JIM MARRS

VLADARI IZ SJENE

Skrivena historija koja povezuje

Trilateralnu komisiju,
slobodne zidare i
velike egipatske piramide

1
JIM MARRS
Jim Marrs (1943.) nagrađivan je američki novinar te autor nekoliko svjetskih
bestselera, među kojima su Croafire: The Plot Thot Kllled Kennedy (koji |e
poslužio kao scenari) za JFK, filmsku ekranizaciju Olivera Stonca iz 1991.)
teknjiga Alten Agen Ja. koja drži rekord naiprodavanije knjige o NLO-ima i
vanzemaljcima.

Kao nezavisni novinar Marrs je vrlo čest gost na raznim radiotelevizijskim

stanicama i programima: ABC, NBC, CBS, CNN, C-SPAN, The Discoverj Channel,
The History Channel itd. Živi i radi u Teksasu (SA

UVOD

2
Svijetom vladaju posve drugi likovi nego što to zamišljaju oni koji nisu iza kulisa.

BENJAMIN DISRAELI

3
Napomena
Ako vam potpuno odgovara vaš lični pogled na ljudski rod, religiju, historiju
i svijet, i zadovoljni ste njime, ne čitajte dalje.

Ako doista vjerujete da je čovječanstvo gotovo doseglo vrhunac svojeg

naučnog i duhovnog razvoja i da vas masovni mediji u vlasništvu korporacija
dovoljno dobro informiraju, zaustavite se ovdje.

No, ako ste jedan od milijona koji gledaju dnevne vijesti, češkaju se po glavi
u čudu i pitaju: „Šta se to, zaboga, događa?’’; ili ako se bavite pitanjima kao što su
tko smo?, odakle dolazimo? i kamo idemo?, spremni ste za zabavu.

Ova knjiga bavi se vladarima iz sjene, skrivenom historijom i tajnim

religijama; tajnama bogatstva, moći i kontrole; tajnama rijetko zabilježenima u
knjigama o historiji i potpuno prešućenima u masovnim medijima. Te bi teme neke
mogle uznemiriti i zbuniti. Ali, nitko nikada nije stekao mudrost proučavajući
samo onu građu koja podupire nečije ustaljene predodžbe.

Dotaknut ćemo pitanja za koja mnogi od nas smatraju da pripadaju samo

rubnim znanjima. Ali, koliko su često rubna pitanja iznenada postala područjima
velikog zanimanja? Stariji čitaoci mogli bi se prisjetiti iritantnog, ali naoko
nevažnog njemačkog radikala koji je osvojio vlast u Evropi 1930-ih godina. Tu je i
onaj mali sukob na drugoj strani svijeta na slabo poznatom mjestu zvanom
Vijetnam. Ili bismo se mogli prisjetiti one medijski slabo popraćene provale u
središnjicu Demokratske stranke 1972. godine.

Ova se knjiga bavi i zavjerom, djelatnošću koju veliki mediji već dugo
omalovažavaju unatoč činjenici da američko pravosuđe redovito osuđuje ljude
zbog zločinačkih zavjera.

Postoje li doista tajna društva? Postoji li doista tajna vlada? Postoji li

svjetska zavjera čiji je cilj podrivanje slobode i demokracije? Ili su takve priče
samo nesuvisle besmislice „teoretičara zavjere”?

Odgovor posve ovisi o tome koga želite slušati. A previše ljudi koji pišu o
zavjerama - s obiju strana tog problema - ima svoje posebne ciljeve. Vrijeme je da,
uz određen odmak, šire sagledamo svoj svijet i njegovu historiju.

Na početku novog milenijuma američki narod postaje svjesniji jedne ne tako

tajnovite zavjere: da pola godine radi samo za vladu. Otprilike prvih šest mjeseci
zaposlenikove zarade nestaje u porezima prije nego što zaposlenik uopće dobije
svoju plaću. Zbog dugogodišnjeg uzimanja tog poreznog novca, većina građana

4
zaboravlja koliki porezni teret doista nosi. A da ne spominjemo svakodnevne
prodajne, državne, gradske i druge poreze koji nas izravno opterećuju. Običan
britanski porez na čaj, koji je navodno potaknuo američku revoluciju, u usporedbi s
tim je milostinja.

Usprkos uvjeravanjima putem iskrivljenih statistika masovnih medija I

političara da je ekonomija zdrava, ankete pokazuju da javnost osjeća sve veću
zabrinutost zbog smjera u kojem ide naša zemlja.

Možda zato sve više razboritih ljudi ozbiljno gleda na zavjere i tajne skupine
koje ih pokreću. Internet je Dun stranica i foruma gdje je zavjera glavna tema.
Objavljuje se sve više knjiga i časopisa o zavjerama, od križarskih tajni do atentata
na Kennedyja.

Ipak, unatoč visoko razvijenim telekomunikacijama, prosječni Amerikanci I

dalje su žalosno neuki. To ne znači da su glupi ili duševno zaostali. Jednostavno im
nisu pružene danas dostupne informacije. Mnogi razboriti, obrazovani ljudi iz
raznih područja - liječnici, pravnici, kompjuterski stručnjaci, burzovni posrednici,
računovođe, bankari, veletrgovci, naučnici, učitelji itd. - potpuno su neupućeni u
veliko mnoštvo spornih pitanja i veza između njih, a koja se tiču toga tko doista
vlada Sjedinjenim Državama.

Glavni su razlozi takvog neznanja nedostatak vremena za obrazovanje i naše

oslanjanje na masovne medije u vlasništvu korporacija koji ne iznose informacije s
njihovim najširim implikacijama. Kako je A. J. Liebling jednom rekao, sloboda
štampe vrijedi za vlasnike novina... ili radijskih i televizijskih stanica.

Kako onda znati šta je istina, a šta nije? Šta je važno, a šta beznačajno? Tko
je uistinu odgovoran? Odvijaju li se trenutno zavjere koje utiču na sve nas? Postoje
li urote koje se mogu pratiti kroz ljudsku historiju? Kakve su i što im je cilj?

Ova se knjiga bavi tim pitanjima. Ali, prije nego što stignemo do odgovora,
moramo dotaknuti temu zavjere.

5
Pitanje zavjere
Pojam zavjere već dugo predstavlja anatemu za većinu Amerikanaca, koje su
masovni mediji naveli da vjeruju kako zavjere protiv javnosti postoje samo u
banana-republikama ili komunističkim državama.

Taj pojednostavljeni stav, koji potiču mediji čiji je cilj održati status quo, ne
uzima u obzir ljudsku historiju i ljepše značenje riječi „zavjera” (eng. conspiracy).
Ona potiče od latinske riječi conspirare, koja doslovno znači „disati zajedno",
djelovati ili razmišljati usklađeno. U novije doba riječ je poprimila zlokobnija
značenja. Većina rječnika danas nudi dvije definicije: 1. tajno zajedno planirati
nešto, osobito izvršenje protuzakonitog ili zločinačkog čina, ili 2. tajno planirati ili
spletkariti. Prva je definicija zlokobna, druga nešto manje.

Tajnovitost je vezivno tkivo koje se provlači kroz cijelu ljudsku historiju.

Postoje tajne između pojedinih osoba i skupina kao i tajne koje moraju čuvati i
crkvene i državne vlasti. Postoje političke tajne, pa čak i financijske i trgovačke.

Očito, zavjera zaposlenika s ciljem da kupe šefu dar nije na istoj razini kao
zavjera pljačkaša banaka koji planiraju svoju slijedeću akciju. Isto tako, sitni
trgovac koji svoj poslovni plan skriva pred konkurencijom ne sudjeluje u zavjeri
jednakoj onoj vođama korporacija koji dogovaraju cijene.

Ključ zle zavjere jest svrha tajnovitosti.

Dok su neke tajne bezazlene - zašto kvariti rođendansko iznenađenje

odavanjem? - druge tajne, poput prešućivanja lijeka za rak, AIDS ili poticanja rata,
savjesni ljudi smatrali bi podlima. Tajne zbog kojih se oduzimaju ili razaraju
životi, koje sprečavaju ljude da žive složno, i koje se koriste za kontrolu ili
nedopuštenu dobit, većini su ljudi neprihvatljive. Zato svakoga tko se urotio kako
bi sačuvao takve tajne moraju pomno nadzirati svi kojima je stalo do individualne
slobode.

Komentator Stewart Alsop jednom je napisao da je znanje moć, a moć je

najvrijednija roba vlasti. Stoga svatko tko zna tajne, kontrolira znanje i zato ima
moć. Mnogi ljudi danas smatraju da puka šačica pojedinaca i organizacija
kontrolira velik dio svjetskoga znanja. To se znanje ljubomorno čuva tajnovitošću.
Ona potpuno izokreće staru izreku: „Ono što ne znaš, ne može ti nauditi”. Ono što
ne znaš, može ti nauditi!

Pitanje zavjere također je bitno za stajalište prema historiji. Postoje samo

dva stajališta: akcidentalno i zavjereničko.

6
 Prema prvom historija je jednostavno niz slučajnih događaja, ili Božjih
djela, koje svjetski vođe ne mogu promijeniti ili spriječiti. Jedan od pristalica tog
stajališta je Zbigniew Brzezinski, državni savjetnik za sigurnost predsjednika
Jimmyja Čartera. Brzezinski, danas član Izvršnog odbora tajnovite Trilateralne
komisije, rekao je 1981. godine: „Historija je mnogo više posljedica kaosa nego
zavjere... Kreatori politike sve su više zasuti događajima i informacijama.”

Pristalica akcidentalnog pogleda na historiju bio je i novinar i samozvani

„sekularni humanist” George Johnson. On je napisao da ideju zavjere „nameću
desničarski ekstremisti s početka vijeka” ukazujući na to da „paranoični stil
američke politike nije umro sa senatorom Josephom McCarthyjem”.

Zavjereničko stajalište, s druge strane, moglo bi se preciznije nazvati

stajalištem „uzroka i posljedice”. Nema sumnje da se nesretni slučajevi događaju.
Avionske, željezničke i automobilske nesreće. Potonuća brodova. Ali, kroz čitavu
historiju očito je da ljudsko planiranje najčešće prethodi događajima.

Zašto onda ne znamo više o takvom tajnom planiranju?

Prema istraživačima zavjera, Jonathanu Vankinu i Johnu Whalenu, stavove

američke javnosti oblikuje uljepšani „diznijevski” pogled i na historiju i na
trenutna zbivanja. „'Diznijevska verzija' historije mogla bi se lako nazvati i
'verzijom New York Timesa', ili 'verzijom televizijskih vijesti', ili udžbeničkom
verzijom'", pisali su. „Glavni otpor teorijama zavjere ne pružaju ljudi s ulice nego
mediji, akademska zajednica i vlast - ljudi koji upravljaju nacionalnim i globalnim
informacijama.”

Anthony C. Sutton, londonski profesor ekonomije koji se bavio

istraživačkim radom u Zavodu Hoover Sveučilišta Stanford, slaže se kako
„historija establišmenta” dominira u udžbenicima, nakladništvu, medijima i na
policama knjižnica. „Posljednjih stotinu godina svaka teorija historije ili historijski
dokaz koji se ne uklapaju u obrazac što ga je utvrdilo Američko društvo
historičara, i velike zaklade sa svojom dotacijskom moći, napadnuti su ili odbijeni
- ne na temelju iznesenih dokaza, nego na temelju toga jesu li argumenti
prihvatljivi liberalnom establišmentu s istočne obale”, primijetio je. „Teško svakoj
knjizi ili autoru koji se ne uklapa u službene smjernice. Za njih nema potpora
zaklada. Nakladnici se uplaše. Distribucija je nasumična ili je uopće nema.”

To je ponovio i dr. Carroll Quigley, sveučilišni mentor predsjednika Billa

Clintona. Njegova knjiga iz 1966. godine, Tragedija i nada: historija svijeta u
naše doba (Tragedy and Hope: A History of the World in Our Time), otkriva
njegovu izravnu upućenost u suvremena tajna društva. Quigley je rekao da ju je
iznenada povukao veliki njujorški nakladnik. „Danas sam posve siguran da je
Tragedija i nada bila zabranjena...”, napisao je Quigley sredinom 1970-ih.

7
 Istraživači i pisci - poput pokojnog Garyja Allena, A. Ralpha Eppersona, G.
Edwarda Griffina, dr. Johna Colemana, Jonathana Vankina, Anthony C. Suttona
i Eustacea Mullinsa, da spomenemo samo neke - godinama su pisali o zavjerama.
Ali, te su radove gotovo uvijek objavljivali mali nakladnici s ograničenom
distribucijom. Ti autori upozoravaju da masovne medije kontroliraju američke
korporacije, što onemogućava svaku značajniju dostupnost njihovih materijala.

Ta se zabrinutost pojavljuje i izvan SAD-a. Jednom je jedan Francuski

nakladnik citiran: „Ne može se ući u trag vlasnicima korporacija i poretku vlasti u
Sjedinjenim Državama. „Oni“ to ne bi dopustili. „Oni“ bi našli načina da pronađu i
podvrgnu mukama svakoga tko bi to pokušao. Čini se da su „oni“ prilično mala
skupina ljudi koji se međusobno poznaju, ali mnogi od njih uopće nisu poznati
javnosti. „Oni“ dobivaju i prepuštaju državne poslove, ali javna im služba očito
služi za stjecanje osobne koristi, a ne obratno. Vladinoj kontroli, koju gotovo
svatko spominje, ne može se ući u trag preko dioničkih udjela, regulatornih
agencija, državnih odluka. Čini se da funkcionira pomoću labirinta osobnih
kontakata i prešutnih sporazuma." Tome bi se moglo dodati njihovo članstvo u
tajnim društvima.

Mnogi autori pisali su o mračnim spletkama, čiji je cilj nametanje „novog

svjetskog poretka”, unutar tajnih društava poput Trilateralne komisije, Vijeća za
inozemne odnose, iluminata, Komiteta 300 i drugih. Nepristrani istraživači ukazuju
na nepostojanje tužbi protiv tih autora zbog klevete, što pridaje određenu
vjerodostojnost njihovim stavovima. Međutim, glavni mediji rijetko smatraju
shodnim raspravljati o takvim optužbama, a pogotovo istražiti ih.

Ipak, dolaskom novog milenijuma, tema zavjere našla je svoj put do svakog
aspekta američke svakodnevice - od knjiga, televizije i filma do politike. Čak ni
predsjednik Sjedinjenih Država ne može odoljeti čarima zavjere.

Godine 1991. novoustoličeni predsjednik Bill Clinton postavio je svog

bliskog prijatelja s kojim je igrao golf, Webstera Hubbella, na mjesto pomoćnika
ministra unutarnjih poslova. U svojim nedavnim memoarima pod naslovom
Prijatelji na visokim položajima (Friendsin HighPlaces), Hubbell je napisao da mu
je Clinton rekao: „Webb... ako te postavim u ministarstvo, želim da mi pronađeš
odgovore na dva pitanja. Prvo, tko je ubio Kennedyja? I drugo, postoje li NLO-i?”
„Bio je smrtno ozbiljan”, dodaje Hubbell. „Istražio sam oba, ali nisam bio
zadovoljan odgovorima koje sam dobio.”

Predsjednik i osoba koju je imenovao na jednu od najviših dužnosti u

Ministarstvu unutarnjih poslova ne mogu dobiti izravan odgovor? Tko tu zapravo
zapovijeda?

8
 Nakon Hubbellova razotkrivanja, dr. Steven Greer, direktor Centra za
proučavanje vanzemaljske inteligencije (CSETI), otkrio je da je 1993. godine
tadašnjeg direktora CIA-e, admirala Jamesa Woolseyja, tri sata izvještavao o
postojanju NLO-a. Greer kaže da su Woolseyjeva nastojanja da provjeri njegove
informacije bila osujećena i da nije mogao dobiti relevantne dokumente iz arhiva
CIA-e.

Kad se stigne do najdubljih, najmračnijih tajni ove zemlje, čini se da postoje

sile više i od predsjednika Sjedinjenih Država i direktora Središnje obavještajne
agencije (CIA).

Autori koji pišu o zavjerama i vladini funkcioneri nisu jedini koji sumnjaju u
zavjere.

Godine 1997. anketa Scripps-Howard News Servicea i Sveučilišta Ohio dala

je slijedeće izvanredne rezultate:

- 51 posto ispitanika smatra vjerojatnim da su neki funkcioneri izravno

odgovorni za atentat na predsjednika Johna F. Kennedyja
-više od trećine ispitanika sumnja da je Američka mornarica oborila Trans
World Airlinesov let br. 800, namjerno ili nenamjerno
- većina ispitanika smatra kako je moguće da su funkcioneri CIA-e namjerno
dopuštali srednjoameričkim raspačivačima droge da prodaju kokain crnačkoj djeci
u sirotinjskim četvrtima
- 60 posto ispitanika drži da vlasti zadržavaju informacije o „Agent
Orangeu" i uzrocima sindroma Zaljevskoga rata
-gotovo polovina ispitanika sumnja da su FBl-ovi agenti prvi otvorili vatru u
kojoj je poginuo 61 član sekte davidijanaca kod Wacoa u Teksasu 1993. godine.
(Taj je broj nesumnjivo narastao 1999. godine nakon otkrića vladinih obmana u
vezi s pirotehničkim sredstvima koje su davidijanci navodno koristili.)
- nakon što je Američko ratno zrakoplovstvo objavilo izvještaj o tome da su
„vanzemaljci” pronađeni u Roswellu, u New Mexicu, bili zapravo lutke za
testiranja koja su započela 1954. godine, još je veći broj ljudi počeo smatrati da
Vlada prikriva i informacije o vanzemaljcima

Reagirajući na tu anketu, Curtis Gans, izvršni direktor Vašingtonskog

odbora za proučavanje američkoga biračkog tijela, jadikovao je kako ..paranoja
ubija ovu zemlju".

No, je li to doista paranoja? Zar uistinu ne postoji nitko tko negdje kuje
zavjere kako bi stekao bogatstvo i moć? Stara, otrcana izreka nas podsjeća: „Samo
zato što si paranoičan, ne znači da te neće ščepati!”

9
 Širi se uvjerenje da su stanovite osobe s golemim bogatstvom i moći, većim
dijelom nepoznate javnosti, pravi gospodari Sjedinjenih Država i svijeta. „Moć je
životna činjenica u Americi, ali većina Amerikanaca daleko je od nje. Tajnovitost
je glavni alat moći. Vlada se čini suzdržanom, ali ipak silničkom. Sve smo više
odvojeni jedni od drugih - prikovani uz kompjutere i televizijske ekrane, zatočenici
iza stakla. Postoji frustrirajući osjećaj nepovezanosti u savremenom američkom
životu... Teorije zavjere nastoje ponovno uspostaviti cjelinu”, napisao je Jonathan
Vankin, novinar koji je istraživao brojne različite teorije zavjera koje uključuju
američku Vladu.

Teorije zavjere pokušaj su da se sagleda „cjelovita slika” historije.

„Vjerujemo da se mnogi veliki svjetski događaji koji oblikuju sudbine zbivaju zato
što ih je netko isplanirao”, razmišljao je konzervativni autor Gary Allen. „Radi li
se o pukom zakonu velikih brojeva, polovina događaja koji utječu na dobrobit naše
zemlje trebala bi biti dobra za Ameriku. Radi li se o pukoj nesposobnosti, naši bi
vođe trebali povremeno pogriješiti u našu korist... Ne radi se doista o slučajnosti ili
gluposti, nego o planiranju i promišljenosti.”

Manje refleksivan bio je Johnson koji je odredio način Reaganove vladavine

objavivši 1983. godine knjigu Arhitekti straha: teorije zavjere i paranoja u
američkoj politici (Architects of Fear. Conspiracy Theories and Paranoia in
American Politics), plod niza članaka koje je napisao kao izvještač Minneapolis
Stara. Johnson je tvrdio kako velik broj Amerikanaca jednostavno ne može
prihvatiti ideju da „postoje brojni načini da se protumače događaji”, dodajući
uvjereno kako „ne postoji nijedan sveobuhvatan sistem”. Rekao je da paranoični
Amerikanci „stvaraju složene sisteme tumačeći sve svjetske probleme kao dio
zavjere” kako bi racionalizirali svoj strah i mržnju umjesto da prihvate ono što on
opisuje kao „pluralistički” pogled na historiju, ekonomiju i politiku.

„Postoji razlika između onih koji povremeno podlegnu privlačnosti

pripravnih, zavjereničkih tumačenja i teoretičara zavjere... koji vjeruju da je sve
loše što se ikad dogodilo dio sveobuhvatne, višestoljetne urote”, izjavio je. Rekavši
to, Johnson je bio primoran priznati kako „ni historiografska ni sociološka analiza
ne objašnjavaju zašto brojni teoretičari zavjere imaju tako napadno slične
svjetonazore”. Osim toga, propustio je opaziti kako oni koji iskreno vjeruju da
zavjere ne postoje, samo potpomažu one koji možda zavjere kuju.

10
Vladavina nekolicine
„Elite, a ne mase, kontroliraju Ameriku”, zaključili su članovi akademske
zajednice Thomas R. Dye i L. Harmon Zeigler u svojoj knjizi Ironija demokracije
(The Irony of Democracf). „U industrijskom, naučnom i atomskom dobu život u
demokraciji, baš kao i u totalitarnom društvu, oblikuje šačica ljudi. Unatoč
razlikama u pristupu proučavanju vlasti u Americi, stručnjaci - politički naučnici i
sociolozi podjednako – se slažu da ključne političke, ekonomske i društvene
odluke donosi neznatna manjina.”

Čini se kako ideju da mala, bogata vladajuća elita - oligarhija – kontrolira

Ameriku dobrano podupiru činjenice. Nerazmjernu količinu američkih resursa
kontrolira mala skupina naspram njezinih 265 milijona stanovnika. Prema studiji
Upravnog odbora Središnje banke iz 1983. godine, dva posto američkih obitelji
kontrolira 54 posto nacionalnog bogatstva, a deset posto ljudi posjeduje 86 posto
ukupnih financijskih sredstava. Većina američkih obitelji - njih 55 posto - bila je
na nuli ili u dugovima. Ta studija nije uključivala ukupnu vrijednost ustanova koju
kontrolira gore spomenutih dva posto.

Taj ciklus u kojem se bogati bogate, a siromašni osiromašuju ubrzava se od

1960. godine, i za vlasti republikanaca i za vlasti demokrata, a prema američkom
Uredu za popis stanovništva, zahuktao se u 1990-ima. Od 1992. do 1994., udio pet
posto najbogatijih u nacionalnom dohotku narastao je za 14 posto, gotovo
dvostruko više nego dobit svih ostalih posljednjih 25 godina. Prosječna radnička
plaća 1998. godine - usklađena s inflacijom - za cijeli je dolar bila niža od satnice
1973. godine. U posljednjih dvadeset godina jaz u prihodima između muškaraca sa
sveučilišnim obrazovanjem i onih bez njega povećao se s 42 na 89 posto.
Sindikalni poslovi ponijeli su glavni teret. Godine 1970. sindikati automobilske i
industrije čelika imali su gotovo tri milijona članova. Današnji broj članova manji
je od milijn.

„Razvili smo se u dvoslojno društvo gdje ljudi u industriji znanja napreduju,

a oni bez sveučilišnog obrazovanja ili tehničkih vještina propadaju”, primijetio je
Mortimer B. Zuckerman, glavni urednik U. S. News& World Reporta. Mnogi se
sad pitaju je li to nestajanje američke srednje klase doista prirodna evolucija ili
svjesno planiranje „novoga svjetskog poretka”.

Naveliko se govori o tome kako Sjedinjene Države iskorištavaju svjetska

prirodna bogatstva sasvim nerazmjerno svom udjelu u broju stanovnika u svijetu.
Također je neosporna činjenica da na početku novoga milenijuma Amerika ostaje
vrhovna svjetska sila.

Tko onda doista kontrolira Sjedinjene Države i, prema tome, svijet?

11
 Svi su već čuli kako „oni” posjeduju golemu većinu prirodnih bogatstava,
manipuliraju dionicama, kontroliraju cijene i izbjegavaju poreze. „Oni” također
održavaju monopole na energiju, medicinu, naoružanje i proizvodnju potiskujući
nove tehnologije.

„Oni” imaju i prekomjeran utjecaj na medije i svjetske vlade kontrolirajući

multinacionalne korporacije kao i privatne organizacije poput engleskog
Kraljevskog instituta za međunarodne poslove, Vijeća za inozemne odnose i
Trilateralne komisije.

„Oni” također pripadaju tajnim društvima poput iluminata, Društva lubanje I

kosti, Malteških vitezova i jezgri slobodnih zidara.

Ali, tko su tačno „oni”? Tko su muškarci - čini se da je malo žena uključeno
- koji možda kontroliraju sudbinu planeta Zemlje? Zašto djeluju tajnovito i zašto ih
privlače tajne organizacije? Kakvim tajnama raspolažu i što im omogućava da
preuzimaju ulogu vladajuće elite? I što je još važnije, kakvi su im ciljevi i
namjere?
Mnogi su ljudi čuli za gore spomenuta tajna društva. Ali, malo ih je imalo priliku
saznati pojedinosti o njihovom porijeklu, namjerama i vezama. Stoga je prirodno
upitati se koliki utjecaj ili kontrolu imaju te skupine nad stvarnim događajima.

Ova je knjiga analiza tih tajnih društava - i savremenih i drevnih - i njihove

uloge u svjetskoj historiji, pokušaj razotkrivanja njihovih tajni, potrage za pravim
značenjem njihovih zagonetki.

Čak i najnemarnijem istraživaču postaje jasno da tajna društva ne samo da

postoje nego da su vjekovima igrala ključnu ulogu u svjetskim zbivanjima.
Nejasno je koja su tačno ta društva i koliko ih je uključeno. A kakve su veze
između tih skupina? Na kraju krajeva, to su tajna društva.

Godine 1909. Walter Rathenau iz General Electrica u Njemačkoj rekao je:

„Tri stotine ljudi, koji se međusobno poznaju, upravljaju ekonomskom sudbinom
Evrope i odabiru svoje nasljednike između sebe." Rathenauova brojka možda je
poslužila kao osnova za tvrdnju dr. Johna Colemana, koji piše o zavjerama, da
Komitet 300 kontrolira „tajnu, višu paralelnu vlast koja vlada Britanijom i SAD-
om”.

Joseph F. Kennedy, praotac čuvene obitelji Kennedy, jednom je komentirao:

„Pedeset ljudi vlada Amerikom, a i to je velika brojka.”

Opisujući tko vlada Sjedinjenim Državama danas, David Wallechinsky I

Irving Wallace, autori popularnoga Narodnog almanaha (The People 's Almanac),
ponovili su srednjoškolsko gradivo o državnom uređenju navevši predsjednika,

12
dvodomno zakonodavno tijelo i deveteročlani Vrhovni sud. Spomenuli su i
državne, okružne i gradske vlasti, ali tačno su primijetili da „većinu njihovih
zakona može poništiti Savezna vlada”.

Ali, što je sa skrivenom vlašću i kontrolom? „Mnoge sile djeluju u

američkom društvu, ali daleko su najmoćnije povezane uprave velikih banaka,
korporacija i osiguravajućih društava, uz podršku vojnih vođa; riječima bivšega
predsjednika Dwighta Eisenhovvera, vojno-industrijski kompleks u redu, ali tko
kontrolira taj „vojno-industrijski kompleks”?

13
Stajalište nekolicine
Nisu samo radikalni teoretičari zavjere progovarali o skrivenoj kontroli u svijetu. Britanski
premijer Benjamin Disraeli još je 1856. godine govorio pred Donjim domom Britanskoga
parlamenta: „Uzaludno je poricati, zato što je nemoguće tajiti, da je velik dio Europe - cijela
Italija i Francuska te velik dio [tada rascjepkane] Njemačke, da ne govorim o drugim zemljama -
prekriven mrežom tih tajnih društava... A koji su njihovi ciljevi? Ne pokušavaju ih sakriti. Oni ne
žele zakonitu vlast... žele promijeniti vlasništvo nad zemljom, istjerati sadašnje vlasnike i ukinuti
religijske ustanove [crkve].”
Predsjednik Woodrow Wilson, koji je, kako ćemo vidjeti, bio blisko povezan sa zavjereničkim
silama, napisao je: „Neki od najvećih ljudi u Sjedinjenim Državama, s područja trgovine i
industrije, boje se nekoga, boje se nečega. Oni znaju da negdje postoji sila koja je tako
organizirana, tako lukava, tako oprezna, tako zatvorena, tako sveobuhvatna, tako prožimajuća,
da im je bolje da šapću kad je proklinju.”
Felix Frankfurter, sudac američkoga Vrhovnog suda, jednom je otkrio: „Pravi vladari u
Washingtonu nevidljivi su i vladaju iza kulisa.”
U pismu datiranom 23. studenog 1933., novoizabrani predsjednik Franklin D. Roosevelt napisao
je pukovniku Edvvardu Houseu, glavnom savjetniku predsjednika Woodrowa Wilsona: „Prava je
istina, kao što vi i ja znamo, da su financijski elementi u velikim središtima imali vlast još od
doba Andrewa Jacksona.”
Rooseveltov sin Elliot je napisao: ,,U našem svijetu postoji možda samo desetak organizacija
koje djeluju na naše sudbine jednako nepokolebljivo kao zakonito izabrane vlade.”
Upozorenja o tajnoj vladi u Sjedinjenim Državama godinama su iznosili mnogi ljudi.
John F Hylan, bivši gradonačelnik Nevv Yorka, izjavio je 1922. godine: „Prava je prijetnja našoj
republici nevidljiva vlada koja poput divovske hobotnice širi svoje ljigave pipke iznad našega
grada, države i zemlje... Na čelu te hobotnice su poslovni krugovi oko Rockefellera i Standard
Oila te mala skupina moćnih bankarskih kuća koje obično nazivamo međunarodnim bankarima
[koji] praktički upravljaju američkom Vladom radi vlastitih sebičnih ciljeva.”
Pukovnik L. Fletcher Proutv (u mirovini) služio je kao časnik za vezu između Pentagona i CIA-e
od 1955. do 1963. godine. Sa svoje pozicije Prouty se mogao uvjeriti u kontrolne mehanizme i
obavještajne agencije i vojske.
Godine 1973. pisao je da Sjedinjenim Državama upravlja „tajni tim”, „skrovito svetište novog
religijskog poretka” odgovorno samo sebi. „Moć tog tima potječe od njegove goleme
infrastrukture unutar vlade i izravne povezanosti s velikim privatnim industrijama, zajedničkim
fondovima i investicijskim ustanovama, sveučilištima i medijima, uključujući strane i domaće
nakladnike... Svi pravi članovi tog tima ostaju u središtu moći bilo kao vladini dužnosnici ili bez
službenog položaja, kao dio najuže elite. Jednostavno se izmjenjuju na službenim pozicijama i u
poslovnom svijetu, ili u sigurnoj luci akademskih krugova.”
Prouty piše: „Taj veliki stroj stvorili su sposobni ljudi poput 'Divljeg Billa' Donovana, Clarka
Clifforda, Waltera Bedella Smitha, Allena Dullesa, Maxwella Taylora, McGeorgea Bundyja i
mnogih drugih, koji su ga vodili i pretvorili u odbjeglog diva kakav je danas. Svi ti poslovni,
vladini, novčarski, interesni krugovi... djeluju u samodovoljnoj i krajnje sebičnoj sigurnosti i
tajnosti.”
Skeptik bi trebao primijetiti kako će se ta ista imena neprekidno pojavljivati u vezi sa
suvremenim tajnim društvima.
Veliki inovativni mislilac R. Buckminster Fuller također je shvatio da Sjedinjenim Državama
vladaju moćni ljudi iza kulisa. ,,SAD-om ne vlada njezina tobožnja demokratska' vlast”, napisao

14
je malo prije smrti 1983. godine. „Nema ničeg jadnijeg od predsjednika Sjedinjenih Država, čija
je moć otprilike jednaka nuli. Usprkos tome, mediji i većina američkih građana starijih od
trideset godina i dalje se ponašaju kao da predsjednik ima vrhovnu moć.”
Predsjednik Franklin D. Roosevelt, i sam blisko povezan s istaknutim članovima tajnih društava,
jednom je primijetio: ,,U politici se ništa ne događa slučajno. Ako se dogodi, možete se kladiti da
je tako bilo planirano.”
Druga upućena osoba koja je potvrdila postojanje urote bio je prvi američki ministar obrane
James Forrestal, koji je svoju otvorenost možda platio glavom. Od 1947. godine Forrestal je
izražavao zabrinutost zbog toga što državni vođe dosljedno čine ustupke Sovjetima. Skupio je
više od tri tisuće stranica bilješki koje je htio, kako je rekao jednom prijatelju, pretočiti u knjigu
kako bi razotkrio prave motive svojih nadređenih.
„Ti ljudi nisu nesposobni ili glupi. Prepredeni su i oštroumni. Da su samo glupi, povremeno bi
počinili grešku u našu korist", primijetio je.
Forrestal, koji je znao za mnoge tajne, prema kontroverznim dokumentima MJ-12, bio je na
popisu originalnih članova krajnje tajne skupine odeovorne za pitanje NLO-a, dao je ostavku na
zahtjev predsjednika Trumana 2. ožujka 1949. Dva mjeseca kasnije, opet na Trumanov zahtjev,
javio se u mornaričku bolnicu u Bethesdi na rutinski pregled. Jedan je liječnik uvjeravao njegova
brata da je Forrestal dobro, ali nije dopustio ni bratu ni obiteljskom svećeniku da ga vide. Na
dan kad mu je brat stigao da ga odvede iz bolnice, Forrestalovo tijelo pronađeno je u bolnici s
konopcem oko vrata. Dužnosnici su tvrdili da je Forrestal počinio samoubojstvo, ali mnogi ljudi -
kako tada, tako i danas - ne vjeruju u taj zaključak. Njegove bilješke i dnevnike oduzele su vlasti i
zadržale ih dulje od jedne godine prije nego stoje pročišćena verzija napokon objavljena.
Premda su razni dužnosnici tvrdili da je Forrestal u to vrijeme bio umobolan, čini se da mu je to
njegovo stanje probudilo sposobnost „predviđanja" budućnost. Prije nego što je otišao u
Bethesdu, Forrestal je rekao jednom prijatelju da će američki vojnici uskoro ginuti u Koreji. Ta je
tvrdnja izrečena 15 mjeseci prije nego što su Sjevernokorejci izvršili „iznenadni” napad na Južnu
Koreju.
Drugi „luđak" koji je imao proročansku viziju rata bio je senator Joseph McCarthy, koji je dokaz
o zavjeri svjetskih razmjera pogrešno shvatio kao podršku za vlastitu predrasudu prema
komunizmu.
McCarthy, koji je prouzrokovao toliko nevolja svojim nepromišljenim i vatrenim napadom na
komunizam, ipak je bio na dobrom tragu u svojoj procjeni da se radi o uroti za podupiranje rata
za profit. Upozorio je da sporazum u Jalti između Roosevelta, Churchilla i Staljina stoji iza
sukoba u poslijeratnom svijetu. Tajni dogovori tih svjetskih vođa - između ostalog o prepuštanju
Istočne Europe Staljinu, Bliskog istoka Britaniji, a Pacifika i Jugoistočne Azije Americi - potvrđeni
su sredinom 1970-ih objavljivanjem nekih Chruchillovih spisa i pisama.
23. rujna 1950., McCarthy je izjavio: „Tu [u Jalti] je potpisana smrtna presuda za mladiće koji
danas ginu u korejskim brdima i dolinama. Tu je potpisana smrtna presuda za mladiće koji će
sutra ginuti u prašumama Indokine [kasnije nazvanoj Vijetnam]. Kako možemo odgovarati za
sadašnju situaciju ako vjerujemo da su se visokopozicionirani ljudi u Vladi dogovorili [sic/] da
nas prepuste katastrofi? To mora biti plod velike zavjere, zavjere tako golemih razmjera da
nadilazi sve slične poduhvate u povijesti čovječanstva", upozorio je McCarthy. „Što se može
zaključiti iz tog neprekinutog niza odluka i postupaka koji pridonose strategiji poraza? Ne mogu
se pripisati nesposobnosti.”
McCarthyja je zadesio neslavan kraj zato što nije mogao - ili nije htio - gledati dalje od prijetnje
„komunističke” zavjere svjetskih razmjera. Srećom, tijekom vremena mogle su se diskreditirati
neke njegove bezobzirne i bombastične optužbe. Nažalost, propast „makartizma” ostavila je
neke tajne netaknutima.

15
Jesu li svi ti ljudi bili zaluđeni teoretičari zavjere? Ili su svi, na svoj manjkav i ograničen način,
pokušali razotkriti tajne namjere iza priča koje se podmeću javnosti?
Komentatori poput Noama Chomskog i Gorea Viđala progovorili su protiv „stanja nacionalne
sigurnosti" s ljevice. Pokojni senator Barry Goldvvater i propovjednik Rat Robertson progovorili
su s desnice. Čak su i srednjostrujaški pripadnici centra, poput komentatora Billa Moyersa i
odvjetnika Gerryja Spencea, upozorili na „tajnu vladu”. Kad povijesne osobe s različitih krajeva
političkoga spektra, zajedno sa zabrinutim građanima, govore istu stvar, vrijeme je da se dobro
obrati pozornost na ono što se događa u državi.
David Wise i Thomas B. Ross pisali su o tim pitanjima početkom 1960-ih u knjiziNevidljiva
vlada(The Invisible Government),koju je CIA pokušala zabraniti. Upozorili su da organi tajne
vlade imaju financijske veze sa zakladama i sveučilištima te da se koriste američkim interesima
kao izlikom za svoje operacije, izravno kršeći svoje ovlasti. U novije su vrijeme ti autori napisali:
„Nije se dogodilo ništa... što bi nas uvjerilo da se opasnost od tajne vlade u otvorenu društvu
imalo smanjila.”
UVladarima iz sjeneizložit ćemo nove informacije i nove načine gledanja na povijest. Pokušat
ćemo povezati labave dijelove našega kolektivnog znanja kako bismo prikazali dugačak trag
naznaka i dokaza zavjere.
Nema jamstva da su sve ovdje iznijete informacije apsolutno i nepobitno istinite. No, kako bi se
shvatila istina, potrebno je što više podataka. Ništa se ne bi smjelo otpisati. Svaka informacija,
ma koliko naoko bila neobična ili nelogična, trebala bi se razmotriti i ocijeniti.
Iako se čini da postoji velik broj tajnih društava - i političkih i religijskih - koja djeluju u svijetu,
ovdje ćemo razmotriti samo ona za koja se čini da imaju najveći utjecaj na javnost. Raskolničke
sekte i ekscentrični kultovi - kao što su Osvetnici, Beati Paoli, Red anđela pauna, Rajska vrata
itd. - samo odvraćaju od istraživanja uistinu ozbiljnih organizacija.
Ovdje mi dopustite da dobro razjasnim jednu stvar: ništa u ovoj knjizi nije prikazano s
namjerom da zadire u ičija religijska uvjerenja. Sloboda vjeroispovijesti jedna je od najvažnijih
značajki američkog života. Svakoj osobi treba biti dopušteno izlaganje vlastitih uvjerenja sve dok
ona ne utječu nepovoljno na druge osobe.
No, istražujući povijest i tajna društva postaje jasno da su religija i politika, osobito u prošlosti,
bile nerazmrsivo isprepletene. Isključivanje religijskih tema značilo bi iznijeti samo polovinu
priče. Ta se tema mora intelektualno razmotriti. Kako se ona može uklopiti u nečiji svjetonazor,
odlučit će svaki čitatelj, ovisno o svojim religijskim stavovima i intelektualnoj razini.
Golemo mnoštvo informacija o tajnim društvima, većinom davno zapisanih, prepuno je imena,
datuma i događaja koji ništa ne znače suvremenom čitatelju. Stoga promišljeno uređivanje i
prostorna ograničenja neizbježno čine ovu analizu pomalo površnom. Nadam se da je sačuvano
dovoljno pojedinosti koje će potkrijepiti ovaj prikaz aktivnosti tajnih društava i da je istodobno
omogućena lakoća čitanja teksta o ovom vrlo složenom i kontroverznom predmetu.
Tajnovita narav tih skupina čini svaki pokušaj otkrivanja apsolutnog dokaza njihova djelovanja i
krajnjih ciljeva gotovo nemogućim. Baš kao što organi za provođenje zakona istražuju
organizirani kriminal, istraživači često moraju tražiti obrasce ponašanja i osobne veze između
pojedinih ljudi i organizacija. Dok dokaz obično govori sam za sebe, kolektivno okrivljavanje
mora se uzeti u obzir i izbjeći. Nisu svi članovi tajnih društava zavjerenici. Cjelokupno područje
raznih predmeta mora se temeljito proučiti budno pazeći na smicalice i obmane. Mnogi su
povijesni podaci nepotpuni ili su ih iskrivili konvencionalni kroničari.
Koje to onda tajne povezuju Vijeće za inozemne odnose i slobodne zidare s velikim egipatskim
piramidama i onime što je bilo još prije njih?
Odbacite predrasude i unaprijed stvorene zaključke te se pridružite pokušaju razotkrivanja
povijesti i ciljeva onih koji vladaju tajnovitošću.

16
17
Prvi dio
SUVREMENA TAJNA DRUŠTVA
Tajnovitost je sloboda o kojoj sanjaju fanatici: nema stražara koji će provjeravati vrata, nema
revizora koji će provjeriti knjige, nema suca koji će provjeriti zakon. Tajna vlast nema ustav. Ona
slijedi pravila koja sama izmisli.
BILL MOYERS

18
Tajna društva ne samo da postoje nego su igrala važnu ulogu u nacionalnim i međunarodnim
događajima sve do danas.
Kad razmatramo doseg suvremenih tajnih društava, poučno je najprije osvrnuti se na nedavne
američke predsjednike te ljude i događaje oko njih.
Dok su mnogi Amerikanci gledali na predsjednika Billa Clintona kao na mladolikog saksofonista
koji voli žene, većina nije znala za njegove veze s tri najozloglašenija suvremena tajna društva:
Trilateralnom komisijom, Vijećem za inozemne odnose (CFR) [osobito obratite pozornost na to
kako se kratica CFR neprekidno pojavljuje u analizi američkih političkih odluka i svjetskih
sukoba] i bilderberškom skupinom.
Trilateralna komisija objavljuje popis svojih članova kao i deklaracije, ali njezino unutarnje
funkcioniranje je tajna. CFR također objavljuje popis članova, ali članovi su se obvezali da će
šutjeti o njegovim ciljevima i operacijama. Bilderberška skupina drži tajnima i namjere i
članstvo.
Među istaknutim članovima Clintonove administracije su i bivši predsjednik CFR-a Peter Tarnoff,
Anthony Lake, A1 Gore, Warren Christopher, Colin Povvell, Les Aspin, James Woolsey, William
Cohen, Samuel Levvis, Joan Edelman Spero, Timothy Wirth, Winston Lord, Lloyd Bentsen, Laura
Iyson i George Stephenopoulos. Bivši su članovi Trilateralne komisije Bruce Babbitt, Stephen W
Bosvvorth, William Cohen, Thomas Foley, Alan Greenspan, Donna Shalala i Strobe Talbott.
Nakladnik John F. McManus napomenuo je kako se ujesen 1998. godine, dok mu je prijetio
opoziv, Clinton požurio u New York zatražiti podršku od svojih prijatelja u CFR-u. „Bili Clinton je
svjestan da je predsjednik zato što su ga izabrali članovi 'tajnog društva' kojemu pripada i da
očekuju od njega da izvrši njihove planove”, pisao je McManus.
Clinton nije bio jedini predsjednik povezan s tim skupinama.
Predsjednik George Bush bio je član Trilateralne komisije, CFR-a i tajanstvenog Društva lubanje i
kostiju. Predsjednik Ronald Reagan, bivši glasnogovornik General Electrica, nije službeno
pripadao tim skupinama, ali njegove su administracije bile prepune i tadašnjih i bivših članova, o
čemu će se iscrpnije govoriti kasnije.
U administraciji predsjednika Jimmyja Čartera bilo je toliko članova Trilateralne komisije da su
istraživači zavjera digli veliku galamu. Čak su i elitni mediji počeli brujati o tome.

19
Trilateralna komisija
Do početka 1970-ih, zahvaljujući razvoju komunikacijske tehnologije, mnogi su Amerikanci
postali svjesniji zatvorenih organizacija poput Vijeća za inozemne odnose. Njegov bivši
predsjednik David Rockefeller, očito nastojeći skrenuti pozornost javnosti s aktivnosti CFR-a,
potaknuo je osnivanje otvorenijeg izdanka te organizacije: Trilateralne komisije.
I Komisiju i njezina prethodnika, CFR, istraživači zavjera smatraju simbolima tajnih organizacija
koje možda vode državnu politiku u smjeru suprotnom od onoga koji je u najboljem interesu
javnosti ili koji ta javnost želi.
Ideju o Trilateralnoj komisiji prvotno je Rockefelleru iznio Zbignievv Brzezinski, tada načelnik
Odsjeka za ruske studije Sveučilišta Columbia. Dok je radio u Zavodu Brookings, Brzezinski je
analizirao potrebu za užom suradnjom europskih, sjeverno-američkih i azijskih zemalja.
Godine 1970. pisao je uForeigtt Affairsu, publikaciji CFR-a: „Potreban je nov i širi pristup -
stvaranje zajednice razvijenih zemalja koja se može učinkovito baviti problemima s kojima se
suočava čovječanstvo... Vijeće koje predstavlja Sjedinjene Države, zapadnu Europu i Japan, uz
redovite susrete šefova vlada kao i nekakav mali trajni mehanizam, bilo bi dovoljno za početak.”
Kasnije iste godine objavio je knjigu pod naslovomIzmeđu dva doba: američka uloga u
tehnotronskoj eri (Betweeti Two Ages: America ’s Role in the Technotronic Era).Na stranicama te
knjige Brzezinski je iznio svoju viziju budućnosti.
Proročanski je predvidio društvo „...kulturno, psihološki, socijalno i ekonomski oblikovano pod
utjecajem tehnologije i elektronike - osobito na području računala i komunikacija".
Vizije Brzezinskoga izazvat će sumnje onih koji se protive stapanju svjetske političke i
ekonomske moći. Ustvrdivši da „nacionalna suverenost više nije održiv koncept”, predvidio je
„kretanje razvijenih zemalja prema većoj zajednici... putem raznih neizravnih veza i već nastalih
ograničenja nacionalne suverenosti". Predviđao je da će se ta zajednica financirati putem
„globalnog sustava oporezivanja".
Tumačeći kako bi suradnički stožer, kao što je Trilateralna komisija, mogao izvršiti pripreme za
buduće stapanje, zaključio je da „iako je cilj stvaranja zajednice razvijenih zemalja manje
ambiciozan od cilja stvaranja svjetske vlade, ipak je dostižniji.”
Vjera Brzezinskog u globalno društvo nije isključivala zemlje koje su tada bile pod vlašću
marksizma, a opisao ga je kao „još jednu bitnu kreativnu fazu u sazrijevanju čovjekove
univerzalne vizije” i „pobjedu otvorenog čovjeka nad zatvorenim, pasivnim čovjekom, te
pobjedu razuma nad vjerom."
Plan Brzezinskoga za Trilateralnu komisiju prvi je put predstavljen na sastanku krajnje tajnovite
bilderberške skupine u travnju 1972. godine u belgijskom gradiću Knokke-Heistu. Prijedlog
Brzezinskoga navodno je dočekan s oduševljenjem. U to su doba međunarodni novčari bili
zabrinuti zbog Nixonove devalvacije dolara, dodatnih poreza na uvoz i započetog popuštanja
napetosti s Kinom, zbog čega su se pogoršavali odnosi s Japanom. Povrh toga, energetski
problemi bili su sve veći uslijed povećanja cijena Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC).
Uz blagoslov bilderberške skupine i CFR-a, Trilateralna komisija počela se organizirati 23. - 24.
srpnja 1972. na Rockefellerovu posjedu od 3500 jutara u Pocantico Hillsu, kod Tarrytowna u
državi New York. Među sudionicima tog privatnog sastanka bili su Rockefeller, Brzezinski,
ravnatelj vanjskopolitičkih studija Zavoda Brookings Henry Owen, McGeorge Bundy, Robert
Bovvie, C. Fred Bergsten, Bayless Manning, Karl Carstens, Guido Colonna di Paliano, Francois
Duchene, Rene Foch, Max Kohnstamm, Kiichi Miyazawa, Saburo Ikita i Tadashi Yamamoto. Po
svemu sudeći, te su osnivače odabrali Rockefeller i Brzezinski.
Trilateralna komisija službeno je osnovana 1. srpnja 1973., s Davidom Rockefellerom kao
predsjednikom. Brzezinski je imenovan za sjevernoameričkog direktora-osnivača. Među
sjevernoameričkim članovima bili su guverner Georgije Jimmy Čarter, član američkog Kongresa

20
John B. Anderson (još jedan predsjednički kandidat) i glavni urednikTimeaHedly Donovan. Strani
članovi osnivači bili su pokojni Reginald Maudling, lord Eric Roll, urednikEconomistaAlistair
Burnet, predsjednik FlAT-a Giovanni Agnelli i francuski potpredsjednik Europske komisije
Raymond Barre. Ukupno ekskluzivno članstvo broji oko tri stotine ljudi.
Prema Komisijinoj službenoj godišnjoj publikacijiTrialogue,„Trilateralnu komisiju utemeljili su
1973. godine zapadnoeuropski, japanski i sjevernoamerički državljani kako bi potaknuli užu
suradnju tih triju regija na zajedničkim problemima”. Skeptični autori koji pišu o zavjerama
vidjeli su tu „užu suradnju” kao „tajni sporazum” multinacionalnih bankara i korporacijske elite
u svrhu stvaranja svjetske vlade.
Trilateralna komisija ima stožere u Nevv Yorku, Parizu i Tokiju. Izvršni odbor od trideset pet
članova upravlja radom Komisije, koja se sastaje otprilike svakih devet mjeseci izmjenjujući se u
tri regije.
Ne čudi stoga što se postavilo pitanje tko financira tu skupinu. Komisijini glasnogovornici ističu
kako skupina ne dobiva nikakva državna sredstva. Izvješće iz 1978. godine pokazuje daje
Komisijin fond, od sredine 1976. do sredine 1979. godine, iznosio 1 180 000 dolara, od čega je
većina došla iz fondacija oslobođenih plaćanja poreza kao što je Fond braće Rockefeller, koji je
samo 1977. donirao 120 000 dolara.
Donacije su dolazile i od Zaklade Ford, Zadužbine Lilly, Njemačkog Marshallova fonda i
korporacija kao što su Time, Bechtel, Exxon, General Motors, Wells-Fargo i Texas Instruments.
Uz svoj biltenTrialogue,Komisija je redovito objavljivala izvješća radne skupine koja su dostupna
javnosti. „Godinama su zavjerenički orijentirani bilteni na desnici i ljevici razglašavali tajne'
Trilateralne komisije koje su dobili izravno od nje!”, smijuljio se novinar i istraživač Trilateralne
komisije Robert Eringer. Većini istraživača jasno je da ti dokumenti ne sadrže nikakve prave
tajne' sve dok su dostupni javnosti.
Jedan takav dokument, naslovljenKriza demokracije,Komisija je objavila 1975. godine. Jedan od
njezinih autora, politolog s Harvarda Samuel R Huntington, tvrdio je da Amerika treba „veći
stupanj umjerenosti demokracije”. Naveo je kako demokratske institucije nisu u stanju
odgovoriti na krize poput nuklearnog incidenta na Three Mile Islandu ili prihvata kubanskih
izbjeglica. U dokumentu se izražavao stav da su potrebni vođe „sa stručnim znanjem, stazom,
iskustvom i posebnim talentima” kako bi se „nadišli zahtjevi demokracije”.
Evo samo nekoliko primjera koji pokazuju kako oni koji podržavaju politiku Trilateralne komisije
često na koncu primjenjuju tu istu politiku u vladi. Tri godine nakon što mu je objavljen rad,
Huntington je imenovan za koordinatora pripreme osiguranja za Carterovo Nacionalno vijeće
sigurnosti. U tom je svojstvu Huntington pripremio predsjednički „Memorandum 32" koji je
1979. doveo do predsjedničkog naloga za stvaranje Federalne agencije za postupanje u kriznim
situacijama, civilne organizacije s moći da preuzme totalitarnu kontrolu Vladinih funkcija u
slučaju nacionalne „krize”.
Richard Cooper, ekonomist sa Sveučilišta Yale, vodio je Komisijinu radnu skupinu za monetarnu
politiku, koja je predlagala prodaju službenih zlatnih rezervi privatnim burzama. Cooper je
postao pomoćnik ministra vanjskih poslova za ekonomska pitanja, i obavljao je tu dužnost kad
je Međunarodni monetarni fond prodao dio svojega zlata.
John Savvhill, član Trilateralne komisije, bio je autor ranoga Komisijina izvješća pod
naslovomEnergija: upravljanje tranzicijom, u kojemu se savjetovalo kako upravljati prijelazom
na skuplju energiju. Čarter je imenovao Savvhilla zamjenikom ministra energetike. C. Fred
Bergsen sudjelovao je u pripremi Komisijina izvješća pod naslovomReforma međunarodnih
institucijai kasnije postao pomoćnik ministra financija za međunarodne poslove.

21
„Mnogi izvorni članovi Trilateralne komisije sada su na pozicijama moći gdje mogu primijeniti
Komisijine političke preporuke; preporuke koje su sami pripremili u Komisijino ime”, primijetio
je Eringer. „Zbog tog je razloga Trilateralna komisija stekla glas zapadne vlade u sjeni.”
„Pipci Trilateralne komisije sežu tako daleko u političku i ekonomsku sferu da je neki opisuju kao
kliku moćnih ljudi koja želi preuzeti kontrolu nad svijetom stvaranjem nadnacionalne zajednice
kojom bi dominirale multinacionalne korporacije”, pisao je istraživač Laurie K. Strand u tekstu
pod naslovom „Tko ima glavnu riječ -šest mogućih aspiranata” uNarodnom almanahu3 (People
's Almanac3).
Čak se iU.S. News& World Reportosvrnuo na Komisijin globalistički cilj izvjestivši kako „članovi
Komisije ne okolišaju glede toga: angažiraju samo ljude koje zanima promicanje uže
međunarodne suradnje..."
Istraživači Anthony C. Sutton i Patrick M. Wood u svojoj su knjiziTrilateralci iznad
Washingtona(Trilaterals Over Washington)izrazili sumnje u tu skupinu te ponudili sljedeći
pogled na njezin začetak. „Trilateralna komisija utemeljena je upornim manevriranjem Davida
Rockefellera i Zbignievva Brzezinskoga. Rockefeller, [tadašnji] predsjednik iznimno moćne
banke Chase Manhattan, direktor mnogih multinacionalnih korporacija i zaklada', dugo je bio
središnja figura tajnovitog Vijeća za inozemne odnose. Brzezinski, sjajni prognostičar
globalističkog idealizma, profesor je na Sveučilištu Columbia i autor nekoliko knjiga koje su
služile kao 'političke smjernice' za CFR. Brzezinski je radio kao izvršni direktor Trilateralne
komisije od njezinih začetaka 1973. godine do kraja 1976., kad gaje predsjednik Čarter
imenovao pomoćnikom za pitanja nacionalne sigurnosti.”
Brzezinski je bio taj koji je vrbovao Čartera za Trilateralnu komisiju 1973. godine. Zapravo je za
vrijeme administracije predsjednika Jimmyja Čartera objelodanjeno toliko materijala
Trilateralne komisije da se u medijima povela ozbiljna debata.
Čak se i prema establišmentu orijentiraniWashington Postpočetkom 1977. pitao: „Ali, evo što
uznemiruje u slučaju Trilateralne komisije. Izabrani predsjednik (Čarter) njezin je član. Također i
izabrani potpredsjednik Walter B. Mondale. Isto tako i novi ministri vanjskih poslova, obrane i
financija, Cyrus R. Vance, Harold Brovvn i W Michael Blumenthal. Isto tako i Zbigniew Brzezinski,
koji je bivši direktor Irilateralne komisije i Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost, kao i
mnoštvo drugih koji će kreirati američku vanjsku politiku sljedeće četiri godine.”
Sutton i Wood su komentirali: „Pokušavate li izračunati izglede da tri praktički nepoznata
čovjeka (Čarter, Mondale i Brzezinski), između svega 60 komisijinih članova iz SAD-a, osvoje tri
najmoćnije pozicije u državi, nemojte se truditi. Vaši će izračuni biti beznačajni.”
Carterova administracija uključivala je i ove članove Irilateralne komisije: veleposlanike
Andrewa Younga, Gerarda Smitha, Richarda Gardnera i Elliota Richardsona, ekonomskog
savjetnika Bijele kuće Henryja Ovvena, zamjenika ministra vanjskih poslova Warrena
Christophera, direktora Agencije za kontrolu naoružanja i razoružanje Paula Warnkea,
pomoćnika ministra vanjskih poslova za ekonomska pitanja Richarda Coopera, pomoćnicu
ministra vanjskih poslova za sigurnost Lucy Benson, pomoćnika ministra financija Anthonyja
Solomona, Roberta Bowieja iz CIA-e i pomoćnika ministra vanjskih poslova Richarda
Holbrookea.
Da ne bi tko pomislio kako je Trilateralna komisija naprosto neki organ Demokratske
stranke,U.S. News& World Reportpopisao je 1978. ugledne republikance koji su bili njezini
članovi. Među njima su bivši ministar vanjskih poslova Henry Kissinger, bivši ministar prometa
William Coleman, bivša ministrica graditeljstva i urbanog razvoja Carla Hills, bivši ministar
trgovine Peter Peterson i bivši ministar zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi Casper
Weinberger.

22
Na popisu su bili i bivši upravitelj Agencije za energetiku John Savvhill, bivši direktor CIA-e i
budući predsjednik George Bush, bivši zamjenici ministra vanjskih poslova Robert Ingersoll i
Charles Robinson, bivši zamjenik ministra obrane David Rackard, bivši upravitelj Agencije za
zaštitu okoliša Russell E. Train, veleposlanik u UN-u William Scanton, veleposlanica u Velikoj
Britaniji Anne Armstrong, članovi Kongresa John Anderson, William Brock, William Cohen,
Barber Conable, John Danforth i Robert Taft Jr. te Marina Whitman, bivša članica Vijeća
ekonomskih savjetnika.
Dodatnu zabrinutost među istraživačima zavjera izazvao je Carterov odabir bankara Paula
Volckera za čelnika američke moćne središnje banke Federal Reserve. Navodno imenovan
prema uputama Davida Rockefellera, Volcker je bio sjevernoamerički predsjednik Trilateralne
komisije kao i član drugih tajnih skupina, Vijeća za inozemne odnose i bilderberške skupine. Na
mjestu predsjednika Središnje banke zamijenio ga je njezin današnji predsjednik Alan
Greenspan, također član Trilateralne komisije, CFR-a i bilderberške skupine.
Lako je shvatiti zašto mnogi ljudi smatraju da se politikom američke Vlade upravlja iz tih
organizacija kojima dominiraju Rockefelleri.
Usprkos tome što su napisane prije gotovo dvadeset godina, Suttonove i Woodove riječi danas
zvuče istinito mnogim prosječnim Amerikancima koji su zabrinuti za stanje nacije i koji sumnjaju
kako superelita pokušava steći kontrolu nad svijetom. Pisali su: „Prema biblijskim standardima.
Sjedinjene Države svakako zaslužuju Božju kaznu - u njima vlada razularena izopačenost,
zlostavljanje djece je uobičajeno, gramzivost i pohlepa preduvjet su uspjeha, a moral je
iskvaren. Ako ćemo biti bačeni u pakao srednjega vijeka, najlogičniji katalizator ili motivator na
vidiku jest Trilateralna komisija.”
Bivši senator i predsjednički kandidat Barry Goldvvater ponovio je strahove mnogih kad je
napisao: „Stvarna namjera trilateralaca stvaranje je svjetske ekonomske sile nadmoćne
političkoj vlasti nacionalnih država. Kao upravitelji i tvorci tog sustava, vladat će svijetom.”
Takva je kritika nagnala Davida Rockefellera da brani Komisiju u jednom izdanjuWall Street
Joumalaiz 1980. godine: „Daleko od nekakve klike međunarodnih zavjerenika kojima je namjera
da potajno vladaju svijetom, Trilateralna komisija u stvarnosti je skupina zabrinutih građana
zainteresiranih za poticanje većeg razumijevanja i suradnje između međunarodnih saveznika...”
Ali, neke su kritike dolazile i iz same Carterove administracije. Ministar vanjskih poslova
Edmund Muskie upozoravao je da Brzezinski ne koordinira vanjsku politiku, nego je kreira.
William Sullivan, koji je bio američki veleposlanik u Iranu, optužio je Brzezinskoga za sabotiranje
američkih nastojanja da se poboljšaju odnosi s Iranom nakon šahova odstupanja. ,,U studenom
1978., Brzezinski je počeo kreirati vlastitu politiku i formirati vlastito veleposlanstvo u Iranu”,
žalio se Sullivan.
Takve su optužbe izazvale u Washingtonu iznenadnu zabrinutost zbog tajnih i polutajnih
organizacija. Kolumnist Nicholas von Hoffman zabilježio je: „Brzezinski je dugo plašio one koji se
brinu zbog Trilateralne komisije, te skupine globalno usmjerenih velikih zvjerki iz velikih
industrijskih sila koju je potaknuo Rockefeller. Za mnoge Amerikance i ljevičarskih i desničarskih
uvjerenja, ta je komisija, koja pokušava utjecati na Vladinu trgovinsku politiku i diplomaciju,
primjer zabrinjavajućeg udruživanja.”
Zabrinutost se prelila i u organizacije veterana. Godine 1980. konvencija Američke legije
prihvatila je „Rezoluciju 773“ koja je pozivala Kongres na istragu Trilateralne komisije i njezina
prethodnika, Vijeća za inozemne odnose. Sljedeće godine sličnu su rezoluciju usvojili Veterani
inozemnih ratova (VFW).
Član Kongresa Larry McDonald predstavio je te rezolucije Zastupničkom domu, ali ništa se iz
toga nije izrodilo. McDonald, koji je kao predsjednik Društva „John Birch” bio glasan kritičar tih

23
tajnih društava, poginuo je 1. rujna 1983. u još uvijek nerazjašnjenom obaranju zrakoplova na
letu 007 Korean Airlinesa.
Tijekom predsjedničkih kampanja 1980. godine, republikanski kandidat Ronald Reagan oštro je
napao devetnaest trilateralaca u Carterovoj administraciji - uključujući samog Čartera, koji je
napisao da je njegov kontakt s Komisijom bila „izvrsna prilika za učenje” - i obećao da će istražiti
tu skupinu ako bude izabran. Dok se natjecao s Georgeom Bushom za nominaciju, Reagan se
okomio na njega zbog članstva i u Trilateralnoj komisiji i u CFR-u te je obećao da mu neće dati
položaj u svojoj vladi.
Međutim, tijekom republikanske nacionalne konvencije zbio se niz čudnih događaja.
Dok je Reagan bio siguran predsjednički kandidat, za mjesto potpredsjednika vodila se žestoka
borba. Sredinom tjedna medijski su komentatori iznenada počeli govoriti o „dvojcu iz snova”
koji bi trebali činiti predsjednik Reagan i potpredsjednik (i bivši predsjednik) Gerald Ford. Počeo
se stvarati pritisak za tu ideju koja bi dovela do zajedničkog predsjednikovanja i, prema tome,
podijeljene vlasti. Čak se predlagalo da bi Ford kao bivši predsjednik trebao odabrati pola
Reaganova kabineta.
Suočen s mogućnošću da vodi pola vlade, Reagan se požurio uzeti riječ na konvenciji kasno noću
te obznanio: „Znam da je to što sam došao ovamo večeras bez presedana i uvjeravam vas u ovo
kasno doba da vam neću držati govor za prihvaćanje kandidature... Ali, s obzirom na to da sam
gledao televiziju u hotelu i vidio da ovdje kruže glasine i tračevi... dopustite mi da se što
jednostavnije izjasnim i zaključim sljedeće. Točno je da brojni republikanski vođe... misle kako bi
prava kombinacija uključivala bivšega predsjednika Sjedinjenih Država Geralda Forda na
drugom mjestu... Stoga sam smatrao da je zbog svih tih priča i zato što se svašta može izroditi
preko noći vrijeme da malo ubrzam dnevni red... Tražio sam i preporučujem ovom skupu da
sutra, kad se zasjedanje nastavi, George Bush bude nominiran za potpredsjednika.”
Reagan više nikad nije izgovorio ni riječ protiv Komisije ili CFR-a. Nakon što je izabran, njegov
tranzicijski tim od 59 članova bio je sastavljen od 28 članova CFR-a, deset članova elitne
bilderberške skupine i barem deset trilateralaca. Čak je postavio istaknute članove CFR-a na tri
najosjetljivija državna položaja: Alexandrea Haiga za ministra vanjskih poslova, Caspera
Weinbergera za ministra obrane i Donalda Regana za ministra financija. Naknadno je imenovao
voditelja Busheve kampanje Jamesa A. Bakera III., koji je tada radio kao predsjednik Reaganova
i Busheva kampanjskog odbora, za svoga šefa osoblja. Baker pripada četvrtom naraštaju obitelji
koja je dugo povezana s Rockefellerovim naftaškim interesima.
Potom je, malo više od dva mjeseca nakon što je preuzeo dužnost, predsjednika Reagana
pogodio atentatorov metak koji bi, da nije bilo pola centimetra, pogurao Busha u Ovalni ured
sedam godina ranije. Prilično je neobično da je brat nesuđenog ubojice John W. Hinckley
dogovorio večeru s Bushevim sinom Neilom iste noći kad je Reagan bio ustrijeljen. Hinckleyjev
otac, teksaški naftaš, i George Bush bili su dugogodišnji prijatelji. Treba spomenuti i daje
Bushevo ime - uključujući njegov tada slabo poznat nadimak ,,Poppy” - zajedno s adresom i
telefonskim brojem pronađeno u osobnom notesu naftnoga geologa Georgea
DeMohrenschildta, posljednjega poznatoga bliskog prijatelja Leeja Harveyja Osvvalda.
Postojanje FBI-ova izvješća iz 1963. godine u kojemu se spominje „George Bush iz CIA-e”, u vezi
s reakcijama američke kubanske zajednice na umorstvo J. F Kennedyja, privuklo je pozornost
medija za vrijeme izbora 1992. godine. Za mnoge istraživače takve naoko sitne, nepovezane i
slabo objavljivane pojedinosti narušavaju dojam slučajnosti.
Neporecive veze između američkog vodstva i CFR-a te Trilateralne komisije - uz činjenicu da je
svjetski bankar David Rockefeller vodeća figura u objema skupinama - izazvale su mnogo nemira
među autorima koji pišu o zavjerama, kako na ljevici, tako i na desnici.

24
„Ako se za Vijeće za inozemne odnose može reći da je leglo ideja o jednom svijetu, Trilateralna
komisija radna je skupina okupljena za juriš”, pisali su Sutton i Wood 1979. godine. „Komisija je
već postavila svoje članove... na najviša mjesta koja SAD može ponuditi.”
Texe Marrs (nije u srodstvu s autorom ove knjige), predsjednik Living Truth Publishersa iz
Austina u Texasu, upozorio je: „Trilateralna komisija skupina je čiji je cilj požuriti doba svjetske
vlade i promoviranje međunarodne ekonomije koju iza kulisa kontrolira Tajno bratstvo
(iluminati).” Pokojni senator Barry Goldvvater slično je upozoravao. U svojoj knjizi iz 1979.
godineBez isprika(With No Apologies),napomenuo je: „Cilj najnovije međunarodne klike Davida
Rockefellera... jest da bude sredstvo za multinacionalnu konsolidaciju trgovinskih i bankarskih
interesa preuzimanjem kontrole nad političkom vlašću u Sjedinjenim Državama”. Takve su
tvrdnje 1981. godine izazvale osvrt autoraWashington Posta,inače nezainteresiranih za bilo
kakve teorije zavjere. Na koncu su priznali umiješanost Trilateralne komisije sarkastično
napisavši: „Sjećate li se onih groznih trilateralaca, međunarodnih zavjerenika s Davidom
Rockefellerom na čelu koji su kanili osvojiti svijet? Jimmy Čarter bio je jedan od njih. I George
Bush, i to ga je skupo stajalo u prošlogodišnjoj kampanji protiv Ronalda Reagana. Pogodite tko
dolazi u Bijelu kuću. Pogodite tko ih je pozvao. Pogodite tko će voditi delegaciju. Tako je.
Trilateralci dolaze. Predsjednik Reagan pozvao ih je da dodu. Vodit će ih David Rockefeller.
Trilateralci su se iskrcali, a teoretičari zavjere bez sumnje će biti blizu”, podsmjehivali su se.
Usprkos javnim poricanjima, Trilateralna komisija jamačno spada u tajna društva budući da joj
sastanci nisu otvoreni za javnost. I sasvim sigurno predstavlja produžetak Vijeća za inozemne
odnose budući da je svih osam sjevernoameričkih predstavnika na osnivačkom sastanku
Trilateralne komisije bilo članovima CFR-a.

25
Vijeće za inozemne odnose
Globalizam nije započeo TrilateraInom komisijom. Ideja o svjetskoj zajednici potječe davno prije
20. stoljeća, ali koncentrirana je u začetniku suvremenih američkih tajnih društava - Vijeću za
inozemne odnose (CFR).
Vijeće je nastalo kao rezultat niza susreta koji su se odvijali za vrijeme Prvoga svjetskog rata.
Godine 1917. pukovnik Edvvard Mandell House, povjerljivi savjetnik predsjednika Woodrovva
Wilsona, okupio je u New Yorku stotinjak uglednih ljudi kako bi raspravljali o poslijeratnom
svijetu. Proglasivši svoj rad „istraživanjem”, stvarali su planove za mirovni sporazum koji je
kasnije prerastao u slavnih Wilsonovih „četrnaest točaka", koje je prvi put predstavio Kongresu
8. siječnja 1918. Bili su zapravo globalisti, pozivali su na uklanjanje „svih ekonomskih zapreka”
između zemalja, „jednakost trgovinskih uvjeta” i stvaranje „sveopće zajednice zemalja”.
Pukovnik House, koji se jedanput opisao kao marksistički socijalist, ali čiji su postupci više
odražavali fabijanski socijalizam, bio je autor knjige iz 1912. godine pod naslovomPhilip Dru:
upravitelj (Philip Dru: Administrator).U tom je djelu House opisao „zavjeru” unutar Sjedinjenih
Država s ciljem uspostave Središnje banke, stupnjevitog poreza na dohodak i kontrole obiju
političkih stranaka. Dvije godine nakon objavljivanja knjige, ostvarila su se dva njegova književna
cilja, ako ne i sva tri.
Krajem 1918. godine pat-pozicija na zapadnom frontu i ulazak SAD-a u rat prisilili su Njemačku i
centralne sile da prihvate Wilsonove mirovne uvjete. Kasnija Pariška mirovna konferencija
1919. godine rezultirala je neugodnim Versajskim mirovnim ugovorom koji je primorao
Njemačku da plaća velike reparacije saveznicima. To je uništilo njemačko gospodarstvo, što je
dovelo do depresije i kasnijeg uspona Adolfa Hitlera i njegovih nacista.
Pariškoj mirovnoj konferenciji prisustvovali su predsjednik Woodrovv Wilson i njegovi najbliži
savjetnici, pukovnik House, bankari Paul Warburg i Bernard Baruch te dvadesetak sudionika
„istraživanja”. Sudionici Konferencije prihvatili su Wilsonov mirovni plan, uključujući stvaranje
Lige naroda. Međutim, prema američkom zakonu, sporazum je trebao ratificirati Senat, koji to
nije učinio, očito ne vjerujući ni u kakvu nadnacionalnu organizaciju.
Nepokolebljivi pukovnik House sastao se s britanskim i američkim delegatima na mirovnoj
konferenciji u pariškom hotelu Majestic 30. svibnja 1919. g. Odlučili su formirati „Institut za
međunarodne poslove”, s jednim ogrankom u Sjedinjenim Državama i jednim u Engleskoj.
Engleski ogranak postao je Kraljevski institut za međunarodne poslove. Institut je trebao
usmjeravati javno mnijenje prema prihvaćanju svjetske vlade ili globalizma.
Američki ogranak osnovan je 21. srpnja 1921. kao Vijeće za inozemne odnose (CFR). Stvoreno je
na temelju postojećeg ali neaktivnoga istoimenoga njujorškoga kluba koji su 1918. godine
formirali ugledni bankari i pravnici kako bi raspravljali o trgovini i međunarodnim financijama. U
drugom članku propisa novoga CFR-a stoji da svatko tko otkrije pojedinosti sa sastanaka CFR-a,
krši njegova pravila te može biti isključen iz članstva, čime se CFR kvalificira kao tajno društvo.
Tu tajnovitost neumorno štite glavni američki mediji. „Analitičari sovjetskoga tiska kažu da se
Vijeće redovitije pojavljuje u listovimaPravdaiIzvestijanego uNew )brk Timesu",primijetio je
novinar J. Anthony Lucas 1971. godine.
Od 1945. godine stožer CFR-a smješten je u otmjenoj kući Harolda Pratta u Nevv Yorku. Zgradu
je darovala obitelj Pratt iz Rockefellerova Standard Oila. Zdanje sa svojim obojanim ostakljenim
vratima, otmjenim tapiserijama i kaminima ima klupsku atmosferu.
Karakteriziranje CFR-a kao „kluba starih momaka” potiče činjenica da mnogi članovi pripadaju
elitnim skupinama kao što su Century Association, Links Club, University Club i Washington s
Metropolitan Club.
U godišnjem izvješću CFR-a iz 1997. godine predsjednik Odbora Peter G. Peterson priznao je da
postoji „zrnce istine" u optužbi da je Vijeće organizacija „njujorške liberalne elite”, ali ustvrdio je

26
da se CFR danas „sve više širi Amerikom” te da ima sve veći broj članova koji žive izvan Nevv
Yorka i Washingtona.
Članom CFR-a može se postati samo pozivom; članstvo, izvorno ograničeno na 1600 ljudi, danas
broji više od 3300 osoba koje predstavljaju najutjecajnije lidere u financijskom, trgovačkom,
komunikacijskom i akademskom svijetu. Primanje je vrlo osjetljiv i mučan proces; kandidate
treba predložiti neki član, poduprijeti drugi, odobriti člansko povjerenstvo, provjeriti
profesionalno osoblje i na koncu potvrditi Upravni odbor.
Nastojeći se prilagoditi suvremenom svijetu, Vijeće je početkom 1970-ih proširilo svoje članstvo
na nekoliko Afroamerikanaca i desetak žena. Kako bi proširio svoj utjecaj izvan istočne obale,
CFR je osnovao odbore za inozemne odnose sastavljene od lokalnih lidera u gradovima diljem
zemlje. Više od 37 takvih odbora s otprilike četiri tisuće članova postojalo je početkom 1980-ih.
Među izvornim članovima CFR-a bili su pukovnik House, bivši njujorški senator i ministar
vanjskih poslova Elihu Root, kolumnist Walter Lippmann, John Foster Dulles i Christian Herter,
koji su obojica kasnije radili kao ministri vanjskih poslova, i Dullesov brat Allen, koji je kasnije
radio kao direktor CIA-e.
Osnivački predsjednik CFR-a milijunaš John W. Davies bio je osobni odvjetnik financijaša J. P
Morgana, dok je potpredsjednik Paul Cravath također zastupao Morganove interese. Prvi
predsjedatelj Vijeća bio je Russell Leffingvvell, jedan od Morganovih partnera. S obzirom na to
da je većina prvih članova CFR-a bila povezana s Morganom na ovaj ili onaj način, moglo bi se
reći da su na Vijeće ozbiljno utjecali Morganovi interesi.
CFR su financirali bankari i novčari poput Morgana, Johna D. Rockefellera, Bernarda Barucha,
Jaeoba Schiffa, Otta Kahna i Paula Warburga. Danas CFR financiraju velike korporacije kao što su
Xerox, General Motors, Bristol-Meyers Squibb, Texaco i drugi, kao i Njemački Marshallov fond,
Zaklada McKnight, Fond Dillion, Zaklada Ford, Zaklada Andrevv W Mellon, Fond braće
Rockefeller, Zaklada Starr i Dobrotvorni trustovi Pevv.
Prema Vodiču za neprofitno posredovanje i političke grupacije Centra za kapitalna istraživanja,
članovi Odbora CFR-a povezani su s utjecajnim organizacijama kao što su Odbor za ekonomski
razvoj, Institut za međunarodnu ekonomiju, Odbor za odgovoran savezni proračun, Business
Enterprise Trust, Urbani institut, Poslovni okrugli stol, Vijeće za konkurentnost, Američka
trgovačka komora, Nacionalna poslovna zajednica, zavod Brookings, Forum za više poslovno
obrazovanje, Vašingtonski institut za bliskoistočnu politiku, Centar za etiku i državnu politiku,
Institut Hoover, Centar za strateške i međunarodne studije, Wilderness Society i Američko
vijeće za kapitalne investicije.
CFR je igrao ključnu ulogu u američkoj politici tijekom Drugoga svjetskog rata pa je novinar J.
Anthony Lucas primijetio: „Od 1945. sve do 60-ih članovi Vijeća bili su u prvim redovima
američkoga globalističkoga aktivizma.”
U izjavi o ciljevima iz 1997. godine službenici CFR-a, koji su bili „na gotovo svim prošlim i
sadašnjim položajima u američkoj Vladi vezanim uz međunarodna pitanja”, stoji kako je Vijeće
samo „jedinstvena članska organizacija i trust mozgova koji obučava članove i osoblje kako bi
služili zemlji s idejama za bolji i sigurniji svijet”.
Kritičari osporavaju taj cilj, napominjući da je CFR imao svoje prste u gotovo svakom velikom
sukobu u 20. stoljeću. Mnogi autori gledaju na CFR kao na skupinu ljudi čiji je cilj ostvariti
svjetsku prevlast preko multinacionalnih tvrtki, međunarodnih ugovora i svjetske vlade.
Čak je i njegovim pripadnicima teško uvjeriti svoje kolege da nema pokušaja zavjereničke
kontrole. Admiral Chester Ward, umirovljeni glavni odvjetnik Američke mornarice i dugogodišnji
član CFR-a, jednom je citiran: „CFR kao takav ne piše programe obiju političkih stranaka, niti
odabire njihove predsjedničke kandidate, niti kontrolira američku obrambenu i vanjsku politiku.
Ali, članovi CFR-a kao pojedinci, djelujući složno s drugim pojedinim članovima CFR-a, to čine.”

27
J. Anthony Lucas slaže se s tim, napominjući da čak i ako se odbija „prostodušni" diktatorski
pogled na CFR, „mora se priznati da utjecaj teče zamršenijim kanalima: kroz osobne veze
stvorene između ljudi čiji se putevi neprestano križaju u svlačionicama, časničkim menzama,
klubovima, poslaničkim konferencijskim dvoranama, na vrtnim zabavama, terenima za skvoš i
sastancima upravnih odbora. Ako Vijeće ima utjecaj - a dokazi ukazuju na to da ima - onda taj
utjecaj njegovi članovi provode putem tih kanala.”
Admiral Ward nadalje je objasnio kako je jedini zajednički cilj članova CFR-a „izazvati predaju
suverenosti i nacionalne nezavisnosti Sjedinjenih Država... Ponajprije žele svjetski bankarski
monopol bez obzira na to koja sila na koncu preuzme kontrolu nad svjetskom vladom”, dodao
je Ward.
Potanko je opisao metode CFR-a u knjizi iz 1975. godine, u koautorstvu s Phyllis Schlafly, pod
naslovomKissinger na kauču(Kissinger on the Couch).„Čim vodeći članovi CFR-a odluče da
američka Vlada treba prihvatiti određenu politiku, angažiraju se glavna istraživačka sredstva
CFR-a kako bi se stvorili argumenti, intelektualni i emocionalni, za podršku novoj politici, i kako
bi se osujetio i diskreditirao, intelektualno i politički, svaki otpor”, objasnio je.
CFR se javno očituje putem svoje publikacijeForeign Affairs,prozvane „neslužbenim glasilom
vodstva američke vanjske politike”. Premda pristaše Vijeća tvrde kako „članci uForeign
Affairsune odražavaju nikakve jednodušne stavove...”, kritičari uzvraćaju da CFR tim člancima
signalizira članovima željenu politiku.
Čak i glomaznaEncyclopaedia Britannicapriznaje: „Ideje koje se probno iznose u ovom časopisu
često se, ako ih dobro prime čitateljiForeign Affairsa, pojavljuju kasnije u sklopu politike
američke Vlade ili zakonodavstva; smjernice koje ne prođu taj test obično nestanu."
Alvin Moscovv, blagonakloni biograf obitelji Rockefeller, bio je konkretniji napisavši: „Članstvo u
Vijeću toliko je značajno da se ono u nekim krugovima smatra jezgrom istočnog establišmenta.
Kad je riječ o vanjskim poslovima, onojestistočni establišment. Zapravo je teško ukazati na
makar jednu značajnu smjernicu američke vanjske politike utvrđenu od [predsjednika] Wilsona
naovamo koja bi bila dijametralno suprotna trenutnom razmišljanju u Vijeću za inozemne
odnose.” [naglasak u izvorniku]
Vijeće ima dvije metode iznošenja ideja i želja uskoga kruga čelnika: redoviti ručci i večere gdje
se istaknuti mislioci i lideri iz svih krajeva svijeta obraćaju članovima Vijeća i njegovim
analitičkim skupinama koji periodički podastiru dokumente o stajalištu prema predmetu koji je
pobudio zanimanje.
Vijeće također nudi korporativne usluge, putem kojih je tvrtkama koje su se pretplatile
omogućeno da ih dvaput godišnje na večerama izvještavaju Vladini dužnosnici kao što su
ministar financija ili direktor CIA-e. Ugledni autor John Kenneth Galbraith, koji je istupio iz CFR-a
1970. godine „iz dosade”, nazvao je takve neslužbene razgovore „skandalom". „Zašto bi Vladin
dužnosnik trebao izvještavati poslovnoga čovjeka o informacijama nedostupnim javnosti,
osobito ako to može biti financijski korisno?”, pitao se.
G. Edvvard Griffin složio se da je isprva CFR-om, kao paravanom za britanski Okrugli stol,
dominirala obitelj J. P Morgana. „Morgane je postupno zamijenio Rockefellerov konzorcij, pa
sad popis uključenih tvrtki izgleda kao Fortuneova lista 500 najvećih korporacija”, napisao je
1994.
Jedan od primjera Rockefellerove dominacije CFR-om potječe s početka 1970-ih kad je David
Rockefeller zaobišao Odbor za imenovanja i ponudio uredničko mjesto uForeign
AffairsuWilliamu Bundvju, bivšem dužnosniku CIA-e koji je igrao značajnu ulogu u
Vijetnamskom ratu.
Pokazujući kako je svaka američka Vlada od početaka Vijeća bila prepuna njegovih članova,
konzervativni novinar i istraživač CFR-a James Perloff primijetio je: „Povijesni arhivi govore još

28
jasnije... Do 1988. godine četrnaest ministara vanjskih poslova, četrnaest ministara financija,
jedanaest ministara obrane i deseci čelnika drugih ministarstava bili su članovi CFR-a.”
Gotovo svaki direktor CIA-e od Allena Dullesa bio je član CFR-a, uključujući Richarda Helmsa,
Williama Colbyja, Georgea Busha, Williama Webstera, Jamesa Woolseyja, Johna Deutscha i
Williama Caseyja. „Mnogi članovi Vijeća imaju osobne financijske interese u inozemnim
odnosima”, primijetio je istraživač Laurie Strand, „zato što njihovo vlasništvo i ulaganja štite
Ministarstvo vanjskih poslova i vojska [i CIA].”.
Mnogi su istraživači ustvrdili da CIA zapravo služi kao sigurnosna snaga ne samo za korporativnu
Ameriku nego i za prijatelje, rođake i ortake članova CFR-a. Tu bi se moglo raditi o obostranoj
koristi. Prema bivšem izvršnom pomoćniku zamjenika direktora CIA-e Victoru Marchettiju i
bivšem analitičaru Ministarstva vanjskih poslova Johnu D. Marksu: „Utjecajno ali nepristupačno
Vijeće, sastavljeno od nekoliko stotina političkih, vojnih, poslovnih i akademskih čelnika u zemlji,
često je glavni zastupnik' CIA-e u američkoj javnosti. Kad je agencija trebala ugledne građane da
se zauzmu za agencijina privatna poduzeća ili za neku drugu posebnu pomoć, često se obraćala
članovima Vijeća.”
Članovi CFR-a koji zauzmu položaje u vladi često dovode druge članove. Kad je Henry Stimson,
član CFR-a, kao ministar rata 1940. godine došao u W&shington, doveo je sa sobom drugoga
člana Johna J. McCloyja kao pomoćnika za osoblje. McCloy je zauzvrat obavio svoj dio posla
dovevši tijekom nekoliko godina još neke članove CFR-a u Vladu. „Kad god zatrebamo novoga
čovjeka [za poziciju u Vladi], samo prelistamo popis članova Vijeća i nazovemo NewYork",
komentirao je jednom McCloy, bivši predsjednik Odbora CFR-a, predsjednik Upravnog odbora
banke Chase Manhattan, mentor Davida Rockefellera i savjetnik za vanjsku politiku šestorice
američkih predsjednika.
Drugi primjer utjecaja CFR-a vidljiv je iz primjera meteorskog uspona Henryja Kissingera. Godine
1955. Kissinger je bio samo još jedan nepoznati član akademske zajednice koji je prisustvovao
sastanku u vojnoj školi u Quanticu u Virginiji, čiji je domaćin bio tadašnji pomoćnik predsjednika
za vanjsku politiku Nelson Rockefeller. Taj je sastanak bio početak dugotrajnog prijateljstva
između njih dvojice, čiji je vrhunac bio Rockefellerovo darivanje 50 000 dolara Kissingeru.
Kissinger je uskoro bio predstavljen Davidu Rockefelleru i drugim istaknutim članovima CFR-a.
Preko CFR-a Kissinger je dobivao financije i pristup visokim dužnosnicima Komisije za atomsku
energiju, triju ogranaka vojske, CIA-e i Ministarstva vanjskih poslova. To je iskoristio za
izdavanje bestseleraNuklearno naoružanje i vanjska politika(Nuclear \\eapons and Foreign
Policy),u kojemu je dokazivao kako bi se nuklearni rat mogao ..dobiti”. Za vrijeme Nixonove
administracije, Kissinger je bio ministar vanjskih poslova, a i dalje ima velik utjecaj u svjetskoj
politici.
Prema objavljenim izvješćima, u Clintonovoj administraciji bilo je više od stotinu članova CFR-a
koji su mu na početku mandata bili na usluzi. Članovi CFR-a imenovani su za veleposlanike u
Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Australiji, Čileu, Siriji, Južnoj Africi, Rusiji, Rumunjskoj, Japanu,
Koreji, Meksiku, Italiji, Indiji, Francuskoj, Češkoj, Poljskoj, Nigeriji i na Filipinima. Trenutno je
više od dvadeset članova CFR-a i u Predstavničkom domu i Senatu.
Robert Anton Wilson je komentirao: „Kad bi CFR imao milijune članova poput, recimo,
Prezbiterijanske crkve, taj popis možda ne bi mnogo značio. Ali, CFR ima samo 3200 članova.”
Zbog svojih volstritsko-bankarskih korijena i prirođene tajnovitosti, Vijeće za inozemne odnose
dospjelo je pod nesmiljen udar konzervativnih autora. Ta pozornost javnosti dovela je do
stvaranja manje tajnovite Trilateralne komisije.
Svijest o sveobuhvatnoj prisutnosti CFR-a u Vladi toliko se proširila u javnosti da je pokojni Gary
Allen, čija se knjiga o globalističkim organizacijamaNitko se ne usuđuje spomenuti zavjeru(None
Dare Call It Conspiracy)prodala u više od pet milijuna primjeraka usprkos ignoriranju elitnih

29
medija, komentirao prije nacionalnih izbora 1972. godine: „Doista nije bilo ni najmanje razlike
[između predsjedničkih kandidata]. Biračima je ponuđeno da biraju između CFR-ova
zagovornika svjetske vlade Nixona i CFR-ova zagovornika svjetske vlade Humphreyja.
Promijenjena je samo retorika kako bi se zavarala javnost.”
Pozivajući na djelovanje, Allen je ponovio upozorenje mnogih istraživača koji su sumnjičavi
prema motivima CFR-a napisavši: „Demokrati i republikanci moraju prekinuti kontrolu koju
provode članovi CFR-a nad njihovim strankama. Od tipova iz CFR-a, njihovih slugana i
oportunističkih pristaša, radi društvenog uspona mora se zatražiti da odu ili će morati otići
domoljubi." Mnogi istraživači zavjera vide paralelnu situaciju oko izbora 2000. godine, koji su
bili natjecanje demokrata Ala Gorea i republikanca Georgea W. Busha, a obojica su poslovno i
obiteljski vezani s Wall Streetom i članovima CFR-a.
Perloff je iz kršćanske perspektive upozorio da se priprema monumentalna bitka između
Kristova kraljevstva i „zle svjetske vlade: Antikristova kraljevstva... Mnogi ugledni pripadnici
američkog establišmenta predali su se jednoj strani u tom sukobu, a to nije strana koju
preporučuju drevni spisi... Bez obzira na to jesu li doista zavjerenici i jesu li svjesni krajnjih
posljedica svojih djela, njihov moćan utjecaj pridonio je tome da svijet krene prema
apokaliptičnim događajima.”
Očito je CFR imao snažan utjecaj, ako ne i izravnu kontrolu, na američku politiku gotovo cijelo
prošlo stoljeće. Ali, gotovo pedeset godina taj je utjecaj bio podijeljen s drugom usko
povezanom tajnom organizacijom - bilderberškom skupinom.

30
Bilderberška skupina
Bilderbešku skupinu dne moćni muškarci i žene - mnogi od njih pripadnici su europskih
kraljevskih obitelji - koji se tajno sastaju svake godine kako bi raspravljali o aktualnim pitanjima.
Mnogi sumnjičavi istraživači tvrde da spletkare kako bi izazivali svjetske događaje i upravljali
njima.
Usprkos tome što se mnogi vrlo cijenjeni američki novinari sastaju s bilderberškom skupinom,
malo se ili gotovo ništa ne izvještava o toj skupini i njezinim aktivnostima, što navodi autore da
sumnjaju u cenzuru i manipuliranje vijestima.
Kao i u slučaju Trilateralne komisije i Vijeća za inozemne odnose, članovi bilderberške skupine
često su članovi i još jedne ili dviju tih skupina.
Britanski autor David Icke objavio je priču dr. Kitty Little koja pruža fascinantan uvid u
dugoročno planiranje jedne tajne skupine. Dr. Little, koja je radila za britansko Ministarstvo
proizvodnje zrakoplova tijekom Drugoga svjetskog rata i kasnije za Zavod za istraživanje
atomske energije, prisjetila se kako je prisustvovala sastanku „analitičke skupine” Laburističke
stranke na Sveučilištu Oxford 1940. godine.
Te je večeri govorio mladić koji je tvrdio da sudjeluje u „marksističkoj uroti za preuzimanje
vlasti”. Rekao je daje član bezimene skupine (nije imala ime kako bi bilo teže dokazati njezino
postojanje) čiji je cilj uspostaviti marksističku vlast u Britaniji, Europi i dijelovima Afrike. S
obzirom na to da Britanci ne vjeruju ekstremistima, objasnio je, članovi skupine glumit će
umjerenjake, što će im omogućiti da uklone kritičare pod izlikom da se radi o desničarima.
Dodao je kako je odabran da predvodi političku sekciju skupine i kako očekuje da će jednoga
dana biti imenovan za premijera Velike Britanije.
Taj je govornik bio Harold Wilson, koji je doista bio premijer 1960-ih i 1970-ih godina.
Wilson se pozivao na skupinu koja će postati poznata kao Bilderberzi. Još nema službeno ime,
ali identificirana je s hotelom Bilderberg u Oosterbeeku u Nizozemskoj, gdje je 1954. godine
javnost prvi put saznala za njezino postojanje. Njezin sastanak u veljači 1957. godine na otoku
Saint Simons, blizu otoka Jekylla u Georgiji, bio je prvi na američkom tlu.
Wilson nije bio jedini državni poglavar koji se družio s Bilderberzima. Godine 1991., tadašnjem
arkansaškom guverneru Billu Clintonu pripala je čast da bude gost Bilderberga. Sljedeće se
godine kandidirao za predsjednika SAD-a i pobijedio. Nakon izbora Clinton nije spominjao
sastanke Bilderberga, ali je premaSpotlightu(vašin-gtonskom tabloidu koji je godinama pratio
njihove konferencije) Hillary Clinton prisustvovala sastanku 1997. godine, postavši prva
američka prva dama koja je to učinila. Nakon toga bilo je sve više glasina o njezinoj budućoj
ulozi u politici.
Ova iznimno tajnovita organizacija službeno je nastala negdje početkom 1950-ih godina, nakon
neslužbenih susreta članova europske elite tijekom 1940-ih. Uključivali su europske ministre
vanjskih poslova, nizozemskog princa Bernharda i poljskog socijalista dr. Josepha Hieronima
Retingera, utemeljitelja Europskog pokreta nakon Drugoga svjetskog rata. Retinger je postao
poznat kao „otac Bilderberga”.
Retingera je u Ameriku doveo Averell Harriman (CFR), tadašnji američki veleposlanik u
Engleskoj, gdje je posjećivao ugledne građane kao što su David i Nelson Rockefeller, John Foster
Dulles i tadašnji direktor CIA-e Walter Bedell Smith. Prije toga Retinger je formirao Američki
odbor za ujedinjenu Europu zajedno s budućim direktorom CIA-e i članom CFR-a Allenom
Dullesom, tadašnjim direktorom CFR-a Georgeom Franklinom, dužnosnikom CIA-e Thomasom
Bradenom i Williamom Donovanom, bivšim šefom Uprave strateških službi (OSS), pretečom
CIA-e. Donovan je počeo svoju obavještajnu karijeru kao agent J. R Morgana mlađeg i bio je
poznat kao „anglofil”, pristaša bliskih britansko-američkih odnosa. Retinger je i dalje sudjelovao
na sastancima Bilderberga, sve do svoje smrti 1960. godine. Druga osoba povezana s CIA-om

31
koja je pridonijela osnivanju bilderberške skupine bio je izdavač časopisaLifeC. D. Jackson, koji je
u vrijeme predsjednika Eisenhovvera radio kao „posebni savjetnik za psihološko ratovanje”.
Iz tih veza nastala je ideja o održavanju redovitih susreta istaknutih poslovnih ljudi, političara,
bankara, pedagoga, vlasnika i voditelja medija te vojnih vođa iz svih krajeva svijeta. Bilderberzi
su također blisko povezani s europskim plemstvom, uključujući britansku kraljevsku obitelj.
Prema nekoliko izvora, sastancima često prisustvuju članovi kraljevskih obitelji iz Švedske,
Nizozemske i Španjolske.
Prvi poticaj za sastanke Bilderberga dao je nizozemski princ Bernhard, čiji su puno ime i titula
glasili Bernhard Julius Coert Karei Godfried Pieter, princ Nizozemske i princ Lippe-Biesterfelda.
Bernhard je bio bivši član nacističkog Schutzstaffela (SS) i zaposlenik njemačkog I. G. Farbena u
P&rizu. Godine 1937. oženio se nizozemskom princezom Julianom i postao veliki dioničar i
službenik Dutch Shell Oila. zajedno s britanskim lordom Victorom Rothschildom.
Nakon što su Nijemci okupirali Nizozemsku, kraljevski par preselio se u London. Tu su nakon
rata Rothschild i Retinger potaknuli princa Bernharda na stvaranje bilderberške skupine. Princ je
osobno predsjedavao skupinom do 1976. godine kad je odstupio nakon otkrića da je dobivao
veliko mito odLockheedakako bi zagovarao prodaju njegovih zrakoplova u Nizozemskoj.
' Jedna od najvećih američkih zrakoplovnih kompanija,nap ur.
Od 1991. Bilderberzima predsjedava britanski lord Peter Carrington, bivši ministar, glavni tajnik
NATO-a i predsjednik Kraljevskog instituta za međunarodne poslove, sestrinske organizacije
CFR-a. Carrington je povezan s bankarskim carstvom Rothschilda, i poslovno i brakom.
Među poznatim Amerikancima koji su prisustvovali sastancima Bilderberga bili su članovi CFR-a
George Bali, Dean Acheson, Dean Rusk, McGeorge Bundy, Christian Herter, Zbignievv Brzezinski,
Douglas Dillon, J. Robert Oppenheimer, Walter Reuther, Jacob Javits, Robert McNamara, Walter
Bedell Smith i general Lyman Leminitzer. Među ostalim istaknutim gostima bili su J. William
Fulbright, Henry Ford II., Georges-Jean Pompidou, Giscard d'Estaing, Helmut Schmidt i francuski
barun Edmond de Rothschild.
„Bilderberzi su zapravo neka vrsta neslužbenog CFR-a podignutog na međunarodnu razinu”,
izjavio je autor Neal Wilgus.
Autor i bivši obavještajac dr. John Coleman tvrdio je daje „bilderberška konferencija tvorevina
[britanskog] MI6 pod ravnanjem Kraljevskog instituta za međunarodne poslove”. S obzirom na
veze američke obavještajne službe, opravdano se može zaključiti da je bilderberške
konferencije, barem djelomično, organizirala i podupirala CIA.
Prema „strogo povjerljivim" zapisnicima Prve bilderberške konferencije, „dosad se nedovoljna
pozornost posvećivala dugoročnom planiranju i razvijanju međunarodnog poretka koji će
nastupiti nakon današnje krize [Hladnoga rata]. Kad sazrije vrijeme, naše sadašnje ideje o
svjetskim pitanjima proširit će se na cijeli svijet."
Istraživački novinar James P Tucker, koji je godinama uporno pratio Bilderberge, napisao je:
„Namjera Bilderberga posve je ista kao ona njihove bratske organizacije, Trilateralne komisije...
Te dvije skupine imaju povezano čelništvo i zajedničku viziju svijeta. David Rockefeller osnovao
je Trilateralnu skupinu, ali dijeli moć u starijoj bilderberškoj skupini s britanskim i europskim
Rothschildima.”
Bilderberzi se obično sastaju jednom godišnje u luksuznim odmaralištima diljem svijeta, a
aktivnosti su im obavijene potpunom tajnovitošću usprkos prisutnosti čelnih ljudi američkih
medija. Premda skupina tvrdi da vodi samo neformalne rasprave o svjetskim pitanjima, ima
dokaza da njezine preporuke često postaju službena politika.
Čini se da je ideja ujedinjene Europe pod centraliziranom vlašću - cilj srednjovjekovnih vitezova
templara - dobrano na putu da postane stvarnošću zahvaljujući Bilderberzima. George McGhee,

32
član Bilderberga i bivši američki veleposlanik u Zapadnoj Njemačkoj, priznao je da je „Rimski
ugovor, kojim je stvoreno [europsko] zajedničko tržište, dogovoren na sastancima Bilderberga”.
Jack Sheinkman, predsjednik Odbora banke Amalgamated i član bilderberške skupine, izjavio je
1996. godine: ,,U nekim slučajevima rasprave imaju utjecaja i postaju smjernice. O ideji
zajedničke europske valute raspravljalo se nekoliko godina prije nego što je postala smjernicom.
Raspravljali smo o američkoj uspostavi službenih odnosa s Kinom prije nego što je Nixon to
ostvario.”
Sheinkman je možda jedan od onih članova bilderberške skupine koji ne razumiju prave ciljeve
njezine čelne elite. Prema Ickeu, „bilderberška elita, poput Carringtona i članova Glavnog
odbora, koordinira redovite goste sastanaka Bilderberga - koji znaju plan igre - i one koji se
pozivaju rijetko ili samo jednom - koji možda ne znaju stvarnu namjeru te organizacije, ali može
im se podmetnuti partijska linija da svjetske institucije predstavljaju put prema miru i
blagostanju.”
A koja je to „stvarna namjera”? Možda ju je otkrio princ Bernhard izjavivši kako je „teško
preodgojiti ljude odrasle na nacionalizmu da prihvate ideju prepuštanja dijela njihova
suvereniteta nekom nadnacionalnom tijelu..."
Sastanak bilderberške skupine 1998. godine održavao se od 14. do 18. svibnja u raskošnom
hotelu Turnberry kod Glasgovva u Škotskoj. Kao i obično, u glavnim američkim medijima, malo
se ili gotovo nimalo izvještavalo o tom dogadaju.
Za razliku od svojih američkih kolega, neki su se škotski novinari oglasili. Pod naslovom „Cijeli
svijet u njihovim rukama” Jim McBeth izScotsmanaopisao je neprobojno osiguranje sastanka
komentirajući: „Svi koji su prišli hotelu, a nisu imali svoj udio u upravljanju planetom, bili su
odbijeni.”
McBeth je opisao popis gostiju kao „međunarodni tko je tko' među imućnima, utjecajnima i
moćnima... Jednom godišnje, 120 muškaraca i žena kojima se pripisuje postavljanje Billa
Clintona u Ovalni ured i izbacivanjelady[Margaret] Thatcher s broja 10 [Dovvning Street],
sastaju se kako bi pretresli svjetske događaje i, neki tvrde, manipulirali njima”, dodao je. Barem
jednog izvjestitelja, Campbella Thomasa izScottish Daily Maila, uhitili su službenici osiguranja,
stavili mu lisice i držali ga zatočenog osam sati zato što se usudio prići mjestu održavanja
sastanka bilderberške skupine.
Pisalo se da je jedna od odluka na sastanku Bilderberga 1998. godine bila potaknuti britanskoga
premijera Tonvja Blaira da izvrši jači pritisak kako bi Britanija ušla u sve veću Europsku Uniju, što
je korak na koji je sa sumnjom gledala njegova prethodnica Margaret Thatcher. Blair je možda
otišao dalje u tom planu ograničenja britanske nezavisnosti, budući da je ostvario svoju nakanu
da raspusti Dom lordova kasnije 1998. godine. Dok su ih mnogi smatrali neprosvijetljenim
besposličarima, drugi su imućne, ali domoljubne lordove smatrali branikom pred podrivanjem
engleske suverenosti od strane pristaša „novoga svjetskog poretka”.
Za razliku od njihovih američkih kolega, kanadski su mediji doista izvještavali sa sastanka
bilderberške skupine 1996. godine kod Toronta, uz naslove poput „[kanadski premijer] Chretien
govorit će na tajnom svjetskom sastanku”, „[kanadski izdavač Conrad] Black ugošćuje svjetske
vode” i „Svjetska dominacija ili partija golfa?”.
Upitan da komentira zašto novinar William F Buckley, koji je prisustvovao sastanku u Kanadi,
nije izvještavao, njegov je tajnik odgovorio: „Mislim da to nije u prirodi tog sastanka, zar ne?”
Paul Gigot izWall Street Joumala,još jedan gost, objasnio je: „Prema pravilima konferencije,
kojih se svi držimo, ne govorimo o onome što je rečeno. Sve je neslužbeno. To što sam
prisustvovao, nije tajna.”

33
Možda ti izvjestitelji ne govore o onome što su saznali na tim tajnim sastancima, ali očito je da
im njihova druženja daju smjernice za uredničke stavove. Medijski kritičari dugo su upozoravali
da su razlike u uredničkim stavovima glavnih američkih medija zanemarive.
„Ako bilderberška skupina nije neka vrsta zavjere, onda je, sudeći prema ponašanju, njezina
izvanredna imitacija”, pisao je novinar C. Gordon Tether u londonskomFinancial Timesu1975.
godine. Otprilike godinu kasnije, nakon dugotrajnih prepirki zbog cenzure, Tethera je otpustio
urednikFinancial TimesaMax Henry „Fredy” Fisher, član Trilateralne komisije.
Očita poveznica između CFR-a, Trilateralne komisije i Bilderberga obitelj je Rockefeller,
poglavito najmlađi sin David.
Nekoliko imućnih i poznatih poslovnih ljudi činilo je ono što je zapravo predstavljalo „američku
kraljevsku obitelj” na početku 20. stoljeća: vlasnik čeličana magnat Andrevv Carnegie, bankar
Andrevv Mellon te prijevoznički moguli Comelius Vanderbilt i Edvvard Harriman.
Ali, nijedan od njih nije se približio dugotrajnoj moći ili međunarodnim vezama Rockefellera i
Morgana.

34
Rockefelleri
John Daviš Rockefeller i dalje je najprepoznatljiviji (i možda najpreziraniji) bogataš na svijetu
premda je umro 1937. godine. Tijekom protekloga stoljeća nijedna obitelj u Americi nije stekla
takvu moć i utjecaj kao Rockefelleri, zahvaljujući bogatstvu i bliskim vezama s Engleskom.
Prije mnogo godina Rockefellerovo se ime neprekidno pojavljivalo u svakoj raspravi o tajnim
društvima, ali današnji masovni mediji rijetko govore o ulozi Rockefellerovih u svjetskim
događajima. No, u jednom je trenu ime Johna D. Rockefellera bilo na svačijim usnama, a
njegove financije bile su poznate svima.
Godine 1897. u izdanju jednoga ruralnoga teksaškoga lista pisalo je: „John D. Rockefeller spava
osam i pol sati svake noći; liježući u 22:30 i us taj ući u 7:00. Svakog jutra kad se probudi bogatiji
je za 17 075 dolara nego što je bio kad je otišao u krevet. Sjeda za doručak u 8 sati i diže se od
stola u 8:30, i u tom kratkom vremenu imutak mu se poveća za 1041,50 dolara. Nedjeljom ide u
crkvu i za dva sata, koliko ga nema kod kuće, bogatstvo mu naraste za 4166 dolara. Večernja mu
je razonoda sviranje violine. Svake večeri kad uzme svoje glazbalo bogatiji je za 50 000 dolara
nego što je bio kad ga je odložio prethodne noći. Te male činjenice donekle predočuju nesmiljen
rast bogatstva tog čovjeka."
Jedan uvid u nastanak poslovne filozofije Johna D. Rockefellera može se dobiti iz anegdote koju
je ispripovijedao Nelson Rockefeller. Navodno je Johna D., kad je bio malo dijete, njegov otac
William .Veliki Bili” Rockefeller, koji je kao trgovački putnik prodavao „lijekove" za rak, učio da
mu skoči na ruke s visoke stolice. Jednom je otac ispružio ruke kako bi ga uhvatio, ali ih je
povukao kad je mali John skočio. Sinu koji je pao strogo je rekao: „Upamti, nikad nikome ne
vjeruj potpuno, čak ni meni."
Na početku Američkoga građanskog rata, Rockefeller je bio mešetar za poljoprivrednu robu u
Clevelandu u Ohiju. Brzo je ondje prepoznao potencijal mlade naftne industrije te 1863. s nekim
suradnicima izgradio rafineriju. Godine 1870. osnovao je Standard Oil Company Ohio.
„Od banke National City iz Clevelanda, koja je na kongresnim saslušavanjima identificirana kao
jedna od triju banaka obitelji Rothschild [glavna europska bankarska obitelj] u Sjedinjenim
Državama, John D. Rockefeller nabavio je novac za početak svoje monopolizacije naftnoga
biznisa, što je rezultiralo nastankom Standard Oila”, spominje se u nedavnom istraživačkom
videofilmu pod naslovomGospodari novca (The Money Masters).
Rockefeller, kojega se citiralo da je izjavio „konkurencija je grijeh”, nemilosrdno je uklanjao
konkurente spajanjem ili isplaćivanjem udjela. Ako mu to ne bi uspjelo, rezao bi cijene sve dok
konkurenti ne bi bili prisiljeni prodati. Također je isposlovao isplative ugovore za željeznički
popust, što mu je gotovo priskrbilo monopol na prijevoz nafte. Standard Oil - Exxonov izravni
predak - silno je napredovao pa je 1880. godine Rockefeller nadzirao 95 posto cjelokupne
proizvodnje nafte u Sjedinjenim Državama.
Nevolje za Rockefellera počele su 1902. godine kada je Ida Tarbell, kći pensilvanijskog
proizvođača nafte koji je propao zbog Rockefellera, objavila niz članaka. Temeljeni na
petogodišnjem istraživanju, članci Ide Tarbell bili su objavljivani uMcCluresMagazineupod
naslovom „Povijest tvrtke Standard Oil”. Jedan je recenzent proglasio njezin rad „neustrašivim
raskrinkavanjem moralnoga kriminala koji se skriva iza ugleda i kršćanstva”.
To je razotkrivanje rezultiralo vladinim i sudskim mjerama, zbog kojih je naoko prekinut
monopol Standard Oila. Međutim, još 1882. godine Rockefeller je poduzeo korake za prikrivanje
svojega poslovanja stvorivši prvu veliku američku korporaciju: Standard Oil Trust. „Trust je
uključivao pravi labirint pravnog ustroja, zbog čega je javnosti jednostavno bilo nemoguće
analizirati i shvatiti njegovo funkcioniranje”, tumačiEncyclopedia Britannica.
Takvo se manipuliranje nastavilo 1892. godine kad je Vrhovni sud države Ohio odredio da se
trust raspusti. Umjesto toga Rockefeller je jednostavno preselio sjedište Standard Oila u Nevv

35
York. Godine 1899. sva imovina i udjeli prebačeni su u novu tvorevinu pod nazivom Standard Oil
Company iz Nevv Jerseyja.
Godine 1906. američka je Vlada optužila Standard Oil da je prekršio Shermanov antitrustovski
zakon. Premda su branitelji tvrdili da je Standard Oil jednostavno zahvatio val nezadovoljstva
javnosti prekomjernim širenjem velike tvrtke, američki Vrhovni sud je 15. svibnja 1911.
formulirao svoju odluku sljedećim jasnim izrazima: „Sedmero ljudi i korporativni stroj urotili su
se protiv svojih sugrađana. Radi sigurnosti Republike određujemo da se ovo opasno udruživanje
mora prekinuti do 15. studenog.”
Osam tvrtki formiranih nakon raspuštanja zadržalo je „Standard Oil” u svojim imenima, ali čak
su ih i ona ubrzo promijenila kako bi se izazvao dojam različitosti. Standard Oil iz New Yorka
prvo se spojio s tvrtkom Vacuum Oil formiravši Socony-Vacuum, koja je 1966. postala Mobil Oil.
Standard Oil iz Indiane spojio se s tvrtkama Standard Oil iz Nebraske i Standard Oil iz Kansasa te
1985. postao Amoco. Godine 1984. Standard Oil iz Kalifornije i Standard Oil iz Kentuckyja postali
su Chevron. Među ostale bivše tvrtke Standard Oila spadaju Atlantic Richfield, Buckeye,
Pennzoil i Union Tank Car.
Ironično, raspad Standard Oila samo je povećao bogatstvo Rockefellera, koji je sada posjedovao
četvrtinu dionica 33 različitih naftnih tvrtki nastalih raspadom Standard Oila. Ubrzo nakon
početka novoga stoljeća, Rockefeller je postao prvi američki milijarder.
Da je Rockefeller nastavio upravljati, potvrdila je krajem 1930-ih godina jedina analiza pravoga
vlasništva najvećih američkih korporacija koju je napravila Komisija za obveznice i burzu. Analiza
pod naslovomRaspodjela vlasništva u 200 najvećih nefinancijskih korporacijaobjavljena je 1940.
godine. U njoj je zaključeno da se Rockefellerovi udjeli, naoko mali - većina je bila manja od 20
posto raspoloživih dionica - u usporedbi s preostalim vrlo raspršenim vlasništvom, smatraju
dovoljnim „da omoguće obitelji Rockefeller kontrolu nad korporacijama”.
I opet su međusobno povezana direktorska mjesta omogućila Rockefellerima i drugima da
zadrže kontrolu nad naftnom industrijom. „Svih osam najvećih naftnih kompanija bilo je
povezano 1972. godine preko velikih komercijalnih banaka s barem još jednom članicom glavne
skupine”, napisao je dr. John M. Blair, bivši pomoćnik glavnog ekonomista Savezne komisije za
trgovinu. ,,Exxon je imao četiri takve veze - s Mobilom, Standardom iz Indiane, Texacom i ARCO-
om. Mobil je imao tri - s Exxonom, Shellom i Texacom - kao i Standard iz Indiane - s Exxonom,
Texacom i ARCO-om - kao i Texaco - s Exxonom, Mobilom i Standardom iz Indiane - a Shell s
Mobilom. Kad god šest [najvećih] komercijalnih banaka - izuzev Bank of America i Western
Bancorporationa - održavaju sastanke svojih upravnih odbora, direktori prvih osam - osim Gulfa
i SoCala - sastaju se s direktorima, prosječno, dva-tri najveća konkurenta.”
Ironično, na prijelazu stoljeća stari monopol Standard Oila ponovno se stvara predviđenim
spajanjem dva svjetska naftna diva: Exxona i Mobila. Megaposao vrijedan 75 milijardi dolara
brzo je prozvan „Rockefellerovom osvetom”. U vrijeme nastanka ove knjige, stapanje naftnih
kompanija nastavlja se najavljenim planovima British Petroleum PLC-a da preuzme Amoco.
Do svoje smrti 1937. godine, Rockefeller i njegov jedinac John D. Rockefeller mlađi nisu samo
sagradili golemo naftno carstvo već su osnovali i ustanove kao što su Zavod za medicinska
istraživanja Rockefeller (1901.), Odbor za opće obrazovanje (1903.), Sveučilište u Chicagu
(1889.), Zaklada Rockefeller (1913.), Škola Lincoln (1917.), gdje su Rockefellerova djeca započela
svoje obrazovanje, te Sveučilište Rockefeller u Nevv Yorku.
Rockefelleri su također imali velik udio u eugeničkom pokretu, programu znanstveno
primijenjenoga genetičkog odabira kako bi se održale i unaprijedile „idealne” ljudske
karakteristike, što uključuje kontrolu rađanja i broja stanovnika. Ta je ideja potekla iz spisa
viktorijanskog znanstvenika sira Francisa Galtona, koji je nakon istraživanja zaključio da su
istaknuti članovi britanskoga društva takvi zato što su imali „vrsne” roditelje, spojivši tako

36
Darvvinovu ideju o „preživljavanju najsposobnijih” s klasno osviještenim pitanjem „tko ti je
tata?".
Ako vam ovo zvuči kao nacistički pokus koji je izmakao kontroli, uzmite u obzir da su se krajem
19. stoljeća Sjedinjene Države priključile 14 drugih zemalja donijevši neku vrstu zakonskih
odredbi o eugenici. Trideset država imalo je zakone koji su propisivali sterilizaciju duševnih
bolesnika i slaboumnika. Najmanje 60 000 takvih „defektnih” osoba bilo je zakonito
sterilizirano.
Naravno, kako bi se odredilo tko „onečišćuje" gensku bazu bila je potrebna opsežna statistika
stanovništva. Zato je 1910. godine, kao ogranak Galtonova nacionalnog laboratorija u Londonu,
osnovan Eugenički arhiv sredstvima gđe E. H. Harriman, supruge željezničkog magnata Edvvarda
Harrimana i majke diplomata Averella Harrimana. Gđa Harriman prodala je 1912. godine svoje
dionice njujorške banke Guaranty Trust J. P Morganu, omogućivši mu tako nadzor nad tom
ustanovom.
Nakon 1900. godine Harrimanovi - obitelj koja je pomogla Prescottu Bushu na početku njegove
karijere - zajedno s Rockefellerima dali su više od 11 milijuna dolara za osnivanje eugeničkoga
istraživačkog laboratorija u Cold Spring Harboru u New Yorku, kao i za eugeničke studije na
Harvardu i Cornellu. Prvi Međunarodni eugenički kongres održanje u Londonu 1912. godine, s
Winstonom Churchillom kao direktorom. Očito je ideja „krvnog podrijetla” tim ljudima bila vrlo
važna.
Godine 1932., kad se kongres održavao u New Yorku, ugledni Nijemci stigli su na njega brodom
Hamburško-američke brodarske tvrtke, koju su nadzirali Harrimanovi ortaci George Walker i
Prescott Bush. Jedan od njih bio je dr. Emst Rudin s berlinskoga Zavoda cara Vilima za
genealogiju i demografiju. Rudin je bio jednoglasno izabran za predsjednika Međunarodnog
saveza eugeničkih društava zbog svojega rada na osnivanju Njemačkoga društva za rasnu
higijenu, preteču Hitlerovih rasnih institucija.
Eugeničko djelovanje, pod politički korektnijim nazivima, nastavlja se sve do danas. General
William H. Draper mlađi bio je „pridruženi član" Međunarodnog eugeničkog kongresa 1932.
godine i, usprkos ili zahvaljujući svojim vezama s obiteljima Harriman i Bush, bio je postavljen za
čelnika Ekonomskog odjela Američke kontrolne komisije u Njemačkoj nakon prekida
neprijateljstava. Prema Tarpleyju i Chaikinu, „general Draper osnovao je (kasnije) 'Odbor za
populacijsku krizu' i Draperov fond', udruživši se s obiteljima Rockefeller i Du Pont kako bi
promicao eugeniku kao kontrolu broja stanovnika' Administracija predsjednika Lyndona
Johnsona, koju je o toj temi savjetovao general Draper, počela je financirati kontrolu rađanja u
tropskim zemljama preko Američke agencije za međunarodni razvoj (IISAID).
„General Draper bio je guru Georgea Busha za populacijska pitanja... Draperov sin i nasljednik
William H. Draper III. bio je dopredsjednik za financije - šef za prikupljanje novčanih sredstava -
organizacije Busheve predsjedničke kampanje 1980. godine.” Draper mlađi kasnije je
sudjelovao u aktivnostima Ujedinjenih naroda na kontroli broja stanovnika.
Rudinova eugenička djelatnost velikim je dijelom bila financirana Rockefellerovim novcem. „Te
bogate američke obitelji, kao i njihovi pandani u Britaniji, smatraju se rasno superiornima te
žele zaštititi tu svoju rasnu superiornost”, napominje Icke.
Nepotizam se pokazao kao karika koja povezuje lanac tih obitelji. Prema biografu Alvinu
Moscovvu, „počevši od 1917. i tijekom sljedećih pet godina, stariji je Rockefeller prepuštao
bogatstvo svom jedincu bez ikakvih uvjeta”. John mlađi, baveći se poglavito filantropskom
djelatnošću, ipak je slijedio očev način poslovanja, osobito što se tiče otpora sindikatima. Taj se
stav ublažio, barem javno, nakon pokolja u Ludlovvu 1914. godine u kojemu su pripadnici
milicije iz Kolorada pucali na štrajkaše kod tvrtke Colorado Fuel and Iron, u Rockefellerovu
vlasništvu, i ubili 40 osoba.

37
Rockefeller mlađi pomogao je stvaranju Sjedinjenih uslužnih organizacija (USO) za vojnike
tijekom Drugoga svjetskog rata i nadzirao je izgradnju Rockefellerova centra na Manhattanu.
Nakon rata, Rockefeller je darovao zemlju na Manhattanu za sjedište Ujedinjenih naroda.
Rockefeller mlađi bio je otac jedne kćeri, Abby, koja je umrla od raka 1976. u dobi od 72 godine,
i petorice sinova, Johna III., Nelsona, Laurancea, Winthropa i Davida.
Najstariji, John III., postao je predsjednik Zaklade Rockefeller i usmjerio je milijune dolara
međunarodnim agencijama kao što su Indijski međunarodni centar i Japanski međunarodni
dom. Privatni je novac davao za svoju fantastičnu zbirku orijentalne umjetnosti i osnivanje
Vijeća za populaciju, organizacije koja se bavi prenapučenošću i planiranjem obitelji. Umro je
1978. godine, ali njegov sin John ,,Jay” Davison Rockefeller nastavio je zastupati obiteljske
interese kao guverner Zapadne Virginije.
Nelson Aldrich Rockefeller također je izgradio političku karijeru. Prije Drugoga svjetskog rata
putovao je u Venezuelu, gdje je otkrio južnoameričku kulturu, kao i unosan naftni biznis. Zbog
njegova poznavanja tog područja, sugrađanin predsjednik Franklin D. Roosevelt povjerio je
Rockefelleru mjesto u Vladi imenovavši ga koordinatorom za međuameričke poslove.
Rockefeller je, nakon raznih pozicija u obiteljskim naftnim i bankarskim tvrtkama, odradio i
četiri mandata kao guverner države Nevv Vork.
Godine 1953. osnovano je Ministarstvo zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi, a Rockefeller je
na preporuku ministrice Ovete Culp Hobby imenovan njezinim pomoćnikom. Tu je Rockefeller
mogao progurati mnoge socijalne programe, kako to potanko opisuje Alvin Moscovv, koji je
napisao: „Oveta Culp Hobby bila je u prvom planu kao ministrica; Nelson je djelovao iza kulisa,
pronalazeći ključno osoblje za vođenje raznih programa, provodeći istraživanja i analize,
sastavljajući nove programe i zatim nastojeći da ti novi programi prođu Eisenhowerovu
administraciju i često skeptični Kongres.” Eisenhovver je čak postavio Rockefellera za posebnog
pomoćnika za vanjske poslove, na istu poziciju koju je njegov bliski prijatelj Henry Kissinger
držao pod predsjednikom Nixonom.
Neprekidno je nastojao nominirati se kao republikanski kandidat za predsjednika, ali planove su
mu pokvarili Nixon 1960. i 1968. te senator Barry Goldvvater 1964. godine. Rockefellera je
naposljetku 1974. godine za potpredsjednika Sjedinjenih Država postavio predsjednik Gerald R.
Ford, kojega je pak imenovao predsjednik Richard Nixon, prisiljen odstupiti zbog skandala
Watergate. Rockefeller je umro 1979., u dobi od 70 godina, u spornim okolnostima koje su
uključivale mladu asistenticu.
Laurance Spelman Rockefeller bio je najviše poslovno orijentiran među braćom i ostvario je
uspješnu karijeru kao poduzetnik. Rano pokazavši zanimanje za zrakoplovstvo, uložio je u
Eastern Airlines 1938. godine, zajedno sa slavnim avijatičarem kapetanom Eddiejem
Rickenbackerom, i pretvorio tu zrakoplovnu tvrtku u jednu od najvećih na svijetu. Rockefeller je
mnogo uložio i u snove mladoga Škota po imenu James McDonnell mlađi, koji je osnovao ono
što je postalo poznato kaoMcDonnell-Douglas Aircraft Corp.Počeo se baviti ekologijom i postao
predsjednik Građanskoga savjetodavnog odbora za kvalitetu okoliša, predsjednik Američke
udruge za očuvanje i predsjednik Njujorškog zoološkog društva.
Winthrop Rockefeller smatran je crnom ovcom klana Rockefellerovih. Odustavši od studija na
Yaleu, otišao je u Texas gdje je radio na naftnom polju. Tijekom Drugoga svjetskog rata služio je
u pješaštvu na pacifičkom bojištu zasluživši Ljubičasto srce i Brončanu zvijezdu s dva hrastova
lista. Vrativši se kući, postao je sklon piću, ženama i njujorškom kavanskom društvu. No, 1953.
godine, umoran od takva načina života, iznenada se preselio u Arkansas, gdje je 1956. proglašen
za „čovjeka godine”. Njegovo slavno ime omogućilo mu je da osvoji guvernerski položaj 1967.
godine. Možda je tada mladi arkansaški demokrat, Rhodesov stipendist i član DeMolayjeva

38
bratstva, Bili Clinton, privukao Rockefellerovu pozornost. Winthrop je umro 1973. godine,
također od raka, samo dva mjeseca nakon šezdeset prvog rođendana.
David Rockefeller najmlađi je od petero braće Rockefeller i onaj koji je postao najmoćniji, ako
ne i najistaknutiji. Nakon što je diplomirao na Harvardu, stupio je u Londonsku školu ekonomije,
koju većim dijelom financiraju Zaklada Rockefeller, Fond Camegie United Kingdom Trust i
udovica Williarda Straighta, partnera J. P Morgana. Tu je došao u dodir s učenjima Ruskina i
drugih socijalista, uključujući Harolda Laskija. Obrazovan na Oxfordu, Laski je isprva zagovarao
politički pluralizam, ali poslije se okrenuo marksizmu te postao istaknuti član britanske
Socijalističke partije. Jednom je napisao da je država „temeljni instrument društva”.
Vrativši se u Sjedinjene Države, David Rockefeller ispoljio je duboku sklonost prema Engleskoj u
pismuNew )brk Timesuu travnju 1941. godine tvrdeći: „Trebali bismo se držati Britanskog
Carstva do kraja i pod svaku cijenu...” Baš pred izbijanje rata, doktorirao je na Sveučilištu u
Chicagu. Doktorski rad nosio mu je naslov „Neiskorišteni resursi i ekonomsko rasipanje”. Možda
obrazlažući pokretačku težnju braće Rockefeller, napisao je: „Od svih oblika rasipanja, međutim,
najodbojniji je lijenost. Moralna ljaga povezana s nepotrebnom i nehotičnom lijenošću duboko
je usađena u našu savjest.”
Tijekom rata stupio je u američku vojsku kao redov, ali ubrzo je surađivao u sjevernoj Africi i
Francuskoj s Upravom strateških službi (OSS), pretečom ClA-e. To iskustvo, skupa sa
školovanjem u Engleskoj, pojačalo je doživotni interes za vanjske poslove. Najvjerojatnije u to
vrijeme, Rockefeller je stekao visoko pozicionirane kontakte u obavještajnoj zajednici, pomoću
kojih je kasnije iznutra doznavao za mnoge strogo povjerljive operacije.
Do 1948. godine David Rockefeller bio je predsjednik Upravnog odbora Zavoda Rockefeller.
Predsjednik Zavoda bio je dr. Detlev Wulf Bronk, biofizičar specijaliziran za ljudski živčani sustav.
Prema kontroverznim dokumentima MJ-12, Bronk nije bio samo član MJ-12 - navodno
supertajne skupine odgovorne za pitanje NLO-a - nego i voda tima koji je izvršio obdukciju
„izvanzemaljskih bioloških entiteta” otkrivenih u srušenom objektu blizu Rosvvella u Novom
Meksiku, u srpnju 1947. godine.
Nakon rata Rockefeller se pridružio kadru banke Chase National u Nevv Yorku, gdje mu je ujak,
Winthrop Aldrich, bio predsjednik Upravnog odbora. Ta banka vuče podrijetlo još od banke
Manhattan Company Alexandera Hamiltona, zagovornika Središnje banke, utemeljene 1799.
godine, a do 1921. postala je druga najveća banka u Sjedinjenim Državama. Godine 1955.
Rockefeller je igrao veliku ulogu u spajanju Chase Nationala i banke Manhattan Company, čime
je nastala banka Chase Manhattan. Godine 1969. ta je banka postala dijelom Chase Manhattan
Corporationa, u skladu s trendom osnivanja holdinga kako bi se izbjegli zakoni o bankarstvu koji
zabranjuju odredene aktivnosti, poput akvizicije financijskih kompanija. Iste je godine David
Rockefeller postao predsjednik Upravnog odbora i glavni izvršni direktor, zahvaljujući ponajprije
svojem ugledu u međunarodnom bankarstvu.
Svoje veze sa svijetom međunarodne politike, kao i s obavještajnom zajednicom, iskoristio je
kad mu se ujak Aldrich povukao s mjesta predsjednika Upravnog odbora banke 1953. godine,
kako bi postao američki veleposlanik u Velikoj Britaniji. Aldricha je naslijedio John J. McCloy,
bivši predsjednik Vijeća za inozemne odnose. McCloy, kojega su nazivali „arhitektom vrha
poslijeratne američke obavještajne zajednice”, služio je kao pomoćnik ministra rata od travnja
1941. do studenog 1945. godine, predsjednik Svjetske banke od 1947. do 1949. te američki
namjesnik i visoki povjerenik za Njemačku od 1949. do 1952. g. McCloy je radio i u Warrenovoj
komisiji, pomažući izgladiti nesporazume s članovima koje je brinula kontroverzna „teorija
jednoga metka” o atentatu na Kennedyja. Prema Alvinu Moscovvu, David Rockefeller ubrzo je
postao „neosporni McCloyjev štićenik”.

39
Rockefeller se već 1941., prije početka rata, bio pridružio Vijeću za inozemne odnose, a 1950.
izabran je i za potpredsjednika.
Njegovo zanimanje za vanjske poslove nije moglo biti posve altruistično budući da se
procjenjuje kako su multinacionalne banke, s Chaseom na čelu, pozajmile više od 50 milijardi
dolara zemljama u razvoju između 1957. i 1977. godine. Čak i, njemu sklon, biograf Moscovv
priznaje: „Davidova opčinjenost međunarodnim odnosima, koja zahtijeva složeno poznavanje
državne, socijalne i ekonomske politike zemalja diljem svijeta, s obiju strana željezne zavjese,
izvanredno se poklapa s njegovim interesom i nastojanjem da proširi poslovanje Chase
Manhattana na međunarodno bankarsko tržište.”
Reći da je David Rockefeller vjerojatno jedan od najvažnijih ljudi u Americi bilo bi preskromno.
Prema Garyju Allenu, samo 1973. godine „David Rockefeller sastao se s 27 državnih poglavara,
uključujući čelnike Rusije i komunističke Kine”. Godine 1976., kad je australski predsjednik
Malcolm Fraser posjetio Sjedinjene Države, razgovarao je s Davidom Rockefellerom prije nego
što se sastao s predsjednikom Geraldom Fordom. „To je doista nevjerojatno”, napisao je Ralph
Epperson, „jer David Rockefeller niti je izabran niti postavljen na bilo koji državni položaj da bi
mogao službeno predstavljati Vladu Sjedinjenih Država.”
Ali, utjecaj Rockefellera - ako ne i nadzor - proteže se daleko izvan njihovih bankarskih i naftnih
interesa. Fond braće Rockefeller, primjerice, godine 1997. imao je imovinu vrijednu 500
milijuna dolara. Osnovala su ga 1940. godine petorica braće. Otada je Fond podijelio više od
461 milijuna dolara potpore širokom spektru djelatnosti i ustanova, uključujući razna
sveučilišta, brojne umjetničke programe, Institut Smithsonian, Budistički zen centar, Aspenski
zavod. Institut Brookings, Nacionalno Audubonovo društvo, Zakladu nacionalnih parkova,
Planirano roditeljstvo iz Nevv Yorka, NAACR američki Njemački Marshallov Fond, Sveučilište
Yale, Centar za strateške i međunarodne studije, Nacionalnu akademiju znanosti i Društvo za
međunarodni razvoj.
Godine 1977. Fond je dao milijun dolara Vijeću za inozemne odnose. Možda zahvaljujući
negativnom publicitetu autora koji pišu o zavjerama, taj je iznos pao na samo 45 000 dolara
1997. godine, od čega je 25 000 otišlo na analizu „ekonomskih i političkih implikacija korejskog
ujedinjenja”. Trilateralna komisija, koja je 1977. godine dobila 120 000 dolara od Fonda, ne
spominje se u njegovu godišnjem izvješću za 1997. godinu.
Te je godine Fond podijelio više od 1,2 milijuna dolara potpore raznim projektima u Nevv Yorku,
području od posebnog i dugoročnog interesa za Fond.
Fond je osobito uključen u pitanja okoliša, što dokazuju njegove donacije Nacionalnoj zakladi za
okoliš, Greenpeaceovoj zakladi za okoliš, Nacionalnoj federaciji za životinjski svijet, Američkoj
udruzi za očuvanje prirode i Fondu za obranu okoliša, između ostalih. Autori koji pišu o
zavjerama primijetili su da je predstavnicima tvrtki koje negativno utječu na okoliš najbolji način
za stjecanje određenog stupnja kontrole nad aktivistima davanje velikih doprinosa.
Abby M. O'Neill, nećakinja petorice braće Rockefeller, godine 1998. okončala je svoj mandat na
mjestu predsjednice Fonda. Položaj je preuzeo Nelsonov sin, Steven C. Rockefeller. Stajalište
Rockefellera o jedinstvenom svijetu još je uvijek očito u godišnjem izvještaju Fonda za 1997.
godinu. Gđa O'Neill napisala je kako Fond ima „preusmjerenu strategiju 'jedinstvenoga svijeta',
uz izričito globalnu perspektivu i naglasak na stapanje nacionalnih i međunarodnih okvira”.
Predsjednik Fonda i član CFR-a Colin G. Campbell napisao je da se novac Rockefellera koristi
kako bi se pomoglo stvoriti „brojna interdisciplinarna partnerstva... koja katkad uključuju tako
različite partnere kao što su neprofitne i profitne organizacije, vladine agencije i nevladine
udruge, znanstvena sveučilišta i pučke aktivističke skupine.”

40
„Zapravo, čini se da je djelovanje Zaklade Rockefeller u prvoj polovini 20. stoljeća uvelike
prokrčilo put angažiranosti američkih vlasti u zdravstvu, obrazovanju i socijalnoj skrbi u drugoj
polovini 20. stoljeća ", napomenuo je Moscow.
Čini se da aktivnosti Rockefellera uvijek uključuju ili stvaraju svjetske vođe. Henry Kissinger već
je spomenut. Prije Drugoga svjetskog rata na čelu Odjela za ekonomska istraživanja Zaklade
Rockefeller nalazio se Kanađanin W. L. Mackenzie King. Mentor Johna D. mlađega Mackenzie
kasnije je postao kanadski premijer.
Moći njihova imena pridonijelo je to što su projekti Rockefellera gotovo uvijek bili uspješni.
Prema biografu Alvinu Moscovvu, braća su „oprezno vukla poteze prije nego što bi ustupila
Rockefellerovo ime ili financije bilo kojem novom poslu ili pothvatu. Ali kad bi se obvezali, držali
bi se svoje obveze dugoročno, ulažući velikodušno svoj novac, vrijeme i trud. Postalo je poznato
u mnogim građanskim i društvenim krugovima da projekt najvjerojatnije vrijedi, i očekuje se da
uspije, ako su u njega uključeni Rockefelleri.”
Usprkos njihovim bliskim vezama s Britanijom i pristajanjem uz nju, Rockefelleri se čine kao
isključivo američki fenomen. No, drugo američko bankarsko carstvo doista je započelo u
Britaniji.

41
Morgani
Ako je John D. Rockefeller imao premca u zlatnim danima bezobzirnih magnata s kraja 19.
stoljeća, bio je to John Pierpont Morgan, čovjek još vidljivije povezan s „anglofilskom mrežom”.
Morganovo bankarsko carstvo još uvijek kontrolira i poslovne i političke odluke koje se danas
donose, a mnogi Morganovi zaposlenici i posrednici mogu se ubrojiti medu članove tajnih
društava.
Morganova majka bila je Juliet Pierpont Morgan, čiji je otac, svećenik John Pierpont, bio javno
probritanski orijentiran sin osnivača Sveučilišta Yale. Otac J. R Morgana, Junius Spencer Morgan,
bio je američki novčar koji je putovao u Englesku 1850-ih gdje se sprijateljio sa sunarodnjakom
po imenu George Peabody, čovjekom koji je već poslovao s britanskim Rothschildima. Udruživši
se s Peabodyjem pod imenom ,,Peabody, Morgan & Company", Junius je povećao bogatstvo,
što je bilo rezultat pozajmica Sjeveru tijekom Američkoga građanskog rata. Njegov sin John
Pierpont Morgan rođen je 1837. godine.
Junius i njegov sin preuzeli su brigu o poslu nakon Peabodyjeva povlačenja 1864. godine i
odmah promijenili ime u Morgan & Company.
Morgani su se također blisko povezali s britanskim Rothschildima te povremeno čak odsjedali u
njihovu domu. Mnogi su autori pisali da su Morgani na koncu postali prikriveni posrednici
Rothschilda. „Morganove aktivnosti 1895. - 1896., prilikom prodaje obveznica u Europi,
temeljile su se na njegovu savezu s Rothschildima , primjećuje Gabriel Kolko.
Ideju da su Morgani bili paravan za interese britanskog baruna Nathana Mayera Rothschilda
iznio je i Eustace Mullins, autor koji je 1952. godine prvi razotkrio manipulacije koje su
rezultirale stvaranjem američke Središnje banke (Federal Reserve System). Što se tiče
Rothschilda, Mullins je napisao: „Iako su imali prijavljenog posrednika u Sjedinjenim
Državama..., iznimno im je koristilo imati američkoga predstavnika koji nije poznat kao
posrednik Rothschilda.” Mullins tvrdi da su Rothschildi „u Sjedinjenim Državama preferirali
djelovati anonimno, iza fasade J. P Morgana i njegove tvrtke”.
„Dio tadašnje stvarnosti bio je neugodni preporod antisemitizma”, pisao je George Wheeler,
autor knjigePierpont Morgan i prijatelji: anatomija jednog mita (Pierpont Morgan and Friends:
Anatomvofa Myth).„Trebali su nekoga kao pokriće. Tko bi bio bolji od J. Pierponta Morgana,
primjera ozbiljnoga protestantskoga kapitalista čija obitelj vuče podrnetlo još od
predrevolucionarnih vremena?"
„Očita je mogućnost da su se iza velikog dijela bogatstva i moći Morganovih uvijek nalazili
bogatstvo i moć Rothschilda, koji su im pomogli u početku, i podupirali ih sve vrijeme”, slaže se
Griffin.
IVemda je J. P Morgan rođen u Americi i školovan u Bostonu, godine 1856. otišao je u Njemačku
gdje je studirao na Sveučilištu u Gottingenu, koje je 1737. godine osnovao engleski kralj George
II. koji je tada službovao kao izborni knez Hannovera. Ozloglašeno zbog izgona profesora
disidenata prozvanih „getingenška sedmorica” -među kojima su bili braća Grimm i drugi
pristaše Georga Hegela, uključujući Karla Marxa - to je sveučilište i dalje bilo leglo
antiestablišmentske aktivnosti i tajnih društava.
Vrativši se u Sjedinjene Države, Morgan se pridružio njujorškoj bankarskoj tvrtki Duncan,
Sherman & Company, američkom predstavniku londonske tvrtke. „Nakon toga, čini se da je
Morgan radio kao financijski zastupnik Rothschilda i uvelike je ostavljao dojam čistog
Amerikanca”, pisao je Griffith.
Kad je izbio Američki građanski rat, mladi je Morgan pokazao kako zakonitost i poštenje igraju
malu ulogu u njegovoj poslovnoj praksi. U svibnju 1861. godine, dvadesetčetverogodišnji
Morgan ponudio je na prodaju 5 000 vojnih pušaka zapovjedniku Federalne vojske stacionirane
u St. Louisu, za 22 dolara po komadu. Zapovjednik je očajnički trebao puške pa je pristao, ali kad

42
su puške stigle, odbio je isplatu tvrdeći da je oružje zastarjelo i oštećeno. Morgan je tužio vojsku
i dobio sudsku presudu kojom se određivalo da mu se isplati 109 912 dolara.
Kongresno istražno povjerenstvo zaključilo je 1862. godine daje Morgan prevario Vladu.
Povjerenstvo je otkrilo da je puške, koje su se smatrale „posve neupotrebljivima, zastarjelima i
opasnima”, za 3,50 dolara po komadu u njujorškom arsenalu kupio Simon Stevens, kojega je
angažirao Morgan. Kad je zapovjednik u St. Louisu pristao kupiti oružje na neviđeno, Morgan je
iskoristio ugovor kao zalog da posudi novac kako bi platio oružje. Tako je američka vojska kupila
vlastite oštećene puške od Morgana koji je, bez financijskoga rizika, ostvario dobit od 500 posto
po svakoj pušci.
Godine 1871. postao je partner u jednoj od očevih tvrtki, Drexel, Morgan 8c Company, koja je
kasnije postala jednostavno J. P Morgan & Company. Ta je tvrtka ubrzo postala glavni izvor
financiranja američke Vlade.
„Zbog svoje povezanosti s Peabodyjevom tvrtkom, Morgan je imao bliske i vrlo korisne veze s
londonskom financijskim svijetom pa je stoga tijekom 1870-ih mogao opskrbljivati američke
brzorastuće industrijske korporacije prijeko potrebnim kapitalom britanskih bankara",
bilježiEncyclopaedia Britannica.
Uz europsku obitelj Rothschild, Morganova je kompanija postala jednom od najmoćnijih
bankarskih kuća u svijetu. Ali, to nije bilo dovoljno za Johna P Morgana, koji je naslijedio
obiteljske udjele 1890. godine, nakon očeve pogibije u nesreći kočije na francuskoj Rivijeri. Pet
godina ranije započeo je reorganizaciju najvećih američkih željeznica pa je do 1902. postao
najmoćniji željeznički magnat na svijetu, nadzirući oko 8000 kilometara pruga.
Morgan je čak pomogao spasiti američku Vladu nakon bankarske panike 1893. godine.
Oformivši konzorcij, Morgan je sanirao vladine iscrpljene rezerve sa 62 milijuna dolara vrijednim
Rothschildovim zlatom. 1890-ih je nadgledao spajanje Edison General Electrica i Thomson-
Houston General Electrica, čime je nastao General Electric, koji je ubrzo preuzeo glavnu riječ u
proizvodnji električne opreme. Potom je Morgan spojio nekoliko čeličana osnovavši United
States Steel Corporation, a 1902. stvorio je International Harvester Company od nekoliko
konkurentskih proizvođača poljoprivredne opreme.
To raznoliko Morganovo carstvo nikad nije nadmašeno te i dan-danas nastavlja dominirati
američkom financijskom industrijom. „Putem sustava povezanih članstava u upravnim
odborima tvrtki koje je organizirao ili na koje je utjecao, Morgan i njegova bankarska kuća stekli
su nestabilnu koncentraciju kontrole nad nekim vodećim korporacijama i financijskim
institucijama u zemlji”, pojašnjavaEncvclopaedia Britannica.To je carstvo prošireno kako bi
uključivalo fondacije oslobođene od poreza, zaklade, mirovinske fondove pa čak i pozicije u
vladi. Takva manipulacija može objasniti kako su oni koji imaju znanje, snagu volje i bogatstvo
stekli i održali nadzor nad trgovinskim i ekonomskim životom Sjedinjenih Država.
Premda su J. P Morgan i John D. Rockefeller konkurirali jedan drugom na mnogim područjima,
„na kraju su radili zajedno kako bi stvorili nacionalni bankarski kartel zvan Sustav saveznih
pričuva (Federal Reserve System)", pisao je Griffin.
Prvotni plan za Sustav saveznih pričuva začet je na tajnom sastanku 1910. godine u Morganovu
privatnom odmaralištu na otoku Jekyll kod obale Georgije.
Morgan, koji je bio povezan s Rockefellerima preko svojeg ortaka ulagača Nelsona Aldricha,
ostao je dominantnim američkim kapitalistom do smrti 1913., iste godine kad je nastao Sustav
saveznih pričuva.
Morganov sin John Pierpont mlađi, poznat kao Jack, nastavio je povećavati obiteljsko bogatstvo
nakon očeve smrti. Pripremajući se za mjesto upravitelja Morganova carstva, mlađi je Morgan
proveo osam godina radeći u tvrtkinu londonskom uredu i razvijajući bliske veze s britanskim
elitnim bankarskim krugovima. Tijekom Prvoga svjetskog rata, Morgan je organizirao više od

43
dvije tisuće banaka radi izdavanja savezničkih obveznica u vrijednosti od jedne milijarde dolara.
Pbstao je jedini bankar koji je nabavljao materijal, i vojni i drugi, i za britansku i za francusku
vladu tijekom rata. To ukazuje na povoljan položaj i priličan utjecaj unutar tih vlada, što opet
upućuje na umiješanost Rothschilđa.

44
Rothschildi
Premda uglavnom nepoznato današnjim Amerikancima, ime Rothschild sinonim je za
međunarodno bankarstvo i može se otkriti iza kulisa mnogih velikih svjetskih događaja.
Tu tajnovitu bankarsku dinastiju začeo je Mayer Amschel Bauer, njemački Židov rođen 23.
veljače 1744. godine u Frankfurtu, tada leglu antisemitizma, koji je potjecao iz naširoko
spominjane filozofije Immanuela Kanta i Johanna Fichtea. Otac mu je prodavao finu svilenu
tkaninu usprkos uredbama koje su Zidovima zabranjivale tu praksu.
Mladi se Mayer školovao za rabina. Osobito je bio podučavan u haskali, spoju religije,
hebrejskog prava i racionalizma koji je postao popularan tijekom razdoblja prosvjetiteljstva.
Smrt roditelja primorala je Mayera da napusti rabinsku školu i postane šegrt u jednoj
bankarskoj kući.
Brzo naučivši zanat, postao je dvorski financijski mešetar Vilima IX., kraljevskog upravitelja
regije Hessen-Kassel, i istaknuti slobodni zidar. Ulagivao se Vilimu, koji je bio samo godinu stariji
od njega, pridruživši se njegovu zanimanju za masonstvo i antikvitete. Mayer je tražio stare
kovanice i prodavao ih svom dobročinitelju po uvelike sniženoj cijeni. Uzevši u obzir njegovu
obuku za rabina i ozbiljnu potragu za antikvitetima, sigurno je temeljito upoznao drevne
misterije, osobito one vezane uza židovsku kabalu. U tom istom razdoblju, metafizika kabale
počela se stapati s tradicijama masonstva, što će biti opisano kasnije.
Mladi je Mayer dodao na popis svojih mušterija i njemačku kraljevsku obitelj Thum und Taxis,
čiji će potomak biti pogubljen kao član tajnoga društva koje je stvorilo Adolfa Hitlera. Ugledna
obitelj Thum und Taxis vodila je kurirsku službu u Svetom Rimskom Carstvu. „Napredovali su
zato što su prije svojih suparnika dobivali vijesti o trendovima na tržištu, cijenama robe i velikim
političkim događajima”, zabilježio je biograf Rothschilda Derek Wilson. Mayer se iz prve ruke
uvjerio da informacija, osobito ona brzo dobivena, često znači veliko bogatstvo. Danas je taj
aksiom poznat kao „vrijeme je novac". Kako bi spriječila radoznale oči da im čitaju poštu, obitelj
je svu svoju korespondenciju pisala naJudendeutschu,njemačkom pisanom hebrejskim
znakovima. Ta je šifra spriječila mnoge istraživače da jasno shvate njihove metode i namjere.
U tom je razdoblju, premaEncyclopaediji Britannici,„Mayer uspostavio obrazac koji će obitelj
uspješno slijediti - poslovati s vladarskim kućama i izroditi što više sinova koji će voditi
mnogobrojne obiteljske poslove u inozemstvu”.
Prema nekoliko autora, obiteljsko je bogatstvo stvoreno novcem pronevjerenim od Vilima IX.,
kojemu je britanska Vlada isplatila golemu svotu kako bi osigurao vojnike iz Hessena koji će se
boriti protiv američkih kolonista za vrijeme Američkoga rata za nezavisnost. Vilim je taj novac
dao Mayeru za ulaganja, ali ovaj ga je navodno umjesto toga iskoristio za postavljanje svoga
sina Nathana na čelo londonskog ogranka obiteljske bankarske kuće. Mayer je na koncu vratio
novac, ali „Nathan je manipulirao situacijom tako se to danas smatra početkom golemog
bogatstva Rothschilda”, piše Icke.
Biograf Derek Wilson priznao je to napisavši: „Privremeno preusmjeravanje golemih svota
novca koji je potjecao iz Hessen-Kassela omogućilo je N. M.-u [kako je Nathan volio da ga zovu]
da započne svoju bankarsku djelatnost, pribavivši mu i likvidnost i ugled.”
„Od prvih dana Rothschildi su znali cijeniti važnost bliskosti s političarima, ljudima koji određuju
ne samo razmjer proračunskih deficita, nego i unutarnju i vanjsku politiku...”, piše biograf Niall
Ferguson. „Utjecaj Rothschilda proširio se i na kraljevske obitelji. Nathan je prvo stupio u
kontakt s britanskom kraljevskom obitelji zahvaljujući tome što je njegov otac otkupio dugove
princa regenta Georgea - kasnije kralja Georgea IV. - i njegove braće.”
Ferguson prati utjecaj Rothschilda na britansku kraljevsku obitelj do Alberta, muža kraljice
Viktorije, i njegova sina. Britanski Rothschildi bili su sasvim bliski s najistaknutijim viktorijanskim

45
političarima kao što su lord John Russell, lord William Gladstone, Benjamin Disraeli, Arthur
Balfour, Joseph Chamberlain i lord Randolph Churchill, Winstonov otac.
U vrijeme Nathanova dolaska u London, Mayer Bauer promijenio je ime u Rothschild (doslovno:
„crveni štit”), prema amblemu s crvenim štitom na kući njegovih predaka u getu. To je ime
nesumnjivo bilo pokušaj da odvoji svoju obitelj od antisemitizma koji je tada uvelike bjesnio u
Njemačkoj. Kako bi što više izolirali obitelj od takva rasizma, Rothschildi su se kao fasadom
služili iskusnim posrednicima za vođenje svojih posvuda rasprostranjenih poslova.
Ovdje bi bilo dobro odbaciti tvrdnje kako suvremena tajna društva, svjesno ili ne, promiču
ciljeve međunarodne židovske zavjere. Premda je nedvojbeno točno da su mnogi pripadnici
svjetske bogate elite židovskoga podrijetla, ne treba biti zaveden pitanjem rase ili religije. Ne
postoji pravi dokaz da su Židovi ili Hebreji - ili bilo koja druga rasna ili religijska skupina -
pohlepniji ili ambiciozniji od drugih. Nadalje, svaka rasprava o antisemitizmu često se gubi u
pogrešnom shvaćanju razlike između Hebreja, Židova i cionista.
Rječnik američke baštine engleskoga jezika definira Hebreja kao pripadnika semitskoga naroda,
rase koja potječe od Abrahama iz Staroga zavjeta i koja, ironično.
uključuje većinu Arapa. Židov je, s druge strane, pristaša judaizma, religije koju su namrijeti
Izraelićani. Cionist je član političkoga pokreta čiji je cilj očuvati i promicati interese izraelske
države. Tu se radi o tri različita predmeta: rasi, religiji i politici.
Povezati te odvojene predmete u jednu zavjeru, pogrešno je i protivno povijesnim dokazima.
Većina ljudi u današnjoj Americi shvaća kako je pogrešno prosuđivati osobu na temelju rase,
značajke nad kojom ta osoba nema nadzora. Isto tako, većina smatra nepristojnim javno
napadati vjeru druge osobe. Jedino se nečije političko opredjeljenje smatra poštenom metom
za neslaganje i prepiranje.
Upravo je tu, na području politike, posijano mnogo zbrke. Pristaše cionizma godinama su vješto
napadali svoje protivnike kao „antisemite” u tolikoj mjeri da su mnogi Amerikanci, Zidovi i
nežidovi podjednako, a osobito mediji, neskloni čak i propitivati političke odluke Izraela, koliko
god odbojne bile.
Povrh toga, široko primjenjiva etiketa antisemitizma često se lijepila za svakoga tko iskazuje
zavjerenički pogled na povijest.
Premda je možda točno da su tajne organizacije u prošlosti bile izgrađene i na rasnim i na
religijskim temeljima, pokušaj uvlačenja rase ili religije u raspravu o suvremenim tajnim
društvima služi samo zamagljivanju teme i odbijanju savjesnih istraživača. Iako su mnogi
međunarodni novčari židovskoga podrijetla, optužiti hebrejsku rasu za međunarodnu zavjeru
bilo bi jednako pravedno kao okriviti sve bijelce zbog postupaka Hitlerovih nacista.
W Cleon Skousen, bivši agent FBl-a koji je radio kao šef policije u Salt Lake Citvju krajem 1950-ih
godina, pisao je o međunarodnim zavjerama u nekoliko knjiga, uključujući i knjiguGoli komunist
(The Naked Communist).I on je shvatio da je rasna identifikacija „pojednostavljeno objašnjenje
uspona globalne vladajuće strukture koja je uhvatila čovječanstvo u zamku". Pojasnio je: „Pri
analizi globalne zavjere važno je imati na umu kako nije neka određena rasa ili religija već
'žudnja za novcem i moći' usko povezala svjetske financijske tajkune u društvo u kojemu se
međusobno potpomažu."
No, takvo razborito i argumentirano shvaćanje antisemitizma nije bilo u modi u vrijeme Mayera
Rothschilda. Zato je stvarao svoje financijsko carstvo pažljivo nastojeći izbjeći tadašnji rasizam.
To ne mora značiti da Rothschildi nisu bili ponosni na svoje židovsko podrijetlo. Po svemu
sudeći, glave obitelji krajnje su se usrdno pridržavale židovskih tradicija i običaja, l ijekom
mnogih godina ta je obitelj izdašno doprinosila židovskoj stvari i možda je čak igrala ključnu
ulogu u osnivanju izraelske države premda neki zavjerenički autori tvrde kako se interesi
Rothschilda u Izraelu više tiču nadzora nad naftom nego ljubavi prema domovini.

46
Jedna od metoda koje su se rabile za izbjegavanje rasizma bilo je angažiranje nežidovskih
agenata kao paravana za organizaciju Rothschildovih. Za vrijeme Američkoga građanskog rata, J.
P Morgan javno je iznosio antisemitske opaske, a ipak je ostvarivao ciljeve Rothschilda. „Koliko
je Morganov prividni antisemitizam bio stvaran, a koliko možda pragmatična izlika, u krajnjoj je
liniji od male važnosti... Bez obzira na to kako tko tumačio narav odnosa Morgana i Rothschilda,
ostaje činjenica da je on bio blizak, trajan i unosan za obje strane. Ako je Morgan doista bio
sklon antisemitizmu, ni on ni Rothschildi nikad nisu dopustili da im to stoji na putu u
poslovanju”, napominje Griffith.
Prema Ickeu, Morgan i Rockefeller bili su imućna „potrkala” koja su Rothschildovim financijama
„izgradili golema carstva koja nadziru bankarstvo, biznis, naftu, čelik itd. te upravljaju
američkom ekonomijom kao što Oppenheimeri upravljaju južnoafričkom”.
Proračunato je bilo i korištenje sinova Mayera Rothschilda, poznatih kao „frankfurtska petorka”,
koji su se brižno školovali i odgajali kako bi odano proširili obiteljski bankarski biznis.
Dok su ga Mayer i najstariji sin Amschel Mayer nadzirali iz svoje frankfurtske banke, sin Nathan
Mayer osnovao je 1804. godine londonsku podružnicu. U međuvremenu, najmlađi sin Jakob
(koji je više volio da ga zovu James) priključio se pariškim bankarskim krugovima 1811. godine,
dok je Salomon Mayer počeo djelovati u Beču, a Karl Mayer u Napulju.
Mayer je radio i sa susjedima. ,,Warburgovi su počeli lobirati za Rothschildovu tvrtku u
Hamburgu već 1814. godine iako redovito poslovanje nije pokrenuto do 1830-ih...”, piše biograf
Niall Ferguson.
Godine 1785. Rothschildi su dijelili stan s obitelji Schiff. Unuk Jacob Henry Schiff emigrirao je u
Ameriku 1865. godine nakon što je upoznao Abrahama Kuhna, koji ga je pozvao da se pridruži
njegovoj ulagačkoj tvrtki u New Yorku. Godine 1875. mladi se Schiff oženio kćeri Solomona
Loeba, tadašnjega direktora moćne ulagačke bankarske tvrtke Kuhn, Loeb & Company iz New
Yorka. Schiff je postao direktor tvrtke 1885. godine, nakon Loebove smrti. Schiff je bio taj koji je
financirao kupnju Union Pacifica za željezničkog magnata Edvvarda H. Harrimana, oca državnika
W. Averella Harrimana. I Schiff i Averell igrat će važne uloge u usponu komunizma u Rusiji.
Harrimanova dva najstarija sina pohađala su Yale i postala članovima Društva lubanje i kostiju -
William Averell (član Reda od 1913.) i Edvvard Roland Noel (član Reda od 1917.). 1930-ih godina
Averellova bankarska tvrtka, W A. Harriman & Company, spojila se s međunarodnom
bankarskom tvrtkom braće Brovvn te je tako nastao Brovvn Brothers, Harriman & Company, čiji
je dugogodišnji partner bio Prescott Bush (član Reda od 1917.), otac Georgea Busha (član Reda
od 1949.).
Brakovi između istaknutih židovskih useljeničkih obitelji bili su uobičajeni na prijelazu stoljeća.
„Kad su počinjali štititi svoje goleme imetke, ti su židovski moćnici često smatrali korisnim
sklapati brakove između članova svojih obitelji, kako u Sjedinjenim Državama, tako i u Europi”,
piše profesor povijesti Hovvard M. Sachar. „Solomon Loeb oženio je sestru Abrahama Kuhna, a
Kuhn njegovu, dok je Jacob Schiff automatski postao partner oženivši Loebovu kćer. S druge
strane, Felix Warburg, potomak ugledne hamburške bankarske obitelji, osigurao si je čelno
partnersko mjesto uz Kuhna i Loeba oženivši Schiffovu kćer Friedu. Felixov brat Paul oženio je
kćer Solomona Loeba, Ninu - od Loebove druge žene. Drugi partner, Otto Kahn, oženio je
Adelaide Wolff, kćer jednog od izvornih ulagača tvrtke. U tvrtki Goldman, Sachs & Co. dva su
Sachsova sina oženila dvije Goldmanove kćeri.”
Drugi, noviji primjer tih visokih veza bila je mnogo spominjana ljubavna priča iz 1950-ih godina
između Elieja de Rothschilda i Pamele Churchill, bivše snahe Winstona Churchilla. Nakon što su
prekinuli vezu, ona se preselila u New York gdje se, nakon kratkotrajna braka s jednim
brodvejskim producentom, udala za novčara i člana CFR-a Averella Harrimana. Godine 1993.
predsjednik Clinton imenovao je Ramelu Hamman za američku veleposlanicu u Francuskoj.

47
Neumoljiva usmjerenost na posao, zajedno s brakovima unutar istog roda i korištenjem
paravana, stvorila je divovsko i tajnovito bankarsko carstvo Rothschilda. To je carstvo izvršilo
znatan utjecaj na ekonomsku pa stoga i političku povijest Europe, kao i Sjedinjenih Država,
premda na prikriveniji i neizravniji način.
Godine 1806. Nathan je postao engleskim građaninom i oženio je Hannu Cohen, najstariju kćer
Levija Barenta Cohena, tadašnjega vodećega londonskog novčara. Taj je brak potvrdio njegovo
primanje u britansku bankarsku elitu.
„Nathan Rothschild mogao se kasnije hvalisati kako je u 17 godina, koliko je bio u Engleskoj,
prvotni ulog od 20 000 funti, koji mu je dao otac, povećao za 2500 puta, odnosno na 50 milijuna
funti - što je uistinu golema svota za ono doba, u usporedbi s današnjom kupovnom moći
milijardi dolara", tvrdi jedan istraživač Rothschilda.
Derek Wilson, Rothschildima sklon biograf, napominje kako je 1810. godine Nathan bio samo
jedan od nekoliko novčara koji su djelovali u Londonu. No, do 1815. postao je jedan od glavnih
financijera britanske Vlade i njezine Središnje banke(Bank of England).„Taj izvanredan uspjeh
mogao se postići samo zamršenim nizom poslovnih poteza, od kojih su mnogi bili obavijeni
tajnovitošću kroz koju se danas ne može prodrijeti”, komentirao je Wilson.
Icke vidi tu povezanost kao dokaz zavjereničke kontrole Rothschilda. „Bile su im dužne i
europske okrunjene glave, među njima i jedna od dinastija crnoga plemstva, Habsburgovci, koji
su vladali Svetim Rimskim Carstvom 600 godina”, piše on. „Rothschildi su preuzeli nadzor i nad
engleskom Središnjom bankom. Ako bi došlo do rata, Rothschildi bi bili iza kulisa, potičući sukob
i financirajući obje strane.”
„Možda su imali državljanstvo zemlje u kojoj su prebivali, ali domoljublje je bilo izvan njihove
sposobnosti shvaćanja”, piše Griffin. „Bili su također vrlo bistri, ako ne i prepredeni, i spoj tih
osobina čini ih uzorom hladnih pragmatičara koji dominiraju današnjim političkim i financijskim
svijetom.”
Financijsko carstvo Rothschilda poteklo je od zajmova europskim vladarima i uspješne
obiteljske uporabe frakcijskoga bankarstva. Kako bi se razumjelo frakcijsko bankarstvo, nužan je
kratak pregled terminologije i povijesti novca; a kako bi se razumjela njegova primjena, nužno je
baciti pogled na jednu od najmoćnijih financijskih institucija na svijetu.

48
Tajne novca i Sustav saveznih pričuva
Novac - bilo kao komad papira ili brojka na ekranu računala - u biti je bezvrijedan, ali ipak
pokreće današnji svijet. Simbolika novca i bankarstva uspoređuje se sa simbolikom religije, no
samo oni koji profitiraju od njega razumiju unutarnje funkcioniranje kulta novca. I silno se trude
da tako ostane.
U Americi vrhovni nadzor nad novcem imaju bankari iz Sustava saveznih pričuva (Federal
Reserve System),„ključne anomalije u samoj jezgri predstavničke demokracije, koja stoji u
neugodnom proturječju s građanskom mitologijom samoupravljanja", kako ga je opisao William
Greider, bivši pomoćnik izvršnog urednikaWashington Posta.Njegova knjiga iz 1987.
godine,Tajne hrama: kako Sustav saveznih pričuva vlada zemljom(Secrets of the Temple: How
the Federal Reserve Rum the Country),omalovažava „nativističke teorije zavjere”, no ipak
predstavlja rječit dokaz koji otkriva zavjereničku kontrolu Središnje banke.
Rani ljudi nisu trebali novac. Kad su bili gladni, lovili su i obrađivali zemlju kako bi skupili hranu
za zimu. Ako su trebali robu koju su imali njihovi susjedi, dolazilo bi do zamjene.
Ali, kako je rad postajao sve specijaliziraniji, postajala su očita i ograničenja zamjene. Čuvar
ovaca nije uvijek mogao odvesti cijelo stado na tržnicu. Zato su se ljudi okrenuli kovanom novcu
kao mjeri vrijednosti. Količina plemenitih metala, osobito zlata, bila je ograničena, ali uvijek su
bili poželjni i lako su se prenosili kao male kovanice s utisnutim riječima ili slikama, kako bi se
osigurala autentičnost i čistoća - k tome još, prema njima se osjećalo neko drevno, gotovo
pobožno poštovanje. Ali, teške, pretrpane vreće zlatnika bile su opterećenje, a također, što ne
treba ni spominjati, privlačna meta za lopove i pljačkaše.
Tako je rođen papirnati novac, Papirnata novčanica jednostavno je bila zadužnica. Kao takav,
papir se smatrao vrijednim kao i stvarna roba i usluge. Taj je postupak dobro funkcionirao neko
vrijeme, ali onda su neke osobe shvatile da se papirnati novac, posudi li se uz pristojbu, može
iskoristiti da bi se stvorilo još novca.
Rani zlatari koji su skladištili zlatnike koristili su to nagomilano bogatstvo kao temelj za
izdavanje papirnatih novčanica. Budući da je bilo vrlo malo vjerojatno da će svi istodobno tražiti
svoje zlato natrag, zlatari su postali bankari. Posudili bi dio svojih /aliha za kamatu ili profit. Ta
praksa posuđivanja većega dijela bogatstva i zadržavanja samo malog dijela /a hitne slučajeve
postala je poznata kao frakcijsko zadržavanje ili frakcijsko bankarstvo. Taj sustav dovoljno dobro
djeluje ukoliko svi najednom ne „navale” na banku i zatraže povrat svojih pologa.
Frakcijskom bankarstvu pridodana je ideja novca „bez pokrića” - radi se zapravo o bezvrijednom
papirnatom novcu koji postane prihvatljivim zakonom ili odredbom vlade. Rani primjer takva
sustava zabilježio je Marco Polo na svom putovanju u Kinu 1275. godine. Polo je zapisao kako je
car primorao ljude da prihvate crne komade papira sa službenim pečatom kao zakonit novac
pod prijetnjom zatvora ili smrti. Car je potom iskoristio taj novac bez pokrića kako bi platio sve
svoje dugove.
„Dođe vam da se čudite [carevoj] drskoj moći i pokornosti njegovih podanika koji su podnosili
takvo nasilje”, piše Griffith, „ali naša samodopadnost nestaje kad uzmemo u obzir sličnost s
našim novčanicama koje izdaje Središnja banka. Ukrašene su potpisima i žigovima,
krivotvoritelji se teško kažnjavaju, vlada njima plaća svoje troškove, stanovništvo je primorano
prihvatiti ih; jednako kao i nevidljivi' čekovni novac za koji se mogu zamijeniti, izrađuju se u tako
golemoj količini da su valjda jednake svom blagu svijeta. A ipak njihova izrada ne stoji ništa.
Zapravo je naš monetarni sustav identična kopija onoga koji je uzdržavao vojskovođe prije
sedam stoljeća.”
Ali, danas su bankari, a ne vojskovođe, ti koji profitiraju od novca, i stvorili su nevjerojatan
mehanizam za to: Sustav saveznih pričuva.

49
Svatko tko nastoji dokazati postojanje zavjera u Americi ne treba tražiti dalje od podrijetla naše
današnje Središnje banke. To je dobro dokumentirana zavjera koja uključuje ista imena
povezana sa suvremenim tajnim društvima.
Rani američki kolonisti tiskali su male količine papirnatoga novca i uspješno se razvijali.
Benjamin Franklin je objasnio: ,,U kolonijama izdajemo vlastiti novac. Zovemo ga kolonijalni
bon. Izdajemo ga u količini koja odgovara zahtjevima trgovine i industrije kako bi proizvodi lako
prelazili od proizvođača do potrošača... Na taj način, stvarajući za sebe vlastiti papirnati novac,
nadziremo njegovu kupovnu moć i ne moramo nikome plaćati kamate.”
Engleski parlament, na poticaj Središnje banke, obustavio je taj napredak kolonija usvojivši
zakon o valuti 1764. godine, kojim se zabranjivalo tiskanje novca. Kolonisti su bili primorani
prihvatiti novčanice engleske Središnje banke. Franklin i drugi tvrdili su daje to stavljanje izvan
zakona novca slobodnog od duga uzrokovalo ekonomsku depresiju i rasprostranjenu
nezaposlenost koji su doveli do Američke revolucije.
Sama ideja središnje banke koju vode profesionalni bankari prijeporno je pitanje još od osnutka
Sjedinjenih Država. Argumenti za i protiv središnje banke mogu se naći u debatama članova
Ustavotvorne skupštine SAD-a Thomasa Jeffersona i Alexandera Hamiltona.
Hamilton je vjerovao u snažnu centraliziranu vlast i središnju banku koju nadzire bogata elita.
„Nijedno društvo koje nije ujedinilo interese i utjecaj bogatih pojedinaca i države nije moglo
uspjeti”, pisao je. Pristaše Hamiltonovih elitističkih ideala osnovali su prvu američku političku
stranku - federaliste. Hamilton, jednom opisan kao „marioneta međunarodnih bankara”,
smatrao je da će „nacionalni dug, ako nije pretjeran, za nas biti nacionalni blagoslov".
Sjevernoameričku banku stvorio je 1781. godine, čak i prije nacrta ustava, član ustaničkog
kongresa Robert Morris, koji ju je pokušao ustrojiti kao središnju banku po uzoru na englesku.
Trajala je samo tri godine prije nego sto je raspuštena zbog brojnih prijevara i inflacije
uzrokovane stvaranjem novca bez pokrića.
Hamilton, bivši Morrisov suradnik, postao je ministar financija, a 1791. godine predvodio je
sljedeći pokušaj uspostave središnje banke osnivanjem Prve banke Sjedinjenih Država - potez
kojemu su se snažno protivili Jefferson i njegovi pristaše.
Jefferson je na primjeru europske povijesti znao da središnja banka može vrlo lako postati
gospodar zemlje. Ukazao je na britansko iskustvo i primijetio kako su „druge zemlje u Europi
iskušale svaki nasilni ili besmisleni način u jalovoj potrazi za istim ciljem, a mi ipak očekujemo da
ćemo žonglerskim trikovima i bankarskim snovima otkriti kako se novac može stvoriti ni iz
čega...”
„Iskreno vjerujem... da su bankarske ustanove opasnije od vojske; i da načelo trošenja novca
koji će otplatiti potomci, pod imenom fondova, nije ništa drugo doli masovno varanje budućih
naraštaja”, pisao je Johnu Tayloru 1816. godine, dodajući: „Već su stvorili novčarsku
aristokraciju... Moć izdavanja novca treba biti oduzeta bankama i vraćena narodu kojemu s
pravom pripada.”
Jefferson je osim toga smatrao da je središnja banka neustavna. „Smatram da se Ustav temelji
na sljedećem: sve ovlasti koje prema Ustavu nisu prenijete na Sjedinjene Države niti se prema
njemu uskraćuju Državama, rezervirane su za Države ili za narod.' Učiniti samo jedan korak
izvan granica koje su namjerno postavljene oko ovlasti Kongresa, znači steći bezgraničnu moć
koja više nije podložna nikakvoj definiciji. Osnivanje banke, i ovlasti predviđene ovim zakonom,
po mom mišljenju nisu prenijete na Sjedinjene Države, prema Ustavu.”
Ironično, Jeffersonovi pristaše, tada smatrani liberalnima, osnovali su ono što će postati
Republikanska stranka.
Jefferson nije bio jedini član Ustavotvorne skupštine koji je izražavao nesklonost prema profitu
banaka. „Uvijek sam se gnušao cijelog našeg bankarskog sustava, gnušam ga se i dalje, i umrijet

50
ću gnušajući ga se...”, pisao je John Adams 1811. godine. Svaka banka s kamatama, svaki profit
koji ostvari [pozajmljivač], izravna je korupcija. To je oporezivanje javnosti radi koristi i profita
pojedinaca...”
Prva banka Sjedinjenih Država također je bila slično ustrojena kao engleska Središnja banka i
stvorila je partnerstvo između Vlade i bankarskih interesa. 20 posto kapitala banke osigurala je
savezna Vlada, dok su preostalih 80 posto uložili privatni ulagači, uključujući strance kao što su
Rothschildi. „Pravni arhiv pokazuje da su oni [Rothschildi] imali moć u staroj banci Sjedinjenih
Država”, piše Gustavus Mvers. Očito je da su udruženi europski bankari i njihovi ortaci iz Novoga
svijeta pokušavali steći nadzor nad američkom zalihom novca.
Ta je banka prouzročila i inflaciju proizvodnjom novčanica frakcijske pričuve. Trgovci novcem su
napredovali, ali prosječni su građani trpjeli. Godine 1811., kad se bankin dvadesetogodišnji
patent trebao produljiti, ukinut je većinom od jednog glasa i u Senatu i u Zastupničkom domu.
Ali, troškovi rata 1812. godine, zajedno s kaotičnim financijskim prilikama, naveli su Kongres da
izda dvadesetogodišnji patent Drugoj banci 1816. godine. Ta je Središnja banka prestala
postojati 1836. godine, nakon što je predsjednik Andrevv Jackson 1832. uložio veto na
kongresni zakon kojim joj se produljuje patent, što je dovelo do Bankovnog rata. Jackson, junak
Bitke za Nevv Orleans i prvi američki predsjednik koji nije bio rođen na Istočnoj obali, optužio je
Središnju banku da je neustavna i „nesreća za republiku; budući daje smišljena kako bi Vladu
okružila bogatom aristokracijom koja je opasna za slobode zemlje”.
Vjerojatno nije bila slučajnost što je upravo na Jacksona bio izvršen prvi pokušaj atentata u
Americi 1835. godine, od strane čovjeka po imenu Richard Lavvrencc, koji je tvrdio da je “u
kontaktu s europskim silama”. Lavvrenceov je pištolj zatajio, a neozlijeđeni, ali pobješnjeli
Jackson povukao je Vladine fondove iz „legla otrovnica” pa je predsjednik Druge banke Nicholas
Biđdle uzvratio ograničavanjem kredita u cijeloj zemlji, prouzročivši opću ekonomsku paniku.
Prema Eustaceu Mullinsu, Biđdle je bio zastupnik Jakoba Rothschilda u Parizu.
Nadalje, Jacksonu su Biddleovi pomagači u Senatu izglasali nepovjerenje (omjer glasova 26:20)
zato što nije uspio dobiti odobrenje od Kongresa za povlačenje fondova. Politička motivacija tog
postupka potvrđena je 1837. kad je Senat poništio to izglasavanje nepovjerenja (omjer glasova
24:19). Biđdle je nestao sa scene, i do kraja svoja dva mandata „Stari Hikori” uspio je potpuno
eliminirati nacionalni dug.
Jackson je Biddleovo manipuliranje smatrao neprikrivenim pokušajem ucjenjivanja Vlade da
obnovi bankin patent. Upozorio je: „Drski pokušaj sadašnje banke da kontrolira Vladu, oskudica
koju je bezobzirno prouzročila... nisu ništa doli nagovještaj sudbine koja očekuje američki narod
bude li namamljen da produlji trajanje te institucije ili osnuje drugu nalik njoj.”
Bilo je drugih pokušaja oživljavanja Središnje banke, ali nijedan nije uspio sve do stvaranja
Sustava saveznih pričuva 1913. godine.
Akcija obnavljanja Središnje banke zapravo je počela tri godine ranije. „Jednom sam prilikom,
pred kraj 1910. godine, doista sudjelovao u nečem tajnom i ponašao se kao zavjerenik... Ne
smatram pretjeranim govoriti o našoj tajnoj ekspediciji na otok Jekvll kao o prigodi kad je
zapravo zamišljeno ono što je na koncu postalo Sustav saveznih pričuva...”, pisao je Frank A.
Vanderlip, jedan od ljudi koji su stvorili Sustav. Kasnije je postao predsjednik njujorške banke
National City.
Vanderlip je mislio na tajno noćno putovanje, 22. studenog 1910. godine, sedmorice ljudi koji su
predstavljali možda četvrtinu svjetskoga bogatstva na otok Jekyll, odmaralište J. P Morgana
blizu obale Georgije. Ta je misija bila tako povjerljiva da su se koristila samo osobna imena, a
uobičajene sluge na otoku zamijenili su novi namještenici koji nisu poznavali nijednog
sudionika.

51
Tajnovita sedmorica bili su Vanderlip, koji je predstavljao Williama Rockefellera i ulagačku
tvrtku Jacoba Schiffa - Kuhn, Loeb & Company; pomoćnik ministra financija Sjedinjenih Država
Abraham Piatt Andrevv; glava tvrtke J. P Morgan Company Henry R Davison; predsjednik banke
First National iz New Yorka (institucija kojom je dominirao Morgan) Charles D. Norton;
Morganov pomoćnik Benjamin Strong; partner tvrtke Kuhn, Loeb & Company Paul Moritz
Warburg; i vođa Republikanske stranke u Senatu iz Rhode Islanda Nelson W Aldrich,
predsjednik Nacionalne monetarne komisije, jedini nebankar u toj skupini. No, bio je ortak
bankara J. P Morgana i tast Johna D. Rockefellera mlađeg. Warburg, predstavnik europskih
Rothschilda, bio je brat Maxa Warburga, šefa tvrtke M. M. Warburg Company, bankovnog
konzorcija u Njemačkoj i Nizozemskoj.
Skupina se na tjedan dana osamila na otoku kako bi pripremila planove za bankovnu reformu,
koju je Vlada smatrala nužnom zbog niza financijskih panika. Danas mnogi istraživači vjeruju da
su te panike umjetno stvarane kako bi se javnost primorala da prihvati te iste „reforme”.
Ralph Epperson spominje da se Morgan vratio u Ameriku nakon posjeta Europi početkom 1907.
i pokrenuo glasine da je banka Knickerbocker u Nevv Yorku insolventna. Uplašeni klijenti izvršili
su navalu na banku, stoje izazvalo navale na druge banke, pa je nastala panika. „Analiza panika
1873., 1893. i 1907. godine pokazuje da su te panike bile posljedica operacija međunarodnih
bankara u Londonu", zaključio je Eustace Mullins, ovlašteni biograf pjesnika Ezre Pounda, koji je
potaknuo Mullinsa da istraži Sustav saveznih pričuva 1948 godine.
Rektor Sveučilišta Princeton Woodrovv Wilson (koji će ubzro postati američki predsjednik) iznio
je svoje rješenje za financijsku paniku: „Sve te neprilike mogle bi se izbjeći ako imenujemo
odbor od šest ili sedam ljudi kojima je stalo do društvene dobrobiti, poput J. P Morgana, da
srede stvari u našoj zemlji.” Vapaji za stabilnim nacionalnim bankarskim sustavom bili su sve
glasniji.
„Tako je američki narod, koji je pretrpio Američku revoluciju, rat 1812. godine, borbe između
Andrevva Jacksona i Druge banke Sjedinjenih Država, Građanski rat, prijašnje panike 1873. i
1893. godine, i sad paniku 1907., na koncu doveden do prihvaćanja rješenja koje su ponudili oni
koji su prouzročili sve te događaje: međunarodni bankari. To je rješenje središnja banka", piše
Epperson.
Pod pritiskom birača. Kongres je 1908. prihvatio Aldrich-Vreelandov zakon kojim su nacionalne
banke ovlaštene da izdaju kriznu valutu zvanu „bon” i formirao Nacionalno monetarno
povjerenstvo - sa senatorom Aldrichem kao predsjednikom -koje će preporučiti kako stabilizirati
američki monetarni sustav.
..Od samih početka bilo je očito da je povjerenstvo prijevara”, piše Griffin. „Takozvano istražno
tijelo nije održalo službeni sastanak gotovo dvije godine, dok je Aldrich obilazio Europu
savjetujući se sa središnjim bankama Engleske, Francuske i Njemačke. 300 000 tisuća poreznih
dolara potrošeno je na ta putovanja, a jedini opipljivi plod rada povjerenstva bilo je 38 golemih
svezaka povijesti europskoga bankarstva." 1 i su svesci bili usredotočeni na njemački
Keichshank,čiji su glavni dioničari bili Rothschildi i Warburgova obiteljska tvrtka \1. M. Warburg
Company.
Završni izvještaj povjerenstva pripremilo je sedmero istaknutih ljudi koji su tajno otputovali na
Morganov otok Jekvll kako bi tobože lovili patke. Ti su ljudi odredili da u Sjedinjenim Državama
bude nekoliko središnjih banaka umjesto jedne i dogovorili se da nitko neće izgovarati riječi
„središnja” i „banka”. Što je najvažnije, odlučili su da će ta tvorevina biti organizirana tako da
izgleda kao službena agencija američke Vlade.
U govoru pred zahvalnom publikom Američkoga bankarskog društva, Aldrich je izjavio kako
„predložena organizacija nije banka, nego zadruga svih banaka u državi za točno određene

52
svrhe”. Warburg je zamislio formiranje te zadruge na način prihvatljiv i bankarima i javnosti. Sva
ograničenja koja se tiču bankara mogla su se kasnije ukinuti - što je i učinjeno.
Ali, taj prijedlog, koji je postao poznat kao Aldrichev plan, prema svom senatskom
predlagatelju, bio je zle sreće od početka. Previše je ljudi shvaćalo da je to proziran pokušaj
bankara da stvore sustav za same bankare. „Aldrichev je plan Wall Streetov plan”, upozorio je
član Kongresa Charles A. Lindbergh, otac slavnog avijatičara. Kad je Aldrich iznosio svoj plan u
obliku zakonskoga prijedloga, nikad nije izašao izvan povjerenstva.
Greider se podrugivao da su „kritičari skloni zavjerama preuveličavali važnost sastanka na otoku
Jekvll”, ali priznao je da su „njihove sumnje u prenesenom smislu točne” budući da su bankari
znali da bi „svaki prijedlog prepoznat kao prijedlog Wall Streeta bio osuđen na propast u
Zastupničkom domu s demokratskom većinom”.
Bila je potrebna nova taktika, i došla je u obliku predsjednika Odbora za bankarstvo i tečaj
Čartera Glassa, člana Kongresa iz Virginije, koji je otvoreno napao Aldrichev plan tvrdeći da mu
manjka Vladine kontrole i da stvara bankarski monopol. Glass je sastavio nacrt alternative.
Zakon o saveznim pričuvama, i izjasnio se protiv Wall Streeta.
Planeri s otoka Jekyll Vanderlip i Aldrich žučljivo su govorili protiv Glassova prijedloga zakona
premda su cijeli odjeljci bili isti kao u Aldrichevu planu. Bio je to očit pokušaj skupljanja javne
podrške Glassovu prijedlogu prividnim protivljenjem bankara.
Te je pokušaje naglašavala organizacija za bankovnu reformu zvana Nacionalna građanska liga,
„koju su u cijelosti financirale i kontrolirale banke pod vodstvom Paula Warburga”, prema
Griffinu.
„Zadaća te organizacije bila je podijeliti stotine tisuća 'obrazovnih' brošura, organizirati
kampanje pisanja pisama članovima Kongresa, dobavljati medijima materijale koji se mogu
citirati i na druge načine stvoriti privid najšire podrške planu s otoka Jekyll”, dodao je.
Na čelu Lige bio je J. laurence Laughlin, profesor ekonomije sa Sveučilišta u Chicagu, koje je
primalo obilne donacije od Johna D. Rockefellera.
Dok se prikupljala narodna podrška za novi bankarski sustav, u političkoj areni koristila se još
jedna često primjenjivana taktika. Predsjednik William Hovvard Taft već je javno dao riječ da će
uložiti veto na svaki zakon kojim bi se stvorila središnja banka. Bankari su trebali popustljivijeg
vođu.
Taj je vođa bio Woodrow Wilson, član akademske zajednice kojega su na položaju rektora
Sveučilišta Princeton zadržali njegovi bivši drugovi iz razreda, Cleveland H. Dodge i Cyrus
McCormick, ona direktori Rockefellerove banke National City iz Nevv Yorka. „Gotovo dvadeset
godina prije svoje nominacije, Woodrovv Wilson kretao se u sjeni Wall Streeta”, piše Ferdinand
Lundberg. Wilson, koji je uzdizao J. P Morgana 1907. godine, bio je imenovan za guvernera
Nevv Jerseyja. Sad je bio bankarski izbor za predsjednika. \Vilsonovu nominaciju osigurao je
čovjek koji će otada nadalje biti njegov stalni pratitelj i savjetnik, pukovnik Edvvard Mandell
House, bliski Warburgov i Morganov suradnik. „Schiffovi, Warburgovi, Kahnovi, Rockefelleri i
Morgani imali su povjerenja u Housea”, napominje profesor Charles Seymour, koji je uredio
Houseove spise.
Ali, postojao je jedan problem. Rane ankete pokazivale su da demokrat Wilson ne može
pobijediti republikanca Tafta. Manevrom koji je otada uspješno korišten nekoliko puta, bivši
predsjednik Ilieodore ,,Teddy” Roosevelt, također republikanac, bio je potaknut aa se kandidira
u ime treće stranke velikim svotama novca koje su njegovoj Naprednoj stranci pribavila dva
velika donatora blisko povezana s Morganom. Plan je dobro funkcionirao. Roosevelt je oteo
glasove Taftu pa je Wilson, koji je već obećao da će potpisati Zakon o saveznim pričuvama, bio
izabran neznatnom većinom.

53
Bilo je nužno prividno protivljenje Wall Streeta. William McAdoo, Wilsonov zet koji je bio
imenovan za ministra financija, kasnije je otkrio: „Bankari su se borili protiv... Zakona o
saveznim pričuvama s neumornom energijom ljudi koji se bore protiv šumskoga požara. Govorili
su da je populistički, socijalistički, nepotpun, poguban, djetinjast, loše zamišljen i neprovediv.”
Međutim, McAdoo je o razgovorima s tim bankarima rekao: „Postupno sam uvidio, kroz svu
maglu i dim polemika, da se bankarski svijet zapravo ne protivi toliko zakonu koliko se čini...”
Wilson je potpisao Zakon o saveznim pričuvama 23. prosinca 1913. godine, samo dva dana prije
Božića, dok su neki članovi Kongresa već bili kod kuće za blagdane, i dok je pozornost
prosječnog građanina očito bila usmjerena drugamo.
„Kongres je bio nadigran, nadmudren i nadmašen varavim ali sjajnim psihološko-političkim
napadom”, komentirao je Griffin.
Sustav saveznih pričuva danas je sastavljen od dvanaest banaka Saveznih pričuva, svaka
opslužuje jedan dio zemlje, ali dominira njujorška banka Saveznih pričuva. Te banke vodi
Upravni odbor čije članove imenuje predsjednik, a potvrđuje Senat, što je obično automatski
postupak.
Sustav predstavlja tako važnu silu u svjetskoj ekonomiji da financijski stručnjaci svih država
pozorno prate svaku akciju koju poduzme. „Pozornost je opravdana”, piše Kim Clark izU.S.
News&•World Reporta,„budući da i najmanja promjena kamatnih stopa može uznemiriti tržišta
i stvoriti ili uništiti milijune radnih mjesta”.
Ali, bit čitavog sustava je u tome tko njime upravlja i radi čega. „Korištenje Središnje banke za
stvaranje izmjeničnih razdoblja inflacije i deflacije radi ostvarenja golemih profita, čime se
dvostruko vara javnost, međunarodni su bankari razradili u egzaktnu znanost”, napominje
Allen.
Član Kongresa Lindbergh izjavio je 1913. da Sustav saveznih pričuva „formira najveći konzorcij
na svijetu... Kad predsjednik potpiše taj zakon, bit će legalizirana nevidljiva vlada koja će vladati
zahvaljujući moći novca. Novi će zakon stvoriti inflaciju kad god konzorcij bude htio inflaciju.
Odsada će depresije biti znanstveno stvarane", upozorio je.
Sustav saveznih pričuva brzo su popunili isti ljudi koji su stajali iza njegova stvarania. Morganov
bankar Benjamin Strong postao je prvi upravitelj njujorške banke Saveznih pričuva, dok je prvi
upravitelj Upravnog odbora Sustava bio nitko drugi doli Paul Warburg, čovjek kojemu se
pripisuje planiranje većine pojedinosti Sustava saveznih pričuva i koji je kasnije postao njegov
predsjednik.
Usprkos riječi „savezne” u svojem imenu. Sustav nije dio američke Vlade, loje privatna
organizacija čije su vlasnice banke članice, koje su, s druge strane, vlasništvo privatnih
dioničara. A tko su ti dioničari?
„Pregled najvećih dioničara njujorških banaka jasno pokazuje da nekoliko obitelji, povezanih
podrijetlom, bračno ili poslovnim interesima, još uvijek nadzire njujorške banke koje, s druge
strane, drže kontrolni paket dionica njujorške banke Saveznih pričuva”, izvještava istraživač
Eustace Mullins u svojoj knjizi iz 1983. godineTajne Saveznih pričuva ( l'he Secrets of the Federal
Reserve).Mullins je pokazao grafikone koji povezuju obitelji Rothschild, Morgan, Rockefeller,
arburg i druge.
Ta kontrola privatnih banaka nad Sustavom traje i danas. „Njujorška banka Saveznih pričuva -
koja potpuno dominira nad ostalih jedanaest ogranaka vlasničkim udjelom, kontrolom i
utjecajem, ima jedino stalno mjesto s pravom glasa u Saveznom odboru za otvoreno tržište i
upravlja svim transakcijama obveznica na otvorenom tržištu - ima 19 752 655 neplaćenih
dionica i u većinskom je vlasništvu dviju banaka: Chase Manhattan (sad je spojena s bankom
Chemical), koja ima 6 389 445 dionica ili 32,35 posto, i Citibank, koja ima 4 051 851 dionicu ili

54
20,51 posto. Te dvije banke zajedno imaju 10 441 295 dionica ili 52,86 posto, što je većinski
udio”, stoji u izvještaju istraživača Erica Samuelsona iz 1997. godine.
Reklo bi se da su se Jeffersonova i Lindberghova upozorenja o privatnom nadzoru nad
Središnjom bankom pokazala točnima.
Griffin je ukazao na to da su stvaranjem Saveznih pričuva najveći bankari konačno postigli
dugogodišnji cilj - odgovornost poreznih obveznika za gubitke privatnih banaka. Citirao je Paula
Warburga, koji je priznao: „Dok je tehnički i zakonski novčanica Saveznih pričuva, obveznica
Vlade Sjedinjenih Država, u stvari je ona obveznica za koju jedina stvarna odgovornost leži na
bankama pričuva... V'lada jedino može biti pozvana da ih preuzme nakon što banke pričuva
padnu pod stečaj.”
„Čovjek koji stoji iza Sustava saveznih pričuva kaže nam danovčanice Sustava pričuva
predstavljaju privatno izdani novac, a porezni su obveznici spremni pokriti potencijalne gubitke
tih banaka koje su ga izdale”, pojašnjava Griffin [naglasak u izvorniku].
Novac kojim se pokriva Vladino prekomjerno trošenje dolazi putem mehanizma koji su
potaknuli isti ljudi u istom razdoblju - poreza na dohodak i sredstava njegova ubiranja.
Zapravo su globalistički bankari iza Wilsona imali razloga za slavlje. Zvučeći jezivo slično
današnjim političarima, Wilson je proglasio da njegovu Vladu „više zanimaju ljudska prava nego
vlasnička prava”. Pod krinkom te retorike, Wilson je progurao zakonske odredbe „naprednije”
od svih prijašnjih američkih administracija, pridodavši Sustavu saveznih pričuva nametanje
stupnjevitog poreza na dohodak (koji će prikupljati Porezna služba Ministarstva financija),
savezni Zakon o poljoprivrednim zajmovima (kojim je stvoreno dvanaest banaka za
poljoprivrednike) i Savezno trgovinsko povjerenstvo koji regulira poslovanje, između ostalih
zakona.
Mnogim su se ljudima u ono doba svi ti zakoni činili nužnima. Neki bi i dalje mogli tvrditi kako je
možda bolje da upućeni bankari budu odgovorni za nacionalnu zalihu novca. Na kraju krajeva, u
publikaciji Saveznih pričuva iz 1963. stoji: „Zadaća Saveznih pričuva je da potiče protok novca i
kredita, koji će olakšati uredan gospodarski rast, stabilnost dolara i dugotrajnu ravnotežu u
našem međunarodnom platnom prometu.”
No, je li Sustav ostvario svoje naznačene ciljeve? Svatko stariji od 40 godina iskusio je
izmjenična razdoblja inflacije i recesije. Godine 1972. Nixon je devalvirao dolar nakon što su ga
Europljani odbili prihvatiti. „Od 1976. Sjedinjene Države imaju negativnu trgovinsku bilancu, a
1985., prvi put od 1914., američka dugovanja stranim vjerovnicima premašila su strana
dugovanja američkim vjerovnicima”, stoji uEncyclopaediji Britannici.
Ako su iznesene zadaće Sustava prave, onda je Sustav neslavno zatajio. „Čini se da bi Sustav s
tako bijednim rezultatima... bio ukinut bez odlaganja”, smatra Epperson, koji sugerira da je
možda „Sustav stvoren da radi baš suprotno od onoga što tvrdi američkom narodu".
Druga tajna značajka te igre novcem jesu traženi depoziti, novac pohranjen u banci koji na
zahtjev može biti povučen bilo kada. Taj sustav nam je poznat kao tekući računi. Danas se vrlo
brzo novac zamjenjuje plastičnim „debitnim" karticama, a deponenti plaćaju sve veće „troškove
usluge” za pravo da njihova banka koristi njihov novac radi profita.
Recimo da neka osoba položi 50 dolara u banku, to je u stvari pozajmica banci, budući da na
zahtjev taj novac mora biti vraćen. Zato se u evidenciji tih 50 dolara vodi kao pasiva. Međutim,
banka zatim posuđuje tih 50 dolara nekom drugom koji ih mora vratiti s kamatama. Sad se tih
50 dolara smatra aktivom. Istih 50 dolara je i aktiva i pasiva, koje se stoga neutraliziraju,
dokazujući da je novac u biti bezvrijedan.
Ali, tu je onda pitanje kamata. Kad se 50 dolara položi na štedni račun, pridodaje se određeni
mali postotak kamata, često pod uvjetom da se novac ne može brzo povući. Kad se 50 dolara
položi na tekući račun, deponent ne dobiva nikakve kamate. No, kad banka pozajmi 50 dolara,

55
zaračunava popriličnu kamatu prema trenutnim stopama i ubire profit. Stoga je očito da je u
bankarstvu dug jednak profitu.
To je glavna tajna novca.
Nije teško uvidjeti daje mnogo unosnije otvoriti banku nego tekući račun. To također može
objasniti zašto su nekoć moćne Sjedinjene Države postale dužnička zemlja.
I ihva je izraz koji je gotovo nestao iz našega jezika. Danas mladi ljudi nemaju predodžbu o toj
riječi. Nekoć se lihva definirala kao bilo kakva kamata koja se zaračunava za pozajmicu, ali
suvremeni rječnici ublažili su to na samo „previsoku kamatu. Teksaški ustav nekoć je definirao
lihvu kao svaku kamatu koja premašuje šest posto. Ta je granica povećana tijekom godina sve
dok cijeli pojam nije izbrisan. Kritičari bankarstva primijetili su da čak i Biblija zahtijeva deset
posto za Boga.
„Zaračunavanje kamata na tobožnje pozajmice je lihva, i to je postalo institucionalizirano pod
Sustavom saveznih pričuva”, tvrdi Griffin. To se postiglo prikrivanjem postupaka Sustava
tajnovitim i zakučastim ekonomskim izrazima. „Mehanizam kojim Sustav pretvara dug u novac
možda se čini složenim na prvi pogled, ali jednostavan je sjetimo li se da nakana ni nije bila da
taj proces bude logičan, nego zbunjujući i varav”, dodaje Griffin.
Greider se složio napisavši: „Predviđeno je da postupci Sustava budu preezoterični da bi ih
shvatio običan građanin.” Neki smatraju da bi to neznanje moglo biti blagoslov. Henry Ford
navodno je rekao: „Dobro je da ljudi u našoj zemlji ne razumiju naš bankovni i monetarni sustav
jer da razumiju, mislim da bi do jutra izbila revolucija.”
„Većina Amerikanaca zapravo ne razumije djelovanje međunarodnih pozajmljivača novca”,
slagao se s tim pokojni senator Barrv Goldvvater. „Bankari žele da tako bude. Svjesni smo na
maglovit način da obitelji Rothschild i Warburg iz hurope te J. R Morgan, Kuhn, Loeb
& Companv, Schiff, Lehman i Rockefelleri posjeduju i kontroliraju golemo bogatstvo. Kako su
stekli tu golemu financijsku moć i kako je primjenjuju, za većinu je nas neshvatljivo.
Međunarodni bankari zarađuju dajući kredite vladama. Što je veći dug države, veće su kamate
koje su vraćaju pozajmljivačima. Europske nacionalne banke zapravo su u vlasništvu i pod
kontrolom privatnih interesa.” Može se dokazati da ti isti privatni interesi posjeduju i
kontroliraju Sustav saveznih pričuva.
Prema Greideru, današnji gospodari novca stvorili su tako zamršene i ezoterične detalje oko
svojih financijskih transakcija da je Sustav poprimio razmjere kulta.
„Modernim se umovima čini bizarnim razmišljati o Sustavu pričuva kao o religijskoj instituciji”,
piše on. „No, teoretičari zavjere na svoj su suludi riačin bili na tragu nečeg stvarnog i
značajnog... [Sustav] također funkcionira u sferi religije. Njihova tajanstvena moć stvaranja
novca, naslijeđena od svećeničkih preteča, zakri-Ijuje složen niz socijalnih i psiholoških značenja.
S vlastitim oblikom tajnih čarobnih riječi, Savezne pričuve vrše društvene rituale koji izazivaju
strahopoštovanje, tako moćne i zastrašujuće transakcije da se čine izvan našeg poimanja... Prije
svega, novac je funkcija vjere. Zahtijeva bezuvjetni i sveopći društveni pristanak koji je doista
misteriozan. Da bi se stvarao i rabio novac, svi moraju vjerovati. Samo tada bezvrijedni komadići
papira dobivaju vrijednost.”
Mnogi istraživači i autori smatraju profitiranje od duga, zaodjeveno u drevni i mistični žargon,
skupa s dokumentiranim vezama bankara koji upravljaju odlukama vlasti, glavnim uzrokom
povećanja duga, kako javnog, tako i osobnog.
„Zahvaljujući odluci Saveznih pričuva da dopuste enormno povećanje zalihe novca i obilju
stranog kapitala kon traži sigurnu luku u Sjedinjenim Državama, potrošači i tvrtke i dalje su
prezasićeni kreditom koji im stoji na raspolaganju”, pišu Phillip J. Langman i Jack Egan u
poslovno orijentiranomU.S. News& \Vorld Reportuu siječnju 1999. godine. Također napominju:

56
„Gospodarstvo i dalje stvara nova radna mjesta, ali Amerikanci se zadužuju brže nego što im
rastu prihodi.”
Prije 1930-ih godina papirnate novčanice mogle su se zamijeniti za zlato, s obzirom na10daje
paragraf 10 američkog Ustava označivao zlato i srebro kao jedino zakonito sredstvo plaćanja.
Stare novčanice Saveznih pričuva imale su natpis: .Zamjenjivo za zakonit novac u državnoj
blagajni Sjedinjenih Država ili bilo kojoj banci Saveznih pričuva." Ali, više ne.
„Nova dimenzija povjerenja pridodana je iluziji [stvarne vrijednosti]”, pojašnjava Greider. „Na
koncu, posljednje uporište iluzije novca odbačeno je u ovom stoljeću: napušten je zlatni
standard.” Izvorna svrha novca - da predstavlja konkretna dobra i usluge - zaboravljena je.
Jednostavne tajne novca pomno je sakrilo svećenstvo kulta novca. „Američka javnost, čime se
ne razlikuje od svojih političkih vođa, ovisi o poznatim klišejima zbog svojeg ograničenog
razumijevanja novca”, napominje Greider. „Prosječni građani jednostavno ne moiju razumjeti
taj jezik, a većina ekonomista nije im ga pokušala prevesti.” Novac su danas sve više elektronske
točkice na ekranu računala kojemu se pristupa plastičnim karticama na bankomatima. Ništa ne
stoji iza njega. Ipak, taj iluzorni novac velike institucije posuđuiu uz kamate. Kako ukupna
količina novca raste, njegova se vrijednost smanjuje. To se naziva inflacijom, što je zapravo
ugrađeni porez na uporabu novca. A oni koji nadziru optjecaj papirnatoga novca ili elektronskih
točkica mogu manipulirati inflacijom u oba smjera.
„Posljedica tog cijelog sustava golem je dug na svim razinama današnjega društva”, piše William
Bramley. „Banke su dužne klijentima, a novac klijenata je posuđen i stvara zaduženost prema
bankama. Ono što taj sustav čini nalik nečemu proizašlom iz luđačkog delirija činjenica je da
banke, poput drugih pozajmljivača, često imaju pravo zaplijeniti fizičku imovinu ako im se ne
vrati njihov papirnati novac.”
Tijekom Velike depresije 1930-ih godina, novac je zadržao svoju vrijednost. Jednostavno je bilo
teško doći do njega pa su cijene pale odražavajući njegovu nestašicu. Danas Amerika doživljava
inflatornu depresiju - cijene nastavljaju rasti zbog napuhane količine novca. Što je više novca u
optjecaju, manje vrijedi.

57
Izgradnja imperija
Bankari poput Rothschilda brzo su shvatili da mogu manipulirati vrijednošću novca nadzirući
količinu u optjecaju. Frakcijsko bankarstvo omogućilo im je da izdaju ili povlače novac prema
vlastitom nahođenju.
Umnogostručili su svoje profite i moć iznova posuđujući novac čitavim državama radije nego
samo pojedincima. „Kako su sazrijevali i učili magiju pretvaranja duga u novac, prelazili su
granice Frankfurta", bilježi Griffin. Kao što je dokumentiralo nekoliko autora, Rothschildi su
pridodali i učinkovite obavještajne mreže i kvazislužbeno krijumčarenje kako bi povećali svoje
carstvo.
Primjerice, kad je Napoleon odbio pozajmice od Rothschilda, osnovavši svoju Francusku banku,
stvorio je osvetljive neprijatelje. Nakon povratka iz progonstva 1815. godine, Napoleona su
okolnosti prisilile na velike pozajmice kako bi obranio Francusku od britanskoga vojvode od
Wellingtona i njegove skrpane europske vojske. Nathan Rothschild iz Londona pozajmio je
Napoleonu pet milijuna funti. Nathan je u isto vrijeme, pomoću drugih članova obitelji
Rothschild, prokrijumčario golemu količinu zlata preko Francuske kako bi opskrbio Wellingtona.
Opet su Rothschildi sjedili na dvije stolice.
Kada je u lipnju 1815. godine Wellingtonova preporođena vojska porazila Napoleona kod
Waterlooa, u Englesku su, zajedno s viješću o pobjedi, pohitali i Rothschildovi teklići noseći
svoje dobro poznate nedodirljive crvene torbe. Rothschildov glasnik stigao je cijeli dan prije
Wellingtonova. Znajući za tu sposobnost brzog informiranja, sve oči na londonskoj burzi bile su
uprte u Nathana Rothschilda, koji je, čineći se malodušnim, naredio prodaju svojih dionica.
Sigurni u to da je Wellington poražen, svi su počeli mahnito prodavati, što je na kraju rezultiralo
time da su mešetari Nathana Rothschilda ubrzo mogli pokupovati priličnu većinu britanskih
dugova za samo mali dio njihove prave vrijednosti.
Mnogo kasnije, Nathan Rothschild komentirao je svoj postupak: „Bio je to najbolji poslovni
potez u mom životu.”
Do početka 19. stoljeća Rothschildi su uspjeli steći plemićke titule. Francuska loza dodala je
“đe” ispred imena 1816. godine, dok su austrijski ogranci postali barunima 1882. Nesklona
kraljica Viktorija 1885. g. dodijelila je titulu baruna Nathanielu Rothschildu, Nathanovu unuku.
„Tijekom prve polovine 19. stoljeća braća su izvršavala važne transakcije u ime vlada Engleske,
Francuske, Prusije, Austrije, Belgije, Španjolske, Napulja, Portugala, Brazila, raznih njemačkih
država i manjih zemalja. Bili su osobni bankari mnogih okrunjenih europskih glava. Mnogo su
ulagali, preko posrednika, u daleka tržišta poput američkog, indijskog, kubanskog i australskog”,
napominje Griffin.
Naravno, da bi zaštitili tako velika ulaganja, Rothschildi su morali u nekoj mjeri nadzirati
aktivnosti država u kojima su djelovali. Također, financirali su razne zemlje i zatim ih navodili na
sukob kako bi ih podvrgli svojoj volji. Taj je manevar poznat kao ..ravnoteža snaga” i zahtijevao
je veliku tajnovitost.
„Ostajući iza kulisa, mogli su izbjeći nalet bijesa javnosti koji je, umjesto prema njima, bio
usmjeren na političke figure koje su oni u velikoj mjeri kontrolirali”, objašnjava Griffin, dodajući:
„To je tehnika kojom se otada služe financijski manipulatori, a danas se u cijelosti njome koriste
oni koji upravljaju Sustavom saveznih pričuva.”
Rothschildi su ostali klanski orijentirani kroz cijelo 20. stoljeće, kao što dokazuje biograf Wilson
opisujući kako je Lionel de Rothschild „jednom prošao sa mnom popis svih živućih članova
obitelji - desetine njih. I mogao je svakog na brzinu verbalno skicirati.”
Do kraja 1990-ih patrijarsi carstva Rothschilda bili su baruni Guy i Elie de Rothschild u
Francuskoj i lord Jacob Rothschild i sir Evelyn de Rothschild u Britaniji.

58
Usprkos današnjoj otvorenosti medija, Rothschildi i dalje kriju svoje tajne. Godine 1998.
predavaču povijesti na Oxfordu, Niallu Fergusonu, dopustili su objaviti iscrpnu biografiju
Rothschilda - ali samo do 1848. godine. Osvrnuo se na „suludu skupinu” zavjereničkih autora
koji vide svjetsku kontrolu u aktivnostima Rothschilda i pokušao napisati tobože „znanstvenu
povijest” te obitelji.
Međutim, Fergusonove izjave o nedu/.nosti Rothschilda opovrgava njegovo vlastito priznanje
da mu je čak i kao službenom biografu istraživanje bilo ograničeno. ..Od početka je službeno
dogovoreno da ću imati pravo slobodno citirati bilo koji materijal iz arhive Rothschilda u
Londonu datiran prije ožujka 1915. godine... i iz bilo kojeg drugog arhiva i privatne zbirke spisa
ako mi njihovi skrbnici to dopuste”, objasnio je.
Čak i tada je Ferguson otkrio značajne praznine i ispuštanja u arhivima, osobito što se tiče
godina koje prethode Američkom građanskom ratu. Kao samozvani „ateist iz kalvinističke
sredine”, nije obraćao nimalo pozornosti na metafizičke aspekte podri-Ijetla Rothschilda,
njihovo poznavanje kabalističke tradicije ili vezu s masonstvom i drugim tainim društvima.
Međutim, Rothschildi ne mogu pobjeći svim medijskim istraživanjima pa do nas oovremeno
dopre neka kratka vijest, kao 8. srpnja 1996. g., o „tajnovitom samoubojtvu” 41-godišnjeg
Amshela Rothschilda, upravitelja obiteljskoga financijskog carstva.
Amshel je, kao najstariji sin, postao izvršni direktor Rothschild Asset Managementa 1990.
godine te napredovao do mjesta predsjednika 1993. Navodno mu je bila „neugodna njegova
uloga u bankarskom carstvu na koju gaje prisilio njegov otac lord Victor Rothschild. Kružile su
glasine da su članovi obitelji nezadovoljni njegovom poslovnom politikom. Prema novinarki Sally
Bedell Smith, tvrtka je izgubila devet milijuna dolara u godini prije Amshelove smrti, lo se
dogodilo u vrijeme kad je Evelvn Rothschild upravo dogovorio partnerstvo s drugom najvećom
bankom u Kini. Nastojeći neutralizirati taj gubitak, Amshel je planirao stopiti raštrkane
obiteljske operacije u jedan globalni koncern vrijedan 28 milijardi dolara.
Amshel Rothschild pronađen je mrtav u mramornoj kupaonici svoje hotelske sobe u Parizu.
Ležao je ispod držača za ručnike koji je bio samo metar i pol od poda, što je nagnalo jednog
izvjestitelja na komentar: „Čovjeku visokom 1,85 m nije bilo lako objesiti se.” Nosio je samo
frotirni orgtač, a jedan kraj remena ogrtača bio mu je omotan oko vrata. Drugi je kraj bio svezan
za držač ručnika koji je navodno slučajno izvukao iz zida jedan od istražitelja.
Isprva je objavljeno da je uzrok smrti srčani udar, ali kasnije je to promijenjeno u očito
samoubojstvo gušenjem. Nije bilo poruke ni dokaza nasilnog čina premda je policijski izvještaj
poslan izravno francuskom ministru unutarnjih poslova, zaobilazeći uobičajene kanale. To je
očito učinjeno na zahtjev obitelji koja izbjegava publicitet, što je dobar pokazatelj njezine moći
nad Vladom.
Zbog izostanka uočljivih privatnih problema i poruke, samoubojstvo se čini najmanje
vjerojatnom teorijom o Amshelovoj smrti.
Usprkos neobičnim okolnostima smrti i njegovu položaju u svjetskom bankarstvu, Amshel jedva
da je bio spomenut u medijima, a zaključak da se objesio objavljen je bez pitanja ili komentara.
UGodišnjaku Encylopediae Britannice1997. njegova se smrt spominje u samo jednoj rečenici.
Zametnuta je u odjeljku pod naslovom „Ekonomski poslovi: bankarstvo” i glasi: „Britansku
bankarsku industriju u srpnju je potreslo navodno samoubojstvo Amshela Rothschilda, izvršnog
direktora rukovodstva imovinom i ulaganja londonskog ogranka obitelji Rothschild i vjerojatnog
nasljednika obiteljskih globalnih bankarskih operacija.” Nedostatak izvještavanja o sumnjivoj
smrti tako istaknute osobe govori u prilog onih koji vide skrivenu kontrolu medija.
Biograf Rothschilda Derek Wilson bio je zapanjen izdržljivošću te obitelji. „Genetika, mitologija,
promišljena obuka, prilike koje pružaju bogatstvo i veze, sve je to imalo svoju ulogu u stvaranju
jedne od najizuzetnijih - možda i najizuzetnije -obitelji u novijoj povijesti”, zaključio je s

59
divljenjem. „Malo je dinastija, s iznimkom nasljednih monarhija sačuvanih od zaborava pravom
prvorodstva, održalo svoj utjecaj u svijetu kroz sedam naraštaja.”
Prvorodstvo se odnosi na glavni uvjet izvorne oporuke Mayera Amschela koji nalaže da samo
najstariji sin u svakom naraštaju može upravljati obiteljskim bogat • stvom. Na taj način ne
samo da se obitelj Rothschild čvrsto drži zajedno, nego, kao u tajnim društvima, oni članovi
obitelji koji nisu upućeni u najskrovitiju kontrolu malo znaju o njezinim financijskim poslovima.
Bivši visoki rukovoditelji tvrtki Rothschilda žale se kako često „nisu bili u toku” glede važnih
odluka.
To obiteljsko za|edništvo i tajnovitost, zajedno s nevjerojatnom moći njihova bogatstva, može
razjasniti često citirane riječi patrijarha Mayera Rothschilda: „Dopustite li mi da upravljam
novcem neke zemlje, nije me briga tko određuje njezine zakone.” v
Utjecaj Rothschilda proširio se diljem svijeta. Njihov utjecaj na glavnu japansku bankarsku kuću
Nomura potječe od prijateljstva Edmunda Rothschilda i Isunaa Okumure, čovjeka
najodgovornijeg za stvaranje tog financijskog diva.
Upravo su Rothschildi pridonijeli stvaranju izraelske države. Godine 1917., nakon što je služio
kao član britanskoga Parlamenta, cionist lord Lionel Walter Rothschild drugi - najstariji sin koji je
naslijedio Nathanov novac i titulu nakon njegove smrti 1915. - primio je pismo od britanskoga
ministra vanjskih poslova Arthura Balfoura kojim se izražava suglasnost za osnivanje židovskoga
nacionalnog doma u Palestini. To je pismo kasnije postalo poznato kao Balfourova deklaracija.
Godine 1922. Liga naroda potvrdila je Balfourov mandat u Palestini, utrvši tako put za kasnije
stvaranje Izraela. Barun Edmond de Rothschild, koji je izgradio prvi naftovod od Crvenoga mora
do Sredozemlja kako bi iransku naftu doveo u Izrael i utemeljio izraelsku Središnju banku,
prozvan je „ocem modernog Izraela”.
U SAD-u je novinar William T. Still rekao da je obiteljsko stvaranje bogatstva bilo „temeljito”.
„Djelujući preko volstritskih tvrtki Kuhn, Loeb & Co. i J. P Morgan Co., Rothschildi su financirali
Johna D. Rockefellera kako bi mogao stvoriti carstvo Standard Oila", piše Still. „Financirali su i
aktivnosti Edvvarda Harrimana [željeznice] i Andrevva Camegieja [čelik].”
Bez obzira na to dominiraju li doista Rothschildi američkom ekonomijom ili utječu na nju, bliske
veze između američkih i britanskih bogatih obitelji i tajnih društava čvrsto dokazuju povezanost
s Europom.
Jedna od takvih veza je sestrinska organizacija Trilateralne komisije, CFR-a i Bilderberga:
Kraljevski institut za međunarodne poslove.

60
Kraljevski institut za međunarodne i poslove - okrugli stolovi
Zadaci i metode suvremenih američkih tajnih društava nisu nastali u Americi, već su uvezeni iz
tajnih društava koja su stoljećima dominirala Europom.
Vratimo li se na sastanak u Parizu 1919. godine koji je doveo do stvaranja Vijeća za inozemne
odnose, valja napomenuti da je to Vijeće bilo samo američki ogranak predloženog „Instituta za
međunarodne poslove". Engleski ogranak zadržao je izvorno ime, postavši poznat kao Kraljevski
inistitut za međunarodne poslove (RIIA).
Kao i u slučaju CFR-a, stvaranje Instituta potaknuli su savjetnik Woodrowa Wilsona, pukovnik
House, bankari Warburg i Baruch te drugi članovi Houseove „istraživačke skupine”
internacionalista. RIIA je izgrađena na postojećem tajnom društvu, Skupinama okruglog stola,
koje je oko 1910. osnovao trust engleskoga dijamantnog magnata Cecila Rhodesa.
Donald Gibson ovako je sve to objasnio: „Kraljevski institut osnovan je 1919. kako bi održao
britansku moć u svijetu i potpomogao je osnivanje Vijeća za inozemne odnose kao dio
nastojanja da poveže britansku i američku višu klasu i njihove vanjskopolitičke interese.”
Taj je pogled iznio i David Icke napisavši: „Takozvani poseban odnos' između Britanije i Amerike
ustvari je odnos između RIIA-e i Vijeća za inozemne odnose.” Sjedište RIIA-e je u Chatham
Houseu na londonskom St. James's Squareu, nasuprot doma bogate obitelji Astor. Često se kaže
da se britanska vanjska politika kreira u Chatham Houseu.
Stvaranje RIIA-e vodio je Lionel Curtis, veteran južnoafričkih burskih ratova koji je postao tajnik
sira Alfreda Milnera, britanskoga visokog povjerenika za Južnu Afriku. Curtis je bio jedan od
nadarenih mladih Milnerovih štićenika poznatih kao „Milnerov dječji vrtić”. Opisivali su ga kao
„britanskoga javnog djelatnika i pisca, zagovornika britanskoga imperijalnog federalizma i
svjetske države koji je imao priličan utjecaj na nastanak Commonwealtha... Bio je najviše
odgovoran za zamjenu izraza [britansko] 'carstvo' 'Commonvvealthom Milner, „vatreni
imperijalist" obrazovan na Ox£ordu, izazvao je svojim krutim stavovima Burski rat (1899. -
1902.), a pobjedom je Britanija stekla nadzor nad južnoafričkim rudnicima dijamanata i dobrim
dijelom zaliha zlata. Nije slučajno Milner postao glavni upravitelj imetka Cecila Rhodesa,
južnoafričkoga dijamantskog tajkuna.
Cecil Rhodes, više od bilo koga drugog, dao je poticaj za formiranje nekoliko tajnih društava
uključujući RIIA-u i CFR, počevši s njegovim Skupinama okruglog stola.
Profesor Carroll Quigley, ugledni povjesničar i profesor povijesti u Diplomatskoj školi na
Sveučilištu u Georgetownu i sveučilišni mentor predsjednika Clintona, objasnio je: „Rhodesove
stipendije [Clinton je dobio jednu]... poznate su svima. Ono što nije opće poznato jest da je
Rhodes u pet prethodnih oporuka ostavio svoje bogatstvo za stvaranje tajnoga društva koje će
se posvetiti očuvanju i širenju Britanskoga Carstva. A ono što se čini da nije poznato nikome jest
to da to tajno društvo... postoji i danas.”
Budući da Quigley i mnogi drugi smatraju Skupine okruglog stola pretečama suvremenih tajnih
društava, trebalo bi se pobliže pozabaviti Cecilom Rhodesom, njegovim pouzdanikom lordom
Milnerom i njihovim stajalištima.

61
Rhodes i Ruskin
Cecil Rhodes, duhovni otac suvremenih tajnih društava, i njegov sveučilišni mentor John Ruskin
nastavljali su filozofsku tradiciju koja se može pratiti sve do stare Grčke pa i prije. Tu tradiciju
slijedili su i pioniri socijalizma Karl Marx i Friedrich Engels.
Rođen 1853. godine, Rhodes, sin vikara iz Bishop's Stortforda, bio je obuzet religijskim idejama
od rane dobi. Godine 1879. pridružio se svojemu bratu, koji je upravljao jednom južnoafričkom
farmom pamuka. Oba je brata ubrzo privuklo traganje za dijamantima.
Nakon određenoga početnog uspjeha, Rhodes je osnovao tvrtku De Beers Consolidated Mines,
nazvanu prema parcelama obitelji Nicholasa de Beersa koje je preuzeo.
Osam je godina Rhodes provodio vrijeme paralelno u rudnicima u Kimberleyju u Južnoj Africi i
na studiju na Oxfordu, gdje ga je očarao profesor likovnih umjetnosti John Ruskin.
Sin imućnog trgovca vinom, Ruskin se toliko udaljio od uobičajenog načina razmišljanja da je
jedan biograf rekao kako živi „težak, osamljenički unutarnji život, često proganjan i zahvaćen
ludilom”. Sklon čestom masturbiranju i nimfolepsiji (mahmta sklonost prema maloljetnicama),
Ruskin ipak nije uspio konzumirati brak s devetnaestogodišnjom Effie Gray, 1848. godine. Šest
godina kasnije, još uvijek djevica, dala je poništiti brak, što je bio šokantan razvoj događaja za
ono doba.
Ruskin je bio revni proučavatelj Biblije, ali kasnije je odustao od vjerovanja u Boga. „John
Ruskin, čovjek koji je nadahnuo Cecila Rhodesa, Alfreda Milnera i one koji su osnovali tajno
društvo Okrugli stol, bio je pod utjecajem ezoteričnih tekstova [grčkoga filozofa] Platona i
madame Blavatsky [osnivačica okultnog Teozofskog društva], knjiga lorda Edvvarda Bulwera-
Lyttona i tajnih društava tipa Red zlatne zore”, piše leke.
Ruskin, koji je navodno svaki dan čitao PlatonovuDržavu,prihvatio je Platonovu ideju savršenoga
društva u čijoj je strukturi na vrhu centralizirano vodstvo - vladajuća klasa. Marx i Engels,
utemeljitelji modernog komunizma, također su bili poznavatelji Platona i imali su slične poglede
kao Ruskin. Zagovarajući strogo centralizirani nadzor nad državom, bilo diktatora ili posebne
vladajuće klase, Ruskin je ustvrdio: „Moj je stalni cilj pokazati vječitu nadmoć nekih ljudi nad
drugima, katkad čak i jednoga čovjeka nad svima ostalima.”
Prema Quigleyju, Rhodesa se toliko dojmila Ruskinova filozofija da je rukom prepisao jedno od
njegovih oksfordskih predavanja i nosio ga sa sobom trideset godina.
Michael Baigent i Richard Leigh, autoriHrama i lože,otkrili su da je Rhodes bio aktivan među
britanskim slobodnim zidarima, što ga povezuje s drugim istaknutim osobama iz 19. stoljeća
poput kraljeva Georgea IV i Vilima IV., kao i s lordom Randolphom Churchillom ^Winstonovim
ocem), markizom od Salisbuiyja, Arthurom Conanon Doyleom, Rudyardom Kiplingom i Oscarom
Wildeom. Zaokupljenost te skupine Platonovom i Ruskinovom filozofijom te teozofijom
madame Blavatsky podudarala se s idealima slobodnih zidara.
Uz pomoć bliskoga prijatelja, njemačkoga veletrgovca Alfreda Beita, Rhodes je širiosvopj
dijamantsku tvrtku pa je De Beers 1891. godine kontrolirao 90 posto svjetske proizvodnje
dijamanata. Sredinom 1890-ih Rhodes je utemeljio Diamond Syndicate, preteču današnjega
Central Selling Organizationa, koji nadzire gotovo 80 posto svjetske trgovine dijamantima.
Također je stekao velik nadzor nad transvalskim rudnicima zlata, koji su se vrlo brzo razvijali. Uz
bogatstvo koje se neprekidno povećavalo, Rhodes je počeo sanjati i o željezničkoj pruzi od
Južne Afrike do Kaira i širenju britanskog imperija, što je uključivalo i stoljetni san o vraćanju
američkih kolonija.
Kao i iza Morgana i Rockefellera, i iza Rhodesa otkrivamo golemu moć obitelji Rothschild.
„Bili su financijeri Cecila Rhodesa, omogućivši mu da ostvari monopol nad nalazištima
dijamanata u Južnoj Africi”, piše Griffin. „Još su uvijek povezani s De Beersom.” U studenom
1997. godine kad je, u dobi od sedamdeset jedne godine, u Zcnevi umro barun Edmond

62
Adolphe Maurice Jules Jacques de Rothschild, izvješteno je da je imao značajan udio u tvrtki De
Beers Consolidated Mines u Južnoj Africi.
Ideju o povezanosti Rhodesa i Rothschilda iznio je i bivši britanski obavještajac dr. John
Coleman, koji piše: „Rhodes je bio glavni posrednik Rothschilda... [koji je] izvlastio južnoafričke
Bure od njihova prava na zlato i dijamante koji leže u njihovoj zemlji. Prema Colemanu,
Rhodesova prva Skupina okrugloga stola osnovana je u uznoj Africi financijama britanskih
Rothschilda da bi se Britaniji odani poslovni deri obučavali kako održati nadzor nad bogatstvom
te zemlje. Ideju da su Rothchildi nancirali Rhodesa podržava i Frank Aydelottc, koji je
uAmeričkim Rhodesovim sti-\ijama(American Rhodes Scholarships) napisao: „Rhodes je 1888.
napisao svoju u oporuku... ostavivši sve lordu Rothschildu...”
Okrugli stolovi počeli su kao niz polutajnih skupina, po uzoru na iluminate slobodne zidare s
„unutarnjim” i „vanjskim” krugovima i piramidalnom hijerarhijom. Unutarnji se krug nazivao
krugom upućenih (ili odabranih) dok se vanjski nazivao društvom pomagača. Dva člana
Rhodesova unutarnjega kruga upućenih bili su britanski novčar lord Vietor Rothschild i lord
Milner. Rhodes je prozvao svoje tajno društvo Okruglim stolom prema legendarnom sastajalištu
kralja Artura. Valja napomenuti da je legenda o Arturu i Svetom gralu usko povezana s
kontroverznom idejom loze koja vuče podrijetlo od Isusa -sangrealaili kraljevske krvi, o čemu
ćemo raspravljati kasnije.
Coleman piše da su se, opskrbljeni golemim bogatstvom koje su stekli kontrolirajući zlato,
dijamante i lijekove, „članovi Okrugloga stola raštrkali po svijetu kako bi preuzeli kontrolu nad
fiskalnom i monetarnom politikom i političkim vodstvom u svim zemljama u kojima su
djelovali.”
Predstavljajući primjer za današnje međusobno povezane uprave korporacija i zaklada
oslobođenih od poreza, „sam Okrugli stol sastoji se od labirinta tvrtki, institucija, banaka i
obrazovnih ustanova, za koji bi i kvalificiranom aktuaru trebala cijela godina da ga sredi”, tvrdi
Coleman.
Dok bi neki mogli optužiti Colemana kao teoretičara zavjere, to ne bi mogli reći i za dr.
Quigleyja.
„Uistinu postoji, i postojala je cijeli jedan naraštaj, međunarodna anglofilska mreža koja djeluje,
u određenoj mjeri, onako kako radikalna desnica smatra da djeluju komunisti”, potvrdio je
Quigley. „Znam za djelovanje te mreže zato što sam je istraživao 20 godina, a dvije mi je godine,
početkom 1960-ih, bilo dopušteno proučavati njezine dokumente i tajne arhive. Nemam
averziju prema njoj ni prema većini njezinih ciljeva jer velik sam dio života bio blizak i njoj i
njezinim instrumentima... Općenito, moje se mišljenje najviše razlikuje po tome što ona želi
ostati nepoznata, a ja vjerujem da je njezina uloga u povijesti dovoljno značajna da bude
poznata.”
Quigleyjeve riječi ponovili su Wallechinsky i Wallace, koji su citirali Rhodesovu oporuku. Ona
poziva na „osnivanje, promicanje i razvoj tajnoga društva, čiji će pravi cilj i svrha biti produljenje
britanske vladavine diljem svijeta... [što uključuje] konačni povratak Sjedinjenih Američkih
Država”.
Godine 1890. kraljica Viktorija, impresionirana njegovim imperijalističkim pogledima, imenovala
je Rhodesa premijerom afričke kolonije Cape. Nakon njegove smrti od srčane bolesti 1902.
godine, Rhodesovu reputaciju nepopustljivog biznismena i političara ublažila je vijest o njegovu
velikodušnom planu da omogući stipendije mladim ljudima na Oxfordu koji mnogo obećavaju.
Premda su Rhodesa uzdizali zato što je zabranio diskvalificiranje kandidata na temelju rase,
očito je ostao čovjek svojega doba budući da je jednom iznio svoju želju za „jednakim pravima
za sve bijelce".

63
Za samoga se Rhodesa smatralo da je bio član tajne skupine poznate kao „olimpijci”, po grčkim
bogovima. Prema Colemanu, to je bilo samo drugo ime za globaliste koje on naziva Komitetom
300. Povrh toga, smatralo se da je Rhodes bio povezan i s tajnovitim iluminatima,
najvjerojatnije preko svojih masonskih veza.
Quigley je Rhodesovo tajno društvo oslovljavao u množini - Skupine okrugloga stola, koje su
imale pridodane ogranke u sedam zemalja do 1915. godine. Premda su ga stvorili Curtis i drugi,
društvo su financirali uglavnom Rhodesovi sljedbenici i lord \1ilner. „Od 1925. bilo je značajnih
donacija od bogatih pojedinaca i zaklada te tvrtki povezanih s međunarodnim bankarskim
bratstvom, osobito od Carnegie United Kingdom Trusta i drugih organizacija povezanih s J. P
Morganom, Rockefellerima i Whitneyjima...”, dodao je Quigley, ne spominjući Rothschilde
imenom.
Nakon Rhodesove smrti, Milner, Rothschild i njihovi međunarodni bankarski ortaci stekli su
potpuni nadzor nad Okruglim stolovima koji su se počeli širiti daleko izvan Britanskoga Carstva.
Profesor Quigley objašnjava: „Na kraju Prvoga svjetskog rata postalo je jasno da će se ta
organizacija [Okrugli stol] morati silno proširiti.” Lionel Curtis pozvan je da osnuje Kraljevski
institut za međunarodne poslove kao okvirnu organizaciju z<. Skupine okrugloga stola.
Quigley je ciljeve tih skupina - od kojih je glavni očito bio spajanje svjetskih država u jedan
entitet gdje bi se govorio engleski, kako bi se održao mir i omogućili stabilnost i napredak
nerazvijenim područjima - smatrao „vrlo pohvalnima”.
Velika je ironija da je organizacija Okrugloga stola - koja je proklamirala svjetski mir kao glavni
cilj - možda izravno potaknula razvoj atomske bombe. Tijekom svojega razdoblja širenja, Okrugli
stolovi osnovali su mnoge prateće organizacije, od kojih je jedna Zavod za napredna istraživanja
(IAS) u Princetonu u New Jerseyju. To je bila „američka kopija koledža Ali Souls na Oxfordu”,
prema Quigleyju. IAS je izdašno financirao Rockefellerov Odbor za opće obrazovanje. Ondje su
znanstvenicima koji su radili na atomskoj bombi pomagali članovi IAS-a Robert Oppenheimer,
Niels Bohr i Albert Emstein.
Unatoč svemu tome, Quigley je pisao s divljenjem: „Bila su to dobrohotna i kulturna gospoda
donekle ograničena društvenog iskustva, vrlo zainteresirana za slobodu izražavanja manjina i
vladavinu zakona za sve...”
Drugi komentatori nisu bili tako laskavi. Novinar William T. Still u svojoj knjiziNmi svjetski
poredak: drevni plan tajnih društava (New World Order: The Ancient Plan ofSecret Societies)piše
o „stoljetnim planovima tajnih društava da građanima oduzmu Ustav Sjedinjenih Država".
„Rhodes je napravio istu pogrešku poput tolikih filantropa prije njega”, piše William Bramley,
„mislio je da može postići svoje ciljeve preko kanala iskvarene mreže Bratstva. Rhodes je stoga
završio osnivajući institucije koje su odmah pale u ruke onih koji će učinkovito koristiti te
institucije kako bi ugnjetavali ljudsku rasu."
Ali, nisu samo organizacije Okrugloga stola omogućile američkim bogatim moćnicima da se
druže i razgovaraju. U stanovitim krugovima postojale su bratske veze preko mnogo
tajanstvenijih skupina, poput zlokobnoga Društva lubanje i kostiju.

64
Društvo lubanje i i kostiju
Lubanja i kosti, vrlo tajnovito bratstvo otkriveno po svemu sudeći samo na Sveučilištu Yale, izvor
je nezapamćenoga broja vladinih dužnosnika koji su promicali globalističke ciljeve svoje braće iz
drugih tajnih skupina, kako tvrde istraživači.
„Kad su članove CFR-a optužili da su uključeni u zavjeru, prosvjedovali su protiv toga. I uvelike
su bili u pravu”, navodi istraživač zavjera Anthony C. Sutton. „Većina članova CFR-a nije
uključena u zavjeru i ne zna ništa ni o kakvoj zavjeri... Međutim, postoji skupinaunutarVijeća za
inozemne odnose koja pripada tajnom društvu, koja se zaklela na šutnju i koja više-manje
kontrolira CFR.” [naglasak u izvorniku]
Članstvo čine iznimno moćni ljudi kao što su Henry Stimson, ministar rata za vrijeme
predsjednika Franklina D. Roosevelta, opisivan kao „čovjek iz najužeg vodstva američke
vladajuće klase", američki veleposlanik u Rusiji Averell Harriman, nakladnik Henry Luce te
dugogodišnji upravitelj Rockefellerova bogatstva, J. Richardson Dilworth.
Prema Suttonu i drugima, to je tajno društvo američki ogranak starije njemačke tajne
organizacije. Poznata kao „Ogranak 322“, „Bratstvo smrti” ili „Red”, taje skupina šire poznata
kao „Lubanja i kosti” ili jednostavno „Kosti".
Američki ogranak Reda osnovali su na Sveučilištu Yale, 1832. godine, general William
Huntington Russcll i Alphonso Taft.
Taft, koji će 1876. godine postati ministar rata, a kasnije i ministar unutarnjih poslova te
veleposlanik u Rusiji, bio je otac Williama Hovvarda Tafta, jedine osobe koja je služila kao
predsjednik Sjedinjenih Država i kao pr 'dsjednik Vrhovnoga suda SAD-a.
Russell će kasnije postati član Opće skupštine Connecticuta. Njegova je obitelj bila u vrhu tvrtke
Russell& Company, koju su nadzirale neke od najboljih bostonskih obitelji „plave krvi”, koje su
se isprva obogatile trgovinom robljem, a zatim krijumčarenjem opijuma početkom 19. stoljeća.
Neki istraživači smatraju da ta sumnjiva prošlost objašnjava gusarski simbol lubanje i
prekriženih kostiju koji je prihvaćen kao znak Reda, a izvorno se rabio i kao zastava starih
vitezova templara.
Prema Suttonu, Red je iz Njemačke u Yale doveo Russell, čiji je bratić Samuel Russell sudjelovao
u opijumskim ratovima u Kini, koje su izazvali Britanci. U pamfletu s pojedinostima istraživanja
stožera Lubanje i kostiju na Yaleu (poznatog kao „Grobnica”), koje je provelo suparničko tajno
društvo, stoji: „Njegov osnivač [Russell] boravio je u Njemačkoj prije završne godine i sklopio
prijateljstvo s vodećim članom jednoga njemačkog društva. Doveo ga je pred upravu koledža
kako bi ondje osnovao ogranak. Tako su osnovane Kosti.”
To tajno njemačko društvo možda su upravo tajanstveni i zloglasni iluminati. Ron Rosenbaum,
jedan od nekolicine novinara koji su ozbiljno istraživali Lubanju i kosti, primijetio je da je
službeni znak društva - lubanja i kosti - bio i službeni grb iluminata. U istraživačkom tekstu za
časopisEscjuire,Rosenbaum je napisao: „Čini se da sam pronašao nepobitne, premda okvirne
veze između porijekla rituala Kostiju i onih ozloglašenih bavarskih iluminata... [koji] imaju
stvarno mjesto u povijesti... od 1776. do 1785. bili su ezoterično tajno društvo vezano uz
mističnije slobodoumne njemačke masonske lože.”
Kcke se složio s tim, napisavši da je predstavljao samo „prikrivene iluminate... Čini se da
simbolizam [njegove] inicijacijske ceremonije upućuje u najmanju ruku na bliske veze s
masonima”, dodao je. Masonski znakovi i simboli, njemačka krilatica, čak i uređenje njihovih
inicijacijskih prostorija - sve je to isto kao u masonskim ložama u Njemačkoj, povezanim s
iluminatima.
S obzirom na sramotnu prošlost njegovih osnivača i njihovih obitelji, Webster Griffin Tarpley i
Anton Chaitkin upozoravaju: „Iza Lubanje i kostiju stoji priča o opijumu i imperiju, ogorčena
borba za političku kontrolu nad novom američkom republikom."

65
Kakav god bio njihov početak. Lubanja i kosti službeno su osnovane kao Russell Trust 1856.
godine. Red održava godišnje sastanke na lokaciji „Deer Iland"(sic)na rijeci Saint Ijvvrence u
državi Nevv York. Ime se pogrešno piše na zahtjev darivatelja, člana Kostiju Georgea D. Millera.
Iako nesumnjivo najvažniji tajni klub, Lubanja i kosti nisu jedini. Prema Tarpleyju i Chaitkinu,
„Princeton ima svoje banketske klubove', osobito Ivy Club i Cottage Club, čija oligarhijska
tradicija vodi od Jonathana Edvvardsa i Aarona Burra preko braće Dulles. Na Harvardu postoji
potpuno aristokratski Porcelian (poznat i kao Pore ili Pig Club). Theodore Roosevelt hvalisao se
njemačkom caru da je član tog kluba; Franklin D. Roosevelt bio je član malo 'priprostijega'
FlyCluba.”
Postoje i drugi tajni klubovi na Yaleu - Vučja glava i Svitak i ključ, da spomenemo dva - a, kako
tvrdi Rosenbaum, svatko iz istočnog establišmenta tko ne pripada Lubanji i kostima gotovo
sigurno pripada jednoj od tih drugih skupina. Ali, nijedna druga skupina nema tako očite krvne i
financijske veze kao Lubanja i kosti.
Svake godine odabire se samo petnaest studenata treće godine koji će sudjelovati u
aktivnostima Lubanje i kostiju tijekom svoje četvrte godine.
Uz iznimnu tajnovitost - članovi Kostiju moraju napustiti prostoriju ako tko spomene skupinu -
red ima vlastito nazivlje za članove. Novi članovi nazivaju se vitezovima, prema običaju starijih
tajnih društava poput vitezova templara, malteških vitezova ili vitezova svetog Ivana.
Punopravni član poznat je kao starješina, i poštuje ga se kao osnivača.
Nečlanovi se pogrdno nazivaju „poganima” ili „vandalima”.
Sutton napominje da aktivni članovi u Lubanji i kostima dolaze iz „jezgre od možda 20 - 30
obitelji... Najprije imamo stare američke obitelji koje su stigle na istočnu obalu u 17. stoljeću,
primjerice Whitney, Lord, Phelps, Wadsvvorth, Allen, Bundy, Adams i tako dalje”, piše on.
„Zatim imamo obitelji koje su stekle bogatstvo u posljednjih 100 godina, slale svoje sinove na
Yale i u međuvremenu postale poput starih obitelji, primjerice Harriman, Rockefeller, Payne,
Davison.”
Ecke piše da se te obitelji brinu o svojemu nasljedstvu i lozama kao u Starom svijetu. Kaže da se
koriste dogovorenim brakovima „kako bi zaštitile ili unaprijedile' genetičko nasljedstvo
nazoviaristokrata koji duguju svoje naslijeđeno bogatstvo i utjecaj krijumčarenju droge,
robovlasništvu i pomno odabranim bračnim partnerima. Te međusobno izmiješane obitelji
pomažu i podupiru jedna drugu u svojemu nastojanju da ostvare financijsku, političku i
genetsku dominaciju."
„Imate osjećaj daje mnogo brakova između obitelji čiji su članovi pripadnici reda Kostiju”, slaže
se Rosenbaum. Godinu za godinom u Kostima nalazite Whitneyja, Tovvnsenda, Phelpsa...
Zapravo bi se moglo napola ozbiljno ustvrditi da Kosti služe kao neka vrsta trajnoga
neslužbenoga elitnoga eugeničkog projekta kojim se novi jaki geni dodaju lozama stimsonskog
establišmenta.”
Nepotizam je duboko ukorijenjen u Redu, što se vidi iz činjenice da je financijama Russell Trusta
upravljao John B. Madden mlađi, partner u Brovvn Brothers Harrimanu, koji je nastao
spajanjem tvrtki Brovvn Bros. & Company i W. A. Harriman & Company 1933. godine. Madden
je počeo raditi ondje 1940-ih dok je glava tvrtke bio Prescott Bush, otac bivšega predsjednika
Georgea Busha, a svi su oni bili članovi Lubanje i kostiju.
Noviji primjer strastvene odanosti članova viđen je u skandalu iz 1980-ih, povodom povezanosti
predsjednika Busha s kriminalnim aktivnostima u Kreditno-trgovačkoj međunarodnoj banci
(BCCI). Kad su nezakonite aktivnosti te banke izašle na vidjelo - uključujući mnoga istaknuta
imena, Busheva administracija pokušala je spriječiti ili oslabiti bilo kakvu značajnu istragu. Na
koncu je službenu istragu BCCI-ja pokrenuo Senatov vanjskoposlovni pododbor za terorizam,
narkotike i međunarodne aktivnosti koji je vodio senator iz Massachusettsa John Kerry. Kerry je

66
bio predsjednik Odbora za kampanju za Senat Demokratske stranke, koji je dobivao značajne
priloge od BCCI-ja, a Kerry je bio i član Lubanje i kostiju. Istraga koju je vodio Kerry je propala.
Jack Blum, posebni odvjetnik Kerryjeva pododbora izjavio je: „Predložio sam ozbiljnu istragu
BCCI-ja, i ignorirali su me... Zataškavanje na visokoj razini svega što se tiče BCCI-ja počelo je
nakon što su carinske vlasti otkrile njihovu operaciju pranja novca u Miamiju, a to je i dalje
zataškano."
Interesi Morgana i Rockefellera bili su dobro zastupljeni u Redu. Član Percy Rockefeller povezao
je Red sa Standard Oilom, a brojni Morganovi ljudi pojavljuju se na popisima Lubanje i kostiju.
Dok J. P Morgan nije bio član Kostiju, Harold Stanley (Red, 1908.) priključio se Morganovoj
bankarskoj tvrtki Guaranty Trust 1915. godine i kasnije postao Morganov partner i predsjednik
udružene tvrtke Morgan, Stanley & Company. W. Averell Harriman (Red, 1913.) bio je član
uprave Guaranty Trusta. H. R Whitney (Red, 1894.) i njegov otac W. C. Whitney (Red, 1863.) bili
su direktori Guaranty Trusta.
Financijska moć nije uvijek bila usmjerena kroz izravno članstvo u Lubanji i kostima. „Red
kontrolira značajan dio bogatstva Andrevva Carnegieja, ali nijedan Carnegie nije bio član Reda",
piše Sutton. „Red je iskorištavao Fordovo bogatstvo tako očito protiv želja obitelji Ford, da su se
dva člana obitelji povukla iz Upravnog odbora Zaklade Ford. Nijedan Ford nije bio član Reda.
Morganovo ime nikad se ni|e pojavilo na popisu članova, premda su neki Morganovi suradnici
bili u najužoj jezgri Reda, primjerice [partner Harold] Stanley [iz tvrtke Morgan, Stanley & Co.],
[sin Henryja R] Davison i [John] Perkins."
MeGeorge Bundy (Red, 1940.) bio je predsjednik Zaklade Ford od 1966. do 1979. godine. Od
početka do sredine 1960-ih Bundy je služio kao nacionalni savjetnik za sigurnost i predsjedniku
Johnu F Kennedyju i predsjedniku Lyndonu Johnsonu. U isto vrijeme, njegov brat William Bundy
(Red, 1939.), koji je radio za ClA-u, služio je kao pomoćnik ministra vamskih poslova za istočnu
Aziju i Pacifik.
Mnoga druga glasovita imena mogu se povezati s Lubanjom i kostima: Low, Forbes, Coolidge,
Delano, Taft, Stimson i drugi. Među istaknute članove u novije vrijeme spadaju predsjednik
George Bush (Red, 1949.), William Bissell (Red, 1925.), čiji je brat Richard Bissell postao
zamjenik direktora planiranja u ClA-i; Amory Howe Bradford (Red, 1943.), koji je oženio Carol
Warburg Rothschild 1941. i ubrzo postao glavni direktorNeu7)brk Timesa\Henry Luce (Red,
1919.), koji je postao čelnik moćnoga i utjecajnoga nakladničkog carstva koje uključuje
časopiseTimeiLife;i William F Buckley (Red, 1950.), poznati konzervativni kolumnist.
Tarpley i Chaitkin nisu sve to smatrali bezazlenim sveučilišnim bratstvom. „Ovo stoljeće duguje
mnoge svoje strahote utjecajnim anglofilskim američkim obiteljima koje dominiraju društvom
Lubanja i kosti i koriste ga kao agenciju za političko novačenje, osobito obiteljima Harriman,
Whitney, Vanderbilt, Rockefeller i njihovim odvjetnicima iz obitelji Lord, Taft i Bundy”,
komentirali su.
Drugi istraživači vide Lubanju i kosti kao epicentar kontrole novoga svjetskog poretka. Red se
naziva „odskočnom daskom" za Vijeće za inozemne odnose, Bilderberge i Trilateralnu komisiju.
Nakon proučavanja utjecaja tog Reda i njegove kontrole na području vanjske politike, financija,
obrazovanja i religije, kršćanski autor i nakladnik Texe Marrs istaknuo je: „Društvo lubanje i
kostiju mora biti raskrinkano - ono je velika i neposredna opasnost za naše slobode i naša
ustavna prava.”
Rosenbaum je u pokušaju da objasni sablasna vanjska obilježja Reda napisao da to jednostavno
treba pripisati „povodljivom mladom Russellu [koji je] nabasao na istu zlatnu žilu
pseudomasonske maskerade kao i iluminati”. Iako je, možda uz malo sarkazma, izrazio i
mogućnost da je „istočni establišment demonska tvorevina skrivene elite koja manipulira
poviješću, a Lubanja i kosti jedan od njezinih centara za novačenje”.

67
Rosenbaum je također napisao da vidi Lubanju i kosti u „strmoglavom opadanju pa su
posljednjih godina postale „apatičnija, hedonističkija, lagodnija pa čak, kažu neki, i dekadentnija
skupina”.
Kontroverza oko Reda izbila je na površinu tijekom predsjedničkih izbora 1980. godine. Bivši
predsjednik američke Laburističke stranke Lyndon H. LaRouche pokušao je nominirati se kao
nezavisni kandidat. Na nominacijskim izborima u Nevv Hampshireu, LaRouche je napao
republikanskog kandidata Georgea Busha zbog njegova članstva u Redu izjavivši kako „Lubanja i
kosti nisu obično bratstvo, nisu posebno društvo bivših studenata s pridodanim glupostima. To
je vrlo ozbiljan, vrlo predan kult i zavjera protiv američkog ustava. Poput apostola s
Cambridgea, osoba uvedena u Lubanju i kosti ostaje doživotno predani agent britanske tajne
obavještajne službe.” Mnogi promatrači smatraju da je otkrivanje povezanosti s Lubanjom i
kostima, CFR-om i Trilateralnom komisijom stajalo Busha nominacijskih izbora u Nevv
Hampshireu i naposljetku predsjedničkog mandata 1980. godine.
„Red je ili osnovao ili ušao u baš svaku značajnu znanstvenu, političku i istraživačku organizaciju
u Sjedinjenim Državama", obznanio je Sutton.
Postoje naznake da bi Sutton mogao imati pravo. Jedno od najtemeljitijih istraživanja
institucionalnih vlasničkih udjela, analiza je senatskog Odbora za državne poslove iz 1980.
godine pod naslovomStruktura korporativne koncentracije vlasništva (Structure of Corporate
Concentration).Njezin zaključak, kako izvještava Donald Gibson, bio je konkretan: „Financijske
institucije, dijelom ili u velikoj mjeri povezane s Morganovim i Rockefellerovim kompleksom,
dominantna su sila u gospodarstvu.”
Nakon analize tog izvještaja, Gibson je napisao: „Morganov Upravni odbor uključuje pojedince
koji sjede u odborima 31 od prvih 100 tvrtki. Citicorp je povezan s 49 najvećih tvrtki, a Chase
Manhattan, Chemical i Metropolitan Life imaju po 24 predstavnika drugih najvećih tvrtki u
svojim upravnim odborima, la i niz drugih preklapanja među 100 najvećih tvrtki predstavljaju
gustu mrežu odnosa pojačanu čestim vezama preko privatnih klubova, obrazovanja, brakova i
članstva u organizacijama poput Vijeća za inozemne odnose [Lubanja i kosti, Trilateralna
komisija] i Poslovnog vijeća.”
Gibson također napominje da su barem dvije Morganove i Rockefellerove institucije među šest
najvećih dioničara AT&T-a, General Motorsa, Du Ponta, Eraona, General Electrica, IBM-a,
United Technologiesa i Union Pacifica.
Kao i u drugim tajnim društvima, mogu se uočiti mnoge doušničke veze između Lubanje i kostiju
i CIA-e. Uz prije spomenute Busha, Bundyja i Bissella, među druge članove Kostiju koji su postali
dužnosnici CIA-e spadaju direktor osoblja F Trubee Davison (Red, 1918.); šef CIA-ine-oaze u
Bejrutu James Buckley (Red, 1944.); Rhodesov stipendist i zamjenik direktora za planiranje Hugh
Cunningham (Red, 1934.); i pjesnik Archibald MacLeish (Red, 1915.), koji je pomogao šefu
Uprave strateških službi (OSS) Williamu Donovanu osnovati CIA-u krajem 1940-ih.
,,Yale je utjecao na Središnju obavještajnu agenciju više od bilo kojega drugog sveučilišta, zbog
čega se CIA čini kao središte ponovnog okupljanja studenata”, ustvrdio je Gaddis Smith,
profesor povijesti na Valeu. Rosenbaum je dobro primijetio kako je na Yaleu žargonska riječ za
člana tainoga društva „sablast” (spook), ista kojom se CIA služi za tajnog agenta.
Ipak, CIA je samo jedna od brojnih „abecednih” službi američke Vlade koju mnogi optužuju da
se koristi kao oruđe za promjene i kontrolu, zajedno s desecima i desecima paravanskih
organizacija, zaklada, trustova mozgova i kružoka koje su stvorila i/ili financirala tajna društva.
Mnogi istraživači tvrde da su te privatne organizacije zapravo stvorili vodeći članovi tajnih
društava.

68
Zaklade oslobođene od poreza i j „abecedne" agencije
Danas u Sjedinjenim Državama postoji više od 40 000 zaklada oslobođenih od poreza, a većina
ih izražava najpohvalnije namjere. No, za mnoge od njih moglo bi se reći da promiču plan tajnih
društava koji se odnosi na globalizaciju i centraliziranu vlast.
Norman Dodd, šef Povjerenstva Zastupničkog doma za istragu zaklada i sličnih organizacija,
izjavio je 1952. godine da mu je predsjednik Zaklade Ford bez uvijanja rekao kako će njegova
zaklada „iskoristiti svoju đonacijsku moć da promijenimo način života u Sjedinjenim Državama
kako bismo se bez teškoća mogli spojiti sa Sovjetskim Savezom”. Sa slomom komunizma,
usponom Ujedinjenih naroda i NATO-a, te zajedno s raznim ekonomskim sporazumima koji se
trenutno provode, čini se da je taj cilj blizu ostvarenja.
Letimičan pogled nekoliko autora na neke bivše i sadašnje organizacije i zaklade povezane s
Lubanjom i kostima, CFR-om, Trilateralnom komisijom, iluminatima i drugim tajnim društvima
otkriva neka iznenađenja. Da spomenemo samo neke: Agencija za međunarodni razvoj,
Američki savez za građanske slobode, Američko vijeće za rasne odnose, Američki zavod za tisak,
Antidefamacijska liga, Arapski ured, Aspenski zavod, Društvo za humanističku psihologiju,
Memorijalni zavod Battelle, Centar za napredne studije u bihaviorističkim znanostima, Centar za
ustavna prava, Centar za kubanske studije, Centar za demokratske institucije. Kršćanska
socijalistička liga, Komunistička liga, Fond za okoliš, Fabijansko društvo, Zaklada Ford, Zaklada za
nacionalni napredak, Njemački Marshallov fond, Zavod Hudson, Zavod za pacifičke odnose,
Zavod za narkotike, kriminal i pravosuđe, Međunarodni zavod za strateške studije. Zavod
Mellon, Metafizičko društvo. Grupa Milner, Društvo Mont Pelerin, Nacionalna udruga za
napredak ljudi druge boje kože, Nacionalno vijeće crkava, Zaklada Novog svijeta, Zavod Rand,
Istraživački zavod Stanford, Zavod za ljudske odnose Tavistock, Savez zabrinutih znanstvenika,
Međunarodni crveni križ i YMCA.
Aspenski je zavod, primjerice, „globalni koncern s osjetnim diplomatskim utjecajem” vrijedan
gotovo 60 milijuna dolara koji „redovito ugošćuje predsjednike, premijere, filozofe, državnike,
savjetnike, pedagoge, novinare, umjetnike, aktiviste i niz predstavnika korporacija koje bi mogli
konkurirati Fortuneovoj listi 500 najvećih tvrtki”, piše Paul Anderson uAspen Times Weeklyju.
„Ipak, usprkos njegovu nacionalnom - zapravo, međunarodnom - značenju, Zavod ostaje
enigma većini lokalnih stanovnika i posjetitelja.”
Osnovan je 1940-ih godina kao Aspenski zavod za humanističke studije - dio imena koji se tiče
humanizma izbačen je 1970-ih godina. Među utemeljiteljima su bili Walter Paepcke, čikaški
industrijalac; Robert Maynard Hutchins, rektor Sveučilišta u Chicagu kojim dominiraju
Rockefelleri; filozof Mortimer Adler; i član CFR-a i Kostiju Henry Luce, utjecajni šef
publikacijaTimeiLife.Svi su ti ljudi bili blisko povezani s tvrtkom Encyclopaedia Britannica,
povezanom sa Sveučilištem u Chicagu.
Usprkos nizu žestokih razmirica s gradom zbog širenja i korištenja zemljišta, Zavod i dalje koristi
smirujuću atmosferu Stjenjaka kako bi ugodio gostima na mnogim utjecajnim seminarima i
konferencijama.
Zavod za političke studije (IPS), krovna organizacija koja obuhvaća stotine različitih skupina koje
predstavljaju i lijevi i desni dio političkoga spektra, i dalje djeluje u Washingtonu. To je još jedan
primjer organizacije povezane s tajnim društvima. Coleman piše: „IPS je oblikovao i
preoblikovao američku politiku, vanjsku i unutarnju, otkad su ga osnovali James P Warburg i
Rothschildove tvorevine u Sjedinjenim Državama, te podupirali Bertrand Russell i britanski
socijalisti preko svojih mreža u Americi... Ciljevi IPS-a potječu od zadataka koje je pred njega
postavio britanski Okrugli stol... od kojih je jedan od najvažnijih stvoriti 'novu ljevicu' kao
masovni pokret u SAD-u. IPS treba izazvati razdor i nemire te proširiti kaos poput požara koji se
oteo nadzoru, proširiti ideale' ljevičarskoga nihilističkog socijalizma, podržati neograničenu

69
uporabu droga svih vrsta te biti batina' kojom će se udarati po političkom establišmentu
Sjedinjenih Država."
Prema Colemanu, osnivači IPS-a Richard Barnett i Marcus Raskin kontrolirali su tako različite
elemente kao što su Crne pantere, Daniel Ellsberg, član osoblja Nacionalnoga sigurnosnog vijeća
Morton Halperin, organizacije Weatherman i Venceremos te kampanjsko osoblje
predsjedničkoga kandidata Georgea McGoverna.
S. Steven Powell napominje da je proklamirani cilj IPS-a bio „likvidirati sve ekonomske, političke,
socijalne i kulturne institucije u Sjedinjenim Državama". Nakon opsežnog istraživanja, malo prije
sloma komunizma, zaključio je: „Temeljiti pregled [aktivnosti IPS-a] otkriva da mnogo toga što
Zavod čini zapravo služi i interesima Sovjetskoga Saveza... IPS je bio iznimno uspješan u
promoviranju sveobuhvatnoga radikalnog plana održavajući fasadu znanstvenoga istraživačkog
centra.”
Prema istraživačima, IPS dobrim dijelom financiraju organizacije povezane s CFR-om, uključujući
Zakladu Rubin, koju predstavlja njujorška odvjetnička tvrtka Lord. Day & Lord. Obitelj I^ord ima
članove na popisima Lubanje i kostiju od 1898. godine. Winston Lord (Red, 1959.), bivši
pomoćnik Henrvja Kissingera, bio je predsjednik Vijeća za inozemne odnose 1983. godine, a
kasnije Reaganov veleposlanik u Kini.
Dugogodišnji predsjednik Zaklade Ford bio je sveprisutni McGeorge Bundy, član CFR-a i Kostiju
te savjetnik za nacionalnu sigurnost koji je nadzirao incident u Tonkinškom zaljevu što je doveo
do Vijetnamskoga rata.
Sredinom 1980-ih pokret za promjenu američkog Ustava zahuktao se djelomice zahvaljujući
radu Centra za proučavanje demokratskih institucija, koji je osnovan novcem Zaklade Ford.
Izjalovio se zbog općeg protivljenja.
Stajališta bogatih utuvljuju se drugima osiguravanjem velikih obrazovnih centara poput
Londonske škole ekonomije i političkih znanosti. Osnivanje te ustanove financirali su Zaklada
Rockefeller, Fondacija Carnegie United Kingdom Trust i druge organizacije povezane s tvrtkom J.
P Morgan & Company. Tu je prestižnu ustanovu osnovao Sidney James Webb, jedan od
utemeljitelja Fabijanskoga društva.
Utemeljeno u Londonu 1883. godine, Fabijansko je društvo bilo skupina evolucijskih socijalista
koja je ime uzela prema rimskom vojskovođi Fabiju Cunctatoru, koji je uspio poraziti brojniju
Hanibalovu vojsku nizom iznenadnih napada. Izbjegavajući klasične frontalne bitke, Fabije je na
koncu uspio slaviti. Fabijansko društvo, čiji je cilj bio „reorganizacija društva emancipacijom
zemlje i industrijskoga kapitala od individualnog i klasnog vlasništva”, prihvatilo je Fabijevu
taktiku.
Zapravo, pitanje taktike bilo je vjerojatno jedina razlika između fabijanskih socijalista i
komunista. Dok su komunisti željeli uspostaviti socijalističku vlast putem revolucije, fabijanski
socijalisti zadovoljavali su se time da se polako kreću prema socijalizmu putem propagande i
zakonodavstva.
Jednom ih je zbog njihovih metoda ukorio jedan od najistaknutijih članova, pisac H. G. Wells.
Godine 1906. Wells je rekao: .Vidim u našem društvu... neobično utvaranje lukavosti, nešto
poput uvjerenja da se svijet može manipulacijom uvesti u socijalizam, a da toga ne bude
svjestan.” Radije nego da prihvate taj poziv na veću otvorenost, fabijanski socijalisti ignorirali su
Wellsa i nastavili taktikom tajnosti i smicalica.
Drugi značajni fabijanski socijalisti bili su George Bernard Shaw i engleski ekonomist John
Maynard Kevnes, čija je „nova ekonomija” veće zaduženosti i Vladina strožega ekonomskog
nadzora bila glavni oslonac američke ekonomije do dolaska „reganomije” i „protureformacije”
koju je svojim monetarnim teorijama potaknuo ekonomist sa Sveučilišta u Chicagu, Milton
Friedman.

70
Nakon što nisu uspjeli ostvariti svoje socijalističke ideale unutar britanske Liberalne i
Konzervativne stranke, fabijanski socijalisti osnovali su 1906. godine moćnu Britansku
laburističku stranku.
Početkom 20. stoljeća, osnivač Fabijanskoga društva Sidney Webb reorganizirao je Sveučilište u
Londonu u društvo obrazovnih ustanova, pripremio britanske zakone o obrazovanju 1902. i
1903. godine te utemeljio Londonsku školu ekonomije.
Među poznate studente tog fakulteta spadaju David Rockefeller, Joseph Kennedy ml. i njegov
mlađi brat, budući predsjednik John F. Kennedy, Robert Kennedy ml., budući senator Daniel
Moynihan, pisac Zecharia Sitchin i komentator Lric Sevareid.
Među Vladine „abecedne” agencije podložne kontroli tajnih društava ne spada samo Središnja
obavještajna agencija (CIA), nego i Nacionalno vijeće za sigurnost (NSC), Savezni istražni ured
(FBI), Nacionalna agencija za sigurnost (NSA), Obrambena obavještajna agencija (DIA),
Nacionalna uprava za izviđanje (NRO), Agencija za borbu protiv droge (DEA), Ured za alkohol,
duhan i vatreno oružje (BATF), Porezna služba (IRS), Savezna agencija za upravljanje kriznim
situacijama (FEMA) i mnoge druge. Te su agencije tajnovite, pozivaju se na nacionalnu
sigurnost, pravo izvršne vlasti ili potrebu da zaštite doušnike ili kriminalne istrage.
Jedan od glavnih primjera stroge unutarnje kontrole Vlade koju provode članovi tajnih društava
može se naći u Nacionalnom vijeću za sigurnost (NSC) koje od svojeg osnutka zakonom o
nacionalnoj sigurnosti 1947. godine dominira američkim političkim odlukama uključujući i one
koje se tiču uporabe oružane sile. Većina Amerikanaca nema pojma o tome tko točno spada u
NSC. Mogli bi se iznenaditi kad saznaju da su glavni članovi vijeća predsjednik, potpredsjednik i
ministri vanjskih poslova i obrane, čije su pozicije u 20. stoljeću pretežno držali članovi CFR-a ili
Trilateralne komisije.
Ako vrhovne pozicije u vlasti i biznisu kontroliraju tajna društva, kao što tvrdi većina autora koji
pišu o toj temi, onda su aktivnosti podređenih agencija i odsjeka od malog značenja. Vladini
birokrati - većinom pošteni i dobronamjerni radnici -jednostavno se pokoravaju naredbama i
odlukama koje donesu nadređeni. Mnogi Vladini namještenici izgubili su svoj posao ili odstupili
zbog direktiva koje zbunjuju neupućene u unutarnje tajne.
Mnogi ljudi danas smatraju da ta ista skupina muškaraca i žena, skupa s prijateljima i ortacima,
ne samo manipulira velikim svjetskim događajima nego i nadzire zaklade oslobođene od poreza.
Ti se ljudi povezuju jedni s drugima na razne načine -putem međunarodnoga biznisa i politike,
konferencija, društvenih okupljanja, zaklada itd. - i stoga tvore kohezivnu skupinu. Ta se skupina
naziva brojnim imenima: novi svjetski poredak, Komitet 300, iluminati, tajno bratstvo ili
jednostavno „oni". Nekoliko autora čak pretpostavlja da te osobe vodi ili kontrolira neljudska
inteligencija, koju se opisuje kao „nadzornike” ili „stražare".
„Do početka 20. stoljeća središte plana za novi svjetski poredak bilo je u masonstvu, zatim
iluminiranom masonstvu, ali pojavom Skupina okrugloga stola - koje postoje i danas - i njihove
američke subraće, Vijeća za inozemne odnose, štafeta se prenosila iz stoljeća u stoljeće", piše
novinar William T Sull.
Do sredine 1999. godine činilo se da se ta ista stara štafeta i dalje prenosi, kad se počela nazirati
izborna godina - 2000. Zagovarajući „suosjećajni konzervativizam”, George W Bush, stariji sin
bivšega predsjednika i direktora CIA-e koji je pripadao svim gore spomenutim tajnim društvima,
bio je vodeći republikanski kandidat. Clintonov potpredsjednik i član CFR-a, Al Gore, bio je na
čelu svadljivog društva demokrata. Gore je od početka tražio upute vodećih glava Wall Streeta.
Još su jednom američki birači trebali odabrati između kandidata s podrškom globalista Busha i
kandidata s podrškom globalista Gorea. Očito, globalisti će biti pobjednici, bez obzira na ishod
izbora.

71
Krajem 1999. godine globalizam je pretrpio mali neuspjeh kad je više od 60 000 demonstranata,
koji su predstavljali čudnu mješavinu sindikalista, zelenih i strogih konstitucionalista,
prosvjedovalo protiv gubitka suverenosti Sjedinjenih Država i radnih mjesta tijekom sastanka
Svjetske trgovinske organizacije (WTO) u Seattleu. Predvidljivo, mediji pod kontrolom
korporacija prozvali su prosvjednike neposlušnim izgrednicima premda je u drugim izvještajima
stajalo da su problemi počeli tek kad je teško naoružana policija počela mlatiti sudionike i bacati
suzavac.
Kontroverzni Opći carinsko-trgovinski sporazum (GATT), preimenovan 1995. u Svjetsku
trgovinsku organizaciju (WTO), mnogi su vidjeli tek kao sredstvo za ostvarivanje cilja Bilderberga
- uklanjanja svih trgovinskih zapreka. Napomenuvši da slobodna trgovina „ukida stare
nacionalnosti” i „pospješuje društveni prevrat", Karl Marx je 1848. godine obznanio: „Ja
podupirem slobodnu trgovinu.”
Kako se cilj novoga svjetskog poretka danas bliži ostvarenju, autori i istraživači koji su sumnjičavi
prema ulozi tajnih društava i njihovih Financijskih podupiratelja u vlasti, biznisu i zakladama,
osjećaju kako se suočavaju s deprimirajućim nizom prepreka dok nastoje iznijeti priču pred
javnost. Veliki nakladnici i novinske agencije ne žele prihvatiti ili distribuirati te priče i često
ismijavaju njihove autore kao „paničare” i „teoretičare zavjere”. Povremeno se čak prijeti
nasiljem istraživačima koji kopaju preduboko.
Pogled prosječnoga građanina - dovedenoga do toga da uzima u obzir samo teme koje mu
svakodnevno nude mediji - zamućuje se prilikom bilo kakve rasprave o tajnim društvima ili
skrivenoj povijesti. Na kraju krajeva, pitaju oni, ako bi išta od toga bilo stvarno, ne bi li bilo
prikazano u emisiji 60minutaili večernjim vijestima?

72
To su za nas vijesti
Iako masovni mediji ne djeluju u tajnosti, njihova unutarnja struktura i funkcioniranje ostaju
zagonetni većem dijelu javnosti. A njihov utjecaj ne može se podcijeniti.
lijekom 1998. godine, u vrijeme Clintonove administracije, nije se moglo previše pratiti
ustupanje nuklearne tehnologije Kini ili predsjednikovo potpisivanje upitnih izvršnih naloga, kao
što je produženje međunarodne zone duž južne američke granice za više od 200 kilometara.
Masovni su mediji svima usmjerili pozornost isključivo na Clintonove seksualne ispade.
„Mediji nam možda ne mogu uvijek govoriti što da mislimo, ali iznimno nam uspješno govore o
čemu da mislimo”, izjavio je medijski kritičar Michael Parenti.
Mnogi se ljudi žale da su veliki mediji površni, konformistički i subjektivni pri odabiru vijesti.
Anketa Istraživačkog centra Pevv pokazala je da 60 posto ispitanika smatra medijsko
izvještavanje pristranim i netočnim. Istraživanje koje je provela publikacija medijske
industrijeEditor & Publisherpokazalo je da se i sami novinari slažu s tim. Gotovo polovina njih
izrazila je uvjerenje da su medijski izvještaji plitki i manjkavi.
Svrha masovnih medija, prema medijskim kritičarima, nije da kažu kako stvari stoje, nego prije
da kažu ono što žele i misle njihovi vlasnici. Parenti piše da je glavna uloga tiska „da neprestano
iznosi pogled na stvarnost koji podržava postojeću vlast određene društvene i ekonomske
klase”. Ta iskrivljena perspektiva lako je uočljiva u izrazima koji se koriste u izvještajima o
„radničkim nemirima" - nikad se ne spominju „menadžerski neredi”. Ukazao je na to da uprava
uvijek daje „ponude”, dok radnici imaju „zahtjeve”.
„Dobar dio onoga o čemu se govori kao o vijestima' nije mnogo više od nekritičkog prenošenja
službenih stajališta nesumnjičavoj javnosti. Ono što [izvjestitelji] prikazuju kao objektivnost
samo je neinteligentna vrsta neutralnosti”, rekao je novinar Britt Hume, dodajući da izvjestitelji
„ne bi trebali pokušavati biti objektivni, nego pošteni".
Ipak, moć je udruženih medija golema. Istraživanje koje je 1994. proveo Veronis, Suhler
& Associates otkriva da tipični Amerikanac provodi dnevno više od četiri sata gledajući
televiziju, tri sata slušajući radio, 48 minuta slušajući snimljenu glazbu, 28 minuta čitajući
novine, 17 minuta čitajući knjige i 14 minuta čitajući časopise.
Stapanje korporacijske medijske moći koja stvara te proizvode što troše vrijeme strahovito se
ubrzalo u 1990-im godinama, pretvarajući nekoć ugledne tiskovine u tek nešto više od
reklamnih distribucijskih sustava. A čak se i njihov broj smanjuje. Ben Bagdikian, bivši dekan
Fakulteta novinarstva na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, izvještava daje 1982. godine 50
korporacija kontroliralo većinu masovnih medija u Sjedinjenim Državama. Do siječnja 1990. taj
se broj smanjio na samo 23, a do kraja 1997. pao je na deset.
Prema istraživanju Standard & Poora, deset najvećih medijskih korporacija (počevši od najveće)
bili su Time-Warner (časopisi, radio/TV, kabelska TV); Walt Disney (novine, časopisi, radio/TV,
kabelska TV); Tele-Communications (kabelska TV); News Corp. (novine, časopisi, radio/TV.
kabelska TV, drugo); CBS (radio/TV, kabelska TV, drugo); General Electric (radio/TV, kabelska
TV); Gannett (novine, radio/TV, kabelska TV); Advance Publications (novine, časopisi); Cox
Enterprises (novine, radio/TV, kabelska TV); i New York Times (novine, časopisi, radio/TV).
Svaka od tih deset kompanija ima godišnji bruto-prihod veći nego sljedećih petnaest najvećih
medijskih tvrtki zajedno.
Tijekom 1990-ih „telekomunikacijske tvrtke bile su sudionice najpraćenijih i najdramatičnijih
udruživanja i spajanja”, piše Greider u knjiziJedan svijet,spremni ili ne(One World, Ready or Not).
„AT&T, Time Wamer, TC1, MCI, Ameritech i Nynex, CBS, ABC, Disney i mnogi drugi - dogovori o
spajanju bili su zapanjujući, dok su američke tvrtke hrlile ujediniti tržišne snage i tehnološka
sredstva u kabelskim i telefonskim sustavima, radioteleviziji, filmskoj industriji, nakladništvu i
drugim medijima, istodobno osnivajući telekomunikacijska partnerstva u inozemstvu. Američki

73
potrošači osigurat će kapital za te goleme nove konglomerate preko dereguliranih pristojbi koje
plaćaju kabelskim i telefonskim tvrtkama. Jasno je da će pobjednici biti nekoliko golemih i
moćnih medijskih saveza, koji će dominirati kao željeznički i naftni trustovi 1890-ih godina.”
Veterani Drugoga svjetskog rata mogli bi se lecnuti kad saznaju da je preuzimanjem Random
Housea u srpnju 1998., njemačka tvrtka Bertelsmann A. G. postala najveći nakladnik na
engleskom govornom području. Samo ta tvrtka sad kontrolira više od dvadeset najvećih
nakladnika, uključujući Ballantine, Bantam, Crown, Del Ray, Delacorte Press, Broadway Books,
Dell, Dial, Doubleday, Favvcett, Harmony, Laurel, P&ntheon, Princeton Reviews i Times Books.
Uza svu nakladničku moć, Bertelsmann, čije je sjedište u Frankfurtu, rodnom gradu Mayera
Rothschilda, u listopadu 1998. kupio je 50 posto udjela knjižarske internetske stranice
barnesandnoble.com.
Povrh tog vlasničkog udruživanja smanjuje se broj distribucijskih tvrtki, koje su ključne za širenje
informacija. Urednici Standard & Poora požalili su se 1996. godine da su distribucijski problemi
uzrokovani udruživanjem nekoć nezavisnih distributera „poremetili isporuke i odnose s
trgovcima... Odgođene, pogrešne i zakašnjele isporuke bile su uobičajena pojava”. Autori su se
godinama žalili da se čini kao da knjige o kontroverznim temama uvijek nailaze na probleme s
distribucijom ili reklamiranjem.
S obzirom na procijenjenih 800 novih časopisa koji se svake godine pojavljuju, uz postojećih 18
000 (većina propadne tijekom prve godine), lako je shvatiti važnost distribucije.
Velike banke posjeduju značajan broj dionica u sve većem broju medijskih korporacija, koje s
druge strane kontroliraju članovi tajnih društava. „Preko elitnih skupina koje određuju političke
smjernice, kao što su Vijeće za inozemne odnose i Poslovni okrugli stol, skreću državni brod
prema onom što smatraju financijski povoljnim smjerom”, upozoravali su Martin A. Lee i
Norman Solomon 1990. godine. „Neki članovi upravnih odbora GE-e, CapCitiesa, CBS-a, Nevv
York Timesa i Washington Posta sjede u Vijeću za inozemne odnose.” Danas se malo toga
promijenilo. Letimičan pogled na Standard & Poorov izvještaj o korporacijama za 1998. godinu
otkriva da nekoliko članova CFR-a i Trilateralne komisije sjedi u upravnim odborima velikih
medijskih korporacija.
Vlasnička struktura korporacija prožeta članovima tajnih društava, od kojih su mnogi zaposleni
u medijima, mogla bi objasniti zašto o sastancima Bilderberga, Trilateralne komisije i CFR-a ne
izvještavaju „budni” američki medili. Ustvari, popisi članova tih tajnih društava izgledaju kao
„tko je tko" u masovnim medijima.
Među te članove spadaju mnogi bivši i sadašnji korporacijski čelnici kao što su Laurence A. Tisch
i William Paley iz CBS-a; John F. Welch ml. iz NBC-a; Thomas S. Murphy iz ABC-a; Robert McNeil,
Jim Lehrer, Hodding Čarter III. i Daniel Schorr iz Public Broadcast Servicea; Katherine Graham,
Harold Anderson i Stanley Svvinton iz Associated Pressa; Michael Posner iz Reutersa; Joan Ganz-
Cooney iz Children's TV Workshopa(Ulica Sezam)-,W. Thomas Johnson iz CNN-a; David Gergen
izU.S. News World Reporta; Richard Gelb, William Scranton, Cyrus Vance, A. M. Rosenthal i
Harrison Salisbury izNeu' \brk Timesa-,Ralph Davidson, Henry Grunwald, Sol Linovvitz i Strobc
Talbott izTimea;Robert Christopher i Phillip Gevelin izNewsweeka\Katherine Graham, Leonard
Dovvnie ml. i Stephen S. Rosenfeld izWashington Posta; Amaud de Borchgrave izWashington
Timesa;Richard Wood, Robert Bartley i Karcn House izWall Street Joumala;William F. Buckley
ml. izNational Reviewa\te George V Grune i William G. Bovven izReader 's Digesta.Osim toga, u
upravnim odborima korporacija koje posjeduju medi|e sjede članovi tajnih društava.
Neki od dobro poznatih izvjestitelja, voditelja i kolumnista koji su članovi CFR-a i/ili Trilateralne
komisije su Dan Rather, Bili Moyers, C. C. Collin\vo<xl. Diane Sawyer, David Brinkley, Ted
Koppel, Barbara Walters, John Chancellor, Marvin Kalb, Daniel Schorr, Joseph Kraft, James
Reston, Max Frankel, David Halberstram Harrison Salisbury, A. Ochs Sulzberger, Sol Linovvitz,

74
Nicholas Katzenbach, George Will, Tom Brokavv, Robert McNeil, David Gergen, Mortimer
Zuckerman, Geonjie Ann Geyer, Ben J. Wuttenberg i mnogi drugi. Nije čudno što mnogi
istraživači vide zavjeru šutnje između tih medijskih moćnika.
Tu su i organizacije koje prate medije, poputTočnosti u medijima(AIM). Mnogi ljudi
pretpostavljaju da takve skupine paze na interese javnosti.
Ne prema Michaelu Collinsu Piperu, koji je 1990. godine objavio da je osnivač AIM-a Reed Irvine
plaćen 37 000 dolara godišnje kao „savjetnik Odsjeka za međunarodne financije” Sustava
saveznih pričuva. Napomenuvši da i mnogi članovi Sustava saveznih pričuva pripadaju tajnim
društvima, Piper piše: „Do danas Irvine i AIM nikad nisu dotaknuli nijednu temu koja je osjetljiva
za interese međunarodnog establišmenta: radilo se o bilderberškoj skupini, Trilateralnoj
komisiji, Vijeću za inozemne odnose ili istini o privatnom vlasništvu nad Saveznim pričuvama."
Postoje i točke zagušenja u protoku informacija, kao što je međunarodni desk u sjedištu
Associated Pressa u Nevv Yorku, gdje jedna osoba odlučuje koje će se vijesti izvan Sjedinjenih
Država prenijeti. Važno je shvatiti da stvarna kontrola nad masovnim medijima nije izravna
kontrola nad tisućama marljivih urednika, izvjestitelja i novinara diljem zemlje, već prije
kontrola nad distribucijom informacija.
Tu je i strahovit pritisak koji stvara strah za sigurnost radnoga mjesta i od gubitka izvora. Mnogi
kolumnisti moraju se oslanjati na unutarnje izvore kako bi pružili sočnu informaciju. Mnoge od
tih informacija dolaze od Vladinih izvora, koji bi bili izgubljeni objave li pogrešnu priču. Čak i
agresivniji izvjestitelji moraju biti suzdržani ako žele sačuvati svoje unutarnje izvore.
Koncentrirano vlasništvo korporacija nad medijima znači da je objektivnost novinarstva, koje se
dugo smatralo javnom službom, izbačeno iz igre u korist krajniega profita temeljenog na
rejtingu. U vrijeme atentata na Kennedyja tri najveće televizijske mreže - ABC, CBS i NBC -
podupirale su svoje odjele vijesti sredstvima javnih službi. Danas se ti isti odjeli vijesti financiraju
kao programi čija je primarna briga gledanost. Novinarstvo je danas „neka vrsta robe na tržištu,
a ne više posvećeno zanimanje", komentirao je bivši dopisnik CBS-a Daniel Schorr. „Danas
novinarstvo jednostavno više nije važno. Naprosto zarađujete svoj novac, a javna služba neka
ide kvragu."
Novinarski veteran Walter Cronkite slaže se s tim. Za jedan profesionalni časopis izjavio je da je
sadašnje stanje televizijskoga novinarstva „katastrofalno i opasno” te je osudio „pretjerane
profite... kako bi se zadovoljili dioničari. Zahtijevajući profit sličan onome na području zabave,
sve nas srozavaju.”
..Izazivam svakoga gledatelja da uoči razliku između [voditelja televizijske emisije] Jerryja
Springcra, triju večernjih emisija vijesti i CNN-a”, komentirao je dopisnik emisije
60minutaMorley Safer.
Budni američki mediji, kako se vole prikazivati, prije se čine kao da spavaju u krilu svojih
korporativnih vlasnika. To bi možda moglo objasniti zašto šest od prvih deset „cenzuriranih
priča” 1995. godine, kako je utvrdila novinska agencija Altemet, uključuju poslovne priče poput
monopolizacije telekomunikacija, prisilnoga dječjeg rada, povećanoga Vladinog trošenja na
nuklearno naoružanje, prijevara medicinske industrije, borbi kemijske industrije da potkopa
zakone za očuvanje okoliša te prekršenih obećanja Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj
trgovini (NAFTA).
Takve priče ne uspijevaju stići do šire javnosti zato što će, kako Greider točno ukazuje, „svakoga
tko preispituje vladajuću općeprihvaćenu ekonomsku mantru oštro kazniti tisak i
multinacionalni interesi".
Osobito je zagonetno to što nijedan od američkih „budnih” medija ne pokazuje mnogo
zanimanja da se ustanovi tko je vlasnik korporacija koje kontroliraju medije i zemlju. Jedno od
objašnjenja za taj nedostatak istraživačkoga žara mogao bi se naći u priči jednoga novinara NBC-

75
ja koji se 1990. godine obratio Toddu Putnamu, urednikuNational Bojcott Newsa.Novinara je
zanimalo koji je „trenutno najveći bojkot”. Putnam je odgovorio: „Najveći bojkot u zemlji je onaj
protiv General Electrica.” Na što je novinar NBC-ja odmah odvratio: „Ne možemo to objaviti...
Zapravo, mogli bismo to objaviti, ali nećemo.” Godine 1986. General Electric kupio je NBC.

76
Osvrt
Ne bi trebalo biti spora o realnosti tajnih društava danas. Postojanje skupina poput Trilateralne
komisije, Vijeća za inozemne odnose i Bilderberga dobro je dokumentirano. Jedino je pitanje
razmjer njihova nadzora i manipulacije velikim svjetskim događajima.
Isto tako, nije upitno imaju li ta društva pretjeranu kontrolu nad mnogim velikim svjetskim
korporacijama i bankama. Te korporacije, opet, kontroliraju bitne rude, energiju, prijevoz,
lijekove, poljoprivredu, telekomunikacije i zabavu - drugim riječima, osnove suvremenoga
života.
Također, guraju ljude za ključne pozicije u Vladi na temelju „sustava okretnih vrata”. Ti
dužnosnici često provode istu politiku koju su odredila i za koju se zalažu ta društva.
Ia društva imaju priličan utjecaj na državne izbore i politiku, ali ipak se čine neobično imunima
na bilo kakvu istragu, bilo od strane Vlade, bilo od strane masovnih medija. Od njegovih
početaka 1913. godine, nije bilo vanjske, objektivne revizije Sustava saveznih pričuva usprkos
povremenim zahtjevima. Isto se može reći i za moćne privatne zaklade koje uvelike ravnaju
suvremenom znanošću i kulturom.
Sagledane zajedno, te činjenice ukazuju na to da je generalni plan tih suvremenih društava
stvoriti jedinstvenu svjetsku vladu s popratnom centraliziranom društvenom kontrolom i
gubitkom nacionalne suverenosti. Taj se cilj sve više bliži ostvarenju, uglavnom kroza sve veću
korporativnu i financijsku kontrolu, i nad vladama i nad ekonomijama.
Samuel Berger, Clintonov savjetnik za sigurnost, koji redovito prisustvuje sastancima
Bilderberga, otkrio je stajalište te skupine u nedavnom razgovoru na Institutu Brookings
ustvrdivši: „Globalizacija - proces ubrzavanja ekonomske, tehnološke, kulturne i političke
integracije - nije izbor. To je sve veća realnost. To je realnost koja će se nastaviti, s našom
privolom ili bez nje. To je realnost koju ignoriramo na svoj rizik.”
Nitko ne predlaže da se ta tema ignorira. Upravo suprotno. Autori koji pišu o zavjerama traže
otvoreniji dijalog o tom pitanju. Veliki su mediji ti koji se boje te teme.
Možda je globalna vlada poželjna. Svakako se čini neizbježnom. I to nije ništa novo. Svjetska
prevlast u žarištu je interesa ljudi još otprije Aleksandra Velikog. Zašto je onda ta tema danas
tako obavijena tajnovitošću?
Pitanje - je li plan za jedinstvenu svjetsku vladu mračna zavjera za podjarmljivanje stanovništva
ili jednostavno nastojanje da se olakša prirodni evolucijski korak - još uvijek čeka odgovor, očito
uz slabu pomoć masovnih medija ili posve bez nje.
Ali, jedna je stvar apsolutno jasna. Očito je da globalizacija, ili jedinstvena svjetska vlada, ili novi
svjetski poredak, nije samo tlapnja teoretičara zavjere ili paranoika, nego artikuliran cilj tajnih
bratstava, organizacija i skupina, od kojih svi nose trag starih redova slobodnih zidara, okruglih
stolova i iluminata, koje ćemo podrobnije istražiti kasnije.
Upućeni stručnjaci, poput Quigleyja i drugih citiranih, prepoznali su vladajuću elitu što je, sa
sumnjama mnogih drugih u tajnu kontrolu, stvorilo klimu u kojoj prosječna osoba osjeća da ima
sve manje nadzora i nad nacionalnom i nad vlastitom sudbinom.
Nije nužno vjerovati u tako sveobuhvatne zavjere. Nužno je znati da drugi vjeruju i djeluju u
skladu s tim. Kako bismo shvatili svijet oko nas, moramo analizirati sve dokaze ako želimo izbjeći
pogubnu paranoičnost ili neosnovanu i naivnu vjeru.
Dokazi jasno ukazuju na zajedničku namjeru članova tajnih društava i na to da su ti članovi,
njihovi rođaci, suradnici i najamnici međusobno blisko povezani.
Nepobitno je da vodeće ličnosti suvremenih tajnih društava - ljudi povezani rodbinski, bračno,
društvenim ili poslovnim vezama - upravljaju međunarodnim korporacijama koje dominiraju
dobrim dijelom suvremenoga života preko svoje moći u biznisu, oglašavanju, vlasti i masovnim

77
medijima. Dominirali su situacijom još od vremena Mayera i Nathana Rothschilda, Cecila
Rhodesa i Alfreda Milnera, J. R Morgana i Johna D. Rockefellera.
A trag njihovih društava može se pratiti izravno do starijih tajnih organizacija, čime se
uspostavlja zavjerenički lanac kroz povijest. Čini se da slijede plan koji je formuliran i artikuliran
prije mnogo godina. Taj je plan, nastavak ciljeva iluminata i slobodnih zidara, našao svoj izraz u
Okruglim stolovima masona Cecila Rhodesa. Preuzeli su ga „prosvijetljeni” članovi Kraljevskog
instituta za međunarodne poslove, Vijeća za inozemne odnose, Trilateralne komisije i njihovih
brojnih zaklada i trustova. To se incestuozno bratstvo također obilato koristilo tajnim
obavještajnim agencijama i u Britaniji i u Americi kako bi ostvarilo svoje planove.
Sve to navodi na nekoliko pitanja. Ako su CFR, Trilateralna komisija i Bilderberzi samo nevini
dobronamjerni ljudi koji se trude stvoriti miroljubiv i uspješan svijet, kako tvrde, čemu onda sva
ta tajnovitost? Čemu sve te paravanske organizacije, od kojih su mnoge suprotnost jedne
drugima? Čemu očito nepovjerenje u pozornost javnosti?
Sve to vodi nas do najvažnijega pitanja: ako doista stvaraju centraliziranu jedinstvenu svjetsku
vladu, što će spriječiti nekog tiranina nalik na Hitlera da preuzme kontrolu?
Tajnovitost je ključna. Svaka pravedna i plemenita aktivnost trebala bi se suočiti sa sudom
javnosti. Kad se tajne tih društava otvoreno iznesu pred javnost, svatko će moći sam procijeniti
vrijednost njihovih ciljeva i namjera.
Dok se to ne dogodi, marljivi istraživač mora prebirati po historijskim zapisima, sastavljajući
dijelove indicija koje će dokazati ili opovrgnuti umiješanost tajnih društava u svjetske događaje,
tražeći izdajničke tragove zavjere.

78
Drugi dio
TRAGOVI ZAVJERE
Rat je reket... Rat je većim dijelom stvar novca. Bankari posuđuju novac stranim zemljama, a
kad ove ne mogu platiti, predsjednik šalje vojsku.
general-bojnik Smedley D. Butler (1881. - 1940.)

79
Teoretičari zavjere dugo su sumnjičili članove tajnih društava da koriste svoju moć i utjecaj kako
bi izazivali ratove. Optuženi su da su potaknuli Hladni rat, dva svjetska rata, Američku,
Francusku i Rusku revoluciju, uz nebrojene druge sukobe i prevrate. Također se tvrdilo kako se
te skrivene ruke mogu pratiti izravno do tajnih organizacija u prošlosti.

A pomna analiza povijesti doista otkriva prevratničke tragove tajnih društava kroz povijest
ratovanja.
Od svih ljudskih aktivnosti, rat nudi najveći potencijal za profit - i od ratnih materijala i od
pozajmica za njihovu proizvodnju. A postoje i skriveniji razlozi, kao što su potreba da se javnost
odvrati od domaćih problema i skrivene namjere vladara.
„Američki kapitalizam trebao je međunarodno suparništvo - i povremene ratove - kako bi
stvorio neprirodno zajedništvo interesa bogatih i siromašnih, potkopavajući prave zajedničke
interese siromašnih koji se ispoljuju u sporadičnim pokretima”, pisao je profesor povijesti
Howard Zinn.
O tom se stajalištu iscrpno govori u kontroverznoj analizi rata i mira iz 1966. godine pod
naslovom „Izvještaj iz Iron Mountaina".

80
„Izvještaj iz Iron Mountaina
Istraživanje koje je dovelo do „Izvještaja iz Iron Mountaina" započeli su 1961. dužnosnici
Kennedyjeve administracije kao što su McGeorge Bundy (CFR, Bilderberg i Društvo lubanje i
kostiju), Robert McNamara (Trilateralna komisija, CFR i Bilderberg) i Dean Rusk (CFR i
Bilderberg). Znajući za Kennedyjev cilj okončanja Hladnoga rata, ti su se ljudi pobrinuli da ne
bude ozbiljnog planiranja dugoročnog mira.
Početkom 1963. godine odabrana je radna skupina čiji je zadatak bio analizirati hipotetske
probleme mira, kao što su Vladini trustovi mozgova, poput zavoda Rand i Hudson, analizirali rat.
Petnaest članova te skupine nikad nije javno identificirano, ali medu njima je navodno bilo vrlo
cijenjenih povjesničara, ekonomista, sociologa, psihologa, znanstvenika pa čak i jedan astronom
i industrijalac. Skupina se sastajala jednom mjesečno na raznim lokacijama diljem zemlje.
No, glavni susreti održavali su se u Iron Mountainu, golemom podzemnom korporacijskom
„atomskom skloništu” blizu Hudsona u državi New York, sjedištu Zavoda Hudson, koji se
općenito smatra CFR-ovim trustom mozgova. Ondje su za slučaj nuklearnoga napada bili
smješteni mnogobrojni zajednički uredi Rockefellerova Standard Oila iz Nevv Jerseyja,
Morganove banke, Manufacturers Hanover Trusta i Dutch Shell Oila, kojemu je tada na čelu bio
osnivač bilderberške skupine princ Bernhard.
Kopija „Izvještaja iz Iron Mountaina” procurila je preko čovjeka poznatog samo kao „John Doe”,
sveučilišnog profesora sa Srednjeg zapada koji je tvrdio da je sudjelovao u njegovoj izradi.
Objavio ga je Dial Press 1967. godine. John Doe je rekao nakladniku da se, iako se slaže s
nalazima istraživanja, ne slaže s odlukom skupine da sakrije svoj rad od javnosti, „koja nije
podložna nuždi visoke političke ili vojne odgovornosti”. Rekao je kako smatra da američka
javnost, čijim je poreznim novcem plaćen izvještaj, ima pravo znati za njegove uznemirujuće
zaključke, dok su se njegovi kolege koautori plašili „očite i predvidljive opasnosti od krize
povjerenja javnosti, koju bi prerano objavljivanje Izvještaja' očekivano moglo izazvati”.
„Izvještaj iz Iron Mountaina” dugo nije dobivao gotovo nimalo publiciteta, a određeni članovi
Vlade i medija pokušali su ga odbaciti kao šalu ili satiru. Ali, Dial Press objavio je taj rad bez
ikakva ograđivanja, a ozbiljan i učen ton te studije s fusnotama, skupa s globalnim i
makroanalitičkim pristupom, protuslove tvrdnji da se radi o fikciji. Riječ je o nevjerojatnom
dokumentu, napisanom na početku američkoga nacionalnog iskustva u Vijetnamu, i on
nesumnjivo odražava elitističke poglede onih koji su navodno tražili tu analizu.
John Doe je tvrdio da su „momci iz Iron Mountaina”, kako su se nazivali, proveli neslužbeno,
neregistrirano istraživanje nesputano uobičajenim Vladinim ograničenjima. Predali su svoj
izvještaj u ožujku 1966. godine.
Prema izvještaju, „sam rat temeljni je društveni sustav unutar kojega se drugi sporedni načini
društvene organizacije sukobljavaju ili kuju urote. To je sustav koji je upravljao većinom
povijesnih ljudskih društava, kao što upravlja i današnjim.” Autori izvještaja smatraju rat i
nužnom i poželjnom „glavnom organizacijskom snagom” kao i „bitnim ekonomskim
stabilizatorom suvremenih društava”.
Izrazili su zabrinutost da bi zbog „neodlučnog vodstva" „vladajuća upravljačka klasa” mogla
izgubiti sposobnost da „racionalizira željeni rat”, što bi dovelo „praktički do ukidanja vojnih
institucija", moguće posljedice koju su smatrali „katastrofalnom”.
Stoga autori izvještaja zaključuju: „najprije moramo odgovoriti, najodlučnije što možemo, da se
ne može odgovorno dopustiti da ratni sustav nestane dok (I.) ne znamo kojim ga točno oblicima
društvene kontrole kanimo zamijeniti, i (2.) dok ne budemo sigurni, bez ikakve opravdane
sumnje, da će te zamjenske institucije služiti svojoj svrsi...”
Najvažnije, u izvještaju stoji: „Eliminiranje rata podrazumijeva eliminiranje nacionalne
suverenosti i tradicionalne nacionalne države.” I osim toga: „Mogućnost rata pruža osjećaj

81
vanjske nužnosti bez koje nijedna vlada ne može dugo ostati na vlasti... Temeljna vlast
suvremene države nad svojim narodom počiva u njezinoj ratnoj snazi.”
U izvještaju nadalje stoji da je rat „služio kao posljednja velika zaštita od eliminacije nužnih
društvenih klasa... drvosječa i vodonoša” i da je funkcija rata kontrola „bitnih klasnih odnosa”.
Autori izvještaja pripisuju u zasluge vojnim institucijama to što su omogućile „asocijalnim
elementima prihvatljivu ulogu u društvenoj strukturi... Nije teško zamisliti, primjerice, stupanj
društvenog poremećaja do kojega je moglo doći u Sjedinjenim Državama u posljednja dva
desetljeća da problem socijalno nezadovoljnih razdobljem nakon Drugoga svjetskog rata nije
bio predviđen i uspješno dočekan”, stoji u izvještaju. „Mlađe i opasnije od tih neprijateljskih
društvenih grupacija drži pod kontrolom Sustav selektivne službe." U prošlosti se maloljetnim
prijestupnicima često nudio izbor između odlaska u zatvor i odlaska u vojsku.
U izvještaju se sugerira što bi trebalo učiniti s „ekonomski ili kulturno hendikepiranima” među
nama. „Mogući nadomjestak za kontrolu potencijalnih neprijatelja jest ponovno uvođenje
ropstva, u nekom obliku usklađenom s modernom tehnologijom i političkim napretkom...
Razvoj sofisticiranog oblika ropstva možda je isključivi preduvjet društvene kontrole u
mirnodopskom svijetu.” Možda se to odnosi na trenutno sve rašireniju praksu privatnih tvrtki
da koriste robovski rad ili „rad za preživljavanje”, odnosno iskorištavaju one koji su toliko
zaglibili u kredite da nemaju nikakva izbora doli nastaviti raditi za nadnicu na poslu koji ih
nimalo ne usrećuje.
Vrlo je zanimljivo usporediti preporuke tog izvještaja s današnjim životom u Sjedinjenim
Državama. „Momci” iz Irona Mountaina nabrojali su sljedeće moguće zamjene za „funkcije
rata”:
- opsežan program socijalne skrbi,
-golemi program istraživanja svemira bez definiranog kraja, usmjeren prema nedohvatnim
ciljevima (misija na Jupiter itd.),
- trajan, ritualiziran, pretjerano složen sustav kontrole razoružanja (kao u Iraku i Bosni),
- sveprisutne, praktički svemoćne međunarodne policijske snage (mirovne snage UN-a, kao u
ratu u Perzijskom zaljevu ili na Balkanu),
-ustanovljena i prepoznata izvanzemaljska prijetnja (NLO-i i izvanzemaljske otmice),
- masovno globalno zagađenje okoliša,
-izmjenični fiktivni neprijatelji (Sadam Husein, Moamer Gadafi, Slobodan Milošević, i svi koji ih
slijede),
-programi koji su većim dijelom proistekli iz modela Mirovnoga zbora (Radni zbor, Dobrovoljci u
službi Americi),
- moderan, sofisticiran oblik ropstva (gore spomenut),
- nove religije ili druge mitologije (teologije New Agea, kultovi, itd.),
- društveno orijentirane krvave igre (nogometna liga, WWF itd.),
- sveobuhvatni program primijenjene eugenike (pobačaji i kontrola rađanja).
Autori su priznali da se „alternativni neprijatelji” možda neće pojaviti, ali naglasili su da
se„morajupronaći” [naglasak u izvorniku] ili, što je vjerojatnije, da se „takva prijetnja mora
izmisliti”.
Na koncu, posebna radna skupina iz Iron Mountaina predlaže osnivanje, putem predsjedničkog
naloga, trajne i strogo povjerljive „ratne/mirnodopske istraživačke agencije’, organizirane
„pooul Nacionalnog vijeća za sigurnost (izvan vidokruga Kongresa, medija i javnosti)”, koja bi
raspolagala „sredstvima nepodložnima reviziji” i „odgovarala isključivo predsjedniku”. Svrha te
agencije bilo bi „mirnodopsko istraživanje” koje bi uključivalo gore nabrojane zamjene za
funkcije rata i „neograničeno pravo uskraćivanja informacija o svojim aktivnostima i odlukama
svima osim predsjedniku, kad god se smatra da je takva povjerljivost u javnom interesu”.

82
Čini se da nitko ne zna - ili nije voljan reći - je li se o takvoj tajnoj agenciji ikad razmišljalo i je li
ikad osnovana. Bez obzira na to, ton ovih prijedloga nedvojbeno je zavjerenički, a zasnovali su ih
ljudi povezani s tajnim društvima čiji su klasno svjesni ciljevi odraženi u tom izvještaju. Isti su
ljudi odgovorni za američki angažman u Vijetnamu 1960-ih i 1970-ih godina, a njihov način
razmišljanja stoji iza pokušaja raspirivanja rata u Nikaragvi 1980-ih, kao i sukoba na Bliskom
istoku i Balkanu 1990-ih.
,,U humanističkom smislu, riječ je o skandaloznom dokumentu”, komentirao je Leonard C.
Levvin, koji je pripremio izvještaj za objavljivanje. ,,I objašnjava, ili se barem čini da objašnjava,
aspekte američke politike inače neshvatljive prema uobičajenim standardima zdravog razuma.”
Usprkos toj analizi ..mira", kako se Hladni rat početkom 1990-ih okončao, došlo je do još jednog
velikog, naizgled „neshvatljivoga” modernog rata za ostvarivanje ciljeva onih ljudi iz tajnih
društava koji traže profit iz neprijateljstava: rata u Perzijskom zaljevu.

83
Perzijski zaljev

Savezničku pobjedu u Perzijskom zaljevu 1991. godine američki su masovni mediji razglašavali
na sva usta, ali o akcijama koje su dovele do tog sukoba rijetko se izvještavalo. Te su makinacije
uključivale ljude iz tajnih društava i ukazivale su na mnogo drugačije opravdanje za rat od onog
koje je iznijeto pred javnost.
Nitko ne može osporiti da se američka vojska, uz određenu pomoć britanskih. Francuskih i
arapskih snaga, nije iskazala tijekom tog kratkog sukoba. Bilo je potrebno samo kratko vrijeme
između 17. siječnja i 28. veljače 1991. godine da koalicija u operaciji Pustinjska oluja do nogu
porazi iračke snage Sadama Huseina, koje su tada predstavljale petu najveću vojsku na svijetu.
Glavni je razlog tog zapanjujućeg vojnog uspjeha nadmoć savezničkih snaga u naoružanju i
obuci nad Sadamovim unovačenim vojnicima koji su, premda su bili veterani rata protiv Irana,
imali ograničenu obuku i nizak moral.
Ta je neujednačenost dovela do neravnopravnog rata koji je rezultirao s više od 300 000 iračkih
žrtava, kako vojnih, tako i civilnih, i 65 000 zarobljenika, u usporedbi s izvanredno malim
savezničkim gubicima - 234 poginula, 470 ranjenih i 57 nestalih.
Glavni ratni vođa bio je američki predsjednik George Bush, bivši član CFR-a, Trilateralne komisije
i Lubanje i kostiju.
Kao i u većini ratnih sukoba na Bliskom istoku, glavna sporna točka bila je nafta. 1 Bush i
američki ministar vanjskih poslova James Baker bili su duboko u naftnom biznisu. Svaka
Busheva odluka koja bi dovela do povećanja cijene nafte značila je veći profit za njegove tvrtke,
tvrtke njegovih naftaških pristaša i, naravno, naftni kartel kojim dominiraju Rockefelleri.
Dodatni je bonus bio to što bi svaki sukob koji bi podijelio arapski svijet samo povećao moć
SAD-a, Britanije i Izraela u toj regiji. Koalicija zemalja koja se bori za Ujedinjene narode samo bi
mogla pospješiti globalistički plan za jedinstvenu svjetsku vojnu silu.
Ta ..bitka za novi svjetski poredak bila je neka vrsta izmišljene krize sa skrivenim namjerama”,
pišu istraživači zavjera Jonathan Vankin i John Whalen nakon pomne analize događaja koji su
doveli do tog sukoba.
Bush i Sadam Husein imali su blizak odnos mnogo godina. U svojoj ulozi direktora CIA-e, i
kasnije kao potpredsjednik, George Bush podržavao je Sadama u osmogodišnjem ratu protiv
Irana nakon zbacivanja šaha 1979. godine.
Do 1990. Sadamov Irak bio je glavna prijetnja ravnoteži snaga između Izraela i njegovih arapskih
susjeda, ali nedostajalo mu je gotovine zbog rata s Iranom pa nije mogao platiti svoje račune.
Pod pritiskom međunarodnih bankara zbog sporog vraćanja zajmova i Organizacije zemalja
izvoznica nafte (OPEC), koje mu nisu dopustile da podigne cijenu nafte, Sadam se okrenuo
Kuvajtu kao izvoru prihoda. U to je doba Kuvajt bio treći najveći proizvođač nafte, uz Irak i
Saudijsku Arabiju.
Kuvajt je od Iraka odvojila Britanija, koja je 1899. godine preuzela kontrolu nad kuvajtskom
vanjskom politikom prema sporazumu s diktatorskom obitelji Sabah. Ta je obitelj dala niz šeika
nakon što je preuzela vlast nad nomadskim plemenima na tom području 1756. godine. Kuvajt je
postao britanski protektorat 1914. godine, kad je njemački interes iznenada tom području dao
stratešku važnost. Britanska dominacija učvršćena je i slanjem britanskih postrojbi na to
područje 1961. godine, nakon što je Irak zatražio njegov povratak.
Pentagon je još od sredine srpnja 1990. godine znao da se iračke postrojbe koncentriraju duž
kuvajtske granice. 25. srpnja Sadam je tražio savjet od Sjedinjenih Država glede svojih namjera
da vrati Kuvajt. Sastao se s američkom veleposlanicom April Glaspie koja mu je rekla: „Imam
upute izravno od predsjednika Busha da poboljšam naše odnose s Irakom. Imamo prilično
razumijevanje za vaš zahtjev za višim cijenama nafte, neposredan uzrok vaše konfrontacije s

84
Kuvajtom... Dobila sam nalog da vas pitam, u duhu prijateljstva, a ne konfrontacije, glede vaših
namjera: zašto se vaše postrojbe koncentriraju tako blizu kuvajtske granice?”
Prema transkriptima objavljenim dugo nakon rata, Husein je objasnio da mu je, iako je spreman
na pregovore o svojem graničnom sporu s Kuvajtom, namjera „očuvati cjelovitost Iraka u obliku
koji želimo”. Taj je oblik, dakako, uključivao Kuvajt, koji je Sadam i dalje smatrao dijelom Iraka.
„Koje je mišljenje Sjedinjenih Država o tome?” pitao je.
„Nemamo mišljenje o vašim međuarapskim sukobima, kao što je vaš spor s Kuvajtom”,
odvratila je Glaspie. „Ministar Baker uputio me da naglasim kako kuvajtsko pitanje nema veze s
Amerikom, što je prvi put rečeno Iraku 1960-ih godina."
..Ubrzo nakon toga. April Glaspie napustila je Kuvajt radi ljetnog odmora, što je bio još jedan
znak opće američke nezainteresiranosti za kuvajtsko-iračku krizu", napominju Iarpley i Chaitkin,
autori knjigeGeorge Bush: neautorizirana biografija (George Bush: The Unauthorized
Biographv).Bush se 31. srpnja sastao s republikanskim čelnicima u Kongresu, ali nije ništa rekao
o situaciji u Zaljevu.
Kriza se zaoštrila 2. kolovoza kad su iračke postrojbe ušle u Kuvajt. Bush je zamrznuo svu iračku
imovinu u SAD-u, povećavši tako Sadamove probleme koji su se pogoršali nakon što su mu
1990. godine međunarodni bankari odbili daljnje pozajmice. Glaspiejevoj je Ministarstvo
vanjskih poslova zabranilo da govori pa američka javnost nije mogla saznati za Bushevu
dvoličnost.
U kasnijem svjedočenju pred senatskim Odborom za vanjske poslove, Glaspie je ukazala na to
da je sastanak 25. srpnja bio njezin prvi i jedini susret sa Sadamom, koji se nije sastao ni s
jednim stranim veleposlanikom još od 1984. godine, usred njegova rata s Iranom.
Ali, ako se Sadam nije sastajao s američkim diplomatima, isto se ne može reći za američke
biznismene. Ekonomist Paul Adler napominje: „Poznato je da se David Rockefeller sastao s
iračkim čelnicima u barem tri navrata nakon što je konzorcij Chase Manhattan postao glavna
banka u mnogim najvećim iračkim kreditnim zadrugama. Također je izvještavano da se Alan
Stoga, potpredsjednik Kissinger Associatesa, sastajao s iračkim čelnicima u dvogodišnjem
razdoblju prije zaljevskog sukoba.
„Sadam je počeo shvaćati da ne može dobiti ono što želi. Počeo je poslovati s ljudima koji su mu
bili važni - stranim biznismenima, vojnim dobavljačima, tehnolozima i znanstvenicima,
povremeno čak i gostujućim novinarima", izvještavao je vašingtonski listThe Spotlight.
Prateći put novca od tih nediplomatskih kontakata koji je doveo do Zaljevskog rata, član
Kongresa Henry Gonzalez, predsjednik Odbora za bankarstvo, financije i urbanizam, otkrio je da
je gotovo pet milijardi dolara zajmova proslijeđeno Sadamu Huseinu 1980-ih godina preko
podružnice talijanske državne banke Banca Nazional del lavoro (BNL) u Atlanti u Georgiji.
Upravitelj te podružnice Christopher Drogoul na koncu je izveden pred Savezni sud, gdje je
priznao krivnju za odobrenje te goleme novčane transakcije bez odobrenja BNL-ova stožera u
Italiji. Međutim, cijela je istraga stavljena na čekanje za vrijeme Zaljevskoga rata.
Većina promatrača ne vjeruje da je Drogoul mogao izvršiti tako golemu transakciju bez znanja
nadređenih. Bobby Lee Cook, jedan od Drogoulovih branitelja, zaključio je da je njegov klijent
ispao naivčina u „spletki orkestriranoj na najvišim pozicijama američke Vlade”.
Na sudu je BNL-ov službenik Franz von Wedel posvjedočio da je njegov šef Drogoul djelovao
prema savjetu bankinih konzultanata, tvrtke Kissinger Associates.
I 1989. i 1990. godine Bushevo Ministarstvo unutarnjih poslova poništilo je optužnicu protiv
BNL-a, koja je uslijedila nakon racije FBI-a 4. kolovoza 1989. godine. Postupak protiv menadžera
banke otezao se više od godinu dana. Optužnice su napokon podignute nakon što je Bush
proglasio prekid vatre u Zaljevskom ratu.

85
Taj je skandal - prozvan “lraqgate“ - potaknuo Gonzaleza da pripremi rezoluciju Zastupničkog
doma Kongresa kojom se traži postupak za opoziv Busheva ministra unutarnjih poslova
Williama Barra zbog „ometanja istrage u skandalu oko BNL-a”. Predsjednik Sudskog odbora
Zastupničkog doma, Jack Brooks, pozvao je Barra da imenuje posebnog tužitelja za taj slučaj. U
klasičnom primjeru slučaja „tko će nadgledati nadglednike?”, Barr je rekao da ne vidi dokaze za
svoju krivicu i odbio je imenovati posebnog tužitelja. To je jedini slučaj da ministar unutarnjih
poslova nije imenovao posebnog tužitelja kad je Kongres to zatražio.

86
Tko plaća račun?
Presudan faktor ove ružne priče o financijskom spletkarenju i dužnosničkom kriminalu jest
činjenica da ne samo da je veći dio od pet milijardi dolara Sadam iskoristio za kupovinu oružja
kojim će se služiti protiv američkih pripadnika oružanih snaga nego su američki porezni
obveznici platili račun za to!
Gonzalez je rekao da je 500 milijuna dolara od pozajmica Sadamu došlo preko tvrtke
Commodity Credit Corporation (CCC) iza koje stoji Vlada, a taj je novac bio namijenjen kupovini
žitarica od američkih poljoprivrednika. Međutim, žitarice otpremljene iz luke u Houstonu otišle
su u zemlje tadašnjega sovjetskog bloka u zamjenu za oružje, dok je novac namijenjen
žitaricama omogućio Sadamu da ograničenim pričuvama gotovine kupi još vojnog materijala.
Busheva je administracija dala jamstva poreznih obveznika u slučaju da Sadam ne vrati
pozajmice, što se i dogodilo nakon što je poslao vojsku u Kuvajt. Prema barem jednom javnom
izvoru, više od 360 milijuna dolara američkoga poreznog novca plaćeno je banci Gulf
International u Bahreinu, koja je bila u vlasništvu sedam zaljevskih zemalja, uključujući Irak. Ta
je svota bila samo dio procijenjene jedne milijarde dolara koje će CCC isplatiti deset banaka
kako bi pokrio pet milijardi Sadamovih pozajmica koje nije vratio.
„Isporuka jedne milijarde dolara, u obliku Vladinih jamstava za kupovinu američkih
poljoprivrednih proizvoda, omogućila je Sadamu da kupi potrebnu hranu na kredit i potroši svoj
oskudni konvertibilni novac na oružje, što je dovelo do rata u Perzijskom zaljevu”, piše Russell S.
Bovven.
Čak i nakon početka invazije na Irak 2. kolovoza, Bush se u javnosti činio neobično suzdržanim.
Na pitanje novinara namjerava li intervenirati u zaljevskoj krizi, Bush je rekao: „Ne razmišljam o
takvoj akciji...”
Očito je drastično promijenio stav istog dana nakon susreta s britanskom premijerkom
Margaret Thatcher, redovitom gošćom na sastancima Bilderberga, koja je zajedno s Bushem
bila upletena u dva skandala: Iran-Contra i „Listopadsko iznenađenje".
Nakon susreta s Thatcher, Bush je počeo opisivati Sadama kao „novog Hitlera' te je izjavio da
je„status quoneprihvatljiv i da bi daljnja [iračka] ekspanzija bila još neprihvatljivija”.
Usprkos Sadamovim uvjeravanjima da mu je Kuvajt jedini cilj, i bez konkretnih dokaza za
suprotno, Bush je ipak osobno nazvao čelnike Saudijske Arabije i upozorio ih da će biti sljedeća
meta „novog Hitlera”. Saudijci su u panici preko člana obitelji Sabah i predsjednika kuvajtskog
Ureda za ulaganja, šeika Fahda Mohammeda al-Sabaha, Bushu i drugim svjetskim čelnicima
isplatili četiri milijarde dolara, kao tajnu naknadu da im obrane kraljevstvo.
Dugo poslije Zaljevskog rata, kad su revizori otkrili da je taj novac skrenut u jedan londonski crni
fond, protusabahski elementi u Saudijskoj Arabiji kritizirali su tu isplatu. Prema al-Sabahu
rečeno im je: „Taj je novac iskorišten za kupovinu kuvajtskog oslobođenja. Njime je plaćena
politička podrška Zapada i arapskih čelnika - podrška za Pustinjsku oluju, međunarodnu akciju
koju smo hitno trebali."
Igrao taj novac ikakvu ulogu ili ne, Bush je ubrzo povukao „crtu u pijesku” kako bi spriječio
daljnje iračko uplitanje. Zanimljivo je da se ta crta nalazila između iračkih snaga i naftnih
interesa njegova sina Georgea W. Busha, koji će ubrzo postati guverner Teksasa.
Bush, predsjednikov najstariji sin, bio je „konzultant” za 50 000 dolara godišnje i član Upravnog
odbora tvrtke Harken Energy iz mjesta Grand Prairie u Teksasu, blizu sjedišta Texas Rangersa,
bejzbolske momčadi čiji je mlađi Bush bio suvlasnik.
U siječnju 1991., samo nekoliko dana prije nego što je započela Pustinjska oluja, Harken je
šokirao poslovni svijet objavivši sporazum o proizvodnji nafte s Bahreinom, malom otočnom
državom, bivšim britanskim protektoratom i utočištem međunarodnih bankara, nedaleko od
obale Saudijske Arabije u Perzijskom zaljevu. Bahrein je bio među četrdeset država u svijetu s

87
najvišim bruto domaćim proizvodom 1996. godine. Iskusni naftaši glasno su se pitali kako je
nepoznati Harken, bez prijašnjeg iskustva trpljenja nafte, sklopio tako unosan posao. Povrh
toga, obznanjeno je da će „Harkenova ulaganja na tom području štititi sporazum koji je 1990.
godine Bahrein potpisao s SAD-om, kojim dopušta američkim i multinacionalnim' snagama da
postave trajne baze u toj zemlji”.
Mladi je Bush u listopadu 1990. godine izjavio novinaruHouston PostaPeteru Brewtonu kako su
optužbe da je njegov otac poslao postrojbe na to područje kako bi zaštitio Harkenova bušotine
„malo nategnute”. K tome je tvrdio da je prodao svoj udio u Harkenu prije invazije na Irak, ali
Brevvton nije mogao pronaći zapis o prodaji u Komisiji za vrijednosnice i burzu (SEC).
Zapis o Bushevoj prodaji Harkenovih dionica konačno se pojavio u ožujku 1991. godine, osam
mjeseci nakon 10. srpnja 1990. godine, SEC-ova krajnjeg roka za prijavu takvih priopćenja.
Tjedan dana nakon što su Sadamove postrojbe ušle u Kuvajt, Harkenove dionice pale su za 3,03
dolara. Zakašnjeli SEC-ov zapis otkriva da je nekim sretnim slučajem Bush prodao 66 posto
svojeg udjela u Harkenu 22. lipnja 1990. godine - samo nekoliko tjedana prije iračke invazije - za
odličnu cijenu od četiri dolara po dionici, čime je ostvario čist dobitak od od 848 560 dolara.
Usprkos otkriću bogatih izvora u Južnoj Americi, zbog pada cijena nafte početkom 1999. godine,
Harkenove dionice ostale su na otprilike četiri dolara.
Kupovina dionica, poslovi s naftom i žitaricama, prodaja oružja, pozajmice i jamstva, slabljenje
Arapa u korist Izraela, kretanje prema stvaranju globalne vojske i vlade, stvaraju zatupljujuću
zbrku. „Dvojbeno je hoće li pravi' razlozi zbog kojih su Sjedinjene Države ušle u rat u Perzijskom
zaljevu ikad izaći na vidjelo”, pišu Vankin i Whaley. „Za razliku od Vijetnama, gdje je nejasan
ishod izazvao razumljive sumnje, u Perzijskom je zaljevu nesumnjivost pobjede zakopala istinu
dublje nego ijednoga iračkog ili američkog vojnika koji je završio u pješčanom grobu.”
Dvoličnost nije prestala s prestankom borbi. Za vrijeme Clintonove administracije bilo je
povremenih zračnih upada u Irak, tobože da bi se kaznio Sadam zato što sprečava UN-ov nadzor
njegovih razvojnih centara za biološko i nuklearno oružje. Međutim, ovaj je put postojala velika
razlika - ozbiljna su pitanja postavljali i sumnjičava javnost i nekoliko manje bojažljivih
pripadnika medija.
Nakon napada projektilima i bombama krajem 1998. godine, jedan je Čitatelj u pismu jednom
informativnom tjedniku pitao: „Služeći se oružjem za masovno uništenje kako bismo spriječili
Irak da proizvede oružje za masovno uništenje, ne čini li Amerika istu stvar za koju mi
upozoravamo Irak da je ne čini?” Drugi su postavili pitanje zašto smo napali Irak zbog njegova
odbijanja UN-ove inspekcije vojnih postrojenja kad je predsjednik Clinton također odbio takve
inspekcije u Sjedinjenim Državama - što je bilo široko pozdravljeno u javnosti.
Scott Ritter, član Posebne komisije UN-a (UNSCOM), osnovane kako bi se locirala i uništila tajna
skladišta oružja Sadama Huseina, odstupio je u kolovozu 1998. godine i optužio američku Vladu
da je koristila komisiju kako bi opravdala napad na Irak. Ritter je rekao da prije svoje ostavke
nije vjerovao bagdadskom ministru obrane kad mu je rekao da je UNSCOM iskorišten za
„izazivanje krize", ali s vremenom se složio s tom optužbom. Ritterovi nadređeni ismijali su te
navode, ustvrdivši da je Ritterovo poznavanje situacije bilo „ograničeno”.
Međutim, početkom 1999. godine obznanjeno je da je Washington iskoristio UNSCOM kako bi
podmetnuo uređaje za prisluškivanje u Ministarstvo obrane (irački Pentagon), a drugi američki
dužnosnici potvrdili su dobar dio Ritterovih optužbi.
„Odnos između Sjedinjenih Država i nadzorne komisije... dugo je bio predmet rasprava”, piše
novinarU.S. NewsaBruce B. Auster. „Tema je osjetljiva zato što je UNSCOM tijelo Vijeća
sigurnosti UN-a, a ne agencija Sjedinjenih Država, iako se oslanja na američke obavještajce i
osoblje.”

88
15. prosinca 1998. godine, nakon nagomilavanja krstarećih raketa u Perzijskom zaljevu tijekom
jeseni, SAD je započeo dugo odgađani zračni napad na Bagdad.
Ali, dok se bližio Božić, većina Amerikanaca nije se mogla previše uzrujavati zbog civilnih žrtava
na drugom kraju svijeta. A sve sumnje o američkoj umiješanosti u Perzijskom zaljevu - osim
među onim nesretnicima koji su se morali nositi sa sindromom Ziljevskoga rata uzrokovanim
smrtonosnom kombinacijom naftnih požara, bioloških agensa, topničkih i tenkovskih projektila
punjenih radioaktivnim uranom- odbačene su, zajedno sa žutim vrpcama koje su ponosno
iskazivale potpunu podršku neupućenih.

89
Vijetnam
Iako se prešutni pristanak ljudi na namjerno prouzročen rat može činiti nevjerojatnim onima
koji nisu svjesni metoda tajnih društava, postoji mnogo dokaza koji ukazuju na to da su
Vijetnamski rat smislili ljudi s istim načinom razmišljanja kao autori „Izvještaja iz Iron
Mountaina”. .
Mnogi autori koji pišu o zavjerama vide Vijetnamski rat kao klasičan primjer Hegelove
dijalektike na djelu - stvoriti problem (Vijetkong kojega podupire Sjeverni Vijetnam), ponuditi
rješenje (sve veća pomoć i sve brojnije postrojbe u Južnom Vijetnamu) kako bi se stvorila
sinteza (američka prevlast u jugoistočnoj Aziji).
Američki angažman u Vijetnamu počeo jc tajnim sporazumima na Jalti za vrijeme Drugoga
svjetskog rata. Američka „sfera utjecaja" trebala je biti Pacifikjoš smo uvijek prisutni na
Filipinima i južnopacifičkim otocima - i jugoistočna Azija. Međutim, nakon prekida
neprijateljstava u Europi, Francuska je brzo povratila svoju vojnu kontrolu nad francuskom
Indokinom pa su američki planovi za tu regiju stavljeni na čekanje.
Povijest Vijetnamskog rata može se ocrtati na primjeru Nguyena Vana Thanha, sina skromnoga
vijetnamskoga seoskog učitelja. Taj je čovjek kasnije promijenio ime u Ho Ši Min (Onaj Koji
Prosvjetljuje) i postao pokretačka snaga indokineskog nacionalizma tijekom tri desetljeća. I
njega se može povezati s istim silama koje su stvorile komunistički pokret u 20. stoljeću.
Kao mladić Ho je za vrijeme Prvoga svjetskog rata živio u Francuskoj gdje je stupio u kontakt s
francuskim socijalistima i njihovom filozofijom koja vuče korijene od iluminata i masona. Godine
1919. govorio je pred braćom Warburg i drugim uzvanicima na Versajskoj mirovnoj konferenciji,
pozivajući na proširenje prava u Indokini.
Godine 1930. Ho je osnovao Vijetnamsku komunističku partiju koja je kasnije, na poticaj
sovjetskih čelnika, promijenila ime u Indokineska komunistička partija da je se ne bi doživljavalo
samo kao nacionalni pokret. Međutim, nacionalizam Hoove partije potvrđen je 1941. godine,
kad su on i drugi stigli u Vijetnam i osnovali Ligu za nezavisnost Vijetnama, ili Vijetmin.
Kad su Japanci pregazili Indokinu 1945. godine, Ho i general Vo Nguyen Giap počeli su surađivati
s američkom Upravom strateških službi kako bi izbacili okupacijske snage.
Ho je i dalje primao američku pomoć kad su se Japanci povukli iz Vijetnama nakon predaje 14.
kolovoza 1945. godine. „Imali smo pouzdanog zastupnika kojega smo redovito opskrbljivali
oružjem, radijskom opremom, tehničarima i lijekovima. Sve je to poslužilo za jačanje njegove
pozicije i statusa”, pisao je novinar Lloyd Shearer.
Charles de Gaulle shvatio je da Ho namjerava stvoriti nezavisni Vijetnam, što bi njegovim
američkim pomagačima dalo pristup tom području. Zato je u listopadu 1945. godine poslao
francuski postrojbe u Sajgon. Nadajući se povratku Vijetnama u francuski posjed, de Gaulle je
čak obećao da će vratiti vijetnamskoga cara Bao Daija na vlast, ali Ho nije htio pristati ni na što
manje od nezavisnosti.
Nakon dugogodišnjih borbi, Ho Ši Minov Vijetmin, pod vodstvom njegova sposobnoga generala
Giapa, stekao je kontrolu nad većinom seoskih područja pa je nakon poraza kod Dien Bien Phua,
u svibnju 1954. godine, francuska vojska bila prisiljena otići.
Na kasnijoj Ženevskoj konferenciji u srpnju, na kojoj se trebala definirati budućnost Vijetnama,
Hoovu delegaciju dočekala je suparnička delegacija koja je predstavljala cara Bao Daija, uz
francusku potporu. Nastali spor izglađen je podjelom Vijetnama duž sedamnaeste paralele, a
Ho je dobio kontrolu nad sjevernim dijelom. Ho je prihvatio tu podjelu uglavnom zato što su
Ženevskim sporazumom bili obećani izbori za ponovno ujedinjenje na objema stranama, a on je
bio uvjeren da će se ujediniti pod njegovim vodstvom. Sporazum nisu potpisale Sjedinjene
Države.

90
Južni Vijetnam, u kojemu se nalazi većina prirodnih bogatstava, završio je u rukama Ngoa Dinha
Diema, katolika u zemlji s 95 posto budista. Diem je nakon francuskoga poraza živio u SAD-u i
sastajao se s visokim dužnosnicima i članovima CFR-a. S dvadesetogodišnjim iskustvom u
državnoj upravi, Diem je imao podršku pukovnika Edvvarda Lansdalea, šefa upravo pristigle
Skupine za savjetodavnu i vojnu pomoć. Lansdaleova skupina bila je ondje kako bi pomagala
Vijetnamskoj nacionalnoj armiji od 234 000 pripadnika, koju je stvorio i financirao SAD.
Diemova vlada, u dogovoru sa Sjedinjenim Državama, odgodila je, na neodređeno vrijeme,
izbore za ponovno ujedinjenje. „Sve to ukazuje na to daje SAD spletkario protiv Ženevskog
sporazuma...”, piše novinar Michael McClear. To je, također, praktički jamčilo građanski rat u
Vijetnamu.
Vijetnamski nacionalisti, većinom protukatolički raspoloženi budisti i veterani Vijetmina,
potpomognuti sve većim brojem prognanika koji su se vraćali sa Sjevera, počeli su tražiti
povratak područja na jugu pod imenom Viet Nam Congsan ili samo Vijetkong.
Sve veće nasilje potaknulo je dolazak američkih vojnih „savjetnika” u Južni Vijetnam, potez koji
Kongres nije potpuno podržavao. „Nikakva američka vojna pomoć u Indokini ne može svladati
neprijatelja koji je posvuda i istodobno nigdje, 'neprijatelja naroda' koji uživa simpatije i
prikrivenu podršku toga istog naroda", upozorio je senator John F Kennedy 1954. godine.
Pomoć komunističkom Sjevernom Vijetnamu stizala je iz Rusije i Kine, dok je Južni Vijetnam bio
sve ovisniji o američkoj podršci. Ravnoteža snaga se izravnavala Sve je bilo spremno za rat.

91
J. F. Kennedy protiv globalista
Do 1963. godine najveća smetnja većem ratu u Jugoistočnoj Aziji bio je predsjednik John F.
Kennedy, koji je već izražavao svoju suzdržanost glede američkog uplitanja.
Demokrat John F Kennedy pobijedio je Eisenhovverova potpredsjednika, republikanca Richarda
Nixona na izborima 1960. godine, a glavni su mu savjetnici dolazili iz tajnih društava. Posebni
savjetnik John Kenneth Galbraith napomenuo je: „Nas koji smo radili na Kennedyjevu izboru
Vlada je zbog toga tolerirala i pitala nas za mišljenje, ali vanjsku politiku i dalje su određivali ljudi
iz Vijeća za inozemne odnose.” Prekomjeran broj članova CFR-a u Vladi čak je privukao i
pozornost predsjednika Kennedyja koji je komentirao: „Volio bih vidjeti neka nova lica, ali tu su
neprestano jedna te ista.”
Odmah nakon što je izabran, Kennedy se suočio sa sukobom u Laosu. Nagovještavajući
Vijetnam, u tom su sukobu bili suprotstavljeni komunisti Pathet Laoa i general Phoumi Nosavan,
koji je imao podršku CIA-e. Nakon što je preuzeo dužnost, Kennedyju su svi, od bivšega
predsjednika Eisenhovvera do Glavnoga stožera, savjetovali da pošalje postrojbe kao podršku
Nosavanu. Ministar obrane Robert Strange, McNamara i Walt Rostovv, čelnik Vijeća za strateške
smjernice Ministarstva vanjskih poslova, oba članovi CFR-a, glasno su podržavali slanje
postrojbi. Kennedy je to odbio.
CFR se zanimao za Vijetnam od samoga početka. Godine 1951. CFR je zajedno s Kraljevskim
institutom za međunarodne poslove osnovao radnu skupinu, financiranu preko Zaklade
Rockefeller, koja će se između ostalog baviti Jugoistočnom Azijom, la je skupina predlagala
zajedničku britansko-američku prevlast nad tim područjem u skladu sa sporazumima iz Jalte. Za
vrijeme Eisenhovverova mandata, osnivač CFR-a i ministar vanjskih poslova John Foster Dulles,
zajedno sa svojim bratom Allenom Dullesom, također osnivačem CFR-a i direktorom ClA-e,
nadzirao je provedbu te politike koja je kasnije uključivala i dolazak američkih vojnih savjetnika
nakon poraza Francuza.
U rujnu 1954. godine, samo četiri mjeseca nakon pada kod Dien Bien Phua, američki ministar
vanjskih poslova John Foster Dulles, osnivač CFR-a, sazvao je Manilsku konferenciju, koja je
rezultirala Obrambenim savezom jugoistočne Azije (SEATO). Tim su se potezom SAD* Velika
Britanija (uključujući Australiju i Novi Zeland), Francuska, Filipini i još neke zemlje uključile u
zajednički obrambeni pakt u Indokini.
C. L. Sulzberger iz New York Timesa izjavio je 1966. godine: „Duiles je bio začetnik SEATO-a s
promišljenom namjerom, kako mi je objasnio, da pruži američkom predsjedniku zakonske
ovlasti za intervenciju u Indokini. Kad je Kongres potvrdio SEATO, potpisao je prvi u nizu akata
koji daju ovlasti nad politikom prema Vijetnamu.”
Ubrzo je postalo očito da Kennedy, za razliku od svojih prethodnika, nije bio voljan da njime
manipulira istočni establišment. „Zapravo je neprihvaćanje Kennedvja od strane establišmenta
postajalo sve snažnije tijekom njegova mandata”, piše profesor sa Sveučilišta u Pittsburghu
Donald Gibson u svojoj odlično dokumentiranoj knjizi iz 1994. godine,Borba protiv Wall Streeta:
Kennedyjev predsjednički mandat (Battling Wall Street: The Kennedy Presidencv).
Sve više proučavatelja Kennedyjeva umorstva vjeruje da je protivljenje namjerama giobalista
moglo igrati značajnu ulogu u njegovoj nerazjašnjenoj smrti.
Kao „dotad u ekonomiju najupućeniji predsjednik”, kako ga je opisao ekonomist Seymour
Harris, Kennedy je brzo pokrenuo razne dalekosežne inicijative kako bi povećao i ljudski i
tehnološki potencijal zemlje. „Svime što je poduzeo, od globalnoga investiciiskog sustava do
poreznih ušteda za pojedince, pokušao je preoblikovati zakone i politiku tako da moć vlasništva
i težnja za profitom na koncu ne unište, nego omoguće ekonomski napredak države”, objasnio
je Gibson.

92
Kennedy je otkrio svoj animozitet prema poslovnim divovima u proljeće 1962. godine kad je
prisilio velike američke proizvođače čelika na opoziv povećanja cijena. Dogovor da se cijene ne
podižu u zamjenu za radničke ustupke iznenada je dobio drugo značenje nakon što je
obustavljeno povećanje plaća. Bijesan zbog te izdaje, Kennedy je naredio svojemu bratu,
ministru unutarnjih poslova Robertu Kennedyju, da pokrene istragu o špekulantskom
određivanju cijena, zaprijetio otkazivanjem ugovora Ministarstva obrane s proizvođačima čelika
te objavio američkoj javnosti da je njihov postupak bio neopravdan i neodgovoran. Proizvođači
čelika, na čelu s tvrtkom United States Steel, popustili su.
Smatrajući postupke upravnih odbora proizvođača čelika napadom na njegov cjelokupni
predloženi ekonomski program, Kennedy je izjavio novinarima: „Po mojemu mišljenju, da se
dopustilo povećanje cijena, bilo bi iznimno teško osigurati prihvaćanje zakona.” Valja
napomenuti da je Upravni odbor U.S. Steela, koji je dugo bio pod kontrolom interesa Morgana,
uključivao mnoge članove CFR-a i drugih moćnih institucija.
Kennedyjev kontrolor novca u optjecaju, James J. Saxon, bio je u sve većem sukobu s Upravnim
odborom Saveznih pričuva potičući šira ulaganja i dajući sve veće ovlasti bankama izvan Sustava
saveznih pričuva. Saxon je također odlučio da te banke mogu i/davati državne i municipalne
obveznice, još više oslabljujući dominantne banke Saveznih pričuva.
U lipnju 1963. godine, Kennedy je poduzeo radikalan korak protiv Središnje banke odobrivši
izdavanje više od četiri milijarde dolara u „novčanicama Sjedinjenih Država” preko Ministarstva
financija, a ne Saveznih pričuva. ,,Kenncdy je očito zaključio da bi se vraćanjem Ustavu, u
kojemu stoji da samo Kongres smije izdavati i regulirati novac, sve veći nacionalni dug mogao
smanjiti tako što se neće plaćati kamate bankarima iz Sustava saveznih pričuva, koji tiskaju
papirnati novac i onda ga posuđuju Vladi uz kamate”, primjećuje jedan autor teorija zavjere.
U svojem nastojanju da uravnoteži ekonomsko poprište, Kennedy je povukao cijeli niz poteza,
od kojih su svi produbili neprijateljstvo Wall Streeta. Kako je dokumentirao Gibson, to uključuje:
-porezne prijedloge kako bi se preusmjerila ulaganja američkih tvrtki u inozemstvu,
- razlikovanje u poreznoj reformi proizvodnih i neproizvodnih ulaganja,
- ukidanje poreznih povlastica za globalne ulagačke tvrtke sa sjedištem u SAD-u,
-oštre mjere protiv stranih poreznih rajeva,
- podržavanje prijedloga za ukidanje poreznih povlastica za bogate,
- prijedlog povećanja poreza za velike naftne i rudarske tvrtke,
- reviziju rasterećenja poreza na ulaganje,
- izradu prijedloga za proširenje predsjedničkih ovlasti u borbi protiv recesije.
Kennedvjevu ekonomsku politiku i prijedloge napali su urednik časopisaFortuneCharles J. V
Murphy, guverner New Yorka Nelson Rockefeller, David Rockefeller i uredniciWall Street
Joumala.Kennedyjev ministar financija, član CFR-a, Douglas Dillon izrazio je slaganje s Davidom
Rockefellerom glede njegova protivljenja predsjednikovoj politici 1962. godine, a 1965.
pridružio se Rockefelleru pri osnivanju formalne skupine za podršku ratu u Vijetnamu.
U vanjskoj politici Kennedy se izrazito protivio i kolonijalizmu (otvorenoj kontroli nad političkim i
ekonomskim životom neke zemlje) i neokolonijalizmu (skrivenoj kontroli). ,,Kennedyjeva
podrška ekonomskom razvoju i nacionalizmu Trećega svijeta te njegova tolerancija spram
državne planske ekonomije, čak i kad to uključuje eksproprijaciju imovine u vlasništvu američkih
tvrtki, dovele su do sukoba između njega i elita, kako u SAD-u, tako i u inozemstvu”, piše
Gibson.
U Vijetnamu je Kennedy od početka umirio svoje ratu sklone savjetnike povećavajući broj vojnih
savjetnika, sve dok krajem 1963. godine taj broj nije narastao na otprilike 15 000. Ali, kolebao
se pa je, nakon zlosretne invazije u Zaljevu svinja 1961. godine, postajao sve sumnjičaviji u
obavjestame podatke i vojske i ClA-e. 11. listopada 1963. godine odobrio je predstavku o

93
nacionalnoj sigurnosti br. 263, kojom sc odobrava mogući prekid akcija u Vijetnamu do kraja
1965. godine i čak naređuje pritajeno povlačenje dijela vojnog osoblja do kraja tekuće godine.
Uporno je odbijao preporuke da uključi kopnene snage, kao što je to učinio ranije u Laosu.
„Odbijajući proširiti vojnu umiješanost, Kennedy se protivio Glavnom stožeru i mnogim visoko
pozicioniranim ljudima u svojoj Vladi, uključujući (članove CFR-a) Deana Ruska. Roberta
McNamaru i VlcGeorgea i Williama Bundyja”, napominje Gibson.
Drugi ključni igrač bio je Averell Harriman, član CFR-a, čija se povezanost s manipulacijama
tajnog društva proteže sve do Prvoga svjetskog rata i nastanka sovjetskoga komunizma. U jesen
1963. godine, Harriman, jedan od najbližih ljudi JFK-a, bio je taj koji je zagovarao uklanjanje
vijetnamskoga predsjednika Diema i koji je poslao ono što je postalo poznato kao brzojav „sa
zelenim svjetlom” u Sajgon. U tom je brzojavu izražena podrška pokretu protiv korumpirane
Diemove vlade. „Nije se radilo o upozorenju o državnom udaru pa se stoga činilo da ga
podržava”, primjećuje Michael McClear. Diem je ubijen 2. studenog u državnom udaru koji su
izvršili njegovi vlastiti generali, a mnogi smatraju da ga je potaknula CIA. Vijetnamski rat uskoro
se rasplamsao.
„Osovina Lodge [CFR] - Harriman [CFR] bila je prejaka da bi je predsjednik Kennedy mogao
osuietiti ili nadvladati”, primijetio je bivši američki veleposlanik u Sajgonu Frederick E. Nolting.
Kennedy je znao da treba oprezno postupati protiveći se ratu koji su podržavali tako moćni
interesi. Povjerio je senatoru Mikeu Mansfieldu da se odlučio na „potpuno povlačenje iz
Vijetnama", ali rekao je da se to ne može izvršiti prije nego što osvoji drugi mandat na izborima
1964. godine. Korporativna Amerika mogla je Kennedyja smatrati itekako „neodlučnim vodom”
koji je toliko brinuo „momke iz Iron Mountaina".
Premda postoje svi znakovi da je Kennedy planirao okončati američki vojni angažman u
Vijetnamu, nikad nećemo moći biti sigurni u to. Atentat u Dallasu 22. studenog 1963. godine,
prekinuo je njegovo predsjednikovanje. Okolnosti atentata na Kenncdyja ostaju u najmanju
ruku kontroverzne.
Možemo napomenuti da je supruga optuženog atentatora Leeja Harveyja Oswalda godine 1994.
izjavila A. J. Webermanu: „Rješenje Kenenedyjeva umorstva nalazi se u Sustavu saveznih
pričuva. Nemojte to omalovažavati. Pogrešno je kriviti isključivo [dužnosnika CIA-e Jamesa]
Angletona i CIA-u. To je samo jedan prst na istoj ruci. Ljudi koji izdaju novac iznad su CIA-e.”
Valja napomenuti još dvije stvari. Jedna je da je dr. Martin Luther King ml. ubijen 1968. godine
tek kad je usmjerio svoje dinamične govorničke i organizatorske vještine protiv Vijetnamskoga
rata. Drugo, brojni dokazi ometanja vjerodostojne istrage Kennedyjeve smrti ukazuju na
primjenu strahovite i trajne sile koja potječe s najviše razine američke vladajuće strukture -
razine koju kontroliraju tajna društva i njihovi članovi iz Wall Streeta.

94
Prema cilju s Lyndonom B. Johnsonom
Kennedyjev nasljednik, Teksašanin Lyndon B. Johnson, moćni vođa senatske većine koji je bio
član Odbora za oružane snage Zastupničkog doma, bio je pažljiviji prema Glavnom stožeru i
društvu iz CFR-a.
2. prosinca 1963. godine, samo nekoliko dana nakon što je postao predsjednik, Johnson je
poslao predstavku generalu Maxwellu Tayloru (CFR), javno objavljenu tek 1998. godine, u kojoj
stoji: „Što više gledam, sve mi je jasnije da je Južni Vijetnam trenutno naše najkritičnije vojno
područje. Nadam se da ćete se Vi i Vaši kolege iz Glavnoga stožera pobrinuti da se najbolji
časnici stave na raspolaganje generalu [Paulu] Harkinsu na svim područjima i u sve svrhe.
Moramo angažirati svoje najbolje ljude za ovaj zadatak na svim razinama.”
Čak i uz taj promijenjeni stav Washingtona prema Vijetnamu, rat je trebao biti isprovociran
kako bi se pridobila podrška javnosti skupa s odobrenjem Kongresa. ,,U nadi da će isprovocirati
sjevernovijetnamski napad, Johnson je odobrio ponovno uvođenje razaračkih patrola u
Tonkinškom zaljevu”, piše povjesničar s West Pointa, bojnik H. R. McMaster. Ta se taktika
pokazala uspješnom u takozvanom incidentu u Tonkinškom zaljevu.
4. kolovoza 1964. godine, američki razarači Maddox i Turner Joy, koji su patrolirali u
Tonkinškom zaljevu ispred vijetnamske obale, dobili su poruku da je Nacionalna agencija za
sigurnost uočila pripreme za napad sjevernovijetnamskih topovnjača. Ministar obrane
telefonirao je predsjedniku Johnsonu i potvrdio „predviđeni" napad.
To je bilo samo dva dana nakon što su tri mala sjevernovijetnamska torpedna čamca izvršila
neuspješne napade na Maddox u znak odmazde zbog prepada čamaca pod zajedničkim
vodstvom Američke mornarice i Južnoga Vijetnama na sjevernovijetnamskoj obali, u akciji
zvanoj „Operacija planiranje (OPLAN) 34-A", provokativnom planu koji je oduševljeno odobrio
McNamara. Posade razarača nisu ništa znale o OPLAN-u 34-A.
Posade razarača zauzele su borbene položaje, a dva sata kasnije grmjeli su mornarički topovi.
Kad se razišao dim, nije prijavljena nikakva šteta ili žrtve, niti su torpedni čamci uopće viđeni.
Zapovjednik Wesley McDonald, čija je eskadrila zrakoplova A-4 kružila iznad zaljeva, kasnije je
izvijestio: „Posade razarača dojavljivale su gdje misle da su bili torpedni čamci, ali ja nigdje
nisam mogao naći te proklete čamce.
Ipak, na temelju toga „fantomskog” napada, Johnson je sazvao kongresne vođe i zatražio
odobrenje da vojno odgovori. Rekao im je: „Želim da oni [Sjevernovijetnamci] znaju da to
nečemu pokorno podnositi” i da „naši momci plove tim vodama”.
Uspaničen u tim napetim hladnoratovskim danima. Zastupnički dom jednoglasno je dopustio
Johnsonu, kao vrhovnom zapovjedniku, „da poduzme sve nužne korake, uključujući uporabu
oružane sile, kako bi se pružila pomoć' svakoj zemlji članici ili potpisnici Sporazuma o
zajedničkoj obrani koja traži pomoć u obrani svoje slobode".
Rezolucija o očuvanju međunarodnoga mira i sigurnosti u jugoistočnoj Aziji, poznatija kao
„rezolucija o Tonkinškom zaljevu”, usvojena je u Senatu s omjerom glasova 88 naprema 2.
Jedan od protivnika rezolucije, aljaški senator Ernest Gruening, upozorio je da rezolucija nije
ništa drugo doli „prijevremena objava rata”. A oregonski senator Wayne Morse upozorio je:
„Smatram da će u sljedećem stoljeću budući naraštaji gledati sa zgražanjem i velikim
razočaranjem na Kongres koji je počinio takvu povijesnu pogrešku.”
Rezolucija je uredno zaobišla ustavni uvjet prema kojemu samo Kongres ima ovlasti objaviti rat.
Krajem siječnja 1965. McNamara i savjetnik za nacionalnu sigurnost McGeorge Bundy rekli su
predsjedniku Johnsonu kako je vrijeme da se prekine petnaestogodišnji ograničeni američki
angažman u Vijetnamu. Rekli su daje vrijeme za izravnu vojnu intervenciju ili za kraj sukoba
putem pregovora. „Bob i ja bili smo skloniji prvom rješenju”, Bundv je kasnije napisao. Johnson
se složio, i mjesec dana kasnije započela je akcija bombardiranja Sjevernog Vijetnama pod

95
kodnim imenom Kotrljajuća grmljavina”. Do lipnja je Johnson poslao 100 000 vojnika i
Vijetnamski je rat ozbiljno započeo.
Kako bi se dodatno ojačala ta kampanja, američki veleposlanik u Sajgonu, član CFR-a, Henry
Cabot Lodge, zamijenjen je članom CFR-a i bivšim šefom Glavnoga stožera, generalom
Maxwellom Taylorom.
Iz perspektive 1984. godine, uredniciU.S. Neu's& World Reportatočno su uvidjeli da je tada
„posijano sjeme za današnji sukob između predsjednika Reagana i Kongresa zbog uporabe
američke vojne sile - od Centralne Amerike do Libanona i Perzijskoga zaljeva”. Godine 1999.,
dok je predsjednik Clinton bio pred opozivom ubog tajenja seksualne afere, čini se da se nitko u
Kongresu nije zamarao time što 'je nastavio tu neustavnu tradiciju napadima na Irak i Kosovo u
ime Ujedinjenih naroda.
Pogled na članove Vijeća za inozemne poslove - tu tvorevinu Rockefellerovih 1 Morganovih ljudi
koji su povezani s mentalitetom Rhodesova i Milnerova tajnoga ruštva - otkriva nam popis
glavnih likova ere Vijetnamskoga rata: McNamara, Cvrus tance, Walt Rostow, William i
McGeorge Bundy, Dean Acheson, Dean Rusk i Averell larriman. Svi američki veleposlanici u
Sajgonu za vrijeme rata - Henrv Cabot Lodge, laxwell laylor i Ellsvvorth Bunker - bili su članovi
CFR-a i igrali su istaknute uloge u američkoj politici. „Ustvari, mnogi od najvažnijih zagovarača
američkog angažmana u \i|etnamu, i unutar i izvan Vlade, bili su članovi Upravnog odbora CFR-
a”, napominje Donald Gibson. To uključuje Allena Dullesa, Davida Rockefellera, Johna J.
McClovja i Henryja M. Wristona (Morganova suradnika).
Primijetivši daje William „Divlji Bili” Donovan, čelnik Uprave strateških službi, preteče CIA-e, kao
mladić bio osobni posrednik J. P Morgana mlađeg, Gibson napominje: ..Do početka 1960-ih
Vijeće za inozemne odnose, Morganovi i Rockefellerovi interesi i obavještajna zajednica bili su
toliko međusobno povezani da su praktički bili jedan entitet.’ Prema istraživaču CFR-a Jamesu
Perloffu, Walt Rostovv, koji je postao nacionalni savjetnik za sigurnost predsjednika Johnsona
1966. godine, ne samo daje bio član CFR-a, nego je bio i triput odbijen za mjesto u
Eisenhowerovoj administraciji zato što nije prošao sigurnosne provjere. U svojoj knjizi iz 1960.
godine.Sjedinjene Države na svjetskom poprištu ( The United States in the World Arena),Rostow
je otkrio svoje CFR-ovsko globalističko stajalište pozivajući na stvaranje međunarodnih
policijskih snaga. „Legitiman američki nacionalni cilj jest da se svim državama - uključujući
Sjedinjene Države - ukine pravo da koriste temeljnu vojnu silu kako bi provodile vlastite
interese. Budući da je to preostalo pravo korijen državne suverenosti... u američkom je interesu
da nestane državnosti u historijskom smislu”, napisao je.
Član CFR-a McNamara pridodao je američkom obavještajnom aparatu Obrambenu obavještajnu
agenciju (DIA), osnovanu I. kolovoza 1961. godine. Do rujna, on i Tavlor vršili su pritisak za veći
američki angažman u Vijetnamu preporučujući slanje dodatnih 16 000 vojnika. Žestoko se
usprotivio pomoćnik ministra vanjskih poslova George Bali, upozorivši da bi takav potez
rezultirao razmještajem najmanje 400 000 američkih vojnika u dvije godine. Kennedy je uvažio
McNamarin savjet.
Upravo je McNamara kasnije, služeći kao ministar obrane do 1968. godine, neprekidno
smanjivao američke vojne snage i formulirao politiku kojom su se zabranjivali strateški zračni
napadi na Sjeverni Vijetnam. Godine 1978., nakon što je Vijetnamski rat završio komunističkim
preuzimanjem vlasti u Južnom Vijetnamu, McNamara je postao predsjednik Svjetske banke
(profitne agencije Ujedinjenih naroda i omiljen projekt CFR-a) te koordinirao pozajmicu 60
milijuna dolara pobjednicima.
William Bundy (Red, 1939.), koji se pridružio CIA-i 1951. godine, postao je direktor CFR-a 1964.,
iste godine kad je imenovan pomoćnikom ministra vanjskih poslova za dalekoistočne poslove.
Velikim dijelom stojeći iza planiranja američke politike prema Vijetnamu, Bundyje, prema

96
„pentagonskim dokumentima”, načinio nacrt rezolucije o lonkinškom zaljevu. Bundy je bio
umiješan i u OPI.AN 34-A, agresivne upade američkih topovnjača pred sjevernovijetnarmku
obalu pod vodstvom CIA-e (možda uz kršenje međunarodnih zakona) koji su izazvali odmazdu
prema američkoj Šestoj floti, što je rezultiralo incidentom u Tonkinškom zaljevu. Bundy je
kasnije postao urednikom CFR-ove publikacijeForeigti Affairs.
Bundyjev brat, član CFR-a, McGeorge Bundy (Red, 1940.), navodno je bio jedan od poticatelja
„Izvještaja iz Iron Mountaina" te Kennedyjev i Johnsonov posebni pomoćnik za pitanja
nacionalne sigurnosti; tu je poziciju mogao koristiti da sortira informacije svom šefu. Bundy se
priključio američkoj vojsci kao redov na početku Drugoga svjetskog rata i ubrzo je pomagao u
planiranju invazije na Siciliju i Normandiju. Kasnije je, u dobi od 27 godina, postao pomoćnik
ministra rata. Potom je služio kao predsjednik Zaklade Ford od 1966. do 1979. godine.
„Djelujući zajedno, braća Bundy mogla su potpuno kontrolirati tijek informacija koje se odnose
na Vijetnam iz obavještajnih agencija te Ministarstva vanjskih poslova i obrane”, pretpostavlja
Anthony C. Sutton.
Ministar vanjskih poslova Dean Rusk, koji je također imenovan kao poticatelj „Izvještaja iz Iron
Mountaina", bio je zamjenik šefa osoblja u savezničkom zapovjedništvu u Aziji za vrijeme
Drugoga svjetskog rata. Dean Rusk, Rhodesov stipendist, član CFR-a i predsjednik Zaklade
Rockefeller, provodio je politiku Johna F Kennedvja, ali i politiku svojega bliskog prijatelja
Lyndona Johnsona, koji je svojoj biografinji Doris Kearns rekao da je „izgradio svoj savjetnički
sustav oko Ruska”. Članovi CFR-a Dean Acheson i Robert Lovett „oduševljeno” su preporučili
Ruska predsjedniku Kennedyju.
Kako su dokumentirali Walter Isaacson i Evan Thomas, predsjednik Johnson sastajao se s
odabranom skupinom od četrnaest savjetnika gotovo svakodnevno. Među mima je bilo
dvanaest članova CFR-a, svi su bili bankari ili pravnici i svi su prepoućivali veći angažman u
Vijetnamu. Šestorica ključnih savjetnika bili su Trumanov ministar obrane Robert Lovett. John J.
McCloy, Averell Harriman, Dean Acheson te savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova Charles
Bohlen i bivši američki veleposlanik u Rusiji George Kenna - svi članovi CFR-a. Johnson ih je zvao
svojim „mudracima”. Do 1968. godine svi ti savjetnici najednom su se okrenuli protiv rata.
Johnson je bio tako šokiran i utučen zbog te izdaje vanjskopolitičke elite da je na televiziji
obznanio da se neće ponovno kandidirati. Kad su ga upitali zašto su Johnsonovi savjetnici
promijenili stav, general Maxwell Taylor mogao je odgovoriti samo sljedeće: „Moji prijatelji iz
Vijeća za inozemne odnose živjeli su u sjeni iVeir|)brk limesa.”Drugim riječima, ti su se ljudi
prenuli iz samozavaravanja i shvatili da u Sjedinjene Države podijeljene oko Vijetnama. Čak i
tada, rat se nastavio sljedećih dam godina.
S novoimenovanim predsjednikom Richardom Nixonom na čelu ratnog pothvata. član CFR-a i
Trilateralne komisije Henry Kissinger stupio je na dužnost savjetnika nacionalnu sigurnost
početkom 1969. godine. Do kraja te godine Kissinger je •uzeo kontrolu nad američkom
politikom u Vijetnamu. Neki tvrde daje postavljen tu poziciju upravo radi toga. Nixonov ministar
obrane Melvin Ijird priznao je: kao bih da je, što se tiče ideološkog pogleda na svijet,
predsjednik Nixon u velikoj ijeri bio pod Kissingerovim utjecajem premda mu nije bio prijatelj i
nije ga poznavao je prosinca 1968. godine."
Godine 1970. Kissinger se sastao nasamo s članom osoblja Winstonom Lordom. Prema Lordu,
njegov je šef „htio podijeliti i razmotriti sa svojim najbližim suradnicima glavne političke odluke,
tako da se raširena predodžba o Kissingeru kao o čovjeku koji ne voli čuti neslaganje pokaže
neistinitom". Lord i drugi članovi osoblja očito su odobrili Kissingerov plan za eskalaciju rata,
budući da su se borbe uskoro proširile i u Kambodžu. Usprkos tom širenju, u ratu je bilo sve
manje pomaka te je počeo jenjavati.

97
Kissinger, smatran vodećim američkim diplomatom sve do 1990-ih godina, naveo je Fugenea
McCartyhja na komentar: ,,Henry Kissinger dobio je Nobelovu nagradu [za mir] za nadgledanje
završetka rata koji je zagovarao - to je uistinu visoka diplomacija.”
Godine 1971. član Kongresa iz Louisiane John R. Rarick bezobzirno je optužio CFR da je poticao
rat u Vijetnamu. U jednoj okružnici Rarick je napisao: „Masakr u Mi Laiju, osuđivanje poručnika
[Williama] Calleyja na doživotni zatvor, Prodaja Pentagona' i takozvani pentagonski dokumenti
glavni su primjeri pokušaja da se sva krivnja u očima naroda svali na vojsku. Ali, nitko ne
pokazuje na Vijeće za inozemne odnose - CFR - skupinu od otprilike 1400 Amerikanaca koja
uključuje gotovo sve osobe na najvišim razinama koje su donosile odluke i vodile politiku u
Vijetnamskom ratu. CBS govori narodu kako želi da zna što se dogada i koga valja kriviti. Zašto
CBS ne kaže američkom narodu o CFR-u i pusti ga da sam odluči koga kriviti za fijasko u
Vijetnamu - planere i one koji su donosili najvažnije odluke iz tijesno povezane financijsko-
industrijsko-intelektualne aristokracije ili vojne vođe pod civilnom kontrolom koji su imali malo
ili nimalo glasa u cjelokupnoj politici i operacijama te kojima je zakonom zabranjeno reći
američkom narodu svoju stranu priče... Tko će narodu reći istinu ako oni koji kontroliraju
'mehanizam prava na znanje' kontroliraju i Vladu?”
Budući da su članovi CFR-a shvaćali ekonomsku nužnost rata, ali su se i slagali da nuklearni rat
ne dolazi u obzir, odlučeno je da će budući sukobi biti ograničena domašaja. „Moramo biti
spremni sami izvoditi ograničene akcije”, napisao je jedan suradnik CFR-ovaForeign
Affairsa1957. godine. „Inače nećemo napredovati dalje od 'masovne odmazde', što nam veže
ruke u sukobima gdje je u pitanju manje od našeg opstanka. A moramo biti spremni i na gubitke
u ograničenim akcijama.”
Nije teško izgubiti u sukobu kad je vojska onemogućena. Godine 1985., Kongresni arhiv objavio
je „pravila angažmana” pod kojima se američka vojska borila u Vijetnamu, s kojih je tada skinuta
oznaka povjerljivosti. Ta su pravila zauzimala 26 stranica i uključivala ograničenja kao što su
opetovana odbijanja dopuštenja zračnim snagama da bombardiraju mete od najveće strateške
važnosti koje je odredio Glavni stožer, opća naredba američkim vojnicima da ne smiju pucati na
Vijetkong ako oni ne pucaju na njih, zabrana bombardiranja vozila udaljena više od 200 metara
od Ho Ši Minova puta, zabrana napadanja sjevernovijetnamskih lovaca ako nisu u zraku i ne
ponašaju se otvoreno neprijateljski, zabranjen pristup mjestima za lansiranje projektila zemlja-
zrak u izgradnji, zabrana progona neprijateljskih postrojbi ako prijeđu u Laos ili Kambodžu.
SAD je javno uvjeravao Sjeverni Vijetnam da neće bombardirati određena područja, što je
omogućilo njihovim protuzračnim postrojbama da se koncentriraju na područjima koja bi mogla
biti bombardirana, zbog čega su uvelike povećani američki gubici.
Povrh tih ograničenja, koja su bila potpuno neshvatljiva obrazovanim časnicima, bilo je
dopušteno da se vitalni materijali i zalihe neometano prevoze preko sjeverno-vijetnamske luke
Haiphong, od čega je oko 80 posto dolazilo od tobožnjih neprijatelja - Rusije i Kine.

98
Trgovanje s neprijateljem
Na vrhuncu rata, trgovina s komunističkim zemljama koje su opskrbljivale Sjeverni Vijetnam
zapravo se pojačala - što je bio još jedan cilj CFR-a.
Još 1961. godine, osnivač Trilateralne komisije Zbignievv Brzezinski napisao je uForeigtt
Affairsuda bi SAD trebale pružiti ekonomsku pomoć istočnoj Europi. David Rockefeller
signalizirao je da odobrava tu trgovinu posjetom Moskvi sredinom 1964. godine.
„David Rockefeller, predsjednik banke Chase Manhattan, izvijestio je danas predsjednika
Johnsona o svojem nedavnom susretu s ruskim premijerom Nikitom S. Hruščovom. Rockefeller
je obavijestio Johnsona daje u dvosatnom razgovoru komunistički čelnik rekao kako bi SAD i
Sovjetski Savez trebali više trgovati'. Hruščov je, prema Rockefelleru, rekao da bi volio da SAD
poveća dugoročne kredite [pozajmice] Rusima", izvijestio jeChicago Tribune12. rujna.
Rockefelleri su imali dugu povijest trgovanja s Rusima, koja datira još od 1920-ih godina kad je
banka Chase poduprla osnivanje Američko-ruske trgovačke komore.
13. listopada 1966. godineNew Ybrk Timesje izvijestio: „SAD je danas prihvatio jedan od
prijedloga predsjednika Johnsona za poticaj trgovine između Istoka i / ipada ukinuvši
ograničenja izvoza više od 400 proizvoda u Sovjetski Savez i istočnu Europu.” Niti jedan mjesec
kasnije, 27. listopada,Timesizvještava: „Sovjetski Savez i njegovi saveznici sporazumjeli su se na
konferenciji svojih čelnika u Moskvi prošloga tjedna da dodijele Sjevernom Vijetnamu
materijalnu i novčanu pomoć u iznosu od oko jedne milijarde dolara.”
Godine 1967. Rockefelleri su zajedno sa Cyrusom Eatonom, kojega je časopisParadenazvao
„najboljim kapitalističkim prijateljem komunista”, financirali tvornice aluminija i gume u
Sovjetskom Savezu. Mladog je Eatona John D. Rockefeller odvratio od toga da postane
propovjednik pa je umjesto toga postao osnivač tvrtke Republic Steel. Američkom tehnologijom
i financijama, uglavnom preko Rockefellerove banke Chase Manhattan, izgrađena je 1970-ih
godina tvornica na rijeci Kami vrijedna pet milijardi dolara. U tvornici su se proizvodili kamioni,
od kojih su mnogi bili prilagođeni za vojnu uporabu.
Sporazume koji odobravaju američko financiranje te tvornice potpisao je George Pratt Shultz.
koji je kasnije zamijenio člana CFR-a Alexandera Haiga na mjestu ministra vaniskih poslova
predsjednika Reagana. Shultz je bio direktor CFR-a i rođak gde Harold Pratt, koja je donirala
Pratt House Vijeću za sjedište.
Dakle, američki vojnici borili su se protiv Sjevernog Vijetnama, dok su američki proizvodi i
financije odlazili u Rusiju i istočnu Europu koji su slali novac i materijale u Sjeverni Vijetnam.
Stoga je razumljivo zašto su studenti, od kojih su mnogi bili itekako svjesni apsurdnosti te
situacije i od kojih su svi bili podložni vojnoj obvezi, počeli demonstrirati protiv rata.
Čak i u antiratnom pokretu može se pronaći ruka tajnih društava. Godine 1968., James Simon
Kunen, autor knjige o svojim studentskim aktivističkim danima pod naslovomIzjava o jagodama:
hdjeske studenta revolucionara(The Strawberry Statement: Notes of a College
Revolutionan),napisao je: ,,I na skupu [Prve studentske internacionale pod pokroviteljstvom
organizacije Studenti za demokratsko društvo] ljudi s okruglih stolova Business lntemationala -
sastanaka pod pokroviteljstvom Business Intemationala za njihove klijente i čelnike vlada -
pokušali su vrbovati neke radikale. Ii su ljudi vodeći svjetski industrijalci i sastaju se kako bi
odlučili kako će nam se odvijati životi. To su tipovi koji su napisali Savez za napredak
[Kennedyjev program iz 1961. godine čija je svrha bila oko 20 milijardi dolara pozajmica za
ekonomske i društvene reforme u 22 latinoameričke zemlje, koji je propao ubrzo nakon njegove
smrti]. Oni su lijevo krilo vladajuće klase... Ponudili su da financiraju naše demonstracije u
Chicagu. Nudili su nam i novac od Essa, tj. Rockefellera. Žele da napravimo velik radikalni metež
kako bi se činilo da su oni u centru dok se kreću ulijevo.”

99
Kunen je uhvatio zbunjeno stanje duha mlađahnih antiratnih demonstranata na početku svoje
knjige napisavši: „ 'Nije li neobično da nitko nikad ne ide u zatvor zato što vodi rat, a kamoli zato
što ga zagovara? Ali, zatvori su puni onih koji žele mir. Ne htjeti ubijati znači biti kriminalac.
Strpaju te u zatvor samo ako tražiš od njih da te puste na miru. To mi se čini sasvim neobičnim.”
Za one Amerikance koji su to proživjeli - bili protiv rata ili ne - cijena Vijetnamskoga rata trebala
bi ostati svježa u svijesti: gotovo 50 000 mrtvih vojnika, više od 300 000 ranjenih (mnogo više
onih s mentalnim i emocionalnim problemima) i propale nade predsjednika Johnsona u „divno
društvo”, koje je srušila podijeljena, neprijateljska javnost, opterećeno uzdrmanim
gospodarstvom. Mnogo je veću cijenu platio Vijetnam - 250 000 mrtvih Južnovijetnamaca i 600
000 ranjenih, u usporedbi s 900 000 ubijenih i dva milijuna ranjenih Sjevernovijetnamaca i
vijetkongovaca. Poginule su još stotine tisuća civila i u Sjevernom i u Južnom Vijetnamu, mnogi
u američkim bombardiranjima, a seoska su područja bila uništena bombama, topništvom,
minama i kemikalijama. Ukupna financijska cijena rata procijenjena je na 200 milijardi dolara.
Nakon svega toga, SAD se povukao. Nepojmljivo je kako itko danas može promatrati američko
iskustvo u Vijetnamu ikako drugačije nego kao potpuni poraz -k>ora/ neshvatljiv hrabrim
muškarcima i ženama koji su se borili ondje, kao i većini \merikanaca.
„Vijetnamski je rat zagonetka samo ako ga se promatra kroz mitove stvorene o njemu - poput
onoga da je posljedica nepromišljenosti ili presamouvjerenog šovinizma". objašnjava Perloff.
„Međutim, gledan kao vježbanje hotimično lošeg vođenja, ne može zavarati, jer njegov je ishod
posve ispunio uobičajene ciljeve CFR-a.”

100
Koreja
Manipulacija tajnih društava objema sukobljenim stranama bila je najočitija u Koreji početkom
1950-ih godina. Kao i u Perzijskom zaljevu i Vijetnamu, taj se sukob, koji je stajao života 34 000
Amerikanaca, službenom terminologijom nazivao „policijskom akcijom", a ne ratom.
Mnogi dokumenti pokazuju da je korejski sukob bio rezultat pomnog planiranja ljudi čija se
kontrola proteže i na SAD i na Sovjetski Savez.
laj je sukob započeo osnivanjem Ujedinjenih naroda krajem Drugoga svjetskog rata. Naziv
„Ujedinjeni narodi” utisnut je u umove Amerikanaca tijekom rata kad se odnosio na države
ujedinjene protiv Njemačke, Italije i Japana.
Organizacija UN-a samo je izdanak stare Lige naroda, tog neuspješnog pokušaja stvaranja
svjetske vlade koji su potaknuli Woodrow Wilson i članovi Milnerovih i Rhodesovih tajnih
društava. Ta je ideja oživjela tijekom ludila svjetskoga rata kad su se predstavnici SAD-a,
Sovjetskoga Saveza, Velike Britanije i Čang Kaišekove Kine sastajali na posjedu Dumbarton Oaks
kod Washingtona od 21. kolovoza do 7. listopada 1944. godine.
Glavni pokretač te i sljedećih akcija za osnivanje Ujedinjenih naroda bio je John Foster Dulles,
koji je pomagao pri osnivanju Vijeća za inozemne odnose. Sudionik mirovne konferencije u
Versaillesu 1917. godine, Dulles je stvorio i Obrambeni savez jugoistočne Azije, koji je pružio
opravdanje za Vijetnamski rat.
Daljnje potankosti djelovanja Ujedinjenih naroda razrađene su tijekom ključne Konferencije u
Jalti u veljači 1945. godine. Upravo je tajnim protokolima u Jalti dogovorena podjela Koreje duž
38. paralele te dopušteno Sovjetskom Savezu i Kini da kontroliraju sjeverni dio.
lakav se potez razmatrao godinu ranije. Članak uForeign Affairsuu travnju 1944. godine pozvao
je na „skrbništvo nad Korejom... koje ne bi preuzela određena ržava, nego skupina sila, recimo,
SAD, Velika Britanija, Kina i Rusija”. Čelništvo IFR-a shvaćalo je da američka javnost možda neće
pristati na rat u slučaju da takvo rbništvo” bude ugroženo pa je počelo smišljati opravdanje za
intervenciju.
U internoj predstavci CFR-a iz 1944. stajalo je da bi se „fetiš suverenosti i ,.teška... koja nastaje
zbog ustavne odredbe da samo Kongres može objaviti rat mogli pohiti „tvrdnjom da bi
sporazum prevladao tu zapreku [pa se]... naše sudjelovanje u takvoj policijskoj akciji, koju bi
mogla preporučiti [neka] međunarodna organizacija za sigurnost, ne bi nužno moralo shvaćati
kao rat."
„Nije nerazumno tvrditi da komunističkog režima u Sjevernoi Koreji i Korejskoga rata ne bi ni
bilo, da pomoću američkih pregovora [koje su vodili članovi CFR-a] i pošiljki, u Drugom
svjetskom ratu, SSSR nije doveden na pacifičko ratište", komentira Perloff.
Službeno stvaranje UN-a započeto je dva mjeseca nakon Jalte na Konferenciji Ujedinjenih
naroda o međunarodnoj organizaciji održanoj u San I ranciscu. Rezultat je bila povelja potpisana
u lipnju, koja je stupila na snagu 24. listopada 1945. godine, malo više od dva mjeseca nakon
završetka Drugoga svjetskog rata. Ujedinjene narode stvorilo je „Vijeće za inozemne odnose”,
piše Ralph Epperson. ..U američkoj delegaciji na UN-ovoj konferenciji u San Franciscu bilo je 47
članova Vijeća."
Njihov „glavni savjetnik" bio je John Foster Dulles. „Ohrabren tim impresivnim postignućima,
Dulles je smatrao svoje imenovanje za ministra vanjskih poslova predsjednika Eisenhovvcra, u
siječnju 1953. godine, mandatom za određivanje vanjske politike, što se obično smatra
predsjednikovom domenom”, stoji uEnnclopaediji Britannici.
S obzirom na to da Dulles i drugi članovi CFR-a stoje iza stvaranja UN-a, ne iznenađuje to što ta
organizacija danas nadzire Međunarodnu banku za obnovu i razvoj (koja se obično naziva Sv|
etskom bankom) i Međunarodni monetarni fond. UN je također dom brojnih društvenih
organizacija, uključujući Medunarodnu organizaciju rada (ILO), Organizaciju za hranu i

101
poljoprivredu (FAO), Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO), UN-ovu organizaciju za
obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) i Fond UN-a za djecu (UNICEF).
Godine 1947., nakon prekida pregovora o ponovnom ujedinjenju, pitanje Koreje prepušteno je
Ujedinjenim narodima. Do 1949. godine i SAD i Sovjetski Savez povukli su veći dio ratnih
okupacijskih postrojbi s Korejskog poluotoka. Američko povlačenje ostavilo je samo 16 000
Južnokorejaca naoružanih uglavnom pješačkim oružjem da se suoče s više od 150 000
pripadnika sjevernokorejske komunističke vojske s najmodernijim ruskim tenkovima,
zrakoplovima i topništvom. General Albert C. Wedemeyer, kojega je predsjednik Truman poslao
da procijeni situaciju, izvijestio je da komunisti predstavljaju izravnu prijetnju Južnoj Koreji. Bio
je ignoriran, a njegov izvještaj skriven od javnosti.
U siječnju 1950. godine sjevernokorejski premijer Kim llsung proglasio je „godinu ujedinjenja" i
počeo gomilati postrojbe duž 38. paralele. Kao i u budućem Zaljevskom ratu, američko
Ministarstvo vanjskih poslova, puno članova CFR-a, nije učinilo ništa. Trumanov ministar
vanjskih poslova, član CFR-a, Dean Acheson, javno je rekao daje Koreja izvan obrambene linije
SAD-a. „To je dalo jasan znak Kimu, koji je u lipnju, u/pokroviteljstvo Rusa, izvršio invaziju na
Južnu Koreju ”, piše Perloff.
Vmerički čelnici izražavali su iznenađenost i ljutnju zbog sjevernokorejskoga napada te zatražili
hitan sastanak Vijeća sigurnosti UN-a, tada sastavljenog od SADa Velike Britanije, Francuske,
Sovjetskoga Saveza i nacionalističke Kine.
Vijeće je u odsutnosti Sovjetskoga Saveza i s Kinom, koju je predstavljao samo antikomunist
Čang Kaišek, izglasalo intervenciju UN-a u Koreji. Teoretičari zavjere napominju daje tu odluku
mogao spriječiti ruski veto. Ali, neobično je da su sovjetski delegati bojkotirali sastanak zato što
UN nije priznao komunističku Kinu. Ubrzo nakon tog glasanja sovjetski su se delegati vratili iako
Narodna Republika Kina još nije bila priznata.
27. lipnja, uz odobrenje UN-a, predsjednik Truman naredio je američkim postrojbama
sudjelovanje u UN-ovoj „policijskoj akciji” obrane Južne Koreje. Tijekom srpnja i kolovoza,
brojčano i naoružanjem slabija južnokorejska vojska, zajedno s četiri slabo opremljene američke
divizije koje je poslao Truman, bila je potisnuta na vrh Korejskog poluotoka. Situacija je do
sredine rujna izgledala vrlo loše, a tada je general Douglas MacArthur izvršio sjajan i smion
napad na luku Inchon, smještenu na polovici poluotoka, kojim je prekinuta sjevernokorejska
borbena linija i kojom su presječene opskrbne rute.
Razbijeni Sjevernokorejci povukli su se pred postrojbama UN-a - od kojih su 90 posto činili
Amerikanci. Kad su borbe prešle 38. paralelu, Mao Zcdong je upozorio da bi svaki pokret
postrojbi UN-a prema rijeci Yalu Jiang na granici s Kinom bio neprihvatljiv. MacArthur je
upozorio Ministarstvo vanjskih poslova da se kineske postrojbe gomilaju sjeverno od te rijeke,
ali na njegova se upozorenja nisu obazirali. 25 studenog gotovo 200 000 kineskih
„dobrovoljaca” prešlo je Yalu Jiang i sukobilo se s nepripremljenim postrojbama UN-a. U
prosincu ih je prešlo još 500 000. Opet su Amerikanci i njihovi saveznici bili potisnuti, ali uspjeli
su se pregrupirati pa su se kasnije protunapadom vratili do 38. paralele. Rat se pretvorio u niz
akcija iznad i ispod sporne paralele.
Kao i u Vijetnamu, američka je vojska bila onemogućena političkim odlukama koje su je
spriječile da u potpunosti sudjeluje u korejskom sukobu. Ali, za razliku od Vijetnamskoga rata,
prilično ugledni vojni čelnici usprotivili su se tim ograničenjima i apelirali izravno na američku
javnost da ih podrži.
General MacArthur, junak Drugoga svjetskog rata, zapovjedio je zračnim snagama da
bombardiraju mostove na rijeci Yalu Jiang, što bi prekinulo kineske opskrbne i komunikacijske
linije. Obratio se naklonjenim članovima Kongresa da podrže njegove vojne akcije i dopuste

102
nacionalističkim Kinezima na Tajvanu da otvore drugi Iront protiv Kine kako bi se ublažio pritisak
na Koreju.
Službena reakcija bila je žustra. MacArthurove zapovijedi za bombardiranje poništio je general
George Marshall (otac Marshallova plana za obnovu Europe nakon Drugoga svjetskog rata i član
CFR-a kojega je predsjednik Truman povukao iz mirovine da mu bude ministar obrane). To je isti
Marshall koji je kao šef Glavnog stožera navodno bio unaprijed obaviješten o napadu na Pearl
Harbor.
MacArthuru je naređeno da ne bombardira ključne kineske opskrbne baze i da zapovijedi
pilotima da ne love neprijateljske zrakoplove u bijegu. Kineski zapovjednik Lin Piao reći će
kasnije: „Nikad ne bih izvršio napad te riskirao živote svojih ljudi i svoj vojnički ugled da nisam
bio uvjeren kako će Washington spriječiti generala MaeArthura da poduzme odgovarajuće
protumjere protiv mojih opskrbnih i komunikacijskih linija.”
Zbog obraćanja javnosti predsjednik Truman razriješio je MaeArthura dužnosti 10. travnja 1951.
godine. Zamijenio ga je general Matthevv B. Ridgevvav, koji je kasnije postao član CFR-a.
MacArthurov plan za diverzijski napad lajvana nikad nije ostvaren. Blokiran je Trumanovom
naredbom samo dva dana nakon sjevemokorejskog napada. IVema Vladinim dokumentima,
Truman je rekao: „Zapovjedio sam Sedmoj floti da spriječi svaki napad na hnrmozu [današnji
lajvan]. Kao dodatak tom potezu, pozivam kinesku Vladu na Formozi da prekine sve zračne i
pomorske operacije protiv kontinenta. Sedma flota pobrinut će se da to bude učinjeno.”
General Marshall također je odbio ponudu Cang Kaišeka da pošalje postrojbe kako bi pomogle
Amerikancima u Koreji.
Osim tih neshvatljivih naredbi kojima su se ograničavale vojne opcije, nevjerojatna je i činjenica
da su ruski zapovjednici upravljali sukobom na objema stranama. Zbog sporazuma iz Jalte i
zahvaljujući opskrbljivanju Sjeverne Koreje vojnom opremom i tehnologijom, sovjetski su vojni
dužnosnici uvelike nadzirali rat. Epperson je citirao priopćenje za tisak Pentagona koje označava
dva sovjetska časnika odgovornima za pokrete preko 38. paralele. Jedan od njih, general
Vasiljev, bio je zapravo prisluškivan dok je davao zapovijed za napad 25. lipnja 1951. godine.
Zapovjedni lanac generala Vasiljeva pružao se od Koreje preko Moskve do U N-ova glavnog
podtajnika za politička pitanja i pitanja Vijeća sigurnosti. Istodobno, zapovjedni lanac generala
MaeArthura išao je preko predsjednika Trumana do zamjenika glavnog tajnika UN-a za politička
pitanja i pitanja Vijeća sigurnosti, čiju je funkciju tada obnašao Rus Konstantin Zinčenko. To
znači da su sovjetski časnici nadgledali sjevemokorejsku ratnu strategiju izvještavajući drugoga
sovjetskog dužnosnika u istoj UN-ovoj službi koja je koordinirala savezničke ratne akcije.
„Ustvari, komunisti su upravljali objema stranama u ratu", piše Griffin. Ono što teoretičari
zavjera dosad nisu uzimali u obzir jest dokaz da su komunističku Rusiju od početka financirali i
kontrolirali najuži krugovi suvremenih američkih tajnih društava.
U ratu je na koncu došlo do pat-pozicije, što je završilo primirjem potpisanim 27. srpnja 1953.
godine, šest mjeseci nakon što je general Dvvight Eisenhower postao predsjednik SAD-a.
MacArthur je, napomenuvši da prvi put u svojoj vojnoj povijesti SAD nije uspio izvojevati
pobjedu, kasnije izjavio: „Nikad prije ova zemlja nije bila upletena u borbu na život i smrt s
neprijateljskom silom bez vojnoga cilja, bez politike osim ograničenja koja su utjecala na
operacije i zapravo čak bez službeno proglašenoga ratnog stanja." loje presedan u SAD-u koji
nas proganja do dana današnjeg.
J\o, je li opet postojala skrivena svrha tog naoko besmislenog sukoba, svrha koja dopire do
najviših krugova tajnih društava? Članak uForeignu Affairsuiz 1952.
godine objašnjava: „Značenje našeg iskustva u Koreji, kako ga ja vidim, u Pme je što smo
napravili povijesni napredak prema održivom sustavu kolektivne sigui nosti.” Dakle, Koreja je
bila još jedan korak naprijed prema ostvarivanju CFR-ova cilja jedinstvene svjetske vlade,

103
poduprt ujedinjenim vojnim zapovjedništvom kao u Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Član
CFR-a Dean Acheson kasnije je priznao: „Jedini razlog zašto sam rekao predsjedniku da se bori u
Koreji bio je taj da se potvrdi NATO.”
I NATO i Ujedinjeni narodi posljedica su najznačajnijeg događaja 20. stoljeća -Drugoga svjetskog
rata - a revni istraživač tu otkriva još jedan bjelodani otisak tajnih društava.

104
Uspon nacističkog kulta
Amerikancima odgojenim na ratnim propagandnim filmovima i izdanjima posvećenim samo
ratnoj tehnologiji i bitkama teško je povjerovati da je Drugi svjetski rat velikim dijelom bio
posljedica interne borbe između tajnih okultnih društava sastavljenih od bogatih biznismena
koja je naposljetku dovela do međunarodnih napetosti što su izazvale otvoreni rat.
Kao i u drugim sukobima, manipulacija i utjecaj tih društava može se otkriti u izvorištu i
financiranju tog rala, a ne na bojnom polju. Danas postoji obilje dokaza koji ukazuju na to da su
Drugi svjetski rat izazvali posrednici i članovi tajnih društava povezanih s iluminatima i
masonima i u Njemačkoj i u Britaniji. Upravo su se u tom „pravednom ratu" starija mistična
društva koja traže oslobođenje od Crkve i države stopila sa suvremenim tajnim društvima
kojima je ponajprije stalo do bogatstva, moći i kontrole.
„SirWinston Churchill osobno je... zahtijevao da se okultizam Nacističke partije ni pod kakvim
okolnostima ne otkrije širokoj javnosti", piše Trevor Ravenscroft, koji je tvrdio da je blisko
surađivao s dr. Walterom Johannesom Steinom, Churchillovim povjerljivim savjetnikom. „Zato
što Nijrnberški proces nije uspio identificirati narav zla koje je djelovalo iza vanjske fasade
nacionalsocijalizma, bio je uvjeren da moraju proći još tri desetljeća prije nego što će postojati
dovoljno brojno čitateljstvo koje će razumjeti inicijacijske obrede i metode crne magije jezgre
nacističkog vodstva."
Tu značajnu izjavu potvrdio je Airey Neave, jedan od tužitelja u Niirnbergu, koji je rekao da su
okultni aspekti djelovanja nacista proglašeni neprihvatljivima zato što se sud bojao psiholoških i
duhovnih implikacija u zapadnim zemljama. Također su smatrali da bi se takva vjerovanja,
oprečna općem racionalizmu, mogla iskoristiti za obranu koja bi se temeljila na neuračunljivosti
nacističkih voda.
Povijest prepoznaje Adolfa llitlera kao dominantnu figuru rata, stoga da bi se razumjela
umiješanost tajnih društava, mora se prvo razumjeti Mitler i podrijetlo njegove Nacističke
partije. Napisano je mnogo knjiga i članaka te snimljeno mnogo posebnih televizijskih emisija
koji dokumentiraju veze Hitlerovih nacista i okultnih društava, ali malo ih je uspjelo razjasniti da
je Hitler bio njihovo djelo.
Kako bi se potpuno shvatilo kako je i radi čega Hitler bio stvoren, treba pomno analizirati tajne
skupine koje su djelovale oko Hitlera, kao i njihove veze s vojnim obavještajnim službama.
Miđerovi nacisti bili su kudikamo više od običnoga političkog pokreta. Sebe su vidjeli kao vode
kvazireligijsko« pokreta poteklog iz tajnih organizacija čiji su ciljevi bili isti kao oni iluminata ili
slobodnih zidara. „Bili su kult... i kao kod svakog tipičnog kulta, glavni su im neprijatelji bili drugi
kultovi”, napominje Peter Levenda u dobro dokumentiranoj knjizi o nacistima i okultnom.
Hitler je sam to priznao izjavivši: „Svatko tko tumači nacionalsocijalizam samo kao politički
pokret ne zna ništa o njemu. On je više od religije; on je nastojanje da se stvori nov čovjek.”
Nacistički kult nastao je iz raznih organizacija, teologija i vjerovanja koja su postojala u
Njemačkoj na kraju Prvoga svjetskog rata, a sva potječu od misterija starijih skupina kao što su
bavarski iluminati,Germanenorden, slobodni zidari i teutonski vitezovi.
Preduvjet za razumijevanje tog podrijetla jest razumijevanjeProtokola učenih sionskih staraca,
poznatih i kaoProtokoli sionskih mudraca,popis postupaka za svjetsku prevlast. laj je dokument
možda uzrokovao najviše razaranja od svih književnih radova u novije doba.
Jedna verzijaProtokolanajprije se pojavila 1864. u Francuskoj u knjizi pod naslovomDijalog u
paklu između Machiavelltja i MontesquieuailiMachiavelliieva politika u19.stoljeću prema
jednom suvremeniku.Napisao ju je anonimno francuski odvjetnik iMaurice Joly, a shvaćena je
kao politička satira protiv Macchiavellijem nadahnutih makinacija Napoleona 111. Jolv je
navodno bio prijatelj Victora llugoa, a obojica su bila članovi Reda ruže i križa ili rozenkrojcera,
tajnoga društva koje je možda utjecalo na njegovo djelo. Jolyjev identitet bio je otkriven pa je

105
osuđen na petnaestomjesečnu zatvorsku kaznu zbog svoje drskosti, a knjiga je bila gotovo
zaboravljena.
Sredinom 1890-ih Jolvjevu opskurnu knjigu prepisala je i opremila antisemitskim materijalima
ruska Ohrana, carska tajna policija. Knjiga je pridodana djelu religioznog pisca po imenu Sergej
Nilus i objavljena kako bi se poklopila s osnivanjem prvoga cionističkog pokreta (koji je tražio
povratak u Palestinu) na Svjetskom kongresu Židova u švicarskom Basclu 1897.
godine.Protokolisu uključeni kao dodatak Nilusovoj knjizi djelomice naslovljenojAntikrist je
blizu.
Cilj je bio riješiti cara pritiska javnosti prikazujući ruske revolucionare kao pijune međunarodne
židovske zavjere. U dokumentu se tvrdilo da će židovska i masonska klika udružiti snage kako bi
stvorile jedinstvenu svjetsku vladu pomoću liberalizma i socijalizma, a ta je zavjerenička teorija
još živa u nekim krugovima.
ČitateljeProtokolajoš uvijek hvata jeza od proročanskog opisa metodologije za tiraniju
nekolicine. Njihova se poruka posve podudara s elitističkim nazorima ljudi poput Cecila Rhodesa
i Rothschilda. „Mi smo izabrani, mi smo jedini pravi ljudi. Naši umovi zrače istinskom moći duha;
inteligencija ostatka svijeta tek je instinktivna i životinjska. Oni mogu vidjeti, ali ne mogu
predvidjeti; njihova je domišljatost samo materijalna. Ne proizlazi li iz toga da nas je sama
priroda predodredila da dominiramo cijelim svijetom?" stoji uProtokolima.„Izvana, međutim, u
našem službenom' izražavanju, odabrat ćemo suprotan postupak i uvijek davati sve od sebe
kako bismo se činili časnima i susretljivima. Državnikove riječi ne moraju se uvijek podudarati s
njegovim postupcima. Držimo li se tih načela, vlade i narodi koje smo na taj način pripremili
primat će naše zadužnice kao gotovinu. Jednog će nas dana prihvatiti kao dobročinitelje i
spasitelje ljudske rase. Ako nam se bilo koja država usudi oduprijeti, ako njezini susjedi pristanu
uz nju protiv nas, pokrenut ćemo svjetski rat."
Protokolidalje objašnjavaju kako će cilj svjetske prevlasti biti dostignut kontroliranjem javnoga
mišljenja, kontroliranjem onoga što čuje, stvaranjem novih sukoba ili restauracijom starih
poredaka, širenjem gladi, neimaštine i pošasti, zavođenjem i smućivanjem mladeži. ..Svim tim
metodama tako ćemo slomiti države da će biti primorane ponuditi nam svjetsku prevlast”,
najavljuju.
Neki od 24 protokola imaju kratak sažetak. Ako je vjerovati ijednom njihovu dijelu, oni otkrivaju
jasnu vezu sa slobodnim zidarima i drevnim misterijima, kao i zapanjujuće upute za
podjarmljivanje svijeta. Zato što su prije Prvoga svjetskog rataProtokolibili prerađeni i pripisani
Židovima, s namjerom pobuđivanja protužidovskog raspoloženja, izrazgojim,pogrdna židovska
riječ za nežidova, zamijenjena je izrazom „mase”. Relevantne točke uključuju:
- Plan Protokola „ostat će nevidljivim do trenutka kad stekne toliku snagu da ga više nikakva
prepredenost ne može potkopati". (Protokol 1)
- „Ratovi, koliko je to moguće, ne bi smjeli rezultirati teritorijalnim dobicima.” (Protokol 2)
- „Umovi [masa] moraju biti preusmjereni prema industriji i trgovini. Iako će svi narodi biti
obuzeti jurnjavom za dobiti i... neće primjećivati zajedničkog neprijatelja." (Protokol 4)
- „Pokrenut ćemo pojačanu centralizaciju vlasti”, (Protokol 5) moramo stvoriti nadvladu
predstavljajući je kao zaštitnicu i dobrotvorku svih onih koji joj je se dobrovoljno pokore...
Ubrzo ćemo početi stvarati goleme monopole..." (Protokol 6)
- „Pojačano naoružavanje, povećanje policijskih snaga... [tako da će] u svim državama svijeta,
osim nas, [biti] samo mase proletarijata, nekolicina milijunaša odanih našim interesima, policija
i vojnici.” (Protokol 7)
- „Predat ćemo vladarsku moć u ruke osoba s takvom prošlošću i reputacijom da između njih i
naroda leži ponor, osobe koje će se, u slučaju nepokoravanja našim uputama, morati suočiti s
optužbama za kriminal...” (Protokol 8)

106
- „Zaludili smo, smutili i iskvarili mladež [masa] odgojivši ih na načelima i teorijama za koje
znamo da su pogrešne...” < Protokol 9) „Uništit ćemo među masama važnost obitelji i njezinu
obrazovnu vrijednost." (Protokol 10)
- „Smislili smo svu tu politiku i usadili je u umove [masa]... kako bismo zaobilaznim putem
postigli ono što je... nedohvatno na izravan način... Upravo je to poslužilo kao temelj naše
organizacije tajne masonerije, koja je nepoznata, i čije ciljeve čak ni ne naslućuje ta... stoka,
koju smo namamili u lažno mnoštvo masonskih loža kako bismo bacili prašinu u oči njihovim
drugovima." (Protokol 11)
- „Koju ulogu igra tisak danas?... Služi sebičnim ciljevima... Često je plitak, nepravedan, lažljiv, a
veći dio javnosti nema pojma o tome kojim ciljevima tisak uistinu služi. Čvrsto ćemo ga
zauzdati... Nijedna vijest neće izaći u javnost bez našega nadzora..." (Protokol 12)
- .Potreba za kruhom svagdanjim prisiljava mase da šute i pokorno nam služe... Kako same mase
ne bi naslutile što im se sprema, dodatno ćemo ih odvratiti zabavom, igrama, razbibrigama,
strastima, narodnim domovima [nema televizije u to doba]. Ubrzo ćemo putem tiska predlagati
natjecanja u umjetnosti, u svim vrstama sporta..." (Protokol 13)
- „Bit će nepoželjno da postoji ijedna druga religija osim naše... Stoga moramo zbrisati sve
oblike vjerovanja." (Protokol 14) „Sloboda savjesti proglašava se posvuda, tako da nas sad samo
godine dijele od časa potpunog uništenja kršćanske religije, dok ćemo s drugim religijama imati
još manje teškoća pri obračunavanju.” (Protokol 17)
- „Kad konačno u cijelosti uspostavimo svoju vladavinu pomoću državnih udara, koji će posvuda
biti pripremljeni za jedan te isti dan... zadaća će nam biti da se pobrinemo da protiv nas ne bude
više nikakvih urota. U tu ćemo svrhu nemilosrdno pobiti sve koji uzmu oružje u ruke kako bi se
oduprli našem dolasku... Sve nalik na tajno društvo također će biti kažnjivo smrću... (IVotokol
15)
- „Prema našem programu jedna trećina [masa] nadzirat će ostale iz osjećaja dužnosti, po
načelu dobrovoljnoga služenja Državi. Neće biti sramota uhoditi ili potkazivati, nego vrlina...
kako [bismo] drukčije... povećali... nerede?" (Protokol 17) „Buntovništvo nije ništa drugo doli
štektanje psića na slona... Kako bismo uništili ugled junaštva, politički zločinci bit će procesuirani
u kategoriji krade, umorstva i svih vrsta odvratnih i prljavih zločina. Tada će ih javno mnijenje...
žigosati s jednakim prezirom.” (Protokol 19) „Sve dok [protivnici] ne počine neko neprikriveno
djelo nećemo ih ni pipnuti, već samo uvesti u u njihove krugove nadzorne elemente...”
(Protokol 18)
Daljnji protokoli bave se financijama. Protokol 20 poziva na opće oporezivanje, Lzakonitu
konfiskaciju bilo kojeg iznosa radi reguliranja optjecaja u Državi”. To će biti bopraćeno
„progresivnim porezom na imovinu” a onda na koncu i stupnjevitim porezom na dohodak,
„porezom koji se povećava u odnosu na kapital", kao i porezima na odaju, ..novčani prihod",
nasljedstvo i prijenos vlasništva. Raspravlja se o „zamjeni pirnatoga novca opterećenog
kamatama”, budući da „izazivamo ekonomske krize... ino povlačenjem novca iz optjecaja”.
Protokolitakođer naširoko razmatraju pozajmice, za koje tvrdi da „vise poput moklova mača
iznad glava vladara, koji umjesto da uzimaju od svojih podanika oću privremenog poreza, prose
ispruženih ruku od naših bankara”.
Tko god izdaoProtokoleočito je razumio tajne bankarstva. U odjeljku koji bi mogao biti
naslovljen „Nacionalni dug SAD-a”, u Protokolu 20 stoji: „Pozajmica je izdavanje državnih
mjenica s kamatnim postotkom u razmjeru s iznosom pozajmlienog kapitala.” Nadalje se
objašnjava: „Ako pristojba za pozajmicu iznosi 5% [prilična kamata za to doba] onda će država
dvadeset godina uludo plaćati postotke čiji će iznos biti skoro u visini posuđenoga, za četrdeset
godina platit će dvostruko, a za šezdeset godina trostruko od pozajmice, a dug uvijek ostaje
jednak i nepokriven.”

107
Autor je također utvrdio da nitko neće shvatiti što se dogada. „Tako ćemo urediti naš sustav
računanja da ni vladar ni sitni namještenik neće moći neprimjetno podići ni najmanji iznos, osim
ako je dio isplaniranoga u kojoj od namjena.”
UProtokolimase vidi i veza s drevnim misterijima, aludiranjem na loze kao što je „sjeme
Davidovo”, „tajne misterije” pa čak i na „simboličkog zmaja”, simbol najstarijih kultova.
Samog su NilusaProtokoliočito posve opčinili. Zvučeći jezivo slično današnjim televizijskim
propovjednicima, napisao je 1905. godine da se nada kako će „upozoriti na opasnost one koji
još uvijek imaju uši da čuju i oči da vide kako se događaji u svijetu zastrašujuće ubrzavaju:
svađe, ratovi, glasine, gladi, epidemije, potresi - sve što je još jučer biio nemoguće, danas je
gotovo činjenica... Sve stoljetne svađe i raskoli moraju se zaboraviti u ime neizbježne potrebe za
pripremu protiv Antikristova dolaska.”
Usprkos njihovu sumnjivu podrijetlu,Protokolesu ozbiljno shvatili mnogi moćni ljudi, uključujući
njemačkoga cara Vilima II., ruskoga cara Nikolu I. i američkog industrijalca Henryja Forda, koji se
njima poslužio kako bi nagovarao američki Senat da ne pristupi Ligi naroda predsjednika
Wilsona.
Ohranin plan bio je previše uspješan. Došlo je do kontrarevolucije i uslijedili su dobrovoljački
pogromi ruskih Zidova, koje je potaknula caristička propaganda. Neprekidna nestabilnost i
nasilje konačno su rezultirali Ruskom revolucijom 1905. godine, za vrijeme koje su caristički
elementi ponovno izvukliProtokolekako bi razjarili javnost.
Uitler je smatraoProtokolestvarnim proglasom unatoč dokazima o izmišljotini. UMein
Kumpfunapisao je: „Navodno su krivotvorina', o kojojFrankfurter Zeitungcvili i vrišti svijetu
jednom tjedno; to je najbolji dokaz da su ipak autentični... Ali, najbolji sud o njima daje
stvarnost. Tko god istražuje povijesni razvoj u posljednjih stotinu godina sa stajališta ove knjige
[Protokola], odmah će shvatiti i galamu židovskoga tiska. Jer čim je ta knjiga postala zajedničko
vlasništvo naroda, židovska je opasnost morala biti onemogućena.”
Premda je poricao autentičnostProtokola,Hitlerov suvremenik i antinacist, Konrad Heiden u
njima je vidio i određenu točnost. „Danas je neosporno dokazano da je riječ o krivotvorini, no
ipak je ostalo nešto neizmjerno značajno: udžbenik za svjetsku prevlast... važno načelo
nejednakosti bori se da očuva svoju vladavinu; filozofija vladajuće klase o prirodnoj hijerarhiji, o
prirođenim razlikama među ljudima. Čim je to načelo izraženo u obliku povijesnih događaja,
ubrzo poprima i aspekt zavjere... DuhProtokolastoga sadrži povijesnu istinu premda su sve
činjenice iznijete u njima krivotvorine.”
Upravo zbog mogućnosti „povijesne istine”,Protokolineprekidno kruže od svojih početaka.
Danas ih autori koji pišu o zavjerama smatraju stvarnim programom koji prethodi nacizmu i
komunizmu. Neki tvrde da je Joly jednostavno uključio u svoju knjigu ideje koje je čuo kao član
tajnog društva. David leke vidi „napadnu sličnost” izmeđuProtokolai zaplijenjenih tajnih
dokumenata zagonetnih bavarskih iluminata s kraja 18. stoljeća. „Ja ih zovem Protokolima
iluminata”, piše leke, uz određeni odmak s obzirom na brojne masonske reference u njima.
AutoriSvete knn, Svetog gralaimaju još intrigantniji pogled naProtokole.Napominju da izvorno
Nilusovo izdanje sadrži reference na kralja, kao i na „masonsko kraljevstvo”, pojmove koji očito
nisu židovskoga podrijetla. Osim toga, završava se očitovanjem: „Potpisali predstavnici Siona 33.
stupnja.”
Ti autori zaključuju da je Nilus stvorio „radikalno izmijenjen tekst” temeljen na pravovaljanom
izvorniku koji je kreirala „neka masonska organizacija ili masonski rijentirano tajno društvo koje
je prihvatilo riječ 'Sion i koji je doista mogao biti ozbiljan plan za infiltriranje među slobodne
zidare i stjecanje globalne prevlasti. Ukazali su na jedno tajno društvo kao na glavnog sumnjivca
- zagonetni Sionski priorat, o kojemu će kasnije biti više govora.

108
Protokolibi doista mogli odražavati neku dublju zavjeru iza njihove namjene da potaknu
antisemitizam, skrivenu među najvišim krugovima iluminata i slobodnih zidara.
Ljeta 1917. godine, mladi estonski Židov po imenu Alfred Rosenberg bio je student u Moskvi,
gdje je dobio primjerakProtokolaod nekog neznanca. Nakon Ruske revolucije sljedeće godine,
Rosenberg je kao antiboljševik pobjegao u Njemačku, gdje je iskoristio knjigu kako bi ušao u
jedno tajno društvo u Miinchenu, što je bio potez koji je imao dalekosežne posljedice po svijet.
Krajem 1918. godine Rosenberg je pokazaoProtokolevremešnom minhenskom novinskom
nakladniku po imenu Dietrich Eckart. Piću sklon bonvivan i jedan od poznatijih pjesnika u
tadašnjoj Njemačkoj, Eckart je bio očaran tim planom za svjetsku prevlast. Predstavio je
Rosenberga kolegama članovimaThule Gesellschaftaili Društva ITiule, skupine za „književne
razgovore koju je osnovao barun Rudolf reiherr von Sebottendorff. Pokazalo se da je društvo
samo paravan za još tajnije društvo, (jermanenordenili Njemački red. Oba su bila antisemitske
nacionalističke anizacije protkane vjerovanjima u nadnaravno. Eckart je tvrdio da je „kršćanski
istik” koji je, prema članku koji je napisao Rosenberg nakon Eckartove smrti, biu pućen u drevnu
indijsku predaju o kozmičkoj svijesti (atman)i ideju da je stvarnost pravo iluzija(maya).
Sebotendorff, Eckart i drugi unutar Društva Thule bili su pod velikim utjeta|em rovanja
najistaknutije dvadesetostoljetne okultne skupine - Teozofskoga društva.

109
Teozofi, članovi Društva Thule i pripadnici drugih kultova
Izraz teozofija potječe od grčkih riječitheos(bog) isophia(mudrost) i tumači se kao „božanska
mudrost”.
Teozofija je ušla u uporabu 1875. godine kad je mističarka ruskoga podrijetla Helena Petrovna
Blavatsky u New Yorku osnovala Teozofsko društvo. Blavatsky je emigrirala u Ameriku 1873.
oodine nakon dugogodišnjih putovanja i istraživanja po Europi i Bliskom istoku.
Između 1877. i 1888. godine, Blavatsky je objavila okultne materijale uključujući dvije svoje
najpoznatije knjigeRazotkrivena IzidaiTajni nauk.Nakana obiju bila je da ponude
kvaziznanstvenu potporu religiji, čiji je utjecaj tada bio u opadanju zahvaljujući znanstvenim
otkrićima i teorijama Charlesa Danvina.
Godine 1878., Blavatsky je zajedno sa svojim gorljivim sljedbenikom, pukovnikom američke
vojske Henryjem Steelom Olcottom, preselila sjedište društva u Madras u Indiji, gdje je ostalo
do danas. Teozofska društva šire se preko Istoka u Europu i Ameriku, privlačeći znatnu
pozornost na istočnjačke filozofije. To promicanje hinduizma i budizma uvelike je utjecalo na
pojedine religijski orijentirane pokrete uključujući „Jesam”, Liberalnu katoličku crkvu,
rozenkrojcere, Crkvu jedinstva i, u novije doba, razne „nevv age” skupine.
Teozofija crpi svoja razmišljanja od istih starih filozofa koje su štovala tajna društva poput
slobodnih zidara, iluminata i okruglih stolova - Platona i Pitagore, kao i od egipatskih starih
misterijskih škola. Prema Nesti Webster, bilo je očito da je Blavatsky uvelike crpila i iz hebrejske
kabale i Talmuda, potvrđujući vezu s drevnim misterijima.
Pišući 1924. godine, Webster je upozorila: „Teozofsko društvo nije kružok, nego propagandno
društvo koje teži zamijeniti čisto i jednostavno učenje kršćanstva začudnom smjesom
istočnjačkog praznovjerja, kabalizma i osamnaestostoljetnog šarlatanstva...”
To je društvo propovijedalo vjeru u jednog stvoritelja, u to da postoji skriveno jedinstvo u
svemiru koje uključuje sve ljude, da se tajna značenja nalaze u svim religijama i, što je
najkontroverznije, da „veliki učitelji” ili „adepti”, katkad zvani „veliko bijelo bratstvo”, tajno
upravljaju evolucijom čovječanstva.
Blavatsky je osnivanjem njemačkog ogranka Teozofskoga društva 1884. godine donijela i svoje
vjerovanje u kanaliziranje, reinkarnaciju, rasnu superiornost i izvanzemaljske posjete ljudima,
koji će kasnije formirati teološku osnovu nacizma.
„Njemački okultisti kao što su Lanz von Liebenfels, Guido von List i Rudolf von Sebottendorff
mnogo su toga prisvojili od Blavatskyjeve. Nastojali su dokazati da su stari Germani bili čuvari
tajne znanosti - koja potječe iz raja/Atlantide", piše William Henry.
„Temelj mnogih kasnijih nacističkih projekata može se naći... u idejama koje je prva
popularizirala Blavatsky”, slaže se Levenda, koji je potanko opisao veze s drugim europskim
tajnim organizacijama. „Imamo Teozofsko društvo, OTO [Ordo Templi Orientis ili istočnjačke
templare], Antropozofsko društvo [dr. Rudolfa Steinera] i Red zlatne zore isprepletene u
incestuoznom zagrljaju.”
Nakon Prvoga svjetskog rata, okultna društva počela su se spajati s političkim aktivizmom,
osobito u južnoj Njemačkoj.
Miinchen je bio preplavljen antikomunističkim izbjeglicama iz Rusije, a Dietrich Eckart bio je
presretan što je uProtokolimanašao ono što je smatrao konačnim dokazom židovsko-masonsko-
boljševičke svjetske zavjere o kojoj se dugo teoretiziralo. Pobrinuo se za njihovo brzo
objavljivanje, a knjiga se munjevito proširila Njemačkom, Europom pa čak i Amerikom. „Priča o
kolanjuProtokola sionskih mudracakao da ukazuje na postojanje međunarodne mreže tajnih
veza i suradničkih sila... prilično jasno opisanih u samimProtokolima",komentira Heiden.
Protokolisu bili osobito dobro primljeni u Njemačkoj, gdje se izbezumljeno i osiromašeno
stanovništvo pitalo zašto je Njemačka izgubila rat. Bez crnaca, Hispanaca ili Azijaca pri ruci,

110
sudbina žrtvenog jarca zapala je istočnoeuropske Zidove. KolanjeProtokolarasplamsalo je
dugotinjajući antisemitizam u užarenu lomaču mržnje i razdora.
Političke struje borile su se u cijeloj zemlji, a novopristigla komunistička filozofija stjecala je
mnoštvo poklonika u razočaranoj javnosti nenavikloj na samoupravljanje.
Radi otpora toj komunističkoj prijetnji i sve većem kaosu, samo u Miinchenu nastalo je više od
dvadeset desničarskih nacionalističkih organizacija. Među njima je bilo i Društvo Thule, nazvano
po mitskoj germanskoj domovini okovanoj ledom, Ult ima Thule. Znak društva bila je svastika
iznad mača.
Thule je prema razmišljanjima njemačkih okultista bila teutonska Atlantida, istični prapovijesni
otok u sjevernim krajevima za koji se vjerovalo da je domovina no nestale civilizacije
izvanzemaljaca koji su izgubili svijest o svojemu podrijetlu krijući se s ljudima. Eckart,
Sebottendorff i njihovi sljedbenici vjerovali su da je napred-znanost ITiule preživjela kroz
stoljeća tako što su je prenosili odabrani pojedinci ćcni u tu tajnu i ezoteričnu mudrost. Članovi
Društva Thule neprestano su tragali tom mudrošću putem obreda čija je namjena bila kontakt
sa superiornim bićima. „Svi u jezgri te skupine bili su sotonisti koji su prakticirali crnu magiju",
piše irvor Ravenscroft. „To znači da ih je zanimalo isključivo uzdizanje svijesti putem obreda
kako bi postali svjesni zla i neljudskih inteligencija u svemiru te tako stekli sposobnost
komunikacije s tim inteligencijama. A glavni adept tog kruga bio je Dietrich Eckart.”
Dobro je poznato da je u Miinchenu tijekom tih turbulentnih poslijeratnih godina bilo nekoliko
stotina nerazriješenih „političkih" umorstava i otmica. J upravo među tim nestalim osobama, od
kojih su većina bili ili Židovi ili komunisti, moramo tražiti 'žrtve' ubijene u obredima 'astrološke
magije' koje su izvodili Dietrich Eckart i najuža jezgraThule Gesellschafta", optužuje Ravenscroft,
koji je tvrdio kako je „dobro poznata činjenica” da su članovi Društva Thule bili „društvo
ubojica”.
Bili ubojice ili ne, točno je da su 7. travnja 1919. godine, kad su komunistički revolucionari na
kratko preuzeli Miinchen proglasivši Bavarsku Sovjetsku Republiku, jedini ljudi koje su
revolucionari uhićivali i pogubljivali kao opasne subverzivce bili članovi Društva Thule,
uključujući njihova mladog tajnika i princa von I'hurn und Taxisa. Do 3. svibnja, vojni su veterani,
koji su sačinjavaliFreikorps,sa svojim kacigama ukrašenim svastikom Društva Thule, oslobodili
Miinchen od boljševika. Bila je to posljednja ozbiljna komunistička prijetnja Njemačkoj sve do
razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata.
Monarhisti i industrijalci iz Društva Thule znali su da moraju osvojiti potporu običnih radnika
kako bi pobijedili radničke sindikate prepune socijalista. U tu su svrhu odabrali dvostranu
strategiju. Dok su minhenski poslovni, vojni i intelektualni čelnici kovali urote na sastancima
Društva Thule u hoteluVier Jahreszeiten,osnovana je druga, radnička organizacija, Njemačka
radnička partija, koju su vodili sportski novinar Karl Harrer i željeznički strojar Anton Drexler.
Prema urednicimaTime-Lifea,„Društvo [ Iliule] se obratilo Drexleru zato što se nadalo da će
potaknuti radničku revoluciju, ali nije znalo ništa o radnicima”.
Stranka je osnovana u siječnju 1919. godine spajanjem Drexlerova Odbora nezavisnih radnika s
Harrerovim Radničkim političkim krugom. Krug je osnovao teozof Sebottendorff, koji je
sudjelovao i u stvaranju tajnogGermanenordem.
Germatienordenje bio red po uzoru na slobodne zidare, ali nedvojbeno antimasonski i
antižidovski, sa zamršenim inicijacijama i ceremonijama kojima se veličala slava njemačke
mitologije i srednjovjekovnih teutonskih vitezova, koji su osnovani uz pomoć vitezova templara.
Ugledni Hitlerov biograf John Toland opisao je Sebottendorffa samo kao „tajanstvena čovjeka” i
Platonova poklonika. Kako se ispostavilo, Sebottendorff je zapravo rođen kao Rudolf Glauer, sin
drezdenskog vlakovođe. Grof je rekao da ga je zakonito usvojio grof Heinrich von Sebottendorff

111
te da ima pravo prisvojiti naslijeđenu titulu. Eckart i ostali nisu htjeli otkriti njegov pravi
identitet zbog straha da ne diskreditiraju svoju ideju.
Općenito smatran subverzivnim, SebottendorffovGermanenordenstvorio je Društvo Thule kao
paravan. „Izvorna predodžba modernih članova Društva Thule bila je krajnje sirova i naivna”,
piše Ravenscroft. „Sofisticiranije verzije legende o Thuli tek su se postupno razvile u rukama
Dietricha Eckarta i generala Karla Haushoffcra, a kasnije su usavršene i proširene prema
uputamaReichsfuhreraSS-a Heinricha Himmlera koji je zastrašivao velik dio njemačkoga
sveučilišnog svijeta kako bi pružili profesionalnu pomoć i ovjekovječili mit o njemačkoj rasnoj
superirornosti.”
Prema Williamu Bramleyju, Haushofer je bio član „Vrila”, još jednog tajnog društva, koje se
zasnivalo na knjizi britanskoga rozenkrojcera lorda Bulvvarda Littona o posjeti arijevske
„nadrase” Zemlji u dalekoj prošlosti. Haustiofer je bio mentor i Hitleru i njegovu zamjeniku
Rudolfu Hessu. Himmler je bio i istaknuti član „Vrila".
Haushofer je mnogo putovao na Daleki istok prije nego što je postao general carske vojske.
„Njegove stare veze s utjecajnim japanskim biznismenima i državnicima bile su ključne za
stvaranje njemačko-japanskoga savezništva u Drugom svjetskom ratu”, piše Levenda. „Također
je bio prvi visoko pozicionirani nacist koji je uspostavio važne odnose s južnoameričkim vladama
u očekivanju vojne i političke akcije protiv SAD-a, odnose koji će kasnije iskoristiti ratni zločinci -
i nacistički kultisti - bježeći izvan dohvata niirnberških tužitelja.” Haushofer je kao profesor na
Sveučilištu u Miinchenu razradio Hitlerovu politikuLehensrauma, „životnoga prostora” za
okruženu Njemačku.
Uz potporu nasilnih smeđekošuljaša kapetana Emsta Rohma i nahuškana protužidovskim i
protuboljševičkim tiradama, mlađa Njemačka radnička partija pridružila se sve većoj oporbi
nestabilnoj vajmarskoj vladi.
Eckart, koji je bio član i mlađe Partije i Društva Thule, shvaćao je da Njemačka radnička partija
treba vodu. „Trebamo na čelu osobu koja može podnijeti zvuk strojnice. Rulja im mora utjerati
strah u kosti. Ne možemo iskoristiti nekog časnika zato što im ljudi više ne vjeruju. Najbolji bi
bio neki radnik koji zna kako govoriti... Ne mora biti osobito pametan... Mora biti neženja, onda
ćemo privući žene”, rekao je ••novima za vrijeme jednog sastanka 1919. godine.

112
Vođa dolazi
Eckart je našao svojega vodu u vojnom obavještajnom agentu poslanom da se infiltrira u partiju
- propalom slikaru rođenom u Austriji, Adolfu Hitleru, jednom opisanom kao „dijete
iluminizma”.
Dobro je dokumentirano kako je Hitler dijelio Eckartovo zanimanje za nadnaravno i okultno.
Kao dijete rastao je u Austriji na junačkim narodnim pričama o teutonskim vitezovima.
Kao siromašan umjetnik u Beču prije Prvoga svjetskog rata, Hitler je obilazio stare knjižare
puneći si glavu ezoteričnim predajama i protužidovskom propagandom. Bio je obožavatelj
Hegela i njegove filozofije, a proučavao je drevnu povijest, istočnjačke religije, jogu, okultizam,
hipnotizam, teozofiju i astrologiju.
Prema Ravenscroftu, čak je tražio prosvjetljenje u stilu 1960-ih godina uzimajući halucinogene
droge. ,.U malom uredu knjižare u staroj gradskoj četvrti Ernst Pretzsche [vlasnik knjižare]
otkrio je Hitleru tajne skrivene iza astrološkog i alkemijskog simbolizma potrage za gralom”, piše
on. „Upravo je ondje zlokobni grbavac dao svom monstruoznom gojencu drogu koja je izazvala
vidovnjačku viziju Azteka, čarobni pejotl obožavan poput božanstva.”
Ravenscroft, bivši britanski komandoski časnik, napominje daje Hitler, dok je boravio u Beču,
postao opsjednut takozvanim „Kopljem sudbine”, navodno kopljem rimskoga vojnika Gaja
Kasija koji će postati poznat kao Longin. Prema legendi, Longin je kopljem probo bok Isusu na
križu, ne da bi ga kaznio, nego da bi mu milostivo skratio muke. Navodno se radi o koplju
izloženom u muzeju Hofburg u Beču.
Tamo je, prema Ravenscroftu, mladi Hitler doznao za legendu prema kojoj onaj koji
posjedujeHeilige Lanze,ili Sveto koplje, kontrolira sudbinu svijeta. U svojoj knjiziKoplje
sudbineRavenscroft izrađuje bogat vez njemačke povijesti i folklora, povezujući Hitlera i koplje s
iscrpnom poviješću magije, okultizma i tajnih društava.
Ravenscroft je svoje spoznaje o koplju i o Hitleru pripisivao svojem mentoru, dr. \Valteru
Johannesu Steinu, bečkom znanstveniku i filozofu koji je poznavao Hitlera, ali je kasnije
pobjegao u Englesku. Stein je govorio o tome kako je Hitler pao u trans dok je ..kanalizirao”
neko neljudsko biće u blizini koplja. „Hitlerov duševni život nije bio u tom trenutku dovoljno
zreo kako bi održao svijest o sebi i svojoj okolini kad je to izvanzemaljsko biće ušlo u njega",
objašnjavao je Stein Ravenscroftu.
To kanaliziranje nalik na trans primiietio je jedan slušatelj za vrijeme jednog Hitlerova govora:
„Samo je govorio i govorio, kao ploča koia se vrti, sat i pol prije nego što se potpuno iscrpio... a
kad je završio i ostao bez daha, samo je sjeo, opet kao jednostavan i pristojan čovjek... Kao da
se prebacio u drugu brzinu. A nije bilo međurazdoblja.”
Sam Hitler aludirao je na metafizičku kontrolu. Spomenuo je pojedinim suradnicima da ga vodi
„unutarnji glas" i jednom je rekao: „Slijedim put točno i sigurno poput mjesečara."
Također za vrijeme boravka u Beču, Hitler je upoznao Jorga Lanza von Liebenfelsa,
nakladnikaOstare,časopisa o okultnim i ezoteričnim temama. Liebenfels, cistercitski redovnik
koji je osnovao tajni antisemitski Red novih templara, zajedno sa svojim mentorom, Guidom
von Listom, htio je obnoviti srednjovjekovno bratstvo teutonskih vitezova koji su rabili svastiku
kao svoj znak.
List je bio cijenjen autor koji je pisao o pangermanskom misticizmu, sve dok nije otjeran iz Beča
nakon otkrića da je njegovo tajno bratstvo uključivalo seksualne perverzije i „srednjovjekovnu
crnu magiju". Upravo je Liebenfelsova i Listova filozofija, koja je uzdizala slavu poganskog
okultizma i superiornost arijske rase, dala temelj za Društvo Thule. „Listovo i Liebenfelsovo ime
ubrzo je postalo sinonim za pangermanskivolkischpokret koji je kasnije rezultirao Nacističkom
partijom", piše Levenda.

113
Mo god Hitler saznao u Beču, to ga je drastično promijenilo. Dotad pobožni katolički momak iz
crkvenog zbora, koji je razmišljao o tome da postane svećenik, tao je otvoreno antireligiozan i
čak je bio optužen da prtlja sa sotonizmom, crson je ponudio ovu vezu: „Dakle, svastika je bila
simbol Društva Thule; bila je simbol Nacističke partije; bila je i nekako povezana sa simbolom
boga Sunca; a bog nce bio je simbol Lucifera.”
Kao potpora optužbi za obožavanje Sotone, koja osim toga odražava Hitlerovu ’injenost
nadnaravnim, može poslužiti pjesma koju je napisao 1915. godine dok služio u njemačkoj vojsci
na istočnom bojištu. Ponovno ju je objavio John TolandAdolfu Hitleru:
Često odem za tužnih noći Do Wotattova hrasta na tihom proplanku S mračnim moćima da
istkam savez —
Runa koju Mjesec stvara svojom čarolijom I svi puni drskosti tijekom dana Postaju sitni od
čarobne formule!
Hitlerova veza s nadnaravnim postala je osobnija nakon što ga je oslijepio iperit vrijeme
britanskoga napada u noći između 13. i 14. listopada 1918. godine.
Poslali su ga u bolnicu u Paseualk, a vid mu se poboljšao kad je od pastora koji mu je bio u
posjetu saznao za poraz Njemačke i potpisivanje primirja.
Dok je venuo u očaju, doživio je nadnaravnu viziju. ..Poput svete Ivane, čuo je glasove koji ga
pozivaju da spasi Njemačku”, piše Toland. „Najednom, dogodilo se čudo', tama koja je
okruživala Hitlera nestala je. Opet je mogao vidjeti! Svečano se zakleo, kao što je obećao, da će
postati političar i posvetiti svoju energiju izvršavanju naredbe koju je dobio'.”
Peter Levenda vidi Hitlerovo iskustvo kao „neku vrstu mističnoga prosvjetljenja, poput onoga
koje je doživio Guido von List mnogo godina ranije za vrijeme vlastitoga privremenog sljepila - ili
poput onog P&vlova na putu u Damask - jer otada je Adolf I litler bio drukčiji”.
Stigavši u Miinchen nakon rata, kaplar Hitler dobio je ponižavajući posao čuvanja zatvorenika do
komunističkog preuzimanja vlasti u proljeće 1919. godine. Kad jeReichsuehrnapustio grad, Hitler
je ostao kako bi uhodio revolucionare. Kasnije, kad su vojska iFreikorpsponovno preuzeli
Miinchen, upravo je Hitler mirno hodao uz postrojene zarobljene komuniste i izdvajao kolovođe
radi pogubljenja.
Kao nagradu za taj tajni posao, Hitler je bio dodijeljen Službi za tisak i informiranje Političkog
odjela njemačke vojske, što je bila jedva prikrivena vojna obavještajna služba. Do jeseni 1919.
uhodio je razne revolucionarne skupine koje su nastajale na uzburkanoj bavarskoj političkoj
sceni. Hitlerov zapovjednik, kapetan Karl Mavr sjećao se da je Hitler podsjećao na „umorna psa
lutalicu koji traži gazdu... spreman dijeliti sudbinu sa svakim tko bi iskazao ljubaznost" i da je bio
„potpuno ravnodušan prema njemačkim ljudima i njihovim sudbinama”.
Hitler se prisjećao: „Jednog sam dana dobio zapovijed iz stožera da otkrijem što stoji iza, po
svemu sudeći, političkoga društva koje pod imenom Njemačka radnička partija' namjerava
održati skup... trebao sam otići onamo, vidjeti o kakvom se društvu radi te dati o tome
izvještaj.” Stigavši u pivnicu Sterneckerbrau, nije bio previše impresioniran. „Našao sam ondje
20 - 25 ljudi, uglavnom iz nižih slojeva”, pisao je Hitler. Mladi vojni agent „zapanjio je” mali skup
navodeći razloge protiv prijedloga da Bavarska prekine veze s Prusijom.
Na njegovo iznenađenje, nekoliko dana kasnije u Hitlerovu vojarnu stigla je dopisnica kojom ga
obavještavaju da je primljen u Njemačku radničku partiju. „Nisam znao bih li se ljutio ili smijao”,
pisao je. „Nisam kanio priključiti se nekoj konfekcijskoj stranci, nego sam želio osnovati
vlastitu.” Ipak, na zapovijed svojih pretpostavljenih, Hitler se vratio.
Jedan od prvih članova Njemačke radničke partije bio je Eckart, na kojega se često ukazuje kao
na duhovnog osnivača nacionalsocijalizma. Eckart je vidio u Hitleru prilagodljiva vođu kakva je
tražio i uskoro je predstavio novoga člana desničarskim krugovima u Miinchenu i svojim
prijateljima intelektualcima u Društvu Thule.

114
Premda Eckartovu ulogu u metafizičkim praksama kao i u osnivanju Nacističke partije
marginalizira većina povjesničara, značajno je da je Hitler očito shvaćao Eckartovu važnost.
Završio je svoju zloglasnu knriguMein Kumpfovim riječima: „Također želim ubrojiti među
nacističke junake onoga čovjeka koji je, kao jedan od najboljih, riječima, mislima te, na koncu,
djelima posvetio svoj život buđenju svoje, naše nacije: Dictricha Eckarta.”
Eckart je na samrti 1923. eodine rekao: „Slijedite Hitlera! On će plesati, ali ja sam taj koji je
zasvirao. Ja sam taj koji ga je uveo u tajni nauk', otvorio mu centre za vizije i dao mu sredstva da
komunicira sa Silama. Ne oplakujte me: utjecao sam na povijest više od ijednog drugog
Nijemca.”
„lajni nauk” koji su Hitleru prenijeli Eckart i profesor Haushofer sa Sveučilišta u Miinchenu bio je
amalgam ideja i filozofija koje su velikim dijelom potjecale iz djela madame Blavatsky i njezina
Teozofskoga društva.
Miješajući istočnjački misticizam, okultizam i skrivenu povijest, taj se nauk tiče nastojanja da se
shvati čovjekovo podrijetlo. Prema Ravenscroftu: „Kad se treće oko [za koje mnogi smatraju
daje zapravo epifiza] otvori za potpuni uvid uakašu[mistični skriveni arhiv čovječanstva],
upućeni [u tajni nauk] postaje živim svjedokom cijele evolucije svijeta i ljudskoga roda. Dok je
putovao unatrag kroz goleme odsječke vremena, razotkriveno mu je :amo duhovno izvorište
Zemlje i čovjeka, i mogao je pratiti kako se razvija sudbina čovječanstva kroz životne uvjete koji
se neprekidno mijenjaju i razvojne cikluse.”
Prema tom nauku, neljudski posjetitelji na Zemlji davno su genetskom manipulacijom stvorili
„božansko-ljudska hibridna bića, neku vrstu bogova-ljudi” podijeljenih na sedam podrasa -
Rmoahale, Tlavatlije, Tolteke, Turance, Arijce, Akađane i Mongole. Tijekom tog procesa bilo je
mnogo pogrešaka, što je rezultiralo mutacijama poput „divova” iz biblijske i nordijske
mitologije. Te su rase živjele kroz progresivne životne cikluse u vremenu legendarne Atlantide.
Nakon uništenja Atlantide, raštrkale su se po svijetu, a njihove mentalne i duševne značajke
počele su nazadovati. Životni vijek značajno im se smanjio, lako su im se misaoni procesi u
materijalnom svijetu izoštrili, „te su misaone i osjetilne toosobnosti stečene uz cijenu
potpunoga gubitka svih čarobnih moći nad prirodom i ratnim silama u ljudskom organizmu”,
piše Ravenscroft. Uz gubitak tih intuitivnih 'i, te su prve ljude njihovi stvoritelji učili da svime na
svijetu upravljaju nevidljivi ovi” i da te bogove trebaju bezrezervno služiti. „Iznad svega, učili su
ih da trebajuiOvatii štititi čistoću svoje krvi”, dodao je.
Hitler ponavlja te ideje uMein Kampfu,gdje piše: „Arijska plemena... podjar-Ijuju strane narode
i... razvijaju mentalne i organizatorske [sic/] sposobnosti koje »\ aju u njima. Cesto, tijekom
nekoliko tisućljeća ili čak stoljeća, stvaraju kulture je... imaju unutarnje značajke njihova
karaktera... Na koncu, međutim, osvajači se Ijuju od čistoće svoje krvi koju su isprva održavali,
počinju se miješati s podjarenim stanovništvom i tako privode kraju vlastito postojanje; jer
čovjekov pad u ju uvijek je popraćen izgonom iz njega.”
U ovoj točci nije nužno odlučiti treba li išta od toga shvatiti ozbiljno. Dovoljno razumjeti da su
mnogi obrazovani i razboriti ljudi u ono doba ozbiljno shvaćali te ideje. I, kao u Hitlerovu
slučaju, te su ideje imale ozbiljne posljedice za milijune ljudi.
Zanimljivo je spomenuti da se izraz „Arijac” (sanskrtska riječ koja znači „plemenit”) sve do
Hitlerova doba obično odnosila samo na narode koji govore indoeuropskim jezicima, a ne na
neku rasu. Međutim, i u znanstvenim i okultnim analizama taj se izraz povezuje s narodom koji
govori indoeuropski jezik kojemu se može naći trag u prahistorijskom dobu. Taj je narod
nepoznata podrijetla, ali zbog zajedničkih jezičnih obilježja mnogi znanstvenici smatraju da
dolazi iz sjeverne Europe. Jedan ogranak tih Arijaca bio je smješten u današnjem Iraku i povezan
je s drevnim pričama o boqovima koji su stigli s neba.

115
Drugi je ogranak došao u Indiju i izmiješao se s postojećim stanovništvom. Spominje se u
hinduističkim Vedama, također u vezi s bogovima koji su letjeli u letećim strojevima
zvanimvitruine.Sve to počinje jezivo nalikovati vjerovanju teozoBsta u izvanzemaljske
posjetitelje.
Uz financijsku potporu vojno-obavještajne postrojbe kapetana Mayra i predanih antikomunista
iz Thulea preko Eckarta, Hitler je brzo preuzeo kontrolu nad Njemačkom radničkom partijom
koja je ubrzo stekla 3000 članova. I^evenda piše da je Mayr izvještavao bogate industrijalce i
vojne dužnosnike koji su upravljali iz hotelaVier Jahreszeiten,ukazujući na vezu između vojno-
obavještajne službe i Društva Thule.
U travnju 1920. godine, Hitler je promijenio ime partije uNationalsozialistische Deutsche
Arbeiterpartei,Njemačka nacionalsocijalistička radnička partija, skraćeno nacisti. Kasnije iste
godine, Partija je kupila listVolkischer Beubachter(Narodni obzor) pomoću tajnih vojnih fondova
te postavila Eckarta na njegovo čelo. „Početkom 1923. godineVolkischer Beobachterpostao je
dnevni list, što je Hitleru dalo prednost pred svim njemačkim političkim strankama, dnevni list u
kojemu će propovijedati partijsko evanđelje”, piše William Shirer. Otada se nacistički stroj
neumoljivo kretao naprijed.
Očito je da nacisti nikad ne bi mogli postojati bez pomoći i podrške njemačkogaReichswehrai
tajnoga Društva Thule.
Analiza 25 točaka koje su Hitler, Drexler i Eckart 1920. godine formulirali kao temelj Nacističke
partije, otkriva da su mnoge gotovo jednake proklamiranim idealima marksizma, što ukazuje na
zajedničko podrijetlo. Također, spomenute su reforme na području međunarodnoga bankarstva
i biznisa, pri čemu se osobito osuđuje „kamatno ropstvo”.

116
Skupina potpore Hitleru
Usprkos svojim očitim planovima za nacionalizaciju i ograničavanjem moći međunarodnoga
biznisa i Financija, Hitler nije imao mnogo teškoća pri dobivanju sredstava od korporacijskih
sponzora koji su u nacionalsocijalizmu vidjeli dobrodošlu alternativu komunizmu.
Zapravo su bogati poslovni ljudi u zapadnim industrijskim i bankarskim krugovima bili ti koji su
jamčili Hitlerov uspjeh. Nakon što je Hitler izgubio na općim izborima od vremešna ratnoga
junaka feldmaršala Piula von Hindenburga 1932. godine, 39 poslovnih čelnika, poznatih imena
kao što su Krupp, Siemens, Thyssen i Bosch, potpisalo je pcticiju kojom od Hindenburga traže da
Hitler bude imenovan za njemačkog kancelara.
I'aj dogovor da se Hitlera dovede na vlast postignut je u domu bankara baruna Kurta von
Schrodera 4. siječnja 1933. godine. Prema Eustaceu Mullinsu, na tom su sastanku prisustvovali i
John Foster i Allen Dulles iz njujorške odvjetničke Ivrtke Sullivan & Cromvvell, koja je zastupala
banku Schroder. Sljedeće godine, kad je Rosenberg zastupao Hitlera u Engleskoj, susreo se T. C.
Tiarksom, direktorom londonske podružnice banke Schroder, koji je bio i direktor engleske
Središnje banke. Tijekom Drugoga svjetskog rata, banka Schroder bila je financijski posrednik
Njemačke i u Britaniji i u SAD-u.
Von Schroder, moćni čelnik kelnske bankarske kuće J. H. Stein, dugo je pružao financijsku
potporu nacistima u nadi da će suzbiti širenje komunizma. Hitler je dao riječ von Schroderu da
se „nacionalsocijalizam neće upuštati ni u kakve nerazborite nomske eksperimente”. Drugim
riječima, neće napadati postupke bankara, osim orički.
Uz to jamstvo i uz von Schroderov blagoslov, senilni predsjednik Hindcnburg novao je Hitlera
njemačkim kancelarom 30. siječnja 1933. godine. Ijedan kasnije, adaReichstagaizgorjela je u
požaru za koji su okrivljeni komunisti. U sljedećih oliko dana Hitleru je dana diktatorska moć
usvajanjem hitnoga dekreta, „Zakona ovlastima”, pod eufemističkim nazivom „Zakon o
uklanjanju napetosti u narodu i vi”, pa je počeo preuzimati kontrolu nad Vladom.
Vojni i vladini dužnosnici uznemirili su se zbog Hitlerove moći, osobito zbog ilikc tri milijuna
pripadnikaSturmabteilunga(SA), ili Jurišnih odreda, pod zapo-
vjedništvom Emsta Rohma. Vojska je predložila dogovor: ako se SA raspusti, vojska će se
obvezati na odanost Hitleru. Hitler je pristao i 30. lipnja 1934. godine, zbog izmišljenih optužbi o
kovanju urote, provedena je čistka u kojoj su stradali Rohm i stotine smedekošuljaša, a SA je
preko noći nestao.
Nakon smrti 87-godišnjeg Hindenburga 2. kolovoza 1934. godine, Hitler je spojio dužnosti
predsjednika i kancelara te se proglasio vrhovnim zapovjednikom Oružanih snaga, apsolutnim
vođom -buhremm- cijele Njemačke.
Držeći čvrsto i Vladu i vojsku u šaci, Hitler je znao da je vrijeme za nagodbe s međunarodnim
bankarima i industrijalcima. To se pokazalo laganim zadatkom s obzirom na njihovu
multinacionalnu narav.
1930-ih godina mnogi su u Britaniji i Americi s naklonošću gledali na nacističku ideologiju.
Godine 1934. čak je došlo do neuspješnog pokušaja Morganovih i Du Pontovih predstavnika da
uvedu fašističku diktaturu u SaD-u, što je potanko opisano u mojoj knjiziAliett \zenda.
Proizvođač automobila Henry Ford postao je uzor Hitleru, osobito što se tiče antisemitizma.
Godine 1920. Ford je objavio antižidovsku knjigu pod naslovomMeđunarodni Židov(The
International Jeu>).Dok je Hitler radio na svojoj knjiziMein Kampf1924. godine, prepisao je
prilične dijelove Fordova teksta i čak aludirao na Forda kao na „jednoga velikog čovjeka".
Ford je postao Hitlerov obožavatelj, osiguravao je sredstva za naciste, a 1938. godine postao je
prvi Amerikanac koji je dobio najviše nacističko odličje koje je stranac mos^ao dobiti - Veliki križ
najvišeg reda njemačkog orla.

117
Kao i Hitler, Ford je isprva sumnje usmjerio na međunarodne novčare. „Prvo je govorio samo o
'velikim igračima' i kako nema ništa protiv običnih Židova”, prisjećao se Edvvin Pipp, urednik
Fordova antisemitskoga listaDearbom Independent.„Kasnije je tvrdio: 'Svi su oni isti ... Rekao je
kako smatra da su se urotili kako bi izazvali rat radi profita.”
Ford je rekao da je to saznao 1915. godine kad je unajmio brod za Europu u neuspješnom
pokušaju da ondje dogovori mir. Kasnije je rekao da su mu židovski putnici na brodu rekli kako
su međunarodni židovski bankari ti koji pripremaju ratove radi profita i da će njegov mirovni
pokušaj biti uzaludan ako ne stupi u kontakt s određenim Židovima u Francuskoj i Engleskoj,
nesumnjivo aludirajući na Rothschilde.
I Hitler je isprva ograničavao svoje verbalne napade na međunarodne bankare, osobito na
Rothschilde. U govorima na početku 1920-ih godina, Hitler je hvalio njemačke industrijalce
poput Alfreda Kruppa, dok je osuđivao „gramzivost Rothschilda, koji financiraju ratove i
revolucije te dovode ljude do kamatnoga ropstva putem pozajmica”.
Usprkos tim napadima, sve veća moć nacista i dalje je nailazila na podršku u Britaniji, čak i
unutar Središnje banke, kojom su dominirali Rothschildi. „Na Novu godinu 1924., financijska
sudbina Njemačke dogovorena je u Londonu na sastanku između Hjalmara Schachta, novoga
povjerenikaReichaza nacionalnu valutu, i Montagua Normana, guvernera engleske Središnje
banke", napominje John Toland. „Schacht, koji je već ukinuo krizni zamienski novac, počeo je s
razotkrivanjem njemačke očajne financijske situacije.”
Predložio je otvaranje njemačke kreditne banke podređeneReichshanku,ali s tim da bi ona
izdavala funte. Schacht je tražio od Normana da osigura polovinu kapitala za tu novu banku te
ustvrdio: „Kakve bi mogućnosti takva mjera otvorila za ekonomsku suradnju između
britanskoga svjetskog imperija i Njemačke...”
„Unutar 48 sati Norman nije samo službeno odobrio pozajmicu uz iznimno nisku kamatu od pet
posto, već je nagovorio skupinu londonskih bankara da prihvate imenice koje daleko nadmašuju
pozajmicu.” William Bramley upozorio je na ove međunarodne bankarske veze: Max Warburg,
veliki njemački bankar, i njegov brat Paul Warburg, koji je odigrao značajnu ulogu u osnivanju
Sustava saveznih pričuva u SAD-u, bili su direktori Interessen Gemeinschaft Farbena, ili I. G.
Farbena, divovske njemačke kemijske tvrtke koja je proizvodila plin ciklon B, korišten u
nacističkim logorima smrti. H. A. Metz iz I. G. Farbena bio je direktor Warburgove banke
Manhattan, koja je kasnije postala dijelom Rockefellerove banke Chase Manhattan. Standard
Oil iz New Jerseyja bio je kartelski partner I. G. Farbena prije rata. Jedan od direktora američkog
I. G. Farbena bio je C. E. Mitchell, koji je ujedno bio i direktor njujorške Banke saveznih pričuva i
Warburgove banke National City. Predsjednik I. G. Farbena u Njemačkoj Hermann Schmitz
sjedio je u upravnim odoborima Deutsche Banka i Banke za međunarodna poravnanja. Godine
1929. Schmitz je izglasan za predsjednika Upravnog odbora banke National City, današnjeg
Citibanka.
Paul Manning, CBS-ov dopisnik iz Europe tijekom Drugoga svjetskog rata, napisao je daje
Schmitz jednom „imao jednak udio u Standard Oilu iz Newjerseyja kao i Rockefelleri". Schmitz je
nadzirao i devet tvrtki I. G. Farbena u Japanu. Nakon rata, 24 vodeća čovjeka I. G. Farbena
optužena su u Niirnbergu za zločine protiv čovječnosti, uključujući izgradnju i održavanje
koncentracijskih logora i iskorištavanje robovskog rada.
Američka podružnica I. G. Farbena, American I. G. Chemical Corporation, (pokazala se kao trajni
izvor obavještajnih podataka za naciste tijekom rata, kako je l primijetio njemački ministar
gospodarstva dr. Max Ilgner. Napisao je: „Obilje informacija koje neprekidno dobivamo [od
Chemical Corporationa] neophodno je za naše promatranje situacije u Americi... [i] od početka
rata važan je izvor informacija za Vladine, ekonomske i vojne službe.”

118
Financiranje ponovno? naoružavanja Njemačke, čime su se kršili Versajski ugovori, pokazalo se
jednako profitabilnim koliko i opasnim po mir u Europi.
Pristaša Hitlera bio je i Joseph P Kennedy, otac budućega predsjednika. Direktor CIA-e, J. Edgar
Hoover, obavijestio je 3. svibnja 1941. godine predsjednika usevelta da su se „Joseph P
Kennedy, bivši veleposlanik u Engleskoj, i Ben Smith, •kulant iz Wall Streeta, jednom davno
sastali sa [šefom Luftwaffca] Hermannom roringom u Vichyju u Francuskoj te da su nakon toga
donirali značajnu svotu novca za njemačku stvar. Obojica su opisivani kao vrlo protubritanski i
pronjemački orijentirani"
A podrška Hitleru i dalje je rasla u Britaniji. Prema Hovvardu S. Katzu: ,,U proljeće 1934. godine
odabrana skupina londonskih novčara okupila se oko Montagua Normana... čelnika engleske
Središnje banke... Hitler je razočarao svoje kritičare. Njegov režim nije bio privremena mora,
nego sustav s lijepom budućnošću pa je g. Norman savjetovao svoje direktore da uključe Hitlera
u svoje planove. Nije bilo otpora pa je odlučeno da Hitler treba dobiti prikrivenu pomoć od
londonskoga financijskog sektora dok g. Norman ne uspije dovoljno pritisnuti Vladu da
odustane od svoje profrancuske politike u korist perspektivnije pronjemačke
orijentacije.” /.načajna financijska potpora stigla je i odsiraHenrija Deterdinga, moćnog čelnika
Royal Dutch-Shell Oila koji je živio u Londonu. Njega je potaknula nada da bi Hitler, koji je uMein
Kampfuotvoreno obznanio da namjerava podjarmiti Rusiju, mogao povratiti Deterdingovu
imovinu na naftnim poljima u Bakuu, Groznom i Majkopu.
Zašto bi ti moćni biznismeni, svi povezani s velikim carstvom Rothschilda, podupirali otvoreno
protužidovski raspoloženog Hitlera? Dio odgovora mogao bi biti u zapanjujućoj tvrdnji da je
Hitler bio rođak Rothschilda!
Dr. Walter C. Langer, psiholog koji je za vrijeme rata proveo psihoanalizu Hitlera za američku
Upravu strateških službi (OSS), izvijestio je kako tajni prijeratni izvještaj austrijske policije
dokazuje da je Hitlerov otac bio izvanbračni sin seoske kuharice po imenu Maria Anna
Schicklgruber, koja je u vrijeme kad je začela bila „zaposlena kao sluškinja u domu baruna
Rothschilda” u Beču. Nakon što je saznala da je trudna 1837. godine, napustila je Beč i rodila
Hitlerova službenog oca Aloisa. Pet godina kasnije, navodno se udala za putujućeg mlinara po
imenu johann Georg Hiedler. No, Alois je nosio majčino prezime Schicklgruber sve dok mu, kad
je bio gotovo četrdesetogodišnjak, Hiedlerov brat johann Nepomuk Hiedler nije ponudio
zakonito pre>ime. Zbog nečitljiva rukopisa župnika koji je unio promjenu u matičnu knjigu,
prezime Hiedler postalo je Hitler, ili greškom ili radi zbunjivanja vlasti.
Alois Hitler vodio je sumoran život, uglavnom kao državni birokrat, a oženio je vlastitu sestričnu
u drugom koljenu Klaru Pnl/1 1885. godine, nakon što je dobio posebno biskupovo dopuštenje.
Adolf je rođen u austrijskom mjestu Braunau 1889. godine kad je Alois imao 52 godine.
Ta nevjerojatna priča mogla bi se otpisati kao maštovita ratna propaganda da nije činjenice
kako je OSS nikad nije iznio u javnost, što ukazuje na to da se mogla smatrati preosjetljivom za
objavljivanje.
Stvar je iskrsnula krajem 1930-ih kad je Hitlerov engleski nećak William Patrick Hitler natuknuo
jednom novinaru nešto o židovskom podrijetlu njemačkoga vođe. Hitlerov osobni odvjetnik
Hans Frank potvrdio je tu skandaloznu informaciju, ali prezime Frankenberger zamijenilo je
prezime Rotshchild. Kad nikakav zapis o obitelji Frankenberger nije pronađen u Beču, od stvari
su pomalo odustali svi osim Hitlera.
Povjesničari su dugo napominjali da je pitanje mogućega židovskog podrijetla proganjalo Hitlera
cijeli život.
Za one koji se pitaju kako je jednom Rothschildu palo na pamet ljubakati sa sluškinjama, poučno
je da je biograf Rothschilda Niall Ferguson spomenuo kako se sin jednog od Salomonovih

119
glavnih knjigovođa „sjetio da je 1840-ih godina [bečki Rothschild] postao pomalo lakoumno
sklon mladim djevojkama .
Pokojni Philippe Rothschild, Nathanov potomak, godine 1984. objavio je memoare otkrivajući
svoj „skandalozni ljubavni život”. Pisao je: „Bio sam strašno uspješan... skačući od kreveta do
kreveta kao jarac... Uvijek sam bio uvjeren daje [moj otac] stekao svoj glas jašući bakine
sobarice."
„Moguće je daje Hitler otkrio svoje židovsko podrijetlo i srodstvo s Rothschildima pa je, svjestan
njihove goleme moći da formiraju ili ruše europske vlade, obnovio kontakt s obitelji”, piše
Epperson. „To bi djelomice objasnilo golemu podršku koju je dobio od međunarodne bankarske
bratije, blisko povezane s obitelji Rothschild, dok se uspinjao na vlast.”
Očito je zašto ni Hitler ili njegovi sljedbenici, ni današnji neonacisti, ni Rothschildi, ni oni koji
žele profitirati od svoje međunarodne moći ne žele da se veza između Hitlera i Rothschilda
objelodani.
Svakako se čini da su uza sve svoje bogatstvo i moć Rothschildi malo prepatili tijekom Hitlerova
holokausta.Encvclopaedia Britannicaobzirno spominje: Rotshchildi, osobito oni iz Beča i Pariza,
tijekom nacističkoga razdoblja sačuvali su onu vrstu obiteljskoga jedinstva nužnog da se
prebrode velike nesreće.”
Prema biografu Dereku Wilsonu, razni članovi obitelji za dlaku su i traumatično pobjegli iz
Europe nakon njemačkih pobjeda 1940. godine, ali ostaje činjenica da se većina okupila na
sigurnom u Nevv Yorku.
Daleko od toga da su bili siromašni izbjeglice, kako ih se katkad prikazuje, neki su Rothschildi
igrali ključne uloge u ratnim zbivanjima. U svibnju 1940. godine upravo je Maurice de Rothschild
iz Francuske u pariškom hotelu Ritz dogovorio tajni susret francuskoga premijera Paula
Reynauda, njegova ministra rata Georgesa Mandela (čije pravo prezime bilo Rothschild premda
se tvrdi da nije bio u rodu s bankarskom itelji) i britanskoga premijera Churchilla, zajedno s
Anthonyjem Edenom, kako bi redili sudbinu Francuske. Bio je prisutan i francuski general
Charles de Gaulle koji mjesec dana kasnije organizirao francusku Vladu u egzilu u Londonu.
Drugi član obitelji, lord Victor Rothschild, pružao je sigurnost Churchillu za ijeme rata. Kasnije je
imenovan šefom moćnoga britanskog Stožera za političku iziju. „Lord Rothschild imao je pristup
mnogim liderima i stručnjacima", napomje \Vilson. „Polagao je račune samo premijeru, a nije
bio odgovoran ni izbornom in ni šefovima građanskih službi.”
Jedina je iznimka bio Robert Rothschild koji je za vrijeme Drugoga svjetskog rata bio prodati
svoje francuske dionice Alfriedu Kruppu, unuku velikoga njemačkog izvođača oružja Alfreda
Kruppa. PremaEncvclopaediji Britannici, gnjevnije Krupp poslao Rothschilda u zloglasni logor
smrti Auschvvitz, gdje je ugušen plinom. Zbog tog incidenta i iskorištavanja robovskoga rada,
Krupp je završio pred Nurnberškim sudom za ratne zločine.
S utjecajem Rothschilda ili bez njega, nema spora da se Hitlerov uspon na vlast uvelike osnivao
na podršci velikih njemačkih banaka - Schroderove kelnske bankarske tvrtke, Deutsche Banka,
Deutsche Kredit Gesellschafta i velike osiguravateljske tvrtke Allianz.
Jedan rukovoditelj Deutsche Banka naveo je nekoliko pozajmica te banke za vrijeme rata: 150
milijuna maraka zrakoplovnoj industriji, 22 milijuna BMW-u, deset milijuna Daimler-Benzu
(Mercedesu) samo 1943. godine. Slični iznosi opet su pozajmljeni 1944. godine.

120
Hitlerova se sreća okreće
U zenitu njegove moći, dvije su se važne značajke Hitlerove pozicije preokrenule. Nakon čudna
leta njegova zamjenika Rudolfa Hessa u Englesku službeno se okrenuo protiv okultizma, a
međunarodni se poredak okrenuo protiv njega.
Jedan od prvih Hitlerovih prijatelja bio je Rudolf Hess, koji je postao zamjenik vođe Nacističke
partije. Hess je također bio duboko uključen u metafizička istraživanja, osobito astrologiju.
Oduševljeno je slušao tumačenja „tajnog nauka” profesora Haushofera i bio je učenik u školi
antropozofije dr. Rudolfa Steinera, gdje se čovjekova viša svijest koristila za kontakt s duhovnim
svijetom. Bio je i jedan od prvih članova Društva Thule.
10. svibnja 1941. godine, nakon tajnih, ali temeljitih priprema, Hess je odletio specijalno
pripremljenim Messerschmittom 110 u Englesku, gdje je padobranom sletio na posjed vojvode
od Hamiltona. Po svemu sudeći nadao se da će dogovoriti mir između Britanije i Njemačke.
„Dvadeset pet godina kasnije u zatvoru Spandau, Hess me vrlo ozbiljno uvjeravao da su ga na tu
ideju u snu potaknule nadnaravne sile", pisao je nacistički ministar za proizvodnju oružja Albert
Speer. Drugi su mislili da je Hessov let bio potajni Hitlerov pokušaj da završi borbe na Zapadu
kako bi se pripremio za nadolazeći napad na Rusiju.
Koja god bila prava svrha, let nije donio ništa. Hessa su odmah zatočili u londonski Tower, a
Hitler ga je proglasio samotnim luđakom. Prema Speeru, Hitler je za taj let okrivljavao „štetan
utjecaj profesora Haushofera”. General Walter Schellenberg, %f nacističke vanjske obavještajne
službe koji je smatrao da su britanski obavještajci knožda utjecali na Hessa preko Haushofera,
rekao je da ga je Hess iznenadio svojim rovanjem u „stara proročanstva i vizionarska otkrića...
Recitirao je cijele odlomke proročanskih knjiga, poput Nostradamusovih i drugih kojih se ne
mogu sjetiti, a zivao se i na stare horoskope koji se tiču njegove sudbine, kao i sudbine njegove
•telji i Njemačke.”
U strahu da Hess ne otkrije planove za njegov napad na Sovjetski Savez, Hitler je proglasio ludim
i obećao da će stati na kraj „tim zvjezdoznancima". Hitler je vio izvan zakona javno prakticiranje
astrologije, gatanje i spiritističke seanse, kao i e „organizacije nalik na masonske lože”,
uključujući Teozofsko društvo, orijentalne templare. Red zlatne zore i Antropozofsko društvo dr.
Steinera. Mnogi povjesničari ukazuju na te oštre mjere kao na dokaz da Hitler nije vjerovao u
takve stvari.
Levenda tvrdi da je naprosto bila riječ o internom sukobu. „Okultisti se općenito lako
distanciraju - uz prikladne pogrdne i astralne kletve - od drugih okultista s kojima se ne slažu
oko Filozofskih pitanja; i praktički svaki ozbiljan okultist'... može samo prezirati one koji čitaju iz
listova čaja ili dlana te jeftine astrologe. Stoga... uopće ne vidim proturječje u Hitlerovoj
opčinjenosti okultizmom s jedne strane i njegove naredbe da se zabrani popularna' okultna
praksa s druge.”
Dvoličan pristup okultizmu nije bio ništa novo za Hitlera. „Fiihrer je sam neprekidno
ismijavaovilkischokultne skupine u svojim službenim govorima - dok je potajno tražio njihov
savjet, daleko od radoznalih očiju i tiska i praznovjerne kršćanske javnosti”, napominje Levenda,
koji također iscrpno opisuje, na osnovi zaplijenjene nacističke dokumentacije, nekoliko
istraživačkih ekspedicija Ahnenerbe SS-a u I ibet, koji je 1940. godine postao dijelom
Himmlerova stožera.
Nakon pripajanja Gdanjska, Sudeta i Austrije, Hitler je podijelio Čehoslovačku prema sporazumu
s Francuzima i Britancima na sastanku u Munchenu. Do sredine 1939. godine bio je spreman
krenuti na Poljsku, koja je imala ugovore o zajedničkoj obrani sa zapadnim silama.
Opet je bila potrebna javna izlika za rat. Nakon nekoliko tjedana sve većih napetosti, mrtvi
zatvorenici preodjeveni su u poljske odore i ostavljeni blizu granične radijske postaje, a Hitler je
ustvrdio da se radi o poljskom napadu. U znak odmazde, 1. rujna 1939. godine, milijun i pol

121
vojnika njemačkogaWehrmachta,uključujući 55 oklopnih i motoriziranih divizija, ušlo je u
Poljsku pod zaštitom najveće zračne flote ikad mobilizirane. Tom novom munjevitom ratu
iliBlitzkriegusuprotstavila se poljska vojska koja je još uvijek imala konjaničke postrojbe
naoružane kopljima.
Britanija i Francuska poštovale su svoje sporazume o zajedničkoj sigurnosti s Poljskom, ali nisu
mogle zaustaviti njemačku agresiju, i zbog vremena i zbog udaljenosti. Rat je opet buknuo 9.
travnja 1940. godine kad je Hitler pokrenuoHlitzkriegna Belgiju i Nizozemsku. 10. lipnja, dok su
savezničke snage uzmicale u svim sektorima, ohrabreni diktator Mussolini pridružio se Hitleru
protiv Francuske i Britanije. Francuska je pala za nekoliko tjedana, ostavivši očajnu Britaniju da
se nastavi boriti sama. Ravnoteža snaga opasno se promijenila i međunarodni su bankari
zacijelo morali ponovno razmotriti svoju podršku Hitleru.

122
Japan bez izlaza
Na drugoj strani svijeta, Japansko se Carstvo bližilo vrhuncu. Kao i u slučaju Britanije, opstanak
te otočne zemlje potpuno je ovisio o uvozu, a zbog ekonomske krize krajem 1930-ih godina,
zemlja je bila u očajničkom škripcu. Potaknut svojom ooviješću društava s ratobornim
vitezovima (samurajima) i strogim kodeksom časti (bušido), Japan je tražio
vlastitiLebensraumnapavši kinesku Mandžuriju 1931. godine. Tijekom nekoliko sljedećih godina,
japanske su snage zauzimale sve veće dijelove Kine, oslabljene građanskim ratom između Čang
Kaišekovih nacionalista i komunista.
Dok je Britanija bila zauzeta borbom protiv Hitlera 1940. godine, bilo jc jasno da je SAD jedina
sila sposobna zaustaviti japansku ekspanziju na Pacifiku. Animozitet između dviju zemalja
pojačao se kad je Japan bio primoran dokopati se još resursa u IKini zbop sve strožega
američkog embarga zbog kojega su Japanu bili uskraćeni vitalni materijali.
U rujnu 1940. godine Japan je postao partner Njemačke i Italije u Trojnom '■aktu kojim su si
obećali međusobnu pomoć ako SAD uđe u rat.
Predsjednik Kranklin D. Roosevelt reagirao je prekinuvši izvoz američke nafte u Japan, kojom je
on zadovoljavao više od 90 posto svojih potreba. 2. srpnja 1941. Japan ušao u Indokinu, najbliži
alternativni izvor goriva. Predsjednik Roosevelt uzvratio zamrznuvši svu japansku imovinu u
SAD-u. Bilo je jasno da je rat između Japana SAD-a nei/.bježan.
Ta činjenica nije promakla Rooseveltu koji je vodio kampanju za treći mandat >940. godine,
obećavajući da će Ameriku zadržati izvan europskoga rata. Međutim, t se već planirao - barem
unutar tajnovita Vijeća za inozemne odnose.
Novinar Jim Lucas piše: ..U rujnu 1939. godine Vijeće je ponudilo da preuzme goročno
planiranje za opterećeno Ministarstvo vanjskih poslova. Ministarstvo je ' talo i osnovano je pet
radnih skupina - za sigurnost i naoružanje, ekonomiju financije, politiku, teritorije i mirnodopske
ciljeve. Tijekom sljedećih šest godina su skupine, financirane od Zaklade Rockefeller. zatrpale
Ministarstvo vanjskih lova sa 682 predstavke... Do 1942. godine Ministarstvo je praktički
preuzelo te pine.”
Zaključak tog CFR-ova poduhvata - poznatog kao Projekt ratnih i mirnodopskih analiza -
objelodanjen je 1940. godine kad je skupina članova CFR-a objavila novinski oglas izjasnivši se
da bi „SAD trebao odmah proglasiti ratno stanje između ove zemlje i Njemačke.
„Članovi CFR-a bili su zainteresirani da iskoriste Drugi svjetski rat - baš kao onaj Prvi - kao
opravdanje za stvaranje svjetske vlade", ustvrdio je Perloff. „Globalisti su se nadali da će
iskoristiti prijetnju sila osovine kako bi natjerali SAD i Englesku u trajno atlantsko savezništvo -
što bi bio prijelazni korak prema svjetskoj vladi.”
No tijekom 1941. godine, čak i nakon što je tog ljeta Hitler upao u Rusiju, američka je javnost
tvrdoglavo ostajala na poziciji nemiješanja u rat. Gallupova anketa iz 1940. godine pokazala je
da je 83 posto američkih građana bilo protiv intervencije. Bila je potrebna dobra izlika kako bi se
dobila podrška nepopustljive javnosti.
Godinama bjesne prijepori o tome je li Roosevelt unaprijed znao za napad na Pearl Harbor 7.
prosinca 1941. godine. Dok nepobitnog dokaza i dalje nema, zbog brojnih raspoloživih
informacija široko je prihvaćena ideja da je taj razorni napad bio potaknut i dopušten u
pokušaju da se stvori javna podrška američkom sudjelovanju u ratu.
Ne može se poreći da je Rooseveltova socijalna i ekonomska politika u razdoblju depresije
uvelike centralizirala saveznu vlast i potaknula društveno manipuliranje koje traje i danas, a on
sam bio je vrlo otvoreno privržen Engleskoj. Dok je proklamirao neutralnost, slao je ratne
brodove i streljivo u Britaniju, kako je to predložila Skupina Century, sastavljena od članova CFR-
a. Zapovjedio je okupaciju Islanda, izoliravši ga od Nijemaca, i odobrio napade na podmornice.
Otvoreno je odobrio pozajmice nacionalističkoj Kini, japanskom neprijatelju, a potajno odobrio

123
novačenje dobro plaćenih američkih „dobrovoljaca za Kaišekove slavne „leteće tigrove”. Dobar
dio toga bilo je kršenje međunarodnih ratnih zakona i jamačno je izazivalo sile osovine.
„Roosevelt je i sam bio pravi čovjek iz Wall Streeta”, piše Perloff. „Njegova je obitelj uključena u
njujorške bankarske krugove još od 18. stoljeća. Njegov ujak Frederic Delano bio je u Upravnom
odboru izvornih Saveznih pričuva.” Rooseveltov zet Curtis B. Dali piše: „Većina njegovih
[Rooseveltovih] ideja, njegova političkoga streljiva', unaprijed je za nj smišljala skupina članova
CFR-a koja se zalagala za jedinstvenu svjetsku valutu."
Oni koji prihvaćaju ideju da su Roosevelt i još nekoliko upućenih osoba znali da će Pearl Harbor
biti napadnut, ukazuju na ove sumnjive činjenice.
- Za vrijeme pacifičkih pomorskih vježbi 1932. i 1938. godine, uz poman nadzor japanskih vojnih
atašea, časnici Američke mornarice teoretski su uništili pacifičku flotu u Pearl Harboru.
- Roosevelt je zapovjedio da se pacifička flota premjesti na izložen položaj u Pearl Harboru
unatoč žestokim prigovorima admirala Jamesa O. Richardsona koji je smijenjen zato što je odbio
izvršiti zapovijed.
- Roosevelt, ministar vanjskih poslova Cordell Huli i drugi visoki dužnosnici znali su da je rat
neizbježan i da su pregovori s japanskim veleposlanikom Kichisaburom Nomurom uzaludni s
obzirom na to da je dešifrirana japanska poruka otkrila kako je Nomura imao upute da ne
popušta Hullovim strogim zahtjevima.
- Znali su i da je velika japanska borbena skupina, uključujući šest nosača zrakoplova, nestala iz
vida nakon što je krenula prema Americi.
- To je nagnalo šefa Glavnog stožera američke vojske George C. Marshalla, bliskog suradnika
mnogih članova CFR-a, da pošalje čudno formuliranu poruku zapovjednicima u Pearl Harboru
27, studenog 1941. godine: „Neprijateljske akcije moguće u svakom trenutku. Ako se
neprijateljstva ne mogu, ponavljam, NE MOGU izbjeći, SAD želi da Japan izvrši prvi otvoreni čin.
Ova smjernica ne treba, ponavljam NE TREBA biti shvaćena tako da vas ograničava u
postupcima koji bi mogli ugroziti vašu obranu. Usprkos tom očitom upozorenju, uz popratnu
sugestiju da se ne napadaju nikakvi napadači, brodovi Racifičke flote ostali su usidreni, a
zrakoplovi su bili zbijeni u skupine „lakih meta” kao „osiguranje” protiv sabotera.
- Tijekom prvoga tjedna prosinca Amerikanci su presreli japansku diplomatsku „ljubičastu”
šifriranu poruku kojom se njihovu veleposlanstvu u Washingtonu naređuje da unište sve tajne
dokumente i pripreme se za evakuaciju.
- 4. prosinca australski obavještajci prijavili su da je viđena nestala japanska borbena skupina
kako se kreće prema Pearl Harboru, ali Roosevelt je to odbacio kao glasinu koju su pokrenuli
ratoborni republikanci.
- Britanski agent po imenu Duško Popov saznao je za japanske planove od njemačkih izvora, ali
njegova upozorenja Washingtonu bila su ignorirana.
- Prema Johnu Tolandu, odvojena upozorenja o očekivanom napadu na Pearl Harbor, premda
su se razlikovala u točnom vremenu, stizala su od američkoga veleposlanika u Japanu Josepha
Grevva, direktora FBI-a J. Edgara Hoovera, senatora Guya Gillettea, člana Kongresa Martina
Diesa, general-brigadira Elliota Thorpea s Jave i pukovnika F. G. L. Weijermana, nizozemskoga
vojnog atašea u Washingtonu. Kasnije je nizozemski mornarički časnik kapetan Johan Ranneft
izjavio da su mu 6. prosinca američki obavještajni izvori javili da su japanski nosači zrakoplova
samo 640 kilometara sjeverozapadno od Havaja.
- Tijekom istraga nakon napada, Marshall i zapovjednik mornarice Frank Knox svjedočili su da se
ne mogu sjetiti gdje su bili noću 6. prosinca. Kasnije je otkriveno da su obojica bila u Bijeloj kući
s Rooseveltom.
Tu je i pitanje nosača zrakoplova. Godine 1941. američka je javnost, kao i nekoliko zadrtih
vojnih dužnosnika, još uvijek smatrala da je bojni brod glavno oružje. Ali. tko tko je obraćao

124
pozornost znao je da je general Billv Mitchell sredinom 1920-ih dokazao da samo jedan
zrakoplov pun bombi može uništiti bojni brod. Bojni su brodovi bili zastarjeli. Pobjeda u svakom
ratu na Pacifiku otišla bi na stranu onoga s najjačim zračnim snagama, a to je značilo nosačima
zrakoplova.
Nijedan nosač zrakoplova nije bio prisutan kad je napadnut Pearl Harbor.
25. studenog 1941. godine ministar rata Henry Stimson razgovarao je s Rooseveltom nakon
čega je zapisao u dnevnik: „Pitanje je bilo kako ih izmanipulirati da prvi zapucaju bez previše
opasnosti za nas... Bilo je poželjno osigurati da Japanci budu ti koji će to učiniti, tako da nitko
nimalo ne posumnja u to tko je agresor.”
Odgovor na tu dilemu stigao je unutar 24 sata. Dokaz koji dosad najjače optužuje Roosevelta da
je unaprijed znao za napad potječe sa saslušavanja šefa Gestapa Heinricha Miillera 1948.
godine. U knjizi Gregoryja Douglasa iz 1995. godine, temeljenoj na nekad tajnim dosjeima,
Miiller je izjavio da su 26. studenog 1941. godine Nijemci u Nizozemskoj prisluškivali
prekoatlantski telefonski razgovor između Roosevelta i britanskoga premijera Churchilla.
Churchill je izvijestio Roosevelta o kretanju nestale japanske flote i ustvrdio: „Uvjeravam vas da
im je cilj (razgovor prekinut) flota na Havajima, u Pearl Harboru.”
„loje grozno”, uzviknuo je Roosevelt. „Možete li mi reći... naznačiti... vjerodostojnost tog
podatka?” „Pouzdan je”, odgovorio je Churchill koji je spomenuo agente u japanskoj vojsci i
diplomatskoj službi, kao i njihovu probijenu šifru.
„Očit je zaključak da nam Japanci spremaju Port Arthur u Pearl Harboru. Slažete li se?” pitao je
Roosevelt. Churchill je odgovorio: „Itekako, ukoliko tom podlom činu ne dodaju i napad na
Panamski kanal.” Port Arthur, danas zvan Liishun, bio je strateška ruska luka na kineskom
poluotoku Liaodong. Japanci su bili izvršili iznenadni napad torpedima na luku, kojim je započeo
Rusko-japanski rat 1904. - 1905.
Roosevelt je tada rekao: „Morat ću razmotriti cijeli problem... Japanski napad na nas, koji bi
rezultirao ratom između njih i nas - i vas također - sigurno bi ispunio dva važna zahtjeva naše
politike.” Roosevelt govori o svom izostanku iz Bijele kuće zbog neke izlike, dodajući: „Ono što
ne znam, ne može mi nauditi i ne razumijem poruke s velike udaljenosti.”
Glede nevjerojatne tvrdnje da bi američki vojni dužnosnici namjerno dopustili da američke
postrojbe budu napadnute, Douglas objašnjava: „Upozorenje Rooseveltu nije došlo odozdo,
nego s paralelne razine i od stranoga obavještajnog izvora koji je bio kudikamo opremljeniji za
dešifriranje i prevođenje japanskih poruka”

125
Drugi svjetski rat
To što se unaprijed znalo za napad 7. prosinca daje novo značenje Rooseveltovim riječima o
„datumu koji će ostati sramotan”. Tog je dana šokirana američka javnost saznala da su njezine
snage na Havajima doživjele gubitke od 2400 mrtvih, 1200 ranjenih, četiri potopljena bojna
broda i još tri teško oštećena, uz uništene mnoge druge manje brodove i stotine zrakoplova.
Sljedećeg dana Roosevelt se obratio Kongresu tražeći objavu rata. To je brzo odobreno sa samo
jednim glasom protiv - zastupnice Jeannete Rankin iz Montane, prve žene u bilo kojem domu
Kongresa. Rankin je također bila medu 49 članova Kongresa koji su glasali protiv Wilsonove
objave rata 1917. godine, a 1968., u dobi od 87 godina, predvodila je 5000 žena iz Brigade
Jeannette Rankin u pohodu na Capitol Hill kako bi prosvjedovala protiv Vijetnamskoga rata.
Među mnogima prezirana kao .pacifistkinja”, Rankin je možda razumjela skrivene makinacije iza
tih ratova bolje nego njezini sunarodnjaci.
Roosevelt je imenovao posebno povjerenstvo kako bi se utvrdila odgovornost za napad na Pearl
Harbor. Na čelu mu je bio sudac Vrhovnoga suda Owen Roberts s dva člana CFR-a u
peteročlanom tijelu. Robertsovo povjerenstvo optužilo je zapovjednike earl Harbora admirala
Husbanda Kimmela i generala Waltera C. Shorta, da su zanemarivanjem dužnosti skrivili
tragediju.
Razbješnjeni časnici zahtijevali su vojno suđenje kako bi sprali ljagu sa svojih ena, što je Kongres
napokon naredio 1944. godine. Za vrijeme tih postupaka, Lnutarnje istrage vojske i mornarice
pokazale su da krivnja za iznenadni napad leži fia Marshallu i drugim vašingtonskim šefovima.
Kimmel je bio oslobođen, a Short ■go ukoren. Poput budućega Warrenova povjerenstva,
Robertsovo je povjerenstvo tupalo prema pretpostavci krivnje i pristrano biralo odgovarajuće
dokaze. Osim M, istražitelji su zaključili da ako su dešifrirane poruke bile proslijeđene Kimmelu
Havaje, onda su mogle sadržavati „vjerojatno točno vrijeme i datum napada".
„Otkrića Vojnoga suda zakopana su u 40 svezaka Vladina izvještaja o Pearl rboru i malo je
Amerikanaca saznalo pravu istinu”, napominje Perloff.
S cijelim svijetom u plamenu rata i s gotovo pola Furope pod Hitlerovom ntrolom, međunarodni
ratni financijeri shvatili su da su stvorili frankenštajnsko čudovište, stvorenje bez nadzora.
Njihov prezir spram komunizma kao i gnušanje nad Japanskim Carstvom stavljeni su u drugi
plan, dok su se mobilizirali kako bi zaustavili čovjeka koji se zavjetovao da će likvidirati ratne
profitere, slobodne zidare, Zidove i međunarodne bankare.

126
Posao kao i obično
Čak i nakon što jc više od 20 zemalja oformilo savez za borbu protiv Hitlera i japanskih
militarista, bilo je nekih biznismena - većinom povezanih s tajnim društvima - koji nisu mogli
odoljeti da ne profitiraju na svjetskoj nesreći.
Dobar primjer bio je Walter C. Teagle, predsjednik Standard Oila iz New Jerseyja u vlasništvu
Rockefellerove banke Chase. Teagle je bio i direktor američke tvrtke I. G. Chemical, podružnice
divovskoga konglomerata I. G. Farben.
Charles Higham opisao je kako je Teagle, preko Rockefellerovih bankarskih i naftnih interesa,
donio svojim poslodavcima priličan profit malo prije rata. „[Teagle] je nastavio surađivati s
Parbenom u poslovima s tetraetil-olovom, dodatkom zrakoplovnog goriva”, piše Higham u
svojoj knjiziTrgovinasneprijateljem: razotkrivanje nacističko-američke novčane urote 1933. -
1949.(Trading with the Enemy: An Expose of the Nazi-American Monev Plot 1933-1949).
„Goringovi zrakoplovi nisu mogli letjeti bez toga. Samo su Standard, Du Pont i General Motors
imali prava proizvoditi ga. Teagle je pomogao ogranizirati prodaju te dragocjene tvari
[Farbenovu predsjedniku] Schmitzu, koji je 1938. godine putovao u London i posudio' 500 tona
od Ethyla, britanske podružnice Standarda. Sljedeće godine Schmitz i partneri vratili su se u
London i obavili kupnju u vrijednosti 15 milijuna dolara. Zahvaljujući tome, Hitlerovo se
zrakoplovsto osposobilo za bombardiranje Londona, grada gdje je obavljena nabava. Isto tako,
opskrbljujući Japan tetraetilom, Teagle je pomogao Japancima da sudjeluju u Drugom svjetskom
ratu.”
Neobično je da je taj isti Walter Teagle pomagao pri stvaranju Nacionalne uprave za obnovu,
jedne od agencija predsjednika Roosevelta u vrijemeNeu’Deula, čija je svrha bila reguliranje
američkoga biznisa. To je čudan izbor ako se uzme u obzir da su se industrijski magnati toliko
protivili Rooseveltovoj politici. Neki istraživači smatraju takvo djelovanje dokazom da se tajni
naumi ostvaruju iza naoko bezazlenih zbivanja.
Kako se rat bližio, poslovne i bankarske veze bile su sve tješnje. Godine 1936., obitelji Schroder i
Rockefeller oformile su Schroder, Rockefeller& Company, koji je časopisTimeopisao kao
„dodatni ekonomski pokretač osovine Rim - Berlin”. Partneri u toj tvrtki bili su nećak Johna D.
Rockefellera Avery Rockefeller, barun Bruno von Schroder u Londonu i Kurt von Schroder u
Kolnu. Pravnici su im bili iz odvjetničke tvrtke Johna Fostera i Allena Dullesa. Mladi je Dulles
zajedno s Edselom Fordom sjedio u tvrtkinu Upravnom odboru.
I. G. Farben i Rockefellerov Standard Oil toliko su se isprcpleli da je 1942. Thurman Arnold, šef
Antitrustovskog odjela američkog Ministarstva unutarnjih poslova, iznio dokumente za
obrambeno povjerenstvo senatora Harryja S. Trumana koji pokazuju da su „Standard Oil i
njemački Farben doslovno podijelili svjetska tržišta te uspostavili naftne i kemijske monopole u
cijelom svijetu".
Čak i nakon što je SAD ušao u rat, taj se ugodan odnos nastavio. Putem zamršenih poslovnih
transakcija Rockefelleri su nastavili prodavati naftne proizvode Njemačkoj preko trećih zemalja.
„Dok su američki civili i oružane snage podjednako trpjeli zbog restrikcija, više je benzina
odlazilo u Španjolsku [nakon čega se prebacivao u Njemačku] nego domaćim potrošačima”, piše
Higham.
Higham je zvao medunarodnu kliku međupovezanih biznismena i bankara „Bratstvom”,
povezanim „ideologijom 'posao kao obično ... Povezani istim natražnjačkim idejama, članovi
teže k zajedničkoj budućnosti pod fašističkom prevlašću bez obzira na to koji bi svjetski vođa
mogao ostvariti tu ambiciju”, objašnjava on. „Tako šefovi multinacionalki kakve danas
poznajemo imaju šesticu na svakoj strani kocke. Koja god strana pobijedi u ratu, sile koje doista
upravljaju državama neće biti pobodene. Kad je postalo jasno da Njemačka gubi rat, biznismeni
su postali napadno lojalniji'. Zatim, kad se rat završio, preživjeli su ulagali u Njemačku, štitili

127
svoju imovinu, vratili nacističke prijatelje na visoke pozicije, pomogli izazvati Hladni rat i
osigurali trajnu budućnost Bratstva.”
Iscrpno je dokumentirano kako je Standard Oil iz Nevv Jerseyja slao gorivo u Njemačku preko
Švicarske 1942. godine; kako je banka Chase poslovala u okupiranom Parizu uz potpuno znanje
središnjice u Nevv \orku; kako su se Fordovi kamioni proizvodili za njemačku vojsku s
odobrenjem Uprave; kako je pukovnik Sosthenes Behn, šef tvrtke International Telephone
& Telegraph i direktor banke National City, radio na unapređivanju nacističkih telefonskih
komunikacija te proizvodnji lovaca i projektila V-1.
Sve je to rađeno zakonito zahvaljujući predsjedniku Rooseveltu. Samo šest dana nakon Pearl
Harbora, 13. prosinca 1941. Roosevelt je naložio: „Ovime se odobrava opće dopuštenje kojim se
dozvoljava svaka transakcija ili djelovanje zabranjeno odjeljkom 3(a) Zakona o trgovini s
neprijateljem, pod uvjetom da... takvu transakciju ili djelovanje odobri Ministarstvo financija...
prema izvršnoj odredbi br. 8389.”
To znači da se svaka poslovna transakcija mogla ozakoniti uz odobrenje Rooseveltova ministra
financija Henryja Morgenthaua, čiji je otac pomogao osnivanju \ ijeća za inozemne odnose.
Značajne količine sredstava iskorištenih za održavanje rata stizale su preko Banke za
međunarodna poravnanja (BIS), u vlasništvu Morganove podružnice banke First National iz
Nevv Yorka, engleske Središnje banke, njemačkogReichsbanha, talijanske Središnje banke,
francuske Središnje banke i drugih velikih središnjih banaka. Osnovan u Baselu 1930. godine,
tobože kako bi se bavio njemačkim ratnim reparacijama, BIS je zapravo tvorevina manipulatora
iz tajnih društava. Prema povjesničaru Quigleyju, bio je dio plana „za stvaranje svjetskog sustava
financijske kontrole u privatnim rukama kadrog da dominira političkim sustavom svake zemlje i
svjetskom ekonomijom u cjelini... koji će na feudaiistički način nadzirati središnje banke u
svijetu djelujući sporazumno putem tajnih dogovora postignutih na čestim sastancima i
konferencijama.”
BIS je ubrzo pao pod kontrolu Hitlerovih suradnika Kurta von Schrodera, pred
sjednikaReichsbankaHjalmara Horacca Greelyja Schachta i potpredsjednika Emila Puhla. Prema
Highamu, banka je postala „novčani lijevak američkih i britanskih fondova kojim su se sredstva
slijevala u Hitlerovu riznicu i pomogle mu izgraditi ratni stroj". Prvi predsjednik BIS-a bio je
Hockefellerov bankar Gates W. McGarrah, bivši dužnosnik banke Chase National i banke
Saveznih pričuva te djed budućeg direktora CIA-e Richarda Helmsa. Prema nekoliko autora koji
pišu o zavjerama, BIS je i dalje žarište pranja novca i međupovezane bankarske kontrole.
Mnogi zamršeni i isprepleteni financijski poslovi tijekom rata obavljeni su u eutralnoj Švicarskoj
koja je 1939. godine imala 2278 registriranih međunarodnih korporacija i 2026 holdinga čiji
vlasnici nisu bili Švicarci te bila sjedište 214 međunarodnih banaka.
Veze između njemačke i američke industrije čelika obznanio je 1944. godine
SSOhergruppenfuhrer,koji je objasnio njemačkim industrijalcima i Vladinim dužnosnicima da
„patenti za nehrđajući čelik pripadaju zajedno Chemical Foundationu iz New V>rka i njemačkoj
tvrtki Krupp te da su stoga tvrtke United States Steel, Carnegie, Illinois, American Steel & Wire,
National Tube itd. obvezne surađivati s koncernom Krupp”. Upravo je njemački magnat
industrije čelika Fritz ’l’hyssen, nacist od ranih dana, financirao Hitlera i uveo ga u važne
poslovne krugove.
Godine 1942. sporazumom koji uključuje Karla Lindemanna, predstavnika Standard Oila u
Berlinu, šefa SS-ove kontraobavještajne službe Schellenberga, bankara Kurta von Schrodera i
čelnika lTT-a Behna, Hitlerova vlada ušla je u partnerstvo s II'1-om. Zahvaljujući tim
isprepletenim poslovnim vezama, „nakon Pearl Harbora. memačka vojska, mornarica i
zrakoplovstvo ugovorili su s ITT-om proizvodnju telefonskih centrala, telefona, alarmnih
uređaja, plutača, uređaja za uzbunjivanje, radarske opreme i 30 000 upaljača mjesečno za

128
topovsko streljivo kojim su ubijani britanski i američki vojnici”, navodi Higham. „Do 1944.
godine taj je iznos povećan na 50 000 mjesečno. Povrh toga, HT je dobavljao sastavne dijelove
za raketne bombe koje su jadale na London, selenske ćelije za suhe ispravljače, radijsku opremu
i Fortifikacijskc i borbene komunikacijske uređaje.”
General Motors je prije 1939. godine uložio više od 30 milijuna dolara u postrojenja I. G.
Farbena u Njemačkoj premda su rukovoditelji bili itekako svjesni toga da se 1.5 posto svih plaća
donira nacistima. Osim toga, najveći njemački proizvođači oklopnih borbenih vozila bili su Opel,
u cijelosti u vlasništvu podružnice General Motorsa pod kontrolom Morga novih interesa, i
njemačka podružnica tvrtke Ford. Novinska agencija Reuters izvijestila je da je nacistički šef
naoružanja Albert Speer izjavio kako Hitler nikad ne bi razmišljao o invaziji na Poljsku bez
tehnologije za sintetičko gorivo koju je Njemačkoj pribavio General Motors. Higham tvrdi da je,
zahvaljujući političkoj i društvenoj moći članova tajnih društava s obiju strana Atlantika,
„Nurnberški proces uspješno zakopao istinu o vezama Bratstva".
To „bratstvo” ljudi povezanih tajnim osobnim i poslovnim spletkama nastavilo je djelovati i
nakon prekida vatre. Tužitelj Ministarstva unutarnjih poslova po imenu James Stevvard Martin
došao je s istražiteljskim timom u Njemačku nakon rata i pokušao rasplesti zamršenu mrežu
poslovnih dogovora. Neprekidno je bio opstruiran, i na koncu je razočaran odstupio.
U svojoj knjizi iz 1950. pod naslovomSvi časni ljudi (Ali Honorable Meti)Martin je napisao: ,,U
Njemačkoj nas nisu zaustavile njemačke tvrtke. U Njemačkoj su nas zaustavile američke tvrtke.
Sile koje su nas zaustavile djelovale su iz SAD-a, ali nisu djelovale otvoreno. Nije nas zaustavio
zakon koji je donesen u Kongresu, ni predsjednikova izvršna odredba, čak ni promjena politike
koju je odobrio predsjednik... ukratko, što tjod nas to zaustavilo, nije bilo 'vlast'. Ali, očito je
upravljalo kanalima putem kojih vlast obično djeluie. Relativna nemoć vlada... naravno, nije
nova... nacionalne vlade stajale su postrani, dok su veći igrači sređivali svjetske poslove.”
Nijednu od ovdje iznesenih informacija ne treba shvatiti kao da znači kako nije bilo nužno boriti
se protiv nacista i japanskih militarista. Očito, kako god gledali na današnju situaciju u svijetu,
sigurno je bolja od niza interkontinentalnih koncentracijskih logora punih nearijaca kojima
zapovijedaju SS-ovci u čizmama i japanski stražari.
Ali, kako bi se spriječile takve pojave u budućnosti, važno je shvatiti da tajna društva
manipuliraju javnošću. I mora se ukazati na to da ljudi iz tajnih društava koji promiču i
financiraju rat i dalje profitiraju dok traju neprijateljstva. Ne pokazujući privrženost zemljama u
kojima prosperiraju, ti ljudi i njihove tvrtke nastavili su pružati potporu najubojitijem
neprijatelju u najopasnijem razdoblju za SAD i Veliku Britaniju.
Kako nitko ne bi pomislio da je to nezanimljiva drevna povijest koja nema veze s današnjom
stvarnošću, treba uzeti u obzir da je još krajem 1998. godine bilo mnogo neriješenih sudskih
tužbi protiv Ford Motora, banke Chase Manhattan, J. R Morgan & Companyja, nekoliko
švicarskih banaka i drugih tvrtki zbog njihova davnog poslovanja s nacističkom Njemačkom.
Njemački osiguravateljski div Allianz AG, koji je 1990. godine preuzeo američku tvrtku Fireman's
Fund Insurance u poslu vrijednom 3,3 milijarde dolara, tužen je zato što nije isplatio police
osiguranja židovskih klijenata. Također je otkriveno da je ta tvrtka osigurala zgrade i civilne
zaposlenike iz zloglasnog logora smrti u Ausch\vitzu za slučaj „nemarnih ili zlonamjernih
postupaka od strane zatvorenika".
Početkom 1999. godine dužnosnici njemačke Deutsche Banke brinuli su se da bi njihovo
priznanje da je banka pozajmljivala novac za izgradnju Auschvvitza moglo ugroziti kupovinu
njujorške tvrtke Bankers Trust vrijednu 9,8 milijardi dolara. Čemu tako kasno priznanje? Dr.
Hermann Josef Abs, osnivač te Središnje banke i vodeći Hitlerov i nacistički bankar, ostao je
njezin počasni predsjednik sve do smrti 1994. godine.

129
Prvi svjetski rat
Huka tajnih društava i njihovo popratno bankarsko i poslovno manipuliranje ratom još je
uočljivije u ..ratu za završetak svih ratova”, obično poznatom kao Prvi svjetski rat.
Protivno školskom udžbeničkom objašnjenju da je rat uzrokovao atentat jednog Srbina na
austrougarskog nadvojvodu Franju Ferdinanda 1914. godine, istraživači su otkrili da je
planiranje toga ratnog požara započelo mnogo godina ranije i da je, još jednom, uključivalo
članove tajnih društava.
,,()d posljednjeg dijela 18. stoljeća Rothschildov recept [suprotstaviti jednu zemlju drugoj dajući
pozajmice objema] kontrolirao je europsku političku klimu”, piše Griffin. „Utrka u naoružanju
odvijala se mnogo godina... Atentat na Franju Ferdinanda nije bio uzrok nego okidač.”
Kao i danas, balkanske su države bile zatvorene u krug rata, prevrata i etničkih sukoba. Nakon
ratova 1912. - 1913. godine, pukovnik Dragutin Dimitrijević, šef srpske vojne obavještajne
službe, kovao je urotu za atentat na Franju Ferdinanda, što je bilo dio plana za oslobođenje Srba
u južnoj Austro-Ugarskoj. Djelovao je pod imenom „Apis” u tajnom društvu poznatom kao „Crna
ruka”.
Prema jednoj masonskoj publikaciji iz 1952. godine, Ferdinandov ubojica, !x)sanski Srbin Gavrilo
Princip, i drugi bili su slobodni zidari koje je potaknuo Apis, a razbjesnilo ih je razotkrivanje
tajnog sporazuma između Vatikana i Srbije. I crdinandova smrt prouzročila je lančanu reakciju
ultimatuma i mobilizacija koji se na koncu proširio s Balkana na cijelu Europu.
Prije toga, Upravni odbor /oklade za međunarodni mir Fondacije Andrevva Carnegieja sastao se
1909. godine kako bi raspravljao o promjeni američkog načina života. Član Kostiju Daniel Coit
Gilman bio je bivši predsjednik Zavoda Carnegie, a drugi članovi Reda sjedili su u Upravnom
odboru. Prema jednom kongresnom istraživaču, Upravni je odbor došao do istog zaključka kao
„Izvještaj iz Iron Mountaina": „Nema poznatih načina koji bi bili učinkovitiji od rata, uz
pretpostavku da je cilj promjena načina života cijelog naroda... Kako ćemo SAD uključiti u rat?”
Bilo je to vrlo dobro pitanje budući da su Amerikanci bili u golemoj većini izolacionisti,
priklonjeni savjetu predsjednika Georgea Washingtona „da izbjegavaju trajno savezništvo s bilo
kojim dijelom stranog svijeta”.
Gary Allen u svojem podzemnom klasiku iz 1971 godineNitko se ne usuđuje spomenuti
zavjeru(None Dare Call It Conspiracv)također vidi zlu namjeru u tom ratu. Napisao je:
„Woodrovv Wilson ponovno je izabran za dlaku. Temeljio je svoju kampanju na sloganu: On nas
je zadržao izvan rata!'... Samo pet mjeseci kasnije bili smo u njemu. Ista klika koja je
izmanipulirala usvajanje poreza na dohodak i Sustava saveznih pričuva htjela je Ameriku u ratu.
J. R Morgan, John D. Rockefeller, pukovnik' House, Jacob Schiff, ftnil Warburg i ostali zavjerenici
s otoka Jekvll duboko su umiješani u to.”
„Čak i prije oružanog sukoba, iz francuske tvrtke Rothschild Freres brzojavili su tvrtki Morgan
& Company u Nevv York, predlažući pozajmicu od 100 miliiuna dolara, od čega bi znatan dio
ostao u SAD-u kako bi se platila francuska kupovina jmeričkih dobara", piše Charles Callan
Tansill u knjiziAmerika ide u rat(America (’Oes to War).
U tu je pozajmicu bio uključen J. R Morgan mladi, koji je preuzeo kontrolu nad financijskim
carstvom Morgana nakon smrti svojeg glasovitog oca 1913. godine. Morgan je kao američki
predstavnik Rothschilda - neki bi rekli partner - bio ključni lik u nadolazećem krvoproliću.
Predsjednik Woodrovv Wilson, koji je stupio na svoju dužnost zahvaljujući donacijama bankara
Morgana, Bernarda Barucha, Jacoba Schiffa i Clevelanda Dodgea, odabrao je Morgana mlađeg
kao glavnoga američkog posrednika pri kupovini iako je ovaj bio jedini posrednik pri kupovini za
Britaniju, Francusku. Rusiju, Italiju i Kanadu. U tom je svojstvu Morgan nadgledao prijenos
golemih količina novca za vrijeme rata. Kupio je američke vojne i druge materijale u vrijednosti
većoj od tri milijarde dolara u ime savezničkih snaga i organizirao više od 2000 američkih

130
banaka da izdaju više od 1,5 milijarde savezničkih obveznica. Nakon rata, Morganova je Jvrtka
dogovorila pozajmice za obnovu europskih zemalja u ukupnoj vrijednosti većoj deset milijardi.
Bankara Bernarda Barucha, koji je kasnije pomogao financirati Vijeće za inozemne odnose,
predsjednik Wilson imenovao je čelnikom Odbora za ratnu industriju, je je nadzirao sve domaće
ugovore o ratnim materijalima. ,,U Wall Strcetu se naši-<o govorkalo da je na ratu, koji je svijet
trebao učiniti sigurnim za međunarodne kare, osobno zaradio 200 milijuna dolara”, piše Allen.
Morgan i Baruch nisu bili jedini koji su profitirali na ratu. Prema objavljenoj tistici, godišnja dobit
Du Pontovih, proizvođača baruta, narasla je sa šest milijuna ara 1914. godine na 58 milijuna
1918., što je porast od 950 posto. LI pet godina su prethodile ratu godišnja zarada U.S. Steela
prosječno je iznosila 105 milijuna ra. To je skočilo na 240 milijuna tijekom ratnih godina, 1914. -
1918. Dobit tvrt-Intemational Nickel porasla je s četiri milijuna dolara godišnje na 73,5 milijuna
18.. što je rast veći od 1700 posto.
Je li ta golema količina novca bila dobro iskorištena? Ne, prema general-bojniku ilevju I).
Butleru. U svojoj knjizi iz 1935. godineRat je reket(War Is a Racket)y
Butler je komentirao: „Uzmimo proizvođače cipela... IVi mjerice, prodali su SAD-u 35 000 (XX)
pari vojničkih cipela potkovanih čavlima. U ratuje sudjelovalo četiri milijuna vojnika. Osam pari,
i više, po vojniku. Moja je pukovnija za vrijeme rata imala samo i odan par po vojniku. Neke od
tih cipela vjerojatno još postoic. . Ostalo je i mnogo kože pa su proizvođači kože prodali SAD-u
stotine tisuća McClellanovih sedala za konjicu. Ali, američka konjica uopće nije sudjelovala u
ratu!... Prodali su SAD-u 20 000 000 mreža protiv komaraca za vojničku uporabu... Nijedna od
tih mreža nikad nije stigla u Francusku!... Oko 6000 konjskih zaprega prodano je SAD-u da ih
koriste pukovnici! Nijedna nije iskorištena. Ali, proizvođač zaprega imao je svoj ratni profit.”
No, ubrzo je došlo do nevolje za te divovske novčane transakcije - činilo se da Njemačka dobiva
rat, a državne blagajne Engleske i Francuske bile su prazne. Britanski i francuski bankari, suočeni
s potpunim gubitkom ako Njemačka pobjedom dokrajči ravnotežu snaga, obratili su se SAD-u za
spas. Američki veleposlanik Walter Hines P&ge, koji je bio i član Rockefellerova Odbora za opće
obrazovanje, a dobivao je i godišnju potporu od 25 000 dolara od Rockefellerove banke
National City, izložio je problem Ministarstvu vanjskih poslova u brzojavu od 15. ožujka 1917.
godine: „Mislim da pritisak te nadolazeće krize nadmašuje sposobnosti Morganova financijskog
posredništva za britansku i francusku Vladu... Ukoliko ne stupimo u rat s Njemačkom, naša
Vlada, naravno, ne može... izravno dodijeliti kredit.”
Vođe su htjeli Ameriku u ratu, ali predsjednik Wilson se obvezao da se neće umiješati. No,
potajno je postigao druge dogovore. 9. ožujka 1916. godine, osam mjeseci prije predsjedničkih
izbora, Wilson je odobrio tajni sporazum koji je pripremila njegova desna ruka, pukovnik House,
da se uđe u rat na savezničkoj strani. „Nakon rata, tekst tog sporazuma procurio je u javnost",
piše njemački simpatizer George Viereck. „[Sir Edvvard] Gray se prvi izbrbljao. Page je naveliko
raspravljao o tome. Pukovnik House priča svoju priču... Ali, iz nekog nepojmljivog razloga
enormno značenje tog otkrića nikad nije ušlo u svijest američkog naroda.”
Ipak, američka javnost i dalje se protivila stupanju u rat. Očito, stavovi javnosti morali su se
promijeniti.
Stavove oblikuju mediji, a čak i u Prvom svjetskom ratu veliki su mediji bili pod kontrolom
interesa Rockefellera i Morgana. Kako je zabilježeno u Kongresnom arhivu 1917. godine: ,,U
ožujku 1915. tvrtke J. P Morgana... imaju 12 ljudi na najvišim pozicijama u novinskom svijetu, i
angažiraju ih da odabiru najutjecajnije novine u SAD, kao i dovoljan broj njih da općenito
kontroliraju politiku dnevnog tiska... Otkrili su da je nužno preuzeti nadzor nad samo 25
najvećih izdanja. Postignut je dogovor; kupljena je politika tih listova, plaćalo se mjesečno;
postavljen je urednik za svaki list da kako valja nadgleda i uređuje informacije koje se tiču

131
pitanja spremnosti, militarizma, financijske politike i drugih stvari nacionalne i međunarodne
naravi koje se smatraju ključnima za interese kupaca.”
Svako izdanje koje nije bilo potpuno kontrolirano bilo je zastrašeno snagom Rockelellerovih i
Morganovih oglašivačkih dolara. Griffin napominje: „Nakon bloka J. R Morgana, Rockefelleri
imaju najviše oglašivačkog prostora na raspolaganju. A kad samo oglašavanje nije dovoljno da
osigura odanost nekog lista, poznato je da Rockefellerove tvrtke izvršavaju izravne uplate u
zamjenu za prijateljski urednički stav.”
Ali, čak i to novcem potpomognuto medijsko bombardiranje, zajedno s protunjemačkom
retorikom Rockefellerovih i Morganovih zaklada i sveučilišta, nije uspjelo uvjeriti američku
javnost da treba stupiti u rat. Ispitivanja javnosti pokazala su da je protiv stupanja u europski rat
bilo gotovo 90 posto ljudi.

132
Poticaj za rat
Kao i kroz djelu povijest, bila je nužna provokacija kako bi se tvrdoglava javnost natjerala u rat.
Ta je provokacija bila potonuće putničkoga brodaLusitania.Analiza tog okrutnog čina otkriva
intrigantan primjer zakulisnog manipuliranja.
Winston Churchill, koji je imenovan ministrom ratne mornarice 1911. godine, očajnički je želio
da se Amerika pridruži Engleskoj kao saveznica. U kasnijoj knjiziSvjetska kriza(The World
Crisis)Churchill je napisao: „Manevar koji dovede saveznika na bojno polje jednako je koristan
kao onaj kojim se dobiva velika bitka.”
Prema postojećim ratnim pravilima, i britanski i njemački ratni brodovi trebali su dati posadama
neprijateljskih plovila priliku da pobjegnu prije potapanja. Za podmornice je to značilo izranjanje
i pozivanje neprijatelja. Godine 1914. Churchill je naredio britanskim trgovačkim brodovima da
se ne obaziru ni na kakve pozive te da uzvrate čak i protunapadom ako su naoružani. Ta je
naredba prisilila zapovjednike njemačkih podmornica da ispaljuju torpeda dok zaranjaju radi
zaštite. Churchill je također naredio britanskim brodovima da uklone imena s trupa i podignu
zastave neutralnih zemalja kad su u luci.
Churchill je otvoreno priznao da su te naredbe bile trik za uvlačenje drugih zemalja u rat.
„Podmornica koja je zaronila morala se više oslanjati na podvodne napade pa se tako više
izlagala opasnosti da zamijeni neutralne brodove za britanske i potopi neutralne posade te tako
dovede Njemačku u sukob s drugim velikim silama.”
Upravo takva „pogreška” dogodila se 7. svibnja 1915. godine kad je zapovjednik jedne njemačke
podmornice torpedirao britanski putnički brodLusitaniana putu iz New Yorka u Liverpool.
Gotovo 2000 ljudi potonulo je s brodom, uključujući 128 Amerikanaca. Taj je čin pokrenuo
požar protu njemačkog raspoloženja diljem SAD-a koji je raspirivao tisak pod dominacijom
Rockefellera i Morgana.
Tek su kasmiih godina činjenice oIMsitanijinupotonuću postale dostupne javnosti. Protivno
američkim tvrdnjama o neutralnosti, brod je nosio 600 tona topovskog praha, šest milijuna
komada streljiva, 1248 topovskih projektila te druge ratne materijale. „Kad jeLusitaniakrenula iz
njujorške luke na svoje posljednje putovanje, bila je praktički plutajuće skladište streljiva”,
napominje Griffin. Prema Colinu Simpsonu, Wilson je naredio da se izvorni brodski manifest s
popisom tog naoružanja sakrije u arhivima Ministarstva financija.
Griffin je također ukazao na to da jeLusitanijubritanska mornarica registrirala kao naoružanu
pomoćnu krstaricu u vlasništvu kompanije Cunard, najvećeg konkurenta međunarodnoga
brodarskog trusta J. R Morgana, koji je uključivao dvije najveće brodarske tvrtke, zajedno s
britanskim White Starom. „Morgan je 1902. godine pokušao preuzeti... Cunard, ali blokirala ga
je britanska mornarica koja je htjela zadržati Cunard izvan strane kontrole kako bi se njegovi
brodovi mogli koristiti u vojne svrhe za vrijeme rata ako bude nužno”, napominje Griffin.
Njemačko veleposlanstvo u Washingtonu, potpuno svjesno da se tone ratnih materijala unose u
ratnu zonu oko Engleske, osim što je uzalud uložilo prosvjed američkoj Vladi, nastojalo je
spriječiti tragediju. Dužnosnici veleposlanstva pokušali su objaviti oglase u 50 listova na istočnoj
obali.
Oglas je glasio: „UPOZORENJE! PUTNICI koji se namjeravaju ukrcati na preko-atlantske brodove
podsjećaju se da je na snazi ratno stanje između Njemačke i njezinih saveznika te Velike
Britanije i njezinih saveznika; da ratna zona uključuje vode koje graniče s Britanskim otočjem; da
su, prema službenom upozorenju koje je izdala Carska Njemačka Vlada, brodovi koji plove pod
zastavom Velike Britanije ili bilo kojeg njezina saveznika podložni uništenju u tim vodama te da
putnici koji plove u ratnoj zoni na brodovima Velike Britanije ili njezinih saveznika, to čine na
vlastitu odgovornost.”

133
Od 50 listova predviđenih za objavljivanje tog upozorenja, samo jeDes Moines Registerto učinio
traženog datuma. Ostali listovi povukli su oglas zbog intervencije američkog Ministarstva
vanjskih poslova. Vladini dužnosnici zastrašili su urednike tvrdeći da bi, zbog mogućnosti
parnica zbog klevete, najprije trebali nabaviti odobrenje pravnika Ministarstva vanjskih poslova.
Predsjednik Wilson bio je upozoren na situaciju. Godinama kasnije Simpson je napisao: „Nema
sumnje da je predsjednik Wilson bio obaviješten o tipu tereta nami-I jenjenogLusitaniji.Nije
učinio ništa, samo je priznao da je onog dana kad su mu javili za potapanje, proveo mnoge
besane sate.”
Dodatnu podršku onima koji vjeruju da jeLusitaniasvjesno prepuštena svojoj sudbini dao je
britanski zapovjednik Joseph Kenworthy, koji je bio na dužnosti kad je brud potopljen, otkrivši
kasnije da je njegova vojna pratnja povučena u posljednjem trenutku, a kapetanu je naređeno
da smanjenom brzinom uđe u područje za koje se znalo da je pod nadzorom njemačkih
podmornica. Jasno je zašto je Njemačka napala ta| brod, a Britanija bi učinila isto da se
američko streljivo dopremalo Njemačkoj. „Nijemci, čiji je torpedo poeodio putnički brod, bili su
nehotični ortaci ili žrtve spletke koju je vjerojatno skovao Winston Churchill”, zaključuje
Simpson.
Preživjeli i kasnije istrage otkrivaju da njemački torpedo nije potopioLusitaniju.Njezino je
uništenje prouzročila sekundarna unutrašnja eksplozija - najvjerojatnije »skladištenog
eksploziva i streljiva.
Bez obzira na to je li potapanjeLusitanijebilo smišljeno ili nije, taj incident još uvijek nije bio
dovoljan da natjera američki narod u rat. „Torpediranje trgovačkih brodova i gubitak civilnih
života, uključujući američke, uvjerio je Amerikance u njemačke strahote, ali ne i u njemačko
neprijateljstvo prema njima”, piše Barbara W. Tuchman.
Njemačko je zapovjedništvo, promišljeno nastojeći izbjeći izazivanje neprijateljstva SAD-a nakon
potapanja nekoliko trgovačkih brodova, uključujućiLusitaniju,u rujnu 1915. godine obustavilo
neograničeno podmorničko ratovanje.
Usprkos svim Wilsonovim i Churchillovim manipulacijama, sami su Nijemci na koncu gurnuli
Ameriku u rat. Taj je događaj uključivao Meksiko i osobito čovjeka koji je više nego itko drugi
pokrenuo Prvi svjetski rat. To je bio Arthur Zimmermann, koji je kao zamjenik njemačkog
ministra vanjskih poslova 1914. godine pridonio početku rata ponajprije time što je sastavio
brzojav kojim se obznanila odluka Njemačke da podrži Austro-Ugarsku protiv Srbije nakon
umorstva nadvojvode Ferdinanda. Taj je čin razljutio Rusiju i ubrzao rat.
Prije siječnja 1917. godine Zimmermann je imenovan ministrom vanjskih poslova i snažno je
podupirao neograničeno podmorničko ratovanje. 16. siječnja poslao je šifrirani brzojav
njemačkom veleposlaniku u Meksiku preko njemačkog veleposlanika u Washingtonu
potvrđujući predloženo savezništvo s Meksikom i Japanom. Te su dvije države zategnule odnose
s SAD-om. General-brigadir John „Blackjack” Pershing, koji će postati zapovjednik američkih
ekspedicijskih snaga u Francuskoj, u to je vrijeme hvatao meksičkog revolucionara Pancha Villu;
istodobno, japanska krstarica Asama izazivala je zabrinutost u Kaliforniji manevrirajući pred
zapadnom obalom Meksika.
Zimmermann je obavijestio meksičkoga predsjednika Venustiana Carranzu da će Njemačka
nastaviti neograničeno podmorničko ratovanje. U slučaju da uslijedi rat s SAD-om, Njemačka je
obećala pomoći Meksiku da „ponovno osvoji svoje izgubljene teritorije u Teksasu, Arizoni i
Novom Meksiku".
Iako je to obećanje po svoj prilici bilo samo uobičajeno ratno diplomatsko manevriranje, upravo
to je bio katalizator koji je Ameriku uvukao u rat. Senzacionalni brzojav uhvatili su britanski
kriptografi koji su danima dešifrirali taj dokument prije nego što je predan američkom
veleposlaniku 25. veljače. Objavljen je 1. ožujka i isprva dočekan s velikom skepsom.

134
Bivši senator Elihu Root - koji je kasnije postao počasni predsjednik CFR-a - i drugi njujorški
elitisti koji su se sastajali u klubu Okrugli stol, preteči Vijeća za inozemne odnose, nisu mogli
vjerovati sreći koja ih prati. Bivši američki veleposlanik u Engleskoj Joseph H. Choate, „najžešći
anglofil u Americi... otvoreno je rekao da je Zimmermannov brzojav krivotvorina, i praktički ga
je jednoglasno podržala cijela skupina”, izvještava Tuchman.
No, pitanje autentičnosti brzojava ostavljeno je po strani 3. ožujka na tiskovnoj konferenciji u
Berlinu. Ondje je Hearstov novinski dopisnik, za kojega se kasnije ispostavilo da je njemački
agent, pružio Zimmermannu svaku priliku da zaniječe brzojav. .Dakako, Vaša će Ekscelencija
opovrgnuti tu priču", pozvao ga je dopisnik. Zimmermann je tada neobjašnjivo izjavio: „Ne
mogu je opovrgnuti. Točna je.”
Jednostavno priznanje izazvalo je željenu posljedicu u Americi. Novinski uvodnici grmjeli su
protiv „Švabe”, a pritisak javnosti za rat protiv njemačkogKaiseranezadrživo je rastao. Wilson,
koji se tako dugo i teško borio za sporazumni mir kao vođa „lige” naroda, bio je primoran
proglasiti rat 6. travnja 1917. godine. Osam dana kasnije, novac je počeo teći kad je usvajanjem
zakona o ratnim pozajmicama odobren kredit od jedne milijarde dolara praznim savezničkim
bankama.
I dok je Zimmermannov brzojav očito bio autentičan, nitko nikad neće saznati zašto je nešto
tako smiono uopće učinjeno ili barem zašto je potvrđeno kad se otkrilo.
Prvi svjetski rat stajao je Ameriku 323 000 života, što je sitnica u usporedbi s devet milijuna
Rusa, šest milijuna Francuza i tri milijuna Britanaca. Rat je također uspješno dokrajčio svaki
značajniji zlatni standard za novac premda mu se nekoliko država pokušalo vratiti 1920-ih
godina.
Ne samo da je ukupna potrošnja SAD-a ratnih godina porasla na nezapamćenih 35 bilijuna
dolara, nego se zaliha novca bez pokrića u zlatu - papira iza kojega stoji samo Vladin proglas -
gotovo udvostručila s 20,6 na 39,8 milijardi, zbog čega je Kupovna moć dolara pala za gotovo 50
posto. Stvoreni su strahoviti dugovi, a koristi su imali samo oni koji ubiru kamate. Kao i uvijek,
američki je narod bio taj koji je nretrpio stvarne gubitke u mrtvim rođacima, devalviranu novcu i
trajnim obvezama prema inozemstvu.
Ulazak Amerike zajamčio je saveznicima pobjedu u Prvom svjetskom ratu. Neprijateljstva su
prekinuta Versajskim mirovnim ugovorima, koje su potpisale raćene države 28. lipnja 1919.
godine. Prisustvovali su i Paul Warburg, koji je kao -•dsiednik Sustava saveznih pričuva zastupao
američke bankarske interese, i njegov at Max Warburg, koji je zastupao njemačku Središnju
banku, svoju vlastitu tvrtku I M. Warburg & Company, i koji je navodno surađivao s njemačkom
obavještajnom žbom za vrijeme rata.
Predsjednik Wilson, koji je odrastao na Jugu pod teškom republikanskom polim obnove, iz prve
je ruke znao kakvu dugotrajnu bijedu i pustošenje uzrokuje t. Čini se očitim da je njegovo
nastojanje da zadrži Ameriku izvan europskoga rataotemeljeno na iskrenom osobnom
uvjerenju. Jednako je očito da su tu plemenitu du potkopavali na svakom koraku engleski
spletkari i njegovi vlastiti savjetnici. Možda je najtragičnija značajka „rata za završetak svih
ratova” to da taj rat nije go izgladio. Teški uvjeti Versajskih mirovnih ugovora samo su potaknuli
ogorst u Njemačkoj i utrli put Hitleru. Sve su se strane ubrzo počeh obnavljati i vno naoružavati,
bogateći zajmodavce sve većim trošenjem i posuđivanjem. Britanski ministar vanjskih poslova
lord George Nathaniel Curzon, još jedan anik, rekao je da su ugovori samo izvršili pripreme za
novi rat i čak je predvidio datum. „Ovo nije mir, ovo je samo dvadesetogodišnje primirje”,
izjavio je 1919. godine na Versajskoj konferenciji. Njegov komentar - ili upućeno proročanstvo?
- izazvao je mnogo osvrta među istraživačima zavjera budući da je Drugi svjetski rat doista
započeo 1939. eodine, točno dvadeset godina kasnije.

135
Curzon je možda znao točno o čemu govori, s obzirom na to da je pohađao i Oxford i koledž Ali
Souls, dom Cecila Rhodesa i Johna Ruskina. Nakon vjenčanja s kćeri jednoga čikaškog milijunaša,
postao je čelnik Doma lordova 1915. godine, a bio je i član najuže skupine koja je određivala
politiku u Prvom svjetskom ratu.
Čini se da je brak igrao važnu ulogu u povezivanju članova tih starijih tajnih društava. „Novčarski
moćnici poput Rockefellera iz banki National City i Chase, J. P Morgana iz Morgan & Companyja,
Jacoba Schiffa iz Kuhn, Loeb & Companyja te, najvažnijih, braće Warburg... čvrsto su se spetljali
tako što se Paul oženio Schiffovom, a Felix [Warburg] Loebovom kćeri, dok je Max ostao u
Njemačkoj gdje je mogao utjecati naKaiserai pomoći u financiranju Ruske revolucije”,
napominje Neal Wilgus u knjizilluminoidi(The llluminoids).

136
Ruska revolucija
Doista postoji obilje dokumentacije koja ukazuje na to da je Ruska revolucija -uistinu djelo
komunizma - proizašla iz zapadnjačkih zavjera koje su započele čak i prije Prvoga svjetskog rata.
„Jedan od najvećih mitova novije povijesti jest to da je boljševička revolucija u Rusiji bila
narodni ustanak potlačenih masa protiv omražene vladajuće klase careva”, piše Griffin, koji
tvrdi da su revoluciju planirali i financirali novčari iz Njemačke, Britanije i SAD-a.
U siječnju 1917. godine Lav Trocki živio je u Nevv Yorku i radio kao izvjestitelj za komunistički
listThe Neu’ World.Trocki je pobjegao nakon ranijeg neuspješnog pokušaja revolucije u Rusiji i
sklonio se u Francusku, odakle je prognan zbog revolucionarne aktivnosti. „Ubrzo je otkrio da u
Wall Streetu ima bogatih bankara voljnih I financirati revoluciju u Rusiji”, piše Still.
Jedan od tih bankara bio je Jacob Schiff, čija je obitelj živjela s Rothschildima u Frankfurtu. Drugi
je bio Elihu Root, odvjetnik tvrtke Paula Warburga Kuhn, Loeb & Company. PremaNeu' )hrk
Journal-Amencanu:„Jacobov unuk John Schiff procijenio da je stari uložio oko 20 milijuna dolara
za konačnu pobjedu boljševizma u Rusiji.” t. član CFR-a, pridonio je s još 20 milijuna, prema
Kongresnom arhivu od 2. jna 1919. godine.
Schiff i Root nisu bili jedini. Arsene de Goulevitch, koji je doživio prve dane jševičke vlasti,
kasnije je napisao: ,,U privatnim razgovorima rečeno mi je da je i Milner potrošio više od 21
milijun rubalja za financiranje Ruske revolucije.” sjetimo se da je upravo Alfred Milner bio
glavna snaga iza Rhodesovih Okruglih lova, toga velikog preteče suvremenih tajnih društava.
„Godine 1915. osnovan je American International Corporation za financiranje iske revolucije”,
piše Icke. „Njegovi su direktori zastupali interese Rockefellera, thschilda, Du Ponta, Kuhna,
Loeba, Harrimana i Saveznih pričuva. Među njima bili Frank Vanderlip (jedan iz skupine s otoka
Jekyll koja je stvorila Savezne pričuj i George Herbert Walker, djed predsjednika Georgea
Busha.”
Gary Allen napominje: ..U boljševičkoj revoluciji neki od najbogatijih i najmoćnijih ljudi na
svijetu financiraju pokret koji tvrdi da se samo njegovo postojanje temelji na ideu lišavanja
bogatstva ljudi poput Rothschilda, Rockefellera, Schiffa, Warburga, Morgana, Harrimana i
Milnera. Ali, ti se ljudi očito ne boje međunarodnog komunizma. Jedino je logično pretpostaviti
da ga po svoj prilici kontroliraju ako ga financiraju i ne boje ga se. Može li neko drugo
objašnjenje imati smisla?"
laj zavjerenički pogled ponovio je nitko drugi doli Winston Churchill, koji je 1920. godine
napisao: „Od vremena Spartaka-Weishaupta [vođe zagonetnih iluminata] do Karla Marca, do
[socijalista Lava] Trockog, Bele Kuna, Rose Luxemburg i Emme Goldman, ta svjetska zavjera za
rušenje civilizacije... neprekidno se širi. Igrala je nedvojbeno prepoznatljivu ulogu u tragediji
Francuske revolucije. Bila je glavni pokretač svakog prevratničkog pokreta tijekom 19. stoljeća, i
sad je napokon ta družina neobičnih osoba iz podzemlja velikih europskih i američkih gradova
zgrabila ruski narod za kosu i postala praktički neosporni gospodar toga golemog carstva.”
Ako se može označiti samo jedan pokretački faktor iza užasa i tragedija doživljenih u 20.
stoljeću, to je svakako antikomunizam. Animozitet između takozvanih zapadnih demokracija i
istočnoga komunizma stvarao je trajne nemire od 1918. godine do kraja stoljeća.
Bijeg povlaštene elite iz Rusije 1918. godine i iz Kine 1949. izazvao je šokove u glavnim
gradovima Europe i Amerike te potaknuo protuakciju koja je trajala deset • ljećima. Poklič
„Proleteri svih zemalja, ujedinite se!” ulijevao je strah neupućenim kapitalistima zapadne
industrije, bankarstva i trgovine. Taj se strah širio na njihove političke predstavnike, zaposlenike
i praktički na svaki dom.
Smućeni istraživači zavjera godinama su razbijali glavu nad time kako su najveći kapitalisti poput
Morgana, Warburga, Schiffa i Rockefellera mogli gledati kroz prste, a kamoli podržavati
ideologiju koja je otvoreno prijetila njihovoj poziciji i bogatstvu.

137
Da bi se shvatila ta prividna podvojenost, da bi se doista shvatilo kako članovi tajnih društava
djeluju, potrebno je proučiti filozofa koji je utjecao na te ljude preko Rhodesa i Ruskina —
Georga Wilhelma Friedricha Hegela.
Pojavivši se odmah nakon razdoblja prosvjetiteljstva - intelektualne pobune protiv autoriteta
Crkve - njemački filozofi Hegel, Johann Gottlieb Fichte i Imannuel Kant nadahnuli su buduće
naraštaje idejom da moderni čovjek ne mora biti sputan religijskom dogmom i tradicijom. Ti su
se ikonoklasti razilazili samo u tome što je Kant smatrao da čovjek ne može spoznati ono što se
ne može doživjeti u materijalnom svijetu, dok su metafizičari Fichte i Hegel smatrali daje
čovjekov razum „Božja svijeća”, da intuicija i ljubav tvore jedinstvo čovjeka i božanskog, što
donosi razumijevanje i jednakost.
Hegelov zahtjev za racionalnim tumačenjem ljudske biti, nazvanim hegelijanski sustav, bio je
pokušaj usklađivanja suprotnosti, poimanja cijelog svemira kao sustavne cjeline. Bio je to
zapanjujući pokušaj koji još nije dovršen. Hegelovi pristaše i protivnici nastavit će filozofirati još
dugo i u nadolazećem tisućljeću. Lako je shvatiti zašto su tako apstraktno razmišljanje na toliko
različitih načina tumačili Hegelovi sljedbenici, uključujući Karla Marxa i Hitlera.
Fichte, Hegelov koleba idealist i čovjek koji je najviše utjecao na njegovo djelo, bio je član tajnih
društava. „Zanimljivo je da je Fichte, koji je razvio te ideje prije Hegela, bio slobodni zidar,
gotovo sigurno iluminat, a nedvojbeno su ga podupirali iluminati”, piše Sutton. Čak se
pretpostavlja da je sam Hegel možda bio član revolucionarne njemačke lože iluminata, koju su
vlasti stavile izvan zakona 1784. godine, premda nije pronađena uvjerljiva dokumentacija.
Sigurno je prihvaćao masonsku racionalističku teologiju.
Marx je skrenuo Hegelovu teorijsku filozofiju prema materijalnom svijetu i razvio izvanredno
sredstvo za manipuliranje ljudima i događajima. To je postalo poznato kao hegelijanska
dijalektika, proces u kojemu se suprotnosti - teza i antiteza - usklađuju u kompromisu ili sintezi.
Primijenimo li to ovdje, dobivamo ideju da su zapadni kapitalisti stvorili komunizam na jednoj
strani (teza) kao vidljiva neprijatelja demokratskih zemalja (antiteza) na drugoj. Sukob koji je
nastao stvorio je golema tržišta za financije i naoružanje te na koncu izjednačio obje strane
(sinteza). Često se u posljednjih 50 godina govorilo kako SAD postaje sve sličniji Rusiji, a Rusija
sve sličnija SAD-u..
Članovi tajnih društava kojima se može ući u trag do Rhodesovih Okruglih stolova dobro su
razumjeli tu hegelijansku dijalektiku. Njihovi prethodnici uspješno su je koristili stoljećima bez
Hegelova imena. Ti rani Machiavelliji otkrili su da je samo mali korak do spoznaje da ne treba
čekati krizu i nemire. Društveni prevrat može se stvoriti i kontrolirati u vlastitu korist. Odatle
dolaze ciklusi financijskih procvata i krahova, kriza i revolucija, ratova i ratnih prijetnji, a sve to
održava ravnotežu snaga.
Društveni aktivisti, kao i birokrati, dobro su naučili tu lukavštinu sjedenja na ‘vije stolice, bilo
iskustvom, intuicijom ili analizom. Zahtijevaj više nego što uistinu baš (teza) od svojih protivnika
(antiteza) i, nakon kompromisa, obično ćeš završitisonim što si i želio na početku (sinteza)!
„Ta revolucionarna metoda - sustavno djelovanje teze protiv antiteze daje sintezu - ključ je za
razumijevanje svjetske povijesti", ustvrdio je autor teorija zavjere ~xe Marrs.
Vratimo li se Trockom, vidjet ćemo da je napustio SAD brodom 27. ožujka 1917. me - samo
nekoliko dana prije nego što je Amerika stupila u rat - zajedno s gotovo ' stotine revolucionara i
sa sredstvima koje mu je pribavio Wall Street. Trockoga, čije pravo ime bilo Lav Borisovič
Bronštejn, pratili su britanski agenti, koji su sumnjali surađuje s njemačkom obavještajnom
službom od predratnog boravka u Beču. U <ru koji je održao prije nego što je napustio Nevv
York Trocki je obznanio: „Vraćam u Rusiju da zbacim privremenu Vladu i zaustavim rat protiv
Njemačke.”

138
Kad je brod koji je prevozio Trockog i njegovu svitu zaustavljen u Halifaxu u oj Škotskoj, zajedno
sa sredstvima zadržale su ga kanadske vlasti, koje su se opravdano bojale da bi revolucija u
Rusiji mogla osloDoditi njemačke postrojbe za borbu iv savezničkih vojnika na zapadnom
bojištu.
Ali, tu itekako utemeljenu zabrinutost nadvladao je alter ego predsjednika Wilsona, pukovnik
House, koji je rekao šefu britanske tajne službe Williamu \Visemanu kako Wilson želi da Trocki
bude pušten. 21. travna 1917. godine, manje od jednog mjeseca nakon što je SAD ušao u rat,
britanska ratna mornarica naredila je da se Trocki pusti pa je on s američkom putovnicom, koju
je odobrio Wilson, nastavio svoj put u Rusiju i povijest.
Nakon neuspjele revolucije 1905. godine, tisuće su ruskih aktivista izbjegle, uključujući Trockog i
Vladimira Iljiča Lenjina, revolucionarnog intelektualca koji je prilagodio Hegelove, Fichteove,
Ruskinove i Marxove teorije na rusku tešku političku i ekonomsku situaciju. Nakon
dugogodišnjih pokušaja reformi, car je 15. ožujka 1917. godine, poslije nereda u Sankt
Peterburgu (tadašnjem Petrogradu) za koje mnogi vjeruju da su ih potaknuli britanski agenti,
bio primoran abdicirati.
Dok je Trocki putovao u Rusiju s američkom putovnicom i sredstvima Wall Streeta, Lenjin se
također vraćao iz progonstva. Uz njemačku potporu i pratnju oko 150 uvježbanih revolucionara,
„smješten je u zloglasni 'zapečaćeni vlak' u Švicarskoj s najmanje pet milijuna dolara”, piše Still.
Vlak je neometano prošao kroz Njemačku, za što su se pobrinuli Max Warburg i njemačko
čelništvo. Lenjina je, kao i Trockog, Vlada Aleksandra Kerenskog, druga privremena vlada
formirana nakon careve abdikacije, označila kao njemačkog agenta. U studenom 1917. godine
Lenjin i Irocki, potpomognuti zapadnjačkim sredstvima, potaknuli su uspješan prevrat i dokopali
se ruske vlasti u ime boljševika.
Ali, komunistički stisak Rusije nije bio čvrst. Unutarnje borbe između „crvenih” i „bijelih” trajale
su do 1922. godine i stajale oko 8 milijuna ruskih života, mnogo više od ratnih gubitaka. Lenjin
je umro 1924. godine od niza srčanih udara nakon što je pomogao u stvaranju Treće
intemacionale ili Kominterne, organizacije za izvoz komunizma diljem svijeta. Trocki je pobjegao
iz Rusije nakon što je Staljin preuzeo diktatorsku kontrolu, a u Meksiku gaje 1940. godine ubio
staljinistički agent.
icke vidi „višedimenzionalne” aspekte u financiranju boljševika. „Ruski revolucionari ' poput
Lenjina i Trockog iskorišteni su da izvuku Rusiju iz rata, u korist Njemačke. Ali na razini elite,
bauk pod imenom komunizma stvoren je kako bi se potaknula podjela straha i nepovjerenja
prikazana kao komunizam protiv kapitalizma protiv fašizma.”
Čak je i Lenjin po svemu sudeći na koncu shvatio da su njime manipulirale moćnije sile. „Država
ne funkcionira onako kako smo željeli”, pisao je. „Čovjek je za upravljačem, i čini se da upravlja,
ali kola ne idu u željenom smjeru. Kreće se kako neka druga sila želi.”
Ta su druga „sila” bili članovi tajnih društava, koji su stajali iza rađanja samoga komunizma,
„monopolistički financijski kapitalisti", kako ih je Lenjin opisao.

139
Uspon komunizma
Razna tajna društva bila su uključena u pokret koji je na koncu doveo do komunizma. Jedno od
najstarijih možda su srednjovjekovni talijanski karbonari, ili ugljenari. Prema Arkonu Daraulu,
karbonari su tvrdili da su nastali u Škotskoj, gdje su živjeli slobodnim životom u komunama u
divljim šumama paleći drvo kako bi proizveli ugljen. Stvorili su vladu koja se sastojala od
trivenditeili lože, za upravu, zakonodavstvo i sudska pitanja. Ložama je upravljala visoka loža
pod vodstvom velikog majstora, koji je bio na čelu neke vrste primitivnih slobodnih zidara.
„Pod izlikom da nose ugljen na prodaju, ulazili su u sela i pod imenom pravih karbonara lako se
nalazili s pristašama i prenosili zajedničke planove”, piše Daraul. .Prepoznavali su se prema
znakovima, dodirima i riječima." Antiklerikalno učenje karbonara, koje je postalo poznato kao
„šumska masonerija”, veoma se proširilo nakon inicijacije francuskog kralja Franje I. U leđnom
je trenu članstvo toliko preplavilo Italiju da su gotovo dominirali tom zemljom.
„Početkom 1820-ih godina bili su više od jedne sile u zemlji”, piše Daraul. .Hvalili su se
podružnicama čak i u Poljskoj, Francuskoj i Njemačkoj."
Dodaje: „Boljševike i njihove komunističke teoretičare mnogi smatraju potomcima ugljenara...”
Antiautoritami socijalizam karbonara, iluminiranih slobodnih zidara i drugih racionalističkih i
humanističkih skupina, koje su se množile tijekom razdoblja prosvjetiteljstva, stopio se
početkom 19. stoljeća, uvelike razdražujući Katoličku crkvu.
,,U naše doba, ako masoni ne osnivaju jakobitske ili druge klubove, stvaraju i potiču jednako
sotonske i opasne pokrete. Komunisti su, baš kao i karbonari, neka vrsta \Veishauptovih
[osnivač iluminata] iluminiranih masona”, upozorio je monsignor George Dillon 1885. godine.
Jedan takav pokret bila je Međunarodna radnička organizacija - poznatija kao internacionala -
izravni preteča komunizma; sazvana je 1864. u Londonu i ubrzo prešla pod vodstvo Karla
Manca.
Mara je rođen 1818. u Trieru u Njemačkoj, roditelji su mu bili Heinrich i Henrietta Mane, oboje
potomci loze židovskih rabina pa su prema tome nesumnjivo bili upoznati s mističnim
tradicijama Tore i kabale. Kako bi izbjegli antisemitizam, i Karl i njegov otac krstili su se u
Evangeličkoj crkvi. Oba su bila pod velikim utjecajem prosvjetiteljskog humanizma.
Nakon što je diplomirao na Sveučilištu u Bonnu, Marx je stupio na Sveučilište u Berlinu 1836.
godine, gdje se pridružio tajnom društvu zvanom Doktorski klub, punom pristaša Hegcla i
njegove filozofije. lVemda je ranije usrdno iskazivao kršćanske ideale, Marx se priključio tim
hegelijancima krećući se od vjerovanja da su kršćanska evanđelja „ljudske sanjarije nastale iz
emocionalnih potreba prema potpunom ateizmu.
Neki suvremeni teoretičari zavjera tvrde da je Marx na koncu postao sotonist. Ukazuju na
njegovu zaključnu kritiku Hegela da nije dovoljno materijalistički orijentiran u svom razmišljanju,
asocijalna društva u kojima se kretao i djelo koje je napisao kao student u kojemu stoji: „Ako
postoji Nešto što hara, skočit ću u to, makar pretvorio svijet u ruševine... to bi bilo doista
životno.” Ipak, metafizički pogledi i \larxa i njegovih klevetnika ne mogu se ignorirati.
Godine 1843. Marx se oženio i preselio u Pariz, leglo socijalizma i ekstremističkih skupina
poznatih kao komunisti. Upravo se u Parizu Marx sprijateljio s Friedrichom Engelsom, sinom
imućnoga engleskog vlasnika tekstilne tvornice. Marx i Engels postali su uvjereni komunisti i
surađivali su u pisanju brojnih revolucionarnih pamfleta i knjiga, uključujući najpoznatiju
trosveščanu raspravu o kapitaluDas Kapital.Ironično, Engels, sin kapitalista, bio je taj koji je
financijski potpomagao Marxa, junaka radničke klase, veći dio života.
Engelsa, također odana hegelijanca, na socijalistički humanizam preobratili su Moses Hess, zvan
„komunistički rabin”, i Robert Owen, utopijski socijalist i spiritualist otvoreno neprijateljski
raspoložen prema tradicionalnoj religiji.

140
Marx i Engles kasnije su se preselili u Bruxelles, a zatim u London, gdje su se 1847. godine
pridružili još jednom tajnom društvu pod nazivom Liga pravednika, sastavljenom uglavnom od
njemačkih emigranata, od kojih se za mnoge smatralo da su izbjegli odmetnuti iluminati.
Skupina je uskoro promijenila ime u Komunistička liga, a Mane je zajedno s Engelsom objavio
čuveni proglasKomunistički manifest.
Mancov manifest istaknuo je deset izravnih koraka za stvaranje idealne komunističke države.
Napadno nalikujuProtokolima sionskih mudraca,što ukazuje na stanovito zajedničko podrijetlo.
Ti koraci uključuju:
- ukidanje privatnoga vlasništva,
- progresivni ili stupnjeviti porez na dohodak,
- ukidanje svih oblika nasljeđivanja,
- zapljenu sve imovine disidenata i emigranata,
- stvaranje monopolističke središnje banke s državnim kapitalom radi kontrole kredita,
- centralizaciju cjelokupnog prometa i veza,
- državnu kontrolu nad tvornicama i poljoprivrednom proizvodnjom,
- državno vlasništvo nad svim kapitalom i stvaranje organizirane radne snage,
- udruživanje poljoprivrede i proizvodnih industrija te postupnu raspodjelu stanovništva kako bi
se izbrisala razlika između gradova i sela,
- besplatno javno obrazovanje za svu djecu.
Taj popis također izvanredno nalikuje koracima za stvaranje idealnoga društva koje su
predlagali bavarski iluminati, što čvrsto ukazuje na blisku vezu. „Ustvari, Internacionala se teško
može smatrati ičim drugim doli iluminiziranim slobodnim zidarstvom pod novom krinkom",
komentira Still.
Godine 1848. Mane nije uspio izazvati socijalističku revoluciju u Pruskoj pa se, nakon što je
izbjegao zatvor, vratio u London. Osobni sukobi, sitne zadjevice i frakcijske borbe zbog
ideologije spriječile su Komunističku ligu da postane djelotvorna snaga. Ratoborne struje
predbacivale su Marxu da se više brine o govorima nego o revolucijama pa se on postupno
povukao u izolaciju, koju je prekinuo tek kad se pojavio na Prvoj internacionali 1864. godine.
Maraov život u borbi i siromaštvu imao je strahovit utjecaj na svjetsku povijest, osiguravši
filozofsku platformu za suvremena tajna društva temeljena na zasadama starijih društava. Umro
je od plućnih granuloma 14. ožujka 1883. godine, potišten zbog samoubojstava dviju kćeri,
samo dva mjeseca nakon suprugine smrti.
Očito je da komunizam nije potekao spontano iz siromašnih, potlačenih radničkih masa, nego je
bio posljedica dugoročnih planova i spletki tajnih društava. „Nema proleterskog pa čak ni
komunističkog pokreta koji nije djelovao u interesu novca... i bez idealista među njegovim
vođama koji nisu imali pojma o toj činjenici”, piše njemački filozof Oswald Spengler,
autorPropasti Zapada.

141
Osvrt
Trag tajnih društava može se naći u svakom ratu i sukobu u 20. stoljeću.
Povijesni su zapisi jasni. Članovi istih društava pojavljuju se u svakom primjeru - od oca do sina,
od poslovnog partnera do suradnika, od jednog člana bratstva do drugoga. Čini se, na temelju
dokazane odbojnosti javnosti prema ratu, da bi povremeno trebalo dolaziti do čišćenja u vlasti,
potpune zamjene vodstva i dužnosnika. Ipak, ista stara lica iz tajnih društava i dalje se vraćaju
na vlast, kako je primijetio predsjednik Kennedy. Masovni mediji čine se ravnodušnima, a od
javnosti se traži da vjeruje kako je sve to puka slučajnost - jednostavno se radi o
najkompetentnijim ljudima za taj posao.
„Izvještaj iz Iron Mountaina", bez obzira na to može li ga se dokazati kao povijesnu činjenicu,
točno odražava razmišljanje članova tajnih društava. Primjerice, u razgovoru o prenapučenosti
1981. godine, član CFR-a Maxwell Taylor bezbrižno je rekao: „Ja sam već otpisao više od
milijardu ljudi. Ti su ljudi u Africi, Aziji, Latinskoj Americi. Ne možemo ih spasiti. Populacijska
kriza i pitanje opskrbe hranom nalažu nam da se ne bismo trebali ni truditi. To je gubitak
vremena.”
Dok su neki sukobi možda bili neizbježni - poput Drugoga svjetskog rata -drugi, poput
Vijetnamskog i Zaljevskog rata manje se čine takvima. Međutim, svi su bili neizmjerno unosni za
članove tajnih društava i svi su pridonijeli njihovu cilju jedinstvene svjetske vlade.
Kraljevski institut za medunarodne poslove i CFR planirali su sukob u jugoistočnoj Aziji još 1951.
godine. Stvaranje Obrambenog saveza jugoistočne Azije 1954. godine bilo je proračunato kako
bi se američkim dužnosnicima omogućilo zakonsko uporište za intervenciju u Vijetnamu.
Predsjednik Kennedy, koji je ubijen prije nego što je mogao povući postrojbe, bio je u sve većoj
zavadi s članovima tajnih društava iz Wall Strecta, od kojih su neki donijeli sud o njegovoj smrti
kao članovi Warrenove komisije.
Predsjednik Johnson i njegovi savjetnici iz CFR-a manipulirali su javnošću kako bi dobili
neustavne ratne ovlasti od Kongresa nakon lažnog „incidenta u Tonkinškom zaljevu 1964.
godine. Isti ti savjetnici nastavili su podržavati taj rat sve dok nije postalo očito da cijena - i u
životima, i u novcu, i u nacionalnom jedinstvu - postaje veća od dobiti, kad su se okrenuli protiv
Johnsona.
Koreja je bila prototip sukoba prema kojemu se prosuđivalo kako bi američka javnost reagirala
na neuspješnu „policijsku akciju” UN-a. Bio je to prvi slučaj da se američki vojnici bore izvan
SAD-a pod stranim zapovjedništvom, a ta aktivnost traje i danas. Ironično je to što su visoki
ruski dužnosnici zapovijedali Sjevemokorejcima na jednoj strani i postrojbama UN-a na drugoj.
Drugi svjetski rat vođen je kako bi se zaustavili fašisti u Njemačkoj, Italiji i Japanu, koje su stvorili
i financirali članovi tajnih društava na Zapadu. Usprkos tome što se radilo o ratu na život i smrt,
američki i britanski članovi društava nastavili su poslovati s neprijateljem i potom dogovorili
njegovu poslijeratnu obnovu. Nigdje ta dvoličnost nije bila očitija nego u propustu predsjednika
Roosevelta da upozori američke postrojbe u Pearl Harboru na očekivani japanski napad koji je
izazvala njegova vlastita politika obuzdavanja.
Hitler, ta velika pošast 20. stoljeća, bio je očito tvorevina i tajnih društava i njihovih zapadnih
financijera. Tumačenja te neobične okolnosti kreću se od želje za stvaranjem ravnoteže snaga s
komunizmom do izvanredne mogućnosti da je Hitler bio u izravnom srodstvu s bečkim
Rothschildima. Njegovi nacisti bili su više kult nego politička stranka, a bavili su se drevnim
znanjem i bili opsjednuti starijim europskim tajnim društvima koja se mogu pratiti sve do
drevnih misterija.
Ta su društva bila aktivna tijekom Prvoga svjetskog rata, a financirali su ih američki i britanski
članovi tajnih društava. Ciljevi Ruske revolucije i Karla Marxa bili su velikim dijelom ciljevi
iluminata i kontinentalnih slobodnih zidara. Bio je to model Hegelove teorije u stvarnom svijetu.

142
On je shvatio da jedna strana u sukobu (teza) suprotstavljena drugoj (antiteza) stvara
kompromis (sintezu). Taj recept - uz dodani element izazivanja sukoba - uspješno rabe Hegelovi
učenici, među kojima su iluminati, Cecil Rhodes, Hitler i članovi suvremenih tajnih društava.
Očito je da su, bez obzira na to u kolikoj mjeri, pojedinci - povezani krvnim 'rodstvom, titulama,
brakom ili članstvom u tajnim društvima - manipulirali i kontrolirali sudbine čitavih naroda
raspirivanjem i financiranjem rata. Ti ljudi smatraju da su iznad morala i etike prosječna čovieka.
Očito su okrenuti prema nekom višem cilju - bilo to samo bogatstvo i moć ili možda neki
skriveni plan povezan s ljudskim podrijetlom, sudbinom i duhovnošću.
Čak i dok su Mane, Engels i njihovi sljedbenici u Londonu sredinom 19. stoljeća stvarali
komunizam, dugoročni planovi iluminata i njihovih potomaka da raspire razdor unutar SAD-a
ostvarivali su se u velikoj pobuni.

143
Treći dio
POBUNA I REVOLUCIJA
Nisam ni sumnjao u to da su se učenja iluminata i načela jakobinizma proširila SAD-om.
Naprotiv, nitko nije zadovoljniji tom činjenicom od mene.
predsjednik George Washington u pismu iz 1782. godine

144
Stabilnost američkoga naroda i njegovih financija početkom 19. stoljeća zacijelo |e bila povod
velike uzrujanosti bogatih spletkara iz europskih tajnih društava, čak i u procesu
preusmjeravanja s crkvene kontrole na manipuliranje dugom.

Rusija je bila pod tiranijom cara, koji je nepokolebljivo odbijao osnovati središnju banku.
Zapadna Europa bila je financijski iscrpljena nakon Francuske revolucije i Napoleonovih ratova.
A s obzirom na to da ako nema pozajmica nema ni profita, europski su se bankari okrenuli
Amerikama radi novih prihoda.
Nakon rata 1812. godine, zvanog i drugi rat za američku nezavisnost, SAD je bio u iznimno
zavidnoj situaciji: porazio je Britansko Carstvo, a granice s manje napučenima Meksikom i
Kanadom bile su sigurne.
Kako je prethodno spomenuto, predsjednik Andrew Jackson stao je na kraj ponav-Ijanim
pokušajima stvaranja središnje banke, a do 1835. godine čak je uspio otplatiti nacionalni dug.
Sljedeće godine zaustavkTje inflaciju uzrokovanu zemljišnom špekulacijom odredivši da se
državna zemljišta mogu prodavati samo za zlato ili srebro.
Privlačnost Amerike zacijelo je bila neodoljiva. Međutim, predsjednik James Monroe odvratio je
sva europska upletanja i iskorištavanja Amerike izloživši tzv. Monroevu doktrinu. Kako bi se
osujetila ta politika, bio je potreban polagan i potajan proces infiltracije stranaca, a možda je
započeo još 1837. godine kad je Jackson umirovljen. Te je godine njemački predstavnik
bankarskog carstva Rothschildovih stigao" SAD i promijenio ime iz August Schonberg u August
Belmont. Prema naklonom biografu Rothschilda, zapravo su Amshel Rothschild i njegov sin
poslali Belmonta na Kubu, ali on je na svoju ruku umjesto toga otišao u Nevv York. Čak se
govorkalo da je i sam izvanbračni Rothschild. Sto god bila istina, Belmont se svakodnevno
dopisivao s Rothschildima i postao je njihov priznati predstavnik u SAD-u.
Bez vlastitoga vidljivoga kapitala Belmont je ubrzo počeo kupovati Vladine obveznice i za
nekoliko je eodina stvorio jednu od najvećih bankarskih tvrtki u zemlji. August Belmont
& Company. Zbog njegovih veza s tom obitelji, tu su tvrtku istraživači zavjera uvijek smatrali
poduzećem Rothschilda.
Na početku Meksičkoga rata 1846. upravo je Belmont kupio veći dio obveznica američke Vlade.
Zahvaljujući agresivnoj poslovnoj taktici Rothschildi su ubrzo počeli ulagati u američku
industriju, banke, željeznicu, savezne i državne obveznice, duha pamuk i, naravno, zlato.
Belmont je igrao značajnu ulogu i u kasnijem financiran Sjevera i Juga tijekom rata koji je počeo
1861. godine.
Od 1863. do 1867. godine, dijelom zahvaljujući značajnim donaci|a Demokratskoj stranci,
Belmont je predstavljao SAD u Haagu, sjedištu ni/ozems Vlade. Također se uklopio u američko
društvo oženivši se s kćeri slavnog zapovjedni Američke mornarice Matthevva Perryja, junaka
Meksičkoga rata i Tokijskoga zaljeva Kao strastveni jahač, uveo je utrke konja čistokrvne
engleske pasmine u SAD te b predsjednik Američkoga džokejskog kluba.
Godine 1849. Alphonsc Rothschild otputovao je u New York kako bi ustanov' treba li obitelj
zamijeniti svojega posrednika Belmonta stalnom bankarskom tvrtkom. Rothschild je bio
impresioniran očiglednim prilikama u Americi pa je pisao braći da bi trebalo osnovati banku,
dodavši: „Bez i najmanje sumnje, ovo je kolijevka nove civilizacije.”
Ipak, unatoč očiglednoj prilici, Rotshschildi su po svemu sudeći učinili pogrešku time što nisu
izvršili velika ulaganja u SAD-u - barem ne otvoreno.
„Da su osnovali banku u Nevv Yorku u ranoj fazi razvoja te zemlje, zacijelo bi bogatstvo koje bi
nastalo samo iz tog izvora zasjenilo, unutar jednoga naraštaja, sve što su dotad zgrnuli u
Europi", piše biograf Rothschilda Derek Wilson. „Teško je shvatiti zašto su James i Lionel
[Rothschild] ignorirali Alphonseovo uvjerljivo zagovaranje.”

145
To je doista teško shvatiti s čisto poslovnoga stajališta, ali ta bi odluka itekako mogla imati
smisla u zavjereničkom pogledu na povijest.
Ponajprije, tu je stara tvrdnja da su Rothschildi, i zbog antisemitizma i zbog sumnjičavosti
Amerikanaca spram Europljana, odlučili nametati svoju volju preko posrednika kao što su
Belmont, Rockefelleri, Morgani i drugi. A sad postoji i obilje dokaza da su europski bankari već
kovali urotu da unište ekonomski jak, ali politički krhak američki savez.

146
Američki građanski rat
Epperson izvještava da se u autori/,iranoi biografiji Rotshchilda spominje jedan londonski
sastanak na kojemu je „međunarodna bankarska klika" odlučila američki Sjever suprotstaviti
Jugu strategijom „zavadi pa vladaj Taj će plan američkoj Saveznoj vladi priskrbiti neprijatelja koji
će zahtijevati goleme ratne troškove i kao posljedicu toga zaduživanje.
A u slučaju neovisnosti Juga, „svaka bi se država mogla povući iz Konfederaciji-, ponovno
uspostaviti svoju suverenost i osnovati vlastitu središnju banku. Južne bi Jržave onda mogle
imati niz banaka kontroliranih iz Europe, Banku Georgije, Banku Ijužne Karolinc itd., a potom bi
bilo koje dvije mogle voditi niz ratova poput onih u Europi koji se vode već stoljećima, u
neprekidnoj igri politike ravnoteže snaga. To bi bila učinkovita metoda da se osiguraju veliki
profiti putem pozajmljivanja novca -pomenutim državama”, objašnjava Epperson.
Griffin je citirao njemačkoga kancelara Otta von Bismarcka: „Najviše financijski* sile Europe
odlučile su podijeliti SAD na federacije jednake snage mnogo prije građanskoga rata. Ti su se
bankari bojali da će SAD, ostane li u jednom bloku kao Ina država, steći ekonomsku i financijsku
nezavisnost, što bi poremetilo njihovu financijsku prevlast u svijetu. Glas Rothschilda je
prevladao... 7ato su poslali oje izaslanike na teren da iskoriste pitanje ropstva i stvore jaz
između dva dijela veza.”
Povijesna ie činjenica da su Rothschildi nekoliko godina financirali velike projek-s obiju strana
Masonove i Dixonove linije. Nathan Rothschild, koji je bio vlasnik ne velike mančesterske
tvornice tekstila, kupovao je pamuk od južnjačkih zemljoposjednika i financirao uvoz
južnjačkoga pamuka prije rata. Istodobno, piše biograt ithschilda Derek Wilson, „davao je
pozajmice raznim američkim državama, neko vrijeme bio službeni europski bankar za američku
V ladu i uvjereni pristaša Banke I)-a.”
„Europske aristokracije nikad nisu bile zadovoljne čudesnim uspjehom jenkijev-• demokracije.
Da se zemlja raspala na dvije polovine, dokazujući da demokracija može opstati, europskim bi
vladama to itekako odgovaralo', napominje povjesničar Uče Cacton. Podršku ideji europske
manipulacije situacijom u Americi daje i drugi biograf Rothschilda Niall Ferguson, primijetivši da
postoji „značajna i neobjašnjena praznina” u privatnoj korespondenciji Rothschilda između
1854. i 1860. godine te da su gotovo svi primjerci poslanih pisama londonskih Rothschilda
„uništeni prema nalogu nasljednih glava obitelji”.
Ako se doista radilo o gambitu, predsjednički kandidat Abraham Lincoln to je očito shvaćao.
Cesto je pokušavao objasniti da mu je cilj bio očuvati američki savez, a ne osloboditi robove. Za
vrijeme čuvenih debata sa Stephenom Douglasom 1858. godine, Lincoln je posve jasno izrazio
svoj osobni stav o rasama: „Reći ću stoga da nisam, niti sam ikad bio, sklon postizanju na bilo
kakav način socijalne i političke ravnopravnosti bijele i crne rase... Ja sam kao i svaki drugi
čovjek sklon tome da bijela rasa bude u nadmoćnom položaju.”
No, jednako je jasna bila Lincolnova odlučnost da očuva federalni savez. Krajem 1862. godine
obznanio je: „Moj je glavni cilj u ovoj borbi sačuvati savez... Ako bih mogao sačuvati savez, a da
ne oslobodim nijednog roba, to bih učinio; ako bih ga mogao sačuvati tako da oslobodim samo
neke, a ne i ostale, opet bih to učinio.”
Lincoln je shvaćao da pravi razlog lokalnih trzavica u SAD-u nije bilo ropstvo, nego ekonomija.
Jug je htio kupovati jeftinije uvozne europske proizvode, ali moćni sjevernjački proizvođači
nametali su visoke uvozne carine. Te su carine brzo povećane nakon što su južnjački članovi
Kongresa napustili Washington 1861. godine. Industrijski Sjever, koji su brzo naseljavali
imigranti voljni raditi za bijednu plaću, nije trebao robove, dok su veliki plantažeri na
zemljoradničkom Jugu potpuno ovisili o ljudskom radu. Premda su južnjački čelnici neprekidno
iskazivali spremnost na kompromis glede pitanja ropstva, smatrali su da se ne mogu naglo
odreći svoje „osebujne institucije".

147
Borci protiv ropstva i na Sjeveru i na Jugu shvaćali su da tehnološki napredak znači da je propast
ropstva samo pitanje vremena. Ali, ekstremisti na objema stranama, koje su poticali zastupnici
europskih novčara, neprekidno su raspirivali vatru nezadovoljstva.
Predvodnik te agitacije bilo je još jedno tajno društvo: Vitezovi zlatnoga kruga (KGC - Knights of
the Golden Circle).

148
Agitiranje tajnih društava
Ta je tajnovita organizacija tvorevina kirurga i pisca dr. Georgea W. L. Bickleyja, koji je 1854.
godine osnovao prvi viteški „zamak” u Cincinnatiju u državi Ohio, uvelike pod utjecajem mjesnih
slobodnih zidara. To je društvo „imalo bliske veze s •ednim tajnim društvom u Francuskoj
zvanom Godišnja doba, koje je pak bilo odvojak iluminata”, upozorava G. Edvvard Griffin.
Po uzoru na masonske lože, Vitezovi su imali slične lozinke, načine rukovanja, .hramove" te
velika, mala i vrhovna vijeća. Novaci su se zaklinjali na šutnju dok su im iznad glave držali živu
zmiju uz ovu jezovitu kletvu:
Tko god se usudi otkriti naš cilj Iskusit će snagu viteškog čelika;
A kad se muke pokažu preslabima,
Iščupat ćemo mu mozak iz lubanje/staviti svjetiljku u rupu Da mu obasjava dušu odavle do
pakla.
Ime „Vitezovi zlatnoga kruga” poteklo je od Bickleyjeva grandiozna plana da ori golemo kružno
robovlasničko carstvo čiji bi radijus iznosio 3800 kilometara, s bom u središtu. Ta je nova država
trebala obuhvaćati južni dio SAD-a, Meksiko, ) Srednje Amerike i Karibe, kako bi se stekla
prevlast u svjetskoj opskrbi duhanom, 'trom, rižom i kavom.
Dok današnji povjesničari ili ignoriraju ili omalovažavaju značaj KGC-a, iz šnjih spisa i novinskih
izvještaja očito je da se ta organizacija smatrala posve ’ostojnom prijetnjom u ono doba. Bickley
je nedvojbeno bio zagonetna osoba, liek je tvrdio da mu treba novac, no ipak je neprekidno
putovao i zabavljao dostostvenike. „Financijska jezgra” njegova reda bila je tvrtka American
Colonization Steamship, osnovana u Veracruzu u Meksiku, s kapitalom od pet milijuna dolara,
ko je drugi plaćao račune, a ne Bickley.
Imao je i dokazive veze s Velikom Britanijom, tvrdio je da je 1842. godine diplomirao na
Sveučilištu u Londonu. Na početku rata bio je u Montgomeryju u državi Alabama, glavnom
gradu Konfederacije, predstavljajući se kao dopisnik londons l imesa, a nakon rata mnogo je
predavao u Fngleskoj.
Čini se da je Bickley mijenjao političke stavove i filozofiju. Ranije je osnov društvo pod nazivom
Wavneov krug Bratstva Sjedinjenih Država, koje je težilo /. ustavnim jedinstvom. Uoči rata
Bickley je napisao članak za svoj list iz CincinnatiScietitific Artisanu kojemu je predvidio kraj
ropstva, ustvrdivši da je „ta institucija krajnje nepoželjna, što će svaki razuman čovjek u Americi
odmah potvrditi .
Usprkos idejama koje je iznio u svojemu članku, prvi korak Bickleyjevih planova za Vitezove
zlatnoga kruga bio je stvoriti posebnu robovlasničku južnjačku državu, a zatim krenuti južno
prema Meksiku. Kao i nacisti mnogo kasnije, KGC se zanimao za čistoću krvi, što se vidi u
njegovu pozivanju na „anglosaksonsku krv” kojom će se „teksasizirati” meksičko stanovništvo.
Godine 1860. društvo je imalo više od 50 000 vitezova, uglavnom u Teksasu. koji su čekali
naredbe za pohod na Meksiko. Sa sjedištem u San Antoniju, Bickley je stekao popularnost
obvezavši se da će „pobiti” bankare iz Wall Streeta, za koje je rekao da spletkare protiv Juga.
Rekao je i da će, bude li Lincoln izabran za predsjednika, „Washington, a ne Meksiko, postati
meta” Vitezova.
Zapravo su postojala dva pokušaja invazije na Meksiko u proljeće 1860. godine, ali oba su bila
suzbijena nakon što Bickley nije uspio pribaviti svojim ljudima obećana pojačanja i zalihe.
Teksaški junak i guverner Sam Uouston navodno je u to vrijeme bio član Vitezova, ali povukao
se nakon što su Vitezovi skrenuli pozornost s invazije na Meksiko na pokret za otcjepljenje.
Sto se tiče otcjcpljenja Juga, tu se Bickley pokazao uspješnijim, jer KGC je činio jezgru južnjačke
vojske. Prema Ollingeru Crensha\vu, „južnjački je tisak prihvatio planove reda s oduševljenjem i
mnogi su listovi postali njegovi zagovornici... U viksburškomSunupisalo je da su Vitezovi
zlatnoga kruga dali Jugu vojnu organizaciju kadru braniti njegova prava u domovini i izvan nje”.

149
KGC je bio podijeljen na tri dijela ili „stupnja” - „vanjska i domaća milicija”, „vanjski i domaći
Stražarski korpus” i „Američka legija”, koja je bila politički i upravljački ogranak. Navodno je
1860. bilo više od 65 000 članova KGC-a, koji su činili „mozak" Juga. Bickley je jasno iznio njihov
cilj obznanivši: „Činjenica je da želimo borbu, ali pitanje je kako je izazvati.”
Neprekidno agitirajući, Vitezovi su podjarivali mržnju i strah diljem Sjevera i Juga. „Nakon što je
Lincoln izabran 1860. godine, ta manjina južnjačke manjine kovala je urotu kako bi izvela
posljednji riskantan pothvat. Godine 1861., na čuđenje ekstremista, došlo je do raskida”, piše
povjesničar Willam W Freehling.
Aktivnost KGC-a u sjevernim državama uključivala je plan za stvaranje „Sjeverozapadne
konfederacije” koju bi oformili južnjački pristaše u nekoliko država, medu kojima su bili Ohio,
Indiana, Minnesota i Michigan. Samo je u Illinoisu navodno bilo 20 000 članova KGC-a. Plan je
bio osvojiti savezna skladišta oružja, preuzeti kontrolu nad državama i osloboditi sve
zatvorenike iz Konfederacije. Jedan državni dužnosnik, Edmund Wright, pokušao se usprotiviti
Vitezovima, zbog čega su mu otrovali suprugu i spalili kuću. U kolovozu 1862. godine 60 članova
KGC-a - od navodnih 15 000 članova u Indiani - optuženo je za urotu i izdaju, ali su ih kasnije
pustili. Savezni tužitelji bojali su se da ne stvore mučenike pa su optužnice za urotu bile
manjkave.
Akcije Vitezova uzrokovale su metež u nacionalnoj Vladi, potaknuvši Lincolna da se požali:
„Neprijatelj iza nas opasniji je za zemlju od neprijatelja ispred nas."
Lincolnova je vlast bila primorana zatvoriti više od 13 000 liudi pod optužbom za „nelojalnost",
što je moglo značiti bilo što, od govora protiv vlasti do odgovaranja od stupanja u vojsku. „()
onima koji su se prije rata nazivali lojalnom oporbom' nakon 1861. obično se govorilo kao o
izdajicama", piše Larry Starkey.
Takva je reprcsiia razbjesnila demokrate i antirepublikance, koji su optuživali savezne
dužnosnike da preuveličavaju KGC-ovu prijetnju kako bi suzbiti kritiziranje vlasti. .Broj članova
organizacije Viteza i njezinih izdanaka, Reda američkih vitezova i Sinova slobode, povećao se na
stotine tisuća. Prema Griffinu, Vitezovi su prešli u ilegalu nakon rata, kasnije se pojavivši kao Ku
Klux Klan.
Godine 1863. Bickley je uhićen kao špijun u Indiani i zadržan je bez suđenja sve do puštanja
1865. godine. Umro je kao slomljen čovjek u Baltimoreu 10. kolovoza 1867. g.
Dok je pozornost nacije bila usmjerena na južnjačku pobunu i razjedinjenost na Sjeveru, u
Washingtonu su poduzimane dalekosežne financijske mjere.
Sredinom 1861. godine, nakon što je rat tek započeo, ministar financija Salmon Chase (imenjak
banke Chase Manhattan) zatražio je od Kongresa uvođenje prvog poreza na dohodak u Americi,
koji je i usvojen. Krenulo je s malih tri posto saveznog poreza na sav dohodak, ali samo godinu
kasnije porez je povećan na pet posto na sav dohodak iznad 10 000 dolara. „Bio je to stupnjeviti
porez na dohodak, baš kao što je Karl Marx predložio trinaest godina ranije”, napominje
Lpperson, natuknuvši da su se provodile skrivene namjere iza ratnih događanja.
Kako se rat nastavljao, Lincoln je očajnički trebao više novca. Umjesto da posuđuje od europskih
banaka, kako se očekivalo, godine 1862. izdao je novac tiskan zelenom tintom zvan
„greenbacks" u vrijednosti od 450 milijuna dolara. Taj je papirnati novac ozakonio Kongres, bez
ikakva pokrića. Podupirući taj novac slobodan od duga i bez pokrića u zlatu, Lincoln je proglasio:
„Vlada, budući da ima moć proizvoditi i izdavati valutu... ne mora i ne smije posuđivati novac uz
kamate... Pravo na proizvodnju i izdavanje novca nije samo vrhovno pravo Vlade, nego i njezina
najveća kreativna prilika.”
Zapanjujuće je da su oba američka predsjednika koja su izdala valutu slobodnu od duga - Lincoln
1862. i John F. Kennedv 1963. godine - ubijena. Lincolnov ubojica, simpatizer Juga John Wilkes
Booth, bio je član Vitezova zlatnoga kruga (uz slavnog odmetnika Jesseja Jamesa). Razni

150
istraživači zavjera povezali su Bootha s ranije spomenutim iluminatima, talijanskim
karbonarima, a preko južnjačkog ministra vanjskih poslova Judaha Benjamina i s obitelji
Rothschild. Nakon rata Benjamin, često zvan „zlokobnom silom iza trona” južnjačkoga
predsjednika Jeffersona Davisa, pobjegao je u Englesku, gdje je postao uspješan odvjetnik.
Kao i u slučaju Kenned\jeva ubojstva, Lincolnova smrt potaknula je povike o zavjeri koji
odjekuju i danas. Zavjera oko Lincolnova ubojstva uključuje nekoliko osoba, od kojih su četiri
obješene, uključujući Mary Surratt, prvu ženu pogubljenu u Americi zbog zločina kažnjivog
smrću. Povijesna je činjenica da je slučaj Lincolnova ubojstva bio zamršena urota s planovima za
krijumčarenje i otmicu, koji uključuju agente Vitezova zlatnoga kruga. „Ostaje činjenica da se
priča o tome zašto je Abraham Linocln ubijen može dovršiti samo unutar konfederacijske klike u
Kanadi [koja uključuje članove KGC-a, kao i britanske agente]...”, napominje Starkey. Urota
uključuje i neke od najviših dužnosnika u Washingtonu, medu kojima i Lincolnova ministra rata
Edvvina Stantona. Potpuna priča o toj uroti tek treba stići do šire publike.
Usprkos raširenoj uporabi tog izraza, sukob između 1861. i 1865. godine nikad nije doista bio
građanski rat, koji se definira kao sukob između frakcija ili regija unutar jedne zemlje. Većina
građana u svim južnjačkim državama slobodno je izabrala izaći iz SAD-a. Predsjednik
Konfederacije Daviš, bivši senator i ministar rata SAD-a, u svom nastupnom obraćanju 18.
veljače 1861. godine naveo je „američko shvaćanje da se vlade temelje na pristanku onih kojima
se vlada i da ih narod ima pravo zamijeniti ili ukloniti po volji kad god postanu pogubne po
ciljeve radi kojih su postavljene... Stoga su ovdje zastupljene suverene države nastavile s
formiranjem Konfederacije; a zlouporabom jezika njihov se čin nazivao revolucijom.”
„Otcjepljenje - ili pobuna, kako je jakobinci više vole nazivati - moglo bi biti izdajom, ali nijedan
sud to nikad nije rekao - niti bi ikad rekao - bez obzira na to kakvo mišljenje radikali imali o
tome”, komentira povjesničar Shelby Foote.
Ali, Lincoln i radikalni republikanci proglasili su da je otcjepljenje izdaja te pripremili golemu
vojsku i pomorsku blokadu kako bi prisilili južne države da se vrate u SAD. A dok se 22 milijuna
Sjevernjaka borilo protiv devet milijuna Južnjaka, f rancuska i Britanija povlačile su poteze kako
bi okružile sukobljene zemlje.
Dok su pukovnijski glazbenici izvodili ,,Dixie”, Britanija je poslala 11 000 dodatnih vojnika u
Kanadu, koja je postala sklonište za konfederacijske agente. Napoleon III. postavio je
austrijskoga nadvojvodu Maksimilijana za cara Meksika, koji je odmah otpočeo pregovore s
Konfederacijom i dopustio prijevoz robe u Teksas, zaobilazeći sjevernjačku blokadu. Francuske
postrojbe stajale su na granici Teksasa. I Francuska i Engleska bile su spremne umiješati se čim
Sjever i Jug iskrvare.
Dvije su slučajnosti spriječile potpuni raspad Sjedinjenih Država: Lincolnov proglas kojim je
oslobodio robove u državama Konfederacije i potajna intervencija Rusije.

151
Preventivni udari
22. rujna 1862. godine, samo nekoliko dana nakon što je savezna vojska zaustavila
napredovanje Konfederacije u bitci kod Antietama, Lincoln je obznanio svoje planove da
oslobodi južnjačke robove ukoliko se južne države ne vrate u sastav SAD-a. Ta je odluka držana
u neizvjesnosti devet mjeseci, dok se čekala pobjeda Sjevera na jojnom' polju.
Bez reakcije s Juga, Lincoln je izdao Proglas o oslobođenju 1. siječnja 1863. godine. Proglasio je
oslobođenima sve robove na teritoriju koji drže pobunjenici. Bio je to čisti politički čin, s
obzirom na to da očito nije imao vlast na tim područjima. Ali, to je pitanje ropstva dovelo u prvi
plan sukoba. Lincoln je kasnije objasnio taj pragmatični notez rekavši: „Stvari su se pogoršavale
sve dok nisam osjetio da smo došli u škripac sa svojim planom operacija kojega smo se držali, da
smo odigrali svoju posljednju kartu i da moramo promijeniti taktiku ili ćemo izgubiti igru. Sad
sam odlučio primijeniti politiku oslobođenja.” Drugim riječima, na polovini toga bratoubilačkog
rata ropstvo je postalo glavno pitanje.
Proglas je bio sjajan strateški manevar, s obzirom na to da ni britanski ni francuski građani ne bi
prihvatili podršku svoje zemlje ropstvu - usto je učvrstio Lincolnovu poziciju u domovini.
Kad je Lincoln uveo vojnu obvezu 1863. godine, izbili su neredi u nekoliko velikih gradova,
uključujući New York. Između 13. i 16. srpnja ubijeno je ili ranjeno više ' tisuću ljudi dok su vojne
postrojbe oružjem uspostavljale mir. „Nakon što je prošlo knnogo godina, lako je zaboraviti daje
Lincoln imao pobunu i na Sjeveru kao i na Jugu", ladno komentira Griffin. „Kako bi kontrolirao
pobunu [na Sjeveru], još je jednom »orirao ustav ukinuvšihabeas corpiis, što je vlastima
omogućilo da zatvore kritičare z službene optužnice i bez suđenja. Tako ne samo da se pod
parolom suprotstavljanja »(»stvu američke građane na Sjeveru ubijalo na ulicama njihovih
gradova, nego ih se ilo na bojište protiv njihove volje i bacalo u zatvor bez propisanog suđenja ili
zakona, ugim riječima, slobodne se ljude porobljivalo kako bi se robovi mogli osloboditi. Čak da
je tobožnja kampanja bila autentična, bila je to loša razmjena."
Dio iz engleskog zakona iz 1679. godine(Habeas corpus act) koji omogućuje zatvoreniku da traii
od sudca da ispita zakonitost zadržavanja i pritvaranja prije no Sto se raspravi pitanie njegove
krivice ili nevinosti,ruip ur.
Do jeseni 1863. godine Lincoln je bio sve zabrinutiji zbog strane vojne pri sutnosti u Kanadi i
Meksiku. Zabrinutost zbog Francuza u Meksiku dovela je nepromišljena napada kod Sabine
Passa na ušću rijeke Sabine koja odvaja Texas Louisiane. 8. rujna 1863. godine samo 47
pripadnika teksaške milicije sa šest topov otjeralo je Hotilu sjevernjačkih transportnih brodova s
5000 vojnika praćenu s ćet; topovnjače.
Dok su Francuska i Britanija bile opasno blizu toga da priznaju Jug i da rr pomognu,
prosjevernjački ruski car Aleksandar 11. donio je prevagu drugoj strai. Nakon što je dobio
informaciju da Engleska i Francuska planiraju rat kako bi podi lile Rusko Carstvo. Aleksandar je
poslao dvije ruske flote prema SAD-u u jesen 186 godine. Jedna se usidrila ispred obale \
irginije, a druga je stala kod San Franci« 1 Obje su bile u savršenom položaju za napad na
britanske i francuske trgovačke brod ske linije. Nisu objavljene nikakve prijetnje ultimatumom,
ali bilo je jasno da je slučaju rata Ruska mornarica kadra stvoriti kaos. „Bez sputavajućegefekta
prisutno ruskih flota, tijek rata mogao je biti znatno drugačiji”, komentira Griffin.
Zahvaljujući ponajprije prisutnosti tih flota, skupa s dojmom koji je proglas oslobođenju imao na
njihove birače, Britanija i Francuska odustale su od planira intervencije u korist Juga.
Početkom 1865. Jug je bio iscrpljen, i što se tiče ljudstva i što se tiče materijal Rijeka Mississippi
bila je u sjevernjačkim rukama, a general Willam T. Sherman >t sjekao je Konfederaciju napola
svojim zloglasnim „maršom na more" kroz Georgiju „Konfederacija je mogla držati vojsku na
bojnom polju samo zahvaljujući neuspored voj izdržljivosti i odlučnosti preživjelih vojnika”, piše
Catton. ,,S druge je strane bi država koju je rat ojačao, a ne oslabio - država koja je na početku

152
bila jača i koja sad postajala jedna od najjačih sila na svijetu. Rat se mogao završiti samo tako ka
se završio. Konfederacija je nestala zato što ju je rat na koncu iscrpio.”
Krvava cijena rata bila je užasna - 365 000 mrtvih Sjevernjaka, uz 258 tisu. Južnjaka, daju više
poginulih nego svi ostali američki ratovi zajedno.
I financijska cijena bila je vrtoglava. Krajem 1861. godine Vladin trošak iznosi je 67 milijuna
dolara. Godine 1865. taj je broj narastao na više od jedne milijarde] Nacionalni dug, koji je
iznosio samo 2,80 dolara po glavi stanovnika 1861. godin narastao je na 75 dolara 1865. Godine
1910. procijenjeno je daje ukupni ratni troša uključujući mirovine i pokope veterana, iznosio
gotovo 12 milijardi dolara, što je ono doba apsurdna svota.
LI središtu toga golemog optjecaja novca bio je Rothschildov posrednik Belmont financirajući
obje strane. Snažno je utjecao na bankare, i u Engleskoj i u Francuskoj da podrže sjevernjačke
ratne napore kupovinom državnih obveznica. Istodobno je potajno kupovao bezvrijedne
bankovne obveznice Juga po znatno sniženim cijenama, smatrajući da će ih lug biti primoran u
cijelosti priznati nakon rata. Godine 1863Chicugo Tribunenapao je „Belmonta, Rothschilde i
cijelo židovsko pleme, koji su kupovali konfederacijske obveznice". Mnogo kasnije, tu su
optužbu nazivali „klevetom” oni koji nisu mogli shvatiti dvoličnost Belmonta i njegovih
poslodavaca koji su javno podržavali Sjever.
Jedan od mlađih Rothschilda posjetio je Ameriku početkom rata i bio je otvoreno naklonjen
Konfederaciji, dok jt njihov zastupnik Belmont bio naklonjen Sjeveru. Glede L.incolna, Salomon
Rothschild je napisao: „Odbija sve oblike kompromisa i razmišlja samo o oružanom suzbijanju
pobune. Izgleda kao seljak i zna pričati samo barske priče.”
Rothschildi su igrali za obje strane i očito su slabo marili za američku tragediju. Barun Jacob
Rothschild racionalizirao je krvoproliće rekavši američkom poslaniku u Bruxellesu Henrvju
Sanfordu: „Kad vam je pacijent u očajnom stanju, poduzimate očajničke mjere, čak puštate
krv.”
„Otisak Rotshchildove čizme vidljiv je na grobovima američkih vojnika na objema stranama”,
zaključuje Griffin.
Ako je građanski rat doista bio urota tajnih društava radi razdvajanja SAD-a, kako se tvrdi u
traktatu Vitezova zlatnoga kruga objavljenom 1861. godine, uz potporu europskih Rothschilda,
zamalo je uspjela. Oštra politika obnove republikanske vlade, zboa koje je Jug trpio pod
kaznenom ekonomskom politikom sve do 1960-ih godina, stvorila je trajnu mržnju i gorčinu u
20. stoljeću te potaknula nastanak drugih I tainih društava na Jugu, poput Ku Klux Klana.
Povjesničar Foote služio se nazivom „jakobinci” kako bi opisao tadašnje secesioniste -
remetitelje utvrđenoga društvenog, religijskog i političkog poretka - koji su djelovali u Americi
od kraja 18. stoljeća. Jakobinci, neka vrsta „iluminiziraih" slobodnih zidara, bili su tkivo koje je
povezivalo tajna društva Staroga svijeta i skrivene manipulacije u Novom.
Prešli su Atlantik nakon što su uspješno uništili „stari svjetski poredak" u Francuskoj i tražili su
nove svjetove za osvajanje. Ti su bjegunci bili bivši članovi i potomci članova starijih tajnih
društava poput bavarskih iluminata, koja vuku podrijetlo sve do početaka čovječanstva.
Ljudi koji su stvorili društva kao što su Vitezovi zlatnoga kruga,Thule :esellschafti Skupine
okrugloga stola Cecila Rhodesa crpili su iz duge povijesti tih tajnovitih europskih organizacija.
Međutim, prije građanskoga rata, većinu tih manipulacija tajnih društava lamerička je javnost
zaboravila zahvaljujući Antimasonskom pokretu s početka 19. ftoljeća.

153
Antimasonski pokret
Slobodni zidari, najstarije i najmoćnije tajno društvo u svjetskoj povijesti čvr se ukorijenilo u
ranim danima Amerike i čak je odigralo značajnu ulogu u Američ revoluciji. Još je veću ulogu
imalo u kasnijoj Francuskoj revoluciji, koja je isprv bila pozdravljena s velikom radošću i
odobravanjem u SAD-u. Broj masonskih lo se povećavao, a broj članova rastao. Godine 1826.
procjenjivalo se da u SAD-u i gotovo 50 000 slobodnih zidara, većinom obrazovanih i stručnih
ljudi.
No, te je godine jedan slobodni zidar istupio iz reda. Pročulo se da kapetan William Morgan iz
Batavije u državi Nevv York planira objaviti knjigu u kojoj će otkriti tajne simbole, načine
rukovanja, zakletve i namjere slobodnih zidara Morgan, koji je bio trideset godina član tog reda,
napisao je: „Propast naših građanskih institucija treba tražiti u slobodnom zidarstvu, koje je već
moćno i svakim danom sve jače. Dužan sam svojoj zemlji otkriti njegove opasnosti.”
Prije nego što se knjiga mogla otisnuti, Morgan i njegov nakladnik oteti su u Bataviji. Gnjevni
prijatelji i susjedi progonili su otimače i uspjeli spasiti nakladnika ali Morgan nije bio te sreće.
Nikad ga više nisu vidjeli.
Godinama kasnije slobodni zidar po imenu Henry L. Valance povjerio je na umoru svojemu
liječniku da je s još dvojicom slobodnih zidara bacio Morgana u rijeku Niagaru. Rekao je da ga je
od te noći morila savjest - „Kainov znak” - pa je tražio od rješenje svog grijeha.
No, u vrijeme otmice čini se da nitko nije mogao točno odgovoriti kakva je bila Morganova
sudbina. Prema pisanju velečasnog Charlesa G. Finneyja 1869. godine, kotač pravde usporavala
su braća slobodni zidari na sudovima i u institucijama za provođenje zakona te među
svjedocima i porotnicima. Glasine da su Morgana oteli i ubili slobodni zidari proširila se Nevv
Yorkom, Novom Engleskom i srednjoatlantskim državama pa je izbio veliki skandal.
Zbog reakcije javnosti protiv tajnovitosti i ekskluzivnosti slobodnih zidara, Finney je tvrdio da je
oko 45 000 članova napustilo red, a više od 2 000 loža se zatvorilo. „Tisuće slobodnih zidara
spalilo je svoje ogrtače. U nekoliko godina broj članova njujorških loža pao je s 30 000 na 300,
što je bila izravna posljedica incidenta s Morganom”, piše William J. Whaley.
Godine 1827. posmrtno je objavljena Morganova knjigaIlustracije slobodnog zidarstva jednoga
člana tog bratstva koji mu je posvetio trideset godina(lllustrations of Masonry by one of the
Fratemitiv Who Has Dei’oted Thirtv Years to the Subject).Po prvi su put ljudi izvan masonskih
krugova mogli saznati nešto o unutarnjem funkcioniranju tog reda.
Jezovite „krvne kletve" za otkrivanje masonskih tajni obnovile su rašireno vjerovanje da su
Morgana ubili njegovi kolege, članovi društva. Morgan je otkrio da se osoba koja stupa u Prvi
stupanj Plave lože obvezuje „na najmanju kaznu da će mi prerezati grlo, iščupati jezik iz
korijena, a tijelo zakopati u grubi morski pijesak na razinu najnižega vodostaja na mjestu gdje do
plime i oseke dolazi dvaput u 24 sata...” Kazne na višim stupnjevima postupno su sve
morbidniie.
Godine 1829., pod pritiskom javnosti. Senat države Nevv Vork proveo je istragu nad slobodnim
zidarima i izvijestio da su bogati i moćni masoni pronađeni na svim razinama vlasti. Senat je
kritizirao i „mrtvačku tišinu” informativnih medija ustvrdivši: „Ti samoproglaseni čuvari slobode
osjetili su snagu masonskog utjecaja...”
Protivnici predsjednika Andrevva Jacksona - koji je i sam bio slobodni zidar -iskoristili su skandal
kako bi stvorili Antimasonsku stranku; to je prvi put da je u SAD-u osnovana treća stranka.
Antimasonski kandidati bili su uspješni na državnim i lokalnim izborima, ali nisu uspjeli zbaciti
Jacksona 1832. godine. Krajem 1830-ih godina Antimasonska stranka okrenula se agitaciji protiv
ropstva, a članovi koji su bili strogo protiv Jacksona osnovali su Vigovsku stranku. Ipak,
slobodnim je zidarima nanesen ozbiljan udarac od kojega se neće oporaviti desetljećima.

154
Sumnje i raspoloženje protiv slobodnih zidara sve su više rasli u razdoblju prije Morganove
otmice, dok je sve više \merikanaca shvaćalo kakvu je ulogu ta organizacija igrala u dvije
prijašnje, ali već dugo zaboravljene pobune.
Početkom 1787. godine tisuću masačusctskih poljodjelaca, pod vodstvom veterana
revolucionarnoga rata Daniela Shaysa, napalo je springfildski arsenal kako bi pteli oružje. Njihov
je ustanak bio posljedica gnjeva zbog povećanih poreza, zabrane papirnatoga novca i zakona po
kojima samo bogati smiju obnašati državne funkcije. Gnjevni i preopterećeni poljodjelci
demonstrirali su u nekoliko gradova. Samuel ams, koji je tvrdio da europski „izaslanici” potajno
podjaruju narod, sudjelovao je -.astavljanju masačusctske rezolucije kojom se
suspendirahabeas corpus, kao i čuve--g zakona protiv narušavanja javnog reda kojim su bez
velikog učinka opomenuti okomi poljodjelci.
Ljudi koji su se prije manje od deset godina bunili protiv engleske vladavine sad tražili smrtnu
kaznu za Shaysove pobunjenike. Jedino je Thomas Jefferson, koji je daleko od mjesta događaja
kao američki veleposlanik u Francuskoj, izrazio razumimijevanje: „Smatram da je malo
buntovništva s vremena na vrijeme dobra stvar", pisao jednom prijatelju. „Bože sačuvaj da ikad
budemo dvadeset godina bez takva bunništva... Stablo slobode treba katkad osvježiti krvlju
domoljuba i tirana." Shavsova la vojska na koncu je odmarširala prema Bostonu, ali se vratila,
više zbog mećave zbog žurno skupljene milicije koju su financirali bostonski veletrgovci.
Američki savez nije bio ni i/bliza stabilan, osobito na zapadnim područjii Godine 1791. ministar
financija Alexander Hamilton - inače slobodni zidar - pro' kao je kroz Kongres niz poreznih
zakona čija je svrha bila poduprijeti novoosnova Banku SAD-a i potaknuti potpunu otplatu
državnih obveznica koje su držali nj vi prijatelji. Bila je to i vježba da se potvrdi moć mlade
Savezne vlade. Njegovi postupci rezultirali Bunom zbog viskija 1794. godine.
Hamiltonovim su porezima najteže bili pogođeni škotsko-irski poljodjelci zapadne
Pennsylvanije, koje je osobito razbjesnio porez na viski. Većina poljodjel' prerađivala je žito u
viski, ne samo da bi ga pili, nego i zato što ga je bilo lakše tra sportirati do istočnih tržišta. Porez
na viski smatrali su izravnim napadom na sv kruh i ubirače poreza dočekivali su s oružjem.
Nekoliko njih namazali su katranom zasuli perjem.
Prema nekim istraživačima tog razdoblja, može se dokazati umiješanost tajnil društava pod
utjecajem stranaca. Primjerice, razumljiv neposluh ljutitih poljodjel' pojačala je agitacija
francuskoga veleposlanika u SAD-u Edmonda Geneta.
Protjeran iz Rusije zbog poticanja na revoluciju, Genet je stigao u Ameriku ii proljeće 1793.
godine i počeo organizirati tajna društva zvana „demokratski klubovi”. To su bile čiste kopije
klubova nadahnutih iluminatima koji su tada zagovarali revoluciju u Francuskoj. John Quincy
Adams napominje da su demokratski klubo\ „tako savršeno povezani s pariškim jakobincima da
o njihovu zajedničkom podrijetlu ne može biti dvojbe".
Predsjednik George Washington također je izrazio zabrinutost izjavivši: , Moje je mišljenje... da
ako se protiv tih društava ne djeluje... potrest će Vladu sve do teme lja."
U srpnju 1794. godine Washington je odjenuo svoju staru vojnu odoru i održao smotru vojske
od 1i000 ljudi pod vodstvom oca Roberta E. Leeja, generala Henryja „Lake Konjice Harryja"
Leeja. Postrojbe skupljene iz susjednih država krenule su u Pennsvlvaniju, a nekoliko stotina
poljodielaca koji su im se suprotstavili brzo je rastjerano. Dva su poljodielca osuđena zbog
izdaje, ali kasnije ih je Washington pomilovao, nakon što su Jeffersonovi republikanci izrazili
konsterniranost zbog onoga što su smatrali Vladinom pretjeranom reakcijom. Federalisti su taj
incident smatrali pobjedom, budući da im je to bila prva prilika da uspostave saveznu vlast
vojnim sredstvima unutar državnih granica.
Ali, kritičari su to vidjeli kao daljnje nametanje elitističke vlasti pod drugim imenom. „Zašto su g.
Hamilton i Washington uopće sudjelovali u Američkoj revoluciji?" pita se Bramley. „Jednostavno

155
su iskoristili svoj utjecaj da u Americi stvore iste institucije koje su kolonistima bile toliko mrske
pod britanskom vlašću.
S revolucijom u Francuskoj u punom zamahu, pod kritikama Jeffersonovihrepublikanacai u
strahu od utiecaja iluminata u nacionalnim masonskim ložamaidemokratskim
klubovima,federalistisu 1798. godine u Kongresu usvojili četiri zakona o strancima i pobunama.
Ti nepopularni zakoni, „smišljeni kako bi zaštitili SAD od velike zavjere francuskih jakobinaca, čiji
se plaćeni agenti nalaze čak i na visokim ooložajima u Vladi”, ovlastili su predsjednika da
protjera ili utamniči strance, ograničili imigraciju i omogućivali kažnjavanje svakoga tko piše ili
govori “s nakanom da okleveta” Vladu.
Mnogi su te zakone smatrali slabo prikrivenim pokušajem da se učvrsti neovlaštena savezna
vlast pa su zakonodavna tijela u Kentuckyju i Virginiji usvojila rezolucije koje ih u biti negiraju. Te
su države objavile da s obzirom na to da je Savezna vlada rezultat sporazuma između država,
ako ona preuzima ovlasti koje joj nisu izričito dodijeljene ustavom, države imaju pravo proglasiti
te ovlasti neustavnima. To je bio početak ustavnog argumenta kojim se podržavalo otcjepljenje
sredinom stoljeća.
Religiozna narav rane sjeveroistočne Amerike, koju su velikim dijelom utemeljili puritanci,
pokazala se otpornom na anarhističke ideje koje su uveli iluminizirani slobodni zidari - ali, to nije
bio slučaj u Francuskoj.

156
Francuska revolucija
Želi li se ukazati na neki veliki svjetski događaj koji su dokazano potaknule ma nacije tajnoga
društva, ne treba gledati dalje od Francuske revolucije, koja je pohara tu zemlju 1789. godine.
Revolucionarni vođe, nastojeći zbaciti dekadentnu monarhi-1 ju kralja Luja XVI., pokrenuli su
prvu nacionalnu revoluciju modernoga doba.
Premda se popularno vjeruje da je započela zahvaljujući narodnom ustank zbog nedostatka
hrane i zastupanja u vlasti, zapisi jasno govore da su revoluciju potaknule ćelije francuskih
slobodnih zidara i njemačkih iluminata.
UEncyclopaediji Britannicistoji da se u Francuskoj „pojavio politički sustav i filozofski svjetonazor
koji više nije kršćanstvo shvaćao ozbiljno, i koji mu se zapravo izričito suprotstavljao... Bratstvo
koje je učilo od takvih skupina kao što su slobod' zidari, članovi tajnih bratskih društava i
iluminati, racionalističko tajno društvo, predstavljalo je suparnika katoličkom shvaćanju
zajednice.”
Istraživačica tajnih društava, Nesta H. Webster, bila je još oštrija, napisavši 1924. godine:
„[Masonska knjiga Obred i tumačenja slobodnog zidarstva] sadrži sljedeći odlomak: ‘Slobodni
zidari... pokrenuli su revoluciju sa zloglasnim vojvodom od Orleansa na čelu. ”
Bramley piše: „Za vrijeme prve Francuske revolucije ključni voda pobunjenika bio je vojvoda od
Orleansa, koji je bio veliki meštar francuske masonerije prije nego što je odstupio u jeku
revolucije. Markiz de Lafayette, čovjek kojega je u masonsko bratstvo uveo George Washington,
također je igrao važnu ulogu u Francuskoj revoluciji. Jakobinski klub, koji je činio radikalnu
jezgru francuskoga revolucionarnog pokreta, osnovali su istaknuti slobodni zidari.”
Navodno je baš vojvoda od Orleansa, veliki meštar lože Velikog Orijenta slobodnih zidara,
pokupovao sve žito 1789. godine te ga prodao u inozemstvu ili ga sakrio, zamalo izazvavši glad
među pukom. Suvremenik Galart de Montjoie krivio je za revoluciju gotovo isključivo vojvodu
od Orleansa, dodajući da gaje „pokretala ona nevidljiva ruka koja je, čini se, izazvala sve
događaje naše revolucije kako bi nas odvela prema cilju koji trenutno još ne vidimo...”
Crpeći iz impresivna broja tadašnjih zapisa Webster dodaje: „Ako je stoga rečeno da se
[Francuska] revolucija pripremala u masonskim ložama - a mnogi francuski masoni razmetali su
se time - treba svakako dodati da su upravoiluminizirani slobodni zidaristvorili revoluciju i da su
slobodni zidari koji je slave iluminizirani slobodni zidari, baštinici iste tradicije koju su u
francuske lože 1787. godine uveli učenici Weishaupta, 'rodozačetnika jakobinaca’.” [naglasak u
izvorniku]
Giuseppe Balsamo, proučavatelj židovske kabalc, slobodni zidar i rozenkrojcer, postao je poznat
kao Cagliostro, dvorski čarobnjak Luja XIV. Napisao je kako su se njemački iluminati godinama
infiltrirali u francuske masonske lože te dodao: „Do ožujka 1789. godine 266 loža pod
kontrolom lože Velikog Orijenta bilo je iluminizirano’, a da to nije znalo, jer se slobodnim
zidarima općenito nijf govorilo ime sekte koja im je donijela te misterije, a samo je vrlo malen
broj bio upućen u tu tajnu.”

157
Jakobinci i iakobiti
Članovi francuske Ustavotvorne skupštine skloni revoluciji osnovali su skupi koja je postala
poznata kao Društvo prijatelja ustava. Nakon što se skupština pr< lila u Pariz, ta se skupina
ondje sastajala u dvorani iznajmljenoj od dominikansk samostana sv. Jakoba. Ti su
revolucionari, koji su se zakleli da će braniti revoluc od aristokrata, ubrzo postali poznati kao
Jakobinski klub. Otada se svi revolucion; nazivaju jakobincima.
To je barem službena priča o nnma. Kao i obično, jakobinci se povezuju starijim tajnim
društvima, u ovom slučaju s Pokretom za restauraciju monarhije Britaniji.
U Engleskoj je 1688. godine nepopularnog kralja iz kuće Stuart, naklonjen katolicima, Jakova II.
svrgnuo njegov nizozemski zet, protestant Vilim Oranski. Ja je pobjegao u Francusku. Ondje su
ga i dalje podupirali škotski i velški slobodni zida koji su ga nastojali vratiti na englesko
prijestolje. Francuski slobodni zidari optužili ih da su iskoristili masonske obrede i titule za
političku potporu toj restauraciji.
Prema nekim verzijama povijesti slobodnih zidara, Jakova je u dvorac Saint Germain smjestio
njegov prijatelj, francuski kralj Luj XIV., gdje je uz pomoć isusovaca utemeljio masonski sustav
koji je postao temelj masonskih tradicija poput „škotske obreda”.
„Teorija koja povezuje kraljevsku kuću Stuarta sa slobodnim zidarima... kao politički pokretač
povratka prognane obitelji na prijestolje... toliko je svima odbojna... da je teško povjerovati da
je takvu teoriju itko ikad ozbiljno razmatrao, kad ne bi bilo mnogo itekako uvjerljivih dokaza za
to”, neizravno je priznao to uplitanje u politiku masonski autor Albert Mackey u 19. stoljeću.
Nakon niza neuspješnih pobuna, jakobiti su u Škotskoj napokon potučeni u bitci u Culloden
Mooru kod Invernessa 1746. godine. Njihov vođa Charles Edvvard Stuart, „Bonnie Prince
Charlie, mladi pretendent”, pobjegao je u Francusku, povevši sa sobom jakobite zadojene
masonskim idealima. Godinu kasnije u Arrasu u Francuskoj. Charles je osnovao masonski
suvereni prvobitni ogranak rozenkrojcera, poznat kao „škotski iakobiti".
..Organizacijom tog ogranka kanilo se samo započeti plan pridobivanja drugih slobodnih
zidara... da osnuju ogranke u svakom gradu koji smatraju prikladnim, što su i učinili... između
ostalih jedan u Parizu 1780. godine, koji se 1801. ujedinio s francuskom ložom Velikog
Orijenta”, objašnjava \lackey.
„Jakobitski karakter pariške lože nije sporan”, piše Webster. Ali, ona zaključuje da „osnivači
Velike lože u Parizu ne potječu iz Velike lože u Londonu, od koje nisu imali ovlaštenje, nego... su
stigli u Francusku prije nego što je londonska Velika loža utemeljena; stoga ni na koji način nisu
bili vezani njezinim propisima." Možda su se tada engleski i europski slobodni zidari počeli
razdvajati.
Prema Mackeyju, pokušaj povezivanja masonskih tradicija s pretenzijama Stuarta na englesko
prijestolje prvi je put da je politika uvedena u „spekulativnu filozofiju” slobodnoga zidarstva.
Sigurno nije bio posljednji.
I francuski su masoni bili uvelike umiješani u tadašnja politička zbivanja. Webster napominje:
„Svi revolucionari iz Ustavotvorne skupštine bili su inicirani u treći stupanj” iluminiziranoga
slobodnog zidarstva, uključujući revolucionarne čelnike kao što su vojvoda od Orleansa,
Valance, Lafayette, Mirabeau, Garat, Rabaud, Marat, Robespierre, Danton i Desmoulins.
Honore-Gabriel Riqueti, grof od Mirabeaua, jedan od vodećih revolucionara, doista se zalagao
za ideale jednake onima Adama Weishaupta, utemeljitelja bavarskih iluminiziranih slobodnih
zidara. U privatnim spisima Mirabeau je pozivao na zbacivanje svih poredaka, svih zakona i sve
vlasti kako bi se „narod ostavio u anarhiji”. Rekao je da se javnosti treba obećavati „vlast
narodu” i niži porezi, ali joj se nikad ne smije dati stvarna moć, .zato što je narod kao
zakonodavac vrlo opasan, jer donosi samo zakone koji odgovaraju njegovim strastima”. Rekao
je i da svećenstvo treba uništiti „ismijavanjem religije”.

158
Mirabeau je završio svoju tiradu proglasivši: „Tko mari za sredstva ako se ostvaruje cilj? ” To je
ista filozofija „cilja koji opravdava sredstvo" koja se propovijedala od Weishaupta preko Lenjina
do Hitlera.
Kao što je uobičajeno u svjetskim događajima, ono što je potaknulo revoluciju isprva se vrtjelo
oko financija. Francuska je potrošila priličnu svotu podržavajući Američku revoluciju. U veljači
1787. godine francusko je plemstvo okupio glavni vizor financija, koji je predložio povećanje
poreza za bogate kako bi se smanjio nacialni dug. Ne treba reći da su bogati plemići odbili tu
ideju i umjesto toga zatražili .ivanje Generalnih staleža, francuskoga parlamenta sastavljenog od
plemića, svenstva i pučana. Nisu bili sazivani 200 godina.
Tijekom 1788. godine zahtijevalo se da Generalni staleži razmotre političke orme, uz nemire u
velikim francuskim gradovima, uključujući Pariz. U tom su dobiju izabrani predstavnici triju
staleža.
Staleži su se okupili u Versaillesu 5. svibnja 1789. godine i odmah se podijelili načina glasanja.
Opći izbori odgovarali bi većini, ponajprije pučanima, dok bi ■nje pojedinih staleža odgovaralo
plemstvu i svećenstvu.
Pučani su, uz podršku nekih svećenika, pobijedili pa je kralj Luj XVI. nerado vao Narodnu
ustavotvornu skupštinu da izradi novi ustav, dok je potajno skupljao trojbe kako bi spriječio
okupljanje.
Proširile su se glasine o kretanju tih postrojbi, nakon čega je, tijekom razdobl \elikog straha u
srpnju 1789. godine, svjetina najuriš osvojila Bastilju, kraljevu gl.i nu tamnicu, odakle je
oslobodila samo sedam zatvorenika - većina su bili duše bolesnici - ali je i uzela itekako
potrebne puške i barut.
Suprotno od onog što tvrdi široko prihvaćena povijest, taj napad nije spontan čin potlačene
rulje. „Razbojnike s juga namjerno su 1789. godine doveli Pariz, angažirali i plaćali
revolucionarni čelnici, to je činjenica koju su potvrdili tol' brojni autoriteti... Drugim riječima,
dovođenje kontingenta unajmljenih razbojnil uvjerljivo pobija teoriju po kojoj je revolucija bila
nesavladiv narodni ustanak", p; Websterova.
U međuvremenu su kuriri koje su poslala tajna društva jahali od grada do gr~ upozoravajući
strašljive seljake da se protunarodni zavjerenici skrivaju u plemićki dvorcima i na posjedima.
Rečeno im je da je kralj naredio da ih se napadne. Kaos nasilje ubrzo su se proširili i slavili kao
revolucija.
,,U slučaju Francuske revolucije prvi se put vidi kako su se sustavno izaziva nevolje da bi ih se
iskoristilo”, piše Still.
To je iskorištavanje počelo sa slobodnim zidarima već 1772. godine kad se Veli Orijent učvrstio u
Francuskoj sa 104 lože. Taj je broj narastao na 2000 loža do rev lucije, a 447 članova loža bilo je
u Generalnim staležima koji su brojali 605 članova. Prema nekoliko istraživača, lože Velikog
Orijenta bile su jezgra penetracije iluminata medu slobodne zidare.
Ta je penetracija krenula početkom 18. stoljeća kad su se jakobiti i ostaci tem plara borili za
kontrolu nad francuskim masonskim ložama. Webster smatra da je „škotska masonerija" bila
samo krinka za templarstvo i da su u francusku Veliku ložu „ušli spletkari” (misleći na jakobite).
Francuski slobodni zidari razdvojili su se na dvije frakcije - francusku Veliku ložu s njezinom
templarskom tradicijom prožetom iluminizmom i izbačenu Lacorneovu Veliku ložu koja je 1772.
godine postala loža Velikog Orijenta s budućim vojvodom od Orleansa na čelu.
„Loža Velikog Orijenta potom je pozvala Veliku ložu Francuske da opozove odluku o isključenju i
ujedini se s njom, i kad je taj prijedlog prihvaćen, revolucionarna stranka neminovno je požnjela
velik uspjeh, a vojvoda od Chartresa [koji će uskoro postati vojvoda od Orleansa] proglašen je
velikim meštrom svih vijeća, ogranaka i škotskih loža u Francuskoj. Godine 1782. Vijeće
imperatora i ‘Vitezovi Istoku udružili su se stvorivši ‘Glavnu veliku ložu Francuske’, koja se 1786.

159
spojila s ložom Velikog Orijenta. Pobjeda revolucionarne stranke bila je tada potpuna”,
objašnjava Webster.
Uznemirena zbog sve većeg pustošenja, Narodna je skupština 1789. godine žurno usvojila
Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina koja proglašava neotuđivima prava na slobodu,
ravnopravnost, nepovredivost vlasništva i otpor ugnjetavanju - sve dugogodišnje osnovne ideje
slobodnih zidara.
Kad jc kralj odbio potvrditi deklaraciju, pariška je svjetina umarširala u Versailles i odvela ga u
Pariz, gdje je Skupština i dalje donosila nove zakone i odluke. Jedna je bila da se nacionalizira
vlasništvo Katoličke crkve kako bi se otplatio nacionalni dug. To je unijelo ra/dor između pučana
i njihovih pristaša unutar svećenstva, povećavajući neprijateljstvo na objema stranama.
Skupština je tada pokušala stvoriti ustavnu monarhiju sličnu engleskoj, ali slabi i strašljivi Lui
pokušao je pobjeći iz zemlje u lipnju 1791. godine. Uhvaćen je u Varennesu i vraćen pod
stražom u Pariz.
U međuvremenu, obodreni situacijom u Francuskoj, počeli su se pojavljivati revolucionarni
klubovi u drugim zemljama, uključujući Englesku, Irsku, njemačke države, Austriju, Belgiju, Italiju
i Švicarsku. Napetosti između drugih zemalja i Francuske pojačavale su se sve dok 1792. godine
Francuska nije objavila rat Austriji i Pruskoj.
Suočena s ratom i revolucijom, Francuska je potonula u vladavinu terora tijekom koje su kralj
Luj XVI., Marija Antoaneta i tisuće ljudi, uglavnom aristokrata, pogubljeni.
Potezom sličnim Hitlerovoj akciji 150 godina kasnije, jakobinci su zatvorili sve masonske lože
1791. godine, ironično se bojeći da bi se masonska organizatorska moć mogla okrenuti protiv
njih.
„Iza Konventa, iza klubova, iza Revolucionarnoga suda, postojao je... onaj najtajnovitiji konvent
koji je upravljao svime... okultna i užasna sila čiji je onaj drugi Konvent postao rob i koju su
sačinjavali glavni upućenici u iluminizam”, piše \Vensterova.
Epperson se nakon iscrpne analize tog predmeta složio s tim. Napisao je: Nevidljiva ruka koja je
vodila cijelu Francusku revoluciju bili su iluminati, koji su tada postojali samo 13 godina, ali su
ipak bili dovoljno moćni da izazovu revoluciju u jednoj od glavnih svjetskih država.”
Ratovi, pobune i državni udari trajali su u Francuskoj sve dok mladi general Napoleon Bonaparte
napokon nije potpuno preuzeo vlast 1799. godine. Premda je 1 edinama provodio svoju vrstu
terora u Europi, proglasio je kraj revolucije. Francuska je bila razorena. Stotine tisuća stradale su
od gladi, rata, nasilja i giljotine. Moć pionarhije i monolitne crkve uvelike je uništena.
„Tako su se u 'velikom brodolomu civilizacije’, kako je to jedan suvremenik opi, ostvarile zamisli
kabalista, gnostika i tajnih društava koja su gotovo 18 stoljeća tkopavala temelje kršćanstva”,
komentira Websterova.
Samopouzdanje za pokretanje velikog prevrata poput Francuske revoluciji žda je stečeno i u
novim američkim zemljama. Premda Američka revolucija nije a isključivo tvorevina tajnih
društava kao u Francuskoj, ipak je nedvojbeno posto skriveno strujanje veza između tajnih
društava temeljeno i na religijskim i tu zofskim razlikama.

160
Sir Francis Bacon i Nova Atlantida
Početkom 17. stoljeća dvije su se različite skupine Engleza zaputile u novu a ričku zemlju:
„iluminizirani” slobodni zidari, koji su osnovali zlosretnu koloniju Jamestownu, i religiozni
puritanci, koji su bolje prošli u Plymouthu. Poučno je krat razmotriti obje.
Jamesto\vn je nazvan po engleskom kralju Jakovu (Jamesu) I., koji je zaslužan prvu
„autoriziranu” verziju Biblije. Utemeljio ga je kapetan John Smith 1607. godine, prvo trajno
englesko naselje u Americi, laje kolonija bila isključivo poslovni pothvat Ion donske tvrtke
Virginia, koju su 1606. godine osnovali članovi tajnoga društva, uključuju sira Francisa Bacona
koji bi se s pravom mogao smatrati osnivačem moderne Amerike.
Kao obrazovani sin lorda čuvara britanskoga državnog pečata, Bacon je post pravnik i član
Parlamenta. Usprkos svađi s kraljicom Elizabethom, postao je vitez 1603. godine.
Bio je engleski kancelar pod kraljem Jakovom I., a Marie Bauer Hali opisuje ga kao „utemeljitelja
[engleske] masonerije... vodeću ličnost reda rozenkrojcera, čiji su članovi održavali luč istinskog
univerzalnog znania, drevnoga tajnog nauka, živim kroz mrak srednjega vijeka”, leke kaže daje
Bacon bio „veliki vođa bratstva pod nazivom rozcnkrojceri i uvelike umiješan u tajne operacije
nastavljača tradicije vitezova templara”.
Bacon je doista bio fascinantna osoba, koja je kroz povijest uglavnom ignorirana, osim što se
tiče njegova znanstvenog rada.
Usprkos svojim napadima na školsku pravovjernost, Bacon je stekao ugled kao znanstvenik i
filozof. Dvadeset godina nakon Baconove smrti 1626., njegov „nevidljivi koledž” sljedbenika
osnovao je društvo učenih ljudi koje je 1660. postalo Londonsko kraljevsko društvo za
promicanje prirodoznanstva. Prema masonskom povjesničaru Albertu Mackcyju, mnogi članovi
originalnoga društva bili su istodobno članovi Društva slobodnih zidara.
„To je razlog zašto je [Društvo] održavalo sastanke u Mason's Hallu u Masons' Alleyju u
Basinghall Streetu”, piše Mackey. „Svi su ušli u to Društvo i stekli ime slobodnih i priznatih
zidara... [što je] potaknulo masonsku terminologiju koja je kasnije postala tako poznata.”
„LI Engleskoj za vrijeme vladavine Stuarta, stari slobodni zidari pod Karlom I. i Karlom II. bili su
ljudi koji su se bavili filozofijom, astronomijom, fizikom, arhitekturom, kemijom i općenito
naprednim učenjima. Mnogi od njih bili su članovima najvažnije znanstvene akademije,
Kraljevskoga društva, koje se nazivalo nevidljivim koledžom nakon što je bilo prisiljeno prijeći u
ilegalu za vrijeme Cromwcllova protektorata... Među prvim članovima bili su Robert Boyle, Isaac
Newton, Robert Hooke, Christopher Wren i Samuel Pepys”, piše Laurence Gardner. Napominje
da su ljudi iz Kraljevskoga društva, „poput prvih templara, posjedovali posebno znanje”.
Gotovo tri desetljeća, prema Michaelu Baigentu i Richardu Princeu, ,,'rozenkrojceri’, slobodni
zidari i Kraljevsko društvo nisu se samo preklapali, već su praktički bili nerazlučivi jedni od
drugih”. Prema nekim masonskim autorima, jedina značajna razlika između slobodnih zidara i
Kraljevskoga društva bila je ta daje potonje održavalo otvorene sastanke.
Prva zabilježena masonska inicijacija u Engleskoj bila je ona sira Roberta Morayja 1641. godine.
Moray je bio i jedan od osnivača Kraljevskoga društva te navodno njegova „duša” i „vodeći
duh”. Navodno je bio i kemičar tc pokrovitelj rozenkrojcera, što je još jedan primjer penetracije
te sekte među slobodne zidare.
Bacona su mnogo godina neki označavali kao pravog autora tekstova Williama Snakespearea,
što nije tako apsurdna tvrdnja kako se čini. Ima brojnih dokaza koji je podupiru, a među one koji
su vjerovali u nju spadaju Mark Twain, Walt Whitman, Henry James, Sigmund Freud i Ralph
Waldo Emerson.
Tvrdilo se da je William Shakespeare bio tek nepismeni konjušar i glumac čije je ime iskorišteno
kako bi se zamaskirali radikalni politički tekstovi tajnoga elizabetanskog društva među čijim su

161
članovima bili Bacon, sir Walter Raleigh i Ldmund Spenser. Čak se govorkalo da je Bacon
zapravo bio nezakonito dijete kraljice Elizabete.
Sumnje glede Shakespeareova pravog identiteta povećava činjenica da nijedna bardova
biografija nije napisana više od stotinu godina nakon njegove smrti 1616. godine. Povrh toga,
nijedan ostatak izvornoga Shakespcarova rukopisa nikad nije pronađen - čak ni korespondencija
s režiserima, pokroviteljima ili kolegama glumcima - i doista nema dokaza o njegovoj službenoj
biografiji glumca i dramatičara osim da je neki Shakespeare doista postojao. U svojoj oporuci taj
Shakespeare nije spomenuo svoja književna djela, ostavio je ženi samo „drugorazredni krevet i
namještaj" te potpisao dokument kao „William Shackspeare”.
Drugi je valjani argument protiv Shakespeareova autorstva da drame i komedije uju poznavanje
povijesti, politike, geografije i dvorske etikete neuobičajeno za pučanina. IIIzgubljenom
ljubavnom trudunavodno je pronađen anagram na latinskom koji u prijevodu glasi: „Ovi komadi,
djela F. Bacona, sačuvani su za svijet.” Kao priznati majstor engleske proze”, uglađeni se Bacon
svakako čini glavnim kandidatom za autora Shakespeareovih radova.
Baconova masonska uvjerenja iznose se u dvjema knjigama —De sapientia terum(Mudrost
drevnih naroda) i NovaAtlantida.U potonjoj, prema istraživaču okultizma Andreu Natafu,
„Bacon opisuje utopiju koja je u osnovi mnogih taj društava, uključujući moderne slobodne
zidare”.
Masonski autor Manly R Hali tvrdi daNova Atlantidanije objavljena Baconove smrti zato što je
„govorila previše... [otkrivajući] cijeli sustav tajnih d štava koja su djelovala tisućama godina
kako bi se ostvario ideal zajedničkog dobra političkom svijetu”.
Tim „idealnim zajedničkim dobrom” pokazala se Amerika, slavljena kao zem bezgraničnih prilika
i središte masonskoga „velikog plana” za izgradnju ,,Nc Atlantide”.
„Vrijeme će pokazati da je kontinent sada poznat kao Amerika zapravo otkri i u značajnoj mjeri
istražen više od tisuću godina prije početka kršćanske ere”. p ! Hali. „Pravu istinu čuvale su
misterijske škole, a preko njih je proslijeđena srednr vjekovnim tajnim društvima. Ezoterični
redovi u Europi, Aziji i na Bliskom iste bili su u najmanju ruku u neredovitu kontaktu sa
svećenstvom naprednijih amer indijanskih naroda. Planovi za razvoj zapadne polutke
formulirani su u Aleksandrij Meki, Dclhiju i Lhasi mnogo prije nego što je većina europskih
državnika bila svjes' velikoga utopijskog plana.”
Slijedeći taj drevni plan tajnih društava, sir Walter Raleigh i drugi člano „bejkonskog kruga”
izvršili su zlosretnu ekspediciju u Ameriku, iskrcavši se na ot Roanoke u Sjevernoj Karolini 1584.
godine. Raleigha, kojega je pogubio kralj Ja'
I zbog izdaje, isusovci su optužili da vodi „školu ateizma” zbog njegovih masonskih veza i
filozofije.
S neuspjehom Raleighjeve kolonije splasnulo je zanimanje za Ameriku u Engleskoj sve do
posmrtnog objavljivanja BaconoveNove Atlantide.
Mnogi kasniji kolonisti u Jamestovvnu pod vodstvom kapetana Johna Smitha bili su
rozenkrojcerski slobodni zidari i, kako neki kažu, Baconovi rođaci. Svakako su bili većinom
engleski aristokrati koji su se više oslanjali na utopijske ideale nego na težak rad. Kolonija je
trpjela ozbiljne teškoće i nestala bi da nije bilo pomoći prijateljski naklonjenih Indijanaca i
dolaska ITiomasa Westa, lorda de la Warra i pojačanja 1610. godine.
U međuvremenu su dvije skupine religijskih otpadnika kolonizirale Ameriku sjevernije.
Godine 1534. kralj Henrik VIII. raskinuo je s katolicizmom i osnovao Anglikansku crkvu. Oni koji
su nastojali očistiti novu Crkvu od svih natruha katolicizma nazivali su se puritancima, a frakcija
koja nije htjela imati ništa s Crkvom bila je poznata kao separatisti. Po dolasku u Ameriku, svi ti
otpadnici postali su poznati kao hodočasnici(pilgrims).

162
Podigli su kolonije u Plymouthu u Massachusettsu i drugdje u Novoj Engleskoj. Plimutski vođa
William Bradford brzo je zaključio da komunalni stil života što su ga zagovarali londonski
veletrgovci, koji su financirali koloniju, ne funkcionira.
„Svi su se hranili iz zajedničkih zaliha”, piše Still. „Nedostatak inicijative prijetio je da će
pretvoriti Plymouth u drugi Jamestovvn... Stoga je Bradford organizirao poticajni sustav.
Odredio je da svaka obitelj obraduje jednu parcelu zemlje. Otada maloj zajednici nikad nije
manjkalo hrane..."
„Prve dvije kolonije u Americi bile su izvrsni primjeri dvaju suparničkih sustava”, nastavlja Still,
„jednoga temeljenog na ideji posjeda u vlasništvu pojedinca kojega pokreće inicijativa, drugoga
temeljenog na Platonovim i Baconovim teorijama zajedništva.”
Uz Ameriku se razvijala i engleska masonerija. Masonski centar utemeljen je u Londonu 24.
lipnja 1717. godine kad su se četiri lože ujedinile u Veliku ložu Engleske, zvanu i Matična
svjetska velika loža. „Potaknute londonskom Matičnom velikom ložom, masonske lože u
američkim kolonijama počele su spletkariti i agitirati protiv britanske vladavine”, piše leke.
Prema Stillu, jednu od prvih pobuna vodio je Nathaniel Bacon, potomak sira Francisa. Bacon je
1676. godine organizirao miliciju navodno da bi se borio protiv Indijanaca, ali umjesto toga je
preuzeo kontrolu nad Jamestovvnom, započevši tako prvu revoluciju u Americi. Taj je ustanak
propao nakon njegove iznenadne smrti u dobi od 29 godina.
Prema nekoliko izvora, među američke slobodne zidare spadaju George Washington, Thomas
Jefferson, Alexander Hamilton, James Madison, Ethan Allen, Henry Knox, Patrick Henry, John
Hancock, Paul Revere i John Marshall. Benjamin I Franklin postao je veliki meštar filadelfijske
lože 1734. godine.
Pukovnik LaVon P Linn, masonski kroničar, pisao je daje među procijenjenih 14 000 časnika
ustaničke vojske bilo 2018 slobodnih zidara koji su predstavljali 218 loža, od kojih su mnoge bile
„bojne lože" koje su se selile s vojskom od jednog do drugog labora. Britanski slobodni zidari
regrutirali su članove među pripadnicima američke vojske koje su obučavali prije revolucije pa
je „većina uključenoga vojnog osoblja, zapovjednika i vojnika na objema stranama ili pripadala
slobodnim zidarima ili dijelila asonske vrijednosti i stavove", napominju Baigent i Leigh.
Prema jednoj je teoriji Washington, koji je postao slobodni zidar u dobi od 20 godina, pridonio
revoluciji u britanskim kolonijama. Godine 1754. Washington je io vojni pohod u Dolinu Ohio,
gdje su njegove postrojbe pucale na francuske ijnike. Ti su Francuzi kasnije tvrdili da su poslanici
s diplomatskim imunitetom, o je Washington odbacio. Francuska osvetnička akcija primorala je
Washingtonove ge na predaju u Fort Necessityju u Pennsvlvaniji. Taj je incident pretvorio
dugogodišnje napetosti na granici u Francuski indijanski rat, koji se u Europu proširio
Sedmogodišnji rat. Taj je rat iscrpio britanske financije, primoravši Parlament da tereti američke
kolonije većim porezima, što je bio ključni uzrok revolucije.

163
Američka revolucija
PremaNovoj enciklopediji slobodnoga zidarstva,.,u napetim vremenima pr' Američke revolucije
tajnovitost masonskih loža omogućavala je kolonijalnim do Ijubima da se sastaju i planiraju
svoju strategiju. Bostonska čajanka bila je u cijelo masonska, proveli su je članovi Lože sv. Ivana
nakon odgođenog sastanka.’ Drugi smatrali da se radi o Loži sv. Andrije, ali smisao ostaje isti.
Od 56 potpisnika Deklaracije o nezavisnosti, za samo jednoga se zna da nije b' slobodni zidar,
tvrdi masonski autor \1anly P Hali, koji je uTajnim učenjima svih d< (The Secret Teachings of Ali
Ages)pisao i o jednom vrlo zagonetnom incidentu za v jeme potpisivanja toga povijesnog
dokumenta. Kako je rasprava o njihovoj budućno dosegnula vrhunac, i mnogi su oklijevali
potpisati Deklaraciju shvaćajući da stavlja život na kocku, iznenada sc oglasio visoki neznanac
blijeda lica. Nitko nije znao tko ' on ili odakle dolazi, ali snaga njegova govora bila je
zapanjujuća. Njegove uzbudljh riječi okončale su se povikom: „Bog je odredio da Amerika bude
slobodna!" Usa ovacija ispunjenih emocijama svi su pohrlili potpisati Deklaraciju osim neznanca
„Nestao je”, piše Hali, “i nikad više nije viđen niti mu je utvrđen identitet.” Hali ka* da se ta
epizoda podudara sa sličnim zgodama u svjetskoj povijesti kad su se neobični neznanci iznenada
pojavljivali baš u vrijeme stvaranja neke nove nacije. „Jesu li ti događaji slučajnosti”, pitao se,
„ili pokazuju daje božanska mudrost drevnih misterija i dalje prisutna u svijetu, služeći
čovječanstvu kao i u davnini?”
Prisjetimo se da je Engleska 1764. godine proglasila nezakonitim stvaranje kolonijalnog bona. lo
je primoralo koloniste da prodaju obveznice Engleskoj banci i služe se njezinim novčanicama.
„Kolonije bi bile spremno podnijele malo poreza na čaj i drugu robu da im Engleska nije uzimala
novac, što je prouzročilo nezaposlenost i nezadovoljstvo”, piše Benjamin Franklin.
Epperson napominje: „Franklin je priznao daje uzrok revolucije bio otpor kolonija prema ideji
posuđenog novca, što rezultira dugom i inflacijom, kao i plaćanjem kamata, a ne ‘oporezivanje
bez zastupništva’, kako se obično smatra.” Opet, to je pitanje koje mi u današnjoj Americi ne
bismo trebali razmatrati, a pogotovo razumjeti.
„Kada se govori o trošenju deficita”, objašnjava Griffin, kolonisti su otkrili da se svaka Vladina
zgrada, javni radovi i ratni topovi plaćaju sadašnjim radom i sadašnjim bogatstvom. Te se stvari
moraju napravitidanas današnjimradom, a ljudi koji obavljaju taj rad također moraju biti
plaćenidanas.Točno je da plaćanjekamatapada dijelom na buduće naraštaje, alipočetni
trošakplaća sadašnji naraštaj. Plaća se gubitkom vrijednosti novčane jedinice i gubitkom
kupovne moći nečije plaće.” [naglasak u izvorniku]
Suočeni s golemim troškovima Američke revolucije, kolonisti su shvatili da neograničeno
tiskanje novca ne nudi trajno rješenje. Nastojeći izbjeći kamate na posuđeni novac, nove su
države počele tiskati vlastiti novac bez pokrića u zlatu koji je kasnije prozvan „continentals”.
Ukupna količina novca narasla je s 12 milijuna dolara 1775. godine na 425 milijuna do kraja
1779. Te je godine jedanContinentalvrijedio manje od penija, odatle stara izreka „ne vrijedi
niContinental".
Tajna društva su sve vrijeme radila na tome da te financijske probleme pretvore u otvorenu
revoluciju. Slobodne zidare privlačili su Odbori za dopisivanje Samuela \damsa i Sinovi slobode,
koji su organizirali bojkote britanske robe. Svrsishodne nasilne činove, poput Bostonske
čajanke, poticali su članovi najuže jezgre masonskih loža iako su katkad i mirne demonstracije
izmicale kontroli.
U ljeto 1765. godine bogati bostonski veletrgovci, uključujući mnoge slobodne ddare, formirali
su skupinu koja se protivila Zakonu o biljezima nazvanu Odana devetorica. Ta je skupina
organizirala povorku od više od 2000 demonstranata koja je marširala prema domu mjesnog
načelnika za biljege i spalila lutku s njegovim likom. Nakon što su prvotni huškači otišli,

164
raspaljeno je mnoštvo počelo uništavati posjed. Organizirane su naoružane građanske ophodnje
i isti veletrgovci koji su formirali klanu devetoricu osudili su nasilje mnoštva.
Thomas Paine nedvojbeno je zagovarao masonske ideale, kao kad je napao žansko pravo
kraljeva u svojoj knjizi/Arav razum(Common Sense).Aludirajući na ormansku invaziju na
Englesku pod vodstvom Vilima Osvajača 1066. godine, Paine napisao: „Francusko kopile koje se
iskrcava s naoružanim razbojnicima i proglašava engleskim kraljem bez pristanka domaćega
stanovništva, to je jednostavnim riječima pravi primjer bijednog nitkova. U tome sigurno nema
ničeg božanskog.”
A. Ralph Epperson zaključuje da su slobodni zidari nadzirali Američku revoluci-, dok William
Bramley napominje: „Bilo je očito da je nešto dublje vodilo revolucionarnu ideju: pobunjenicima
je bio cilj uvesti potpuno nov društveni poredak... Elita leričke revolucije gotovo je jednaka eliti
američke kolonijalne masonerije.”
Većina domoljuba nikad nije shvatila tu skrivenu manipulaciju. „Malo je ljudi •'lo za plan’ kojega
su samo masonski vođe bili svjesni, a možda i nitko”, napominje ili .Većina je smatrala de se
naprosto bori za neovisnost o tiraninu. Masonerija je za •inu njih bila, kao i za većinu današnjih
članova, samo organizirano bratstvo koje iče socijalne vještine i omogućuje stipendije svojim
članovima.”
Daljnji dokaz utjecaja slobodnih zidara na Američku revoluciju može se otkriti proučavanjem
novčanice od jednog dolara - sa slobodnim zidarom Georgeom shingtonom na licu i masonskim
simbolima na naličju. Vidi se i piramida bez vrha, ali sa „svevidećim okom", što su važni i stari
masonski simboli. Tu su i izrazi latinskomAnnuit coeptis(Naša je stvar okrunjena uspjehom)
iNoints ordo secloni(Novi svjetski poredak).
Charles Thompson, dizajner velikog pečata SAD-a, bio je slobodni zidar član Franklinova
Američkoga filozofskog društva, američkog pandana britansko „Nevidljivom koledžu”. Prema
Laurenceu Gardneru, „slika pečata izravno je po\ zana s alkemijskom tradicijom, naslijeđenom
od egipatskog terapeutata [medicine] Orao, grana masline, striiele i pentagrami okultni su
simboli suprotnosti: dobra i /' muškog i ženskog, rata i mira, tame i svjetla. Na naličju - što je
ponovljeno na nov čanici od jednog dolara - krnja je piramida, što ukazuje na gubitak drevne
mudrosti koju je prekinula i otjerala u podzemlje crkvena elita. Ali, iznad toga su zrake svj tla
punog nade, koje utjelovljuju svevideće oko’, korišteno kao simbol za vrije' Francuske
revolucije.”
Bramley napominje da su na službenom pečatu SAD-a riječiE pluribus iinum(Jedan iz mnogih), a
na njemu je bio prikazan feniks kako ustaje iz pepela, što je masonski simbol koji potječe iz
drevnog Egipta. Ali, toliko je ljudi bilo brkalo dugovratog feniksa s puranom da je ćelavi orao
1841. godine ipak zamijenjen.
S obzirom na te nedvojbeno masonske simbole istaknute na novcu i obilje informacija na
raspolaganju stručnjacima, Washington je očito bio u pravu u svojoj izjavi iz 1782. sodine kad je
potvrdio ulogu nauka iluminiziranih slobodnih zidara u ranoj povijesti SAD-a.
Mnogi teoretičari zavjera smatraju jedno tajno društvo - iluminate - starim zakulisnim režiserom
svjetskih dogadaja, skupinu dovoljno moćnu i predanu da se može infiltrirati čak i među
slobodne zidare i kontrolirati ih. Da bi se razumjeli zagonetni i neuhvatljivi iluminati ili
prosvijetljeni, moramo se najprije okrenuti osamnaestostoljetnoj Njemačkoj.

165
Iluminati
Premda se ideje iluminata mogu pratiti kroz povijest sve do najstarijih sekti je su svojatale
ezoterično znanje, red je prvi put javno prepoznat 1776. godine. 1. ibnja te godine - dan koji
slave komunisti, za koje neki smatraju da su svoju filozofiju temeljili na učenju iluminata -
bavarske je iluminate osnovao Adam Weishaupt, »fesor kanonskoga prava na Sveučilištu u
Ingolstadtu u njemačkoj Bavarskoj.
Jedan od suosnivača navodno je bio Vilim od Hessena, poslodavac Mayera }>thschilda.
Nedvojbeno je točno da su Rothschildi i njemačke kraljevske obiteji bili povezani preko
slobodnih zidara. Biograf Rothschilda Niall Ferguson piše je Mayerov sin Salomon bio član iste
masonske lože kao i Mayerov knjigovođa ligmann Geisenheimer.
Školujući se za isusovačkog svećenika, Weishaupt je bez sumnje bio bijesan je 1773. godine
papa Klement XIV. ukinuo taj red. Premda je taj čin naposljetku veo Weishaupta da raskine s
Crkvom, ostao je opčinjen isusovačkom teologijom.
Također je bio pod velikim utjecajem veletrgovca poznatog samo kao Kolmer, kojega \
Vebsterova nazvala „najzagonetnijim od svih zagonetnih ljudi”.
Kolmer, za kojega neki istraživači sumnjaju da je ista osoba po imenu Altotas, ijemu se divio i
spominjao ga francuski dvorski čarobnjak i revolucionar Cagliostro, io je ezoterično znanje
Egipta i Perzije za dugogodišnjeg života na Bliskom istoku. Imer je propovijedao tajni nauk
temeljen na drevnom obliku gnosticizma po imenu iheizam ili mandeizam, koji se služio riječju
„prosvijetljeni” prije 3. stoljeća. Kolmer je navodno sreo Cagliostra na Malti, starom uporištu
vitezova templara, svom putu u Francusku i Njemačku početkom 1770-ih godina. Cagliostro,
budući uski revolucionar, potom se uključio u masonske aktivnosti sa slavnim mletačkim
avnikom Giovannijem Giacomom Casanovom, kao i sa zagonetnim grofom Saintnainom.
U Njemačkoj je Kolmer proslijedio svoje tajne Weishauptu, koji je zatim proveo liko godina
razmatrajući kako ujediniti sve okultne sustave u svoj novi „prosvićeni' ni" red. Weishauptovu
privrženost drevnim mezopotamijskim misterijima poka-cinjenica da su iluminati prihvatili
perzijski kalendar.
S obzirom na veliko znanje isusovaca, Weishaupt je možda preuzeo ime „iluminati' od tajne
španjolske frakcije zvane „alumbrados” (prosvijetljeni ili iluminizirani), koju je utemeljio osnivač
isusovaca, Španjolac Ignacije Loyola.Alumbradossu nau vali neku vrstu gnosticizma, vjerujući da
ljudski duh može izravno spoznati Boga i vanjska obilježja formalne religije nisu neophodna za
one koji pronađu „svjetlo". Nr čudno što je španjolska inkvizicija izdavala proglase protiv te
skupine 1568., 1574. 1623. godine. Weishaupt je napisao da se formiranjem iluminata i on
izvrgao „ne mirljivu neprijateljstvu isusovaca, čijim je spletkama bio neprekidno izložen”.
Usprkos tom neprijateljstvu, Weishaupt je stvorio piramidalnu strukturu stu . njeva za inicirane,
temeljenu na isusovačkoj i masonskoj strukturi, s ključnim čla vima samo unutar devet najviših
stupnjeva. Svojim kolegama iluminatima Weishau je bio poznat po kodnom imenu „Spartak”, u
čast roba koji je vodio krvavi ustana protiv Rimljana 73. godine pr. Kr.
Prema članku u jednom časopisu iz 1969. godine, iluminati su nastali unutaij muslimanske sekte
ismailita, skupine blisko povezane s cijemenim vitezovima templa rima, koji su možda donijeli
ideale iluminata u Europu stoljećima prije Weishaupta. U tom se članku tvrdi daje Weishaupt
proučavao učenja vode zloglasnih muslimanskih asasina, nazvanih tako zbog konzumiranja
hašiša, te da je i sam postigao „prosvjet ljenje” uzimajući marihuanu iz domaćeg uzgoja. Kao
najava psihodeličnih 1960-ih godina, parola iluminataEu’ige Blumenkraftznačila je „vječna snaga
cvijeća”.
Iluminati su bili zadojeni drevnim ezoteričnim znanjem i protivili su se onome što su smatrali
tiranijom Katoličke crkve i nacionalnih vlada koje je ona podupirala „Čovjek nije zao”, pisao je

166
Weishaupt, „samo ga je takvim učinio proizvoljni moral. Zao je zbog religije, države, a loši ga
primjeri izopačuju. Kad napokon razum postane religija ljudi, problem će biti riješen.”
Weishaupt se pozivao i na filozofiju kojom će se s užasnim posljedicama mnogo godina služiti
Hitler i drugi tirani. „Pazite na našu tajnu. Upamtite da cilj opravdava sredstva”, pisao je, “i da
mudri moraju koristiti sva sredstva da čine dobro koja zli koriste da čine zlo.” Tako je za
prosvijetljene ili iluminizirane svako sredstvo kojim se postiže cilj prihvatljivo - bez obzira na to
je li riječ o lažima, prijevari, kradi, umorstvu ili ratu.
Ključ za kontrolu iluminata bila ja tajnovitost. Profesor sa Sveučilišta u Edinburghu John Robison
bio je slobodni zidar pozvan da se pridruži iluminatima krajem 18. stoljeća. Nakon što je istražio
red, Robison je objavio knjigu koja svoje zaključke iznosi u naslovu:Dokazi zavjere protiv svih
religija i europskih vlada kuja se kuje tut tajnim sastancima slobodnih zidara, iluminata i
čitateljskih društava.
Citirao je Weishauptova pisma drugim iluminatima. U jednom djelu iz 1744. godine pod
naslovomDie neuesten Arbeiten des Spartacus urni Philo in dem llluminaten Ordenstoji:
„Najveća snaga našega reda u njegovoj je skrovitosti. Neka se nikad nigdje ne pojavljuje pod
svojim imenom, već uvijek prikriven nekim drugim imenom i drugom djelatnošću. Nitko nije
podesniji od tri najniža stupnja slobodnih zidara; javnost se privikla na njih, malo od njih
očekuje i zato im pridaje malo pozornosti. Nakon toga je oblik učenog ili književnog društva
[Društvo Thule] najprikladniji za našu svrhu... Osnivajući čitateljska društva i pretplatničke
knjižnice... možemo usmjeravati javno mnijenje kako želimo. Na sličan način moramo pokušati
steći utjecaj u... svim službama koje na bilo koji način sudjeluju u formiranju, zastupanju ili čak
upravljanju mišljenjem ljudi.”
Weishaupt nije samo planirao obmanjivati javnost, već je podsjećao čelnike na to da trebaju
kriti svoje namjere od iniciranih „govoreći katkad na jedan način, katkad na drugi, tako da nečija
stvarna nakana ostane nedokučiva njegovim podređenima”.
„Weishauptovi sljedbenici bili su pridobiveni najlukavijim metodama prijevare i vodeni prema
cilju koji im je bio posve nepoznat", napominje Websterova. „To je ono što... čini svu razliku
između časnih i nečasnih tajnih društava.”
Za razliku od anarhista čiji je cilj nestanak svake vlasti, Weishaupt i njegovi iluminati težili su za
svjetskom vladom koja će se temeljiti na njihovoj filozofiji racionalizma s čovjekom u središtu.
Tu će svjetsku vladu, naravno, sami voditi. „Učenici [iluminata] uvjereni su da će red zavladati
svijetom. Svaki član stoga postaje vladarom", proglasio je.
Godine 1777. Weishaupt je spojio svoj tip iluminizma s masonstvom nakon što se pridružio
masonskoj Loži Teodora od dobrog savjeta u Miinchenu. Francuski revolucionarni vođa i član
iluminata Mirabeau zabilježio je u svojim memoarima:„Lodge Theodore de Bon Conseilu
Miinchenu, gdje ima nekoliko ljudi s mozgom i srcem... odlučila je nakalamiti na svoj ogranak još
jedno tajno udruženje, kojemu su dali ime Ked iluminata. Oblikovali su ga prema Družbi
Isusovoj, zagovarajući dijametralno iprotne stavove.” Upravo se tu antiklerikalna poruka
slobodnih zidara spojila s nom usmjerenom protiv institucionalne vlasti. U toj su masonskoj loži
Mirabeau i uminati formulirali isti politički program iznijet u francuskoj Ustavotvornoj skupini 12
godina kasnije.
Filozofiju iluminata proširila je dalje - premda nehotice - bavarska Vlada okomivši na red 1783.
godine. Vlasti su smatrale iluminate izravnom prijetnjom utvrđenom ►retku pa su organizaciju
proglasile ilegalnom. Taj je čin nagnao mnoge članove da jegnu iz Njemačke, čime su se njihovi
stavovi samo proširili. Tajni redovi iluminata javili su se u Francuskoj, Italiji, Engleskoj pa čak i u
novim američkim zemljama.
Slobodni zidar, član Ustavotvorne skupštine SAD-a i bivši predsjednik Thomas rerson pisao je s
divljenjem: „Čini se da je Weishaupt zaneseni filantrop. On vjeruje da je promicanje savršenstva

167
ljudskog karaktera bio cilj Isusa Krista. Njegova pravila ljubav prema Bogu i ljubav prema
bližnjem." Ili Jefferson nije poznavao utarnji nauk iluminata, ili je i sam. kako se upozoravalo u
njegovo doba, bio njihov ni član.
Upozorenja protiv iluminata stizala su s mnogih strana. Profesor Robison, služi se internim
dokumentima reda, potpuno je razjasnio da je ta organizacija stvoradi hitnog iskorjenjivanja
svih religijskih ustanova i obaranja svih postojećih europskih vlada".
No, Weishaupt je pokazao još jednu dimenziju tog cilja političkog i religijs prevrata, onu koja
možda predstavlja temeljnu motivaciju svih tajnih društava sve danas: žudnju za moči. Napisao
je: „Shvaćate li dovoljno što znači vladati - vlad u tajnom društvu? Ne samo manjim ili manje
vrijednim dijelom stanovništva, već najboljim ljudima, ljudima svih položaja, narodnosti i
religija, vladati bez izvanjs’ sile, ujediniti ih neraskidivo, udahnuti jedan duh i dušu u njih, ljude
raspoređene svim dijelovima svijeta?”
Weishaupt je sam stekao takvu moć stvorivši tako siguran piramidalni zapovjc ni lanac da nitko
nije znao daje on čelnik iluminata sve dok bavarske vlasti nisu zapi jenile interne dokumente te
skupine. U njima je Weishaupt opisao svoju organizatf „Imam dvojicu neposredno pod sobom
kojima sam udahnuo cijeli svoj duh, a svaki te dvojice ima dvojicu drugih, i tako dalje. Iako mogu
pokrenuti i raspaliti tisuće lj na najjednostavniji način, i tako svatko mora davati naredbe i voditi
politiku."
Čini se da su se do 1790. godine iluminati razišli, ali mnogi su članovi naprost pobjegli u druge
zemlje ostajući odani idealima te skupine. Bavarska je Vlada pokuš t upozoriti druge zemlje na
ono što su smatrali opasnošću od iluminata. Dužnosnici skupili dokumente iluminata u
publikaciji pod naslovomIzvorni spisi Reda iluminatadijelili je drugim europskim vladama. Ali,
njihova upozorenja nisu imala odjeka.
Websterova piše: „Ekstravagantnost plana [iluminata]... činila ga je nevjeroiat nim pa su ga
europski vladari, odbijajući shvatiti iluminate ozbiljno, zanemarili... Mnogi istraživači tvrde da je
isti skeptični stav pomogao da se zaštite nasljedn iluminata čak i danas.
Iluminatima je bilo prilično lako umaknuti bavarskim vlastima krajem 1780-godina. Jednostavno
su prešli u dublju ilegalu, uspješno se izmiješavši s europski slobodnim zidarima na početku tog
desetljeća.
Masonski povjesničar Waite pokušao je udaljiti slobodne zidare od ilumina napisavši: „Veza
iluminata sa starijom ustanovom naprosto je u tome što su prisvoji neke njezine stupnjeve.”
Usprkos Waiteovu nastojanju da ukaže na tu razliku, zabilježeno je da ; Weishauptova skupina
ranije sklopila savez s masonskim Redom strogog obreda ' Frankfurta. Taj se red temeljio na
starijoj rozenkrojcerskoj skupini zvanoj Red zlatn ružina križa.
Ugledni član Reda strogog pridržavanja bio je hanoverski barun Adolph Fran Friedrich Ludvvig
von Knigge. Premda je i sam dugo predlagao reforme slobodni zidarstva, kad je otkrio snagu
Weishauptovih iluminata, pridružio im se i posvetio njihovoj stvari.
U Weishauptovoj odsutnosti, Knigge je predstavljao iluminate na masonskom skupu u
Wilhelmsbadu, održanom 16. srpnja 1782. godine, kojim je predsjedao vojvo J od Brunswicka i
kojemu su prisustvovali masonski predstavnici iz svih dijelova Europe Vodeći skupinu iluminata
pod svojim iluminatskim imenom ..Philo”, Knigge je „postigao neku vrstu sporazuma između
masonskih i iluminatskih naprednijih stupnjeva”
piše \Vaite. Premda su se Knigge i \Veishaupt kasnije posvađali i razišli, pokazalo se da je barun
doprinio spajanju iluminata s višim masonskim stupnjevima.
Prema \Vebsterovoj, Knigge, „koji je putovao Njemačkom proglašavajući se reformatorom
slobodnog zidarstva, stigao je u \Vilhelmsbad sa svim ovlastima od Weishaupta te je uspio
unovačiti mnoge suce, učenjake, svećenike i državne ministre u iluminate... llumini/am je
ostavljen na području borbe.”

168
lste godine kad je održan kongres u \Vilhclsmbadu, prema Stillu, „stožer iluminiziranih
slobodnih zidara preselio se u Frankfurt, njemačko financijsko središte pod kontrolom
Rotshchilda.” Dodaje: „Po prvi su put Židovi primljeni u red. Ranije su se Zidovi primali sami u
odjel reda zvan ‘Mali stalni europski sanhedrin."
Jacob Katz u svojoj knjiziŽidovi i slobodno zidarstvo u lluropipiše da su među osnivačima
frankfurtske lože slobodnih zidara bili frankfurtski rabin Zvi Hirsch, Rotshchildov prvi knjigovođa
Sigismund Geiscnheimcr i svi vodeći frankfurtski bankari, uključujući Rothschilde, koji će kasnije
financirati Cecila Rhodesa i njegova društva.
Iako je Red strogog obrcua službeno nestao nakon skupa u Wilhelsmbadu, Lynn Picknett i Clive
Prince zaključuju da je Pročišćeni škotski obred smatrao da je postojao Red strogog obreda,
samo pod drugim imenom. Ideju da je Red strogog obreda, koji je svojatao podrijetlo od
drevnih misterija preko vitezova templara, jednostavno mijenjao imena kako bi se zamaskirao,
itekako podupire činjenica daje predsjedavajujći u \Vilhelsmbadu, vojvoda od Brunswicka,
„jedan od najaktivnijih i najutjecajnijih slobodnih zidara onoga doba ", i sam bio član tog reda.
Povrh toga, prema \Vaiteu, .ćini se da možemo otkriti vezu [s Redom strogog obreda] - praktički
bez iznimke svake važne osobe povezane s francuskim slobodnim zidarima, da ne spominjemo
mu Njemačku. \Vaite dopušta da se, nakon skupa u \Vilhelsmbadu, taj red „transformirao” u
druge obrede i „skrivene stupnjeve".
S riješenim spornim pitanjima i iluminatima sigurno skrivenim među slobodne ' Jare, skup u \
Vilhelsmbadu pokazao se kao prijelomna točka za red. Premda su se i prisutni zakleti na šutnju,
grof de V'irieu napisao je kasnije u biografiji: „Urota koja skovana tako je dobro smišljena da
joj... monarhija i Crkva neće moći umaknuti.
“lz frankfurtske je lože gigantski plan za svjetsku revoluciju krenuo dalje", piše ili. „Činjenice
pokazuju da su iluminati i njihov donji dom, slobodni zidari, bili no društvo unutar tajnoga
društva."
Weishauptov iluminizam bio je javno očitovanje višestoljetne borbe između dogmi organizirane
religije i humanizma temeljenog na drevnom ezoteričnom nju, i teološkom i svjetovnom, lo je
znanje zahtijevalo veliku tajnovitost zbog ilosrdnih napada i Crkve i monarhija. No, dok su
mnoge starije gnostičke sekte, Ijučujući karbonare, promicale časna vjerovanja i vrijednosti, \
Veishaupt je imao štiti, ciničniji i razorniji plan.
,,Weishaupt je... znao kako preuzeti od svakog društva, prošlog i sadašnjeg, dijc-c koji su mu
trebali i sve ih iskoristi za funkcionalan sustav strašne učinkovitosti".
piše kritično Websterova, „...razjedinjujuća učenja gnostika i manihejaca, mode filozofa i
enciklopedista, metode ismailita i asasina, disciplinu isusovaca i templ organiziranost i
tajnovitost slobodnih zidara, Machiavellijevu filozofiju, zagonet rozenkrojcera - osim toga, znao
je kako angažirati prave elemente u svim postoj društvima kao i izolirane pojedince te ih
usmjeriti u svoju korist.'
S obzirom na to što je samo taj njemački profesor postigao u 18. stoljeću, ja je da su noviji
teoretičari zavjera zabrinuti zbog onoga što bi moderni iluminati, o mijeni tehnologijom i
utjecajem na masovne medije, mogli ostvariti.
Mnogi istraživači vjeruju da iluminati i dalje postoje te da cilj tog reda nije ni manje nego
ukidanje svake vlasti, privatnoga vlasništva, nasljeđa, nacionalizma, c telji i organizirane religije.
To vjerovanje djelomično potječe od intrigantne ideje su silno osuđivaniProtokoli sionskih
mudraca- koji se od svojeg objavljivanja 1 godine često koriste za opravdavanje antisemitizma -
zapravo dokument ilumina sa židovskim elementima dodanim radi dezinformiranja.
„Iako su iluminati nestali iz javnosti, monolitni aparat koji je pokren Weishaupt možda i danas
postoji ”, napominje Still. „Ciljevi i metode jamačno i d postoje. Postoji li još naziv iluminati
doista je nevažno.”

169
170
Slobodno zidarstvo
Trajna je poveznica između suvremenih i starih tajnih društava slobodno zidarstvo, koje je
postojalo kao moćna sila mnogo prije nego što su određene lože postale „iluminizirane".
Tijekom kasnoga srednjeg vijeka, kad je svaka oporba Rimokatoličkoj crkvi bila primorana prijeći
u ilegalu, među jedinim organiziranim skupinama koje su se mogle slobodno kretati po Europi
bili su klesarski cehovi, koji su održavali dvorane za skupove ili „lože” u svim velikim gradovima.
Masoni, čije je poznavanje arhitekture i građenja potjecalo iz starog Egipta i ranijih vremena, bili
su od presudne važnosti za izgradnju europskih crkava i katedrala. Bili su izravni nasljednici
starih zidarskih cehova koji su postojali i u Egiptu i u Grčkoj i koristili se ezoteričnim građevnim
tehnikama u svom zanatu. Te su se tehnike prenosile preko sljedbi i misterijskih škola, a neke
zapanjuju i današnje graditelje.
PremaLncvclopaediji Britannici,slobodno je zidarstvo najveće tajno društvo na svijetu, a proširilo
se uglavnom zahvaljujući razvoju Britanskoga carstva u 19. stoljeću Osnivale su se masonske
lože čak i u Kini pod pokroviteljstvom Velike engleske lože od 1788. godine. Zloglasne kineske
trijade počele su kao masonski red, zajedno s jednim zvanim Red svastike, prema autoruNove
enciklopedije slobodnoga zidarstva.Ti su kineski masoni izvodili identične obrede te nosili slične
simbole ukrašene draguljima i kožne pregače. Božanstvo su nazivali „prvim graditeljem”.
Ima nekoliko organizacija koje, iako nisu službeno masonske, vuku podrijetlo od masona. Među
njih spadaju takve društvene ili „zabavne” organizacije kao što su Drevni arapski red
plemenitaša mističnog hrama i Redovi istočne zvijezde, beMolayjev red, Red graditelja i duge.
Te su skupine pretežno američke, budući daje itanskim masonima izričito zabranjeno
pridruživati se takvim društvima.
Prema novinaru Georgeu Johnsonu, „slobodno je zidarstvo vrlo rano stvorilo ističnu auru.
Njegovi su članovi imali moć koja se nije temeljila na kraljevskom ili kvenom autoritetu nego na
znanju, ne samo o obradi kamena i žbukanju, već i o nama antičkih grčkih stručnjaka za
geometriju". S obzirom na to da su već imali ređeno ezoterično ili tajno znanje, masoni su bili
idealni posrednici za tajno širenje tiklerikalnih učenja.
Najslavniji masonski simbol - slovo G unutar kutomjera i šestara - prema masonskom
povjesničaru Albertu Mackeyju zapravo označava geometriju \lackey dodaje da masoni uče
kako su „zidarstvo i geometrija sinonimi" i da se „geometriiski simboli u obredima modernih
slobodnih zidara mogu smatrati ostacima geometrijskih tajni srednjovjekovnih masona koje se
sad smatraju izgubljenima '. Okultna geometrija, katkad nazivana „tajnom geometrijom”, dugo
se koristila geometrijskim simbolima poput kruga, trokuta, pentagrama itd., kao simbolima
metafizičkih i filozofskih ideja.
Christopher Kni^ht i Robert Lomas imaju zanimljiv pogled na dobro poznat masonski simbol
kutomjera i šestara. Oni tvrde da je nastao kao stiliziran oblik drev nog simbola kraljeve moći -
piramide s osnovom u podnožju koja predstavlja zemaljsku moć - prekrivenu obrnutom
piramidom koja predstavlja nebesku moć 1 svećenika. Zajedno te piramide moći tvore simbol
koji je postao poznat kao Davidova zvijezda „Prvi se put počeo naširoko koristiti na brojnim
kršćanskim crkvama u srednjem vijeku”, pišu oni, “a najstarije smo primjere, na vlastito
iznenađenje, otkrili na građevinama koje su podigli vitezovi templari. U sinagogama se počeo
rabiti mnogo kasnije.”
Prema jednoj masonskoj predaji, Abraham, praotac Hebreja, podučio je Egipćane posebnom
znanju koje potječe iz razdoblja prije velikog potopa. Kasnije je to znanje - prikazano kao djelo
legendarnog Hermesa lrismegistosa - sakupio grčki filozof Euklid, koji je ta djela proučavao pod
nazivom geometrija. Grci, i kasnije Rimljani, nazivali su tu disciplinu arhitekturom.
Kritičari slobodnoga zidarstva tvrdili su da istaknuto G znači gnosticizam, filozofiju gnostičkih
sljedbi poputalumbradosa,koje je izopćila rana Crkva.

171
Stručnjaci se ne slažu oko pravog podrijetla slobodnoga zidarstva, ali svi potvrđuju da potječe iz
razdoblja prije starog Egipta. Prema masonskoj predaji, potječe od izgradnje babilonskog tornja
i jeruzalemskog hrama kralja Salomona.
U 19. stoljeću Mackey je ustvrdio da organizacija i poznavanje graditeljstva srednjovjekovnih
masona potječu od „lombardijskih arhitekata", laj je ceh iz sjeverne Italije prvi preuzeo ime
„slobodni zidari", što je bio skraćeni naziv bratskog Reda slobodnih i primljenih zidara. Naziv
„primljeni” odnosi se na kasnije članove koji nisu imali veze s izvornim klesarima. Jedan tekst o
alkemiji u kojemu se izričito spominje „slobodni zidar" može se datirati u 1450-e godine.
Drugi poznavatelji masona povijesno datiraju red u vrijeme rimskogCollegiuma Pobranimaili
Radničkog kolegija, skupine graditelja i arhitekata koja je postala uzor kasnijim cehovima.
Većina autora prati masonske tajne preko ratnika-svećenika iz križarskih ratova, vitezova
templara. Jedan autor iz 18. stoljeća tvrdio je da je moderno slobodno zidarstvo utemeljio
Godfrey de Bouillon, voda Prvoga križarskog rata, koji je osvojio Jeruzalem i navodno bio i
osnivač tajnovitoga Sionskog priorata.
Tajne podrijetla slobodnih zidara dobro se čuvaju usprkos brojnim objavljenim knjigama i
literaturi o toj temi. \Valter Leslie \Vilmshurst, istaknuti slobodni zidar i autorSmislu slobodnoga
zidarstva,napisao je: „LI pravu, skrovitu povijest slobodnoga zidarstva nije upućeno čak ni samo
društvo.” Mnogi istraživači smatraju da je čak i većina slobodnih zidara izgubila iz vida pravo
podrijetlo i svrhu te organizacije. „Općenito se ta organizacija doima kao da je zaboravila svoj
izvorni smisao”, pišu autoriTemplarskog otkrivenja ( lite Templar Revelation).
Tu su tvrdnju ponovili masonski autoriHiramova ključa {The lliram Kev),Knight i Lomas, koji su
napisali: „Ne samo da podrijetlo slobodnoga zidarstva više nije poznato, nego se priznaje da su
prave tajne’ reda izgubljene, a u današnjim masonskim obredima umjesto njih koriste se
zamjenske tajne ...”
Ipak, nakon iscrpne analize vitezova templara, zaključili su: „Sada možemo biti sigurni, bez i
najmanje sumnje, daje početna točka slobodnoga zidarstva bila izgradnja crkve u Rosslvnu
sredinom 15. stoljeća.”Rosslvn.kod Edinburgha u Škotskoj, izgradila je obitelj Saint-Clair. Oni su
bili bliski s izvornim vitezovima templarima, a \Villiam Saint-Clair iz Rosslvna postao je prvi veliki
meštar škotskih slobodnih zidara. Catherine de Saint-Clair bila je udana za prvoga velikog
meštra vitezova templara.
Mnoge nejasnoće oko pornekla i razvoja slobodnog zidarstva potječu od raskola Rimokatoličke
crkve i protestantske Anglikanske crkve, kad su izgubljeni mnogi masonski arhivi. Ratovi i
revolucije uzeli su svoj danak od masonskih knjižnica u svim zemljama.
Kralj Henrik VIII., raskidaiući s Rimom, nije samo prekinuo planove za izgradnju crkava u
Engleskoj, prouzročivši opću nezaposlenost, već je i opljačkao imovinu masona pod izlikom
poreza i dažbina. Kako bi opstale, lože su počele primati medu ičlanove i nemasone. Ti vanjski
veletrgovci, zemljoposjednici i ostali - mnogi templarskog podrijetla - postali su poznati kao
„spekulativni” slobodni zidari. Prihvatili su mistični i ezoterični nauk temeljen na tradicijama
koje potieću iz razdoblja prije (slobodnoga zidarstva i koje su u red donijeli članovi vitezova
templara koji su bježali pred progonom Crkve.
Kad su četiri londonske lože oformile Ujedinjenu veliku ložu 1717. godine, spekulativni slobodni
zidari posve su dominirali izvornim cehom klesara ili „operativnih bodnih zidara. Upravo je
ponajprije od spekulativnih slobodnih zidara red crpio je ezoterično znanje.
\Vebsterova tvrdi da se podrijetlo slobodnoga zidarstva ne može povezati ni s inim izvorom,
nego da je red nastao spajanjem tradicija koje su se pojavljivale i iješale s vremenom. „Tako
operativno slobodno zidarstvo možda potječe od rimskih legija preko srednjovjekovnih
operativnih slobodnih zidara, dok spekulativno slobodno zidarstvo možda potječe od
[hebrejskih] patrijarha i poganskih misterija. Ali, w koji se ne može poreći jest židovska kabala...

172
Ostaje činjenica da nakon što su ncipirani obredi i ustroj slobodnoga zidarstva 1717. godine,
utemeljitelji Velike lože brali su židovsku verziju tajne tradicije za uspostavljanje svojega sustava
premda sačuvali određene fragmente drevnih egipatskih i pitagorejskih učenja.”
Slobodno zidarstvo nastavilo je sve više primamljivati. Godine 1720. masonske lože osnovane u
Francuskoj pod pokroviteljstvom engleske Ujedinjene velike lože.
Oformile su veliku ložu u Francuskoj 1735. godine. Bile su odvojene od škotske 1 koju je
formirao Karlo I. Stuart nakon što je pobjegao iz Engleske. Napetosti izme dvaju ogranaka
francuske masonerije pojačale su se 1746. godine nakon progons Charlesa Edwarda „Bonnieja
prince Charlieja" Stuarta, „mladog pretendenta” i n‘ govih pristaša koji su poticali korištenje
reda u političke svrhe.
Upravo je u tom razdoblju postalo javno poznato pravo podrijetlo slobodn zidarstva. Godine
1737. skrbnik sinova princa Charlesa Edwarda i član Kraljevsk društva Andrew Michael Ramsey
održao je govor pred slobodnim zidarima u Pari U onome što je postalo poznato kao
„Ramseyjev govor” jasno je ustvrdio da „naš tvori bliski savez s vitezovima sv. Ivana od
Jeruzalema”, reda koji se usko povezuje vitezovima templarima. Ramsey je rekao i da je
slobodno zidarstvo povezano s d nim misterijskim školama grčke božice Dijane i egipatske
božice Izide.
Njemački slobodni zidar barun Karl Gottlieb von Hund priključio se franktu skoj loži i 1751.
osnovao odvojak škotskog obreda nazvan Red strogog obreda, zakletvi na slijepu poslušnost
zagonetnim i neviđenim „pretpostavljenima”. K je prije opisano, taj je red završio spajanjem s
iluminatima i njemačkim slobodni zidarima za vrijeme skupa u Wilhelsmbadu.
Von Hund je priznao da nastavlja tradicije vitezova templara, koji su bili prisiP ni pobjeći u
Škotsku početkom 14. stoljeća. Članovi reda proglasili su se „vitezovi hrama”. Tvrdio je da
izvršava naredbe „nepoznatih pretpostavljenih”, koji nisu ni identificirani ili locirani. Dok neki
tvrde da ti „pretpostavljeni” nisu bili ljudi, većit istraživača smatra da su vjerojatno bili jakobitski
pristaše Stuarta koji su umrli i izgubili vjeru nakon poraza „mladoga pretendenta”.
Ti su pretpostavljeni dali von Hundu popis osoba koje su navodno bile vel : ki meštri vitezova
templara, za koje se smatra da su nestali sredinom 14. stoljeća Nedavno otkriveni gotovo
identičan popis povezivao se sa zagonetnim Sionski prioratom sa sjedištem u Rennes-le-
Chateauu u južnoj Francuskoj, preko austrijs1-povjesničara Lea Schidlofa, navodnog autora
genealoških popisa nazvanihdossicn secretsili tajni dosjei. „Osim načina pisanja jednog
prezimena, popis koji je je dobio Hund točno se slaže s jednim iz tajnih dosjea. Ukratko, Hund je
nekako došao do popisa templarskih velikih meštara točnijeg od bilo kojeg tada poznatog”, pišu
autoriSvete krvi, svetog grala.Smatrali su da to uvelike podržava ideju da su i Priorat i slobodni
zidar Hund bili izravno povezani s vitezovima templarima.
Nakon dugogodišnjih sukoba s Rimokatoličkom crkvom, slobodni zidari u Engleskoj - sad pod
Anglikanskom crkvom - obznanili su 1723. godine da će organizacija primati osobe svih
vjeroispovijesti. Danas se procjenjuje da u svijetu djeluje šest milijuna slobodnih zidara,
raspoređenih u gotovo sto tisuća loža.
Slobodno zidarstvo čine tri osnovne lože: Plava loža, početni stadij podijeljen na tri stupnja;
Jorški obred, sastavljen od deset dodatnih stupnjeva; i Škotski obred s ukupno 32 stupnja
inicijacije. Trideset treći stupanj, u koji se ulazi samo pozivom, predstavlja ljudsku glavu na vrhu
32 kralješka. To je najviši javno poznati stupanj.
Golema većina članova smatra svoje članstvo u masonima tek nešto malo drukčijim od članstva
u Lion's Clubu, Optimistima ili trgovačkim komorama. I s njihova stajališta, to je točno. Čak i
masonska literatura jasno daje do znanja da samo oni članovi koji napreduju iznad SS. stupnja
bivaju upućeni u prave ciljeve i tajne te skupine.

173
Tu hijerarhiju spremno potvrđuju masonski autori. „Uvijek je postojao vidljivi, elementarni,
popularni nauk koji je služio za poučavanje masa koje su nedovoljno spremne za dublje učenje”,
piše slobodni zidar Wilmshurst. „Postoji unutarnji, napredniji nauk, tajnije znanje, koje je
rezervirano za zrelije umove i u koje se upućuju samo sposobni i pravilno pripremljeni kandidati
koji dobrovoljno žele udio u njemu."
Slobodni zidar SS. stupnja Manly P Hali piše: „Slobodno je zidarstvo bratstvo unutar bratstva -
vanjska organizacija koja skriva unutarnje bratstvo odabranih... jedno je vidljivo, drugo
nevidiljivo. Vidljivo je društvo divna skupina ‘slobodnih i prihvaćenih’ ljudi kojima je naloženo da
se posvete etičkim, obrazovnim, bratstvenim, domoljubnim i humanitarnim problemima.
Nevidljivo je društvo tajno i najuzvišenije bratstvo, čiji su članovi posvećeni služenju...arcanum
arcandrumu[svetoj tajni].”
Istaknuti devetnaestostoljetni slobodni zidar Albert Pike priznao je da slobodno zidarstvo ima
„dva nauka, jedan skriven i rezerviran za meštre... drugi javan...” Bivši provincijski veliki arhivar
Wilmshurst potvrđuje da se prvi stadij ili početni stupnjevi slobodnoga zidarstva „bave samo
površinskom vrijednošću nauka” i da „taj stadij golema većina slobodnih zidara, bojimo se,
nikad ne prijeđe”.
Čak ni mnogi visoko pozicionirani masoni nikad ne dosegnu unutarnji krug znanja. U svojim
memoarima slavni slobodni zidar Casanova piše „da čak i oni koji 50 godina zauzimaju poziciju
meštra možda još nisu upoznati s njegovim Misterijima”.
Epperson iznosi zanimljivu opasku kako će svaki mason poreći da postoji unutarnji i vanjski krug
reda zato što „prosječni mason" doista nije svjestan tog sustava, dok se „prosvijećeni mason"
obvezao da to neće otkriti. „Taj je drugi sloj zaštićen prisegom čuvanja tajne, što znači da ćete,
ako znate za njegovo postojanje, morati prisegnuti da to nikome nećete reći ”, objasnio je.
Struktura moći tog reda također je izazvala zabrinutost među mnogim istraživačima. „Svjetsko
slobodno zidarstvo je golema piramida manipulacije”, piše zavjerenički autor leke. „Piramidalna
struktura omogućuje eliti, nekolicini u vrhu slobodnoga zidarstva, da kontrolira većinu
obmanjujući je i držeći je u neznanju."
Ta je prijevara ostvarena pružanjem tolikih proturječnih i zbunjujućih informacija i upućenim
masonima i radoznaloj javnosti, da se čak ni masonski učenjaci oko mnogih stvari ne mogu
usuglasiti. Mackey priznaje da masonski arhivi „obiluju povijesnim netočnostima,
anakronizmima pa čak i besmislicima”.
Postoji razlog za tu smetenost. „Rast [slobodnoga zidarstva] podudara se s odgovaarajućim
opadanjem zanimanja za ortodoksnu religiju i javno bogoštovlje . napominje \Vilmshurst.
„Jednostavna načela vjere i humanističkih ideala slobodnoga zidarstva među nekim ljudima
zauzimaju mjesto teologije koju nude razne crkve.”
Premda njegovi vode poriču da se radi o religiji, slobodno zidarstvo ipak nudi zamjenu za nju.
Nije čudno što mora biti oprezno u svojim naučavanjima. Još za našega pamtivijeka svatko tko
je izražavao ideje koje su se javno smatrale svetogrdnima ili bogohulnima riskirao je ozbiljnu
osudu zajednice, tjelesne ozljede ili čak smrt.
Wilmshurst tumači da unaj koji traži prosvjetljenje ,.u obliku povišene svjesnosti i povećanih
osjetilnih sposobnosti... mora biti pripravan odreći se svih prošlih predrasuda i misaonih navika
te s djetinjom krotkošću i poslušnošću prepustiti svoj um primanju nekih možda čudnovatih i
neočekivanih istina...”
Opisujući učenja slobodnoga zidarstva „prikrivenima" i „tajnovitima", napisao je: „Smisao
slobodnoga zidarstva... predmet je koji se obično ostavlja posve neprotumačenim i to u skladu s
tim ne shvaća većina njegovih članova, osim možda nekolicine, tako malobrojne da im to
postaje osobno učenje...”

174
Ipak, Wilmshurst daje neke naznake o skrivenoj povijesti slobodnoga zidarstva kad piše o
„zlatnom dobu” kad su „ljudi nekoć svjesno općili s nevidljivim svijetom a čuvali su ih, učili i
vodili bogovi ...” Napominje daje čovječanstvo skrenulo s puta nakon „pada” zbog nastojanja da
stekne isto znanje kao i njegovi stvoritelji, što je ideja usporediva s biblijskim „grijehom".
laj „pad" čovječanstva, prema Wilsmhurstovu tekstu iz 1927. godine, nije uzrokovan nikakvim
individualnim prekršajem nego „nekom slabošću ili nedostatkom u kolektivnoj ili skupnoj duši
Adamove rase” pa je “u božanskom vijeću” odlučeno da se „čovječanstvo treba iskupiti i vratiti
u prvobitno stanje”, što je proces koji zahtijeva „goleme vremenske cikluse kako bi se ostvario”.
Dodaje i da taj povratak zahtijeva i „stručnu znanstvenu pomoć- onih bogova’ i anđeoskih
čuvara zabludjele rase o kojima govore sve drevne predaje i sveti spisi”.
Masonski autor \lanly P Hali pokazuje da Wilmshurst nije govorio samo alegorički,
objasnivši: ,,U dalekoj prošlosti bogovi su hodali medu ljudima i... odabirali su između sinova
čovječjih najmudrije i najodanije. I’im predodredenim i prosvijetljenim sinovima ostavili su
ključeve svoje velike mudrosti... Predodredili su te pomazanike i odabranike da budu svećenici
ili posrednici između njih - bogova - i čovječanstva koje još nije razvilo oči kojima bi moglo
gledati u lice Istini i živjeti... Ti prosvijetljeni utemeljili su ono što poznajemo kao drevne
misterije.”
Dakle, jedna unutarnja masonska tajna tiče se njihove svijesti o prapovijesnim „bogovima koji
su ostavili svoje znanje odredenim pojedincima, tako ih prosvijetlivši. 16 je znanje proslijeđeno
preko drevnih misterijskih škola utemeljiteljima i židovske i kršćanske religije, za čije su predaje
doznali vitezovi templari i donijeli ih u jezgru modernoga slobodnog zidarstva.
Prijenos od drevnih tajnih društava do modernijih tajnih organizacija pospješila je pojava tog
„iluminiziranoga” slobodnog zidarstva krajem 18. stoljeća, koje je i samo spojilo stariji ezoterični
nauk s kabalističkim tradicijama. Te tajne i dalje vrebaju u jezgri slobodnoga zidarstva, čak i dok
neznani milijuni članova uživaju u njegovoj vanjskoj filantropiji i kolegijalnosti.
Marljiv istražitelj može početi shvaćati te drevne tajne tek nakon vrlo mučnog i ozbiljnog
proučavanja - mnogo se toga još uvijek ne govori izravno, kako priznaju masonski autori.
Druga drevna tajna tiče se ideje reinkarnacije, koja će, ispričava se Wilsmhurst, .biti čudnovata i
vjeroiatno neprihvatljiva nekim čitateljima”. Dodaje: „Mi samo bilježimo ono što tajni nauk uči."
Upravo je ta skrivena i ezoterična strana slobodnoga zidarstva nagnala kritičare optuže red da je
protureligijski. „Optužbe da su se slobodni zidari bavili okultnim anostima, osobito alkemijom,
astrologijom i obrednom magijom, pratile su red kroz vijest”, priznaju današnji urednici
Mackeyjeve knjige.
Među starim slobodnim zidarima bili su ljudi koji su se nazivali magičarima -ne današnji
mađioničari, nego ljudi koji su ime uzeli prema nazivutnagi, ili mudraci. |Sve do prosvjetiteljstva
u 18. stoljeću, magija je bila samo drugo ime za znanost. Ti su magičari ozbiljno tvrdili da
posjeduju drevno znanje o pretvorbi metala, manipuliranju materijom i vječnoj mladosti.
Jedan od najmagičnijih takvih masona bila je osoba poznata kao „Čudotvorac . kojega se smatra
da je živio stotinama godina.

175
Grof Saint-Germain i drugi magičari
Ljudi koji su poznavali »rofa Saint-Germaina karakteriziraju ga ili kao šarlata ili kao besmrtnog
magičara. Istina je vjerojatno negdje u sredini iako je nedvojbe bilo nečega neobičnog u tom
čovjeku.
Nitko nikad nije saznao njegovo pravo podrijetlo, ali glasina je bilo mm Neki su tvrdili da je taj
izvanredan čovjek, koji je govorio sve europske jezike pokazivao duboko poznavanje mnogih
područja, zapravo bio treći sin Leopold Georga, trećeg sina transilvanijskog kneza Ferenca II. i
Charlotte Amalie < Hessen-Rheinfelsa. Okultni autor Hali izvještava da je Saint-Germain jednom
rekao Vilimu od Hessena da je zapravo transilvanijski knez Rakoczy i da ga je obrazovao
posljednji vojvoda Medici. S obzirom na to da je Saint-Germain tvrdio kako je otkrio tajnu
besmrtnosti, možda je grofovo pamćenje zaslužno za neke moderne legende o grofu Drakuli.
Jedni su govorili da je taj istaknuti violinist bio sin portugalskog kralja, dok su drugi govorili da je
samo potomak nekoga lutajućega portugalskog Židova ili, prema nekim izvještajima, Daniel
Wolf, sin jednoga strasburškog liječnika. U jednom izvještaju čak stoji da je plod veze između
jedne arapske princeze i gmaza.
Tko god bio, grof od Saint-Germaina, zvan „Čudotvorac” zbog svojega golemog znanja i
socijalnih vještina, pokazao se jednim od najuspješnijih agenata tajnih dru štava svojega doba.
Prvo se pojavio u Londonu oko 1743. godine, gdje je, dvije godine kasnije, uhićen kao jakobitski
uhoda, ali kasnije je pušten.
Napustivši London, grof je putovao Njemačkom i Austrijom. Upoznao je Marshala de Belle-Islea,
francuskoga ministra rata koji ga je uveo na francuski dvor. Smjesta je postao popularan, tvrdeći
da živi stoljećima nakon što je otkrio „eliksir života formulu za fizičku besmrtnost. Kako
pripovijeda Richard Cavendish, grof je rekao dvoranima da je bio među uzvanicima u Kani kad je
Isus pretvorio vodu u vino i da je poznavao egipatsku kraljicu Kleopatru. Njegovo poznavanje
povijesti bilo je izvanredno, budući da je opisivao pojedinosti događaja koje su zapanjivale
većinu učenih povjesničara. Smatran jednim od najvećih svjetskih umova, francuski književni div
Francois-Marie Arouet, poznatiji kao Voltaire, jednom je izjavio da je Saint-Germain „čovjek koji
zna sve”.
Očito je bio pravi zabavljač. Jednom je pričao kako je bio prijatelj legendarnog kralja Richarda
Lavljeg Srca, „...okrenuvši se prema svojemu sluzi radi potvrde, boravljate, gospodine,’ rekao je
sluga ozbiljno, 'da sam u Vašoj službi samo 500 godina.
Saint-Germain je tvrdio i da zna tajnu uklanjanja grešaka s dijamanata i transmutacije raznih
kovina. Laboratorij za njegove alkemijske pokuse dao mu je kralj Luj koji ga je angažirao i za
tajne diplomatske i špijunske misije. Saint-Germain je jasnio gdje je stekao svoje izvanredno
znanje. „Čovjek mora učiti u piramidama, što sam ja učio”, jednom je rekao.
Godine 1762. putovao je u Sankt Peterburg, gdje je pomagao pri postavljanju ijateljeve kćeri,
kneginje od Anhalt-Zerbsta, na rusko prijestolje nakon smrti Petra I. Kći njegova prijatelja
postala je poznata kao „Katarina Velika”. „Saint-Germainova ješanost u zbacivanje ruskoga
kralja Petra nije bila sitna prijevara”, napominje mley, „bio je to veliki državni udar koji je
promijenio politički krajolik Europe.
Važnost Saint-Germaina u njegovim je bliskim vezama. Nakon što je napustio siju, grof se
povezao s važnim slobodnim zidarima poput Casanove i budućega ncuskog revolucionara
Cagliostra. U Njemačkoj je, prema Cagliostru, Saintmain sudjelovao u formiranju slobodnih
zidara i uveo ga u Red strogog obreda u zemnoj odaji blizu Frankfurta. Vodstvo tog reda dijelili
su vojvoda od Brunsvvicka (knez Karl od Hessena, „glava svih njemačkih slobodnih zidara i brat
Vilima IX., rovitelja Mayera Rothschilda. „Jedan od Saint-Germainovih najboljih prijatelja i Tlika
bio je knez od Hessen-Kassela”, napominje Tomas, „koji je napisaoMemoires mon
temps[Sjećanja na moje doba], gdje naziva grofa jednim od najvećih filozofa i je ikad živio .”

176
„Saint-Germain bio je ‘veliki meštar slobodnih zidara’ i onaj koji je uputio liostra u tajne
egipatske masonerije”, potvrđuje Websterova, koja dodaje da je glistro ubrzo „uvelike zasjenio
svog učitelja ”. Cagliostro je osnovao svoj egipatski anak slobodnih zidara crpeći iz Saint-
Germainovih učenja i njegova poznavanja vske kabale. Sve je to položilo temelje za iluminatsko
preuzimanje njemačkih idnih zidara.
Dok je bio u Njemačkoj 1774. godine, Saint-Germain je neko vrijeme boravio Vilima IX. od
Hessena. Možda je za vrijeme tog boravka Saint-Germain izmjenji-tajne s Vilimom i njegovim
financijskim savjetnikom Mayerom Rothschildom. S irom na Rothschildovo zanimanje za
antikvitete kao i za kabalu, možemo zamisliti vu očaranost Saint-Germainovim poznavamem
egipatskih misterija. „Saint-Germainove aktivnosti su važne zato što njegova kretanja pokazuju
fascinantnu vezu između ratova koji su se odvijali u Europi, dubljih razina bratstva i klike ačkih
kneževa, osobito kuće Hessen”, piše Bramley.
Druga veza između Rothschildova visokog pokrovitelja i okultnoga slobodnog rstva bio je Jean-
Baptiste Willermoz, koji se kao mason od 1753. godine i imućni izvođač svile iz Lyona
nesumnjivo kretao u istim krugovima kao i \1ayer Rothschild.
Willermoz, koji je također tvrdio da je dobivao upute od „nepoznatih nadređenih boravio je
neko vrijeme kod kneza od Hessen-Kassela. Kao član masonskog Obi. izabranog Cohena, \
Villermoz je bio pokretačka snaga tijekom skupa u Wilhelmsb 1782. godine, a mnogi ga
smatraju utemeljiteljem modernog spiritizma.
Willermoz je možda kontaktirao sa Saint-Germainom, budući da u starom dje pod
naslovomFreimaurer liruderschafi in Frankreich[Bratstvo slobodnih zidara Francuskoj], u
drugom svesku stoji: „Među slobodnim zidarima pozvanima na velil konferenciju u \
Vilhelmsbadu... nalazimo St. Gcrmaina zajedno sa St. Martinom mnogim drugima."
Saint-Germain i Cagliostro možda nisu jedine veze između židovske kabalr slobodnoga
zidarstva. Drugi je aspirant bio tajanstven i slabo poznat čovjek po ime -Havyim Samuel Jacob
Falk. „Dok se St. Germain i Cagliostro spominju u svak izvještaju o magičarima 18. stoljeća, neke
osvrte na Falka naći ćemo isključivo židovskim ili masonskim djelima koja nisu namijenjena široj
javnosti", napomiir Websterova.
Njemački pjesnik Gotthold Ephraim Lessing, blizak prijatelj kabalističkog ii zofa Mosesa
Mendelssohna i knjižničar vojvode od Bruns\vicka, visokoga masons 1 dužnosnika, napisao je
nekoliko važnih masonskih rasprava pod naslovomErnst ui Falk: Gesprache fiir Freimaurer(Ernst
i Falk: razgovori za slobodne zidare). Prem to nije dokumentirano, Lessingov naslov ukazuje na
vezu između Falka i njemačk' slobodnih zidara, među koje spadaju i Rothschildi.
Falk je pobjegao iz Njemačke kako bi izbjegao spaljivanje na lomači kao vještac stigao je u
London 1742. godine, očito kao puki siromah. Ipak, ubrzo je kupio udobaq dom s mnogo
srebrnine i zlata, kao i s privatnom sinagogom.
Websterova povezuje falka ne samo s kabalom nego i s Francuskom revolucijo! „Vojvoda [od
Orleansa] bio je u kontaktu s Falkom dok je boravio u Londonu, a hi je podržavao njegov plan
uzurpacije”, piše Websterova, pitajući se „bismo li mogli u Falkovim zlatnim fondovima’ naći
izvor nekih od pozajmica koje je u Londonu dobio vojvoda od Orleansa za financiranje
revolucionarnih pobuna...”
Webster je l aika smatrala najvjerojatniiom osobom iz povijesnih zapisa — pore Rotshchilda -
koja je mogla uvesti kabalistička učenja u više stupnjeve slobodnog zidarstva. „Falk je uistinu bio
više od masona”, piše ona, „bio je visoko upućen -vrhovni autoritet kojemu su se tajna društva
obraćala radi uputa.” Websterova dodaie da je „nepristupačni” Falk lako mogao biti jedan od
„stvarnih upućenika čije se ime tako pomno čuva u tajnosti... dok St. Germain i Cagliostro...
stoje u središtu pozornosti...”

177
Bez obzira na to predstavljaju li Rothschild ili Falk, ili obojica, tu vezu, očito je da su i slobodni
zidari i vitezovi templari uvelike crpili iz kabale i ideje i obrede.

178
Masonske spletke
Godinama je bilo mnogo zabrinutosti, čak i prave paranoje- kao u Antimasonskom rctu - zbog
uloge masonskih redova u svjetskim događajima, počevši od Američke Francuske revolucije pa
sve do danas.
laj se način razmišljanja može bolje shvatiti nabrojimo li samo nekolicinu važnih masona,
počevši od američkih predsjednika \Vashingtona, Monroea, Jacksona, ka, Buchanana, \ndrewa
Johnsona, Garfielda, Tafta, Hardinga, Trumana, Forda Ieddyja i Franklina Roosevelta. Među
ostalim su slavnim američkim masonima n Hancock, Benjamin Franklin, Paul Revere, Sam
Houston, Davy Crockett, Jim vie, Douglas MacArthur, J. Edgar Hoover i Hubert Humphrey. Među
inozemne ijesne masone spadaju Winston Churchill, Cecil Rhodes, Horatio Nelson, voja Arthur \
Vellington, sir John Moore, Simon Bolivar, Giuseppe Garibaldi, Franz •ph Haydn (koji je skladao
melodiju zaDeutschland iiber alles),\Volfgang Amadeus ozart, Johann Wolfgang von Goethe,
Voltaire (Fran^ois-Marie Arouet), Giuseppe azzini, Mihail Bakunjin, Aleksandar Kerenski,
Aleksandar Puškin, Benito Juarez i de San Martin.
Toliki broj različitih osobnosti nagnao je Baigenta i Leigha na zaključak kako je moguće pripisati
ikakvu političku orijentaciju ili čak političku dosljednost slobodni zidarstvu". Međutim, u svojoj
podrobnoj studiji o ranom slobodnom zidarstvu vitezovima templarima, Baigent i Leigh nisu se
obazirali na infiltraciju iluminata “du slobodne zidare krajem 18. stoljeća. Taje infiltracija sa
sobom donijela Hegelova \Veishauptova razmišljanja, koja uključuju „cilj opravdava sredstvo” i
„kako bi se ;tigla sinteza, nužne su dvije suprotstavljene sile”. Istraživači zavjera razjasnili su su
iluminizirani slobodni zidari iskoristili svaku priliku za promicanje svoje stvari, z obzira na to koju
bi stranu u određenom trenutku mogli podupirati.
Za masonsku krilaticuOrdo ab ehao, ili Red iz kaosa, općenito se smatra da se Inosi na
nastojanje reda da unese poredak znanja u kaos raznih ljudskih vjerovanja ] filozofija u svijetu -
novi svjetski poredak.
Zavjerenički autor Epperson tumači da ta krilatica zapravo znači da će Luciferov ‘poredak’
zamijeniti Božji ‘kaos’”. Texe Marrs smjestio je svoje tumačenje svjetovniju razinu, napisavši da
jeOrdo ab cbao„tajni nauk iluminata” temeljen na hegelijanskoj ideji da „kriza dovodi do
prilike”. Marrs tvrdi: „Nastoje stvoriti kac izazvati bijes i nezadovoljstvo medu ljudima i tako
iskoristiti očajničku potrebu Iju za redom.”
Bramlev vidi upravo taj mehanizam na djelu u Engleskoj nakon zbacivan katoličkoga kralja
Jakova II. 1688. godine. Napominjući da je Matična velika lo prenijela masonske stupnjeve na
njegova hanoverskog nasljednika, Bramley ka* „Engleska Velika loža bila je nedvojbeno
prohanoverska i njezino je izopćenje unat političkim prijeporima značilo podršku hanoverskoj
stvari. U svjetlu makijavelistic naravi aktivnosti bratstva, promatramo li Matičnu veliku ložu kao
frakciju bratst stvorenu da održava na životu kontroverznu političku ideju, tj. hanoversku vlast
Britaniji, očekivali bismo da će mreža bratstva biti izvor frakcije koja podržava opor bu. Upravo
se to dogodilo. Ubrzo nakon osnutka Matične velike lože, pokrenut ' drugi sustav slobodnoga
zidarstva [masonski jakobiti] koji se izravno suprotstavi} hanoverancima!”
Navodi o masonskim spletkama - koje je teško naći u srednjostrujaškim publi cijama i još teže
dokazati - nisu ograničeni samo na nejasnu povijest. Jedna priča ' razdoblja Reaganova
predsjednikovanja o kojoj se vrlo malo izvještavalo ukazuje na t da je barem jedna masonska
loža kovala urotu za zbacivanje talijanske vlade.
Taj je skandal uključivao i slabo poznatu skupinu povezanu sa slobodnim zidari ma zvanu
Malteški vitezovi, koja je naslijedila vojne redove starih vitezova templara.
John J. Raskob, jedan od trinaest osnivača Američkog reda Malteških vitezova bio je umiješan u
neuspjeli državni udar protiv predsjednika Roosevelta početkoml 1930-ih godina, koji je
spriječen tek nakon što je general-bojnik Smedley Butler upozorio na taj plan.

179
Među moderne američke vitezove spadaju direktori CIA-e John McCone William Casey. Casey
je, zajedno s Reaganovim prvim ministrom vanjskih poslova Alexanderom Haigom, bio povezan
s kolegom vitezom po imenu Ličio Gelli, koji je tijekom 1980-ih godina pretvorio slabo aktivnu
talijansku masonsku ložu u ono što nazivalo „svjetska fašistička zavjera” uz pomoć mafije.
Vatikanske banke i CIA-e.
Propagandu ntasonica dm, poznatija kao Loža P2, osnovana je u Italiji 1877. godine kako bi
služila talijanskim slobodnim zidarima koji dolaze u Rim. Gelli, koji je postao mason 1963.
godine, preuzeo je kontrolu nad Ložom P2 1966. i povećao broj članova s 14 na gotovo 1000.
Očito je imao pomoć. Mino Pecorelli, i sam član P2, tvrdio je da je CIA financirala P2, a tu je
optužbu ponovio unajmljeni agent CIA-e Richard Brenneke 1990. godine. Pecorelli je kasnije
pronađen ustrijeljen u usta, što je primjer klasičnoga gangsterskog ubojstva. Prema Ickeu, Loža
P2 nije bila povezana samo s CIA-om, nego i s „karbonarima, spojem slobodnih zidara, mafije i
[talijanske] vojske...”
Gelli - „poslovni partner [nacističkoga ratnog zločinca] Klausa Barbieja, financijski pomagač
[fašističkoga južnoameričkog diktatora] Juana Perona, plaćeni suradnik CIA-e i počasni gost na
Reaganovoj inauguraciji 1980. godine" - stvorio je ono što je u optužnici talijanskoga suda
nazvano „tajnom strukturom koja je imala jerojatnu sposobnost kontroliranja državnih
institucija u tolikoj mjeri da je praktički postajala država unutar države”. Gelli je tvrdio i da je u
prijateljskim odnosima bivšim direktorom CIA-e i predsjednikom Georgeom Bushem, za kojega
neki tvrde je bio „počasni” član Lože P2.
Godine 1981. talijanske su vlasti otkrile urotu P2. Pretraživši Gellijev dom, prošle su popis imena
masonskih zavjerenika, koji je uključivao tri ministra, četrdeset nova parlamenta, četrdeset tri
generala, osam admirala, šefove sigurnosne službe, icijske načelnike iz četiri velika grada,
industrijalce, novčare, estradne zvijezde, adeset četiri novinara i stotine diplomata i državnih
službenika.
Također su pronašle dokument pod naslovom „Strategija napetosti”, pomno rađen plan za
izmišljanje porasta ljevičarskoga terorizma tako da Talijani zatraže toritativnu ili čak fašističku
vlast. Taj se plan razvio iz operacije zvane „Gladio", u je odmah nakon Drugoga svjetskog rata
kreirao dužnosnik CIA-e James Jesus leton u nastojanju da spriječi komunističko preuzimanje
vlasti u Italiji. Taktika ija uključivala je stvaranje saveza između mafije i vatikanskih dužnosnika
kao i i Malteških vitezova.
Nekoliko je istražitelja tvrdilo daje glavna snaga iza Lože P2 bila vrlo tajnovita masonska Velika
alpska loža iz Švicarske, čije članstvo uključuje gotovo sve iole važne e u toj zemlji banaka. Bivši
britanski premijer i član Bilderberga, Harold Wilson, ao je članove alpske lože „ciriškim
patuljcima”, tvrdeći da su moćniji od svake P2 je bila upletena u nekoliko terorističkih činova,
počevši od napada na jezničkoj stanici u Bologni 1980. godine u kojemu je poginulo 85 osoba i
možda u obaranju Pa«Amovaleta broj 103 iznad Lockerbieja u Škotskoj. Prema slabo minjanom
izvještaju istražitelja osiguravajuće kuće tog avioprijevoznika, među ama naPan Amovuletu bio
je i tim CIA-e na povratku u \Vashington s izvješeni o otkriću krijumčarenja droge i oružja od
CIA-e na Bliskom istoku koje su ncirali članovi P2. Tim nezakonitim aktivnostima upravljalo se iz
Washingtona sličan način kao u skandalu Iran-Contra, i navodno su uključivale visoke dužnike.
Drugi agenti CIA-e brzo su stigli na mjesto pada i navodno umaknuli s *nim dokazima.
Zavjerenički autor Jonathan Vankin izvještavao je o tvrdnjama talijanskih medi-da je Ložu P2
financirala panamska tvrtka Amitalia i da je invazija predsjednika ha na Panamu 1989. godine
bila djelomice izlika za uništavanje dokaza koji ezuju njega. Ložu P2 i CIA-u s
bombardiranjemPati Amovaleta 103. \ankin je lovažio tu tvrdnju kao „još jednog demona
probuđenog iz zavjereničkog pakla", je ipak iznio mnoge intrigantne dokaze koji podupiru tu
tezu.

180
Za vrijeme kasnijih suđenja u Italiji koja su uključivala članove P2, neprekidno minjalo jedno
istaknuto američko ime - ime kojt je blisko povezano s tajnim štvima u SAD-u. Talijanski
premijer Giulio Andreotti, Gellijev bliski prijatelj kojemu se sudilo za umiješanost u mafijaške
poslove, naveo je Henryja Kissingera kao karakternog svjedoka. Pov rh toga, i jedan bliski
suradnik i udovica bivšega talijanskog premijera Alda Mora - kojega su navodno otele i ubile
ljevičarske Crvene brigade 1978. godine - svjedočili su da je Kissinger rekao Moru da prekine
svoju stabilizacijsku politiku ili „ćeš to skupo platiti”.
U jednom članku u londonskomIndependetitutvrdi se da je skandal oko P2 mogla smisliti C1A
preko članova P2 u talijanskoj Vladi. Drugi su čak tvrdili da je cijeli skandal oko P2 možda
orkestrirao zagonetni i vrlo tajnoviti Sionski priorat.
Slučaj P2 izazvao je velik skandal u Europi, ali dobio je malo pozornosti u američkim medijima,
čak i kad je počeo bacati sjenu na najviše vatikanske dužnosnike, američkog biskupa Paula
Marcinkusa i Kissingera.
Michele Sindona i Hoberto Calvi, dva istaknuta člana buntovne Lože P2, bili su umiješani u
brojne upitne poslovne dogovore s Marcinkusom, američkim katoličkim biskupom koji je tada
vodio Vatikansku banku. Sindona je kasnije optužen daje prao novac i za sicilijansku i za
američku mafiju, a Calvi je koristio vatikanski novac za ulaganja u banke i pothvate diljem
svijeta, uključujući vašingtonski zloglasni kom pleks Watergate.
Marcinkus i Vatikanska banka postali su veliki dioničari banke Ambrosiano, čiji je vlasnik bio
Sindonin partner Calvi (zvan „Božji bankar” zbog svojih vatikanskih veza). Sredinom 1982.
godine, kad se mafijaško-masonsko-fašističko-vatikanski plan počeo dalje razmrsivati, osuđeni
je Calvi pobjegao u London, gdje je pronađen obješen za skelu ispod mosta Blackfriars u
okolnostima s masonskim konotacijama. Samo nekoliko sati prije toga, Calvijeva tajnica
Graziella Corrocher - koja je slučajno bila i knjigovotkinja Lože P2 - pala je ili bila gurnuta s
prozora na trećem katu zgrade banke Ambrosiano.
Godine 1986. Sindona i jedan sukrivac osuđeni su zbog naređivanja ubojstva Giorgia
Vmbrosolija. Kao stečajni upravitelj, Ambrosoli je ustrijeljen 1979. godine nakon što je pronašao
dokaze o kriminalnoj aktivnosti u Sindonim dokumentima dok je radio u njegovu domu. Sumo
dva dana nakon što je osuđen na doživotni zatvor, Sindona je pronađen mrtav zbog trovanja
cijankalijem u svojoj ćeliji, lako se još uvijek raspravlja o tome je li Sindonina smrt posljedica
samoubojstva ili ubojstva, on je prije smrti rekao: „Boje se da bih mogao odati neke vrlo
škakljive stvari za koje oni ne žel da se objelodane.”
Marcinkus je nakon jamstva da ga neće tužiti talijanske vlasti osramoćen napu stio Vatikan i
vratio se u SAD kako bi se napola umirovio. Ironično je da je uprava! imenjak banke Ambrosiano
- sveti Ambrozije milanski - u 4. stoljeću osudio sv kamate na pozajmice kao „protivne prirodi”.
„Njujorški lavni tužitelj Frank Mogan, koji je tužio nekoliko mjesnih mafijaši zbog nezakonitog
poduhvata [s P2], pokušao je izručiti i tužiti i Marcinkusa, ali bio je blokiran intervencijom Bnele
kuće”, napominje Wilson. Gelli, koji ima nekoli optužnica u Italiji, po svemu sudeći ostaje
slobodan i skriven.
Ti su masoni „organizirali prijevare koje su dovele do najvećih bankovnih stečaja u američkoj i
talijanskoj povijesti”, izvještavaju Vankin i Whalen, međutim, tu katastrofu vrijednu milijarde
dolara američki mediji gotovo uopće nisu pratili.
Birtanski autor leke ponovio je strahove mnogih teoretičara zavjera kad je napisao: „Čvrsto
vjerujem da se nešto slično događa u Velikoj Britaniji i u mnogim drugim ' vama [SAD-u], što
odražava metode i ciljeve Lože P2”.

181
Slobodno zidarstvo protiv kršćanstva
Svaki pokušaj temeljite rasprave o unutarnjem funkcioniranju i filozofiji si noga zidarstva zapeo
bi na beskrajnim pojedinostima i neriješenim prijeporima. To na kraju krajeva tajno bratstvo i
trebaju mu određene tajne.
Dovoljno je reći da slobodno zidarstvo predstavlja neskriveni most do mode ga doba za tajna
učenja drevnih misterija, čime se izlaže gnjevu i Crkve i države.
To je jasno tvrdio masonski autor Mason P Hali, napisavši: „Slobodno je z' stvo stoga više od
puke društvene organizacije stare nekoliko stoljeća, i može se si trati nastavkom filozofskih
misterija i inicijacija drevnih naroda.”
Wilmshurst je bio još određeniji. Napisao je: „Kad je kršćanstvo pos‘ državnom religijom, a
Crkva svjetskom silom, materijaliziranje njezina nauka b se nastavilo i samo se povećavalo kroz
stoljeća. Umjesto da postane ujedinjuj sila kao što su htjeli njezini vođe, njezino vezivanje uz
svjetovno vlasništvo ir nilo ju je razjedinjujućom. Zlouporabe su dovele do raskola i sektaštva...
dok su protestantske zajednice i takozvane ‘slobodne’ Crkve na nesreću posve otrgnule izvorne
tradicije, a njihova tobožnja sloboda i nezavisnost nisu ništa doli zarobi' nost vlastitim idejama,
koje nemaju veze s temeljnom gnozom ni razumijevanja one Misterije koje se uvijek nalaze
dublje od popularne javne religije odrede razdoblja... Od potiskivanja tih Misterija u 6. stoljeću,
njihova predaja i uče nastavljaju se u tajnosti i pod raznim krinkama, i tom nastavljanju pripada
današnji masonski sustav.”
Dakle, još je jedna tajna otkrivena. Slobodni zidari i njihovi preteče prenosili znanje štetno i
opasno po organiziranu religiju.
Dok prihvaćaju kršćanske ideale bratske ljubavi, milosrđa i istine, čak i mason autori jasno
govore da slobodno zidarstvo nije dodatak kršćanskoj religiji. Najdubl tajne reda, od kojih su
neke, čini se, antiteza kršćanstva, izazivale su priličnu sumn : mnogo godina, uključujući zabranu
rane Crkve.
28. travnja 1738. godine, samo godinu nakon što je slobodni zidar Ramseyjav povezao slobodno
zidarstvo s izopćenim vitezovima templarima, papa Klement XII izdao je svoju slavnu buluIti
emimnti.Osudio je slobodno zidarstvo kao pogansko nedopušteno te zaprijetio izopćenjem svim
katolicima koji mu se priključe.
Moderni kršćanski autori nastavili su osuđivati taj red. „Masoni imaju samo Ijedan cilj”, zaključio
je Epperson, ,.da potpuno unište kršćanstvo..."
Drugi u slobodnom zidarstvu u najboljem slučaju vide podvojeno javno stajalište. Novinar Still,
koji je opširno analizirao tu skupinu, napisao je 1990. godine: „Svaka značajka masonerije čini se
da ima i dobru i lošu stranu - zlo i dobroćudno tumačenje. Oni koji žele naći kršćansko
tumačenje u njegovim simbolima mogu pronaći brojna objavljena masonska opravdanja. Oni
koji žele pokazati daje masonstvo zapravo oblik deizma - stvorenog za sve religije i vjere - to vrlo
lako mogu učiniti.”
Websterova, ta rana istraživačica slobodnoga zidarstva i autorica, složila se s tim, napisavši
1924. godine: „Istina je da je slobodno zidarstvo u generičkom smislu naprosto sustav
povezivanja ljudi radi bilo kojeg cilja, budući da je očito kako se ale-I gorije i simboli, kaox \yu
algebri, mogu tumačiti na stotine različitih načina.”
No, masonski autori sami otkrivaju da red nije bez metafizičke ideje, zapravo lje u velikoj mjeri
posvećen razumijevanju božanskog. „Oslobođen od ograničenja ierovanja i sljedbe, mason je
gospodar svih vjera”, piše Manly R Hali. „Slobodno zidarstvo... nije vjerovanje ili nauk, nego
univerzalan izraz božanske mudrosti... koja >e otkriva kroz tajnu hijerarhiju prosvijetljenih
umova."

182
Hali je vidio slobodno zidarstvo kao „svjetsko sveučilište koje podučava humani-I stičkim
znanostima duše sve koji žele slušati njegove riječi”. Rekao je da su tradicije | stotine religija i
znanje tisuća naraštaja rodile masonsku filozofiju.
Wilmshurst je ustvrdio da je masonstvo „sustav religijske filozofije po tome što nam pruža nauk
o svemiru i našem mjestu u njemu”.
Iako je pisao 1920-ih godina, Wilmshurst zvuči kao pravi sljedbeniknew agea.Pisao je o
„pozitivnoj energiji”, reinkarnaciji ili regeneraciji duha, kao i o osobnoj „auri”, kojom je
objašnjavao kićenu haljinu biblijskog Josipa. Čak je otišao tako daleko te ustvrdio: „Baš kao što
naša masonska organizacija ima više skupštine i vijeća... tako | u golemu sustavu naše
svemirske strukture postoje stupnjevi višeg života, hijerarhije nebeskih bića koja djeluju i
pomažu... iznad našeg shvaćanja.”
Navevši sve to, Wilmshurst tvrdi da se „tajne” slobodnog zidarstva tiču samoopažanja ljudske
duše, ali da „izvan toga kratkog osvrta na tu temu nije preporučljivo »vdje reći nešto više”.
Očito, nisu sve masonske tajne dostupne javnosti, usprkos obilju objavljenog materijala.
Lako se vidi zašto Still, Epperson, Websterova i drugi u slobodnom zidarstvu vide podmukli
pokušaj da se potkopa kršćanstvo. Still tvrdi da masonski inicijacijski obredi „predstavljaju
sustav za postupno i neprimjetno poravnavanje ljudskih religijskih vjerovanja. Iako se kršćanin
polako potiče da postane deist [onaj koji ne vjeruje u nadnaravnu božansku intervenciju u
ljudskom razvoju]; deist postaje ateist; ateist postaje sotonist.” Na jednom drugom mjestu Still
se obradio od tvrdnje da su masoni sotonisti. Rekao je da je masonski bog zapravo Lucifer i
objasnio da je razlika u tome što „luciferovci misle da čine dobro, dok sotonisti znaju da su zli”.
Epperson se slaže s tim luciferovskim tumačenjem te piše: „Dakle, unutarnja tajna masonskoga
reda daje Lucifer njihov tajni bog.” Citira meštra Pikea: „Možete ponoviti 32., 31. i 30. stupnju -
masonska se religija treba, preko svih nas inicirar u visoke stupnjeve, pridržavati čistoće
luciferskog nauka.”
Wilmshurst je to objasnio tipičnom masonskom nerazumljivošću: „Pogleda se jasno, kršćanski i
masonski nauk jednaki su po namjeri, premda se razlikuju metodama. Prvi kaže Via crucis’
[putem križa]; drugi 'Via lucis’ [putem Lucifera] no ta su dva puta isti put.”
To vjerovanje u dva odvojena, ali jednaka boga u značajnoj mjeri podupire koji povezuju
slobodno zidarstvo s francuskim katarima i starijim gnosticima, koje nemilosrdno istrijebila
Katolička crkva. Obje su sljedbe bile poznati dualisti, oni vjeruju u jednaku snagu dobra i zla,
svjetla i tame.
Znakovito je da su se 1980-ih godina kršćanski fundamentalisti uznemirili su saznali da je trust
Lucis, njujorška neprofitnanew ageorganizacija oslobode poreza koja se bavi stvarima omiljenim
medu tajnim društvima, poput ekonomi' i ekologije, prvobitno osnovana kao nakladnička tvrtka
Lucifer. Objavljivala je dj Alice Bailey i madame Blavatsky, koje su zagovornice teozofije.
Predstavnici trus objasnili su da „Lucifer tu znači ‘lučonoša ili zvijezda Danica’ te da nema
nikakve veze sa Sotonom kako se općenito smatra.
Suprotno od ideje da su Pike i drugi masoni naprosto Sotonini štovatelji, ne 1' liko masonskih
autora pokazuje da se tu ne radi o tako pojednostavljenim stvari Čak i antimasonski autor
Epperson pokazuje da je Pike dublje proučio svoju tem navodeći riječi iz Pikeove knjigeMagnum
Opus:„Svi su priznavali dva boga s razlić' tim okupacijama, jedan čini dobro, a drugi zlo koje
nalazimo u prirodi. Prvi se naziv bogom’, drugi ‘demonom’. Perzijanci ili Zaratustra prozvali su
prvog Ormuzd. drugog Ahriman, i za prvog kažu da predstavlja narav Svjetla, a drugi Tame.
Egipć: su prvog nazivali Oziris, a drugoga Tifon, njegova vječnog neprijatelja.”
Still je objasnio da, prema luciferovcima, Bog ima dvojnu narav - stranu pun ljubavi, Lucifer, i
lošu stranu, Adonaj, jednake moći, ali različitih nakana. „Tu idej simbolizira budistički kružni

183
simbol janga i jina ili uzorak crno-bijelog polja koji viđa na podovima masonskih loža ili
zgradama', piše on.
Pike piše da je Adonaj, jedno od biblijskih imena za Boga, bio suparnik Oziri egipatskog boga
sunca, važne figure u masonskim tradicijama.
Neki antimasonski autori vide u masonskim simbolima starog Egipta povrata štovanju
poganskoga boga Sunca. Međutim, Pike u svojoj knjiziMorals and Dog (Moral i
dogma),namijenjenoj samo masonskoj jezgri, jasno daje do znanja da je št vanje Sunca
krivotvorenje starijeg vjerovanja. „Prije više tisuća godina ljudi su štovali Sunce... Prvobitno su
gledali u krugu [zvijezdi našeg Sunčeva sustava] nevidljiv« boga... Štovanje Sunca [nevidljivog
boga] postalo je temelj svih antičkih religija."
* Zapravo „putem svjetla",nap. ur.
Ta tajna postaje jasnija nakon što se pomnijom analizom otkrije da je taj veliki graditelj svemira
vrhovno stvaralačko biće, dok prema Pikeu „bog sunca [Oziris]... nije stvorio ništa".
Masonski autori razlikuju nebesko „Sunce" i boga „Sunca”, koji je, kako kažu, nositelj svjetla.
Dar svjetla - koje se obično tumači kao znanje - uvelike se poštuje u masonskim obredima
Zanimljivo je da se naziv „zvijezda Danica” i „nositelj svjetla” povremeno odnose na Isusa.
Dakle, jedna masonska tajna održava vjerovanje starih gnostika i katara prema kojemu postoji
samo jedan veliki stvaralački kozmički bog, koji se u masonskoj literaturi naziva velikim
graditeljem svemira, ali da možda postoje dva suprotna aspekta tog božanstva. Skriveni je
aspekt tog vjerovanja ideja da su u dalekoj prošlosti Zemljom hodali „bogovi”, ili moćna
neljudska bića iz hebrejske Biblije i još starijih babilonskih i sumerskih legendi. Prema raznim
predajama, upravo su ti „bogovi” donijeli ljudima civilizaciju i znanost.
Da su slobodni zidari iz jezgre razumjeli znanstvena, kao i metafizička načela, ilustrira njihovo
štovanje grčkih spisa koje su Platonovi učenici nazivali Hermes Trismegistos, po grčkom bogu
Hermesu, koji je utemeljio alkemiju i geometriju. Slobodni zidari crpe svoju filozofiju i od grčkog
filozofa Pitagore, koji je uvelike utjecao na Platona, idola Cecila Rhodesa i Johna Ruskina.
I Pitagora, koji je tvrdio da se Zemlja kreće oko Sunca, i hermetički spisi navodno su koristili
tajnu „znanost” koja je preživjela Noin potop. Hermes, kojega su Egipćani štovali kao Thotha i
smatrali da je imao duboko znanje o bogovima i zvijezdama, izrazio je načelo „kako gore, tako i
dolje”. To je ukazivalo na znanje o sveopćem jedinstvu, što se zgodno uspoređuje s
Einsteinovom jedinstvenom teorijom polja. „Od najmanje stanice do najširih galaktičkih
prostranstava prevladava repetitivni geometrijski zakon, i to se shvaćalo od najstarijih
vremena”, objašnjava Laurence Gardner.
Wilmshurst tvrdi da će osoba koja dosegne „vrhunac masonske vjere” postati „svjesna da je
mjerilo univerzuma, shvatit će da su Zemlja, nebesa i sav njihov sadržaj vanjska očitovanja,
projicirane slike odgovarajućih realnosti prisutnih unutar nje”.
Alkemija je postala poznata kao „hermetička znanost”, a slobodno zidarstvo sadrži i hermetičke
ogranke i hermetičke obrede. Mitsku i magičnu praksu alkemije proslijedili su Egipćani. „Bilo je
to više od znanosti”, objašnjavaju Picknett i Prince. „Praksa je obuhvaćala finu mrežu
međusobno povezanih djelatnosti i načina razmišljanja, od magije do kemije, od filozofije i
hermetike do svete geometrije i kozmologije. Također se bavila onim što ljudi danas nazivaju
genetičkim inženjeringom i metodama odgađanja procesa starenja te pokušajima stjecanja
fizičke besmrtnosti.”
„Ne može biti dvojbe da su neki takozvani [masonski] visoki stupnjevi očito prožeti hermetičkim
elementima. To se ne može poreći”, piše masonski povjesničar Mackey. Ta je hermetička
tradicija koncentrirana u tajnom društvu bliskom slobodnim zidarima - rozenkrojcerima.

184
Rozenkrojceri
Neki istraživači smatraju da je slobodno zidarstvo poteklo iz starijih mistični tradicija
rozenkrojcera, tajnoga bratstva sa znanjem koje navodno seže do antike.
U dokumentima koji su danas dostupni u Francuskoj stoji daje Red ružina kri utemeljio 1188.
godine predmasonski templar po imenu Jean de Gisors, vazal eng' skog kralja Henrika II. i prvi
nezavisni veliki meštar Sionskog reda.
Neki noviji autori, međutim, smatraju da su rozenkrojcerstvo i slobodno zidarst dvije odvojene
filozofije koje su se spojile tek u 18. stoljeću uz utjecaj iluminata.
Što god bilo točno, ostaje činjenica, što potvrđuje i \lackey, da je „rozenkr cerski element bio
vrlo rasprostranjen međuHautes Gradesili visokim stupnjevi [slobodnih zidara] na europskom
kontinentu sredinom 18. stoljeća”.
Premda roznekrojeccri tvrde da vuku podrijetlo još od starog Egipta pa i otpn njihovo se ime
počelo spominjati tek 1614. - 1615., s objavljivanjem dviju raspra Jednu, pod naslovomhama
Frateniitatis Rosae Crusisili „Prikaz rozenkrojcers1 bratstva”, navodno je napisao Christian
Rosenkreutz (u doslovnom prijevodu: ruži križ), a potanko opisuje njegova putovanja kroz Svetu
Zemlju i mediteransko podr je te stjecanje ezoteričnoga istočnjačkog znanja. Nakon učenja s
prosvijetljenim s njolskimalumbradosima,Rosenkreutz se vratio u Njemačku, gdje je utemeljio 1
ružina križa.
Ime se različito tumačilo kao igra s prezimenom Rosenkreutz, kao izvedenica latinskogrosili rosa
icruxili križ, kao kemijski simbol za „svjetlo” - dakle, znanje, kao aluzija na krvavi Isusov križ ili
crveni križ na štitovima vitezova templara. G Mirabeau, masonski vođa Francuske revolucije,
tvrdio je da rozenkrojceri zapra nisu ništa drugo doli izopćeni vitezovi templari koji su nastavili
djelovanje pod cl gim imenom.
Fiktivne rasprave, poznate kao „rozenkrojcerski manifesti", razotkrivale su pos janje toga tajnog
bratstva i obećavale dolazak doba prosvijetljenosti zajedno s otkri njem drevnih tajni.
Najvjerojatnije ih je napisao Johann Valentin Andrea, njem luteranski svećenik koji je mnogo
putovao po Europi prije nego što je postao duho. savjetnik vojvode od Brunsvvicka,
predsjednika masonskog skupa u Wilhelmsbadu masonskog čelnika povezanog s Vilimom od
Hessea i Rothschildima.
Prema Mackeyju, Andrea je smislio te rasprave u nastojanju da prodrma društvo kako bi se
„okolnosti njegovih bližnjih mogle popraviti, a suha, jalova teologija Crkve preobratiti u neki
životniji, djelatniji, čovječniji sustav”.
Treća rozenkrojcerska publikacija, fantazijaChemische HochzeitiliKemijsko vjenčanjeChristiana
Rosenkreutza, bila je toliko ispunjeno simboličkim referencama na izopćene vitezove templare
da ju je Katolička crkva osudila zajedno s roznekrojcerskim manifestima. Jedno rano njemačko
rozenkrojcersko društvo zvano Red zlatnog ružina križa postalo je temelj masonskog Reda
strogog obreda, koji je mnogo godina kasnije skrivao iluminate.
Crkva je rozenkrojcere smatrala sotonistima i optuživala ih da sklapaju ugovore s Javlom i
žrtvuju djecu. Drugi su ih smatrali pretečama današnje znanstvene analize, kao i zaštitnicima
drevnih tajni.
Među istaknute rozenkrojcere spadaju Dante Alighieri (autorBožanstvene komedije),dr. John
Dee (znanstvenik i špijun „007” kraljice Elizabete I.), Robert Fludd koji je sudjelovao u
prevođenju Biblije na engleski za kralja Jakova I.) i sir Francis tacon, čiji su spisi nadahnuli
kolonizaciju Amerike. Premda je živio prije tog reda, Picknett i Prince nalaze rozenkrojcerske
ideale i kod Leonarda da Vincija, za kojega tvrde da je načinio slavno torinsko platno pomoću
rane fotografske tehnike, služeći se vlastitim crtama lica kao modelom.
Većina istraživača vidi rozenkrojcerski pokret kao veliku silu u tadašnjoj borbi 'zmeđu
znanstvenoga racionalizma i crkvene dogme, koja je rezultirala raspadom |Svctoga Rimskog

185
Carstva, nastankom protestantizma i nakon toga Anglikanske crkve, >o i renesanse. Prema
Picknettu i Princeu, „nije pretjerano reći da rozenkrojcerstvotrenesansa”, [naglasak u izvorniku]
Gardner dodaje: „Nakon [protestantske] reformacije, rozenkrojcerski je red bio elike odgovoran
za novo, duhovno svjesno okruženje. Ljudi su otkrili da je apostola povijest rimskih biskupa
potpuna prijevara i daje Crkva smišljeno sabotirala priču Isusu. Također je postalo očito da su
rozenkrojceri - poput katara i templara prije jih - imali pristup drevnom znanju koje je imalo više
prave vrijednosti od svega što širio Rim.”
Ali, uspon protestantskih redova malo je toga učinio da bi smanjio nasilje smjereno protiv bilo
koga tko se otklanja od aktualnog načina razmišljanja. Gardner 'ještava da su, ironično,
„rozenkrojcerski znanstvenici, astronomi, matematičari, oreplovci i arhitekti postajali žrtvama
opasne protestantske elite. Anglikanski svećenici nazivali su ih poganima, okultistima i
hereticima, baš kao ranije Rimska crkva." Tako je racionalne humanističke rozenkrojcere Crkva
otjerala u ilegalu. Kad 1717. godine osnovana masonska Velika matična loža, rozenkrojcerski
čelnici ristopher Wren i Elias Ashmole učvrstili su unutar reda spekulativnu masoneriju ziranu na
rozcnkrojcerima. Upravo je deklarirani rozenkrojcer Ashmole, prema bsterovoj, koncipirao tri
postojeća masonska stupnja koje je usvojila Velika loža. etnaestostoljetni masonski autor J. M.
Ragon ustvrdio je da su se rozenkrojceri i slobodni zidari spojili u to vrijeme, čak se i sastajući u
istoj sobi u Masons' Hallu Londonu.
„Nakon 1750. godine... tamo gdje su postojale jasne razlike između maso rozenkrojcera i
organizacija koje su se pozivale na templarsko podrijetlo, iznen su sve te skupine postale tako
čvrsto isprepletene da su se činile praktički jednom istom", izvještavaju Picknett i Prince.
Dva konkurentska roznekrojcerska reda danas su još aktivna u SAD-u. Ol tvrde da posjeduju
tajne koje su im proslijeđene iz starog Egipta i oba su pred ismijavanja i prezira od religijskih
fundamentalista.
Rozenkrojcerske su publikacije doista pokazivale znanje koje je uvelike nad šivalo doba njihovih
utemeljitelja. Gardner je glatko ustvrdio da rozenkrojcerska fi zofija vuče podrijetlo preko
Platona i Pitagore do egipatske misterijske škole farao Iutmozisa III., oko 1500 godina prije
Krista. Tu vezu potvrđuju i nalazi Webstero Ona piše: „Rozenkrojcerstvo je bilo spoj drevne
tajne tradicije koju su praoci prošli' dili preko grčkih filozofa i prve židovske kabale.”

186
Osvrt
Kao i u slučaju dvadesetostoljetnih ratova i sukoba, tragovi agitiranja i manipuliranja tajnih
društava pronađeni su i u ranijim pobunama i revolucijama, uključujući \merički građanski rat te
Francusku i Američku revoluciju.
Što se tiče lokalnoga američkog sukoba, postaje jasno da su europski posrednici potaknuli
nasilje i na Sjeveru i na Jugu. To je agitiranje našlo plodno tlo među domaćom fanaticima kao
što je John Wilkes Booth, član tajnih Vitezova zlatnoga kruga.
Europski bankari i pozajmljivači, pod vodstvom sveprisutnih Rothschilda, financirali su obje
strane. U biti, Američki građanski rat bio je borba za kontrolu Između europskih bankara i
Abrahama Lincolna - jedinog čovjeka u SAD-u koji je, i«ni se, shvaćao koje su sile u igri.
Nakon izbijanja rata, Britanija i Francuska koncentrirale su postrojbe u Kanadi i Meksiku
očekujući pravu priliku da iskoriste situaciju. Tek je „Proglas o oslobođenju1* predsjednika
Lincolna istaknuo ropstvo kao glavni uzrok sukoba, a potajna intervencija ruske mornarice
osujetila je taj plan za razbijanje SAD-a.
Bio je to neuspjeh za europska tajna društva, koja su uspješno uništila i Crkvu I monarhiju u
Francuskoj između 1789. i 1799. godine. Najprije agitirajući preko i tkobinskih društava, a
kasnije se služeći plaćenim agentima koji su vodili svjetinu na Bastilju i plemićke domove,
članovi tih društava potaknuli su revoluciju i kasnije ladavinu terora.
Uloga slobodnih zidara, i poglavito „iluminiziranih" loža, bila je očita i u toj francuskoj tragediji.
Neke masonske publikacije ponosno su priznale umiješanost slobodnih zidara. Mnogi masoni,
uključujući predsjednika Thomasa Jeffersona, podržavali su Francusku revoluciju i prve pobune
u mladim Sjedinjenim Državama.
Čak je dokumentirana i umiješanost slobodnih zidara u Američku revoluciju, mnogi su kolonisti
bili angažirani u „bojnim ložama" prije raskida s Britanijom. Možda je upravo bratoubilački
karakter pobune spriječio daleko nadmoćniju englesku )jsku da energično povede rat protiv
odrpanih kolonijalnih pobunjenika, osiguravši tko uspjeh njihove pobune.
Slobodno zidarstvo, koje je preraslo u važnu i moćnu silu nakon revolucije, pretrpjelo je ozbiljan
neuspjeh počevši od otmice kapetana Williama Morgana 1826. godine. Sumnjičavi članovi
antimasonskoga pokreta izazvali su dugogodišnji gubi članova i ugleda tog reda.
I to je možda bilo jednako dobro, buduči da dokumentirana povijest njem ' iluminata jasno
ukazuje na postojanje tajnoga društva čija je svrha rušenje svake v i religije. Usprkos zakonima
protiv tog reda, iluminati su se samo sakrili među novima slobodnih zidara. Njihove ideale
nastavili su promicati tajni Okrugli st Cecila Rhodesa, potpomognuti snagom frankfurtske lože,
koja je bila pod kontr hesenske vladarske obitelji, Rothschilda i njihovih suradnika.
Grof od Saint-Cermaina i drugi „magičari” prenijeli su drevno znanje s Bli istoka u jezgru
slobodnoga zidarstva. To je znanje uključivalo tajne predaje vezane biblijski prikaz Isusova
života kao i uz podrijetlo i svrhu čovječanstva, koje su mnogočemu razlikovale od tadašnje
crkvene dogme. Ustvari, mnogi kritičari sl< noga zidarstva, tada i danas, optužuju taj red da je
protukrščanski, ako ne i izr sotonistički. Takve su optužbe iziskivale krajnju tajnovitost, budući
da su otp ' od Crkve dugo bili podvrgnuti osudi zajednice, pa čak i fizičkom nasilju.
Tajnovitost je ostala uobičajenom među tajnim društvima sve do kraja 20. ljeća kad je otkriveno
da su članovi talijanske ložePropaganda Ihie(P2) pota fašističku urotu koja je uključivala Vatikan,
neke velike banke, mafiju i CIA-u.
Tajne slobodnoga zidarstva zacijelo su duboke i izuzetne, s obzirom na to da zbog njih njegovi
članovi stoljećima ustrajno nastojali zaštititi i propagirati svoje z nje unatoč službenoj i crkvenoj
osudi te ugnjetavanju. Potpuno je jasno da to zn.i koje se prenosilo uglavnom putem obrednih
alegorija i simbola, potječe iz ra/.d starijeg od drevnog Egipta.

187
Vrlo je znakovito da mnoga ezoterična vjerovanja potječu iz Egipta te osobit drevnih kultura
Perzije.
No, svaka rasprava koja se tiče filozofije, magije i religije brzo zapne u m definicija, tumačenja i
osobnih vjerovanja. Neosporna je činjenica da postoji znat prapovijesni prizvuk u nauku i
slobodnoga zidarstva i rozenkrojcera. To će biti p istraženo u vezi s drevnim misterijima.
Međutim, prvo valja razmotriti kako su neke niti toga drevnog znanja stigle slobodnih zidara.
Čini se da su glavni izvor tih drevnih tajni bila otkrića jedne s. ne srednjovjekovnih vitezova:
legendarnih vitezova templara.

188
Četvrti dio
STARIJA TAJNA DRUŠTVA
Templarsko poznavanje rane povijesti kršćanstva nesumnjivo je bilo jednim od glavnih razloga
za njihov progon i konačno ukinuće.
Manly P. Hali, masonski filozof

189
U ranom srednjem vijeku, nakon pada Rimskoga Carstva, jedna je religija stekla *»otpunu
prevlast u zapadnom svijetu: kršćanstvo. Premda se naoko temelji na učenju Isusa Krista,
učenjaci danas mogu pratiti evoluciju kršćanstva preko ideologija Grčke, Egipta i Babilona sve
do mnogo starije kulture Sumera.

Novija otkrića izgubljenih spisa koja datiraju iz razdoblja prije Isusova vremena oružaju nam vrlo
potrebne podatke za popunjavanje praznina u znanju i o njemu i o njegovu vremenu.
Zbog nedostatka izvještaja o Isusu iz prve ruke, oštre rasprave o kršćanskim vjenčanjima i
teologiji trajale su stoljećima od doba svjetovne moći Svete rimokatoličke .univerzalne” crkve
koja se razvila u srednjem vijeku.
Do pada Konstantinopola 1453. godine, Rimska je crkva bila vrhovni autoritet u zapadnom
svijetu. Pozajmljivanjem novca i davanjem blagoslova, Vatikan je nametao svoju volju
kraljevima i kraljicama te kontrolirao živote običnih građana pomoću craha od izopćenja i svoje
zloglasne inkvizicije.
Najbolje i najpametnije europske ljude svećenstvo je poticalo na borbu za Boga državu, a
kršćanska je europa pokretala jedan križarski rat za drugim protiv muslimana koji su držali Svetu
zemlju na Bliskom istoku. Moć Crkve postajala je sve centraliziranija i sveobuhvatnija.
Neki od tih ljudi, osobito u južnoj Francuskoj gdje su postojale veze s određenim ndama o Mariji
Magdaleni i njezinim potomcima, imali su znanje o tajnim tradicijama koje su se kosile s
učenjima Crkve. Križarski su ratovi predstavljali prikladan ovor za zauzimanje Svete Zemlje i
potragu za potvrdom tih tradicija.
Neki istraživači čak sugeriraju da su križarski ratovi možda bili nadahnuti tom »tragom za
skrivenim znanjem. Prema francuskom autoru Gerardu de Sedeu, Petar stinjak - za kojega se
općenito smatra da je odigrao značajnu ulogu u poticanju ’oga križarskog rata, zajedno sa
svetim Bernardom, bio je osobni učitelj vođe križarga rata Godefroyja de Bouillona, čovjeka
povezivanog s vitezovima templarima. Stigavši u Svetu Zemlju, križari su očito pronašli nekakvu
potvrdu heretičkih deja koje podupiru starije predaje, uglavnom one koje su kružile južnom
Francuskom, razlikovale se od učenja Crkve. Upravo je taj sukob doveo do stvaranja društava
koja su se služila tajnovitošću kao zaštitom od Rimske crkve koja je, s druge strane, po braniti
svoju utvrđenu teologiju sve nasilnijim sredstvima.
Prema mnogim novijim izvještauma, barem jedna skupina križara donijela je sobom više od
pukih heretičkih glasina - navodno su se vratili u Europu s čvr dokazima zablude i dvoličnosti
crkvene dogme. Ti su križari s vremenom pos poznati kao heretici i bogohulnici, i Crkva ih je
pokušala istrijebiti. Bili su to vite templari, čije predaje žive i danas unutar slobodnoga zidarstva.

190
Vitezovi templari
Religiozno-vojnički Red siromašnih Kristovih vitezova i Salomonova hrama ovan je 1118. godine
kad je devet francuskih križara došlo pred jeruzalemskoga ^alja Balduina i zatražilo da im se
dopusti štititi hodočasnike koji putuju u Svetu miju. Također su zatražili dopuštenje da odsjednu
u ruševinama Salomonova ma.
Zahtjevi su im odobreni i red je postao poznat pod imenom hramovnici ili templari.
Malo se pozornosti daje templarima u povijesnim knjigama, a njihova uloga u likovanju budućih
događaja uglavnom se spominje u fusnotama. Poznato je da je cvjetao, postavši izvanredno
bogat i utjecajan, sve dok ih 1307. godine nisu uništili zavidni francuski kralj i papa, koji su se
bojali njihovih tajni.
Kao što je slučaj s većim dijelom povijesti, i ova priča govori više nego što je rečeno »koj
javnosti. Uz uništenje templara, Crkva je nastojala izbrisati sve dokaze o tom u i njegovim
tajnama, koje su uključivale najdublje misterije kršćanstva - pitanja ) škakljiva da je templare
morala uništiti ista ona Crkva koja ih je zaredila.
Sve donedavno, većina onoga što se znalo o podrijetlu templara stiglo je od franačkog
povjesničara Guillaumea de Tyrea, koji je pisao nakon više od pedeset godina li|e tih događaja.
Njegov je izvještaj površan, nepotpun i možda čak netočan u im stvarima. Danas, zahvaljujući
trudu brojnih učenjaka, zapisi su potpuniji i rinos templara je preispitan.
Bliski je istok u to doba bio u previranju. Godine 1099. vitezovi Prvoga križar-rata, pod
vodstvom Godefrovja de Bouillona, oslobodili su sveti grad Jeruzalem muslimana i stvorili
kršćansko kraljevstvo pod tim imenom. Ali, seoska područja ni izdaleka bila mirna, pa je put od
luka istočnoga Sredozemlja do svetoga grada pogibeljan.
Stoga je devet vitezova zatražilo od jeruzalemskog kralja Balduina II. da im usti utemeljiti
vojnički red i nastaniti se u istočnom krilu njegova dvorca koji je ničio s nedavno osvojenom
džamijom Al-Aqsa, nekadašnjem mjestu hrama kralja mona. Balduin je pristao i čak dao
vitezovima malu plaću. Zbog toga su neki živači smatrali da je Balduin možda potajno znao za
njihove aktivnosti.
Te su vitezove vodili Hugh de Payens - plemić u službi svoga bratića Hug grofa od Champagne - i
Andre de Montbard, ujak Bernarda iz Clairvauxa, ciste kasnije poznatog kao sveti Bernard.
Montbard je bio i vazal grofa od Champa Barem dva izvorna viteza, Rosal i Gondemare, bila su
cistercitski redovnici odlaska u Jeruzalem. Zapravo je cijela skupina bila blisko obiteljski i na
druge n povezana s cistercitima i flamanskim vladarima.
,,Payens i njegovih devet drugova dolazili su ili iz Champagne ili iz Langue a medu njima je bio i
grof od Provanse, i posve je očito da su otišli u S Zemlju s odredenim zadatkom na umu", pišu
Picknett i Prince. Provansa graniči Languedocom i uključuje Marseille, kamo je navodno Marija
Magdalena doputov nakon raspeća Isusa Krista.
U pismu poslanom iz Champagne 1114. godine biskup iz Chartresa če*-grofu na njegovoj nakani
da se pridružila Milice du Christ(Kristovim vojnicim uzoru vitezova templara. Osim toga, Graham
Hancock piše da je utvrdio kako Playens i Champagne putovali zajedno u Svetu zemlju 1104.
godine i zajedno se vra u Francusku 1113., ukazujući na to da su se planovi za takav red kovali
već neko godina prije primanja kod kralja Balduina.
Ironija je u tome da se kasnije Champagne i sam pridružio templarima, post zapravo vazal
vlastita vazala. Objašnjenje za taj neobičan događaj - i znakovit se tiče samog reda - u tome je
da se na odanost nisu zaklinjali ni kralju ni svoje velikom meštru, nego svojemu religijskom
dobrotvoru opatu Bernardu iz Clairvau koji je i dalje podupirao tu skupinu dok se sam sve više
isticao. Kanoniziran je 117 godine.
U prvih devet godina postojanja taj neslužbeni red nije primao nove člano\ što je neobična
okolnost za jednu malu skupinu koja tvrdi da štiti jeruzalemske put ve. Povrh toga, zaštitu

191
hodočasnika već je provodio drugi red, Vitezovi svetog Iva Jeruzalemskog, poznati i kao
hospitalci.
Ideja da bi samo devet vitezova moglo uspješno obilaziti puteve koji vode Jeruzalem besmislena
je. Očito je da su templari imali posve drugi razlog za putovan u Svetu Zemlju. Nisu se osobito
trudili čuvati puteve, prepustivši zaštitu hospital cima. Umjesto toga, templari su se držali
svojega prebivališta i kopali u potrazi blagom duboko pod ruševinama prvoga trajnoga
židovskog hrama.
Salomonov hram, prvi put izgrađen prije nekih 3000 godina, zapravo je isplam rao njegov otac,
biblijski kralj David. Kralj Salomon izgradio je hram na brdu Mori : u Jeruzalemu.
Prije izgradnje hrama u Jeruzalemu Jahvin je dom od izlaska iz Egipta bio običan šator. Prema
predaji, taj prenosivi hram čuvao je zavjetni kovčeg, za koji se govori' da je sredstvo
komunikacije s Bogom. Jedan hebrejski naziv za njihov hram bio ’hekal,što je sumerski naziv za
„veliku kuću”. Zapravo, neki su stručnjaci tvrdili daje Salomonov hram „gotovo kopija
sumerskog hrama podignutog u čast boga Ninurtd tisuću godina ranije”.
Salomonov hram bio je uništen tijekom babilonskog osvajanja oko 586. pr. Kr., a kasnije ga je
obnovio kralj Zorobabel nakon što su se Zidovi vratili iz sužanjstva. Velik dio novoga nacrta
temeljio se na viziji proroka Ezekijela, koji je u Starom zavjetu opisao svoja iskustva s letećim
napravama. U Isusovo doba Zorobabelov je hram u velikoj mjeri prerađen, postavši hram
Heroda Velikog. Uništen je samo četiri godine nakon završetka 70. godine, za vrijeme židovskog
ustanka protiv Rimljana. Danas se ostaci židovskih hramova nalaze unutar Omarove džamije,
najvažnijega islamskog svetišta nakon Meke i Medine.
Nema dvojbe da su templarska iskapanja bila opsežna. Godine 1894. skupina britanskih
inženjera pod vodstvom poručnika Charlesa Wilsona otkrila je dokaze prisutnosti templara dok
je crtala karte podzemnih prostorija ispod brda Morije. Pronašli jsu nadsvođene prolaze s
lukovima od zaglavnoga kamenja, što je tipično templarsko djelo. Pronašli su i ostrugu, dijelove
mača i koplje te mali templarski križ koji je još uvijek izložen u Škotskoj.
Upravo su za vrijeme tih iskapanja, prema nekoliko izvještaja, templari pronašli svitke s tajnim
znanjem koji se, opet, najvjerojatnije tiču Isusova života i njegovih reza s esenima i gnosticima.
Također, navodno su pronašli legendarne zavjetne ploče *'ie je dobio Mojsije, kao i druge
relikvije - možda čak i legendarni zavjetni kovčeg i Longinov mač - koje su se mogle iskoristiti za
potvrdu njihova prisvajanja religijskog utoriteta pored Rimske crkve.
Takve izvještaje uvelike podupire otkriće dokumenta urezanog u bakar pokraj itaka pronađenih
u Kumranu na sjeverozapadnoj obali Mrtvoga mora 1947.
ine. Taj „bakreni svitak”, preveden sredinom 1950-ih godina na Sveučilištu u lanchesteru, ne
spominje samo golemo blago, i u zlatu i u literaturi, nego zapravo isuje i gdje je skriveno - na
mjestu templarskih iskapanja ispod Salomonova hrama, svoj se prilici radilo o jednoj od
nekoliko kopija, od kojih je jedna dopala u ruke plarima. S podrobnim uputama za skrivene
židovske dragocjenosti, „bakreni svi-bio je doslovno mapa blaga.
Hancock smatra da je potraga templara bila samo djelomično uspješna. „Da su plari pronašli
kovčeg, sigurno bi ga trijumfalno donijeli u Europu. S obzirom na da to nisu učinili, čini mi se da
se s potpunom sigurnošću može zaključiti da ga su pronašli”, piše on. Hancock teoretizira daje
kovčeg odavno prebačen u Etiopiju, |je je i dalje skriven.
Prema Laurenceu Gardneru, povrh zlata, templari su iskopali i „brojne drevne kopise na
hebrejskom i starosirijskom... mnogi od njih prethode evanđeljima, predgleljajući izvještaje iz
prve ruke koje nisu uređivali nikakvi crkveni stručnjaci. Široko prihvaćeno da su vitezovi imali
uvid koji je zasjenjivao ortodoksno kršćanstvo, uvid g kojega su bili sigurni da je Crkva pogrešno
protumačila i Bezgrešno začeće i •..snuće,"

192
Bogatstvo koje su pronašli, kao i posjedovanje izgubljenih dokumenata, mogli objasniti zašto su
ih tako brzo prihvatili zapanjeni crkveni čelnici. Prema Knightu i Lomasu, „templari su očito
posjedovali najčišće ‘kršćanske’ dokumente - kudi mo važnije od sinoptičkih evanđelja!” S tim su
znanjem templarski vođe, izravn^ neizravno, zacijelo u velikoj mjeri plašili crkvene dužnosnike,
što je dovelo do veli rasta i moći.
Ne primivši gotovo cijelo desetljeće nijednoga novog člana i tvrdeći da su mašni, iako je većina
njih bila članovima vladarskih obitelji ili povezana s nji njihov izvorni pečat prikazuje dva viteza
koji dijele jednog konja - bogatstvo tog iznenada je naraslo.
Njihovi su vođe počeli putovati, primajući nove članove i stječući odobrava Crkve i europskih
vladarskih kuća.
31. siječnja 1128. godine, templarski veliki meštar Rayens i Montbard otputo su u Troyes, oko
120 kilometara jugoistočno od Pariza, kako bi se zauzeli za služ priznanje Crkve pred, upravo
radi toga sazvanim, koncilom. Taj su koncil činili lički nadbiskupi, biskupi i opati, uključujući
Montbardova nećaka, svetog Bern dotad čelnika utjecajnoga cistercitskog reda. Uz pristanak
kralja Balduina, kon potvrdio templare kao službeni vojnički i religijski red. To je rezultiralo
potvrđivan' „pravila” ili statuta od strane pape Honorija 11. kojim se odobravaju doprinosi redu.
Taj je propis pripremio sveti Bernard i kopirao je strukturu cistercitskog Kako bi poduprlo
religijsku stranu reda, pravilo je, između ostalih stvari, nal-svim novim templarima da se
zavjetuju na krepost i siromaštvo, što je uključiv predaju sve imovine redu. S vojničke strane,
templarima je bilo zabranjeno povlač u borbi ukoliko ih neprijatelj brojčano trostruko ne
nadmaši i njihov zapovjednik odobri uzmak.
Struktura reda preteča je slobodnoga zidarstva. Svaki lokalni ogranak nazivao „hramom”, a
njegov zapovjednik pokoravao se velikom meštru i izvještavao ga.
Položaji su bili podijeljeni na četiri razreda - vitezove, narednike, kapela sluge. Kao i u kasnijem
slobodnom zidarstvu, veoma se naglašavalo čuvanje tajni i javnosti i od kolega templara.
Picknett i Prince pišu da, s obzirom na strogu pir* dalnu zapovjednu strukturu reda, „vjerojatno
većina vitezova templara nije bila ni više od običnih kršćanskih vojnika kakvima su se činili, ali
jezgra je bila drugačija. Moć i ugled reda brzo su rasli, i na vrhuncu popularnosti članstvo je
brojilo 20 000 vitezova. Uočljivi bijeli ogrtač ukrašen crvenim križem, kakav su nosiliavitezovi
templari, uvijek se vidio u vrevi bitke. Njihov je ugled brzo počeo konkuri onom modernih
borbenih elita poput američkih marinaca, britanskog SAS-a ili r; jeg njemačkogWaffen SS-a.
[Payens i Montbard] otišli su na zapad bez ičega i vr se s papinskim propisom, novcem,
dragocjenim predmetima, zemljišnim posjedv i ne manje od 300 unovačenih plemića koji će
slijediti Hugha de Payensa kao vod velikog meštra značajnog reda”, pišu Knight i Lomas.
„Nakon godinu dana [od koncila u Troyesu] posjedovali su zemlju u Francus Engleskoj, Škotskoj,
Španjolskoj i Portugalu”, napominju Baigent i Leigh. „Unu jednoga desetljeća posjedi će im se
proširiti do Italije, Austrije, Njemačke, Mađarske i Konstantinopola. Godine 1131. aragonski kralj
oporučno im je ostavio trećinu svojih (posjeda. Do sredine 12. stoljeća red se afirmirao kao
najbogatija i najmoćnija institucija kršćanstva, uz iznimku papinstva.’
Doprinosi od vladarskih obitelji nisu bile samo u novcu ili zemlji. Članovi su dobivali titule
lordova, baruna, status zemljoposjednika i dvorce. Veliki meštar Payens imao je mnoge visoke
veze. Bio je oženjen Catherineom de Saint-Clair, kćeri iz ugledne škotske obitelji koja je darovala
zemlju južno od Edinburgha, gdje je sagrađen prvi templarski preceptorat izvan Svete Zemlje.
Sveti Bernard - koji je toliko podupirao templare u Troyesu - i njegov cistercitski red također su
napredovali. Prema Baigentu, Leighu i Lincolnu, cisterciti su bili praktički insolventni prije
osnivanja templara, ali potom su doživjeli iznenadan i brz rast. „U sljedećih nekoliko godina
utemeljeno je više opatija ’, pišu oni. „Godine 1153. bilo ih je više od 300, od kojih je sveti

193
Bernard (osobno osnovao njih 69. Taj izvanredni rast izravno se podudara s napredovanjem
templara.”
Godine 1139. papa Inocent II. - štićenik svetoga Bernarda - obznanio je dii templari ubuduće
neće odgovarati nijednom autoritetu osim papinskog. Dopuštenjeiadjelovanje izvan svake
lokalne kontrole značilo je oslobođenje od poreza, što je značajno povećalo bogatstvo reda.
Papa je također dodijelio templarima posve neuojbičajeno pravo da grade vlastite crkve. Prema
Baigentu i Leighu, unutar templarskih enklava „vitezovi su bili sami svoj zakon. Nudili su pravo
utočišta, kao bilo koja crkva, đvali su vlastite sudove kako bi procesuirali lokalne zločine. Vodili
su vlastite tržnii sajmove. Bili su izuzeti od cestarina, mostarina i vodarina.”
Očigledno, što god da su templari iskopali ispod Salomonova hrama, donijelo im • moć i
priznanje, kako Crkve, tako i političkih čelnika.
Ta se moć samo povećala nakon 1129. godine kad je kralj Balduin II. zatražio PSyensa i njegovih
templara da pomognu u zlosretnom napadu na muslimanski ad Damask. Tu pomalo
nepromišljenu i loše isplaniranu operaciju možda je potauo grof Fulko V. od Anjoua. Fulko se
požurio u Jeruzalem pred kraj templarskih kapanja. Zaklevši se na odanost mladom redu, Fulko
je odredio rentu kako bi stavili s iskapanjima. Nagrada za takvu velikodušnost možda je stigla
1128. godine •“J je francuski kralj Luj VI. odabrao Fulka za muža svojoj kćeri Melisendi. Nakon
''Jduinove smrti poslije neuspješnog pohoda na Damask, zet Fulko, templar, postao kralj
Jeruzalema.
Na povratku u Svetu Zemlju nakon posjeta Europi, Payens je, uz 300 vitezova, iio veliko mnoštvo
hodočasnika. Templari su se zatim pridružili kršćanskim snaga" u napadu na Damask.
Tu su vitezovi templari imali još jednu priliku saznati tajne Svete Zemlje. Za jeme te akcije
kršćani su se udružili s islamskim tajnim društvom koje je tvrdilo da upućeno u drevno znanje:
zloglasnim asasinima.

194
Asasini
Asasini, fanatička islamska sljedba koja je razvila diktatorsku piramidalnu struk turu koju su
kopirala sva kasnija tajna društva, bili su tako zloglasni da je čak i da njihovo ime sinonim za
teror i iznenadnu smrt.
Ime je navodno poteklo od droge koja se dobiva od kanabisa, hašiša, a koju si^ članovi pušili
pripremajući se za ubijanje. Sljedbine ubojice, koje su poučavali da j ubojstvo religijska dužnost,
postali su poznati kao „hashshashin”, što na arapsko-znači pušač hašiša, što je s vremenom
pojednostavljeno u „asasin”. To je proširend tumačenje podrijetla imena. Međutim, Daraul i
drugi nagađaju da je moglo nastati i od arapske riječi „assasseen” koja znači „čuvari tajni”.
Osnivač asasina, Hasan bin Sabh, bio je školski drug slavnoga perzijskog pjesnika Omara
Hajjama i Nizama ul Mulka koji je kasnije postao veliki vezir turskog sultana u Perziji. Imao je
vlastite tajne koje je trebao čuvati. Stekao je ezoterično znanje od prvog i kraljevske povlastice
od drugog. Nakon što je uhvaćen u krađi novca, Hasan je bio primoran pobjeći iz Perzije u
Egipat, gdje je bio dodatno upućen u drevne tajne, uključujući iscrpno znanje o židovskoj kabali.
Dok je boravio u Egiptu, Hasan je mogao skovati planove za formiranje sljedbe asasina dok je
proučavao organizaciju i metode Dar ul Hikmata (Doma znanja) ili kairske Velike lože. Ta jc loža
bila riznica drevnoga znanja i mudrosti prenošenog od vremena Adama, Noe, Abrahama i
Mojsija. Prema Websterovoj, članovi lože usavršili su tehnike koje je stoljećima kasnije iskoristio
Weishaupt kako bi organizirao iluminate. Iz te lože potječe i kult rošanija ili prosvijetljenih, koji
su postali strah i trepet za vlasti u Afganistanu pod vodstvom Bajazida Ansarija u 16. stoljeću.
S vezama koje su sezale unatrag sve do proroka Muhameda, asasini su bili izdanak islamskih
sljedbi Hakima, Fatime, batinija i šijita. Oko 872. godine Abdallah ibn Maimum osnovao je
sljedbu batinija, koja je pripremila teren za formiranje asasina. Predani materijalist, Abdallah je
izučavao gnosticizam i čvrsto jc odlučio ukinuti sve organizirane religije, uključujući ismailite,
kojima je pripadao. Kako bi postigao taj cilj, Abdallah je bio primoran ponašati se kao pobožan
član ismailita. Ismailiti su smatrali da potječu od Jišmaela, sina hebrejskog praoca Abrahama i
njegove zamjenske žene Hagarc, što opet ukazuje na isprepletene povijesti Izraelićana i
njegovih bliskoistočnih susjeda.
Websterova citira starijeg istraživača Reinharta Dozyja, prema kojemu je Abdallahov plan bio
oformiti golemo tajno društvo puno i slobodoumnika i bogomo-Ijaca u svrhu diskreditiranja i
uništenja religije. Nakon opširnih inicijacija „iznio bi posljednju tajnu i otkrio da imami [duhovni
vođe], religije i moral nisu ništa drugo doli prevara i besmislica”. Također je težio za
svrgavanjem svih vladajućih režima i preuzimanjem vlasti, najprije smicalicama, a potom silom.
Iskazujući prezir prema javnosti, pridobio je lakovjerne čarobnjačkim trikovima prikazanim kao
čuda, religijske vođe iskazivanjem pobožnosti, a mistike opširnim raspravama o drevnim
misterijima. Pomoću takve dvoličnosti, „mnoštvo ljudi raznih uvjerenja zajedno je radilo na cilju
koji je bio poznat samo nekolicini”.
Nakon eodina razdora s ismailitima, Abdallahovi sljedbenici i drugi pridružili su se „društvima
mudrosti”, koja su 1004. godine postala kairska Velika loža, čiji su se članovi pretvarali u
fanatike. Upravo su nju kontrolirali kasniji Druzi.
Druzi su po svoj prilici nastavili s Abdallahovim dvoličnim metodama, budući da su istodobno
tvrdili da su muslimani i kršćani. Također su se koristili znacima prepoznavanja koji se još mogu
naći u masonskim velikim ložama. Kao u svim tajnim društvima, dok su većina članova naprosto
gorljivi obožavatelji, čelništvo ima druge planove. Upravo je u kairskoj Velikoj loži, pod
kontrolom Druza, Hasan dobro naučio tehnike koje je primjenjivao u vlastitu društvu.
Hasanov kult ubojica nastao je oko 1094., kada je skupa s nekim perzijskim saveznicima zauzeo
planinsku utvrdu Alamut na Kaspijskom jezeru u Iranu. Osnovao je vlastitu šijitsku ismailitsku
sektu, koja je postala poznata kao asasini. Proglasivši se velikim duhovnim vođom, Hasan je

195
stvorio vlastiti kult ličnosti uz pomoć smrtonosnog nasilja. Prema \Vebsterovoj, „krajnji je cilj
bio dominacija nekolicine ljudi obuzetih žudnjom za moći pod krinkom religije i pobožnosti, a to
se trebalo postići masovnim ubijanjem onih koji im se odupiru”.
Više rangirane članove upućivalo se u tajne nauke asasina, od kojih je jedan bio: Ništa nije
istinito i sve je dopušteno.” Druga je tajna bila da postoji samo jedan bog i da je sve stvoreno,
uključujući čovječanstvo, dio univerzalne cjeline, što je ideja u skladu s Einsteinovom
jedinstvenom teorijom polja, koju i dalje ozbiljno proučavaju današnji znanstvenici. Na koncu,
lako je moguće da je dogma asasina prema kojoj cilj opravdava sredstva preteča iste filozofije
koja je stigla do „iluminiziranih” slobodnih zidara.
Hasanove metode novačenja bila su tako neobične da ih se smatra legendom. Prema nekoliko
izvora, Hasan je pronašao i uredio neku skrivenu dolinu koju je ispunio udobnim dvorcima i
pejzažnim vrtovima punim egzotičnih životinja i lijepih žena. Mjesni mladići sprijateljili bi se s
neznancima na mjestima gdje se pije. Probudili bi se iz drogom izazvane obamrlosti okruženi
takvom ljepotom da se moglo raditi samo o obećanom raju. Nakon nekoliko dana života iznad
svih očekivanja, novaci bi opet bili drogirani i probudili bi se ponovno u tmurnoj stvarnosti.
Nakon nekoliko takvih iskustava, Hasan nije imao teškoća steći njihovu odanost lobećavši im da
će ih trajno vratiti u „raj” u zamjenu za njihove smrtonosne usluge.
Ushićeni tim obećanjem vječnoga raja, ti su se indoktrinirani pastiri pokazali gorljivi vojnici, u
tolikoj mjeri da bi čak i sami sebe žrtvovali kad bi to bilo nužno.
Nazivajući se Velikim meštrom ili Šeikom al-Džabalom, Hasan je upravljao t' starim društvom
ubojica iz svoje gorske utvrde, stekavši titulu „Starca s planine”, ' je ime koje je sijalo strah i
trepet među njegovim susjedima.
Moć asasina povećavala se sve do sredine 12. stoljeća kad se kult mogao pohv nizom uporišta
koja su se protezala diljem Perzije i Iraka. Utjecaj im je možda sez do tajnog društva razbojnika u
Indiji, za koje se znalo da se služi znacima prepo vanja sličnim onima asasina.
Kao veliki meštar, Hasan je stvorio sustav šegrta, djetića i majstora, što se u" ređivalo s kasnijim
masonskim stupnjevima. Masonski povjesničar Mackey potvrd da su asasini, „čija je povezanost
s templarima, kao povijesno dokazana, možda i nekakav utjecaj na taj red u formuliranju, ili
barem predlaganju, nekih njegovih i teričnih dogmi i obreda”.
Daraul citira jednog orijentalista po imenu Syed Ameer Ali: „Križari su od is ilita preuzeli
koncepciju koja je vodila do stvaranja svih europskih tajnih društa religijskih i svjetovnih...
Osobito vitezovi templari, sa svojim sustavom velikih mc ra, velikih priora i religijskih
posvećenika te inicijacijskim stupnjevima, imaju naj sličnosti s istočnjačkim ismailitima.”
Nekoliko izvještaja povezuje templare s asasinima u zajedničkim operacijama vrijeme križarskih
ratova, uključujući napad na Damask 1129. godine pod vodst jeruzalemskoga kralja Balduina.
Jedan osamnaestostoljetni autor jadikuje nad či nicom da će se templari „udružiti s onim
užasnim i krvožednim princom zvan’ ‘Starac s planine', princ asasina”.
„One koji misle da su asasini bili fanatični muslimani te da stoga ne bi skla nikakav savez s onima
koii su za njih bili nevjernici, valja podsjetiti da je za sijed nike ‘Starca s planine’ samo on bio u
pravu i da su Saraceni koji su vodili sveti rat Alaha protiv križara bili jednako loši kao svi drugi
koji nisu prihvaćali nauk asasina napominje Daraul.
Nešto prije napada na Damask, Balduin je sklopio sporazum s asasinima, su imali mnoge
članove unutar gradskih zidina. Grad je trebao biti osvojen uz po pete kolone, a asasinima je za
njihovu pomoć bio obećan grad Tir. Urota je, međuti bila otkrivena i sve su asasine u Damasku
pohvatali i linčovali njegovi stanovnici.
Ohrabren povratkom velikoga meštra Payensa i njegovih templara iz EurO| Balduin je odlučio
izvršiti izravan napad na grad, ali bio je odbijen uz velike gubitke.

196
Ta je bitka, uz druge kasnije zajedničke operacije, možda bila prilika za temp' i asasine da
podijele ezoterično znanje kao i važne vojne obavještajne podatke, s o' rom na to da je
zabilježeno da su asasini ušli duboko u muslimansku hijerarhiju.
„Templari su u razna vremena sklapali prijateljske dogovore i pogodbe s asasinima”, potvrđuje
Mackey, stoga s razlogom možemo smatrati da je u razdobljima rat nije bjesnio možda bilo
izmjenjivanja usluga, posjećivanja i sastanaka."
Ubilački karakter asasina dokazuje njihova propast. Hasana, „Starca s planine”, ubio jc vlastiti
sin Muhamed, kojega je pak otrovao njegov sin, saznavši za Muhamedov plan da ubije njega.
Godine 1250., mongolske su horde osvojile posljednje uporište asasina, praktički likvidiravši taj
red. Iako prema nekim istraživačima još i danas postoje asasinske enklave na Bliskom istoku.
Valja napomenuti da je bilo tek nekoliko razlika između prosječnoga templarskog i asasinskog
borca. Obje su skupine bile pune surovih, neukih i krvoločnih ljudi koji su radili samo ono što im
se kaže. Samo su njihovi vođe znali skrivene istine njihova reda.
Koliko god obični članovi bili surovi, templarsko je vodstvo bili oštroumno i brzo je podiglo
jednu od najmoćnijih nevladinih organizacija u povijesti, fovens je umro 1136. godine, a
naslijedio ga je na mjestu templarskoga velikog meštra lord Robert, zet nadbiskupa
Canterburvja, što također ukazuje na aristokratski karakter templarske vladajuće hijerarhije.
U 13. stoljeću templari su posjedovali oko 9000 dvoraca i imanja diljem Europe, ali kao religijski
red nisu plaćali poreze. Ulagali su u temeljnu industriju, osobito u građevinske poslove.
Posjedovali su više od 5000 nekretnina samo u Engleskoj i Walesu. Njihov se imperij protezao
od Danske do Palestine. „Ako im je konačan cilj bio svjetska prevlast, nisu se mogli bolje
organizirati niti temeljitije ustrojiti svoju aristokratsku hijerarhiju”, napominje Daraul.
Koristili su prihode od tih posjeda za izgradnju goleme pomorske flote i stvaranje golema
bankarskog sustava. Ideja korištenja novca za stvaranje još novca sve je više dolazila do izražaja.

197
Templarski bankari i graditelji
Iako konvencionalna historiografija pripisuje razvoj modernoga bankarstva s rim židovskim i
talijanskim zajmenim institucijama, Rothschildima i Mediciievi prethodili su vitezovi templari.
„Uveli su pojam kreditnih sredstava, kao i alokaciju kredita za komercijai razvoj i ekspanziju.
Ustvari, izvršavali su praktički sve funkcije dvadesetostoljetni trgovačkih banaka”, pišu Baigent i
Leigh, napominjući: „Na vrhuncu svoje moći tem plari su baratali velikim dijelom, ako ne i
većinom, kapitala u zapadnoj Europi.
Kršćanima je bilo zabranjeno baviti se lihvarstvom, što je tada značilo zaraču navati bilo kakvu
kamatu na pozajmice, ali templari su uspjeli izbjeći to ograničen' vjerojatno naglašavajući više
vojnu nego religijsku stranu svojega reda. U jednom slu čaju dokumenti pokazuju da su templari
zaračunavali čak 60 posto kamata godišn' što je mnogo viša stopa od drugih tadašnjih
pozajmljivača.
Poput današnjih švicarskih banaka, templari su držali dugoročne privatne zaklade kojima su
mogli pristupiti samo oni koji su otvorili račun.
Također, može se dokazati da su templari prvi uveli kreditnu karticu i pakt aranžmane, razvivši
mjenični prijenos sredstava, muslimansku tehniku koju se vjer~ jatno preuzeli od asasina i
drugih kontakata na Bliskom istoku.
Hodočasnici, trgovci, dužnosnici i svećenici suočavali su se s mnogim opasnostima i zaprekama
putujući po Europi i Svetoj Zemlji. Bili su žrtve brodara, ubirača poreza, gostioničara pa čak i
crkvenih vlasti, koje su tražile milodare, da ne spominjemo cestovne razbojnike i lopove.
Kako bi se zaštitili od takvih nesreća, templari su razvili sustav u kojemu je putnik mogao
pohraniti sredstva za pokrivanje putnih troškova kod zapovjednika! lokalnoga hrama i dobiti
priznanicu s posebnom šifrom, la se priznanica ili potvrda izdavala u obliku kreditnog pisma
otkupljivog u bilo kojem hramu. Na kraju svojega putovanja, putnik bi dobio povrat novca ili
račun za pokrivanje prekoračenja pologa. Bio je to sustav koji veoma podsjeća i na bankovne
čekove i na modernu kreditnu karticu.
U Engleskoj su templari djelovali i kao ubirači poreza", napominju Baigent i Leigh. „Nisu samo
ubirali papinske poreze, desetine i prinose nego i poreze i prinose za kralja - i čini se da su u tom
svojstvu bili strasniji od [britanskcl porezne uprave [ili američke]. Godine 1294. proveli su
konverziju staroga novca u novi. Cesto su bili skrbnici fondova ili posjeda pod svojim nadzorom,
kao posrednici i ubirači dugova. Posredovali su u sporovima uključujući isplate ucjena, miraze,
mirovine i mnoge druge transakcije.”
Uz bankarstvo, templari su u Europu donijeli stečeno znanje o arhitekturi, astronomiji,
matematici, medicini i medicinskim tehnikama. Za manje od stotinu godina nakon osnivanja
reda, vitezovi templari razvili su se u srednjovjekovni ekvivalent današnjih multinacionalnih
korporacija.
Templarima nije bilo dovoljno samo steći postojeće dvorce i druge objekte. Bili su strastveni
graditelji, podizali su goleme utvrđene posjede, osobito u južnoj Francuskoj i Svetoj Zemlji.
Mnogi su bili sagrađeni na poluotocima ili planinskim vrhovima, što ih je činilo praktički
neosvojivima. S povlasticom da grade vlastite crkve, templari su postali glavni pokretači
izgradnje velikih srednjovjekovnih katedrala u Europi.
Jedno od najpoznatijih templarskih djela čuvena je katedrala u Chartresu jugozapadno od Pariza
na rijeci Eure. Chartres je podignut na mjestu staroga druidskog središta i zapravo je nazvan po
Karnima, keltskom plemenu. „Bilo je to pogansko sjedište”, piše Laurence Gardner, „posvećeno
tradicionalnoj božici majci - sjedište u koje su hodočasnici putovali mnogo prije Isusova doba.”
Dovršena 1134. godine, samo 30 godina nakon početka, katedrala u Chartresu navodno je prva
izgrađena u gotičkom stilu. Mnogi smatraju da su tu novotariju s Bliskog istoka u Europu donijeli
templari, osobito stoga stoje izgradnju uvelike poticao s templarima povezani sveti Bernard, koji

198
je gotovo svakodnevno održavao sastanke s graditeljima. Razmatrajući povijest templara,
Hancock kaže kako je „uvjeren da su doista mogli na brdu Moriji pronaći nekakvu riznicu
drevnoga znanja koje se tiče graditeljskog umijeća i da su mogli prenijeti ono što su saznali
svetom Bernardu, u zamjenu za njegovu podršku.”
Smatra se da izraz gotički potječe od germanskih plemena koja su pregazila Rimsko Carstvo.
Međutim, Gardner i drugi drže da bi, barem što se tiče arhitekture, taj izraz mogao dolaziti od
grčke riječigoetik,što znači nešto magično. A Goti sigurno nisu imali ničeg zajedničkog s
magičnom arhitekturom nevjerojatnog broja katedrala sagrađenih u 12. stoljeću - odmah nakon
što su se templari vratili sa svojim tajnama u Europu.
Dotada su europske građevine bile niske, zbijene, četvrtaste strukture izgrađene za praktičnu i
obrambenu svrhu. Najednom su ljudi bili zapanjeni nevjerojatno visokim svodovima i
potpornim stupovima novih katedrala. Zašiljeni lukovi i svodovi zajedno s veličanstvenim
vitrajima odražavali su novu tehniku koju je nadahnulo templarsko poznavanje svete geometrije
i metalurških tehnika.
Upravo su templari potaknuli prve klesarske cehove. Prema Picknettu i Princeu, templari su
„stajali iza formiranja graditeljskih cehova, uključujući klesarski, čiji su pripadnici postali
svjetovnim članovima templarskoga reda i koji su uživali sve njihove povlastice, poput
oslobođenja od plaćanja poreza”.
Vitraji u Chartresu izazvali su mnogo osvrta. „Ništa slično nije ranije vide a ništa slično nije
viđeno ni kasnije”, napominje Gardner. „Čak i u sumrak to atak zadržava svoj sjaj daleko više od
bilo kakvog drugog. Gotički vitraji imaju i jedinstv nu sposobnost preobražavanja štetnih
ultraljubičastih zraka u blagotvorno svjet' ali tajna njihove izrade nije nikad otkrivena... Nijedan
moderni znanstveni proces kemijska analiza još nije uspjela dokučiti njihovu tajnu." Gardner
napominje da medu onima koji su usavršili vitraje bio i Omar Hajjam, koji opet povezuje
templars graditelje s istočnjačkim znanjem asasina.
Hancock napominje da moć i raskoš egipatskoga hrama u Karnaku, Djosero „stepcnaste”
piramide i Velike egipatske piramide nisu nadmašene sve do doba templarskih katedrala. Dodao
je da je postao još uvjereniji u nekakvu povezanost drevnih misterija i katedrala kad se sjetio da
je sveti Bernard jednom definirao Boga kao „dužinu, širinu, visinu i dubinu”, što očito zaziva
znanje Pitagore, Platona i starih Egipćana.
Postoji i fizički dokaz unutar katedrale u Chartresu koji daje jaku potporu ideji da su templari
stekli tajno znanje povezano s pričom o Isusu. Na sjevernim vratima katedrale iznad maloga
stuna nalazi se uklesan zavjetni kovčeg na kolima. Budući da je kovčeg nestao od razaranja
židovskoga hrama 70. godine i da otada svi izvještaji prikazuju kovčeg kako se nosi na rukama,
mnogi istraživači smatraju kako je to dokaz da su templari pronašli kovčeg i prenijeli ga u
Europu. Sigurno se radi o kovčegu, budući da ispod stoji zapis na latinskom: „Na ovome se
mjestu kovčeg ljubi i štuje”, premda bi mogao značiti i: „Na ovom je mjestu skriven kovčeg." U
drugom dijelu katedrale u Chartresu rezbarija je za koju se smatra da predstavlja djevicu Mariju
i povezana je sa zapisomarcis foederis,ili zavjetni kovčeg.
Premda je točno da razne kršćanske predaje opisuju djevicu Mariju kao „živi” zavjetni kovčeg
koji nosi Isusa, rezbarija kovčega na kolima jasno ukazuje na to da bi se mogla odnositi na
konkretni kovčeg iz Staroga Zavjeta.
Sav taj interes za Mariju i kovčeg uvelike podupire ideju da su mnogi učeni ljudi u srednjem
vijeku znali za predaju prema kojoj su oboje možda jedno vrijeme prebivali u Europi. Točna
sudbina legendarnoga kovčega ostaje velikom zagonetkom. Neki istraživači smatraju da je
uništen, drugi vjeruju da još postoji skriven u nekom tajnom društvu ili je možda pohranjen u
katakombama pod Vatikanom. Graham Hancock, bivši istočnoafrički dopisnikThe
Economista,temeljito je analizirao priču o kovčegu te zaključio da je u tajnosti prenijet u

199
Etiopiju, gdje je i danas. Barem jedan moderni istraživač vjeruje da se taj sveti predmet još
uvijek krije ispod brda Morije u Jeruzalemu.
Druga očita veza između templara i njihova rada u Salomonovu hramu može se pronaći u
minijaturnoj katedrali u škotskom gradiću Hosslynu južno od Edinburgha. William Sinclair,
potomak istaknute obitelji Saint-Clair bračno povezane s velikim meštrom Payensom, utemeljio
je crkvu 1446. godine, ali dovršio ju je 1486. njegov sin Oliver. Trebala je biti prvi dio veće crkve
koja nikad nije dovršena.
Iako je na prvi pogled riječ o kršćanskoj bogomolji, pojavila su se neka pitanja u vezi s njom.
„Radi se zapravo o čudnom spoju nordijskog, keltskog i gotičkog stila", napominje Gardner.
„Nakon provjere službene povijesti otkrili smo da je Rosslvn morao biti nanovo posvećen 1862.
godine”, pišu Knight i Lomas. „Do tog datuma nije siguran njegov posvećeni status... [Rosslynov]
simbolizam je po raskošnosti egipatski, keltski, židovski, templarski i masonski; zvijezdama
prekriven strop, raslinje koje izlazi iz usta keltskih zelenih ljudi, isprepletene piramide, slike
Mojsija, kule nebeskog Jeruzalema, izrezbareni križevi te kutomjeri i šestari. Jedine nedvojbeno
kršćanske slike rezultat su kasnijih viktorijanskih izmjena...”
Knight i Lomas otkrili su da tlocrt crkve u Rosslvnu potpuno odgovara tlocrtu Salomonova
hrama u Jeruzalemu, uključujući čak i dva važna stupa na ulazu. Ti se stupovi nazivaju Jahin i
Boaz, što su imena koja se povezuju s drevnim misterijima i koja još uvijek imaju mitsko i
mistično značenje i za Židove i za slobodne zidare.
,,Rosslyn nije bio obična crkva”, zaključuju Knight i Lomas, „bio je posttemplarsko svetište
sagrađeno kako bi se u njemu smjestili svici koje su pronašli Hugh de Payens i njegov tim pod
svetištem nad svetištima posljednjeg hrama u Jeruzalemu. Crkva Rosslyn bila je promišljena
kopija mjesta na kojemu su zakopani sveti svici!” Ti autori pišu da su svici skriveni ispod
jeruzalemskoga hrama najcjenjeniji židovski spisi, osobito pobožnijih sljedbi, i da predstavljaju
„najvrednije blago kršćanstva” koje možda uključuje dugo izgubljeni dokument ,,Q", navodno
osnovu za Matejevu, Markovu, Lukinu i Ivanovu knjigu. „Svjetovniji materijal, poput Pravila
zajednice, pohranjen je oko Judeje na tako skromnim mjestima kao što su spilje kod Kumrana”,
dodaju.
Valja napomenuti i da u doba kad su templari gradili svoje gotičke katedrale, nijedna nije imala
sliku raspeća, što je krajnje neobična anomalija za jedan kršćanski red, ali i jak dokaz da su
templari doista poricali ortodoksni pogled na taj događaj.
Još jedan faktor koji povezuje templare s tadašnjim krivovjerjem romantizirani su tekstovi
Wolframa von Eschenbacha, čiji je junak Parsival postao Parsifal iz slavne Wagnerove
opere.Parsifal,za kojega se često navodi da je jedno od Wagnerovih najmističnijih i
najezoteričnijih djela, povezuje \Vagncrove nazore s templarskom tradicijom. Siromašni
bavarski vitez Wolfram bio je, kako mnogi drže, i sam templar, s obzirom na to da je sigurno
pokazao vrlo osobno poznavanje templara kao i njihove opreme i borbenih metoda. Opisao je
bratstvo vitezova odjevenih u bijele ogrtače ukrašene crvenim križevima koji čuvaju neku veliku
svetu tajnu i čak se nazivajutempleis,što bi se moglo prevesti kao templari.
Upravo je Wolfram bio među prvima koji su popularizirali legendu o Svetom gralu, tom
neuhvatljivom cilju mnogih srednjovjekovnih potraga. Mitologija o gralu - kralj Artur, Merlin,
Okrugli stol - zapravo je počela sa spjevom Chretiena de Troyesa napisanim krajem 12. stoljeća.
Upravo je on prvi prozvao Arturovo prebivalište Camelotom. S obzirom na to da je Chretien
živio u Troyesu, mjestu službenog odobrenja reda, a angažirao ga je grof od Champagne,
feudalni gospodar templarskoga velikog meštra Payens, možda je imao pristup templarskom
zna ' donesenom iz Svete Zemlje, koje je unio u svoj tekst.
U WolframovuParsivalugral je čarobni kamen koji je obdarivao mladošću one ga posjeduju. Taj
kamen čuvaju vitezovi hrama u velikom hramu na Munsalvaesc ili Planini spasa, za koju se

200
smatra da je povezana s planinskom utvrdom Montse u južnoj Francuskoj, posljednjem
bastionu katara.
Wolfram se još više povezao s templarima obznanivši da mu je izvor za Parsiv-bio stari arapski
rukopis koji je čuvala obitelj Anjou. Prisjetimo se da je grof Fulko u Anjoua, kasnije jeruzalemski
kralj, blisko surađivao s izvornim vitezovima templari te ih financirao. Zanimljivo je daje
Wolfram počeo pisati Parsivala otprilike u vrije kad je završen rad na katedrali u Chartresu.
Počevši s templarima, koji su se tada probijali preko cistercita svetoga Berna do simboličke
arhitekture gotičkih katedrala, sjeme njihove hereze nadaleko se pro*j širilo.
Templari su napredovali, zahvaljujući tehnologijama i filozofijama otkrivenim u Jeruzalemu, dok
je Crkva postajala sve više neprijateljski raspoložena, postupno shvaćajući kakvu prijetnju
predstavlja njihovo znanje. Templari su s druge strane postaiali sve više neprijateljski
raspoloženi prema Crkvi. Istraživač i autor David Hatcher Childress zapaža: „Za templare je
istinsku Crkvu, onu koja je podučavala misticizam, reinkarnaciju i dobra djela, potiskivala
mračna sila koja je sebe nazivala jedinom pravom vjerom.”
l ijekom stoljeća svoje moći Crkva - tada neodoljivo privlačna za korumpirane dužnosnike,
ništarije i varalice kao i za pobožne - često je poticala krvave pokolje nad svojim neprijateljima,
što se naposljetku odnosilo na sve one koji se nisu mirili s njezinom vlašću. Primjerice, između
1208. i 1244. godine desetke tisuća ljudi poubijala je papinska vojska koju je Vatikan slao u
pokrajinu Languedoc u jugozapadnoj Francuskoj, dugogodišnje sjedište vitezova templara - kao i
nekih vrlo krivovjernih ideja.

201
Katari
Cilj toga papinskog napada bili su ljudi znani kao katari, praoci talijanskih i škotskih karbonara,
koji su toliko utjecali na iluminate. Bili su sljedbenici starijih gnostika, koji su više bili posvećeni
pitanjima duha nego materijalnom blagostanju.
Katari, čije ime znači „čisti”, jer smatrali su da su njihovi religijski pogledi „čišći” od pogleda
Katoličke crkve, bili su na idealnom mjestu za stjecanje neortodoksnih vjerovanja. Languedoc,
nekoć znan kao Oksitanija, obuhvaćao je sredozemnu obalu zapadno od Marseillea, Montagne
Noire i Corbieres te Pireneje, koji odvajaju to područje od Španjolske. Kao nezavisna država, ta
je regija bila vezanija uz španjolsku granicu i ostatke septimanijskoga kraljevstva nego uz
francusku naciju koja je upravo nastajala. Languedoc je bio raskrižje kojim su prolazili putnici s
Bliskog istoka preko muslimanske Iberije i preko mora.
Raspadom Karolinškog Carstva koje je stvorio Karlo Veliki nakon teškog osvajanja tog područja
801. godine, taj je kutak starog Rimskog Carstva pao pod vlast raznih franačkih kraljeva, čije će
se ime ubrzo primjenjivati na cijelu zemlju - Francusku.
Languedoc je bio mjesto brojnih drevnih gradova, od kojih su mnogi potjecali od Grka i prvih
Rimljana. Imao je vlastite tradicije, kulturu i jezik. Oksitanijski jezik ililjingue d Ocdao je tom
području identitet i ime.
Možda zahvaljujući tom sjecištu ideja i tradicija, Langudeoc je bio kultiviraniji i napredniji od
svojih susjeda. „Predrasude protiv Židova bile su uobičajene, ali... progoni nisu”, napominje
Michael Costen, docent na Odsjeku za obrazovanje odraslih Sveučilišta u Bristolu. „Organizirani
i službeni progoni Židova postali su uobičajena značajka života na jugu tek nakon križarskih
ratova, zato što je tek tada Crkva postala dovoljno moćnom da ustraje na... diskriminaciji.”
Katari su se također razmjerno dobro slagali s cistercitskim redovnicima, prevladavajućim
predstavnicima Crkve u toj regiji.
Nakon posjeta Rennes-le-Chateauu u Ijmguedocu, Picknett i Prince rekli su da su „našli dokaze
mnogobrojnih veza koje vode do gnostičke tradicije na tom području, mjestu zloglasnom po
svojim hereticima’, bili to katari, templari ili takozvane 'vještice’."
Prema Costenu, katarizam je bio „najozbiljniji i najrašireniji od svih heretičkih pokreta koji su
prkosili Katoličkoj crkvi u 12. stoljeću”. Sve donedavno malo se toga znalo o katarima, osim da
su bili smatrani hereticima. Razlog tomu je taj što su raspoloživi podaci o njima stizali od njihova
nepomirljiva neprijatelja. Rimske trk koja se pobrinula da svi materijali koji podupiru katare
budu uništeni.
Katari su bili naširoko poznati kaobons hommesili dobri ljudi koji su vodili je stavan život
usredotočen na religiju. Radije su se sastajali u prirodi nego u prostra crkvama. Katarski
svećenici, poznati kaoperfeetiili savršeni, nosili su duge tamne ti i ponašali se vrlo isposnički,
obvezavši se da se odriču svakoga svjetovnog vlasnišl „Postoji prilična sličnost između katarizma
i budizma”, piše dr. Arthur Guirdham, hijatar koji je pomno analizirao tu skupinu. „Oba vjeruju u
reinkarnaciju, uzdržav od mesne hrane - iako je riba bila dopuštena u katarizmu - u nepružanje
otpora te je grijeh oduzeti život bilo kojem živom biću, čak i životinji."
„Njihov način života bio je pokušaj pridržavanja Isusovih učenja”, objašnjav Picknett i Prince.
„Svi kršteni članovi bili su duhovno ravnopravni i smatrali su svećenicima.. Možda više
iznenađuje za to doba da su naglašavali ravnopravnost s lova... lakođer su bili putujući
propovjednici, putovali su u parovima, živjeli u kr njem siromaštvu i jednostavnosti,
zaustavljajući se kako bi pomagali i liječili kad g su mogli. Sve u svemu, činilo se da dobri ljudi
nisu prijetnja nikome osim Crkvi.”
Costen kaže da bi bilo pogrešno naprosto prihvatiti službeno stajalište pre kojemu su katari bili
opasni heretici. „Prije bi se na to trebalo gledati kao na j:.. izbor ljudi kojima je pružena krajnje
neuobičajena prilika da čuju jednu novu te logiju [izvještaje o Isusu i Mariji Magdaleni koji su

202
kružili južnom Francuskom ono doba] i sami odaberu, što je bila posljedica razdvojenosti
crkvenih i svjetovn vlasti”, kaže Costen dodajući: „Srednjovjekovna Crkva nije mogla... ignorirati
iza na vlastitu teritoriju.”
Dr. Guirdham objašnjava da je katarizam bio jedan oblik dualizma, vjerovan koje je „postojalo
od pamtivijeka” i povezivalo se s drevnim mitraističkim i manih ističkim sljedbama. Katari su
također smatrali Isusa duhovnim Sinom Božjim. „7 njih Krist nije postojao u ljudskom nego u
duhovnom tijelu. Inkvizicija je to krivo prevela kao da znači da je za katare Krist bio neka vrsta
fantoma. Katarski pogled podudara se s onim koji izražavaju moderni spiritualisti i pristaše
[Rudolfa] Steineu [koji će utjecati na nacistički kult]”, kaže dr. Guirdham.
U svojoj dualističkoj teologiji katari su vjerovali da su dobro i zlo suprotnosti iste kozmičke
energetske sile i da je dobri bog stvorio nebo te da njime vlada, dok jf zli bog stvorio čovjeka i
materijalni svijet. „Zbog tog vjerovanja, bilo je očito daje Bog iz Staroga zavjeta Sotona”, tvrdi
Costen, koji navodi kako su Katari vjerovali da kad ljudi umru, „...mogu otići u svoj pravi dom
[na nebu] ili ostati gdje su bili... gdje će morati podnijeti... sedam reinkarnacija... drugi autori
navode devet. Nakon toga je duša nepovratno izgubljena.”
„Shvatio sam da postoji nit kroz vrijeme”, komentira dr. Guirdham, „manihejci. Mitrin kult,
katari, svi su potpuno uništeni, a između ostalog i zbog te priče o reinkarnaciji.”
Drugi istraživači tvrde da je jedini problem katara bio nedostatak prave poslušnosti Crkvi.
Picknett i Prince pišu: „Glavni razlog zbog kojega su se katari sukobili s Crkvom bilo je to što su
odbijali priznati papin autoritet.”
Gardner se slaže s tim: „Katari nisu bili heretici; bili su naprosto nekonformisti koji
propovijedaju bez dozvole i nemaju potrebu za imenovanim svećenicima ni za bogato
ukrašenim crkvama svojih katoličkih susjeda.” Međutim, Gardner je vidio vezu između katara i
vitezova templara kao potencijalno opasnu po Crkvu. „Za katare se znalo i da su upućeni u
okultni simbolizam kabale, a to je znanje moglo biti od velike koriti vitezovima templarima, za
ko|e se mislilo da su prenijeli kovčeg i svoje jeruzalemsko blago u tu regiju.”
Nešto je kod miroljubivih, iako krivovjernih katara svakako uznemirivalo Vatikan. Zanimljivo je
da je 1145. godine papa Eugenije III. poslao nikog drugog nego zaštitnika templara svetog
Bernarda da propovijeda protiv katarizma u Languedocu. Prema Gardneru, Bernard je umjesto
toga izvijestio: „Nikakve propovijedi nisu kršćanskije od njihovih i njihov je moral čist.” Znači li
to daje sveti Bernard bio nesvjestan njihove teologije? Ili njegove obrambene riječi daju na
značenju tvrdnji da su on i templari potajno dijelili katarska vjerovanja?
Odgovor je nebitan, s obzirom na to da je, opravdano ili ne, Vatikan počeo stvarati planove za
istrebljenje katara. A potpuno je jasno da su neka katarska vjerovanja bila posve suprotna
crkvenim.
Početak katarske hereze teško je točno odrediti. Dio svećenstva iz Langudeoca smatra da
njihovi prethodnici potječu još iz prvih dana kršćanstva, što je možda rezultiralo čišćim
tumačenjem podrijetla Crkve u njihovu vjerovanju. Drugi smatraju da su vitezovi templari
prenijeli znanje koje su stekli iskapajući u Jeruzalemu. Tu je i činjenica da se čak i danas u tom
dijelu Francuske mogu naći tragovi neobičnog vjerovanja - da je Marija Magdalena, bilo kao
Isusova supruga ili družica, stigla na to područje nakon raspeća. Govorilo se da su katari
poznavali predaju koja je govorila o Isusu kao mužu i ocu.
Ideju o Mariji Magdaleni i Isusu kao paru podupiru gnostički spisi otkriveni u Nag Hammadiju u
Egiptu 1945. godine. U Filipovu evanđelju, nazvanom po apostolu Filipu, za koje se smatra da je
napisano u drugoj polovini 3. stoljeća, stoji: „A Spasiteljeva je družica Marija Magdalena. No,
Krist ju je volio više od svih učenika i često ju je ljubio u usta. Ostale je učenike to ljutilo pa su
negodovali. Rekli su mu: ‘Zašto nju voliš više nego nas?’” Isus im je odgovorio dugim govorom o
tome kako je „velik misterij braka" i kako je nužna „velika moć” za postojanje svijeta.

203
Postoji važna veza između evanđelja otkrivenih tek 1945. godine i rasprave koju je 1330. godine
navodno objavio memački mistik Meister Eckhart pod naslovomSchwester KatreiiliSestra
Katarina.Prema Picknettu i Princeu, ,.ta neobična i otvorena rasprava... sadržava ideje u vezi s
Marijom Magdalenomkoje su inače pronađene samo u evanđeljima iz Nag
Hammadija...Prikazana je kao da je nadmoćna Petru zbog toga što bolje razumije Isusa, a
postoji ista napetost između Marije i Petra [nađena u evanđeljima iz Nag Hammadija]. Povrh
toga, stvarni događaji opisani u tekstovima iz Nag Hammadija spominju se u raspraviSestra
Katarina."[naglasak u izvorniku]
Picknett i Prince vide tu raspravu kao dokaz da su dokumenti identični nedavno otkrivenim
tekstovima bili poznati katarima, najvjerojatnije preko otkrića vitezova templara.
Druga je stvarna mogućnost da su katari već imali usmenu predaju o intimnoj vezi Isusa i
Marije, ali im je nedostajala potvrda sve dok se templari nisu vratili u languedoc iz Jeruzalema s
novopronadenim svicima. Templarska su otkrića možda samo potkrijepila i pojačala postojeća
vjerovanja.
Drugi bi faktor mogla biti veza koju povlače Baigent, Leigh i Lincoln, autoriSveU kn>i, svetog
grala, između Isusove loze i merovinških kraljeva iz južne Francuske.
..Ako je naša hipoteza točna,” pišu oni, „Isusova žena i potomci - a mogao je imati brojnu djecu
između dobi od 16 ili 17 godina i pretpostavljene smrti - nakon što su pobjegli iz Svete Zemlje,
našli su utočište na jugu Francuske te u tamošnjoj židovskoj zajcdnici očuvali svoju lozu. Čini se
da je u 5. stoljeću ta loza sklapala brakove s franačkom kraljevskom lozom, stvorivši tako
merovinšku dinastiju. Godine 496. Crkva je sklopila pakt s tom dinastijom, obvezavši se na
trajno očuvanje merovinške loze - po svoj prilici u cijelosti znajući za njezin pravi identitet... Kad
se Crkva urotila u... kasnijoj izdaji merovinške loze, našla se krivom za zločin koji se nije mogao
ni racionalizirati ni izbrisati, mogao se samo potisnuti...”
Laurence Gardner, međunarodno priznati stručnjak za genealogiju vladara i vitezova, dobio je
dopuštenje da prouči privatne arhive trideset triju europskih kraljevskih obitelji. Potvrdio je da
su Merovinzi bili u srodstvu s Isusom, ali preko njegova brata Jakova, za kojega Gardner tvrdi da
je ista osoba kao Josip iz Arimateje. Gardner je iznio i uvjerljiv dokaz daje Marija Magdalena bila
Isusova supruga u knjizi iz 1996. godineLoza svetog grala(Bloodline of the Holy Grail).
„Nikad nije bila tajna... za većinu tih ljudi [europske vladarske obitelji] da je Isus bio oženjen i da
je imao nasljednike, zato što je tako zapisano u mnogim obiteljskim arhivima... Objavljeni spisi
škotske kraljice Marije naširoko govore o tome. Spisi engleskog kralja Jakova II., koji nije svrgnut
do 1688. godine, govore detaljno o tome... Zapravo sam bio u poziciji da mi je pokazana... neka
vrlo, vrlo stara dokumentacija, ne samo ona koja je posljednji put otvorena u 18. stoljeću, već
zapravo dokumentirana i zapisana stotinama godina ranije”, objasnio je dodavši: „Imao sam
pristup i templarskim dokumentima, istim onim koji su vitezovi templari donijeli u Europu 1128.
godine i suočili s njima crkvenu elitu i nasmrt je uplašili, zato što su to bili dokumenti koji su
govorili o lozi i genealogiji... Rani čelnici Kršćanske crkve prihvaćali su tekstove i učenja koja će
zamagliti istinu o Isusovoj kraljevskoj lozi.”
Rana se Crkva nije bojala samo Isusovih potomaka, nego i žena općenito. Ženama je bilo
zabranjeno podučavali ili postati svećenicama - ta se zabrana tek sada ublažava. Od svećenika
se traži da žive u celibatu i da se nikada ne žene, usprkos jasnom Pavlovu upozorenju uPri’oj
poslanici Timoteju3,2 da biskup i crkveni vođe trebaju imati ženu.
Prema Gardneru i drugim novijim autorima, rana je Crkva ocrnjivala žene kako bi očuvala moć i
autoritet unutarnje mreže „starih momaka” kardinala i biskupa. Danas mnogi razni poznavatelji
Biblije zauzimaju drukčiji stav glede ženine uloge od one kako ju je definirala rana Crkva.
„Većina kršćanskih pokreta za koje znamo da ih je karakterizirala istaknutost žena na kraju je
proglašena heretičkima”, primjećuje znanstvenik sa Sveučilišta u Pennsylvaniji Ross S. Kraemer.

204
Kako bi odvratili svaku pozornost s Marije Magdalene, Gardner tvrdi da su crkveni oci napisali
dobar dio Novoga zavjeta koji opisuje Mariju kao „grešnicu", što je netočan prijevod izvorne
riječialmah, koja zapravo označava djevicu koja se podvrgava obredu prije udaje. „Dvolični su
biskupi odlučili, međutim, da grešna žena mora biti kurva”, komentira Gardner, „pa je Marija
stoga obilježena kao bludnica!” Drugi stručnjaci, poput Jane Schaberg sa Sveučilišta Detroit-
Mercy, zaključuje da bi osoba Marije Magdalene čak moela biti kombinacija drugih biblijskih
žena i da je takav spoj hotimičan.
Prema predajama iz južne Francuske, kao i djelu Williama Caxtona iz 1483. godine,I sgenda
AureailiZlatna legenda,jednom od prvih izdanja iz engleskog Westminstera, Marija Magdalena,
njezin brat Lazar i sestra Marta, sa sluškinjom Marcelom i Isusovom djecom, otputovali su
brodom u Marseille nakon raspeća. Društvo je potom otišlo na zapad gdje su „preobratili
stanovnike na vjeru”.
Gardner piše da je Marija bila „devet godina mlađa od Isusa... Imala je 30 godina na svojemu
[simboličnom] drugom vjenčanju, iste - 33. godine - zanijela je kćer lamar. Četiri godine kasnije
rodila je Isusa mlađeg, a 44. g. n. e., kad joj je bila 41 godina, rodio joj se drugi sin Josip. U to je
vrijeme Marija bila u Marseilleu - Massiliji - gdje je službeni jezik bio grčki sve do 5. stoljeća.”
Prema tim istim izvještajima, Marija je umrla u onome što je danas Saint Baume u južnoj
Francuskoj 63. g. n. e. u dobi od 60 godina.
Vrativši se iz Sedmoga križarskog rata s kraljem Lujem IX., neki Jean de Joinville zapisao je 1254.
godine da su „stigli u grad Aix u Provansi kako bi iskazali počast blaženoj Magdaleni... Otišli smo
do mjesta zvanog Baume, na vrlo strmoj i goloj stijeni, gdje je navodno sveta Magdalena dugo
boravila kao pustinjakinja.”
„Stoljećima nakon njezine smrti, Marijina ostavština ostaje najvećom prijetnjom plašljivoj Crkvi
koja je zaobišla mesijanske potomke u korist apostolskoga nasljeđa", piše Gardner napominjući:
„Najaktivniji Magdalenin kult na koncu je bio smješten u Rennes le Chateauu u regiji
Languedoc.”
Postoji primamljiv nagovještaj daje u toj istoj regiji bio dokaz opipljiviji od priča o Magdaleni.
Prema Baigentu, Leighu i Lincolnu, onaj isti Joinville napisao je kako mu je njegov prijatelj Luj IX.
jednom pripovijedao o vremenu kad su katarski vode pristupili zapovjedniku papinske vojske i
zagonetno ga upitali želi li „doći i pogledati tijelo Našega Gospodina, koje je postajalo meso i krv
u rukama njihovih svećenika”.
Povrh predaja koje se tiču Marije i reinkarnacije, katari su bili uvelike pod utjecajem vjerovanja
putujućeg propovjednika po imenu Peter Valdes iz Lyona. Njegovi sljedbenici, valdenzi, kako su
bili poznati, čitali su iz tekstova prevedenih na njihov pučki oksitanski i vjerovali da je osobni
propovjednički poziv važniji od crkvene obuke. Također su prezirali krvoproliće, čak i ono koje
potiče Crkva ili država. Kad su valdenzi odbili prestati otvoreno propovijedati, izopćili su ih i
protjerali iz Lyona mjesni crkveni dužnosnici.
Mnogi smatraju da su katari potekli od bugarskog svećenika po imenu Bogumil, čija je
bogumilska sljedba bila široko rasprostranjena Bizantskim Carstvom. Bogumili su odbijali mnoge
značajke pravovjerne Crkve poput mise, euharistije, starozavjetnih čuda i proricanja, krštenja,
braka i svećenstva. „Vjerovali su da je fizički svijet vražje djelo i u svojoj biti zao”, piše Costen.
„Razvili su za sebe bogatu mitologiju Stvaranja i Pada, koja je funkcionirala kao zamjena za velik
dio Biblije koji su odbacivali. Ti su dualisti prihvaćali da je materija djelo dobroga boga, ali
vjerovali su da je Sotona oblikovao svijet i materijalna tijela ljudi od nje, bilo tako da je zatočio
anđeoski duh unutar materijalnoga tijela kako bi stvorio Adama ili tako da je glinu oživio dobri
bog."
Međutim, Picknett i Prince smatraju da nisu sva katarska vjerovanja mogla doci od bogumila.
Citirali su istraživanje Jurija Stojanova, koji je napisao: „Učenje o Mariji Magdaleni kao Kristovoj

205
'supruzi' ili ‘priležnici’ čini se, povrh toga, izvornom katarskom predajom koja nema nikakva
pandana u bogumilskom nauku.”
Kakva god bila istina o njihovu podrijetlu, ta su se katarska vjerovanja razvila tijekom dugog
razdoblja, kao i odluka da se krene na njih. Unatoč svim dogovorima koji su možda bili
postignuti, crkvene su vlasti na koncu zacijelo zaključile da se nešto mora učiniti glede relikvija,
blaga, spisa ili bilo čega što se moglo skrivati u I^nguedocu.

206
Albigenška križarska vojna
Proglašeni hereticima od francuskog kralja Filipa II. na inzistiranje pape Inocenta III., počevši od
1209. godine, katari su bili proganjani i istrebljivani tijekom onoga što je postalo poznato kao
Albigenški križarski rat. Katare su katkad nazivali albigenzima zbog njihove brojnosti u gradu
Albiju u središtu Languedoca. Bila je to operacija u kojoj su mnogo hvaljeni vitezovi templari bili
sumnjivo odsutni.
Bio je to dugotrajan, mučan i krvav okršaj, koji se okončao 1229. godine, ali nije bio potpuno
zaključen sve do pada utvrde Montsegur 1244. godine. Čak ni tada Crkva nije posve iskorijenila
katarsku herezu. U Languedocu je i danas prisutan neki nagonski oprez i nepovjerenje i prema
Crkvi i prema državi, kako navodi nekoliko autora.
Neko vrijeme nakon što je postao papa, Inocent III. nastojao je vršiti crkveni pritisak na katare s
upadljivim izostankom uspjeha. Kao čovjek koji se iskreno nadao da će predvoditi veliki križarski
rat za osvajanje Svete Zemlje, taj se papa morao zadovoljiti križarskim ratom u Languedocu,
gdje su plemenitaši, kao i obično stanovništvo, vidjeli malo toga zabrinjavajućeg u priprostim i
krotkim katarima.
U nastojanju da obuzda moć vitezova križara, Crkva je dugo vodila politiku poznatu kao „mir
Božji". Temeljen na savezništvu Crkve i vojnih snaga, svrha tog ..mira” je bila omogućiti
crkvenim vlastima čvrstu kontrolu nad svim vojnim aktivnostima.
„Agencija koja je trebala nadgledati provođenje mira u Languedocu bio je Red hrama, i u tu
svrhu je mogao ubirati mali porez na svako seljačko govedo”, piše Costen. „Malo je dokaza da
su templari ikad činili nešto djelotvorno kako bi proveli mir.”
Neuspješno propovijedajući protiv katara i obuzdavajući templare, papa Inocent III. zaključio je
1204. godine kako je vrijeme da djeluje. Počeo je pisati francuskom kralju Filipu Augustu
pozivajući ga da krene na heretike. Također je vratio Ravmonda VI., grofa od Toulousea, kojega
je izopćio njegov prethodnik, nakon što je Raymond prilično nevoljko pristao podržati njegov
križarski pohod. Usprkos Ravmondovu pristanku, nije mnogo poduzeto.
Raymond je ponovno izopćen zato što je propustio djelovati protiv katara, a kad se papin
predstavnik susreo s njim na Božić 1207. godine u nastojanju da opet otvori to pitanje, ubio ga
je jedan od Baymondovih ljudi. Posve sit te situacije, papa Inoc III. pokrenuo je svoj križarski
pohod.
Premda se danas promatra kao rat kršćana protiv kršćana, u to su vrijeme m ljudi, osobito izvan
Languedoca, podržavali rat protiv smrtnog neprijatelja u vla tim redovima. Papi Inocentu
križarski je pohod bio nužan ne samo kako bi poko herezu, nego i da pokaže moć Crkve nad
neposlušnim svjetovnim vođama po Raymonda.
Inocent je obećao status križara svakome tko se pridruži njegovoj vojsci. To značilo i odrješenje
od svih grijeha počinjenih za vrijeme rata, kao i udio u pljač „Mnogi su vidjeli priliku za
pljačkanje i profit, i nisu se baš razočarali”, kaže Cost „Ipak, u cjelini su križari bili ponajprije
motivirani religioznim žarom.”
Ubrzo se papina vojska, „najveća koja se ikad skupila u kršćanskom svijetu okupila u Lyonu pod
vodstvom Arnalda-Analrica, skupa s brojnim plemićima i bisku pima.
Dok se ta golema sila - oko 30 000 ljudi - kretala dolinom Rhone, Raymond predomislio i odlučio
se priključiti. Nakon što se obvezao da će se pridružiti kri' skom pohodu, pomirio se s Crkvom i
obećana mu je zaštita od napada.
Prvi veliki napad bio je na grad Beziers. Ondje su se, unatoč pozivu njih biskupa na predaju,
građani odlučili oduprijeti. Prema Costenu, pljačke željni pratit lji utaborene vojske nahrupili su
na gradska vrata, a ubrzo su im se pridružili i vojn : djelujući bez zapovijedi. ,,I crkva i grad bili su
opljačkani, a stanovnici masakrira dok su svećenici, žene i djeca poubijani u crkvama”, piše on.

207
„Kad su vojni vc zaplijenili oteto od pratitelja tabora, grad je spaljen.” Prema službenom
izvještaj ubijeno je 20 000 stanovnika.
Upravo je u Beziersu Arnald-Amalric, kad su ga upitali kako će njegovi vojn razlikovati katolike
od heretika, odgovorio: „Pobijte ih sve, Bog će prepoznati svoje."!
S obzirom na pokolj u Beziersu, grad za gradom diljem Languedoca padi je pred papinskom
vojskom bez borbe. Unutarnji razdor bio je žestok, stanovn' su nadmašivali jedni druge u predaji
poznatih i osumnjičenih heretika. U gradul Castresu vojsci predani katari spaljeni su na lomači, i
ta se praksa nastavila tijekonrt ostatka križarskog pohoda.
Godine 1229. kampanja je uspješno okončana pariškim sporazumom. Prem je sporazum
dokrajčio nezavisnost južnofrancuske vladarske obitelji, nije zaustav herezu.
Katarskiperfectipovukli su se u planinsku utvrdu Montsegur na obroncin Pireneja. Počevši od
proljeća 1243. godine, papinska je vojska opsjedala utvrdu dulr od deset mjeseci. Prema
Picknettu i Princeu, „ondje se dogodio neobičan fenomen. Nekoliko vojnika koji su sudjelovali u
opsadiprebjeglo je katarimausprkos tome št su sigurno znali kako će to završiti po njih.”
[naglasak u izvorniku] Katari su zaciie imali nešto što je preporučilo njihova vjerovanja vojnicima
veteranima.
Konačno, u ožujku 1244. godine, opsada Montsegura završena je predajom kata ra. Picknett i 1
Vince spominju nekoliko „zagonetki” povezanih s padom Montsegura.
Jedna je ta „da je zbog razloga koji nikad nisu razjašnjeni [katarima] dopušteno ostati u utvrdi
još 15 dana - nakon čega su se predali da budu spaljeni. Neki izvještaji idu još dalje te opisuju
kako su zapravo trčali nizbrdo i skakali u lomače koje su ih čekale dolje u polju. Costen donekle
podupire tu priču, napomenuvši: „Nema naznaka da su se katari iz Montsegura odupirali
pokolju."
„Najtvrdokornija zagonetka tiče se takozvanoga katarskog blaga”, napominju Picknett i Prince,
„koje su četvorica katara uspjela odnijeti noću prije nego što su ostali poubijani. Ti neustrašivi
heretici nekako su uspjeli pobjeći spustivši se pomoću užeta niz osobito strmu stranu planine
usred noći.”
Katari, među kojima su mnogi bili imućni, doista su imali prilične zalihe zlata i srebra. Ali, prema
Baigentu, Leighu i Lincolnu, to novčano vrijedno blago prokrijumčareno je iz Montsegura i
izgubljeno za povijest tri mjeseca prije pokolja u katarskoj utvrdi.
Nitko ne zna sa sigurnošću za kakvo su to tajno znanje ili „blago” katari smatrali da je. nužno
poslati ga iz Montsegura u posljednji čas, ali općenito se smatra da su to bili spisi koji su se ticali
nastavljanja Isusove loze nakon Marijina dolaska u južnu Francusku, što je tema koja je blisko
povezana s vitezovima templarima.
„Templari su bili gladni znanja i njihova potraga za njim bila im je glavni pokretač”, pišu Picknett
i Prince. „Grabili su znanje gdje god su ga nalazili: od Arapa su preuzeli načela svete geometrije,
a njihov nedvojbeni kontakt s katarima pridaje dodatni gnostički prizvuk njihovim ionako
heterodoksnim religijskim idejama.”
„Od svojih najranijih godina održavali su [templari] donekle topao odnos s katarima, osobito u
Languedocu , napominju Baigent, Leigh i Lincoln. „Mnogi imućni zemljoposjednici - sami katari
ili njima skloni - poklanjali su golema zemljišta tom redu... Nema spora daje Bertrand de
Blanchefort, četvrti veliki meštar reda, dolazio iz katarske obitelji... U Languedocu su templarski
dužnosnici češće bili katari nego katolici."
Blanchefort, koji je vodio templare od 1153. do 1170. godine, bio je „najvažniji templarski veliki
meštar”, prema toj trojici autora. „Upravo je Bertrand preobrazio vitezove templare u
izvanredno djelotvornu, dobro organiziranu i iznimno discipliniranu hijerarhijsku ustanovu
kakvom su postali.”

208
Postoje dokazi da su mnogi templari i sami bili katari, a utvrđeno je da su templari sakrili mnoge
katare unutar svojega reda i pokopali ih na svetom tlu. Osim činjenice da templari nisu
sudjelovali u albigenškom križarskom pohodu, Picknett i Prince otkrili su da bliske veze između
templara i katara nisu spomenute u kasnijim optužbama protiv reda, što je dokaz da su te veze
bile neugodne za crkvenu hijerarhiju koja nije htjela ništa drugo doli zaboraviti i katare i njihova
vjerovanja.
Nakon albigenškog pohoda preživjeli su katari ili pobjegli u susjedne zemlje -Italija je bila
omiljena jer, ironično, ta papina domovina nije bila gorljiva u lovu na heretike - ili se skrili uz
pomoć samilosnih susjeda. „Do početka 14. stoljeća katari iz Languedoca postali su izolirani i
siromašni”, tvrdi Costen. „Njihovo uništenje uzrokovano je novim mctodičnim progonom Crkve
pomoću njezina noi og oru inkvizicije...”
,,U Languedocu se dogodio prvi europski genocid kad je 100 000 katar heretika poubijano
prema papinoj zapovijedi za vrijeme Albigenškog križarskog pc da...”, napominju Picknett i
Prince. „Upravo je radi ispitivanja i istrebljenja ka stvorena inkvizicija.”
Posljedica je toga križarskog pohoda daje „Crkva povratila monopol na religij aktivnost i
kontrolu vjerovanja te ojačala svoju kontrolu privatnih života pojedi" Nova francuska država
stekla je saveznika u Crkvi radi jačanja kontrole nad gra ma i plemstvom”, piše Costen,
napominjući da su još 1920. godine, slično suzbija jezika američkih urođenika u 19. stoljeću,
djeca u toj regiji bila kažnjavana ako govorila oksitanski jezik na igralištima javnih škola.
Istrebljenje miroljubivih katara bilo je i nagovještaj onoga što su crkveni v imali na umu za svoje
suparnike na vlasti, vitezove templare.

209
Propast templara
62 godine nakon pada katarskog uporišta u Montseguru, vitezovi templari stajali su nasuprot
sve većoj moći Vatikana i nacionalnih država.
Njihova kontrola nad privredom i financijama bila je golema i izrasli su u strašnu vojnu silu,
zajedno s vlastitom pomorskom flotom s bazom u francuskoj luci La Rochelle na Atlantiku.
Upravo je Languedoc povezivao La Rochelle sa sredozemnim lukama, omogućujući trgovinu s
Portugalom i Britanskim otočjem bez prelaženja kroz Gibraltarska vrata u rukama muslimana.
Templarski brodovi, koji su se među prvima koristili magnetskim kompasima, prevozili su oružje
i zalihe u Svetu Zemlju, kao i otprilike 6000 hodočasnika godišnje.
No, uz moć i bogatstvo, rastao je i njihov ponos, ali i drskost, što se vidjelo 1252. godine kad je
jedan templarski meštar zaprijetio engleskom kralju Henriku III. ovim riječima: „Sve dok
provodiš pravdu, vladat ćeš. Ali, prekršiš li je, nećeš više biti kralj.”
Da je templarski red bio blisko povezan s engleskim vladarima jasno pokazuje činjenica da je
kralj Ivan stolovao povremeno u londonskom hramu 1215. godine, kad ga je savez plemića - od
kojih su mnogi bili templari - prisilio da potpišeMagna ChartuiliVeliku povelju,kojom je stvorena
ustavna monarhija u toj zemlji.
Ali, dok je templarski red cvjetao u Europi, stvari su se loše odvijale u Svetoj Zemlji. Manje od
stoljeća nakon osvajanja, Jeruzalem je opet pao u ruke muslimana. Uskoro je samo grad Akre
ostao pod kontrolom kršćana. Godine 1291. ta je lučka utvrda pala pa je red, zajedno s
hospitalcima, bio primoran preseliti se na otok Cipar, koji su templari dobili od Rikarda I^avljeg
Srca za vrijeme jednoga prijašnjega križarskog rata. S gubitkom Svete Zemlje nestalo je i glavno
opravdanje za postojanje templara.
Pred kraj 12. stoljeća templari su pomogli pri stvaranju još jednog vojničkog reda -moćnih
teutonskih vitezova, junaka Hitlerova djetinjstva. Teutonski su vitezovi stvorili vlastitu divovsku
kneževinu - zvanuOrdenstaat- koja se protezala od Pruske preko Baltika do Finskoga zaljeva. Ta
teutonska nezavisna država možda je nadahnula snove unutar templarskoga vodstva o sličnom
autonomnom imperiju u Languedocu.
Ali, to im nije bilo suđeno. Počevši od ranog 14. stoljeća, templari su bili osuđeni na istu sudbinu
kao katari.
Ključni pokretač propasti templara bio je francuski kralj Filip IV., vladar je zavidio templarima na
bogatstvu i bojao se njihove vojne moći. Jednom je tr utočište u pariškom hramu kako bi
pobjegao buntovnoj svjetini. Iz vlastita je iskust znao za bogatstvo templara i bio im je do grla
dužan. Povrh tog gnjeva protiv temp ra, dvaput je bio odbijen za člana reda.
Godine 1305. Filip je otputovao u Rim i uvjerio papu Klementa V. da tem zapravo planiraju
uništiti Rimsku crkvu. Papa je povjerovao Filipu, budući da francuski kralj stajao iza njegova
uspona na položaj pape. „Između 1303. i 131 godine francuski kralj i njegovi ministri organizirali
su otmicu i smrt jednoga pape Bonilacija VIII. - i vrlo vjerojatno ubojstvo trovanjem drugoga -
Benedikta XI. Pot: je 1305. godine Filip uspio osigurati izbor vlastita kandidata, nadbiskupa
Bordeau. na upražnjeno papinsko prijestolje. Novi je papa uzeo ime KJement V”, objašnjav
Baigent, Leigh i Lincoln.
Prema masonskom autoru Albertu Mackeyju, Filip je pristao podržati KJement kandidaturu u
zamjenu za tajno obećanje da će skršiti vitezove templare.
Povrh toga, s obzirom na to da se naširoko govorkalo o tome kako temi* nastoje vratiti stare
merovinške kraljeve i u Francusku i u druge države, Filip optužbe pale su na plodno tlo.
Merovinzi su navodno vukli podrijetlo od Isusa, što predstavljalo ozbiljan izazov autoritetu Rima
i podupiralo ideju da su templari st tajno znanje o Kristovu pravom životu.

210
Uz blagoslov pape Klementa V., Filip se vratio u Francusku i počeo povlač poteze protiv
templara. Sastavivši popis optužbi od podrivanja vlasti do hereze, Fil je izdao tajne zapovijedi
dužnosnicima diljem zemlje koje se nisu trebale otvoriti predodređenog roka.
Bio je to petak, 13. listopada 1307. godine, datum koji je tada pridodao zlokob konotacije
svakom petku trinaestom. Vlasti su ustale diljem Francuske i brzo pohv tale prisutne templare.
„Uhvaćeni vitezovi bili su zatočeni, ispitani, mučeni i spaljeni”, kaže Gard~ „Pozivani su plaćeni
svjedoci da pruže dokaze protiv reda i dobiveni su neki uistinii bizarni iskazi. Templari su
optuženi za svakakve prakse koje su se smatrale odvrat nima, uključujući prizivanje duhova,
homoseksualnost, pobačaje, huljenje i uporabu magije. Nakon što bi dali svoj iskaz, bilo zbog
mita, bilo zbog pritiska, svjedoci nestali bez traga.”
Još je uvijek prijeporno jesu li templari doista bili krivi po tim optužbama. Očito je da su mnoge
optužbe protiv toga nekadašnjega kršćanskog reda bile lažne i nategnute. No, ima i dokaza da
su članovi jezgre templara bili simpatizeri, ako ne i pristaše, hereza povezanih s Marijom
Magdalenom, Ivanom Krstiteljem te Isusovim raspećem i uskrsnućem. Neki istraživači čak
spekuliraju da se templarska zastava s lubanjom i prekriženim kostima možda odnosila na
Marijine ili Krstiteljeve ostatke, ili oboje. Rudimentarno sjećanje na taj templarski simbol možda
je nadahnulo gusarske zastave kasnijih stoljeća kao i Društvo lubanje i kostiju.
„Uvjereni smo da su templari, iako su najviše pozicionirani vitezovi možda imali radikalno
atipičan pogled na božanstvo Isusa Krista, bili tijekom cijelog svojeg postojanja vjerni katolički
red... Vitezove templare izdali su Crkva i papa kojemu su dobro služili", komentiraju masonski
autori Knight i Lomas braneći njihov red.
Očito je da su, unatoč iznenadnosti uhićenja i tajnovitosti zapovijedi, mnogi templari bili
upozoreni. „Malo prije uhićenja, primjerice, veliki meštar Jacques de Molay, povukao je mnoge
knjige i propise reda te ih dao spaliti”, napominju Baigent, Leigh i Lincoln.
Mnogi francuski templari bili su uhićeni bez otpora, po svoj prilici u nadi da će se situacija
preokrenuti, ali mnogi drugi pobjegli su iz zemlje. Najveća je zagonetka bio nestanak templarske
flote i nagomilanog blaga u pariškom hramu. Većina istraživača povezuje nestanak templarske
flote s nestalim blagom.
Gardner tvrdi da je templarsko blago ostalo u Francuskoj u vrijeme uhićenja. „[Filipove] ulizice
pretražili su uzduž i poprijeko Champagne i Languedoc - ali blago je sve.vrijeme bilo skriveno u
riznici u Parizu”, piše on.
Kasnije, prema Gardneru, veliki meštar Molay dao je prenijeti blago u La Rochelle, gdje je flota
od 18 galija prevezla blago u Škotsku.
Baigent i Leigh uglavnom se slažu s tim, ukazujući na10daje prošlo „pet godina pravnog
prepiranja, pregovora, spletkarenja, pogađanja i općeg kolebanja prije nego što je red službeno
raspušten”, sasvim dovoljno vremena da se blago raštrka.
Knight i Lomas nude zapanjujući dodatak priči o bijegu templara - da je dio templarske flote
možda krenuo prema Americi 185 godina prije nego što je to učinio Kristofor Kolumbo.
Ta tvrdnja polazi od mandejske sljedbe, čiji su pripadnici vjerovali da je Ivan Krstitelj bio pravi
mesija, a da je Isus izopačio njegova učenja. Mandejci se povezuju s nazorejcima, za koje se
smatra da su bili dio kumranske zajednice čiji su svici pronađeni 1945. godine. Muslimani su
protjerali mandejce s obala rijeke Jordan u Perziju, gdje ostaci te sljedbe još uvijek postoje.
Mandejci su, poput esena, vjerovali da duše dobrih ljudi nakon smrti odlaze u divnu i mirnu
prekomorsku zemlju, za koju su vjerovali da joj je simbol zvijezda zvana „Merica”. S obzirom na
to da su dokumenti koje su templari otkrili u jeruzalemskom hramu duplikati onih pronađenih u
Kumranu, templari su možda našli osvrt na nove zemlje, kao i na ime „Merica”.

211
Knight i Lomas nagađaju da se barem jedan dio templarske flote opskrbio u Portugalu pa
otputovao zapadno u “la Mericu”. Kažu da su ti neustrašivi pomorci, vi|ući svoju dobro poznatu
bojnu zastavu s lubanjom i prekriženim kostima, stigli u Novu Englesku 1308. godine.
Zapanjujući dokaz tog pristajanja može se naći u \Vestfordu u državi Massachusetts, gdje se
danas može vidjeti rupičasta rezbarija viteza na stijeni. Taj lik, odjeven u stilu
četrnaestostoljetnih vitezova, nosi štit sa slikom broda koji plovi prema usamljenoj zvijezdi. U
Nevvportu u državi Rhode Island jedna kula odgovara zaobljenoj arhitekturi templara, a
datirana je u 14. stoljeće. „Nema sumnje da je građevina izuzetno stara”, napominju Knight i
Lomas, „zato što je na karti iz 152 godine na kojoj je zabilježeno europsko otkriće te obale
talijanski pomorac Giova da Verrazano označio njuportsku kulu kao ‘Normansku vilu’.
Nedavno pronađene ruševine u Patagoniji, za koje se smatra da su izgubljeniciudad de los
Cesares(Grad careva), otkrivaju drevno pristanište zajedno s isklesa" kamenom pločom s
templarskim križem, što je nagnalo istraživača Flugberta Ra na nagađanje da su templari možda
onamo doputovali u pretkolumbovsko doba.
Uvjerljiviji dokaz ranije nepoznatih templarskih istraživanja može se naći u crk Rosslyn u
Škotskoj, gdje se na svodovima i stropovima nalaze jasni prikazi klip kukuruza i kaktusa. „Prema
službenoj povijesti, sjeme indijskog kukuruza prvi u Europu i Afriku donijeli istraživači iz 16.
stoljeća...", napominju Knight i Lo S obzirom na to da je crkva Rosslyn dovršena 1486., šest
godina prije nego što Kolumbo zaputio preko Atlantika, a rezbarije su sastavni dio konstrukcije,
„ima siguran dokaz da su ljudi koji su davali upute zidarima crkve Rosslyn morali posjet Ameriku
barem četvrt stoljeća prije Kolumba”, komentiraju Knight i Lomas.
Premda ti autori priznaju da tragovi templarske prisutnosti u pretkolumbovsk Novom svijetu
nisu posve sigurni, ipak pridonose sumnji da su kasniji, templari potaknuti slobodni zidari Bacon
i Raleigh znali više o „Novoj Atlantidi” nego što prije mislilo.
Također su objasnili da šesnaestostoljetni njemački redovnik po imen Waldseemiiller, koji je
prvi napisao da je Amerika nazvana po istraživaču Amcri Vespucciju, nije znao ništa o
templarsko-mandejskoj legendi o „Merici”. Redovn je čuo za novootkrivenu zemlju „Ameriku” i
za istraživača Vespuccija te jednostav -povezao to dvoje. „Waldseemiiler je pogodio ime, ali ne i
tumačenje”, kažu Knight Lomas. „Vrlo brzo nakon što je napisao te riječi, shvatio je svoju
pogrešku te javi* povukao svoju tvrdnju da je Amerigo Vespucci otkrio Novi svijet - ali tada je
već bil prekasno...”
„Standardna historiografska fraza o podrijetlu imena Novoga svijeta koja rutinski iznosi potječe
u cijelosti od glupava nesporazuma jednoga neuglednog sveć J nika koji nikad nije putovao dalje
od nekoliko kilometara od [svojega] samostana... n francusko-njemačkoj granici”, komentiraju
oni.
Bez obzira na to jesu li templari pristali u „la Merici” početkom 14. stoljeća mogli su lako imati
veze s njezinim otkrićem. Prema Baigentu i Leighu, templari su u sklonom im Portugalu bili
odriješeni od optužbi nakon istrage te su potom promijenili ime u Kristovi vitezovi, posvetivši se
uglavnom pomorskim istraživanjima. „Vasc da Gama bio je Kristov vitez, a princ Henrik Pomorac
bio je veliki meštar tog reda", napominju oni. „Brodovi Kristovih vitezova plovili su pod
poznatim crvenim križem. I pod istim su križem tri karavele Kristofora Kolumba preplovile
Atlantik i stigle do Novoga svijeta. Sam je Kolumbo bio oženjen kćeri bivšega Kristova viteza i
imao je pristup svekrovim kartama i dnevnicima.”
I dok će se o templarskim vezama s Amerikom raspravljati još neko vrijeme, čini se da nema
previše sumnje u to da su mnogi članovi reda - kao i njihovo blago, i u dokumentima i u zlatu -
otputovali sa svojom flotom u Škotsku.
Škotska, za koju su se tada borili Engleska i Robert I. Bruce, bila je savršeno utočište pred
progonima za red koji se ubrzo proširio izvan Francuske. Na poticaj pape Klementa V., druge su

212
zemlje počele uhićivati templare i napadati njihove posjede. Flngleski kralj Eduard II. isprva je
oklijevao krenuti na templare, ali je kao zet kralja Filipa na koncu pokrenuo mlitavu akciju.
Nekoliko je templara uhićeno, ali uglavnom su blago kažnjeni, primjerice pokorom u samostanu
ili opatiji. Imovina templara predana je redu hospitalaca.
Dvije godine nakon početka napada na red, Eduard je napokon naredio da se uhite svi templari
koji su ostali pod njegovom kontrolom u Škotskoj, tada pod engleskom okupacijom. Njegovi su
ljudi uspjeli zatvoriti točno dva čovjeka, jedan od njih bio je Walter de Clifton, templarski
meštar. Prilikom ispitivanja Clifton je otkrio da su njegovi kolege templari pobjegli „preko
mora", što je još jedan dokaz da su templari možda otišli za Ameriku.
Škotska Roberta I. Brucea bila je druga priča, sa svojom dugotrajnom povezanošću s
templarima. Prema Gardneru, veliki meštar Paycns sastao se sa škotskim kraljem odmah nakon
koncila u Troyesu, a sveti Bernard spojio je Keltsku crkvu sa svojim cistercitskim redom.
Vitezove templare poticao je i podupirao niz škotskih kraljeva, počevši od kralja Davida, i stekli
su priličnu imovinu ondje.
Za vrijeme progona templara kralj Robert imao je sve razloge da ih ne progoni - jedini je po
rođenju imao podršku svojih predaka, bio je u ratu s Eduardom II. i izopćila ga je Katolička crkva
zbog rata protiv Eduarda, Filipova zeta. Izoliran i od Crkve i od susjeda, Robertu je dobro došla
svaka pomoć.
Flngleske blokade zatvorile su uobičajene putove s kontinenta prema Škotskoj. „Ali, jedan važan
put bio je otvoren”, tvrde Baigent i Leigh, „od sjeverne obale Irske, uključujući ušće rijeke Foyle
u Londonderryju, do Bruceovih posjeda u Argyllu, Kintyreu i morskom tjesnacu Juri... Tako su
templarski brodovi, oružje, materijal, borci i, možda, blago mogli naći put do Škotske, dajući
ključna pojačanja i sredstva za Bruceovu stvar."
Premda službena povijest ne pripisuje templarima zasluge za Bruceovu pobjedu nad Englezima,
istraživači su otkrili važan razlog da se smatra kako je upravo to bio slučaj. Nekoliko masonskih
autora je glatko ustvrdilo da su templari bili medu Bruceovom vojskom.
Bitka kod Bannockburna, koja je osigurala škotsku nezavisnost, vođena je 24. lipnja 1314.
godine. Prilično je značajno da je to bio dan svetog Ivana, jedan od najvažnijih dana u godini za
templare, koji su štovali tog sveca.
Tobože kako bi pomogao garnizonu pod opsadom u tvrđavi Stirling, ulazu u Škotsko visočje,
kralj Flduard mobilizirao je više od 20 000 vojnika, povrh 10 000 koji su se već nalazili u
stirlinškom garnizonu. Bilo je očito daje nastojao uništiti Brucea, a ne jednostavno pojačati
Stirling. Kralj Robert mogao je skupiti manje od 10 vojnika, pa su mu se, nadmašenom gotovo u
omjeru jedan naprema tri, šanse pobjedu činile slabašnima.
Dvije su se sile sukobile u okolici tvrđave Stirling i žestoko se borile cijeli lako su točni podaci o
borbi neodređeni, čini se daje „svježa snaga” stigla baš kad bitka prelamala.
Ta je nova snaga bila dovoljna da nagna kralja Eduarđa i njegovih 500 naj ljih vitezova da
napuste bojište, što je izazvalo paniku među preostalim engle snagama. „Povlačenje se brzo
izrodilo u potpuni bezglavi uzmak, sva engleska voi ostavljala je svoje zalihe, prtljagu, novac,
zlatno i srebrno posuđe, oružje, oklo opremu”, izvještavaju Baigent i Leigh.
Ti autori smatraju da je kontingent templara, s njihovim uočljivim dugim dama i stjegovima s
crvenim križem, bio ta „svježa snaga” koja je unijela strah u Eduarda i njegovih ljudi. Drugi
autori to potvrđuju. Gardner piše da je jedan11 obitelji Saint-Clair zapovijedao vitezovima
templarima u bitci kod Bannockbur Mackey piše da masonski povjesničari spominju odlikovanja
„prvi put dodijeljena bojištu kod Bannockburna, kao nagradu za smionost koju je pokazala
glavnina tr plara pomogavši Bruceu u toj nezaboravnoj pobjedi”.

213
Na datum te bitke templari navodno više nisu postojali, (.rodine 1312. red službeno raspustio
papa na uporno zahtijevanje kralja Filipa, a 1314. posljednji slu beni veliki meštar reda Jacques
Molay spaljen je na lomači u Parizu.
Molay je, prema devetnaestostoljetnom autoru Eliphasu Leviju, organizi „okultnu masoneriju”,
to jest, pridodao je johanitsku herezu tajnom znanju templa povezanom s putovanjem Marije
Magdalene u Europu s Isusovom djecom.
Johaniti su dobili ime po Ivanu Krstitelju, kojega su smatrali pravim biblijski mesijom, a Isusa tek
sporednom figurom u vrijeme prije židovske pobune u Palestini Johaniti, koji su tvrdili da su
naslijedili svoje tajno znanje, vjerovali su da je Isus,» „Ješua pomazanik”, bio zapravo smrtnik
upućen u Ozirisov kult. Smatrali su da ' priča o djevici Mariji izmišljotina kasnijih autora kako bi
se opravdalo njegovo nez konito rođenje.
„Johanitska sljedba shvatila je da se naziv ‘Krist' nije primjenjivao samo Isusa", objašnjavaju
Picknett i Prince, „izvorna grčka riječchristosnaprosto je znači! oomazanik’ - što je izraz koji se
mogao primjenjivati na mnoge, uključujući kralj ve i rimske dužnosnike. U skladu s tim,
johanitski su vođe uvijek i sami preuzima naziv ‘Krist’. Znakovito je da Filipovo evanđelje iz Nag
Hammadija primjenjuje nazi Krist' na sve upućene u'gnosticizam.”
Levi čak tvrdi da je veliki meštar P&yens bio upućen u tajne johanitske sijed prije nego što je
stao na čelo vitezova templara. Tu ideju podupire tvrdnja masonsko vođe Barona von Hunda,
koji je izjavio da mu je iznijeta „prava povijest” slobodnih zidara. Prisjetimo se da je Von Hund
stvorio Red strogog obreda u Njemačkoj. Isprval je bila poznata pod nazivom Braća Ivana
Krstitelja. Također, nagađalo se da masonski obred koji uključuje smrt Hirama Abifa zapravo
simbolizira mučeništvo templarskoga meštra Molayja.
Ako je uistinu templarska elita bila nadahnuta učenjima johanita, koje je prenio veliki meštar \
1olay, jasno je zašto su crkvene vlasti ustrajale na njegovoj smrtnoj kazni. Drugi bi razlog mogao
biti taj daje Molay porekao ranije priznanje da su neke optužbe protiv vitezova templara istinite.
Molay, koji je stupio u templarski red 1265. godine, borio se u Siriji i kasnije je bio stacioniran u
templarskoj bazi na Cipru. Izabran je za velikoga meštra oko 1298. godine. Krajem 1306. ili
početkom 1307. bio je pozvan pred papu Klementa V., navodno radi razgovora o ponovnom
osvajanju Svete Zemlje. Umjesto toga je ispitivan o optužbama protiv reda koje je iznio kralj
Filip. Tog sudbonosnog petka trinaestog Molayje uhićen te je dao svoje prvotno priznanje,
najvjerojatnije pod mukama.
Bio je prisiljen pisati braći templarima i nagovarati ih da se predaju i priznaju optužbe.
Molayjeve molbe za papinom osobnom presudom pokazale su se uzaludnima. Stoga je u ožujku
1314. godine, nakon što su ga tri kardinala osudila na doživotnu tamnicu, povukao svoje
priznanje. Kao heretik recidivist predan je Filipovim službenicima, koji su ga spalili na lomači
blizu katedrale Notre-Dame, čiju su gradnju inicirali templari.
Prema legendi, dok je plamen palucao oko njega, Molay je povikao da će mu se i papa Klement i
kralj Filip pridružiti pred Bogom u sljedećih godinu dana. Obojica su zaista bila mrtva prije nego
što je protekla godina. Neki vjeruju da su ih otrovali prikriveni templari, dok drugi smatraju da je
njihova smrt posljedica Molayjeve kletve.
Knight i Lomas tvrde da su povezali Molayjevu smrt s jednom modernom kontroverzijom.
„Pokrov u kumranskom/masonskom stilu koji je uzet iz pariškoga hrama vitezova templara i
iskorišten za zamatanje izmrcvarena tijela velikoga meštra putovao je s de Molayjem do doma
Geoffreyja de Charneyja, gdje je opran, složen i spremljen u ladicu. Točno 50 godina poslije,
1357., četiri metra dug komad lana izvađen je iz spremišta i javno izložen u Liveyju... taj dugački
pokrov danas se naziva Torinskim platnom", pišu oni.
U drugim dijelovima Europe većina templara obrijala je sumnjive brade i izmiješala se s običnim
stanovnicima. Nekolicini je suđeno, proglašeni su nevinima i pušteni. U Njemačkoj su zastrašeni

214
suci puštali templare, koji su se odmah pridruživali drugim redovima kao što su Kristovi vitezovi,
teutonski vitezovi ili hospitalci.
Hospitalci su nastali oko 1070. godine - prije Prvog križarskog rata - kad je skupina talijanskih
trgovaca u Jeruzalemu osnovala bolnicu posvećenu svetom Ivanu. Nakon što su križari zauzeli
grad 1099. godine, hospitalci su se organizirali kao red te je izabran veliki meštar. Premda isprva
nisu bili vojnički red, vitezovi svetog Ivana, poznati jednostavno kao hospitalci, postajali su
borbeniji kako su se templari sve više isticali.
Nakon gubitka Svete Zemlje hospitalci su uzmaknuli na Cipar zajedno s templarima. Poslije
uništenja templara hospitalci su stekli dobar dio njihove imovine, što je samo povećalo njihov
već razvijen i moćan red. Kasnije su bili prisiljeni povući se Rodos. Kad su nakon treće opsade
Turci napokon osvojili taj otok 1522. godine, se preselio na otok Maltu, gdje je postao Suvereni
vojnički malteški red ili jednosta* Red malteških vitezova.
Danas je sjedište malteških vitezova u Rimu, pod izravnim papinim nadzor i više od 40 država
priznaje ih kao suverenu naciju. Britanski ogranak, poznat ' Vitezovi svetog Ivana Jeruzalemskog,
protestantski je red sa sjedištem u Londo a predvodi ga kralj ili kraljica. Prema Davidu lekeu:
„Katoličko i protestantsko k ustvari su ista organizacija na najvišoj razini. Oba su ista sila, kao što
su bili, i j teutonski vitezovi. Svi su bili uključeni u iste stvari, uključujući bankarstvo, i kori:, su se
istim pokvarenim, beskrupuloznim metodama da dobiju ono što žele.”
Medu modernim Amerikancima povezanim s malteškim vitezovima jesu poko : direktori CIA-e
William Casey i John McConne, predsjednik Chryslera I^ee lacoc kolumnist William F Buckley,
Joseph R Kennedy, američki veleposlanik u Vatik William Wilson, Clare Boothe Luce i bivši
američki ministar vanjskih pos Alexander Haig. Dr. Luigija Geddu, poglavara Katoličke akcije,
odlikovali su teški vitezovi za njegovo povezivanje Vatikana, CIA-e i Europskoga pokreta Jose
Retingera, „oca Bilderberga". „Danas se smatra da je malteški red jedan od glavn
komunikacijskih kanala između Vatikana i CIA-e”, pišu Baigent, Leigh i Lincoln.
„Danas ima ni više ni manje nego pet organizacija koje se na ovaj ili onaj na» pozivaju da izravno
potječu od [templara]”, napominju Baigent i Leigh. Flospita malteški vitezovi, vitezovi svetog
Ivana, slobodni zidari i rozenkrojceri, i možda ' neki, tvrde da vuku podrijetlo od vitezova
templara, s njihovim ezoteričnim znanj stečenim ispod Salomonova hrama.
Kako su te skupine postajale isprepletenije, granice članstva postajale su sve ne : snije. Baigent i
Leigh napominju da raspolaganje templarskom imovinom u Škot ukazuje na „nešto sasvim
izvanredno... nešto što gotovo u cijelosti zanemaruju pov sničari... Više od dva stoljeća - od
početka 14. do sredine 16. - templari su u Škotsk čini se, bili zapravostopljenis hospitalcima.
Iako se tijekom tog razdoblja često aludi najedan zajednički red -‘Red vitezova sv. IvanaiHrama
[naglasak u izvorniku]
Malteški vitezovi preživjeli su srednjovjekovne progone udruživši se s Vatikan pa čak i
sudjelujući u progonu njegovih neprijatelja. Slično su mnoge europ kraljevske obitelji, i same
prisvajači prijestolja Merovinga i drugih, surađivale Vatikanom kako bi održale nepromijenjeno
stanje. Te se obitelji katkad spominju k „crno plemstvo”.
No, još jedan red osnovan specijalno radi borbe protiv neprijatelja Vatikana zaštite crkvenih
tajni bili su isusovci. Taj je red, poznat kao Družba Isusova, utei ljio 1540. godine Ignacije Loyola,
vojnik koji je postao svećenik, brzo pretvorivši organizaciju u agresivnu ratobornu silu
usmjerenu podjednako protiv heretika i p testanata. Upravo je struktura isusovaca poslužila
Adamu Weishauptu kao šabl za njegove iluminate.
Ali, čak su i ratoborni isusovci bili osjetljivi na privlačnost templarskoga znanja, l ijekom
vremena mnogi su se isusovci možda previše približili herezama toga doba. Počeli su se opirati
autoritetu Rimske crkve i njezinoj moći nad vladama, a posljedica je bila daje papa Klement XIV.

215
zabranio red 1773. godine. Ali, nužnost obrane Crkve primorala je papu Pija VII. da 1814. godine
ponovno uspostavi isusovački red, sa svim bivšim pravima i povlasticama.
Budući da djelovanje kralja Filipa protiv templara nije uspjelo u cijelosti istrijebiti pristaše reda.
a čak ni ratoborni isusovci nisu bili posve pouzdani, nastojanje da se uklone svi neprijatelji Crkve
preuzela je zloglasna inkvizicija, koja se primaknuta dovršetku tog zadatka u sljedećih nekoliko
stoljeća.
Djelujući u ime niza papa, franjevci i dominikanci provodili su neopisiva mučenja za vrijeme
katoličke inkvizicije. Godine 1480. inkvizicija je povratila izgubljeni zamah kad je veliki inkvizitor,
dominikanac Tomas de Torquemada, pokrenuo španjolsku inkviziciju, usmjerenu ponajprije
protiv muslimana i Zidova. Godine 1486. popis vjerskih zločina uključivao je štovatelje Sotone,
travare, primalje i praktički svakoga tko se ne slaže s crkvenom dogmom ili mjesnim društvenim
vrijednostima.
Strašna inkvizicija, isprva začeta kako bi kontrolirala katare za vrijeme Albigenške križarske
vojne, nije u cijelosti ukinuta sve do 1820. godine. ,,U međuvremenu, oni iz privilegiranih klasa
koji su imali prave ezoterične vještine i hcrmetičko znanje bili su primorani obavljati svoje
poslove u tajnosti svojih loža i ilegalnih klubova”, napominje Gardner.
„Nekoć cijenjeno znanje templara potaknulo je progon od strane dominikanaca inkvizitora u 14.
stoljeću. Tada je u povijesti kršćanstva nestao posljednji trag slobodnoga mišljenja”, dodaje on.
Dok je Molayjeva smrt dokrajčila javnu moć vitezova templara, čini se da nije upitno kako je red
preživio i stopio se s drugim tajnim društvima. „Danas povijesne knjige i enciklopedije
jednodušno obznanjuju da su vitezovi templari nestali u 14. stoljeću. Posve su u krivu”, izjavljuje
Gardner. .Viteški vojnički red jeruzalemskoga Hrama [ažurirani naziv vitezova templara] - različit
od kasnije stvorenih masonskih templara - i dalje cvjeta u kontinentalnoj Europi i Škotskoj.”
„Nakon mračnih događaja koji su pratili službeno suzbijanje templara, red je prešao u ilegalu i
nastavio utjecati na mnoge druge organizacije”, slažu se Picknett i Prince. „Postupno je izašlo na
vidjelo da su templari nastavili postojati kao rozenkrojceri i slobodni zidari, a znanje koje su
stekli prenijeto je tim društvima."
Iza vitezova templara vreba jedno od najzagonetnijih tajnih društava: slabo poznati Sionski
priorat, još jedna skupina opsjednuta politikom s neortodoksnim religijskim nazorima.

216
Sionski priorat
Ako su tvrdnje nekoliko novijih autora točne,Prieure de Sionili Sionski pr možda je jedno od
najstarijih i najmoćnijih tajnih društava u povijesti.
Navodno je bio pokretačka snaga iza stvaranja moćnih vitezova templara, a a vi pokazuju da su
među prioratskim vodstvom bila takva imena kao što su Leo da Vinci, Robert Fludd,sirlsaac
Nevvton, Victor Hugo i umjetnik Jean Coct Navedeno je 26 bivših velikih meštara tijekom 700
godina povijesti. No, javnost znala za tu skupinu sve do sredine 20. stoljeća, što je pothranilo
sumnje da je cif stvar prevara.
Tek je sredinom 1950-ih godina - uglavnom u Francuskoj - javnost prvi saznala za Priorat, što
označava religioznu ustanovu, nešto poput opatije.
Sporadični novinski članci, počevši od 1956. godine, govorili su o „tajni okružuje gradić u
Langudeocu po imenu Rennes-le-Chateau. Isprva se činilo da ta priča slabo razlikuje od drugih
priča o lokalnom skrivenom blagu koje su se ruši pronaći gotovo svuda. Ali, kako su prolazile
godine i sve više informacija izlazilo vidjelo, priča o Prioratu dobivala je sve veće značenje.
„Tajna” Rennes-le-Chateaua uključivala je katoličkoga svećenika po imenu Fra Berenger
Sauniere, koji je dodijeljen gradskoj župi 1885. godine. Mladi i dobro obraze ni Sauniere
premješten je u zabit nakon što je po svoj prilici razljutio nekog nadrede Međutim,
tridesettrogodišnji svećenik odlučio je to iskoristiti na najbolji način.
Sauniere se, blisko surađujući s osamnaestogodišnjom domaćicom Ma Denarnaud, brinuo o
svojoj župi i još nalazio vremena za lov i pecanje. „Pohlepno čitao, usavršio svoj latinski, grčki [i]
latio se učenja hebrejskoga”, napominju Baige Leigh i Lincoln. Također je odlučio obnoviti
gradsku crkvu, koja je bila posveć Mariji Magdaleni 1059. godine, a stajala je na vizigotskim
ruševinama iz 6. stoljeća.
Godine 1891., dok je radio u crkvi, Sauniere je pomaknuo kameni oltar i otk da je jedan njegov
potporanj šupalj te da sadrži četiri pergamenta - dvije genealog' koje datiraju od 1244. do 1644.
godine i dvije poslanice koje je 1780-ih godina napJ sao bivši župnik, opat Antoine Bigou.
Bigouovi tekstovi bili su neobični i činilo se da su napisani različitim šifra „Neke su od njih
fantastično zamršene, nadmašujući čak i računalo, i neodgonetlj bez potrebnog ključa”, tvrde
Baigent, Leigh i Lincoln.
Saunierc je odnio otkriće svojem nadređenom, biskupu iz obližnjeg Carcassonca, koji ga je
poslao u Pariz da se sastane s glavnim direktorom sjemeništa Saint Sulpice. Kasnije je otkriveno
da je ranijih godina to sjemenište bilo središtem neortodoksnog društva zvanogCompagnie du
Saint-Sacrement,koje se smatralo paravanom Sionskog priorata. Ako je tomu bilo tako, to bi
objasnilo kako su članovi Priorata doznali za Sauniereovo otkriće.
Što god bilo u tim dokumentima, posve je preusmjerilo Sauniereov život. „Jer tijekom svojeg
kratkog boravka u Parizu, Sauniere se počeo kretati među gradskom kulturnom elitom, čiji su
mnogi pripadnici prtljali s okultizmom”, napominju Vankin i Whalen. „Prema tadašnjim
glasinama, seoski je svećenik imao avanturu s Emmom Calve, slavnom opernom divom koja je
ujedno bila vrhovna svecenica pariškoga ezoteričnog podzemlja. Kasnije će ga redovito
posjećivati u Rennes-le-Chateauu.”
Ne samo da je Sauniere navodnim posjetom Parizu stekao nove prijatelje na visokim
položajima, nego se i silno obogatio. Istraživači procjenjuju da je prije iznenadne smrti 1917.
godine potrošio nekoliko milijuna dolara na izgradmu i obnavljanje u gradu. Za vrijeme rada,
nakon povratka iz Pariza, Sauniere je otkrio još nešto - malu grobnicu ispod crkve koja je
navodno sadržavala kosture.
Počeo se ponašati posve čudno. Ostrugao je latinski zapis na nadgrobnom spomeniku jednoga
člana ugledne lokalne obitelji Blanchefort, ne shvaćajući da su kopije već načinjene. Zapis u
prijevodu glasi: „Kralju Dagobertu II. i Sionu pripada ovo blago i on tu leži mrtav.” Počeo je

217
skupljati bezvrijedne poštanske marke i kamenje zajedno sa skupim rijetkim porculanom i
tkaninama.
Ali, unaprijedio je i gradsku cestu i vodoopskrbu, opremio golemu knjižnicu te sagradio zoološki
vrt, raskošnu ladanjsku kuću po imenuVilla Rethaniai okruglu kulu po imenuTour Magdalaili
Magdalska kula, a sve je to ukazivalo na neočekivano bogatstvo.
U obnovljenoj crkvi Sauniere je podigao čudan kip demona Asmodeja — „čuvara tajni i skrivenih
blaga te, prema drevnoj židovskoj legendi, graditelja Salomonova hrama”. Ispunio je obnovljenu
crkvu oslikanim panelima, od kojih je jedan prikazivao Isusovo tijelo koje nose prema grobnici.
No, pun Mjesec na tom panelu naveo je Baigenta, Leigha i Lincolna da posumnjaju kako se
možda radi o tome da je tijelo kradom izvađeno iz grobnice u gluho doba noći. Iznad ulaza u
crkvu dao je uklesati riječi na latinskomTerribilis EstLjocusIste,što znači „Ovo je mjesto strašno.”
Možda jc Sauniere ponavljao Jakovljeve riječi izKnjiga postanka28:17, koji je rekao „Kako je
strašno ovo mjesto!” nakon što je shvatio da je našao „Nebeska vrata”.
Neuobičajeni posjetitelji dolazili su u grad, uključujući nadvojvodu Ivana Habsburškog, bratića
austrijskoga cara Franje Josipa. „Kasniji bankovni izvještaji otkrivaju da su Sauniere i nadvojvoda
isti dan otvorili jedan za drugim račune”, napominje autorski trio, „i daje potonji [prenio]
značajnu svotu prvom."
Sauniere je počeo iskazivati drsku samostalnost spram crkvenih nadređenih, odbijajući odati
izvor svoga novootkrivenog bogatstva ili prihvatiti premještaj iz Rennes-le-Chateaua, gdje su on
i njegova domaćica viđeni kako neprekidno na groblju oko crkve. Kad je zagustilo, Vatikan je
ipak podržao Saunicrea, što je pokazatelj važnosti njegovih otkrića.
7. siječnja 1917. godine - na službeni blagdan sjemeništa Saint-Sulpice. je prvi put konzultirao
stručnjake o svojim otkrivenim dokumentima, kao i dan je bio uklesan na Blanchefortovu
nadgrobnom spomeniku koji je obrisao i samo dana nakon što je njegova domaćica
neobjašnjivo naručila lijes - Saunierea je i nada udarila kap. Obližnji je svećenik pozvan da mu
pruži posljednju pomast, „vidljivo potresen" odbio je to učiniti nakon što je saslušao
Sauniereovu ispoviied nikad nije dospjela u javnost.
Marie Denarnaud šutjela je o Sauniereovim aktivnostima, živeći mirno u Bethaniji. Pred kraj
života prodala je vilu jednom čovjeku kojemu je obećala tajnu koja će ga učiniti i bogatim i
moćnim. Nažalost, i ona je umrla od kapi nego što je prenijela tu tajnu.
Tako je počela zagonetka Rennes-le-Chateaua. „Nagađanja o pravoj ii Sauniereova otkrića
varirala su tijekom godina”, pišu Picknett i Prince, „najp nija bila je pretpostavka da je našao
skriveno blago, dok su drugi smatrali da se r o nečem kudikamo čudesnijem, poput Zavjetnoga
kovčega, blaga iz Jeruzalems hrama. Svetoga grala ili čak Kristova groba... Priorat tvrdi daje
Sauniere otkrio p mente s genealoškim podacima koji dokazuju da je merovinška dinastija
preživje Dvije se stvari čine sigurnima u ovoj priči - da je Sauniere očito našao nešto što je neka
osoba ili skupina ljudi bila spremna isplatiti mu veliku svotu i da je n; vio tražiti nešto cijeli život.
Čini se jednako jasnim da su njegovi nadređeni u C prešutno odobravali ono što je Sauniere
činio. Jedan dužnosnik Priorata čak pr~* stavlja da su Saunierea dobro plaćali visoki crkveni
dužnosnici i za trud i za šutn Prema jednom izvještaju, još jedan svećenik, po imenu Antoine
Gelis, bioi blizak Sauniereu i također je došao do značajne svote novca. Što god je Gelis zn toj
situaciji, umrlo je s njim u studenom 1897. godine kad je stari svećenik pron nasmrt pretučen u
svom domu. Pojedinosti njegove smrti nestale su iz crkvenih z sa pa su se morale rekonstruirati
iz policijskih i sudskih izvještaja.
Godine 1969., Henry Lincoln, dokumentarni producent britanskog BB čitao je o toj zagonetki
dok je bio na odmoru u Francuskoj. Ubrzo je ujedinio sna romanopiscem Richardom Leighem i
fotoreporterom Michaelom Baigentom kako istražili priču koja je potom rezultirala s nekoliko

218
televizijskih emisija, kao i s knji' bestselerom iz 1982. godineSveta krv, Svetigral.Taje knjiga
iznijela priču o Prior pred međunarodnu javnost.
To ih je istraživanje odvelo od Rennes-le-Chateaua i obitelji Blanchefort vitezova templara i
katara te reda zvanog Sionski priorat. Bertrand de Blanch bio je četvrti veliki meštar vitezova
templara i upravljao je iz preceptorata u oko Rennes-le-Chateaua. Utvrđeno je da su se
Blanchefortovi borili na strani katara i je Bertrand bio štićenik osnivača templara Andrea de
Montbarda.
Baigent, Leigh i Lincoln otkrili su da su, dok je Blanchefort predvodio red, templari bili poslani u
okolicu Rennes-le-Chateaua, gdje su sudjelovali u opsežnim iskapanjima. Nagađaju da je to
mogao biti zadatak zakapanja i čuvanja blaga otkrivenog ispod njihova prebivališta u
Jeruzalemu. Njihova se sumnja pojačala kad su saznali da kad je kralj Filip pokrenuo uhićenja
članova reda u cijeloj zemlji 1307. godine, samo su templari kod Rennes-le-Chateaua ostavljeni
na miru. Valja spomenuti da su za vrijeme Drugoga svjetskog rata i njemački vojnici navodno
vršili opsežna iskapanja oko Rennes-le-Chateaua, očito tragajući za svetim relikvijama, što je
dramatizirano u dvama filmovima o Indiani Jonesu redatelja Stevena Spielberga.
Tri su britanska istraživača prikupila materijale o Prioratu, uključujući brojne knjige francuskog
autora Cerarda de Sedea, za kojega je otkriveno da je bio povezan s nekim Pierreom
Plantardom de Saint-Clairom, dužnosnikom modernoga Sionskog priorata. Istražujući u
francuskoj Nacionalnoj knjižnici analizirali su mikrofilm s dokumentima zvanimDossiers
secretsiliTajni dosjei,koji su navodno pratili podrijetlo Sionskoga priorata sve do vremena
križarskih ratova i blisko povezivali to društvo s vitezovima templarima. Ti su dosjei nabrajali
bivše velike meštrc Priorata, iznosili iscrpnu povijest i čak tvrdili da je Sauniere radio za red dok
je boravio u Rennes-le-Chateauu. S obzirom na to da ti dokumenti datiraju iz 1950-ih godina, ali
nisu arhivirani sve do sredine 1960-ih polemike o njihovoj autentičnosti i dalje se vode, bez
konačnog dokaza ni za jednu stranu, slično kao u slučaju dokumenata MJ-12 u SAD-u.
„Jedna zanimljiva značajka tih dosjea jest čvrst i skriven zaključak da su autori imali pristup
službenim Vladinim i policijskim dokumentima”, napominju Picknett i Prince, koji su općenito
ciničniji od drugih autora spram informacija o Prioratu. Oni izvještavaju da kritičari priče o
Prioratu tvrde kako ta skupina nije postojala sve dok se ime nije prvi put pojavilo u javnosti
1950-ih godina i da je cijela ideja spletka „rojalista s beskrajnom iluzijom o veličajnosti”.
Baigent, Leigh i Lincoln uzvraćaju na to tvrdnjom da još uvijek postoji barem jedna povelja od
kralja Luja VII. zaOrdre de Sionu Orleansu, zajedno s papinskom bulom koja potvrđuje posjede
tog reda, a potječe iz 1178. godine. Objašnjavaju da su mnogi dokumenti koji se odnose na red
uništeni za vrijeme njemačkog bombardiranja Orleansa 1940. godine.
Imena povezana s templarima i slobodnim zidarima pojavljuju se tijekom njihove istrage: Marie
de Saint-Clair, potomkinja Henrvja Saint Claira povezanog s crkvom Rosslvn, navodno je bila
udana za Jeana de Gisorsa, navodno prvoga samostalnoga velikog meštra Sionskog priorata;
Rene d' Anjou koji je, između ostalih, nosio naslov „jeruzalemskoga kralja”, koji označava
podrijetlo od templarskog grofa od Anjoua, na popisu je kao veliki meštar Siona od 1418. do
1480. godine; veliki Leonardo da Vinci na popisu je kao veliki meštar Priorata od 1510. do 1519.
godine; Robert Fludd, prijateljsiraFrancisa Bacona i engleskih kraljeva, na popisu je kao veliki
meštar Priorata od 1595. do 1637.; Johann Valentin Andrea, svećenik povezan s hesenskim
slobodnim zidarima, smatran autorom rozenkrojcerskih manifesta, naveden je kao veliki meštar
od 1637. 1654.; Robert Boyle, član Baconova „nevidljivoga koledža" koji je navodno podučav
alkemijisiraIsaaca Nevvtona, služio je od 1654. do 1691.; dok je slavni slobodni /.' Newton
zamijenio Boylea kao veliki meštar od 1691. do 1727. godine.
Drugi veliki meštri navedeni uDossiers secretsdobar su pokazatelj koliko duD seže Priorat. Među
njima su Charles Radclyffe, bratić Bonnieja Princea Charlie, Charles de Lorraine, koji je služio kao

219
veliki meštar teutonskoga reda koji su nad nuli templari; Maximilian de Lorraine, Charlesov
nećak, mentor glazbenika Fra Josepha Haydna, Wolfganga Amadeusa Mozarta i Ludwiga van
Beethovena; Vict Hugo, lorenski aristokrat i autorZvonara crkve Notre-DameiJadnika; skladat
Claude Debussy, među čijim su drugovima pisac Oscar Wilde, pjesnik W. B. Yeat romanopisac
Marcel Proust; operna diva Emma Calve; i mladi svećenik iz Rennes-1 Chateaua Berenger
Sauniere.
Na temelju svojeg istraživanja, Baigent, Leigh i Lincoln prihvatili su kao „ncov pomu povijesnu
činjenicu" da je Sionski priorat, pod različitim imenima u različit vremena, bio tajno društvo iza
vitezova templara te da je preživio njihovo uništenje u 14. stoljeću. U najmanju ruku, uDossiers
secretstoji da su članovi Priorata - člano 5 obitelji Gisors, Anjou i Saint-Clair, uključujući Hugha de
Payensa i Godefreyja d Bouillona - bili među osnivačima templara.
Također vjeruju da Priorat postoji i danas te da „djeluje u sjeni, iza kulisa, i da ja orkestrirao
određene ključne događaje u povijesti Zapada”. Neizrečen je zaključak da su članovi Priorata bili
umiješani u jezgru slobodnoga zidarstva, iluminata i Okruglih stolova.
„Jasan i proglašen ciljPrieiirede Siona",prema trojici autora, „povratak je merovinške dinastije i
loze - ne samo na francusko prijestolje, nego i na prijestolja svit ostalih europskih država."
Kažu da su članovi Priorata djelovali preko slobodnih zidara u 19. stoljeću kako bi obnovili Sveto
Rimsko Carstvo, kojim su zajedno trebali vladati habsburška dinastija i reformirana Rimska
crkva. Taj je plan osujetio tek Prvi svjetski rat i pad europskih kraljevskih dinastija.
l ijekom godina Priorat - koji je po svoj prilici baštinio, ako ne i potaknuo, templarska otkrića u
Jeruzalemu - bio je zaokupljen ne samo kraljevskim lozama nego i heretičkim znanjem katara i
starijih sljedbi.
„Najednom, vijugava povijest Europe zadobiva dramatičan, kohezivan zaplet", napominju
Vankin i Whalen. „Crkveni progon katara, tajni dogovor Rima za umorstvo [merovinškog] kralja
Dagoberta, uspješna zavjera pape Klcmenta V i francuskog kralja Filipa IV. za suzbijanje moćnih
templara - sve su to bila nastojanja da se iskorijeni... Isusova loza... Jer ona je predstavljala ništa
manje nego suparničku crkvu s izravniiom vezom s naslijeđem Isusa Krista nego što bi je Vatikan
ikad mogao svojatati.”
U jednom ranijem djelu, Vankin navodi razlog za svoje vjerovanje da je Crkva sakrila dokumente
koji se odnose na Isusa, kako sugeriraju izvještaji templara i Priorata. „Dva su moguća
objašnjenja za nedostatak takvog spisa ”, piše on. ..Prvo, Isus nikad nije postojao - on je u
cijelosti izmišljena osoba. Drugo, i po meni vjerojatnije, povijesni su zapisi o Isusu cenzurirani
kako bi se osiguralo da nijedna postojeća informacija ne proturječi ‘službenoj’ Isusovoj
biografiji, što daje Crkvi opravdanje za vladanje. () kojemu se god scenariju radilo, priča o Isusu
sadrži mnoge opasne tajne.” Kako je ranije spomenuto, Baigent, Leigh i Lincoln došli su do
zaključka da se zloglasniProtokoli siomkih mudracaodnose na Priorat. Nakon mnogo
istraživanja, trio je zaključio da se protokoli temelje na stvarnom dokumentu koji nema ništa s
međunarodnom židovskom zavjerom, nego je umjesto toga objavljen preko „neke masonske
organizacije ili masonski orijentiranoga tajnog društva koje je sadržavalo riječ ‘Sion ... [i] lako je
mogao sadržavati plan za stjecanje vlasti, infiltriranje među slobodne zidare i kontroliranje
društvenih, političkih i ekonomskih institucija."
Što god Priorat bio danas, premaDossiers secrets,osnovao ga je 1090. godine Godefrev de
Bouillon, vojvoda od Donje Lorraine i naočiti potomak Karla Velikog, koji je vodio Prvi križarski
rat za osvajanje Jeruzalema. Međutim, u drugim dokumentima Priorata stoji da red nije
osnovan do 1099. godine kad je Jeruzalem osvojen, a njegovi stanovnici masakrirani. U tom
tekstu stoji i da je Bouillonov najmlađi brat dugovao svoje prijestolje Prioratu i da je, štoviše,
njegov brat Balduin I. od le Bourga postao jeruzalemski kralj. Naslijedio gaje Balduin II., koji je
odobrio red vitezova templara.

220
Koje god godine Priorat bio osnovan, kad je Jeruzalem osvojen, neki su se vitezovi smjestili u
opatiji koju je sagradio Bouillon na ruševinama bizantske crkve na brdu Sionu južno od grada.
To je postalo opatija Notre Dame du Mont Sion, prema kojoj je red uzeo ime Vitezovi reda
Notre Dame de Sion. Riječ Sion smatrala se transliteracijom riječi Zion, što je pak transliteracija
staroga židovskog naziva za Jeruzalem.
Baigent, Leigh i Lincoln tvrde da su pronašli izvornu povelju Priorata, datiranu 1125. godine, s
imenom templarskoga velikog meštra Hugha de Payensa na njoj, što nedvojbeno povezuje dva
reda.
Picknett i Prince navode da su Priorat i templari bili „praktički ista organizacija, predsjedao im je
isti veliki meštar, sve dok nije došlo do raskola pa su se razišli 1188. godine.”
Gardner se općenito slaže, ali piše da su Sionski red osnovali vitezovi templari da služi Zidovima
i muslimanima unutar njihova kršćanskog reda te da su dijelili Velikog meštra. „Premda su prvi
templari bili vezani uz kršćanstvo, bili su istaknuti zagovaratelji religijske snošljivosti, što im je
omogućilo da budu utjecajni diplomati i u židovskim i u muslimanskim zajednicama. Međutim,
njihovo liberalno komuniciranje sa Zidovima i muslimanima žigosali su kao herezu’ katolički
biskupi što je pridonijelo izopćenju templara od Rimske crkve 1306. godine”, dodaje on.
Po svoj prilici Sionski je red restrukturiran 1188., godinu dana nakon što su Jeruzalem ponovno
zauzeli muslimani, pa su se svi uključeni morali vratiti u Francusku. Tada je došlo do svojevrsnog
raskida između reda i templara u gradu Gisorsu. Nakon toga, red se više bavio francuskom
merovinškom lozom, dok su se templari, kako je ranije spomenuto, povukli na Cipar i Rodos te
se povezali Engleskom i Škotskom i njihovim kraljevskim lozama.
Jean de Gisors, prema dokumentima Priorata, bio je prvi veliki meštar r< nakon njegova
odvajanja od templara, koje su nazivali „sječom brijesta”. Red |e bio povezan s rozenkrojcerima
preko Johanna Andreje. Prema zapisu jednog svećen ka iz 1629. godine, Gisors je ustvari
osnovao rozenkrojcerski red 1188. godine. I sporna tvrdnja nađena je uDossiers secret,prema
Baigentu, l^eighu i Lincolnu. Ick.' da su i Gisors i Andrea bili dužnosnici Siona čini
vjerodostojnom tvrdnju da su bi uključeni u formiranje rozenkrojcera.
Očito je da je ubrzo nakon Prvoga križarskog rata došlo do stapanja ideja, teolo'“" i drevnih tajni
iz čega su proizašli rozenkrojceri, vitezovi templari i Sionski priorat.
Nakon raskida s Templarima veliki prioratOrdre de Sionautemeljen je sredin 12. stoljeća u
Orleansu poveljom kralja Luja VII., čiji je izvornik još uvijek u gradski arhivima.
Povijest Priorata otada do danas obavijena je tajnom. Prva nedvojbena jav vijest o njegovu
postojanju pojavila se u srpnju 1956. godine kad jePrieure de Srs proglašenim ciljem
„istraživanja i uzajamnog pomaganja članova”, registiran Francuskoj. Čak se i tada navedena
adresa nije mogla pronaći i malo se toga mot, doznati o toj skupini. Otprilike u to vrijeme
Priorat je tvrdio da ima gotovo 10 0C članova podijeljenih u „stupnjeve”, počevši od velikoga
meštra, premda se taj podat smatrao krajnje dvojbenim. Također je tvrdio da se ne radi o
tajnom društvu iako pokušaji dobivanja pouzdanih informacija o tom redu i dalje susreću s
odbijanji izigravanjima i prikrivanjima.
Jedan od navedenih dužnosnika Priorata bio je Pierre Plantard, isti čovjek kr je povezivan s de
Sedeom, francuskim novinarom koji je pisao o tom redu kasnijih godina. Plantard je navodno
bio glavni tajnik Odjela za dokumentaciju, što ukazu na postojanje drugih odjela unutar reda.
U međuvremenu, objavljeni su neki dokumenti Priorata, ali samo u malim prH vatnim izdanjima
i nakladama. „Koji god motivi bili [iza toga], očito je da se ne radi o financijskoj koristi”,
napominju Baigent, Leigh i Lincoln koji smatraju daje sporo i oprezno puštanje informacija o
Prioratu „promišljeno kako bi se utro put’ za neko| zapanjujuće otkriće”.
Tri autora tvrde da je jedna vijest u francuskom tisku 1981. godine obznanili da je nitko drugi
doli Pierre Plantard izabran za velikoga meštra Sionskoga priorata i da je njegov izbor „odlučan

221
korak u razvoju ideje i duha tog reda u odnosu na svijet; jer svaki je od 121
dostojanstvenikaPrieure de Siona eminence gris[siva eminencija ili ugledan stariji član] visokih
financijskih međunarodnih političkih ili filozofskih društava; a Pierre Plantard izravni je
potomak, preko Dagoberta II., merovinških kraljeva”.
Pokojni je Plantard doista bio povezan sPrioratomtijekom života. Ne samo da je odabranim
istraživačima bio očit izvor informacija oPrioratunego je imao i posjed u okolici Rennes-le-
Chateaua, a otac mu je navodno poznavao svećenika Saunierea. Navodno je surađivao s
francuskim Pokretom otpora za vrijeme Drugoga svjetskog rata i njemački ga je Gestapo zatočio
na dulje od godinu dana prije kraja rata. Zanimljivo je da je kodno ime za jednog od članova
urote protiv Hitlera prije kraja rata bilo „Siva eminencija”. Godine 1958., zajedno s francuskim
ministrom Andreom \lalrauxom, sudjelovao je u organiziranju pokreta za povratak Charlesa de
Gaullea na vlast u Francuskoj. Očito Plantard nije bio samo neki anonimac s ulice.
Nakon mnogo mukotrpnog truda, autori Baigent, Leigh i Lincoln uspjeli su odraditi niz intervjua
s Plantardom, počevši od 1979. godine. Činio im se aristokratskim i uglađenim, elokventnim i
zajedljiva smisla za humor. Premda uglavnom neodređen i suzdržan glede reda, Plantard je ipak
ustvrdio daPrioratdoista ima izgubljeno „blago” iz Salomonova hrama i planove za njegov
povratak u Izrael „kad za to dođe vrijeme”. Također je ukazao na to da će se u bliskoj
budućnosti ponovno uspostaviti monarhija u Francuskoj i možda u drugim državama.
„Opet smo razmišljali o tome da otpišemoPrieure de Sionkao nevažnu ‘ekscentričnu’ sljedbu,
ako ne i pravu prevaru”, kažu autori. ,,A s druge strane sva naša istraživanja ukazuju na to da je
taj red u prošlosti imao stvarnu moć i da je bio umiješan u stvari od najviše međunarodne
važnosti.”
I drugi su autori propitivali Plantardove tvrdnje, kao iDossiers secret.„Prema dokazima
iznijetima u tajnim dosjeima, mogućnost da je [merovinška] dinastija preživjela nakon kralja
Dagoberta II., da ne spominjemo nastavljanje čiste loze sve do kraja 20. stoljeća, u najboljem je
slučaju krhka, a u najgorem dokazivo nepostojeća ”, komentiraju Picknett i Prince.
Robert Richardson, pišući za proljetno izdanjeGnosis Magazinea1999. godine, bio je izravniji
izjavivši nedvosmisleno da je cijela priča o Prioratu „prevara”. Labavo je povezao Plantarda s
predratnim ezoteričnim organizacijama te zaključio: „Lažna povijest ‘Sionskog priorata' i
njegova izmišljena loza stvorene su korištenjem golemog broja ezoteričnih dokumenata javno
dostupnih u francuskim knjižnicama i unošenjem njegovih vlastitih dokumenata među njih.”
Potvrđujući da je stvarni katolički samostanski red po imenu Sionski priorat postojao u križarsko
doba u Jeruzalemu, Richardson je rekao da se spojio s isusovcima te da je nestao 1617. godine.
Usvrdio je da su Plantard i drugi desničarski članovi skupine po imenu Alpha Galates izmislili
priču o Prioratu „umećući krivotvorene povijesti u knjižnice, lažno se povezujući s drevnim
ezoteričnim skupinama i svojatajući nasljeđe predratnih ezoteričnih skupina”.
„Skupina koju je Priorat najviše plagirao jest Red rozenkrojcerskog hrama i grala, koji je osnovao
Josephin Peladan 1891. godine”, piše Richardson. „Taje skupina tijesno povezana sa stvarnim
događajima u Rennes-le-Chateau.” Tvrdio je da je Peladanova tajnika, masona škotskog obreda,
Georgesa „grofa Israela” \lontija optužila francuska masonska velika loža kao lažnog aspiranta
na plemstvo. Istom optužbom ocrnjuje Plantarda tvrdeći: „Vrlo je vjerojatno da je Alpha Galates
[pa stoga i Plantard] bio paravan za Montijevu skupinu i da je Montijeva skupina nastavila
djelovati, ka ostvarujući plan koje će se izvršiti pod krinkom ‘Sionskoga priorata.
Richardson, iako svakako ima pravo na vlastito mišljenje, također je iz dvojbene tvrdnje.
Primjerice, osporavao je opis Baigenta, Leigha i Lincolna u ve Bertrandom de Blanchefortom.
„Blanchefort je bio dom katarskoga plemića pod t imenom”, napomenuo je, “a ne templarski
veliki meštar. Malo se istraživača potru istražiti tu ili brojne druge prave izmišljotine.”

222
No, masonski autor Charles G. Addison, pišući 1842. godine, stoljeće Plantarda i Alpha Galatesa,
i citirajući još starije izvore, pisao je naširoko o Bertra de Blanchefortu i naveo ga kao
templarskoga velikog meštra između 1156. i 11 godine. Očito u toj priči ima nešto više od
obične prevare premda se čini da je isti neuhvatljiva.
Također ne vjerujući u priču o nastojanju da se očuva merovinška loza, Pickj i Prince zaključuju
da iza te „dimne zavjese od potpunih besmislica, petljanja i s ćivanja, stoji vrlo ozbiljna, vrlo
jednostrana nakana”.
Kako bi se pokušalo razlučiti tu nakanu, potrebno je proučiti merovinšku k ljevsku obitelj.

223
Merovinzi
Franačka mcrovinška dinastija tradicionalno se smatra prvim kraljevskim rodom na području
današnje Francuske. Francuska je dobila ime po Francima, a njihov prvi vladar Francio navodno
je Noin potomak.
Franciova rasa migrirala je iz Troje, legendarnoga grada u sjeverozapadnoj Turskoj, donijevši
svoju kraljevsku lozu u Galiju. Svoju su naseobinu nazvali Troyes, prema svojem rodnom gradu.
Pariz je nazvan po grčkom junaku Parisu, koji je oteo Helenu i odveo je u Troju, što je
prouzročilo Trojanski rat.
Ime Merovinzi odnosi se na Meroveha, oca Hildcrika I., vladara salijskih Franaka. Prema
genealogu Gardneru, Meroveh preko svojeg oca Klodiona, i Josipa iz Arimateje, potječe od
Isusa. „Usprkos pomno popisanim rodoslovljima svojega doba, Merovehovo je nasljeđe
neobično nejasno u samostanskim analima”, napominje Gardner. Iako je bio Klodionov zakoniti
sin, povjesničar Prisk ipak za nj kaže da ga je posvojilo tajanstveno morsko stvorenje,Bistea
Neptunis[morska zvijer]... Bilo je očito nečega posebnog u kralju Merovehu i njegovim
svećeničkim nasljednicima, jer iskazivalo im se posebno poštovanje i bili su naširoko poznati po
svojem ezoteričnom znanju i okultnim vještinama."
Autori Baigent, Leigh i Lincoln smatraju da legenda o morskom stvorenju koje posvaja
Meroveha aludira na neku vrstu dinastijskog saveza ili braka, ili ih prikriva. Neki autori nagađaju
da je priča o „morskom stvorenju” pogrešno tumačenje ideje da je Meroveh bio poluriba, a riba
je dugotrajni simbol Krista.
Francuski autor Gerard de Sede izazvao je čuđenje izjavivši da su Merovinzi zapravo potomci
izvanzemaljaca koji su se križali s odabranim drevnim Izraelićanima. Tu je tvrdnju ponovio David
Wood, koji je napisao da su pripadnici te kraljevske loze, kao i svi ljudi, potomci izvanzemaljske
„nadrase”.
Merovehov unuk Klodvig I. preuzeo je vlast oko 482 godine (desetak godina nakon pada
Rimskoga Carstva) i kasnije je proširio na veći dio Galije. Pariz mu je bio prijestolnica, a taj je
status grad zadržao i kad je Hugo Capet postao francuski kralj 987. godine.
PremaDossiers secretSionskoga priorata, Merovinzi su bili židovskoga podrijetla. „Bili su
izgubljeno Benjaminovo pleme koje se preselilo u Grčku i zatim u Njemačku, gdje je postalo
pleme Sikambri [Franci]", navode Picknett i Prince. Drugi ukazuju to da je bilo toliko miješanih
brakova na tom području da su izrazi „Got” i ,,Zi postali zamjenjivi.
Dossiers secretobznanjuje da su potomci Isusa i Marije Magdalene, koji su ži\ u južnoj
Francuskoj, stupali u brakove sa sikambrijskim Francima i utemeljili me vinšku kraljevsku lozu.
Članovi Priorata tvrde da su pergamenti što ih je otkrio s ćenik Sauniere u Rennes-le-Chateauu
rodoslovlja koja prikazuju merovinšku lozu do potomaka koii danas žive u Europi - uključujući
dvosmislenog Pierrea Plantar Određena potpora toj ideji može se naći u židovskoj kneževini
Septimani nastaloj sredinom 8. stoljeća nakon što su židovski stanovnici Narbonne pomogli k Iju
Pipinu da otme taj grad muslimanima. Prvi kralj Septimanije bio je franački pl mić po imenu
Teodorik (gralske romance spominju ga kao Ajmerija), Židov kojega “i Pipin i bagdadski kalif
priznavali kao potomka Davidove kraljevske kuće .” Mn smatraju da je Teodorik bio i Meroving.
Njegov sin Guillem de Gellone također istaknuo i kao Meroving i kao /idov kraljevske krvi.
„Isus je bio izjudina plemena i Davidove kraljevske kuće. Magdalena je nav no donijela gral -
Sangraalili 'kraljevsku krv’ - u Francusku", tvrde Baigent, Leigh Lincoln. „A u 8. stoljeću na jugu
Francuske postojao je moćnik [Guillem] izjudi plemena i Davidove kraljevske kuće koji je bio
priznat kao kralj Židova. Međutim, oij nije bio samo praktični Židov; bio je i Meroving.”
Klodvig se preobratio na kršćanstvo nakon što je zazvao Isusovo ime, na poti-svoje katoličke
supruge Klotilde, za vrijeme jedne ključne i na koncu uspješne b't 496. godine. To se zbilo u
vrijeme slabljenja Rimske crkve, tada obuzete dugotrajnom borbom protiv arijanizma.

224
Arijanizam, nazvan prema aleksandrijskom svećeniku Ariju, naučavao je da je Bog stvorio sve
uključujući Isusa, stoga sam Isus nije bio Bog, nego prije nebeski učitelj, mesija. laje ideja,
možda ojačana magdalenskom tradicijom u južnoj Francuskoj, stekla priličnu popularnost u ono
doba.
Kako bi pobio arijanizam, rimski car Konstantin sazvao je koncil u Niceji 325. godine. Kad je Arije
ustao kako bi obrazložio svoje poglede, dobio je udarac u lice. Koncil, pod čvrstom kontrolom
Rimske crkve, proglasio je da je Bog trojstvo - Otac, Sin i Duh Sveti. „Sad su bila dva službena
predmeta štovanja”, komentira Gardner. „Sveto trojstvo i sam car - novoimenovani spasitelj
svijeta. Svatko tko bi to na bilo koji način osporavao, odmah bi bio proglašen heretikom.
Kršćane koji su nastojali ostati odani Isusu kao mesijanskom Kristu carska je crkva odbila kao
pogane.”
Unatoč ediktima iz Rima, arijanizam je ostao jak u zapadnoj Europi. „Ako su Merovinzi prije
Klodviga imalo prihvaćali kršćanstvo, to bi onda bilo arijansko kršćanstvo njihovih neposrednih
susjeda, Vizigota i Burgunda”, napominju Baigent, Leigh i Lincoln.
Kad se Klodvig pokatoličio, gotovo polovina njegovih vojnika slijedila je njegov primjer.
„Uslijedio je veliki val preobraćenja, i Rimska se crkva praktički spasila od neizbježne propasti",
kaže Gardner. „Ustvari, da se kralj Klodvig nije pokrstio, vrhovna kršćanska religija u zapadnoj
Europi lako bi mogao biti arijanizam, a ne katolicizam." Rimske su vlasti zauzvrat proglasile
Klodviga „novim Konstantinom" i obvezale se na odanost i njemu i njegovim potomcima, što će
ubrzo povući.
Nakon Klodvigove smrti 511. godine, njegovo su kraljevstvo podijelila četiri sina-Teuderik,
Hodom i r, Hildebert i Klotar. Simboli merovinških kraljeva su bili riba (još uvijek Isusov simbol),
Judin lav (još jedna naznaka njihova židovskog podrijetla) i ljiljan (koji je postao simbol
francuskih kraljeva). Usprkos svađama između braće, merovinška se vlast proširila na
Septimaniju uz sredozemnu obalu između Provanse i Španjolske do Saske na sjeveru i Bavarske
na istoku.
Godine 561. kraljevstvo je podijeljeno između Klodvigovih unuka Hariberta I., Guntrama,
Sigeberta i Hilpcrika I. I ta su braća spletkarila jedni protiv drugih, slabed kraljevstvo, što su brzo
iskoristili susjedi. Godine 613. Klotar II. - sin Hilpcrika I. -donekle je vratio jedinstvo unutar
kraljevstva.
Njegov sin Dagobert otet je u dobi od pet godina i odveden u samostan blizu Dublina u Irskoj
gdje se obrazovao, a kasnije je oženio keltsku princezu Matildu. Nakon iznenadna povratka u
Francusku, Dagobert se pokazao još uspješnijim u učvršćivanju merovinške vlasti, ali 679.
godine u lovu gaje ubio član svite Pipina Debelog, jedan od njegovih vlastitih službenika s
bliskim vezama u Rimskoj crkvi.
Prema Gardnmi, papinske su vlasti namjerno zamaglile povijest Merovinga kako bi si osigurale
moć i ugled. „Neizbježna je posljedica ta da su izvještaji o Dagobertovu životu bili namjerno
prešućivani u tolikoj mjeri da se on ne spominje u kronikama”, piše on. „Sljedećih tisuću godina
neće opet biti objavljeni istiniti podaci o njegovu životu. I tek je tada postalo očito da je
Dagobert imao sina po imenu Sigebert, koji je spašen iz majordomskih pandži 679. godine.
Nakon što mu je otac ubijen preseljen je u majčin dom u Rennes-le-Chateauu u I^anguedocu... S
vremenom je svrgnuta merovinška Sigebertova loza uključivala slavnoga križara Godefreyja de
Bouillona, branitelja svetoga groba.”
Tu se opet mogu naći veze između Sionskoga priorata, vitezova templara i starijih tradicija koje
uključuju Isusovu lozu. Premda je, kako ukazuju Baigent, Leigh i Lincoln, „merovinškoj
kraljevskoj krvi pripisivana sveta, čudesna i božanska narav, nigdje se izričito ne kaže da je ta krv
zapravo Isusova ’.

225
Ipak, veza postoji, što je dokazano povezanošću židovskih Franaka s Merovinzima Dagobertom i
Guillemom de Gelloneom, preko Hugha de Plantarda do Eustachea, prvoga grofa od Boulogne i
djeda vođe križarskoga rata Godefreyja de Bouillona. „I od Godefreyja je potekla dinastija i
kraljevska tradicija' koja je, na temelju toga što je osnovana na 'sionskoj stijeni', bila jednaka
onima koje su vladale Francuskom, Engleskom i Njemačkom", dodaju oni.
„Zahvaljujući dinastijskim savezima i brakovima, ta je loza kasnije uključivala Godefrevja de
Bouillona... i razne druge plemićke i kraljevske obitelji, bivše i sadašnje - Blanchefort, Gisors,
Saint-Clair- Sinclair u Engleskoj... Plantard i Habsburg-Lorraine.”
Nakon Dagobertove smrti opet je došlo do podjele zemlje. Preživjeli Mero\il bili su primorani
predati vlast dvorskim dužnosnicima poznatim kao „majordomi ”, koje se zna da su bili pod
kontrolom Katoličke crkve.
Godine 750. posljednjega merovinškog kralja llildcrika III. svrgnuo je jedan tih majordoma -
Pipin III. Mali - koji je utemeljio karolinšku dinastiju, tako nazvai po njegovu ocu Karlu Martelu.
„Merovinška monarhija bila je strogo dinastijska objašnjava Gardner, „ali toj je tradiciji bilo
suđeno da bude srušena kad je Rim zgrab' priliku dastvarakraljeve po papinoj zapovijedi...
Crkvin se dugoočekivani ideal ostv ' rio - i otada nadalje kraljevi su se potvrđivali i krunili samo
uza samozvanu rim povlasticu.” [naglasak u izvorniku]
„Merovinški kraljevi nisu vladali zemljom niti su bili politički aktivni”, p' Gardner. „Bili su gorljivi
učenici prave kraljevske prakse u drevnoj tradiciji i njihov uzor bio kralj Salomon, Davidov sin.
Njihove su se kazne uvelike temeljile na Staro zavjetu, ali Rimska ih je crkva svejedno proglasila
bezbožnicima.”
Bez obzira na hereze, jasno je zašto se rana Crkva plašila Merovinga. Ako ' njihovo podrijetlo
doista bilo povezano s „Davidovom kraljevskom kućom” i posebi s Isusom, predstavljali su
izrazitu prijetnju teologiji koju je tada formulirala Crkva, kasnije europske dinastije.
..Prvi zadatak Društva lliule bio je postaviti pripadnika Isusove obitelji h Merovinga - na
europsko prijestolje”, piše Henry. „Kad im se priključio Hitler, on je prekinuo tu operaciju.”
Prema nekoliko suvremenih autora, ono što postaje jasno u svjetlu novijih istraživanja i
literature jest sljedeće: Marija Magdalena, kao Isusova supruga, stigla je na jug Francuske nakon
raspeća, zajedno s Isusovom djecom. Očuvali su svoju lozu živeći u velikoj židovskoj zajednici te
regije i u 5. stoljeću sklapali su brakove s franačkom kraljevskom obitelji te utemeljili
merovinšku dinastiju. Rimska se crkva obvezala na odanost toj dinastiji, potpuno svjesna njezina
mesijanskoga podrijetla.
Ali, crkvene su vlasti, zbog straha i zavisti spram te dinastije nastale iz svećeničke i političke loze,
potaknule umorstvo Dagoberta i uzurpaciju Hilderika III. kako bi stekle potpunu kontrolu nad
onim što će postati francuskom državom. I kroz tu se spletku vijugaju niti Plantardovih,
Bouillonovih, vitezova templara i Sionskoga priorata.
U 12. stoljeću te su obitelji, posve svjesne svojega podrijetla, pokrenule ekspediciju u Jeruzalem
- ako ne i cijeli Prvi križarski rat - kako bi povratile obiteljska rodoslovlja ispod Salomonova
hrama. Također su stvorile Sionski priorat, i vitezove templare kao paravansku organizaciju,
kako bi ostvarile taj cilj. Tada je povratak merojvinške monarhije možda doista bila glavna
zadaća.
Kako je rečeno, templari su po svoj prilici uspjeli doći do blaga iz hrama, bez obzira na to je li se
radilo samo o povijesnim zapisima ili nečem sadržajnijem, kao što je zavjetni kovčeg ili čak
Isusovo mumificirano tijelo. Sto god to bilo, brzo je prevezeno na područje Rennes-le-Chateaua
te toliko ojačalo vjerovanja katara da su bili posve spremni umrijeti za njih. Templari, koji su bili
manje voljni žrtvovati se, jednostavno su stopili svoja vjerovanja s drugim tajnim društvima.
S vremenom je bilo opetovanih pokušaja da se na francusko prijestolje dovede merovinška loza,
ali samo je jedan u 18. stoljeću bio blizu uspjeha. Prema Baigentu, Leighu i Lincolnu, „na temelju

226
braka s Habsburzima, obitelj Lorraine [potekla od Merovinga] zapravo je preuzela austrijsko
prijestolje. Sveto Rimsko Carstvo [koje je konačno prestalo postojati 1806. godine]. Kad ie
Marija Antoaneta, kći Franje Lorenskoga [Lothringena], postala kraljica Francuske, i francusko je
prijestolje bilo samo naraštaj ili dva udaljeno. Da nije bilo upletanja Francuske revolucije, kuća
Habsburg-Lorena [Lothringen] lako je mogla početkom 19. stoljeća biti na putu uspostave vlasti
nad cijelom Europom.”
Za habsburšku se dinastiju vjerovalo daje sastavni dio Sionskoga priorata pa čak i u srodstvu s
Rothschildima preko Albrechta II., drugoga sina Fridrika Barbarosse, rimsko-njemačkoga cara.
Obitelj vuče podrijetlo iz švicarskog veleposjeda po imenu Habichtburg (Jastrebov Zamak) ili
Habsburg, koji je 1020. sagradio strasburški biskup. Putem strateških brakova Habsburzi su
postali najmoćnija europska kraljevska kuća. Car Maksimilijan, čije su francuske postrojbe
održavale ravnotežu u Meksiku tijekom Američkoga građanskog rata, bio je Habsburg, kao i
rimsko-njemački car Karlo V.
Možda je došlo do još jednog pokušaja ponovnog stvaranja Svetoga Rimskog Carstva krajem 19.
stoljeća. Prema francuskom autoru Jean-Lucu Chaumeilu, nekoliko osoba uključenih u
zagonetku Rennes-le-Chateaua - među njima i svećenik Sauniere - bili su članovi krajnje
tajnovite skupine slobodnih zidara škotskog obreda koji su, baš kao iluminati prije njih, težili
stvaranju europske zajednice temeljene na teozofiji i gnosticizmu. Ciljevi tog društva, zvanog
Hieron du Val d'Or, bili su velikim dijelom jednaki onima CFR-a ili Trilateralne komisije - stvoriti
globalni Bogom određeni sustav, u kojemu države neće biti ništa više doli provincija, a njihovi
vođe prokonzuli u službi svjetske okultne vlade sastavljene od elite”. Većini istraživača to zvuči
kao početak novoga svjetskog poretka.
Kako to Baigent, Leigh i Lincoln vide, „tijekom 19. stoljeća Prieure de Sion, djelujući preko
slobodnih zidara i Hieron du Val d'Ora, nastojao je uspostaviti obnovljeno i ‘osuvremenjeno’
Sveto Rimsko Carstvo - neku vrstu teokratskih Sjedinjenih Europskih Država kojima bi istodobno
vladali Habsburgovci i radikalno reformirana Crkva”. Očito su taj pokušaj osujetili događaji s
početka 20. stoljeća.
Vlast Habsburgovaca postupno se ograničila na Austrijsko Carstvo, koje je propalo nakon
atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda i kraja Prvoga svjetskog rata. Danas se čini da se
Habsburgovci vraćaju s Karlom Habsburgom-Lothringenom. koji zastupa Austriju u Europskom
parlamentu, njegovim sestrama koje su politički aktivne u Španjolskoj i Švedskoj te Gyorgyom
von Habsburgom, utjecajnim direktorom najveće filmske produkcijske i distribucijske tvrtke u
sredmoj Europi.
Dokaz da članovi Priorata možda još uvijek imaju izravne veze sa slobodnim zidarima koji teže
političkim promjenama otkriven je kad su Baigent, Leigh i Lincoln u Francuskoj nacionalnoj
knjižnici proučavali rasprave o Prioratu objavljen jednoj privatnoj nakladi. Jednu od njih
navodno je napisala Madeleine Blancas što je lažno ime sastavljeno od Prioratova zanimanja za
Magdalenu i dviju rijeka Langudeocu. Osobito je zanimljivo da je taj rad, prema njegovoj
naslovnoj stran: objavila švicarska Velika alpska loža - masonska loža usporediva s britanskom
Veli ložom ili francuskom ložom Velikog Orijenta, povezana sa skandalom oko Lože F Premda su
dužnosnici alpske lože opovrgnuli da išta znaju o toj raspravi, n manje dva druga rada ostavljaju
dojam da se radi baš o njoj, a francuski je novi Mathieu Paolio izjavio da je vidio te publikacije u
njezinoj knjižnici. Ubrzo nakon ' je u Francuskoj objavio knjigu u kojoj razotkriva zanimanje
Priorata za merovinšku lozu, prihvatio je imenovanje u Izrael, gdje je pogubljen kao špijun.

227
Dalekosežna mreža
leke je ustvrdio da je Henry Kissinger član Velike alpske lože i da je „umiješan na vrlo visokoj
razini u globalnu manipulaciju”.
Prisjetimo se da se Kissingerovo ime pojavilo u službenoj istrazi skandala oko Lože P2 u Italiji
1980-ih godina. Ickeova tvrdnja neizravno povezuje Kissingera s Prioraiom, za koji su Baigent,
Leigh i Lincoln otkrili da ima „američki kontingent".
Taj je autorski trojac pokušao ući u trag nestalim pergamentima koje je navodno pronašao
svećenik Sauniere u Rennes-le-Chateauu krajem 19. stoljeća. Sastavljaiući zbunjujuće, katkad
varljive informacije, zaključili su da su barem tri Sauniereova dokumenta od njegove nećakinje
kupila i odnijela u Englesku sredinom 1950-ih godina tri čovjeka, od kojih je barem jedan bio
član britanske obavještajne službe. Prema službenim dokumentima kojima se potvrđuje taj
prijenos, „ta rodoslovlja sadržavaju dokaz izravnoga podrijetla, preko muške linije [Merovinga]
Sigiberta IV.. sina Dagoberta II.... preko kuće Plantardovih, grofova od Rhedae [stariji naziv za
Ren nes-le-Cha teau ]... ”
Dokumenti su bili pohranjeni u Lloyds Intemationalu u Londonu do 1979. godine, kad su po svoj
prilici vraćeni u jednu parišku banku nakon što je Lloyds International obustavio pružanje usluge
iznajmljivanja pretinaca za deponiranje.
Provjeravajući engleske veze s dokumentima Priorata, Baigent, Leigh i Lincoln pronašli su imena
koja vode do velike osiguravajuće tvrtke Guardian Assurance, koja se danas zove Guardian
Royal Exchange Assurance. Također su otkrili da su svi navedeni ljudi bili istaknutim osobama s
plemićkim naslovima ili s položajem u bankarskoj i poslovnoj zajednici. Neki su imali veze s
Winstonom Churchillom i obavještajnim službama.
Stvari su se zaplele kad su u siječnju 1984. godine autori dobili pismo na dvije stranice od
Plantarda; s logotipom Prieure de Siona i grbom sa slovima R i C, za što se smatralo da se odnosi
na Red ružina križa. Tajmise en gardeili opomena upozoravala je da će doći do pravnog
postupka protiv svakoga osumnjičenog za uzimanje ili krivotvorenje dokumenata Priorata.
Pismo je imalo četiri potpisnika - Pierrea Plantarda, Johna E. Dricka, Gaylorda Freemana i A.
Roberta Abbouda. Freeman se ranije spominjao u dokumentima Priorata.
Znakovito je da su sva imena iz tog dokumenta, osim Plantardova, bila na s čikaškom bankom
First National. Freeman je postao predsjednik te banke 1 godine, kasnije postavši predsjednik
Odbora. Sjedio je u Odboru naftne tvrtke Atl Richfield i povezivao se s MacArthurovom
zakladom i Aspenskim zavodom. Abb naslijedio Freemana kao predsjednik Odbora banke, a bio
je i predsjednik Occide Petroleum Corporationa. Đrick je, počevši od 1969. godine, bio
predsjednik i Upravnog odbora te banke i sjedio je u odborima drugih velikih američkih tvrtki.
Prema profesoru Donaldu Gibsonu, „banka First National iz Chicaga bila povezana s financijskim
interesima Rockefellera ”. Povrh toga, prije 1983. god' londonski ogranak banke First National iz
Chicaga dijelio je uredski prostor ni s drugim doli tvrtkom Guardian Royal Exchange Assurance.
Obodreni tom naoko jakom vezom između Priorata i „američkoga kontingen Baigent, Leigh i
Lincoln s gnjevom su otkrili da je Drick umro 1982., dvije god ; prije nego što su izdani dokumenti
Priorata. Još je više zakompliciralo zagonet otkriće da su tri američka potpisa na dokumentu bila
točne kopije - čak i po n slijedu - njihovih potpisa na godišnjem izvješću banke First National iz
Chic iz. 1974. godine. Osim toga, Freeman je opovrgao da išta zna o Prioratu. Suočen prevarom i
krivotvorenim dokumentima koji su dolazili iz Engleske, trio je napis „Jedna se stvar čini
očiglednom - netko tko ima interesa u Sionskom prioratu akti jc u Londonu."
U razgovoru s trojicom autora Plantard jc sve ublažio - rekao je da se Drickt ime i dalje koristi na
dokumentima Priorata čak i nakon njegove smrti uporabom ži, poput onog koji nosi druga dva
potpisa. Na pitanje zašto bi se ljudi poput Freema Abbouda i Dricka bavili društvom čiji je cilj

228
povratak merovinških kraljeva, Plant je rekao autorima daje glavni cilj tih ljudi ujedinjena
Europa.
Još jedan fascinantan plod rada tih autora ukazuje na zamršenu poveza -današnjih tajnih
društava. U svojoj knjiziSveta krv, Sveti gralnekoliko puta citira’siraStevena Runcimana, kao
stručnog povjesničara koji osobito dobro poznaje kr re, vitezove templare pa čak i Sionski
priorat. Runcimanovo ime bilo je navedeno osobnom adresaru Clayja Shavva, direktora tvrtke
Trade Mart iz Nevv Orleansa koj mu je suđeno zbog sudjelovanja u atentatu na Kennedyja.
OsimsiraStevena, dru istaknuta europska imena u Shavvovu adresaru jesu talijanski markiz
Giuseppe R talijanski barun Rafaelo de Banfield, francuska princeza Jacqueline Chimay
telauMargaret D'Arcy,ladyHulce isirMichael Duff iz Engleske.
Plantard je triju poslao i kopiju svojega pisma Prioratu kojim se povukao svojega položaja
velikog meštra, stoje stupilo na snagu sredinom 1984. godine. Taje prepiska najavila i ponovno
uvođenje statuta Priorata kojim se članovima zabramu otkrivanje bilo čega o redu, uključujući
njihovo članstvo. Plantard je rekao da odstupa zbog zdravstvenih razloga, „osobne i obiteljske
neovisnosti” te zbog neslaganja s „određenim potezima naše engleske i američke braće”.
„Nakon ostavke M. Plantarda,Pneure de Siotipostao je praktički nevidljiv", komentiraju autori.
Malo kasnije Baigent, Leigh i Lincoln dobili su anonimni tekst u kojemu se Priorat optužuje za
povezanost s Luciom Gellijem i njegovim aktivnostima u Loži P2 i Vatikanu koje se tiču banke
Ambrosiano. Vankin iznosi i mogućnost da je Priorat zagonetna sila koja stoji iza fašističke Lože
P2. U potrazi za potvrdom te tvrdnje, autori su otkrili tanke veze između Priorata i drugih
uglavnom nepoznatih europskih tajnih društava.
Jedno od njih bilo je Alpha Galates, čiji su se članovi zanimali za srednjovjekovno viteštvo.
Članovi te skupine po svoj su prilici bili povezani s francuskim ratnim listomVaincre,koji su
optuživali da podržava kolaboracionističku Vladu u Vichvju, ali i da radi protiv nje. Taj je list
uređivao Plantard, a među suradnicima bili su ljudi povezani i s Prioratom i sa švicarskom
alpskom masonskom ložom.
Drugo tajno društvo bilo je poznato kao Krajsauški krug, osnovala ga je 1933. godine mala
skupina časnika i profesionalaca koji su se protivili Hitleru. Krug se sastajao na posjedu njegova
vođe Jamesa Grafta von Moltkea Kreisau i kovao urotu za zbacivanje nacističkog režima. Mnogi
članovi kruga, uključujući grofa Clausa von Stauffenberga, koji je postavio bombu blizu Hitlera u
srpnju 1944. godine, bili su uhićeni i pogubljeni zbog svoje uloge u neuspjeloj uroti.
Upravo je Hans Adolf von Moltke pohvalio Plantarda nakon stoje postao veliki meštar Alpha
Galatesa. Prije kraja rata članovi Krajsauškoga kruga slali su ljude s mirovnim prijedlozima
britanskoj i američkoj obavještajnoj službi, uključujući Allena Dullesa koji je tada radio za OSS u
Švicarskoj. Von Moltkeovi su bili dobrim dijelom uključeni i u pokret za europsko jedinstvo, za
što se zalagao i Retingerov Američki odbor za ujedinjenu Europu. Prisjetimo se da je Retinger,
„otac Bilderberga”, bio povezan s Dullesom i drugim dužnosnicima CIA-e, dužnosnicima CFR-a,
Averellom Harrimanom te Davidom i Nelsonom Rockefellerom. Blizak suradnički odnos razvio
se između CIA-e i Vatikana, uglavnom preko Malteških vitezova i njujorškoga kardinala Francisa
Spellmana, duhovnog savjetnika vitezova i čovjeka koji je prvi skrenuo pozornost Vatikana na
bankara biskupa Paula Marcinkusa iz zloglasnog skandala oko P2.
Kako je prije spomenuto, 1950-ih godina Plantard je sudjelovao u stvaranjuComites de Salut
Public,ili Odbora za javnu sigurnost, koji je odigrao značajnu ulogu pri povratku de Gaullea na
vlast u Francusku.
Očito, ta mutna smjesa zavjera ukazivala je donekle na stvarna zbivanja o kojima nisu govorili
mediji. Baigent, Leigh i Lincoln izjavili su: „Pronašli smo nepobitne dokaze koji potvrđuju
umiješanost organiziranih i povezanih ljudi; oni složno djeluju iza kulisa, katkad se služeći

229
drugim institucijama kao paravanom. Ti ljudi nisu točno imenovani, ali sve ukazuje na to da se
doista radi oPrieure de Sioti."
Analizirali su aktivnosti Priorata u „tajnovitom europskom podzemlju - gdje se mafija preklapa s
tajnim društvima i obavještajnim agencijama, gdje se velike tvrtke rukuju s Vatikanom, gdje se
raspodjeljuju goleme svote novca za tajne ciljeve, gdje crta razgraničenja između politike,
religije, špijunaže, novčarskog svijeta i organiziranoga kriminala počinje nestajati... u pomalo
mutnom području... gdje se eur demokršćanske stranke, razni pokreti posvećeni europskom
jedinstvu, rojalisti klike, neoviteški redovi, slobodnozidarske sljedbe, CIA, malteški vitezovi i Vati
komešaju, privremeno se udružujući u ovu ili onu svrhu...”
Ali, nitko - ponajmanje ti marljivi istraživači Baigent, Leigh i Lincoln - n mogao čvrsto uhvatiti
Priorat i tajne skupine koje ga okružuju s njihovim krivotvu nim dokumentima, proturječnim
izjavama i dvojbenim podrijetlom.
„Prieure de Sionpočeo nam se činiti poput holografske slike, mijenjajući se p ' matično ovisno o
svjetlu i kutu iz kojega se gleda”, pisali su 1986. godine. „Iz jed perspektive izgleda kao
utjecajno, moćno i bogato međunarodno tajno društvo rr čijim su članovima istaknute osobe iz
svijeta umjetnosti, politike i financija. Iz d perspektive čini se kao izvanredno domišljata prevara
koju je smislila mala skupi pojedinaca za vlastite nejasne ciljeve. Možda je na neki način istina i
jedno i dru Lincoln je na koncu odustao od razmrsivanja te zbrke. Sredinom 1990-ih god ! na
pitanje o novim informacijama o Prioratu odgovorio je malodušno: „Odlučio da se u ovim
godinama držim onoga što se može provjeriti.” Naravno, nedosu. apsolutnog dokaza i
dokumentacije znak je svakog dobroga tajnog društva.
Neki istraživači smatraju da Sionski priorat predstavlja vrh današnje piranv moći, da novači
prikladne slobodne zidare preko rozenkro|cera u svoje redove. Bilo tako planirano ili ne, nova
Europska Unija izgleda kao kopija ujedinjene Europe k su je zamislili vođe novoga svjetskog
poretka i Sionski priorat.

230
Osvrt
Čini se da su veze zavjereničkih tajnih društava napravile puni krug - od CIA-e, CFR-a i
Bilderberga, unatrag preko Okruglih stolova i slobodnih zidara, pa dalje preko iluminata i
vitezova templara do malteških vitezova i Sionskoga priorata te njihovih nedavnih veza s CIA-
om, CFR-om i Bilderbergom.
I uvijek se radilo o cilju diskreditiranja kako državnih, tako i crkvenih vlasti, kao i nastojanju da
se ujedini najprije Europa, a zatim i ostatak svijeta.
Taj je napad osobito bio usmjeren na Katoličku crkvu, koja je predstavljala prevladavajuću
religiju u zapadnom svijetu još od vremena Rimskoga Carstva. Svaka protestantska
vjeroispovijest - bila to baptistička, metodistička, prezbiterijanska, episkopalna,
fundamentalistićka, unitaristička itd. - vuče podrijetlo od Katoličke crkve.
Ipak, mnogi ljudi - koje je Crkva službeno proglasila hereticima u prošlosti -vjeruju da su crkveni
vođe od samoga početka posve krivo shvatili priče o Bezgrešnom začeću, duhovnom vodstvu i
Uskrsnuću. Čak i danas ima alternativnih predaja o Isusu, Mariji Magdaleni i Ivanu Krstitelju koje
proturječe službenoj crkvenoj dogmi.
Umjesto da sudjeluje u ekumenskim istraživanjima kako bi se odredilo koje se tradicije više
temelje na činjenicama, Crkva je pokušavala iskorijeniti svako osporavanje njezina autoriteta
krajnje nasilnim i ubojitim sredstvima.
Jedna od najupadljivijih i najjačih prijetnji crkvenoj dogmi dolazila je od vitezova templara.
Prvobitno mala i tajnovita skupina vitezova formirana radi zaštite hodočasnika, nakon što je u
Prvom križarskom ratu uspješno osvojen grad Jeruzalem, taj je red zapravo malo vremena
provodio obilazeći putove.
Umjesto toga ta je skupina vitezova - dobro povezana s moćnim europskim obiteljima - kopala
duboko ispod mjesta Salomonova hrama u Jeruzalemu. Što god našli ondje, bilo je prevezeno u
Europu te po svoj prilici skriveno na jugu Francuske blizu sela po imenu Rennes-le-Chateau.
Premda se čini da nitko nema pravi dokaz o pojedinostima toga templarskog „blaga”, većina je
istraživača zaključila da su, povrh doslovnog blaga u zlatu i srebru, pronašli i drevne svitke te
predmete koji su se mogli iskoristiti za uništenje crkvenih tradicija u isto vrijeme dok su se
učvršćivale.
Skupina kojoj su templarska otkrića možda ojačala religijska vjerovanja bili katari, smješteni
uglavnom u regiji Languedoc, što će kasnije postati južna Francu Ta je skupina vrlo duhovnih
ljudi već imala predaju koja govori o dolasku Ma Magdalene s Isusovom djecom u Marseille te
njihovim kasnijim brakovima s fra kim Zidovima, što je rezultiralo lozom svećenika-kraljeva
zvanih Merovinzi.
Pod prijetnjom moći merovinške loze, crkveni su dužnosnici organizirali ub stvo kralja
Dagoberta I. i putem svoje kontrole merovinških „majordoma” ili dvor dužnosnika, postavljali
vlastite kraljeve. Kad su miroljubivi katari propovijedali pro takvih crkvenih zlouporabi, papa
Inocent III. pokrenuo je 1209. godine protiv n vojnu akciju.
U kampanji poznatoj kao Albigenška križarska vojna, velika papinska vojpoharala je
jugozapadnu Francusku i istrijebila sve za koje se smatralo da su okalja katarskom herezom.
Katari su bili praktički zatrti, samo ih je nekolicina uspjela potr ći u druge zemlje ili medu
vitezove templare koji su ih štitili.
Uočljivo je da templari nisu sudjelovali u Albigenškoj križarskoj vojni, što uvel1 ke čini
vjerodostojnom pretpostavku daje „blago” iskopano u Jeruzalemu podupir 1 katarska
vjerovanja. Zapravo su templari - od kojih su mnogi bili iz katarskih obitel - sakrili mnoge katare
pred papinom vojskom.

231
Dotad su vitezovi templari očito uspjeli zastrašiti Crkvu tako da je dodijeli izvanredna prava i
povlastice tom redu, koji je brzo postao jedna od najmoćnijih multinacionalnih organizacija na
svijetu.
Boreći se u križarskim ratovima, templari su stekli mnogo ezoteričnog znanja o arhitekturi,
graditeljstvu, metalurgiji, astronomiji i geografiji. Dobar dio tog znanja potječe iz njihove
suradnje s ismailitskom sektom zvanom asasini, kojoj je na čelu bio bezobzirni tiranin poznat
kao „Starac s planine”. Asasini i njihov vođa tvrdili su da posjeduju drevno znanje koje potječe iz
Noina vremena pa i otprije.
Godine 1307. došao je red na templare da osjete gnjev Vatikana i francuskoga kralja Filipa IV,
kojega su odbili za člana i koji je imao velike dugove prema redu. Te je godine Filip dao uhititi i
mučiti sve templare u Francuskoj. Većina je pobjegla iz zemlje velikom templarskom flotom
smještenom uljaRochelleu na obali Atlantika Vjeruje se da su uzeli sa sobom „blago”, koje se
nije sastojalo samo od dragocjenosti nego i od dokumenata koji sadrže „tajne” otkrivene u
Jeruzalemu.
Za neke se templare misli da su prešli Atlantik, stigavši u ono što će se kasnije zvati Nova
Engleska; 185 godina prije nego što je otplovio Kristofor Kolumbo.
Drugi su templari pobjegli u Škotsku, gdje ih je dočekao kralj Robert I. Bruce, koji se tada borio i
protiv susjedne Engleske i protiv Vatikana. Ta je skupina templara možda doprinijela škotskoj
nezavisnosti sudjelujući u pobjedi nad Englezima u bitci kod Bannockburna 1314. godine.
Upravo su u Škotskoj opstale templarske tradicije te se ispreplele sa slobodnim zidarstvom
škotskog obreda.
U drugim zemljama templari su se jednostavno stopili s drugim tajnim društvima i redovima
poput Kristovih vitezova, vitezova hospitalaca i teutonskih vitezova.
Na taj su se način njihove neortodoksne ideje proširile diljem Europe i koncentrirale se u
masonskim ložama Reda strogog obreda, tom izvoru „iluminiziranoga" slobodnog zidarstva.
U novije doba nekoliko je autora otkrilo da iza vitezova templara možda stoji ranije nepoznato
francusko tajno društvo. Tu skupinu, poznatu kao Sionski priorat, danas mnogi smatraju vrhom
piramidalne strukture moći koja ima nerazmjernu kontrolu čak i nad najmoćnijim modernim
društvima. Premda je postao poznat javnosti tek u posljednjih 30 godina, postojeći dokumenti
otkrivaju da je Priorat postojao još 1178. godine te da je, prema njegovim dvojbenim
dokumentima, bio utemeljen otprilike u vrijeme kad je u Prvom križarskom ratu osvojen
Jeruzalem. Ondje su osnovani vitezovi RedaNotre Dame de Sion.U njima također stoji da su
Priorat i templari bili ista organizacija, čak s istim Velikim meštrom.
Do raskola je došlo oko 1188. godine, i templari su krenuli svojim putem, dok se Priorat
posvetio povratku merovinške kraljevske dinastije i uvelike nestao iz vidokruga.
U novije se doba Priorat pročuo uslijed publiciteta oko „zagonetke” vezane uz selo Rennes-le-
Chateau u Languedocu, gdje je krajem 19. stoljeća svećenik po imenu Francois Berenger
Sauniere otkrio skrivene dokumente. Nakon što je odnio svoj nalaz crkvenim vlastima, Sauniere
se iznenada obogatio i primio nekoliko visoko pozicioniranih posjetitelja.
Vjeruje se da njegovo otkriće uključuje zakopano blago i/ili dokumente s iscrpnim rodoslovljem
koje povezuje Isusove potomke preko merovinške kraljevske obitelji do osoba koje žive danas.
Možda upravo potomci tih svrgnutih kraljeva stoje iza pokreta za stvaranje ujedinjene Europe i
obnove staroga Svetoga Rimskog Carstva. Smatra se da ta skupina uključuje članove habsburške
dinastije, kao i pojedince povezane s obavještajnim službama u Britaniji i Americi.
Istraživanjem pokreta za europsko jedinstvo kao i Sionskoga priorata razabiru se skrovite veze
između mnogih modernih tajnih društava, slobodnih zidara, obavještajnih agencija i Vatikana.
To spletkarsko podzemlje nakratko je dospjelo u javnost kad je izbio skandal s Ložom P2 u Italiji

232
1980-ih godina. Čak i tada informativni mediji u SAD-u nisu obraćali veliku pozornost na tu
zapanjujuću, iako zamršenu urotu za podrivanje jedne moderne države.
Dok i dalje traju prijepori o legitimnosti modernog Priorata, postoji sve više dokaza koji ukazuju
na određenu istinitost zavjere iza promjenjivih proglasa i dokumenata te skupine.
Očito je da se tajna društva - i onda i sada - nisu bavila samo političkim pitanjima nego i
stvarima koje se odnose na kraljevske loze, religiju i duhovnost.
Međutim, pojedinci unutar tih društava podržavali su i financirali „bezbožni" komunizam. Iako
bi ta podrška mogla predstavljati samo još jednu primjenu hegelijanskoga dijalektičkog procesa
podupiranja obaju sukobljenih strana, ona ukazuie i na poznavanje te golemo zanimanje za
tradicije starijih tajnih društava koje su taku pomno proučavali Mant, Trocki i Lenjin.
lo skriveno znanje uključuje tajne iz daleke prošlosti koje su pružile temelj teologije tajnih
društava. Te tajne i dalje privlače pozornost visokopozicioniranih č nova tajnih društava pa čak i
obavještajnih agencija.
Upravo te tajne povezuju moderna zavjerenička društva s drevnim misterijima.

233
Peti dio
DREVNI MISTERIJI
Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. Ima li išta
o čemu bi se moglo reći: „Gle, ovo je novo!” Sve je već davno prije nas postojalo. Samo, od
prošlosti ne ostade ni uspomena, kao što ni u budućnosti neće biti sjećanja na ono što će poslije
doći.
PROPOVJEDNIK 1,9- 11
1

234
Bibliju - nedvojbeno najutjecajniju knjigu svih vremena - napisali su ljudi s tajnama koje su
morali skrivati i od rimskih i od židovskih vlasti te od drugih konkurentskih sljedbi.
Sve dok nije došlo do razvoja arheologije u 19. stoljeću, praktički sve što su ljudi znali o svojemu
podrijetlu potjecalo je iz Biblije i bilo filtrirano preko svećenika. Pojedinci su bili kanoniziram i
pogubljivani, kulture građene i razarane, i vođeni ratovi - sve na temelju te jedne knjige.
Danas je jasno da je Biblija - koliko god nadahnuta bila - zbirka mitova, legendi i parabola iz
raznih kultura upotpunjenih povijesnim i filozofskim fragmentima.
Mnogi su odjeljci prvobitno bili napisani šifriranim riječima čije se značenje s vremenom
izgubilo, što je uzrokovalo pogrešna tumačenja. U drugim se slučajevima radilo o čistom
krivotvorenju kako bi se promaknula neka tada aktualna dogma ili politički cilj.
Poznavatelj Biblije i bivši obavještajni analitičar Pat Eddy piše: „Jedan od najvažnijih ciljeva [tog
krivotvorenja] bio je poduprijeti težnje onih koji su nastojali učiniti kršćanstvo privlačnijim
potencijalnim židovskim obraćenicima dokazujući da su događaji iz Isusova života ostvarena
proročanstva iz Staroga zavjeta... Svim se kršćanima govori, od prvih satova vjeronauka, da su
rođenje, smrt i važni događaji iz Isusova života prorečeni u Starom zavjetu. Malo je njih
propitivalo tu tvrdnju.”
Ono što stručnjaci za Bibliju eufemistički nazivaju „redakcijama” nije ništa drugo doli
prepravljanje. To prepravljanje Biblije doprinijelo je pogrešnim tumačenjima i netočnim
prijevodima, sačuvavši mnoge njezine poruke kao tajne pred neupućenima. Često je te tajne
potiskivala Rimska crkva zato što su proturječile njezinoj dogmi.
U Novom zavjetu postoje izazovni nagovještaji da je čak i Isus imao neke tajne. U Evanđelju po
Mateju 13,10 stoji: „Pristupiše učenici i upitaše ga: Zašto im govoriš u usporedbama?’ On im
odgovori: Vama je dano da upoznate tajne kraljevstva nebeskog, a njima nije dano. Jer, tko god
ima, dat će mu se, te će obilovati: a tko god oskudijeva, oduzet će mu se i ono što ima. Njima
govorim u usporedbama zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju.’”
Marko 4:33 dodaje: „Mnogim takvim usporedbama navješćivao im je Riječ, su mogli razumjeti;
njima je govorio samo u usporedbi, a svojim je učenicima, n mo, sve tumačio.” Sve tumačio?
Stoje Isus tumačio? S obzirom na to da se u N zavjetu nalaze samo usporedbe, očito nisu sve
njegove tajne izašle u javnost.
U biblijska su vremena postojala mnoga tajna društva i sljedbe koji su t’ da posjeduju drevno
znanje. Poput današnjih religija, te su se skupine međus< natjecale za kontrolu nad tim drevnim
tajnama. Vrlo slično kasnijem „nevidlji koledžu”, ta su društva zajedno bila poznata kao
misterijske škole, spremišta ez ričnog znanja koje je velikim dijelom bilo neshvatljivo široj
javnosti te je kao tak izazivalo strah. Njihova literatura bila je pomno konstruirana tako i da
sakrije i otkrije nešto od njihova znanja.
„U antičkom svijetu gotovo sva tajna društva bila su filozofska ili religij Za vrijeme srednjega
vijeka bila su uglavnom religijska i politička premda je opal i nekoliko filozofskih škola. U
moderno doba tajna društva u zapadnim zemlja većinom su političke organizacije ili bratovštine
iako su se u nekima od njih, kao masoneriji, očuvala drevna religijska i filozofska načela”,
objašnjava Hali.
Eddy piše: „Kako bi u cijelosti shvatio dinamiku krivotvorenja Isusovih i/.re r čitatelj mora shvatiti
kako su funkcionirali umovi religijski protagonista u 1. stolje Krivotvorenja nisu bila nasumična,
kao neki oblik intelektualnih grafita. Postojao obrazac, a u njemu leži priča.”

235
Put u Rim
Put koji vodi natrag od potpuno afirmirane Rimske crkve iz 2. tisućljeća do Isusova vremena
težak je, pun kontroverzija, raskola i sporova.
Čak i prije raspeća postojalo je veliko suparništvo između Isusovih sljedbenika i onih Ivana
Krstitelja. Krajnja posljedica bila je johanitska hereza - ideja da je Ivan bio pravi mesija, a ne Isus.
Premda ju je velikim dijelom iskorijenila rana Crkva, ta se ideja očuvala sve do modernoga doba
unutar nekih elemenata slobodnoga zidarstva kao i među mandejcima u Iraku.
Nakon raspeća suparništvo židovske zajednice i prvih kršćana - pa čak i između Isusovih
sljedbenika - pojačalo se.
Sve je veća bila podjela između fundamentalističkih židovskih kršćana koji su pripadali esenskoj
sljedbi i grčkih ili heleniziranih kršćana u Jeruzalemu u 1. stoljeću. Zvučeći uvelike kao
fundamentalisti u današnjoj Americi, pobožni su Zidovi napadali te strance zato što su napuštali
religijske službe radi sportskih arena u grčkom stilu punih hrvača i bacača diskova.
Jakov i Marija Magdalena, kao vođe Jeruzalemske crkve, bili su na ratnoj nozi s Pavlom, koji je
nosio svoju kršćansku poruku poganima na sjeveru. Bilo je velikih svađa i zbog najneznatnijih
pitanja. U Galaćanima 5,12 Ravao je toliko ogorčen neprekidnim raspravama o obrezivanju da je
izrazio nadu kako će oni koji potiču taj spor sami sebe uškopiti!
„Prvi židovski kršćani vjerovali su da je pokoravanje svim strogim židovskim religijskim
zakonima, uključujući obrezivanje i isključivo košer prehranu, neophodno za spas”, napominje
Eddy. „Pavao je propovijedao da se spas može doseći putem vjere i da se židovskim religijskim
zakonima ne smije dopustiti da sprečavaju ljude da postanu kršćanima. Pavlovo je stajalište na
koncu pobijedilo, budući da se sve više pogana preobraćalo na kršćanstvo. Ui.stoljeću brojčano
nadmašujući židovske kršćane, definirali su kršćanstvo prema Pavlovoj teologiji i počeli kritizirati
židovske kršćane kao heretike."
Lionski biskup Irenej sredinom 2. stoljeća osuđivao je kao heretike Isusove i Jakovljeve
sljedbenik poznate kao nazarenci ili „siromašni”. „Oni, kao i sam Isus, kao i eseni te zadokiti
[sljedbenici Zadoka, vrhovnog svećenika kralja Salomona] otprije dva stoljeća, tumače proročke
knjige Staroga zavjeta ”, žali se Irenej. ,,Odbi’ Pavlove poslanice i odbijaju apostola Pavla,
nazivajući ga apostatom [otpadnik od Zakona.” Gardner napominje: „Nazarenci su... optuživali
Pavla daje odmetnik 'ažni apostol’, tvrdeći da njegove idolopokloničke spise’ treba u cijelosti
odbaciti I)r. Elaine Pagels, koja je bila na čelu Odsjeka za religiju na koledžu Barn Sveučilišta
Colombia, navodi: „Različiti oblici kršćanstva cvjetali su u prvim godi ma kršćanskoga pokreta.
Stotine suprotstavljenih propovjednika tvrdile su da pre pravi Kristov nauk’ i optuživale druge
kao varalice. Kršćani u crkvama raštrkanim Male Azije do Grčke, Jeruzalema i Rima razdvajale su
se na frakcije, prepirući se/'.vodstva nad Crkvom. Svi su tvrdili da zastupaju ‘izvornu tradiciju .”
„Daleko iznad prepirki lokalnih crkvi stajala je Rimska crkva, nezainteresira i nezabrinuta", piše
Eddy, dodajući da se tadašnja Crkva ponajprije koncentri na misionarski rad u Europi, što je
donosilo neočekivane koristi. „Nehotice se p štavanjem tih pogana Rimska crkva na kraju
spasila, zato što su je barbari i njih svećenici smatrali autoritetom za svoja religijska vjerovanja.
Kad su barbari prega Rim, Rimska je crkva bila pošteđena.”
Premda su je barbari poštedjeli, Crkva se ipak morala boriti s raznim sljedba od kojih je svaka
imala svoju verziju kršćanstva.
Jedna od takvih skupina bili su gnostici, koji su tvrdili da intuitivno shva' " misterije Boga i
Zemlje. To je shvaćanje bilo rezultat stroge obuke, inicijacije i int: tivnih iskustava, ne samo
intelektualnog izučavanja. Crkva je gnostike smatralaabito opasnima zato što su prezirali
potrebu za hijerarhijom svećeničkih dužnosni radi tumačenja Božje riječi.

236
Daleko od opasnih heretika, ti su pasivni kršćani tvrdili da su čuvari taj znanja, na što ukazuju
gnostičke knjige na papirusu otkrivene u Nag Hammadi; 1945. godine. Upravo je to otkriće
omogućilo drugačiji pogled na gnosticizam osudujuće retorike Crkve.
Gnosticizam, koji potječe od grčke rijecignosisili znanje, navodno je utemelji u 1. stoljeću Šimun
mag, Isusov suvremenik kasnije poznat kao „otac svih heretika" Promicao je ideje grčkih
filozofa, kao što je Sokrat, koji je poučavao da ljudska du T postoji izvan fizičkoga tijela te stoga
ima pristup univerzalnom znanju i da je mudrost(gnosis)sišla na Zemlju s nebesa.
Drugi važan gnostik bio je Bazilid, rani egipatski kršćanin koji je kroz sv aleksandrijski kult
nastojao stopiti s kršćanstvom drevne misterije Mezopotami’ Ti su Aleksandrijci vjerovali da
neobična izvanzemaljska bića zvana „eoni” djeluju kao glasnici između neba i zemlje. Perzijski
Zaratustra počeo je s vlastitim oblikoni gnosticizma oko 500 godina prije Isusova doba. Poznat
kao zaratustrijanstvo, taj sa pokret daleko proširio sve dok ga nisu istisnuli muslimani svojim
prodorima u 7. stoljeću.
Okultni autor Andre Nataf tvrdi da je gnosticizam nastao u Mezopotamiji najprije na području
Irana, a zatim se proširio u Malu Aziju, Siriju i Babilon, gdje su ga preuzeli izraelski zarobljenici i
donijeli ga u Palestinu i Egipat. „Neke pojedinosti dokazuju da se gnostičkim svetim knjigama [iz
Kumrana i Nag Hammadija] mora pripisati tako rani datum da se samo kršćanstvo može gledati
kao ništa više doli 'ogranak gnosticizma’”, piše Nataf. „Ali, gnosticizam se jednako može
usporediti s bilo kojom religijom. Sve religijsko znanje razvija se, na kraju krajeva, iz drevnoga
primitivnog početka, izgubljenog u maglama vremena’.”
Prema židovskoj kabali, gnostici nastoje saznati Božje „tajne”, tražeći odgovore u svetim
tekstovima bilo koje religije koju prihvate. Teže poimanju postojanja pomoću tumačenja onoga
što shvaćaju kao dublje značenje unutar simbolike religijske literature. „Gnosticizam je religijski
egzistencijalizam”, komentira Nataf. Cvjetao je dok nije proglašen herezom na biskupskom
koncilu Rimske crkve 325. godine.
Gnosticizam je bio sastavni dio drevnih misterija, budući da su i prvi i potonji uključivali
vjerovanje da samo osobno unutarnje prosvjetljenje može donijeti razumijevanje. Prema
masonskom filozofu Manlvju P Hallu: „Znanje o tome kako se čovjekovo mnogostruko
ustrojstvo može najbrže i najpotpunije preporoditi do točke duhovnoga prosvjetljenja, činilo je
tajni ili ezoterični nauk starine.”
Hali tvrdi da se to prosvjetljenje i svjesnost moraju ljubomorno čuvati od „profanih” osoba koje
bi mogle zlouporabiti ili pogrešno primijeniti takvo znanje. Zato su uvedena duga razdoblja
inicijacije, a najosjetljivije drevno znanje zaodjenuto je u simbole i alegorije. „Samo kršćanstvo
može se navesti kao primjer ”, piše on. „"Cijeli Novi zavjet ustvari je domišljato prikriven prikaz
tajnih procesa ljudskoga preporoda.”
Gardner navodi da taj preporod, osobito ljudskoga duha ili energije, uključuje povećavanje
svjesnosti koje se odvija stupnjevito kroz 33 kralješka. „Znanost o tom preporodu jedan je od
izgubljenih ključeva’ slobodnoga zidarstva”, objašnjava on, “i to je razlog zašto je drevno
slobodno zidarstvo temeljeno na 33 stupnja."
U procesu saznavanja gnostik ima osjećaj nadmoći i samozadovoljstva. „To znači da se može
slagati s vanjskim naukom bilo koje religije te nastaviti djelovati pod mnogim različitim političko-
religijskim sustavima", objašnjava Daraul. „Gnosticizam je duboko utjecao na ljudske umove čak
i u Europi sve do srednjega vijeka i nakon njega, a njegov temeljni način razmišljanja skrivenije
faktor u drugim tajnim društvima, čiji bi se članovi iznenadili kad bi to saznali.
Gnosticizam je igrao važnu ulogu i u staroj židovskoj asketskoj sljedbi poznatoj kao eseni. Eseni
su izazivali takve sukobe s religijskim vodama ostalih velikih židovskih sljedbi, farizeja i saduceja
- čak su tvrdili da je utvrđena židovska lunama godina netočna - da su se na koncu odselili iz
Jeruzalema i osnovali samostan u Kumranu na sjevernom rubu Mrtvoga mora koji su nazvali

237
„Pustoš '. Esenska zajednica bila je podijeljena na dva dijela - vjenčani i nevjenčani članovi. Sve
vlasništvo bilo je zajedničko. Zapravo, animozitet mnogih današnjih kršćana prema esenima
velikim je dijelom reakcija na neprikriveno komunistički način života. Ti kritičari očito
zaboravljaju da su svi prvi kršćani živjeli na uvelike sličan način.
Članovi su provodili dane radeći, a noći u molitvi. Poučavali su besmrtnost d i bili su skloni
dualističkom svjetonazoru, vjerujući u dobroga duha ili svjetlo i z duha ili tamu.
Eseni su vjerojatno nastavili hermetičke tradicije Grka. Početkom 20. stolji ruski strojar Georgi
Ivanovich Gurdjieff tvrdio je da je pronašao netaknuti ruk jednoga esenskog učitelja u nekom
indijskom samostanu u kojemu se tumači od glazbenih ritmova i ljudskoga tijela, kako ga je
poučavao grčki filozof Pitagora iz stoljeća pr. Kr. Veoma utječući na kasnijeg Platona - tog uzora
slobodnih zida iluminata, Johna Ruskina i Cecila Rhodesa - Pitagora je iznio dalekovidnu ideju
Zemlja putuje oko Sunca i bio je poznat po ideji koja se tiče vibracija unutar nebe mehanike koje
je nazivao „harmonijom sfera ".
Prilično je zanimljivo da je upravo Pitagora, dobro poznat po svojim točni proročanstvima,
možda bio prvi koji je predvidio „novi svjetski poredak”. Neki istraživači to protumačili kao znak
dolaska mesije.
Riječ „esen" potječe od grčkih riječiessaios,što znači tajna ili mistik, iessetioi,značenju
iscjeljivanja ili liječnika. Prema Gardneru, eseni su bili povezani s ezoterični! iscjeliteljskim
tradicijama poput kasnog ogranka egipatske misterijske škole zvane Vel' bijelo bratstvo
ilillieraptutate.„Upravo je u to Bijelo bratstvo mudrih terapeuta i iscj litelja - izvorni
rozenkrojceri - Isus kasnije bio uveden te je napredovao kroz stupnjeve i zbog visoka položaja
stekao je tako često korišteni naziv ‘učitelja’”, dodaje Gardner. I drugi autori tvrde da je Isus bio
esen, a Hali dodaje da su mu to bili i roditelji, Marija i Josip, zajedno s njegovim bratom
Jakovom. Većina modernih fundamentalista odba čuje tu vezu zato što povezivanje Isusa s
gnosticizmom i esenima remeti njihovu krutu dogmu.
Uznemirilo bi ih i kad bi čuli Gardnerovu tezu da, usprkos tumačenju prevoditelja Biblije, Isus
nije dolazio iz Nazareta. On tvrdi da riječ „Nazarenac” i njezine varijante dolaze od hebrejske
riječinazrim,„imenice u množini koja potječe od izrazal Nazrie ha-Brit, čuvari kovčega’, što je
naziv za esensku zajednicu iz Kumrana naj Mrtvom moru. Zapravo je prijeporno je li grad
Nazaret uopće postojao za vrijeme Isusova života, jer ne pojavljuje se na tadašnjim kartama,
kao ni u bilo kakvim knji-1 gama, dokumentima, kronikama ili vojnim arhivima tog doba.”
„Općenito se pretpostavlja da su eseni bili čuvari [ezoteričnog] znanja, kao i Isusovi inicijatori i
odgajatelji", piše Hali. „Ako je tako, Isus je nedvojbeno bio uveden u isti Melkisedekov hram
gdje je Pitagora učio šest stoljeća ranije.” Biblija to potvrđuje u Hebrejima 6,20:.....kamo je
ušao za nas kao preteča Isus postoje zauvijek postao Veliki svećenik,poput Melkisedeka. "
Gardner tvrdi da je ime Melkisedek - koii je priznat kao jedna od najzagonet nijih osoba u Bibliji
- esenski spoj arkanđela Mihaela i hebrejskoga velikog svećenika ili Sadoka, dakle Mihael-Sadok.
Pojedini autori smatraju da je Melkisedek zapravo sumersko božanstvo Enki.
„Eseni su smatrani bolje obrazovanom židovskom klasom”, kaže Hali. „Zato što je među
njihovim članovima bilo tako mnogo zanatlija, taj se red smatra pretečom slobodnoga
zidarstva.”
Kao i kod slobodnih zidara i Pitagorinih sljedbenika, istaknuti esenski simbol bila je zidarska
žlica. Kao i slobodni zidari, eseni su pisali tekstove sa zamršenim šiframa i alegorijama kako bi
zaštitili svoje znanje od neupućenih, kao i od rimskih vlasti.
Primjerice, kad su pisali o Rimljanima, služili su se nazivomKittim, za koji se misli da se odnosi na
drevne Kaldejce iz Mezopotamije. „Eseni su uskrsnuli stari svijet za uporabu u svojemu dobu i
prosvijetljeni su čitatelji uvijek znali daKittimoznačava ‘Rimljane’”, objašnjava Gardner dodajući:
„Analizom svitaka... otkrivaju se brojne takve definicije i pseudonimi koji su se ranije krivo

238
shvaćali ili se smatralo da nemaju osobitu važnost.” Drugi je primjer uporaba izraza „siromašni”,
za koji većina ljudi zaključuje da označava ljude s malo sredstava. Svici jasno daju do znanja da
je rana Kršćanska crkva u Jeruzalemu nazivala svoje članove „siromašnima", ukazujući na
njihove skromne živote.
Prema Gardneru i drugima, izrazi „gubavac” i „slijepac” koristili su se za označivanje osoba koje
nisu bile upućene u esenske tradicije ili „Put”. „Tekstovi u kojima se spominje ozdravljenje
slijepih ili ozdravljenje gubavaca' odnose se zapravo na proces obraćenja na Put”, objašnjava
Gardner. „Razrješenje od izopćenja [iz zajednice] opisivalo se kao dizanje iz mrtvih'. Izraz 'nečist'
odnosio se uglavnom na neobrezane pogane, a izraz bolestan’ označavao je one koji su u javnoj
ili svećeničkoj nemilosti.” [naglasak u izvorniku]
Nekoliko današnjih istraživača, slijedeći esene i kabaliste, slaže se da je Biblija šifrirana poruka.
Michael Drosnin, bivši izvjestitelj Washington Posta i Wall Street Journala, izazvao je senzaciju
objavivši 1997. godine knjiguBiblijski kod (The Bible Code).Drosnin piše da izraelski matematičar
dr. Elivahu Rips vjeruje kako je u Bibliji otkrio skriveni kod nalik na križaljku koji je točno
predvidio Kennedyjevo ubojstvo, Drugi svjetski rat, spuštanje na Mjesec, bombardiranje
Hirošime, napad na Vladinu zgradu u Oklahoma Cityju i izbor predsjednika Billa Clintona. Navodi
da se skeptični glavni šifrant američke Državne agencije za sigurnost Harold Gans šokirao kad je
potvrdio biblijski kod koristeći se vlastitim računalnim programom.
C. L. Turnage, revna proučavateljica te ideje, piše: „Bez obzira na to radi li se o očitom
prozaičnom doslovnom tumačenju, gematriji, simbolici ili skrivenom računalnom kodu, čini se
da je Biblija knjiga različita od svih drugih. Ljudi su stoljećima tumačili njezine stranice u skladu
sa svojom razinom tehnološke razvijenosti i ograničena razumijevanja mezopotamijskoga
podrijetla židovske religije.” Prema Turnageovoj, biblijski kod uključuje simbolične reference na
mnogobrojna božanstva. „Te šifrirane reference pokazuju put prema shvaćanju da su ta
stvorenja bili bogovi, ili Elohim, iz Biblije, čije je štovanje započelo u Sumeru”, napominje ona, „i
koji, na kraju krajeva, potječu iz drugoga svijeta.”
Lako je shvatiti kako su mnogi prevoditelji i tumači Biblije zastranili. Tijekom mnogih godina
Bibliju su tumačili muškarci i žene koji niti su poznavali modernu tehnologiju, poput letenja, niti
alegorije i šifre kojima su se služili izvorni autori.
Eseni su bili i jedno od najuspješnijih drevnih tajnih društava. Premda nesu njivo poznati svojim
susjedima, njihova prisutnost niti je zabilježena u No zavjetu niti kasnije izbrisana. Neki
istraživači nazivaju esene zaštitnicima „mistič kršćanstva”, najranijeg oblika kršćanstva, koji se
temeljio na drevnim misterijima.
Gotovo se ništa nije znalo o esenima do otkrića svitaka s Mrtvoga mora 194 godine, samo dvije
godine nakon što je pronađena gnostička knjižnica u planinski pećinama blizu grada Nag
Hammadija u gornjem Egiptu. Između 1947. i 19< godine na koncu je iz 11 pećina izvađeno oko
80 rukopisa, od čega 170 fragmer,. starozavjetnih tekstova.
Po svoj prilici, kako su rimske postrojbe napredovale za vrijeme židovske pobu ne 70. godine,
eseni su pobjegli iz Kumrana nakon što su sakrili svoje svete tekstov u zemljanim ćupovima u
obližnjim pećinama. To su književno blago otkrila dv beduinska pastira koja su prodala nekoliko
pergamenata jednom trgovcu antikv tetima.
Kasnije je vijest o tom otkriću stigla do arheologa s Hebrejskog sveučilišta Yiga Yadina, koji je
založio svoju kuću i otputovao na opasna arapska područja u potrazi svicima. Uspio je osigurati
njih sedam za svoje sveučilište, koje ih je odmah objavila) „Tako nije bilo s preostalim svicima”,
izvještava Eddy., Arheološki muzej Rockefellel iz Palestine ubrzo se uključio i uspio pribaviti
ostale svitke od jordanske Vlade... koja ' uvjetovala da se nijednom židovskom učenjaku ne
dopusti pristup drevnim židovskiir tekstovima. Danas Izrael kontrolira svitke, što je rezultat toga
što je pregazio mjesto nal kojemu su bili spremljeni tijekom Šestodnevnoga rata 1967. godine...

239
Ti svici danivelikim dijelom nisu objavljeni [i] nitko ne zna jesu li svi na broju. Postoji mogućnosti
da su neki ostali u posjedu beduina, ili da su ih beduini uništili."
Esenski autori svitaka s Mrtvoga mora imali su dubok utjecaj na prve kršćane u Jeruzalemu, čija
se teologija ubrzo razlikovala od Pavlove i njegovih sljedbenika izvan Palestine. To dokazuje
činjenica da su tumačenja Staroga zavjeta pronađena na svicima slična tumačennma Jakova i
jeruzalemskih kršćana.
Sukobe unutar i izvan kršćanstva izgladio je rimski car Konstantin onime što je Gardner nazvao
„neprijateljskim strateškim otkupljivanjem”. „Osim različitih vjerovanja u kultove, Rimljani su
štovali i careve kao bogove potekle od drugih bogova poput Neptuna i Jupitra ’, objašnjava on.
„Na koncilu u Ariesu 314. godine Konstantin jt zadržao svoj božanski status uvevši svemogućega
kršćanskog Boga kao vlastita pokrovitelja. Zatim je riješio anomalije nauka zamijenivši određene
značajke kršćanskog obreda poznatim poganskim tradicijama štovanja Sunca, zajedno s drugim
učenjima sirijskog i perzijskog podrijetla. Ukratko, nova religija Rimske crkve konstruirana je kao
hibrid' kako bi se udobrovoljile sve utjecajne frakcije. Na taj je način Konstantin vidio u
budućnosti zajedničku i ujedinjenu ‘svjetsku' religiju - katolička znači sveopća - sa sobom na
njezinu čelu.”
laj pokušaj kooptiranja kršćanstva potvrđen je na koncilu u Niceji 325. godine istom koncilu gdje
je Arije udaren i izbačen. Upravo je tu zabranjen arijanizam i uvedeno nicejsko vjerovanje, koje
službeno definira Boga kao božanstvo od tri jednaka i supostojeća dijela - Oca, Sina i Duha
Svetoga.
Godinu kasnije Konstantin je naredio zapljenu i uništenje svih djela koja propituju
novouspostavljeno pravovjerje te otvorio luteransku palaču rimskom biskupu, utemeljivši neku
vrstu ranog Vatikana. Godine 331. car je naredio da se naprave nove kopije kršćanskih tekstova,
od kojih je većina bila izgubljena ili uništena za vrijeme prijašnjih progona. „Vjerojatno su tada
napravljene ključne izmjene u Novom zavjetu, a Isus je dobio jedinstven status koji uživa sve do
danas", napominju Baigent, Leigh i Lincoln.
Na temelju nedavnih otkrića koja su učinila raspoloživima takve drevne tekstove kao što su
Evanđelje istine, Tomino evanđelje, Svjedočenje istine, Marijino evanđelje i Tumačenje znanja,
danas istraživači imaju mnogo šire i potpunije znanje o biblijskim vremenima nego ikad u
povijesti, usprkos činjenici da velik dio tih novih informacija još nije stigao do šire javnosti.
Nesta Webster, strastvena kršćanka, pišući 1924. godine, mnogo prije nedavnih otkrića, osudila
je povezivanje Isusa i esena, kao i n|ihov izvor znanja. „Eseni stoga nisu bili kršćani nego tajno
društvo... vezano strašnim zakletvama da neće odati svete tajne koje su im povjerene”,
ustvrdila je. ,,A što su bile te tajne ako ne ona židovska tajna tradicija koju poznajemo kao
kabalu?... Istina je očito da su eseni bili kabalisti, premda nesumnjivo kabalisti izuzetne vrste...
Eseni su važni... kao prvo tajno društvo od kojega se može pratiti izravna tradicija sve do
danas.”
Neka današnja nedavno stečena znanja iz astronomije i filozofije možda su bila uobičajena stvar
za gnostičke esene iz Isusova doba. Povrh toga, Gardner zapaža: „Potpuno odvojena od
krivotvorenoga kršćanstva Rimskoga Carstva, njihova je vjera bila bliža izvornim Isusovim
učenjima od ijedne druge...”
Od svih kršćanskih frakcija eseni su možda uistinu imali najčišću drevnu tradiciju u ono doba,
zahvaljujući židovskim spisima poznatim kao kabala.

240
Kabala
Pretežno židovskoga podrijetla, kabala znači „predaja” te kao i u slučaju nedav spomenutih
tvrdnji o Bibliji, navodno sadržava tajne poruke. Smatralo se da je takvf domišljato šifrirano
znanje otkriveno u Tori i drugim starim hebrejskim tekstovi poputSefer jedre {Knjige
stvaranja)iŠefer haznhara (Knjige sjaja).
Te knjige, koje prethode Talmudu, kompilaciji starijih židovskih zakona i predaj prvi put
zapisanih u 5. stoljeću, nastale su stoljećima prije Isusova doba. Prema Kni sjaja,Bog je predao
„tajne mudrosti” Adamu dok je ovaj još uvijek bio u znamenitom rajskom vrtu. Te su drevne
tajne zatim proslijeđene preko Adamovih sinova do Not Abrahama mnogo prije nego što su
Hebreji postojali kao zaseban narod.
Prema Natafu, „tajnovita kabala oblik je gnosticizma [u kojemu] čovjek te pronaći božanstvo u
sebi”.
Autor Žohara piše da „ljudska dimenzija sadržava sve stvari i sve što postoji u skladu s tim...
Čovjek sadržava sve što je gore na nebu i dolje na Zemlji...” Tu kabala pokazuje očiglednu
povezanost s proslavljenom objavom Hermesa Trismegistosa,1 poznatog i kao egipatski bog
Thoth, koji je obznanio: „Kako gore, tako dolje.”
Veza između hebrejskih predaja i egipatskoga misticizma možda je i jača neg što se dosad
mislilo, s obzirom na to da mnogi autori, uključujući židovske stručnjake danas vjeruju daje
kabala bila usmena predaja vezana uz drevne egipatske „misterije" koja se prenosila od Mojsija
preko izraelskoga vodstva.
Ideju o drevnim tajnama koje su se prenosile do Mojsija od najstarijih vremena snažno je
podupirao Eliphas Levi, što je pseudonim devetnaestostoljetnoga francuskog stručnjaka za
Bibliju, Alphonsea Louisa Constanta. „Postoji strahovita tajna koja je već preobrazila svijet, što
pokazuju religijske predaje Egipta, koje je simbolički preuzeo Mojsije u prvim poglavljima
Postanka”, piše Levi, koji je tvrdio da je kabala sadržavala znanje koje je iz Sumera donio
Abraham, „baštinik Henokovih tajni i otac inicijacije u Izraelu”.
Biblijski patrijarh Abraham, rodom iz Sumera, ranije poznat kao Abram, prema nekim je
predajama posjedovao ploču sa simbolima koji su predstavljali cjelokupno znanje čovječanstva
prosljeđivano od Noinih vremena. Sumeranima poznata kao „ploča sudbine”, ta je ploča znanja
- poznata starim Židovima i kaoKnjiga Razielova- navodno omogućila kralju Salomonu njegovu
golemu mudrost. „Filozofski ključ te ploče postao je poznat kao Ha Qabala [svjetlo i znanje]”,
kaže Gardner, „i navodno je onaj koji je imao Qabalu imao i Ram, najviši izraz kozmičke
svjesnosti. Samo ime Abram - ili Avram - znači [onaj] koji posjeduje Ram’, a taj se izraz koristio u
Indiji, Tibetu, Egiptu i keltskom svijetu druida za označivanje visokog stupnja univerzalne
osposobljenosti.”
Smatra se da je sumerska „ploča sudbine” isto što su i „ploče svjedočanstva”, spomenute
uKnjizi izlaska31,18. Drugi redci u Bibliji -Izlazak24,12 i 25,16 - jasno govore da te ploče nisu
deset zapovijedi. „Taj drevni arhiv izravno je povezan sa Smaragdnom pločom Thotha-Hermesa
i, kako je rečeno u egipatskim alkemijskim spisima, autor sačuvanih tekstova bio je biblijski
Ham... On je bio bitan utemeljitelj ezoterične i tajanstvene podzemne struje’ koja se provlači
kroz stoljeća, a njegovo grčko ime Hermes izravno se odnosi na znanost izgradnje piramida, jer
potječe od riječiherma,što označava hrpu kamenja’... Izvan Egipta i Mezopotamije ploča je bila
poznata grčkim i rimskim meštrima kao što su Homer, Vergilije, Pitagora, Platon i Ovidije, dok je
kasnije, u 17. stoljeću, britanska kraljevska obitelj Stuart bila duboko zaokupljena analiziranjem i
primjenom drevnoga znanja te povezivanjem s vitezovima templarima i rozenkrojcerskim
pokretom", objašnjava Gardner.
Uvelike i kao naše shvaćanje povijesti i religije danas, podaci iz kabale iskrivljavali su se kroz
stoljeća i pogrešnim tumačenjima i izvanjskim utjecajima. „Sa spekulativne strane židovska je

241
kabala preuzimala ponešto iz filozofije perzijskih maga [magičara u okultnom smislu],
neoplatonista i neopitagorejaca”, napominje Websterova. „Stoga je donekle opravdana tvrdnja
protivnika kabale da ono što danas poznajemo kao kabalu nije čistoga židovskog podrijetla.”
Čisto ili okaljano, mistično znanje kabale proslijeđeno je iz Mezopotamije preko Palestine u
srednjovjekovnu Europu gdje se prvi put pojavilo u spisima krajem 13. stoljeća. Napisao ih je
španjolski Židov Moše de Leon, koji je možda skovao naslovHazohar,književnu tvorevinu zbog
koje su ga kritičari optuživali da je krivotvorio cjelokupno djelo. Danas se većina stručnjaka - i
židovskih i poganskih - slaže da sadržaj kabale sigurno potječe iz razdoblja prije kršćanske ere.
.Vidimo točku u povijesti iz koje će se određivati i nadzirati svijet otada sve do danas ’, piše leke.
„Znanje koje su [hebrejski] leviti donijeli iz Egipta i proširili uslijed svojeg ostanka u Babilonu
postalo je poznato kao kabala... Kabala je tajno znanje skriveno u šiframa unutar Staroga
zavjeta i drugih tekstova. Judaizam je njegovo doslovno tumačenje.”
Rečeno je kako su vitezovi templari donijeli kabalističko znanje u Europu iz Svete Zemlje u doba
križarskih ratova i da se to znanje prenosilo preko saveza reda i zidarskih cehova. Masonski su
povjesničari potvrdili da prvi dokazi o „judeo-kršćanskim misterijima” uvedenima u slobodno
zidarstvo potječu upravo iz tog razdoblja. Dokumentirano je i da su se skrivenim znanjem iz
kabale stoljećima koristila gotovo sva tajna društva, od iluminata do suvremenih skupina,
uključujući slobodne i rozenkrojcere.
Masonski povjesničar Wilmshurst potvrdio je to izjavivši: „Od suzbijanja rija... njihova predaja i
učenja nastavili su se u tajnosti pod raznim krinkama, i nastavljanju pripada naš sadašnji
masonski sustav.”
Prema Picknettu i Princeu, kabalističku ideju u Europu je uveo i bank vladarski dvor Medicijevih
u Firenci u 14. i 15. stoljeću, poglavito preko kabalisti imenu Pico della Mirandola.
Websterova citira devetnaestostoljetnu literaturu tvrdeći da Moses Mendelv istaknuti židovski
filozof i prevoditelj Biblije koji je tako mnogo učinio za osi nje Židova od represivnih njemačkih
zakona, nije bio samo židovski kabalist. i jedan od ljudi koji su nadahnuti i savjetovali vodu
iluminata Adama Weishau Mendelssohn, koji je postao poznat kao „njemački Sokrat” nakon što
ga je poh\ prikazao u jednoj drami njegov masonski prijatelj Gotthold Lessing, možda je bio i
između Weishaupta i bankara Mayera Rothschilda. Drugi je možda bio Michael H učitelj
Rothschildove djece i „sljedbenik Moscsa Mendelssohna”, koji je kasnije bio čelu Filantropske
škole za siromašnu židovsku djecu koju |e osnovao Rothschild.
To stapanje kabalističkih učenja s kasnijim tajnim društvima nadalje je potvr no 1984. godine
kad je u Engleskoj otkriveno više od 500 spisa Johna Byroma. Bv~ koji je živio od 1691. do 1763.
godine, bio je slobodni zidar, član Kraljevskoga drušl i vođa jakobitskog pokreta za povratak
Stuarta na prijestolje. Bio je član skupine zva „Sunčev klub", poznate i kao „kabahstički klub”.
Njegovi su se spisi, prema Picknett i Princeu, „uglavnom bavili svetom geometrijom i
arhitekturom te kabalističkim, masonskim, hermetičkim i alkemijskim simbolima”.
***
Sva rana društva - uključujući misterijske škole Grčke i Egipta - nastojala su proniknuti u tajne
prošlosti.
Industrijska revolucija i teorija evolucije Charlesa Darvvina navele su većinu ljudi da vjeruju u
„čovjekov razvoj” - da su današnji ljudi s visokom tehnologijom nastali od primata koji su se
verali po drveću. Danas novija otkrića i nova tumačenja drevne literature i artefakata mnoge
navode da vjeruju u suprotno - da je čovječanstvo „palo” iz zlatnoga doba u divljaštvo te da tek
sad ponovno stječe izgubljeno znanje.
Čak i broj stanovnika ukazuje na davno opadanje ljudske vrste, a ne rast. „Ukupan broj
stanovnika između 6000. pr. Kr. i početka nove ere iznimno je značajan”, piše Tomas. „Prije
2000 godina na Zemlji je bilo oko 250 milijuna stanovnika. Broj stanovnika planeta 4800. godine

242
pr. Kr. iznosio je 20 milijuna. Godine 5000. pr. Kr. bilo ih je deset milijuna na svim kontinentima.
Tisuću godina prije - 6000. g. pr. Kr. - samo je pet milijuna ljudi živjelo na Zemlji. Na temelju tih
brojki, broj stanovnika svijeta bio je daleko ispod jednoga milijuna 10 000. g. pr. Kr., što je
zapanjujuće nizak broj. Zašto su ljudi bili tako malobrojni ako su neprekidno postojali kao
primati te zatim kao razumna bića barem dva mili|una godina?”
Prema zapisima drevnih Sumerana i Egipćana, civilizirani ljudi borave na Zemlji dulje od 500 000
godina. No, arheološki nalazi ukazuju na to da su čovjekovo znanje i sposobnosti možda zapravo
nazadovali do početka polaganog napretka prije nekih 13 000 godina. Očito je potreban nov
model povijesti.
Masonski filozof Hali tvrdi da su misterijske škole nastale kao tajna društva kako bi se spriječilo
upletanje izvana jer inicirani su nastojali prevladati jaz između materijalnog i duhovnog svijeta.
On tumači da „kad se pokrenuo naš Sunčev sustav, duhovi mudrih bića iz drugih solarnih
sustava došli su k nama i podučili nas mudrosti kako bismo imali prirođeno pravo na znanje koje
Bog daje svim svojim stvorenjima. Navodno su baš ti umovi osnovali misterijske škole drevne
mudrosti... Postupno su se misterijske škole razdvajale. Zar kojim su svećenici širili svoja učenja
u mnogim jc slučajevima očito nadilazio njihovu inteligenciju... Posljedica je bila da su ti
priprosti umovi, polako preuzimajući pozicije vlasti, na koncu postali nesposobni održavati tu
instituciju... lako su misterijske škole nestale... dok su se divovske materijalne organizacije,
ostavši bez ikakvog dodira sa svojim božanskim izvorom, vrtjele u krugu, svakim danom sve se
više zaplićući u obrede i simbole koje više nisu znale tumačiti.”
Ako religijske institucije ne mogu ispravno tumačiti vlastitu teologiju, isto se može reći za
njihove znanstvene pandane, koji čak ni danas ne mogu objasniti još uvijek postojeće artefakte.
U novije vrijeme slobodoumni pojedinci i znanstvenici preispituju neke od najzagonetnijih
anomalija i tajni na ovom planetu.

243
Drevne tajne i zagonetke
Prve tajne svijeta tiču se pravoga podrijetla čovječanstva. Ni jedna od dva danas
prevladavajućih teorija - darvinizam i kreacionizam - ne može u cijelosti razf sniti ljudsko
podrijetlo i razvoj.
Danvinova teorija preživljavanja najsposobnijih ne može objasniti kako su ljucU| nadvladali
tisuće nedostataka u ljudskoj strukturi DNK-a, dok kreacionizam zancma ruje impresivan broj
fosilnih zapisa. Očito je potreban nov model.
U novije doba teorije o podrijetlu modernih ljudi dodatno su uzdrmane otkrićem fosila koji
ukazuju na to da su neandertalci, primitivni ljudi, živjeli uz kromanjonce, moderne ljude, na
području današnjeg Izraela. No, zagonetno je što se te dvije rase po svoj prilici nisu križale.
„Preostalo je samo jedno rješenje te zagonetke”, piše James Shreeve, autor
knjigeNeandertalska enigma: rješavanje zagonetke podrijetla modernoga čovjeka(The
Neanderthal Enigmu: Solving the Mystery of Modem Human Origins).„Neandertalci i moderni
ljudi nisu se križali na Levantu zato štonisu mogli.Bili su reproduktivno nespojive, odvojene
vrste...” [naglasak u izvorniku]
Povrh toga, znanstvene su analize pokazale da ostaci modernih ljudi u pretpovijesnom Izraelu
prethode ostacima neandertalaca barem 40 000 godina, što predstavlja ozbiljan udarac teoriji
neprekidne evolucije.
Ta otkrića možda i daju odgovor na pitanje zloglasne „karike koja nedostaje” između primitivnih
i modernih ljudi - točnije, da ta karika ne postoji. Čini se da su bile dvije odvojene vrste. Opet, to
zahtijeva nov model ljudskoga podrijetla.
Nove modele danas iznosi sve veći broj arheoloških, teoloških i povjesničarskih revizionista koji
pobijaju prikladne odgovore koje nudi konvencionalna znanost posljednjih nekoliko desetljeća.
S obzirom na to da je ljudska narav takva kakva jest, konzervativni znanstvenici i teolozi zdušno
brane svoje dugo čuvane teorije. Jednako nepopustljivo kao oni koji su nekoć tvrdili da je Zemlja
ravna ploča, odlučno brane svoje pozicije do kraja usprkos sve većem broju dokaza za suprotno.
Takvi dokazi nisu novija pojava. Mnoge od najvećih zagonetki ovoga planeta uključuju artefakte
stare tisućama godina. Medu njima su:
Broini neobični mali drevni kineski porculanski „pečati” otkriveni diljem Irske u 18. i 19. stoljeću,
u vrijeme kad nije bilo poznate trgovine između irskog otoka i Kine.
Zagonetne lubanje u prirodnoj veličini stare barem 3600 godina pronađene u Južnoj Americi.
Prema osoblju laboratorija Britanskoga muzeja, lubanje ukazuju na to da su načinjene nekom
vrstom rezača koji se napajao energijom. Brojne divovske kamene kugle otkrivene u Kostariki
1930-ih od granita su kakav nije pronađen na tom području, a tako su savršeno simetrične kao
da se opiru objašnjenju tko ih je i kako načinio.
Diljem Engleske, Francuske i Njemačke danas stoje mnoge drevne kamene utvrde - samo u
Škotskoj ih ima barem 60 - izgrađene od velikog kamenja koje je nekoć „postakljeno”,
rastopljeno takvom toplinom da se stopilo i postalo staklasto. Toplina potrebna da bi se to
postiglo - 1100 c - isključuje mogućnost da je kamenje rastopljeno običnom vatrom.
Ono što se po svemu sudeći čini računalom, datirano gotovo stotinu godina prije Isusa,
otkriveno je 1900. godine kod otoka Antikythere blizu Krete. Poznata kao „mehanizam s
Antikythere”, ta je naprava sadržavala sustav diferencijala za koji nije poznato da se koristio
prije 16. stoljeća.
Pokazalo se da mala posuda koja sadrži bakreni cilindar sa željeznom šipkom, otkrivena u
jednom iračkom selu, datirana najmanje 220. godine pr. Kr., nije ništa drugo doli baterija. Kad je
lužnati sok od grožđa pridodan neobičnom predmetu, proizveo je pola volta struje.
Neobjašnjiva uređena mjesta kao što su Stonehenge i Silbury Hill u Britaniji, goleme glave na
Uskršnjem otoku, linije u Nazci u Peruu, veliki zmijoliki brijeg u Ohiju, kontroverzni pretpovijesni

244
„kameni zid" istočno od Dallasa u Texasu kao da ukazuju na tehnologiju koja se izgubila u
prapovijesti.
Bivši dužnosnik NASA-e Maurice Chatelain pisao je o trinaest mističnih mjesta u radijusu od 700
kilometara od dugo vremena slavljenoga grčkog otoka Delosa koji povezani ravnim linijama čine
savršeni malteški križ, simbol križarskih vitezova. Chatelain tvrdi da se takav divovski obrazac
mogao napraviti samo s povoljne pozicije u svemiru.
Prema Chatelainu, kovanice jednake težine pronađene su na lokacijama udaljenim tisućama
kilometara i u raznim kulturama koje su razdvajale tisuće godina.
Godine 1996. Han Ping Chen, autoritet za staru kinesku dinastiju Shang, potvrdio je da su
obilježja pronađena na srednjoameričkim olmečkim figurama, starim više od 3000 godina, očito
drevni kineski znakovi. Zbunjeni arheolozi priznali su da se identični sustavi pisanja ne mogu
izumiti neovisno jedan o drugom.
Rezbarije smještene sedam i pol metara iznad tla u drevnom hramu Setija I. u Abvdosu u Egiptu
podsjećaju ni više ni manje nego na dva mlažnjaka i borbeni helikopter Apache. Njihovu su
prisutnost opazili noviji putnici, navodno su spomenuti u jednom izvještaju iz 1842. godine, no
nitko ne zi što doista predstavljaju.
- Babilonske pločice s klinastim pismom u Britanskom muzeju opisuju Veneri mijene, četiri
Jupiterova mjeseca i sedam Saturnovih satelita, a ništa od tc nije se moglo vidjeti u drevnom
Babilonu bez pomoći modernih teleskopa.
- Zemljovidi turskog admirala Pirija Reisa, koji potječu s početka 16. stolje i navodno se temelje
na starijim zemljovidima iz vremena prije Aleksand Velikog, točno ocrtavaju bazen Amazone u
Južnoj Americi i sjevernu obalu Antarktike, koji nisu istraženi sve do pojave zrakoplova u 20.
stoljeću. Preciznost tih zemljovida u slučaju Antarktike osobito je zbunjujuća s obzirom na to da
je ona pod ledenim pokrovom barem 4000 godina.
- Pravokutni zigurat sagrađen prije 8000. g. pr. Kr., nedavno otkriven blizu Okinawe, ukazuje na
ljude s razvijenom tehnologijom koji su živjeli mnogo prije općeprihvaćenog datuma prve
civilizacije.
Zašto ne znamo više o svojoj prošlosti i takvim artefaktima poput nekoliko gore spomenutih?
Odgovor leži u destruktivnoj prirodi ljudi. Samo je nekoliko Homerovih spjevova preživjelo kad
je <*rčki tiranin Pizistrat uništavao njegova djela u Ateni. Ništa nije preživjelo uništenje
egipatske knjižnice u Ptahovu hramu u Memfisu. Slično tome, otprilike 200 000 svezaka
neprocjenjivih djela nestalo je u uništenju pergamske knjižnice u Maloj Aziji. Kad iu Rimljani
sravnili sa zemljom grad Kartagu, uništili su knjižnicu koja je navodno sadržavala više od 500 000
svezaka. Nakon toga je rat Julija Cezara protiv Egipta doveo do gubitka velike aleksandrijske
knjižnice, koja se smatrala najvećom zbirkom knjiga u antici. S gubitkom ogranaka Serapej i
Bruchion, ukupno otprilike 700 000 svezaka prikupljenoga znanja nestalo je u plamenu. Ono
malo što je preživjelo uništili su kršćani 391. godine. Europske su knjižnice također stradale od
Rimljana i kasnije od gorljivih kršćana. Između pljačkanja Konstantinopola i katoličke inkvizicije
neprocjenjiv broj starih djela nepovratno je izgubljen. Azijske zbirke nisu prošle mnogo bolje, s
obzirom na to da je kineski car Čin Ši Huangdi naredio veliko spaljivanje knjiga 213. g. pr. Kr.
„Zbog tih tragedija ovisimo o nepovezanim fragmentima, slučajnim odlomcima i oskudnim
izvještajima”, žali se australski autor Andrew Thomas. „Naša daleka prošlost je vakuum
sporadično ispunjen pločicama, pergamentima, kipovima, slikarijama i raznim artefaktima.
Povijest znanosti izgledala bi potpuno drukčije da je aleksandrijska zbirka knjiga ostala
netaknutom do danas.”
Tajnu prošlosti čovječanstva mogle bi simbolizirati dvije najstarije građevine na planetu.
Konvencionalna znanost govori nam da su egipatsku veliku piramidu i sfingu Egipćani izgradili
prije otprilike 4500 godina. Međutim, nedavno otkriće erozije uzrokovane čestim kišama na

245
objema - što se moglo dogoditi više od 10 000 godina prije nego što je plato Gize postao
pustinja - dokaz je da su te slavne građevine nastale tisućama qodina prije pojave stare
egipatske civilizacije. Nekonformističkog egiptologa Johna Anthonvja Westa, koji je prije dva
desetljeća prvi počeo objavljivati radove o pretpovijesnom podrijetlu sfinge, podupire rad
geologa sa Sveučilišta u Bostonu dr. Roberta Schocha. Nakon znanstvenog proučavanja
početkom 1990-ih godina, West, Schoch i drugi stručnjaci zaključili su da je sfinga izgrađena
prije 7000 do 5000 godina, ne kasnije - a to neki smatraju vrlo opreznom procjenom. „I dalje
sam uvjeren da sfinga mora datirati iz vremena prije kraja posljednjega ledenog doba... Da je
takva tehnologija bila dostupna u Egiptu, mislim da bismo njezine dokaze vidjeli drugdje u
starom svijetu”, piše West.
Usprkos novijim znanstvenim radovima o sfingi koji podupiru Westove teorije i popularnosti
emisije NBC-a o toj temi, egipatske vlasti - po svoj prilici na zahtjev tradicionalnih egiptologa,
ako ne i tajnovitijih skupina - i dalje uskraćuju istraživačima poput Westa pristup starinama koje
proučavaju.
Slavni vidovnjak Edgar Cayce ustvrdio je 1934. godine da su stari Egipćani bili potomci ranije
civilizacije koja je izgradila veliku piramidu i sfingu kao „arhiv” -njihovu verziju vremenske
kapsule - kako bi prenijela znanje budućim naraštajima. Cayce je čak rekao da će ta knjižnica biti
pronađena pod sfinginim šapama. Početkom 1990-ih radar koji prodire kroz tlo potvrdio je ono
što su Cayce i neki moderni vidovnjaci tvrdili - da postoji prostorija pod sfinginim šapama.
Prilično je neobično da nikome nije dopušteno izvršiti iskapanja na tom mjestu.
Ako je sfinga sagrađena prije kraja posljednjega ledenog doba, to bi značilo da je ta građevina
dovršena prije otprilike 15 000 godina, što svakako isključuje Egipćane kao njezine graditelje.
Drugi sad dopuštaju mogućnost da je mnogo starija pa čak i razvijenija civilizacija prethodila
egipatskoj.
„Draguljarstvo i arhitektura u starom Egiptu na višoj su razini u starijem razdoblju”, napominje
Tomas. Očito, egipatska civilizacija nije se spontano pojavila. Radilo se o nasljeđu prethodne.
Glasovita egipatskaKnjiga mrtvihu odlomku koji sadržava ispovijed „bogu pravednosti” otkriva
napadnu sličnost s deset zapovijedi iz Staroga zavjeta:
BIBLIJA
Nemaj drugih bogova uz mene. Ne pravi si idole.
Ne zloupotrebljavaj Božje ime. Svetkuj dan Gospodnji.
Poštuj oca i majku.
Ne ubij.
Ne počini preljub.
Ne ukradi.
Ne laži.
Ne poželi tuđe vlasništvo.
KNJIGA MRTVIH
Ne remetim božansku ravnotežu.
Ne zaustavljam Boga kad se pojavi. Ne vrijeđam Boga koji vlada. (Egipćani nisu imali dan
Gospodnji) Ne škodim svojim rođacima.
Ne ubijam.
Nisam preljubnik.
Ne pljačkam.
Ne govorim laži umjesto istine.
Ne činim drugima nažao.

246
Ova usporedba snažno podupire one koji tvrde da su biblijski Izraelci mn toga preuzeli iz
drevnih egipatskih tekstova. Egipćani su s druge strane preuzeli svoi> znanje i vjerovanja od
starijih kultura Babilona i Sumera.
Mnogi su autori posljednjih godina iscrpno pisali o brojnim posve nespojivim arheološkim
anomalijama koje se protežu od Tibeta i Indije preko Bliskog istoka do Južne i Srednje Amerike.
Rekonstruirani „čovjek iz Kennevvicka”, čiji su ostaci pronađeni u državi Washington 1996.
godine, više podsjeća na kapetana Picarda izZvjezdanih stazanego na Indijanca. Arheološka
iskapanja 1977. godine pokazala su da je Monte Verde u Čileu bio naseljen prije najmanje 12
500 godina - tisuću godina prije nego što su prvobitni Amerikanci navodno prešli ledeni most
preko Beringo* a prolaza.
„Nastalo pitanje ukazuje na to da [prapovijesni Amerikanci] nisu bili ljudi ni azijskoga ni
mongoloidnoga podrijetla koji su prešli kopneni most i stigli u Aljasku prije 11 500 godina, kako
stoji u udžbenicima”, izvještavaNewsweek,„nego različite etničke skupine, iz raznih mjesta o
kojima znanstvenici do prije nekoliko godina nisu ni razmišljali. Zasad konvencionalna znanost
još ne zna objasniti odakle su ti ljudi došli ni kako su stigli u Ameriku u prapovijesno doba.
Nesumnjivi znakovi naprednih prapovijesnih civilizacija postoje diljem svijeta, no ipak se ne
uklapaju lako u konvencionalno povijesno stajalište. Novija otkrića i nova tumačenja
raspoloživih informacija povećavaju sve veći broj dokaza koji ukazuju na to da su civilizacije s
naprednom tehnologijom postojale mnogo prije pisane povijesti.
U knjizi slabo poznatoj u Americi,Bogovi novoga milenija: znanstveni dokaz o bogovima od krvi i
mesa(Gods of the New Millenium: Scientific Proof of Flesh and Blood Gods),britanski autor Alan
F. Alford piše: „Čini se da tajanstvena prapovijest postoji kao nasljeđe u obliku kamena,
zemljovida i mitologije, koje nam je naša dvadesetosto-ljetna tehnologija tek nedavno
omogućila prepoznati.”
Tko su bili ti ljudi i odakle im tehnologija? Bi li jedna takva prapovijesna napredna civilizacija
mogla biti osnova za legende o Atlantidi i Muu?
Mnogi krive predugo ignoriranje tih tema zbog specijalizacije područja istraživanja. I znanost i
religija rijetko ozbiljno razmatraju jedna drugu. Arheolozi rijetko komuniciraju s jezikoslovcima
ili geolozi s povjesničarima. Zato je velik dio povijesti čovječanstva prepušten onima koji je
prikazuju iz vlastite ograničene perspektive. Oni sumnjičaviji u tome vide zavjeru bogate elite
kako bi zadržala moć i kontrolu držeći javnost nesvjesnom njezina pravog podrijetla i
mogućnosti.
Naravno da ideja o tome kako je čovjekovo podrijetlo uvelike namjerno skriveno, veoma
uznemiruje i one koji su kroz cijeli život i karijeru prikazivali povijest čovječanstva kao
dugotrajnu evoluciju od divljaka do civilizirana čovjeka. No, iz raspoloživih dokaza očito je da
moderni čovjek možda tek sad ponovno stječe znanje izgubljeno prije mnogo tisućljeća.
Čini se da su se fragmenti prapovijesnoga znanja sačuvali u raznim ezoteričnim oblicima preko
tajnih društava poput egipatskih misterijskih i pitagorejskih škola. Te slabo shvaćene skupine
nisu proslijedile samo religijske ideje kao što su reinkarnacija ili selidba duša, nego i stvarno
znanje o arhitekturi, graditeljstvu, astronomiji, agronomiji i povijesti. Jedna od temeljnih i
zajedničkih ideja tih starih skupina jest monoteizam, vjerovanje u jednoga jedinoga
univerzalnoga stvaralačkog boga.
Hebreji su jedan od najdokumentiranijih naroda staroga svijeta, ali, svejedno, u iscrpnim
zapisima o razdoblju dok su bili egipatski robovi nema ni spomena o radu na velikoj piramidi.
Prema svim predajama, hebrejsko znanje potječe od njihovih patrijarha Abrahama i Mojsija.
Potonji ih nije samo izveo iz egipatskog sužanjstva nego im je podario i dug popis zakona i
društvenih običaja.

247
Znamo li sve o Mojsiju?
Uzevši u obzir dosad pokrivene teme, jasno je da se znanje skriveno unutar tajnih društava, i
starih i modernih, može pratiti sve do starog Egipta.
Prema Bibliji, Mojsije i njegov izlazak iz Egipta usmjerio je povijest u pravcu koji nam je svima
poznat. Prema Websterovoj, Mojsiju je usmeno predano znanje iz egipatskih misterijskih škola,
koje je on proslijedio kasnijim židovskim vodama. Mnogi istraživači vjeruju da su dijelovi tog
znanja stigli u zapadni svijet preko tajanstvenih odlomaka u Talmudu, židovskoj kabali i Starom
zavjetu, zajedno s usmenom predajom koju su prenosila tajna društva.
Mnogi ozbiljni ljudi propitkivali su Mojsijevo podrijetlo i zapise o njemu. Sigmund Freud u svojoj
je knjizi iz 1939. godine,Mojsije i monoteizam, iznio pretpostavku da Mojsije nije bio Židov nego
visoko pozicionirani Egipćanin za vrijeme vladavine faraona Ehnatona. Jedan od Freudovih
argumenata jest taj da su mnogi zakoni koje je Mojsije ponudio svojim židovskim sljedbenicima
bili egipatskoga podrijetla. Sličnost između deset zapovijedi i egipatske Knjige mrtvih već je
spomenuta. Freud se pitao i zašto bi bilo koji Židov htio zadržati neki egipatski običaj nakon
oslobođenja od ropstva.
Freud nije bio prvi koji je propitivao Mojsijevo židovsko podrijetlo. Autor starozavjetneKnjige
izlaska(2,19) opisuje Mojsija kao Egipćanina. Maneto, svećenik i savjetnik faraona Ptolemeja I.
oko 300 godina prije Isusova rođenja, piše uAegvpticiiliPovijesti Egipta,da je Mojsije bio
istaknuti egipatski svećenik upućen u drevne misterije u Heliopolisu, gradu u donjem Egiptu.
Gardner je iznio još šokantniju pretpostavku. Zbunjivalo ga je to što se, s obzirom na Mojsijev
visok položaj u Egiptu, kako se tvrdi u Starom zavjetu, čini da nema spomena o njemu u velikom
broju danas dostupnih egipatskih zapisa. Nakon pomne analize iznio je izvanrednu tvrdnju da su
Mojsije i egipatski faraon Ehnaton, ili Amenhotep IV., kako je bio službeno poznat, ista osoba.
To nije posve nova ideja, jer iznijeli su je rozenkrojceri još u 18. stoljeću.
Ehnaton, najzagonetniji i slabo poznat faraon, izložio se gnjevu egipatskih religijskih vlasti kad je
zatvorio razne egipatske hramove i izgradio nove posvećene nejasnom i bezličnom bogu Atonu.
Sveznajući Aton čini se bliskim stajalištu misterijskih škola o jednom univerzalnom bogu.
Nadalje, prema Gardneru, Aton je ekvivalent hebrejskog Adona. Aton je možda transliteriran u
hebrejskoamen, što znači „neka bude tako”, fraza koja se i danas rabi u crkvama, nastala iz
imena vrhovnoga sumerskog boga Anua.
Ehnatonovo djetinjstvo podudara se s Mojsijevim. Kad je žena faraona Amenhotepa III. lija
zatrudnjela, odlučeno je da će, rodi li sina i prema tome pretendenta na prijestolje, on biti
ubijen. Njezino prvo dijete doista je bilo muško, zvao se Tutmozis, a umro je prerano. Gardner
navodi da je drugi sin bio spašen „kad su se kraljevske babice urotile s Tijom da puste dijete
nizvodno u košari od trske do kuće polubrata njezina oca Levija”. Ondje je dijete njegovala Tej iz
Levijeve kuće. Tog mladića nazvana Aminadab potom su odgojili ti Zidovi. Stekao je religijsko
obrazovanje u Heliopolisu i kasnije se oženio svojom polusestrom Nefertiti, čime se kandidirao
za prijestolje.
Priča o djetetu spašenom u košari od rogoza ustvari potječe od sumerskoga Sargona Velikog
koji je tvrdio: „Moja prevrtljiva majka... stavila me u košaru od rogoza i smolom mi zapečatila
poklopac. Bacila me u rijeku... koja me odnijela vodonoši Akiju.”
Kad je stari faraon Amenhotep III. umro, naslijedio ga je sin Aminadab, proglasivši se
Amenhotepom IV. Amenhotep znači „Amon je zadovoljan”, i Aminadab, kojega su podučavali o
židovskom jednom bogu, uskoro je promijenio ime u Ehnaton, što znači „Atonov blistavi duh".
Ehnatonovo podržavanje Atona nije bilo popularno među ljudima, osobito među moćnim
svećenstvom pa je bio primoran abdicirati, prepustivši prijestolje bratiću Smenkhareu. Proman
iz Egipta oko 1361. g. pr. Kr., faraon Ehnaton okupio je prijatelje i rodbinu - uglavnom Tejine
židovske rođake - i pobjegao. Štovanje Atona potom je suzbijeno, a svaki spomen Ehnatonova

248
imena zabramen, što je povećalo tajnovitost njegova života. IVema Gardneru, Ehnatonov sin od
zamjenske žene po imenu Kija kasnije je postao slavni dječak faraon Tutankaten, koji je bio
primoran promijeniti ime u Tutankamon kako bi izrazio povratak štovanju Amona umjesto
Atona.
Povežemo li Ehnatona s biblijskim izvještajem, on i njegov brat levit Aron vratili su se u Egipat
prema naredbi „Abrahamova Boga” kako bi izbavili Zidove. Nakon magijskoga dvoboja s
egipatskim vješcima, otišli su s preostalim Židovima.
„Dokazi iz Egipta ukazuju na to da je Mojsije/Ehnaton vodio svoje ljude od Pi-Ramzesa - blizu
današnje Kantre - prema jugu, preko Sinaja, do jezera Timsaha. To je bilo izrazito močvarno
područje i, premda se uz određene teškoće moglo svladati pješice, konji i kola koji bi ih slijedili
nepovratno bi zaglibili", primjećuje Gardner. Napominje i da su Ehnatona pristaše još uvijek
smatrali zakonitim nasljednikom prijestolja te su ga zvaliMose,MesesiliMosis, što znači
„nasljednik ili baštinik". Dakle, Mojsije bi prije mogao označivati naslov nego ime.
Čak i u srednjem vijeku učenjaci su mozgali o sličnostima između Mojsija, Hermesa i Thotha -
sva su trojica bila veliki vođe koji su stekli svoje znanje izravno od Boga. Na mozaiku u katedrali
u Sieni stoji natpis „Hermes Merkur Trismegistu Mojsijev suvremenik”.
Daljnju podršku teoriji o Mojsiju/Ehnatonu daje Mirjam, žena najbliža prorok koja je igrala ulogu
u izlasku iz Egipta i kasnijim događajima. „Svi zapisi ukazuj na to da je prije kraja Ehnatonove
vladavine Merikija - Khibina ljubljena - posta' istaknuta kraljica [pod imenom] Meriamon -
Amonova ljubljena - noseći dvostruk nasljedstvo od kraljeva Egipta i Mezopotamije”, tvrdi
Gardner. „Upravo je ona otišl u progonstvo s Ehnatonom/Mojsijem te postala poznata
Izraelcima kao Mirjam... i upravo je njezina kraljevska krv, preko njezine kćeri - Tutankamonove
sestre — učvrstila nasljeđe za kasniju judejsku kraljevsku kuću.”
Ako je Mojsije bio Ehnaton, to čini vezu između starih Egipćana i Židova mnogo čvršćom nego
što se prije pretpostavljalo i uvelike objašnjava očito stapanje egipatskih vjerovanja sa
židovskom teologijom. Čak i ako Mojsije i Ehnaton nisu bili ista osob? dokumentirano je da je
Mojsije bio dobro upućen u drevno znanje i da je stekao visok status dok je živio u Egipta. U
novozavjetnimDjelima apostolskim(7, 22) stoji: „Tako Mojsije bi poučen u svoj mudrosti
egipatskoj. I bijaše silan u svojim riječima i djelima.”
Prema Bibliji, Mojsije je postao židovski patrijarh nakon što je dobio poruke i zapovijedi od Boga
kad je posjetio planinu Sinaj. Dok je on bio s Jahvom, njegovi su sljedbenici gledali sa sigurne
udaljenosti. Ono što su vidjeli opisano je uKnjizi izlaska19,18: „Brdo Sinaj zavilo se u dim jer
Jahve je u obliku ognja sišao na nj. Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo.”
Taj je opis posve u skladu s kasnijim prikazom proroka Ilije o susretu s Jahvom uPrvoj knjizi o
kraljeiitna19,9-13. Ilija pripovi|eda kako je, dok je stajao na svetoj planini, Gospodin prošao
pored njega uz jak vjetar, uskovitlanu prašinu i podrhtavanje tla: a poslije potresa bio je oganj,
ali Jahve nije bio u ognju; poslije ognja šapat laganog i blagog lahora..." Prorok je nastavio
razgovor sa svojim Bogom.
Kad se Mojsije vratio s vrha planine nakon svojega doživljaja, nosio je kamene ploče. Opet
dolazimo do pitanja prijevoda. S obzirom na to da se sve to događalo prije nastanka pisanoga
hebrejskog jezika, Knight i Lomas objašnjavaju: „Te su ploče mogle biti ispisane samo
egipatskim hijeroglifima jer Mojsije ne bi razumio ni jedno drugo pismo [budući da hebrejski
nije postao pisani jezik još tisuću godina]. Ideja o porukama koje se pojavljuju iz znakova na
kamenju zapanjila je obične ljude, a pisari koji su mogli navesti kamen da govori’ smatrali su se
posjednicima velike magije. To se lako može ocijeniti uvidi li se da su Egipćani hijeroglife nazivali
Božjim riječima’, što je fraza koja će se često ponavljati u Bibliji."
Hebrejska riječ Jahve rano se prikazivala samo suglasnicima JHVH kako bi se spriječila verbalna
zlouporaba tog imena. JHVH je akronim slavnih riječi na hebrejskom u odgovoru na Mojsijcvo

249
pitanje o tome kako bi trebao zvati svojega Boga: „Ja sam koji jesam.”(Izlazak3,14) Kanaanski
naziv za Jahvu bio jeElohiin,imenica u množini nastala odEliliEloh,što znači „Nebeski”. Međutim,
u Bibliji se nastavila rabiti množina Elohim za |ednoga boga. Još jedna riječ za „Gospodina”, koja
označava jedinoga pravog boga, bila jeAdotiiliAdonaj.U najstarijim tekstovima izraz ,,EI ili ,.E1
Šadaj” (bog planine) koristi se 238 puta. Kl, koji se biblijski koristi kao sinonim za Elohim, potječe
od drevnoga sumerskog Enlila ili velikog boga planine. Jasno je da su izvorni biblijski autori
aludirali na određenu mušku osobu, prije nego na nekog neodređenog i hipotetskog boga. ..Od
početka kasnije židovske kulture, međutim, sve se promijenilo, jer Jahve se sve više
racionalizirao kao individualni ‘apsolut’ - vrhovni gospodar svega”, napominje Gardner.
„Židovska predodžba o Jahvi također je postala potpuno apstraktnom, tako da se izgubila sva
fizička veza s čovječanstvom.”
„LI židovskoj religiji - i samo u njoj - drevna je povezanost čovjeka i prirode uništena”, tumači
stručnjak za Bliski istok Henri Frankfort. „Oni koji su služili Jahvi morali su se odreći bogatstva,
ispunjenosti i utjehe života koji se odvija u skladu s velikim ritmovima zemlje i neba.”
Mojsije je pokazao svojemu narodu kamene ploče s nizom zakona koje mu je dao Jahve, od
kojih su mnogi odmah bili prekršeni na zahtjev toga istoga Gospoda. Nakon što je upozorio
Mojsija i njegom narod da ne ubijaju, kradu ili požele tuđe vlasništvo, Jahve ih je poslao u
zemlje Amorićana, Hetita, kanaanaca i drugih da ubijaju muškarce, žene i djecu te im oduzmu
zemlju i imovinu. Ta stroga naredba čini se nedostojnom boga punog ljubavi i milosti, a mogao
bi je objasniti egipatski svećenik Maneto, koji je napisao: „Čuda o kojima Mojsije pripovijeda da
su se dogodila na planini Sinaj dijelom su prikriven prikaz egipatske inicijacije koju je [Mojsije]
prenio svojemu narodu kad je utemeljio ogranak egipatskoga bratstva...” Drugim riječima, te su
riječi prije došle od određene fizičke osobe nego od nekog duha.
Još prijepornije tumačenje ponudio je dr. Joe Levvels, bivši načelnik Odsjeka za novinarstvo na
Teksaškom sveučilištu u E1 Pasu, napisavši u svojoj knjizi iz 1997. godineHipoteza o Bogu(The
God Hypothesi$)da je Jahve doista bio stvorenje od krvi i mesa koje se vozilo letjelicom što je
proizvodila vatru, vjetar i buku. Tim je vozilom Mojsije prevezen na planinu Sinaj, kako se tvrdi u
Izlasku 19,4: „Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i
k sebi vas doveo.”
Lewels također napominje kako Mojsiju i Izraelcima nikad nije bilo dopušteno vidjeti Jahvino
lice i pita se nije li njegova vanjština bila toliko neljudska da bi izazvala strah i gnušanje. „Valja
ukazati na to da nipošto nije riječ o originalnoj ideji”, piše Lewels, spominjući mandejce, staru
židovsku sljedbu koja je vjerovala u dualistički svemir razdvojen na svijet svjetla i tame. „Po
njima je fizički svijet, uključujući Zemlju, stvorio te njime vladao Gospodar tame, reptilsko
stvorenje... različito nazivano Zmijom Zmajem, Čudovištem i Divom... koje se smatralo pravim
stvoriteljem ljudskoga roda", napominje Le\vels.
Istu je ideju iznio istraživač R. A. Boulay, koji napominje da iz svih svjetskih kultura dolaze priče
o zmajevima ili gmazovima koji su živjeli uz liude - čak ih i stvorili -te se povezivali s moćnim
draguljima ili kristalima, hodali na nogama, letjeli zrakom, borili se međusobno za teritorij, a
ljudi su ih štovali kao “bogove". „Prikazi letećih gmazova diljem svijeta u cijelosti potvrđuju da
naši stvoritelji i preci nisu bili sisa\ već izvanzemaljska gušterska vrsta", zaključuje Boulay u
svojoj knjizi iz 1997.Leteća zmije i zmajevi: priča o reptilskoj prošlosti čovječanstva(Flving
Serpents and Dragons: rht Story of Mankind ’s Reptilian Past).
Noviji autori poput Levvelsa i Boulavja zaključuju da je biblijski Jahve zapravo jedan od drevnih
sumerskih „bogova" koji se posebno zainteresirao za potomke mezopotamijskoga patrijarha
Abrahama.
„Od početka svojeg odnosa s hebrejskim narodom, Jahve se koristio svim raspoloživim
sredstvima da provodi vlast i nadzire svoje stado”, kaže Ixwels. Osvrćući se na savez između

250
Jahve i Abrahama uKnjizi postanka, Lewels smatra naredbu da se svi muškarci obrežu sustavom
obilježavanja, slično kao što danas stočari zarezuju uši svojoj stoci.
Ne treba reći daje iznimno teško nastojati protumačiti ideje nastale prije mnogo tisuća godina.
Jedan od najvećih problema pri pokušaju da se razabere istina iza starih priča i legendi činjenica
je da su se razni ljudi služili raznim imenima u razna vremena za iste osobe, mjesta ili ideje u
simboličkim pričama zvanim alegorije ili parabole.
Te su alegorije, obično prihvaćene kao mitovi, temelj ranih religijskih i filozofskih vjerovanja
zapadnoga svijeta. Pomna analiza „nebeskih bogova" velikih kultura, obično smatranih
odvojenim panteonima mitoloških likova, jasno ukazuje na to da svi potječu od istog izvora. 1
doista, kad je preveden najstariji tekst minojske kulture, otkriveno je da sadrži jedan semitski
dijalekt iz Mezopotamije. Dokazano je da grčka kultura - temelj zapadne civilizacije - potječe od
starije minojske kulture na Kreti.
Nitko se neće usuglasiti oko tih specifičnih veza između „bogova” zbog velike količine popratnog
materijala koji je nastao oko njih. Ali, općenita usporedba mitologija ukazuje na zajedničke
značajke koje, čini se, nadilaze slučajnost i otkrivaju zapanjujuće sličnosti između drevnih
„bogova”:
SUMERANI EGIPĆANI GRCI RIMLJANI

Nebeski Otac Anu Amon Ra Kronos Saturn

Nebeska Majka Antu Mut Hera Junona
Gospodar Zemlje Enlil Set Zeus Jupiter
Zemaliska majka Nmhursag I zida Atena Minerva
Zemaljski brat (graditelj) Enki Oziris Apolon Vulkan
Suparnički ratnik Marduk Horus Ares Mars
Gospodar podzemlja Nergal Anubis Had Pluton
Donositeljica ljubavi Ašera Hator Afrodita Venera
Glasnik bogova Ninurta Thoth Hermes Merkur

Pravo je pitanje kako su Mojsije, pa stoga i Egipćani, stekli znanje o drevnim misterijima?
Mnogo toga po svoj su prilici proslijedili biblijski patrijarsi Izak i Abraham.
U obiteljskoj zavrzlami vrijednoj sapunice, Abrahamova prvoga sina Išmaela rodila je egipatska
sluškinja Hagara, zato što je Abrahamova žena Saraja bila neplod na. Premda je to bila njezina
ideja, Saraja je maltretirala Hagaru pa je ova pobjegla.
Prema 17. odjeljkuKnjige postanka,negdje u to doba Jahve je promijenio ime svome sljedbeniku
iz Abram (uzvišeni otac) u Abraham (otac naroda) i naredio da se sva muška djeca obrezuju.
Abrahamu je obećana loza koja će vladati mnogim zemljama, uključujući Egipat i Mezopotamiju.
Sarajino ime promijenjeno je u Sara (kneginja), i ubrzo je rodila Abrahamu, koji je tada
premaKnjizi postanka17,17 imao stotinu godina, drugog sina, Izaka. UKnjizi postanku17,19
Abrahamu je rečeno da će se savez s Jahvom uspostaviti preko Izaka. Po svoj je prilici Izak nosio
genetske značajke dobivene od Sare koje su se smatrale nadmoćnima Išmaelovim.
Svi Abrahamovi preci navedeni su u Bibliji i preko njegova oca Teraha mogu se pratiti gotovo
2000 godina do Noina sina Šema i tako sve do Adama.
Značajno je daje Abraham bio iz kaldejskog Ura blizu sjevernog ruba Perzijskoga zaljeva,
glavnoga sumerskog grada. Isprva se Abraham uKnjizi postankanaziva tek Hebrejem s 318
uvježbanih vojnika kojega je blagoslovio tajnoviti Melkisedek. Kasnije, u 24. odjeljku, Abraham
je postao „velik”, s mnogobrojnim stadima, zlatom i srebrom, devama i velikim gospodarstvom
punim slugu. Očito nije bio beznačajni nomad, nego bogat i moćan stanovnik Sumera.

251
Nakon razaranja Ura u ratu oko 2000. pr. Kr, Abrahamova se obitelj preselila na sjever u grad
Haran, nazvan po Abrahamovu bratu, ocu Lota iz glasovite priče o Sodomi i Gomori. Na početku
20. stoljeća arheolozi su otkrili nekoliko mezopotamijskih gradova nazvanih po Abrahamovim
rođacima, uključujući Haran, Terah, Nahor, Serug i Peleg. „Očigledno, patrijarsi nisu predstavljali
običnu obitelj, nego su činili vrlo moćnu dinastiju”, primjećuje Gardner. Upravo je ta dinastija
prenijela drevne predaje Sumerana od Abrahama do Mojsija.

252
Svi putevi vode u Sumer
Sve najveće svjetske tajne vode natrag u Sumer u Mezopotamiji, prvu poznatu veliku civilizaciju,
smještenu između Tigrisa i Eufrata kod ušća u Perzijskom zaljevu. U biblijsko doba nazivao se
Kaldeja ili Šinar. Danas je poznat kao Irak.
Sumerska kultura kao da se pojavila niotkuda prije više od 6000 godina, a prijo nego što je
neočekivano nestala uvelike je utjecala na život istočno sve do rijeke Ind, koja teče od Himalaje
kroz Pakistan do Arapskoga mora, i zapadno sve do Nila i kasnijih egipatskih kraljevstava.
Oko 2400. g. pr. Kr. u Sumer su sa zapada i sjevera provalila semitska plemena, a oko 2350. g.
pr. Kr. osvojio ga je ratnički vođa Sargon Veliki, koji je utemeljio semitsku akadsku dinastiju koja
je vladala od Perzijskoga zaljeva do Sredozemlja. Nakon dugogodišnjih ratova i seoba
stanovništva, sumerske zemlje ujedinile su se poo Hamurabijem iz Babilona, čiji su slavni zakoni
uvedeni možda kako bi se kontrolirale masovne migracije ljudi nakon tadašnjih katastrofa.
Alan Alford napominje da su se razorna erupcija grčkoga vulkanskog otoka Santorini te
zagonetna razaranja na Kreti i u Mohendžo Daru, središtu kulture doline Inda, dogodili negdje u
vrijeme Hamurabijeve vladavine. Alford je vidio vezu između tih događaja i preseljenja
stanovnika Uskršnjeg otoka, pojave andskih civilizacija i dolaska Maja u Srednju Ameriku - sve se
to dogodilo otprilike u isto vrijeme. Danas je jasno da Hamurabijev zakon potječe od zakona
koje su zapisali Sumerani stoljećima prije, poglavito od najstarijeg dosad otkrivenog zakonika iz
razdoblja vladavine sumerskoga kralja Urnamua.
O Sumeranima se do prije otprilike 150 godina praktički ništa nije znalo. Tada su arheolozi,
potaknuti zapisima talijanskoga putnika Pietra della Vallea s početka 17. stoljeća, počeli kopati
po neobičnim humcima kojih je bio pun krajolik u južnom Iraku. Otkad je Francuz Paul Emile
Botta 1843. otkrio palaču Sargona II. blizu današnjeg Khorsabada, arheolozi su pronalazili
zakopane gradove, srušene palače, rukotvorine i tisuće glinenih pločica s podrobnim opisima
svih značajki života Sumerana. Krajem 19. stoljeća sumerski je prepoznat kao originalan jezik te
se počeo prevoditi. Unatoč današnjem znanju, šira javnost slabo je upućena u tu prvu veliku
ljudsku civilizaciju koja se iznenada pojavila u Mezopotamiji.
Fascinantna je spoznaja da bismo o toj 6000 godina staroj civilizaciji mogli saznati više nego što
ćemo ikada saznati o mlađoj egipatskoj, grčkoj i rimskoj. Objašnjenje je u sumerskom klinastom
pismu. Dok se papirus iz drugih starih carstava raspao kroz vrijeme ili su ga uništili ratni požari,
znakovi tog pisma urezivali su se pisaljkom u vlažne glinene pločice, tvoreći pismo u obliku
klinova. Pločice bi se potom sušile, pekle te držale u velikim knjižnicama. Pronađeno je oko 500
000 tisuća tih glinenih pločica i one su modernim istraživačima dale neprocjenjive podatke o
Sumeranima.
Sumerske pločice bile su većim dijelom nedešifrirane dok njemački profesor Georg Grotefend
nije počeo sustavno prevoditi klinasto pismo 1802. godine. Danas mnoge pločice još nisu
prevedene na engleski zato što je šačica prevoditelja u svijetu zatrpana njihovom golemom
količinom.
Valja znati da je sumerski alfabet zapravo bio skraćeni oblik mnogo starijeg jezika sastavljenog
od ideograma (simbola koji predstavljaju pojmove prije nego riječi) koji podsjećaju ni više ni
manje nego na drevne kineske znakove. S obzirom na to da nije riječ o detaljiziranu jeziku poput
engleskoga, postoji prilična sloboda pri njegovu prevođenju. Kad se počelo prevoditi u 19.
stoljeću, jednostavno se smatralo da simbol za sumerske stvoritelje označava mitske „bogove” i
sve je krenulo otuda.
Arheološka istraživanja pokazala su da su malo nakon 4000. g. pr. Kr. u dolini Tigrisa i Eufrata
isušivane močvare, kopani kanali, podizani nasipi i brane, uveden opsežan sustav navodnjavanja
te sagrađeni veliki, sjajni gradovi.

253
Prvih dvanaest glavnih gradova-država - s egzotičnim imenima kao što su Ur, Nipur, Uruk, Lagaš,
Akad i Kiš - bilo je podignuto oko visokih, stepenastih hramova zvanih „zigurati” (svete gore), a
svakim je vladao njegov vlastiti „bog" zvanensi.Od zigurata širile su se javne zgrade, tržnice i
domovi. Svaki su grad okruživale velike površine zemlje koje je također nadzirao
mjesniensi.Kako su se ti gradovi-države razvijali, dolazili su pod vodstvo kralja zvanoglugal,koji
je bio odgovoran mjesnom „bogu”.
Unatoč našem površnom poznavanju Sumerana, već im možemo pripisati mnoga svjetska
„otkrića”. Profesor Samuel Noah Kramer, autor knjigaPovijest počinje u Sumeru (Histoij Begins
at Sumer) iSumerani(The Sumerians),napominje da je taj narod izumio prvo pismo (klinasto),
kotač, škole, medicinsku znanost, prve pisane poslovice, povijest, prvi dvodomni sabor, poreze,
zakone, društvene reforme, prvu kozmogoniju i kozmologiju te prvi kovani novac (izvagani
srebrni šekel).
Mnogi zapisi koji su nam ostavljeni tiču se prozaičnih svakodnevnih poslova kao što su porezni
arhivi, sudska saslušanja i tržničke cijene. Zapravo, taj se drevni narod malo razlikovao od
današnjih društava. Smijali su se, voljeli i mrzili, rječkali se i spletkarili, kovali urote jedni protiv
drugih te se na koncu međusobno borili.
Tomas je opisao bistu sumerske kraljice Šubad izloženu u Britanskom muzeju: „Ljupka mlada
dama nosi zapanjujuće moderan ukras za glavu, velike naušnice i ogrlicu. Ta profinjena djevojka,
koja se koristila kozmetikom te nosila ukras na glavi i skupe dragulje, stradala je u obrednom
samoubojstvu 2900. g. pr. Kr. - 2150 godina prije osnutka Rima i 2000 godina prije nego što je
Mojsije počeo pisati svoje tekstove.”
Sumerani su putovali često i daleko te se smatra da su donijeli naprednu teh logiju
brodogradnje i kartografije starim Feničanima, koji su naselili istočnu sre mnu obalu na
području današnjeg Libanona.
Njihovo poznavanje neba bilo je i zapanjujuće i zagonetno. „Cijela konc sfeme astronomije,
uključujući krug od 360 stupnjeva, zenit, obzor, nebesku polove, ekliptiku, ekvinocije itd., sve se
to najednom pojavilo u Sumem", naponv Alford. Zahvaljujući sumerskom poznavanju kretanja
Sunca i Mjeseca, nastao je svjetski kalendar, koji su stoljećima kasnije koristili Semiti, Egipćani i
Grci.
Kako Alfred ukazuje, malo ljudi shvaća da ne dugujemo samo svoju geo triju nego i moderni
sustav računanja vremena sumerskom matematičkom sust temeljenom na broju 60. „Podrijetlo
60 minuta u jednom satu i 60 sekundi u jed minuti nije proizvoljno, već je nastalo prema
seksagezimalnom sustavu ”, izvješt. Alford, dodajući da je moderni zodijak sumerska tvorevina
temeljena na njihov 12 bogova. Služili su se njime kako bi zabilježili veliki precesijski ciklus,
podijeliv pogled sa Zemljina sjevernoga pola za vrijeme njezine dvanaestomjesečne puta~ oko
Sunca na dvanaest jednakih dijelova - ili kuća - od 30 stupnjeva. Uzevši u ob lagano kolebanje u
Zemljinoj orbiti, potpuni ciklus traje 25 920 godina, što je poznat kao platonska godina, nazvana
po grčkom filozofu Platonu koji je nadahnuo vitez templare, iluminate i Rhodesove Okrugle
stolove.
„Neugodno pitanje koje su znanstvenici izbjegavali jest ovo: kako su Sumeran čija je civilizacija
trajala samo 2000 godina, mogli promatrati i bilježiti nebeski ciklu koji je trajao 25 920 godina? I
zašto je početak njihove civilizacije u sredini zodijaka? Je li to naznaka da je njihova astronomija
ostavština bogova?” pita Alford.
Njegovo se pitanje može proširiti upitamo li kako su se stari primitivni ljudi otprije gotovo 6000
godina najednom preobrazili iz malih družina lovaca-skupljaća u potpuno razvijenu - čak i prema
današnjim standardima - naprednu civilizaciju? Čak i autoriEncvclopaedie Hritannicepriznaju da i
dalje ostaju ozbiljna pitanja glede sumerske povijesti i oprezno objašnjavaju da se ta pitanja

254
„postavljaju sa stajališta dvadesetostoljetne civilizacije i dijelom su obojana etičkim prizvucima,
tako da odgovori mogu biti samo relativni’
S obzirom na to da sad imamo tisuće prevedenih sumerskih pločica zajedno s njihovim
ispisanim valjkastim pečatima, možda bismo trebali samim Sumeranima dati da nam to objasne.
Odgovor je da oni tvrde kako je sve što su postigli stiglo od njihovih bogova.
„Svi drevni narodi vjerovali su u bogove koii su sišli na Zemlju s nebesa i koji su mogli po volji
uzletjeti na nebo”, objašnjava stručnjak za Bliski istok Zecharia Sitchin u uvodu svoje prve knjige
iz serije u kojoj se iscrpno iznose njegovi prijevodi i tumačenja sumerskih izvještaja o njihovu
podrijetlu i povijesti. „No, te priče nikad nisu bile smatrane vjerodostoinima, jer učenjaci su ih
od samoga početka karakterizirali kao mitove."
Zapazivši da čak ni najučeniji istraživači prije početka 20. stoljeća nisu mogli ni razmišljati u
kategorijama koje mi danas prihvaćamo kao opća mjesta, Sitchin zaključuje: „Sad kad su
astronauti sletjeli na Mjesec, a svemirska letjelica bez posade istražuje druge planete, više nije
nemoguće zamisliti da je civilizacija s nekog drugog planeta, razvijenija od naše, mogla u
prošlosti iskrcati svoje astronaute na Zemlju."
Važno je znati da Sumerani nikad nisu smatrali ili nazivali stvorenja koja su im donijela znanje
„bogovima". To je bilo kasnije tumačenje Rimljana i Grka, koji su oblikovali vlastite „bogove”
prema ranijim usmenim predajama.
Sumerani su ih nazivali Anunaki, ili „oni koji su sišli na Zemlju s nebesa”.

255
Anunaki
Kako bi se shvatila sumerska verzija podrijetla čovječanstva, potreban je samo lagani pomak u
načinu razmišljanja.
Sitchin, koji je toliko mnogo učinio kako bi sintetizirao golemu količinu sumerskoga znanja u
jednu dosljednu - makar i neobičnu - hipotezu, često spominje kako je došlo do pomaka u
njegovu načinu razmišljanja. Dok je kao dječak učio hebrejsk« u Palestini, imao je odvažnosti
upitati zašto je izrazNefiliiz Staroga zavjeta preveden kao „divovi” kad izvorna riječ znači
„oboreni”. Kako se moglo očekivati, umjesto da bude pohvaljen zbog svoje poduzetnosti i
obraćanja pozornosti na točnost, mladi je Sitchin bio kažnjen zato što propituje Bibliju. No, taj
ga je incident nagnao da cijeli život traga za istinom koja se skriva iza nedosljednosti i zagonetki
drevnih tekstova.
Sitchinovo je pitanje itekako utemeljeno. Umjesto kao „divove”, Holmanov biblijski rječnik
starozavjetneNefilidefinira kao „drevne junake koji su, prema većini tumača, plod spolnih
odnosa nebeskih stvorenja i ljudskih žena”, kako stoji uKnjizi postanka6,4: ,,U ona su vremena -
a i kasnije - na Zemlji bili Nefili kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa su im one rađale
djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi.”
Rodom iz Rusije, Sitchin se školovao u Palestini i Londonu, gdje je diplomirao povijest ekonomije
nakon studija u londonskoj Školi ekonomije i političkih znanosti. Nakon što je neko vrijeme
uređivao ekonomske i povijesne časopise te pisao za njih, Sitchin se preselio u Nevv York 1948.
godine i ubrzo postao američki državljanin. Za vrijeme studi(a, Sitchin je naučio brojne jezike,
uključujući staroegipatski, hebrejski i akadski, kasniji oblik sumerskog.
Sitchin i drugi naprosto su zauzeli stajalište da su drevni Sumerani možda bilježili na svoje
glinene pločice povijest onako kako su je shvaćali prije nego kao puke mitove. Na kraju krajeva,
sumerski opisi mnogih drevnih gradova smatrani su maštovitim pričama sve dok nisu otkrivene i
iskopane njihove ruševine. Zašto ne smatrati i njihovu pisanu povijest istinom?
Nakon godina predana prevođenja i proučavanja, Sitchin je shvatio da biblijski Nefili i sumerski
Anunaki predstavljaju isti pojam - da su u dalekoj Zemljinoj prošlosti sa zvijezda stigla neka
stvorenja i osnovala najstarije civilizacije, što je tema koja se provlači kroz gotovo sva tajna
društva, od slobodnih zidara do Društva 1 hule, kako je ranije spomenuto.
Služeći se Sitchinovim prijevodima kao odskočnom daskom, mnogi su autori posljednjih godina
doprinijeli iscrpnijem razumijevanju priče o Anunakima. Na temelju Sitchinovih radova, kao i
drugih, uključujući Alana F. Alforda, R. A. Boulayja, Neila Freera, dr. Arthura Davida Horna, dr.
Joe Levvelsa, C. L. Turnagea, Lloyda Piea, Laurencea Gardnera i Williama Bramleyja, priča o
Anunakima ide otprilike ovako:
Prije oko 450 000 godina skupina čovjekolikih izvanzemaljaca koji su putovali svemirom stigla je
na planet Zemlju. Došli su s planeta oko triput većeg od Zemlje koji su Sumerani zvali Nibiru.
Nibiru je opisivan u drevnoj sumerskoj literaturi kao dvanaesti planet našeg Sunčeva sustava.
Još 1981. godine američki su znanstvenici teoretizirali o postojanju desetog planeta u našem
sustavu na temelju opažanja orbitalnog teleskopa i analize nepravilnosti u Plutonovoj orbiti koje
ukazuju na dodatno nebesko tijelo. „Ako je novi dokaz o desetom planetu iz američkoga
mornaričkog opservatorija točan, mogao bi dokazati da su Sumerani... bili daleko ispred
modernoga čovjeka u astronomiji”, komentirao je jedan autor zaDetroit Neivs.Nije riječ o
nedosljednosti, jer Sumerani su računali Mjesec i Sunce kao planetarna tijela pa su tako stigli do
broja 12, koliko ima i vrhovnih gospodara Anunakija u njihovu panteonu.
Doista je zapanjujuće da su ti drevni Sumerani, koji su navodno tek razvijali pismo, točno opisali
i skicirali planete Uran, Neptun i Pluton premda se ta tri tijela ne mogu vidjeti bez pomoći
teleskopa. Ti planeti nisu bili poznati modernom čovjeku sve dok Uran nije otkriven 1781.,
Neptun 1846., a Pluton 1930. godine.

256
Novija tumačenja sumerskih tekstova, dugo smatranih fantastičnim mitovima, osobito onog
pod naslovomEnuma eliš,sada poznatog kaoEp o stvaranju,nude najvjerojatnije objašnjenje
sadašnjega sastava našeg Sunčeva sustava. „Zašto ne bismo shvatili taj ep doslovno, kao ništa
više doli prikaza kozmoloških činjenica kakve su bile poznate Sumeranima, onako kako su im ih
prenijeli Nefili?” zaključuje Sitchin.
Tekstovi opisuju kako je prije četiri milijarde godina Nibiru, izdvojeni planet, ušao u naš sustav,
zamalo promašivši planet zvan Tiamat, koji je prsnuo zbog gravitacijskih opterećenja. Pri
sljedećem prolasku Nibirua - Sitchin u ranim radovima naziva to nebesko tijelo njegovim
babilonskim imenom Marduk - Tiamat su pogodili Nibiruovi prateći sateliti. Fragmenti Tiamata
različite veličine ostali su u njegovoj izvornoj orbiti, postavši pojas asteroida, dok je druga
polovica planeta gurnuta u novu orbitu bliže Suncu. Taj se fragment vremenom zgusnuo u
Zemlju. Pratio ga je jedan od Nibiruovih satelita (Kingu), koji je postao naš Mjesec.
Zanimljivo je da bi ta teorija mngla objasniti zašto Zemlji nedostaje velik dio njezine kore,
osobito na polovici koja obuhvaća Tihi ocean, kao i podrijetlo pojasa asteroida. Ta teorija nudi i
objašnjenje za komete, koji izazivaju tolika nagađanja među znanstvenicima. Ideja je da je, kad
su se Nibiru i Tiamat sudarili, mnogo tona morske vode s obaju planeta bilo izbačeno u svemir -
što je nazvano „miješanjem voda” u sumerskim tekstovima - zajedno s prašinom i krhotinama,
što se pretvori u nepredvidive leteće kugle „prljava” leda.
To podupiru nedavna otkrića meteorita na Antarktici koji sadrže iste plinove š tvore Marsovu
atmosferu, kao i otkriće NASA-inih znanstvenika 1996. godine nečega nalik mikroorganizmima
na jednom marsovskom meteoritu koji se smatra starim četiri milijarde godina.
Nibiru, zvan „prolazni planet" zato što u svojoj orbiti prolazi kroz Sunčev sustav između Marsa i
Jupitera, nastavio je svoju eliptičnu putanju, koja ga je odvela daleka izvan Sunčeva sustava
prije nego što gaje natrag povukla gravitacijska sila. Nibiru je simboliziran u brojnim društvima -
osobito u egipatskom - kao „krilati disk”, krug s krilima koja se pružaju na obje strane.
Život na Zemlji razvio se na temelju njezine jednogodišnje orbite oko Sunca, solarne godine.
Život na Nibiruu razvio se na temelju njegove jednogodišnje putanje oko Sunca - što je 3600
zemaljskih godina. Stoga je logično da je život na Nibiruu nastao nešto prije nego na Zemlji. Ta
nejednakost vremena mogla bi se ilustrirati time što bi kukac s jednotjednim životnim vijekom
mogao smatrati uobičajeni ljudski životni vijek beskrajnim.
Prije oko 450 000 godina, za vrijeme Zemljina drugoga ledenog doba, visoko razvijeni stanovnici
Nibirua - Anunaki iz sumerskih tekstova - doputovali su na Zemlju kad su se dva planeta
približila. Prema Sumeranima, njihova prva slijetanja bila su na vodi, baš kao što su se naši
astronauti prvo spustili u ocean.
Logično, ti bi se drevni astronauti utaborili na mjestu s umjerenim vremenskim prilikama i
bogatim izvorom vode i goriva. Samo je jedna lokacija udovoljavala tim kriterijima -
Mezopotamija. Doline Inda i Nila bile su još dva dobra izbora, ali nisu imale lak pristup fosilnim
gorivima, kojih još ima u izobilju u južnom Iraku.
Dok je vrhovni vladar Nibirua Anu - ili An ili El, ovisno o izvoru - nadgledao njihov pothvat s
matičnoga planeta, Anunaki su započeli sa sustavnom kolonizacijom Zemlje pod vodstvom
Anuovih sinova Enlila i Enkija. Svi vode Anunakija kasnije će preuzeti ulogu „bogova” ili Nefilija
među njihovim ljudskim podanicima.
Enlil je bio zapovjednik misije, a Enki izvršni i znanstveni rukovoditelj. Postojao je neskriven i
dugotrajan antagonizam između dvojice polubraće zbog nibiruskog protokola. Kao i u kasnijim
zemaljskim dinastijama, prvorođeni Enki imao je sporedni status jer mu majka nije bila službena
Anuova supruga. Zato nije pripadao nasljednoj kraljevskoj lozi. No, ipak je Enki bio taj koji je
vodio prvu ekspediciju na Zemlji.

257
U jednom dobro očuvanom tekstu Enki opisuje kako je pao u Perzijski zaljev: „Kad sam se
približio Zemlji, velik je dio bio poplavljen. Kad sam se približio njezinim zelenim livadama,
brežuljci i humci [nasipi i brane] podignuti su na moju zapovijed. Sagradio sam si dom na čistu
mjestu..."
Enki je bio i znanstvenik i inženjer. Pod njegovim su vodstvom isušene močvare na sjevernoj
obali Perzijskoga zaljeva, sagrađeni nasipi zajedno sa sustavima navodnjavanja kao i kanali koji
su povezivali Tigris i Eufrat. Pojačanja su stigla pod vođstvom Enkijeva prvorodenoga sina
Marduka. Kroz tisuće godina zemaljskoga vremena - no samo nekoliko godina Anunakija —
podignuta je napredna kolonija tih posjetitelja, nakon čega su svoju pozornost usmjerili na svoj
glavni cilj - zlato.
Nekoliko je istraživača razradilo opsežna metafizička objašnjenja za aktivnosti Anunakija na
Zemln, od kojih mnoga imaju veze s energetskim poljima i poremećajima duhovnih razina
uzrokovanih prolaskom Nibirua i stvaranjem Zemlje. Prema jednoj teoriji, razvijeniji Anunaki
pokušali su spasiti „izgubljene duše” koje su ostale nakon sudara planeta.
No, dokumentiranija je i prihvatljivija ideja koju su ponudili Sitchin i drugi da je cilj tih kolonista
bilo Zemljino rudno bogatstvo - osobito zlato - radi korištenja na njihovu matičnu planetu.
„Anunaki su tražili zlato kako bi spasili svoju atmosferu, u kojoj su po svoj prilici nastale rupe
slične onima koje smo mi stvorili u našoj, oštećujući Zemljin ozonski omotač fluorokarbonskim
spojevima", objašnjava Lloyd Pye. „Rješenje Anunakija bilo je raspršiti sićušne listiće zlata u
gornji dio svoje atmosfere kako hi se zakrpale rupe... Ironično je što moderni znanstvenici tvrde
da bi izbacivanje sitnih čestica zlata u gornji dio atmosfere bio najbolji način za popravljanje
našega oštećenoga ozonskog omotača ako ikad budemo primorani popravljati ga.”
Po svoj se prilici prvi pokušaj dobivanja zlata u Perzijskom zaljevu tretiranjem vode pokazao
nedostatnim za njihove potrebe. Anu je sa svojim nasljednikom Enlilom posjetio koloniju i
dodijelio zadatak Enkiju da pronađe više zlata. Enlil je postavljen za glavnog zapovjednika
zemaljske kolonije, dok je Enki vodio pohod u Afriku te kasnije u Južnu Ameriku, ^dje su
podignuti pogoni za kopanje zlata. Dokaz za to rano kopanje zlata dolazi iz znanstvenih
istraživanja koje je 1970-ih provela korporacija Anglo-American, vodeća južnoafrička rudarska
tvrtka. Znanstvenici te tvrtke otkrili su dokaze o drevnim rudarskim radovima, koji datiraju čak
iz 100 000. g. pr. Kr. Slična drevna rudarska iskapanja otkrivena su u Srednjoj i Južnoj Americi.
To upućuje na to da su Anunaki izvodili rudarske radove diljem svijeta te može dobrim dijelom
objasniti rano širenje ljudi.
Daljnju potvrdu tako dalekih putovanja može se dobiti usporedbom imena drevnih
mezopotamijskih gradova kako ih je zabilježio Ptolemej, geograf iz 2. stoljeća n. e., s pandanima
u Srednjoj Americi:
MEZOPOTAMIJSKO IME SREDNJOAMERIČKI LOKALITETI
Ćol Chol-ula
Kolua Colua-can
Zuivana Zuivan
Čolima Colima
Zalisa Xalisco
Iskopana sirova ruda potom se prevozila iz raštrkanih rudnika teretnom letjelicom natrag u
Mezopotamiju radi taljenja i prerađivanja u ingote u obliku pješčanih ura zvanih ZAG ili
„pročišćeno blago”. Brojne su gravure takvih ingota, a neki pra ingoti pronađeni su prilikom
arheoloških iskapanja.
Nastojeći ublažiti sve veće suparništvo između polubraće Enlila i Enkija, njih otac Anu postavio
je Enlila za zapovjednika mezopotamijske kolonije E.DIN - što je možda osnova za biblijski Eden -
dok je Enkija dopao AB.ZU ili Afrika, „zemlja rudnika”.

258
Novi problemi za te izvanzemaljske koloniste nastali su zbog klimatskih promjena, što je
uzrokovalo teškoće među Anunakijima, i neprekidnih mukotrpnih rudarskih operacija. U
jednom sumerskom tekstu stoji: „Kad su bogovi [Anunaki], poput ljudi, obavljali posao i
podnosili napore - napori su bili silni, rad težak, muka velika."
Očito takva revizija drevne povijesti ima - a i dalje će imati - velik utjecaj na konvencionalnu
znanost. Dr. Arthur David Horn povukao se s mjesta profesora biološke antropologije na
Državnom sveučilištu u Koloradu 1990. godine nakon što je zaključio da su konvencionalna
tumačenja čovjekova podrijetla „besmislena”. Nakon mnogih istraživanja, i on je počeo
vjerovati da su izvanzemaljci na zamršen način povezani s podrijetlom i razvojem ljudi.
„Anunaki su bili iskopavali zlato na Zemlji već više od 100 000 godina, kad su se obični Anunaki,
koji su naporno radili u rudnicima, pobunili prije oko 300 000 godina”, objašnjava Horn
elaborirajući Sitchinov rad. „Enlil, njihov vrhovni zapo vjednik, htio ih je strogo kazniti pa je
sazvao skupštinu visokih Anunakija, u kojoj je bio i njegov otac Anu. On je imao više
razumijevanja za nedaće rudara. Shvatio je da je rad pobunjenika bio vrlo težak, a njihove
patnje poprilične. Glasno se zapitao... ima li neki drugi način za dobivanje zlata. Tada je Enki
predložio da se stvori primitivni radnik,Adamu,koji bi mogao preuzeti težak posao. Enki je
ukazao na to da primitivni humanoidi - ono što mi zovemoHomo ereetus- prevladavaju u /\
bzuu[Africi], gdje je on radio.”
Enkijev plan za stvaranje radničke rase skupština je odobrila, i to je polazište za nastanak
čovječanstva, prema sumerskim izvještajima. To tumačenje razjašnjava i jedan od
najzagonetnijih redaka u Bibliji. Nakon uvjeravanja da postoji samo jedan pravi Bog, uKnjizi
postanka1,26 citira se taj jedini Bog: „načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična...”
Taj redak može imati dva tumačenja - prvo, da se množinaElohimiz Staroga zavjeta, koju
monoteisti koji su napisaliKnjigu postankatumače kao „Bog”, doista mogla odnositi na skupštinu
Anunakija koja je odobrila stvaranje čovjeka; i drugo, da je ideja stvaranja čovjeka „na svoju
sliku” jednostavno značila genetsko manipuliranje postojeće vrste, a ne stvaranje nove rase.
Kako Sitchin objašnjava: „Koliko je orijentalistima i biblijskim stručnjacima danas poznato...
kompilatoriKnjige postankuuređivali su i sažimali mnogo starije i kudikamo iscrpnije tekstove
koji su prvi put zapisani u Sumeru.”
Na čelu medicinskoga tima zemaljske misije Anunakija bila je ženka po imenu Ninharsag,
poznata i kao Ninti, koja je s Enkijem već izvodila genetičke pokuse. Na barem jednom
sumerskom valjkastom pečatu prikazani su Enki i Ninharsag okruženi bočicama ili posudama,
stolom, policama, opremom i asistentom, i cijeli prizor veoma podsjeća na laboratorij. Prema
sumerskim zapisima, stvorili su mnoga mutirana bića uključujući životinje poput bikova i lavova
s ljudskim glavama, krilate životinje te majmune i humanoide s kozjom glavom i nogama. Ako je
to istina, ti su eksperimenti vjerojatno izvor mnogih legendi o „mitološkim” stvorenjima i
nadljudima poput Atlasa, Golijata, Gargantue, Polifema i Tifona.
U 19. stoljeću iskopani su golemi sfingoliki kipovi na mjestu nekadašnje palače asirskoga kralja
Sargona II., koji je vladao Mezopotamijom od 721. do 705. g. pr. Kr. Među tim su kipovima bili
krilati bik i lav s ljudskim glavama. Velik dio tih umjetničkih djela kupio je John D. Rockefeller i
prevezao ih u Nevv York.
Sumerski izvještaj o stvaranju prvoga čovjeka - koji se zvao Lu.Lu na sumerskom iliAdamana
hebrejskom, što doslovno prevedeno znači „čovjek od zemlje" ili jednostavno Zemljanin -
potpuno je jasan u svjetlu današnjega znanja o kloniranju. No, sve do prije nekih 25 godina
cijela bi ideja bila nepojmljiva čak i najupućenijim učenjacima. Enki i Ninharsag uzeli su
reproduktivnu stanicu ili jajašce od primitivne afričke ženke hominida i oplodili je spermom
mladog mužjaka Anunakija. Oplođeno su jajašce tada stavili u ženku Anunakija - navodno
Enkijevu suprugu Ninki - koja je iznijela trudnoću.

259
Premda je bio nužan carski rez, prvi je put na Zemlji rođen zdrav muški
križanacAdama,zaobišavši prirodnu evoluciju milijunima godina. Prema drevnom sumerskom
izvještaju, „kad je ljudski rod stvoren, nije znao ništa o jedenju kruha, nije znao ništa
o odijevanju, jeo je biljke ustima poput ovaca, pio vodu iz jarka...”
Nakon toga su Enki i Ninharsag stvorili brojne Adame,i muške i ženske, iako oni tada nisu bili
sposobni za reprodukciju i živjeli su vrlo kratko u usporedbi s Anunakijima. To je po svoj prilici
učinjeno svjesno kako bi se spriječilo bilo kakvo suparništvo nove ljudske rase. Zanimljivo je
napomenuti da je, premaKnjizi postanka3,5, prva zapovijed Elohima bila da ljudi - u
alegorijskom obliku Adama i Eve - moraju ostati u neznanju da ne bi bili „kao bogovi".
Uočljivo je nekoliko veza između sumerske verzije čovjekova stvaranja i Biblije. Biblija govori o
ženi stvorenoj od Adamova rebra. „Veliki sumerolog Samuel N. Kramer ukazao je sredinom 20.
stoljeća na to da priča o Evinu podrijetlu od Adamova rebra vjerojatno dolazi od dvostrukog
značenja sumerske riječi TI, koja znači i rebro i ‘život’”, objašnjava Horn. Dakle, Eva je možda
dobila „život” od Adama neovisno o ikakvoj kosti ili je genski materijal možda izvučen iz koštane
srži.
Laboratorij gdje su stvoreni prviAdamezvao se SHI.IM.TI ili „kuća gdje je udahnut dah života"
prema Sumeranima. Usporedimo tu frazu sKjijigom postanka2,7 gdje Bog, nakon što od „praha
zemaljskog" iliAdamuastvori čovjeka, što znači zemlja, “u nosnice mu udahne dah života”.
„Adam je bio prvo dijete iz epruvete”, obznanio je Sitchin nakon rođenja prvoga modernog
djeteta iz epruvete 1978. godine. Smatrao je to rođenje potvrdom svojih sumerskih prijevoda,
osobito u svjetlu činjenice da je moderna znanost počela raz trati manipuliranje našim
genetskim sastavom tek u 20. stoljeću.
Na to da su drevni Sumerani proslijedili simbol koji predstavlja dugo zaborav Ijenu znanost
kloniranja ukazuje kaducej, koji je i danas znak medicinske struke Taj drevni simbol životvomoga
medicinskog postupka, koji predstavljaju dvije oko krilata štapa isprepletene zmije, zapanjujuće
podsjeća na dvostruku spiralu molekule DNk-a. DNK (deoksiribonukleinska kiselina), otkrivena
tek 1946. godine, sastavljena je od aminokiselina u ljudskim stanicama koje pohranjuiu
genetički kod pojedinca. Manipulacijom DNK-a može se stvoriti klon (duplikat) ili križanac.
Dokazi da su se prvi primitivni ljudi pojavili u Africi postali su brojniji 1970-ih kad su ondje
pronađeni neki od najstarijih predijudskih ostataka. Kosti ,,Lucy” i drugih australopiteka jasno
ukazuju na to da su rani primati živjeli na tom području prije više od tri milijuna godina, ali da
nisu bili razvijeni čak ni kao neandertalci. Protivno proširenom vjerovanju, znanstvenici C. P
Groves, Charles E. Oxnard i Louis Leakev slažu se da je australopitek bio posve drugačiji po
morfologiji od ljudi. Groves napominje da su nužna „nedarvinistička” načela kako bi se objasnila
veza između ,,Lucy” i modernih ljudi.
No, teško onima koji pokušaju pobiti uobičajeno razmišljanje. Prema mnogim neovisnim
istraživačima, čini se da postoji zavjera protiv bilo kakva otkrića koje se ne podudara s
prevladavajućim znanjem. Jedan takav primjer je sudbina Iliomasa E. Leeja iz kanadskog
državnog muzeja koji je početkom 1950-ih otkrio napredno kameno oruđe u ledu na otoku
Manitoulin na jezeru Huron. Pokazalo se da je to oruđe staro najmanje 65 000 godina, a možda
čak i 125 000, što potpuno odudara od konvencionalnih teorija. Lee je tvrdio da je „otjeran” sa
svoje pozicije, da mu je rad pogrešno prikazivan i da nitko nije htio objaviti njegova otkrića.
Većina rukotvorina „nestala je” u kutijama za pohranu, a direktor muzeja otpušten je zato što je
odbio dati otkaz Leeju.
„Postupanje prema Leeju nije izoliran slučaj”, napominju autoriZabranjene
arheologije(Forhiddeti Archeology).„U znanstvenoj zajednici postoji filtriranje znanja kojim se
rešeta nepoželjne dokaze. Taj proces filtriranja znanja odvija se već dulje od stoljeća i traje sve
do danas.” Jedan osobito ogorčen istraživač nedavno je napisao: „Shvatite da su znanstvene

260
institucije kao što su Smithsonian i National Geographic Society utemeljile elitne svjetske
skupine ponajprije kako bi se izobličili, iskrivili ili jednostavno ignorirali svi znanstveni podaci
kojima je cilj uputiti ljude u njihovo pravo podrijetlo.”
kako se bez uvijanja tvrdi u Bibliji, Adamu i njegovu potomstvu nije suđen lagodan život, nego
težak rad, a opstanak im je bio u rukama njihovih „Gospodara”, „izraz koji se obično prevodi kao
‘štovanje’ zapravo je bioavod- rad ”, tvrdi Sitchin. „Drevni i biblijski čovjek nije štovao’ svojega
boga; radio je za njega.”
Hom tvrdi da je iz analize sumerskih tekstova jasno da su „Anunaki postupali prema svojim
stvorenim robovima loše, vrlo slično kako mi postupamo prema domaćim životinjama koje
jednostavno iskorištavamo - kao stoku. Ropstvo je u ljudskim društvima bilo uobičajeno od prve
poznate civilizacije sve donedavno. Možda nas ne bi trebalo čuditi da su Anunaki bili umišljeni,
sitničavi, okrutni, incestuozni, puni mržnje - imali su gotovo sve negativne osobine koje se mogu
zamisliti. Dokazi upućuju na to da su teško izrabljivali svoje robove i da su imali malo sažaljenja
za teškoće ljudi. Ipak, Anunaki su naposljetku odlučili darovati ljudskom rodu prvu civilizaciju,
sumersku."
No, ta se civilizacija nije pojavila prije daljnjeg prilagođavanja ljudskoga genetskog koda i na
koncu pokušaja iskorjenjivanja ljudskog života.
Budući da su prvi ljudski radnici bili poput mula i da se nisu mogli razmnožavati, Anunaki su
neprekidno morali stvarati nove serije, što je dugotrajan postupak uzevši u obzir razdoblje
između oplodnjein vitroi rođenja. Stoga su se Enki i Ninharsag latili stvaranja raseAdamakoja će
se moći razmnožavati.
UKnjizi postanka2,8-15 jasno stoji da jeAdamastvoren negdje drugdje pa smješten u edenski vrt
ili na područje prvobitne kolonije Anunakija zvane E.DIN, koje je točno opisano kao nizina
između rijeka Eufrat i Tigris. Sumerski tekstovi kazuju kako je zavidni Enlil silom odveo ljude iz
Enkijeva afričkog laboratorija i vratio se s njima u E.DIN, gdje su i proizvodili hranu i služili
Anunakije. Ali, Enlilu je trebalo još radnika pa je od svojega brata Enkija zatražio pomoć.
Alford teoretizira da je iz osvete zbog Enlilova upada u njegov afrički laboratorij Enki otputovao
u Eden, gdje je napravio laboratorij za reprodukciju ljudi za Enlila, ali je potajno izmanipulirao
genetički kod kako bi omogućio seksualno razmnožavanje.
Premda su sumerski tekstovi koji opisuju taj proces ili izgubljeni ili još neotkriveni, istraživači
pretpostavljaju da je taj postupak ponovno uključivao dobivanjeAdaminaDNK, vjerojatno
vađenjem rebra dok je pacijent bio pod anestezijom. Ovaj je put DNK muškog Adamebio
kombiniran sa ženskimAdamom,a ne s Anunakijem, vjerojatno uz popratno razdvajanje i
spajanje sekvence DNK-a, što je postupak moguć i našom današnjom tehnologijom.
Rezultat je bio muškiAdamakoji se mogao razmnožavati seksualnim putem sa ženskimAdamom,
ili „znati" ženu, kako eufemistički stoji u Bibliji. Čovjek Adam stekao je „znanje” razmnožavanja,
a taj su pothvat mnogiElohim/Anunaki, uključujući Enlila, osuđivali. Žalili su se da će ljudi uskoro
htjeti živjeti dugo poput njih. „Evo, čovjek postade kao jedan od nas - znajući dobro i zlo!” stoji
uKnjizi postanka3.22. „Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio
navijeke!” Stoga je manipulacijom DNK-a drastično smanjen ljudski životni vijek zajedno sa
sposobnošću korištenja potpunog kapaciteta ljudskoga mozga.
Kako je ljudska populacija rasla, i u dalekim rudnicima i u Mezopotamiji, mnogi
suAdameodvođeni na rad u druge gradove, koji su nicali uz Tigris i Eufrat. Neki su vraćeni u
rudnike, a drugi su možda pobjegli u divljinu ili su prognani radi kontrole stanovništva. U
svakom slučaju,Adamesu izbačeni iz Edena.
Posljedica tog rasta ljudske populacije i sve većeg bliskog dodira s Anunakijima bila je
predvidljiva. UKnjizi postanka6,1-4 stoji: „Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se
narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god

261
htjeli... U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji bili Nefili u kad su Božji sinovi općili s ljudskim
kćerima pa im one rađale djecu.”
Stoljećima jeAdaminarasa, povrh tog križanja, bila izložena trajnim pokusima koji su naposljetku
rezultirali zamjenom neandertalaca kromanjoncima.
Ali, neki su specifični nedostaci ostali, uključujući sve veće smanjenje ljudskoga životnog vijeka.
Potomci prvihAdamiživjeli su tisućama ljudskih godina zahvaljujući svojim genima Anunakija. Taj
se vremenski okvir polako smanjivao kako se križanje nastavljalo, a učinci života na Zemlji
uzimali svoj danak. Ali, zbog izvanrednoga životnog vijeka, čisti Anunakiji činili su st besmrtnima.
UEpu o Gilgamešustoj) „Samo bogovi žive vječno pod Suncem, a ljudima su dani odbrojani, sve
što postignu je vjetar.”
Gardner, Alford i drugi smatraju da su Anunaki povećavali dugovječnost još i kemikalijama i(li)
enzimima koji su usporavali proces starenja. Gardner tvrdi da je često spominjana „zvjezdana
vatra” drevnih bobova mogla biti spoj protiv starenja sastavljen od enzima melatonina i
serotonina pronađenih u menstrualnoj krvi.
O dugovječnosti se dosta govori u Bibliji, gdje su navedeni životni vjekovi od stotina godina ljudi
prije Noe poput Adama, Seta, Enoha, Kenana, Enoha i Metuzalema. Ukazujući na to da je svaka
stara civilizacija tražila „izvor mladosti” ili neki oblik besmrtnosti, Alfred vidi očitu zabrinutost
starenjem u drevnim spisima, ali zaključuje da je njihov sustav računanja vremena bio manjkav.
S obzirom na to da fosilni zapisi i sumerski tekstovi smještaju pojavu ljudi u razdoblje od prije
više od 450 000 godina, nužno je donekle prilagoditi biblijske brojeve, navodi Alford. Otkrio je
da se množenjem biblijskih godina sa 100 dobiva 165 000 godina između rođenja Adamova sina
Seta i Noe u vrijeme potopa. Taj je broj više u skladu sa sumerskim izvještajima. „Židovski narod
proveo je iznimno dugo razdoblje od 400 godina u progonstvu u Egiptu prije izlaska. Kasnije je
proveo oko 60 godina u progonstvu u Babilonu”, objašnjava Alford. „Židovi su bili daleko od
sumerskoga podrijetla njihova patrijarha Abrahama i izgubili su znanje o seksagezimalnom
sustavu kojim je njihovo podrijetlo od Abrahama zabilježeno.”
Prema Sitchinovoj kronologiji, prvi čovjek - Adama- stvoren je prije otprilike 300 000 godina.
Nakon daljnje genetske manipulacije muški Anunaki počeli su se križati s ljudskim ženama prije
oko 100 000 godina. Nedugo nakon toga, novo ledeno doba počelo je desetkovati ljudsku
populaciju izvan kontrole Anunakija. Neandertalci su nestali, dok su kromanjonci preživjeli samo
na Bliskom istoku. Prije 50 000 godina ljudima koje su posvojili Anunaki bilo je dopušteno
vladati u odabranim gradovima, što je još više razbjesnilo Enlila, već ljutog zbog toga što su se
neki Anunaki parili s ljudskim ženama. Čak se žalio da zbog glasanja ljudi koji se pare ne može
noću spavati. Enlil je čvrsto odlučio učiniti nešto glede iritantnih ljudi.

262
Poplave i ratovi
Dakle, prije otprilike 12 000 qodina, kad je čelništvo Anunakija shvatilo da će s neizbježnim
povratkom planeta Nibiru doći do ozbiljnih klimatskih promjena, Enlil je povukao svoj potez.
Uvjerio je većinu u velikoj skupštini da dopuste prirodi učiniti svoje - da zbriše ljude dok će
Anunaki čekati na razvoj događaja u evakuacijskim brodovima koji kruže oko Zemlje.
lako je Enlilov plan prihvaćen, brat Enki imao je svoj. Bilo zbog nekakve sklonosti prema ljudima
ili jednostavno kako bi pomrsio račune Enlilu, prenio je ubojite „tajne bogova” jednom od svojih
najcjenjenijih ljudskih pomoćnika identificiranom kao Sumeranin Ziusudra ili Utnapištim.
Akadska verzija potopa spominje Nou kao Utnapištima, Ubar-Tutuova sina, i obojicu ih smješta
u Šurupak [sedmi grad koji su izgradili Anunaki]”, izvještava Alford. „Šurupak je nedvojbeno
potvrđen kao medicinsko središte bogova. Spominje se i kao grad Sud, koji je označivan i kao
Ninharsag - to je ona ista božica koja je pomagala Enkiju pri genetičkom stvaranju LU.LUA.” Ista
priča o potopu ponavlja se u babilonskoj legendi s Atrom-Hasisom kao Noom.
Utnapištim se naziva i „sumerskim Noom”, a paralele između biblijskog prikaza Noe i
Gilgamešova izvještaja o velikom potopu zapanjujuće su i očigledne. Govoreći o priči o Noi,
Sitchin je ustvrdio: „Biblijski izvještaj preuređena je verzija izvornoga sumerskog izvještaja. Kao i
u drugim slučajevima, monoteistička Biblija sažela je u jedno božanstvo uloge koje je igralo
nekoliko ne uvijek složnih bogova.”
Prema sumerskim tekstovima, Enlilov brat Enki uputio je Utnapištima/Nou kako da napravi
arku, uključujući lako dostupan bitumen, kako bi bila nepromočiva. U Gilgamešovoj verziji
postoje neke zanimljive pojedinosti izbrisane iz biblijskog izvještaja. Enki je dao Utnapištimu
izliku kojom je objasnio svojim susjedima zašto pravi brod - rekao im je da je kao Enkijev
pristaša primoran napustiti područje pod Enlilovom kontrolom pa mu treba brod za putovanje
do Enkijeva teritorija u Africi.
Enki je uputio Utnapištima/Nou: „Na brod ukrcaj sjeme svih živih stvorenja...” To je vrlo
zanimljiva uputa, zato što se, s obzirom na to da je Enki bio znanstvenik uključen u genetički
inženjering ljudi, čini vjerojatnim da je Utnapištim/Noa uzeo utorke DNK-a svih živih bića prije
nego pun brod životinja, kukaca i biljaka. Brodska kabina puna bočica s uzorcima čini se mnogo
uvjerljivijom od plutajućega zoološkog vrta.
Alford je iznio teoriju da je Enki, djelujući genetički preko lltnapištima/Noe i tri etnički različite
zamjenske žene, stvorio tri sina koja predstavljaju tri svjetske rase. Tako su nakon potopa bile
predstavljene ljudske rase. Drugi autori teoretiziraju da različite ljudske rase predstavljaju
genetičke pokuse drugih izvanzemaljskih rasa, a ne Anunakija.
Akadski izvještaj također jasno daje do znanja da veliki potop nije bio posljedica dugotrajnih
kiša. Opisuje tamu popraćenu strahovitim vjetrovima koji su se pojačavali, uništavajući
građevine i probijajući nasipe. Takve bi se prilike očekivale prilikom bliskog prolaska velikoga
planetarnog tijela. Dugogodišnja raštrkana arheološka iskapanja ukazuju na to da je ono što se
smatra velikim potopom bilo planetarna kata strofa premda nisu svi dijelovi svijeta bili pod
vodom. ftema jednoj teoriji o potopu, zbog gravitacijskih sila izazvanih prolaskom Nibirua,
antarktički ledeni pokrov, već nestabilan zbog kraja ledenog doba, kliznuo je u ocean, podigavši
razinu mora na cijelom planetu. Čak je i danas većina izvornih gradova Anunakija u
Mezopotamiji duboko pod vodom i muljem blizu ušća Tigrisa i Eufrata.
Nakon šest dana i noći, prema akadskoj verziji, elementi su se smirili, ali zemlja se nije vidjela.
Konačno, kao i u biblijskom izvještaju, arka se zaustavila na vrhu planine, identificirane kao
Ararat. Nakon slanja grlice, lastavice i gavrana s arke, samo se gavran nije vratio, što je
upućivalo na to da u blizini ima suhoga tla. Utnapištim/Noa i njegova obitelj potom su napustili
arku te prinijeli žrtvu paljenicu, što je privuklo pozornost Anunakija koji su se vratili. U drevnom

263
tekstu stoji da su se „bogovi okupili poput muha” oko spravljena mesa. Očito su ogladnjeli za
svježom hranom nakon duge zatočenosti u kružećim brodovima.
Suočen s činjenicom da su ljudi preživjeli, što je možda popratilo i kajanje zbog vlastitih djela,
Enlil nije imao mnogo izbora nego da popusti i dozvoli daljnji suživot s ljudima.
Taj bi scenarij sigurno mogao objasniti iznenadni nestanak priličnoga dijela ljudskog
stanovništva prije otprilike 10 000 godina - većina je nestala u velikom potopu.
Dok su se vode povlačile, a Nibiru izlazio iz Sunčeva sustava, Anunaki i šačica preživjelih ljudi
započeli su obnovu svijeta. No, taj poslijepotopni svijet pokazat će se manje miroljubivim od
prijašnjega.
Prije potopa svi ljudi koji nisu izravno radili za Anunakije bili su lutajući lovci-skupljači. Praktički
preko noći postali su zemljoradnici. „Zemljoradnja možda zahtijeva više rada od lova, sudeći po
dostupnim etnografskim podacima, [a posljedica je] nestabilan ekosustav koji je modificirao
čovjek, sa slabim pokazateljima raznolikosti napominje arheolog Kent l'lannery. ,,S obzirom na
to da zemljoradnja predstavlja odluku da se teže radi i jede više hrane koja je treći izbor, slutim
da su ljudi to činili zato što su smatrali da moraju obrađivati zemlju, a ne zato što su to htjeli.
Zašto su to mislili možda nikad nećemo saznati, usprkos činjenici da je njihova odluka
preoblikovala ostatak ljudske povijesti.”
Sumerske pločice objašnjavaju zašto su ljudi počeli obrađivati zemlju i udomaćivati životinje -
zato što su im tako naredili njihovi bogovi. A sa zemljoradmom je došlo do koncentriranja ljudi u
gradovima, napučenijim i većim nego prije potopa. Svakim je vladao jedan od vladara
Anunakija, koje su ljudi sad počeli smatrati „bogovima". Što se tiče dodatnih dokaza potopa,
prvi pokušaji poljodjelstva nisu otkriveni na plodnom tlu riječnih dolina, nego u planinskim
područjima Mezopotamije i Palestine.
I to se objašnjava u odlomku jednog sumerskog teksta, gdje stoji: Enlil se uspeo na vrh i podigao
pogled; pogledao je dolje; sve je bilo puno vode poput mora. Pogledao je gore; tamo je bila
planina s mirisnim cedrovima. Dovukao je ječam, posadio ga na planinskim terasama. Dovukao
je ono što raste, posadio žitarice na planinskim terasama.”
Kao i ljudi, čini se da ni određene prehrambene kulture nemaju preteče u Zemljinu evolucijskom
lancu. Jednostavno su se pojavile iznenada - posve kultivirane - prije oko 13 ()00 godina, prema
arheološkim nalazima. „Nema objašnjenja za to botanogenetičko čudo, osim ako se ne radi o
procesu umjetne manipulacije, a ne prirodnog odabira”, komentira Sitchin, napominjući da su
se tri ključne faze ljudskoga razvoja - zemljoradnja (oko 11 000 godina pr. Kr.), prapovijesna
kultura (oko 7500 godina pr. Kr.) i civilizacija (oko 3800 godina pr. Kr.) - odvijale u intervalima od
3600 godina, što je vrijeme Nibiruove putanje.
Za vrijeme poslijepotopne skupštine Anunakija/Nefilija odlučeno je da se Zemlja razdvoji na
četiri regije, a da se ljudska populacija podijeli na tri od ta četiri područja - donju Mezopotamiju,
dolinu Nila i dolinu Inda. Anunaki su zadržali Sinajski poluotok - svoje novo središte za svemirske
letove nakon potopa - kao svoje privatno ili „sveto” sklonište.
Očito je ta strategija „podijeli pa vladaj” za raštrkane zajednice ljudi zahtijevala posebne vođe.
Tako je nastala ideja „vladavine kraljeva” - ljudskih vladara koje su izabrali Anunaki ili ..bogovi
kako bi ih predstavljali. Praksa dinastijskoga kraljevanja ili kraljevskih loza koje vode podrijetlo
od bogova utječe na države i vlade sve do danas.
Ta je praksa započela u sumerskom gradu Kišu, koji Sitchin izjednačuje s biblijskim Kušcm.
Gardner se slaže s tim, smještajući biblijski Kuš istočno od Babilona, a ne u Egipat. UKnjizi
postanka10,8-12 stoji da je Kuš bio Noin unuk i otac legendarnog Nimroda, koji je podigao
gradove poput Babilona, Ereka i Akada te vladao njima iz svoje baze u Sumeru, prije izgradnje
gradova u Asiriji, uključujući Ninivu.

264
Možda je Nimrodov pokušaj da osujeti Enlilov plan raspršivanja doveo do priče o babilonskom
tornju iz Staroga zavjeta. Ta je priča počela u Balbeku, smatranom poslijepotopnim središtem
svemirskih operacija Anunakija u današnjem Libanonu, lamošnji golemi granitni blokovi, zvani
„triliton”, koji teže više od 300 tona, podupiru ideju da je to možda nekoć bilo slijetalište ili
uzletište. „Tekstualni, geografski i fizički dokazi međusobno se podupiru te potvrđuju da je
Balbek sagrađen kao slijetalište za rakete bogova”, primjećuje Alford.
U arapskom tekstu pronađenom u Balbeku stoji da su Nimrod i njegovi pristaše pokušali
sagraditišem,što se uKnjizi postanka11,4 prevodi kao: „pribavimo sebi ime...” „Nehotice krivo
prevedenu riječ ‘šem’, većina je prevoditelja smatrala znakom za riječ ime’. Međutim, izvorno
znači ‘ono što se uzdiže ”, objašnjava Turnage. „Sitchin pripisuješemumezopotamijsko
podrijetlo od riječimuili semitske izvedenicešumu, ilišam...ono po čemu se netko pamti’, što je
preraslo u ime’. Izvorno značenje riječi, međutim, prvobitno je bilo povezano s pojmom nečega
što leti.”
„Uvidi li se damuilišemu mnogim mczopotamijskim tekstovima valja čitati kao nebesko vozilo’, a
ne ime', otvara se put razumijevanju pravoga značenja mnogih drevnih priča, uključujući
biblijsku priču o babilonskom tornju”, piše Sitchin.
Prema njegovu tumačenju nevolja u Babilonu, ljudi su ondje pokušali sagraditi vlastiti lansirni
toranj, po svoj prilici kaneći proizvesti vlastitišemili letjelicu u cilju borbe protiv razlaza
čovječanstva s vladarem s drugoga svijeta Anuom. „Hajde da sebi podignemo ^rad i toranj s
vrhom do neba!” citirani su uKnjizi postanka11,4. „Pribavimo sebi[šem],da se ne raspršimo po
svoj zemlji!”
Ta je akcija samo povećala Enlilov strah od ljudskoga suparništva i učvrstila njegovu nakanu da
uništi ljude. Njegova je reakcija možda prikazana uKnjizi postanka11,5-8: „Jahve se spusti da vidi
grad i toranj što su ga sagradili sinovi čovječji. Jahve reče: Zbilja su jedan narod, s jednim
jezikom za sve! Ovo je tek početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo, što
god naume izvesti. Hajde da siđemo i jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne
razumiju.’ Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji te ne sazidaše grada.”
Ubrzo su tri ogranka čovječanstva - svi potomci Sema, Hama i Jafeta, trojice
Utnapištimovih/Noinih sinova - prebačena na unaprijed određene lokacije, gdje su se doista
vremenom razvili različiti jezici.
Alford nagađa da je Utnapištim/Noa možda imao žene koje predstavljaju različite rasne skupine.
Potomci tih žena bili bi drukčijih rasa, što pruža objašnjenje za prisutnost crne rase u Africi, žute
u Aziji i bijele na Bliskom istoku.
I sumerski tekstovi i Biblija slažu se da su Sem i njegovi potomci ostali na području koje
obuhvaća Mezopotamiju. Ham i njegova loza odvedeni su u Afriku -uključujući i dijelove Arabije
- dok su Jafetovi ljudi prebačeni u dolinu Inda, postavši možda zagonetnim „Arijcima” koji su se
iznenada poiavili ondje u prapovijesno doba.
Odgovarajući mir trebao je biti postignut tim raspršivanjem, popraćen nastankom novih
gradova s njihovim novopostavljenim kraljevima i povećanom proizvodnjom hrane. Ali,
nažalost, čini se da drevni „bogovi” nisu bili ništa bolji u stvaranju dugotrajna mira od ljudi.
Nevolje su počele već kad su Anunaki počeli premještati svoje postrojenje iz Sumera - sad
uglavnom pod vodom - na Sinajski poluotok, na mjesto koje će se zvati E1 Paran (Božje
veličanstveno mjesto). Kao i prije potopa, planina Ararat - u današnjoj istočnoj Turskoj, navodno
mjesto gdje se arka na koncu nasukala - bila je najsjeverniji orijentir slijetne staze sinajskoga
slijetališta. Ta je baza bila smještena na tridesetoj paraleli u geografskom središtu Sinaja, dok su
južni orijentir bila dva najviša vrha Sinajske gore, poznati kao Katarina (2637 m) i Mojsije (2286
m). Toj je slijetnoj stazi nedostajao odgovarajući orijentir na zapadu.

265
„Ondje je teren preravan da bi imao prirodne orijentire ’, objašnjava Sitchin, “i zato su, sigurni
smo u to, Anunaki pokrenuli izgradnju umjetnih vrhova, dviju velikih piramida u Gizi."
„Velika Keopsova piramida bila je i svemirska vodilja”, slaže se NASA-in znanstvenik Maurice
Chatelain, koji je radio na sustavima komunikacija i obrade podataka svemirske misije Apollo.
„Piramida je iz zraka, s vrlo velike udaljenosti, vidljiva golim okom, a u svemiru se pokazuje na
zaslonu radara mnogo uočljivije zbog svojih nagnutih strana koje okomito reflektiraju radarske
zrake ako je pristupni kut 38 stupnjeva iznad obzora. I^ko je zamisliti ulaštenu kamenu
površinu... kao radarski reflektor... Tako moćan reflektor mogao je služiti kao orijentir za pristup
svemirskih brodova i vjerojatno mu je to dugo vremena bila svrha. Znamo da je piramida bila
obojana u razne boje koje su se mogle metalizirati kako bi se povećala reflektivnost za laserske
ili radarske zrake.”
Urednici Holmanova biblijskog rječnika navode da „Sinaj” vjerojatno dolazi od riječi koja
označava „sjaj”, a vjerojatno potječe od babilonskoga boga Sina. Sin je jednostavno semitsko
ime za Nanara, prvorodenoga sina čelnika Anunakija Enlila i vladara Ura, Abrahamova rodnoga
grada. Neki istraživači nagađaju da su možda u dalekoj prošlosti vrhovi Sinajske gore mogli
nositi divovske reflektore kako bi olakšali triangulaciju pilotima pri slijetanju.
Sin je bilo i kaldejsko ime za Mjesec, gdje je Enki, kako Sumerani tvrde, prvi put nabavio žive
organizme ili „sjeme” za svoje pokuse s ljudskim križancima s tog ostatka sudara Nibirua i
planeta Tiamat. „Nepojmljivo je koliko je ta promjena jednog jedinog imena prouzročila zla u
ljudskoj povijesti”, navodi Henry. „Kad su kršćanski tumači stupili na scenu, ponavljali su priču o
tome kako smo rođeni u grijehu [engl. sw]. Bili su posve u pravu. Međutim, promaknuta im je
činjenica da se Sin odnosi na Mjesec, izvor našega genetskog materijala!”
Zbog uništenja kontrolnog centra misije Anunakija u sumerskom gradu Nipuru za vrijeme
potopa i potrebe za lokacijom jednako udaljenom od slijetne linije, novi je kontrolni centar
izgrađen na planini Moriji, u prijevodu „planina navođenja ’. Bilo je to mjesto budućega svetoga
grada Jeruzalema, koji su dugo smatrale najsvetijim mjestom sve velike zapadne religije.
Dok se njihov rad vezan uz svemir završio, rođeni su novi naraštaji Anunakija na Zemlji. Nalik na
scenarij neke drevne sapunice - koja bi se ponavljala kroz zabilježenu povijest - postoje izvještaji
o spletkama, zavjerama i pravim ratovima u kojima je brat ustajao protiv brata, a sestra protiv
sestre. Ti sukobi, pobune i ratovi naposljetku će uključivati i ljude, izloživši ih tako po prvi put
oružanoj borbi, što traje do danas.
Prema sumerskim tekstovima, Enkijev prvorođeni sin Marduk stekao je vlast nad egipatskim
područjem te postao poznat kao Ra. Njegova djeca Šu i Tefnut dali su primjer budućim
faraonima vjenčavši se. Njihova djeca Geb i Nut također su se vjenčala te postala sljedeći
kraljevski par kao i roditelji nekih egipatskih najpoznatijih bogova/vladara - Ozirisa, njegove
sestre/žene Izide, Seta i Neftis, Izidine sestre. Svi ti unutarobiteljski brakovi doveli su do
problema nasljedstva koji se rješavao podjelom zemlje. Ozirisu je pripao Donji Egipat, a Setu
brdoviti Gornji Egipat. Nezadovoljan svojim dijelom Set je počeo manipulirati protiv Ozirisa i
tako su počeli legendarni ratovi u drevnom Egiptu.
Nakon Ozirisove smrti, njegov sin Horus htio se osvetiti Setu, koji se premjestio istočno,
osvojivši sinajski koz.modrom. Gnjevni zato što Enkijevi potomci nadziru to postrojenje, Enlilovi
pristaše napali su Setove snage. To se obiteljsko suparništvo prosljeđivalo od najstarijih
vremena.
Pod vodstvom Ninurte, Enlilova sina, ponovno je osvojeno sinajsko postrojenje. Vlast je pripala
novim kraljevima Babilona, Asirije i Kanaana, koji su i sami sudjelovali u gotovo neprekidnim
ratovima. Mnogi od tih sukoba vjerno su zabilježeni u Starom zavjetu, zajedno s nerazumljivim
imenima i neizgovorivim nazivima mjesta, koja će povjesničarima biti teško u cijelosti razumjeti
zbog neprekidnih promjena pri prevođenju s jednog jezika na drugi.

266
Oružani sukob, koji je započeo suparništvom i spletkama između gospodara Anunakija, sad su
nastavili njihovi ljudski sljedbenici te ga pretvorili u svjesni kontrolni mehanizam zajedno s
religijskim štovanjem Anunakija, što se već pokazalo uspješnim pri držanju priprostih ljudi na
uzdi.
No, kako je to obično slučaj s tolikim ratovima, stvari su Anunakijima izmakle kontroli. U priči
koja podsjeća na Romea i Juliju, Enlilova unuka Inana udala se za Enkijeva naimlađega sina
Dumuzija, uz oprezne blagoslove obaju zavađenih obitelji. No, kad je Dumuzi stradao nakon što
ga je zatvorio Marduk/Ra zbog kršenja moralnog kodeksa Anunakija, Inana je napala
Marduka/Ra.
Kako bi se zaustavio sukob, Marduku/Rau je suđeno zbog Dumuzijeve smrti. S obzirom na to da
se nije moglo dokazati je li smrt bila namjerna ili slučajna, odlučeno je da se Marduk/Ra osudi
na doživotno zatočenje na golemu, nepristupačnu mjestu čiji zidovi dosežu nebo. Sitchin
označava Mardukov zatvor kao ništa drugo doli veliku piramidu.
On piše da njegovi prijevodi sumerskih tekstova objašnjavaju da je neobičan otvor u velikoj
piramidi - zagonetni ručno isklesani tunel koji povezuje prolaz koji se spušta s prolazom kou se
uzdiže u piramidi - iskopan kako bi se zaobišao veliki granitni kamen koji zatvara prolaz što se
uzdiže kako bi se spasio Marduk/Ra nakon što je pomilovan, ali i prognan. To hvatanje,
zatočenje i navodna smrt egipatskoga boga potanko je ispripovijedano drevnim egipatskim
hijeroglifima.
Inana, daleko od toga da bude zadovoljna takvim razvojem događaja i željna moći, mogla se
uklonili samo tako da joj se da nadzor nad drugim područjem, možda nad stanovništvom doline
Inda. Humci s ruševinama Mohendžo Dara, najvećega grada civilizacije koja potječe iz vremena
prije 2500. g. pr. Kr., prvi su put otkriveni na rijeci Ind u južnom Pakistanu 1922. godine. Premda
potpuno - i neobično - razoren u prapovijesno doba, građevine od pečene cigle i promišljen plan
grada neke istraživače upućuju na očitu vezu sa Sumerom. Alford tvrdi da je grad bio naseljen
ljudima koji su se nazivali Harapancima i koji su „štovali samo jedno žensko božanstvo, čiji
prikaz zapanjuiuće podsjeća na druge slike božice Inane”.
Bila to indska božica Inana ili ne, nastavila je svoju potragu za moći, prema sumerskim
tekstovima, na koncu zamijenivši Ninharsag među glavnim vodama Anunakija. Našla je i
ljudskog križanca kojega je iskoristila da izbori novo carstvo. Taj je čovjek bio Saru-Kin, bolje
znan kao Sargon Veliki. Smatran potomkom ljudske majke i oca Anunakija, Sargon je utemeljio
semitsku akadsku dinastiju oko 2200. g. pr. Kr., koja je na koncu obuhvatila cijelu
Mezopotamiju. Prisjetimo se da je Sargon tvrdio kako gaje, poput kasnijeg Mojsija, majka stavila
u zapečaćenu košaru od trstike i pustila niz rijeku do sigurnog mjesta.
Sargonovi zapisi o njegovim osvajanjima opisuju Inanu kao aktivno prisutnu na bojištima, ali
pripisuju Enlilu odlučnost glede razmjera pobjeda i širine teritorija”, napominje Sitchin.
S padom Sargona i akadskoga carstva Marduk/Ra pobjegao je iz progonstva i pokušao povratiti
svoju vlast nad Babilonom. To je dovelo do promjene savezništava, jer Enlilove su i Inanine
snage stale protiv Marduka i njegova oca Enkija. Čak se i Mardukov sin po imenu Nergal ili Era
priključio Enlilovim snagama, stoje taj sukob učinilo pravim građanskim ratom.
Plašeći se Mardukovih ambicija, Anunaki su nagovorili Anua da dopusti uporabu sedam moćnih
oružja, koje danas mnogi smatraju taktičkim nuklearnim projektilima, protiv Marduka/Ra. Sve
se to dogodilo neko vrijeme prije 2000. g. pr. Kr.
U tom trenutku u priču ulazi biblijski patrijarh Abraham. Prema Sitchinu, Abraham je bio daleko
od lutajućega Hebreja kao što se danas općenito misli. On tvrdi da pomna analiza raznih
tekstova jasno upućuje na to da je Abraham iz Ura bio visoko pozicionirani Sumeranin. „Došavši
u Egipat, Abraham i Sara dovedeni su na faraonov dvor; u Kanaanu je Abraham sklapao

267
sporazume s mjesnim vladarima”, napominje on. „To nije slika nomada koji pljačka tuđa naselja;
to je slika osobe visoka položaja vješte u pregovaranju i diplomaciji.”
Abraham je zapovijedao i naoružanim postrojbama, kako svjedočiKnjiga postanka14,14-16, gdje
stoji daje poveo 318 ljudi da spase njegova nećaka Lota i obitelj od nadiruće vojne koalicije pod
Mardukovim zapovjedništvom.
Krećući se s očitom namjerom da ponovno zauzmu sinajski kozmodrom, te su postrojbe sa
sjevera bile odbijene prije nego što su stigle do Sinajske gore i prestale pljačkati gradove
Sodomu i Gomoru u dolini Sidim na južnom rubu Mrtvoga mora nakon što su porazile kraljeve
tih gradova. Upravo su ondje zatočili Lota prije povratka na sjever i onamo se Lot vratio nakon
što ga je spasio Abraham.
I upravo je ondje svijet možda prvi put čuo nuklearnu eksploziju.
Sitchin pretpostavlja da su zapravo Abraham i njegovi ratnici spriječili Mardukove pljačkaše da
stignu do sinajskog postrojenja u El Paranu. Taj mu je pothvat pribavio Melkisedekovu pohvalu i
blagoslov, kao i savez s Jahvom, označenim kao Enlil. Alford navodi daje Abrahamov bog Jahve,
izvorno E1 Šadaj ili Bog planine, možda Enlilov sin Išku, poznat i kao Adad. Prema Alfordu,
upravo je taj Anunaki kasnije komunicirao sa svojim odabranim narodom preko radijskoga
prijamnika nazvanog u Bibliji kovčegom saveza.
I Boulay kovčeg smatra radijskim uređajem i drži da je znakovito to što se kovčeg trebao izraditi
prema točno određenim uputama prije nego što se ploče s deset zapovijedi stave u njega.
„Ploče su vjerojatno sadržavale izvor napajanja nužan za aktiviranje prijamnika-odašiljača”, piše
on.
Jedan redak u Starom zavjetu(Brojevi7,89) možda čak opisuje mjesto gdje je bio zvučnik na tom
uređaju: „Kad bi Mojsije ulazio u Šator sastanka da razgovara s Njim, slušao bi glas kako mu
govori odozgor s Pomirilišta što je bilo na Kovčegu svjedočanstva, među dva kerubina. Tada bi
mu govorio.”
S obzirom na to da ih Enlilovi „bogovi” nisu uspjeli zaštititi od napada savezničke vojske, kraljevi
Sodome i Gomore možda su prešli na Mardukovu stranu. O kojem god razlogu bila riječ, Enlil i
njegovi sinovi Ninurta i Adada godinama su pripremali napad nuklearnim projektilima radi
osvete.
No, iz zahvalnosti zbog Abrahamovih prošlih usluga, odlučili su ga upozoriti. Kako je opisano i
uKnjizi postanka18, Jahve je došao k Abrahamu i upozorio ga da će gradovi biti uništeni zato što
su se okrenuli protiv njega. Dokaz da je uništenje Sodome i Gomore bilo planirano može se naći
u tom upozorenju skupa s Abrahamovim pogađanjem s Jahvom, pri čemu je smanjio broj
pravednika zbog kojih bi grad mogao biti pošteđen s 50 na deset.
Dokaz da je znao upozorenje je dvaju „anđela" Lotu u Sodomi premda je izvorna hebrejska
riječmal akhimzapravo označivala samo „glasnike”. Nakon određenih teškoća sa susjedima zbog
tih posjetitelja, kako je navedeno uKnjizi postanka19, 12-13, par je rekao Lotu: „Koga još ovdje
imaš: sinove i kćeri, sve koje imaš u gradu iz mjesta izvedi! Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto: vika je
na njih pred Jahvom postala tolika te nas Jahve posla da ga uništimo.”
Lot je s rodbinom pobjegao u planine prema uputama, ali plamena kataklizma zahvatila je i
njegovu obitelj. PremaKnjizi postanka19,26, Lotova žena, koja je zaostala, pretvorila se u „stup
soli”. Sitchin napominje daje izvorna sumerska riječ koju su hebrejski pisari preveli kao „sol”
značila i „para”. Dakle, Lotova je žena isparila od eksplozije koja je razorila Sodomu i Gomoru.
Lota i ostale članove obitelji možda je zaklonio vrh brda ili nešto slično. Sumerski tekstErra
eposcitira jednog od onih koji su stajali iza uništenja kako se zaklinje: „Duše ljudi koji će nestati
pretvorit će se u paru.” U nuklearnim bombardiranjima Hirošime i Nagasakija bilo je uobičajeno
da su neke žrtve zaklonjene od prvotne eksplozije preživjele dok su nezaklonjeni ljudi pokraj
njih isparili.

268
U međuvremenu je Abraham, koji je stajao kilometrima daleko u planinama, pogledao dolje i
vidio stup gusta dima kako se diže kao iz peći.
Druga posljedica napada možda je pukotina na južnom rubu Mrtvoga mora, zbog čega su
bombardirani gradovi preplavljeni slanom vodom te je nastao plitki južni dio mora ispod
poluotoka Lisana.
Ironično, možda je baš Mardukov sin potaknuo nuklearni napad, budući da u jednom
babilonskom tekstu stoji: „No, kad je Mardukov sin bio u obalnoj zemlji. Onaj Od Zla Vjetra
[Nergal] spalio je žarom nizinu."
Dokazi za nuklearnu narav tog razaranja dolaze iz arheoloških nalaza prema kojima su okolna
naselh iznenada napuštena na nekoliko stoljeća oko 2040. g. pr. Kr., a izvorska voda u blizini
Mrtvoga mora još uvijek sadrži štetne razine radioaktivnosti.
Paralelno s razaranjem Sodome i Gomore, i sinajski je kozmodrom bio predviđen za nuklearno
uništenje, po svoj prilici kako bi se spriječilo da padne u Mardukove ruke. Druge mete,
nezabilježene i još neotkrivene, također su mogle doživjeti nuklearne eksplozije.
Prema Sitchinu, Alfordu i drugima, sinajska je eksplozija stvorila neprirodne biljege na tom
poluotoku, što se još može vidjeti iz svemira, kao i mnoštvo oprženih stijena na tom području.
„U istočnom Sinaju milijuni pocrnjela kamenja raštrkani su desetinama kilometara. To je
kamenje bez ikakve sumnje neprirodno”, navodi Alford. „Fotografije jasno pokazuju da je
kamenje pocrnjelo samo na površini."
Nuklearni udari uzrokovali su i neočekivane i tragične posljedice. Nastao je radioaktivni ciklon,
koji se kretao prema sjeveroistoku kroz Mezopotamiju, izbrisavši sav život i dokrajčivši
sumersku civilizaciju.
Konvencionalna povijest tvrdi da je moćni Sumer, koji se iznenada pojavio prije otprilike 6000
godina, jednostavno jednako iznenadno nestao - progutala su ga nova carstva, Babilon i Asirija.
Sumerski tekstovi kazuju mnogo strašniju priču.
U raznim „jadikovkama” koje je preveo Samuel Kramer, stručnjak za stari Sumer, stoji: „Zemlju
[Sumer] je zadesila velika nesreća, nepoznata čovjeku; nikad viđena, kojoj nema odupiranja.
Velika oluja s neba... Oluja koja razara zemlju... Zao vjetar, poput bujice... Žestoka oluja uz
vatrenu žegu... Danju je zemlji uskraćivala svijetlo sunce, noću zvijezde nisu sjale... Užasnuti
ljudi jedva disahu; zgrabio ih zli vjetar, ne daje im ni još jedan dan... Usta im puna krvi, glave im
plivaju u krvi... lice je blijedo od Zlog Vjetra. Zbog njega su gradovi opustošeni, domovi
opustješe; staje opustješe, obori se isprazniše... Zbog njega sumerskim rijekama teče gorka
voda; na uzoranim poljima raste korov, na pašnjacima rastu usahle biljke... Stoga svi bogovi
napustiše Uruk; držahu se dalje od njega; sakriše se u planinama, pobjegoše u daleke ravnice.”
Ta jedna jedina velika oluja s radioaktivnim padalinama izbrisala je prvu svjetsku veliku
civilizaciju, ostavivši „nagomilana” trupla stanovnika.
U to se doba prekidaju iscrpne pripovijesti o Sumeru i njegovim bogovima. Proći će stoljeća prije
nego što civilizacija i pismo još jednom procvjetaju u Mezopotamiji, dok je sjećanje na veliku
kataklizmu izblijedjelo u nejasne priče o toj mori.
„Zapravo je iščeznula”, objašnjava Gardner, „svijest o tome da su izvorni mezopotamijski zapisi
bili zabilježeni kao povijest. Ta je povijest kasnije preinačena kako bi stvorila temelj za strane
religijske kultove - prvo judaizam i zatim kršćanstvo. Izobličena dogma - nova odobrena povijest
- toliko se razlikovala od izvornih zapisa da su stari izvještaji iz prve ruke označeni kao
mitologija’.”
Bio je tu nuklearni Armagedon Anunakija, u kojemu je razorena njihova tisućljetna edenska
kolonija. Prema jednoj su se teoriji Anunaki, šokirani onim što su prouzročili, povukli u jednu
enklavu na Sinaju gdje je većina odlučila vratiti se kući, ostavivši možda samo čuvare.

269
Za ljude se sve to dogodilo u davna vremena, prije više od 4000 godina. Za Anunakije, to bi bilo
samo malo više od jedne godine njihova vremena. Neki istraživači drže da bi spasilačka misija
Anunakija još mogla biti na putu za Zemlju. Samo će vrijeme odgovoriti.
Oni koji su preživjeli taj davni holokaust suočili su se s razdobljem zaostajanja i divljaštva.
Preostali su se ljudi snalazili i počeli obnavljati svoje civilizacije, što je bio spor proces bez
pomoći njihovih „bogova Abraham i njegovi ljudi preselili su se s razorenog područja na jug,
gdje je on postao otac Izaku u dobi od stotinu godina, zahvaljujući svojim miješanim genima,
lzakov sin Jakov postao je poznat kao Izrael, što je ime koje se ubrzo počelo primjenjivati na
cijeli njegov narod. Neki vjeruju da ime Izrael nije ništa doli kombinacija egipatskih bogova
OzirISa, RA te mezopotamijskoga boga ELa.
Nakon što je oko 35 naraštaja Izraelaca prosljeđivalo usmenu predaju o spomenutim
događajima, napokon je zapisana na hebrejskom. Ono što se potom dogodilo je, kako kažu,
povijest.

270
Osvrt
Valja naglasiti da prethodno stoljeće tek počinje grebati površinu obilja sada dostupnih
podataka - i arheoloških i onih na pločicama s klinastim pismom - koji podupiru tu nevjerojatnu
priču, zajedno s njezinim dalekosežnim implikacijama. A nijedan autor ili istraživač koji proučava
tu temu ne smatra da posjeduje sve činjenice.
Možda je dr. Horn govorio u ime većine kada je napisao: „Raščistimo još jednom kako ne
smatramo da su drevne sumerske i druge mezopotamijske priče ‘bezuvjetno istinite’. Te priče
koje su stigle do nas'kroz tisuće godina usmene predaje i zapisivanja jamačno su ponešto
iskrivljene - vjerojatno su ih u nekim slučajevima namjerno iskrivili Anunaki. No, mislim da su te
drevne priče najbliže istini...”
Također valja shvatiti da je cijela ova priča iscrpno ispripovijedana, u ovom ili onom obliku, u
sumerskim tekstovima otkrivenim tek u posljednjih 150 godina, a svi prethode Bibliji barem dva
tisućljeća.
Razmislite samo kako će sadašnji događaji zvučati za nekih 2000 godina - najznačajnija država
na Zemlji bombardira neke od najmanjih i najslabijih bez jasna razloga, ljudi skapavaju od gladi
u nekim dijelovima svijeta dok su u drugim poljoprivrednici plaćeni da ne sade usieve, tehnofili
sjede kod kuće i igraju elektronski golf radije nego pravi, a policijskim je snagama naređeno da
uhićuju ljude samo zato što žele konzumirati jednu psihoaktivnu biljku. Ljudi budućnosti
također će se vjerojatno svemu tome nasmijati kao fantastičnim mitovima.
Međutim, tragači za istinom ne mogu se smijati prikazima sumerskih izvjestitelja koji su se
pokazali tako točnima u većini slučajeva. Jednako tako brojni dokazi zavjereničke kontrole u
vladi, biznisu i medijima ne mogu se ignorirati.
Nevjerojatno je to što danas imamo toliko informacija. Sitchin se divi nebrojenim neopjevanim
osobama koje su, namjerno ili nehotice, tako dobro sačuvale staro znanje. „Imajući na umu da
su ti drevni tekstovi stigli do nas kroz vrijeme koje se računa u tisućljećima, čovjek se mora diviti
drevnim pisarima koji su bilježili, prepisivali i prevodili najstarije tekstove - vrlo često,
vjerojatno, ne znajući točno što jc ovaj ili onaj izraz ili tehnički termin izvorno značio, ali uvijek
se tvrdoglavo držeći tradicija koje su zahtijevale krajnje pomno i precizno prenošenje kopiranih
tekstova ", zahvaljuje on.
Iakoder je ukazao na unutarnju dosljednost njihovih prikaza rekavši: „Tvrdnju da su prvi koji su
osnovali naselja na Zemlji bili astronauti s drugoga planeta Sumerani nisu olako iznosili. Iz teksta
u tekst, kad god se spominje polazna točka, uvijek stoji sljedeće: 432 000 godina prije Potopa
DIN.GIR - „Pravednici iz letjelica” - stigli su na zemlju sa svojega planeta.
Koliko god se te ideje nekima činile neobične, mnogi ljudi danas vjeruju da će u bliskoj
budućnosti ova verzija povijesti postati i popularna i proširena te da će se naposljetku analizirati
i podučavati u školama, na sveučilištima i u znanstvenim centrima. Pomaci u astronomiji,
antropologiji, arheologiji i egiptologiji već počinju podupirati teze Sitchina i drugih.
Ništa od toga ne mora poricati postojanje univerzalne stvaralačke sile - Boga -apsolutnog
Jedinstva cjelokupne energije i materije. Danas ljudi koji su kontaktirali s NLO-ima, ili su ih isti
oteli, složno govore da čak i „izvanzemaljci" s kojima su imali iskustva tvrde da su svjesni
Vrhovnog bića.
Znanje o tom jedinom Bogu, koji je sigurno stvorio i stvoritelje Anunakije, uz svijest o tome da
život nema samo materijalnu razinu postojanja, potajno je održavano unutar svih tajnih
društava. Cijela ova tema nesumnjivo ima metafizičku - duhovnu - stranu, ali to nije tema ovog
rada.
Sumersko tumačenje stvaranja i čovjekova podrijetla krajnje je zanimljivo. Nije samo unutarnje
dosljedno, nego i poduprto dokazima diljem svijeta. Isto tako, nudi uvjerljiva objašnjenja nekih

271
od najzagonetnijih anomalija i misterija na Zemlji. Jednostavno ima više smisla nego mnogi
dosezi racionalizacije dosadašnje znanosti.
Ideja o drevnim naprednim civilizacijama zapravo nije nova. Godine 1882., u doba neznanja i
posvemašnjeg nevjerovanja u izvanzemaljske stvari, učenjak Ignatius Donnelly napisao je u
knjiziAtlantida: pretpotopii svijet (Atlantis: I'he Antediluvian World)da su bogovi i božice drevnih
mitologija zapravo bili kraljevi i kraljice Atlantide, pretpotopne visoko razvijene civilizacije od
koje su potekla sva kasnija ljudska društva.
Frederick Soddy, britanski dobitnik Nobelove nagrade za kemiju koji je uveo izotope kao
odrednicu geološke starosti, napisao je 1909. godine: „Vjerujem da je u prošlosti bilo civilizacija
upoznatih s atomskom energijom i da su zbog njezine zlouporabe bile potpuno uništene.”
Švicarski autor Erich von Daniken, premda uz oštre kritike konvencionalnih znanstvenika i
teologa, pisao je od 1970. godine strahovito popularne knjige o izvanzemaljskim posjetiteljima
ili drevnim astronautima. Kasnija arheološka i antropološka otkrića samo su potkrijepila von
Danikenove teorije. Još je 1998. godine napisao: „Kad je divovski izvanzemaljski matični brod
ušao u naš Sunčev sustav, izvanzemaljci s njega... otkrili su obilje svih oblika života, među
kojima su bili i naši primitivni preci... Stoga su uzeli jedno od tih stvorenja i genetički ga
izmijenili - što danas više nije nezamisliva ideja."
Neki autori, poput Charlesa Forta, Williama Bramelyja, Davida Iekea i R. X Boulavja, vide
čovječanstvo kao tek nešto više od krda životinja pod kontrolom izvanzemaljskih gospodara.
„Čini se da su ljudska bića robovska rasa koja čami na jednom izoliranom planetu u jednoj maloj
galaksiji”, zaključuje Bramley 1989. godine. „Kao takva, ljudska je rasa nekoć bila izvor radne
snage za jednu izvanzemaljsku civilizaciju te i danas ostaje njezinim vlasništvom. Kako bi
zadržala nadzor nad svojim vlasništvom i održala Zemlju kao neki oblik zatvora, ta je druga
civilizacija („Stražari ) izazvala beskrajan sukob između ljudskih bića, potaknula duhovnu propast
ljudi i uspostavila na Zemlji uvjete neprekidnih fizičkih patnji. Ta situacija traje tisućama godina
te se nastavlja i danas.”
„Ukratko”, piše leke 1999. godine, „rasa međusobno križanih [‘kraljevskih’ križanaca reptila i
ljudi] loza... bila je koncentrirana na Bliskom istoku u starom svijetu, a kroz tisuće godina koje su
otada prošle, proširila je svoju moć na cijeli svijet... stvarajući institucije poput religije kako bi
intelektualno i emocionalno utamničila mase i nagnala u rat jedne protiv drugih.”
Boulay smatra: „Od čovjeka se tisućljećima zahtijeva da porekne istinu o svom podrijetlu, a kao
palijativ razvili smo prikladan oblik amnezije. Prihvatili smo tumačenje povijesti koje propagiraju
neuništivo svećenstvo i akademska zajednica.”
Novinar Charles Fort zaključio je 1941. godine: „Mislim da smo mi imovina. Želim reći da
pripadamo nečemu: da je nekoć davno ovaj planet bio ničija zemlja, da su drugi svjetovi
istraživali i kolonizirali ovaj i da su se međusobno borili za vlasništvo te da je sad u nečijem
posjedu...”
Alan F Alford mozgao je o tome kako bi stari bogovi mogli pokušavati danas održavati kontrolu.
„Bilo tko bi se mogao pojaviti tvrdeći da je Isus ili Jahve”, piše on. „No, s druge strane, ne bi bilo
mnogo koristi od toga da se bogovi izravno obrate masama. Vijesti o njihovu povratku proširila
bi se na temelju povjerljivosti, bile bi dostupne samo nekolicini svjetskih čelnika. Činilo bi se kao
da se život normalno nastavlja, ali s novim političkim ciljem. Mogli bismo otkriti njihovu
prisutnost u neobjašnjivim događajima, promjenama vladine politike ili ratnim akcijama koje
uopće nemaju smisla i možda u povećanju Vladine tajnovitosti.”
Drugi autori, poput Masonsa Halla i Mackeyja, zajedno s kršćankom Nestom Webster, također
prate trag tajnoga znanja natrag do Mezopotamije, ali podjelu između ljudi i neljudi vide kao
metafizičku borbu između svjetla i tame.

272
Godine 1920. Websterova je upitala: „Kako se može ignorirati djelovanje Okultne Sile u svijetu?
Pojedinci, sekte ili rase, raspaljeni željom za svjetskom prevlašću, dali su borbene snage za
razaranje, ali iza njih su prave sile tame u vječnom sukobu sa silama svjetla.”
Mackey tvrdi da se drevno znanje sastojalo od „dviju velikih religijskih istina” -jedinstvenosti
Boga i besmrtnosti duše. Napominje da stari masonski „statuti” prate trag tog skrivenog znanja
ili „znanosti, kako se uvijek nazivalo, od [pretpotopnog Noina oca] Iameka preko [legendarnoga
sumerskog vođe] Nimroda, koji je utemeljio’ ili izumio zidarski zanat prilikom izgradnje
babilonskog tornja, pa preko [grčkog matematičara] Euklida, koji ga je utvrdio u Egiptu, odakle
su ga Izraelci prenijeli u Judeju, a tamo su ga opet utvrdili David i Salomon prilikom izgradnje
Hrama... donijeto je u Francusku... Iz Francuske je prenijeto u Englesku...”
I Iall tvrdi da se to znanje može iskoristiti da se „prijeđe linija koja razdvaja istinito od lažnoga,
duhovno od materijalnoga, vječno od privremenoga ’. On navodi da su drevno znanje prvim
ljudima dali „njihov praoci, zmijski kraljevi, koji su vladali Zemljom. Upravo su ti zmijski kraljevi
osnovali misterijske škole... i druge oblike drevnog okultizma.”
Upravo tom strahovitom i prastarom moći upućena je elita - kojoj se može ući u trag i preko
krvnog podrijetla i filozofije - nastojala uzurpirati i kontrolirati praktički svaki veliki pokret za
potpuni razvoj ljudskog potencijala, još odavno prije kršćanstva pa sve donew agea.S obzirom
na to da je jasno pokazano kako se to znanje - ili svjetonazor - i dalje čvrsto zadržava unutar
najužega kruga posvećenih u tajnim društvima, čini se da postoje tri mogućnosti: malobrojna
posvećena elita i dalje gomila bogatstvo i moć u nadi da će stupiti u dodir s našim drevnim
stvoriteljima (izvanzemaljskom inteligencijom); ili je već ostvarila taj kontakt te je vođena i
kontrolirana; ili njezini pripadnicijesuti drevni stvoritelji, Anunaki, zmijski kraljevi.
Ako je sumerska verzija naše povijesti točna, onda su Anunaki možda još ovdje, pod raznim
krinkama koje se temelje na naprednoj tehnologiji. Na kraju krajeva, dok se razaranje Sodome i
Gomore za nas dogodilo prije više od 4000 godina, za Anunakije bi to bilo malo više od jedne
godine.
Kakva god bila istina, moramo se čuvati vođa koji pokušavaju - bilo silom, manipuliranjem ili
obmanom - usmjeriti cijele populacije u pravcu kojim ne žele ići i od kojega možda uopće nema
koristi.
Moramo priznati da iako mnogi „vode” nisu na vlasti, možda kontroliraju naše živote mnogo
više nego bilo koji sitni birokrati zbog neumjerene moći koju imaju nad onim što vidimo i
čujemo.
U prošlosti su se ratovi i religija uspješno koristili kao kontrolni mehanizmi. Danas, s nuklearnim
oružjem koje masovne ratove čini nezamislivima te organiziranom religijom u opadanju,
ekonomija - moć novca - postala je izabranom metodom kojom najuža elita tajnih društava
kontrolira mase.
Loša je vijest da je većina iznesenog u ovoj knjizi točna. Dobra je vijest da čitate ovo, što znači
da stoljetna urota radi kontrole ljudske sudbine još nije postigla potpun uspjeh premda su znaci
upozorenja posvuda. Iz perspektive 1948., George Orwell opisao je sliku budućnosti kao „čizmu
koja gazi ljudsko lice - zauvijek . Hoće li to biti naša budućnost?
Dok ulazimo u treće tisućljeće, nove zamisli, nove ideje i novo znanje kao da nas guraju naprijed
sve bržim tempom. Vidimo da se naš svjetonazor i način razmišljanja neprekidno razvijaju u
nove obrasce shvaćanja u ovom očito neobičnom dobu.
U samo nekoliko početnih mjeseci 1999. godine, televizijskoj su publici prikazane razne emisije
posvećene Vladinim zavjerama, NLO-ima, kontaktu s izvanzemaljcima, novim prostorijama i
tunelima otkrivenim unutar velike piramide i nedvojbene mogućnosti postojanja prapovijesne
visoko razvijene civilizacije na Zemlji, uz obećanje novih otkrića.

273
Mnogi od nas skreću pogled, nadajući se da se neće morati baviti prosvjetljujućim pitamima
koje novo znanje donosi. Izbjegavamo televizijske emisije i knjige koje mogu poremetiti naš
tradicionalni način razmišljanja.
Ali, to je uzaludno. Čujemo o tome u uredskim razgovorima, radijskim emisijama, pa čak i
povremeno u kratkim odlomcima u glavnim medijima. Rasprave o temama koje su nekoć bile
zabranjene sad su uobičajene.
Dakle, što valja činiti u ovom dobu duhovne bijede usred materijalnog obilja?
Znanje je doista moć. Vrijeme ja da se oni koji žude za istinskom slobodom potrude - da se
odupru silama koje žele prevlast putem straha i nesloge.
To ne mora uključivati nasilje. To se može činiti na skromne, jednostavne načine, primjerice da
ne kupite novi sportski terenac, prerežete sve kreditne kartice osim jedne, ne odlučite se za
drugu hipoteku, umjesto da pogledate seriju na televiziji pročitate neku dobru knjigu,
postavljate pitanja i otvoreno govorite u crkvi ili sinagogi, prisustvujete sastancima školske
uprave ili gradskoga vijeća, glasate za kandidata s najmanje novca, učite o Pokretu za potpuno
informiranu porotu i angažirate se kad vas pozovu - općenito, da preuzmete odgovornost za
vlastite postupke. Unatoč sveprisutnom oglašavanju lota - legaliziranoga državnog kockanja -
sve se plaća. Odustajanje od pojedinačne moći u zamjenu za komfor i sigurnost dokazano vodi
samo do tiranije.
Vrijeme je za istinu - o našoj prošlosti i sadašnjosti, o tome tko doista vlada i o tome što se čini
ovom planetu u ime napretka i profita. Volite svoju zemlju toliko da ćete gledati iza šovinizma i
dnevnih parola kako biste u cijelosti vidjeli zastrašujuću izopačenost i korumpiranost unutar
državne vlasti i oligarhije. Ta istina mora biti dostupna svima, ne samo elitističkim
manipulatorima iz tajnih društava.
Vrijeme tajnovitosti je pri kraju. Ne čekajte medije pod kontrolom korporacija da vam pruže
informacije i objašnjenja. Čitajte i slušajte sve što vam je dostupno i tražite izvore alternativnih
informacija - na internetu, u dokumentarnim filmovima, u starim knjižnicama i
nekonvencionalnim knjižarama. Čitajte i gledajte ono što inače ne biste. Potom u miru
razmislite. Služite se tim superračunalom pod imenom „mozak", koje vam je dao Bog. Što je
možda još važnije, osjetite što je ispravno u svom srcu, svojoj duši, svojoj najdubljoj nutrini.
I sjetite se da ostaje jedna posljednja velika tajna. Ona je u rukama široke javnosti. A to je da
nas ima više nego njih. I svakodnevno stječemo znan|e.
To znanje dolazi iz inicijativa pojedinaca, ne iz Vladinih odbora ili od takozvanih „stručnjaka".
Ako tko doista želi biti slobodan, najprije mora tragati za istinom, bez pomoći plaćenih
stručnjaka, akademskih snobova, medijskih učenjaka, svećenika.
gurua ili državnih vođa - svi oni forsiraju vlastite ciljeve.
Pravi inovatori poput Thomasa Edisona, Alexandera Grahama Bella ili Bili Gatesa nisu
prilagođavali svoje razmišljanje konvencionalnom znanju. Poput tih ljudi i mnogih drugih nalik
njima, svaki pojedinac stvara vlastitu sudbinu. Mi smo kreativna bića i želimo si stvoriti najbolji
mogući svijet. No, to je nemoguće kad se stvaralački proces temelji na nepotpunim i netočnim
informacijama čija je namjena usaditi strah i razdor.
Danas više nego ikad dosad ima ljudi koji iskreno žele mir i bratsku ljubav. Na žalost, oni koji se
bore za moć i kontrolu obično ih steknu. I žele ih zadržati. Ali, vrijeme gole sile je prošlo. Danas
mogu nadzirati šest milijardi pripadnika ljudske zajednice samo obmanom i tajnovitošću.
Kad otkrijete istinu u svojemu srcu, ta se istina mora podijeliti, kao da se podiže zavjesa s
tajnovitosti koja pridonosi neznanju, strahu i zbunjenosti našega doba i stvara nov duh ljudske
snošljivosti i zajedništva.
Kao što stoji u Evanđelju po Ivanu 8,32: ...upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.”

274
Napomene
1
Svi navodi iz Starog i Novog zavjeta preuzeti su iz:Biblija: Stari i Noii zavjetc Kršćanska
sadašnjost, 2003., Zagreb. PrijevodStari zavjet(osimPetoknjižjaiPsalama)na temelju rukopisa
Antuna Sovica,PetoknjižjeSilvije Grubišić,PsalmiFilibert Gass,Novi zavjetLjudevit kupčić,nap.ur.

275
JIM MARRS
VLADARI IZ SJENE
Kakva je veza između Velikih piramida, templara, slobodnih zidara, Trilateralne komisije te
Francuske i Ruske revolucije?
Koji ljudi i koje skrivene sile stoje u pozadini velikih svjetskih događaja i revolucija te oblikuju
pravi tijek povijesti?
U Vladarima iz sjene Jim Marrs, nagrađivan novinar i autor nekoliko svjetskih bestselera (među
kojima su Alien Agenda, Crossfire: The Plot That Killed Kennedy i dr.), pronicljivo istražuje
najbolje čuvane tajne svijeta, prateći povijest tajnih društava (masoni, rozenkrojceri, iluminati
itd.) i moć koju su zadržala od vremena drevnih civilizacija pa sve do današnjih dana.
Pritom Marrs iznosi na vidjelo kako i danas ta tajna društva, pod okriljem različitih organizacija
poput američkog Vijeća za inozemne odnose, Trilateralne komisije, Bilderberške skupine pa čak
i CIA-e, tajno počinju i završavaju ratove, potpisuju mirovne sporazume, održavaju klasne razlike
te manipuliraju tržištem dionica i kamatnim stopama, a kontroliraju čak i protok informacija
masovnim sredstvima priopćavanja...
Ukratko, Marrsova knjiga predstavlja zadivljujuću sintezu povijesnih činjenica, od kojih su
mnoge dugo bile skrivene od javnosti, te otkriva ljude i organizacije koji vladaju našim životima i
oblikuju našu svakidašnjicu...

276