Naslov izvornika

To Tame a Highland Warrior

Karen Marie Moning

HIGHLANDER

KNJIGA DRUGA

Karen Marie Moning - Povratak divljeg ratnika

 Ova je knjiga posvećena Ricku Shomou, izvanrednome berserkeru, i Liši
Stone, izvanrednoj urednici.
 ZAHVALE

Slijediti svoj san riskantan je pothvat koji sudjelovanjem te savjetima obitelji i prijatelja
postaje još teži. Od srca zahvaljujem svojoj majci koja me podarila svojom nepokolebljivom
voljom i naučila me da se nikad ne smijem odreći snova te svojem ocu koji svakodnevno iskazuje
plemenitost, viteštvo i beskonačnu snagu pravoga junaka.
Iznimno sam zahvalna Marku Leeju, nepresušnom izvoru svemirskih trivijalnosti, čije
bizarne informacije hrane piščevu dušu, baš kao i posebnim damama iz tvrtke RBL Romantica za
njihovo prijateljstvo, pronicljivost i naravno za “Bonny i farma krasnih mišićavaca”.
Posebno zahvaljujem Donu i Kenu Wilberu iz Odvjetničkog ureda Wilber koji su
savršeno uskladili moje dvije karijere, omogućivši im da se savršeno nadopunjuju.
Vječnu zahvalu dugujem svojoj sestri Elizabeth koja me na mnogo načina prizemljuje i
mojoj agentici Deidre Knight čije su profesionalno vodstvo i osobno prijateljstvo obogatili moje
pisanje i moj život.
Naposljetku, zahvaljujem svim knjižarima i čitateljima koji su pridonijeli uspjehu mojega
prvog romana.
 KELTSKA LEGENDA
Legenda kaže da se moć berserkera - nadnaravna snaga,srčanost, muževnost i
prepredenost - može kupiti po cijenu ljudske duše.
Na vrištinama Škotskoga visočja vikinški bog Odin vreba iz sjena i sluša kad će gorki
jauk čovjeka u agoniji, neizdržljivoj za svakoga smrtnika, zazvati njegovu pomoć.
Ako je smrtnik čestit, legenda kaže da će iskonski dah bogova ispuniti njegovo srce i
učiniti ga nepobjedivim ratnikom.
Žene šapuću da je berserker nenadmašan ljubavnik; legenda kaže da za njega postoji samo
jedna prava družica. Poput vuka, voli samo jednom i to zauvijek.
Visoko u škotskome gorju, Krug starješina kaže da se pozvani berserker nikad ne može
opozvati - a ako čovjek ne nauči prihvatiti primitivne zvjerske nagone u sebi, umrijet će.
Legenda priča o takvu čovjeku...
 PROLOG

I smrt je bolja od života u sramoti.

Beowulf
DVORAC MALDEBANN
ŠKOTSKO VISOČJE
1499.
VRIŠTANJE JE MORALO PRESTATI.
Nije to više mogao ni trenutka podnijeti, ali znao je da im ne može pomoći. Njegova
obitelj, njegov klan, njegov najbolji prijatelj Arron s kojim je još jučer jahao kroz vrištine i
njegova majka - ah, njegova je majka bila posve druga priča; njezino je ubojstvo nagovijestilo
ovo... ovo... barbarsko...
Okrenuo se i samoga sebe prokleo zbog kukavičluka. Ako ih nije mogao spasiti i nije
mogao umrijeti s njima, morao im se barem odužiti tako što će zapamtiti sve što se dogodilo. I
tako što će osvetiti njihovu smrt.
Ako bude potrebno, jednu po jednu.
Osveta ne oživljava mrtve. Koliko mu je to puta ponovio otac? Gavrael mu je nekoć
vjerovao, vjerovao je u njega, ali to je bilo prije nego što je vidio svojega moćnog, mudrog i
prekrasnog oca pognutog nad tijelom njegove majke, krvave košulje i s bodežom u ruci niz koji
se još cijedila krv.
Gavrael McIllioch, jedini sin gospodara Maldebanna, nepomično je stajao na rubu
Wotanove hridi i niz strmu liticu gledao selo Tuluth koje se širilo u dolini nekoliko desetaka
metara pod njim. Pitao se kako se taj dan uspio iz temelja promijeniti. Jučer je bio lijep dan
ispunjen jednostavnim užicima dječaka koji će jednoga dana vladati ovim bujnim visočjem. A
onda se pomolila okrutna zora koja mu je slomila srce. Kad je vidio svojega oca nad probodenim
tijelom Jolyn McIllioch, Gavrael je pobjegao u utočište guste gorske šume gdje je većinu dana
proveo mijenjajući raspoloženje između gnjeva i žalosti.
Naposljetku su se oba osjećaja povukla i osjetio je neobičnu prazninu. U suton se vratio u
Maldebann kako bi u posljednjem pokušaju da shvati ono čemu je svjedočio, ako se tako što
uopće moglo shvatiti, svojega oca optužio za ubojstvo. Ali sad je stojeći na litici visoko
iznad Tulutha četrnaestogodišnji sin Ronina McIlliocha shvatio da su njegove noćne more tek
počele. Dvorac Maldebann bio je pod opsadom, selo je proždirala vatra, a ljudi su bezglavo trčali
među plamenovima i hrpama mrtvih tijela. Gavrael je bespomoćno promatrao kako neki dječarac
trči kraj kolibe ravno na oštricu ratnika iz McKaneova klana. Ustuknuo je. Bio je samo dijete, ali
djeca su rasla i jednog bi se dana mogla osvetiti, a fanatični McKaneovi nikad ne bi dopustili da
se sjeme mržnje ukorijeni i donese otrovan plod.
Pod svjetlom vatre koja je proždirala kolibe vidio je da McKaneovih ima mnogo više od
njegovih. Prepoznatljivih zelenih i sivih tartana mrskoga neprijatelja bilo je deset puta više od
McIlliochovih. Kao da su znali da ćemo biti ranjivi, pomislio je Gavrael. Više od
polovice McIlliochovih otišlo je na vjenčanje koje se održavalo na sjeveru.
Gavrael je mrzio što mu je samo četrnaest godina. Premda je bio visok i krupan za svoju
dob, s ramenima koja su nagovještavala izvanrednu snagu koju će jednoga dana posjedovati, znao
je da se ne može mjeriti s krupnim McKaneovima. Bili su to ratnici snažnih, isklesanih tijela,
gonjeni opsesivnom mržnjom. Neumorno su vježbali, a jedini su im ciljevi bili pljačka i ubijanje.
Gavrael je u usporedbi s njima bio poput psića koji laje na medvjeda. Mogao je pojuriti u bitku
koja mu se odvijala pod nogama, ali poginuo bi uzalud poput onoga dječaka nekoliko trenutaka
prije. Ako večeras mora umrijeti, zakleo se da to neće biti uzalud.
Berserker, kao da mu je šaptao vjetar. Gavrael je nagnuo glavu i naćulio uši. Ne samo što
mu se svijet raspadao, sad je još čuo i glasove. Hoće li ga i razum napustiti prije nego što ovome
strašnome danu dođe kraj? Znao je da je legenda o berserkerima samo legenda.
Zazovi bogove, šapnule su mu šušteće grane borova.
“Baš”, promrmljao je Gavrael, ali tako je činio od trenutka kad je s devet godina prvi put
čuo strašnu priču o berserkerima. Berserkeri nisu postojali. Bila je to samo budalasta priča da se
nestašna djeca natjeraju u red.
Ber... ser... ker. Ovaj je put zvuk bio jasniji, previše glasan da ga pripiše svojoj mašti.
Gavrael se okrenuo i pogledom prešao preko masivnih stijena iza sebe. Wotanova hrid
bila je prepuna kamenih stijena i kamenja čudnog oblika koji su pod punim Mjesecom bacali
sjene nadnaravnih silueta. Pričalo se da je to sveto mjesto na kojem su se poglavari iz
prošlosti sastajali i kovali planove za ratove te odlučivali o ljudskim sudbinama. Bilo je to mjesto
koje je momčića moglo natjerati da povjeruje u demone. Pomno je slušao, ali vjetar je donosio
samo krikove njegova naroda.
Baš šteta što poganske priče nisu bile istinite. Legenda je govorila da se berserkeri mogu
kretati tako brzo da ih ljudsko oko ne može ni vidjeti do trenutka kad je već kasno. Imali su
nadnaravna osjetila: njuh oštar kao u vuka, sluh osjetljiv poput šišmiševa, snagu dvadesetorice,
vid prodoran kao u orla. Berserkeri su nekoć bili najhrabriji i najstrašniji ratnici koji su Škotskom
hodali prije gotovo sedamsto godina. Bili su Odinova elitna vikinška vojska. Prema legendi su
osim ljudskoga bez teškoća mogli preuzeti oblik vuka ili medvjeda. A sve ih se moglo prepoznati
po strašnim modrim očima koje su gorjele poput užarenog ugljevlja.
Berserker, uzdahnuo je vjetar.
“Berserkeri ne postoje”, mrgodno je izgovorio Gavrael u noć. Više nije bio budalasti
dječak kojega je mogla zaludjeti mogućnost posjedovanja neusporedive snage; nije više bio
momčić koji bi svoju besmrtnu dušu ponudio u zamjenu za apsolutnu snagu i moć. Usto, oči su
mu oduvijek bile tamnosmeđe. Povijest nije zabilježila nijednoga smeđookog berserkera.
Pozovi me.
Gavrael je ustuknuo. Ovaj posljednja izmišljotina njegova traumatiziranog uma bila je
nesporna, bespogovorna zapovijed. Dlačice na vratu su mu se nakostriješile, a koža naježila.
Godinama se igrao zazivanja berserkera, ali nikad se prije nije osjećao tako čudno. Krv mu se
užarila u venama i kao da se nalazio na rubu ponora koji ga je istodobno i privlačio i odbijao.
Dolinom su odjekivali krikovi. Djeca su ginula, jedno po jedno, dok je on stajao visoko
iznad bitke, nemoćan da promijeni tijek zbivanja. Učinio bi sve da ih spasi: cjenkao bi se,
trgovao, krao, ubijao - učinio bi bilo što.
Suze su mu potekle niz lice kad je djevojčica s plavim uvojcima ispustila posljednji dah.
Ona više nikad neće osjetiti majčine ruke, neće imati zgodne prosce, vjenčanje ni djecu - niti
jedan jedini dah. Krvava joj se mrlja širila prednjom stranom haljine, a on je kao hipnotiziran
zurio u nju. Vidio je samo krv na njezinim grudima koja se proširila u golem grimizni vrtlog koji
ga je odvlačio u dubinu...
Nešto se u njemu prelomilo.
Zabacio je glavu i zaurlao, a njegove su se riječi odbijale od stijena Wotanove hridi.
"Poslušaj me Odine, zazivam berserkera! Ja, Gavrael Roderick Icarus McIllioch, nudim svoj
život - ne, svoju dušu - za osvetu. Pozivam berserkera!”
Vjetrić koji je puhao iznenada se ražestio i u zrak zakovitlao lišće i prašinu. Gavrael je
podignuo ruke kako bi zaštitio lice od oštrih uboda predmeta koji su letjeli zrakom. Grane se nisu
mogle oduprijeti olujnom vjetru pa su se otkidale i udarale ga po tijelu kao nespretno
bačena koplja. Crni su se oblaci razvukli po noćnome nebu i na trenutak zaklonili Mjesec.
Nadnaravan vjetar fijukao je među stijenama Wotanove hridi, zakratko prigušujući krikove iz
doline pod njim. Iznenada je noć eksplodirala blještavom modrom svjetlošću i Gavrael je osjetio
kako mu se tijelo... mijenja.
Zarežao je, iskesio zube i osjetio da se duboko u njemu nešto neopozivo promijenilo.
Nos mu je ispunilo mnoštvo mirisa koji su dopirali od bitke pod njim - hrđast, metalan
miris krvi, čelika i mržnje.
Mogao je čuti šapat ljudi iz McKaneova logora daleko na obzoru.
Prvi je put vidio ratnike koji kao da su se usporeno kretali. Kako mu je to prije
promaknulo? Bilo bi apsurdno lako uvući se među njih i ubiti ih dok se kreću kao kroz živi
pijesak. Tako bi ih bilo lako ubiti. Tako lako...
Gavrael je nekoliko puta duboko udahnuo, dobro napunio pluća, a onda pojurio u dolinu
pod sobom. Uletio je u krvoproliće, a zvuk smijeha odjeknuo je od litica koje su okruživale
dolinu. Da taj smijeh izlazi iz njegovih usta shvatio je tek kad su McKaneovi poput snoplja
počeli padati pod njegovim mačem.
Satima poslije Gavrael je teturao kroz goruće ostatke Tulutha. McKaneovih više nije bilo,
osim mrtvih i onih koji su uspjeli pobjeći. Preživjeli seljani brinuli su se za ranjene i u širokom
krugu zaobilazili mladoga McIlliochova sina.
“Ubio si ih gotovo šezdeset, mladiću”, prozborio je starac sjajnih očiju kad je Gavrael
prošao kraj njega. “To ne bi uspjelo ni tvome ocu u najboljim godinama. Bolji si berserker od
njega.”
Gavrael ga je iznenađeno pogledao. Prije nego što ga je stigao pitati što je točno značio taj
komentar, starac je nestao u oblaku dima.
“Jednim si udarcem mača oborio trojicu, momče”, oglasio se netko drugi.
Dijete se bacilo na tlo i obgrlilo Gavraelova koljena. “Spasio si mi život, doista!” povikao
je momčić. “Taj stari McKane imao me je kao na pladnju. Hvala ti! Moja mama ti također
zahvaljuje.”
Gavrael se nasmiješio dječaku i zatim okrenuo prema njegovoj majci koja se prekrižila i
nije uopće izgledala zahvalno. Smiješak mu je nestao s lica. “Ja nisam čudovište...”
“Znam što si, momče.” Gledala ga je ravno u oči. U Gavraelovim ušima riječi su joj bile
grube i osuđujuće. “Točno znam što si i nemoj misliti drukčije. Odlazi! Otac ti je u nevolji.”
Uzdrhtali prst uperila je pokraj posljednjeg reda koliba iz kojih se dimilo.
Gavrael je stisnuo vjeđe i pokušao pogledom prodrijeti kroz dim pa zateturao naprijed.
Nikad se u životu nije osjećao tako iscrpljeno. Nespretno hodajući zaobišao je jednu od koliba
koje nisu bile srušene i naglo se zaustavio.
Njegov je otac obliven krvlju slomljeno ležao na tlu, a mač mu je bio pokraj njega na
zemlji.
Tuga i ljutnja borili su se za prevlast u Gavraleovu srcu, no rezultat je bila neobična
praznina koju je osjećao. Dok je gledao svojeg oca, u mislima mu se pojavila slika majčina tijela i
razbila mu posljednju mladalačku iluziju; ova je noć iznjedrila i izvanrednoga ratnika i
čovjeka od krvi i mesa sa svim slabostima koje idu uz to. “Zašto, tata? Zašto?” Glas mu se slomio
na tim riječima. Nikad više neće vidjeti smiješak svoje majke, nikad je više neće čuti kako pjeva,
neće joj doći na sprovod - kad mu otac odgovori, smjesta će napustiti Maldebann da mu se
preostala srdžba ne okrene protiv oca. A što bi to značilo? Da nije ništa bolji od njega.
Ronin McIllioch je zastenjao. Polako je otvorio oči gotovo slijepljene skorenom krvlju i
pogledao svojega sina. Naprežući se da progovori, iz usta mu je potekao potočić krvi. “Mi smo...
rođeni...” Glas mu se izgubio u teškom, bolnom kašlju.
Gavrael je šakama zgrabio očevu košulju i ne obazirući se na bolnu grimasu na njegovu
licu grubo ga protresao. Morao je dobiti odgovor prije nego što krene jer mora otkriti kakva je to
ludost natjerala njegova oca da ubije svoju ženu, njegovu majku. Znao je da bi ga
neodgovorena pitanja mučila do kraja života. “Što si htio reći, tata? Reci mi! Reci mi zašto!”
Roninove su mutne oči potražile Gavraelove. Prsa su mu se brzo dizala i spuštala dok je
plitko udisao zadimljeni zrak. S neobičnim suosjećanjem u glasu rekao je: “Sine, ne možemo si
pomoći... muškarci našeg roda... uvijek se rađaju... takvi.” Gavrael je užasnuto gledao oca. “To
mi kažeš? Misliš li da me možeš uvjeriti da sam lud poput tebe? Nisam poput tebe! Ne vjerujem
ti. Lažeš. Lažeš!” Skočio je na noge i brzo se počeo odmicati od oca.
Ronin McIllioch s mukom se uzdignuo na laktove i glavom pokazao na dokaze
Gavraelove surovosti, rastrgana tijela McKaneovih ratnika. “To si ti učinio, sine.”
“Ja nisam nemilosrdni ubojica!” Gavrael je pogledom prešao preko unakaženih tijela, ne
baš posve uvjeren u to što je rekao.
“To je dio... McIlliochova nasljeđa. Ne možeš si pomoći, sine.”
“Ne nazivaj me sinom! Nikad više neću biti tvoj sin. I ne bolujem od tvoje bolesti. Nisam
kao ti. Nikad neću biti kao ti!” Nerazgovijetno mrmljajući Ronin se spustio natrag na tlo. Gavrael
se namjerno oglušio na zvuk njegova glasa. Ni trenutka više neće slušati očeve laži. Okrenuo mu
je leđa i pogledao na ostatke Tulutha. Preživjeli seljani skupljali su se u grupicama, ukočeno
stajali u posvemašnjoj tišini i gledali ga. Odvraćajući lice od onoga čega će se uvijek sjećati kao
prijekornog stava, pogled mu je prešao na tamne kamene zidove dvorca Maldebanna. Urezan u
planinsku stijenu, uzdizao se nad selom. Nekoć nije želio ništa više nego da odraste i s ocem
upravlja dvorcem, a onda s vremenom preuzme ulogu poglavara klana. Želio je zauvijek
slušati zvonki majčin smijeh kako ispunjava prostrane dvorane i duboku grmljavinu očeva
odgovora dok razgovaraju i šale se. Sanjao je da će znati mudro ispuniti želje svojega naroda, da
će se jednoga dana oženiti i imati vlastite sinove. Da, nekoć je mislio da će se sve to ostvariti. Ali
za manje vremena nego što je Mjesecu trebalo da prijeđe nebo iznad Tulutha, svi su njegovi snovi
i posljednji dio njegove ljudskosti zauvijek nestali.
***
Gavraelu je trebao dobar dio dana da izubijano tijelo odvuče u sigurnost gustih gorskih
šuma. Nikad se neće vratiti kući. Majka mu je mrtva, dvorac opljačkan, a seljani su ga se bojali.
Iz misli mu nisu izlazile očeve riječi - takvi smo rođeni. Kao ubojice koji ubijaju čak i one
koje tvrde da vole. To je duševna bolest, pomislio je Gavrael, koju je po očevim riječima i on
nosio u svojoj krvi.
Žedniji nego ikad u životu, dopuzao je do jezerca ugniježđenog u maloj dolini iza
Wotanove hridi. Neko je vrijeme ležao na mekoj obali i kad mu se u glavi prestalo vrtjeti, s
mukom se na laktovima dovukao do vode. Skupljenih se dlanova nagnuo nad iskričavu, bistru
vodu i ukočio, hipnotiziran svojim treperavim odrazom u vodi.
Iz vode su ga gledale ledenomodre oči.
 PRVO POGLAVLJE

DALKEITH NA MORU
ŠKOTSKO VISOČJE
1515.
GRIMM SE ZAUSTAVIO NA OTVORENIM VRATIMA RADNE SOBE I
ZAGLEDAO se u noć. Na nemirnom oceanu treperio je odraz zvijezda, poput sitnih točkica
svjetlosti na vrhovima valova. Obično ga je zvuk valova koji zapljuskuju stijene smirivao, ali u
posljednje je vrijeme u njemu budio nemir za putovanjem.
Nastavio je koračati amo-tamo i pokušavao odgonetnuti moguće razloge svojega nemira,
ali ništa mu nije padalo na um. Kad su prije dvije godine on i njegov najbolji prijatelj Jastreb
Douglas napustili službu na dvoru kralja Jakova i otišli iz Edinburgha, svojom je voljom
odlučio ostati u Dalkeithu kao kapetan Douglasove dvorske straže. Grimm je obožavao
Jastrebovu ženu Adrienne - kad ga nije pokušavala oženiti -i njihovog sina Carthiana. Možda nije
bio baš posve sretan, ali zasigurno je bio zadovoljan. Barem donedavna. Što onda nije bilo u redu
s njim?
“Napravit ćeš mi rupe na omiljenom tepihu od toliko hodanja, Grimme. A slikar neće
nikad uspjeti završiti tvoj portret ne budeš li sjeo”, zadirkivala ga je Adrienne, trznuvši ga iz
melankoličnih razmišljanja.
Grimm je glasno uzdahnuo i rukom prošao kroz gustu kosu. Odsutnoga duha promatrao je
more i igrao se uvojcima na sljepoočnici, motajući pramenove u pletenicu.
“Ne tražiš valjda zvijezdu padalicu, Grimme?” Crne oči Jastreba Douglasa zaplesale su od
veselja.
“Ne baš. A kad se tvoja nestašna žena odluči da mi kaže kakvu je kletvu zazvala na mene,
rado ću je saslušati.” Prije nekoga vremena Adrienne Douglas od zvijezde padalice zaželjela je
nešto i nepokolebljivo je obojici odbijala reći što je poželjela, sve dok ne bude apsolutno sigurna
da joj je želja uslišana. Priznala je samo da se želja tiče Grimma, od čega je odmah postao
nervozan. Premda se nije smatrao praznovjernim, svjedočio je priličnom broju neobičnih
događaja pa je dobro znao da nešto ne mora nužno biti nemoguće samo zato što se čini
nevjerojatnim.
“I ja bih to volio, Grimme”, podržao ga je Jastreb. “Ali ni meni ne želi reći.”
Adrienne se nasmijala. “Obojica ste smiješni. Nemojte mi reći da dva takva neustrašiva
ratnika brinu o želji koju je besposlena žena uputila zvijezdama.”
“Ništa što ti činiš ne smatram nevažnim, Adrienne”, odgovorio joj je Jastreb prisilivši se
na osmijeh. “Svemir se ne ponaša normalno kad je o tebi riječ.”
Grimm se slabašno nasmiješio. To je bez sumnje bila istina. Adrienne je ovamo stigla iz
dvadesetoga stoljeća, kao žrtva pokvarenog plana osvetoljubivog vilenjaka koji je preko nje
naumio uništiti Jastreba. Nemoguće su se stvari događale oko Adrienne, pa je baš zato htio
znati kakvu je to prokletu želju zaželjela. Htio je biti spreman kad stvari zaguste.
“Hajde Grimme, sjedni”, poticala ga je Adrienne. “Voljela bih da ovaj portret bude gotov
najkasnije do Božića, a Albertu treba nekoliko mjeseci da završi sliku po skicama.”
“Samo zato što je moj rad pravo savršenstvo”, pomalo uvrijeđeno oglasio se slikar.
Grimm je okrenuo leđa noći i ponovno sjeo kraj Jastreba ispred vatre. “Još uvijek ne
vidim svrhu toga”, promrmljao je. “Portreti su za žene i djecu.”
Adrienne je prezrivo otpuhnula. “Angažirala sam slikara da ovjekovječi dvojicu
najveličanstvenijih muškaraca koje sam ikada vidjela” - uputila im je neodoljiv smiješak, a
Grimm je prevrnuo očima, znajući da će učiniti sve što Adrienne poželi kad mu se tako nasmiješi
-“a oni samo gunđaju. Ali, budite sigurni da ćete mi jednog dana zahvaljivati što sam vas
natjerala na to.”
Grimm i Jastreb zabavljeno su razmijenili poglede, a onda zauzeli poze koje će po njezinu
mišljenju najbolje istaknuti njihova mišićava tijela i tamna, lijepa lica.
“Grimmove oči obvezno oboji intenzivno modro, kakve i jesu”, naložila je Albertu.
“Kao da ne znam slikati”, promrmljao je. “Ja sam ovdje umjetnik. Osim ako se sami ne
želite okušati u tome.”
“Mislio sam da voliš moje oči.” Jastreb je okrenuo crne oči prema Adrienne.
“Volim ih. Udala sam se za tebe, nisam li?” zadirkivala ga je Adrienne. “Nisam ja kriva
što žensko osoblje u Dalkeithu, sve do najmlađe sluškinje kojoj je jedva dvanaest godina, pada u
nesvijest kad vidi oči tvojega najboljeg prijatelja. Kad podignem svoje safire prema suncu, boja
im je identična. Kao da trepere modrom vatrom.”
“A što su moje? Crni komadići ugljena?” pitao je Jastreb.
Adrienne se nasmijala. “Ludo jedna, tako sam opisala tvoje srce kad sam te prvi put srela.
Grimme, prestani se vrpoljiti”, ukorila ga je. “Ili postoji razlog zbog kojeg hoćeš da na portretu
imaš te pletenice na sljepoočnicama?”
Grimm se ukočio, a zatim si u nevjerici polako dotaknuo kosu.
Jastreb se zagledao u njega. “Što te muči, Grimme?” znatiželjno ga je pitao.
Grimm je progutao slinu. Uopće nije bio svjestan da je u kosi ispleo ratne pletenice.
Muškarac je ratne pletenice nosio samo u najcrnjim satima svojega života - kad je oplakivao
svoju družicu ili se pripremao za bitku. Grimm ih je dosad imao samo dvaput. Zašto ih je sad
ispleo? Zbunjeno je zurio u pod, kao da ne može izraziti što mu je na umu. U posljednje su ga
vrijeme opsjedali duhovi prošlosti, sjecanja koja je prije mnogo godina okrutno zakopao u plitak
grob i sakrio ispod tankog vela poricanja. Ali snovima su mu ponovno šetale sjenke mrtvaca,
vukući za sobom tragove nelagode koja ga je cijeli dan pratila.
Grimm se još mučio sa smišljanjem odgovora kad je kroz vrata radne sobe hitrim
koracima ušao stražar.
“Gospodaru. Gospodarice.” Uletjevši u sobu, stražar je s poštovanjem kimnuo Jastrebu i
Adrienne. Ozbiljna izraza na licu prišao je Grimmu. “Ovo je upravo stiglo za vas, kapetane.” U
ruke mu je gurnuo pergament službenog izgleda. “Glasnik je rekao da je vrlo žurno te da se
isporuči samo vama u ruke.”
Grimm je polako okretao poruku u ruci. U crveni pečatni vosak bio je utisnut elegantan
grb Gibraltara St. Claira. Preplavila su ga potisnuta sjećanja: Jillian. Bila je obećanje ljepote i
radosti kakvoj se nije mogao nadati, sjećanje koje je pospremio u onaj isti neumoljiv plitak grob
iz kojega kao da su se počeli vraćati mrtvi.
“Pa, otvori ga, Grimme”, poticala ga je Adrienne.
Polako, kao da drži ranjenu životinju koja bi ga mogla ugristi oštrim zubima, Grimm je
slomio pečat i otvorio poslanicu. Ukočeno je pročitao kratku poruku od samo tri riječi. Refleksno
je stisnuo šaku i zgužvao debeli pergament.
Uspravio se na noge i okrenuo prema stražaru. “Pripremite mi konja. Za jedan sat
odlazim.” Stražar je kimnuo i napustio radnu sobu.
“Onda?” Jastreb je htio čuti o čemu je riječ. “Što piše?”
“Ništa u vezi s tobom, Jastrebe. Ne brini. Ne tiče se tebe.”
“Sve što se tiče mojega najboljeg prijatelja, tiče se i mene”, rekao je Jastreb. “Zato mi reci
što nije u redu.”
“Neću ništa reći. Ostavi se toga, čovječe.” U Grimmovu glasu osjećalo se upozorenje koje
bi slabijeg čovjeka sigurno zaustavilo. Ali Jastreb nikad nije bio niti će ikad biti slabiji čovjek, a
pokrenuo se tako neočekivano da Grimm nije stigao reagirati kad mu je iz ruke
istrgnuo pergament. Nestašno se smješkajući, Jastreb se odmaknuo i izravnao pergament.
Namignuo je Adrienne i spustio pogled na poruku.
‘“Dođi radi Jillian', piše. Dakle, riječ je o ženi. Stvari postaju zanimljive. Mislio sam da si
se posve odrekao žena, prevrtljivi moj prijatelju. I tko je ta Jillian?”
“Žena?” Adrienne je oduševljeno uskliknula. “Mlada žena za udaju?”
“Prestanite, oboje. Nije ništa takvo.”
“Zašto si onda to pokušao zatajiti, Grimme?” ustrajao je Jastreb.
“Zato što ima stvari koje ne znaš o meni, a trajalo bi predugo da ti objasnim. U nedostatku
vremena da ti sve potanko ispričam, za nekoliko ću ti mjeseci poslati poruku”, hladno je
izbjegavao odgovor.
“Nećeš se tako lako izvući, Grimme Roderiče.” Jastreb je zamišljeno protrljao novoizraslu
bradu na čvrsto stisnutoj čeljusti. “Tko je Jillian i kako ti poznaješ Gibraltara St. Claira? Mislio
sam da si na dvor došao ravno iz Engleske. Činilo mi se da u Škotskoj ne poznaš nikoga osim
ljudi koje si upoznao na dvoru.”
“Nisam ti ispričao baš sve, Jastrebe, a sad za to nemam vremena. Ali sve ću ti reći čim se
smjestim.”
“Reći ćeš mi sad ili idem s tobom”, zaprijetio mu je Jastreb. “Što znači da i Adrienne i
Carthian također idu, pa ćeš mi ili reći ili se pripremi da na putu imaš društvo, a nikad ne znaš što
se može dogoditi s Adrienne u blizini.”
Grimm se namrštio. “Stvarno znaš biti naporan, Jastrebe.”
“Nemilosrdan. Zastrašujuć”, umilno se složila Adrienne. “Bolje je da se predaš, Grimme.
Moj muž ne prihvaća ‘ne' kao odgovor. Vjeruj mi, nitko to ne zna bolje od mene.”
“Hajde, Grimme, ako ne možeš vjerovati meni, kome možeš vjerovati?” nagovarao ga je
Jastreb. “Kamo ideš?”
“To nije pitanje povjerenja, Jastrebe.” No Jastreb je samo čekao znatiželjna izraza lica i
Grimm je znao da neće popustiti. Nastavit će ga ispitivati i naposljetku učiniti ono čime je
zaprijetio - poći će s njim - ako mu Grimm ne ponudi zadovoljavajuć odgovor. Možda je i bilo
vrijeme da prizna istinu, iako je postojala mogućnost da poslije toga više neće biti dobrodošao u
Dalkeithu. “Idem kući, na neki način”, naposljetku je popustio.
“Caithness ti je dom?”
“Tuluth”, promrmljao je Grimm.
“Molim?”
“Tuluth”, odrješito je rekao Grimm. “Rođen sam u Tuluthu.”
“Rekao si mi da si rođen u Edinburghu!”
“Lagao sam.”
“Zašto? Rekao si mi da ti je cijela obitelj mrtva! Te li i to bila laž?”
“Ne! Mrtvi su. O tome nisam lagao. Odnosno... uglavnom nisam lagao”, naglo se
ispravio. “Otac mi je živ, ali nisam s njim razgovarao više od petnaest godina.”
U Jastrebovoj se čeljusti trznuo mišić. “Sjedni, Grimme. Ne ideš nikamo dok mi ne
ispričaš sve, a nekako mi se čini da je ta priča već odavna trebala biti ispričana.”
“Nemam vremena za to, Jastrebe. Ako je St. Clair rekao da je žurno, znači da sam već
odavno trebao biti u Caithnessu.”
“Kakve veze ima Caithness sa svim tim ili s tobom? Sjedni. I pričaj. Odmah.”
Vidjevši da mu nema uzmaka, Grimm je koračajući amo-tamo počeo svoju priču. Ispričao
im je kako je s četrnaest godina Tuluth napustio u noći krvoprolića, kako je dvije godine lutao
gorskim šumama, noseći svoje ratne pletenice i mrzeći ljudski rod, mrzeći svojega oca,
mrzeći samoga sebe. Surove detalje je preskočio - ubojstvo njegove majke, glad koju je trpio i
brojne napade na njega. Ispričao im je kako je sa šesnaest godina sklonište pronašao kod
Gibraltara St. Claira i kako je promijenio ime u Grimm da zaštiti sebe i one do kojih mu je bilo
stalo. No McKane ga je ipak pronašao u Caithnessu i napao obitelj koja ga je udomila.
Naposljetku im je, glasom koji je odavao krajnju nelagodu, rekao svoje pravo ime.
“Što si to rekao?” zaprepašteno je pitao Jastreb.
Grimm je duboko udahnuo i ljutito izbacio zrak iz pluća. “Rekao sam Gavrael. Pravo ime
mi je Gavrael.” U Škotskoj je postojao samo jedan Gavrael; nijedan drugi čovjek ne bi
svojevoljno nosio to ime i njegovu kletvu. Pripremio se da Jastreb eksplodira. I nije trebao dugo
čekati.
“McIllioch?” Jastrebove su se oči suzile u nevjerici.
“McIllioch”, potvrdio je Grimm.
“A Grimm?”
“Grimm dolazi od Gavrael Roderick Icarus McIllioch.” Izgovorio je svoje ime grlenim
gorštačkim dijalektom tako da ga se gotovo i nije moglo razumjeti. “Uzmi prvo slovo od svih
mojih imena i dobit ćeš G-R-I-M.”
“Gavrael McIllioch bio je berserker!” zagrmio je Jastreb
“Rekao sam ti da ne znaš sve o meni”, mračno mu je uzvratio Grimm.
Prešavši radnu sobu u tri brza koraka, Jastreb se zaustavio desetak centimetara od
Grimmova lica i počeo ga pomno proučavati, kao da će tako pronaći neki trag zvijeri koji je već
odavna trebao otkriti Grimmovu tajnu. “Kako mi je to promaknuto?” promrmljao je Jastreb.
“Godinama sam se pitao odakle ti neke neobične... sposobnosti. Svih mu svetaca, trebao sam to
znati već po boji tvojih očiju...”
“Mnogo je ljudi s plavim očima, Jastrebe”, odvratio mu je Grimm.
“Ali ne poput tvojih”, primijetila je Adrienne.
“To objašnjava sve”, polako je rekao Jastreb. “Ti nisi ljudsko biće.” Grimm je ustuknuo.
Adrienne je mrko pogledala muža i uhvatila Grimma pod ruku.
“Naravno da je ljudsko biće, Jastrebe. On je samo čovjek... i još malo više.” “Berserker.”
Jastreb je odmahnuo glavom. “Pravi berserker. Kažu i da je William Wallace 1 bio berserker.”
“I baš je imao lijep život, eh?” ogorčeno je rekao Grimm.
***
Grimm je odjahao nedugo nakon toga. Nije više odgovarao na Jastrebova pitanja i njegov
je prijatelj ostao gorko nezadovoljan. Grimm je otišao brzo jer su mu se počela vraćati sjećanja.
Znao je da mora biti sam u trenutku kad sve uspomene nahrupe na njega. Namjerno više
nije razmišljao o Tuluthu. Dovraga, namjerno nije više razmišljao ni o čemu, ne ako je to ikako
mogao izbjeći.
Tuluth: u njegovu je sjećanju to bila dolina puna crnih oblaka dima, tako gustog da su ga
oči pekle od jetkoga vonja gorućih koliba i spaljenog mesa. Vrištanje djece. O, Kriste!
Grimm je teško uzdahnuo i mamuzama natjera Occama u galop po hrptu brijega. Nije
zamjećivao ljepotu noći u visočju, bio je izgubljen u drugome vremenu, okružen samo bojom
krvi i tamom pustoši unakažene duše - s jednom sjajnom zlatnom točkom.
Jillian.

1
William Wallace bio je legendarni škotski vitez, odmetnik, nacionalni junak i vođa Škota u Ratovima za škotsku
neovisnost. Pokušao je izboriti izgubljenu neovisnost Škotske, a iako nije uspio u tome, postao je važna povijesna
figura u borbi za škotsku slobodu. U filmu Hrabro srce glumio ga je Mel Gibson. Op. prev.
 Je li on životinja, tata? Mogu li ga zadržati? Molim te? On je tako slavna zvijer!
Ponovno se osjećao kao da mu je šesnaest godina i kao da gleda djevojčicu zlatne kose.
Sjećanja su ga shrvala i iz njih je potekao sram gušći od kristaliziranog meda u košnici. Pronašla
ga je u šumi gdje je poput zvijeri strvinario u potrazi za hranom.
Bit će žešći od Savanne, tata!
Savanna je bila njezino štene, punih šezdeset kila irskoga vučjeg hrta.
Dobro će me štititi, tata, znam da hoće!
Istoga trenutka kad je izgovorila te riječi, nijemo se zakleo da će činiti baš to, ni ne
sanjajući da će ju jednoga dana morati zaštititi od samoga sebe.
Grimm je protrljao svježe obrijanu čeljust i zabacio glavu u vjetar. Na trenutak je
ponovno osjetio slijepljenu kosu, prljavštinu, znoj i ratne pletenice, vatrene oči ispunjene
mržnjom. I nevino, slatko dijete koje mu je vjerovalo čim ga je ugledalo.
Ah, ali brzo ju je izdao.
 DRUGO POGLAVLJE

GIBRALTAR I ELIZABETH ST. CLAIR VEĆ SU TJEDAN DANA JAHALI PREMA

domu njihova sina u Visočju prije nego što joj je Gibraltar napokon otkrio svoj plan. Nije ga
uopće namjeravao podijeliti s njom, ali nije mogao gledati svoju ženu tako uznemirenu.
“Jesi li čuo?” optužujućim tonom obratila se Elizabeth svome mužu, okrećući svoju
kobilu i dovodeći je do njega. “Jesi li?”
“Što? Nisam ništa čuo. Bila si predaleko”, zadirkivao ju je.
“Dosta je, Gibraltare. Dosta mi je!”
Gibraltar je upitno podignuo obrvu. “Što je, ljubavi?” Rumena od ljutnje, njegova je žena
bila još privlačnija nego inače. Katkad bi je nježno izazivao samo da bi uživao u tom prizoru.
Elizabeth je žustro zabacila glavu. “Dosta mi je slušanja muškaraca kako pričaju o našoj
besprijekornoj, nevinoj, neudatoj kćeri, gotovo pa usidjelici, Gibraltare.”
“Ponovno si prisluškivala, Elizabeth?” blago ju je upitao.
“A što si očekivao? Ako se razgovara o mojoj kćeri, čak i ako razgovaraju samo stražari”
- razdraženo je pokazala u njihovu smjeru -“imam pravo slušati. Naši zastrašujući zaštitnici, za
koje mogu reći da su savršeno zdravi odrasli muškarci, puni su riječi hvale o njezinim vrlinama.
A kad kažem vrlinama, ne mislim na njezine grudi ili ljupke obline, nego ugodnu narav,
strpljivost, želju da postane opatica, za Boga miloga. Je li ti spomenula tu iznenadnu želju da ode
u samostan?” Ne čekajući odgovor, Elizabeth je vođicama okrenula konja i pogledala ga ravno u
oči. “Samo brbljaju o tome kako je bez mane, a nijedan od njih ni da bi spomenuo kako bi legao s
njom.” Gibraltar se nasmijao i zaustavio pastuha kraj njezine kobile.
“Kako se usuđuješ pomisliti da je to smiješno?”
Gibraltar je odmahnuo glavom i oči su mu zasvjetlucale. Samo bi se Elizabeth uvrijedila
na to što muškarci ne pričaju kako da zavedu njihovu jedinicu.
“Gibraltare, moram te zamoliti da se barem na trenutak uozbiljiš. Jillian ima dvadeset
jednu godinu i nijedan joj se momak nije pokušao ozbiljno udvarati. Zaklinjem se da joj među
djevojkama u cijeloj Škotskoj nema premca, a momci je u strahopoštovanju obilaze u Širokom
luku. Učini nešto, Gibraltare. Počinjem brinuti.”
Smiješak mu je nestao s lica. Elizabeth je imala pravo. Stvar više nije bila smiješna.
Gibraltar je i sam došao do istoga zaključka. Nije želio da se Elizabeth nastavi brinuti kad je on
već poduzeo nešto što će ih uskoro smiriti. “Već sam se pobrinuo za to, Elizabeth.”
“Kako to misliš? Što si ovaj put učinio?”
Gibraltar ju je pomno proučavao. Nije bio siguran što će Elizabeth uznemiriti više:
nezadovoljstvo time što joj je kći i dalje neudana ili detalji onoga što je učinio a da se nije
posavjetovao s njom. No ipak je pretpostavio da će biti oduševljena njegovom domišljatošću.
“Elizabeth, uredio sam da trojica momaka dođu u Caithness dok nas nema. Do trenutka kad se
vratimo, Jillian će ili odabrati jednog od njih ili će jedan od njih odabrati nju. To nisu momci koji
će se predati zbog malo otpora. Niti će povjerovati u njezine ‘samostanske priče'.”
Elizabethino užasnuto lice izbrisalo mu je samodopadan osmijeh s lica. “Jedan od njih će
je odabrati? Kažeš li da će je neki od momaka koje si pozvao obeščastiti ako sama ne odabere?”
“Zavesti, Elizabeth, ne obeščastiti”, pobunio se Gibraltar. “Neće je upropastiti. To su sve
časni, ugledni plemići.” Glas mu se produbio u nagovaračkom tonu. “Odabrao sam tu trojicu
djelomice zbog činjenice da su također vrlo... hm” - tražio je riječ dovoljno bezopasnu da
ne uzbuni njegovu ženu, jer su momci koje je odabrao mogli uzbuniti svaku ženu - “... muževni.”
Lagano je kimnuo glavom nastojeći je smiriti. Nije uspio. “Baš kakve Jillian treba”, uvjeravao ju
je.
“Muževni! Misliš pohotni okorjeli ološ! Vjerojatno nasilni i bezobzirni do srži. Nemoj
birati riječi, Gibraltare!”
Gibraltar je glasno uzdahnuo kad je shvatio da mu je svaka nada u suptilno uvjeravanje
neslavno propala. “Imaš li bolju ideju, Elizabeth? Iskreno, mislim da je problem u tome što Jillian
nikada nije upoznala momka kojega ne bi zastrašila. Jamčim ti da nijednog od momaka koje sam
pozvao neće prestrašiti. Očarati? Da. Zainteresirati? Da. Natjerati da ustraju u udvaranju? Da. Baš
ono što treba jednoj Sacheronici. Momak koji je dovoljno muškarac da učini nešto.”
Elizabeth St. Clair, djevojački Sacheron, u tišini je grickala donju usnu.
“Znaš kako si žarko željela vidjeti našega novog unuka”, podsjetio ju je. “Idemo mu u
posjet i vidjet ćemo kako će se stvari razvijati. Obećavam ti da nijedan momak kojeg sam
odabrao neće skinuti ni dlaku s glave naše ljubljene kćeri. Možda će je malo raskuštrati, ali to će
za nju biti samo dobro. Našoj bezgrešnoj Jillian već odavna treba malo valjanja po sijenu.”
“Očekuješ od mene da odem i ostavim je s trojicom momaka? Takvih momaka?”
“Elizabeth, to je jedina vrsta muškaraca koja neće prema njoj osjećati strahopoštovanje.
Usto, i ja sam nekoć bio takav momak, ako si možda zaboravila. Elizabeth, našoj neobičnoj kćeri
potreban je neobičan momak”, dodao je malo nježnije. “I namjeravam joj pronaći
takva neobičnog momka.”
Elizabeth je uzdahnula i s lica otpuhnula uvojak kose. “Pretpostavljam da imaš pravo”,
promrmljala je. “Uistinu nije još nikad upoznala momka koji prema njoj nije osjećao
strahopoštovanje. Što misliš, kako će reagirati kad ga upozna?”
“Mislim da isprva neće znati kako da postupi. Možda će je to posve izbaciti iz takta. Ali
kladim se da će joj jedan od onih koje sam odabrao pomoći da se snađe”, uzvratio je Gibraltar.
U istom je trenutku Elizabethinu potištenost zamijenio strah. “Sad mi je dosta. Morat
ćemo se vratiti. Ne mogu biti negdje drugdje dok moja kći prvi put u životu proživljava sve te
ženske stvari. Bog zna što bi je neki muškarac mogao pokušati naučiti ili kako bi to učinio, da i
ne govorimo o tome koliko će je sigurno te stvari šokirati. Ne mogu samo otići i ostaviti je samu
dok je neki siledžija pokušava na svaki način razdjevičiti - to jednostavno ne dolazi u obzir!
Moramo se vratiti kući.” Pogledala je muža, očekujući da joj kimanjem potvrdi da se slaže
s njom.
“Elizabeth.” Gibraltar je vrlo tiho izgovorio njezino ime.
“Gibraltare?” odgovorila mu je ona oprezno.
“Nećemo se vratiti. Posjetit ćemo sina, prisustvovati unukovu krštenju i ostati nekoliko
mjeseci s njima kao što smo i namjeravali.”
“Zna li Jillian što si učinio?” ledeno ga je upitala Elizabeth.
Gibraltar je odmahnuo glavom. “Ona ni ne sluti što je čeka.”
“A što je s tim muškarcima? Ne misliš li da će joj reći o čemu je riječ?”
Gibraltar se zločesto nasmiješio. “Nisam im rekao. Samo sam im poručio da dođu. Ali
Hatchard zna i spreman ih je u pravome trenutku uputiti.”
Elizabeth je bila šokirana. “Nisi rekao nikome osim našemu vojnom zapovjedniku?”
“Hatchard je mudar čovjek. A njoj je to potrebno, Elizabeth. Mora pronaći svoj put.
Usto,” izazivao je, “koji bi momak pokušao obrlatiti djevojku i razdjevičiti je ako bi uz nju stalno
bila njezina majka?”
“Ah! Moja majka, moj tata, moje sedmoro braće, baka i djed nisu te spriječili da me
okreneš. Ili da me otmeš.”
 Gibraltar se zacerekao. “Je li ti žao što sam to učinio?”
Elizabeth je malo spustila trepavice i uputila mu vruć pogled koji ga je odmah uvjerio u
suprotno.
“Vidiš, katkad muškarac zna najbolje. Nije li tako, draga?”
Na trenutak je zašutjela, ali Gibraltaru nije smetalo. Znao je da bi mu Elizabeth povjerila
svoj život. Trebalo joj je samo malo vremena da se navikne na njegov plan i prihvati činjenicu da
je njihovoj kćeri trebao nježni poticaj da napusti roditeljsko gnijezdo.
Kad je Elizabeth naposljetku progovorila, zvučala je kao da se pomirila sa situacijom. “A
koju si to trojicu momaka odabrao bez mojeg pronicavog uvida i pristanka?”
“Pa, jedan je Quinn de Moncreiffe.” Gibraltar nije skidao pogled s njezina lica.
Quinn je bio plavokos, zgodan i odvažan. Prije nego što je naslijedio svoje naslove, bio je
kraljev gusar, a sad je zapovijedao flotom trgovačkih brodova, što je utrostručilo bogatstvo
njegova inače dobrostojećega klana. Kao dječak je bio Gibraltarov štićenik i Elizabeth mu je
uvijek bila sklona.
“Dobar čovjek.” Podignula je savršenu plavu obrvu odavši tako svoje nevoljko divljenje
muževoj mudrosti. “Tko još?”
“Ramsay Logan.”
“Oh!” Elizabeth je razrogačila oči. “Kad sam ga vidjela na dvoru, bio je od glave do pete
odjeven u crno. Izgledao je opasno privlačno. Kako to da ga neka žena nije već zgrabila? Ali
nastavi, Gibraltare. Ovo postaje vrlo obećavajuće. Tko je treći?”
“Previše zaostajemo za stražarima, Elizabeth”, rekao je Gibraltar izbjegavajući odgovor.
“Visočje je u posljednje vrijeme mirno, ali ne smijemo se previše opustiti. Moramo dostići
stražare.” Pomjerio se u sedlu, uhvatio vođice njezine kobile i potaknuo je da ga slijedi.
Elizabeth se namrgodila dok mu je uzimala vođice iz ruku. “Dostići ćemo ih poslije. Tko
je treći?”
Gibraltar se namrštio i pogledao prema stražarima koji su se na zavojitu putu gubili iz
vida. “Elizabeth, ne smijemo odugovlačiti. Nemaš pojma...”
“Treći, Gibraltare”, ponovila je njegova žena.
“Danas izgledaš posebno lijepo, Elizabeth”, promuklim je glasom rekao Gibraltar. “Jesam
li ti to već rekao?” Kad njegove riječi nisu izazvale nikakvu reakciju osim hladnog, bezizražajnog
pogleda, nabrao je čelo.
“Rekao sam da su trojica?”
Izraz Elizabethina lica još se više ohladio.
Gibraltar je frustrirano izdahnuo. Promrmljao je ime i mamuznuo konja.
“Što si rekao?” zazvala ga je i natjerala kobilu da ga sustigne.
“Dovraga, Elizabeth! Odustani više! Jašimo u miru.”
“Gibraltare, molim te ponovi što si rekao.”
Ponovno joj je nerazumljivo odgovorio.
“Ne razumijem ni riječ kad mrmljaš”, slatkorječivo je rekla Elizabeth.
Privlačna poput sirenim pjesme, pomislio je, ali jednako tako smrtonosna. “Rekao sam
Gavrael McIllioch. U redu? Ostavi se toga, molim te!” Naglo je okrenuo pastuha i pogledao je u
oči, uživajući u činjenici da je barem u ovome trenutku natjerao Elizabeth St. Clair da ostane bez
riječi.
Elizabeth je u nevjerici zurila u muža. “Dragi Bože na nebesima, pozvao je berserkera!”
Jillian St. Clair stajala je na padini travnjaka Caithnessa i zadrhtala usprkos jarkome
suncu. Na nebu nije bilo ni oblačka, a sjenovita šuma koja je okruživala južni kraj travnjaka bila
je udaljena desetak metara -nedovoljno blizu da objasni njezinu iznenadnu zimicu.
 Neobjašnjiv predosjećaj podignuo joj je dlačice na vratu. Brzo ga je otresla i okrivila
svoju prebujnu maštu. Život joj nije nagrđivao nijedan oblak, baš kao što ih nije bilo ni na
modrome nebu; malo se zamislila, ništa više.
“Jillian! Reci Jemmie da me prestane vući za kosu!” povikala je Mallory i dotrčala do
Jillian da je zaštiti. Na bujnome zelenom travnjaku igralo se desetak djece koja su dolazila svako
popodne kako bi od Jillian izmamila priče i slatkiše.
Držeći Mallory u naručju, Jillian je prijekorno pogledala dječaka. “Jemmie MacBean, ima
i boljih načina od povlačenja za kosu da curi pokažeš da ti se sviđa. A ja iz iskustva znam da su
djevojčice koje sad vučeš za kosu one kojima ćeš se poslije udvarati.”
“Nisam je vukao za kosu jer mi se sviđa!” Jemmie se zarumenio i prkosno stisnuo šake.
“Ona je djevojčica.”
“Istina. I to vrlo zgodna.” Jillian je izravnala Mallorynu bujnu kestenjastu kosu. Na
djevojčici se već vidjelo da će izrasti u prekrasnu ženu. “Jemmie, reci mi onda, molim te, zašto je
vučeš za kosu?” blago ga je upitala Jillian.
Jemmie je nogom opalio po travi. “Jer bi vjerojatno zaplakala ako bih je udario onako
kako udaram dječake”, promrmljao je.
“Zašto joj išta moraš učiniti? Zašto jednostavno ne razgovaraš s njom?”
“Što bi mi djevojčica mogla reći?” Prevrnuo je očima i namršteno pogledao druge
dječake, pokušavajući oštrim pogledom izmamiti njihovu podršku.
Samo se Zeke nije dao zastrašiti. “Jillian ima zanimljive priče”, rekao je Zeke. “Svako je
popodne dolaziš slušati, a i ona je djevojčica.”
“To je drukčije. Ona nije djevojčica. Ona je... pa, gotovo nam je kao majka, samo što je
mnogo ljepša.”
Jillian si je sklonila uvojak kose s lica i neprimjetno zadrhtala. Od kakve joj je koristi ikad
bilo to što je “ljepša”? Žudjela je za vlastitom djecom, ali za djecu je bio potreban muž, a
nijednog nije bilo na obzoru, bila ona lijepa ili ne. Pa, mogla bi prestati biti tako izbirljiva,
sarkastično ju je savjetovala savjest.
“Hoćete li da vam ispričam priču?” Brzo je promijenila temu.
“Da, Jillian, ispričaj nam priču!”
“Romantičnu!” povikala je jedna starija djevojčica.
“Krvavu”, zahtijevao je Jemmie.
Mallory je frknula nosom. “Ispričaj nam basnu. Ja volim basne. One nas uče dobrim
stvarima, a neki od nas” - oštro je pogledala Jemmieja -“moraju naučiti dobre stvari.”
“Basne su glupe...”
“Nisu!”
“Basnu! Basnu!” zažagorila su djeca.
“Onda ću vam ispričati basnu. Bit će to priča o raspravi između Vjetra i Sunca”, rekla je
Jillian. “To mi je najdraža od svih basni.” Sjedajući na pod, djeca su se naguravala da joj budu što
bliže. Zekea, najmanjega među njima, pogurali su u stražnji red.
“Zeke, ne škilji”, blago ga je ukorila Jillian. “Hajde, dođi bliže.” Stavila je dječačića u
krilo i s očiju mu maknula kosu. Zeke je bio sin njezine najdraže sluškinje Kaley Twillow. Rodio
se tako slaboga vida da je jedva vidio dalje od ruke. Stalno je škiljio, kao da će se jednog dana
dogoditi čudo i izoštriti svijet oko njega. Jillian nije mogla zamisliti žal što nije jasno vidio krasne
škotske krajolike i srce ju je boljelo zbog Zekeova lošega vida. Sprečavao ga je da sudjeluje u
igrama koje su drugi najviše voljeli. Umjesto da udari loptu od svinjskog mjehura, ona bi
gotovo uvijek udarila njega. Da mu nadoknadi taj nedostatak, Jillian ga je naučila čitati. Morao je
nosom gotovo doticati knjige, ali je u njima pronašao svjetove za istraživanje koje nikad ne bi
mogao vidjeti vlastitim očima.
Dok joj se Zeke gnijezdio u krilu, Jillian je počela s pričom. “Jednog su dana Vjetar i
Sunce raspravljali o tome tko je jači kad su iznenada ugledali kako cestom dolazi kotlokrpa.
Sunce je reklo: ‘Riješimo to jednom za svagda. Koji od nas uspije skinuti kotlokrpi kaput, taj je
jači.'
Vjetar se odmah pristao. ‘Ti počni', reklo je Sunce i sakrilo se iza oblaka da se ne miješa.
Vjetar je svom snagom počeo puhati po kotlokrpi, ali što je više puhao, kotlokrpa je jače stezao
kaput uz tijelo. To je samo natjeralo Vjetar da pojača napore, ali kotlokrpa nije ispuštao svoj
kaput. Očajan, Vjetar je naposljetku odustao.
Zatim je iza oblaka izišlo Sunce i svom snagom zasjalo na kotlokrpu kojemu je ubrzo
postalo prevruće. Skinuo je kaput, prebacio preko ramena i nastavio svojim putem veselo
zviždeći.”
“Hura!” veselile su se djevojčice. “Sunce je pobijedilo! I mi više volimo Sunce!”
“To je glupa priča za male djevojčice”, namrštio se Jemmie.
“Meni se svidjela”, usprotivio mu se Zeke.
“Naravno da se tebi svidjela, Zeke. Previše si slijep da vidiš ratnike, zmajeve i mačeve. Ja
volim pustolovne priče.”
“Ovo je bila priča s poukom, Jemmie. Onom koju sam ti pokušala objasniti kad si
povlačio Mallory za kosu”, blago mu je odvratila Jillian.
Jemmie je bio zbunjen. “Doista? Kakve veze ima Sunce s Malinom kosom?”
Zeke je zatresao glavom, zgrožen Jemmieovim sporim razumijevanjem. “Ispričala nam je
da je Vjetar pokušao natjerati kotlokrpu da se osjeća loše, pa se morao braniti. Sunce je učinilo da
se kotlokrpa osjeća ugodno, toplo i dovoljno sigurno da hoda bez kaputa.”
Mallory se razdragano nasmiješila Zekeu kao da je najpametniji dječak na svijetu. Zeke je
ozbiljno nastavio. “Budi dobar prema Mallory, pa će i ona biti dobra prema tebi.”
“Gdje samo nalaziš te glupave ideje?” upitao ga je Jemmie.
“On sluša, Jemmie”, rekla je Jillian. “Pouka priče je da dobrota djeluje bolje od
okrutnosti. Zeke razumije da nema ničega lošeg u tome da bude dobar prema djevojčicama.
Jednog će ti dana biti žao što i sam nisi bio bolji prema njima.” Kad se u Zekea usprkos njegovoj
slabovidnosti beznadno zaljubi polovica seoskih djevojaka, pomislila je Jillian i u sebi
se zahihotala. Zeke je bio zgodan dječačić i jednog će dana biti privlačan muškarac s
jedinstvenim senzibilitetom kakav obično razviju oni koji se rode s tjelesnim nedostatkom.
“Ima pravo, dječače.” Duboki se muški glas uključio u njihov razgovor kad je jedan
muškarac potaknuo svojega konja da iziđe iz zaklona obližnjega drveća. “Meni je još žao što
nisam bio bolji prema djevojčicama.”
Jillian je osjetila kako joj se krv u žilama učas sledila, a u njezin su se život bez oblačka
iznenada navukli tamni olujni oblaci. Pa valjda taj čovjek nije toliko glup da se vrati u Caithness!
Priljubila je obraz na Zekeovu kosu i sakrila lice, poželjevši da se može stopiti s tlom i
nestati, poželjevši da je jutros odjenula ljepšu haljinu - kao i uvijek, želeći nemoguće stvari kad je
ovaj čovjek bio u pitanju. Premda mu godinama nije čula glas, odmah ga je prepoznala.
“Sjećam se jedne djevojčice prema kojoj sam kao dječak bio zao, a znajući ono što sad
znam, sve bih dao da to mogu promijeniti.”
Grimm Roderick. Jillian se osjećala kao da su joj se mišići pod kožom rastalili od topline
njegova glasa. Mnogo dublji od bilo kojega drugog glasa koji je ikad čula, moduliran tako
precizno da je odavao zastrašujuću samodisciplinu, glas čovjeka koji drži sve konce u rukama.
Podignula je glavu i pogledala ga očima razrogačenim od šoka i užasa. Dah joj je zastao u
grlu. Ma koliko da su ga godine promijenile, uvijek bi ga prepoznala. Sjahao je i uputio se prema
njoj, krećući se ravnodušnom arogancijom i elegancijom osvajača, zračeći
neopisivim samopouzdanjem. Grimm Roderick oduvijek je bio hodajuće oružje s tijelom
razvijenim i izbrušenim do nagonskog savršenstva. Ako bi ustala na noge i krenula ulijevo, Jillian
je znala da bi se odmah stvorio kraj nje. Ako bi uzmaknula, našao bi joj se za leđima. Ako
bi poželjela vrisnuti, pokrio bi joj dlanom usta prije nego što bi završila s uvlačenjem zraka u
pluća pripremajući se za vrisak. Samo je jednom prije vidjela biće koje se kreće takvom brzinom
i suzdržanom snagom: divlju mačku napetih mišića za skok dok je hodala na opasnim šapama.
Uzdrhtalo je udahnula. Bio je još veličanstveniji nego prije mnogo godina. Crna mu je
kosa bila uredno obuzdana kožnatom vrpcom. Brada mu je stršala arogantnije nego što se sjećala
- ako je takvo što uopće bilo moguće - i natjerala donju usnu da se izvije u senzualan
i samozadovoljan osmijeh.
I zrak se doimao drukčijim kad je u njemu bio Grimm Roderick; njezina se okolina
izgubila i ostao je samo on. I uvijek bi prepoznala te oči! Ledenomodre, kao da se rugaju, preko
glava znatiželjne djece na koju je posve zaboravila gledale su ravno u njezine. Gledao ju
je nedokučiva izraza lica.
Skočila je na noge i prevrnula iznenađenog Zekea na tlo. Dok je Jillian bez riječi zurila u
Grimma, sjećanja su nahrupila na površinu i gotovo je utopila u gorkoj žuči poniženja. Jasno se
sjećala dana kad se zaklela da više nikad neće progovoriti s Grimmom Roderickom. Zaklela se da
mu dok bude živa neće dopustiti ni da se približi Caithnessu - a kamoli njezinu ranjenu srcu. I sad
se ipak usudio doskitati ovamo? Kao da se ništa nije dogodilo? Njezin je povrijeđeni ponos istog
trena zgazio svaku mogućnost pomirenja. Prisutnost mu neće udostojati riječima. Neće biti
ljubazna. Neće mu darovati ni trunku učtivosti.
Grimm je rukom prošao kroz kosu i duboko udahnuo. “Ti si... narasla si, djevojko.”
Jillian nije mogla izustiti ni riječ. Kad joj je jezik napokon proradio, u njezinim riječima
nije bilo nimalo topline. “Kako se usuđuješ vratiti? Ovdje nisi dobrodošao. Odlazi iz mojega
doma!”
“Ne mogu to učiniti, Jillian.” Uzdrmao ju je njegov blagi glas.
Duboko je udahnula da smiri srce koje je udaralo kao ludo. “Ne odeš li svojevoljno,
pozvat ću stražare da te uklone.”
“Neće to učiniti, Jillian.”
Pljesnula je rukama. “Straža!” povikala je.
Grimm se nije pomaknuo ni centimetar. “Neće ti pomoći, Jillian.”
“Prestani mi tako govoriti ime!”
“Kako, Jillian?” Zvučao je iskreno znatiželjno.
“Kao... kao da je... molitva ili takvo što.”
“Kako želiš.” Zastao je na dva otkucaja srca - tijekom kojih je zaprepašteno ustanovila da
se pokorio njezinoj volji jer to još nikad nije učinio - i zatim je dodao, glasom tako promuklim da
joj je riječ bez njezina pristanka uklizala u srce: “Jillian.” Dovraga s tim čovjekom! “Straža.
Straža!”
Stražari su dotrčali, a onda se naglo zaustavili i počeli proučavati muškarca koji je stajao
pred njihovom gospodaricom.
“Gospo, zvali ste nas?” pitao je Hatchard.
“Uklonite tu pokvarenu ništariju iz Caithnessa prije nego što moj dom udostoji... ukalja” -
brzo se ispravila - “svojom izopačenošću i pokvarenom ohološću”, jedva je uspjela završiti
rečenicu.
Stražari su pogledali Grimma, pa nju, ali nisu se ni pomaknuli.
“Odmah. Ispratite ga ovog trena s imanja!”
 Svakim idućim trenom kojim se stražari nisu micali s mjesta ona je postajala sve ljuća.
“Hatcharde, rekla sam da ga uklonite. Svih mu svetaca, izbacite ga iz mojega života. Prognajte ga
iz zemlje. Oh! Uklonite ga s ovoga svijeta, molim vas, istog trena.”
Odred stražara gledao je Jillian, usta otvorenih od zapanjenosti. “Osjećate li se dobro,
gospo?” upitao ju je Hatchard. “Da pozovemo Kaley da provjeri imate li vrućicu?”
“Nije mi ništa. Na mojem je posjedu ovaj degenerirani nitkov i želim da ode”, škrgutala je
Jillian kroz zube.
“Jeste li upravo zaškrgutali?” u nevjerici ju je upitao Hatchard.
“Molim?”
“Škrgutati. To znači govoriti kroz stisnute zube...”
“Ja ću sad vrisnuti kroz stisnute zube ako vi neposlušni bijednici iz Caithnessa ne izbacite
ovoga degeneriranog, plodnog” - Jillian je pročistila grlo - “podlog lupeža.
“Vrisnuti?” tiho je ponovio Hatchard. “Jillian St. Clair ne vrišti, ne škrguće zubima i
svakako nema ovakve napade bijesa. Koji vrag se događa?”
“On je vrag”, u Jillian je kipjelo dok je pokazivala na Grimma.
“Zovite ga kako hoćete, gospo. Ipak ga ne mogu izbaciti”, otežalim glasom rekao joj je
Hatchard.
Jillianina glava se trznula kao da ju je udario. “Odbijaš poslušati moju zapovijed?”
“Ne odbija tvoju zapovijed, Jillian”, tiho se javio Grimm. “Sluša zapovijed koju mu je dao
tvoj otac.”
“Molim?” Okrenula se prema njemu, blijeda poput pepela, a on joj je pružio zgužvani,
prljavi pergament.
“Što je to?” ledeno je pitala, ne pomaknuvši se ni milimetra s mjesta na kojem se ukopala.
“Dođi i vidi, Jillian”, rekao joj je. U očima mu je vidjela neobičan sjaj.
“Hatcharde, uzmi to od njega.”
Hatchard se nije ni pomaknuo. “Znam što piše.”
“Pa dobro, što piše?” osorno se obratila Hatchardu. “I kako znaš?” Grimm joj je
odgovorio. “U njemu piše, ‘dođi radi Jillian'... Jillian.”
Ponovno je to učinio, dodao njezino ime poslije stanke, kao neko promuklo obožavanje
koje ju je prestrašilo i ostavilo bez daha. U načinu na koji je izgovarao njezino ime osjećalo se
upozorenje, nešto što bi trebala razumjeti, ali nije posve shvatila. Nešto se promijenilo otkad
su se posljednji put tako ogorčeno svađali, nešto u njemu, ali nije mogla odrediti što. “Dođi radi
Jillian?” bezizražajno je ponovila. “Moj tata ti je to poslao?”
Kad je kimnuo, Jillian se zagrcnula i gotovo briznula u plač. Takvo javno izražavanje
osjećaja bilo bi joj prvo u životu. No umjesto toga je učinila nešto također neočekivano i nikad
viđeno poput škrgutanja i psovanja; okrenula se na peti i pojurila prema dvorcu kao da su joj
svi zli škotski duhovi za petama, premda je bio samo jedan i zvao se Grimm Roderick - što je,
zapravo, bilo mnogo gore.
Pogledavši krišom preko ramena, tek tada se sjetila djece koju je ostavila. Stajala su u
polukrugu i u nevjerici je gledala. Posramljeno je uletjela u dvorac. Vrata su bila četiri puta viša
od nje i strahovito teška, ali bila je tako bijesna da ih je uspjela dramatično zalupiti.
 TREĆE POGLAVLJE

“NEZAMISLIVO!” PJENILA SE JILLIAN DOK JE, AMO-TAMO KORAČALA po

sobi. Pokušala se smiriti, ali je protiv svoje volje zaključila da joj nema spokoja dok ga se ne
riješi.
I tako je jurila, koračala i razmišljala o tome da nešto razbije, ali je naposljetku ipak
zaključila da ne želi razbiti ništa od stvari u svojoj sobi jer su joj sve drage. Ali kad bi joj barem
on nekako dopao šaka, oh - nešto bi mu svakako slomila!
Srdito si je gunđala u bradu i brzo skinula haljinu. Odbijala je razmišljati o porivu da
zamijeni jednostavnu haljinu i kombinezon koji su prije samo jednog sata bili savršeno prikladni.
Gola je prišla ormaru kraj prozora gdje su joj na trenutak pozornost privukli jahači u
dvorištu. Dva su došljaka upravo dojahala kroz vrata dvorca. Znatiželjno ih je gledala i približila
se prozoru da ih bolje vidi. U tom su trenutku oba jahača podignula glave, a ona je glasno
dahnula. Smiješak je prešao licem plavog muškarca, otkrivši joj da ju je vidio kako stoji
kraj prozora odjevena u ništa osim svoje gnjevom porumenjele kože. Instinktivno se sakrila iza
ormara i zgrabila jarkozelenu haljinu, uvjeravajući se da to što je ona vidjela njih nije nužno
značilo da su i oni vidjeli nju. Prozor je sigurno zrcalio sunčevu svjetlost i kroz njega se
nije moglo dobro vidjeti.
Tko je to još došao u Caithness? pjenila se. On je bio dovoljan. Kako se usudio doci i
kako ga se samo njezin otac usudio pozvati? Dođi radi Jillian. Zašto mu je njezin otac poslao tu
poruku? Trnci su joj se spustili niz kralježnicu dok je razmišljala o posesivnome zvuku tih riječi.
Zašto bi Grimm Roderick reagirao na tako neobičnu poruku? Dok su bili djeca mučio ju je bez
kraja i konca, a onda ju je, kad je izrasla u mladu ženu, odbio. Bio je neotesani klipan - koji je
nekoć bio glavni lik svih njezinih maštarija.
A sad se vratio u Caithness i to joj je bilo posve neprihvatljivo. Nije znala zašto ga je otac
pozvao, ali je znala da bez obzira na sve mora otići. Ako ga ne izbace stražari, učinit će to sama -
makar i pod prisilom mača, a znala je gdje može pronaći mač. Masivan dvoručni mač koji visi
iznad ognjišta u Velikoj dvorani sigurno će joj poslužiti.
Zakopčala je haljinu i odlučno izišla iz svoje sobe. Bila je spremna sukobiti se s njim i
tijelo joj se naježilo od ljutnje. Nije imao pravo biti ovdje i ona je bila osoba koja će mu to reći u
lice. Jednom je već otišao kad ga je molila da ostane - nije dolazilo u obzir da se sad tek-tako
odluči vratiti. Zabacila je kosu i učvrstila je baršunastom vrpcom te krenula prema Velikoj
dvorani, žustro hodajući niz dug hodnik.
Naglo se zaustavila uz balustradu kraj privatnih odaja, uzbunjena bukom muških glasova
odozdo.
“Ramsaye, što je pisalo u tvojoj poruci?” čula je Grimmov glas.
Glasovi su se jasno čuli, pojačani akustikom otvorene Velike dvorane. Tapiserije su
trenutno bile na čišćenju, pa su riječi zvonko odjekivale od kamenih zidova.
“Pisalo je da gospodar i gospodarica Caithnessa odlaze na put i poziva me zbog starog
duga koji imam prema njemu. Napisao je da želi da nadzirem njegov posjed dok se ne vrati.”
Jillian je potajice provirila preko balustrade i ugledala Grimma kako s dvojicom
muškaraca sjedi kraj velikog ognjišta. Na trenutak dug poput vječnosti nije mogla skinuti pogled
s njega. Naposljetku je ipak ljutito skrenula pogled i počela proučavati pridošlice. Jedan se od
njih zavalio u stolcu kao da je vlasnik dvorca i polovice svijeta. Pomnijim promatranjem Jillian je
zaključila da se tako vjerojatno ponaša gdje god da se nađe. Od glave do pete bio je studija u
crnome: crna kosa, preplanula koža, odjeven u vunenu tkaninu u kojoj nije bilo nijedne niti neke
druge boje. Definitivno gorštačke krvi, zaključila je. Od čeljusti do malo ispod oka protezao mu
se tanak ožiljak.
Oči su joj prešle na drugoga muškarca. “Quinn”, prošaptala je. Quinna de Moncreiffea
nije vidjela već godinama, od vremena kad je on, kao i Grimm, neko vrijeme bio štićenik njezina
oca. Visok, zlatne kose i veličanstveno zgodan, Quinn de Moncreiffe tješio ju je u
brojnim prilikama kad bi ju Grimm potjerao od sebe. Otkad ga je posljednji put vidjela sazrio je u
diva širokih ramena, tanka struka i duge plave kose počešljane u rep.
“Čini se da je gotovo svaki čovjek u Škotskoj i polovica Engleske na ovaj ili onaj način
dužan Gibraltaru St. Clairu”, primijetio je Quinn.
Ramsay Logan sklopio je ruke iza glave, zavalio se dublje u stolac i kimnuo. “Da. U
mlađim me danima kad sam bio sklon razmišljanju donjom glavom izvukao iz nekoliko
problematičnih situacija.”
“Ah, znači misliš da si se promijenio, Logane?” izazivao ga je Quinn.
“Ne toliko da te ne bih mogao prebiti na mrtvo ime, De Moncreiffe”, uzvratio mu je
Ramsay.
Ramsay Logan, pomislila je Jillian; imala je pravo o njegovu podrijetlu. Loganovi su
doista bili s Visočja. Ramsay je bez sumnje sličio onim divljim gorštacima čiji su zao glas
premašivali samo njihovi golemi posjedi. Bili su klan s mnogo zemlje, većega dijela južnoga
Visočja. Oči su joj se usprkos najboljim namjerama vratile na Grimma. Kraljevski se opustio u
stolcu i držao se kao da ima svako pravo biti ovdje. A ona je opet proključala od ljutnje.
Kutovi Grimmovih usta gotovo su se nezamjetno trznuli. “Vas se dvojica podbadate kao u
stara vremena, ali poštedite me toga. Suočeni smo sa zagonetkom. Zašto je Gibraltar St. Clair baš
nas trojicu pozvao u Caithness? Već godinama nisam čuo da bi ovdje bilo nevolja. Quinne, što je
pisalo u tvojoj poruci? Da u njegovoj odsutnosti moraš čuvati Caithness?”
Iznad njih, Jillian se namrštila. Bilo je to dobro pitanje - zašto bi, doista, njezini roditelji
pozvali ovu trojicu muškaraca u Caithness baš kad su oni otišli na unukovo krštenje? Hatchardu,
zapovjedniku vojske u Caithnessu, na raspolaganju je bilo mnogo stražara, a u ovim dijelovima
Nizine godinama nije bilo nemira.
“Pisalo je kako želi da pazim na Caithness dok ga nema, a budem li imao vremena
odvojiti se od svojih brodova, trebao bih doći radi Jillian. Njegova mi se poruka učinila doista
neobičnom, ali imam dojam da je zabrinut zbog Jillian, a da budem iskren, nedostajala mi je ta
djevojka”, odgovorio je Quinn.
Jillian se trgnula. Što je to namjerio njezin tata spletkaroš?
“Jillian - božica-carica.” Ramsey se divlje nacerio.
Jillianine su se nosnice raširile, a kralježnica ukočila.
“Što to znači?” Grimm je izgledao zbunjeno.
“Misli na njezin besprijekoran glas. Nisi li se pri dolasku zaustavio u konjušnici?” Kad je
Grimm odmahnuo glavom, Quinn je glasno uzdahnuo. “Propustio si čuti štošta. Konjušari su
neprestano brbljali o njoj, a prije nego što smo uspjeli sjahati upozorili su nas da ne
smijemo obeščastiti njezin ‘svetački' ugled. Jedan ju je mladi momak nazvao ‘božicom-caricom
Jillian', jer bi, rekao je, samo ‘kraljica' bilo previše obično.”
“Jillian?” Grimm je izgledao sumnjičavo.
Jillian ga je s visine strijeljala pogledom.
“Posve opčinjeni”, potvrdio je Ramsay. “Svi odreda. Jedan mi je momak rekao da je ona
druga Gospa, a ako bude imala djece, tako misli, bit će rezultat božanske intervencije.”
“Slažem se, svaka bi intervencija s Jillian bila božanska”, rekao je Quinn sa zločestim
osmijehom na licu.
 “Da, ravno među ona božanstvena bedra. Jesi li ikad vidio djevojku bolje građenu za
muškarčevo zadovoljstvo?” Ramsay je stavio noge na ognjište i promeškoljio se u stolcu,
spustivši ruke u krilo.
Jillianine obrve sve su se više dizale, a usta je prekrila dlanom.
Grimm je oštro pogledao Ramsayja i Quinna. “Čekajte malo - kako to misliš ‘njezina
božanstvena bedra'? Ramsaye, ti nikad nisi upoznao Jillian, nije li tako? Ni ne znaš kako izgleda.
A ti Quinne, ti je nisi vidio otkad je bila djevojčica.”
Quinn je nelagodno skrenuo pogled.
“Ima li plavu kosu?” uzvratio je Ramsay. “Vrlo dugu koja joj u valovima pada preko
bedara? Savršeno lice i otprilike toliko visoka?” Sjedeći, podignuo je ruku malo iznad glave. “Je
li joj spavaća soba na prvome katu, okrenuta prema istoku?”
Grimm je oprezno kimnuo.
“Onda znam kako izgleda. Kad smo dojahali, Quinn i ja smo je vidjeli kroz prozor”,
obavijestio ga je Ramsay.
Jillian je tiho zastenjala, nadajući se da neće nastaviti.
Ramsay je ipak nastavio: “Ako je ona žena koja je presvlačila haljinu, žena s grudima
koje bi muškarac mogao...”
Jillian je zaštitnički rukom pokrila grudi. Malo je prekasno za to, prekorila se.
“Nisi je vidio kako se presvlači”, zagunđao je Grimm, pogledavajući Quinna kako bi
dobio potvrdu.
“Ne,” Ramsay je odmah ponudio objašnjenje, “vidjeli smo je golu. Uokvirenu prozorom,
sa suncem koje je obasjavalo najveličanstveniju jutarnju haljinu od ružičaste kože koju sam ikad
vidio. Anđeosko lice, mliječnobijela bedra, a između toga sve zlatno.”
Jillian je od srama pocrvenjela od vrha glave pa sve do grudi koje su ova dvojica
maloprije vidjela. Vidjeli su je, cijelu.
“Je li to istina, Quinne?”
Quinn je pomalo posramljeno kimnuo. “Dovraga, Grimme, pa što očekuješ od mene? Da
okrenem glavu? Ona je prekrasna. Odavno sam pretpostavljao da će ta djevojčica sazreti u
zgodnu ženu, ali nisam mogao ni zamisliti takvu izvanrednu ljepotu. Premda mi je Jillian
uvijek bila poput mlađe sestre, nakon što sam je danas vidio...” Zatresao je glavom i zadivljeno
zazviždao. “Pa, osjećaji se mogu promijeniti.”
“Nisam znao da Gibraltar ima takvu kćer,” dodao je brzo Ramsay, “jer bih već mnogo
prije pronjuškao...”
“Ona nije za njuškanje. Ona je za ženidbu”, odbrusio je Grimm.
“Da, ona je za ženidbu, za cijeli život, za uživanje u krevetu”, hladno je rekao Ramsay.
“Ove glupane iz Caithnessa možda i može zastrašiti njezina ljepota, ali mene neće. Ženi poput nje
treba muškarac od krvi i mesa.”
Quinn je poprijeko pogledao Ramsayja i ustao. “Što želiš reći, Logane? Ako će ijedan
muškarac govoriti u njezino ime, to bih trebao biti ja. Jillian znam od malih nogu. U mojoj je
poruci pisalo da dođem zbog nje, a nakon što sam je vidio, namjeravam postupiti u skladu s
time.”
Ramsay je polako ustao, uzdižući svoje masivno tijelo barem pet centimetara iznad
Quinnovih 180. “Možda je jedini razlog što moja poruka nije bila sročena na isti način to što je
St. Clair znao da je nikad nisam upoznao. Svejedno, već mi je vrijeme da se oženim, pa
ljupkoj djevi namjeravam ponuditi i drugu opciju osim one da svoju spavaćicu -ako je ikad nosi,
premda nemam ništa protiv ni da je ne nosi - objesi pokraj običnog nizinskog seljačine.”
“Tko to koga naziva seljačinom? Ja sam prokleti trgovac, vrijedan više od svih tvojih
jadnih, mršavih, čupavih krava zajedno.”
“Pih! Moje bogatstvo ne potječe od mojih mršavih krava, ti nizinski sluganu...”
“Da, vjerojatnije od pljačkanja nevinih stanovnika nizina!” presjekao ga je Quinn. “A što
uopće znači slugan?”
“Riječ koju vi iz nizina vjerojatno ne znate”, odbrusio mu je Ramsay.
“Gospodo, molim vas.” U Veliku je dvoranu u tom trenutku zabrinuta lica ušao Hatchard.
Poslije dvadeset godina službe na mjestu vojnoga zapovjednika kavgu je mogao namirisati
kilometrima daleko, a ova mu se kuhala pod nosom. “Nema potrebe da se svađate oko toga.
Držite jezike za zubima i smirite se jer za vas imam poruku od Gibraltara St. Claira. I sjednite,
molim vas.” Rukom je pokazao na stolce oko ognjišta. “Iskustvo mi govori da zavađeni muškarci
rijetko pozorno slušaju.”
Ramsay i Quinn nastavili su se bijesno pogledavati.
Jillian se napela i gotovo gurnula glavu između stupica balustrade. Što je njezin otac ovaj
put smislio? Mudar crvenokosi Hatchard bio je najpovjerljiviji savjetnik i stari prijatelj njezina
oca. Lisičje crte lica odlično su pristajale njegovoj lukavoj naravi; bio je brz i mudar poput
te životinje. Dok je nestrpljivo čekao da muškarci poslušaju njegovu zapovijed, dugim, vitkim
prstima bubnjao je po dršku mača. “Sjednite”, oštrim je glasom ponovio Hatchard.
Ramsay i Quinn nevoljko su se spustili u stolce.
“Drago mi je što ste svi brzo došli”, nastavio je Hatchard u blažem tonu. “Ali Grimme,
zašto tvoj konj luta dvorištem?”
Grimm je tiho progovorio. “Ne voli biti u konjušnici. Je li to problem?”
Kakav čovjek, takav konj, Jillian je zakolutala očima.
“Što se mene tiče, nema problema. Ali ako počne jesti Jillianino cvijeće, možda ti se ne
piše dobo.” Očito dobro zabavljen, Hatchard je sjeo na slobodan stolac. “Zapravo, mislim da ti se
ne piše dobro bez obzira na to što učiniš sa svojim konjem, Grimme Roderiče.” Zacerekao se.
“Lijepo te je ponovno vidjeti. Prošlo je previše vremena. Možda bi dok si ovdje mogao vježbati s
mojim ljudima.”
Grimm je učtivo kimnuo. “Hatcharde, zašto nas je Gibraltar pozvao?”
“Planirao sam vam ostaviti vremena da se smjestite prije nego što vam prenesem njegovu
poruku, ali svi ste već na pravome tragu. St. Clair vas je doista pozvao zbog svoje kćeri”, priznao
je Hatchard usput zamišljeno gladeći kratku crvenu bradu.
“Znao sam”, samodopadno je rekao Ramsay.
Jillian je tiho prosiktala kroz zube. Kako se usuđuje? Još prosaca, a među njima i čovjek
kojeg se zaklela mrziti do smrti. Grimm Roderick. Koliko će joj muškaraca njezin tata još pronaći
prije nego što se napokon ne pomiri s time da se neće udati dok ne pronađe ljubav kakvu su
imali njezini roditelji?
Hatchard se zavalio u stolcu i pogledao muškarce. “St. Clair očekuje da će odabrati
jednoga među vama prije nego što se oni vrate iz posjeta, što znači da joj se možete udvarati do
kraja jeseni.“
“A ako ne odabere?” pitao je Grimm.
“Odabrat će.” Ramsay je prekrižio ruke na prsima, uopće ne skrivajući svoju aroganciju.
“Zna li Jillian za to?” tiho je nastavio Grimm.
“Da, sudjeluje li u tome ili je nevina?” sarkastično je dobacio Quinn.
“A ako je nevina, koliko je nevina?” zločesto je dodao Ramsay. “Što se mene tiče,
namjeravam to prvom prilikom istražiti.”
“Samo preko mene mrtva, Logane”, zagunđao je Quinn.
“Neka bude tako.” Ramsay je slegnuo ramenima.
 “Pa, što god da je namjeravao, mislim da ni u kojem slučaju nije htio da se pobijete zbog
nje.” Hatchard se nasmiješio. “On samo želi da se Jillian uda prije sljedećeg rođendana, a ženik
će joj biti netko od vas trojice. I ne, Grimme, Jillian ne zna ništa o tome. Da samo sluti što joj
je otac pripremio, vjerojatno bi odmah pobjegla iz Caithnessa. Tijekom prošle godine Gibraltar
joj je doveo desetke prosaca, ali sve ih je ovom ili onom smicalicom otjerala. Ona i otac uživali
su u međusobnom nadmudrivanju; što je njegova spletka bila neobičnija, ona bi
reagirala domišljatije. Iako je, moram to reći, uvijek to činila vrlo profinjeno i tankoćutno kako to
može samo jedna Sacheronica. Većina muškaraca nije imala pojma da su... hmm... u nedostatku
bolje riječi... nasamareni. Poput oca, Jillian može biti slika i prilika pristojnosti, dok iza
smirenog lica planira buntovnu pobunu. Jedan je od vas mora osvojiti jer ste vas trojica
posljednje Gibraltarove nade.”
Nemoguće, rekla je Jillian u sebi, premda ne pretjerano uvjerljivo. Njezin joj otac ne bi
učinio tako što. Zar ne? Čak i kad je to zanijekala, prisjetila se dugih, zabrinutih pogleda koje joj
je uputio prije odlaska. Iznenada su krivica koju je nazirala na njegovu licu i zagrljaji u
posljednji trenutak počeli imati smisla. Svih mu svetaca, jednako hladnokrvno kao što je pario
svoje kobile, otac ju je zatvorio u štalu s trojicom punokrvnih pastuha i otišao iz dvorca.
Bolje rečeno, dva punokrvna pastuha i jedan hladan, arogantan, nemoguć poganin, dodala
je u sebi. Jer sigurno poput izlaska i zalaska sunca, Grimm Roderick neće se udostojati dotaknuti
je čak ni tuđim rukama. Ramena su joj iznenada potonula.
A kao da joj je na neki način pročitao misli, začuo se glas Grimma Rodericka i u njoj
pobudio još više nerazumna bijesa nego što ga je iskusila u njegovoj prisutnosti.
“E pa, momci, ne morate se brinuti zbog mene jer ja je ne bih oženio ni da je posljednja
žena u Škotskoj. Dakle, na vama dvojici je da odlučite tko će biti Jillianin muž.”
Jillian je stisnula čeljust i odjurila niz hodnik prije nego što se prepusti suludom porivu i
baci se preko balustrade poput sikćuće zvijeri iskeženih zubi i ispruženih nokata.
 ČETVRTO POGLAVLJE

DVORAC MALDEBANN
ŠKOTSKO VISOČJE, IZNAD TULUTHA
“GOSPODARU, SIN VAM JE BLIZU.”
Ronin McIllioch skočio je na noge, a plave su mu oči bljesnule. “Dolazi ovamo? Sad?”
“Ne, gospodaru. Oprostite mi, nisam vas htio uznemiriti”, Gilles se brzo ispravio. “U
Caithnessu je.”
“U Caithnessu”, ponovio je Ronin. Razmijenio je poglede sa svojim ljudima. U očima im
se vidjela zabrinutost, oprez, ali i nada. “Znaš li zašto je tamo?” pitao je Ronin.
“Ne. Da saznamo?”
“Pošalji Elliotta, on se svuda dobro snalazi. Ali vrlo diskretno”, rekao je Ronin. Tiho je
dodao: “Moj je sin bliže nego što je bio godinama.”
“Da, gospodaru. Mislite li da će možda doći kući?”
Ronin McIllioch se nasmiješio, ali osmijeh mu nije došao do očiju. “Još nije vrijeme da se
vrati kući. Imamo još posla. Pošalji s Elliottom dječaka koji dobro crta. Želim slike s mnogo
detalja.”
“Da, gospodaru.”
“Gillese, reci mi još nešto.”
Gilles se zaustavio na vratima.
“Je li se išta... promijenilo?”
Gilles je uzdahnuo i odmahnuo glavom. “Još se naziva Grimmom. I koliko su naši ljudi
uspjeli saznati, nije se ni potrudio pitati jeste li još živi. Niti je pogledao na zapad prema
Maldebannu.”
Ronin je pognuo glavu. “Hvala. To je sve, Gillese.”
Jillian je pronašla Kaley kako u kuhinji reže povrće. Kaley Twillow bila je majčinski
brižna žena u kasnim tridesetima, a u njezinu zaobljenu tijelu skrivalo se jednako veliko srce.
Rođena u Engleskoj, u Caithness je došla poslije muževe smrti, na preporuku jednoga
Gibraltarova prijatelja. Sluškinja, kuharova pomoćnica, osoba za povjeravanje umjesto majke
spletkarice - Kaley je ispunjavala sve te uloge. Jillian je sjela na rub stolca i bez okolišanja
počela: “Kaley, razmišljala sam o nečemu.“
“A što bi to bilo, draga?” pitala ju je Kaley s nježnim osmijehom na licu. Odložila je nož.
“U načelu, tvoja su pitanja često neobična, ali uvijek zanimljiva.”
Jillian se na stolcu primaknula dasci za rezanje uz koju je stajala Kaley kako ih ne bi čuli
drugi sluge u kuhinji. “Što znači kad muškarac ‘dolazi radi žene'”, urotnički je prošaptala.
Kaley je brzo trepnula. “Dolazi?” ponovila je.
“Dolazi”, potvrdila je Jillian.
Kaley je podignula nož i uhvatila ga poput malog mača. “S čime si u vezi čula tu frazu?”
pitala je. “Je li bilo u vezi s tobom? Čula si to od stražara? Tko je taj muškarac?”
Jillian je slegnula ramenima. “Čula sam muškarca kojemu je rečeno da ‘dođe radi Jillian' i
on planira to doslovce učiniti. Ne razumijem. Već je to učinio - došao je ovamo.”
Kaley je na trenutak razmišljala, a onda se slavodobitno nasmijala i vidljivo opustila.
“Nije li to možda moćni, zlatni Quinn, Jillian?”
Jillianino rumenilo bilo je za Kaley dovoljan odgovor.
Mirno je odložila nož na dasku za rezanje. “To znači, draga djevojko” - Kaley je nagnula
glavu blizu Jillianine - “da planira u krevet s tobom.”
“Oh!” trgnula se Jillian raširenih očiju. “Hvala ti, Kaley.” Odmah je završila razgovor i
oprostila se s njom.
Kaleyine oči su blistale dok je Jillian žurno odlazila iz kuhinje. “Dobar muškarac. Sretna
djevojka.”
Dok je jurila u svoje odaje, u Jillian je kipjelo. Premda je razumjela želju svojih roditelja
da je udaju, i oni su na neki način bili krivi što još nije imala muža. Na to su je počeli poticati tek
prošle godine, a zatim su joj bez upozorenja jednog za drugim dovodili mnoštvo kandidata.
I jednog po jednog Jillian ih je sve lukavo otpravila uvjerivši ih da je nedostižan uzor o kojem se
ne smije razmišljati na čulan, svjetovan način - žena prikladnija za samostan nego za bračni
krevet. Takvim je držanjem ohladila žar nekolicine prosaca.
Ako hladna uljudnost i službena rezerviranost ne bi pomogle, spomenula bi obiteljsku
sklonost ludilu i momci bi se brzo dali u trk. Tome je morala pribjeći samo dvaput; izgleda da joj
je glumljenje svetice išlo dobro od ruke. A zašto i ne bi? turobno je razmišljala. Za cijeloga života
nije učinila ništa posebno smiono ili neprilično pa je tako stekla glas “doista dobre osobe”. “Fuj”,
rekla je zidu. “Ureži to u moj nadgrobni kamen. ‘Bila je doista dobra osoba, a sad je mrtva.'”
Iako su joj napori da odvrati svoje prosce urodili plodom, to očito nije spriječilo njezine
roditelje da nastave spletkariti kako bi je udali. U Caithness su pozvali još trojicu prosaca i
ostavili je samu s njima. Bila je na sto muka jer je dobro znala da se takvu vrstu muškaraca ne
može otpraviti s nekoliko hladnih riječi i ravnodušnim ponašanjem. Niti će povjerovati u
nasljedno ludilo. Ti su muškarci bili previše samouvjereni, previše smioni... oh, dovraga i
bestraga, iz prašine je izvukla još jednu dječju kletvu, bili su previše muževni da ostave bilo koju
ženu ravnodušnom. A ne bude li pazila, ta su trojica mogla iz nje izvući sve dječje epitete koje je
naučila trčkarajući za petama Quinnu i Grimmu. Jillian je bila naviknula na blage, skromne
muškarce, muškarce sputane vlastitom nesigurnošću, a ne na razmetljive, sirove bikove koji su
mislili da “nesigurna” može biti samo nestabilna utvrda ili slaba greda u krovištu.
Od trojice muškaraca koji su joj trenutačno zaposjeli dom, samo je Quinna možda mogla
uvjeriti da sućutno razmotri njezin položaj, a ni to nije bilo sigurno. Momak kojega je poznavala
prije mnogo godina bio je posve drukčiji od impozantnog muškarca u kojega je izrastao. Čak je i
u udaljenom Caithnessu čula glasine koje su se širile cijelom Škotskom, a govorile su o
neumoljivom osvajaču brodova i žena. Povrh svega, ako se moglo vjerovati Kaleynom
objašnjenju i ako je Quinn doista došao da bi legao s njom, njegovo je mladenačko zaštitništvo
preraslo u muževnu posesivnost.
A tu je bio i neustrašivi Ramsay Logan. Nitko je nije morao posebno uvjeravati da je u
crno odjeveni Ramsay bio opasan. Iz svake mu je pore izbijala opasnost.
Grimm Roderick bio je posve druga priča. On je sigurno ni na što neće prisiljavati, ali već
i sama njegova prisutnost bila je dovoljno loša. Stalno ju je podsjećao na najbolnije i
najponižavajuće dane njezina života.
U vlastitu su je domu vrebala trojica barbara koje je odabrao njezin otac kako bi se
vjenčala za jednoga od njih. Što da učini? Premda joj se sviđala ideja bijega, znala je da ne bi bio
naročito mudar potez. Odmah bi pošli za njom, a sumnjala je da bi uspjela stići do doma bilo
kojeg od svoje braće prije nego što bi je Hatchardovi ljudi uhvatili. Usto, turobno je razmišljala,
neće otići iz svojega doma samo zato da pobjegne od njega.
Kako su joj njezini roditelji mogli učiniti tako što? I još gore, kako će ponovno sići u
prizemlje? Ne samo što su je ona dvojica vidjela bez ijedne krpice, nego su očito planirali ubrati
njezinu nevinost kao, kako su na to očito gledali njezini roditelji a da se nisu ni potrudili upitati
je za mišljenje, prezreli plod. Jillian je zaštitnički stisnula koljena, spustila glavu u krilo i
zaključila da stvari ne mogu biti mnogo gore.
***
Jillian nije bilo lako skrivati se cijeli dan u svojim odajama. Nije bila od onih što se
skrivaju. A nije bila ni glupa i znala je da mora nešto smisliti prije nego što se suoči s
opasnostima podlog plana svojih roditelja. Poslijepodne se pretvorilo u večer, a ona još nije došla
ni na kakvu ideju. Nije voljela biti zatočena u svojim odajama. Htjela je svirati na virginalu,
htjela je šutnuti prvu osobu na koju bi naišla, htjela je posjetiti Zekea, htjela je jesti. Mislila je da
če se do ručka netko pojaviti, bila je sigurna da će barem vjerna Kaley doći pogledati što je s
njom ne spusti li se na večeru, ali sluškinje se nisu pojavile da očiste odaje ili zapale vatru. Sati
samoće su prolazili, a Jillian je bila sve bjesnija. Što ju je gnjev više svladavao, sve je
neobjektivnije sagledavala svoju situaciju, pa je naposljetku zaključila da će jednostavno
ignorirati trojicu muškaraca i nastaviti sa životom kao da se u njemu ništa nije promijenilo.
Sad joj je glavna briga bila hrana. Drhteći na hladnome večernjem zraku, odjenula je lak,
ali širok plašt i na glavu čvrsto navukla kapuljaču. Ako sretne nekog od onih divovskih mamlaza,
možda će joj kombinacija tame i ogrtača s kapuljačom omogućiti da je ne prepoznaju.
Vjerojatno ne bi prevarila Grimma, ali druga je dvojica još nisu vidjela odjevenu.
Jillian je tiho zatvorila vrata i krenula hodnikom. Hodala je stubištem za služinčad i sad se
oprezno spuštala mračnim spiralnim stubama. Caithness je bio golem, ali Jillian se igrala u
svakome njegovu kutku i odlično se snalazila u dvorcu; devet vrata niže i lijevo bila je
kuhinja, neposredno iza smočnice. Provirila je u dug hodnik. Osvijetljen treperavom svjetlošću
uljanica bio je posve prazan, a u dvorcu je vladala posvemašnja tišina. Gdje su svi nestali?
Taman je krenula naprijed kad se iz mraka iza nje začuo glas. “Oprostite, djevojko, biste
li mi mogli reći gdje je smočnica? Ponestalo nam je viskija, a nigdje nema nijedne sluškinje.”
Jillian je zastala usred koraka, na trenutak posve nijema. Kako su sve sluškinje mogle
otići, a muškarac se pojavi baš u trenutku kad se odlučila iskrasti iz svojih odaja?
“Rekla sam ti da odeš, Grimme Roderiče. Zašto si još uvijek ovdje?” hladno je rekla.
“To si ti, Jillian?” Približio joj se i gledao je iz sjene.
“Zar su i druge žene iz Caithnessa zahtijevale da odeš, pa sad ne znaš koja sam od njih?”
upitala ga je ljubaznim glasom, gurajući uzdrhtale ruke u nabore ogrtača.
“Nisam te prepoznao pod kapuljačom sve dok nisi progovorila, a kad je riječ o ženama
ovdje, znaš što osjećaju za mene. Pretpostavljam da se ništa nije promijenilo.”
Jillian se zamalo zagrcnula. Bio je jednako arogantan kao i prije. Razdraženo je gurnula
kapuljaču s glave. Dok je ovdje živio žene su ludjele za njim, očarane njegovim tamnim, opasnim
licem, mišićavim tijelom i ravnodušnim držanjem. Sluškinje su mu se bacale pod noge, a žene
koje su dolazile u posjet nudile su mu dragulje i smještaj. Bilo je gnusno gledati to. “Pa, stariji
si”, pokušala mu je parirati, makar slabašno. “A znaš da muškarci s godinama gube dobar
izgled.”
Grimmova su se usta malo podignula kad je iz sjene stupio na treperavu svjetlost baklje
na zidu. Sićušne linije u kutovima njegovih očiju bile su svjetlije od preplanula lica. Moglo bi se
reći da je bio čak i ljepši nego nekad.
“I ti si starija.” Proučavao ju je stisnutim očima.
“Nije lijepo ženu koriti zbog njezinih godina. Ja nisam usidjelica.”
“Nisam to ni rekao”, blago je uzvratio. “Godine su te učinile krasnom ženom.”
“I?” zahtijevala je Jillian.
“I, što?”
“Pa, nastavi. Nemoj me pustiti da čekam na ružne stvari koje ćeš mi reći. Reci što imaš da
završimo s time.”
 “Koje ružne stvari?”
“Grimme Roderiče, cijeloga mi života nisi rekao nijednu lijepu riječ. Zato nemoj sad
početi glumiti.”
Jedan mu se kut usana podignuo i Jillian je shvatila da se i dalje mrzi smijati. Suzdržavao
se da to ne učini, doista se trudio, pa bi tek rijetko kad osmijeh uspio umaknuti njegovoj vječnoj
samokontroli. Prava šteta jer kad bi se nasmiješio bio je još ljepši, ako je to uopće bilo moguće.
Približio joj se.
“Stani!”
Grimm je ignorirao zapovijed i nastavio joj se približavati.
“Rekla sam da staneš.”
“Ili ćeš učiniti što, Jillian?” U glasu mu je osjetila da se zabavlja. Malo je nagnuo glavu i
prekrižio ruke na prsima.
“Pa, ja...” Zakašnjelo si je priznala da ga baš i ne može spriječiti da pođe kamo god
poželi, na način koji poželi. Bio je dvostruko veći od nje i nikad mu se neće moći fizički
oduprijeti. Jedino joj je oružje protiv njega bio oštar jezik, godinama obrambene prakse na tom
čovjeku izbrušen tanje od britve.
Nestrpljivo je slegnuo ramenima. “Reci mi, djevojko, što ćeš učiniti?”
Jillian nije odgovorila; bila je hipnotizirana njegovim prekriženim rukama, zlatnim
oblinama mišića koji su se pomicali i na najmanju kretnju. Iznenada je u mislima vidjela njegovo
čvrsto tijelo ispruženo preko njezina i usta izvijena ne u uobičajenoj razdražujućoj
nadmenosti nego u strasti.
Primaknuo joj se još bliže, na samo nekoliko centimetara od nje. Teško je progutala i
stisnula šake u dubini plašta.
Spustio je glavu prema njoj.
Jillian se ne bi mogla pomaknuti ni da su se kameni zidovi hodnika počeli rušiti. Čak i da
joj se tlo pod nogama otvorilo, ostala bi lebdjeti na sanjivim oblacima mašte. Hipnotizirano je
zurila u njegove svjetlucave oči, očarana svilenastim tamnim trepavicama, preplanulom
kožom, orlovskim, arogantnim nosom, senzualno zakrivljenim usnama, jamicom u bradi. Nagnuo
se još bliže i dahom joj podraškao obraz. Hoće li me poljubiti? Hoće li je Grimm Roderick doista
poljubiti? Je li se na poziv njezina oca doista odazvao - radi nje? Koljena su joj zaklecala. Grimm
je pročistio grlo i ona je zadrhtala od iščekivanja. Što će učiniti? Hoće li je zamoliti za
dopuštenje?
“Onda, gospo, molim te reci mi gdje je smočnica?” Usne su mu ovlaš dotaknule njezino
uho. “Mislim da je ovaj suludi razgovor počeo kad sam rekao da nam je ponestalo viskija, a nema
nijedne sluškinje u blizini. Viski, djevojko”, ponovio je neobično osornim glasom.
“Nama muškarcima potrebno je piće. Prošlo je deset minuta, a ja nisam ništa bliže da ga
pronađem.”
Poljubiti je, kako da ne. Kad na vrbi rodi grožđe. Jillian ga je prostrijelila pogledom.
“Jedna se stvar nije promijenila,
Grimme Roderiče, i nemoj je nikad zaboraviti. Još uvijek te mrzim.”
Jillian se progurala kraj njega i ponovno se uputila u sigurnost svojih odaja.
 PETO POGLAVLJE

ČIM JE SLJEDEĆEGA JUTRA OTVORILA OČI, JILLIAN JE UHVATILA PANIKA.

Je li otišao jer je jučer bila grozna prema njemu?
Trebao bi otići, turobno se podsjetila. Htjela je da ode, zar ne? Obrve su joj se nabrale dok
je razmišljala o nelogičnoj dvojnosti svojih osjećaja. Sve čega se u vezi s Grimmom mogla
prisjetiti iz prošlosti bilo je kolebanje: u jednom ga je trenutku mrzila, a u idućem obožavala, ali
ga je uvijek željela blizu. Da prema njoj nije bio onako neljubazan, uvijek bi ga obožavala, ali on
joj je bolno i jasno dao do znanja da ne želi njezino obožavanje. I to se očito nije promijenilo. Od
prvoga trenutka kad je ugledala Grimma Rodericka beznadno ju je privlačio. Ali on ju
je godinama zanemarivao, ignorirao i na kraju napustio zbog čega se naposljetku odrekla svojih
djetinjastih maštarija.
Ili možda ipak nije? Možda se baš toga bojala. Sad kad se vratio, ponavljat će iste
pogreške i ponašati se poput adolescentske glupače jer se pretvorio u veličanstvenog ratnika.
Brzo se odjenula i navukla papuče te požurila u Veliku dvoranu. Kad je ušla, naglo se
zaustavila. “O, joj”, promrmljala je. Toliko je bila zabavljena razmišljanjem o Grimmu da je
nekako uspjela zaboraviti da su joj u domu trojica muškaraca. Bili su okupljeni oko vatre, a
nekoliko je sluškinja s masivnoga stola nasred Velike dvorane sklanjalo desetke tanjura i posuda.
Jučer se na sigurnom iza balustrade iznenadila koliko su ta trojica bila visoka i široka. A danas se,
stojeći samo nekoliko metara od njih, osjećala poput patuljaste vrbe u šumi moćnih hrastova.
Svaki je od njih bio barem tridesetak centimetara viši od nje. Bilo je to vrlo zastrašujuće za ženu
koju nije bilo lako zastrašiti. Pogledom je prelazila od jednoga do drugog.
Ramsay Logan ulijevao je strah, Quinn više nije bio sinčić nizinskoga poglavara klana
nego pravi plemić. Samo je Grimm nije gledao; napeto je zurio u vatru u ognjištu. Iskoristila je
njegovu zaokupljenost i željnim mu očima proučavala profil.
“Jillian.” Quinn je krenuo prema njoj da je pozdravi.
Natjerala se da skrene pogled s Grimma i usredotoči na ono što joj je govorio Quinn.
“Dobrodošao, Quinne.” Usne je razvukla u veseli osmijeh.
“Lijepo te je ponovno vidjeti, djevojko.” Quinn joj je uzeo ruke u svoje i nasmiješio joj se
s visine. “Prošlo je mnogo godina i... ah, ali te su godine bile darežljive prema tebi - oduzimaš
dah!”
Jillian je porumenjela i pogledala Grimma koji uopće nije obraćao pozornost na razgovor.
Suzdržala se od nagona da ga opali nogom i tako ga natjera da zamijeti da netko misli da je
lijepa. “I ti se promijenio, Quinne”, veselo mu je odgovorila. “Ne čudim se da sam čula tvoje
ime povezano s mnogo prekrasnih žena.”
“A gdje si to uspjela čuti, djevojko?” tiho je pitao Quinn.
“Caithness baš i nije na kraju svijeta, Quinne. S vremena na vrijeme i nama netko dođe u
posjet.”
“I pitala si ih za mene?” sa zanimanjem je nastavio Quinn.
Ramsay je iza njega nestrpljivo pročistio grlo.
Jillian je opet ovlaš pogledala Grimma. “Naravno. Tata uvijek voli čuti što je s momcima
koji su živjeli kod nas”, dodala je.
“Premda ja ovdje nisam živio, tvoj me otac ipak pozvao ovamo. I to mora nešto značiti”,
progunđao je Ramsay i pokušao se probiti kraj Quinna. “A kad bi se ovaj glupan znao pristojno
ponašati, možda bi se sjetio upoznati me s najljepšom ženom u cijeloj Škotskoj.”
 Jillian se učinilo da je Grimm tiho zakašljucao. Pogled joj je poletio prema njemu, ali on
nije ni trznuo i izgledao je kao da uopće nije svjestan razgovora.
Quinn je prezrivo frknuo. “Nije da se ne slažem s njegovom procjenom, Jillian, ali čuvaj
se njegova gorštačkog jezika. I njega prati glas među ženama.” Nevoljko se okrenuo prema
Ramsayu. “Jillian, dopusti da te upoznam s...”
“Ramsay Logan”, prekinuo ga je Ramsay i prišao joj. “Poglavar najvećega dvorca u
Visočju i...”
“Ne seri”, prekinuo ga je Quinn. “Loganovi jedva da imaju lonac” -prekinuo se i pročistio
grlo - “za kuhanje.”
Ramsay ga je odgurnuo ustranu i zauzeo njegovo mjesto. “Odustani, De Moncreiffe.
Sigurno je ne zanima neki Nizinac.”
“Ja sam Nizinka”, podsjetila ga je Jillian.
“Samo rođenjem, ne izborom, a brak bi to mogao promijeniti.” Ramsay se Jillian približio
toliko da samo što joj nije stao na prste.
“Nizinci su civilizirani dio Škota, Logane. I ne guraj se tako prema njoj jer ćeš je izgurati
iz dvorane.”
Jillian se zahvalno nasmiješila Quinnu, a zatim se lecnula kad ju je Grimm napokon
pogledao preko ramena.
“Jillian”, tiho je rekao, kimnuvši otprilike u njezinu smjeru, a onda se ponovno okrenuo
prema vatri.
Kako je mogao tako snažno djelovati na nju? Morao joj je samo izgovoriti ime, samo
jednu riječ, i Jillian više nije mogla sastaviti smislenu rečenicu. A bilo je toliko pitanja koja mu je
htjela postaviti -godine i godine prepunih “zašto”. Zašto si me ostavio? Zašto si me mrzio? Zašto
me nisi mogao obožavati kao što ja obožavam tebe?
“Zašto?” izgovorila je Jillian a da i nije bila svjesna da je otvorila usta.
Ramsay i Quinn zbunjeno su je pogledali, ali ona nije skidala pogled s Grimma.
Odlučno je otišla do vatre i bocnula ga u rame. “Zašto? Hoćeš li mi samo to reći? Jednom
i zauvijek, zašto?”
“Što zašto, Jillian?” Grimm se nije ni okrenuo.
Bocnula ga je jače. “Dobro znaš što te pitam.”
Grimm ju je nevoljko pogledao preko ramena. “Stvarno, Jillian, nemam pojma o čemu
pričaš.” Ledenomodre oči srele su se s njezinima i na trenutak je pomislila da u njima vidi pravi
izazov. A to ju je do temelja šokiralo.
“Ne budi smiješan, Grimme. To je jednostavno pitanje. Zašto ste vas trojica došli u
Caithness?” Jillian je nabrzinu pokušala spasiti ostatke svojega ponosa. Nisu znali da ih je jučer
prisluškivala kad su razgovarali o podlom planu njezina oca, pa će uskoro otkriti hoće li joj ijedan
od njih priznati istinu.
Grimmove su oči čudno zasjale; u očima drugoga muškarca Jillian bi to mogla shvatiti
kao razočaranje, ali ne i u njegovima. Odmjerio ju je od glave do pete i zamijetio da drži papuče
u rukama. Kad joj je pogledao u gole nožne prste, sakrila ih je pod haljinu, osjećajući se neobično
ranjivo, kao da joj je ponovno šest godina.
“Navuci papuče, djevojko. Prehladit ćeš se.”
Jillian ga je ljutito pogledala.
Quinn joj je prišao i ponudio ruku da se na nju nasloni dok navlači papuče. “Ima pravo.
Kamen je hladan, djevojko. A kad je riječ o tome zašto smo ovdje, tvoj nas je otac pozvao da se u
njegovoj odsutnosti brinemo za Caithness, Jillian.”
“Stvarno?” milozvučnim je glasom rekla Jillian, dodajući “lažljivac” popisu ružnih imena
kojima je u mislima nazivala trojicu muškaraca. Nazula je jednu papuču pa drugu. Sumnjala je da
bi Grimma bilo briga čak i da umre od prehlade. Navuci papuče, zapovjedio joj je, kao da
je neposlušno dijete koje ne može obaviti ni jednostavan zadatak poput odijevanja. “Očekuju li se
u ovom dijelu Nizine kakvi nemiri?”
“Bolje je biti siguran, nego poslije požaliti, djevojko.” Ramsay je tu otrcanu frazu
ponudio u pratnji svojega najzavodljivijeg osmijeha.
Siguran, baš, tvrdoglavo je pomislila. Sigurno nije bila sigurna okružena ratnicima kojima
je bio dovoljan miris žene da se napale.
“Tvoj otac nije htio riskirati da se nešto dogodi u Caithnessu dok ga nema, a sad kad te
vidim, djevojko, razumijem njegovu zabrinutost”, dodao je Ramsay. “I ja bih odabrao samo
najbolje ratnike da te zaštite.”
“Ne treba joj druga zaštita osim mene, Logane”, ubacio se Quinn. Uzeo ju je za ruku i
odveo do stola. “Donesi gospodarici doručak”, zapovjedio je sluškinji.
“Zaštita od čega?” pitala je Jillian.
“Najvjerojatnije od same sebe.” Grimmov glas bio je tih, ali se dobro čuo u kamenoj
dvorani.
“Što si to rekao?” Jillian se žustro okrenula u stolcu. Svaki izgovor za raspravu s njim bio
je dobar izgovor.
“Rekao sam da te zaštitimo od same sebe, derište.” Grimm je na njezin pogled uzvratio
vlastitim užarenim pogledom. “Uporno srljaš u opasnost. Kao onaj put kad si odlutala s
kotlokrpama. Tražili smo te dva dana.”
Quinn se nasmijao. “Odinova mi koplja, na to sam posve zaboravio. Gotovo smo
poludjeli od brige. Naposljetku sam te pronašao sjeverno od Dunrieffea...”
“Quinne, ja bih je bio pronašao da nisi ustrajao na tome da krenem na jug. Rekao sam ti
da su otišli na sjever”, podsjetio ga je Grimm.
Quinn je preko ramena pogledao Grimma. “Kvragu, čovječe, nemoj sad grintati zbog
toga. Pronašli smo je i samo je to važno.”
“Zapravo se uopće nisam bila izgubila”, obavijestila ih je Jillian. “Točno sam znala gdje
sam.”
Muškarci su se nasmijali.
“I nije istina da stalno upadam u opasnosti. Htjela sam samo iskusiti slobodu kotlokrpa.
Bila sam dovoljno stara...”
“Imala si trinaest godina!” ispalio je Grimm.
“Dobro sam znala što radim!”
“Bila si mali vrag kao i obično”, zadirkivao ju je Quinn.
“Jillian nije nikakav vrag”, promrmljala je Kaley ulazeći u sobu i hvatajući posljednje
dijelove razgovora. Pred Jillian je stavila tanjur s kobasicama i kašom s kojih se pušilo.
“Šteta, ako je istina”, zapreo je Ramsay.
“A jednom je čak zaglavila u svinjcu. Sjećaš li se toga, Grimme?” Quinn se nasmijao, a
čak mu ni Grimm to nije mogao zamjeriti. “Sjećaš li se kako je izgledala, stjerana u kut,
blebećući s razjarenom krmačom?” zacerekao se Quinn. “Kunem se da je Jillian skvičala glasnije
od krmače.”
Jillian je skočila na noge. “Sad bi stvarno bilo dosta. I prestani se smješkati, Kaley.”
“Zaboravila sam tu zgodu, Jillian”, smijuljila se Kaley. “Nije bilo lako s tobom.”
Jillian je iskrivila lice u grimasu. “Nisam više dijete. Dvadeset jedna mi je...”
“A kako to da se još nisi udala, djevojko?” naglas se čudio Ramsay.
Nastupila je posvemašnja tišina i sve su se oči, uključujući i one znatiželjnih sluškinja,
okrenule prema Jillian. A ona se ukočila i lice joj se zarumenjelo od stida. Svih mu svetaca, ovi
muškarci nisu znali ni za kakve granice. Nijedan se od njezinih prijašnjih prosaca ne bi odvažio
na takav izravan napad, ali ovi su momci, turobno se podsjetila, drukčiji od svih koje je dosad
poznavala. Čak su joj i Grimm i Quinn bili nepoznanice i postali su opasno nepredvidljivi otkad
ih je posljednji put vidjela.
“Pa da, zašto se nisi udala?” tiho je pitao Quinn. “Lijepa si, pametna i bogata. Gdje su ti
prosci, djevojko?”
Doista, gdje su? razmišljala je Jillian.
Grimm se polako okrenuo od vatre. “Da, Jillian, reci nam. Zašto se nisi udala?”
Oči su joj poletjele prema njemu. Nekoliko se dugih trenutaka nije mogla osloboditi omče
njegova pogleda i neobičnog osjećaja koji je u njoj pobudio. Krajnjim naporom volje odvratila je
oči od njega. “Zato što odlazim u samostan. Nije li vam tata rekao?” vedro je odvratila. “Zato
vas je vjerojatno i pozvao ovamo, da me ujesen otpratite Getsemanskim sestrama.” Pomno je
izbjegavala Kaleyin neodobravajući pogled pa se skutrila u stolcu i navalila na doručak kao da je
iznenada ogladnjela. Neka to progutaju. Ako oni ne žele priznati istinu, zašto bi ona?
“Samostan?” rekao je Quinn prekidajući zgranutu tišinu.
“Samostan”, potvrdila je.
“Kao udana za Krista i za nikoga drugog?” zastenjao je Ramsay.
“Baš tako”, potvrdila je Jillian žvačući kobasicu.
Izlazeći iz Velike dvorane, Grimm nije izustio ni riječ.
***
Nekoliko sati poslije Jillian je besciljno lutala vanjskim dvorištem dvorca, bez ikakve
namjere da prošeta tamo kamo se uputio određeni muškarac, kad se na stražnjim vratima dvorca,
baš kad je onuda prolazila, pojavila Kaley.
“Samostan, kažeš? Doista, Jillian”, prekorila ju je Kaley.
“Svih mu svetaca, Kaley, pričali su priče o meni!”
“Šarmantne priče.”
“Ponižavajuće priče.” Obrazi su joj zarumenjeli.
“Ljupke priče. Istinite priče, a ne nečuvenu izmišljotinu kakvom si se ti poslužila.”
“Kaley, to su muškarci”, rekla je Jillian, kao da to sve objašnjava.
“Ali krasni muškarci, djevojko. Otac ti dovede najbolje što postoji u Škotskoj da među
njima odabereš muža, a ti im kažeš da odlaziš u samostan.”
“Znala si da ih je tata pozvao zbog toga?”
Kaley se zarumenjela.
“Kako si znala?”
Kaley je izgledala posramljeno. “Prisluškivala sam dok si ih ti špijunirala preko
balustrade. Doista se moraš prestati skidati ispred prozora, Jillian”, prekorila ju je.
“Nisam to učinila namjerno, Kaley.” Jillian je napućila usne i namrštila se. “Na trenutak
sam pomislila da su ti mama i tata rekli, iako meni nisu.”
“Ne, djevojko. Nisu rekli nikome. I možda su malo pretjerali, ali sad je tako kako je i
samo su dva načina kojima možeš pristupiti ovome: Ijutito i zajedljivo i tako si upropastiti sve
šanse ili možeš zahvaliti providnosti i svome ocu što ti je doveo najbolje od najboljih.”
Jillian je zakolutala očima. “Ako su ovi momci najbolji od najboljih, onda je i bolje da
odem u samostan.”
“Ma hajde, djevojko. Ne bori se protiv onoga što je najbolje za tebe. Odaberi jednog
muškarca i prestani se ponašati svojeglavo.”
“Ne želim muškarca“, zapjenila se Jillian.
 Kaley ju je pošteno odmjerila. “Usput, zašto uopće lutaš ovuda?”
“Uživam u cvijeću.” Jillian je nonšalantno slegnula ramenima.
“Ne jašeš li obično ujutro i zatim odeš u selo?”
“Jutros mi se nije dalo. Je li to zločin?” zlovoljno je pitala Jillian.
Kaley se neprimjetno nasmiješila. “Kad smo već kod jahanja, mislim da sam u konjušnici
vidjela onoga zgodnog gorštaka Ramseyja.”
“Odlično. Nadam se da će ga zgaziti konj. Iako nisam sigurna da postoji dovoljno velik
konj za to. Možda bi se mogao ispružiti na tlo i olakšati životinji posao.”
Kaley je pomno proučavala Jillianino lice. “Quinn mi je rekao da ide u selo k MacBeanu
po viski.”
“Nadam se da će se utopiti u njemu”, odvratila je Jillian i zatim se s nadom okrenula
prema Kaley.
“Pa,” rekla je Kaley razvlačeći svako slovo, “mislim da ću se vratiti u kuhinju. Treba
pripremiti mnogo hrane za te muškarce.” Bujna sluškinja okrenula je Jillian leđa i počela se
udaljavati.
“Kaley!”
“Što je?” Kaley je nevino trepnula preko ramena.
Jillianine su se oči suzile. “Nevinost ti ne priliči, Kaley.”
“Ni tebi čangrizavost, Jillian.”
Jillian je pocrvenjela. “Žao mi je. Onda?” poticala ju je.
Kaley je odmahnula glavom i tiho se zasmijuljila. “Sigurna sam da te nije briga, ali
Grimm je otišao do jezera. Izgledalo mi je kao da planira nešto oprati.”
Čim je Kaley otišla, Jillian se ogledala i provjerila da nema nikoga, a onda skinula papuče
i potrčala prema jezeru.
***
Sakrila se iza kamene gromade i promatrala ga.
Grimm je čučao na obali jezera i s dva glatka kamena trljao košulju. Iako je dvorac bio
prepun sluga i sluškinja koji su mu mogli oprati i zakrpati odjeću, ispuniti mu svaku želju - čak
mu se i baciti u krevet kad bi samo podignuo zavodnički prst - Grimm Roderick otišao je do
jezera, odabrao dva kamena i sam si oprao košulju. Kakav ponos. Kakva neovisnost. Kakva...
usamljenost.
Ona mu je htjela oprati iznošenu košulju. Ne, htjela mu je oprati mišićava prsa koja je
milovala meka košulja. Htjela je rukom prijeći preko mišića na njegovu trbuhu i slijediti onaj
svilenasti tamni trag koji mu se spuštao ispod kilta. Htjela je ući u njegovu samicu i
osloboditi čovjeka koji se od svijeta namjerno ogradio prividom hladne ravnodušnosti.
S jednim koljenom na travi i nogom svinutom pod sobom, nježno je trljao komad odjeće.
Jillian je promatrala kako mu se pomiču mišići na leđima. Bio je nezamislivo ljepši od svih
drugih muškaraca, visok i u savršenoj kondiciji, crne kose zavezane kožnatom vrpcom i
prodornih očiju.
Obožavam te, Grimme Roderiče. Koliko je puta te riječi izrekla u sigurnim odajama
svojeg uma? Volim te od prvoga dana kad sam te vidjela. Otada čekam da zamijetiš da postojim.
Jillian se spustila na mahovinu iza stijene, stavila ruke na kamen i spustila bradu na njih pa se
požudno zagledala u njega. Sunce mu je okupalo leđa zlaćanim zrakama, a široka ramena suzila
su se u tanak struk od kojeg se spuštao kilt kojim je ogrnuo bedra. Rukom je prošao kroz gustu
tamnu kosu i s lica maknuo pramen, a kad su mu se mišići zategnuli, Jillian je glasno dahnula.
Okrenuo se i pogledao ravno prema njoj. Jillian se ukočila. Proklet bio taj njegov oštar
sluh! Uvijek je imao nadnaravna osjetila. Kako je to mogla zaboraviti?
 “Odlazi, paunice”, rekao joj je i nastavio prati svoju košulju.
Jillian je zatvorila oči i poraženo spustila glavu na ruke. Nije čak smogla hrabrosti ni da
mu se obrati, ni da pokuša doprijeti do njega. Istoga trenutka kad bi pomislila nešto sladunjavo,
kopile bi reklo nešto hladno i zajedljivo ispuhavši jedra njezine odlučnosti prije nego što
bi uspjela dignuti sidro. Uzdahnula je glasnije, dopuštajući si velikodušnu dozu samosažaljenja.
Grimm se okrenuo i ponovno je pogledao. “Što je?” obratio joj se.
Jillian je razdražljivo podignula glavu. “Kako to misliš ‘što je'? Nisam ti ništa rekla.”
“Sjediš tamo i uzdišeš kao da je kraj svijeta. Toliko si glasna da ne mogu u miru ni oprati
košulju, a kad te pristojno upitam zbog čega si tako žalosna, ražestiš se i oholo mi odgovaraš.”
“Pristojno upitaš?” ponovila je. “Jedva promrmljano i posve izvještačeno izgovoreno ‘što
je' nazivaš pristojnim pitanjem? ‘Što je' koje govori ‘kako se usuđuješ smetati mi svojim
žalobnim zvukovima'? ‘Što je' koje kaže ‘možeš li, molim te, otiđi i umrijeti negdje drugdje,
paunice'? Grimme Roderiče, ne znaš ti prokleto ništa o pristojnosti.”
“Nema potrebe da budeš prosta, paunice”, odgovorio joj je blagim glasom.
“Nisam paunica.”
Preko ramena joj je dobacio zajedljiv pogled. “Da, jesi. Stalno kljucaš po nečemu.
Kljuc-kljuc, kljuc-kljuc.”
“Kljucam?” Jillian je skočila na noge, preskočila stijenu i prišla Grimmu. “Pokazat ću ti
što je kljucanje.” Brzo poput mačke iz ruku mu je iščupala košulju, čvrsto je zgrabila i rasparala
po sredini. Zvuk kidanja tkanine kao da joj je donio golemo zadovoljstvo. “Baš sam to
htjela učiniti. Što sad misliš o smetanju? I zašto uopće sam pereš tu prokletu košulju?” Zurila je u
njega i mahala rastrganom košuljom da bolje istakne svoje riječi.
Grimm je sjeo na pete i zabrinuto je promatrao. “Nije ti dobro?”
“Da, nije mi dobro. Cijelo jutro mi je loše. I prestani mijenjati temu i okretati je protiv
mene, kao što uvijek činiš. Odgovori mi na pitanje. Zašto si pereš košulju?”
“Jer je bila prljava”, odgovorio joj je proračunato oholim tonom.
Jillain je uložila zavidnu snagu volje da ignorira njegovu bahatost. “Postoje sluškinje
koje...”
“Nisam ih htio gnjaviti...”
“... peru košulje muškaraca koji...”
“... pranjem košulje...”
“A i ja bih ti oprala tu glupu košulju!”
Odmah je zatvorio usta.
“Mislim, hm... pa, učinila bih to kad... kad bi sve sluškinje bile mrtve ili ozbiljno bolesne i
ne bi bilo nikoga drugog da to učini” - slegnula je ramenima - “i da ti je to jedina košulja koju
imaš... i vani je ledeno hladno... a ti si bolestan ili tako što.” Zatvorila je usta shvatiši da se
iz ovoga verbalnog blata u koje se uvalila više nikako ne može izvući. Grimm ju je fascinirano
promatrao.
U jednom se brzom i elegantnom pokretu našao na nogama. Razdvajali su ih samo
centimetri.
Jillian se nije sviđalo što je morala zabaciti glavu da ga pogleda u oči, ali taj je osjećaj
brzo zamijenila svijest o ovome muškarcu koji ju je ostavljao bez daha. Hipnotizirala ju je
njegova blizina, kao da je bila opčinjena načinom na koju ju je gledao. Je li joj se još više
približio? Ili se ona nagnula prema njemu?
“Ti bi mi oprala košulju?” Oči su mu intenzivno istraživale njezine.
Jillian ga je šutke gledala jer se nije usudila progovoriti. Ako otvori usta, samo Bog zna
što bi iz njih moglo izići. Poljubi me, veliki prekrasni ratniče.
 Kad joj je stražnjom stranom prstiju dotaknuo napetu čeljust, samo što nije pala u
nesvijest. Koža joj se ježila na putanji njegovih prstiju. Usne su mu bile samo dah udaljene od
njezinih, a oči poluzatvorene i nedokučive.
Htio ju je poljubiti, Jillian je bila sigurna u to.
Nagnula je glavu da prihvati poljubac. Kapci su joj zatreperili i zatvorili se, a ona se
posve prepustila mašti. Njegov joj je dah draškao lice, a ona je čekala i bojala se pomaknuti
ijedan mišić.
“Sad je prekasno.”
Otvorila je oči. Ne, nije, gotovo mu je odbrusila. Poljubi me.
“Mislim, za pranje košulje.” Pogled mu je pao na rastrganu košulju koju je još držala.
“Usto,” dodao je, “ne treba mi da se o meni brine neka glupa paunica. U najmanju ruku sluškinje
mi neće rasparati košulju, osim ako se ne žure da mi je strgnu s tijela, a to je posve druga
priča neprimjerena ovom trenutku i mjestu, priča koja te i tako vjerojatno ne zanima...”
“Grimme?” napeto je rekla Jillian.
Zagledao se preko jezera. “Da?”
“Mrzim te.”
“Znam, curo”, tiho je rekao. “Rekla si mi to i jučer. Izgleda da sve naše male ‘diskusije'
završavaju tim riječima. A da pokušaš biti malo maštovitija?”
Nije pomaknuo ni mišić kad su mu u lice doletjeli ostaci mokre košulje, a Jillian je
bijesno odjurila natrag prema dvorcu.
***
Grimm se na večeri pojavio u čistome tartanu. Kosa mu je bila mokra, začešljana poslije
nedavne kupke, a košulja mu je na leđima bila rasparana do polovice. Rastrgani krajevi lamatali
su iznad tartana, pa mu se, barem za Jillianin ukus, vidjelo previše mišićavih leđa.
“Što ti se dogodilo s košuljom, Grimme?” znatiželjno je pitao Quinn.
Grimm je preko stola pogledao Jillian.
Jillian je podignula glavu čvrsto naumivši da mu se prkosno namršti, ali nije joj uspjelo.
Gledao ju je onim neobičnim pogledom koji nije mogla protumačiti, pogledom koji je vidjela kad
je prvi put došao i ponavljao joj ime. Naposljetku nije ništa rekla nego je svoje ljutite riječi
progutala zajedno sa zalogajem kruha koji je postao nevjerojatno suh. Lice tog muškarca bilo je
savršeno simetrično. Svježa mu je brada isticala udubine ispod jagodičnih kostiju, oštro
ocrtavajući oholu čeljust. Mokra kosa učvršćena vrpcom na treperavoj je svjetlosti sjala poput
bjelokosti. Preplanuli mu je ten dodatno isticao plavetnilo očiju, a kad bi govorio, bijeli su mu
zubi bljeskali između usnica. Usne su mu bile čvrste, ružičaste, senzualne i u ovom trenutku
podrugljivo izvijene.
“Imao sam okršaj sa zlovoljnom mačkom”, rekao je Grimm, ne skidajući pogled s Jillian.
“Pa zašto nisi odjenuo drugu košulju?” pitao ga je Ramsay.
“Ponio sam samo ovu”, odgovorio je Grimm gledajući i dalje u Jillian.
“Ponio si samo jednu košulju?” pitao ga je Ramsay kao da ne može vjerovati što je čuo.
“Odinova mi koplja, Grimme, možeš si priuštiti tisuću košulja. Je li moguće da si se pretvorio u
škrca?”
“Košulja ne čini muškarca, Logane.”
“Odlično za tebe.” Ramsay je pažljivo izgladio nabore svoje snježnobijele odjeće. “A jesi
li možda pomislio da može biti njegov odraz?”
“Siguran sam da je sluškinja može zakrpati”, rekao je Quinn. “Ili bih ti ja mogao posuditi
jednu svoju.”
“Ne smeta me ni da je ovakva. A što se tiče odraza, tko će ga vidjeti?” “Izgledaš poput
kmeta, Roderiče”, narugao mu se Ramsay.
Jillian je rezignirano uzdahnula. “Ja ću je zakrpati”, promrmljala je i spustila pogled na
tanjur kako ne bi morala gledati zaprepaštene izraze njihovih lica.
“Djevojko, ti znaš šivati?” sumnjičavo ju je pitao Ramsay.
“Naravno da znam šivati. Nisam baš potpuna propast od žene samo zato što sam stara i
neudana”, osorno mu je odgovorila.
“Ali ne rade li to sluškinje?”
“Katkad rade, a katkad ne rade”, zagonetno je odgovorila Jillian.
“Osjećaš li se dobro, Jillian?” pitao ju je Quinn.
“Oh, hoćete li konačno svi ušutjeti?”
 ŠESTO POGLAVLJE

RAZBJESNILA SE. SVAKI PUT KAD BI VIDJELA GRBAVE ŠAVOVE NABRANE

po sredini Grimmove košulje osjećala je da se pretvara u razdražljiva dikobraza sitnih, okruglih
očiju. Bilo je to ponižavajuće kao da je Grimm na leđima izvezao riječi “Jillian je izgubila
kontrolu nad sobom i nikad joj neću dopustiti da to zaboravi”. Nije mogla vjerovati da mu je
poderala košulju, ali godine trpljenja njegova mučenja u djetinjstvu dovele su do toga da nije
izdržala i jednostavno je eksplodirala.
Ponovno je bio u Caithnessu i bio je beznadno lijep, a prema njoj se ponašao jednako kao
kad je bila mala. Što bi ga moglo natjerati da vidi da ona više nije dijete? Pa, za početak, prestani
se ponašati kao dijete, prigovarala je sama sebi. Od trenutka kad mu je brižno zakrpala
košulju, htjela ga je presresti, skinuti s njega ostatak i veselo ga spaliti. Međutim, time bi samo
potvrdila njegovu teoriju da je sklona nepromišljenim potezima, pa je umjesto toga nabavila tri
besprijekorno sašivene košulje od najfinijega platna te zapovjedila sluškinjama da ih odnesu u
njegovu sobu. Je li ih nosio?
Nijednu.
Svakog bi jutra odjenuo istu košulju sa smiješnim šavom na leđima. Razmišljala je o tome
da ga upita zašto ne nosi nove, ali to bi bilo ravno priznanju da ju je uspio natjerati da se osjeća
glupo i krivo. Prije će umrijeti nego što će bezosjećajnome muškarcu koji sabotira
njezino besprijekorno ponašanje pokazati ikakav osjećaj.
Jillian je odvukla pogled s tamnoga, zavodljivog muškarca koji je u loše pokrpanoj košulji
hodao dvorištem i natjerala se da duboko udahne. Jillian Alanna Roderick; kotrljalo joj se kroz
zube, samo šapat izdahnuta zraka. Slogovi su zvučali blagoglagoljivo. Kad bi barem...
“Dakle, namjeravaš otići u samostan, djevojko?”
Jillian se ukočila. Grlena grmljavina Ramsayja Logana u ovom je trenutku bila posljednje
što je htjela čuti. “Aha!” promrmljala je gledajući prema prozoru.
“Nećeš izdržati ni dva tjedna”, rekao je to kao činjenicu.
“Kako se usuđuješ?” Jillian se naglo okrenula prema njemu. “Ne znaš ništa o meni!”
Ramsay se samodopadno nasmiješio.
Jillian je problijedjela kad se sjetila da ju je na dan dolaska vidio golu kraj prozora.
“Moraš znati da sam pozvana.”
“Siguran sam da jesi, djevojko”, preo je Ramsay. “Ja jednostavno mislim da su ti uši
začepljene i ne čuješ pravi poziv. Žena poput tebe pozvana je da bude uz muškarca od krvi i
mesa, a ne Boga koji joj nikad neće priuštiti da osjeti zadovoljstvo što je žena.”
“Ima i važnijih stvari u životu nego biti rasplodna kobila za muškarca, Logane.”
“Nijedna moja žena ne bi nikad bila rasplodna kobila. Nemoj me krivo shvatiti: ne
omalovažavam Crkvu i Kristove odabranice, jednostavno ne mislim da te takvo što privlači.
Previše si strastvena.”
“Hladnokrvna sam i pribrana”, prkosno mu je odvratila.
“Ali ne kad je Grimm blizu”, zajedljivo joj je odgovorio Ramsay.
“Zato što me on živcira”, odbrusila mu je Jillian.
Ramsay je nakrivio glavu i nasmijao se.
“Zašto ti je to smiješno, Logane?”
“‘Živcira' je zanimljiva riječ za to. Ja je sigurno ne bih odabrao. Bilo bi bolje reći, da
vidimo... ‘uzbuđuje'? ‘Očarava'? Kad on uđe u sobu, oči ti zasvjetlucaju poput jantara na suncu.”
 “Dobro.” Jillian se opet okrenula prema prozoru. “Sad kad smo prodiskutirali naš izbor
odgovarajućih glagola, a ti si odabrao sve krive jer očito ništa ne znaš o ženama, možeš nastaviti
uživati u danu. Iš, iš.” Mahnula je prema njemu.
Smiješak mu se dodatno raširio licem. “Uopće me se ne bojiš, je li, djevojko?”
“Osim nadmenog stava i činjenice da svoju visinu i širinu iskorištavaš kako bi žene
natjerao da se osjećaju kao da su stjerane u kut, čini mi se da si više bik nego nasilnik”,
promrmljala je.
“Većina žena voli bika u meni.” Primaknuo joj se još bliže.
Jillian ga je gadljivo pogledala preko ramena. “Ja nisam većina žena. I ne stoj mi na
prstima, Logane, na njima ima mjesta samo za mene. Možeš otkasati natrag kući u zemlju
moćnih Logana gdje su muškarci pravi muškarci, a žene njihovo vlasništvo. Nisam žena na kakve
si navikao.”
Ramsay se nasmijao.
Jillian se polako okrenula i odlučno stisnula čeljust.
“Treba li ti pomoć s Roderickom?” Pogledao je preko njezina ramena kroz prozor.
“Mislila sam da smo upravo ustanovili da nisi hladnokrvni ubojica, što znači da mi ne
možeš biti od koristi.”
“Ja mislim da ti je potrebna pomoć. Taj je momak glup kao zemlja.”
Kad su se jedan trenutak poslije otvorila vrata Velike dvorane, Ramsay se tako brzo
pokrenuo da Jillian nije imala vremena reagirati. Hitro ju je poljubio i nastavio je ljubiti. Našla se
na vrhovima prstiju i ostala čudno bez daha kad ju je pustio.
Jillian je blijedo gledala u njega. Ruku na srce, dosad je iskusila tako malo poljubaca da je
bila posve nepripremljena za vješt poljubac odrasla muškarca i iskusna ljubavnika. Samo je
trepnula i nije rekla ni riječ.
A onda su se vrata zalupila tako jako da su zatresla grede i Jillian je odmah bilo jasno što
se dogodilo. “Je li to bio Grimm?” dahnula je.
Ramsay je kimnuo i nasmiješio se. Kad je ponovno počeo spuštati glavu da je poljubi,
Jillian je žurno dlanom prekrila usta.
“Ma hajde, djevojko”, poticao ju je, uhvativši je za dlan. “Podari mi poljubac kako bi mi
zahvalila što sam pokazao Grimmu da ima drugih koji će te uzeti kad je on već toliko glup da to
ne želi.”
“Odakle ti ideja da me briga što taj muškarac misli?” zapjenila se. “A njega sigurno nije
briga ako me poljubiš.”
“Prebrzo se za moj ukus oporavljaš od mojega poljupca, djevojko. A što se tiče Grimma,
vidio sam kako ga promatraš kroz ovaj prozor. Ako ne progovoriš iz srca...”
“On nema srca kojem se može govoriti.”
“Prema onome što sam vidio na dvoru, kladio bih se da je tako, ali nikad nećeš biti
sigurna ako ne probaš”, nastavio je Ramsay. “Volio bih da što prije pokušaš, ne uspiješ u tome i
preboliš ga kako bi onda istom takvom požudom počela mene gledati.”
“Hvala ti na briljantnom savjetu, Logane. Kad je riječ o vezama, po tvojemu blaženome
ženidbenom stanju vidim da znaš o čemu govoriš.”
“Nisam blaženo oženjen samo zato što se čuvam za ženu dobra srca. Takva se danas teško
pronalazi.”
“Ženu dobra srca privući može samo muškarac dobra srca, a ti si vjerojatno tražio na
krivim mjestima. Ženino srce nećeš pronaći između njezinih...” Jillian je naglo ušutjela, užasnuta
onime što je zamalo rekla.
Ramsay je zagrmio od smijeha. “Reci mi da bih te mogao natjerati da zaboraviš Grimma
Rodericka i ja ću ti pokazati muškarca dobra srca. Bila bi moja kraljica. Roderick te ne
zaslužuje.”
Jillian je turobno uzdahnula. “On me ne želi. A ako mu i natukneš nešto o tome što misliš
da osjećam za njega, a uvjeravam te da nije tako, pronaći ću način da ti zagorčam život.”
“Samo mi nemoj parati košulje.” Ramsay je podignuo ruke kao da se predaje. “Idem u
selo, djevojko.” Začas je nestao iz sobe i ostavio je samu.
Još neko vrijeme nakon što je otišao Jillian se mrštila na zatvorena vrata. Svih mu svetaca,
zbog tih se muškaraca ponovno osjećala kao da joj je trinaest godina, a trinaesta joj godina
nikako nije bila dobra. Zapravo, kad malo bolje razmisli, bila je to užasna godina. Godina u
kojoj je Grimma vidjela sa sluškinjom u konjušnici, a onda je otišla u svoju sobu i tužno gledala
svoje tijelo. Trinaesta je godina bila očajna godina nemoguće dvojnosti, ženskih osjećaja u
dječjemu tijelu. A sad je imala dječje osjećaje u tijelu odrasle žene. Hoće li se ikad uravnotežiti
kad je ovaj muškarac u blizini?
***
Caithness. Grimm je nekoć smatrao da mu ime znači isto što i “raj”. Kad je u dobi od
šesnaest godina prvi put došao u Caithness, zlatnom djetetu koje ga je “usvojilo” nedostajala su
samo prozirna krila da upotpuni iluziju da bi mu moglo ponuditi anđeosko otkupljenje. Caithness
je bio mjesto spokoja i radosti, ali radost je bila umrljana beskonačno dubokim ponorom žudnje
za stvarima koje je znao da ih nikad ne može imati. Premda su mu Gibraltar i Elizabeth otvorili
vrata svojeg doma i svoja srca, postojala je nevidljiva prepreka koju nije mogao prijeći.
Večerajući u Velikoj dvorani slušao je kako se St. Clairovi sa svojih pet sinova i jednom kćeri
šale i smiju. Bilo je posve očito koliko su uživali u svakom trenutku svojih života i veselili se
svakoj fazi razvoja svoje djece. No Grimm je bio bolno svjestan da Caithness nije njegov dom,
nego dom druge obitelji, a oni su ga prihvatili jer su bili velikodušni, a ne jer im je rođenjem
pripadao.
Grimm je frustrirano izdahnuo. Zašto? htio je viknuti i mahnuti stisnutim šakama prema
nebu. Zašto je to morao biti Ramsay? Ramsay Logan bio je nepopravljivi ženskar bez trunke
nježnosti i iskrenosti potrebnih ženi poput Jillian. Ramsayja je prije mnogo godina sreo na dvoru
i svjedočio je i više nego nekolicini slomljenih srdaca koje je taj šarmantan, ali divlji gorštak
ostavio za sobom. Zašto Ramsay? Na tragu te misli nijemo je zavapio: Zašto ne ja? Ali znao je da
se to nikad ne može ostvariti. Ne možemo si pomoći, sine... rađamo se takvi. Kao nerazumni
ubojice, a on je usto još bio pravi berserker. Čak i bez zazivanja berserkera njegov je otac ubio
vlastitu ženu, njegovu majku. Za što su ga sve naslijeđeno ludilo i činjenica da je berserker
činili sposobnim? Jedino što je sa sigurnošću znao bilo je da to nikad ne želi saznati.
Grimm je obje ruke zakopao u kosu i prestao hodati. Provukao je prste kroz pramenove i
skinuo vrpcu uvjeravajući se da mu je kosa čista, bez prljavštine skupljene životom u šumi. Nije
imao ratne pletenice, nije zbog boravka na suncu i rijetkog kupanja bio smeđ poput Maura,
više nije izgledao barbarski kao onoga dana kad ga je Jillian pronašla u šumi. Ali imao je dojam
da nikad ne može isprati mrlje nakupljene godinama života u gorskim šumama, boreći se s
najžešćim grabežljivcima kako bi skupio dovoljno hrane da preživi. Možda zbog sjećanja na to
kako je drhtao od hladnoće ledenih zima kad je bio zahvalan za vlažnu zemlju na svojoj koži jer
je bila još jedan sloj između njegova tijela i ledena zraka. Možda je to bila krv na
njegovim rukama i spoznaja da će se, ako ikad bude toliko glup da si dopusti da prema nekome
nešto osjeća, možda i njemu dogoditi da dođe k svijesti s nožem u ruci dok ga sa strane promatra
vlastiti sin.
Nikad. Nikad neće nauditi Jillian.
Bila je ljepša nego što se sjećao. Sad je bila zrela žena i od nje se nije mogao braniti
ničime osim snagom svoje volje. Upravo mu je njegova nevjerojatna volja omogućila da stigne
tako daleko. Uvježbao se, disciplinirao, naučio kontrolirati berserkera... uglavnom.
Kad je prije nekoliko dana dojahao u dvorište i ugledao plavu, nasmijanu ženu okruženu
oduševljenom djecom, žalost za izgubljenim djetinjstvom gotovo ga je shrvala. Kako bi samo
želio da se i kao muškarac i kao dijete mogao uklopiti u prizor na blago nagnutom travnjaku.
Rado bi se skutrio uz njezine noge i slušao je, željno bi je uzeo u naručje i podario joj vlastitu
djecu.
Frustriran činjenicom da nije mogao učiniti ništa od toga, izazvao ju je. A onda je
podignula glavu i Grimm je osjetio kako mu srce pada u pete. Bilo mu je lakše da je se sjeća s
mlađim, nevinim licem. Sad su vragolasto prćast nos i sjajne oči bili dio zamamnoga,
senzualnoga ženskog lica. A u njezinim se očima, premda i dalje nevinima, vidjela zrelost i
tračak suzdržane tuge. Volio bi znati tko je bio uzrok toj tuzi, pa da ulovi i ubije gada.
Prosci? Vjerojatno ih se brojalo na desetke. Je li kojega zavoljela?
Odmahnuo je glavom. Nije mu se sviđala ta ideja.
Zašto ga je onda Gibraltar pozvao ovamo? Ni za trenutak nije vjerovao da to ima veze s
tim da bude jedan od kandidata za osvajanje Jillianine ruke. Vjerojatno se Gibraltar sjetio
zakletve kojom se Grimm obvezao da će, bude li potrebno, uvijek zaštititi Jillian. A Gibraltaru
je vjerojatno trebao ratnik dovoljno jak da spriječi moguće probleme između Jillian i njezina dva
“prava” prosca: Ramsayja i Quinna. Da, to je već imalo smisla. Ovdje je da Jillian zaštiti od bilo
kakve sramote te da spriječi potencijalne prepirke među njezinim pravim proscima.
Jillian. Miris cvijeta kozje krvi i svilenasta zlatna kosa, tamnosmeđe oči s pjegicama boje
jantara koji su Vikinzi toliko cijenili. Na sunčevoj bi se svjetlosti pozlatile, a kad bi se razljutila
potamnjele u uzavrele smeđe sa žutim pjegama - što je značilo da su u njegovoj blizini uvijek bile
takve. O njoj je danju maštao, a noću sanjao. A po svojoj je naravi bio opasan. Zvijer.
“Gospodaru, je li sve u redu?”
Grimm je maknuo ruke s lica. Dječak kojega je vidio u Jillianinu krilu kad je stigao
ovamo sad ga je vukao za rukav i škiljio u njega.
“Je li vam dobro?” zabrinuto je pitao dječak.
Grimm je kimnuo. “Dobro mi je, dječače. Ali ja nisam gospodar. Možeš me zvati
Grimm.”
“Meni izgledate kao gospodar.”
“Ali nisam.”
“Zašto vas Jillian ne voli?” pitao ga je Zeke.
Grimm je stresao glavom i požalio što su mu se usne žalosno trznule. “Mislim, Zeke -
zoveš se Zeke, je li tako?”
“Znate moje ime”, uskliknuo je Zeke.
“Načuo sam ga kad si bio s Jillian.”
“Ali zapamtili ste ga!”
“A zašto ne bih?”
Zeke je zakoračio unatrag i s neskrivenim se obožavanjem zagledao u Grimma. “Zato što
ste savršen ratnik, a ja sam, pa... ja sam samo... Ja sam samo Zeke. Nitko me ni ne zamjećuje.
Osim Jillian.”
Grimm je pogledao dječaka i nije mu promaknuo njegov napola prkosan, napola
posramljen stav. Stavio je ruku na dječakovo rame. “Želiš li mi služiti kao štitonoša dok sam
ovdje u Caithnessu, dječače?”
“Štitonoša?” Zeke je zinuo. “Ne mogu biti štitonoša! Ne vidim dobro.”
“Pusti da ja prosudim o tome. Moji su zahtjevi razmjerno jednostavni. Treba mi netko tko
će se brinuti o mojemu konju. Ne voli biti zatočen u konjušnici pa mu hranu i vodu treba donijeti
tamo gdje se tog trenutka nalazi. Treba ga četkati i češljati, a valja ga i povremeno jahati za
razgibavanje.”
Kad je čuo to posljednje, izraz nade na Zekeovu licu učas se rasplinuo.
“Zapravo ga još neko vrijeme ne treba jahati jer je put ovamo bio dug i naporan”, brzo se
ispravio Grimm. “A ja bih ti vjerojatno mogao pokazati kako se jaše.”
“Ali ja ne vidim dobro. Nikako ne mogu jahati.”
“Konj je pametna životinja, dječače, i može ga se naučiti da za svojega jahača učini
štošta. Počet ćemo polako. No prije svega, hoćeš li se brinuti za mojega pastuha?”
“Da”, dahnuo je Zeke. “Hoću! Kunem se da hoću!”
“Idemo ga onda upoznati. Prema strancima zna biti suzdržan dok ih malo bolje ne
upozna.” Grimm je uzeo dječaka za ruku i začudio se kad je nestala u njegovu stisku. Neizmjerno
krhka i dragocjena. Zapljusnuo ga je val okrutnih sjećanja - dijete, ne starije od Zekea, nabijeno
na McKaneov mač. Snažno je zatresao glavu i odagnao sjećanja te zatvorio svoje prste oko
Zekeove šake.
“Čekajte malo.” Zeke ga je povukao da stane. “Još mi niste rekli zašto vas Jillian ne
voli?”
Grimm je tragao za odgovorom koji bi Zeke shvatio. “Valjda zato što sam je kad je bila
mala zadirkivao i kinjio.”
“Zadirkivali ste je?”
“Nemilosrdno”, potvrdio je Grimm.
“Jillian kaže da dječaci zadirkuju djevojčice koje potajno vole. Jeste li je čupali za kosu?”
Grimm se namrštio, pitajući se kakve to veze ima i s čime. “Mislim da jesam, jednom ili
dvaput”, priznao je nakon nešto razmišljanja.
“Ah, odlično!” povikao je Zeke s očitim olakšanjem u glasu. “Znači da joj se sad
udvarate. I treba joj muž.” Rekao je to kao da je najnormalnija stvar na svijetu.
Grimm je odmahnuo glavom, a na usnama mu se pojavio ironičan smiješak. Trebao je
znati što slijedi.
 SEDMO POGLAVLJE

GRIMM JE RUKAMA STISNUO UŠI, ALI NIJE POMOGLO. POKRIO JE GLAVU

jastukom, ali ni to nije dalo rezultata. Razmišljao je da ustane i zatvori rebrenice na prozoru, ali
jedan mu je pogled bio dovoljan da zaključi da ni od toga neće biti ništa. Već su bile zatvorene.
Jedan od brojnih “darova” koji su krasili svakog berserkera bio je i nevjerojatno oštar sluh koji
mu je omogućio da preživi u prilikama kad običan čovjek sigurno ne bi čuo tiho prikradanje
neprijatelja. Međutim, sad mu nikako nije išao u prilog.
Čuo je nju. Jillian.
A htio se samo pošteno naspavati - za Boga miloga, još nije ni svanulo! Je li ta djevojka
ikad mirovala? Zvuk usamljene frule odzvanjao je kamenim zidinama dvorca i na jutarnjem se
povjetarcu provlačio kroz rebrenice na prozorima. Melankolične note kao da su
pokušavale razmaknuti tvrdoglave rebrenice njegova srca. Jillian je bila posvuda u Caithnessu:
cvala je u cvjetnim aranžmanima na stolovima, sjala u dječjim osmjesima, bila je ušivena u
prekrasno izvezene tapiserije. Nikako je nije mogao izbjeći. A sad mu se usudila ući i u san
očaravajućom melodijom drevne keltske ljubavne pjesme koja se uzdizala u visoki cvilež, a onda
tako uvjerljivo potonula u dubok jecaj da je glasno dahnuo. Kao da je poznavala bol neuzvraćene
ljubavi! Bila je prekrasna, savršena, blagoslovljena roditeljima, domom, obitelji i mjestom kojem
je pripadala. Nikad joj nije nedostajalo ljubavi i on nije mogao zamisliti da postoji muškarac koji
joj ne bi ispunio svaku želju. Gdje je samo s toliko žalobnog suosjećanja naučila svirati
tu srceparajuću ljubavnu pjesmu?
Skočio je s kreveta, brzim koracima otišao do prozora i otvorio rebrenice tako naglo da su
udarile u zid. “Ne možeš prestati svirati tu glupu stvar, je li?” povikao je. Bože, kako je bila
lijepa. I neka mu Bog oprosti - i dalje ju je želio jednakom strašću kao i prije svih onih
godina. Tada si je govorio da je premlada, ali sad kad je bila zrela žena nije se više mogao
pozivati na taj izgovor.
Stajala je ispod njega na kamenoj hridi iznad jezera dok se Sunce u obliku
žućkastozlatnog srpa uzdizalo iz srebrnastoga jezera. Bila mu je okrenuta leđima. Ukočila se, a
melodija s primjesom tuge naglo je utihnula.
“Mislila sam da si u istočnome krilu”, rekla je Jillian ne okrenuvši se. Glas joj je do
njegovih ušiju dopirao jasno kao i melodija, unatoč tome što se nalazila šest metara ispod njega.
“Sam biram gdje ću biti, paunice. Kao što sam uvijek činio.” Malo se nagnuo kroz prozor,
upijajući svaku njezinu pojedinost: plavu kosu razbarušenu vjetrom, ponosno uzdignuta ramena i
bahato nagnutu glavu koja je gledala preko jezera kao da ne može podnijeti da mu pokaže kako je
svjesna njegove prisutnosti.
“Vrati se kući, Grimme”, hladno je rekla.
“O tome ne odlučuješ ti nego tvoj otac”, slagao je.
“Dakle, dužan si mu takvu odanost? Ti, koji nisi odan nikome?” zadirkivala ga je.
Trgnuo se. “Ne bježim od odanosti. Ali jednostavno je malo onih koji je zaslužuju.”
“Ne želim te ovdje”, dobacila mu je preko ramena.
Živciralo ga je što se nije htjela okrenuti i pogledati ga; to je bilo najmanje što je mogla
učiniti dok razmjenjuju ružne riječi. “Baš me briga što želiš”, prisilio se da kaže. “Tvoj me otac
pozvao ovamo i ostat ću ovdje dok me ne oslobodi te obveze.”
“Ja te oslobađam!”
Grimm je samo uzdahnuo. Htjela bi ga se osloboditi, ali to što ga je vezalo za Jillian, što
god da je to bilo, bilo je neraskidivo. Trebao je to znati jer je godinama pokušavao raskinuti tu
vezu, pokušao je ne brinuti gdje se nalazi, kako je, je li sretna. “Ženine želje beznačajne su
u usporedbi s muškarčevima”, rekao je, siguran da će je vrijeđanje ženskoga roda natjerati da se
okrene prema njemu kako bi napokon mogao uživati u strasti njezine ljutnje, kad već nije mogao
uživati u senzualnoj strasti koju je tako očajnički htio probuditi u njoj. Berserkere, prekorio je
samoga sebe. Ostavi je na miru - nemaš prava na nju.
“Baš si kopile!” Jillian je protiv svoje volje udovoljila njegovim najnižim željama,
okrenuvši se tako brzo da je zateturala i zamalo pala. Njezino kratko posrtanje podarilo mu je
veličanstven pogled na nabreklinu njezinih dojki. Spuštale su se u blago nagnutu udolinu koja se
gubila ispod izreza haljine. Koža joj je bila tako prozirna da je na njoj nazirao tragove plavih
vena. Stisnuo se o prozorsku dasku da sakrije iznenadno podizanje svojega kilta.
“Katkad bih se zaklela da me želiš izazvati.” Namrštila se na njega i rukom odgurnula od
tla osovivši se na noge, što mu je omogućilo da baci pogled na jamicu među njezinim dojkama.
“A zašto bih to učinio, derište?” hladno ju je pitao - tako hladno da je postalo kontrapunkt
i uvreda njezinu povišenom glasu.
“Možda se bojiš da bi me mogao zavoljeti ako me prestaneš mučiti?” odbrusila je.
“Mani se te iluzije, Jillian.” Prošao je prstima kroz kosu i nesigurno se trznuo. Nikad nije
uspio slagati a da mu ne pobjegne trzaj. Nasreću, ona to nije znala.
“Čini mi se da si se zaljubio u svoju kosu, Grimme Roderiče. Prije nisam zamjećivala
tvoju taštinu. Možda zato što te pod onolikom prljavštinom i prašinom gotovo da i nisam mogla
vidjeti.”
U trenutku su ga njezine riječi ponovno učinile prljavim - kao da je opet postao blatnjav,
natopljen krvlju i nepopravljivo odvratan. Nikakva ga kupka i nikakvo ribanje nisu više mogli
očistiti. To su mogle samo Jillianine riječi, a znao je da od nje nikad neće dobiti oproštaj.
“Neki ljudi odrastu i sazru, derište. Jednoga sam se dana probudio, obrijao i otkrio da sam
prokleto zgodan muškarac.” Kad su joj se oči raširile, nije odolio da ju još malo ne bocne. “Neke
su žene rekle da sam prelijep da bi me imale. Možda su se bojale da me pored tolike konkurencije
neće moći zadržati.”
“Poštedi me svoje uobraženosti.”
Grimm se u sebi nasmiješio. Bila je tako ljupka, rumena od uzbuđenja i prezira i tako se
lako dala izazvati. Bezbroj se puta pitao kakva će se strast u njoj probuditi pod muškarcem. Pod
muškarcem poput njega. Misli su mu opasno skrenule na zabranjen teren. “Čuo sam da muškarci
govore da si previše lijepa da te se dotakne. Je li to istina? Jesi li doista nedirnuta?” Ugrizao se za
jezik čim je to izgovorio.
Jillian nije mogla vjerovati što je upravo čula. “Ti me to pitaš?”
Grimm je teško progutao. U prošlosti je iz vlastita iskustva dobro znao da je nedirnuta, a
ta bi sjećanja najradije pokopao. “Kad djevojka muškarcu kojega gotovo da i ne poznaje dopusti
da je poljubi, počneš se pitati što još dopušta.” Ogorčenje mu je stisnulo usne i zaustavilo riječi.
Jillian je zakoračila unatrag kao da je prema njoj zamahnuo nečim konkretnijim od
uvrede. Suzila je oči i počela ga sumnjičavo proučavati. “Čudno, ali zvučiš kao da te briga.”
“Nema šanse. Jednostavno ne želim da dođe do toga da te moram prisiliti da se udaš za
Ramsayja prije nego što ti se otac vrati. Pretpostavljam da bi Gibraltar volio biti prisutan i sam
predati djevu”
Jillian ga je napeto promatrala, previše napeto za njegov ukus. Očajnički je pokušavao
proniknuti što joj prolazi glavom. Uvijek je bila previše mudra, a on je bio samo korak od toga da
se ponaša kao ljubomorni udvarač. Kad je bila mlađa, morao je stalno ulagati svaki atom snage
da nastavi s pretvaranjem da mu nije draga. Sad kad je bila odrasla žena, djelovale su samo
drastične mjere. Nadmeno je slegnuo ramenima. “Gledaj, paunice, od tebe samo želim da svoju
prokletu frulu odneseš negdje drugdje kako bih barem malo odspavao. Nisi mi se sviđala kad si
bila mala, ne sviđaš mi se ni sada, ali obvezao sam se tvojem ocu i poštovat ću njegovu želju.
Jedino čega se sjećam iz vremena provedenog u Caithnessu je da je hrana bila dobra, a tvoj je
otac uvijek ljubazan.” Na trenutak je pomislio da će mu ta laž opeći jezik.
“Ne sjećaš se ničega u vezi sa mnom?” oprezno ga je upitala.
“Samo nekih sitnica, ničeg važnog.” Nemirnim je prstima prošao kroz uvojke i iščupao ih
iz vrpce.
Bijesno ga je gledala. “Ne sjećaš se čak ni dana kad si otišao?”
“Misliš kad je McKane napao dvorac?” odmah je uzvratio pitanjem.
“Ne.” Namrštila se. “Mislim kasnije tog dana, kad sam te pronašla u konjušnici.”
“O čemu to pričaš, djevojko? Ne sjećam se da si me prije nego što sam otišao pronašla u
konjušnici.” Zaustavio je izdajničku ruku na pola puta do glave i gurnuo je pod pojas kilta.
“Uopće me se ne sjećaš?” ponovila je napetim glasom.
“Sjećam se da si me stalno slijedila sve dok gotovo nisam poludio od tvojega neprestanog
brbljanja”, rekao je i pritom se potrudio da mu lice izgleda kao da se dosađuje.
Jillian mu je okrenula leđa i više nije prozborila ni riječ.
Neko ju je vrijeme još promatrao očiju tamnih od navale sjećanja, a zatim je zatvorio
rebrenice. Kad se poslije nekoliko trenutaka ponovno začula tugaljiva pjesma frule, tako je čvrsto
dlanovima pokrio uši da ga je zaboljelo. Kako da ostane ovdje i nastavi joj odolijevati kad je
svaki atom njegova bića zahtijevao da je učini njegovom ženom?
Ne sjećam se da si me prije nego što sam otišao pronašla u konjušnici.
U čitavom životu nije izrekao veću laž. Naravno da se sjećao noći u konjušnici. U
sjećanje mu se urezala kao žigosana užarenim željezom. Bila je to noć u kojoj je
dvadesetdvogodišnji Grimm Roderick okusio raj.
Kad su otjerali McKaneove, oprao je krv sa sebe, a onda se spakirao bacajući odjeću i
ostale stvari ne mareći o čemu je riječ i gdje je što bacio. Kući koja ga je tako velikodušno
udomila zamalo je donio uništenje i odlučio je da ih nikad više neće izložiti takvoj opasnosti. U
bitki je ranjen Jillianin brat Edmund i premda se činilo gotovo sigurnim da će se oporaviti, mladi
će Edmund do kraja života nositi ožiljke. Odlazak je bio jedina časna stvar koju je Grimm mogao
učiniti.
Jillianinu poruku pronašao je kad je dohvatio knjigu Ezopovih basni koju mu je dala za
njegov prvi Božić u Caithnessu. Poruku napisanu velikim zaobljenim slovima ubacila je među
stranice tako da je virila iznad korica. U suton ću biti na krovu. Večeras moram razgovarati
s tobom, Grimme!
Bijesno je zgužvao poruku i odjurio prema konjušnici.
Nije se usudio riskirati i vidjeti je prije odlaska. Pun gnjeva prema sebi zbog toga što je
doveo McKaneove na ovo sveto mjesto, nije namjeravao počiniti još jedan prijestup. Kako je
Jillian bila sve starija, sve teže ju je mogao izbaciti iz glave. Stalno je mislio na nju. Premda
je znao da je to pogrešno. Bile su mu dvadeset dvije godine, a ona je tek napunila šesnaestu. Već
je bila dovoljno stara za udaju - mnoge su se djevojke udavale već s trinaest godina - no on je
nikad ne bi mogao zaprositi. Nije imao doma ni klana i nije bio običan čovjek nego opasno
nepredvidljiva zvijer. Stvarnost je bila neumoljiva: ma koliko žudio za Jillian St. Clair, nikad je
nije mogao imati.
Sa šesnaest godina izgubio je srce za djevojčicom zlatne kose, a sa dvadeset dvije počeo
je gubiti glavu za ženom. Grimm je mjesec dana prije toga zaključio da mora što prije otići, prije
nego što učini nešto glupo, primjerice poljubi je ili pronađe razlog da je otme i učini je
svojom ženom. Jillian je zasluživala samo najbolje: dostojnoga supruga, vlastitu obitelj i mjesto
kojem će pripadati. A on joj nije mogao ponuditi ništa od toga.
Vežući bisage na sedlo, uzdahnuo je i provukao prste kroz kosu. Uhvatio je konja za ular i
počeo ga izvoditi iz konjušnice kad je kroz vrata dojurila Jillian.
Oči su joj zabrinuto letjele između njega i konja upijajući svaki, i najmanji detalj. “Što
radiš, Grimme?”
“Što ti se čini da radim, dovraga?” odbrusio joj je, i više nego bijesan jer nije uspio otići a
da je ne vidi. Koliko je još iskušenja kojima je trebao odoljeti?
Suze su joj zamaglile oči i on se prokleo. Jillian je danas svjedočila neopisivim užasima, a
on je bio čudovište od čovjeka koje će samo pridonijeti njezinoj boli. Potražila ga je da je utješi,
ali on to nažalost nije bio u stanju učiniti. Posljedice berserkerštva bile su takve da nije
mogao bistro razmišljati niti donositi razumne odluke. Iz iskustva je znao da je poslije
berserkerška bijesa iznimno ranjiv jer su mu i duša i tijelo bili mnogo osjetljiviji. Očajnički je
morao otići nekamo i pronaći sigurno, mračno mjesto na kojem će danima spavati. Morao se
natjerati da je odmah napusti, prije nego što učini nešto neoprostivo glupo. “Idi pronaći oca,
Jillian. Pusti me na miru.”
“Zašto to činiš? Zašto odlaziš, Grimme?” tužno ga je pitala. “Zato što moram. Nikad
nisam ni trebao doći ovamo!”
“To je glupost, Grimme”, povikala je. “Danas si se veličanstveno borio! Tata me zatvorio
u moje odaje, ali čula sam što se zbiva! Da te nije bilo, ne bismo imali nikakve šanse protiv
McKaneova...” Glas joj se slomio i u očima joj je vidio užas nedavno odigrane krvave bitke.
I Kriste, upravo je priznala da ga je promatrala dok je u njemu bjesnio berserkerški gnjev!
“Da nisam bio ovdje...” počeo je s gorčinom u glasu, a onda se prekinuo u rubu priznanja da je on
bio jedini razlog što su McKaneovi uopće došli ovamo. “Da nisi bio ovdje, što?” Gledala ga
je raširenih očiju.
“Ništa”, promrmljao je zureći u pod.
Jillian je ponovno pokušala. “Gledala sam te s proz...”
“A trebala si se sakriti, djevojko!” prekinuo ju je Grimm prije nego što je stigla uzbuđeno
naklapati o njegovu “junaštvu” u bitki - junaštvu koje je potjecalo od samoga vraga. “Imaš li
uopće pojma kako izgledaš? Ne znaš li što bi ti McKaneovi učinili da su te pronašli?” Glas mu
je puknuo na te riječi. Upravo ga je strah što bi McKaneovi mogli učiniti njegovoj ljubljenoj
djevojci tijekom bitke natjerao dublje u berserkerško ludilo i pretvorio ga u nemilosrdan stroj za
ubijanje.
Jillian je nervozno uvukla donju usnu među zube, a on je prezirao samoga sebe što mu je
ta jednostavna gesta tijelom poslala val neukrotive požude. Bio je napetiji od najjačega luka;
venama mu je još kolao adrenalin preostao iz bitke. Pojačano uzbuđenje
zadobiveno berserkerškim bijesom zadržavalo se u njemu neko vrijeme, opterećujući ga poput
demona koji ga je tjerao da se pari, da osvaja. Grimm je zatresao glavom i okrenuo joj leđa. Nije
vjerovao samome sebi. “Odlazi od mene. Ne znaš što riskiraš time što si ovdje sa mnom.”
Kad se pomaknula, slama joj je zašuštala o rub haljine. “Ja ti potpuno vjerujem, Grimme
Roderiče.”
Ljupka nevinost njezina mladalačkoga glasa samo što ga nije raspametila. Namrštio se.
“To ti je prva pogreška. Druga ti je što si ovdje sa mnom. Odlazi.”
Prišla mu je i stavila ruku na njegovo rame. “Ali ja ti doista vjerujem, Grimme”, rekla je.
“Ne možeš mi vjerovati. Ni ne poznaješ me”, zagunđao je, a tijelo samo što mu nije puklo
od napetosti.
“Poznajem te”, uzvratila mu je. “Znam te već godinama. Živiš ovdje otkad sam bila mala
djevojčica. Ti si moj junak, Grimme...”
“Prestani, djevojko!” zagrmio je, okrenuo se prema njoj i odgurnuo joj ruku sa svojega
ramena tako grubo da je uzmaknula nekoliko koraka. “Dakle, misliš da me poznaješ, je li?”
Krenuo je prema njoj fiksirajući je onim ledenomodrim očima. “Da”, tvrdoglavo je ustrajala.
Podrugljivo je frknuo. “Nemaš pojma ni o čemu. Ne znaš koga sam sve ubio, koga sam
mrzio i koga sam i kako pokopao. Ne znaš što mi se događa jer ne znaš tko sam zapravo!”
“Grimme, bojim se”, prošaptala je. Oči su joj pod svjetlošću fenjera bile poput velikih
zlatnih jezera.
“Pa trči svome prokletome ocu! On će te utješiti!”
“On je s Edmundom...”
“Kao što bi i ti trebala biti!”
“Trebam te Grimme! Samo me zagrli! Drži me! Ne napuštaj me!”
Nije mogao pomaknuti ni ruke ni noge. Kao da se smrznuo sve do koštane srži. Drži me.
Riječi su joj lebdjele u zraku. Oh, kako je to samo želio. Isuse, koliko je samo puta sanjao o tome.
Njezine tamnojantarne oči treperile su od straha i ranjivosti i on je usprkos svemu što je
prije odlučio pružio ruke prema njoj. No zaustavio ih je u pola pokreta. Ramena su mu potonula i
iznenada je bio iscrpljen težinom debate koja je u njemu bjesnjela. Nije joj mogao ponuditi
utjehu. On je bio glavni razlog zbog kojeg joj je utjeha i bila potrebna. Da nikad nije došao
u Caithness, nikad sa sobom ne bi donio uništenje. Nikad si nije mogao oprostiti to što je donio
ovim ljudima koji su mu otvorili srca kad nitko drugi nije mario je li živ ili mrtav.
“Ne znaš što govoriš, Jillian”, rekao je, iznenada neopisivo umoran.
“Ne napuštaj me!” zavapila je i bacila mu se u naručje.
Kad mu je zakopala glavu u prsa, ruke su mu se instinktivno sklopile oko nje. Čvrsto ju je
obujmio, kao da njezinu uzdrhtalom tijelu nudi zaklon svojega gotovo nepobjedivoga tijela.
Držao ju je u naručju dok je jecala, osjećajući nevjerojatnu povezanost s njom. Predobro
se sjećao gubitka vlastite nevinosti. Prije osam godina stajao je i promatrao kako se njegov klan
bori s McKaneom. Prizor takve okrutnosti gotovo ga je raspametio od tuge i gnjeva, a sad je znao
da je njegova mala Jillian također spoznala takav užas. Kako joj je to mogao učiniti?
Hoće li imati noćne more? Ponovno sve proživljavati najmanje tisuću puta kao što se
njemu događalo?
“Smiri se draga djevojko”, promrmljao je milujući joj obraz. “Obećavam ti da se McKane
više nikad neće vratiti ovamo. Obećavam ti da ću uvijek paziti na tebe, bez obzira na to gdje sam.
Nikad neću dopustiti da ti netko naudi.”
Šmrcnula je, ne odmičući lice iz udubine između njegova ramena i vrata. “Ne možeš me
zaštititi ako nisi ovdje!”
“Razgovarao sam s tvojim ocem i rekao sam mu da odlazim. Ali rekao sam mu i da treba
samo poslati po mene ako me ikad zatreba.” Iako se Gibraltar naljutio što Grimm odlazi, malo ga
je utješilo to što će, bude li trebalo, znati gdje da ga pronađe.
Jillian je podignula lice umrljano suzama prema njegovu.
Izgubio je dah od pogleda na nju. Obrazi su joj porumenjeli, a oči su joj svjetlucale od
suza. Usne su joj bile natečene od plakanja, a kosa joj se poput zlatnog plamena rasula oko lica.
Nije ju namjeravao poljubiti. Ali jedan su trenutak gledali jedno drugo u oči, a sljedeći je
pognuo glavu da joj na usne utisne prisegu: blago, slatko obećanje zaštite.
U trenutku kad su im se usne spojile, tijelo mu se žestoko trgnulo.
Odmaknuo se i blijedo je pogledao.
“J-jesi li to o-osjetio?” zamucala je, a u očima joj se nazrela zbunjenost.
Nemoguće, uvjeravao se. Svijet se ne zatrese kad poljubiš djevojku. Kako bi se uvjerio,
ponovno ju je poljubio. Ispod nožnih prstiju osjetio je potres.
Njegovo se nevino obećanje rasplamsalo, pretvorivši se u strastven poljubac muškarca i
njegove družice. Njezine su se djevojačke usne medeno rastvorile pod njegovima i stopila se s
toplinom njegova tijela.
Dok je slušao treperavi zvuk Jillianine frule ispod svojega prozora, Grimm je čvrsto
stisnuo oči i prisjetio se davnoga poljupca.
Bože, kako ga se živo sjećao. I otada nije taknuo drugu ženu.
***
Quinn je inzistirao da pođu na jahanje, a premda se Jillian isprva opirala, ubrzo joj je bilo
drago što je pošla. Zaboravila je koliko je Quinn šarmantan i kako ju je lako nasmijavao. Quinn je
u Caithness stigao ljeto poslije onoga kad je došao Grimm. Njezin je otac za dvojicu dječaka
-najstarijega sina poglavara klana i beskućnika lutalicu - skrbio kao da su jednaki, iako se u
Jillianinim očima nitko nije mogao mjeriti s Grimmom.
Quinn je bio vrlo pristojan i obazriv, ali ona se zaljubila u Grimma istoga dana kad ga je
upoznala - u toga divljega dječaka koji je živio u šumi na rubu posjeda. Samo ju je Grimm uspio
tako uzrujati da je zbog njega frustrirano isplakala rijeku suza. Quinn ju je tješio kad je
Grimm otišao. Smiješno, razmišljala je pogledavajući preko ramena pristalog muškarca koji je
jahao uz nju, neke se stvari uopće nisu promijenile.
Quinn je vidio da ga je pogledala i odmah se široko nasmiješio. “Nedostajala si mi,
Jillian. Zašto se godinama nismo vidjeli?”
“Sudeći po pričama koje sam čula o tebi, Quinne, bio si prezauzet pokoravanjem svijeta i
žena da bi odvojio nešto vremena za jednostavnu djevojku poput mene”, zadirkivala ga je.
“Možda sam pokoravao svijet. Ali žene? Ne bih rekao. Ženu se ne pokorava nego je se
zavodi i osvaja. Obožava.”
“Reci to Grimmu.” Zakolutala je očima. “Taj čovjek ne obožava ništa osim svoje gadne
naravi. Zašto me tako mrzi?”
Quinn ju je na trenutak promatrao kao da razmišlja kako da joj odgovori. Naposljetku je
slegnuo ramenima. “Nekoć sam mislio da te potajno volio, ali da to ne smije pokazati jer smatra
da je nitko i ništa, nedovoljno dobar za kćer Gibraltara St. Claira. Ali to više nema nikakva smisla
jer je Grimm u međuvremenu postao bogat, dovoljno bogat za svaku ženu, a Bog mi je svjedok
da ga žene žele. Iskreno, Jillian, nemam pojma zašto se tako ružno ponaša prema tebi. Mislio sam
da će se stvari promijeniti, posebice sad kad si dovoljno stara za prosidbu. Iako ne mogu reći da
mi je zbog toga žao jer, što se mene tiče, to znači jednog suparnika manje”, završio je i značajno
je pogledao.
Iznenađeno ga je gledala. “Quinne...” počela je, ali je mahnuo rukom i prekinuo svaki
njezin prosvjed.
“Ne, Jillian. Ne odgovaraj mi sad. Nemoj ni da to moram izgovoriti. Samo me ponovno
upoznaj, a onda ćemo razgovarati o stvarima koje će se možda dogoditi. Ali kako bilo da bilo,
uvijek ću biti dobar prema tebi, Jillian”, tiho je dodao.
Jillian je uvukla donju usnu među zube i potaknula konja u kas, pa još jednom preko
ramena krišom bacila pogled na zgodnoga Quinna. Jillian de Moncreiffe, pomislila je.
Jillian Alanna Roderick, prkosno joj je odgovorilo srce.
 OSMO POGLAVLJE

JILLIAN JE STAJALA KRAJ DUGOG, USKOG PROZORA OKRUGLOG TORNJA

tridesetak metara iznad dvorišta i promatrala Grimma. Popela se zavojitim stubištem tornja
govoreći si da pokušava pobjeći od “tog čovjeka”, ali znala je da nije posve iskrena prema sebi.
Toranj je čuvao sjećanja i zato je otišla u njega. Divna sjećanja na prvo Grimmovo ljeto u
dvorcu, prekrasno godišnje doba kad je počela spavati u svojemu princezinu tornju. Roditelji su
joj u svemu ugađali; majstori su ispunili pukotine u kamenim zidovima i na njih objesili tapiserije
kako bi joj bilo toplo. Tu su bile sve njezine omiljene knjige, nekoliko lutki koje su izbjegle
Grimmovim “pogrebima na moru” u jezeru i drugi ljubavlju istrošeni predmeti iz najbolje godine
njezina života.
Prvoga ljeta kad je pronašla svojega “dječaka-zvijer” svaki su trenutak provodili zajedno.
Vodio ju je u duge šetnje i naučio ju je loviti pastrve i skliske daždevnjake. Prvi ju je put posjeo
na njezina ponija; za njihove prve zajedničke zime na livadi joj je izgradio snježnu špilju. Bio je
uvijek pri ruci kad ju je trebalo podignuti da bolje vidi i bio je tu da je osovi na noge kad bi pala.
Noću bi joj pričao nevjerojatne priče dok ne bi pala u iscrpljeni san, snivajući o sljedećoj
zajedničkoj pustolovini.
Do današnjega se dana Jillian sjećala čarobnog osjećaja koji je imala uvijek kad bi bili
zajedno. Bilo je posve moguće da je Grimm bio odbjegli anđeo poslan da je čuva. Naposljetku,
ona ga je pronašla kako se skriva u gustišu šume iza Caithnessa. Ona ga je privukla
primamljivim obrokom i strpljivo ga dan za danom čekala na zgužvanom pokrivaču sa svojom
omiljenom kujicom Savannom.
Mjesecima se odupirao njezinim darovima, skrivajući se u paprati i sjenama, promatrajući
je intenzivno kao što je i ona gledala njega. Ali jednoga se kišnoga dana pojavio iz magle i
kleknuo na njezin pokrivač. Promatrao ju je s izrazom na licu zbog kojega se osjećala prekrasno
i zaštićeno. Katkad bi mu u godinama koje su uslijedile, usprkos njegovoj okrutnoj
ravnodušnosti, kad ne bi znao da ga promatra u očima nazrela isti pogled. I taj je pogled u njoj
budio nadu onda kad bi bilo mudrije pustiti je da umre. Odrasla je u mladu ženu beznadno
zaljubljenu u divljega dječaka koji je sazrio u muškarca, a uvijek bi se pojavio kad ga je trebala i
često je spašavao iz nevolja.
Istina, pritom nije uvijek bio nježan. Jednom ju je prilikom svezao visoko u širokoj
krošnji hrasta pa otrčao u šumu da spasi Savannu od čopora divljih pasa od kojih je nekoliko
trenutaka prije spasio Jillian. Privezana za stablo, u strahu za svoju kujicu, tulila je i napinjala se,
ali nije uspjela olabaviti veze. Ostavio ju je tako satima. Ali sigurno kao što se sunce uvijek
uzdizalo i spuštalo, naposljetku se vratio po nju - držeći u naručju ranjenog, ali živog vučjeg hrta.
Odbio je razgovarati o tome kako je spasio kujicu od bijesnoga čopora, ali ona se nije
previše zabrinjavala. Premda je bila iznenađena što Grimm nije imao ni najmanju ranu, s
godinama je naučila očekivati da mu se ništa ne može dogoditi. Grimm je bio njezin junak.
Mogao je sve.
Godinu dana nakon što je upoznala Grimma, u Caithness je kao štićenik stigao Quinn de
Moncreiffe. On i Grimm postali su poput braće, dijeleći svijet pustolovina iz kojega je ona,
nažalost, bila isključena. Bio je to početak kraja njezinih snova.
Jillian je uzdahnula kad je Grimm nestao u dvorcu, a onda se ukočila kad se trenutak
poslije ponovno pojavio sa Zekeom. Sumnjičavo je gledala kako Zeke s povjerenjem daje
Grimmu ruku. Još se dobro sjećala kako je bilo lako svoju dječju ruku ugurati u njegov čvrst
zahvat. Bio je muškarac u čijoj su blizini djeca i žene voljeli biti, premda iz posve različitih
razloga.
Nije bilo sumnje da je u njemu nešto tajnovito. Kao da se uskovitlana crna magla
podignula onoga dana kad se pojavio Grimm Roderick, a nikakva ispitivanja ni podrobno
proučavanje nisu mogli rasvijetliti njegovu tamnu prošlost. Bio je produhovljen čovjek, neobično
svjestan najsitnijih nijansi razgovora ili ophođenja. Kad je bila dijete uvijek je htio znati što točno
osjeća, predviđajući njezine osjećaje i prije nego što je sama znala za njih.
Da bude iskrena prema sebi, jedina okrutna stvar za koju ga je mogla optužiti bile su
godine ravnodušnosti. Nikad nije učinio ništa posebno ružno. Ali one noći kad je otišao, njegovo
ju je odbijanje natjeralo da namjerno otvrdne srce prema njemu.
Gledala ga je kako u naručju njiše Zekea. Što li je to, dovraga, radio? Posjeo ga je na
konja? Zeke nije mogao jahati jer je jedva vidio. Otvorila je usta da ga zazove, ali se zaustavila.
Bez obzira na sve, Grimm nije bio čovjek koji je činio pogreške. Jillian je odlučila pregristi jezik
i vidjeti što će se dalje dogoditi. Zeke je bio razdragan od uzbuđenja i sretniji nego što ga je ikad
vidjela. Oko njih se skupilo nekoliko djece s roditeljima, a Jillian je držala dah. Pođe li Grimmov
plan po zlu, bit će to bolno poniženje za Zekea, poniženje koje će ga dugo pratiti.
Gledala je kako Grimm spušta glavu prema konju; činilo se kao da nemirnome sivom
pastuhu šapće nešto u uho. Jillian je na trenutak umislila da je konj kimnuo kao da razumije što se
od njega traži. Kad je Grimm podignuo Zekea na konjska leđa, prestala je disati. Zeke je
isprva sjedio ukočeno, ali se postupno opustio kad je Grimm poveo konja u širokom krugu oko
dvorišta. Sve je to lijepo i krasno, pomislila je Jillian, ali što će sad Zeke učiniti? Ne može
dovijeka jahati u krug. Kakvog smisla ima staviti dijete na konja kad nikad neće moći jahati
samo?
Brzo je zaključila da mora tome stati na kraj. Grimm očito nije razumio da dječaka nije
dobro učiti da želi stvari koje ne može imati. Trebao je poticati Zekea da čita knjige, da se bavi
sigurnijim stvarima, kao što je to činila Jillian. Nije imalo smisla poticati dijete s
tjelesnim nedostatkom da budalasto iskušava svoje granice i pritom se dovodi u opasnost. Bolje
ga je naučiti da cijeni druge stvari i slijedi dostižne snove. Bez obzira na sve, Zeke je, kao i svako
drugo dijete, mogao poželjeti da jaše - trebalo ga je naučiti da ne može jer je to zbog njegove
slabovidnosti bilo vrlo opasno.
Odmah će Grimma pozvati na odgovornost zbog takve nepromišljenosti, prije nego što se
dogodi nešto loše. U dvorištu se skupio priličan broj promatrača i vidjela je kako roditelji
odmahuju glavama i među sobom šapuću. Obećala je samoj sebi da će problem riješiti hladne
glave i racionalno, ne nudeći promatračima nikakav povod za širenje tračeva. Objasnit će
Grimmu kako valja postupati s malim Zekeom i usto mu pokazati da nije uvijek bezumni idiot.
Brzim je koracima izišla iz tornja i pošla prema dvorištu.
***
Grimm je pustio da konj završi posljednji polagani krug, siguran da će Jillian svakoga
trenutka izjuriti iz dvorca. Znao je da ne bi trebao provoditi vrijeme s njom, ali je ipak namjerno
prvu Zekeovu lekciju jahanja organizirao na mjestu gdje će ga sigurno vidjeti. Samo koji trenutak
prije na jednom je prozoru dvorca zapazio neki pokret i zatim slap zlatne kose. Dok je podizao
Zekea s pastuha, želudac mu se stisnuo od napetog iščekivanja. “Čini mi se da si se naviknuo na
njegov hod, Zeke. To je dobar početak.”
“Lako ga je jahati. Ali kakva je korist od toga kad ga neću moći sam voditi? Nikad ga
neću moći sam jahati.”
“Nikad ne reci nikad, Zeke”, nježno ga je prekorio Grimm. “Onoga trenutka kad kažeš
‘nikad', odlučio si da ne želiš više pokušavati. Umjesto da se brineš o tome što ne možeš učiniti,
pokušaj natjerati um da se pozabavi načinima koji bi ti pomogli da to svladaš. Možda iznenadiš
samoga sebe.”
Zeke je samo trepnuo. “Ali svi mi oduvijek govore da ne mogu jahati.”
“Zašto ti misliš da ne možeš jahati?” rekao je Grimm i spustio dječaka na tlo.
“Jer ne vidim dobro. Mogao bih vam potjerati konja ravno u stijenu!” viknuo je Zeke.
“Moj konj ima oči, dječače. Misliš li da bi ti dopustio da ga natjeraš u stijenu? Occam ne
bi dopustio da ga natjeraš tamo kamo ne želi poći. Vjeruj mi i ja ću ti pokazati da se konj može
naučiti da ti kompenzira vid.”
“Doista mislite da bih jednoga dana mogao jahati bez vaše pomoći?” tiho ga je upitao
Zeke kako promatrači oko njih ne bi zamijetili tračak nade u njegovu glasu i poslije ga zbog toga
ismijavali.
“Da, mislim. I s vremenom ću ti to dokazati.”
“Kakve to ludosti govoriš Zekeu?” javila se Jillian hodajući prema njima.
Grimm se okrenuo prema njoj i s užitkom pogledao njezine rumene obraze i oči sjajne
poput briljanata. “Pođi, Zeke.” Blago je gurnuo dječaka prema dvorcu. “Sutra ćemo nastaviti.”
Zeke se nasmiješio Grimmu, ovlaš bacio pogled na Jillianino lice i brzo se udaljio.
“Učim Zekea jahati.”
“Zašto? Grimme, on ne vidi dobro. Nikad neće moći sam jahati. Samo će se ozlijediti.”
“Nije istina. Dječaku govore da ne može činiti mnogo toga što može. Nekoliko je načina
dresiranja konja. Premda Zeke loše vidi, moj Occam... - Grimm je pokazao na svojega pastuha
koji je njištao - “ima dovoljno dobra osjetila za obojicu.”
“Što si to rekao?” nabrala je čelo kao da ne može vjerovati što je čula.
“Rekao sam da moj konj vidi dovoljno dobro...”
“Čula sam taj dio. Kako si nazvao konja?” pitala je, nesvjesna da joj se glas povisio i da
se gomila oko njih koja se počela razilaziti naglo zaustavila i sad pozorno sluša svaku njezinu
riječ.
Grimm je teško progutao. Nije mislio da će se sjetiti! “Occam”, napeto je rekao.
“Occam? Nazvao si konja Occam?” Svi su muškarci, žene i djeca u donjem dvorištu
zapanjeno zurili u svoju gospodaricu čiji je glas počeo podrhtavati.
Jillian je krenula naprijed i optužujuće mu uperila prst u prsa. “Occam?” ponovila je i
čekala.
Čekala je da kaže nešto pametno, shvatio je Grimm. No trebala je znati bolje jer mu u
njezinoj blizini ništa pametno nije padalo na pamet. S druge strane, Jillian u njegovoj blizini
nikad nije bila smjerna i blaga. Ostanu li još nekoliko minuta zajedno, posvađat će se nasred
dvorišta u Caithnessu, a cijeli će ih prokleti dvor zapanjeno gledati.
Grimm joj je pažljivo promatrao lice, tražeći neki znak koji bi mu ukazao na slabost u
karakteru, nešto za što bi se mogao uhvatiti i iskoristiti to da se obrani od njezinih čari, ali bilo je
to kao da pretražuje more u potrazi za legendarnim tuljanima koji su se mogli preobraziti u ljude.
Nije imala mane. Jaka joj je čeljust odražavala ponosan duh. Bistre su joj oči sjajile istinom.
Napućila je usne i čekala. Punašne i ružičaste. Usne koje će se nježno razmaknuti kad je bude
uzimao, usne kroz koje će joj uvući jezik, usne koje bi se mogle sklopiti oko njegova...
A te su se usne pomicale, a on nije imao ni najmanjega pojma što je govorila jer je opasno
zalutao u seksualnu fantaziju koja je uključivala užareno, napaljeno tijelo, Jillianine usne i
muškarčevu potrebu. Šum krvi koja mu je udarala u ušima očito mu je oduzeo sluh. Mučio se
da razabere što je govorila i kad se napokon pribrao, čuo je posljednjih nekoliko riječi.
“Lagao si! Rekao si da uopće nisi mislio na mene.”
Morao se brzo obraniti. Za njegov je ukus izgledala previše zadovoljna samom sobom. “O
čemu to ponovno kvocaš, mala paunice?” rekao je najnezainteresiranije što je mogao.
“Occam”, pobjedonosno je ponovila.
“Tako se zove moj konj,” razvlačio je riječi, “i što zapravo želiš reći?”
Jillian je oklijevala. Na trenutak joj je u očima vidio bljesak posramljenosti kad se
vjerojatno zapitala je li možda doista zaboravio dan kad je otkrila načelo “Occamove britve” i
zatim ga počela objašnjavati svima u dvorcu. Kako se ne bi sjećao njezina oduševljenja? Kako je
mogao zaboraviti gostujuće plemiće vješte u politici i lovu koje je posve zbunila pametna žena,
djevojčica od samo jedanaest godina? Naravno da se Grimm svega sjećao, posebice kako je bio
vraški ponosan na nju. Htio je glupavim plemićima izbrisati samodopadne osmijehe s lica jer su
Jillianinim roditeljima rekli da joj spale knjige da ne bi pokvarile savršeno dobru ženu i odbile
prosce od nje. Sjećao se. I u spomen na to je konja nazvao Occam.
Occamova britva: najjednostavnija teorija koja odgovara činjenicama najbolje odražava
stvarnost. Pokušaj objasniti ovu teoriju, Jillian - zašto se prema tebi ponašam tako užasno?
Namrštio se. Najjednostavnija teorija koja je objašnjavala njegovo glupo ponašanje u njezinoj
blizini bila je da je beznadno zaljubljen u nju i ako ne bude pažljiv, ona će to kad-tad shvatiti.
Morao je biti hladan, možda i okrutan, jer Jillian je bila inteligentna žena koja će ga lako prozreti
ako ne bude iznimno uvjerljiv. Duboko je udahnuo i očvrsnuo svoju volju.
“Što si ono rekla?” Obrve su mu se zajedljivo podignule. Moćni su se muškarci pod
njegovim podrugljivim i sarkastičnim smrtonosnim pogledom pretvarali u mucave idiote.
Ali ne i njegova Jillian, a to ga je u jednakoj mjeri oduševljavalo kao i zabrinjavalo. Nije
ustuknula, čak se i nagnula bliže njemu, ignorirajući znatiželjne poglede i naćuljene uši
promatrača. Nagnula mu se dovoljno blizu da joj je dah pomilovao njegov vrat i natjerao ga da
poželi svojim usnama prekriti njezine i zrak iz njezinih pluća udahnuti u svoja tako duboko da ga
mora ponovno izdahnuti u njezina. Pogledala ga je duboko u oči i na usnama joj se pojavio
oduševljeni smiješak. “Sjećaš se”, vatreno je prošaptala. “Pitam se što mi još lažeš”, promrmljala
je i u mislima mu se pojavila strašna sumnja da će podvrgnuti njegovo idiotsko ponašanje pravoj
znanstvenoj analizi. A onda će ga razotkriti kao zaljubljenoga glupana.
Šakom joj je obuhvatio zapešće i čvrsto stisnuo prste sve dok nije bio siguran da zna kako
bi ga jednim stiskom mogao slomiti. Namjerno je dopustio da mu oči bijesnu nezemaljskim
pogledom koji su ljudi mrzili. Čak je i Jillian malo ustuknula, pa je znao da je u njegovim očima
nazrela najsitniji djelić berserkerštva. Morala ga se bojati - sam je Bog znao da se bojao samoga
sebe. Iako se Jillian promijenila i odrasla, ništa joj nije mogao ponuditi. Nije imao svoj klan,
obitelj ili dom. “Kad sam otišao iz Caithnessa, zakleo sam se da se nikad neću vratiti. Toga se
sjećam, Jillian.” Pustio joj je ruku. “Nisam se vratio svojevoljno nego zbog davno danog
obećanja. Ako sam svojega konja nazvao riječju koju znaš, od tebe je vrlo bahato da pomisliš
kako to ima ikakve veze s tobom.”
“Oh! Nisam ja bahata...”
“Znaš li zašto nas je tvoj tata doista pozvao ovamo, djevojko?” Grimm ju je hladno
prekinuo.
Jillian je zatvorila usta. I mislila je da bi joj on jedini mogao reći istinu.
“Znaš li? Znam da si prije imala ružnu naviku špijuniranja i sumnjam da si se u
međuvremenu promijenila.”
Izbacila je donju čeljust, kralježnica joj se ukočila i zabacila je ramena omogućivši mu
tako da dobro vidi njezinu bujnu figuru - nešto što se svakako promijenilo otkad ju je posljednji
put vidio. Zagrizla je usnu kako bi spriječila samodopadni smiješak kad mu je pogled naglo pao,
a onda se ponovno naglo podignuo.
Grimm ju je promatrao kamena izraza lica. “Tvoj je tata pozvao nas trojicu da ti
osiguramo muža, derište. Čini se da te tako teško nagovoriti da je morao skupiti trojicu najvećih
škotskih ratnika da te svladaju.” Na trenutak je proučavao njezin nepopustljiv stav i pomalo
odsutan pogled pa prezrivo uzdahnuo. “Imao sam pravo - i dalje prisluškuješ. Uopće nisi
iznenađena. Budući da ti je plan poznat, zašto se jednostavno za promjenu ne počneš ponašati
poput dobre djevojke; potraži Quinna i uvjeri ga da te oženi tako da ja mogu otići i nastaviti sa
životom.“ Želudac mu se stisnuo od tih riječi koje se jedva prislio izgovoriti.
“Želiš da tako učinim?” tiho ga je upitala.
Dugo ju je promatrao. “Da”, naposljetku je rekao. “Želim da tako učiniš.” Provukao je
prste kroz kosu, uhvatio Occama za vođice i počeo ga odvoditi.
Jillian je promatrala kako se udaljava, pa teško proguta slinu. Neće zaplakati. Nikad više
neće proliti suzu zbog ovog čovjeka. Uzdahnula je i okrenula se da pođe prema dvorcu, no iza
sebe je naletjela na Quinnova široka prsa. Gledao ju je tako samilosno da se od njegova pogleda
posve slomila. Kad ju je obujmio, suze su joj ispunile oči. “Koliko si dugo ovdje?” potreseno ga
je pitala.
“Dovoljno dugo”, tiho je odgovorio. “Mene ne treba nagovarati, Jillian”, rekao joj je.
“Volio sam te otkad si bila djevojčica - bila si mi poput sestrice koju sam obožavao. Sad te mogu
voljeti mnogo više nego sestru.”
“Kako me se može voljeti? Ja sam isprazni idiot!”
Quinn se gorko nasmiješio. “Samo za Grimma. Ali, istinu govoreći, uvijek si bila luda za
njim. A kad je riječ o tome što netko može voljeti na tebi: tvoj neukrotivi duh, tvoju pamet, tvoju
znatiželju, glazbu koju sviraš, tvoju ljubav prema djeci. Srce ti je čisto, Jillian, a to se
rijetko nalazi.”
“Oh, Quinne, zašto si uvijek tako dobar prema meni?” Nježno ga je prstima pomilovala
po obrazu, zaobišla ga i sama se uputila prema dvorcu.
 DEVETO POGLAVLJE

“U ČEMU JE, KVRAGU, TVOJ PROBLEM?” PITAO JE QUINN GRABEĆI brzim

koracima u konjušnicu.
Grimm je skidao ular s Occama i pogledao ga preko ramena. “O čemu to govoriš?
Nemam nikakav problem”, odgovorio je, pokazujući konjušaru da ode. “Ja ću se pobrinuti za
konja, dječače. I nemoj ga vezati ovdje. Doveo sam ga samo da ga iščetkam. Nikad ga ne veži.”
Konjušar je kimnuo i brzo otišao.
“Slušaj, McIllioše, baš me briga što te tjera da se prema njoj ponašaš kao takvo kopile”,
rekao je Quinn upotrijebivši Grimmovo pravo ime. “Čak i ne želim znati. Jednostavno prestani.
Ne želim da zbog tebe plače. Dosta si je gnjavio u djetinjstvu. Tada se nisam miješao jer sam
si govorio da je Gavrael McIllioch imao težak život i da mu možda zbog toga treba progledati
kroz prste, ali život ti nije više težak.”
“Kako bi ti to mogao znati?”
Quinn je planuo. “Jer znam što si postao. Jedan si od najpoštovanijih ljudi u Škotskoj.
Više nisi Gavrael McIllioch - sad si glasoviti Grimm Roderick, legenda discipline i samokontrole.
Nekoliko si puta spasio kraljev život. Toliko si bogato nagrađen da vrijediš više od
staroga St. Claira i mene zajedno. Žene ti se bacaju pod noge. Što bi htio više od toga?”
Samo jednu stvar - stvar koju nikad ne mogu imati, turobno je pomislio Grimm. Jillian.
“Kao i obično, imaš pravo, Quinne. Seronja sam i imaš pravo. Zato je oženi.” Grimm mu je
okrenuo leđa i počeo petljati po Occamovu sedlu. Trenutak poslije otresao je Quinnovu ruku
s ramena. “Pusti me na miru, Quinne. Bit ćeš savršen suprug za Jillian, a budući da sam vidio da
ju je Ramsay neki dan poljubio, bolje ti je da požuriš.”
“Ramsay ju je poljubio?” uzviknuo je Quinn. “Je li mu uzvratila poljubac?”
“Da”, s gorčinom u glasu odgovorio je Grimm. “A taj je muškarac pokvario već previše
nevinih djevojaka, pa nam učini obojici uslugu i ponudi joj čim prije sebe da je spasiš od njega.”
“Već sam to učinio”, tiho je rekao Quinn.
Grimm se naglo okrenuo. “Već si to učinio? Kad? Što je rekla?”
Quinn se premještao s noge na nogu. “Pa, nisam je baš izravno zaprosio, ali sam joj jasno
dao do znanja kakve su mi namjere.”
Grimm je upitno izvio jednu obrvu i čekao.
Quinn se bacio na hrpu sijena i oslonivši se na laktove zavalio se na leđa. Razdražljivo je
s lica otpuhnuo uvojak kose. “Ona misli da je zaljubljena u tebe, Grimme. Oduvijek je mislila da
je zaljubljena u tebe, još otkad je bila djevojčica. Zašto joj napokon ne kažeš istinu? Reci joj tko
si zapravo. Pusti je da sama odluči jesi li dovoljno dobar za nju. Ti si nasljednik poglavara klana -
ako se ikad vratiš kući i položiš pravo na to. Gibraltar zna tko si i pozvao te kao jednog od
kandidata za njezinu ruku. Očito smatra da si dovoljno dobar za nju. Možda si ti jedini koji
ne misli tako.”
“A možda me pozvao samo da u usporedbi sa mnom vas dvojica izgledate dobro. U
usporedbi s dječakom-zvijeri. Sjećaš li se da me Jillian zvala tako?” Zakolutao je očima. “U
usporedbi sa zvijeri zgodni plemić postaje još privlačniji. Jillian ne može biti zainteresirana za
mene. Jillian ni ne zna da imam plemićki naslov. Za nju sam nitko i ništa. A i mislio sam da je ti
želiš, Quinne.” Grimm se ponovno okrenuo svome konju i počeo mu dugim, jednolikim potezima
četkati bok.
“Želim je. Bio bih ponosan da mi Jillian bude žena. Svaki bi muškarac...”
 “Voliš li je?”
Quinn je podignuo jednu obrvu i znatiželjno ga gledao. “Naravno da je volim.”
“Ne, da li je doista voliš? Osjećaš li se zbog nje kao da goriš iznutra?” Grimm ga je
pomno promatrao.
Quinn je trepnuo. “Ne znam kako to misliš, Grimme.”
Grimm je zagunđao. “Nisam ni očekivao”, promrmljao je. “Ah, dovraga, uvalili smo se u
gadnu kašu.” Quinn je nestrpljivo izdahnuo i zavalio se u mirisavo sijeno. U njemu je pronašao
stabljiku djeteline i zamišljeno je počeo grickati. “Ja želim nju. Ona želi tebe. A ti si mi
najbliži prijatelj. Jedina nepoznanica u svemu tome je što ti želiš.”
“Prije svega, iskreno sumnjam da ona želi mene, Quinne. Ako i jest tako, to su ostaci
dječje zaluđenosti od koje ću je, budi siguran, osloboditi. Drugo, nije važno što ja želim.” Grimm
je iz sporrana izvadio jabuku i ponudio je Occamu.
“Kako misliš da nije važno? Naravno da je važno”, namrštio se Quinn.
“Ono što ja želim najmanje je važno u ovoj stvari, Quinne. Ja sam berserker”, ravnodušno
mu je odgovorio Grimm.
“Pa? Pogledaj što ti je to donijelo. Većina muškaraca prodala bi dušu da budu berserkeri.”
“Stvarno su budale ako bi to učinili. A i mnogo je toga što dolazi u paketu s kletvom, a što
ne znaš.”
“Za tebe se to pokazalo pravom blagodati. Gotovo si nepobjediv. Recimo, sjećam se
onoga kod Killarnieja...”
“Ne želim razgovarati o Killarnieju...”
“Pobio si pola prokletih...”
“Začepi!” Grimm je naglo okrenuo glavu. “Ne želim razgovarati o ubijanju. Čini se da je
to jedino za što sam dobar. Usprkos toj smiješnoj legendi o mojoj samokontroli, postoji dio mene
koji ne mogu nadzirati, De Moncreiffe. Ne mogu kontrolirati bijes. Nikad to nisam
mogao”, iskreno je priznao. “Kad me obuzme, izgubim sjećanje. Izgubim pojam o vremenu. Dok
ubijam, nemam pojma što radim, a kad sve završi, drugi mi moraju reći što sam učinio. Znaš da
je tako. I ti si mi nekoliko puta morao reći što sam učinio.”
“Što želiš reći, Grimme?”
“Da je moraš oženiti ma što ja osjećao jer ja nikad ne mogu biti s Jillian St. Clair. Znao
sam to prije, a znam i danas. Nikad se neću oženiti. Ništa se nije promijenilo. Ja se nisam mogao
promijeniti.”
”Ti je voliš.” Quinn se uspravio na hrpi sijena i pomno proučavao Grimmovo lice. “Svim
srcem. Zato se uporno trudiš da te zamrzi.”
Grimm se okrenuo prema njemu. “Nikad ti nisam rekao kako je umrla moja majka, je li
tako, De Moncreiffe?”
Quinn je ustao i otresao sijeno s kilta. “Mislio sam da je poginula u masakru u Tuluthu.”
Grimm je naslonio glavu na Occamov baršunasti obraz i duboko udahnuo umirujući miris
konja i kože. “Ne. Jolyn McIllioch umrla je ranije tog istog jutra, prije nego što su McKaneovi
uopće stigli.” Sve je to izgovorio posve ravnodušno. “Moj ju je otac ubio u nastupu bijesa.
Dakle, ne samo da sam toga dana učinio strahovitu glupost i zazvao berserkera, nego sam i
naslijedio ludilo od oca.”
“Ne vjerujem ti, Grimme”, bez razmišljanja mu je odgovorio Quinn. “Ti se jedan od
najlogičnijih i najracionalnijih ljudi koje znam.”
Grimm je nestrpljivo odmahnuo rukom. “Tako mi je i otac rekao one noći kad sam otišao
iz Tulutha. Čak i kad bih si dopustio da tako što pomislim, čak i kad bih sam sebe uspio uvjeriti
da nisam naslijedio duševnu bolest, ipak sam i dalje berserker. Zar ne razumiješ, Quinne,
da prema drevnom zakonu nas ‘poganske štovatelje Odina' treba protjerati? Izagnati, izopćiti i,
ako je moguće, ubiti. Pola zemlje zna da berserkeri postoje i nastoje nas angažirati, druga
polovica odbija vjerovati u naše postojanje, ali nas ipak pokušava uništiti. Gibraltar je očito
poludio kad me pozvao ovamo - ni u kojem me slučaju nije mogao ozbiljno smatrati kandidatom
za ruku svoje kćeri! Čak i kad bih svim srcem želio Jillian odvesti pred oltar, što bih joj mogao
ponuditi? Život poput ovoga? I to sve pod pretpostavkom da od rođenja nisam poremećena uma.”
“Nisi poremećen. Ne znam kako si nadošao na tako suludu ideju da s tobom nešto nije u
redu zato što ti je otac ubio majku. Uostalom, nitko osim mene, Gibraltara i Elizabeth ne zna tko
si doista”, prosvjedovao je Quinn.
“I Hatchard”, nadopunio ga je Grimm. I Jastreb i Adrienne, podsjetio se.
“Dobro, dakle nas četvero. Nitko te od nas nikad ne bi izdao. Za ostatak svijeta ti si
Grimm Roderick, legendarni kraljev tjelohranitelj. Ali pustimo sve to nastranu, ne vidim zašto bi
ti bio problem priznati tko si zapravo. Mnogo se toga promijenilo od masakra u Tuluthu. A iako
se neki još boje berserkera, većina ih iznimno poštuje. Ti si jedan od najmoćnijih ratnika koje je
Alba 2 ikad dala, a znaš koliko mi Škoti obožavamo svoje legende. Starješine kruga kažu da se
samo Škoti najčistije i najčasnije krvi mogu nazivati berserker ima.”
“McKaneovi nas još progone”, protisnuo je Grimm. “McKaneovi su oduvijek progonili
svakoga za koga su sumnjali da je berserker. Ljubomorni su. Svaki trenutak troše na ratničku
obuku, a ipak se ne mogu mjeriti s berserkerom. Zato ih napokon pobijedi i završi s time. Nije ti
više četrnaest godina. Vidio sam te u bitki. Podigni vojsku. Dovraga, ja ću se boriti za tebe! Znam
desetke onih koji bi to smjesta učinili. Vrati se kući i uzmi ono što ti pripada rođenjem...”
“Moj dar naslijeđenoga ludila?”
“Položaj poglavara klana, idiote!”
“S tim u vezi mogao bi postojati mali problem”, ogorčeno je rekao Grimm. “Moj ludi otac
ubojica toliko je nepristojan da još nije otišao s ovoga svijeta.”
“Molim?” Quinn je ostao bez riječi. Nekoliko je puta zatresao glavom i namrštio se.
“Kriste! Kako sam mogao živjeti sve ove godine misleći da te poznajem, a sad vidim da ne znam
živo ništa o tebi? Rekao si mi da ti je otac mrtav.”
Činilo se kao da mu u posljednje vrijeme svi bliski prijatelji govore isto, a on nije bio
čovjek koji bi lagao. “Dugo sam mislio da je mrtav.” Grimm je nestrpljivom rukom prošao kroz
kosu. “Nikad se neću vratiti kući, Quinne, a neke stvari o tome što znači biti berserker ne
možeš razumjeti. Ne mogu biti intiman sa ženom a da ona ne shvati da nisam normalan. I što da
učinim? Da kažem toj sretnici da sam jedna od tih okrutnih krvoločnih zvijeri koje su kroz
stoljeća dospjele na tako zao glas? Da joj kažem kako ne mogu vidjeti krv a da ne
izgubim kontrolu nad sobom? Da joj kažem da ako mi oči ikad zasvijetle pobjegne od mene
koliko je noge nose jer se zna da se berserkeri bez razlike okreću i protiv neprijatelja i protiv
prijatelja?”
“Nijednom se nisi okrenuo protiv mene!” obrecnuo se Quinn. “A bio sam kraj tebe mnogo
puta kad se to dogodilo!”
Grimm je zatresao glavom. “Oženi je, Quinne. Za ime Božje! Oženi je i oslobodi me! ”
Grubo je opsovao i naslonio glavu na svojega pastuha.
“Doista misliš da će biti tako?” ljutito je upitao Quinn. “Hoće li to osloboditi ikoga od
nas, Grimme?”
Jillian je šetala po vrhu zidina, slabo osvijetljenim prolazom iza prsobrana, duboko
udišući zrak u sumrak. Suton joj je bio omiljeni dio dana, vrijeme kad je nebo tamnilo u

2
Škotska
apsolutno crnilo koje su narušavali samo Mjesec i hladne bijele zvijezde iznad Caithnessa.
Zastala je i rukama se naslonila na prsobran. Povjetarac je nosio miris ruža i cvjetova kozje krvi.
Duboko je udahnula. Još joj je jedan miris pobudio osjetila i nagnula je glavu. Bogat i mirisan:
koža, sapun i muškarac.
Grimm.
Polako se okrenula i ugledala ga. Stajao je na krovu iza nje, duboko u sjeni zidina, i
promatrao je pogledom koji nije mogla pročitati. Nije čula ni najmanji zvuk dok joj se
približavao, čak ni najtiše šuštanje odjeće, ni struganje njegovih čizama po kamenu. Kao da je
građen od noćnoga zraka i do njezina je osamljena položaja stigao nošen vjetrom.
“Hoćeš li se udati?” pitao ju je bez ikakva uvoda.
Jillian je glasno udahnula. Sjene su mu skrivale lice i samo mu je zraka Mjesečeve
svjetlosti osvjetljavala žarke oči. Koliko je dugo stajao tamo? Je li na kraju rečenice bilo
neizgovoreno “za mene”? “Što to pitaš?” rekla je bez daha.
Glas mu je bio ravnodušan. “Quinn bi ti bio dobar muž.”
“Quinn?”
“Da. Plav je poput tebe, djevojko. Ljubazan je, nježan i bogat. Njegova bi te obitelj
obožavala.”
“A što je s tvojom?” Nije mogla vjerovati da se to usudila pitati.
“Kako to misliš, što je s mojom?”
Bi li me tvoja obitelj obožavala? “Kakva je tvoja obitelj?” Pogled mu je bio kao od leda.
“Ja nemam obitelji.”
“Baš nikoga?” namrštila se Jillian. Sigurno je negdje imao neku rodbinu.
“Ništa ne znaš o meni, djevojko”, tiho ju je podsjetio.
“Pa, kad ti već uporno guraš nos u moj život, mislim da imam pravo i ja tebi postaviti
nekoliko pitanja.” Jillian je uprla pogled u njega, ali bilo je previše mračno da bi mu dobro
vidjela lice. Kako se mogao tako stopiti s noći?
“Prestat ću zabadati nos u tvoj život. A i tako ga zabadam samo kad mi se čini da ćeš se
uvaliti u kakvu nevolju.”
“Ne uvaljujem se baš stalno u nevolje, Grimme.”
“Onda” - nestrpljivo je odmahnuo rukom - “kad ćeš se udati za njega?”
“Za koga?” pitala je nervozno gužvajući nabore svoje haljine. Oblak je prošao preko
Mjeseca i na trenutak uopće nije vidjela Grimma.
Njegov je sablasno bestjelesan glas zvučao pomalo prijekorno. “Pokušaj pratiti razgovor,
djevojko, govorim o Quinnu.”
“Odinove mu palice...”
“Koplja”, ispravio ju je pomalo zabavljen.
“Neću se udati za Quinna!” gnjevno je obavijestila taman kut bedema.
“Nećeš onda valjda za Ramsayja?” Glas mu se opasno produbio. “Ili se tako dobro ljubi
da te već uspio pridobiti?” Jillian je duboko udahnula. Ispustila je dah i zatvorila oči
suzdržavajući se da ne plane.
“Djevojko, moraš se udati za jednoga od njih. Tvoj otac to zahtijeva”, tiho je rekao.
Otvorila je oči. Slava svim svecima, oblaci su se razišli i sad mu je ponovno mogla nazreti
siluetu. U toj je sjeni bio čovjek od krvi i mesa, a ne neka legendarna zvijer. “I ti si jedan od
momaka koje je tata pozvao, što bi značilo da mogu odabrati i tebe, zar ne?”
Odmahnuo je glavom, a ona je to vidjela samo kao naznaku gibanja u tami. “Nikad to
nemoj učiniti, Jillian. Ne mogu ti ništa ponuditi osim života u paklu.”
“Možda i misliš tako, ali možda nemaš pravo. Možda bi, ako se prestaneš
samosažalijevati, stvari vidio u posve dručijem svjetlu.”
“Ne sažalijevam se...”
“Ha! Do grla si u tome, Roderiče. Rijetko ti se to lijepo lice ozari smiješkom, a čim to
shvatiš, brzo ga ukloniš. Znaš li što je tvoj problem?”
“Ne. Ali nekako osjećam da ćeš mi ti reći, paunice.”
“Kako si pametan, Roderiče. Zbog toga bih se trebala osjećati dovoljno glupom da
zašutim. Pa, uzalud ti trud jer se ja i tako u tvojoj blizini uvijek osjećam glupom, a možda se i
ponašam tako. Mislim da je tvoj problem to što se bojiš.”
Grimm se nemarno naslonio na kamene zidine s izrazom lica koji je nametao zaključak da
je riječ o muškarcu koji nikad o strahu nije razmišljao dovoljno dugo da bi ga uvrstio u svoj
rječnik.
“Znaš li čega se bojiš?” hrabro ga je nastavila pritiskati. “Uzimajući u obzir da nisam ni
znao da se bojim, čini mi se da znaš bolje od mene”, narugao joj se.
“Bojiš se da možda imaš osjećaje”, pobjedonosno je izjavila. “Ah, ne bojim se ja osjećaja,
djevojko”, rekao je dubokim glasom prepunim senzualnih obećanja. “Sve, naravno, ovisi o vrsti
osjećaja...”
Jillian se stresla. “Ne pokušavaj promijeniti temu...”
“A ako je osjećaj ispod mojega struka...”
“Prelazeći na diskusiju o tvojim razvratnim...”
“Onda mi ni najmanje ne smeta.”
“I perverznim muškim potrebama...”
“Perverznim muškim potrebama?” ponovio je i suspregnuo smijeh kojim je začinio te
riječi.
Jillian se ugrizla za usnu. U njegovoj bi blizini uvijek rekla previše jer ju je imao naviku
nadglasavati, na što bi ona uvijek izgubila glavu.
“Tema o kojoj razgovaramo su osjećaji - oni plemeniti”, oštro mu je odgovorila.
“A ti misliš da se plemeniti i neplemeniti međusobno isključuju?” podbadao ju je Grimm.
Je li to rekla? pitala se. Svih mu svetaca, ovaj joj je muškarac um pretvarao u kašu. “O
čemu to pričaš?”
“O osjećajima i osjećajima, Jillian. Misliš li da se međusobno isključuju?
Jillian je nekoliko trenutaka razmišljala o njegovu pitanju.
“Nisam po tom pitanju imala mnogo iskustva, ali nagađala bih da su češći u muškaraca
nego u žena”, naposljetku je rekla.
“Ali ne u svih muškaraca, Jillian.” Zastao je i onda dodao: “Koliko si doista imala
iskustva?”
“Što sam ono htjela reći?” razdraženo je pitala pretvarajući se da nije čula njegovo
posljednje pitanje.
Nasmijao se. Svih mu svetaca, nasmijao se! Bio je to pravi nepotisnuti smijeh - duboko
rezonantan, bogat i topao. Stresla se jer ga je bljesak bijelih zuba učinio tako lijepim da je htjela
vrisnuti zbog nepravde što je tako škrto dijelio tu ljepotu.
“Nadao sam se da ćeš mi to reći, Jillian.”
“Roderiče, razgovori s tobom nikad ne idu u smjeru u kojem ja mislim da idu.”
“Barem ti nikad nije dosadno. I to valjda vrijedi nešto.”
Jillian je frustrirano izbacila zrak iz pluća. Rekao je istinu. Bila je ushićena, radosna,
senzualno probuđena - ali nikad, baš nikad joj nije bilo dosadno.
“Misliš li ti da su međusobno isključivi?” usudila ga se upitati.
“Što?” ravnodušno je odgovorio.
 “Osjećaji i osjećaji.”
Grimm si je nemirno povlačio tamnu kosu. “Pretpostavljam da nisam sreo ženu koja bi u
meni pobudila osjećaje a da i ja isto osjećam za nju.”
Ja bih mogla, znam da bih to mogla! samo što nije povikala. “Ali onu drugu vrstu osjećaja
imaš prilično često, zar ne?” drsko mu je uzvratila.
“Često koliko mogu.”
“Ponovno ti s tom tvojom kosom. Zašto stalno prolaziš prstima kroz nju?” Kad joj nije
odgovorio, djetinjasto mu je rekla: “Mrzim te, Roderiče.” I požalila je čim je to izrekla. Ponosila
se time što je inteligentna žena, ali u Grimmovoj bi se blizini pretvorila u sitničavo dijete.
Namjerava li se nadmetati s njim, morat će iz sebe izvući nešto mnogo učinkovitije od
djetinjastog odgovora.
“Ne mrziš me, djevojko.” Promrmljao je grubu psovku i stupio korak naprijed, nestrpljivo
izišavši iz sjene. “To je treći put da mi to kažeš i već mi je prokleto dosta.”
Držala je dah dok joj se približavao zureći u nju napeta lica. “Htjela bi me mrziti, Jillian
St. Clair, i Bog zna da bi me trebala mrziti, ali zapravo ti i ne uspijeva, zar ne? Znam jer sam te
pogledao u oči, Jillian, i tamo gdje bi da me doista mrziš trebalo biti jedno veliko ništa vidim
užarenu znatiželju.”
Okrenuo se u vrtlogu sjena i sišao sa zidina, krećući se elegantno poput vuka. Na dnu
stubišta zastao je okružen mjesečinom i zabacio glavu. Blijedi mu je Mjesec istaknuo ogorčenje
na licu. “Nikad mi više nemoj to reći, Jillian. Ozbiljno to mislim - upozoravam te. Nikad više.”
Kamenčići su škripali pod njegovim čizmama dok je nestajao u vrtu, tješeći je spoznajom
da je ipak s ovoga svijeta.
Dugo pošto je otišao razmišljala je o njegovim riječima, sama uz prsobran na pozadini
uznemirenoga neba. Tri ju je puta zazvao imenom - ne derištem ili djevojkom, nego Jillian. I
premda je posljednje riječi izgovorio bez trunke emocija, u očima mu je - osim ako je mjesečina
nije zavarala - nazrela tračak boli.
Što je duže o tome razmišljala, bila je sve sigurnija. Logika je nalagala da se ljubav i
mržnja mogu skrivati pod istom krinkom. Trebalo je samo skinuti masku i vidjeti koji osjećaj
zapravo upravlja tim muškarcem. Tračak razumijevanja probio se kroz tamu koja ju je
okruživala.
Slijedi svoje srce, savjetovala ju je majka stotine puta. Srce govori jasno čak i kad um
ustraje na suprotnome.
“Mama, nedostaješ mi”, prošaptala je Jillian dok se posljednja mrlja purpurnog sumraka
stapala s crnim obzorom.
Ali premda je bila daleko od nje, snaga Elizabeth St. Clair bila je u njoj, tekla joj je
žilama. Bila je i Sacheron i St. Clair - stvarno impresivna kombinacija.
Rekao je da je ravnodušan prema njoj? Došlo je vrijeme da provjeri kako doista stoje
stvari.
 DESETO POGLAVLJE

“PA, TO BI, ONDA, BILO TO - OTIŠLI SU”, PROMRMLJAO JE HATCHARD

gledajući kako jahači odlaze. Prstima je prošao kroz kratku crvenu bradu. S Kailey je stajao na
ulaznom stubištu Caithnessa i promatrao kako tri konja nestaju niz zavojitu cestu u oblacima
prašine.
“Zašto su morali otići u Durrkesh?” razdražljivo je pitala Kaley. “Ako su išli u lov na
suknje, mogli su poći u naše selo.” Mahnula je prema naselju blizu zaštitničkih zidina Caithnessa
koje se širilo u dolinu dalje od njih.
Hatchard joj je dobacio otrovan pogled. “Možda će to jako šokirati vašu... recimo to
tako... uslužnu narav, ali ne misle svi muškarci stalno na suknje, gospođo Twillow.”
“Nemoj ti meni ‘gospođo Twillow', Remmy”, odbrusila mu je. “Ne vjerujem da si gotovo
četrdeset godina živio a da si nisi priuštio pokoju suknju. Ali moram reći da se jako čudim da su
otišli u lov na suknje kad su ovamo pozvani zbog Jillian.”
“Kaley, kad bi me samo na trenutak poslušala možda bi shvatila što ti pokušavam reći.
Otišli su u Durrkesh jer je Ramsay predložio da odu -ali ne u lov na suknje, nego da kupe stvari
kojih ima samo u gradu. Rekla si mi da nam je ponestalo papra i cimeta, a to nećeš pronaći kod
nas.” Rukom je pokazao na selo i na nekoliko trenutaka zašutio kako bi svojim riječima dao
težinu i zatim dodao: “Također sam čuo da se ove godine na gradskom sajmu može kupiti
šafran.”
“Šafran! Hvala nebesima, šafrana nemamo od proljeća.”
“I nisi mi ni na trenutak dopustila da to zaboravim”, sarkastično je odvratio Hatchard.
“Radim što mogu da pomognem sjećanju staroga čovjeka”, zadirkivala ga je Kaley. “I
ispravi me ako se varam, ali ne šalješ li obično svoje momke po te stvari?”
“Kad sam vidio koliko se Quinn namjerio da Jillian kupi nešto elegantno, nikako ga nisam
mogao zaustaviti. I čini mi se da je Grimm pošao s njima samo da ne ostane sam s Jillian”, dodao
je Hatchard.
Kaley su zasvjetlucale oči i pljesnula je rukama. “Dar za Jillian. Dakle, bit će Jillian de
Moncreiffe, zar ne? Lijepo ime za lijepu djevojku, moram reći. A to bi je i zadržalo blizu u
Nizini.”
Hatchard je vratio zamišljen pogled na cestu koja je vijugala dolinom. Gledao je kako
posljednji jahač zamiče iza zavoja, pa pucnuo jezikom. “Ne bih bio baš tako siguran, Kaley”,
promrmljao je.
“A što bi trebala značiti ta zagonetna primjedba?” namrštila se Kaley.
“Samo to da je po mojoj procjeni naša djevojka oduvijek vidjela samo Grimma.”
“Grimm Roderick je najgori muškarac za nju!” uskliknula je Kaley.
Hatchard je znatiželjno pogledao putenu sluškinju. “Zašto to kažeš?”
Kaleyina ruka poletjela je prema licu i počela se njome hladiti. “Postoje muškarci koje
žene žele i postoje muškarci za koje se žene udaju. Roderick nije od vrste za koju se žene udaju.”
“A zašto nije?” začuđeno ju je upitao Hatchard.
“Opasan je”, dahnula je Kaley. “Jako opasan za Jillian.”
“Misliš da bi joj na neki način mogao nauditi?” Hatchard se napeo, spreman upustiti se u
bitku ako zatreba.
“A da to i ne namjerava, Remmy”, uzdahnula je Kaley.
 ***
“Kamo su otišli? I na koliko dugo, kažeš?” pitala je Jillian čela nabrana od ozlojeđenosti.
“U Durrkesh, gospo”, odgovorio joj je Hatchard. “Pretpostavljam da će se vratiti za malo
manje od tjedna.”
Jillian je razdraženo gladila nabore svoje haljine. “Jutros sam odjenula haljinu, Kaley -
lijepu haljinu”, požalila se. “Čak sam se spremala u njoj odjahati u selo, a ne u tatinu tartanu.
Usto znaš koliko mrzim jahati u haljini.”
“Doista izgledaš krasno”, potvrdila joj je Kaley.
“Izgledam krasno, ali za koga? Svi su me moji udvarači napustili.”
Hatchard je promuklo pročistio grlo. “Pitam se niste li se možda nadali posebno svidjeti
jednome od njih?”
Jillian se okrenula prema njemu i optužujući ga pogledala. “Je li ti moj tata naložio da me
špijuniraš, Hatcharde? Vjerojatno mu šalješ tjedna izvješća! E pa, špijo, neću ti reći ništa.”
Hatchard je bio toliko ljubazan da se prisili da izgleda posramljeno. “Ne šaljem mu
izvješća. Samo sam se brinuo za vašu dobrobit.”
“Možeš se brinuti za dobrobit nekoga drugoga. Dovoljno sam stara i brinem se dovoljno
za nas oboje.”
“Jillian,” ukorila ju je Kaley, “mrzovolja ti ne pristaje. Hatchard jednostavno izražava
svoju zabrinutost.”
“Mislim da mi mrzovolja godi. Zar ne mogu za promjenu biti takva?” Na trenutak je
razmišljala i čelo joj se ponovno nabralo. “Čekaj malo”, zamišljeno je rekla. “Durrkesh, rekao si?
U ovo doba godine imaju odličan sajam... posljednji put kad sam bila s mamom i tatom odsjeli
smo u divnome malom svratištu - zvalo se Crna čizma, zar ne, Kaley?”
Kaley je kimnula. “Dok je tvoj brat Edmund bio živ, često ste odlazili u grad.“
Jillianinim je licem preletjela sjena.
Kaley je ustuknula. “Žao mi je Jillian, nisam to trebala spominjati.”
“Znam.” Jillian je duboko udahnula. “Kaley, počni nas pakirati. Poželjela sam se sajma, a
nema boljega trenutka od ovoga, zar ne? Hatcharde, pripremi konje. Dosta mi je sjedenja dok
život prolazi kraj mene. Vrijeme je da ga uhvatim za uzde.”
“Ovo mi ne sluti na dobro, gospođo Twillow”, rekao je Hatchard Kaley dok je Jillian
žurno odlazila od njih.
“I žena se ima pravo zabaviti, baš kao i muškarac. A ona usto lovi muža. Mi sad samo
moramo upregnuti snage i pobrinuti se da odabere pravoga”, odgovorila mu je Kaley i pošla za
Jillian, njišući oblim kukovima tako da je Hatcharda podsjetila na davno zaboravljenu i
vrlo nepristojnu pjesmicu.
Glasno je uzdahnuo i krenuo prema konjušnici.
Streha Crne čizme opasno se nagnula, ali sobe koje je uspio dobiti Grimm bile su na
drugome katu, a ne na vrhu, što je značilo da su bile prilično sigurne od potopa koji je počeo na
polovici njihova puta.
Zastavši pred otvorenim vratima svratišta, Grimm je objema šakama stisnuo košulju i
iscijedio je. Voda mu je procurila kroz prste i glasno pljusnula na veliku kamenu ploču pred
vratima.
Na grad se spuštala teška, uskovitlana magla. Za četvrt sata bit će tako gusta da se kroz
nju neće moći vidjeti ni prsta; stigli su baš na vrijeme da izbjegnu najgore. Grimm je ostavio
konja u malome dvorištu oblika slova U iza svratišta gdje se istrošena nadstrešnica opasno
ljuljala s nagnutoga krova. Occam će biti dovoljno zaštićen, pod uvjetom da ga ne odnese
poplava.
 Prije nego što je ušao u svratiste Grimm je rukom otresao kapljice vode sa svojega
tartana. Svaka vješta tkalja tkaninu bi satkala tako gusto da gotovo i nije propuštala vodu, a tkalje
iz Dalkeitha bile su među najcjenjenijima u svojemu poslu. Otkopčao je dugu vunenu tkaninu
i prebacio je preko ramena. Quinn i Ramsay već su stajali kraj vatre, grijali na njoj ruke i sušili
čizme.
“Bome gadno nevrijeme, je li tako, momci?” Gostioničar ih je veselo pozvao da se presele
u krčmu s druge strane zajedničkih vrata. “Naložio sam vatru jednako toplu kao što je i ta, a
imam i odlično pivo da vas malo zagrije, pa nemojte gubiti vrijeme. Zovem se Mac”, dodao je i
prijateljski kimnuo glavom. “Dođite malo.”
Grimm je pogledao Quinna koji je samo slegnuo ramenima. Lice mu je govorilo da
večeras i tako nemaju što raditi osim piti. Tri su se muškarca pognula da prođu kroz niska vrata
koja su blagovaonicu odvajala od krčme i smjestila se na tri trošna drvena stolca za stolom kraj
ognjišta.
“Večeras je prilično pusto pa bih vam se mogao pridružiti na piću. Po ovakvu pljusku
neće biti mnogo gostiju.” Krčmar je nesigurnim koracima polako otišao do bara, pa se vratio do
njihova stola i širokim pokretima pred njih stavio bocu viskija i četiri velike čaše.
“Vani je baš ružno, zar ne? A kamo ste namjerili?” pitao ih je i teško se srušio na stolac.
“Ne obazirite se na moju nogu, čini mi se da je drvo omekšalo”, dodao je primičući još jedan
stolac. Uhvatio je drvenu nogu za članak i spustio je na prečku stolca. “Za vlažna me vremena
često boli. A u ovoj prokletoj zemlji to znači stalno, nije li tako? Sumorno mjesto, ali što ću kad
ga volim. Jeste li ikad bili izvan Albe, momci?”
Grimm je pogledao Quinna koji je doslovce zurio u krčmara, a na licu mu se vidjela
mješavina zadovoljstva i razdraženosti. Grimm je znao da se obojica pitaju hoće li mali usamljeni
krčmar ikad zašutjeti.
Čekala ih je duga noć.
***
Nekoliko sati poslije kiša još nije prestala i Grimm je pod izlikom da mora obići Occama
pobjegao iz zadimljene krčme i od Macova neprestanoga brbljanja. Opsjednut istim nemirom koji
ga je morio u Dalkeithu, teško je mogao mirno sjediti više od nekoliko sati. Išuljao se u stražnje
dvorište svratišta i pitao se što u tom trenutku radi Jillian. Smiješak mu je razvukao usta
zamišljajući je kako ljutito hoda po dvorcu i zabacuje svoju prekrasnu kosu, sva izvan sebe jer su
je ostavili samu. Jillian je mrzila kad nije mogla sudjelovati u svemu što su činili “momci”.
Ali ovo je bilo s najboljom namjerom, što će i shvatiti kad se Quinn vrati sa svojim darom
i formalno zatraži njezinu ruku. Grimm je jedva mogao pogledati Quinna a da ne pomisli da će
njih dvoje biti savršen par i napraviti savršenu djecu zlatne kose, aristokratskih crta lica i
bez ikakva traga nasljedna ludila. Potaknut će njihovo spajanje i možda će se tako na neki način
iskupiti, razmišljao je, iako bi mu se od pomisli na Jillian u krevetu s Quinnom želudac bolno
zgrčio.
“Odlazi iz moje kuhinje i ne vraćaj se, štakorski okote.” Vrata na udaljenoj strani dvorišta
naglo su se otvorila. Dijete je na sve četiri izletjelo u noć i palo u blato.
Grimm je dobro pogledao muškarca širokih ramena koji je gotovo ispunjavao cijela vrata.
Bio je to velik, gojazan muškarac za dlaku niži od dva metra, kratko ošišane kovrčave smeđe
kose. Na licu su mu od napora ili od bijesa izbile crvene pjege, najvjerojatnije zbog
obojega, pomislio je Grimm. U ruci je imao širok mesarski nož koji je mutno zasvjetlucao na
svjetlosti.
Dječak se pokušavao podići na koljena, ali se okliznuo u blatu. Prljavim si je prstima
razmazao blato po obrazu. “Ali Bannion nam uvijek daje ostatke. Molim vas, gospodine, moramo
jesti!”
“Ja nisam Bannion, bezobrazno štene! Bannion više ne radi ovdje, a nije ni čudo ako je
davao hranu takvima poput tebe. Sad sam ja mesar.” Muškarac je pljusnuo dječaka takvom
snagom da se srušio u blato na bok i ošamućeno zatresao glavom. “Misliš li da ćemo takvima
davati ostatke? Možeš istrunuti u jarku, kaže ti Robbie MacAuley. Ja ne očekujem da me itko
nahrani. Upravo takvi štakori poput tebe postaju lopovi i ubojice poštenih, marljivih ljudi.” Mesar
je izišao na kišu, podignuo dječaka za ovratnik i dobro ga protresao. Kad je dječak počeo plakati,
mesar ga je mesnatom rukom udario po licu.
“Pusti ga”, tiho se javio Grimm.
“Što?” Muškarac se iznenađeno osvrnuo. Na crvenome mu se licu vidio prkos, a kad je
ugledao Grimma, djelomice skrivenog u sjeni, prijeteći se uspravio, jednom rukom još držeći
dječaka u zraku. “Zašto mi se pačaš u poslove? Ne miješaj se. Nisam te pitao za mišljenje i
ne zanima me. Uhvatio sam ovo štene kako krade moju hranu...”
“Ne! Nisam krao! Bannion nam daje ostatke.”
Mesar je nadlanicom udario momčića po licu i iz nosa mu je potekla krv.
U sjeni nadstrešnice Grimm je kao paraliziran promatrao krvavo dijete. Počela su mu
navirati sjećanja - srebrnasti bljesak oštrice, prevrtanje plavih kovrča i haljina natopljena krvlju,
stupovi dima... Počeo se dizati neprirodan vjetar i osjetio je kako mu se tijelo mijenja iznutra, sve
dok ga nije posve obuzeo silan bijes. Posve nesvjestan sebe, Grimm je skočio na mesara i
pritisnuo ga o kameni zid.
“Prokleti kurvin sine.” Grimm je stisnuo ruke oko mesareva dušnika. “Djetetu je potrebna
hrana. Kad te pustim, otići ćeš u kuhinju i spakirati mu košaru najboljega mesa koje imaš i zatim
ćeš...”
“Neću to učiniti!” uspio je izgovoriti mesar. Izvio se u Grimmovu zahvatu i naslijepo
nožem zadao udarac. Kad mu je oštrica ušla u tijelo, Grimmova se ruka malo opustila, a mesar je
naglo udahnuo zrak. “Eto ti, kopile”, povikao je hrapavim glasom. “Nitko se ne
suprotstavlja Robbieju MacAuleyju. To će te naučiti.” Odgurnuo je Grimma objema rukama i
usput okrenuo nož.
Kad je Grimm zateturao natraške, mesar je krenuo naprijed, ali je instinktivno ustuknuo, a
oči su mu se u nevjerici posve raširile jer se luđak kojega je okrutno ubo nožem smiješio.
“Smij se. Da - smij se dok umireš”, povikao je. “Jer umireš, u to nema nikakve sumnje.”
U Grimmovu se smiješku nazirala tako zlokobna prijetnja da se mesar priljubio o kamene
zidove svratišta poput lišaja koji među kamenjem traži duboku, tamnu pukotinu. “U trbuhu ti je
nož, čovječe”, prosiktao je mesar, gledajući u držak noža kako bi se uvjerio da je nož doista ušao
u napadačev trbuh.
Ravnomjerno dišući Grimm je jednom rukom uhvatio držak i izvukao nož, pa ga mirno
prinio ispod mesareve uzdrhtale brade.
“Dat ćeš dječaku hranu po koju je došao. A onda ćeš mu se ispričati”, blago je rekao
Grimm sjajnih očiju.
“Gori u paklu”, uspio je progovoriti mesar. “Svaki ćeš se trenutak srušiti na lice.”
Grimm je podignuo nož do mesareva uha, neposredno uz vratnu venu. “Nemoj računati na
to.”
“Trebao bi biti mrtav, čovječe. Imaš rupu u trbuhu!”
“Grimme.” Noćni je zrak presjekao Quinnov glas.
Pritišćući blago, nježnošću ljubavnika, Grimm je zarezao kožu na mesarovu vratu.
“Grimme”, tiho je ponovio Quinn.
“Tako ti Boga, čovječe! Skini ga s mene!” mahnito je povikao mesar. “Poremećen je!
Proklete su mu oči poput...”
“Začepi, imbecilu”, rekao mu je Quinn kontroliranim, mirnim glasom. Iz iskustva je znao
da grubo izgovorene riječi mogu pojačati stanje berserkerštva. Quinn je pažljivo obišao dvojicu
muškaraca i Grimm se ukočio s oštricom na mesarevu vratu. Odrpani dječak skutrio se uz njihove
noge i raskolačio oči.
“On je berserker”, prošaptao je dječak gotovo zadivljeno. “Odina mu, pogledaj mu oči.”
“Poludio je”, zacvilio je mesar gledajući Quinna. “Učinite nešto!”
“Ja i činim nešto”, mirno mu je odgovorio Quinn. “Ne ispuštajte glasne zvukove i ne
mičite se.” Quinn se približio Grimmu tako da ga je prijatelj mogao vidjeti.
“Ovo štene je beskorisni beskućnik. Zbog njega se ne ubija pošten čovjek”, cvilio je
mesar. “Kako sam mogao znati da je ovaj prokleti berserker?”
“Nije trebalo biti važno je li berserker ili nije. Muškarac se ne mora ponašati časno samo
kad ga na to prisiljava netko veći i jači ”, s gađenjem je rekao Quinn. “Grimme, želiš li ubiti tog
muškarca ili nahraniti dječaka?” Quinn je tiho rekao u prijateljevo uho. Oči su mu svjetlucale
na slaboj svjetlosti i Quinn je znao da je duboko u krvožednom transu koji je pratio berserkerštvo.
“Ti samo želiš nahraniti dječaka, je li tako? Sve što želiš je nahraniti dječaka i zaštititi ga od
opasnosti, sjećaš li se? Grimme - Gavraelu - poslušaj me. Pogledaj me!”
***
“Mrzim to, Quinne”, rekao je poslije Grimm dok je ukočenim prstima otkopčavao
košulju.
Quinn ga je upitno pogledao. “Mrziš li to doista? Što u tome treba mrziti? Jedina razlika
između onoga što si učinio i što bi učinio je u tome da dok to radiš, ne znaš što činiš. Časno se
ponašaš čak i kad nisi sasvim pri svijesti. Toliko si prokleto častan da se ni ne možeš
ponašati drukčije.”
“Ubio bih ga.”
“Nisam baš uvjeren u to. Vidio sam te u sličnim prilikama i vidio sam kako si se uspio
izvući iz njih. Čini se da s godinama imaš sve više kontrole. I ne znam jesi li shvatio, ali ovaj put
nisi bio posve nesvjestan. Čuo si me kad sam ti se obratio. Prije je trebalo mnogo više vremena
da se dopre do tebe.”
Grimm se zamislio nad njegovim riječima. “Istina”, priznao je. “Čini se da sam uspio
zadržati tračak svijesti. Ne mnogo - ali više nego prije.”
“Daj mi da ti vidim ranu.” Quinn je prinio svijeću bliže Grimmovu tijelu. “I nemoj
zaboraviti da bi mesar sigurno nasmrt prebio dječaka i ostavio ga da umre u blatu. Djecu
beskućnike u ovome gradu smatraju gorima od štakora i vlada konsenzus da čim prije umru, to
bolje.”
“To nije ispravno, Quinne”, rekao je Grimm. “Djeca su nedužna. Nisu se imala prilike
pokvariti. Bilo bi bolje da odvedemo tu djecu nekamo i propisno ih odgojimo. S nekime poput
Jillian da im priča basne”, dodao je.
Nagnut nad ranom, Quinn se blago nasmiješio. “Bit će odlična majka, zar ne? Poput
Elizabeth.” Zamišljeno je prešao prstima preko rane na Grimmovu boku koja se već zatvarala.
“Odinova mu koplja, čovječe, kako samo brzo zacjeljuje.” Grimm je iskrivio lice u grimasu.
“Jako brzo. Čini mi se da mi rane s godinama sve brže zacjeljuju.”
Quinn se spustio na krevet i zatresao glavom. “Kakva je to blagodat. Ne moraš se brinuti
ni za infekciju, zar ne? Uostalom, kako se uopće može ubiti berserkera?”
“Vrlo teško”, odvratio mu je Grimm. “Pokušao sam se nasmrt napiti i nije mi uspjelo.
Pokušao sam se i nasmrt premoriti. Kad mi ni to nije uspjelo, ulazio sam u sve bitke u koje sam
mogao, ali ni to mi nije uspjelo. Preostalo mi je jedino još da se pokušam jeba...” posramljeno
se prekinuo. “Pa, kako vidiš, ni to mi nije uspjelo.”
Quinn se nasmijao. “Ipak, nije ti škodilo što si pokušao, je li tako?”
Grimm se nevoljko složio.
“Naspavaj se malo, čovječe.” Quinn ga je lagano pljesnuo po ramenu. “Ujutro sve izgleda
bolje. Odnosno, gotovo sve,” dodao je uz plahi osmijeh, “osim ako se noć prije previše ne
napiješ. Tada djevojčura katkad izgleda lošije. Ali i ja, da budem iskren.”
Grimm je samo zatresao glavom i bacio se na krevet. Sklopio je ruke iza glave i za
nekoliko sekundi zaspao.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

UJUTRO SVE IZGLEDA BOLJE. GLEDAJUĆI JILLIAN SA SVOJEGA PROZORA,

Grimm se prisjetio Quinnovih riječi i složio se s njima. Kako je uopće mogao pomisliti da ona
neće krenuti za njima?
Oduzimala je dah, priznao je dok ju je požudno gledao iz privatnosti svoje sobe.
Zaogrnuta ogrtačem boje jantara koji joj je dodatno isticao rumene obraze i blistave oči. Plava joj
je kosa padala preko ramena, zrcaleći sunčevu svjetlost u nebo. Kiša je prestala - vjerojatno samo
zbog nje, pomislio je - i stajala je osvijetljena sunčevom zrakom koja je preko krova padala s
istoka, što je značilo da samo što nije bilo podne. Spavao je kao zaklan, ali to je uvijek bilo tako
kad bi ga svladao berserkerški bijes, čak i kad bi trajao jako kratko kao sinoć.
Vireći kroz uzak prozor, protrljao je staklo i očistio ga da bolje vidi kroz njega. Dok joj je
Hatchard uzimao torbe, Jillian je uhvatila Kaley pod ruku i s njom živo razgovarala. Kad se na
ulici ispod poslije nekoliko minuta pojavio Quinn, galantno ponudio ruku objema damama i
poveo ih u svratište, Grimm je žalosno uzdahnuo.
Uvijek galantan, uvijek tako zgodan Quinn.
Grimm je tiho opsovao i pošao nahraniti Occama prije nego što se pobrine za vlastiti
doručak.
***
Penjući se stubištem prema svojim odajama, Jillian se osvrnula kako bi provjerila je li
sama, a onda se potajice spustila stražnjim stubištem, usput izglađujući nabore svojeg ogrtača.
Ugrizavši se za usnu izišla je u malo dvorište iza svratišta. Bio je ondje, baš kao što je
pretpostavljala, hranio je Occama zrnjem i usput mu nježno šaptao. Jillian je zastala i uživala u
pogledu na njega. Bio je visok i veličanstven, a kosa mu je lepršala na povjetarcu. Tartan mu se
podignuo visoko i senzualnom drskošću otkrio vitka bedra. Mogla mu je nazreti i komadić leđa
na mjestu gdje je tkaninu očito nemarno zataknuo za pojas. Prsti su je svrbjeli u želji da mu
pomiluje glatku maslinastu kožu. Kad se sagnuo da podigne četku i kad su mu se mišići na
nogama zategnuli, usprkos tome što se zaklela da neće proizvesti ni zvuka, iz usta joj je pobjegao
uzdah nepatvorene žudnje.
I naravno da ju je čuo. Odmah je na lice navukla masku ravnodušnosti i počela s pitanjima
kako bi spriječila mogući verbalni napad. “Zašto nikad ne vežeš Occama?” ležerno ga je pitala.
Grimm ju je ovlaš pogledao preko ramena i počeo četkati vitki bok svojega konja.
“Jednom ga je zahvatio požar u konjušnici.”
“Čini se da nije bilo posljedica.” Jillian je prešla preko dvorišta proučavajući pastuha.
“Ozlijedio se?” Konj je bio veličanstven, barem za dlan viši od drugih, sjajne škriljastosive dlake
bez ijedne mrlje.
Grimm je prestao s četkanjem. “Nikad ne prestaješ s pitanjima, zar ne? I što uopće tražiš
ovdje? Nisi mogla biti dobra djevojka i čekati u Caithnessu? Ne, zaboravio sam da Jillian mrzi
ostati sama”, rugao joj se.
“I tko ga je spasio?” Jillian nije htjela zagristi mamac i vratila se na prethodnu temu.
Grimm se ponovno posvetio konju. “Ja sam ga spasio.” Na trenutak je zašutio i čulo se
samo struganje četke o konjsku dlaku. Kad je ponovno progovorio, bila je to prava bujica riječi:
“Jesi li ikad čula kako konj vrišti, Jillian? To je jedan od najjezovitijih zvukova koje sam ikad
čuo. Presiječe te silinom kao kad nevino dijete jaukne od bola. Mislim da me oduvijek najviše
dirala upravo ta nevinost.”
Jillian se pitala kad je čuo te vriskove i očajnički ga je htjela pitati, ali nije mu željela
otvarati stare rane. Nije rekla ništa, nadajući se da će možda nastaviti bude li šutjela.
Nije. Bez riječi je odstupio od svojega pastuha, oštro zamahnuo rukom i glasno pucnuo
jezikom o zube. Jillian je zapanjeno gledala kako se pastuh spušta na koljena, a zatim se uz tiho
njištanje prevali na bok. Grimm je kleknuo kraj konja i pokazao joj da mu se približi.
Kleknula je kraj Grimma. “O, jadni, dragi, Occame”, prošaptala je. Konju je cijeli trbuh
bio prekriven velikim ožiljcima. Nježno je prstima prešla preko zadebljale kože i obrve su joj se
suosjećajno nabrale.
“Bio je tako jako opečen da su rekli da neće preživjeti”, rekao joj je Grimm. “Namjeravali
su ga ubiti, pa sam ga kupio. Ne samo da je bio ranjen, nego je još mjesecima bio posve izvan
sebe. Možeš li zamisliti užas koji je proživio zarobljen u gorućoj štali? Occam je mogao
trčati brže od najbržega konja, mogao je vatru ostaviti kilometrima iza sebe, ali bio je zarobljen u
tom paklu koji je stvorio čovjek. Nikad ga poslije toga nisam vezao.”
Jillian je teško progutala i pogledala Grimma. Vidjela mu je ogorčenost na licu. “Zvučiš
kao da si i sam više puta bio zarobljen u paklu koji je stvorio čovjek, Grimme Roderiče”, tiho je
primijetila.
U pogledu mu je vidjela porugu. “A što ti znaš o takvom paklu?”
“Žena većinu svojega života živi u svijetu koji je stvorio čovjek, muškarac”, odgovorila je
Jillian. “Najprije u svijetu svojega oca, zatim u muževu i naposljetku u svijetu svojih sinova,
čijom dobrohotnošću nastavlja živjeti u domu jednoga od njih ako suprug umre prije nje. A
čini se da u Škotskoj suprug uvijek umre prije svoje žene jer pogine u nekom ratu. Katkad je
samo gledanje pakla koji muškarci jedan drugome stvaraju dovoljan užas za ženu. Mi osjećamo
drukčije od vas muškaraca.” Impulzivno je stavila prste na njegova usta da ga ušutka prije nego
što progovori. “Ne. Ne govori ništa. Znam da misliš da ne znam mnogo o tuzi ili boli, ali nisam ih
bila pošteđena. Ima stvari koje o meni ne znaš, Grimme Roderiče. I ne zaboravi bitku koju sam
gledala kad sam bila mala.” Oči su joj se raširile od nevjerice kad joj je Grimm ovlaš
poljubio vrhove prstiju koje mu je stavila preko usana.
“Touche, Jillian”, prošaptao je. Uhvatio joj je ruku u svoju i nježno je položio u njezino
krilo. Jillian je nepomično klečala kad ju je zaštitnički obuhvatio svojom rukom.
“Kad bih bio muškarac koji vjeruje u želje upućene zvijezdama padalicama, svaku bih
zamolio da Jillian St. Clair nikad u životu ne nazre ni najmanji djelić bilo kojeg pakla. Za
Jillianine bi oči trebao postojati samo raj.”
Jillian se nije ni pomaknula, skrivajući tako svoje iznenađenje i likujući zbog osjećaja
njegove jake, tople ruke koja je obuhvatila njezinu. Svih mu svetaca na nebu, odjahala bi kroz
najkrvaviju pograničnu bitku sve do Engleske da je znala da je na kraju putovanja čeka ovo.
Pomislila je da joj se tijelo ukorijenilo na mjestu na kojem je klečala; bila je spremna ostarjeti u
malome dvorištu, trpeći vjetar i kišu, tuču i snijeg, samo da je nastavi dirati. Hipnotizirana
bljeskom oklijevanja u njegovu pogledu, nagnula je glavu prema njegovu licu, a njegova se
pomjerila naprijed i dolje kao da ju je pomaknuo slučajni povjetarac.
Usne su mu bile samo dah od njezinih, a ona je čekala i srce joj je tuklo kao ludo.
“Jillian! Jillian, jesi li vani?”
Jillian je zatvorila oči i poželjela vlasnika toga glasa koji ih je okrutno prekinuo poslati u
pakao i još dalje od njega. Osjetila je nježni dodir Grimmovih usana kojima ju je samo nabrzinu
okrznuo, neznatan poljubac posve suprotan onome što je očekivala. Željela je da žestoko nasrne
na nju, da mu osjeti jezik u svojim ustima i njegov dah u svojim plućima, željela je sve što joj je
mogao dati.
“To je Ramsay”, protisnuo je Grimm kroza zube. “Dolazi ovamo. Ustani, djevojko.
Odmah.”
Jillian se nespretno osovila na noge i zakoračila unatrag, očajnički pokušavajući vidjeti
Grimmovo lice, ali tamna mu se glava nagnula naprijed u točku u kojoj je nekoliko trenutaka
prije bila njezina. “Grimme”, prošaptala je s molbom u glasu. Htjela je da podigne glavu, htjela
mu je vidjeti oči. Morala je potvrditi da mu je u očima vidjela želju dok ju je gledao.
“Djevojko”, zastenjao je pognute glave.
“Da?” prošaptala je ne dišući.
Iza njih su se bučno otvorila i zatvorila vrata. “Jillian”, zazvao ju je Ramsay ulazeći u
dvorište. “Tu si. Baš mi je drago što si nam se pridružila. Mislio sam da bi možda htjela sa mnom
na sajam. Što tvoj konj radi na tlu, Roderiče?”
Jillian je frustrirano izdahnula i ostala leđima okrenuta Ramsayu. “Što, Grimme? Što?”
proklinjala je upornim šaptom.
Podignuo je glavu. U modrim mu se očima vidio bljesak prkosa. “Quinn je zaljubljen u
tebe, djevojko. Mislim da bi to trebala znati”, tiho je rekao.
 DVANAESTO POGLAVLJE

JILLIAN JE VJEŠTO ODBILA RAMSAYJA REKAVŠI MU DA MORA KUPITI

NEKE “ženske stvari”, što mu je odmah rasplamsalo maštu. No riješila ga se i provela
je poslijepodne u kupnji s Kaley i Hatchardom. Kod srebrnara je tati kupila novu kopču za remen.
Od kožara je kupila tri snježnobijele prostirke od janjeće kože - podatne i meke kao da su
kunićje. Kod zlatara se vješto cjenkala za sićušne kovane zlatne zvjezdice kojima će ukrasiti
novu haljinu.
Međutim, sve su joj vrijeme misli bile na dvorištu, na tamnome, senzualnome muškarcu
kojega je izdala prva sićušna pukotina u masivnome zidu podignutome oko njegova srca. To ju je
zaprepastilo, zbunilo je i osnažilo njezinu odlučnost. Jillian nije ni na trenutak posumnjala u ono
što je vidjela. Grimmu Rodericku bilo je stalo. Zatrpan hrpom krhotina - ostataka prošlosti za
koju je počela sumnjati da je bila mnogo strašnija nego što je mogla pojmiti - bio je vrlo stvaran
i vrlo ranjiv muškarac.
U pogledu mu je vidjela da je želi, ali još važnije, da su mu osjećaji tako duboki da ih ne
može izraziti, a zbog toga je činio sve u svojoj moći da ih zaniječe. To joj je dalo dovoljno nade
da ne odustane. Jillian nije ni na trenutak palo na pamet da se upita zaslužuje li on takav trud -
znala je da ga zaslužuje. Imao je sve što je ikad željela od muškarca. Jillian je znala da ljudi nisu
savršeni, da katkad u sebi nose duboke ožiljke koje je samo ljubav mogla zacijeljeti i dopustiti im
da razviju svoj pun potencijal. Katkad su oni s najgorim ožiljcima bili najmudriji i mogli su
najviše ponuditi jer su shvaćali bezgraničnu vrijednost nježnosti. Ona će biti sunce koje će
obasjati plašt ravnodušnosti kojim se Grimm prije mnogo godina zaogrnuo i pozvati ga da krene
kroz život bez obrambenih zidova.
Toliko je željno iščekivala njegov poljubac da se osjećala omamljeno i slabo. Kad ju je
pogledao, u Grimmovu je pogledu zatreperila žudnja, a shvaćao on to ili ne, na licu mu je vidjela
intenzivno senzualno obećanje.
Sad je samo još morala smisliti kako da ga oslobodi. Stresla se, kao potresena intuitivnom
spoznajom da će se čekanje bez ikakve sumnje isplatiti kad Grimm Roderick napokon da oduška
svojoj strasti.
“Je li ti hladno, djevojko?” zabrinuto ju je pitao Hatchard.
“Hladno?” Jillian je ponovila.
“Stresla si se.”
“Ma hajde, Hatcharde!” frknula je Kaley. “Stresla se od sanjarenja. Zar ne vidiš razliku?”
Jillian je iznenađeno pogledala Kaley no Kaley se samo samodopadno nasmiješila. “Pa,
bilo je to sanjarenje, zar ne, Jillian?”
“Kako si znala?”
“Quinn je jutros izgledao posebno zgodno”, primijetila je Kaley.
“Grimm također”, odmah je uzvratio Hatchard. “Ne misliš li tako, djevojko? Znam da si
ga vidjela kraj štale.”
Jillian je užasnuta lica pogledala Hatcharda. “Uhodio si me?”
“Naravno da nisam”, pokušao se obraniti Hatchard. “Slučajno sam pogledao kroz prozor.”
“Oh”, tiho je rekla Jillian, a pogled joj je lutao od sluškinje na zapovjednika njezinih
vojnika i natrag. “Zašto me vas dvoje tako gledate?” naposljetku je upitala.
“A kako te to gledamo?” Kaley je poput nevinašca zatreptala trepavicama.
Jillian je zakolutala očima, gnušajući se njihovih očitih provodadžijskih namjera. “Idemo
li natrag u svratište? Obećala sam da ću se vratiti do večere.”
“Večerat ćeš s Quinnom?” s nadom u glasu upitala je Kaley.
Hatchard je podbo sluškinju laktom. “S Grimmom.”
“S Occamom”, sarkastično im je odgovorila preko ramena.
Dok je Jillian žurno koračala niz ulicu s rukama prepunim paketa, Hatchard i Kaley
razmijenili su zabavljene poglede.
“Mislio sam da je nas povela sa sobom da joj nosimo stvari”, primijetio je Hatchard
podižući jednu lisičje crvenu obrvu i mašući praznim rukama.
Kaley se nasmiješila. “Remmy, mislim da bi na plećima mogla ponijeti cijeli svijet a da
ga i ne osjeti. Nema nikakve sumnje da je zaljubljena. Jedino je pitanje - u koga?”
“Koji, Jillian?” pitala je Kaley bez uvoda dok je zakopčavala sitne gumbe na stražnjoj
strani Jillianine haljine od zelenkaste svile koja se u senzualnim valovima spuštala od vješto
postavljenih vrpci na prsluku.
“Koji, što?” nonšalantno je pitala Jillian. Provukla je prste kroz kosu i prebacila zlatni
slap preko ramena. Sjedila je na malom stolcu ispred zrcala u svojoj sobi, kao na iglama od
nestrpljenja da se pridruži momcima u blagovaonici.
Kaley joj je uhvatila pogled u zrcalu i nečujno je prekorila. Jače nego što je bilo potrebno
povukla joj je kosu i svezala u čvor.
“Jao.” Jillian se namrštila. “U redu, znam što si mislila. Jednostavno ti ne želim još
odgovoriti. Vidjet ćemo kako će se večeras razvijati stvari.”
Kaley je popustila stisak i nasmiješila se. “Dakle, toliko barem priznaješ - da namjeravaš
odabrati jednog od njih za muža? Poštovat ćeš očevu želju?”
“Da, Kaley, svakako!” Oči su joj zasvjetlucale i uzbuđeno je skočila na noge.
“Pretpostavljam da bi večeras mogla raspustiti kosu”, predložila je Kaley. “Ali bi bilo
bolje da je ukrasim i nakovrčam.”
“Volim kad je ravna”, odgovorila je Jillian. “'Već je dovoljno valovita, a i nemam
vremena za uređivanje.”
“Oh, sad djevojka kojoj je trebalo više od sata da odabere haljinu nema vremena za
uređivanje?” zadirkivala ju je Kaley.
“Već kasnim, Kaley”, rekla je Jillian crvena lica i požurila iz sobe.
***
“Kasni”, rekao je Grimm nervozno koračajući amo-tamo. Neko su vrijeme čekali u
malome predsoblju između dijela svratišta s privatnim sobama i javne blagovaonice. “Odinova
mi koplja, zašto joj samo ne pošaljemo pladanj s hranom u sobu?”
“I uskratimo si zadovoljstvo njezina društva? Ne dolazi u obzir”, javio se Ramsay.
“Prestani hodati, Grimme”, komentirao je Quinn i nasmiješio se. “Doista bi se trebao
malo opustiti.”
“Savršeno sam miran”, rekao je Grimm, i dalje hodajući amo-tamo.
“Ne, nisi”, usprotivio mu se Quinn. “Samo što ne pukneš. Vjerojatno bi se rasprsnuo da te
udarim mačem.”
“Da me udariš mačem, znaš prokleto dobro da bih te ja udario svojim, i to ne drškom.”
“Nema potrebe da se braniš...”
“Ne branim se!”
Quinn i Ramsay u isti su ga tren prijekorno pogledali.
“To nije fer”, namrštio se Grimm. “To je zamka. Kad netko kaže, ‘ne brani se', kako
drukčije da osoba odgovori nego braneći se? Imaš samo dvije mogućnosti: ne reći ništa ili zvučati
kao da se braniš.”
 “Grimme, katkad previše razmišljaš”, primijetio je Ramsay.
“Idem nešto popiti.” Grimm je gotovo kipio. “Dođite po mene kad bude spremna, ako se
taj izvanredan događaj dogodi prije izlaska sunca.”
Ramsay je upitno pogledao Quinna. “U dvorcu nije bio tako zle volje, De Moncreiffe. U
čemu je problem? Nije valjda zbog mene? Znam da smo u prošlosti imali nesporazuma, ali mislio
sam da su davno zaboravljeni.”
“Ako me sjećanje dobro služi, ožiljak na tvojemu licu uspomena je na jedan od tih
‘nesporazuma', nije li tako?” Kad se na Ramsayevu licu pojavila grimasa, Quinn je nastavio.
“Nije riječ o tebi, Logane. Oduvijek se tako ponašao kad je blizu Jillian. Ali čini se da se stvar
pogoršala otkako je odrasla.”
“Vara se ako misli da će je osvojiti”, tiho je rekao Ramsay. “On je ne pokušava osvojiti,
Logane. On je pokušava mrziti. A ako misliš da ćeš je ti osvojiti, ti se varaš.”
Ramsay Logan nije odgovorio, ali kad se okrenuo i ušao u prepunu blagovaonicu izazov u
njegovu pogledu govorio je i više nego dovoljno.
Quinn je kratko bacio pogled na prazno stubište, slegnuo ramenima i pošao za njim.
Kad je Jillian sišla u prizemlje, nitko je nije čekao.
Baš krasni udvarači, pomislila je. Najprije odu bez mene, a onda me ponovno napuste.
Pogledala je natrag prema stubištu i nervozno cupkala rub ovratnika haljine. Možda bi se
trebala vratiti po Kaley? Crna čizma bila je najbolje svratište u Durrkeshu s najboljom hranom u
selu, ali morala je priznati da je pomalo plaši pomisao na to da sama ušeta u prepunu
blagovaonicu. Nikad nije u gostionicu ušla sama.
Prišla je vratima i provirila kroz pukotinu.
Prostorija je bila puna bučnih skupina gostiju. S vremena na vrijeme zaorio bi smijeh,
premda je polovica gostiju bila prisiljena jesti stojećke. Iznenada, kao da su tako naložili bogovi,
ljudi su se razmaknuli i otkrili tamnoga, grešno zgodnoga muškarca koji je sam stajao uz
izrezbaren hrastov šank. Samo je Grimm Roderick mogao izgledati tako drsko elegantno stojeći
uz šank.
Gledala je kako mu prilazi Quinn, dodaje mu piće i kaže mu nešto što je Grimma gotovo
natjeralo na osmijeh. I sama se nasmiješila kad je primijetila da se zaustavio na pola puta prema
osmijehu kako ipak ne bi odao da se zabavlja. Kad je Quinn ponovno nestao u gomili, Jillian je
brzo ušla u glavnu prostoriju i požurila do Grimma. Pogledao ju je i oči su mu neobično
bljesnule. Kimnuo joj je, ali nije ništa rekao. Jillian je nijemo stajala, razmišljajući o tome što da
kaže, nešto duhovito i zanimljivo. Napokon je u gostionici bila sama s njim i mogla se upustiti u
intiman razgovor o kojem je već bezbroj puta maštala.
Ali prije nego što je išta stigla smisliti, kao da je izgubio interes i okrenuo se od nje.
Dovraga i bestraga, Jillian, ukorila se, zar pored ovoga muškarca ne možeš smisliti ni
nekoliko riječi? Oči su joj počele očarano pratiti liniju njegova vrata, milovale su mu gustu crnu
kosu, prelazile preko mišićavih leđa koja su mu napinjala košulju kad je podignuo ruku da
od krčmara zatraži još jedno pivo. Uživala je u pogledu na njega, u načinu na koji su mu se mišići
ramena zategnuli kad je nekoga poznanika uhvatio za ruku. Pogled joj je pao niže na struk koji se
sužavao u čvrsta, mišićava bedra i snažne noge.
Noge su mu bile posute dlačicama, zamijetila je teško dišući i počela pozorno promatrati
stražnji dio bedara prekriven kiltom, ali gdje su te svilenaste dlačice počinjale i završavale?
Jillian je ispustila dah za koji nije ni znala da ga je sve to vrijeme držala. Svaki joj je
djelić tijela na njegovo reagirao neodoljivim iščekivanjem. Samo od toga što je stajala uz toga
tamnog, zavodljivog muškarca počela su joj klecati koljena, a u trbuhu su joj zalepršali leptirići.
Kad se Grimm nagnuo prema natrag i za trenutak joj u gužvi dodirnuo tijelo, kratko mu je
prislonila obraz uz rame, tako nježno da nije ni shvatio da ga je potajice dodirnula. Udahnula je
njegov miris i drsko ispružila ruke prema njemu. Stavila mu je dlanove na lopatice i noktima ga
blago zagrebla, ostavljajući mu preko košulje trag na koži.
Tiho je zastenjao, a Jillian je iznenađeno raširila oči. Nježno ga je ogrebla, zaprepaštena
jer nije ništa rekao. Nije se odmaknuo od nje. Nije se hitro okrenuo i izvikao se na nju.
Jillian je prestala disati, a onda požudno udahnula, uživajući u svježoj aromi mirisava
sapuna i muškarca. Polako se počeo pomicati pod njezinim noktima, poput mačke koja želi da je
počešeš pod bradom. Je li bilo moguće da doista uživa u njezinu dodiru?
Oh, mogu li mi bogovi večeras ispuniti samo jednu želju - da osjetim poljubac ovoga
muškarca!
Nježno je skliznula dlanovima preko njegovih leđa i stisnula se čvršće uz njegovo tijelo.
Prstima je prelazila preko svakoga mišića u njegovim širokim ramenima, pa mu rukama otklizala
do uska struka i zatim ih vratila na ramena. Tijelo mu se posve opustilo pod njezinim rukama.
Raj, ovo je pravi raj, zaneseno je pomislila.
“Grimme, izgledaš prilično zadovoljno.” Quinnov joj je glas iznenada prekinuo maštariju.
“Nevjerojatno kako jedno piće može djelovati na tebe. Kamo je otišla Jillian? Nije li maloprije
bila ovdje s tobom?”
Jillianine su se ruke zaustavile na Grimmovim leđima, tako širokima da su je posve
zaštitila od Quinnova pogleda. Spustila je glavu kao da se iznenada osjetila krivom. Mišići
Grimmovih leđa ukočili su se pod njezinim nepomičnim prstima. “Mislim da je otišla van
udahnuti svjež zrak”, zaprepašteno je čula Grimmov glas.
“Sama? Dovraga, čovječe - ne bi je smio pustiti da sama luta vani!” Quinnove čizme
zazvečale su na kamenome podu kad je bez čekanja pohitao u potragu za njom.
Grimm se bijesno okrenuo. “Što to činiš, paunice?” zarežao je.
“Dirala sam te”, jednostavno je rekla.
Grimm je jednom rukom zgrabio obje njezine i zamalo joj zdrobio krhke kosti u prstima.
“Ne radi to, djevojko. Između tebe i mene nema ničega...”
“Nagnuo si se unatrag”, prosvjedovala je. “Nije mi se činilo da ti se ne sviđa...”
“Mislio sam da si gostionička djevojčura!” rekao je Grimm bijesno prolazeći prstima kroz
kosu.
“Oh!” pokunjeno je uzdahnula Jillian.
Grimm je spustio glavu sve dok mu usne nisu dodirnule njezino uho, trudeći se da u
bučnoj krčmi dobro čuje njegove riječi. “Ako si zaboravila, Quinn te želi i Quinn je očito najbolji
izbor za tebe. Pronađi ga i njega diraj, djevojko. Ostavi me gostioničkim djevojčurama
koje razumiju muškarca kakav sam ja.”
Jillianine oči opasno su bljesnule, okrenula se i počela se probijati kroz gomilu.
***
Preživjet će ovu noć. Nije moglo biti toliko loše; naposljetku, preživio je i gore. Grimm je
bio svjestan Jillian od trenutka kad je ušla u prostoriju. Zapravo se namjerno okrenuo od nje kad
mu se učinilo da će progovoriti. To mu i nije mnogo pomoglo - čim ga je dodirnula, nije
se mogao prisiliti da se odmakne od senzualnog osjeta njezinih ruku na svojim leđima. Dopustio
je da stvari odu predaleko, ali još nije bilo prekasno da spasi situaciju.
Sad joj je namjerno bio okrenut leđima, stalno iznova puneći viski u veliki krčag. Pio je
osvetnički, brišući usta nadlanicom, žudeći za sposobnošću da obuzda svoja savršena
berserkerška osjetila. Katkad bi začuo Jillianin zvonki smijeh. A ponekad bi, kad bi gostioničar
dohvatio bocu s police, na staklu uhvatio odraz njezine zlatne kose.
Ali nije ga ni najmanje bilo briga, svaka je budala to mogla vidjeti. Natjerao ju je da radi
to što je sad radila, pa kako bi ga onda moglo biti briga za to? I nije ga bilo briga, uvjeravao se,
jer je bio jedini razuman čovjek u rasi naizgled osuđenih da njima upravljaju
žestoki, nepredvidljivi osjećaji koji nisu bili ništa više od potiskivane požude. Požude, ne ljubavi,
a nijedno od toga nije imalo nikakve veze s Jillian.
Kriste! Koga on to pokušava prevariti? Grimm je zatvorio oči i zatresao glavom na
vlastite laži.
Život je bio pakao, a on je bio Sizif, zauvijek osuđen da stijenu svoje nemilosrdne žudnje
gura uzbrdo i da ga ona onda pregazi prije nego što dospije do vrha. Grimm nikad nije podnosio
uzaludnost. Bio je muškarac koji je rješavao stvari, a večeras će se pobrinuti da Jillian potvrdi
svoje zaruke s Quinnom i to će biti kraj njegova sudjelovanja u cijeloj ovoj priči.
Nije mogao žudjeti za ženom najboljega prijatelja, zar ne? Zato ju je samo trebao vjenčati
za Quinna i to će biti kraj njegove agonije. Jednostavno nije više mogao živjeti s borbom koja se
odvijala u njemu. Da je slobodna i neudata, još je mogao sanjati. Ali ako će se udati, bit će se
prisiljen odreći budalastih snova. Donijevši odluku, Grimm je potajice pogledao preko ramena da
vidi kako napreduju stvari. Samo je drvenonogi Mac iza šanka čuo šuplji zvižduk njegova daha i
zamijetio mu ukrućenu čeljust.
Jillian je stajala na pola prostorije, zabacila je zlatnu glavu i na njegovu najboljem
prijatelju izvodila onu žensku čaroliju koja u osnovi nije uključivala ništa više od onoga što je
već bila: neodoljiva. Izazovan pogled, bljesak vragolastih očiju, ljupka donja usna uhvaćena
među zubima. Njih su dvoje očito bili u svojemu svijetu, posve nesvjesni njega. No sam ju je
natjerao na to. I to ga je razbjesnjelo.
Dok ih je promatrao, svijet koji nije bio Jillian - jer što je bio svijet bez Jillian? - posve se
rasplinuo. Čuo je šuštanje njezine kose na drugoj strani prepune krčme i šum zraka kad joj se
ruka primaknula Quinnovu licu. Iznenada je jedini zvuk koji je mogao čuti bilo tutnjanje krvi u
ušima dok je gledao kako joj vitki prsti prelaze preko Quinnova obraza i zastaju mu na bradi.
Želudac mu se stisnuo, a srce počelo žestoko udarati.
Hipnotiziran, Grimm je podignuo ruku prema vlastitu licu. Jillianin dlan milovao je
Quinnovu kožu, a prsti su joj prelazili preko njegove kratke jednodnevne brade. Grimm je na
trenutak požalio što mu tu savršenu čeljust nije koji put slomio dok su se igrali kao djeca.
Posve nesvjestan Macova fasciniranog pogleda, Grimm je rukom prelazio preko vlastita
lica; oponašao je njezin dodir, a njegove su je oči proždirale takvim intenzitetom da bi pobjegla
kad bi ga pogledala. No bila je previše zaokupljena zadivljenim gledanjem u njegova
najboljeg prijatelja.
Iza njega su zadimljeni zrak iznenada probili tiho gunđanje i zvižduk. “Čovječe, bome si
dobrano zaglibio i time sam ti rekao više istine nego što ćeš je pronaći u još jednoj boci ovog
bućkuriša.” Macov glas razbio je fantaziju koju Grimm posve sigurno nije imao. “Pravi je pakao
željeti ženu najboljega prijatelja, nije li tako?” Mac je energično kimnuo, zagrijavajući se za
temu. “I ja sam se jednom zapalio za prijateljevu ženu, a bilo je to, da se prisjetim, prije kojih
desetak godina...”
“Ona mu nije žena.” Oči koje je Grimm okrenuo prema Macu nisu bile oči razborita
čovjeka. Bile su to oči koje su njegovi suseljani vidjeli prije nego što su se prije mnogo godina
mudro okrenuli od njega -ledenomodre oči vikinškog berserkera koji se neće zaustaviti dok
ne dobije ono što želi.
“Ne znam što mu je, ali očito mu je nešto” Mac je slegnuo ramenima i na očito
upozorenje u Grimmovim očima reagirao je samopouzdanjem čovjeka koji je preživio previše
gostioničkih kavgi da bi ga zabrinuo jedan razdražen gost. “A ti bi radije da nije tako.“ Mac je
odnio praznu bocu i sa šanka dohvatio punu. Znatiželjno ju je pogledao. “Odakle je samo stigla
ova?” pitao je podignuvši jednu obrvu. “Ah, um mi se pomutio, uopće se ne sjećam da sam je
otvorio, premda ćeš sigurno iz nje piti”, rekao je Mac puneći mu krčag. Govorljivi gostioničar
šepajući je otišao u prostoriju iza bara i trenutak poslije vratio se s košarom punom pečene
piletine prelivene konjakom. “S obzirom na to kako piješ, čovječe, moraš nešto i pojesti”,
savjetovao mu je.
Grimm je zakolutao očima. Nažalost, ni sav viski u Škotskoj nije mogao otupjeti
berserkerova osjetila. Dok je Mac posluživao novoga gosta, frustrirani je Grimm prelio piletinu
krčagom viskija. Upravo je odlučio otići u dugu šetnju kad se iznenada pojavio Ramsay i sjeo
do njega.
“Čini se da Quinn napreduje”, mračnim je glasom promrmljao Ramsay gledajući
Grimmovu piletinu. “Mmm, ovo izgleda sočno. Mogu li se poslužiti?”
“Samo naprijed”, rekao mu je Grimm. “Evo, uzmi i piće.” Grimm mu je niz šank gurnuo
bocu.
“Ne, hvala, čovječe. Imam svoje.” Ramsay je podignuo krčag.
Grleni, melodičan smijeh dopro je do njih kad su im se za šankom pridružili Jillian i
Quinn. Ma koliko se trudio obuzdati, kad je pogledao Quinna, Grimmove su oči bile mračne i
razjarene.
“Čega tu ima?” pitao je Quinn, pruživši ruku prema košari s piletinom.
“Ispričajte me”, promrmljao je Grimm i progurao se kraj njih, posve ignorirajući Jiliian.
Bez osvrtanja otišao je iz krčme i stopio se s noći.
***
Još malo pa je svanulo kad se Grimm napokon vratio u Crnu čizmu. Oprezno se penjao
stubama i ukočio se kad je došao do najviše jer mu je do ušiju dopro neočekivan zvuk. Pogledao
je niz hodnik proučavajući jedna vrata za drugima.
Ponovno je čuo zvuk - stenjanje nakon kojeg je uslijedio dublji, promukli uzdah.
Jiliian? S Quinnom?
Tiho je požurio niz hodnik i zaustavio se pred Quinnovom sobom. Pomno je slušao i treći
put čuo isti zvuk - promukli uzdah i glasno udahnuti zrak - a svaki bi mu zvuk rasporio utrobu
poput mača. Preplavio ga je bijes i sve mračno što je oduvijek nastojao potisnuti sad je izbilo na
površinu. Osjećao se kao da po skliskom terenu tone u gnjev koji je prvi put osjetio prije petnaest
godina stojeći iznad Tulutha. Venama mu se širilo nešto moćnije od onoga protiv čega se može
boriti bilo koji muškarac, dajući mu nevjerojatnu snagu i nezamislivu sposobnost ubijanja -
drevno vikinško čudovište ledenih očiju.
Grimm je naslonio čelo na hladno drvo Quinnovih vrata i disao pažljivo odmjerenim
udasima, nastojeći potisnuti svoju žestoku reakciju. Disanje mu se polako smirilo - što se nije
moglo reći za nekontrolirane šumove koji su dolazili s druge strane vrata. Bože -potaknuo ju je da
se uda za Quinna, ali ne i da pođe u krevet s njim!
Iz usta mu je pobjeglo divlje režanje.
Premda to nije želio učiniti ruka mu je pronašla kvaku i okrenula je, ali vrata su bila
zaključana i nisu se pomaknula. Na trenutak se ukočio, iznenađen tom preprekom. Preprekom
između sebe i Jiliian - bravom koja mu je priopćila da je odabrala. Istina je da ju je on tjerao na
to, ali mogla je barem malo duže birati! Godinu ili dvije, a možda i ostatak života.
Ali očito je već odabrala - i kakvo je onda pravo imao čak i razmišljati o tome da razbije
vrata u triješće, odabere najoštriju tresku i njome probije srce najboljeg prijatelja? Kakvo je pravo
imao osim da se okrene i pođe tamnim hodnikom u vlastiti pakao gdje ga je vrag posve
sigurno čekao s novom gromadom kako bi je pogurao do vrha brda: tom neizbježnom stijenom
kajanja.
 Unutarnja rasprava trajala je jedan dug i napet trenutak i završila kad je zvijer u njemu
pomolila glavu, ispružila pandže i razbila vrata Quinnove sobe.
***
Grimm je teško disao i gotovo dahtao. Čučnuo je na vratima i zagledao se u slabo
osvijetljenu sobu, pitajući se zašto nitko nije iznenađeno skočio s kreveta.
“Grimme...” Iz mraka se začuo tih glas.
Grimm je zbunjeno ušao u sobu i brzo prišao niskome krevetu. Quinn je ležao zapleten u
mokre plahte i skvrčen u loptu - sam. Istrošene daske na podu bile su prekrivene bljuvotinom.
Limenka za vodu bila je zgnječena i odbačena, kraj nje je ležao razbijeni keramički vrč, a
kroz otvoreni prozor ulazio je hladan noćni zrak.
Iznenada se Quinn počeo žestoko tresti, presavio se i počeo povraćati. Grimm je skočio
prema njemu da ga uhvati prije nego što padne na pod. Držeći prijatelja u naručju, zbunjeno ga je
gledao sve dok mu u kutovima usana nije vidio malo pjene.
“O-o-trov.” Quinn se borio za zrak. “Po-pomozi... mi.”
“Ne!” dahnuo je Grimm. “Kurvin sin!” opsovao je držeći Quinnovu glavu u krilu i
zaurlao upomoć.
 TRINAESTO POGLAVLJE

“TKO BI OTROVAO QUINNA”, ČUDIO SE HATCHARD. “SVI GA VOLE. Quinn je

slika i prilika plemića i gospodina.”
Grimm se namrštio.
“Hoće li ozdraviti?” pitala je Kaley zabrinuto kršeći ruke.
“Što se događa?” javila se pospana Jillian s vrata. “Dragi Bože”, povikala je kad je na
podu ugledala vrata razbijena u triješće. “Što se ovdje dogodilo?”
“Kako se osjećaš, djevojko? Jesi li dobro? Boli li te želudac? Imaš li groznicu?” Kaleyine
ruke iznenada su bile posvuda po njoj, opipavajući joj čelo, pritišćući trbuh, gladeći joj kosu.
Jillian je trepnula. “Kaley, nije mi ništa. Prestani me pipkati. Čula sam komešanje i
uplašila sam se, to je sve.” Kad je Quinn zastenjao, Jillian je glasno dahnula. “Što je Quinnu?”
Tek tad je postala svjesna nereda u sobi i vonja bolesti koji se uvukao u plahte i zavjese.
“Hatcharde, dovedi liječnika”, javio se Grimm.
“Brijač je bliži”, predložio je Hatchard.
“Ne želim brijača”, odbrusio je Grimm. Okrenuo se prema Jillian. “Jesi li dobro,
djevojko?” Laknulo mu je kad je kimnula. “Pronađi Ramsayja”, oštro je naložio Kaley.
Odmah ga je poslušala i žurno izišla iz sobe.
“Što se dogodilo?” pitala ga je Jillian.
Grimm je na Quinnovu glavu stavio vlažnu krpu. “Pretpostavljam da je riječ o otrovu.”
Nije joj rekao da je bio siguran u to; vonj sadržaja Quinnova želuca prožimao je zrak, a berserker
je odmah prepoznao smrad otrova. “Mislim da će ozdraviti. Ako je ono što mislim, da je
doza bila dovoljno jaka već bi bio mrtav. Očito je bila razrijeđena.”
“Tko bi otrovao Quinna? Svi ga vole.” Ni ne znajući, ponovila je Hatchardove riječi od
maloprije.
“Znam, djevojko. Svi mi to govore”, komentirao je Grimm. “Ramsayu nije dobro!”
Kaleyine riječi odjeknule su hodnikom. “Neka mi netko pomogne! Ne mogu ga držati!”
Grimm je pogledao prema hodniku, pa ponovno u Quinna, kao da ne zna što bi učinio.
“Pođi do Kaley, djevojko. Ne mogu ga ostaviti”, rekao je kroza stisnute zube. Neki bi ga mogli
smatrati paranoičnim, ali ako su mu sumnje bile na mjestu, on je trebao mrtav ležati u hrpi
svoje bljuvotine.
Posve blijeda, Jillian ga je odmah poslušala.
Progutavši psovku, Grimm je brisao Quinnovo čelo i sjeo da pričeka liječnika.
***
Liječnik je došao s dvjema velikim torbama i otresao kapi kiše s prorijeđene kose na
tjemenu. Najprije je ispitao gotovo sve u svratištu, a onda je počeo pregledavati pacijente.
Krećući se iznenađujuće elegantno za tako gojaznog čovjeka, hodao je amo-tamo i
nešto zapisivao u malu knjižicu. Pogledao je bolesnicima oči, provjerio kako im izgledaju jezici i
pritisnuo zaobljene trbuhe, a zatim se vratio stranicama svoje knjižice.
“U vodi od ječma prokuhajte smokve, med i sladić”, uputio ih je kad je završio s
prelistavanjem knjižice u zamišljenoj tišini. “Ništa osim toga, znate, jer neće biti probavljeno.
Želudac je kotao u kojem se vari hrana. Dok su tjelesne tekućine izvan ravnoteže, ništa se u
njemu neće skuhati, a svaka će se znatnija količina odmah vratiti”, obavijestio ih je
liječnik. “Moraju uzimati samo tekućinu.”
“Hoće li ozdraviti?” zabrinuto je pitala Jillian. Bolesne su muškarce premjestili u čistu
sobu pokraj Kaleyine da se lakše brinu za njih.
Liječnik se namrštio od čega su mu se dvostruki naborf na bradi tužno produbili baš kao i
oni na čelu. “Mislim da su izvan životne opasnosti. Čini se da nijedan nije konzumirao dovoljno
da ga ubije, ali mislim da će neko vrijeme biti bez snage.. Razrijedite ovo s vodom - to je
mandragora. I dajte im to da ne bi pokušali ustati.” Pružio je malu vrećicu. “Njome natopite krpe
i stavite im preko lica.” Liječnik je zauzeo učiteljski stav i perom dodirnuo knjižicu. “Svakako im
na nekoliko minuta posve pokrijte obje nosnice i usta. Udisanjem će im pare ući u tijelo i zadržati
ih u snu. Životna sila brže se oporavlja ako se tjelesne tekućine ne uznemiruju. Znate, četiri su
tjelesne tekućine i tri životne sile... ah, oprostite mi, sigurno to ne želite slušati. Takve su
činjenice zanimljive samo onome tko uči gorljivošću liječnika.” Glasno je zatvorio knjižicu.
“Učinite kako sam vam rekao i posve će se oporaviti.”
“Ne treba im puštati krv?” trepnuo je Hatchard.
Liječnik je prezrivo otpuhnuo. “Imaš li neprijatelja kojega želiš ubiti, dovedi mu brijača.
Imaš li bolesnika kojega želiš održati na životu, dovedi liječnika.”
Grimm se odlučno složio kimanjem pa ustao kako bi ispratio liječnika.
“O, Quinne”, rekla je Jillian i uzdahnula stavivši mu ruku na oznojeno čelo. Dohvatila je
vuneni pokrivač i brižno mu pokrila grozničavo tijelo.
Stojeći iza Jillian s jedne strane Quinnova kreveta, Kaley se nasmiješila Hatchardu koji je
bio na drugoj strani sobe i stavljao hladne obloge na Ramsayevo čelo. Odabrat će Quitina, nisam
li ti rekla? usnama je šutke oblikovala riječi.
Hatchard je samo podignuo jednu obrvu i zakolutao očima.
***
Kad je Grimm idućega jutra provjerio momke, stanje im se u svakome slučaju poboljšalo,
ali još su bili omamljeni i nipošto nisu mogli putovati.
Kaley je ustrajala u tome da odu po stvari po koje su muškarci i došli u Durrkesh, pa je
Grimm protiv volje pristao pratiti Jillian na sajam. Stigavši na sajam, ignorirao je njezine
prosvjede da uspore i munjevito je vodio od jednog do drugog štanda da što prije završe. Kad se s
planina spustila magla i popodne prekrila Durrkesh, Grimm je s olakšanjem obavijestio Jillian da
se moraju vratiti u svratiste.
Magla ga je uvijek uznemiravala, što je bilo vrlo nezgodno jer ju je u Škotskoj bilo gotovo
svakoga dana. Ali ovaj put nije bila riječ o običnoj magli nego o debelom, vlažnom pokrivaču
bijelih oblaka koji su se zadržavali uz tlo i kovitlali im se među nogama dok su hodali.
Do trenutka kad su otišli sa sajma, jedva je mogao nazrijeti Jillianino lice samo metar ili dva od
sebe.
“Obožavam maglu!” uskliknula je Jillian i rukama presjekla vitice magle, raspršujuči ih
oko sebe. “Uvijek mi se činila tako romantična.”
“Tebi se cijeli život uvijek činio romantičan, djevojko. Mislila si da je romantično i kad ti
je konjušar Bertie ispisao ime u konjskoj balezi”, sarkastično ju je podsjetio.
“Još uvijek tako mislim”, srdito mu je odgovorila. “Naučio je slova samo kako bi mogao
ispisati moje ime. Mislim da je to baš romantično.” Nabrala je obrve napinjući se da nazre
Grimma kroz gustu maglu.
“Očito se nikad nisi morala boriti po tom sranju”, ozlojeđeno je rekao. Magla ga je
podsjetila na Tuluth i neopozive odluke koje je morao donijeti. “Prokleto je teško ubiti čovjeka
kad ne vidiš kamo udaraš mačem.”
Jillian se naglo zaustavila. “Naši su životi doista posve različiti, zar ne?” upitala ga je
iznenada posve trezveno. “Ubio si mnogo ljudi, je li tako, Grimme Roderiče?”
“Trebala bi to znati”, kratko joj je odgovorio. “Gledala si me kako ubijam.”
 Jillian se ugrizla za usnu i počela ga proučavati. “McKaneovi bi tog dana bili pobili cijelu
moju obitelj, Grimme. Ti si nas zaštitio. Ako muškarac mora ubiti da zaštiti svoj klan, u tome
nema grijeha.”
Kad bi si barem on sam mogao tako velikodušno oprostiti, pomislio je. Ona i dalje nije
imala pojma da McKaneovi nisu zapravo napali njezinu obitelj. Tog su davnoga maglovitog dana
došli u Caithness samo zato što su čuli da bi tamo mogli naći berserkera. Ona to nije znala,
a očito joj Gibraltar St. Clair nikad nije otkrio njegovu tajnu.
“Zašto si otišao te noći, Grimme?” oprezno ga je upitala Jillian.
“Otišao sam jer je došlo vrijeme za to”, grubo joj je odgovorio i provukao ruku kroz kosu.
“Naučio sam sve čemu me tvoj otac mogao naučiti i bilo je vrijeme da pođem dalje. U Caithnessu
nije bilo ničega da me zadrži.”
Jillian je uzdahnula. “Pa, usprkos tome što si ti sam sebe krivio, trebao bi znati da te nitko
od nas nikad nije krivio za ono što se dogodilo. Čak se i dragi Edmund do posljednjeg daha
zaklinjao da si najplemenitiji ratnik kojega je ikad sreo.” Oči su joj se zamaglile od suza.
“Pokopali smo ga pod jabukom, baš kako je želio”, dodala je, uglavnom za sebe. “Odlazim tamo
kad cvjeta vrijes. Volio je bijeli vrijes.”
Grimm je šokirano zastao. “Edmund je pokopan? Molim?”
“Želio je da ga pokopamo pod stablom jabuke. Sjećaš se da smo se često igrali tamo?”
Prsti su mu se sklopili oko njezina zapešće. “Kad je umro Edmund? Mislio sam da je s
tvojim bratom Hughom u Visočju.”
“Ne. Edmund je umro nedugo poslije tvog odlaska. Prije gotovo sedam godina.”
“Ali jedva da je bio ranjen u napadu”, čudio se Grimm. “Čak je i tvoj otac rekao da će se
brzo oporaviti!”
“Dobio je infekciju, a povrh toga došlo je i do komplikacija s plućima”, odgovorila je,
začuđena njegovom reakcijom. “Groznica mu nikako nije popuštala. Grimme, nije dugo patio. A
neke od njegovih posljednjih riječi odnosile su se na tebe. Kleo se da si sam samcat pobijedio
McKaneove i nešto je mrmljao o tome da si... što je ono bilo? Odinov ratnik koji može mijenjati
oblik ili tako što. Ali Edmund je oduvijek imao bujnu maštu”, dodala je i slabašno se osmjehnula.
Grimm je kroz maglu zurio u nju.
“Š-što je?” zamucala je Jillian, zbunjena intenzitetom njegova pogleda. Kad je zakoračio
prema njoj, malo se povukla i približila kamenom zidu koji je okruživao crkvu iza nje.
“A što kad bi takva stvorenja doista postojala, Jillian?” pitao je, a modre su mu oči
zasjale. Znao je da ne bi smio ulaziti na tako opasan teren, ali možda je u tome bila prilika da
otkrije što ona osjeća a da joj pritom ne oda tko je.
“Kako to misliš?”
“Što ako to nije samo fantazija?” navaljivao je. “Što ako doista postoje ljudi koji mogu
izvoditi stvari o kojima je Edmund govorio? Ljudi koji su dijelom mitska čudovišta - obdarena
posebnim sposobnostima, vješta u bitkama, gotovo nepobjediva. Što bi ti mislila o takvome
čovjeku?”
Jillian ga je pomno proučavala. “Kakvo neobično pitanje. Vjeruješ li ti da takvi ratnici
postoje, Grimme Roderiče?”
“Teško”, rekao je čvrstim glasom. “Vjerujem u ono što mogu vidjeti, dotaknuti i držati u
ruci. Legenda o berserkerima samo je glupa priča za zastrašivanje nestašne djece da bi bila
poslušnija.”
“Zašto me onda pitaš što bih ja mislila o njima kad bi postojali?”
“Zanimalo me hipotetski. Samo sam razgovarao s tobom, ali znam da je glupost. Odinova
mu koplja, djevojko, nitko ne vjeruje u berserkere!” Nastavio je hodati i nestrpljivo joj dao znak
rukom da ga slijedi.
Nekoliko su metara hodali ne govoreći ništa, a onda je bez ikakva uvoda Grimm rekao:
“Ljubi li se Ramsay dobro?”
“Molim?” Jillian se gotovo spotaknula o vlastite noge.
“Ramsay, paunice. Zna li se dobro ljubiti?” razdraženo je ponovio Grimm.
Jillian se borila s nagonom da se pobjedonosno nasmije. “Pa,” zamišljeno je razvlačila,
“nisam baš imala mnogo iskustva, ali da budem posve iskrena, moram reći da je njegov poljubac
bio najbolji koji sam ikad dobila.”
Grimm ju je istog trenutka povukao prema sebi i zarobio je između svojega čvrstog tijela i
kamenog zida. Stavio joj je ruku pod bradu i nagnuo joj glavu unatrag. Svih mu svetaca, kako se
netko može tako brzo kretati? I kako je krasno što to može.
“Dopusti mi da to imaš s čime usporediti, djevojko. Ali ni na trenutak nemoj pomisliti da
to nešto znači. Samo ti pokušavam pokazati da ima i boljih. Smatraj to lekcijom, ničime više.
Ne bih volio da se udaš za Logana samo zato što misliš da se najbolje ljubi kad je takvu
krivu predodžbu lako ispraviti.”
Jillian je podignula ruku do njegovih usana, zaustavljajući poljubac kojim joj je zaprijetio.
“Ne treba mi lekcija, Grimme. Mogu sama odlučiti. Mrzila bih se kad bi se tako žrtvovao i pritom
trpio zbog mene...”
“Nije mi teško podnijeti malu žrtvu. Smatraj to uslugom jer smo prijatelji iz djetinjstva.”
Uhvatio joj je ruku i odmaknuo je od svojih usana.
“Nikad mi nisi bio prijatelj”, dražesno ga je podsjetila. “Stalno si me tjerao od sebe...”
“Prve godine nisam...”
“Mislila sam da se ne sjećaš ničega o meni niti o vremenu koje si proveo u Caithnessu.
Nisi li mi tako rekao? I ne trebaju mi tvoje usluge, Grimme Roderiče. Usto, zašto si tako siguran
da će tvoj poljubac biti bolji? Ramsay mi je doista oduzeo dah. Kad je završio, jedva sam
stajala na nogama”, besramno je slagala. “Što ako me poljubiš, a poljubac ne bude dobar poput
Ramsayeva? Koji bih tada imala razlog da se ne udam za njega?” Bacivši mu rukavicu u lice,
Jillian se osjećala zadovoljno poput mačke, čekajući na poljubac koji će je ostaviti bez daha.
Bijesna izraza na licu, naglo joj je zatvorio usta svojima.
I istog je trenutka pod nogama osjetio potres. Grimm joj je zastenjao na usnama kad mu je
osjećaj koji ga je preplavio odnio posljednje tragove samokontrole.
Jillian je uzdahnula i rastvorila usne.
Ljubio ju je Grimm Roderick i bilo je baš onako kako se sjećala. Poljubac koji su prije
mnogo godina podijelili u štali za nju je postao gotovo mitsko iskustvo, a s godinama se počela
pitati nije li ga možda preuveličala i samo umislila da joj je zatresao svijet. Ali sjećanje je
bilo točno. Tijelo joj je oživjelo, usne su joj se zažarile, a bradavice na dojkama ukrutile. Na
svaki zamislivi način žudjela je za svakim centimetrom njegova tijela. Povrh nje, ispod nje,
pokraj nje, iza nje. Tvrd, mišićav i zahtjevan - znala je da je muškarac koji je mogao
utažiti neutaživu glad koju je osjećala za njim.
Uvukla mu je prste u kosu i uzvratila mu poljubac, a onda posve izgubila dah kad ga je
produbio. Jednom joj je rukom obuhvatio bradu, a drugom skliznuo niz krivulju njezine
kralježnice, uhvatio je za bok i stisnuo joj tijelo o svoje. Jillian je prestala razmišljati i prepustila
se onome što joj je već dugo bila najveća želja: da Grimma dodirne kao žena, kao njegova žena.
Ruke su mu bile na njezinim bokovima i podizale joj haljinu - a njezine su se iznenada našle na
njegovu kiltu i povlačile sporran kako bi doprle pod njega. Pronašla je njegovu krutu muškost
i bestidno je uhvatila preko tartana. Osjetila je kako mu se tijelo ukočilo uz njezino, a požudni
jecaj koji mu je pobjegao s usana bio je najljepši zvuk koji je u životu čula.
 Kao da je u magli Durrkesha među njima nešto eksplodiralo i obuzela ju je takva potreba
da se spari sa svojim muškarcem da je više nije bilo ni najmanje briga što se nalaze nasred ulice.
Grimm ju je želio, želio je voditi ljubav s njom - njegovo joj je tijelo to jasno pokazalo. Priljubila
se uz njega, potičući, preklinjući. Poljubac je nije samo ostavio bez daha, posve joj je oduzeo i
posljednji komadić razuma.
Uhvatio je njezinu znatiželjnu ruku i prislonio je na zid iznad njezine glave. Tek kad joj je
tako držao obje ruke, promijenio je ritam svojega poljupca, pretvarajući ga u zadirkujuće,
zaigrano palucanje jezika u njezinim ustima, uvlačeći ga i izvlačeći dok nije počela dahtati od
želje da joj pruži više. U istom se polaganom, nadražujućem ritmu cijelim tijelom trljao o
njezino.
Polako je odvojio usne od njezinih, uhvativši joj zubima donju usnu i nježno je povukao.
Još jednom ju je liznuo jezikom i odmaknuo se.
“I, kako ti se čini? Može li se Ramsayev poljubac usporediti s ovim?” promuklo je upitao,
ne skidajući pogled s njezinih grudi. Tek kad se uvjerio da joj se prsa ne dižu i ne spuštaju i da ju
je poljupcem doista “ostavio bez daha”, podignuo je glavu i pogledao je u oči.
Jillian je jedva stajala na nogama, kao da će joj koljena svakog trena popustiti. Gledala ga
je praznim pogledom. Zar je mislio da je poslije ovoga što se dogodilo u stanju oblikovati riječi?
Mislio je da može razmišljati?
Grimmov joj je pogled pretraživao lice i Jillian mu je u sjajnim očima prepoznala
samodopadno zadovoljstvo. Na usnama mu se pojavila naznaka smiješka jer nije odgovarala,
samo ga je gledala raširenih očiju i nateklih usana. “Diši, paunice. Sad možeš disati.”
I dalje je prazno gledala u njega, a onda je hrabro udahnula i prodisala.
“Ha”, bilo je sve što je izustio kad ju je uzeo za ruku i povukao za sobom. Kaskala je uz
njega na uzdrhtalim nogama i povremeno bi krišom bacila pogled na izraz muževnog
zadovoljstva na njegovu licu.
Cijeli putem do svratišta Grimm nije rekao ni riječ no Jillian se nije bunila jer nije bila
sigurna da je sposobna sročiti suvislu rečenicu čak i da joj život ovisi o tome. Nakratko je
razmišljala o tome tko je od njih dvoje pobijedio u tom okršaju, ako je uopće bilo pobjednika. I
uspjela je zaključiti da je to ipak bila ona. On je očito bio pod dojmom onoga što se dogodilo, a
ona je dobila poljubac za kojim je toliko žudjela.
Kad su stigli do Crne čizme, Hatchard je neobično šutljiv par obavijestio da momci,
premda još uvijek vrlo slabi, žele što prije napustiti svratiste. Razmotrivši sve opasnosti,
Hatchard je zaključio da bi tako bilo najmudrije. U tu je svrhu već nabavio kola i plan je bio
da čim svane krenu za Caithness.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

“JILLIAN, ISPRIČAJ MI PRIČU ”, ZAHTJEVAO JE ZEKE, POPEVŠI SE NA kat pred

Jillianine odaje. “Nedostajala si mi i ti i mama dok vas nije bilo.” Dječačić se popeo na klupu kraj
nje i ugnijezdio joj se u naručju.
Jillian mu je maknula kosu s čela i poljubila ga. “Što bi htio čuti, dragi Zeke? Priču o
zmajevima? Vilama? Vodenim duhovima?”
“Pričaj mi o berserkerima”, odlučno joj je rekao.
“O čemu?”
“Berserkerima”, strpljivo je ponovio Zeke. “Znaš, Odinovim moćnim ratnicima.”
Jillian je uzdahnula. “Što je to s dječacima i njihovim bitkama? Moja su braća obožavala
tu bajku.”
“To nije bajka nego istina”, obavijestio ju je Zeke. “Mama mi je rekla da još lutaju
Visočjem.”
“Glupost”, rekla je Jillian. “Ispričat ću ti priču prikladnu za dječaka.”
“Ne želim slušati prikladnu priču. Želim priču s vitezovima, junacima i pustolovinama. I
berserkerima.”
“Ah, stvarno rasteš” rekla je Jillian promrsivši mu kosu.
“Naravno da rastem”, ozlojeđeno je odvratio Zeke.
“Neću ti pričati o berserkerima. Pričat ću ti o dječaku i koprivama.”
“Je li to još jedna od onih priča s poučkom?” požalio se Zeke.
Jillian je frknula. “Nema ništa lošeg u pričama s poučcima.”
“Dobro. Pričaj mi onda o glupim koprivama.” Spustio je bradu na stisnutu šaku i
poprijeko je gledao.
Jillian se nasmijala potištenom izrazu njegova lica. “Zeke, ovako ćemo se dogovoriti.
Ispričat ću ti priču s poučkom, a onda možeš potražiti Grimma i zamoliti ga da ti on priča o
neustrašivim ratnicima. Siguran sam da zna takvu priču. On je najhrabriji ratnik kojega sam
ikad upoznala”, dodala je Jillian i uzdahnula. “Počinjemo. Pozorno slušaj.
Nekoć davno živio je dječačić koji je šetajući šumom naišao na koprive. Opčinjen
neobičnom biljkom, pokušao ju je ubrati kako bi je odnio kući i pokazao mami. No biljka ga je
bolno opekla i otrčao je kući s prstima punim plikova. ‘Jedva sam ih i dotaknuo, mama!', plakao
je dječak.
‘Zato su te i opekle', odgovorila mu je mama. ‘Kad sljedeći put dotakneš koprivu, uhvati
je čvrsto i u rukama će ti biti meka poput svile i uopće te neće opeći.'” Jillian je zastala kako bi
Zeke dokučio poučak.
“To je to?” razočarano je pitao Zeke. “To nije bila priča! Prevarila si me!”
Jillian se ugrizla za usnu da se ne nasmije; izgledao je kao uvrijeđeni medvjedić. Bila je
umorna od putovanja pa joj vještina pričanja nije bila na najvišoj razini, ali ova je priča
uključivala korisnu lekciju. Usto, i dalje je mislila na nevjerojatan poljubac koji je jučer dobila i
na malo što drugo. Jedva je odolijevala želji da ode pronaći Grimma, ugnijezdi mu se u krilu i
najslađim ga glasom zamoli da joj ispriča priču za laku noć. Ili, da bude preciznija, da ga zamoli
da provede noć s njom. “Zeke, reci mi što znači ta priča”, poticala ga je Jillian.
Zeke je nakratko šutio razmišljajući o priči. Čelo mu se nabralo od koncentracije, a Jillian
je strpljivo čekala. Zeke je od sve djece u dvorcu najbolje znao prepoznati poučak. “Znam!”
uskliknuo je. “Ne smijem oklijevati. Moram hrabro zgrabiti ono što želim. Ako si
neodlučan, možeš se opeći.”
“Što god radio, Zeke,” savjetovala ga je Jillian, “radi to tako da u to uložiš svu svoju
snagu.”
“Kao kad učim jahati”, zaključio je.
“Da. I kad voliš svoju mamu, radiš s konjima i učiš sve čemu te podučavam. Ne koristiš li
se pritom svim svojim sposobnostima, neke od stvari koje učiniš polovično mogu ti naškoditi.”
Zeke je nezadovoljno puhnuo kroz nos. “Pa, možda i nije bila priča o berserkerima, ali
ipak nije bila loša. Kad je već priča jedna djevojka.”
Jillian je ozlojeđeno frknula nosom i stegnula Zekea u zagrljaj, ne obazirući se na njegovo
nestrpljivo otimanje. “Već te gubim. Zeke” rekla je za sebe kad je dječak istrčao potražiti
Grimma. “Koliko će me momaka još prerasti?” žalosno je promrmljala.
Jillian je prije večere otišla provjeriti kako su Quinn i Ramsay. Obojica su čvrsto spavali,
iscrpljeni od putovanja natrag u Caithness. Grimma nije vidjela otkad su se vratili; smjestio je
pacijente i nestao. Cijelim je putem šutio, a ona se povrijeđena njegovim povlačenjem zatvorila u
kola i putovala s bolesnicima.
I Quinn i Ramsay još su imali nezdravu boju, a ljepljiva im je koža ukazivala na to da
groznica nije nimalo popustila. Nježno je poljubila Quinna u čelo i do brade ga pokrila vunenim
pokrivačem.
Odlazeći iz njihovih odaja, mislima se vratila u ljeto kad joj je bilo gotovo šesnaest
godina - ljeto kad je Grimm otišao iz Caithnessa.
Ništa u životu nije Jillian pripremilo za tako groznu bitku. Život joj je bio tako zaštićen da
ga nikad nije uznemirila smrt ni bilo kakva okrutnost, ali tog je dana oboje stiglo jašući na
velikim crnim bojnim konjima noseći boje McKaneovih.
Čim su stražari oglasili uzbunu, otac ju je zatvorio u njezine odaje i Jillian je kroz prozor
promatrala krvavi pokolj koji se odvijao u dvorištu ispod nje. Očajavala je u nemoći jer se nije
mogla boriti zajedno sa svojom braćom. Ali čak i da je mogla pobjeći iz dvorca, znala je da
nije dovoljno jaka da podigne mač. Kako bi ona, obična djevojka, mogla ugroziti okorjele ratnike
poput McKaneovih?
Prizor prolivene krvi posve ju je užasnuo. Kad se vješti McKane prikrao iza Edmunda i
neočekivano ga napao, vrisnula je i počela šakama udarati o prozor, ali slabašan se zvuk nije
mogao probiti kroz buku žestoke bitke. Krupni je McKane njezina brata oborio na tlo udarivši ga
plosnatom stranom sječiva sjekire.
Jillian se priljubila uz staklo, histerično grebući noktima po njemu kao da ga tako može
probiti i spasiti brata od pogibelji. A onda joj je iz prsa izletio uzdah olakšanja kad se u borbu
uključio Grimm i ubio pomahnitalog McKanea prije nego što je Edmundu zadao još jedan udarac
kojim bi ga sigurno dokrajčio. Dok je gledala kako joj se brat s mukom podiže na koljena, nešto
se duboko u njoj tako brzo promijenilo da gotovo i nije zamijetila: krv je nije više užasavala - čak
je poželjela da tlo Caithnessa natopi krv McKaneovih, sve po posljednje kapi. Kad je pobješnjeli
Grimm ubio sve McKaneove u krugu od pedeset metara, prizor joj je istodobno bio zastrašujuće i
neobjašnjivo prekrasan. Nikad nije vidjela muškarca da se kreće tako brzo i s toliko smrtonosne
elegancije - boreći se da zaštiti sve što joj je priraslo srcu.
Poslije bitke cijela se obitelj brinula za ranjenog Edmunda, previjala ostale ranjenike i
pokapala mrtve. Jillian se osjećala neopisivo mlado i ranjivo. Dok je na krovu čekala da se
Grimm odazove na poruku koju mu je ostavila, ugledala ga je kako s prtljagom odlazi prema
konjušnici.
Bila je zaprepaštena. Nije mogao otići. Ne sad! Ne sad kad je bila tako zbunjena i
prestrašena svime što se dogodilo. Trebao joj je više nego ikad.
 Jillian je pojurila prema konjušnici. Ali Grimm je bio neumoljiv, hladno se pozdravio s
njom i uputio se prema izlazu. To što je nije utješio bila je posljednja uvreda koju je mogla
podnijeti - bacila mu se u naručje, zahtijevajući svojim tijelom da je zaštiti i da se pobrine za
njezinu sigurnost.
Poljubac koji je počeo kao nevin pritisak usana brzo se pretvorio u potvrdu njezinih
najskrivenijih snova: Grimm Roderick bio je muškarac za kojega će se udati.
Zaneseno mu se prepustila kad se Grimm iznenada otrgnuo od nje i naglo okrenuo prema
konju, kao da mu taj poljubac nije značio baš ništa. Posramljena i zbunjena njegovim odbijanjem,
Jillian je osjećala kako je zastrašujući intenzitet gomile novih emocija ispunjava očajem.
“Ne možeš otići! Ne poslije ovogal” povikala je.
“Moram otići”, zarežao je. “A ovo” - bijesno je otro usta -“nikad se i nije smjelo
dogoditi!”
“Ali dogodilo se! I što ako se ne vratiš, Grimme? Što ako te nikad više ne vidim?”
“Upravo to mi i je namjera”, oštro joj je odgovorio. “Nemaš još ni šesnaest godina.
Pronaći ćeš muža. Čeka te svijetla budućnost.”
“Već sam pronašla muža!” jaukala je Jillian. “Poljubio si me!”
“Poljubac nije obećanje ženidbe!” zarežao je. “A i pogriješio sam. Nikad to nisam smio
učiniti, ali bacila si se na mene. Što si očekivala da učinim?”
“Ni-nisi me htio po-poljubiti?” Oči su joj potamnjele od boli.
“Ja sam muškarac, Jillian. Kad se žena baci na mene, što drugo da učinim!”
“Znači da nisi osjetio što i ja?” dahnula je.
“Osjetio što?” podrugljivo je otfrknuo. “Požudu? Naravno. Ti si privlačna djevojka.”
Jillian je posramljeno protresla glavu. Je li moguće da je tako pogriješila? Je li moguće da
je sve umislila? “Ne, mislim - nisi osjetio da je svijet savršeno mjesto i... i da smo nas dvoje...”
Zašutjela je, osjećajući se poput najveće budale na svijetu.
“Zaboravi me, Jillian St. Clair. Odrasti, udaj se za nekog naočitog plemića i zaboravi me”,
kamena je lica rekao Grimm. Jednim se brzim pokretom bacio na konjska leđa i odjurio iz
konjušnice.
“Ne ostavljaj me, Grimme Roderiče! Ne ostavljaj me ovako! Volim te!”
Ali odjahao je kao da mu nije ništa rekla. Jillian je znala da je čuo svaku njezinu riječ,
premda je poželjela da nije. Ne samo da se bacila na muškarca koji je nije želio, nego je za njim
bacila i svoje srce kad je otišao.
Jillian je duboko uzdahnula i zatvorila oči. Bilo je to gorko sjećanje, ali koje ju je poslije
Durrkesha ipak malo manje boljelo. Više nije vjerovala da je pogriješila u tome kako je poljubac
djelovao na njega jer se u Durrkeshu dogodilo isto, a u očima mu je, sigurno kako samo
žena može, vidjela da je i on osjetio ono što je ona.
Sad ga je samo još trebala natjerati da to i prizna.
 PETNAESTO POGLAVLJE

TRAŽEĆI GA VIŠE OD SATA, NAPOKON GA JE PRONAŠLA U ORUŽARNICI.

Stajao je kraj niskoga drvenog stola i pregledavao oštrice, ali znala je da je osjetio njezinu
prisutnost jer su mu se leđa blago ukočila.
“Kad mi je bilo sedamnaest godina bila sam blizu Edinburgha”, rekla je Jillian u njegova
ukočena leđa. “Mislila sam da sam te vidjela dok sam bila u posjetu kod Hammondsovih.”
“Da”, odgovorio je Grimm, pomno proučavajući kovani štit.
“To si bio ti! Znala sam!” uzviknula je Jillian. “Stajao si kraj stražarske kule. Gledao si
me i izgledao si... nesretno.”
“Da”, priznao je teškim glasom.
Jillian je za trenutak promatrala Grimmova široka leđa, nesigurna kako da izrazi svoje
osjećaje. Neizmjerno bi joj pomoglo kad bi barem znala što želi reći, ali nije znala. A to i ne bi
bilo važno jer se okrenuo i prošao kraj nje hladna lica kao da je izaziva da se ponizi i krene za
njim.
Nije to učinila.
***
Kasnije tog dana pronašla ga je u kuhinji baš kad je u džep stavljao šaku šećera.
“Za Occama”, rekao je kao da se opravdava.
“One večeri kad sam išla na ples Glannisovima kraj Edinburgha,” nastavila je Jillian
razgovor na mjestu na kojemu se prekinuo, kao da je prošao tek trenutak a ne pola dana, “ti si se
skrivao u tami, je li tako? Onu jesen kad sam navršila osamnaest godina.”
Grimm je duboko uzdahnuo. Ponovno ga je uhvatila. Kao da je imala neobičnu vještinu
da zna gdje je bio, kad i je li bio sam. Rezignirano ju je pogledao. “Da”, odgovorio je ne
mijenjajući boju glasa. Te si jeseni postala žena, Jillian. Imala si satensku haljinu boje rubina.
Kosa ti je bila raspuštena i prelijevala ti se preko ramena. Tvoja su braća bila ponosna na tebe. Ja
sam bio zaprepašten.
“Kad me onaj lupež Alastair - a znaš, poslije sam saznala da je bio oženjen - odveo van i
poljubio, u grmlju sam čula nekakvu buku. Rekao je da zvuči poput neke opasne zvijeri.”
“A onda ti je rekao da mu trebaš biti zahvalna što imaš njega da te zaštiti, je li tako?”
rugao joj se Grimm. Zamalo sam ubio to kopile jer te dodirnuo.
“Nije smiješno. Uistinu sam se uplašila.”
“Jesi li se doista uplašila, Jillian?” Grimm ju je pozorno promatrao. “Čega? Muškarca koji
te držao u naručju ili zvijeri u grmlju?”
Jillian ga je pogledala u oči i obliznula usne koje su joj se iznenada osušile. “Ne zvijeri.
Alastair je bio nitkov i zvuk ga nije uznemirio, a samo sveci znaju što bi mi učinio. Bila sam
mlada i, o Bože, tako naivna!”
“Da.”
“Quinn me danas pitao hoću li se udati za njega”, rekla mu je, pozorno ga gledajući.
Grimm je šutio.
“Nisam ga još poljubila pa ne znam ljubi li se bolje. Misliš li da bi moglo biti tako? Hoću
reći, da se ljubi bolje od tebe?”
Nije joj odgovorio.
“Grimme? Hoće li se ljubiti bolje od tebe?”
Zrak je ispunila tiha grmljavina. “Da, Jillian, hoće.” Grimm je uzdahnuo i otišao potražiti
svojega konja.
***
Uspio ju je izbjegavati gotovo cijeli taj dan. Bilo je kasno navečer kad ga je naposljetku
uspjela presresti dok je izlazio iz odaja dvojice bolesnika.
“Znaš, čak i kad nisam mogla biti sigurna jesi li doista ondje, ipak sam se osjećala...
sigurnom. Jer bi mogao biti tamo.” Naznaka zadovoljnog osmijeha blago mu je razvukla usne.
“Da, Jillian.”
Jillian se okrenula.
“Jillian?”
Ukočila se.
“Jesi li već poljubila Quinna?”
“Ne, Grimme.”
“Nemaš što čekati, djevojko.” Jillian se namrštila.
***
“Vidjela sam te na Kraljevskom sajmu.”
Jillian ga je napokon uspjela imati za sebe na duže od nekoliko ukradenih trenutaka.
Quinn i Ramsay nisu mogli iz kreveta, pa je zamolila Grimma da joj se pridruži u Velikoj dvorani
na večeri i nemalo se iznenadila kad je bez protivljenja pristao. Sjedila je na jednome
kraju dugoga stola i pod svjetlošću svijećnjaka na kojemu su treperili deseci svijeća gledala
njegovo lijepo lice. Večerali su u tišini, narušenoj samo zveketom pladnjeva i pehara. Služavke
su otišle odnijeti juhu bolesnicima na katu. Tri su dana prošla otkad su se vratili, a ona ih
je provela očajnički pokušavajući vratiti nježnost koju je nazrela u Durrkeshu. No nije uspjela.
Nije ga uspjela natjerati da stoji mirno dovoljno dugo da iz njega pokuša izmamiti još jedan
poljubac.
Lice mu je bilo kao od kamena. Nije čak nijedanput ni trepnuo. “Da.”
Mislila je da će pobjesnjeti ako joj odgovori s još jednim iritantno izbjegavajućim “da”.
Htjela je samo znati što se doista zbiva u Grimmovoj glavi i u njegovu srcu. Htjela je znati je li
jedan jedini poljubac koji su podijelili protresao njegov svijet istom silinom kojom je sravnio
njezin. “Špijunirao si me”, optužila ga je Jillian, namršteno ga gledajući kroz svijeće. “Nisam bila
posve iskrena kad sam ti rekla da sam se osjećala sigurno. Bila sam ljuta”, slagala je.
Grimm je podignuo kositreni pehar s vinom, iskapio ga i počeo vrtjeti hladan metal među
dlanovima. Jillian je gledala njegove precizne, kontrolirane pokrete i obuzela ju je mržnja prema
svemu što je bilo tako namjerno i kontrolirano. Cijeli je život proživjela tako, jedan
precizan odabir nakon drugog, osim kad je bila u Grimmovoj blizini. Htjela ga je vidjeti da se
ponaša onako kako se ona osjećala: izvan kontrole, emotivno. Neka on koji put poludi. Nije htjela
poljupce ponuđene pod slabim izgovorom da je želi sačuvati od lošeg odabira. Morala je znati
može li mu se uvući pod kožu onako kako se on uvlačio pod njezinu. Stisnula je ruke u krilu,
gužvajući tkaninu svoje haljine među prstima.
Što bi se dogodilo kad bi se prestala ponašati uljuđeno i sabrano?
Duboko je udahnula. “Zašto si me stalno promatrao? Zašto si otišao iz Caithnessa, a onda
me poslije pratio?” pitala ga je s više žestine nego što je namjeravala, a riječi su joj odjeknule od
kamenih zidova.
Grimm nije skidao pogled s uglačanoga kositra u rukama. “Morao sam biti siguran da je s
tobom sve u redu, Jillian”, tiho je rekao. “Jesi li već poljubila Quinna?”
“Nikad nisi prozborio ni riječ sa mnom! Samo bi došao i gledao me, a onda bi se okrenuo
i nestao.”
“Zakleo sam se da ću te čuvati od opasnosti, Jillian. Nije bilo ništa neobično u tome što
bih provjerio kako si kad bi mi se pojavila u blizini. Jesi li već poljubila Quinna?” ponovio je
pitanje.
“Čuvati od opasnosti?” rekla je glasom povišenim od nevjerice. “Nije ti uspjelo! Ti si me
povrijedio gore od ičega u životu!”
“Jesi li već poljubila Quinna?' zagrmio je.
“Ne! Nisam još poljubila Quinna!” proderala se na njega. “Samo te to zanima? Uopće te
nije briga što si me povrijedio.”
Skočio je na noge i pehar je uz zveket pao na tlo. Tresnuo je rukama o stol kao da ga je
obuzeo nekontroliran bijes. Daske za rezanje odletjele su sa stola, netaknuto varivo prolilo se po
podu, a komadi pogače zasuli su ognjište. Svijećnjak je tresnuo o zid i raspolovljen ostao
zaglavljen u pukotini. Na tlo su popadale i snježnobijele svijeće. Njegovo se divljanje nije
zaustavilo sve dok na stolu između njih nije ostalo baš ništa. A onda je zadihano stao i stavio ruke
na rub stola, a u očima mu je vidjela razjareno svjetlucanje. Jillian je zaprepašteno zurila u njega.
Zaurlavši od gnjeva, lupio je šakama po sredini stola od hrastovine, a kad je dugački stol
puknuo po sredini, Jillian je šokirano stavila ruku na usta da priguši krik. Modre su mu oči
užareno svijetlile i mogla se zakleti da je narastao, proširio se i naočigled postao mnogo opasniji.
Nije bilo sumnje da je u njemu pobudila reakciju kakvoj se nadala, ali i više od toga.
“Znam da nisam uspio!” zagrmio je. “Znam da sam te povrijedio! Misliš li da nisam
morao živjeti s time?”
Stol među njima je zaškripao i zatresao se kao da želi ostati u komadu. Napuknuta ploča
opasno se nagnula, a onda se, zastenjavši kao da priznaje poraz, stol urušio u sredinu i tresnuo o
pod.
Jillian je netremice gledala ostatke njihova obroka. Završila je s pokušajima da ga
isprovocira, sad je samo stajala kao ukopana, zaprepaštena žestinom njegove reakcije. Znao je da
ju je povrijedio? I bilo mu je toliko stalo da se, prisjetivši se toga, ovako razbjesnio?
“Zašto si se onda sad vratio?” prošaptala je. “Nisi morao poslušati mojega tatu.”
“Morao sam vidjeti da je s tobom sve u redu, Jillian”, prošaptao je preko mora smrskanih
predmeta koje ih je razdvajalo.
“Dobro sam, Grimme”, oprezno je rekla. “To znači da sad možeš otići”, rekla je, no nije
to iskreno mislila.
Nije uopće reagirao na to što je rekla.
Kako je čovjek mogao stajati tako mirno da je pomislila da je okamenio? Nije mogla
vidjeti čak ni dizanje i spuštanje njegovih prsa. Povjetarac koji je puhao kroz visoki prozor uopće
mu nije mrsio kosu. Kao da ga ništa nije doticalo.
Bog joj je bio svjedokom da njoj to nikad nije uspjelo. Nije li to dosad već naučila? Nikad
se nije uspjela približiti pravome Grimmu, onome kojega je upoznala prvoga ljeta. Zašto je
pomislila da se išta moglo promijeniti? Jer je sad bila odrasla žena? Jer je imala bujne grudi i
sjajnu kosu pa je mislila da ga može namamiti slabošću muškarca prema ženi? A kako je prema
njoj bio tako prokleto ravnodušan, zašto ga je uopće željela?
Ali Jillian je znala odgovor na to pitanje, čak i ako nije razumjela baš sve što se u njemu
skrivalo. Još dok je bila djevojčica pa bi zabacila glavu da pogleda toga divljeg dječaka koji ju je
nadvisivao, srce bi joj uvijek zapjevalo. U dubini svoje dječje duše znala je da bez obzira na to
za kakve ga sve ružne stvari optuživala, uvijek mu je mogla povjeriti život. Znala je da bi joj
trebao pripadati.
“Zašto jednostavno ne počneš surađivati?” Frustracija ju je natjerala na te riječi, nije
mogla vjerovati da ih je izrekla naglas, ali sad kad su bile izgovorene, nije bilo povratka.
“Molim?”
 “Surađivati”, ohrabrivala ga je. “To znači da sudjeluješ, da ugodiš.”
Grimm je zurio u nju. “Ne mogu ti ugoditi svojim odlaskom. Tvoj otac...”
“Ne tražim od tebe da odeš”, tiho je rekla.
Jillian nije znala odakle je u tom trenutku skupila hrabrost, znala je samo da je umorna od
toga da ga želi i da joj je uskraćen. Ponosno je stajala i pomicala tijelo onako kako je to uvijek
činila kad bi bila s Grimmom u istoj prostoriji: zavodnički, naglašeno, s mnogo više žara nego
inače. Očito je govorom tijela otkrila svoju namjeru jer se on naglo ukočio.
“Jillian, kako bi htjela da surađujem?” upitao ju je glasom posve lišenim emocija.
Približila mu se, pažljivo obilazeći krhotine tanjura i hrane rasute po podu. Polako, kao da
kroti divlju životinju, uspravna je dlana ispružila ruku prema njegovim prsima. S mješavinom
opčinjenosti i nepovjerenja gledao ju je kako mu stavlja dlan na prsa, neposredno iznad srca.
Kroz lanenu je košulju osjetila toplinu njegova tijela, kako se stresao i kako mu je srce počelo
ubrzano tući.
Zabacila je glavu i pogledala ga ravno u oči. “Ako doista želiš surađivati” - jezikom je
ovlažila usne - “poljubi me.”
Gledao ju je pogledom punim bijesa, ali Jillian mu je u očima nazrela strast koju je
teškom mukom nastojao sakriti.
“Poljubi me”, prošaptala je ne odvajajući pogled od njegova. “Poljubi me i onda mi
pokušaj reći da ne osjećaš isto što i ja.”
“Prestani”, zapovjedio joj je promuklim glasom i uzmaknuo. “Poljubi me, Grimme! Ali
ne zato da mi učiniš ‘uslugu'! Poljubi me jer to želiš! Jednom si mi rekao da me nećeš poljubiti
jer sam dijete. Ali nisam više dijete, sad sam odrasla žena. Drugi me muškarci žele poljubiti.
Zašto ti ne želiš?”
“Nije tako, Jillian.” Rukama se frustrirano uhvatio za glavu, zario si prste u kosu, strgnuo
s glave kožnatu vrpcu i bacio je na kameni pod.
“A kako je onda? Zašto me Quinn i Ramsay i svi drugi muškarci koje sam ikad upoznala
žele, a ti me ne želiš? Moram li odabrati jednog od njih? Trebam li Quinna pitati da me poljubi?
Da me odvede u krevet? Da me učini ženom?”
Iz grla mu se začulo potmulo prijeteće režanje. “Prestani, Jillian!”
Jillian je zabacila glavu u gesti izazova i prkosa. “Poljubi me Grimme, molim te. Samo
jednom, kao da ti je stalo.”
Bacio se na nju takvom elegancijom i brzinom da je ostala posve zatečena. Ruke su mu
utonule u njezinu kosu, zarobljavajući joj glavu među dlanovima i sileći je da se još više izvije.
Usne su mu poklopile njezine i oduzele joj dah.
Pritisnuo ju je neobuzdanom glađu, ali u silovitoj je navali njegovih usana osjetila i nešto
ljutnje i nije razumjela zašto. Kako se mogao ljutiti na nju kad je bilo tako jasno da ju je očajnički
htio poljubiti? Nije ni najmanje sumnjala u to. Istoga trenutka kad su mu usne uzele njezine, sve
su sumnje koje su je dotad morile netragom nestale. Osjetila je žudnju koja mu je obuzela tijelo i
strašnu bitku koju je vodila protiv njegova razuma. I pobijedila, pomislila je zadovoljno kad mu
je stisak popustio dovoljno da joj više nagne glavu i jezikom dublje prodre u njezina usta.
Jillian se opustila i čvršće privila uz njegovo tijelo prepuštajući se omamljujućim
valovima zanosa. Kako je običan poljubac mogao odjeknuti svakim djelićem njezina tijela i
zatresti joj tlo pod nogama? Gladno mu je odgovorila. Poslije toliko godina čekanja, naposljetku
je dobila odgovor. Grimm Roderick žudio je za njezinim dodirom jednako kao što je ona žudjela
za njegovim.
I znala je da s njim jednom nikad neće biti dovoljno.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

POLJUBAC SE PRODUŽIO I PRODUBIO. POTICAN GODINAMA USKRAĆENIH

emocija, godinama potiskivane strasti koja se brzo probila na površinu Grimmove odlučnosti.
Stojeći posred Velike dvorane među ostacima večere i ljubeći Jillian, shvatio je da si nije
uskraćivao samo mir. Uskraćivao si je i život. Jer to je bio život, taj izvanredan trenutak stapanja.
Berserkerška su mu osjetila bila preplavljena, omamljena Jillianinim okusom i dodirom. Uživao
je u poljupcu pretvorivši se u raspojasanog obožavatelja njezinih usana, provukao joj prste kroz
kosu i zatim ih spustio niz svilenastu kožu njezinih leđa.
Poljubio je Jillian kako nikad nije poljubio nijednu ženu, potaknut žudnjom koja se
probudila u najporočnijim i najskrivenijim zakucima njegove duše. Nagonski ju je želio i
zadovoljit će je najprimitivnijom tjelesnom potrebom. Pritisak njezinih usana posve ga je otvorio,
a istraživačkim je jezikom pripitomila i pokorila ledenoga vikinškog ratnika koji do toga trenutka
nije ni znao što je toplina. Želja je ugušila sve njegove prosvjede i privukao joj je tijelo uz svoje,
primajući njezin jezik u usta duboko kao što je znao da će ona primiti njegovo tijelo u svoje.
Posrtali su i teturali preko ostataka hrane razbacanih po kamenom podu sve dok ih nije
zaustavio zid. Ne odvajajući usne od njezinih, Grimm je spustio ruku ispod njezinih bedara,
pritisnuo joj pleća o zid i podignuo noge oko svojega struka. Sve one godine kad ju je promatrao
i branio sebi da je dodirne kulminirale su navalom mahnite strasti. Njegovim je pokretima
upravljala nužda, a ne strpljivost ili vještina. Kad ga je zagrlila oko vrata, ruke su mu skliznule s
njezinih članaka, podignule haljinu preko listova i otkrile duge, prekrasne noge. Milovao joj je
kožu, stenjao u njezina usta, a onda joj je palcima napipao meku kožu unutarnje strane bedara.
Produbio je poljubac navalivši na njezine usne kao da opsjeda dvorac: uporno, neumoljivo
i sa samo jednim ciljem na umu. Za njega je postojala samo Jillian, topla žena u njegovim
rukama, topao jezik u njegovim ustima. Odgovarala je na svaki njegov pokret tako da je
svaki neizrečeni zahtjev njegova tijela dobio zadovoljštinu. Zakopala je ruke u njegovu kosu i
snažno mu uzvratila poljubac ostavivši ga bez daha. Godine potrebe obuzele su ga kad je
pronašao njezine dojke i smjestio dlanove na njih. Bradavice su joj bile nabreknute i uzdignute;
trebalo mu je više od njezinih usana - morao je okusiti svaku udubinu i pukotinu njezina tijela.
Obuhvativši mu lice rukama iznenađujuće snažno, natjerala ga je da prekine poljubac.
Grimm joj se zagledao u oči, kao da pokušava shvatiti skriveno značenje toga što je učinila. Kad
mu je povukla glavu prema oblini svoje dojke, spremno joj je udovoljio. Spustio joj je gornji
dio haljine, ogolio joj dojke i jezikom joj smjerno prešao od jednoga do drugog vrha, nježno ih
oblizujući prije nego što joj je ustima obuhvatio jednu bradavicu.
Vrisnula je predajući se vlastitoj žudnji i prepuštajući se njegovim dodirima. Tako se
čvrsto stisnula uz njegove bokove da ga je topla šupljina među njezinim bedrima senzualno
obuhvatila poput baršunaste rukavice. Smetala mu je svaka prepreka između njih pa je bijesno
strgnuo kilt i odmaknuo joj haljinu.
Stani! Vrisnuo mu je um. Ona je djevica! Ne čini to tako!
Jillian je zastenjala i protrljala se o njega.
“Stani”, promuklo je prošaptao.
Jillian je napola otvorila oči. “Ni za sve blago svijeta”, zadovoljno je rekla, a usne su joj
se razvukle u smiješak.
Njezine su ga riječi opekle poput vrućega glačala, a vrela mu je krv zakipjela. Osjetio je
kako se zvijer u njemu trznula iz sna i počela razbuđivati. Berserker? Sada? Nigdje nije bilo
krvi... još. Što će se dogoditi kad je bude?
“Diraj me, Grimme. Ovdje.” Jillian mu je povukla ruku na svoju dojku i glavu prema
svojoj. Zastenjao je i pomaknuo se, pa se počeo polako i čulno trljati o njezina otvorena bedra.
Kao u magli shvatio je da se berserker u njemu posve probudio, ali bio je nekako drukčiji - nije
bio nasilan nego uzbuđen, silovito ukrućen i žestoko gladan za svakim okusom Jillian koji mu se
nudio.
Bio bi je polegnuo na stol, ali stola više nije bilo, pa ih je umjesto toga oboje spustio na
stolac. Namjestio ih je tako da su joj noge visjele preko naslona i ona mu je sučelice sjedila s
rukama na njegovim ramenima, a njezina je ženskost bila posve otvorena nad njim. Nije ju
trebalo poticati da se pritisne o njega i zadirkuje ga nježno trljajući tvrde bradavice o njegova
prsa. Zabacila je glavu i otkrila luk vitkoga vrata, a Grimm se ukočio i ostao tako dugo upijajući
pogled na prekrasnu Jillian kako mu raskrečena sjedi u krilu, a vitak joj struk prelazi u raskošne
obline bedara. Premda joj je uspio svući haljinu s ramena kako bi joj ogolio grudi, tkanina joj se
skupila oko struka pa je izgledala poput božice koja se uzdiže iz mora svile. “Isuse, ti si najljepša
žena koju sam ikada vidio!”
Glava joj je trznula naprijed i pogledala ga je ravno u oči. Nevjerica u njezinu pogledu
ubrzo se pretvorila u čisto zadovoljstvo, a zatim u zaigranu senzualnost. “Kad mi je bilo trinaest
godina,” rekla je povlačeći prste arogantnom krivuljom njegove čeljusti, “gledala sam te
sa sluškinjom i zaklela sam se da ću ti jednoga dana činiti sve što ti je ona činila. Svaki poljubac.”
Spustila je usta na njegovu bradavicu. Jezikom mu je kušala kožu. “Svaki dodir” - ruka joj je
skliznula niz njegov trbuh i zaustavila se na nabreklom udu - “i svaki okus.”
Grimm je zastenjao i uhvatio je za ruku, ne dopuštajući joj da ovije prste oko njega. Ako
ga njezina ljupka ruka obuhvati samo jednom, izgubit će kontrolu i odmah će ući u nju.
Upregnuvši svoju legendarnu disciplinu, uspio se suzdržati i odmaknuo se od nje. Nije ju
želio ozlijediti. I on je njoj morao nešto priznati. “Od dana kad si počela sazrijevati tjerala si me u
ludilo. Noću ne bih uspio sklopiti oči a da te ne poželim pod sobom. Da ne poželim biti kraj tebe
i u tebi. Jillian St. Clair, nadam se da si čvrsta kao što voliš misliti da jesi jer će ti za mene
večeras biti potrebna sva snaga kojom raspolažeš.” Poljubio ju je i tako ušutkao svaki odgovor
koji mu je mogla dati.
Stopila se s njegovim poljupcem sve dok se nije iznenada povukao natrag. Nježno ju je
gledao. “I Jillian,” tiho je rekao, “i ja to osjećam. Uvijek sam to osjećao.”
Njegove su joj riječi širom otvorile srce, a smiješak koji mu je podarila pomutio mu je
razum. “Znala sam!” dahnula je.
Dok su mu ruke klizile po njezinoj vrućoj koži, Jillian se posve prepustila tom osjećaju.
Kad joj je dlanom ušao među noge, tiho je kriknula i tijelo joj se trznulo na dodir njegove ruke.
“Još, Grimme. Hoću još”, prošaptala je.
Promatrao ju je poluotvorenim očima. Na njezinu se licu užitak miješao s čuđenjem i
žudnjom. Znao je da je velik, i u dužinu i u širinu, i trebalo ju je pripremiti. Kad se počela divlje
trljati o njegov dlan, više se nije mogao suzdržavati. Namjestio ju je iznad sebe. “Ovako ti
kontroliraš stvari, Jillian. Boljet će te, ali ti si glavna. Reci mi ako te previše zaboli.” Izrekao je to
glasom punim žudnje.
“U redu je, Grimme. Znam da će me isprva boljeti, ali Kaley mi je rekla da ću s
muškarcem koji je vješt ljubavnik osjetiti nešto čudesnije od svega što sam ikad doživjela.”
“Kaley ti je to rekla?”
Jillian je kimnula. “Molim te”, dahnula je. “Pokaži mi što je mislila.”
Grimm je iznenađeno dahnuo. Njegova se Jillian nije bojala. Nježno je svoj glavić uvukao
u nju i polako je spuštao na njega, pomno prateći i najmanju promjenu na njezinu licu.
 Oči su joj se raširile. Rukom je posegnula dolje i ovila je oko nabrekla uda. “Velik je”,
zabrinuto je rekla. “Stvarno velik. Siguran si da će sve biti u redu?”
Usne su mu se rastegnule u smiješak čistoga zadovoljstva. “Jako je velik”, složio se. “Ali
najbolje veličine da zadovolji ženu.” Pažljivo je prodirao u nju. Kad je naišao na prepreku,
zaustavio se. Jillian je tiho dahtala. “Sada, Grimme. Daj mi ga.”
Nakratko je zatvorio oči, rukama joj obuhvatio stražnjicu i namjestio je točno iznad sebe.
Kad je otvorio oči u njihovim se dubinama nazirala odlučnost. Jednim odlučnim nasrtajem probio
joj je djevičnjak.
Jillian je glasno dahnula. “Nije bilo tako strašno”, prošaptala je samo trenutak poslije.
“Mislila sam da će više boljeti.” Kad se počeo polako pomicati, oči su joj se raširile. “Oh!”
Vrisnula je, a on ju je ušutkao poljupcem. Polako ju je njihao na sebi sve dok joj iz očiju
nije nestao svaki trag bola, a lice joj se ozarilo iščekivanjem onoga za što je osjećala da joj je
nadohvat ruke. Počela je erotično kružiti kukovima, grizući pritom zubima donju usnu.
Promatrao ju je opčinjen njezinom urođenom senzualnošću. Bila je posve opuštena,
nesputana i bez ikakvih se ograda prepustila njihovoj intimnoj igri. Usne su joj se razvukle u
zadovoljan osmijeh jer su dugi, polagani pokreti njegovih kukova nagovještavali strast koja će
uslijediti, a on joj je to potvrdio vragolastim smiješkom.
Podignuo ju je pa su zamijenili mjesta i sad je ona sjedila na stolcu. Na koljenima ju je
povukao prema sebi, ovio joj noge oko svojega struka i prodro duboko u nju, tražeći pritom
prstom zagonetno mjesto duboko u njoj koje će je gurnuti preko ruba. Draškao joj je čvorić među
nogama sve dok se nije počela meškoljiti pod njim, preklinjući ga tijelom za ono što joj je samo
on mogao dati.
Berserker u njemu klicao je od sreće, kao da se zabavlja na način koji Grimm nije uopće
smatrao mogućim. Kad je kriknula i stresla se pod njim, Grimm Roderick ispustio je grlen, dubok
zvuk koji je bio više od smijeha; bio je to odjek njegova oslobođenja. Njegov se trijumf
brzo pretvorio u uzdah olakšanja. Drhtanje njezina tijela čvrsto stegnutog oko njega bilo je više
nego što je mogao podnijeti i silovito je eksplodirao u nju.
Jillian se privila uz njega, dahnuvši na nepoznat zvuk koji joj je dopro do posve
omamljena uma. Mišići su joj se opustili i postali beskorisni, glava joj je pala prema naprijed i
kroz kosu je gledala gologa čovjeka-ratnika koji je klečao pred njom. “T-ti se znaš smijati!
Doista, uistinu smijati!” uskliknula je bez daha.
Palcima je prošao po unutarnjoj strani njezinih bedara, preko tankog potočića krvi.
Djevičanska joj je krv označila blijeda bedra. “Jillian, ja... ja... ah...”
“Nemoj mi se sad zatvoriti, Grimme Roderiče”, istoga je trenutka rekla Jillian.
Počeo se divlje tresti. “Ne mogu si pomoći”, rekao je čvrstim glasom, znajući da ne
govore o istome. “Velika dvorana”, promrmljao je. “Baš sam budala. Tako sam prokleto...”
“Prestani!” Jillian mu je objema rukama obuhvatila glavu i usmjerila mu pogled ravno u
svoje oči. “Željela sam ovo”, odlučno je rekla. “Čekala sam ovo, trebalo mi je. Da se nisi usudio
požaliti! Ja ne žalim i nikad neću požaliti.”
Grimm se ukočio, paraliziran krvlju na njezinim bedrima, čekajući onaj osjećaj izgubljena
vremena. Uskoro će ga obuzeti tama i počet će nasilje.
Ali trenuci su prolazili a da se ništa nije dogodilo. Usprkos žestokoj energiji koja mu je
zapljusnula tijelo, ludost nije nastupila.
Zaprepašteno je zurio u nju. Zvijer u njemu bila je posve budna, ali krotka. Kako je to bilo
moguće? Nije bilo krvožednosti ni potrebe za nasiljem, osjećao je samo dobre strane
berserkerštva - i nijednu od njegovih opasnosti.
“Jillian”, dahnuo je smjerno.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

“KAKO SE OSJEĆAŠ?” TIHO JE PITAO GRIMM. NAMJEŠTAJUĆI JASTUKE

uspravio je Quinna u sjedeći položaj. Rebrenice na prozorima bile su pritvorene, zastori su bili
zavezani sa strane, a Mjesečev je srp bacao dovoljno svjetlosti da mu njegov osjetljiv vid
omogući kretanje kao po danu.
Quinn je omamljeno kimnuo i pokušao nazrijeti kroz tamu. “Molim te, nemoj”, uzdahnuo
je kad je Grimm posegnuo za krpom.
Grimm se zaustavio u pola pokreta. “Nemoj što? Samo sam ti htio obrisati čelo.”
“Ne ubijaj me više tom prokletom mandragorom”, promrmljao je Quinn. “Pola razloga
zašto se ovako očajno osjećam je to što me Kaley stalno uspavljuje.”
Iz susjednoga kreveta začula se Ramseyjeva potmula potvrda. “Ne daj joj da nas ponovno
uspava, čovječe. Glava mi puca od tog sranja, a osjećaj na jeziku mi je kao da mi se u usta uvukla
kakva mala dlakava životinja, srušila se na leđa i otegla papke. Još prije tri dana. A sad
unutra trune...”
“Dosta! Moraš li biti tako slikovit?” Quinn se zgađeno namrgodio i prazni mu se želudac
odmah pobunio.
Grimm je podignuo ruke u znak predaje. “Nema više mandragore. Obećavam. I kako se
osjećate?”
“Odvratno”, zastenjao je Ramsay. “Molim te, zapali svijeću. Ništa ne vidim. Što se
dogodilo? Tko nas je otrovao?”
Grimmovo se lice natmurilo. Izišao je u hodnik da pripali treščicu pa je njome upalio
nekoliko svijeća uz krevete i vratio se do svojega stolca. “Pretpostavljam da je otrov bio
namijenjen meni i mislim da je bio u piletini.”
“U piletini?” uskliknuo je Quinn i trgnuo se uspravljajući se u sjedeći položaj. “Zar je nije
gostioničar donio? Zašto bi te gostioničar htio otrovati?”
“Ne mislim da me htio otrovati gostioničar. Mislim da mi se mesar pokušao osvetiti.
Mislim da biste sigurno umrli da ste pojeli cijelu košaru mesa. Piletina je bila za mene. Ali vas
dvojica ste je podijelili.”
“Nema nikakva smisla da te mesar pokušao ubiti, Grimme”, pobunio se Quinn. “Vidio te
je na djelu. Svi znaju da ne možeš otrovati ber...”
“Bezobrazno kopile poput mene”, zagrmio je Grimm, nadglasavajući posljednju
Quinnovu riječ da je Ramsay ne čuje.
Ramsay se uhvatio za glavu. “Ah, čovječe, ne deri se tako! Ubijaš me.”
Quinn je Grimmu uputio bezglasno “oprosti”, a onda se tiho pokušao ispričati: “To je sve
od mandragore. Od nje sam glup kao stup.”
“Ha? Što si rekao?” zanimalo je Ramsayja. “Što to vas dvojica šapćete?”
“Ali nas dvojica čak i nismo pojeli svu piletinu”, nastavio je Quinn izbjegavajući odgovor
na Ramsayevo pitanje. “A mislio sam da je gostioničar otpustio mesara poslije incidenta. Sam
sam tražio od njega da to učini.”
“Kojeg incidenta?” zanimalo je Ramsayja.
“Izgleda da ga nije otpustio.” Grimm je provukao prste kroz kosu i uzdahnuo.
“Jesi li saznao kako se zove?” pitao je Ramsay.
“Tko? Gostioničar?” Quinn ga je upitno pogledao.
“Ne, mesar.” Ramsay je prevrnuo očima.
 “Zašto?” odvratio je Quinn.
“Jer je kopile otrovalo jednog Logana, budalo. To mu sigurno neće proći nekažnjeno.”
“Ne smijemo se osvećivati”, upozorio ga je Grimm. “Zaboravi to, Logane. Vidio sam
kako to izgleda kad se nekome odlučiš osvetiti. Vas ste dvojica iz ovoga neuspjelog napada izišli
neozlijeđeni. To ne opravdava ubojstvo čovjeka, bez obzira na to koliko to možda zaslužuje zbog
drugih stvari koje je učinio.”
“Gdje je Jillian?” Quinn je brzo promijenio temu. “Kroz maglu se sjećam božice iznad
svojega kreveta.”
Ramsay je prezrivo frknuo. “Samo zato što misliš da si malo napredovao prije nego što su
nas obojicu otrovali ne znači da si je osvojio, De Moncreiffe.”
Grimm se u sebi trznuo i nastavio zamišljeno sjediti u tišini dok su se Quinn i Ramsay
prepirali o Jillian. Nastavili su tako još neko vrijeme i nisu ni zamijetili kad je Quinn tiho otišao
iz sobe.
***
Prve sate zore proveo je s Quinnom i Ramsayjem, a onda je otišao pogledati Jillian koja je
još duboko spavala baš kako ju je i ostavio, sklupčana na boku ispod brda pokrivača. Žudio je da
joj se uvuče u krevet kako bi uživao kad se probudi u njegovu zagrljaju, ali dvorac se već počeo
buditi i nije smio riskirati da ga vide kako izlazi iz Jillianinih odaja.
Kad se nad Caithnessom razdanilo, kimnuo je Ramsayju koji je uspio oteturati niz stube u
potrazi za krutom hranom, zazviždao Occamu i zajahao ga na gola leđa. Krenuo je prema jezeru
kako bi ohladio uzavrelo tijelo u ledenoj vodi. Ispunjenje koje je doživio s Jillian samo mu je
još više probudilo apetit za njom i bojao se da bi danas mogao navaliti na nju silovitošću
izgladnjeloga vuka ako mu se samo nasmiješi. Godine uskraćene strasti bile su za njim i iznenada
je shvatio da za Jillian žudi strašću koju nikad neće moći zasititi.
Poveo je Occama oko skupine stabala i zaustavio se, uživajući u spokojnoj ljepoti jutra.
Jezero je izgledalo poput golemoga srebrnog zrcala ispod ružičastih oblaka. Crne grane visokih
hrastova njihale su se na pozadini od crvenoga neba.
Iznenada je povjetarac do njega donio tihu melodiju upadljivo izvan tonaliteta. Oprezno je
zaobišao jezero vodeći konja pokraj vrtača i stjenovita terena, prateći taj čudni zvuk sve dok iza
gustoga grma nije ugledao Zekea skutrenog pokraj vode. Dječak je sjedio podignutih koljena na
koje je naslonio podlaktice i trljao oči.
Grimm je zaustavio Occama. Zeke je bio na rubu suza pjevajući riječi stare uspavanke.
Grimm se pitao tko ga je uspio povrijediti tako rano ujutro. Promatrao je dječaka pokušavajući
pronaći najbolji način da mu se približi a da mu ne povrijedi dostojanstvo. Dok je oklijevao u
sjeni, u razmišljanjima što da učini prekinulo ga je šuštanje u grmu i paprati koje ga je upozorilo
na uljeza. Pogledom je pretražio šumu, ali prije nego što je uspio otkriti izvor, iz šume samo koji
metar iza Zekea iskočila je frkćuća životinja. Na obalu jezera zaletjela se velika, prljava divlja
mačka zapjenjenih usta. Zarežala je i pokazala smrtonosne bijele očnjake. Zeke se okrenuo i
naglo utihnuo, a oči su mu se raširile od straha.
Grimm je istoga trenutka skočio s Occamovih leđa, s bedra izvukao sgian dubh1 i
povukao ga preko svojega dlana iz kojega je odmah potekla krv. Brže od otkucaja srca pogled na
grimizne kapi probudio je vikinškoga ratnika i oslobodio berserkera.
Krećući se neljudskom brzinom uhvatio je Zekea, bacio ga na pastuha i udario Occama po
sapima. A onda se dogodilo ono što je beskrajno mrzio... izgubio je pojam o vremenu.
***
“Upomoć!” vrisnuo je Zeke kad je na Occamovim leđima dojahao u dvorište dvorca.
“Morate pomoći Grimmu!”
 Hatchard je istrčao iz dvorca i ugledao Zekea na Occamovim leđima. Dječak se držao za
grivu tako čvrsto da su mu prsti na rukama pobijeljeli. “Gdje je?” povikao je Hatchard.
“Na jezeru! Napala me pobješnjela divlja mačka i samo što me nije pojela, a onda me
Grimm bacio na konja i sam sam odjahao. Divlja mačka napala je Grimma i sigurno ga je
ozlijedila!”
Hatchard je odjurio prema jezeru, nesvjestan da je i dvoje drugih čulo dječakovu viku i da
su mu već petama.
***
Hatchard je ugledao Grimma ukipljenog pokraj jezera. Izgledao je poput crne sjene na
pozadini od maglovito crvenoga neba. Bio je okrenut prema vodi i okružen ostacima nečega što
je do maloprije bila divlja životinja. Ruke i lice bili su mu prekriveni krvlju.
“Gavraele”, tiho je rekao Hatchard, nazvavši ga njegovim pravim imenom u nadi se da će
tako lakše doprijeti do čovjeka u zvijeri.
Grimm nije odgovorio. Prsa su mu se brzo dizala i spuštala. Tijelo mu je bilo preplavljeno
golemom količinom kisika koji je berserker morao udisati kako bi nahranio svoj natprirodni bijes.
Tamnoplave vene u žilavim rukama vidljivo su pulsirale, a Hatchard se čudio jer mu je izgledao
dvostruko većim nego što je inače bio. Trenirajući s njim dok je bio mlađi, Hatchard je svojega
štićenika nekoliko puta vidio obuzetog berserkerškim bijesom, ali odrasli Grimm izgledao je
mnogo opasnije od dječaka kakav je nekoć bio.
“Gavraele Roderiče Icaruse McIllioše”, rekao je Hatchard. Prišao mu je sa strane,
pokušavajući mu što sigurnije ući u vidno polje. Iza njega dvije su se figure zaustavile u šumskoj
sjeni. Jedna je tiho uzdahnula i ponovila mu ime.
“Gavraele, to sam ja, Hatchard”, tiho je rekao Hatchard.
Grimm se okrenuo i pogledao ravno u zapovjednika. Ratnikove modre oči intenzivno su
sjajile, užarene poput podjarenog žara, a Hatchard je prvi put u životu doživio kako je to kad
netko gleda ravno kroz tebe.
Iznenada je Hatchardovu pozornost privukao prigušen zvuk iza njega. Okrenuo se i
shvatio da ga je Zeke slijedio.
“O Bože”, dahnuo je Zeke. Doklipsao je bliže gledajući u tlo i zaustavio se samo nekoliko
centimetara od Grimma. Oči su mu se šokirano raširile kad je ugledao ostatke bijesne divlje
mačke, dovoljno krvožedne da rastrga odrasloga čovjeka i tjerane bolešću u krvi zbog koje je bila
dovoljno luda da to i učini. Zapanjeni mu je pogled prešao na Grimmove sjajnomodre oči i
gotovo se podignuo na prste kako bi ga bolje vidio. “On je berserker!” zadivljeno je dahnuo
Zeke. “Pogledajte kako su mu oči svijetle! Oni stvarno postoje!”
“Otiđi po Quinna, Zeke. Odmah”, zapovjedio mu je Hatchard. “I bez obzira na sve, da
nisi doveo nikoga osim Quinna. Razumiješ li me? I nikome ni riječi o ovome što si vidio!”
Zeke je bacio još jedan zadivljen pogled. “Hoću”, rekao je i otrčao po Quinna.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

“DOISTA SUMNJAM DA JE RASTRGAO ŽIVOTINJU NA KOMADE, ZEKE. Od

pretjerivanja nema nikakve koristi”, prekorila ga je Jillian skrivajući koliko joj je njegova priča
smiješna da mu ne bi povrijedila osjećaje.
“Nisam pretjerivao”, strastveno joj je rekao Zeke. “Rekao sam istinu! Bio sam kraj jezera
kad me napala bijesna divlja mačka. Grimm me bacio na konja i u pola skoka uhvatio zvijer, a
onda je ubio jednim pokretom zapešća! On je berserker, pravi berserker! Znao sam da je
poseban! Hmmf!” Mali je dječak prkosno frknuo nosom. “On ne mora biti bezvezni plemić - on
je kralj ratnika! On je legenda!”
Hatchard je čvrsto uhvatio Zekea za ruku i odvukao ga od Jillian. “Odmah pronađi majku,
dječače.” Prostrijelio je Zekea pogledom koji nije dopuštao neposluh, a kad je dječak istrčao iz
sobe, samo je otpuhnuo. Pogledao je Jillian u oči i slegnuo ramenima. “Znaš kakvi su mali
dječaci. Sve im je bajka.”
“Je li Grimm dobro?” bez daha je upitala Jillian. Cijelo ju je tijelo boljelo na najugodniji
način. Svaki bi je pokret nježno podsjetio na stvari koje joj je učinio, stvari koje ga je prije nego
što je noć završila preklinjala da joj učini.
“Ne može biti bolje”, odgovorio joj je Hatchard. “Životinja je doista bila bijesna, ali ne
brini, nije ga uspjela ugristi.”
“Ubio ju je?” Bijesna divlja mačka mogla je za manje od dva tjedna poklati cijelo krdo
ovaca. Obično nisu napadale ljude, ali očito je Zeke bio dovoljno malen, a životinja dovoljno
bolesna da pokuša.
“Da”, kratko joj je odgovorio Hatchard. “On i Quinn je upravo zakapaju”, hladnokrvno
joj je slagao. Od životinje nije ostalo dovoljno toga što bi se moglo zakopati, ali Hatchard to ne bi
priznao Jillian ni za svu ljubav ili zlato svijeta. U sebi se trznuo. Da je zaražena divlja
mačka ugrizla Zekea, dječaka bi otrovala strašna životinjska bolest, krenula bi mu pjena na usta i
za nekoliko bi dana umro u najstrašnijim mukama. Hvala nebesima da se tamo našao Grimm i
hvala Odinu za njegove posebne darove jer bi u suprotnome Caithness pjevao posmrtne tužbalice
i prolijevao suze.
“Zeke je sam jahao Occama”, naglas se čudila Jillian.
Hatchard ju je pogledao i nasmiješio se. “Da, gospo, i to mu je spasilo život.”
Jillian je zamišljena izraza lica krenula prema vratima. “Da Grimm nije vjerovao u
dječaka i učio ga jahati, možda se Zeke ne bi uspio spasiti.”
“Kamo ćete?” brzo ju je upitao Hatchard.
Jillian je zastala na ulazu. “Pa, idem pronaći Grimma, naravno.” Da mu kaže da je
pogriješila kad je sumnjala u njega. Da mu vidi lice, da mu u očima nazre novopronađenu
intimnost.
“Gospo, ostavite ga neko vrijeme. On i Quinn razgovaraju i treba mu malo samoće.”
Jillian se istoga trenutka počela osjećati kao da joj je ponovno trinaest godina, isključena
iz društva muškarca kojega je voljela. “On je to rekao? Da želi biti sam?”
“Pere se u jezeru”, rekao joj je Hatchard. “Dajte mu malo vremena, može?”
Jillian je uzdahnula. Pričekat će da on dođe k njoj. 2 “Grimme, nisam prije o tome htio
ništa govoriti, ali gostioničaru sam platio pravo malo bogatstvo da se riješi mesara”, rekao je
Quinn koračajući amo-tamo obalom jezera. Grimm je iskoračio iz ledenoga jezera, napokon
ponovno čist, i smrknuto pogledao u ostatke životinje koju je ubio.
 Quinnu nije promaknuo njegov pogled i odmah je rekao: “Ni ne počinji. Spasio si mu
život, Grimme. Ne želim čuti ni riječ o tome kako se prezireš zato što si berserker. To je dar,
čuješ li me? Dar!”
Grimm je žalosno izdahnuo i nije ništa odgovorio.
Quinn je nastavio tamo gdje je koji trenutak prije stao. “Kao što sam rekao, platio sam mu
da se riješi mesara. Ako to ne učini, vratit ću se u Durrkesh po odgovore.”
Grimm je odmahnuo rukom kao da ga se Quinnova zabrinutost uopće ne tiče. “Ne
zamaraj se time, Quinne. Nije mesar kriv.”
“Molim? Kako to misliš da nije mesar kriv?”
“Otrov nije bio u piletini. Bio je u viskiju.”
Quinn je nekoliko puta brzo trepnuo. “Zašto si onda rekao da je piletina otrovana?”
“Tebi vjerujem, Quinne. Ali Ramsayja ne poznajem. Otrov je bio korijen tamsina, a on
kuhanjem, prženjem ili pečenjem gubi otrovna svojstva. Mora ga se zdrobiti i razrijediti, a
alkohol mu pojačava djelovanje. Usto, sljedećega sam jutra u prizemlju pronašao ostatak boce.
Tko god da je to učinio, nije bio previše temeljit.”
“Ali ja nisam pio viski s tobom”, rekao je Quinn zbunjeno. “Nisi znao da piješ viski.”
Grimm je nakrivio usne kao da se pravda. “Iz otrovane sam si boce nalio krčag viskija, a onda
sam ga prolio po piletini jer mi je bilo dosta pijančevanja i spremao sam se za odlazak. Otrov
nema miris dok ga se ne proguta, pa ga ni moja osjetila nisu zamijetila. Međutim, kad se
pomiješa s tjelesnim tekućinama, postane smrdljiv.”
“Kriste, čovječe!” Quinn ga je mrko pogledao. “Kakva prokleta nesreća. Pa što misliš, tko
je to učinio?”
Grimm ga je pozorno promatrao. “Posljednjih sam dana mnogo razmišljao o tome. Jedino
što sam uspio zaključiti je da su me McKaneovi nekako ponovno nanjušili.”
“Zar ne znaju da otrov ne djeluje na berserkera?”
“Nikad nisu nijednoga uspjeli uhvatiti živa i ispitati ga.”
“Znači da možda ne znaju za što su sve berserkeri sposobni. Čak ni oni ne znaju kako da
te ubiju?”
“Baš tako.”
Quinn je nekoliko trenutaka razmišljao o novoj informaciji, a onda su mu se oči
zamračile. “Ako je tako, ako su te McKaneovi doista ponovno pronašli, Grimme, što će ih
spriječiti da ne krenu za tobom u Caithness?” blago je upitao Quinn. “Ponovno.”
Grimm je podignuo glavu i otkrio mu zabrinuto lice.
***
Jillian ostatak tog dana nije uopće vidjela Grimma. Quinn ju je obavijestio da je otišao na
jahanje i da se vjerojatno neće vratiti do sutona. Pala je noć i dvorac se povukao na spavanje.
Vireći kroz rebrenice prozora napokon je vidjela Occama kako hoda po dvorištu. Grimm se
vratio.
Jillian se preko kombinea ogrnula mekom vunenom tkaninom i iskrala iz svojih odaja.
Cijeli dvorac je spavao i nije se Čuo ni najmanji zvuk.
“Jillian.”
Zaustavila se u pola koraka, a onda se okrenula potiskujući nestrpljivost. Morala je vidjeti
Grimma, ponovno ga dotaknuti, istražiti njihovu novu intimnost i uživati u činjenici da je postala
žena.
Prema njoj je hodnikom žurno dolazila Kaley Twillow, ogrnuta oko ramena kako bi se
zaštitila od prohladnoga zraka. Kestenjasti su joj uvojci bili raspušteni i zapetljani, a lice rumeno
od sna.
 “Čula sam kako se otvaraju vrata tvojih odaja”, rekla je Kaley. “Jesi li pošla po nešto u
kuhinji? Trebala si me pozvati. Što želiš? Da ti pripremim šalicu topla mlijeka? Malo kruha s
medom?”
Jillian je odmahnula glavom i potapšala Kaley po ramenu. “Ne brini se za mene, Kaley.
Vrati se u krevet. Sama ću se poslužiti.”
“Nije mi problem. I ja bih nešto prigrizla.” Kaley je zabrinuto odmjerila meku vunenu
tkaninu kojom se Jillian nabrzinu zaogrnula.
“Kaley,” ponovno je pokušala Jillian, “ne moraš se brinuti za mene. Dobro sam. Doista,
samo sam malo nemirna i...”
“Ideš vidjeti Grimma.”
Jillian se zarumenjela. “Moram. Moram s njime razgovarati. Ne mogu spavati. Ima stvari
koje mu moram reći...”
“I koje ne mogu pričekati do jutra?” Kaley je sumnjičavo pogledala prozirni kombine
ispod vunene tkanine. “Nisi ni pristojno odjevena”, ukorila ju je. “Ako ga pronađeš tako
odjevena, dobit ćeš više nego što si htjela.”
“Ne razumiješ”, rekla je Jillian i uzdahnula.
“Ah, razumijem ja sve, draga moja djevojko. Jutros sam vidjela na što je sličila Velika
dvorana.”
Jillian je teško progutala, ali nije ništa rekla.
“A da skratimo priču?” jednostavno je rekla Kaley. “Nisam toliko stara da se ne sjećam
kako je to. I ja sam jednom voljela muškarca poput njega. Razumijem što osjećaš, možda i bolje
od tebe, pa neću komplicirati. Quinn je seksualan. Ramsay Logan je seksualan i moć kojom zrače
obećava vraški dobru zabavu.” Kaley je uzela Jillianine ruke u svoje i zagledala joj se u oči. “Ali
Grimm Roderick, ah, on je posve drukčija vrsta životinje, on nije samo seksualan. On zrači
senzualnom moći, a Jillian, senzualna moć može posve preoblikovati ženu.”
“Ti znaš što sam mislila!”
“Djevojko, i ja sam od krvi i mesa.” Kaley joj je nježno dodirnula obraz. “Jillian, gledala
sam te kako odrastaš, s ponosom, ljubavlju i u posljednje vrijeme s nešto straha. Ponosna sam jer
imaš dobro, neustrašivo srce i snažnu volju. No bojim se jer se tvoja volja može pretvoriti u
nevjerojatnu tvrdoglavost. Poslušaj moje riječi prije nego što kreneš putem bez povratka:
seksualne se muškarce može zaboraviti, ali senzualan muškarac ostaje u ženinu srcu zauvijek.”
“Ah, Kaley, već je prekasno”, priznala je Jillian. “On je već u njemu.”
Kaley ju je privukla u zagrljaj. “Toga sam se i bojala, Jillian. A što ako te napusti? Kako
ćeš se nositi s time? Kako ćeš nastaviti sa životom? Muškarac poput Quinna nikad te ne bi
ostavio. Ali muškarac poput Grimma... za ženu su najopasniji upravo takvi muškarci koji su veći
od života. Grimm je nepredvidljiv.”
“Žališ li za svojim?”
“Kako to misliš?”
“Žališ li za svojim muškarcem koji je bio poput Grimma?”
Kaleyino lice ozareno se smekšalo i to je bio dovoljan odgovor.
“Eto ti”, blago je istaknula Jillian. “Kaley, kad bih znala da u naručju tog muškarca mogu
imati samo nekoliko noći ili ništa, odabrala bih te čarobne noći i iskoristila ih da me griju ostatak
života.”
Kaley je glasno progutala, a oči su joj se ispunile suosjećanjem. Blago se nasmiješila.
“Razumijem te, djevojko”, naposljetku je rekla.
“Laka ti noć, draga moja Kaley. Vrati se u krevet i dopusti mi da slatko sanjam kako si i ti
nekoć sanjala.”
 “Volim te, djevojko”, rekla je Kaley promuklim glasom.
“I ja tebe volim, Kaley”, odgovorila joj je Jillian i sa smiješkom na licu produžila niz
hodnik da pronađe Grimma.
Tiho je ušla u njegove odaje no nije bio unutra. Frustrirano je uzdahnula i nemirno počela
hodati po sobi. Odaje su mu bile spartanski namještene, uredne i organizirane kakav mu je bio i
karakter. Sve je izgledalo nedirnuto osim uleknutog jastuka. Nasmiješila se i prišla krevetu da ga
dohvati i protrese. Na trenutak ga je prislonila na lice i udahnula oštar muški miris. No smiješak
joj je nestao s lica i pretvorio se u tiho čuđenje kad je pod jastukom ugledala izlizanu knjigu.
Ezopove basne. Ilustrirani rukopis koji mu je darovala prije više od deset godina, prvoga
snježnog Božića koji su proveli zajedno. Ispustila je jastuk i podignula knjigu, nježno je gladeći
vrhovima prstiju. Stranice su bile otrcane, ilustracije izblijedjele, a iz korica su virile bilješke i
neobične sitnice. Nosio je tu knjigu sve ove godine i u nju spremao uspomene, baš kao što je ona
činila sa svojim primjerkom. Nježno ju je prislonila na prsa. Ta je knjiga skrivala sve što je
trebala znati. Grimm Roderick bio je ratnik, lovac, čuvar i nerijetko težak čovjek koji je posvuda
sa sobom nosio pohabanu kopiju Ezopovih basni i katkad između njezinih stranica skrivao suhe
cvjetove i pokoji stih. Prolistala je knjigu i zaustavila se na bilješki koja je bezbroj puta bila
izgužvana i ponovno izravnana. U suton ću biti na krovu. Večeras moram razgovarati s tobom,
Grimme!
Nikad je nije zaboravio.
Osjećajan, ali jak i sposoban, no ipak ranjiv, prizemljen i senzualan. Beznadno je bila
zaljubljena u njega.
“Sačuvao sam je.”
Jillian se naglo okrenula. Ponovno nije čula kad je ušao u sobu. Stajao je među
vratnicama i gledao je tamnim i nečitljivim očima.
“Vidim”, tiho mu je odgovorila.
Ušao je u sobu i sjeo u stolac ispred vatre, leđima okrenut prema njoj. Jillian je šutke
stajala i dragocjenu knjigu čvrsto držala na prsima. Bili su tako blizu intimnosti koju je od njega
uvijek željela da se bojala progovoriti i riječima razbiti čaroliju.
“Ne mogu vjerovati da me ne obasipaš pitanjima”, oprezno je rekao. “Primjerice, zašto
sam je sačuvao?”
“Zašto si je sačuvao, Grimme?” upitala ga je, ali zapravo nije bilo važno zašto. Do
današnjega ju je dana nosio uza se i to je bilo dovoljno.
“Dođi ovamo, djevojko.”
Jillian je oprezno odložila knjigu na stol i polako mu se približila. Nekoliko koraka od
njega zastala je kao da oklijeva.
Grimm je naglo ispružio ruku i uhvatio je za zapešće. “Jillian, molim te.” Glas mu je bio
tako tih da ga je jedva čula.
“Molim te, što?” prošaptala je.
Trznuo je rukom kojom ju je držao i trenutak poslije stajala je pred njim, zarobljena među
njegovim bedrima. Oči su mu bile u ravnini njezina pupka, kao da ih nema snage podignuti.
“Poljubi me, Jillian. Dotakni me. Pokaži mi da sam živ”, uzvratio joj je šaptom.
Jillian se ugrizla za usnu dok su joj njegove riječi prodirale u srce. Najhrabriji,
najintenzivniji muškarac kojega je ikad upoznala bojao se da nije posve živ. Podignuo je glavu i
tiho je kriknula ugledavši mu izraz na licu. Bio je mračan, u očima su mu kružile sjene, sjecanje
na vrijeme koje nije mogla shvatiti. Obuhvatila mu je lice rukama i poljubila ga, zastajući na
njegovoj donjoj usni, uživajući u njezinoj senzualnoj krivulji.
“U životu nisam upoznala muškarca koji je bio više živ.”
 “Jesam li, Jillian? Jesam li?” očajnički je upitao.
Kako se mogao pitati tako što? Usne su mu bile tople i žive, a rukama je milovao njezinu
kožu i budio joj živčane završetke za koje nije ni znala da postoje. “Zašto si sačuvao knjigu,
Grimme?”
Njegove su je ruke posjednički obuhvatile oko struka. “Sačuvao sam je da me podsjeća
da, premda uvijek ima zla, ima i ljepote i svjetlosti. Tebe, Jillian. Uvijek si bila moja svjetlost u
tami.”
Srce joj se silovito vinulo uvis. Došla je tražeći potvrdu njihove krhke intimnosti, da sama
sebi dokaže kako nježnost i tjelesna privlačnost koju joj je Grimm ponudio noć prije nisu bili
samo za tu večer. Nije ni sanjala da joj može ponuditi riječi... ljubavi? Jer što su bile riječi poput
tih ako ne riječi ljubavi?
Njezini su se snovi naposljetku počeli ostvarivati. Oduvijek je znala da postoji veza
između nje i njezina divljeg dječaka, ali njihovo združivanje kao muškarca i žene nadmašivalo je
sve njezine djetinje snove.
Ustajući, Grimm ju je povukao na svoje mišićavo tijelo, nudeći joj bez ustručavanja
moćan dokaz svoje potrebe za njom. Kad ju je samo okrznuo među bedrima, bez daha je
zadrhtala.
“Ne mogu te se zasititi, Jillian”, dahnuo je, opčinjen senzualnim širenjem njezinih očiju i
nagonskim načinom na koji je jezikom ovlažila donju usnu. Uhvatio ju je i polako ljubio vrelim,
sporim, omamljujućim poljupcima i istodobno je gurkao prema krevetu. Na pola puta kao da
se predomislio. Snažnim joj je rukama obuhvatio ramena i okrenuo je. Osjetivši ga pritisnutog na
njezina bedra, Jillian je pomislila da ne može izdržati toliko uzbuđenje, ali sad kad se i njegov
ukrućeni ud pritisnuo o nju, bez riječi se leđima priljubila uz njega. Ruke su mu počele polako
putovati po njezinu tijelu. Milovao joj je zaobljene bokove, skliznuo dlanovima u udubinu na
leđima, zatim ruke premjestio sprijeda i uhvatio je za dojke. Prstima joj je napipao osjetljive
bradavice i nježno ih štipkao preko tanke tkanine košulje.
Skupivši joj jednom rukom kosu, nježno joj je glavu povukao ustranu i poljubio izloženi
vrat. Blagi ugriz natjerao ju je da izvije leđa i posve se priljubi uz njega.
Gurao ju je naprijed i vodio kraj kreveta prema zidu. Pritisnuvši je o glatki kamen,
isprepleo joj je prste sa svojima i dlanovima pokrio njezine nadlanice. Smjestio joj je ruke na zid
iznad glave.
“Ne miči ruke sa zida, Jillian. Što god da učinim, oslanjaj se o zid i jednostavno osjećaj...”
Jillian se naslanjala na zid kao da joj je to posljednje uporište razuma. Zadrhtala je kad joj
je skinuo kombine i kad joj je hladan zrak pomilovao zagrijanu kožu. Ruke su mu okrznule čvrstu
donju stranu njezinih dojki, prešle preko struka i zastale na bedrima. Zatim je prstima
čvršće pritisnuo njezinu kožu i jezikom pošao na polagani put po udolini njezine kralježnice.
Čvrsto se dlanovima naslonila na zid i zanjihala se od užitka. Do trenutka kad je završio, nije bilo
ni centimetra kože koji nije poljubio ili ga pomilovao baršunastim potezima jezika.
Shvatila je zašto joj je rekao da se rukama osloni o zid. To nije imalo nikakve veze sa
samim zidom nego ju je trebalo spriječiti da ga dotakne. Grimm Roderick ju je dirao, ali mu ona
nije mogla uzvratiti, preplavljena osjetima koji su je tjerali da uživa bez ičega što bi joj omelo
pozornost.
Kleknuo je iza nje i rekao joj - i rukama i tihim riječima - kako je prekrasna, što mu je
činila i koliko je želi, koliko je treba.
Uvukao je ruke među njezina bedra i polaganim, vrelim poljupcima obasuo obline njezine
stražnjice. Oteo joj se iznenadni krik zadovoljstva kad mu je ruka pronašla osjetljivo središte
među njezinim nogama. Njegovi su je prsti milovali neodoljivom nježnošću koja joj je iz
grla izmamila jecaj, a onda ju je gricnuo za stražnjicu.
“Grimme!” zavapila je.
Smijeh začinjen nečim opasno erotičnim još više ju je uzbudio. “Ruke na zid”, podsjetio
ju je kad se počela okretati.
Razmaknuo joj je bedra i namjestio se tako da je sad bio na podu i gledao odozdo u
njezine raskrečene noge, a lice mu je bilo samo nekoliko centimetara od dijela koji je vapio za
njegovim dodirom. Otvorila je usta da se pobuni što je tako gleda, ali je toplina njegova jezika
ušutkala svaki prijekor koji mu je namjeravala uputiti. Vrat joj se izvio i tek je krajnjim naporom
volje uspjela spriječiti krik nevjerojatna užitka koji ju je preplavio.
Zatim joj je pogled pao na veličanstvenoga ratnika koji joj je klečao među bedrima.
Njegovo lice, posve obuzeto strašću, u kombinaciji s nevjerojatnim osjećajima koje je pobuđivao
u njoj, skratilo joj je dah u tiho, bespomoćno stenjanje. Polako se trljala o njega i tiho, bez
daha ječala zvukovima koje nije znala da može proizvesti.
“Past ću”, zavapila je.
“Uhvatit ću te, Jillian.”
“Ali mislim da ne bismo trebali... oh!”
“Ne misli”, rekao joj je.
“Ali noge... mi neće... izdržati!”
Nasmijao se i brzim je potezom povukao na sebe. Prevrnuli su se na istkanu prostirku,
vrele kože i isprepletenih udova. “A bojala si se da ćeš pasti”, zadirkivao ju je.
Uživala je u nevjerojatnoj bliskosti njihovih tijela i u tom mu se trenutku posve prepustila.
Srušivši se na njega, još više se zaljubila u njega, omamljena nevjerojatnom strašću. Uvijek će je
uhvatiti - u to uopće nije sumnjala. Kotrljali su se po prostirki u zaigranom okršaju za nadmoćan
položaj, a onda ju je tako naglo okrenuo da je završila na rukama i koljenima. U trenutku se
našao iza nje i polako počeo ulaziti u pukotinu između oblina njezine stražnjice. Nije izdržala da
glasno ne zastenje.
“Sada”, povikala je.
“Sada”, složio se i prodro u nju.
Osjetila ga je duboko u sebi. Potpuno ju je ispunio i spojio im tijela. Obuhvatio joj je
dojke i nabio se u nju. Osjećaj povezanosti s njim bio je tako snažan da joj je oduzeo dah. Kad je
skliznuo iz nje ispustila je zvuk zaprepaštenog nezadovoljstva jer je u njoj ostavio samo tupu bol.
Kad ju je ponovno duboko ispunio počela je mrmljati od zadovoljstva, izvila leđa i priljubila se
uz njega, a ramena je čvrsto pritisnula o njegova tvrda prsa.
Očito je probudio nešto u njoj, zaključila je Jillian, jer je bilo dovoljno samo još nekoliko
njegovih nasrtaja da joj se tijelo oslobodi i razbije u tisuću ustreptalih djelića. Nikad ga se neće
zasititi.
***
Satima poslije Jillian je zadovoljno ležala na njegovu krevetu. Kad su mu ruke počele
senzualan ples po njezinu tijelu, samo je uzdahnula. “Ne mogu to ponoviti, Grimme”, tiho je
prosvjedovala. “Svi su mi mišići iscrpljeni i jednostavno ne mogu...”
Grimm se zločesto nasmiješio. “Kad sam bio mlađi, neko sam vrijeme proveo s
Ciganima.”
Jillian se zavalila u jastuk, pitajući se kakve to veze ima s eksplozijama kojima joj je
potresao osjetila.
“Imali su neobičan obred za poticanje ‘vizije'. Pritom se nisu oslanjali na mješavinu
začinskih trava ili pušenje lule nego su seksualnim pretjerivanjem nastojali postići stanje koje je
nadilazilo svakidašnje doživljaje uma. Jednog bi vidovnjaka stavili u šator s desetak žena koje bi
ga mnogo puta dovele do orgazma, sve dok ih ne bi preklinjao da prekinu. Romi tvrde da
orgazam u tijelu oslobađa nešto od čega duh poleti, oslobodi se zemnih okova i otvori se
izvanrednome.”
“Vjerujem u to.” Jillian je bila opčinjena. “Osjećam se kao da sam popila previše slatkoga
vina - u glavi mi se vrti, a tijelo mi je istodobno i slabo i snažno.” Kad je prstima pronašao mjesto
gdje joj se bedra spajaju, zadrhtala je. S nekoliko vještih pokreta učinio je da prepuna
žudnje ponovno sva ustrepta, a kad ju je samo rukama doveo do vrhunca, bilo je još
veličanstvenije nego prije. “Grimme!” U njoj je provalio vulkan i sva se stresla. Nije povukao
ruku nego ju je nježno držao među njezinim nogama dok se nije smirila. A onda je počeo iznova,
zadirkujuće kružeći po osjetljivoj kvržici.
“Ponavljat ću to, draga moja Jillian, sve dok me više ne budeš mogla pogledati a da ne
znaš što ti mogu učiniti, kamo te i koliko te puta tamo mogu odvesti.”
Za Grimraa te noći nije bilo počinka. Koračao je amo-tamo po kamenu podu, udarao
nogom prostirke od ovčje kože i pitao se kako će se ovaj put prisiliti da učini ispravnu stvar.
Nikad u životu nije dopustio da se previše veže za nekoga ili za nešto jer je uvijek bio svjestan da
će u svakom trenutku možda morati otići, pobjeći od McKaneovih koji su lovili svakoga za koga
su sumnjali da je berserker.
Pronašli su ga u Durrkeshu. Quinn je imao pravo. Što ih je sprečavalo da dođu u
Caithness? Lako su mogli slijediti teška kola kojima su prevezli bolesne muškarce. A ako
ponovno navale na Caithness, kakvu će to štetu nanijeti ovome svetome mjestu? Što bi mogli
učiniti Jillianinu domu i samoj Jillian? U njihovu posljednjem napadu Edmund je ranjen i poslije
je umro. Možda je dobio upalu pluća, ali da nije bio ranjen, nikad ga ne bi zahvatila bolest koja
mu je okrutno prekinula mladi život.
Grimm nije mogao živjeti s pomišlju da ponovno ugrozi Caithness i Jillian.
Zaustavio se kraj kreveta, spustio glavu i promatrao je s ljubavlju u očima. Volim te
Jillian, u mislima je govorio njezinu usnulom tijelu. Uvijek sam te volio i uvijek ću te voljeti. Ali
ja sam berserker, a ti si - ti si najbolje što život može ponuditi. Ja imam samo ludoga starog oca i
gomilu ruševina koju mogu nazvati domom. To nije život za ženu poput tebe.
Natjerao se da odagna mračne misli i raspršio ih svojom čeličnom voljom. Želio je
razmišljati samo o tome kako zaranja u njezino tijelo. Prošla dva dana s Jillian bila su mu
najljepša u životu. Trebao se time zadovoljiti, rekao je samome sebi.
U snu se okrenula i ruka joj je pala s kreveta, raširenog dlana i malo svinutih prstiju.
Zlatna joj se kosa rasula po bijelim jastucima, a pune dojke razlile iznad perine. Samo još jedan
dan, obećao je sebi, i još jedna blažena, čarobna, nevjerojatna noć. A onda će otići prije nego što
bude prekasno.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

U ZORU SU QUINN I RAMSAY OPUSTOŠILI SMOČNICE, IZA NJIH NIJE ostao

nijedan komad voća, mesa niti ičega drugoga.
“Isuse, kao da tjednima nisam jeo krutu hranu!”
“Gotovo da i nismo. Juha s kruhom ne računa se kao prava hrana.” Ramsay je zubima
otkinuo komad dimljene šunke. “Dosad i nisam imao apetita. Prokleti me otrov tako oslabio da
sam mislio da više nikad neću poželjeti nešto pojesti!” Quinn je dohvatio jabuku i s užitkom
zagrizao u nju. Pladnjevi su prekrivali sve raspoložive površine. Služavke će pasti u nesvijest kad
otkriju da su pojeli svu hranu pripremljenu za nadolazeći vikend.
“Otići ćemo u lov i obnoviti zalihe.” Quinn je osjetio žalac krivnje prelazeći pogledom po
ispražnjenoj smočnici. “Što kažeš na malo lova, Ram, prijatelju?” '
“Pod uvjetom da lovimo nešto što nosi suknju,” rekao je Ramsay, “i odaziva se na ime
Jillian.”
“Nisam baš siguran”, otrovnim mu je tonom odvratio Quinn. “Možda nisi zamijetio, ali
Jillian se očito zagrijala za mene. Da nisam obolio u Durrkeshu, zaprosio bih je i već bismo bili
zaručnici.”
Ramsay je dobro potegnuo iz boce s viskijem i glasno je odložio na stol. “Stvarno si
toliko glup, De Moncreiffe?”
“Nemoj mi reći da misliš da je odabrala tebe.” Quinn je zakolutao očima.
“Naravno da nije. Odabrala je onoga gada Rodericka. Uvijek joj se samo on sviđao, od
trenutka kad smo došli ovamo.” Bilo je očito da je Ramsay bijesan. “A poslije onoga što se
dogodilo prije dvije noći...”
Quinn se ukočio. “Što se dogodilo prije dvije večeri?”
Ramsay je još jednom potegnuo iz boce, u ustima promiješao viski jezikom i na trenutak
samo šutio. “Nisi zamijetio da u Velikoj dvorani više nema dugoga stola, Quinne?”
“Sad kad to kažeš, da, nema ga. Što mu se dogodilo?”
“Vani iza kolibe vidio sam ostatke. Prelomljen je po sredini.”
Quinn je šutio. Znao je samo jednoga čovjeka koji je golim rukama mogao slomiti takav
stol.
“Kad sam jučer sišao, služavke su pometale ostatke hrane s poda. Jedan je svijećnjak bio
zaglavljen u zidu. Netko je prije dvije noći tamo vodio pravu bitku. Ali nitko nije rekao ni riječ,
zar ne?”
“Što želiš reći, Logane?” smrknuto je upitao Quinn.
“Samo su dvije osobe kojima je bilo dovoljno dobro da večeraju u dvorani prije dvije
noći, a to su Grimm i Jillian. Nešto se očito dogodilo, ali Grimm danas nije bio zlovoljan. A
Jillian, pa, ta se žena razbacuje osmjesima i dobrim raspoloženjem. Zapravo, što kažeš da
malo testiramo stvar, da pođemo probuditi Grimma i porazgovaramo s njim o tome? Naravno,
ako nije zauzet nečime drugim.”
“Ako insinuiraš da je Jillian u njegovim odajama, moram ti reći da si stvarno glup”,
odbrusio mu je Quinn. “Možda su se i sukobili u dvorani, ali jamčim ti da je Grimm previše
častan da zavede Jillian. Usto, ne može se natjerati ni da joj kaže pristojnu riječ. Sasvim sigurno
ne može biti ljubazan prema njoj dovoljno dugo da je zavede.”
“Ne čini li ti se neobičnim da baš kad se činilo da napreduješ s njom i tebe i mene otruju i
tako nas izbace iz utrke, a njega ne?” pitao je Ramsay. “Meni je to itekako sumnjivo. Mislim da
je vraški čudno da se nije i on razbolio.”
“Jer nije konzumirao otrov”, branio ga je Quinn.
“Možda zato što je unaprijed znao što je otrovano”, odvratio je Ramsay.
“Sad je dosta, Logane!” odbrusio mu je Quinn. “Jedna je stvar optužiti ga da želi Jillian.
Prokletstvo, svi je želimo. Ali posve je drugo optužiti ga da nas je pokušao ubiti. Očito ne znaš
ništa o Grimmu Rodericku.”
“Možda ga zapravo ti ne poznaješ”, odvratio mu je Ramsay. “Možda se Grimm Roderick
pretvara da je nešto što nije. Zato ga planiram ovoga trenutka probuditi i saznati.” Ramsay je
žurno izišao iz sobe mrmljajući si u bradu.
Quinn je odmahnuo glavom i pojurio za njim. “Logane, čekaj...”
“Ne! Tako si uvjeren u njegovu nevinost, pa neka nam je i dokaže!” Ramsay se penjao
stubištem prema zapadnom krilu preskačući po tri stube odjednom i Quinn se morao pomučiti da
mu ne pobjegne. Dostigao ga je u dugome hodniku i uhvatio ga za rame da ga zaustavi, ali
Ramsay mu je ljutito otresao ruku sa sebe.
“Ako si tako uvjeren da to nije učinio, čega se bojiš, De Moncreiffe? Idemo ga probuditi.”
“Ne razmišljaš trezveno, Ram...” Quinn je naglo ušutio kad su se odškrinula vrata
Grimmovih odaja.
Kad se u hodnik iskrala Jillian, nije mogao vjerovati svojim očima. Nije bilo razloga da
Jillian izlazi iz Grimmovih odaja u sitne sate osim onoga što je natuknuo Ramsay. Bila mu je
ljubavnica.
Quinn je odmah uzmaknuo i povukao Ramsayja u zasjenjenu nišu.
Kosa joj je bila raskuštrana, a oko ramena je imala prebačenu vunenu tkaninu. Premda je
padala gotovo do poda, nije bilo nikakve sumnje da ne nosi ništa ispod nje.
“Odinovih mu jaja”, prošaptao je.
Dok su gledali iz mračne niše, Ramsay ga je počastio posprdnim smiješkom. “Nema šanse
da bi časni Grimm Roderick učinio nešto tako. Je li, Quinne?” prošaptao je.
“Kurvin sin.” Dok je Jillian zamicala niz hodnik, Quinnov je pogled klizio njezinim
slasnim oblinama. Kad je pogledao u Ramsayja, prve zrake svjetlosti zore koje su dopirale kroz
visoke prozore obojile su mu oči neobičnim grimiznim sjajem.
“I to ti je neki najbolji prijatelj, je li, De Moncreiffe? Znao je da je želiš. Čak joj nije ni
ponudio brak. Uzeo ju je bez ikakve obveze.”
“Samo preko mene mrtva”, zakleo se Quinn.
“Njezin je otac ovamo pozvao trojicu muškaraca kako bi među njima odabrala muža. A
što je on učinio? I ti i ja bismo se ponijeli časno, oženili je i dali joj ime, djecu i život. A Roderick
ju je povalio i poslije će najvjerojatnije odlepršati i ti to znaš. Taj je muškarac ne misli oženiti.
Da je imao časne namjere, ostavio bi je tebi ili meni, muškarcima koji bi je poštovali. Kažem ti,
ne poznaješ ga tako dobro kao što misliš.”
Quinn se namrštio i čim je Jillian nestala iz vidika ljutito otišao u suprotnom smjeru
mumljajući si u bradu.
Jillian je cijeli taj dan provela u sedmome nebu. Jedini trenutak koji ga je pokvario bio je
kad je za doručkom srela Quinna. Bio je hladan i rastresen, posve drukčiji nego inače. Čudno ju
je pogledavao, vrtio hranu po tanjuru i na kraju se bez riječi udaljio.
Jednom ili dvaput prošla je kraj Ramsayja koji se također čudno ponašao. Jillian nije o
tome previše razmišljala; vjerojatno su još patili od posljedica trovanja i s vremenom će im
sigurno biti dobro.
Za nju je tog dana svijet bio čarobno mjesto. Čak je osjetila neobičnu velikodušnost
prema svome ocu jer joj je vratio njezinu pravu ljubav. U naletu plemenitosti čak je priznala da je
mudar kao što je nekoć mislila. Udat će se za Grimma Rodericka i život će joj biti savršen.
 DVADESETO POGLAVLJE

“ONDA?” PITAO JE RONIN MCILLIOCH.

Elliott se dogegao sa svežnjem novih pergamenata u ruci. “Tobie je obavio dobar posao,
gospodaru, iako se nismo usudili previše približiti Caithnessu. Vaš sin posjeduje ista izvanredna
osjetila kao i vi. Ipak, Tobie ga je u nekoliko prilika uspio nacrtati: na konju, kako spašava
maloga dječaka i dvaput sa ženom.”
“Daj mi da vidim.” Ronin je nestrpljivo ispružio ruku prema Elliottu. Prelistavao je list po
list i upijao svaki detalj. “Koščat je momak, slažeš se, Elliotte? Pogledaj ta ramena! Tobie ne
pretjeruje, zar ne?” Kad je Elliott odmahnuo glavom, Ronin se nasmiješio. “Pogledaj tu snagu.
Sin mi je po svemu legendarni ratnik. Žene sigurno padaju u nesvijest pred njim.”
“Istina, sin vam je prava legenda. Trebali ste ga vidjeti dok je ubijao divlju mačku.
Porezao si je dlan da izazove berserkerški bijes kako bi spasio dijete.”
Ronin je predao skice muškarcu koji je stajao do njega. Dva su para modrih očiju
proučavala svaku crtu.
“Odinova mu koplja!” Ronin je polako izdahnuo kad je došao do posljednja dva crteža.
“Najljepša djevojka koju sam ikad vidio.”
“I vaš sin misli tako”, samodopadno je rekao Elliott. “Zaljubljen je u nju kao što ste vi bili
zaljubljeni u Jolyn. Ona je ‘prava', gospodaru, nema nikakve sumnje.”
“Jesu li...?” Ronin je znakovito ostavio rečenicu nedovršenom.
“Sudeći po tome što je Gavrael učinio u Velikoj dvorani, rekao bih da jesu.” Elliott se
nasmiješio.
Ronin i muškarac kraj njega razmijenili su zadovoljne poglede. “Došao je trenutak.
Dovedi Gillesa i počnite s pripremama za njegov povratak kući.”
“Da, gospodaru!”
Muškarac koji je sjedio kraj njega podignuo je ledenomodre oči prema McIlliochovima.
“Doista misliš da će se sve dogoditi kako je prorekla starica?” tiho je upitao Roninov brat Balder.
“Kataklizmičke promjene”, promrmljao je Ronin. “Rekla je da će ovaj naraštaj pretrpjeti
mnogo više od bilo kojega drugog McIlliochova naraštaja, ali je obećala da će tako napredovati i
spoznati mnogo veću sreću. Stara vidovnjakinja zaklela se da će moj sin vidjeti svoje sinove i ja
joj vjerujem. Zarekla se da će ga odabrana družica dovesti kući u Maldebann.”
“A kako ćeš ga navesti da te više ne mrzi, Ronine?” pitao ga je brat.
“Ne znam.” Ronin je teško uzdahnuo. “Možda se nadam čudu, da će me saslušati i
oprostiti mi. Sad kad je pronašao ženu, možda će suosjećati s mojom mukom. Možda će shvatiti
zašto sam učinio to što sam učinio. I zašto sam ga pustio da ode.”
“Ne budi tako strog prema sebi, Ronine. McKaneovi bi te slijedili da si pošao za njim.
Samo su čekali da im odaš njegovo skrovište. Znaju da nećeš više imati sinova. Ne znaju ni da ja
postojim. Namjerili su se da ubiju Gavraela i ponestaje im vremena. Otkriju li da je pronašao
ženu, ništa ih neće zaustaviti.”
“Znam. Godinama je bio skriven u Caithnessu, pa sam mislio da je najbolje ostaviti ga na
miru. Gibraltar ga je uvježbao bolje nego što bih to ja tada mogao učiniti.” Ronin je pogledao
Baldera u oči. “Ali uvijek sam mislio da će se u nekom trenutku svojevoljno vratiti kući. Ako
zbog ničeg drugog, iz znatiželje ili kako bi shvatio zašto je takav kakav je. Kad se nije vratio i
kad nijednom nije čak ni pogledao prema zapadu i Maldebannu... ah, Balderu, bojim se da sam
postao ogorčen. Nisam mogao vjerovati da me toliko mrzi.”
 “Zašto misliš da će ti sad oprostiti?”
Ronin je bespomoćno podignuo ruke. “Maštarija budalasta čovjeka? Moram u to
vjerovati. U suprotnome nemam zašto živjeti.”
Balder ga je suosjećajno uhvatio za rame. “Imaš razloga živjeti. McKaneovi moraju biti
pobijeđeni jednom zauvijek, a ti se moraš pobrinuti za sigurnost sinova svojega sina. To je već
dovoljan razlog.
“Tako ću i učiniti”, zarekao se Ronin.
Grimm je proveo dan u sedlu, pretražujući svaki centimetar Caithnessa ne bi li pronašao
bilo kakav znak da su McKaneovi došli za njim. Znao je kako djeluju: podignuli bi logor na rubu
imanja i čekali najbolji trenutak, neki trenutak nesmotrenosti. Grimm je objahao cijelo imanje i
tražio bilo što što bi ukazivalo na njih: ostatke nedavno zapaljene vatre, ukradeno i zaklano grlo
stoke, glas o strancima koji kola među zakupnicima.
Nije pronašao ništa. Nijedan dokaz koji bi mu potvrdio sumnju da ga netko uhodi.
No vratom su mu ipak prolazili trnci koje je uvijek osjećao kad nešto nije bilo u redu.
Negdje u Caithnessu vrebala je neprepoznata i nezamijećena opasnost.
U suton je ujahao u dvorište dvorca, boreći se s gotovo nesavladivom željom da sjaše,
odjuri u dvorac i ode do Jillian. Da je zagrli, odnese u svoje odaje i vodi ljubav s njom dok se više
ne mogu ni pomaknuti, što je za berserkera bilo vrlo dugo.
Otiđi, podbadala ga je savjest. Otiđi ovoga trenutka. Nemoj spakirati ni zavežljaj, nemoj
se ni oprostiti, samo otiđi.
Osjećao se rastrgano na dvije strane. Svih godina kad je sanjao o Jillian nikad nije
pomislio da bi se mogao ovako osjećati; ona ga je nadopunjavala. U njemu se probudio berserker
no ona ga je pokorila svojom blizinom. Ponovno ga je mogla učiniti čistim. Njezina je
blizina bila dovoljna da smiri zvijer koju je naučio mrziti, zvijer za koju ona nije ni znala da
postoji.
U sebi se namrštio jer se nada, taj izdajnički osjećaj kojemu nikada nije dopustio da ga
zavede, nadmetala s njegovim predosjećajem opasnosti. Nada je bila luksuz koji si nije mogao
priuštiti. Nada je tjerala ljude da čine budalaste stvari, primjerice da ostane u Caithnessu
premda su mu sva osjetila govorila da nije važno što nije pronašao ni traga McKaneovima jer
netko vreba na njega i sukob samo što nije počeo. Znao je reagirati na opasnost. No nije znao što
učiniti s nadom.
Uzdahnuo je, ušao u Veliku dvoranu i kraj ognjišta uzeo pladanj voća. Odabrao je zrelu
krušku i sjeo u stolac ispred vatre pa se zamišljeno zagledao u plamenove, odupirući se porivu da
je potraži. Morao je donijeti neke odluke. Morao je pronaći način da se ponaša časno, da učini
ispravnu stvar, ali više nije znao što je ispravno. Ništa više nije bilo samo crno i bijelo, nije bilo
lakih odgovora. Znao je da je opasno ostati u Caithnessu, ali želio je ostati više nego što je želio
išta u životu.
Bio je toliko izgubljen u mislima da nije čuo kako mu prilazi Ramsay sve dok ga nije
prenuo njegov dubok, gorštački glas. Već ga je to trebalo upozoriti da je dopustio da mu
pozornost opasno oslabi.
“Gdje si bio, Roderiče?”
“Jahao sam.”
“Cijeli dan? Dovraga, čovječe, u dvorcu je prekrasna žena, a ti odlaziš na cjelodnevno
jahanje?”
“Morao sam razmisliti. Jahanje mi bistri misli.”
“I ja bih rekao da trebaš razmisliti”, promrmljao je Ramsay sebi u bradu.
No Grimm je dobro čuo što je rekao. Okrenuo se i pogledao ga. “Na što si mislio kad si
rekao da bih trebao razmisliti?” Ramsay se iznenađeno trznuo. “Od tebe sam udaljen više od
deset koraka! Nemoguće je da si me čuo. Jedva da sam otvorio usta.”
“Očito sam čuo”, hladno mu je uzvratio Grimm. “I o čemu bih to onda trebao razmisliti?”
Ramsayjeve tamne oči su zasjale i Grimm je znao da pokušava potisnuti svoju naglu ćud.
“Možda za početak o časti,
Roderiče”, napeto je rekao Ramsay. “O iskazivanju časti našemu domaćinu. I njegovoj
kćeri.”
Grimm mu se opasno nasmiješio. “Pogodit ću se s tobom, Logane. Prestani spominjati
moju čast i neću izvlačiti tvoju iz svinjca u kojem se nalazi već godinama.”
“Moja čast...” žustro je počeo Ramsay, ali ga je Grimm nestrpljivo prekinuo. Trebao se
baviti mnogo važnijim stvarima od svađanja s Ramsayjem.
“Prijeđimo na stvar, Logane. Koliko zlata duguješ Campbellovima? Polovicu onoga što
ima Jillian? Ili više? Koliko sam čuo, toliko si zaglibio da bi bilo bolje da si se zakopao. Uspiješ
li osvojiti St. Clairovu nasljednicu, otplatit ćeš sve dugove i nekoliko godina živjeti u
izobilju. Imam li pravo?”
“Nisu svi bogati poput tebe, Roderiče. Nekima od nas s brojnim narodom nije uvijek lako
pobrinuti se za klan. A meni je stalo do Jillian”, zagunđao je Ramsay.
“Uopće ne sumnjam u to. Jednako kao što ti je stalo do toga da napuniš trbuh najboljom
hranom i najboljim viskijem. I kao što voliš jahati čistokrvnoga pastuha ili pokazivati svoje vučje
hrtove. Možda ti je upravo zbog svih tih troškova teško uzdržavati svoje ljude. Koliko si godina
uludo proveo na dvoru trošeći zlato neobuzdano kao što se tvoj klan množi?”
Ramsay se ukočeno okrenuo i dugo šutio. Grimm ga je promatrao, a svaki mu je mišić u
tijelu bio spreman za skok. Grimm je već imao iskustva s Loganovom burnom naravi. Prekorio je
samoga sebe što ga je ražestio, ali razbjesnila ga je činjenica da je Ramsay Logan uvijek stavljao
svoje potrebe ispred potreba svojega izgladnjeloga klana.
Ramsay je duboko udahnuo i okrenuo se, iznenadivši Grimma ugodnim osmijehom.
“Varaš se u vezi sa mnom, Roderiče. Priznajem da moja prošlost nije baš uzorna, ali nisam više
isti čovjek.”
U svakoj crti Grimmova lica nazirala se skeptičnost. “Vidiš? Ne gubim staloženost.”
Ramsay je pomirbeno podignuo ruke. “Jasno mi je zašto vjeruješ u takve stvari o meni. Prije sam
bio divlji, egoistični podlac. Ali više nisam takav. Ne mogu ti to dokazati. Samo će
vrijeme pokazati da govorim istinu. Možeš li barem na to pristati?”
Grimm je ljutito frknuo. “Svakako, Logane. Na to mogu pristati. Možda si se promijenio.”
Nagore, dodao je Grimm u sebi i vratio pogled na vatru.
Kad je čuo da se Ramsay okreće kako bi izišao iz sobe, nije odolio a da ga ne upita, “Gdje
je Jillian?”
Logan se zaustavio u pola koraka i hladno ga pogledao preko ramena. “S Quinnom u
dnevnoj sobi igra šah. Večeras je namjerava zaprositi, pa ti savjetujem da ih ostaviš nasamo.
Jillian zaslužuje pravoga muža, a ako ga odbije, ja je također namjeravam zaprositi.”
Grimm je ukočeno kimnuo. Idućih je nekoliko trenutaka pokušavao izbaciti iz glave sve
što je imalo veze s Jillian - Jillian u sobi s Quinnom koji joj nudi brak - ali mu nije uspjelo, a
onda je požurio u noć, uznemireniji Ramsayjevim riječima nego što je bio spreman priznati.
Grimm je gotovo pola sata lutao vrtom kad je iznenada shvatio da nigdje nije vidio
svojega pastuha. Prije manje od sata ostavio ga je u unutarnjem dvorištu, a Occam bi rijetko
odlutao od dvorca.
Grimm je zviždeći pretražio unutarnje i vanjsko dvorište, ali nije čuo Occamovu njisku ni
topot kopita. Pogledao je prema konjušnici na rubu vanjskoga dvorišta. Nešto je u njemu
zazvonilo na uzbunu i hitro je potrčao prema vanjskoj zgradi.
Uletio je u konjušnicu i naglo se zaustavio. Bilo je neuobičajeno tiho, a zrak je prožimao
neobičan miris. Oštar, kiseo, poput vonja pokvarenih jaja. Zureći u tamu, promotrio je svaki
detalj prije nego što je naposljetku zakoračio unutra. Hrpe sijena na podu - uobičajeno. Uljanice
obješene s greda - također uobičajeno. Sva vrata odjeljaka zatvorena - isto uobičajeno.
Vonj nalik na sumporov - to nikako nije bilo uobičajeno. Ali sam po sebi nije ukazivao ni
na što posebno.
Odlučno je ušao u konjušnicu, zazviždao i čuo prigušenu njisku iz odjeljka na drugom
kraju konjušnice. Morao se zaustaviti da ne pojuri u smjeru iz kojeg je zvuk došao.
Znao je da mu se sprema zamka.
Premda nije točno znao o kakvoj je opasnosti riječ, opasnost samo što se nije cijedila s
greda niske zgrade. Osjetila su mu se napela. Što nije bilo u redu? Sumpor?
Zamišljeno je suzio oči, krenuo naprijed vukući čizme po sijenu na podu, a onda stao
kako bi odgurnuo debeli snop djeteline.
U šoku je tiho zviznuo.
Odgurnuo je još sjena, prešao pet koraka, ponovio to, zatim pošao pet koraka ulijevo i
ponovno učinio isto. Dlanom je prešao po prašnome kamenom podu, uklonio sijeno i pod njim
ugledao fino mljeveni crni prah.
Kriste! Cijeli je pod konjušnice bio posut slojem crnoga praha. Netko je po podu prosuo
barut i zatim po njemu rastresao sijeno. Barut se dobivao miješanjem salitre, ugljena i sumpora.
Brojni su klanovi proizvodili salitru u konjušnicama ili blizu njih kako bi dobili sastojke
za eksploziv, ali ovo što je bilo posuto po podu konjušnice bio je već gotov barut, mukotrpno
mljeven u jednolika zrnca, jako eksplozivan i namjerno rasut točno ovdje. Bilo je to nešto posve
drukčije od fermentirajućeg izmeta od kojega se dobivala salitra. U kombinaciji sa zapaljivim
sijenom i velikom količinom svježeg izmeta, konjušnica se svakog trenutka mogla pretvoriti u
pakao. Jedna bi iskra poput bombe digla cijelu zgradu u zrak. Da je samo jedna uljanica pala ili
da je iz nje izletjela iskra, ovu zgradu - i polovicu vanjskog dvorišta -razorila bi snažna
eksplozija.
Occam je zanjištio i Grimm je u zvuku koji je ispustio prepoznao frustrirani strah. Shvatio
je da ima brnjicu. Netko je stavio brnjicu na njušku njegova konja i zatvorio ga u smrtonosnu
klopku.
Nikad ne bi dopustio da mu konja ponovno zahvati vatra, a tko god da je smislio ovu
zamku, poznavao ga je dovoljno dobro da je znao koliko je slab na svojega pastuha. Grimm je
posve nepomično stajao deset koraka od vrata - ne predaleko da se domogne sigurnosti zamijeti li
da se sijeno počelo dimiti. Ali Occam je bio u zabravljenom odjeljku, pedeset metara od
sigurnosti, i Grimm nije znao što učiniti.
Bezosjećajan bi se čovjek okrenuo i otišao. To je bio samo običan konj, zar ne? Životinja
koju je čovjek iskorištavao za svoje potrebe. Grimm je gnjevno dahnuo. Occam je bio kraljevska,
prekrasna, inteligentna životinja koja je poput čovjeka mogla osjećati bol i strah.
Ne, nikad ga ne bi mogao ostaviti i otići iz konjušnice.
Jedva je završio misao kad je nešto uletjelo kroz prozor slijeva i slama se učas zapalila.
Grimm je pojurio u plamenove.
***
U udobnosti dnevne sobe Jillian se nasmijala, pomaknula svojega lovca i matirala Quinna.
Potajice je pogledala prema prozoru, baš kao što je protekli sat učinila već više od deset puta,
tražeći znak da se Grimm vratio. Otkad je vidjela kako je ujutro izjahao, stalno je pogledavala
neće li ga vidjeti. Kad je Occamovo veliko sivo tijelo prošlo kraj dnevne sobe, gotovo da je
skočila i potrčala poput djevojčice. Sjećanja na noć koju je provela prepletena s Grimmovim
čvrstim, neumornim tijelom zarumenila su joj kožu, grijući je onako kako vatra nikad ne
bi mogla.
“Nije pošteno! Kako se mogu koncentrirati? Bilo je mnogo lakše igrati s tobom dok si bila
dijete”, požalio se Quinn. “Sad uopće ne mogu razmišljati pokraj tebe.”
“Ah, ženske prednosti”, nestašno je komentirala Jillian. Bila je sigurna da zrači svojom
novootkrivenom senzualnošću. “Ja sam kriva što se ne možeš koncentrirati?”
Pogled mu se zaustavio na njezinim ramenima koja joj haljina nije skrivala. “Apsolutno”,
priznao je. “Pogledaj se, Jillian. Prekrasna si!” Glas mu se povjerljivo stišao. “Jillian, djevojko,
htio bih s tobom razgovarati o nečemu...”
“Quinne, nemoj.” Stavila mu je prst preko usta i zatresla glavom.
Quinn joj je odmaknuo ruku. “Ne, Jillian, dovoljno sam dugo šutio. Znam što osjećaš.”
Namjerno je nekoliko trenutaka šutio kako bi što bolje istaknuo svoje sljedeće riječi. “I znam što
se događa s Grimmom.” Gledao ju je ravno u oči.
Jillian se odmah uozbiljila. “Na što misliš?” pretvarala se da ne zna o čemu je riječ.
Quinn se nasmiješio kako bi ublažio svoje riječi. “Jillian, on nije muškarac za ženidbu.”
Jillian se ugrizla za usnu i odvratila pogled. “Kako to možeš znati? To je kao da kažeš da
Ramsay nije za ženidbu jer sam o njemu uvijek slušala da je okorjeli ženskar. Ali jutros mi je dao
do znanja da želi brak. Samo zato što u prošlosti muškarac nije bio sklon ženidbi, ne znači da se
neće nikad oženiti. Ljudi se mijenjaju.” Grimm se sigurno promijenio i otkrio joj da je nježan
muškarac pun ljubavi kakvim ga je oduvijek smatrala.
“Logan te pitao da se udaš za njega?” namrgodio se Quinn.
Jillian je kimnula. “Jutros. Prišao mi je poslije doručka dok sam šetala vrtom.”
“Zaprosio te? Znao je da i ja to namjeravam učiniti!” Quinn je opsovao, a onda joj se brzo
ispričao. “Oprosti mi, Jillian, ali me razljutilo što mi je to učinio iza leđa.”
“Nisam prihvatila njegovu ponudu, Quinne, tako da i nije važno.”
“Kako je to podnio?”
Jillian je uzdahnula. Gorštak to nije nimalo dobro primio; imala je osjećaj da je jedva
izbjegla opasan izljev njegova bijesa. “Mislim da Ramsay Logan nije navikao na odbijanje.
Djelovao mi je ljutito.”
Quinn ju je na trenutak promatrao, a onda rekao: “Jillian, djevojko, nisam ti to
namjeravao reći, ali mislim da bi trebala znati kako bi mogla postupiti najmudrije. Loganov klan
ima mnogo zemlje, ali nedostaje im zlata. Ramsay Logan mora se oženiti i to se mora dobro
oženiti. Ti bi bila bogomdani dar njegovu osiromašenu klanu.”
Jillian ga je šokiralo pogledala. “Quinne! Ne mogu vjerovati da pokušavaš diskreditirati
moje udvarače. Nebesa! Ramsay je jutros potrošio četvrt sata pokušavajući omalovažiti tebe i
Grimma. Što je vama muškarcima?”
Quinn se ukočio. “Ne pokušavam omalovažiti tvoje udvarače. Govorim ti istinu. Loganu
je potrebno zlato. Njegov klan već godinama gladuje. U posljednje vrijeme jedva uspijevaju
zadržati svoju zemlju. U prošlosti je Logan unajmljivao plaćenike da ratom dođe do novca,
ali posljednjih je godina bilo tako malo ratova da nema posla za plaćenike. Za zemlju treba
novca, a novac je nešto što Loganov klan nikad nije imao. Ti si odgovor na sve njihove molitve.
Oprosti mi što ću se izraziti ovako grubo, ali kad bi Logan uspio uhvatiti bogatu St. Clairicu za
nevjestu, njegov bi ga klan slavio kao spasitelja.”
Jillian je zamišljeno grickala usnu. “A ti, Quinne de Moncreiffe, zašto me ti želiš
oženiti?”
“Zato što mi je stalo do tebe, djevojko”, jednostavno joj je odgovorio Quinn.
 “Možda bih Grimma trebala upitati o tebi.”
Quinn je zatvorio oči i uzdahnuo.
“Što ne valja s Grimmom kao kandidatom?” navaljivala je, odlučna da sve iziđe na
vidjelo.
U očima mu je vidjela suosjećanje. “Ne želim biti okrutan, ali on te nikad neće oženiti,
Jillian. Svi znaju da se Grimm Roderick zakleo da se nikad neće oženiti.”
Jillian nije dopustila da Quinn vidi koliko su te riječi djelovale na nju. Ugrizla se za usnu
da joj ne pobjegne nešto što nije htjela reći. Gotovo je skupila hrabrost da ga upita zašto, i je li
Grimm u posljednje vrijeme rekao tako što, kad je dvorac zatresla snažna eksplozija.
Prozori su zadrhtali u okvirima, dvorac se iz temelja prodrmao, a Jillian i Quinn odmah su
skočili na noge.
“Što se dogodilo?” zavapila je.
Quinn je požurio do prozora i pogledao van. “Kriste!” povikao je. “Gori konjušnica!”
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

JILLIAN JE OTRČALA ZA QUINNOM U DVORIŠTE, STALNO ZAZIVAJUĆI

Grimmovo ime i ne obazirući se na znatiželjnu služinčad i šokirane poglede Kaley i Hatcharda.
Eksplozija je uzbunila dvorac. Hatchard je stajao u dvorištu i izdavao zapovijedi, organizirajući
obranu od vatre koja je proždirala konjušnicu i širila se na istok zaprijetivši cijelom dvorcu.
Jesen je bila dovoljno sušna da se požar brzo otme nadzoru, gutajući na svojem putu
zgrade i usjeve. Stigne li i do sela, kolibe od ožbukanog pruća zapalit će se poput suhe trave.
Nekoliko iskri nošenih povjetarcem bile bi sasvim dovoljne da unište cijelu dolinu. Jillian je tu
pomisao mahnito odgurnula na rub svijesti jer u ovom trenutku ništa nije bilo važnije od toga da
pronađe Grimma.
“Gdje je Grimm? Je li itko vidio Grimma?” Jillian se gurala kroz okupljeno mnoštvo,
zagledavala se u lica kao da se očajnički nada ugledati njegovu ponosnu pojavu, njegove
jarko-modre oči. Pogledom je tražila siluetu Grimmova sivog pastuha. “Ne budi junak, ne budi
junak”, mrmljala je ispod glasa. “Za promjenu budi samo muškarac, Grimme Roderiče. Budi na
sigurnome.”
Nije uopće bila svjesna da je te riječi izgovorila naglas sve dok je Quinn, koji je iznenada
izronio kraj nje u mnoštvu, nije oštro pogledao i zatresao glavom. “Ah, djevojko, ti ga stvarno
voliš, je li tako?”
Jillian je kimnula, a suze su joj ispunile oči. “Pronađi ga, Quinne! Pobrini se da je na
sigurnome!”
Quinn je uzdahnuo i kimnuo. “Ostani ovdje, djevojko. Naći ću ga za tebe. Obećavam.”
Iznenada se glasno prolomilo jezovito njištanje konja uhvaćenog u zamku i Jillian se
odmah okrenula u tom smjeru, sleđena neočekivanom, strašnom spoznajom. “Nije valjda unutra,
ne može biti, zar ne, Quinne?”
Izraz na Quinnovu licu očito je zrcalio istu bojazan. Ali naravno da je mogao biti unutra i
najvjerojatnije je bio. Grimm nikad ne bi dopustio da mu konj izgori. Znala je to, a i sam joj je to
rekao onoga dana u Durrkeshu. Kričanje nevine životinje bilo mu je jednako nepodnošljivo kao i
krik ranjena djeteta ili uplašene žene.
“Nema čovjeka koji bi to preživio.” Jillian je gledala u paklenu vatru. Plamenovi su se
uzdizali preko krova dvorca, jarkonarančasti na crnoj pozadini neba. Vatreni je zid bio tako vreo
da ga se gotovo nije moglo gledati. Jillian je suzila oči kako bi nazrela nisku četvrtastu
zgradu konjušnice, ali nije uspjela. Nije vidjela ništa osim vatre.
“Imaš pravo, Jillian”, polako je rekao Quinn. “Nijedan čovjek to ne bi preživio.”
Kao u snu ugledala je siluetu gotovo posve stopljenu s vatrom. Poput kakve vizije iz
noćne more, narančastobijeli plamenovi su zatreperili, iza njih se namreškala zamagljena tama i
iz nje je izronio jahač prekriven vatrom, pojurivši ravno prema jezeru. Zajedno s konjem bacio se
u hladnu vodu koja je za njima počela šumno isparavati. Jillian nije disala dok se konj i jahač nisu
ponovno pojavili na površini.
Quinn joj je kratko kimnuo da je ohrabri i odmah otrčao pridružiti se drugima u borbi s
vatrom koja je prijetila Caithnessu.
Jillian je potrčala prema jezeru, spotičući se u žurbi o vlastite noge. Kad je Grimm izišao
iz vode i poveo Occama do stjenovite obale, bacila se na njega, uronila mu u naručje i zakopala
lice u njegova mokra prsa. Držao ju je dok se nije prestala tresti, a onda se odmaknuo i nježno
joj obrisao suze. “Jillian”, rekao joj je tužnim glasom.
 “Grimme, mislila sam da sam te izgubila!” Mahnito mu je poljupcima obasula lice, a
rukama ga počela opipavati kako bi se uvjerila da nije ozlijeđen. “Pa ti uopće nisi opečen”,
zbunjeno je rekla. Premda mu je odjeća visjela s tijela u nagorjelim dronjcima, a koža mu je bila
nešto ružičastija, na njoj nije bilo ni jednoga jedinog plika. Pogledala je prema Occamu koji kao
da je također bio posve neozlijeđen. “Kako je to moguće?” pitala se.
“Dlaka mu je opaljena, ali inače je dobro. Jahali smo vrlo brzo”, odmah je odvratio
Grimm.
“Mislila sam da sam te izgubila”, ponovila je Jillian. Gledajući ga u oči iznenada je
užasnuto shvatila da, premda je iz vatre izišao čudesno neozlijeđen, njezine riječi nikad nisu bile
istinitije. Izgubila ga je. Nije znala kako ni zašto, ali pogled mu je bio rezerviran i pun tuge. Kao
da je došao trenutak rastanka.
“Ne”, povikala je. “Ne. Neću te pustiti da odeš. Ne smiješ me ostaviti!”
Grimm je spustio pogled prema tlu.
“Ne”, ustrajala je. “Pogledaj me.”
Pogled mu je bio mračan. “Moram otići, djevojko. Neću ovome mjestu ponovno donijeti
uništenje.”
“Zašto misliš da ova vatra ima neke veze s tobom?” pitala ga je, potiskujući instinkt koji
joj je govorio da je požar doista imao veze s njim. Nije znala kakve, ali znala je da je tako. “Oh!
Tako si bahat”, hrabro je nastavila, ne odustajući od toga da ga uvjeri da istina nije bila
istina. Upotrijebit će svako oružje, časno ili nečasno, samo da ga zadrži uza se.
“Jillian.” Frustrirano je uzdahnuo i ispružio ruke prema njoj.
Počela ga je udarati šakama. “Ne! Ne diraj me, nemoj me grliti, ne ako to znači da se
opraštaš od mene!”
“Moram, djevojko. Pokušavao sam ti reći. Kriste, pokušavao sam reći samome sebi! Ne
mogu ti ništa ponuditi. Ne razumiješ, mi nikada ne možemo biti zajedno. Koliko god ja to želio,
ne mogu ti ponuditi život kakav zavređuješ. Stvari poput ovoga požara stalno se događaju
oko mene, Jillian. Nitko nije siguran kraj mene. Oni me love!”
“Tko te lovi?” zavapila je. Cijeli joj se svijet rušio i brzo je gubila snagu.
Ljutito je mahnuo rukom. “Ne mogu ti objasniti, djevojko. Jednostavno mi moraš
vjerovati. Ja nisam normalan čovjek. Bi li normalan čovjek preživio ovo?” Pokazao je rukom
prema vatri.
“Pa što si ti?” povikala je. “Zašto mi jednostavno ne kažeš?”
Zatresao je glavom i zatvorio oči. Poslije duge stanke ponovno ih je otvorio. Oči su mu
gorjele, a Jillian je šokirano ciknula kad joj se vratilo davno zaboravljeno sjećanje. Sjećanje na
petnaestogodišnju djevojku koja je gledala kako se ovaj muškarac bori s McKaneovima. Gledala
je kako je svakom kapi prolivene krvi naizgled postajao krupniji, masivniji i jači. Gledala je kako
mu oči gore poput užarenog ugljevlja, slušala njegov zastrašujući smijeh, pitajući se kako netko
može ubiti toliko ljudi i pritom ne zadobiti ni najmanju ranu.
“Što si ti?” ponovila je šaptom, moleći ga za utjehu. Moleći ga da je samo običan čovjek i
ništa više od toga.
“Ratnik koji te je oduvijek...” Zatvorio je oči. Volio. Ali nije mogao izreći te riječi jer nije
mogao ispuniti ono što su obećavale. “Obožavao, Jillian St. Clair. Čovjek koji nije sasvim čovjek,
koji zna da te nikad ne može oženiti.” Uzdrhtalo je udahnuo. “Moraš se udati za Quinna. Udaj
se za njega i oslobodi me. Nemoj se udati za Ramsayja - nije dovoljno dobar za tebe. Ali mene
moraš zaboraviti jer ne bih mogao podnijeti da skrivim tvoju smrt, a to bi se sigurno dogodilo kad
bismo bili zajedno.” Pogledao ju je u oči kao da je bez riječi preklinje da mu ne oteža odlazak
više nego što je potrebno.
 Jillian se ukočila. Ako će je ovaj čovjek napustiti, pobrinut će se da ga to paklenski zaboli.
Suzila je oči i pogledom mu uputila nijemi izazov da bude hrabar, da se bori za njihovu ljubav.
Okrenuo je glavu.
“Djevojko, hvala ti na proteklim danima i noćima. Hvala ti na najljepšim uspomenama u
životu. Ali reci mi zbogom, Jillian. Pusti me da odem. Sjeti se divote i čuda koje smo podijelili i
dopusti mi da odem.”
Niz lice su joj potekle suze. Već je odlučio što će učiniti i već se počeo udaljavati od nje.
“Samo mi reci o čemu je riječ, Grimme,” molila ga je. “Ne vjerujem da je tako strašno. Što god
da je, prebrodit ćemo to zajedno.”
“Ja sam životinja, Jillian. Ne poznaješ me!”
“Znam da si najčasniji čovjek kojeg sam ikad srela! Nije me briga kako bi izgledao naš
život. Živjela bih bilo kakav život samo da ga živim s tobom.”
No Grimm se nastavio udaljavati i vidjela je kako mu iz očiju nestaje život ostavljajući za
sobom samo hladnoću i besmisao. Osjetila je trenutak kad ga je izgubila; nešto se u njoj posve
ispraznilo i ostavilo ništavilo od kojeg bi mogla umrijeti. “Ne!”
Povukao se, a Occam ga je tiho njišteći slijedio.
“Rekao si da me obožavaš! Da me doista voliš, borio bi se da ostaneš sa mnom!”
Zadrhtao je. “Volim te previše da bih ti naudio.”
“To nije nikakav izgovor! Ti i ne znaš što znači voljeti”, razjareno je povikala. “Voljeti
znači brinuti za nekoga. A za ljubav se bori! Ljubav ne traži put najmanjeg otpora. Dovraga,
Roderiče, kad bi ljubav bila tako laka, svi bi je imali. Ti si kukavica!”
Trgnuo se i u čeljusti mu je ljutito poskočio mišić. “Postupam časno.”
“Dovraga s čašću”, vikala je. “Ljubav nema ponosa. Ljubav traži načine da preživi.”
“Jillian, prestani. Od mene tražiš više nego što ti mogu ponuditi.”
Pogled joj je postao leden. “Očito. Mislila sam da si pravi junak. Ali nisi. Ipak si samo
čovjek.” Odvratila je pogled i zadržala dah, pitajući se nije li pretjerala u nastojanjima da ga
isprovocira.
“Zbogom, Jillian.”
Skočio je na konja i kao da su se odmah stopili u jednu zvijer - biće iz sjena koje je
nestalo u noći.
U nevjerici je zurila u prazninu koju je ostavio u njezinu svijetu. Napustio ju je. Doista ju
je napustio. Iz nje se probio jecaj, tako bolan da se presavila. “Kukavice”, prošaptala je.
 DVADESET DRUGO POGLAVLJE

RONIN JE UMETNUO KLJUČ U BRAVU, MALO OKLIJEVAO I ZATIM odlučno

uspravio ramena. Pogledao je prema visokim hrastovim vratima okovanima čelikom. Bila su
znatno viša od njega i ugrađena u visoki kameni luk. Iznad luka bile su uklesane riječi Deo non
fortuna... “Bog, a ne sreća.” Godinama je Ronin nijekao te riječi i odbijao doći do vrata, uvjeren
da ga je Bog napustio. Deo non fortuna bilo je geslo njegova klana, a značilo je da je za njihove
posebne darove bio zaslužan Bog i da su imali svoju svrhu. Ali njegov je “dar” doveo do Jolynine
smrti.
Ronin je zabrinuto izdahnuo, prisiljavajući se da okrene ključ i otvori vrata. Zahrđale su
šarke zaškripale prosvjedujući zbog duge neupotrebe. Preko vrata lelujala je paučina, a iz
prostorije ga je zapuhnuo pljesniv miris zaboravljenih legendi. Dobrodošli u Dvoranu gospodara,
vrištale su legende. Zar si doista mislio da nas možeš zaboraviti?
Dvoranu je krasilo tisuću godina povijesti McIlliochovih. Urezana duboko u njedra
planine, komora se uzdizala petnaest metara u visinu. Zaobljeni su zidovi tvorili luk, a stropovi su
bili oslikani prikazima epskih junaka njegova klana.
Otac ga je doveo ovamo kad je navršio šesnaest godina. Objasnio mu je plemenitu
povijest klana i upoznao ga s promjenama koje će doživjeti - nešto što Ronin nije mogao učiniti
za svojeg sina.
Ali tko je mogao pomisliti da će se Gavrael tako brzo promijeniti? Nitko to nije očekivao.
Bitka s McKaneovima neposredno poslije Jolynina ubojstva posve je iscrpila Ronina i bio je
previše zatupljen tugom da bi bilo što rekao sinu. Premda je berserkere bilo teško ubiti, u slučaju
teže rane ipak im je trebalo neko vrijeme da se oporave. Ronin se oporavljao mjesecima poslije
bitke. Onog dana kad je McKane ubio Jolyn Ronin je ostao samo prazna ljuštura od čovjeka koji
nije želio zacijeljeti.
Zaokupljen svojom tugom zanemario je sina. Nije ga mogao uvesti u život berserkera i
podučiti ga tajnim načinima nadzora svoje krvožednosti. Nije bio s njim da mu objasni sve što je
trebao znati. Zakazao je, a njegov je sin pobjegao i pronašao novu obitelj i nov život.
Godine su polako istrošile Roninovo tijelo, a on je svaku izmorenu kost, svaki bolni zglob
i svaku novu sijedu vlas dočekivao sa zahvalnošću jer su ga približavali voljenoj Jolyn.
Ali još nije mogao do nje. Još nije obavio sve što je trebao. Njegov se sin vraćao kući i
ovaj ga put neće iznevjeriti.
Uz veliki napor Ronin se prisilio da pozornost sa svoje krivnje prebaci na Dvoranu
gospodara. Još joj nije uspio prijeći prag. Uspravio je ramena. Držeći baklju, Ronin se probio
kroz paučinu i ušao u dvoranu. Koraci su mu poput malih eksplozija odjekivali od kamenih
zidova. Obišao je nekoliko komada pljesniva, zaboravljenog namještaja i prateći zid otišao do
prvoga portreta koji je u stijenu urezan prije više od tisuću godina. Najstariji su bili načinjeni u
kamenu, obojeni izbljedjelom mješavinom biljaka i gline, a noviji portreti bili su ugljeni crteži i
slike.
Žene na portretima imale su jedno zajedničko obilježje: sve su bile zadivljujuće vedre,
kao da su zračile srećom. I muškarci su imali jednu zajedničku osobinu. Svih devetsto pedeset
osam muškaraca u ovoj dvorani imalo je ledenomodre oči.
Ronin je otišao do portreta svoje žene i podignuo baklju. Nasmiješio se. Da mu je neko
pogansko božanstvo ponudilo pogodbu i reklo: “Uklonit ću iz tvojega života svu tragediju koju si
pretrpio, vratit ću te u prošlost i dati ti desetke sinova i savršen mir, ali nećeš imati Jolyn”, Ronin
McIllioch bi s gnušanjem odbio. Drage bi volje prihvatio tragediju koju je proživio samo kako bi
mogao voljeti Jolyn, makar i za tako bolno kratko vrijeme koje im je bilo dodijeljeno.
“Ovaj ga put neću iznevjeriti, Jolyn, zaklinjem ti se. Osigurat ću Maldebann i zajamčiti
mu budućnost. A onda ćemo biti zajedno i smiješiti se gledajući odozgo ovo mjesto.” Poslije
duge stanke oštrim je glasom prošaptao: “Ženo, nedostaješ mi.”
Zaprepašteni je Gilles ušao u hodnik pred Dvoranom gospodara i zastao. U nevjerici je
gledao otvorena vrata. Požurio je hodnikom i uletio u davno zaključanu sobu, jedva susprežući
krik zadovoljstva kad je vidio Ronina kako ponosno, uspravno a ne pogrbljeno, stoji ispod
portreta svoje žene i sina. Ronin se nije okrenuo, ali Gilles to nije ni očekivao; Ronin je uvijek
znao tko mu je blizu.
“Neka služavke počnu čistiti, Gilles”, zapovjedio mu je Ronin a da nije ni svrnuo pogled s
portreta svoje nasmiješene žene. “Otvorite prostoriju i prozračite je. Želim da cijeli dvorac bude
čist kako to nije bio otkad je moja Jolyn bila živa. Želim da sjaji.” Ronin je raširio ruke.
“Upali svijećnjake i odsad neka gore dan i noć, kao nekad davno. Moj sin dolazi kući”, ponosno
je završio.
“Da, gospodaru!” uskliknuo je Gilles i požurio izvršiti zapovijed na koju je čekao gotovo
cijelu vječnost.
***
Kamo sada, Grimme Roderiče? izmučeno se pitao. Natrag u Dalkeith da vidi može li
prizvati uništenje na te svete obale?
Stisnuo je šake i poželio bocu viskija bez dna, premda je znao da mu ne bi donijela
zaborav koji je tražio. Ako bi berserker pio dovoljno brzo, mogao bi se napiti na otprilike tri
sekunde. A to mu baš i ne bi bilo od velike koristi.
McKaneovi bi ga naposljetku uvijek pronašli. Sada je znao da su u Durrkeshu sigurno
imali špijuna. Vjerojatno nekoga tko ga je vidio u napadu bijesa u dvorištu krčme i zatim ga
pokušao otrovati. McKaneovi su s godinama naučili napadati iz potaje. Domišljate zamke ili
premoćan broj ratnika bili su jedini način da se uhvati berserker, a nijedno od toga nije jamčilo
uspjeh. Sad kad je McKaneovima umaknuo dvaput, znao je da će sljedeći put napasti svom
snagom.
Najprije su pokušali otrovom, a onda vatrom u konjušnici. Da je ostao u Caithnessu,
Grimm je znao da bi, zaslijepljeni željom da ubiju njega, uništili cijeli dvorac i ubili sve St.
Clairove. Već se u ranoj dobi naučio na njihovu jedinstvenu fanatičnost, a tu lekciju nije
nikada zaboravio.
Srećom su ga izgubili iz vida tijekom godina koje je proveo u Edinburghu. McKaneovi su
bili borci, a ne kraljevi dupelisci i nisu se pretjerano zamarali zbivanjima na dvoru. Skrivao im se
doslovce pred nosom. Kad se s dvora preselio u Dalkeith rijetko je imao kontakta s novim
ljudima, a oni koje bi i susreo bili su posve odani Jastrebu. S vremenom se opustio i osjećao se
gotovo... normalno.
Kakva zanimljiva, primamljiva riječ, “normalno”. “Oduzmi mi moći, Odine. Pogriješio
sam”, prošaptao je Grimm. “Ne želim više biti berserker.”
Ali Odina kao da nije bila briga.
Grimm se morao suočiti s činjenicama. Sad kad su mu McKaneovi ponovno bili za
petama, prevrnut će nebo i zemlju da ga pronađu. Nije više bilo sigurno da je u blizini drugih
ljudi. Došlo je vrijeme za novo ime, možda i za novu zemlju. Pomislio je na Englesku, ali njegov
se škotski duh odmah pobunio protiv toga.
Kako će živjeti a da više nikad ne dotakne Jillian? Sad kad je iskusio tu radost, kako će se
vratiti golom opstanku? Kriste, bilo bi bolje da nikad nije saznao kakav bi mu život mogao biti!
One sudbonosne noći iznad Tulutha, u nevinoj dobi od četrnaest godina, zazvao je
berserkera, moleći za dar osvete i ne shvaćajući koliko će potpuna biti ta osveta. Osveta nije
vraćala mrtve, ona je ubijala osvetnika.
Uzalud ti sad kajanje, rugao se samome sebi jer je posjedovao tu zvijer i zvijer je
posjedovala njega. Nije moglo biti jednostavnije. Pomirio se s time i preostalo je samo još jedno.
Kamo sada, Grimme Roderiče?
Podbo je Occama prema jedinome preostalome mjestu: u zabranjeno Visočje u kojem se
mogao izgubiti bez traga. Poznavao je svaku praznu kolibu i špilju, svaki zaklon od oštre zime
koja će uskoro ledom prekriti vrhove planina.
Ponovno će mu biti hladno.
Usmjeravajući Occama koljenima, u kosi je ispleo ratne pletenice i zapitao se može li
nepobjedivi berserker umrijeti od nečeg tako bezopasnog poput slomljena srca.
***
Jillian je s tugom gledala pocrnjeli travnjak pred Caithnessom. Sve je na nju djelovalo
poput podsjetnika. Bio je studeni i prokleti travnjak ostat će crn sve dok ga ne prekrije prvi
snijeg. Nije mogla izići iz dvorca a da se ne sjeti te noći, požara i Grimmova odlaska. Travnjak se
spuštao i uzdizao poput saga od crnoga pepela. Cvjetova više nije bilo. Grimma više nije bilo.
Napustio ju je jer je bio kukavica.
Pokušala je pronaći izgovore za njega, ali nije ih bilo. Najhrabriji muškarac kojega je
poznavala bojao se ljubavi. Pa, dovraga s njim! prkosno je pomislila.
No nije mogla zanijekati da osjeća bol. Bila joj je nepodnošljiva sama pomisao na to da će
morati proživjeti ostatak života bez njega, ali odbijala je razmišljati o tome. Razmišljanje o tome
odvelo bi je ravno u emocionalni kolaps. I zato je podjarivala ljutnju na njega, hvatajući se za nju
poput štita za svoje povrijeđeno srce.
“On se neće vratiti, djevojko”, blago joj je rekao Ramsay.
Jillian je stisnula čeljust i okrenula se da ga pogleda u oči. “Mislim da sam to već shvatila,
Ramsaye”, rekla je ravnodušnim glasom.
Ramsay ju je nepokolebljivo gledao. Kad se pomaknula da ode, ispružio je ruku i uhvatio
je za zapešće. Pokušala je istrgnuti ruku iz njegova stiska, ali bio je prejak. “Udaj se za mene,
Jillian. Kunem ti se, za mene ćeš biti kraljica. Nikad te neću napustiti.”
Barem dok ti budem donosila novac, mislila je. “Pusti me”, prosiktala je.
Nije se ni pomaknuo. “Jillian, razmotri svoj položaj. Roditelji će ti se za koji dan vratiti i
očekivat će da si već zaručena. Kad se vrate, vjerojatno će te prisiliti da odabereš. Bio bih ti
dobar”, obećao je.
“Nikad se neću udati”, rekla je, posve uvjerena u svoje riječi.
Ponašanje mu se utren promijenilo. Prenerazila se kad je spustio podrugljiv pogled na
njezin trbuh, a kad je progovorio, istog je trenutka ostala bez riječi.
“Ako ti u trbuhu raste kopile, možda ćeš se predomisliti, djevojko”, rekao je sa zlobnim
osmijehom na licu. “Roditelji će te prisiliti da se udaš i bit ćeš itekako sretna bude li te htio bilo
koji pristojan muškarac. Za takve žene postoji naziv. Nisi tako nevina kao što misliš”, procijedio
je.
“Kako se usuđuješ!” povikala je. Preplavila ju je želja da mu pljuskom izbriše smiješak s
lica i nije izdržala da to ne učini.
Ramsayevo je lice problijedjelo od bijesa, a crveni trag njezina udarca bio je poput pečata.
Kipteći od gnjeva uhvatio ju je za drugu šaku i povukao prema sebi. “Zažalit ćeš zbog ovoga,
djevojko.” Odgurnuo ju je tako grubo da je izgubila ravnotežu. Na trenutak mu je u očima
vidjela nešto tako okrutno da se pobojala da će je baciti na tlo i istući ili nešto još gore. Uspjela se
uspraviti i na nesigurnim je nogama potrčala prema dvorcu.
***
“On se neće vratiti, Jillian”, blago joj je rekla Kaley.
“Znam! Za ime Boga, možete li mi svi prestati to govoriti? Izgledam li poput idiota? Je li
u tome stvar?”
Kaleyine su se oči napunile suzama i Jillian se odmah pokajala što je planula na nju. “O,
Kaley, oprosti mi što sam vikala na tebe. U posljednje vrijeme nisam posve pri sebi. Stalno sam
zabrinuta zbog... nekih stvari...”
“Stvari poput djeteta?” oprezno je rekla Kaley.
Jillian se ukočila.
“Je li moguće...” Kaley nije završila pitanje.
Jillian je s krivnjom u očima okrenula glavu.
“O, djevojko.” Kaley ju je zarobila u zagrljaj. “O, djevojko”, bespomoćno je ponovila.
***
Dva tjedna poslije Gibraltar i Elizabeth St. Clair vratili su se kući.
Jillian nije znala što bi mislila. Bila je oduševljena što su joj se roditelji vratili, ali se
istodobno užasavala susreta s njima, pa se sakrila u svoje odaje i čekala da oni dođu k njoj. I došli
su, ali tek idućega jutra. Razmišljajući unatrag, shvatila je da je bila budala što je
svome pametnome ocu dala vremena da iskamči informacije prije nego što se suoči s njom.
Kad ju je napokon pozvao, zadrhtala je i posljednji tragovi uzbuđenja što će naposljetku
vidjeti roditelje pretvorile su se u čistu grozu. Do očeve radne sobe odvukla se na nogama
teškima poput olova.
“Mama! Tata!” uskliknula je Jillian. Bacila im se u naručje uživajući u njihovim
zagrljajima prije nego što počnu s ispitivanjem koje je znala da neće izbjeći.
“Jillian.” Gibraltar je svoj zagrljaj prekinuo tako naprasno da je Jillian znala u kakvu se
škripcu nalazi.
“Kako je Hugh? I moj novi nećak?” vedro je upitala.
Gibraltar i Elizabeth razmijenili su poglede i Elizabeth je sjela u stolac kraj vatre,
ostavljajući Jillian da se sama nosi s Gibraltarom.
“Jesi li već odabrala muža, Jillian?” Gibraltar je bez okolišanja prešao na stvar.
Jillian je duboko udahnula. “Baš sam o tome htjela razgovarati, tata. Imala sam mnogo
vremena za razmišljanje.” Nervozno je progutala jer ju je Gibraltar promatrao posve nečitljiva
lica. Takva hladnokrvnost na očevu licu nikad nije slutila na dobro - značila je da je bijesan.
Nervozno je pročistila grlo. “Odlučila sam, poslije mnogo razmišljanja, mislim, zaista sam dobro
o tome promislila... da... hm...” Jillian je zašutjela. Morala je prestati brbljati poput idiota jer je
dobro znala da njezina oca nikad neće uvjeriti mlaki prosvjedi. “Tata... doista se ne mislim
udavati. Nikada.” Eto, izrekla je to. “Mislim, uistinu sam zahvalna na svemu što ste mama i ti
učinili za mene, nemojte nikad misliti da nije tako, ali brak jednostavno nije za mene.” Svoje je
riječi dodatno istaknula odlučnim kimanjem.
Gibraltar ju je promatrao zastrašujućom mješavinom razonode i arogancije. “Dobar
pokušaj, Jillian. Ali ja sam završio s igricama. Doveo sam ti trojicu muškaraca. Ostala su samo
dvojica i ti ćeš se udati za jednoga od njih. Dosta mi je tvojih smicalica. Za mjesec dana bit će
ti dvadeset dvije godine i De Moncreiffe ili Logan bit će ti dobar muž. Završili smo s
odugovlačenjem i lukavim trikovima. Za kojega ćeš se od njih udati?” pitao je, malo odlučnije
nego što je namjeravao.
''Gibraltare!” prosvjedovala je Elizabeth. Ustala je sa svojega stolca, uznemirena
njegovim bezobzirnim tonom.
 “Ne miješaj se u ovo, Elizabeth. Ovo je bio posljednji put da me izigrala. Jillian će
izmišljati razlog za razlogom zbog kojeg se ne može udati sve dok nas dvoje ne budemo prestari
da nešto učinimo.”
“Gibraltare, nećemo je natjerati da se uda za nekoga koga ne želi.” Elizabeth je udarila
lijepom nožicom o tlo da potvrdi svoju izjavu.
“Elizabeth, morat će prihvatiti činjenicu da ne može imati čovjeka kojega želi. Bio je
ovdje i otišao je. I, kad je o njemu riječ, to je kraj priče.” Gibraltar je uzdahnuo, gledajući
ukočena leđa svoje kćeri koja je nervozno prebirala po naborima haljine. “Elizabeth, pokušao
sam. Misliš li da nisam pokušao? Znao sam što Jillian osjeća prema Grimmu. Ali ja ga ne mogu
natjerati da je oženi, a i kad bih to učinio, od kakve bi to koristi bilo? Jillian ne želi muža koji je
primoran na brak s njom.”
“Znao si da sam ga voljela?” uskliknula je Jillian. Gotovo je otrčala do njega, ali se
pribrala i još više ukočila.
Gibraltar se gotovo nasmijao; drška metle nije mogla biti ravnija od kralježnice njegove
kćeri. Tvrdoglava poput majke. “Naravno, djevojko. Godinama sam ti to vidio u očima. Zato sam
ga i doveo ovamo. A sad mi je Kaley rekla da je prije tjedan dana otišao i rekao ti da se udaš
za Quinna. Jillian, otišao je. Jasno ti je dao do znanja što osjeća.” Gibraltar se osovio na noge.
“Neću svoju kćer dati nekom bezobzirnom nitkovu koji je preglup da shvati kakvo je blago
dobio. Neću darovati svoju Jillian čovjeku koji ne shvaća koliko je posebna. Kakav bih otac bio
da ganjam nekog muškarca i natjeram ga da mi oženi kćer?”
Elizabeth je šmrcnula i treptanjem otjerala suzu. “Doveo si ga jer si znao da ga voli”,
razdragano je komentirala. “Oh, Gibraltare! Iako ja nisam mislila da je dobar za nju, ti si sve
prozreo. Znao si što Jillian želi.”
Gibraltarovo zadovoljstvo zbog ženine pohvale brzo je isparilo kad je vidio kako se Jillian
poraženo pokunjila.
“Nisam imala pojma da znaš što osjećam, tata”, tiho je rekla Jillian.
“Naravno da sam znao. Baš kao što znam i što sad osjećaš. Ali moraš se suočiti sa
stvarnošću. Otišao je, Jillian...”
“Znam da je otišao! Morate li me svi podsjećati na to?”
“Moramo ako nastaviš ovako tratiti život. Dao sam mu priliku i bio je preglup da je
prihvati. Moraš nastaviti sa životom, djevojko.”
“Mislio je da nije dovoljno dobar za mene”, promrmljala je Jillian.
“To ti je rekao?” pitala ju je Elizabeth.
Jillian je s lica otpuhnula uvojak kose. “Tako nekako. Rekao je da ne mogu ni zamisliti
što bi se dogodilo kad bi se oženio za mene. I imao je pravo. Ne mogu ni zamisliti što je to tako
strašno što bi se dogodilo. Ponaša se kao da skriva neku strašnu tajnu, a mama, ne mogu
ga nagovoriti da mi se povjeri. Uopće ne mogu zamisliti što ga tako strašno muči. Grimm
Roderick najbolji je muškarac kojega znam. Osim tebe, tata.” Jillian se plaho nasmiješila ocu i
otišla do prozora odakle se zagledala u pocrnjeli travnjak.
Gibraltar je znakovito pogledao u Elizabeth koja je iznenađeno podignula obrve.
Ona i dalje ne zna. Reci joj, bez glasa je usnama oblikovala Elizabeth, gledajući prema
ukočenim leđima svoje kćeri.
Da je berserker? Također joj je bez glasa s nevjericom uzvratio Gibraltar. To joj mora
sam reći.
Ne može. Nije ovdje!
Mogao joj je reći. A ja to neću učiniti umjesto njega. Ako se ne može natjerati da joj
vjeruje, bolje je da se ne uda za njega.
 Očito nije dovoljno muškarac za moju Jillian.
Našu Jillian.
Slegnuo je ramenima. Otišao je do Jillian i utješno ovio ruke oko nje. “Žao mi je, Jillian.
Doista mi je žao. Mislio sam da se s godinama možda promijenio. Ali nije. Međutim, to ne
mijenja činjenicu da se moraš udati. Volio bih da odabereš Quinna.”
Ukočila se i tiho prosiktala. “Neću se udati ni za koga.”
“Hoćeš, udat ćeš se”, Gibraltar je strogo objavio. “Sutra ću službeno objaviti da se za tri
tjedna udaješ. Za nekoga.”
Oči su joj bljesnule kad se okrenula prema njemu. “Trebali biste znati da sam mu postala
ljubavnica.”
Elizabeth je mahnito počela mahati lepezom.
Gibraltar je slegnuo ramenima.
Elizabeth se zapanjeno zapiljila, najprije u Jillian, a onda i u svojega muža koji uopće nije
reagirao.
“To je sve? Samo si slegnuo ramenima?” Jillian je u nevjerici gledala oca. “Pa, ako vas
dvoje možda i nije briga, sumnjam da će moj budući muž to sa zadovoljstvom prihvatiti. Ne
misliš li tako, tata?”
“Meni ne bi smetalo”, tiho se oglasio Quinn, iznenadivši ih sve svojom nenajavljenom
prisutnošću. “Oženio bih te bez obzira na sve, Jillian.”
Sve su se oči okrenule prema Quinnu de Moncreiffeu čija je široka plava pojava
ispunjavala okvir vrata.
“To je dobar čovjek”, čvrsto je rekao Gibraltar.
“Oh, Quinne!” tužno je rekla Jillian. “Ti zaslužuješ bolje...”
“Već sam ti rekao, djevojko. Uzet ću te bez obzira na uvjete. Grimm je budala, ali ja
nisam. Rado ću se oženiti tobom. I neću požaliti. Nikad nisam shvaćao zašto bi žena trebala biti
nedirnuta kad se od muškarca očekuje da spava sa što više žena.”
“Onda je sve riješeno”, brzo je zaključio Gibraltar.
“Ne, nije!”
“Riješeno je, Jillian”, strogo je odvratio Gibraltar. “Udat ćeš se za tri tjedna. I točka.
Završili smo s razgovorom.” Okrenuo se.
“Ne možeš mi to učiniti!”
“Pričekajte.” Na vratima se iza Quinna pojavio Ramsay Logan. “I ja bih zatražio njezinu
ruku.”
Gibraltar je procjenjivao dvojicu muškaraca na vratima i polako se okrenuo prema svojoj
kćeri koja je stajala raširenih usta.
“Imaš dvanaest sati da se odlučiš, Jillian. U zoru ću postaviti ozive.”
“Mama, ne smiješ mu dopustiti da to učini!” jaukala je Jillian.
Elizabeth St. Clair uspravila se i šmrcnula, a onda za Gibraltarom izišla iz radne sobe.
***
“Dovraga, što to radiš, Gibraltare?” pitala ga je Elizabeth.
Gibraltar se oslonio na prozorsku klupicu u njihovoj spavaćoj sobi. Na prigušenom sjaju
vatre dlake na njegovim prsima zlatno su sjale među naborima svilene košulje.
Elizabeth se gola zavalila na krevet i Gibraltar se divio prizoru. Jedva je disao od pogleda
na nju. “Odinova mu koplja, ženo, znaš da ti ništa ne mogu uskratiti kad te vidim takvu.”
“Onda ne tjeraj Jillian da se uda, ljubavi”, jednostavno mu je odgovorila Elizabeth.
Između nje i njezina muža nikad nije bilo igrica. Elizabeth je čvrsto vjerovala da se većinu
problema u vezi može izgladiti ili izbjeći jasnom, sažetom komunikacijom. Igrice su samo
donosile nepotreban razdor.
“I ne namjeravam”, odgovorio joj je Gibraltar. “Nikad neće doći do toga.” Na licu mu se
nazirao osmijeh.
“Kako to misliš?” Elizabeth je izvukla igle iz kose puštajući je da joj se u valovima
prospe preko golih dojki. “Je li to još jedan od tvojih zloglasnih planova, Gibraltare?” polako ga
je upitala, iznenada zabavljena razgovorom.
“Da.” Sjeo je na rub kreveta kraj nje. Rukom ju je pomilovao po glatkim oblinama,
prelazeći preko ljupke udubine struka i spustivši je na bujno bedro. “Da nije priznala da mu je
postala ljubavnica, ne bih bio tako siguran. Ali on je berserker, Elizabeth. A samo je jedna
prava družica za svakoga berserkera i oni to dobro znaju. On ne može dopustiti da dođe do
ženidbe. Berserker bi prije umro nego dopustio da se to dogodi.”
Oči su joj zasvjetlucale kad je shvatila što joj muž govori. “Postavljaš ozive kako bi ga
izazvao. Jer je to najučinkovitiji način da ga natjeraš da se izjasni.”
“Kao i uvijek, savršeno se razumijemo, zar ne, draga? Ima li boljeg načina da ga
natjeramo da se trkom vrati?”
“Kako pametno. Nije mi to uopće palo na pamet. Berserker nikad ne bi dopustio da mu se
družica uda za drugoga.”
“Nadajmo se samo da su sve legende o tim ratnicima istinite, Elizabeth. Gavraelov otac
mi je prije mnogo godina rekao da se berserker ne može pariti s drugom ženom nakon što je bio
sa svojom pravom družicom. A Gavrael je više berserker od svojega oca. Doći će po nju, a onda
neće imati izbora nego reći joj istinu. Za tri tjedna imat ćemo vjenčanje, nema nikakve sumnje u
to, i Jillian će se udati za muškarca kojega želi - Grimma.”
“A što je s Quinnom, hoće li biti povrijeđen?”
“Quinn zapravo ne misli da će se Jillian udati za njega. I on misli da će se Grimm vratiti.
Razgovarao sam s Quinnom prije nego što sam Jillian natjerao da odabere i složio se s planom.
Premda, moram priznati da me Ramsay iznenadio svojom ponudom.”
“Hoćeš mi reći da si sve to isplanirao prije nego što si se suočio s njom?” Elizabeth je
ponovno bila iznenađena briljantnim umom svojega supruga.
“Bio je to jedan od mogućih planova”, ispravio ju je Gibraltar. “Muškarac mora
predvidjeti svaku mogućnost kad je riječ o ženama koje voli.”
“Moj junače.” Elizabeth je zavodnički zatreptala.
Gibraltar joj je tijelo prekrio svojim. “Pokazat ću ti junaka”, zagunđao je.
***
Gibraltar nije mislio da je čak i njegova ljubimica Jillian u stanju mrzovoljno se duriti
puna tri tjedna.
Ali bila je.
Od jutra kad je pod vrata spavaće sobe svojih roditelja ubacila listić sa samo jednom
riječju, “Quinn”, svaki razgovor s njom svodio se samo na odgovore od jedne riječi i ništa više.
Sve druge u dvorcu gnjavila je istim pitanjima: koliko je oziva postavio, kada i gdje.
“Jesu li postavljeni u Durrkeshu, Kaley?” pitala je Jillian.
“Da, Jillian.”
“A u Scurringtonu i Edinburghu?”
“Da, Jillian.” Hatchard je uzdahnuo, svjestan da je posve uzaludno podsjećati je da joj je
dan prije odgovorio na ista ta pitanja.
“A u manjim selima u Visočju? Kad su tamo postavljeni?”
“Prije nekoliko dana, Jillian.” Gibraltar je prekinuo njezino ispitivanje.
Jillian je frknula nosom i okrenula ocu leđa.
 “Što te briga kad su postavljeni ozivi?” izazivao ju je Gibraltar.
“Samo sam znatiželjna”, kratko mu je odgovorila Jillian i kraljevskim koracima izišla iz
sobe.
***
“Doći će, mama. Znam da hoće.”
Elizabeth se nasmiješila i izravnala Jillianinu kosu, ali tjedni su prolazili, a Grimm se nije
pojavio.
Čak je i Quinna pomalo počela hvatati nervoza.
***
“Što ćemo ako se ne pojavi?” pitao je Quinn. Unezvijereno je koračao radnom sobom,
grabeći dugim nogama s jednog kraja na drugi. Vjenčanje je bilo zakazano za sutra, a nitko nije
čuo ni glasa o Grimmu Rodericku.
Gibraltar im je obojici natočio piće. “Mora doći.”
Quinn je podignuo pehar i zamišljeno otpio. “Sigurno zna da je sutra vjenčanje. Jedina
mogućnost da ne zna je ako je otišao iz Škotske. Postavili smo proklete ozive u svako selo s više
od stotinu stanovnika.”
Gibraltar i Quinn zurili su u vatru i neko vrijeme pili u tišini.
“Ako se na kraju ne pojavi, ja ću je vjenčati”, progovorio je napokon Quinn.
“A zašto bi to učinio, momče”, blago ga je upitao Gibraltar.
Quinn je slegnuo ramenima. “Volim je. Uvijek sam je volio.”
Gibraltar je odmahnuo glavom. “Postoji ljubav i postoji ljubav, Quinne. A ako nisi
spreman ubiti Grimma samo zato što je dotaknuo Jillian, ljubav koju osjećaš nije ljubav za
ženidbu. Ona nije za tebe.”
Kad Quinn nije odgovorio, Gibraltar se glasno nasmijao i pljesnuo ga po bedru. “Ah, ona
definitivno nije žena za tebe. Nisi mi se ni suprotstavio.”
“Grimm je rekao nešto vrlo slično. Pitao me volim li je doista -izgaram li iznutra od
pomisli na nju.”
Gibraltar se znalački nasmiješio. “To je zato što na njega djeluje upravo tako.”
“Gibraltare, želim da bude sretna”, gorljivo je rekao Quinn. “Jillian je posebna.
Velikodušna je, prekrasna i tako... ah, i tako prokleto zaljubljena u Grimma!”
Gibraltar je podignuo pehar prema Quinnu i nasmiješio se. “Da, to je istina. Dođe li do
toga, zaustavit ću obred i dat joj priliku da odabere. Ali neću je pustiti da se uda za tebe a da joj
ne ponudim tu opciju.” Otpio je iz pehara zamišljeno gledajući u Quinna. “Zapravo, nisam
siguran da bih ti i onda dopustio da je oženiš.”
“Vrijeđaš me”, pobunio se Quinn.
“Ona je moje mezimče, Quinne. Želim joj ljubav, pravu ljubav. Ljubav od koje muškarac
izgara iznutra.”
***
Jillian se sklupčala na prozorskoj klupici okruglog tornja i gledala u noć. Nebo je bilo
posuto tisućama zvijezda, ali ona nije vidjela nijednu. Gledati u noć bilo je kao gledati u
zrakoprazan prostor - njezinu budućnost bez Grimma.
Kako da se uda za Quinna?
Kako da ga odbije? Grimm se očito neće pojaviti.
Ozivi su bilo postavljeni po cijeloj Škotskoj. Nije bilo nikakve mogućnosti da Grimm ne
zna kako će se Jillian St. Clair sutra udati za Quinna de Moncreiffea. Cijela je prokleta zemlja
znala za to.
Prije tri tjedna možda bi bila pobjegla.
 Ali večeras ne. Ne kad joj je mjesečnica kasnila tri tjedna, a od Grimma nije čula ni riječ.
Ne nakon što mu je povjerovala i na kraju ispala samo zaljubljena budala.
Jillian je stavila dlan na trbuh. Moguće je da je trudna, ali nije bila posve sigurna u to.
Mjesečnica joj je često bila neredovita i već joj je nekoliko puta znala kasniti. Mama joj je rekla
da osim trudnoće brojne stvari mogu utjecati na mjesečnicu: emocionalna previranja... ili
čak ženina žarka želja da bude trudna.
Je li o tome bila riječ? Je li toliko čeznula za djetetom Grimma Rodericka da je zavarala
samu sebe? Ili je u njoj doista raslo dijete? Umirala je od želje da sazna istinu. Duboko je
udahnula i polako izdahnula. Samo će vrijeme reći.
Razmišljala je o tome da pobjegne, pronađe ga i izbori se za njihovu ljubav, ali od toga ju
je odvratio ostatak njezina prkosna ponosa u kombinaciji sa zdravim razumom. Grimm je vodio
bitku sa samim sobom i bila je to bitka koju je sam morao dobiti ili izgubiti. Ponudila mu je
ljubav, rekla mu je da će prihvatiti bilo kakav život samo da budu zajedno. Žena se ne bi s
muškarcem kojeg voli trebala boriti za njegovu ljubav. Morao ju je slobodno ponuditi i naučiti da
je ljubav jedina stvar na ovome svijetu koja ne plaši.
Bio je inteligentan i hrabar muškarac. Doći će.
Jillian je uzdahnula. Neka joj Bog oprosti, ali još je vjerovala.
Doći će.
 DVADESET TREĆE POGLAVLJE

NIJE DOŠAO.
Dan njezina vjenčanja osvanuo je oblačan i hladan. U zoru je počela padati susnježica i
prekrila pocrnjeli travnjak škripavim crnim ledom.
Jillian je ostala u krevetu, slušajući zvukove dvorca koji se pripremao za vjenčanu gozbu.
Želudac joj je kruljenjem pozdravljao mirise pečene šunke i fazana. Bila je to gozba koja bi
probudila i mrtve i bez sumnje je djelovala: iskobeljala se iz kreveta i kroz slabo osvijetljenu
sobu napipala put do zrcala. Zurila je u svoj odraz. Tamne su joj sjene nagrđivale nježnu kožu na
mjestima gdje su joj se jagodične kosti susretale s kosim jantarnim očima.
Za manje od šest sati udat će se za Quinna de Moncreiffea.
Žamor glasova jasno je dopirao do njezinih odaja; u dvorac je još jučer stiglo pola
grofovije. Pozvano je četiri stotine gostiju, a stiglo ih je pet stotina, posve ispunivši veliki dvorac
i prelijevajući se u ne tako udobne nastambe u obližnjemu selu.
Petsto ljudi, mnogo više nego što će ih doći na njezin sprovod, razmišljala je gazeći po
zamrznutome pocrnjelom travnjaku.
Jillian je čvrsto zatvorila oči i rekla si da ne smije plakati jer je bila sigurna da će joj
umjesto suza iz očiju poteći krv.
***
U jedanaest sati Elizabeth St. Clair nježno joj je lijepim rupčićem posušila suze. “Izgledaš
prekrasno, Jillian”, rekla je i suosjećajno uzdahnula. “Mnogo ljepše od mene na moj vjenčani
dan.”
“Ne misliš li da će moji podočnjaci privlačiti pozornost, mama?” otrovno je pitala Jillian.
“A moje tužno obješene usne? Ramena su mi potonula, a nos crven poput cikle od plakanja. Ne
misliš li da će ljudima biti sumnjivo kako izgledam?”
Elizabeth je šmrcnula, učvrstila joj veo u kosu i povukla joj tanku modru koprenu preko
lica. “Tvoj tata je mislio na sve”, rekla je i slegnula ramenima.
“Veo? Stvarno mama? Tko još danas nosi veo?”
“Pomisli samo, pokrenut ćeš novu modu. Do kraja godine svi će ih ponovno nositi”,
zacvrkutala je Elizabeth.
“Mama, kako mi to može učiniti? Znajući kakvu ljubav vas dvoje dijelite, kako me može
osuditi na brak bez ljubavi? Kako će to opravdati?”
“To neće biti brak bez ljubavi jer te Quinn voli.”
“S moje strane hoće.”
Elizabeth je sjela na rub kreveta. Na trenutak je gledala u pod, a zatim je oči podignula
prema Jillianinima.
“Stalo ti je”, rekla je Jillian, donekle umirena suosjećanjem u majčinim očima.
“Naravno da mi je stalo, Jillian. Majka sam ti.” Elizabeth ju je na trenutak zamišljeno
promatrala. “Draga, nemoj se uzrujavati, tata ima plan. Nisam ti to namjeravala reći, ali on ne
planira obaviti obred. Misli da će se Grimm vratiti.”
Jillian je samo prezrivo dahnula. “I ja sam mislila da će se vratiti, mama. Ali vjenčanje je
za koji sat, a od njega nema ni traga ni glasa. Što će tata učiniti? Zaustaviti vjenčanje ako se ne
pojavi? Pred petsto gostiju?”
“Dobro znaš da tvome tati nikad nije bio problem napraviti spektakl od sebe - ili od bilo
koga drugoga. Taj me čovjek oteo s mojega vjenčanja. Mislim da se nada da će se i tebi dogoditi
isto.”
 Jillian se nasmiješila. Od djetinjstva ju je opčinjavala priča o tome kako se njezin otac
“udvarao” mami. Tata je bio čovjek koji bi mogao naučiti Grimma pokoju lekciju. Grimm
Roderick ne bi se zbog nje trebao boriti sa sobom, zbog nje bi se trebao boriti s cijelim svijetom.
Jillian je duboko udahnula i zamislila takav prizor za sebe. Još se nadala premda nade više nije
bilo.
“Okupili smo se danas u društvu obitelji, prijatelja i uzvanika kako bismo ovoga
muškarca i ovu ženu sjedinili svetom, neraskidivom vezom...”
Jillian je ljutito puhnula. Iako se veo malo pomaknuo, pogled joj se nije razbistrio.
Svećenik je bio plavičast, Quinn je bio plavičast. Razdraženo je povukla veo. Na vjenčani dan za
nju neće biti ružičastih tonova, a i zašto bi ih bilo? S one strane visokih prozora u plavičastim
je krpama padala susnježica.
Kriomice je pogledala Quinna koji joj je stajao sa strane. Oči su joj bile u ravnini njegovih
prsa. Premda je bila očajna, morala je priznati da je izgledao veličanstveno. Kraljevski odjeven u
obredni tartan, dugu je kosu prema natrag počešljao s isklesanog lica. Većina bi žena
s oduševljenjem stajala kraj njega, izrekla zavjete za cijeli život, postala gospodaricom njegova
imanja, izrodila mu koščatu plavu djecu i u raskoši proživjela ostatak njihovih dana.
Ali on nije bio čovjek za nju. Doći će po mene, doći će po mene, znam da hoće, tiho je
ponavljala Jillian kao da je riječ o čaroliji koju će istkati od vlakana čistoga ponavljanja.
***
Projurivši kraj crkve Grimm je sa zida povukao još jedan oziv. Zgužvao ga je i ugurao u
vreću već natrpanu lopticama pergamenta. Bio je u seocetu Tummasu u Visočju kad je na zidu
trošne kolibe ugledao prvi oziv. Dvadeset koraka dalje pronašao je drugi, zatim treći, pa četvrti.
Jillian St. Clair udaje se za Quinna de Moncreiffea. Žestoko je opsovao. Koliko je čekala?
Dva dana? Te noći nije spavao jer ga je preplavio takav gnjev da je zaprijetio oslobađanjem
berserkera premda nije bilo nikakva krvoprolića koji bi ga izazvao.
Gnjev se samo pojačao i natjerao ga da na Occamovim leđima kruži Visočjem. Dojahao je
do granice Caithnessa, okrenuo se i ponovno otišao, trgajući usput sve ozive na koje bi naišao,
jurcajući poput ranjene zvijeri od Nizina do Visočja. Zatim se ponovno okrenuo i uputio se prema
Caithnessu, privučen silom koja je nadilazila njegovo razumijevanje, silom koja je zadirala u
samu srž njegovih kostiju. Grimm je zabacio pletenice s lica i zarežao. Iz obližnje mu je šume
žalosnim zavijanjem odgovorio vuk.
Prošle mu se noći ponovno vratio isti san. San u kojem ga je Jillian vidjela kako se
pretvara u berserkera. San u kojem je položila dlan na njegova prsa, pogledala ga u oči i oni su se
povezali - Jillian i zvijer. Grimm je u snu shvatio da je zvijer voljela Jillian jednako kao što ju je
i on volio i nikad joj ne bi naudila kao što ni on to ne bi učinio. Kad je svanulo, nije se više bojao
da bi mogao učiniti kakvo zlo Jillian, čak ni ako je naslijedio očevu ludost. Dovoljno se poznavao
da bi znao da joj ne bi mogao učiniti ništa nažao čak i u najgoremu berserkerškom gnjevu.
Ali dok ga je Jillian u snu gledala u plamteće, nadnaravne oči, na licu su joj se vidjeli
strah i odbojnost. Ispružila je dlan udaljavajući ga od sebe, moleći ga da ode brzo koliko ga
Occamove noge mogu nositi.
Dok se čovjekovo srce polako ledilo, postajući hladnije od ledenomodrih očiju koje su
svjedočile golemim gubicima, berserker je ispustio dirljiv zvuk. U snu je pobjegao u noć kako bi
se sakrio od Jillianina užasnutoga pogleda.
Jednom ga je Quinn pitao što bi moglo ubiti berserkera i sad je znao.
Bio je dovoljan samo izraz na Jillianinu licu.
Iz sna se probudio prepun očaja. Danas je bilo Jillianino vjenčanje, a ako su snovi bili
znamenje, nikad mu neće oprostiti ono što je namjeravao učiniti, ako ikad otkrije njegovu pravu
narav.
Ali je li ona to ikad morala saznati?
Bude li potrebno, zauvijek će skrivati berserkera u sebi. Nikad više neće spasiti nikoga,
nikad se više neće boriti, nikad više neće vidjeti krv; nikad joj neće otkriti tko je zapravo. Živjet
će kao običan čovjek. Zaustavit će se u Dalkeithu gdje je Jastreb za njega spremio
veliko bogatstvo, a s dovoljno zlata da joj kupi dvorac u bilo kojoj zemlji pobjeći će daleko od
podlih McKaneovih i od svih koji su znali njegovu tajnu.
Ako ga bude htjela.
Znao je da ono što se spremao učiniti nije bilo časno, ali istinu govoreći, nije ga više bilo
briga. Neka mu Bog oprosti - bio je berserker koji je u krvi vjerojatno nosio ludost svojega oca,
ali nije mogao samo stajati sa strane i dopustiti da, dok on još živi i diše, Jillian St. Clair
oženi drugi muškarac.
Sad je razumio ono što je instinktivno znao još prije mnogo godina, još onoga dana kad je
izišao iz šume i ugledao je.
Jillian St. Clair bila je njegova.
***
Bližilo se podne i od Caithnessa je bio udaljen samo pet kilometara kad su ga napali iz
zasjede.
 DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

SVIH MU BOGOVA! JILLIAN JE OTRESLA MISLI KOJE SU JOJ SE MOTALE po

glavi. Debeljuškasti svećenik samo što nije došao do dijela s “Uzimam”. Jillian je bezuspješno
izvijala vrat tražeći na sve strane oca. Velika dvorana bila je krcata; gosti su se gurali po stubištu,
visjeli s ograde i virili iz svake udubine i zakutka.
Iznenada ju je obuzeo strah. A što ako je majka izmislila priču o očevu planu samo kako
bi je prevarom natjerala da stane pred mnoštvo? Što ako joj je mama namjerno lagala znajući da,
kad dođu do razmjene zavjeta, Jillian neće imati snage osramotiti svoje roditelje i Quinna, ali
i sebe, i odustati od vjenčanja?
“Zna li netko razlog zbog kojeg se ovo dvoje ne bi trebalo sjediniti neka progovori ili
zauvijek to zadrži za sebe.”
Dvorana je bila nijema.
Stanka je potrajala nekoliko otkucaja srca, a kad se produžila u nepodnošljive minute,
ljudi su počeli zijevati, vrpoljiti se na nogama i nestrpljivo istezati.
Tišina.
Jillian je puhnula u veo i pogledala Quinna. Stajao je pored nje uspravan poput stupa i
sklopljenih ruku. Prošaptala mu je ime, ali je nije čuo ili je nije htio čuti. Pogledala je svećenika
koji kao da je pao u trans zureći u ukoričenu knjigu u svojim rukama.
Koji se vrag događa? Udarila je nogom u tlo i čekala da tata nešto kaže kako bi napokon
prekinuo ovu katastrofu.
“Pitao sam, zna li netko razlog...” dramatično je ponovio svećenik.
Ponovno tišina.
Živci su joj bili napeti do pucanja. Što je to činila? Ako je tata neće spasiti, dovraga s
njim. Neće dopustiti da ustukne pred strahom od skandala. Zaboga, bila je kći svojeg oca, a on se
nikad nije klanjao lažnom božanstvu vlasništva. Puhnula je u veo, nestrpljivo ga prebacila
preko glave i namrgođeno se obratila svećeniku. “Za Boga miloga...”
“Ne budite drski, gospođice”, prekinuo ju je svećenik. “Samo radim svoj posao.”
Svećenikov neočekivani prijekor kao da ju je učas lišio hrabrosti.
Quinn ju je uhvatio za ruku. “Nešto nije u redu, Jillian? Ne osjećaš se dobro? Sva si
porumenjela.” Lice mu je odavalo zabrinutost i... suosjećanje?
“Ja se... ne mogu se udati za tebe” zaustila je kad su se vrata Velike dvorane uz tresak
otvorila i nekolicinu iznenađenih gostiju prignječila o zid. Riječi su joj se izgubile u galami
srditih uzvika i cike.
Svi su se pogledi okrenuli prema vratima.
Među vratnicama se propeo veliki sivi pastuh, a njegov je dah u zrak odašiljao oblačiće
pare. Bio je to prizor iz svake bajkovite romanse koju je ikada pročitala: lijepi princ upada u
dvorac na veličanstvenu pastuhu, isijavajući željom i čašću dok pred svima izjavljuje svoju
vječnu ljubav. Srce joj se nadimalo od sreće.
Ali onda je malo bolje pogledala svojega “princa” i čelo joj se nabralo. Prizor je bio kao u
bajci, ali ipak ne posve. Princ je bio odjeven samo u mokar i prljav tartan, okrvavljena lica i ruku
te s ratnim pletenicama ispletenima na sljepoočnicama. Premda mu je u pogledu
svjetlucala odlučnost, nije izgledao kao da mu je izjava o vječnoj ljubavi visoko na popisu
prioriteta.
“Jillian!” zagrmio je.
 Koljena su joj zadrhtala. Njegov ju je glas silovito vratio u život. Kao da je sve drugo u
prostoriji nestalo i vidjela je samo Grimma, užarenih modrih očiju, masivne pojave koja je
ispunjavala vratnice. Bio je veličanstven, golem i nemilosrdan. To je bio njezin razjareni
ratnik spreman da se sa svijetom bori za njezinu ljubav.
Potjerao je Occama u gomilu i prokrčio si put do oltara.
“Grimme”, prošaptala je.
Došao je do nje. Skliznuo je s Occamovih leđa i spustio se na pod kraj mladenke i
mladoženje. Pogledao je Quinna. Dva su se muškarca napeto promatrala, a onda je Quinn jedva
zamjetno pognuo glavu i zakoračio unatrag. Velika dvorana zamrla je dok je pet stotina gostiju
bez daha gledalo predstavu koja se odvijala pred njima.
Grimm na trenutak nije znao što reći. Jillian je bila tako prekrasna, poput božice u
svjetlucajućem satenu. On je bio prekriven krvlju, blatom i prljavštinom, a iza njega je stajao
neusporedivi Quinn, savršeno odjeven i s plemićkim naslovom - Quinn, koji je imao sve što je
njemu nedostajalo.
Ma koliko se on zaklinjao da će sakriti berserkera u sebi, krv na njegovim rukama bila je
nemilosrdni podsjetnik na to da McKaneovi nikad neće odustati od toga da ga ubiju. Danas su ga
sačekali u zasjedi. A što bi bilo da su ga napali dok je putovao s Jillian? Četvorica su
mu pobjegla. Ostale je ubio. Ali ta će mu četvorica stvoriti probleme - okupit će nove ljude i
nastaviti ga progoniti sve dok ne umre posljednji McKane ili on. A usput i svatko tko se bude
našao uz njega.
Što se nadao postići time da je uzme sa sobom? Kakav ga je budalasti san natjerao da
dođe danas ovamo? Kakva ga je očajnička nada natjerala da pomisli kako će od nje moći skriti
svoju pravu narav? I kako će preživjeti izraz na njezinu licu kad spozna tko je zapravo on?
“Prokleta sam budala”, promrmljao je.
Jillianina usta razvukla su se u osmijeh. “Da, bio si to mnogo puta, Grimme Roderiče. A
najbudalastiji si bio kad si me napustio, ali mislim da bih ti to mogla oprostiti sad kad si se
vratio.”
Grimm je oštro udahnuo. Dovraga i berserker, morao ju je imati.
“Hoćeš li poći sa mnom, Jillian?” Red “da”, ženo, molio se u sebi.
Kratko je kimnula i tako mu odmah odgovorila.
Prsa su mu se ispunila neočekivanim osjećajem. “Žao mi je, Quinne”, rekao je Grimm.
Htio mu je reći više, ali Quinn je odmahnuo glavom, približio mu se i šapnuo mu nešto u uho.
Grimm je stisnuo čeljust i dva su se muškarca u tišini gledala. Naposljetku je Grimm kimnuo.
“Pođi uz moj blagoslov”, rekao je Quinn.
Grimm je ispružio ruke prema Jillian koja mu je skliznula u zagrljaj. Prije nego što ga je
svladala želja da je izljubi do besvijesti, prebacio ju je na Occamova leđa i zajahao ga iza nje.
Jillian je pogledala zabrinuta lica oko sebe. Ramsay je gledao u Grimma sa začudnom
količinom mržnje u očima i na trenutak ju je zabrinuo njegov intenzitet. Na Quinnovu su se licu
miješali zabrinutost i nevoljko razumijevanje. A onda je ugledala tatu. Stajao je s njezinom
s mamom tri metra od nje. Elizabeth je bila smrknuta, a Gibraltar joj je na trenutak držao pogled i
zatim joj je ohrabrujuće kimnuo.
Jillian se naslonila na Grimmova široka prsa i tiho uzdahnula od zadovoljstva. “Živjet ću
bilo kakav život, samo da ga živim s tobom, Grimme Roderiče.”
Bilo je to sve što je trebao čuti. Ruke su mu se stegnule oko njezina struka, podbo je
Occama i zajedno su pobjegli iz Caithnessa.
***
“Tako ja zamišljam da muškarac uzima ženu za suprugu”, sa zadovoljstvom je primijetio
Gibraltar.
 PROROČANSTVO ILLYOCHA

Legenda govori da će Illyochov klan u blagodati živjeti tisuću godina, rađajući ratnike
koji će za Albu učiniti velika djela.
U plodnoj dolini Tulutha oko Dvorane bogova uzdignut će se veliki dvorac i mnogi će
žudjeti za onime što pripada blagoslovljenoj škotskoj rasi.
Vidovnjaci upozoravaju da će zavidni klan progoniti Illyoche sve dok ih ne ostane samo
trojica. Ta će trojica biti nadaleko i naširoko raštrkani poput sjemenja koje je raznio vjetar izdaje i
izgledat će ga kao su izgubljeni. Na svetu dolinu spustit će se velika bol i beznađe.
Ali ne gubite nadu, Odinovi sinovi, jer on će svojim beskrajnim moćima okupiti svu
trojicu. Kad mladi Illyoch pronađe svoju pravu družicu, ona će ga povesti kući, neprijatelji će biti
pobijeđeni, a Illyochovi će sretno živjeti još tisuću godina.
 DVADESET PETO POGLAVLJE

BRZO SU JAHALI DO SUTONA, A TADA JE GRIMM ZAUSTAVIO OCCAMA u

šumarku. Otišavši iz Caithnessa, iz zavežljaja je izvukao pokrivač i čvrsto ga omotao oko
Jillianina tijela, oblikujući tako gotovo nepropusnu barijeru između nje i hladnoće.
Otada nije izustio ni riječi. Lice mu je bilo tako namrgođeno da nije htjela progovoriti,
kao da mu daje vrijeme i privatnost da razbistri misli. Priljubila se uz njega, zadovoljno uživajući
u pritisku njegova tijela o svoje. Grimm Roderick došao je po nju. Premda otmica s
vjenčanja možda i nije bila savršen način da započnu zajednički život, Jillian se nije bunila. Jer
ako je Grimm Roderick oteo ženu s njezina vjenčanja, to je značilo da se o njoj misli brinuti
ostatak njezina života, a to je bilo sve što je ikad željela - život s njim.
Do trenutka kad je zaustavio Occama ledena je kiša prestala padati, ali se temperatura
jako spustila. Približavala se zima, a ona je pretpostavljala da su krenuli na Visočje gdje su hladni
vjetrovi puhali barem dvostruko jače nego u Nizinama. Čvrsto se umotala u pokrivač da joj
hladan zrak ne prodre do tijela.
Grimm je sjahao, spustio je sa sedla i na trenutak zadržao. “Bože, nedostajala si mi,
Jillian.” Riječi su samo navrle iz njega.
Oduševljeno je zabacila glavu. “Zašto ti je trebalo toliko dugo, Grimme?”
Izraz na njegovu licu bilo je nemoguće pročitati. Nesigurno je pogledao u ruke koje su
vapile za dobrim pranjem. Dohvatio je čuturicu za vodu i komad čiste tkanine pa nabrzinu skinuo
najgoru prljavštinu. “Na putu sam imao mali okršaj...” promrmljao je gotovo nečujno.
Pogledala je njegovu poderanu odjeću, ali ga u tom trenutku nije htjela ništa pitati o tome.
Blato i krv izgledali su prilično svježe, no ono što se dogodilo posljednjih nekoliko dana nije bilo
njezina prva briga. “Nisam na to mislila. Trebalo ti je više od mjesec dana. Zar ti je bilo
tako teško odlučiti želiš li me ili ne?” Natjerala se na osmijeh kako bi sakrila povrijeđeni dio duše
koji je bio smrtno ozbiljan.
“Nikad to nemoj pomisliti, Jillian. Budio sam se želeći te. Usnuo bih s tobom u mislima.
Gledao bih veličanstveni izlazak sunca i mislio samo kako da ga podijelim s tobom. Pronašao bih
komadić jantara i u njemu vidio samo tvoje oči. Jillian, razbolio sam se, a vrućica mi popusti
samo kad sam ti blizu.”
Ozareno mu se nasmiješila. “Gotovo ti je oprošteno. Ali reci mi - zašto ti je trebalo toliko
dugo? Je li zato što misliš da nisi dovoljno dobar za mene, Grimme Roderiče? Zato što nisi
plemić?” Kad joj nije odgovorio, brzo ga je pokušala razuvjeriti. “Znaš, zapravo me uopće nije
briga za to. Naslov plemića ne čini čovjeka, a ti si bez ikakve sumnje najbolji muškarac kojega
sam u životu upoznala. Zašto uopće misliš da s tobom nešto nije u redu?”
Njegova tvrdoglava šutnja nije ju odvratila kako se nadao; odmah je promijenila smjer
ispitivanja. “Quinn mi je rekao da smatraš da ti je otac lud i da se bojiš da si naslijedio to ludilo.
Rekao je da je to glupost i moram ti reći da se slažem s njim jer ti si najinteligentniji čovjek
kojega sam ikad srela - osim kad mi ne vjeruješ, što samo dokazuje da tvoja inače nepogrešiva
prosudba katkad može zakazati.”
Grimm ju je zbunjeno gledao. “Što ti je još Quinn rekao o meni?”
“Da me voliš”, jednostavno je rekla.
Jednim je je brzim pokretom povukao u zagrljaj. Zario joj je prste u kosu i vatreno je
poljubio. Uživala je u čvrstom pritisku njegova tijela o svoje, njegovu znatiželjnom jeziku, jakim
dlanovima kojima joj je obuhvatio lice. Jillian se posve priljubila uz njega, šutke od njega
tražeći više. Najprije je provela cijeli mjesec bez njega, a onda je satima jahala priljubljena uz
njegovo mišićavo tijelo zbog čega je u njoj polako počela gorjeti požuda. Prošli joj je sat koža
treperila na svaki dodir njegova tijela, a u trbuhu joj se budila vatra koja se spuštala i
probudila nevjerojatno snažan osjećaj žudnje. Uopće nije zamjećivala okolinu jer su joj misli bile
zaokupljene zamišljanjem detalja različitih načina na koje je htjela voditi ljubav s njime.
Sad se gotovo tresla od potrebe i divlje mu je odgovorila na poljubac. Tijelo joj je već bilo
pripremljeno za njega i pritisnula mu se o bokove kao da ga nagovara.
Prestao ju je ljubiti jednako nenadano kao što je i počeo. “Moramo nastaviti jahati”, rekao
je ozbiljnim glasom. “Pred nama je dug put, djevojko. Ne želim te držati na ovoj hladnoći duže
nego što je potrebno.”
Povukao se tako naglo da je Jillian ostala otvorenih usta i gotovo vrisnula od frustracije.
Njegov ju je poljubac tako zagrijao da uopće nije osjećala hladan zrak i nije htjela čekati više ni
trenutka da s njime ponovno vodi ljubav.
Pustila je da joj spuštene vjeđe zatrepere i malo se zanjihala. Grimm ju je pozorno
promatrao. “Je li ti dobro, djevojko?”
“Ne”, odgovorila mu je pogledavajući ga ispod spuštenih trepavica. “Iskreno, osjećam se
prilično čudno, Grimme, i ne znam kako da to protumačim.”
Odmah joj se ponovno primaknuo, a ona se pripremila da ga ulovi u zamku.
“Gdje se osjećaš čudno, Jillian? Jesam li ja...”
“Ovdje.” Brzo mu je uhvatila ruku i privukla je na svoju dojku. “I ovdje.” Drugu mu je
ruku povukla na svoj bok.
Grimm je nekoliko puta duboko udahnuo i snažno izdahnuo, nastojeći usporiti podivljalo
srce koje mu je u prepone poslalo toliko krvi da nije ostalo mnogo s čime bi suvislo razmišljao.
“Jillian”, rekao je, izbacujući iz sebe frustrirani dah.
“Ah, gle”, vragolasto je rekla gladeći mu tijelo svojim rukama. “Čini mi se da i ti boluješ
od iste bolesti.” Ruka joj se preko tkanine zaustavila na njegovoj muškosti, a on je uspio samo
duboko iz grla tiho zarežati.
Progovorili su u istome trenutku.
“Hladno je, djevojko. Ne mogu te...”
“Nisam tako...”
“... na takvoj hladnoći izložiti svojim sebičnim potrebama...”
“... krhka, Grimme. A što je s mojim sebičnim potrebama?”
“... i tu vani ne mogu kako valja voditi ljubav s tobom!”
“Oh, a kako valja je jedini način kojim si poželio voditi ljubav sa mnom?” zadirkivala ga
je.
Pogledi su im se sreli i oči su mu potamnjele od želje. Posve se ukočio, kao da procjenjuje
hladnoću i istodobno razmišlja o svim njezinim potrebama - osim one koja je u ovome trenutku
bila jedina važna.
Tihim mu je glasom rekla: “Učini to. Uzmi me. Sad.”
Oči su mu se suzile i oštro je udahnuo. “Jillian.” U ledenomodrim očima bljesnula je oluja
i na trenutak se pitala što je to zazvala. Zvijer -njezinu zvijer. A ona ga je htjela baš takvoga.
Snaga njegove strasti pogodila ju je poput orkana, vruća, slana i primitivna, bez
suzdržavanja. Eksplodirali su jedno uz drugoga, priljubljujući tijela što su više mogli. Leđima ju
je gurnuo o stablo, podignuo joj haljinu i odmaknuo svoj tartan ustranu, pritom je stalno ljubeći u
vjeđe, nos i usne, gurajući joj jezik tako duboko u usta da je osjećala kao da se utapa u
senzualnosti toga čovjeka.
“Potrebna si mi, Jillian St. Clair. Od trenutka kad sam te bacio na leđa svojega konja
nisam želio ništa drugo nego da te povučem s njega i zakopam se u tebe, bez riječi objašnjenja ili
isprike - zato što te trebam.”
“Da”, vatreno mu je šapnula. “To je ono što želim!”
Brzim je pokretom prodro duboko u nju, a u njoj je već bjesnjela oluja koja je harala
žestinom orkana.
Zabacila je glavu i oslobodila glas povikavši, ali mogla su je čuti samo bića u divljini.
Žustro se pomicala pod njim podižući bokove kako bi odgovorili na svaki njegov pokret. Ruke su
joj se stegnule oko njegovih ramena, podignula je noge i čvrsto ih omotala oko njegova
struka, preplićući svoje gležnjeve preko njegovih mišićavih bedara. Svakim bi joj pokretom
bokova pritisnuo leđa o stablo, a ona bi to iskoristila da se odgurne na njega i prihvati ga u sebe
duboko koliko je mogla. Iz usta su joj izlazili samo uzdasi strasti - riječi nisu bile potrebne.
Povezujući se i zavjetujući jedno drugome, tijela su im govorila jezikom iskonskim
i nepogrešivim.
“Jillian!” zagrmio je i eksplodirao u nju. Neobuzdan smijeh užitka pobjegao joj je iz grla
kad ju je navala njegove tople tekućine u dubini njezine utrobe gurnula preko ruba; stresla se i
priljubila uz njega.
Neko su vrijeme samo nepomično ležali jedno uz drugo. Blago se naslanjajući na nju nije
se htio ni pomaknuti, kao da je htio da zauvijek ostanu povezani. A kad se u njoj počeo ponovno
ukrućivati, znala je da ga je uspjela uvjeriti da je malo hladnoga zraka dobro za dušu.
Grimm je zviždukom dozvao Occama. Kad im je konj prišao, učvrstio mu je remenje
zavežljaja na sapima. Bilo je posve mračno i morali su nastaviti putovanje. Noćas neće moći naći
sklonište, ali sljedećeg će dana zaci duboko u Visočje gdje će svake noći uspjeti pronaći zaklon.
Preko ramena je pogledao Jillian. Ništa mu nije bilo važnije od toga da se pobrine da je ona
sretna, na toplom i na sigurnom. “Jesi li gladna, Jillian? Jesi li dovoljno suha? Je li ti toplo?”
“Ne, da i da. Kamo idemo, Grimme?” pitala ga je, još ošamućena od intenzivnoga
vođenja ljubavi.
“Dan jahanja odavde nalazi se jedna napuštena koliba.”
“Nisam na to mislila, mislila sam kamo me vodiš poslije toga?”
Grimm je razmišljao kako da joj odgovori. Isprva je namjeravao odjahati ravno u Dalkeith
i odmah otići čim pokupi svoje bogatstvo i natovari konje. Ali počeo je razmišljati da možda neće
morati bježati. Otkad su otišli iz Caithnessa mnogo je razmišljao o nečemu što mu je rekao
Quinn. Dovraga, čovječe, podigni vojsku i bori se s McKaneovima jednom zauvijek. Znam
desetke ljudi koji bi se borili za tebe. Baš kao i Jastrebova vojska te brojni ljudi koje je upoznao
na dvoru, ljudi koji su se borili za novac.
Grimm je mrzio ideju da Jillian odvede iz Škotske, daleko od njezine obitelji. Znao je što
znači biti bez svojega klana. Ako pobijedi McKaneove, mogao bi kupiti imanje blizu njezine
obitelji i boriti se protiv samo jednoga demona. Mogao bi ulagati energiju samo u skrivanje svoje
naravi i u to da bude dobar suprug za Jiilian.
Obećaj mi da ćeš joj reći istinu, zatražio je Quinn od njega šapnuvši mu te riječi u uho.
Grimm je kimnuo.
Ali nije rekao kad, neuvjerljivo je okolišao promatrajući joj nevine crte lica. Možda iduće
godine, a možda u drugome životu. U međuvremenu je morao voditi druge bitke.
“U Dalkeith. Moj dobar prijatelj i njegova žena tamo su gospodari. Kod njih ćeš biti
sigurna.”
Jillian se trgnula jer joj je sneno razmišljanje prekinula pomisao da će se rastati. “Kako to
misliš da ću tamo biti sigurna? Nisi li mislio da ćemo mi tamo biti sigurni?”
Grimm se poigravao remenjem na Occamovu sedlu.
 “Grimme... mi, zar ne?”
Promrmljao je nešto posve nerazgovijetno.
Jillian ga je na trenutak gledala i zatim tiho šmrcnula. “Grimme, planiraš li me odvesti u
Dalkeith i ostaviti me tamo samu?” Ljutito je suzila oči kao da mu prijeti olujom ako je to ono što
joj sprema.
Ne podižući pogled s Occamovih uzdi koje je vrlo pomno pregledavao, odgovorio joj je:
“Samo na neko vrijeme, Jillian. Moram nešto obaviti i moram biti siguran da ti ne prijeti nikakva
opasnost dok to ne odradim.”
Jiilian ga je promatrala kako se vrpolji i razmatrala svoje mogućnosti. Moj dobar prijatelj
i njegova žena, rekao je, razmišljala je Jillian. A to su ljudi koji će nešto znati o njezinu
zagonetnome muškarcu. Rješenje možda nije bilo najbolje, ali je barem obećavalo. Željela je da
joj se povjeri, da joj objasni zašto je uvijek bio samotnjak, ali poslužit će sve do čega je mogla
doći. Možda je to što mu se dogodilo u prošlosti bilo previše bolno i zato o tome nije želio
razgovarati. “Gdje je Dalkeith?”
“U Visočju.”
“Blizu mjesta gdje si rođen?”
“Dalje od njega. Moramo zaobići Tuluth da bismo došli do Dalkeitha.”
“Zašto ćemo ga obilaziti? Zašto ne projašemo kroz njega?” htjela je znati Jillian.
“Jer se nikad nisam vratio u Tuluth, a ne namjeravam ni sada. Usto, selo je razoreno.”
“Pa, ako je razoreno, još je čudnije da jašemo oko njega. Zašto izbjegavamo nešto čega
nema?”
Grimm je podignuo obrvu. “Moraš li uvijek biti tako logična?”
“Moraš li ti uvijek izbjegavati odgovore?” odvratila mu je.
“Jednostavno ne želim proći kroz njega, u redu?”
“Siguran si da je u ruševinama?”
Kad je Grimm zario ruku u kosu, Jillian je napokon shvatila. Grimm Roderick mrsio bi
kosu samo kad bi ga pitala nešto na što nije htio odgovoriti. Gotovo se nasmijala; nastavi li ga
ispitivati, mogao bi si operušati cijelu glavu. Ali htjela je čuti odgovore i povremeno bi
njezino kopanje rezultiralo pokojim dobrim nalazom. Što ga je moglo natjerati da Tuluth
zaobilazi kao da ga je zarazila najgora kuga? “O, moj Bože”, dahnula je intuicijom koja ju je
nepogrešivo usmjerila prema istini. “Obitelj ti je još živa. Je li tako, Grimme?”
Ledenomodre oči poletjele su prema njezinima i gledala ga je kako ponovno pokušava
izbjeći istinu. Igrao se sa svojim ratnim pletenicama, a ona se u iščekivanju ugrizla za usnu.
“Otac mi je još živ”, priznao je.
Premda je i sama tako zaključila, njegovo ju je priznanje izbacilo iz ravnoteže. “Što mi još
nisi rekao, Grimme?”
“Da ti je Quinn rekao istinu. On je ludi starac”, s gorčinom u glasu rekao je Grimm.
“Doista lud ili se samo ne slažete u nekim stvarima, kao što se većina mladih katkad ne
slaže sa svojim roditeljima?”
“Ne želim o tome raspravljati.”
“Koliko mu je godina? Imaš li još obitelji za koju ne znam?”
Grimm je odšetao i počeo nervozno koračati amo-tamo. “Ne.”
“Pa, kako izgleda tvoj dom u Tuluthu?”
“Moj dom nije u Tuluthu”, rekao je kroz stisnute zube. “Moj je dom bio u mračnome,
turobnom dvorcu uklesanome u planinu iznad Tulutha.”
Jillian se pitala koliko bi još nevjerojatnih stvari mogla otkriti nastavi li joj odgovarati na
pitanja. “Ako je tvoj dom bio u dvorcu, onda si morao biti ili sluga...” Pogledala ga je od glave do
pete i zatresla glavom kad je shvatila potresnu istinu. “Oh! Ja tu brbljam o plemićkim naslovima,
a ti ništa ne govoriš! Ti si poglavarev sin, je li tako? I to vjerojatno najstariji sin, je li?” dodala je
u šali. Kad je brzo odvratio pogled, uskliknula je, “Znači da ćeš jednoga dana biti gospodar? Klan
čeka na tvoj povratak?”
“Nikad. Nikad se neću vratiti u Tuluth i o tome se više nema što reći. Moj otac je
prolupali stari gad, a dvorac je u ruševinama. Zajedno sa selom pola je mojega klana pobijeno
prije mnogo godina, a siguran sam da je preostala polovica pobjegla od starca i negdje si
podignula novi dom. Sumnjam da itko živi u Tuluthu - vjerojatno nema ničega osim ruševina.”
Potajice je pogledao Jillian da vidi kako je primila njegovo priznanje.
Glavom su joj frcale misli. Nešto tu nije imalo smisla i znala je da joj nedostaje neka
važna informacija. Grimmov dječački dom nalazio se između ovoga mjesta i cilja njihova
putovanja, a odgovori su se skrivali u trošnim ruševinama. “Prolupali stari otac” i uvid koji će joj
omogućiti da dopre u najdublje dijelove Grimmova srca.
“Zašto si otišao?” blago ga je upitala.
Okrenuo se prema njoj, a modre su mu oči svjetlucale na sve slabijoj svjetlosti. “Jillian,
molim te. Nemoj mi najednom postavljati toliko pitanja. Daj mi vremena. Te stvari... O njima
nisam pričao otkad su se dogodile.” Njegove su je oči tiho molile za strpljenje i razumijevanje.
“Vremena ti mogu dati. Bit ću strpljiva, ali neću odustati.”
“Obećaj mi to.” Iznenada je postao smrtno ozbiljan. “Obećaj mi da nikad nećeš odustati,
ma što se dogodilo.”
“Odustati od tebe? Nikad to ne bih učinila. Premda si u djetinjstvu često bio zločest prema
meni, nikad nisam odustala od tebe”, rekla je veselim tonom u nadi da će mu razvedriti sumorno
lice.
“Od nas, Jillian. Obećaj mi da nikad nećeš odustati od nas.” Povukao ju je u zagrljaj i tako
se intenzivno zagledao u nju da joj je gotovo oduzeo dah.
“Obećavam ti”, dahnula je. “A ja do svoje časti držim ozbiljno kao i svaki ratnik.”
Odahnuo je iz sveg srca, nadajući se da je nikad neće morati podsjetiti na te riječi.
“Sigurno još nisi gladna?” brzo je promijenio temu.
“Mogu pričekati dok ne stanemo za noćenje”, odsutno mu je rekla, previše zaokupljena
mislima da bi razmišljala o gladi. Više se nije pitala zašto se pojavio tako kasno, krvav i blatan.
Došao je i zasad je to bilo dovoljno.
Trebali su joj odgovori na mnogo važnija pitanja.
Kad su ponovno zajahali, stisnula se uz njega i opustila, uživajući u osjećaju koji joj je
nudilo njegovo čvrsto tijelo.
Nekoliko sati poslije naposljetku je donijela odluku. Žena mora učiniti ono što mora,
odlučno si je rekla. Do jutra je planirala oboljeti od neke neobjašnjive bolesti koja će zahtijevati
trajni zaklon mnogo prije nego što stignu u Dalkeith. Nije imala pojma da će do jutra
slučajnost preuzeti kontrolu nad zbivanjima umjesto nje. I da će pritom pokazati uvrnut smisao za
humor.
 DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

JILLIAN SE OKRENULA, PROTEGNULA I NA SLABOJ SVJETLOSTI

POGLEDALA Grimma. Preko prozora kolibe bile su obješene kože. Sprečavale su ulazak
hladnoga zraka, ali su istodobno propuštale vrlo malo svjetlosti. Vatra se ugasila još prije
nekoliko sati, a pod jantarnom svjetlošću žara Grimm je izgledao poput brončanog ratnika.
Junački, moćan Viking koji se na prostirki od koža ispružio s jednom rukom ispod glave, a
drugom skupljenom ispod struka.
Svih mu svetaca, kako je samo bio lijep! Lice mu je bilo savršeno kao u arkanđela kojega
je stvorio zadovoljni Bog. Obrve su mu se u crnim lukovima izdizale iznad očiju obrubljenih
gustim trepavicama. Premda su mu se iz kutova očiju širile tanke linije, oko usta ih je bilo malo,
što je značilo da se rijetko smiješio. Njezin je zadatak da to ispravi. Nos mu je bio ravan i
ponosan, a usne... mogla bi provesti cijeli dan gledajući te čvrste ružičaste usne koje su se čak i u
snu senzualno izvijale. Nježno ga je poljubila u onu tvrdoglavu jamicu na bradi.
Kad su sinoć doputovali, Grimm je zapalio jaku vatru i otopio vjedra snijega kako bi im
pripremio kupku.. Zajedno su se okupali u kadi, tresući se na ledenome zraku dok ih vatra strasti
nije ugrijala. Na debeloj hrpi krzna šutke su obnovili svoje zavjete. Tog se muškarca nije
moglo iscrpiti, zadovoljno je razmišljala. Tijelo ju je ugodno boljelo od maratonskoga vođenja
ljubavi. Pokazao joj je stvari od kojih su joj se obrazi zarumenjeli, a srce snažno zakucalo od
iščekivanja još više toga.
Vruće misli naglo su se raspršile kad joj je želudac odabrao baš taj trenutak da se bolno
zgrči. Ostavši trenutačno bez daha od iznenadne mučnine, skvrčila se na boku i čekala da napadaj
prođe. Sinoć su vrlo malo jeli i tjelesno su se jako potrošili zbog čega je zaključila da
je vjerojatno u pitanju samo glad. Bol u trbuhu sigurno će joj olakšati plan da Grimma uvjeri da
je previše bolesna da odjašu do Dalkeitha. Koju bolest da odabere kao izgovor? Pokvaren želudac
možda neće biti dovoljan da ga uvjeri da se moraju zaustaviti u selu za koje se zakleo da ga više
nikad neće posjetiti.
No prikladno ju je zahvatio još jedan val mučnine. Namrštila se pomislivši da se doista
razboljela zato što se planirala pretvarati da je bolesna. Ležala je posve mirno, čekajući da se
nelagoda smanji i zamišljajući omiljenu hranu u nadi da će joj mašta uspjeti ublažiti napadaje
gladi.
Na pomisao o Kaleyinoj pečenoj svinjetini samo što se nije presavila. Od pečene ribe u
vinskom umaku gotovo joj se podignuo želudac. Kruh? To nije zvučalo tako loše. Što deblja
kora, to bolje. Pokušala se odmaknuti od Grimma i dohvatiti zavežljaj u kojem je sinoć
vidjela štrucu tamnoga kruha, ali ju je u snu jače stisnuo oko struka. Nježno mu je pokušala
otpustiti prste, no bili su poput željeznih škripaca. Kad ju je zapljusnuo novi napad mučnine,
zastenjala je i sklupčala se držeći se za trbuh. Zvuk je istoga trenutka probudio Grimma.
“Jesi li dobro, djevojko? Jesam li te ozlijedio?”
Pobojala se da možda misli na njihovo intenzivno vođenje ljubavi i odmah ga umirila.
Nije mu htjela dati nikakva razloga da dvaput promisli prije nego što joj ponovno priušti takav
užitak. “Samo sam malo nadražena”, rekla je i zastenjala kad joj se ponovno okrenuo želudac.
“Što ti je?” Grimm se naglo uspravio i, ma koliko se loše osjećala, nije se mogla ne diviti
njegovoj ljepoti. Crna mu je kosa uokvirivala lice, a iako joj je sama pomisao na hranu bila
odvratna, njegove su joj usne i dalje izgledale primamljivo.
“Jesam li te ozlijedio u snu?” promuklo je upitao. “Što ti je? Reci mi, djevojko!”
 “Jednostavno se ne osjećam dobro. Ne znam što mi je. Boli me želudac.”
“Hoće li ti pomoći da nešto pojedeš?” Brzo je počeo prekapati po zavežljajima. Pronašao
je komad masne usoljene govedine i gurnuo joj ga pod nos.
“O, ne!” zavapila je i skočila na noge. Pobjegla je od njega što je brže mogla, ali uspjela
je odmaknuti samo nekoliko koraka prije nego što je počela povraćati. Odmah se stvorio kraj nje i
odmaknuo joj kosu s lica. “Nemoj”, povikala je. “Nemoj me gledati.” Jillian u životu nije
često bolovala, ali kad je bila bolesna mrzila je da je itko vidi oslabjelu silama koje nije mogla
kontrolirati. Od toga se osjećala još bespomoćnije.
Vjerojatno je to bila kazna što ga je planirala prevariti. Nije pošteno, natmureno je
razmišljala. U životu nije nikoga prevarila - valjda je to mogla učiniti barem jednom, pogotovo
kad je to činila s dobrom namjerom. Morali su se zaustaviti u Tuluthu. Trebali su joj odgovori
za koje je pretpostavljala da će ih naći samo vrativši se Grimmovim korijenima.
“Ne govori, djevojko, sve je u redu. Kako ti mogu pomoći? Što ti treba?” Nemoguće da je
otrovana, mahnito je razmišljao Grimm. Hranu koju su sinoć jeli sam je pripravio od srnetine
koju je ulovio i osušio dok je bio na Visočju. Što joj je onda? pitao se preplavljen emocijama
-bespomoćnošću, strahom, shvaćanjem da mu ova žena u naručju znači sve i da bi, kad bi mogao,
na sebe rado preuzeo svaku boljku koja je muči.
Ponovno mu se zgrčila u rukama i tijelo joj se nekontrolirano zatreslo.
Potrajalo je još neko vrijeme prije nego što je prestala povraćati. Kad se naposljetku
smirila, zamotao ju je u topli pokrivač i na vatri zagrijao vodu. Nepomično je ležala dok joj je
umivao lice. Bio je paraliziran njezinom ljepotom: premda je bila bolesna, Jillian je izgledala
ozareno, koža joj je bila poput prozirne bjelokosti, usne tamnoružičaste, a obrazi rumeni.
“Osjećaš li se bolje, djevojko?”
Duboko je udahnula i kimnula. “Mislim da mi je bolje. Ali čini mi se da danas neću moći
jahati daleko. Ima li neko mjesto na putu do Dalkeitha na kojem bismo se mogli zaustaviti?”
žalosno je upitala.
“Možda ne bismo uopće smjeli krenuti”, oklijevao je, ali znao je da moraju nastaviti.
Ništa nije bilo opasnije od toga da se zadrže ovdje još jedan dan. Ako su ih McKaneovi slijedili,
taj bi ih jedan dan mogao koštati života. Zatvorio je oči i pokušao riješiti dvojbu. A što ako krenu
i njoj postane lošije? Kamo ju je mogao odvesti? Gdje bi se mogli sakriti dok joj ne bude bolje da
može nastaviti putovati?
Naravno, zajedljivo je pomislio.
Tuluth.
 DVADESET SEDMO POGLAVLJE

DOK SU SE PRIBLIŽAVALI SELU U KOJEM SE RODIO, GRIMM JE UTONUO u

dugu šutnju.
Cijeli su dan jahali lakim kasom i Jillian je brzo vratila svoju uobičajenu čilost. No
premda joj je bilo bolje, prisilila se da nastavi s predstavom. Bili su preblizu Tuluthu da bi se sad
pokolebala i propustila ukazanu priliku.
Morali su otići u Tuluth. Bilo je to nužno, bez obzira na to što je mislila o svojoj metodi
kojom ga je na to nagovorila. Nije se zavaravala da bi se Grimm inače u selo vratio samovoljno.
Da je bilo po njegovu, zaboravio bi da uopće postoji. Premda je prihvaćala činjenicu da
Grimm nije mogao govoriti o svojoj prošlosti, nekako je mislila da bi povratak u Tuluth mogao
biti potrebniji njemu nego njoj. Možda se trebao suočiti sa svojom prošlošću kako bi se
naposljetku pomirio s njom.
Što se nje tiče, morala je pregledati dokaze očima i rukama, morala je razgovarati s
njegovim “prolupalim” ocem i iskopati što više informacija. U ruševinama i ostacima uništenoga
dvorca možda pronađe tragove koji će joj pomoći da bolje razumije voljenoga čovjeka.
Jillian je spustila pogled na njegovu ruku, tako veliku da je obuhvatila obje njezine, a
drugom je vodio Occama. Zašto je uopće mislila da s njim nešto nije u redu? Bio je plemenit i
iskren, osim što joj nije rekao cijelu istinu o svojoj prošlosti. Bio je jak, neustrašiv i jedan
od najboljih ratnika koje je ikada vidjela. Bio je praktično nepobjediv. Štoviše, posramljivao je
čak i legende o onim mitskim stvorenjima berserkerima.
Jillian se nasmiješila, razmišljajući kako su upravo zbog muškaraca poput Grimma i
nastale takve legende. Dapače, čak je imao legendarne jarkomodre oči. Kad bi takva bića doista
postojala, on bi mogao biti jedan od tih moćnih ratnika, sanjarila je. Nije ju iznenadilo što je
sin poglavara klana; u svakoj mu se crti prekrasna lica vidjelo da je plemenita podrijetla.
Zadovoljno je izdahnula i zavalila mu se na prsa.
“Samo što nismo stigli, djevojko”, utješno joj je rekao, krivo protumačivši njezin uzdah.
“Hoćemo li otići u dvorac?” upitala je slabim glasom.
“Ne. Na Wotanovoj hridi ima nekoliko špilja u koje se možemo skloniti. U njima sam se
igrao kao dječak. Dobro ih poznajem.”
“Zar nam u dvorcu ne bi bilo toplije? Grimme, strašno mi je hladno.” Stresla se
najuvjerljivije što je uspjela odglumiti.
“Ako me sjećanje dobro služi, Maldebann je u ruševinama.” Čvršće je stegnuo ogrtač oko
ramena i obujmio je toplinom svojega tijela. “Nisam siguran da mu zidine još stoje. Usto, ako je
moj otac negdje u blizini, sigurno poput duha luta srušenim dvoranama.”
“Dobro, a što je sa selom? Sigurno je netko od tvojega naroda preživio?” Nije htjela
uspjeti u naumu da dođe do Tulutha, a da onda ne uspije razgovarati s ljudima koji su možda
nešto znali o njezinu gorštačkome ratniku.
“Jillian, cijela je dolina bila uništena. Pretpostavljam da je posve napuštena. Bit ćemo
sretni ako su špilje i dalje prohodne. Još dok sam se igrao u njima prije mnogo godina prolazi bi
se često urušili, a katkad i posve zatrpali stijenama.”
“Razlog više da odemo u dvorac”, brzo je dodala. “Te špilje mi stvarno zvuče opasno.”
Grimm je glasno izdahnuo. “Nikad ne odustaješ, zar ne, djevojko?”
“Samo mi je hladno”, zacviljela je, ignorirajući krivnju koju je osjećala jer mu je lagala.
No činila je to iz dobre namjere.
Čvršće ju je zagrlio. “Pobrinut ću se za tebe, Jillian, obećavam ti.”
 ***
“Gdje su, Gillese?” pitao je Ronin.
“Oko pet kilometara na istok, gospodaru.”
Ronin je nervozno čupkao tartan i okrenuo se prema bratu. “Izgledam li dobro?”
Balder se nasmiješio. “‘Izgledam li dobro?'” zadirkivao ga je u falsetu, lickajući se za
zamišljenu publiku.
Ronin ga je udario u rame. “Prestani, Baldere. Ovo je važno. Danas ću upoznati ženu
svojega sina.”
“Danas ćeš vidjeti svojega sina”, ispravio ga je Balder.
Ronin je spustio pogled prema kamenome podu. “Da, tako je”, naposljetku je rekao.
Zabacio je glavu i napeto pogledao Baldera. “A što ako me još mrzi, Baldere? Što ako dojaše,
pljune mi u lice i ode?”
S Balderovih usana nestao je smiješak. “Ako se to dogodi, ja ću ga prebiti namrtvo,
svezati ga i obojica ćemo razgovarati s njim. Uvjerljivo i bez žurbe.”
Roninovo se lice odmah razvedrilo. “E, to je već dobar plan”, optimistično je rekao.
“Možda bismo to odmah mogli učiniti, što misliš?”
“Ronine.”
Ronin je slegnuo ramenima. “Takav mi se pristup čini najizravnijim”, rekao je braneći se.
Balder je pogledao brata koji je nervoznim, žuljevitim prstima ravnao obredni tartan.
Njegovu glatko začešljanu kosu obilato prošaranu sijedima. Njegov draguljima optočen sgian
dubh i baršunasti sporran. Široka ramena i ne baš uzak struk. Balder se nije sjećao kad ga je
posljednji put vidio da stoji tako uspravno i ponosno. Modre su mu oči zrcalile radost, nadu i...
strah. “Izgledaš kao slika i prilika pravoga plemića, brate”, blago mu je rekao Balder. “Svaki bi
sin bio ponosan da te može nazvati ocem.”
Ronin je duboko udahnuo i odlučno kimnuo. “Nadajmo se da imaš pravo. Gillese, jesu li
stjegovi podignuti?”
Gilles se nasmiješio i kimnuo. “Izgledate kraljevski, gospodaru”, ponosno je dodao. “A
moram reći i da se Tuluth iskazao. Dolina samo što ne blista. Svaki bi momak bio zadovoljan da
je to njegov budući posjed.”
“A Dvorana gospodara, je li očišćena i otvorena? I jesu li baklje upaljene?”
“Da, gospodaru, a objesio sam i portret u blagovaonici.”
Ronin je progutao zrak i počeo koračati amo-tamo. “Seljani su obaviješteni? Svi?”
“Čekaju na ulicama, Ronine, a po cijelome su Tuluthu izvješeni stjegovi. Organizirali ste
mu krasnu dobrodošlicu”, rekao je Balder.
“Nadajmo se samo da će i on tako misliti”, promrmljao je Ronin i nastavio koračati.
Dok se Occam pažljivo između stijena penjao prema Wotanovoj hridi, Grimmovi su se
prsti stegnuli oko Jillianina struka.
Nije ju imao namjeru povesti u hladne i vlažne špilje iz kojih ih je mogao istjerati dim kad
bi se u nekom od prolaza iznenada promijenio smjer strujanja zraka, ali s uzvisine hridi mogao je
vidjeti selo i dvorac. Ako je išta od sela još postojalo i ako je u njemu još bilo stanovnika, mogao
je potražiti dim s ognjišta. Usto, želio je da Jillian odmah vidi to pusto mjesto, pa da poželi
požuriti prema Dalkeithu čim se bude osjećala dovoljno dobro da nastavi putovanje. Činilo se da
brzo ozdravlja, iako je još bila slaba i s vremena na vrijeme se žalila na mučninu.
Sunce se popelo iznad Wotanove hridi. Još nekoliko sati neće zaci, što mu je davalo
dovoljno vremena da procijeni opasnost i nađe sklonište negdje u porušenome selu. Bude li se
Jillian sutra osjećala bolje, mogli su krenuti prema obalama Dalkeitha. Morao je nekako izbjeći
da ga McKaneovi slijede na Douglasov posjed, zbog čega se namjeravao zaustaviti u obližnjemu
selu i Jastrebu poslati teklića. Potajno će se sastati kako bi razmotrili mogućnost okupljanja
vojske te isplanirali Jillianinu i njegovu budućnost.
Kad je ugledao visoke stijene na Wotanovoj hridi, stegnulo ga je u prsima. Vijugajući
kamenitom stazom, prisilio se da pravilno udiše i izdiše. Nije predvidio silinu kojom će mu se
vratiti gorka sjećanja. Posljednji se put ovom stazom penjao prije petnaest godina i tada mu
se život posve promijenio. Poslušaj me Odine, zazivam berserkera... Popeo se ovamo kao dječak,
a sišao kao čudovište.
Stisnuo je šake. Kako mu je uopće palo na pamet da se vrati ovamo? Ali Jillian se stisnula
uz njega, tražeći toplinu, i znao je da bi svojevoljno ušao u Tuluth čak i kad bi ga nastanjivale
horde demona samo da ona bude na toplom i na sigurnom.
“Je li ti dobro, Grimme?”
Kako tipično za Jillian, začudio se. Premda je bila bolesna, brinula je o njemu, a ne o sebi.
“Dobro sam. Uskoro će nam biti toplo, djevojko. Samo se odmaraj.”
Zvučao je tako zabrinuto da se Jillian morala ugristi za jezik kako bi se zaustavila da mu
sve ne prizna.
“Još koji trenutak i vidjet ćeš gdje je nekad bilo selo”, rekao je glasom promuklim od
tuge.
“Ne mogu ni zamisliti kako bi bilo vidjeti Caithness uništen. Nisam te htjela vratiti na
mjesto koje u tebi budi toliko bolnih uspomena...”
“Otad je prošlo mnogo godina. Kao da se dogodilo u drugom životu.”
Kad su stigli do vrha hridi, Jillian se uspravila i znatiželjno pogledala krajolik.
“Tamo.” Grimm joj je pokazao prema hridi. “S vrha se vidi cijela dolina.” Slabo se
nasmiješio. “Često sam dolazio ovdje i gledao naš posjed, misleći da nema sretnijega momka od
mene.”
Jillian se trgnula. Occam je postojanim korakom produžio naprijed. Kad su se približili
rubu, Jillian je zadržala dah.
“Špilje su iza nas, iza onih stijena gdje je planina najstrmija. Moj najbolji prijatelj Arron i
ja jednom smo se zarekli da ćemo istražiti svaki prolaz i svaku podzemnu komoru u toj planini,
ali prolazi kao da nisu imali kraja. Istražili smo gotovo četvrtinu prije... prije...”
Preplavilo ju je grizodušje što ga je natjerala da se suoči sa svojim demonima. “Prijatelj ti
je poginuo u bitki?”
“Da.”
“I tata ti je ranjen u bitki?” blago ga je upitala.
“Trebao je umrijeti”, škrto je rekao. “McKane mu je zabio bojnu sjekiru do balčaka.
Pravo je čudo da je preživio. Nekoliko sam godina čak mislio da je umro.”
“A tvoja majka?” prošaptala je.
Tišinu koja je uslijedila narušavalo je samo mrvljenje škriljca pod Occamovim kopitima.
“Svaki ćemo trenutak ugledati dolinu, djevojko.”
Usredotočila je pogled na rub hridi gdje je stijena naglo završavala i stapala se s obzorom.
Stotine metara ispod vidjet će ostatke Tulutha. Uspravila se koliko je mogla, od znatiželje gotovo
skliznuvši s konja, i pripremila se za strašan prizor.
“Drži se, djevojko”, umirivao ju je Grimm dok je Occam odrađivao posljednjih nekoliko
koraka do ruba hridi, a onda im se otvorio pogled na beživotnu dolinu.
Nije progovorio gotovo pet minuta, a Jillian nije bila sigurna je li uopće disao. S druge
strane, nije bila sigurna ni je li i ona uopće udahnula.
Ispod njih, ugniježđeno oko kristalno bistre rijeke i nekoliko blještavih jezera, smjestilo se
selo koje je odisalo životom, s bijelim kolibama koje je popodnevno sunce obojilo svijetlom
jantarnom bojom. Po dolini su bile rasute stotine kuća poredanih u jednake redove, a između njih
vijugali su besprijekorno održavani putevi. Dim s ognjišta lijeno se uzdizao iz dimnjaka i, premda
nije mogla čuti glasove, vidjela je djecu koja trče i igraju se. Ljudi su hodali ulicama, a tu i tamo
moglo se vidjeti pokoju kravu ili janje. U malom vrtu igrala su se dva vučja hrta. Uz glavnu cestu
koja je prolazila kroz središte sela na povjetarcu su lepršali jarko obojeni stjegovi.
Zapanjeno je gledala dolinu i pogledom slijedila rijeku do padine planine. Izvirala je iz
podzemnog izvora u podnožju, a iznad njega se na stijeni uzdizao dvorac. Ruka joj je poletjela
prema ustima da spriječi šokirani krik. Ugledala je nešto posve drukčije od onoga što je
očekivala.
Mračan i turoban dvorac, rekao joj je Grimm.
Ništa nije moglo biti dalje od istine. Dvorac Maldebann bio je najljepši dvorac koji je ikad
vidjela. S prekrasnim tornjevima i kraljevskim pročeljem izgledao je kao da ga je iz planine
čekićem i dlijetom isklesao nadahnuti kipar. Izgrađen od svijetlosiva kamena, u veličanstvenim
se lukovima uzdizao u vrtoglave visine. Planina je na tom kraju zatvarala dolinu i dvorac se
protezao cijelom širinom usjeka, a krila su mu se s obje strane nastavljala na glavnu zgradu.
Prema njegovim je tornjevima Caithness izgledao kao ljetna koliba -ili zapravo kao dječja
kućica na stablu. Nikakvo čudo što je dvorac Maldebann bio napadnut; bila je to nevjerojatna
utvrda koja je izazivala zavist. Iza grudobrana na vrhu vidjela je na desetke vojnika u
odorama. Kroz rešetku i bočna vrata nazirao se ulaz visok barem petnaest metara. Na donjim su
stazama šetale žene u jarkoj odjeći s košarama u rukama i u pratnji djece.
“Grimme?” zakričala je Jillian. Ruševine? Čelo joj se nabralo od zaprepaštenja i pitala se
kako je ovo uopće moguće. Je li bilo moguće da je Grimm krivo shvatio tko je izgubio tu kobnu
bitku prije petnaest godina?
Iznad ulaza dvorca lepršao je veliki transparent ispisan zlatnim slovima. Jillian je stisnula
oči i zaškiljila, baš kao što je Zeke uvijek činio, a ona bi ga zbog toga korila, ali nije razabirala
što piše. “Što piše, Grimme?” uspjela je prošaptati, puna strahopoštovanja prema neočekivanome
prizoru mira i blagostanja koji joj se širio pred očima.
Nekoliko trenutaka nije odgovorio. Čula ga je kako iza nje potreseno guta, a tijelo mu je
bilo ukočeno poput stijene po kojoj je Occam tapkao kopitima.
“Misliš li da je možda neki drugi klan preuzeo dolinu i obnovio je?” pitala ga je tihim
glasom, hvatajući se za bilo što kako bi sebi objasnila to što je vidjela.
Šumno je izdahnuo i zatim teško zastenjao. “Sumnjam, Jillian.”
“Ali moguće je, zar ne?” ustrajala je. Ako nije, Grimm je možda uistinu bolovao od očeva
ludila jer samo bi luđak mogao ovaj veličanstveni grad nazvati ruševinom.
“Ne.”
“Zašto? Mislim, kako možeš biti siguran odavde? Ja ne mogu razabrati ni uzorke njihovih
tartana.”
“Jer na onome transparentu piše ‘Dobrodošao kući sine'”, užasnuto je promrmljao.
 DVADESET OSMO POGLAVLJE

“KAKO BIH TO TREBALA SHVATITI, GRIMME?” PITALA JE JILLIAN

PREKIDAJUĆI napetu tišinu. Grimm je i dalje tupo zurio u dolinu. Najednom se osjećala posve
zbunjeno.
“Kako bi ti to trebala shvatiti?” Skliznuo je s Occamovih leđa i spustio je na tlo kraj sebe.
“Ti?” ponovio je u nevjerici. Ni njemu nije bilo ništa jasno. Ne samo da njegov dom nije bio hrpa
ruševina razbacanih po dolini kako je očekivao, nego su s tornjeva dvorca vijorili
transparenti dobrodošlice.
“Da”, potaknula ga je. “Ja. Rekao si mi da je ovo mjesto razoreno.”
Grimm nije mogao odlijepiti oči od prizora u dolini. Bio je zapanjen, kao da mu je šok
onemogućio svaku logičnu misao. Tuluth je bio pet puta veći nego nekad, zemlja obrađena u
uredno podijeljenim poljima, a kuće dvaput veće nego prije. Nisu li ljudi uvijek govorili da ti se
kad odrasteš sve čini nekako manjim? Nije znao što da misli. Pogledao je stijene iza sebe, tražeći
skriven ulaz u špilju kako bi se uvjerio da stoji na Wotanovoj hridi i da je pod njim doista Tuluth.
Rijeka koja je protjecala kroz dolinu bila je dvaput šira, modrija od lapisa lazulija - dovraga,
činilo mu se da je čak i planina narasla.
Dvorac Maldebann bio je posve druga priča. Je li promijenio boju? Sjećao ga se kao
visoka monolita isklesanoga iz najcrnjeg opsidijana, podignutom u neobičnim oblicima prepunim
vodoriga s kojih je visjela mahovina. No sad mu je pogled u nevjerici prelazio elegantnim
linijama krasne građevine od svijetlosiva kamena. Očito nastanjen, funkcionalan i prekrasno
urešen - sveca mu - stjegovima i transparentima.
Transparentima na kojima je pisalo: “Dobrodošao kući.”
Grimm je pao na koljena, raskolačio oči najviše što je mogao, zatvorio ih i protrljao, pa ih
ponovno otvorio. Jillian ga je znatiželjno promatrala.
“I dalje je tu, zar ne?” rekla je. “I ja sam to pokušala”, suosjećajno je dodala.
Grimm ju je nakratko pogledao i sa zaprepaštenjem joj na usnama ugledao slabašan
osmijeh. “To te zabavlja, djevojko?” pitao ju je kao da je uvrijeđen.
Na licu joj se istoga trena pojavilo suosjećanje. Blago mu je položila ruku na rame. “O,
ne, Grimme. Ne misli da ti se smijem. Smijem se tome koliko smo oboje zaprepašteni, ali
djelomice i od olakšanja. Očekivala sam strašan prizor. Ovo je posljednje što smo oboje
očekivali. Znam da je tebi dvostruko teže probaviti taj šok, ali pomislila sam da je smiješno jer
izgledaš kao što sam se ja osjećala kad si se poslije svih onih godina vratio u Caithness.”
“Kako to misliš, djevojko?”
“Pa, kad sam bila mala, ti si izgledao tako velik. Mislim, baš golem, čudovišno velik,
najveći čovjek na svijetu. A kad si se naposljetku vratio, očekivala sam da ćeš izgledati manji jer
sam ja u međuvremenu narasla. Ne manji od mene, ali barem manji nego kad sam te posljednji
put vidjela izbliza.”
“I?” zanimalo ga je.
Zbunjeno je odmahnula glavom. “Nisi. Izgledao si veće.”
“I što želiš reći?” Odvratio je pogled s doline i usmjerio ga prema njoj.
“Pa, ti si ovdje očekivao nešto mnogo manje, zar ne? A čini mi se da je mnogo veće.
Šokantno, zar ne?!”
“Još uvijek čekam da mi kažeš na što zapravo ciljaš”, sarkastično joj je odvratio.
“Vidim da ti nisu pričali dovoljno basni dok si bio dijete”, zadirkivala ga je. “Hoću reći da
nas sjećanje može prevariti”, pojasnila je. “Možda selo nikad nije bilo posve uništeno. Možda je
samo tako izgledalo kad si otišao. Jesi li otišao noću? Možda je bilo previše mračno da bi
jasno vidio?”
Dok su zajedno klečali na rubu hridi, Grimm je rukama obuhvatio njezine. Doista je bila
noć kad je otišao iz Tulutha i zrak je bio ispunjen dimom. Za jednog je četrnaestogodišnjaka to
nesumnjivo bio zastrašujući prizor. Otišao je misleći da su mu selo i dom uništeni, a da je on
postao opasna zvijer. Otišao je ispunjen mržnjom i očajem, očekujući malo, gotovo ništa, od
života.
Danas, petnaest godina poslije, nalazio se na istoj hridi, držeći za ruke ženu koju je volio
više od života i gledao nemoguć prizor. Da Jillian nije bila s njim, možda bi podvio rep i
pobjegao, ne dopustivši si da razmisli kakva je to neobična čarolija bila na djelu u ovoj
dolini. Podignuo je njezinu ruku do usana i poljubio je. “Moje sjećanje na tebe nikad me nije
prevarilo. Uvijek sam te pamtio kao najbolje što život može ponuditi.”
Pogledala ga je razdragana njegovim riječima. Pokušala je nešto reći, ali iz usta joj je
izišao samo prigušeni zvuk. Grimm se ukočio, protumačivši to kao zvuk neugode. “Ma gledaj što
radim, bolesnu te zadržavam na hladnoći.”
“Nisam to... ne”, promucala je. “Doista se osjećam mnogo bolje.” Kad ju je sumnjičavo
pogledao, dodala je: “Ali da, moram što prije negdje na toplo, Grimme. A taj dvorac zaista
izgleda toplo.” Pogledala ga je s nadom u očima.
Pogled mu je ponovno odlutao na dolinu. Dvorac je doista izgledao toplo. I dobro
utvrđen. Vjerojatno je bio najsigurnije mjesto na koje ju je mogao odvesti, a zašto i ne bi? Na
desetak su mjesta bili razapeti transparenti dobrodošlice. Ako ga McKaneovi slijede, nema
boljeg mjesta da im se odupre. Kako je samo bilo neobično vratiti se u Tuluth poslije toliko
godina, i to s McKaneovima ponovno za petama. Hoće li se krug napokon zatvoriti? Možda čak
neće ni morati otići u Dalkeith da skupi vojsku s kojom će zaratiti s McKaneovim.
Ali morat će se suočiti sa svojim ocem. Frustrirano je izdahnuo i razmotrio opcije koje su
im bile na raspolaganju. Kako da se spusti u dolinu koja je čuvala njegove najdublje strahove? S
druge strane, kako će objasniti Jillian ako se samo okrene i odjaše? A što ako joj se bolest vrati?
Što ako ih uhvate McKaneovi? Zbunjivala ga je navala pitanja na koja nije imao jasne odgovore.
Otkriće da je Tuluth ovo... ovo veličanstveno mjesto... jednostavno to nije mogao pojmiti.
Jillian se trgnula i protrljala trbuh. Njegove su ruke čvršće uhvatile njezine i prizvao je
svoju legendarnu snagu volje, svjestan da će mu do kraja dana trebati više nego ikada.
Nije imao izbora. Uzjahali su i počeli se spuštati u dolinu.
***
“Dolaze!”
Ronin je bio spreman pojuriti.
“Opusti se, čovječe”, korio ga je Balder. “Sve će biti u redu, vidjet ćeš.”
Na McIlliochovu licu pojavila se grimasa. “Lako je tebi govoriti. Nije tvoj sin. Kažem ti,
pljunut će mi u lice.”
Balder je odmahnuo glavom i pokušao se ne nasmijati. “Ako ti je to najveća briga, starče,
nemaš se o čemu brinuti.”
***
Grimm i Jillian spustili su se sa stražnje strane Wotanove hridi, obišli joj podnožje i izišli
na vijugavi put prema ulazu u dolinu. Pet visokih planina tvorilo je prirodnu utvrdu oko doline,
uzdižući se poput nježnih prstiju iz rastvorena dlana. Zaštićeni je dlan ispunjavalo selo,
prostrano i prepuno života. Kad su prije mnogo godina McKaneovi napali Tuluth, Jillian je
zaključila da su bili neizmjerno bahati ili neizmjerno brojni.
 Kao da joj je pročitao misli, Grimm je rekao: “Nekad nas je bilo mnogo manje, Jillian.
Čini se da u posljednjih petnaest godina Tuluth nije samo nadoknadio poginule u bitki s
McKaneovima, nego se i jako povećao” - zabezeknutim je pogledom prešao dolinom - “gotovo
pet puta.” Zviznuo je i stresao glavom. “Netko se dobrano bacio u obnovu.”
“Jesi li siguran da ti je otac lud?”
Grimm se namrštio. “Jesam.” Siguran kao u bilo što u ovome trenutku, dodao je u sebi.
“Pa, za jednog je luđaka svakako izveo prava čuda.”
“Ne vjerujem da je on to učinio. Nešto se drugo zbiva.”
“A transparent ‘Dobrodošao kući, sine'? Rekao si mi da nemaš braće.”
“Nemam”, ukočeno je odgovorio. Shvatio je da će uskoro doći do prvih transparenata, a
Jillian nije rekao cijelu istinu: nije bilo apsolutno nikakve sumnje koga se čekalo jer je na
desecima transparenata razapetima po gradu zapravo pisalo: “Dobrodošao kući, Gavraele.”
Jillian se promeškoljila kako bi što bolje vidjela. Premda su ga mučile brojne brige,
trljanje njezinih bujnih bokova o njegove prepone kroz žile mu je poslalo navalu žudnje. Sjećanja
na prošlu večer zadirkivala su mu podsvijest, ali nije si smio dopustiti nikakvo ometanje. “Budi
mirna”, zarežao je.
“Samo želim vidjeti.”
“Nastaviš li se ovako migoljiti, djevojko, s leđa ćeš gledati nebo.” Povukao ju je uza se
tako da osjeti što je njezino vrpoljenje uzrokovalo. Ne bi volio ništa više nego izgubiti se s Jillian
u strasti i, kad je posve zadovolji, odvesti je kilometrima u drugome smjeru.
Došli su na udaljenost s koje su se mogli pročitati transparenti kad se Jillian ponovno
nagnula naprijed. Grimm je progutao slinu i pripremio se za pitanja koja će uslijediti.
“Hej, pa uopće nije riječ o tebi, Grimme”, začuđeno je rekla. “Na ovome transparentu ne
piše ‘Dobrodošao kući, sine'. Piše ‘Dobrodošao kući, Gavraele'.” Zašutjela je i grickala donju
usnu. “Tko je Gavrael? I kako si transparent mogao pročitati s takve daljine, a riječ
‘Gavraele' ipak zamijeniti sa ‘sine'? Uopće ne izgledaju slično.”
“Moraš li tako logično razmišljati?” rekao je i uzdahnuo. Ponovno je počeo razmatrati
opciju da bez ikakva objašnjenja okrene Occama i odjuri u drugome smjeru, ali znao je da bi to
bilo samo privremeno rješenje. Naposljetku bi ga Jillian na ovaj ili onaj način natjerala da se vrati
ovamo.
Bilo je vrijeme da se suoči sa svojim demonima - i to, kako se činilo, sa svima odjednom.
Jer niz cestu je prema njima vijugala povorka, u njoj i skupina gajdaša s bubnjarima na čelu sa -
ako se uopće mogao pouzdati u svoju memoriju - čovjekom vrlo sličnim njegovu ocu. A njegovu
je ocu nalikovao i muškarac koji je jahao uz njega. Pogled mu je skakao s jednoga na drugog,
tražeći kakav pouzdan znak koji bi mu pomogao da prepozna oca.
Iznenada ga je preplavila još jedna užasna spoznaja, spoznaja koju je privremeno sasvim
ošamućen stanjem svojega doma uspio posve previdjeti. U trenutku kad je ugledao procvjetali
Tuluth, šok je njegov najveći strah potisnuo daleko u zakutke svijesti. No sad se vratio snagom
plimnoga vala i preplavio ga tihim očajem.
Ako se mogao pouzdati u svoje sjećanje - a to kao da je danas postalo upitno -
približavale su mu se poznate osobe, što je značilo da neki od onih koji su jahali prema njima
znaju da je berserker.
Mogli bi otkriti njegovu strašnu tajnu Jillian i on će je zauvijek izgubiti.
 DVADESET DEVETO POGLAVLJE

GRIMM JE TAKO NAGLO ZAUSTAVIO OCCAMA DA SE PASTUH PRESTRAŠIO i

propeo. Šapćući mu najutješnije riječi koje je u nemirnom stanju u kojem je bio uspio smisliti,
Grimm je smirio prestrašenoga sivca i skliznuo mu s leđa.
“Što to radiš?” pitala ga je Jillian iznenađena njegovim brzim silaskom s konja.
Grimm je upro pogled u tlo pod svojim nogama. “Moraš ostati ovdje, djevojko. Dođi kad
te pozovem, ali ni trenutka prije. Obećaj mi da ćeš pričekati dok te ne pozovem.”
Jillian mu je proučavala pognutu glavu. Kratko je razmišljala, a onda je ispružila ruku i
pomilovala ga po tamnoj kosi. Okrenuo je lice prema njezinoj ruci i poljubio joj dlan.
“Jillian, te ljude nisam vidio petnaest godina.”
“Pričekat ću, obećavam.”
Pogledom joj je zahvalio bez riječi. Razdirale su ga emocije, ali znao je da im mora prići
sam. Tek kad od seljana dobije obećanje da će čuvati njegovu tajnu, povest će Jillian u grad i
pobrinuti se za nju. Da je bila teško bolesna, riskirao bi gubitak njezine ljubavi da joj spasi život,
ali bilo joj je mnogo bolje, pa se nije htio suočiti sa strahom i odvratnošću koje je vidio u svojim
snovima. Nije smio riskirati.
Kad se pobrinuo da ga ostane čekati dok je ne pozove, Grimm se okrenuo i po prašnoj
cesti potrčao prema povorci koja se približavala. Srce kao da mu je zaglavilo u grlu i činilo mu se
kao da je rastrgan na dvije strane. Iza njega bila je žena koju je volio, a ispred njega prošlost za
koju se zakleo da se s njome više nikad neće suočiti.
Na čelu skupine jahala su dva muškarca slične visine i stasa, obojica s kuštravom crnom
kosom obilno prošaranom sijedima i rascjepom u ponosnim bradama te ozarenih lica. Što se
ovdje događa? pitao se Grimm.
Činilo mu se kao da je sve u što je oduvijek vjerovao bila laž. Tuluth je bio uništen, ali
očito je bio i vrlo napredan, bogat grad. Njegov je otac bio lud, ali netko je stabilna uma i vrlo
jakih pleća obnovio ovu zemlju. Otac mu je djelovao iznimno sretno što ga vidi, a iako se Grimm
nije namjeravao vratiti, otac ga je očito čekao. Kako? Zašto? Tisuće mu je pitanja projurilo
glavom u kratkom vremenu potrebnom da prijeđe udaljenost koja ih je razdvajala.
Kad im se približio, graja je postala jača, a lica ljudi u povorci ozarila su se smiješkom.
Kako bi čovjek mogao u tako radosno mnoštvo ući s mržnjom u srcu?
I zašto su svi bili tako prokleto sretni što ga vide?
Zaustavio se tri metra ispred čela povorke. Nije mogao mirovati pa je poskakivao na
mjestu i isprekidano disao, ali ne zbog trčanja nego zbog strepnje od susreta koji mu se bližio.
Iz skupine su se izdvojila dvojica muškaraca vrlo slična izgleda. Jedan je od njih
podignuo ruku prema povorci i gomila se stišala, održavajući pristojnu udaljenost od njih. Grimm
je pogledao preko ramena provjeravajući je li ga Jillian možda ipak slijedila. Laknulo mu je kad
je vidio da je poštovala njegovu molbu, iako da se preko Occamove glave više nagnula prema
povorci morali bi je strugati s ceste.
“Gavraele.”
Dubok glas toliko sličan njegovu natjerao ga je da okrene glavu. Pogledao je dvojicu
muškaraca kao da nije siguran koji je od njih progovorio.
“Grimme”, ispravio ga je, premda nije znao kojeg od te dvojice.
 Muškarac zdesna odmah se razvezao. “Kakvo je to prokleto besmisleno ime?” 3 Zgađeno
je pogledao Grimma i glasno frkriuo.
“Bolje je nego McIllioch”, kruto je odgovorio Grimm.
“Ali zašto bi uopće mijenjao ime, momče?” Muškarac slijeva nije se ni trudio sakriti
razočaranje.
Grimm im je proučavao lica u očajničkom pokušaju da dokuči koji je od njih njegov otac.
Nije imao pojma što bi mogao učiniti kad to ustanovi, ali doista je htio znati kojemu će uputiti
otrov koji se u njemu nakupljao nebrojeno mnogo godina. Ne, ne nebrojeno mnogo, ispravio se
-petnaest godina ogorčenih riječi koje je htio uputiti tome čovjeku, riječi koje su ga izjedale
polovicu života.
“Tko si ti?” pitao je Grimm muškarca koji je posljednji progovorio.
Muškarac se snuždena lica okrenuo prema svojemu pratitelju. “Baldere, pita me tko sam.
Možeš li vjerovati? Tko sam ja?”
“Barem te nije pljunuo”, blago mu je uzvratio Balder.
“Ti si Ronin”, rekao mu je Grimm kao da ga optužuje. Ako se jedan zvao Balder, drugi je
morao biti njegov otac, Ronin McIllioch.
“Za tebe nisam Ronin”, srdito je poviknuo muškarac. “Ja sam tvoj otac.”
“Nisi mi otac”, odvratio mu je Grimm glasom tako ledenim da bi posramio i najhladniji
vjetar u Visočju.
Ronin je optužujuće pogledao Baldera. “Rekao sam ti.”
Balder je odmahnuo glavom i podignuo čupavu obrvu. “Ipak te nije pljunuo.”
“Dovraga, kakve veze ima pljuvanje s bilo čime?”
“Pa, momče,” polako je progovorio Balder, “to je izgovor koji tražim da odvučem tu tvoju
zajedljivu guzicu u dvorac gdje bih u tebe batinama ulio nešto razuma i poštovanja za starije.”
“Misliš li da bi mogao?” hladno ga je izazvao Grimm. Opasna mješavina osjećaja u njemu
žudjela je za dobrom borbom.
Balder se nasmijao, a iz širokih mu je prsa zagrmio radostan krik. “Volim dobru borbu,
momče, ali čovjek poput mene mogao bi štene poput tebe pojesti u jednome zalogaju.”
Grimm je mračno pogledao Ronina. “Zna li on što sam ja?” U glasu mu je bila neskrivena
bahatost.
“Znaš li ti što sam ja?” tiho mu je odvratio Balder.
Grimmov pogled vratio se na njegovo lice. “Kako to misliš?” izletjelo je iz njega tako
brzo da je zvučalo kao jedna riječ. Pomno je proučavao Baldera. Ledenomodre oči gledale su
ravno u njegove kao da mu se rugaju. Nemoguće! Nikad u životu nije sreo drugoga berserkera!
Balder je odmahnuo glavom i uzdahnuo pa pogledao u Ronina. “Momak nije baš bistar,
Ronine. Kažem ti, prilično je glupav.”
Ronin se ozlojeđeno uspravio. “Nije glup. On je moj sin.”
“Momak ne zna ništa o sebi, čak ni poslije svih tih...”
“Pa, kako bi i mogao kad...”
“Svaka bi budala shvatila...”
“To ne znači da je glup...”
“Začepite gubice!” zagrmio je Grimm.
“Nema potrebe da mi vikanjem otkineš glavu, dječače”, ukorio ga je Balder. “Nisi jedini s
berserkerškom naravi ovdje.”
“Nisam dječak. Nisam momak. Nisam glupan”, rekao je Grimm smireno kao da

3
Grim na engleskome, među ostalim, znači mrgodan.
namjerava zgrabiti uzde ovog razgovora koji je od prvog trenutka izmaknuo kontroli. Bit će
vremena da otkrije kako je Balder postao berserker. “Kad žena iza mene dođe do nas ljubazno
ćete objasniti slugama, seljanima i cijelome klanu da nisam berserker, razumijete li me?”
“Nisi berserker?” Balder je podignuo obje obrve.
“Nisi berserker?” Roninovo se čelo naboralo.
“Nisam berserker.”
“Ali ti jesi berserker”, tvrdoglavo je nastavio Ronin.
Grimm ga je oštro pogledao. “Ali ona to ne zna. A ako otkrije, napustit će me. A ako me
napusti, neću imati izbora nego vas obojicu ubiti”, rekao je Grimm kao da je to najnormalnija
stvar na svijetu.
“Pa”, uvrijeđeno je otpuhnuo Balder. “Nema potrebe da se odmah ljutiš, dječače. Siguran
sam da ćemo naći način da to sredimo.”
“Sumnjam, Baldere. I ako me još jednom nazoveš dječakom, naći ćeš se u problemima.
Pljunut ću i ponuditi ti razlog koji si tražio, pa ćemo vidjeti može li ostarjeli berserker pobijediti
berserkera u naponu snage.”
“Dva ostarjela berserkera”, ponosno ga je ispravio Ronin.
Grimmova se glava, naglo okrenula prema Roninu. Identične ledenomodre oči. Dan je
nudio jedno zapanjujuće iznenađenje za drugim. Utočište je pronašao u zajedljivosti: “Koji je ovo
vrag, dolina berserkera?”
“Nešto takvo, Gavraele”, promrmljao je Balder, na što je od Ronina zaradio podbadanje u
rebra.
“Zovem se Grimm.”
“Kako namjeravaš svojoj ženi objasniti ime na transparentima”, pitao je Ronin.
“Nije mi žena”, rekao je Grimm izbjegavajući odgovor. Još nije smislio što će joj reći.
“Molim?” uskliknuo je Ronin šokirano i gotovo se uspravio na stremenima. “Nečasno si
doveo ženu ovamo? Moj sin se ne potuca s družicom a da joj ne ponudi pravu vezu.”
Grimm je zakopao prste u kosu. Svijet je posve poludio. U životu nije vodio apsurdniji
razgovor. “Nisam imao vremena da je oženim! Tek sam je oteo s...”
“Oteo si je?” Ronin se tako zajapurio da su mu se nosnice raširile.
“Uz njezin pristanak!” rekao je Grimm kao da se opravdava.
“Mislio sam da je u Caithnessu bilo vjenčanje”, uzvratio je Ronin.
“Malo je nedostajalo, ali to nije bilo moje vjenčanje. A dogodit će se čim ga budem
mogao organizirati. Nedostatak vremena jedini je razlog zbog kojeg mi još nije žena. A ti” -
bijesno je prstom pokazao na Ronina - “petnaest mi godina nisi bio otac, pa nemoj misliti da se
sad možeš početi ponašati tako.”
“Nisam ti bio otac jer se nisi vratio kući!”
“Dobro znaš zašto se nisam vratio kući.” Grimm je bijesno odgovorio, a oči su mu se
zažarile.
Ronin je ustuknuo. Duboko je udahnuo i kad je ponovno progovorio zvučao je kao da ga
je Grimmova ljutnja dotukla. “Znam da sam te iznevjerio”, rekao je gledajući ga pogledom
punim žaljenja.
“Iznevjeriti je preslaba riječ”, promrmljao je Grimm. Očev ga je odgovor posve izbacio iz
ravnoteže. Očekivao je da će mu starac bijesno odgovoriti, možda ga i napasti s obzirom na to
kakav je luđak bio. Ali u očima mu je vidio iskreno kajanje. Kako da se nosi s tim? Da mu je
Ronin odgovorio ljutnjom, znao bi kako reagirati. Oslobodio bi svoj nakupljeni bijes i dobro se
posvađao s njim. Ali Ronin to nije učinio. Samo je sjedio na konju i tužno ga gledao, od čega se
Grimm osjećao još gore.
 “Jillian je bolesna”, osorno je rekao Grimm. “Treba joj toplo mjesto na kojem bi se mogla
odmoriti.”
“Bolesna je?” zagrmio je Balder. “Odinova mu koplja, dječače, dosad si čekao da kažeš
najvažniju stvar?”
“Dječače?” Način na koji je Grimm izgovorio tu riječ bio je jasna prijetnja.
Ali Balder se nije dao smesti. Usta su mu se razvukla u podsmijeh. “Poslušaj me
McIlliochov sine, ne možeš me prestrašiti. Prestar sam da bi me obeshrabrilo režanje maloga
šteneta. Ne dopuštaš mi da te zovem imenom koje ti je Bog dao, a ja te odbijam zvati tim
smiješnim nazivom koji si odabrao, pa će zato biti ili ‘momče' ili ‘šupku'. Što ti se više
sviđa?” Starac mu se prijeteći osmjehnuo.
Grimm samo što se nije nasmijao. Da nije čvrsto odlučio mrziti ovo mjesto, sviđao bi mu
se stari brbljavi Balder. Čovjek je zasluživao poštovanje i očito ni od koga nije trpio budalaštine.
“Možeš me zvati ‘momče' pod jednim uvjetom”, popustio je. “Pobrini se za moju ženu i
čuvaj moju tajnu. I pobrini se da tako postupe i seljani.”
Ronin i Balder razmijenili su poglede i uzdahnuli. “Dogovoreno.”
“Dobrodošao kući, momče”, dodao je Balder.
Grimm je zakolutao očima.
“Da, dobrodošao...” počeo je Ronin, ali je Grimm podignuo prst upozorenja.
“A ti, starče,” rekao je Roninu, “da sam na tvojemu mjestu, pazio bih da mi ostaviš
dovoljno prostora za disanje”, upozorio ga je.
Ronin je otvorio usta i brzo ih zatvorio, a modre su mu oči potamnjele od bola.
 TRIDESETO POGLAVLJE

JILLIAN SE NIJE MOGLA PRESTAT SMIJEŠITI. BILO JE GOTOVO NEMOGUĆE

usred takva uzbuđenja. Nije joj bilo jasno kako je Grimm uspijevao i dalje biti tako ozbiljan.
Krišom ga je pogledala i zamalo požalila jer je u svemu drugome što je vidjela pronalazila
nešto očaravajuće, a Grimm je izgledao tako jadno da ju je pogled na njega posve deprimirao.
Znala je da bi trebala više suosjećati s njegovom mukom, ali bilo je teško osjećati empatiju kad
je njegova obitelj bila tako presretna što joj se vratio u okrilje. I to kako samo veličanstveno
okrilje.
Gavrael, podsjetila je samu sebe. Umjesto da je rukom pozove da im se pridruži nakon što
se pozdravio s ocem, otrčao je do nje da bi mogli dojahati zajedno. Praćen klicanjem gomile,
objasnio joj je da je prije mnogo godina kad je otišao iz Tulutha uzeo novo ime. Pravo mu je
ime bilo Gavrael Roderick Icarus McIllioch, premda je ustrajao na tome da ga i dalje zove
Grimm.
Jillian je sanjivo uzdahnula. Jillian Alana McIllioch; izrečeno naglas bilo je niz
milozvučnih glasova. Uopće nije sumnjala da će je Grimm oženiti čim se smjeste.
Grimm ju je čvršće uhvatio za ruku i prošaptao joj ime da joj privuče pozornost. “Jillian,
vrati se u stvarnost. Balder će nam pokazati naše odaje gdje ćemo te utopliti i nahraniti.”
“Oh, osjećam se mnogo bolje, Grimme”, odsutno je rekla, diveći se prekrasnoj skulpturi u
hodniku. Kaskala je za Balderom i nekolicinom služavki radosno držeći Grimma za ruku.
“Dvorac je golem, veličanstven. Kako si ikad mogao pomisliti da je mračan i turoban?”
Smrknuto ju je pogledao. “Nemam pojma”, promrmljao je.
“Ovo je tvoja soba, Gavraele...” počeo je Balder.
“Grimme.”
"Momče.” Balder ga je gledao ravno u oči. “A Merry će odvesti Jillian u njezine odaje”,
oštro je dodao.
“Molim?” Grimm se na trenutak zabezeknuo. Sad kad je bila njegova, kako bi mogao
spavati bez Jillian u svojemu naručju?
“Soba.” Balder je nestrpljivo mahnuo rukom. “Tvoja.” Naglo se okrenuo prema sitnoj
služavki. “A Merry će odvesti Jillian u njezinu.” U očima mu se vidio hladan izazov.
“Ja ću odvesti Jillian u njezinu sobu”, rekao je Grimm poslije napete stanke.
“Nema problema ako se nećeš zadržavati u njoj, momče. Ali niste vjenčani, pa nemoj
misliti da se možete ponašati kao da jeste.”
Jillian je porumenjela.
“To nema veze s tobom, djevojko”, Balder ju je brzo razuvjerio. “Vidim da si fina dama,
ali ovaj je dječak u tvojoj blizini pohotljiv poput jarca i to se dobro vidi. Želi li blaženstvo
bračnoga života, neka te oženi. Bez vjenčanja nema ništa od blaženstva.”
Grimm se zacrvenio. “Bilo bi dosta, Baldere.”
Balder je podignuo obrvu i namrštio se. “I pokušaj biti malo ljubazniji prema ocu,
momče. Na kraju krajeva, taj ti je čovjek podario život.” S tim se riječima okrenuo i pošao niz
hodnik, ponosne brade uzdignute poput pramca broda koji se probija kroz valove.
Grimm je pričekao dok se nije izgubio iz vida, a onda je od služavke zatražio upute. “Ja
ću otpratiti Jillian u njezine odaje”, obavijestio je sitnu i mršavu Merry. Skupini služavki rekao
je: “Pobrinite se da ima vruću kupku i” - zabrinuto je pogledao Jillian - “kakvu bi ti hranu
želudac mogao podnijeti, djevojko?”
Bilo kakvu, pomislila je Jillian. Pregladnjela je. “Samo neka je bude mnogo”, rekla je
kratko.
Grimm se nasmiješio, dao služavkama posljednje upute i otpratio Jillian do njezinih
odaja.
Ušavši u sobu, Jillian je zadovoljno odahnuli. Odaje su joj bile luksuzno namještene kao i
ostatak Maldebanna. Na zapadnome zidu spavaće sobe bila su četiri visoka prozora kroz koja je
mogla gledati zalazak sunca iznad planina. Pod su prekrivale snježnobijele prostirke od janjećih
koža. Krevet je bio od trešnjina drva uglačanoga do visokoga sjaja, a nad njim baldahin od
prozirnoga bijelog lana. U golemu je kaminu gorjela ugodna vatrica.
“Kako se osjećaš, Jillian?” Grimm je zatvorio vrata i povukao je u naručje.
“Mnogo mi je bolje”, rekla mu je.
“Znam da ti je sve ovo priličan šok...”
Jillian ga je ušutkala poljupcem i kao da ga je tim činom iznenadila pa joj je uzvratio tako
žestoko da su joj se nožni prsti skvrčili od želje. Nije htjela prekinuti poljubac i pokušala ga je
ispuniti hrabrošću i ljubavlju jer je pretpostavljala da će mu zatrebati. A kad ih je zapalila strast,
posve je zaboravila na svoje plemenite namjere.
Oštro kucanje na vratima naglo ih je vratilo u stvarnost.
Grimm se odmaknuo i otišao do vrata, nimalo iznenađen što je pred njima stajao Balder.
“Zaboravio sam ti reći, momče, da večeramo u osam”, rekao je Balder i pogledao preko
Grimmova ramena u Jillian. “Je li te ljubio, djevojko? Samo mi reci i ja ću se pobrinuti za to.”
Grimm je zatvorio vrata bez odgovora i odmah ih zaključao. Jillian se zamalo nasmijala
kad se s druge strane vrata začuo Balderov glasni uzdah.
Pomno ga je proučavala dok je koračao natrag prema njoj. Na njemu se jasno vidio teret
tog dana; čak se neobično pognuo, što je za njegov inače ponosan stav bilo vrlo neobično.
Kad je razmotrila sve što je u posljednjih nekoliko sati prošao, osjećala se užasno. Morao
se brinuti za nju u trenucima kad mu je vjerojatno više od ičega trebalo vremena da probavi sve
što mu je ovaj dan donio. Dlanom ga je pomilovala po obrazu. “Grimme, ako nemaš ništa protiv,
misliš li da bih se mogla malo odmoriti prije nego što upoznam nove ljude? Možda bih danas
mogla večerati u svojoj sobi i sutra se upoznati s dvorcem?”
Nije pogriješila. Izraz na njegovu licu bio je mješavina zabrinutosti i olakšanja.
“Neće ti smetati da budeš sama? Sigurna si da te ništa ne boli?”
“Grimme, osjećam se odlično. Ne znam što mi je bilo jutros, ali očito je prošlo. Sad bih se
samo htjela opustiti, uživati u kupki i spavati. Pretpostavljam da ti želiš obići neka mjesta i vidjeti
ljude koje dugo nisi vidio.”
“Nevjerojatna si, znaš li to, djevojko?” Izravnao joj je kosu i zataknuo joj jedan
neposlušan uvojak iza uha.
“Volim te, Grimme Roderiče”, iskreno mu je rekla. “Pođi se vidjeti s ljudima i obiđi svoj
dom. Nemoj se žuriti. Uvijek ću te čekati.”
“Čime sam te zaslužio?” izletjelo mu je.
Ovlaš mu je usne dotaknula svojima. “Stalno si postavljam isto pitanje.”
“Noćas te želim vidjeti, Jillian. Potrebna si mi.”
“Ostavit ću vrata nezaključana.” Nasmiješila mu se očaravajuće kao da mu obećava
Mjesec i zvijezde kad joj noćas dođe.
Uputio joj je posljednji nježan pogled i otišao.
***
“Pođi do njega. Ja ne mogu”, navaljivao je Ronin.
 Dva su muškarca kroz prozor gledala Grimma kako ispružen na prednjemu zidu dvorca
promatra selo. Pala je noć, a sitna svjetla u selu treperila su poput zrcaljene slike zvijezda rasutih
po nebu. Dvorac je bio podignut tako da je nudio neometan pogled na selo. Na obodu se s
istoka prema zapadu širila popločana terasa. U širokim se stubama spuštala do utvrđenih zidina, a
bila je ograđena niskim zidom s kojeg se vidjela cijela dolina. Grimm je već satima sjedio na zidu
sam, malo gledajući dvorac iza sebe, a malo dolinu pod sobom.
“Što bi htio da mu kažem?” zagunđao je Baldur. “On je tvoj sin, Ronine. Prije ili poslije
morat ćeš razgovarati s njim.”
“Mrzi me.”
“Razgovaraj s njim i pomogni mu da to prebrodi.”
“Nije to tako lako!” ispalio je Ronin, a Balder mu je u modrim očima vidio strah. Strah da
bi ponovno mogao izgubiti sina ako razgovara s njim.
Balder je na trenutak gledao brata i zatim uzdahnuo. “Pokušat ću, Ronine.”
Grimm je promatrao dolinu koja se spremala za noć. Seljani su počeli paliti svijeće i
zatvarati rebrenice, a sa svojega motrišta na niskome zidu čuo je tihe povike roditelja koji su
pozivali djecu u lijepe kolibe i seljake koji su skupljali životinje prije nego što i sami pođu na
počinak. Bio je to prizor mira i sklada. Povremeno bi preko ramena pogledao dvorac, ali nije
vidio nijednu strašnu vodorigu. Možda je, priznao je, s četrnaest godina imao previše bujnu
maštu. Moguće je da su mu godine provedene u bijegu i skrivanju promijenile sjećanja pa mu je
sve postalo pusto i ogoljelo, čak i prošlost koja je nekoć bila vedra. Život mu se toga kobnoga
dana promijenio tako naglo da je možda izobličio uspomene.
Mogao je prihvatiti da je zaboravio kako je Tuluth doista izgledao. Mogao je prihvatiti da
dvorac nikad nije bio doista strašan. Ali što da misli o svojemu ocu? Vlastitim ga je očima vidio
nagnutog nad majčinim tijelom. Je li u šoku i tuzi krivo protumačio i taj događaj? Kad se
pojavila ta mogućnost, proučio ju je iz svakoga kuta i postao još zbunjeniji.
U rano je jutro pronašao oca u južnome vrtu, u vrijeme kad bi Jollyn šetala po imanju i
pozdravljala dan. Trebao se naći s Arronom da pođu na pecanje. Prizor mu se bolno urezao u
pamćenje: Jolyn pretučena i slomljena, lica punog modrica, a Ronin čuči nad njom i reži.
Posvuda je bilo krvi, a u ruci je držao nož.
“Prekrasno, zar ne?” javio se iznenada Balderov glas prekinuvši ga u razmišljanjima.
“Da”, odgovorio je Grimm, pomalo iznenađen što mu se Balder pridružio. “Ne sjećam se
da je bilo ovako, Baldere.” Balder mu je stavio ruku na rame kao da ga tješi. “To je zato što nije
uvijek bilo ovako. Zahvaljujući naporima tvojega oca, Tuluth je posljednjih godina
jako narastao.”
“Kad smo već kod toga, ni tebe se ne sjećam”, zamišljeno je rekao Grimm. “Jesam li te
poznavao kad sam bio dječak?”
“Ne. Većinu sam života proveo lutajući. Maldebann sam posjetio dvaput kad si bio mali,
ali samo nakratko. Prije šest mjeseci brod na kojem sam plovio razbio se u oluji i isplivao sam na
obali stare Albe. Mislio sam da je dobar trenutak da provjerim što je ostalo od moga klana. Ja
sam stariji brat tvojega oca, ali sam htio vidjeti svijet pa sam Ronina natjerao da bude gospodar
imanja. I pogledaj samo kako je dobar posao obavio.”
Grimm se namrštio. “O tome bi se dalo razgovarati.”
“Ne budi tako strog prema Roninu, momče. Više od svega želio je da se vratiš kući.
Možda su tvoja sjećanja na njega neobjektivna, kao i ona na Tuluth.”
“Možda”, kruto je priznao Grimm. “A možda i nisu.”
“Daj mu priliku, to je sve što tražim. Ponovno ga upoznaj i procijeni. Neke ti stvari prije
nije stigao objasniti. Dopusti mu da ti ih sada kaže.”
 Grimm mu je otresao ruku s ramena. “Dosta, Baldere. Pusti me na miru.”
“Obećaj mi da ćeš mu dati priliku da razgovara s tobom, momče”, ustrajao je Balder,
nezastrašen Grimmovim odbijanjem.
“Još nisam otišao, zar ne?”
Balder je pognuo glavu i povukao se.
***
“To baš i nije potrajalo”, požalio se Ronin.
“Rekao sam mu što sam imao. Sad je na tebi red da učiniš svoje”, zagunđao je Balder.
“Sutra”, odugovlačio je Ronin.
Balder ga je oštro pogledao.
“Znaš da je glupo razgovarati o važnim stvarima kad si umoran, a momak je sigurno
iscrpljen, Baldere.”
“Berserkeri se umore samo kad ih zahvati gnjev”, odvratio mu je Balder.
“Prestani se ponašati kao stariji brat”, odbrusio mu je Ronin.
“Onda se ti, brate, prestani ponašati kao mlađi brat.” Dva su se para ledenomodrih očiju
uhvatila ukoštac i Balder je naposljetku slegnuo ramenima. “Ako se ne želiš suočiti s tim
problemom, onda se posveti drugome. Merry je čula kad je Jillian rekla momku da će ostaviti
vrata svoje sobe otključana. Ako nešto ne smislimo, taj će momak isprobavati užitke a da za njih
ništa ne plati.”
“Ali on ih je već isprobao. Znamo to.”
“To ne znači da je ispravno. A ako mu ih se uskrati, možda ga to potakne da je prije
oženi”, istaknuo je Balder.
“Što predlažeš? Da je zaključamo u toranj? Momak je berserker, ništa ga neće zaustaviti.”
Balder je na trenutak razmišljao, a onda se nasmiješio. “Ali pravedničku ozlojeđenost
neće moći svladati, nije li tako?”
***
Već je prošlo pola noći kad je Grimm požurio hodnikom do Jillianinih odaja. Merry mu je
rekla da je Jillian provela spokojnu večer i da joj se bolest nije vraćala. Jela je kao vuk,
napomenula je sitna služavka.
Kad god bi pomislio na Jillian, dopustio bi da mu se usne razvuku u osmijeh. Morao ju je
dodirnuti i reći joj da je želi oženiti bude li ga još htjela. Čeznuo je da joj se povjeri. Logično je
razmišljala, pa bi mu možda mogla pomoći da uvidi stvari koje nije razumio jer je bio
preblizu uključenim osobama. Nije odustajao od odluke da ona nikad ne smije saznati tko je on
zapravo, ali mogao je s njom razgovarati o mnogo čemu što se dogodilo - ili se činilo da se
dogodilo - prije petnaest godina a da joj ne oda svoju tajnu. Ubrzao je korak skrenuvši u hodnik
koji je vodio do njezinih odaja, a oko posljednjeg ugla samo što nije potrčao.
A onda se naglo zaustavio ugledavši Baldera kako smjesom gline i tucanoga kamena
žustro ispunjava pukotinu u kamenu zidu.
“Što radiš ovdje?” zarežao je Grimm na njega. “Prošla je ponoć.”
Balder je nevino slegnuo ramenima. “Održavanje ovoga dvorca posao je koji nikad ne
prestaje. Nasreću, više ne moram mnogo spavati. A kad smo već kod toga, što ti radiš ovdje?
Tvoje su sobe na onu stranu” - pokazao je napola punom zidarskom žlicom u drugome smjeru -
“ako si slučajno zaboravio. Nisi valjda namjeravao pokvariti nevinu djevojku, zar ne?”
Grimm je osjetio kako mu se mišić trznuo u čeljusti. “Točno. Izgleda da sam pogrešno
skrenuo.”
“Onda se okreni i vrati, momče. Mislim da ću cijelu noć raditi na ovome zidu”,
ravnodušnim je glasom rekao Balder. “Cijelu noć.”
 Dvadeset minuta poslije kroz vrata je izvirila Jillian. “Baldere!” Čvršće je navukla ogrtač
oko ramena i zlovoljno ga gledala.
Balder se nasmiješio. Bila je prekrasna djevojka, rumenih obraza od sna i očito s
namjerom da se iskrade do Grimmove sobe.
“Treba ti nešto, djevojko?”
“Što, dovraga, radiš?”
Ispričao joj je istu neuvjerljivu priču kao i Grimmu te nastavio žustro žbukati zid.
“Oh”, tiho je rekla Jillian.
“Želiš li da te otpratim do kuhinje, djevojko? Možda da pođemo u kratko razgledanje?
Obično sam budan cijele noći, a jedini mi je plan žbukanje ovoga zida. Sićušne pukotine u
kamenu za tren oka mogu postati velike ako ih se ne ispuni.”
“Ne, ne.” Jillian je odmahnula rukom. “Čula sam čudan zvuk pa sam htjela vidjeti što je.”
Poželjela mu je laku noć i povukla se.
Kad je zatvorila vrata, Balder je pospano protrljao oči. Svih mu svetaca, bit će to prokleto
duga noć.
***
Visoko iznad Tulutha skupili su se muškarci. Dvojica su se odvojila od glavne skupine i
tiho razgovarajući pošla prema litici.
“Zasjeda nije uspjela, Connore. Zašto si, dovraga, berserkera napao sa samo dvadeset
ljudi?”
“Zato što si rekao da se vjerojatno vraća u Tuluth”, odvratio mu je Connor. “Ne želimo
žrtvovati previše ljudi koji bi nam mogli poslije zatrebati. Usput, koliko si ono ti bačvica baruta
potrošio a da na kraju ipak nisi ništa postigao?”
Ramsay Logan se namrštio. “Nisam dovoljno razradio plan. Sljedeći nam put neće
pobjeći.”
“Logane, ubiješ li Gavraela McIlliocha, dobit ćeš dovoljno zlata da ti potraje do kraja
života. Mi ga pokušavamo ubiti godinama. On je posljednji koji može imati potomka. Barem
koliko mi znamo”, dodao je.
“Sva im se djeca rađaju kao berserkeri?” Ramsay je gledao treperava svjetla u dolini.
Connorove su se usne izvile od gađenja. “Samo sinovi izravnoga gospodareva potomka.
Kletva je ograničena samo na primarnu, očinsku liniju. Tijekom stoljeća naš je klan o
McIlliochovima skupio sve informacije do kojih je mogao doći. Znamo da imaju samo jednu
pravu družicu, a kad im partnerica umre, ostatak života provedu u celibatu. Zbog toga starac više
ne predstavlja prijetnju. Koliko znamo, Gavrael mu je sin jedinac. Kad on umre, gotovo je.
Međutim, nekoliko se puta kroz stoljeća dogodilo da su neke uspjeli sakriti od nas. Upravo se
zato moraš uvući u dvorac. Želim da posljednji McIllioch nestane.”
“Sumnjaš li da je u dvorcu još modrookih momaka? Je li moguće da Ronin ima još sinova
osim Gavraela?”
“Ne znamo”, priznao je Connor. “Načuli smo da u dvorcu postoji dvorana, mjesto
poganskoga štovanja Odina. Trebala bi se nalaziti u samome srcu planine.” Lice mu se zategnulo
od bijesa. “Prokleti pogani, ovo je sad kršćanska zemlja! Čuli smo da tamo obavljaju
poganske obrede. A prije nego što je umrla, jedna od služavki koje smo uhvatili rekla nam je da u
toj dvorani imaju slike svakoga od tih bezbožnih okota. Moraš pronaći tu dvoranu i uvjeriti se da
je Gavrael posljednji.”
“Očekuješ od mene da se uvučem u brlog tih stvorenja i pronjuškam po njemu? Što si ono
rekao, koliko ću zlata za to dobiti?” Ramsay se lukavo pokušavao cjenkati.
Connor ga je promatrao fanatičnošću pravoga čistunca. “Dokažeš li da je posljednji i
uspiješ ga ubiti, možeš slobodno reći cijenu koju želiš.”
“Ući ću u dvorac i ubiti posljednjega berserkera”, rekao je Ramsay s nasladom u glasu.
“Kako? Dosad triput nisi uspio.”
“Ne brini. Ne samo da ću pronaći dvoranu nego ću i oteti njegovu družicu Jillian. Moguće
je da nosi dijete...”
“Kristovih mu blaženih suza!” Connor se stresao od gađenja. “Kad je iskoristiš, ubij je”,
zapovjedio je.
Ramsay je podignuo ruku. “Ne. Pričekat ćemo da vidimo je li trudna.”
“Ali okaljana je...”
“Želim je. Ona je dio moje cijene”, ustrajao je Ramsay. “Ako nosi njegovo dijete, držat ću
je pod stražom sve dok ne rodi.”
“Ako je sin, ubij ga, a ja ću biti uz tebe da se uvjerim u to. Kažeš da mrziš berserkere, ali
ako si mislio da bi ih mogao razmnožiti u svoj klan, odmah odustani od te ideje.”
“Gavrael McIllioch ubio mi je braću”, oštro je rekao Ramsay. “Bez obzira na vjeru, neću
oklijevati da mu ubijem sina. Ili kćer.”
“Odlično.” Connor McKane pogledao je u dolinu i usnuli Tuluth. “Mjesto je danas mnogo
veće, Logane. Što planiraš?”
“Spomenuo si da u planinama ima špilja. Kad uhvatim ženu, dat ću ti komad tkanine s
odjeće koju bude nosila. Uzet ćeš ga i odnijeti starcu i Gavraelu. Neće se boriti sve dok znaju da
imam Jillian. Poslat ćeš ga u špilje, a dalje ću se ja pobrinuti za sve.”
“Kako?”
“Rekao sam da ću se pobrinuti za sve”, zarežao je Ramsay.
“Želim mu svojim očima vidjeti mrtvo tijelo.”
“Vidjet ćeš ga.” Ramsay se pridružio Connoru u zaklonu litice. Zajedno su se zagledali u
dvorac.
“Kakva šteta poganske ljepote i moći. Kad ih pobijedimo, McKaneovi će preuzeti
Maldebann”, rekao je Connor.
“Kad učinim što sam obećao, Loganovi će preuzeti Maldebann”, odvratio je Ramsay
strijeljajući Connora hladnim pogledom kao da ga izaziva da mu se suprotstavi.
 TRIDESET PRVO POGLAVLJE

KAD SE JILLIAN SLJEDEĆEGA JUTRA PROBUDILA, ODMAH JE POSTALA

svjesna dviju činjenica: strašno joj je nedostajao Grimm i imala je ono što su žene nazivale
“trudničkim tegobama”. Skvrčena na boku i držeći se za trbuh, nije mogla vjerovati da jučer
ujutro nije prepoznala simptome. Premda je sumnjala da je trudna, očito je bila toliko
zaokupljena brigom kako Grimma natjerati da pođe u Maldebann da nije zbrojila dva i dva
i shvatila da ima jutarnju mučninu na koju su se služavke u Caithnessu često znale požaliti. Nije
joj se sviđala pomisao da će svako jutro imati mučninu, ali potvrda da nosi Grimmovo dijete tu
je nelagodu pretvorila u ushićenje. Nije mogla dočekati da mu priopći sretnu vijest.
Iznenadna jaka bol u trbuhu gotovo ju je natjerala da iznova promisli o svojoj radosti.
Dopustila si je samo da u samosažaljenju glasno zastenje. Pomoglo joj je kad se skvrčila na boku,
a utješilo ju je i to što je čula da ta boljka obično ne traje dugo.
Tako je i bilo. Otprilike pola sata poslije mučnina je prestala naglo kako se i pojavila. Bila
je iznenađena što se osjeća vedro i čilo, kao da i nije pretrpjela napad mučnine. Počešljala je dugu
kosu, svezala je vrpcom, a onda se tužno zagledala u ostatke svoje vjenčanice. Iz Caithnessa nije
odnijela ništa osim nje. Jedina odjeća koju je imala bila je ta haljina i Douglasov tartan kojim ju
je Grimm ogrnuo. E pa, brzo je odlučila, neće propustiti doručak samo zato što nema što odjenuti.
To nije dolazilo u obzir kad joj je želudac bio tako ćudljiv.
Nekoliko trenutaka i nekoliko strateških čvorova poslije, u škotskome je stilu bila
odjevena u tartan i spremna uputiti se u Veliku dvoranu.
Ronin, Balder i Grimm već su doručkovali u napetoj tišini. Jillian im je vedro zaželjela
dobro jutro. Mrzovoljnoj skupini očito je trebala dobra porcija veselja.
Tri su muškarca skočila na noge, nadmećući se za čast tko će je posjesti za stol. Prepustila
je zadaću Grimmu i vedro mu se nasmiješila. “Dobro jutro”, zagugutala je, a oči su joj gladno
prešle po njemu. Pitala se vidi li joj se u očima da je saznala za dijete koje joj raste u
trbuhu. Jednostavno ga je uskoro morala uhvatiti nasamo!
Ukočio se s napola izvučenim stolcem na koji je trebala sjesti. “Jutro”, promuklo joj je
šapnuo, zablenuvši se poput teleta u njezinu ljepotu. “Ah, Jillian, nemaš druge odjeće.” Pogledao
ju je odjevenu u njegov tartan i nježno se nasmiješio. “Sjećam te se tako odjevene kad si bila
mala. Htjela si biti poput oca.” Smjestio ju je za stol i koji trenutak predugo zadržao ruke na
njezinim ramenima. “Baldere, možeš li reći služavkama da pronađu nešto što bi Jillian mogla
nositi?”
Odgovorio mu je Ronin. “Siguran sam da se neke Jolynine haljine mogu prepraviti.
Spremio sam ih...” Oči mu je zamaglila tuga.
Jillian se zaprepastila kad je Grimm stegnuo čeljust. Spustio se u stolac i tako jako
obuhvatio šalicu da su mu članci pobijeljeli. Iako joj je Grimm rekao nešto o svojoj obitelji, nije
joj rekao kako je umrla Jolyn. A nije joj rekao ni što je Ronin učinio da se između njih otvorio
takav ponor. Koliko je ona dosad vidjela, otac mu uopće nije bio čudan, a još manje lud.
Činio se vrlo uglađen, pun kajanja i žudnje za boljom budućnosti sa svojim sinom.
Shvatila je također i da Balder promatra Grimma jednako intenzivno kao i ona.
“Jesi li ikad čuo basnu o vuku u janjećoj koži, momče?” pitao je Balder Grimma,
zlovoljno ga gledajući.
“Da”, progunđao je. “S tom sam se poukom dobro upoznao još kao dijete.” Ponovno je
prema Roninu uputio bijesan pogled.
“Onda bi trebao znati da katkad djeluje u suprotnome smjeru -postoji janjad u vučjoj koži.
Izgled može zavarati. Katkad činjenice moraš preispitati odraslim očima.”
Jillian ih je znatiželjno promatrala. Očito mu je pokušavao prenijeti neku poruku koju ona
nije razumjela.
“Jillian obožava basne”, promrmljao je Grimm, navodeći temu u novi smjer.
“Ispričaj nam jednu, djevojko”, rekao joj je Ronin.
Jillian se zacrvenjela. “Ne, doista, ne mogu. Basne su za djecu.”
“Pih, kaže da su basne za djecu, Baldere!” uskliknuo je Ronin. “Moja je Jolyn voljela
basne i često nam ih je pričala. Hajde, curo, ispričaj nam priču.”
“Pa...” nećkala se.
“Ispričaj nam basnu. Hajde”, navaljivala su braća.
Kraj nje je Grimm ispio velik gutljaj iz šalice i tresnuo je na stol.
Jillian se u sebi trgnula, ali izvana nije reagirala. Otkako su došli žestio se i gledao sve
poprijeko, a ona nije mogla dokučiti zašto. Morala je pronaći način da ublaži gotovo opipljivu
napetost i kopala je po svojem inventaru basni da pronađe jednu koju bi mogla ispričati, a onda je
potaknuta vragolastim impulsom odabrala jednu.
“Nekoć davno živio je moćan lav, pravi nepobjedivi junak. Bio je kralj životinja i toga je
bio itekako svjestan. Netko bi čak mogao reći da je bio pomalo ohol, ali ipak je bio dobar kralj.”
Zastala je i Grimmu uputila topao smiješak.
Namrgodio se.
“Moćni je lav jedne večeri šetao šumom u nizini kad je ugledao krasnu ženu...”
“S valovitom zlatnom kosom i jantarnim očima”, ubacio se Balder.
“Da, tako je! Kako ste znali? Već ste je čuli, je li tako, Baldere?”
Grimm je zakolutao očima.
Jillian je potisnula poriv da se nasmije i nastavila. “Moćni lav kao da je bio hipnotiziran
njezinom ljepotom, dražesnim ponašanjem i ljupkom pjesmom koju je pjevala. Tiho se šuljao
prema njoj da je ne prestraši. Ali djeva se nije prestrašila - vidjela je lava onakvim kakav je doista
bio: moćno, hrabro i časno stvorenje koje je katkad zastrašujuće rikalo, ali čista, neustrašiva srca.
Mogla je prijeći preko njegove oholosti jer je promatrajući vlastita oca znala da oholost često
dolazi u kombinaciji s izvanrednom snagom.” Jillian je potajice pogledala Ronina koji
se smiješio od uha do uha.
Potaknuta Roninovim očitim uživanjem u priči, pogledala je u Grimma i nastavila. “Lav
je bio očaran. Sljedećeg je dana potražio ženina oca i prisegnuvši na ljubav zatražio njezinu ruku.
Ženin je otac bio zabrinut zbog njegova životinjskog obličja, iako njegovu kćer to uopće nije
smetalo. Skrivajući to od kćeri, otac je pristao da joj se lav udvara, pod uvjetom da mu iščupa
pandže i izvadi zube te ga tako ukroti i uljudi. Lav je bio beznadno zaljubljen. Pristao je i tako su
i učinili.”
“Još jedan Samson i Dalila”, promrmljao je Grimm.
Jillian se nije obazirala na njega. “Kad joj se lav htio početi udvarati, otac ga je štapovima
i kamenjem otjerao iz kuće jer zvijer više nije bila opasna, nije više bila strašno biće.”
Jillian je znakovito zastala, a Balder i Ronin su joj zapljeskali. “Prekrasno ispričano!”
uskliknuo je Ronin. “Tu je basnu najviše voljela i moja žena.”
Grimm se namrgodio. “To je kraj? Što je, dovraga, pouka priče?” uvrijeđeno je pitao. “Da
ljubav slabi muškarca? Da će ga žena napustiti kad vidi da više nema njegove muškosti?”
Ronin ga je prijekorno pogledao. “Ne, momče. Pouka basne je da ljubav može čak i
moćne učiniti poniznima.”
“Čekajte - ima još.” Jillian je tiho nastavila. “Ganuta njegovom spremnošću da joj posve
vjeruje, kći je pobjegla od kuće i udala se za lavljega kralja.” Sad je razumjela Grimmov strah.
 Bojao se da će ga napustiti kad otkrije tajnu koju je od nje skrivao.
“Ipak mislim da je priča loša!” zagrmio je Grimm i ljutito mahnuo rukama. Okrznuo je
pehar koji je poletio preko stola i poprskao Ronina jabukovačom. Grimm je jedan dug i napet
trenutak zurio u očevu košulju kojom se širila jarka crvena mrlja. “Ispričajte me”, promuklo je
rekao, odmaknuo stolac od stola i bez osvrtanja izišao iz prostorije.
“Ah, djevojko, bojim se da katkad zna biti težak”, rekao je Ronin kao da ga opravdava i
usput krpom čistio košulju.
Jillian se igrala svojim doručkom. “Kad bih barem znala što se događa.” S nadom u očima
pogledala je braću.
“Nisi ga još pitala?” primijetio je Balder.
“Htjela sam, ali...”
“Ali jasno ti je da ti možda neće moći odgovoriti na pitanja jer možda ni sam ne zna
odgovore?”
“Samo bih htjela da razgovara sa mnom! Ako ne sa mnom, onda barem s vama”, rekla je
Roninu. “U njemu je toliko toga skrivenog, a ja ne znam što bih učinila osim da mu dam
vremena.”
“On te voli, djevojko”, uvjeravao ju je Ronin. “Vidi mu se u očima, u načinu na koji te
dotiče i kako se kreće kad si blizu. U srcu si mu.”
“Znam”, jednostavno je rekla. “Ne sumnjam da me voli. Ali povjerenje i ljubav moraju ići
ruku pod ruku.”
Balder je prodorno pogledao brata. “Ronin će danas razgovarati s njim, je li tako, brate?”
Ustao je od stola. “Donijet ću ti čistu košulju”, dodao je i otišao iz Velike dvorane.
Ronin je skinuo košulju zamrljanu jabukovačom, prebacio je preko stolca i lanenom
krpom obrisao tijelo. Jabukovača ga je dobro natopila.
Jillian ga je znatiželjno promatrala. Torzo mu je bio kao isklesan i snažan. Prsa su mu bila
široka, potamnjela godinama provedenim na gorštačkom suncu i posuta dlakama poput
Grimmovih. I poput Grimma, uopće nije imao ožiljaka ni madeža, samo neokaljano
prostranstvo maslinaste kože. Nije si mogla pomoći i zurila je u njega začuđena činjenicom da na
njegovu torzu nema nijednog ožiljka, premda se navodno borio u desecima bitaka i to bez ikakve
zaštite osim tartana, ako se borio na uobičajen škotski način. Zbunjeno ga je gledala sve dok nije
shvatila da se Ronin ukočio i da je gleda kako ona gleda njega.
“Prošlo je više od petnaest godina otkad mi je zgodna cura gledala prsa”, zadirkivao ju je.
Jillian ga je pogledala ravno u oči. Nježno ju je promatrao. “Toliko je prošlo otkad vam je
umrla žena?”
Ronin je kimnuo. “Jolyn je bila najljepša žena koju sam ikad vidio. A nikad nisam sreo ni
iskreniju osobu od nje.”
“Kako ste je izgubili?” blago ga je upitala.
Ronin ju je gledao bez riječi.
“U bitki?” ustrajala je.
Ronin je pogledavao košulju. “Bojim se da je ova košulja upropaštena.”
Pokušala je drugim načinom za koji se nadala da će mu više odgovarati. “Sigurno ste u
ovih petnaest godina bili s drugim ženama, nije li tako?”
“Za nas postoji samo jedna, djevojko. A kad nje više nema, ne može biti druge.”
“Mislite da nikad niste bili s... u petnaest godina niste...” Ušutjela je, zbunjena smjerom u
kojem je krenuo razgovor, ali nije mogla potisnuti znatiželju. Znala je da se muškarci poslije
ženine smrti najčešće ponovno ožene. A ako se ne bi oženili, smatralo se prirodnim da
imaju ljubavnice. Je li moguće da joj je ovaj čovjek upravo rekao da je petnaest godina živio u
celibatu?
“Samo je jedna ovdje.” Ronin se šakom udario o prsa. “Mi volimo samo jednom, a ako je
ne volimo, ženi ne vrijedimo ništa”, rekao je tihom dostojanstvenošću. “I moj sin to zna.”
Jillian mu je ponovno pogledala prsa i shvatila zašto je tako zbunjena. “Grimm mi je
rekao da vam je McKane bojnom sjekirom rascijepio prsa.”
Ronin je odvratio pogled. “Dobro zacjeljujem. A i prošlo je petnaest godina, djevojko.”
Slegnuo je ramenima, kao da to sve objašnjava.
Jillian mu je prišla i znatiželjno ispružila ruku.
Ronin se odmaknuo. “Suncem potamnjela koža skriva mnogo ožiljaka. I dlake isto”, brzo
je dodao.
Prebrzo da bi uspokojio Jillian. “Ali ne vidim ni traga ožiljku”, pobunila se. Grimm joj je
rekao da se sjekira zabila u prsa do balčaka. Ne samo da većina ne bi mogla preživjeti takvu
ozljedu, ona bi ostavila debeli ožiljak bijeloga tkiva. “Grimm je rekao da ste bili u mnogo
bitaka. Svatko bi pomislio da morate imati barem jedan ili dva vidljiva ožiljka. A sad kad to već
spominjemo,” naglas je razmišljala, “ni Grimm nema nikakve ožiljke. Nigdje. Zapravo, mislim
da na njemu nikad nisam vidjela ni najmanju porezotinu. Zar se baš nikad nije ozlijedio? Nikad
se nije porezao brijući onu svoju oholu bradu? Nikad se nije udario u palac na nozi? Ni slomio
nokat?” Znala je da govori sve glasnije, ali nije se mogla zaustaviti.
“Mi smo McIlliochovi izvrsna zdravlja.” Ronin se igrao svojim tartanom, izravnao jedan
nabor i pokrio prsa.
“Očito”, odgovorila mu je Jillian, ali misli su joj bile daleko. Natjerala se da se vrati u
stvarnost. “Gospodaru...”
“Ronine.”
“Ronine, ima li nešto što biste mi htjeli reći o svojemu sinu?”
Ronin je uzdahnuo i ozbiljno je pogledao. “Ah, doista ima”, priznao je. “Ali ne mogu,
djevojko. On ti to mora sam reći.”
“Zašto mi ne vjeruje?”
“Nije stvar u tome da ne vjeruje tebi, djevojko”, javio se Balder vrativši se upravo u
Veliku dvoranu s čistom košuljom. Kretao se bešumno kao i Grimm. “On ne vjeruje samome
sebi.”
Jillian je pogledala Grimmova strica. Pogled joj je prešao s njega na Ronina. Nešto
neodredivo motalo joj se po glavi, ali jednostavno nije mogla ustanoviti što. Obojica su je pomno
promatrala, kao da se nečemu nadaju. Ali čemu? Jillian je zbunjeno ispila svoju jabukovaču i
odložila pehar na obližnji stolić. “Mislim da bih trebala potražiti Grimma.”
“Samo ga nemoj tražiti u glavnoj dvorani, Jillian”, brzo je dodao Balder gledajući je
napeto. “Rijetko odlazi tamo, ali kad ode, znači da želi biti sam.”
“Glavna dvorana?” Jillianino se čelo namrštilo. “Mislila sam da je ovo glavna dvorana.”
Rukom je pokazala na Veliku dvoranu u kojoj su blagovali.
“Ne, ovo je prednja dvorana. Mislio sam na onu koja se proteže u stražnjemu dijelu
dvorca. Zapravo se širi sve do središta planine. Tamo je često odlazio kad je bio dječak.”
“Oh.” Nagnula je glavu. “Hvala”, dodala je, ali nije znala na čemu mu zapravo zahvaljuje.
Njegov zagonetni komentar kao da ju je trebao odvratiti, ali zapravo je zvučao kao poziv na
istraživanje. Brzo je odmahnula glavom i ispričala se. Nije više mogla odoljeti znatiželji.
Kad je otišla, Ronin se nasmiješio Balderu. “Nikad nije odlazio tamo kao dječak. Nikad
nije ni vidio Dvoranu gospodara! Baš si podli spletkar”, uskliknuo je zadivljeno.
“Uvijek sam ti govorio da sam dobio lavlji dio obiteljske pameti.” Balder im je šepureći
se natočio još po čašu jabukovače. “Jesu li baklje zapaljene, Ronine? Otključao si dvoranu?”
 “Naravno! Nisi dobio baš svu pamet. Ali, Baldere, što ako ne uspije shvatiti? Ili, još gore,
ako to ne bude mogla prihvatiti?”
“Toj je ženi glava čvrsto na ramenima, brate. Ona puca po šavovima od pitanja, ali šuti.
Ne zato što je popustljiva nego zato što voli našega dečka. Doslovce umire da sazna što se
dogodilo prije više od petnaest godina i strpljivo čeka da joj Gavrael to kaže. Mi ćemo joj
odgovore ponuditi na drugi način, tako da budemo sigurni da je spremna kad on naposljetku
progovori.” Balder je zastao i ozbiljno pogledao brata. “Nekad nisi bio takva kukavica, Ronine.
Prestani čekati da on dođe k tebi. Pođi k njemu kao što želiš već godinama. Učini to,
Ronine.”
***
Jillian je najkraćim putem otišla prema glavnoj dvorani, odnosno barem otprilike
najkraćim putem jer je lutanje Maldebannom bilo poput šetnje po nepoznatu gradu. Prolazila je
kroz zbunjujuće hodnike, nastavljajući u smjeru za koji se nadala da vodi prema planini,
odlučna da pronađe glavnu dvoranu. Bilo je očito da su Balder i Ronin htjeli da je vidi. Hoće li u
njoj pronaći odgovore o Grimmu?
Poslije pola sata frustrirajućeg traženja prošla je nizom vijugavih hodnika i iza ugla
ugledala drugu Veliku dvoranu, čak i veću od one u kojoj je doručkovala. Neodlučno je stupila u
nju; dvorana je očito bila vrlo stara - možda drevna poput uspravnog kamenja koje su
podignuli zagonetni druidi.
Netko je vrlo prikladno zapalio baklje - sa zahvalnošću je zaključila da su to učinila braća
spletkaroši - jer u ovome dijelu dvorca nije bilo prozora, a kako bi ih i moglo biti? Velika
dvorana zapravo se nalazila u utrobi planine. Kad je na to pomislila, streslo joj se cijelo tijelo.
Polako je prešla preko goleme prostorije privučena zagonetnim dvostrukim vratima na
suprotnome zidu. Uzvisivala su se nad njom, okovana čeličnim vrpcama, a iznad lučnog otvora
bio je uklesan velik natpis.
“Deo non fortuna”, prošaptala je, potaknuta da govori ispod glasa kao kad bi ušla u kapelu
Caithnessa.
Gurnula je masivna vrata i zadržala dah dok su se otvarala prema unutra otkrivajući
glavnu dvoranu o kojoj je govorio Balder. Razrogačenih očiju krenula je koracima mjesečara,
prikovana prizorom pred sobom. Zaobljene linije dvorane vodile su pogled prema gore i ona se
polako nagnula i uspravila glavu prema stropu. Golemu su površinu ukrašavale slike i freske,
neke od njih tako realistične da je poželjela ispružiti ruku i dotaknuti ih. Pokušavajući shvatiti u
što gleda, tijelom su joj prošli trnci. Je li to bila stoljetna povijest McIlliochovih? Prisilila se
da pogleda niže gdje je otkrila nova čuda. Na zidovima dvorane visjeli su portreti. Stotine
portreta!
Jillian je krenula duž zida. Za samo nekoliko trenutaka shvatila je da hoda uz povijesnu
genealogiju, tok vremena prikazan portretima. Prve su slike bile uklesane u stijenu, neke izravno
u zid, s imenima uklesanim ispod njih - neobičnim imenima koja nije mogla izgovoriti. Protežući
se duž zida prikazi su postajali sve moderniji, kao i odjeća na njima. Bilo je očito da se u
ponovno oslikavanje i obnovu portreta ulagalo mnogo truda kako bi iz stoljeća u stoljeće ostali
vjerni.
Nižući se od prošlosti prema sadašnjosti, portreti su slikovno bili sve detaljniji, što ju je
još više zbunilo. Boje su bile izražajnije i mnogo pomnije nanesene. Pogled joj je skakao s
jednoga portreta na drugi, uspoređujući portrete djece s njihovim portretima u odrasloj dobi.
Sigurno se vara.
Ne vjerujući vlastitim očima, Jillian ih je zakratko zatvorila i zatim ih polako otvorila pa
otišla nekoliko koraka unatrag kako bi bolje vidjela cijeli taj dio zida. Nemoguće. Uhvatila je
baklju, približila se zidu i zagledala se u skupinu dječaka okupljenih oko majčinih skuta. Bili su
to prekrasni tamnokosi dječaci smeđih očiju koji će sigurno odrasti u opasno privlačne muškarce.
Produžila je na sljedeće portrete i tu ih ponovno našla: tamne kose i modrih očiju, opasno
privlačni muškarci.
Oči nikad nisu mijenjale boju.
Jillian se vratila nekoliko koraka i proučila ženu na posljednjemu portretu. Bila je to
prelijepa žena riđe kose s pet smeđookih dječaka uz njezine skute. Jillian je krenula udesno; na
portretu je bila ista žena ili njezina blizanka. Oko nje je u različitim pozama stajalo pet
muškaraca, a svi su gledali ravno u umjetnika, ne ostavljajući nikakve sumnje u boju svojih očiju.
Bile su ledenomodre. Imena ispod portreta bila su ista. Posve zbunjena krenula je dalje niz
dvoranu.
Dok nije pronašla šesnaesto stoljeće.
Nažalost, portreti su postavljali više pitanja nego što su joj dali odgovora, pa se spustila na
koljena i ostala tako dugo razmišljajući.
Prošli su sati prije nego što je sve uspjela shvatiti na zadovoljavajući način. Kad joj je to
uspjelo, više nije imala pitanja - bila je inteligentna žena koja se po deduktivnom razmišljanju
mogla usporediti s najvećim umovima. A premda se to protivilo zdravome razumu, ta joj je
moć govorila da nema drugog objašnjenja. Klečala je odjevena u neuredni tartan, s gotovo
izgorjelom bakljom u ruci i gledala dvoranu ispunjenu berserkerima.
 TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

GRIMM JE KORAČAO TERASOM I OSJEĆAO SE POPUT NAJVEĆE BUDALE.

Sjedio je za stolom s ocem i uspijevao s njime uljuđeno razgovarati, ali to se promijenilo čim se
pojavila Jillian. Ronin je ubrzo spomenuo Jolyn, a u njemu se bijes probudio tako brzo da samo
što nije skočio preko stola i uhvatio starca za grlo.
No Grimm je bio dovoljno pametan da shvati kako se dobar dio bijesa koji je osjećao
odnosio na njega samoga. Trebale su mu informacije koje se bojao zatražiti. Morao je razgovarati
s Jillian, ali što da joj uopće kaže? Ni sam nije znao odgovore. Suoči se s ocem, zahtijevala je
njegova savjest. Saznaj što se stvarno dogodilo.
Ta ga je misao užasavala. Otkrije li da nije imao pravo, cijeli će mu se svijet okrenuti
naglavačke.
Usto, morile su ga i druge brige. Morao je zajamčiti da Jillian ne otkrije tko je i morao je
upozoriti Baldera da su mu McKaneovi za petama. Morao je odvesti Jillian na sigurno prije nego
što napadnu i morao je shvatiti zašto su i on i njegov stric i njegov otac berserkeri. Bila bi to
prevelika slučajnost, a Balder je uporno aludirao na informaciju koju nije znao. Informaciju koju
nije mogao zatražiti.
“Sine.”
Grimm se okrenuo na petama. “Ne zovi me tako”, odbrusio mu je, ali u njegovu
prosvjedu nije bilo uobičajena otrova. Ronin je glasno uzdahnuo. “Moramo razgovarati.”
“Prekasno je. Sve što si mi imao za reći rekao si prije mnogo godina.”
Ronin je prešao terasu i pridružio se Grimmu na zidu. “Tuluth je prekrasan, nije li tako?”
tiho je pitao.
Grimm nije odgovorio.
“Momče, ja...”
“Ronine, jesi li...”
Dva su se muškarca istraživački promatrala. Nijedan nije zamijetio kad je Balder
iskoračio na terasu.
“Zašto si otišao i nikad se nisi vratio?” Roninu su te riječi izletjele iz grla snagom petnaest
godina potiskivane boli uzrokovane čekanjem da ih izgovori.
“Zašto sam otišao?” s nevjericom je ponovio Grimm.
“Zato što si se bojao onoga što si postao?”
“Što sam ja postao? Ja nikad nisam postao ono što si ti postao!”
Ronin ga je blijedo gledao. “Kako to možeš reći kad imaš modre oči? U tebi je žudnja za
krvlju.”
“Znam da sam berserker”, jednoličnim je glasom odgovorio Grimm. “Ali ja nisam lud.”
Ronin je trepnuo. “Nikad nisam rekao da si lud.”
“Jesi. Te noći u bitki rekao si mi da sam poput tebe”, gorko ga je podsjetio.
“I jesi.”
“Nisam!”
“Da, jesi...”
“Ubio si mi majku!” zagrmio je Grimm svom žestinom koja se u njemu nakupljala
petnaest godina.
Balder im je istoga trenutka prišao i Grimm se našao u fokusu dvaju parova modrih očiju
koje su ga oštro promatrale.
 Ronin i Balder razmijenili su iznenađene poglede. “Zato se nisi nikad vratio kući?”
oprezno je rekao Ronin.
Grimm je duboko disao. Iz njega su frcala pitanja, a sad kad ih je počeo postavljati,
pomislio je da nikad neće prestati.
“Kako to da sam najprije imao smeđe oči? Kako to da ste i vas dvojica berserkeri?”
“Ah, stvarno si tupav”, frknuo je Balder. “Hajde, zar još ne znaš zbrojiti dva i dva,
momče?”
Svaki se mišić u Grimmovu tijelu zgrčio. Tisuće pitanje sukobljavalo se sa stotinama
sumnji i desecima potisnutih sjećanja, a sve se svodilo na nezamislivo. “Je li netko drugi moj
otac?” zanimalo ga je.
Ronin i Balder obojica su zatresli glavama.
“Pa zašto si mi onda ubio majku?” zagrmio je. “I nemoj mi reći da sam takav rođen. Ti si
možda rođen dovoljno lud da ubiješ svoju ženu, ali ja nisam.”
Roninovo se lice ukočilo od bijesa. “Ne mogu vjerovati da misliš da sam ubio Jolyn.”
“Pronašao sam te iznad njezina tijela”, nije se dao smesti Grimm. “S nožem u ruci.”
“Izvukao sam ga iz njezina srca”, proškrgutao je Ronin. “Zašto bih ubio jedinu ženu koju
sam ikad volio? Kako baš ti od svih ljudi možeš pomisliti da bih mogao ubiti svoju pravu
družicu? Bi li ti mogao ubiti Jillian? Čak i zahvaćen berserkerškim gnjevom, bi li je mogao
ubiti?”
“Nikad!” poput grmljavine odvratio je Grimm.
“Onda ti je jasno da si to krivo protumačio.”
“Skočio si prema meni. Ja sam trebao biti sljedeći!”
“Ti si mi sin”, dahnuo je Ronin. “Trebao sam te. Trebao si mi da te dodirnem, da znam da
si živ, da sebi potvrdim da McKaneovi nisu i tebe ubili.”
Grimm je blijedo gledao u njega. “McKaneovi? Govoriš li mi da su McKaneovi ubili
moju majku? McKaneovi su napali tek navečer. Majka je umrla ujutro.”
Ronin ga je promatrao mješavinom čuđenja i ljutnje. “McKaneovi su čekali cijeli dan u
brdima. Imali su špijuna među nam i otkrili su da je Jolyn ponovno trudna.”
Grimm se užasnuo. “Majka je bila trudna?”
Ronin je protrljao oči. “Da. Mislili smo da više ne može imati djece -bilo je to posve
neočekivano. Nije zatrudnjela otkad te rodila, a otada je prošlo gotovo petnaest godina. Bili smo
već u godinama, ali zbilja smo se radovali što ćemo imati još jedno...” Ronin je naglo ušutio. “U
jednome sam danu izgubio sve”, rekao je, a oči su mu zasvjetlucale. “A sve sam te godine mislio
da ne dolaziš kući jer ne razumiješ što si. Prezirao sam se jer sam te iznevjerio. Mislio sam da me
mrziš zato što sam te učinio takvime kakav si i zato što me nije bilo uz tebe da te podučim kako
se nositi s time. Godinama sam se borio s porivom da te potražim i ponovno ti postanem otac. I
da spriječim McKaneove da te pronađu. Uspio si vrlo uspješno nestati. A sada... sada vidim da si
me sve godine dok sam te promatrao i čekao da dođeš kući zapravo mrzio. Otišao si jer si mislio
da sam ubio Jolyn!” Ronin se ogorčeno okrenuo.
“McKaneovi su mi ubili majku?” prošaptao je Grimm. “Zašto ih je bilo briga što je
trudna?”
Ronin je zatresao glavom i pogledao Baldera. “Kako sam odgojio sina da bude tako
tupav?”
Balder je slegnuo ramenima i zakolutao očima.
“Još uvijek ne shvaćaš, Gavraele? Ono što sam ti prije toliko godina pokušavao mnogo
puta reći je da se mi - McIlliochovi muškarci - rađamo kao berserkeri. McKaneovi nas love već
tisuću godina. Naše legende znaju gotovo jednako dobro kao i mi. Proročanstvo je reklo da ćemo
biti gotovo pa istrijebljeni i ostat će nas samo trojica.” Mahnuo je rukom u gesti koja ih je
obuhvatila svu trojicu. “Ali jedan će se momak vratiti kući kamo će ga dovesti njegova prava
družica i uništit će McKaneove. McIlliochovi će postati moćniji nego ikad. Ti si taj momak.”
“R-r-rođen sam kao berserker?” zamucao je Grimm.
“Da”, jednoglasno su mu odgovorila braća.
“Ali ja sam se pretvorio u berserkera”, nije se dao Grimm. “Na Wotanovoj hridi. Zazvao
sam Odina.”
Ronin je odmahnuo glavom. “Samo ti se činilo da je bilo tako. Berserkera je na površinu
izvukla prva krv u bitki. Naši se sinovi obično ne pretvaraju u berserkere prije šesnaeste godine.
Prva je bitka ubrzala tvoju promjenu.”
Grimm se spustio na klupu na zidu i zario lice u ruke. “Zašto mi to nisi rekao prije nego
što sam se promijenio?”
“Sine, nismo to nikad skrivali od tebe. Legende smo ti počeli pričati još dok si bio malen.
Bio si oduševljen, sjećaš li se toga?” Ronin je ušutio i nasmijao se. “Sjećam se kako si godinama
trčao naokolo i pokušavao ‘postati berserker'. Bili smo sretni da svoje nasljeđe prihvaćaš
otvorena srca. Pođi i pogledaj u prokletoj Dvorani gospodara, Gavraele...”
“Grimme”, tvrdoglavo ga je ispravio Grimm, nastojeći zadržati barem nešto od svojeg
identiteta - bilo što.
Ronin je nastavio kao da ga nije prekinuo. “Kad prenosimo tajne i učimo naše sinove da
se nose s berserkerškim gnjevom, održavamo i obrede. Tvoje se vrijeme približavalo, ali
iznenada su nas napali McKaneovi. Izgubio sam Jolyn, a ti si otišao i nikad više nisi
pogledao prema zapadu, prema Maldebannu ni prema meni. A sad čujem da si me mrzio i da si
me optužio za najogavniju stvar koju čovjek može učiniti.”
“Mi podučavamo naše sinove, Gavraele”, rekao je Balder. “Stroga stega: duševna,
emocionalna i tjelesna. Učimo ih kako da nadziru berserkera, a ne da berserker upravlja njima. Ti
nisi prošao tu poduku, ali moram reći da si i sam obavio dobar posao. Bez ikakve poduke,
bez pravoga razumijevanja svoje naravi, ostao si častan i izrastao si u odličnoga berserkera.
Nemoj se koriti zbog toga što si s četrnaest godina gledao na stvari poluzatvorenim dječačkim
očima.”
“Znači da se od mene očekuje da Maldebann ponovno nastanim berserkerima?” Grimm se
iznenada prisjetio Roninovih riječi o proročanstvu.
“Tako je pretkazano u Dvorani gospodara.”
“Ali Jillian ne zna što sam”, očajno je rekao Grimm. “A svaki sin kojega će imati bit će
poput mene. Mi nikad ne možemo. ..” Nije mogao naglas završiti misao.
“Ona je jača nego što misliš, momče”, odgovorio je Ronin. “Vjeruj joj. Zajedno možete
naučiti sve o našemu nasljeđu. Biti berserker je čast, a ne kletva. Većina najvećih junaka Albe bili
su naše vrste.”
Grimm je dugo šutio pokušavajući promijeniti petnaest godina razmišljanja. “McKaneovi
dolaze”, naposljetku je rekao, hvatajući se za jedinu činjenicu u koju je bio siguran.
Pogledi druge dvojice muškaraca poletjeli su prema okolnim planinama. “Vidio si
kretanje u planinama?”
“Nisam. Slijede me. Već su me triput pokušali ubiti. Za petama su nam otkad smo otišli iz
Caithnessa.”
“Savršeno!” Balder je protrljao ruke u radosnom očekivanju.
Ronin je također djelovao oduševljeno. “Koliko su bili iza tebe?”
“Rekao bih manje od dana.”
“Znači da mogu stići svakoga trenutka. Momče, moraš potražiti Jillian. Odvedi je u
dubinu dvorca i sve joj objasni. Vjeruj joj. Daj joj priliku da shvati što se zbiva. Da si na vrijeme
saznao istinu, bi li petnaest godina bilo protraćeno?”
“Mrzit će me kad otkrije tko sam”, ogorčeno je rekao Grimm.
“Jesi li u to siguran kao što si bio siguran da sam ja ubio Jolyn”, znakovito mu je rekao
Ronin.
Grimmove su oči poletjele prema njegovima. “Nisam više siguran ni u što”, turobno je
rekao.
“Ali siguran si da je voliš, momče”, rekao je Ronin. “A ja sam siguran da je ona tvoja
prava družica. Nijedna prava družica nikad nije odbila naše nasljeđe. Nikada.”
Grimm je kimnuo i okrenuo se krenuvši prema dvorcu.
“Ona svakako mora ostati u dvorcu, Gavraele”, povikao je Ronin za njim. “Ne smijemo
riskirati da se nađe usred bitke.”
Kad je Grimm otišao u dvorac, Balder se nasmiješio. “Nije te više pokušao ispraviti kad si
ga nazvao Gavrael.”
Ronin se veselo nasmiješio. “Zamijetio sam”, rekao je. “Pripremi seljane, Baldere, i
podigni stražu. Toj će zavadi danas zauvijek doći kraj.”
 TRIDESET TREĆE POGLAVLJE

BILO JE RANO POSLIJEPODNE KAD JE JILLIAN U DVORANI GOSPODARA

naposljetku ustala na noge. Kad si je odgovorila i na posljednje pitanje, kao da ju je obuzeo
osjećaj spokoja. Iznenada je toliko toga što je načula od svoje braće i Grimma kad je živio s
njima počelo imati smisla, a sad kad je razmišljala o tome, činilo joj se da je na neki način
oduvijek znala.
Njezina je ljubav bio legendarni ratnik koji je, odsječen od svojih korijena, s vremenom
zamrzio samoga sebe. Ali sad kad je bio kod kuće i bude li imao vremena istražiti svoje
podrijetlo, možda će se naposljetku pomiriti sam sa sobom.
Posljednji je put prošla kroz dvoranu i još jednom pogledala vedre izraze McIlliochovih
nevjesta. Zastala je pred portretom Grimma i njegovih roditelja. Jolyn je bila ljepotica kestenjaste
kose, a iz spokojna joj je osmijeha zračila ljubav. Ronin je na portretu s obožavanjem gledao u
nju. Oboje su sjedili, a Grimm je klečao pred njima i izgledao je kao najsretniji smeđooki dječak
na svijetu.
Kad se zapitala kako će biti na svijet donijeti još jednoga dječaka poput Grimma, ruke su
joj nesvjesno prešle na trbuh u gesti koju žene čine od pamtivijeka. Bit će ponosna i zajedno s
Grimmom, Balderom i Roninom podučit će ga što može biti i koliko je poseban - jedan
od Albinih privatnih ratnika.
“Ah, djevojko, reci mi da nisi noseća!” začuo se prijeteći glas pun mržnje.
Kad ju je ruka Ramsayja Logana bolno stisnula za rame, Jillianin je krik odjeknuo od
hladnih kamenih zidova.
***
“Ne mogu je pronaći”, zabrinuto je rekao Grimm.
Ronin i Balder okrenuli su se kao jedan i pojurili u Veliku dvoranu. Stražari su bili
spremni, seljani su bili na nogama i Tuluth je do posljednjega čovjeka bio pripreman na borbu s
McKaneovima.
“Jesi li provjerio u Dvorani gospodara?”
“Da, kratko sam povirio unutra, dovoljno da vidim da nije tamo.” Da se zadržao dulje,
možda više ne bi mogao izići, toliko je bio opčinjen svojim podrijetlom o kojemu do maloprije
nije ništa znao.
“Pretražio si cijeli dvorac?”
“Da.” Prošao je prstima kroz kosu i izrekao svoj najveći strah. “Je li moguće da su se
McKaneovi uvukli u dvorac i uspjeli je oteti?”
Ronin je glasno izdahnuo. “Sve je moguće, momče. Popodne su nam iz sela dovozili
potrepštine. Dovraga, s njima se mogao ušuljati bilo tko. Malo smo se opustili u petnaest godina
mira.”
Iz stražarske se kućice začuo povik koji im je odmah privukao pozornost.
“Dolaze McKaneovi!”
***
Connor McKane u dolinu je ujahao mašući zastavom s uzorkom Douglasova tartana što je
zbunilo većinu McIlliochovih, ali Grimma je ispunilo gnjevom i strahom. Jedini komad
Douglasova tartana do kojega je McKane mogao doći bio je onaj s Jillianina tijela. Plavu i sivu
tkaninu nosila je jutros za doručkom.
Seljani su bili spremni za bitku, željno tražeći zadovoljštinu za gubitke voljenih prije
petnaest godina. Ronin se upravo pripremao da im naredi juriš kad ga je Grimm zaustavio
stavivši mu ruku na rame.
“Oteli su Jillian”, rekao je kao na umoru.
“Kako možeš biti siguran?” Ronin ga je pogledao u oči. “Mašu mojim tartanom. Jillian ga
je nosila za doručkom.” Ronin je zatvorio oči. “Ne opet”, prošaptao je. “Ne opet.” Kad ih je
ponovno otvorio, bile su ispunjene odlučnošću. “Nećemo je izgubiti, momče. Pustite
McKaneova gospodara naprijed”, zapovjedio je straži.
McIlliochove postrojbe neprijateljski su ga promatrale, ali su se povukle da mu dopuste
pristup. Connor McKane dojahao je do Ronina i namrštio se. “Znao sam da ćeš iscijeliti od bojne
sjekire, vraže, ali nisam mislio da ćeš se tako dobro oporaviti od činjenice da sam ti ubio
onu tvoju zgodnu kurvu od žene.” Connor se nacerio i pokazao zube. “I tvoje nerođeno dijete.”
Premda je Roninova ruka obuhvatila balčak mača, nije ga izvukao. “Pusti djevojku, McKane.
Ona nema ništa s nama.”
“Djevojka je možda noseća.”
Grimm se ukočio na Occamovim leđima. “Nije”, hladno mu je odgovorio. Sigurno bi mu
rekla!
Connor McKane pomno mu je proučavao lice. “I ona je to rekla. Ali ne vjerujem ni tebi ni
njoj.”
“Gdje je ona?” pitao je Grimm.
“Na sigurnome.”
“Connore, uzmi mene, uzmi mene umjesto nje”, ponudio se Ronin i posve iznenadio
Grimma.
“Tebe, starče?” ispljunuo je Connor. “Ti više nisi nikakva prijetnja -to znamo već
godinama. Više nećeš imati sinova. Ali on” - pokazao je na Grimma - “on je problem. Naši su
nam špijuni rekli da je posljednji živući berserker, a žena koja je možda trudna njegova je
družica.”
“Što želite od mene?” tiho je rekao Grimm.
“Tvoj život”, jednostavno je rekao McKane. “Sve što sam ikad želio bilo je vidjeti smrt
posljednjega McIlliocha.”
“Mi nismo čudovišta kakvima nas smatraš.” Ronin se obrušio na poglavara McKaneova
klana.
“Vi ste pogani. Neznabošci, bogohulnici, otpadnici od jedine prave vjere...”
“Teško da ti možeš o tome suditi!” uskliknuo je Ronin.
“Da nisi ni pomislio da sa mnom možeš raspravljati o našemu Gospodinu, McIllioše.
Vražji glas neće me skrenuti s Božjega puta.”
Roninova su se usta stegnula kao da će zarežati. “Kad čovjek misli da Božje putove pozna
bolje od samoga Boga, stotine će umrijeti...”
“Oslobodi Jillian i dat ću ti svoj život”, prekinuo ga je Grimm. “Ali moraš je pustiti na
slobodu. Povjerit ćeš je” - Grimm je pogledao Ronina - “mome ocu.” Kad ga je nazvao ocem,
pokušao ga je pogledati u oči, ali nije mogao.
“Nisam te dobio da bih te ponovno izgubio, momče”, oštro je promrmljao Ronin.
“Kako dirljivo”, sarkastično je komentirao Connor. “Ali izgubit ćeš ga. A ako je želiš,
Gavraele McIllioše - posljednji berserkeru - oslobodi je sam. Tamo je gore.” Rukom je pokazao
prema Wotanovoj hridi. “U špiljama.”
Grimm je užasnutim pogledom prešao po oštrim stijenama litice. “Gdje u špiljama?” Jeza
ga je obuzela od pomisli da Jillian luta mračnim prolazima, izbjegavajući opasnosti za koje nije
ni znala da postoje: urušene tunele, odrone, opasne jame.
 “Pronađi je sam.”
“Kako ću znati da me ne tjeraš u stupicu?” Grimmove su oči opasno svjetlucale.
“Ne možeš znati”, ravnodušno je rekao McKane. “Ali ako je tamo, mračno je i s mnogo
opasnih ponora. Usto, kako bih se ja mogao okoristiti time što te šaljem u špilje?”
“Možda si postavio eksploziv”, rekao je Grimm.
“U tom slučaju je bolje da pođeš čim prije, McIllioše”, izazivao ga je McKane.
Ronin je odmahnuo glavom. “Želimo dokaz da je tamo. I da je živa.”
Connor je nešto tiho rekao stražaru i poslao ga nekamo.
Nedugo poslije toga dobili su dokaz koji su tražili. Napetim zrakom doline iznenada se
prolomio Jillianin prodoran krik.
***
Ronin je šutke promatrao kako se Grimm po kamenitu puteljku penje prema Wotanovoj
hridi.
Balder je bio daleko natrag među ljudima, skriven pod velikom kapuljačom kako
McKaneovi ne bi shvatili da postoji još jedan živ, nespareni berserker. Ronin je odlučio da
njegovo postojanje ostane tajna, osim ako ne bude nužno da se spase životi.
Braća su se s različitih položaja divila mladome muškarcu koji se penjao na hrid. Za
sobom je ostavio Occama i po čelu stijene penjao se vještinom i lakoćom koje su otkrivale
nadnaravne berserkerške moći. Godinama je skrivao svoje sposobnosti, no sad se doslovce
šepurio njima pred neprijateljem. Bio je ratnik združen sa zvijeri, rođen da preživi i ustraje. Kad
se popeo na vrh hridi i nestao preko ruba, dva su klana svoje konje postavila u bojni poredak,
gledajući se preko prostora koji ih je razdvajao mržnjom koja se doslovce osjećala u zraku, gusta
poput dima koji je prije petnaest godina ispunjavao dolinu.
Dok se Jillian i Grimm - ili, ne daj Bože - McKane ne pojave na rubu hridi, nijedna se
strana neće ni pomaknuti. McKaneovi nisu u Tuluth došli da izgube ijednoga od svojih ljudi;
došli su po Gavraela kako bi ubili posljednjega berserkera.
McIlliochovi se nisu micali iz straha za Jillian.
Svaka je sekunda bila kao vječnost.
***
Grimm je tiho ušao u prolaz. Instinkt je vikao na njega da zazove Jillian, ali to bi onoga
tko je drži zarobljenom upozorilo na njegovu prisutnost. Sjećanje na njezin krik istodobno mu je
ledilo krv u žilama i tjeralo je da proključa od želje za osvetom.
Uvukao se u prolaz, šuljajući se kroz njega tiho poput divlje mačke, njušeći zrak poput
vuka. Sva su mu osjetila bila pobuđena do grabežljivačkoga savršenstva. Negdje su gorjele baklje
i odmah im je prepoznao miris. Slijedio ga je krivudavim prolazima ispruživši ruke u tami.
Premda je unutrašnjost špilje bila posve mračna, vid mu je bio tako izoštren da je razabirao tlo
pod nogama. Izbjegavajući duboke jame i spuštajući glavu ispod niskih dijelova prolaza, prolazio
je vlažnim hodnicima prateći miris baklji.
Prošao je krivinu kojom se prolaz otvarao u dug, ravan hodnik i ugledao Jillian. Zlatna joj
je kosa svjetlucala pod svjetlošću baklje.
“Stani”, upozorio ga je Ramsay Logan. “Ili će ona umrijeti.”
Bio je to prizor iz jedne od njegovih najgorih noćnih mora. Ramsay je držao Jillian na
kraju prolaza. Svezao ju je i začepio joj usta. Bila je odjevena u McKaneov tartan, a pogled na
njega na njezinu tijelu odmah ga je ispunio gnjevom. Mučilo ga je pitanje tko ju je skinuo i
ponovno odjenuo. Brzo je preletio pogledom po njoj provjeravajući ima li kakve ozljede i jesu li
joj naudili kad je onako strašno kriknula. Oštrica koju je Logan držao uz njezino grlo nije joj
zarezala nježnu kožu. Još.
 “Ramsay Logan.” Grimm mu se ledeno nasmiješio.
“Nisi iznenađen što me vidiš, je li, Roderiče? Ili bih trebao reći McIllioše?” Ispljunuo je
ime kao da mu je na jeziku nešto pokvareno.
“Ne, ne mogu reći da sam iznenađen.” Grimm mu se polako približavao. “Oduvijek sam
znao kakav si čovjek.”
“Rekao sam da staneš, kopile. Neću oklijevati da je ubijem.”
“I što ćeš onda učiniti?” odvratio mu je Grimm, ali se ipak zaustavio. “Nikad nećeš uspjeti
proći kraj mene i što bi onda postigao Jillianinim ubojstvom?”
“Imao bih zadovoljstvo riješiti se budućega McIlliochova čudovišta. A ako ja ne iziđem,
McKane će te ubiti kad se pojaviš iz špilje.”
“Pusti je. Oslobodi je i možeš me imati”, ponudio je Grimm. Jillian se otimala u
Ramsayevu čvrstom stisku, jasno pokazujući da ne odobrava takav scenarij.
“Bojim se da to ne mogu učiniti, McIllioše.”
Grimm nije rekao ništa, ali oči su mu sijevale. Razdvajalo ih je dvadesetak metara i
Grimm se pitao bi li ga berserkerški gnjev mogao prebaciti do njih i osloboditi Jillian prije nego
što bi joj Ramsay nožem razrezao grlo.
Rizik je bio prevelik i Ramsay je računao upravo na to. Ali nešto nije imalo smisla. Što je
Logan mogao dobiti od svega?
Kad bi ubio Jillian, znao je da bi Grimma zahvatio berserkerški gnjev i da bi ga rastrgao
na komade. Kakav je to plan Logan smislio? Počeo je postavljati pitanja kako bi dobio na
vremenu. “Zašto to činiš, Logane? Znam da se u prošlosti nismo uvijek slagali, ali nije to bilo
ništa strašno.”
“Nema to ništa s našim neslaganjem nego s činjenicom što si ti.” Ramsay se nacerio. “Ti
nisi čovjek, McIllioše.”
Grimm je zatvorio oči kako ne bi vidio užas koji će se sigurno pojaviti na Jillianinu licu.
“Kad si to shvatio?” Potičući ga da govori možda će saznati što to kopile želi. Ako želi samo
njegov život i ako mu obeća Jillianinu sigurnost kad mu se preda, rado će umrijeti. Ali ako ih
je Ramsay planirao ubiti oboje, Grimm će umrijeti boreći se za nju.
“Shvatio sam onoga dana kad si ubio divlju mačku. Gledao sam te iz drveća i vidio sam
što se dogodilo s tobom kad si je raskomadao. Hatchard te nazvao pravim imenom.” Ramsay je s
gađenjem odmahnuo glavom. “Sve one godine na dvoru nisam znao. Ah, naravno da sam
znao tko je Gavrael McIllioch - dovraga, mislim da to svatko zna osim ove tvoje lijepe kučke.”
Nasmijao se kad se Grimm ukočio. “Pazi što radiš ili ću je porezati.”
“Dakle nisi me ti pokušao otrovati?” Grimm se pomaknuo naprijed tako elegantno da je
izgledalo kao da i dalje stoji na mjestu.
Ramsay se glasno nasmijao. “Bila je to dobra namještaljka. Kvragu, naravno da sam te
pokušao otrovati. Ali i to mi se na neki način obilo o glavu; ne znam kako, ali zamijenio si otrov.
Ali tada još nisam znao da si berserker jer inače ne bih uludo trošio vrijeme.”
Grimm se trgnuo. Ramsay je upravo otkrio njegovu tajnu ispred Jillian. Ali lice joj je bilo
okrenuto ustranu, pa nije mogao vidjeti izraz na njemu.
“Ne”, nastavio je Ramsay. “Nisam imao pojma. Htio sam samo da prestaneš trčati za
Jillian. Znaš, treba mi ta djevojka.”
“Imao sam pravo. Treba ti njezin miraz.”
“Ali ti ne znaš ni pola priče. Toliko dugujem Campbellovima da polažu pravo na moju
zemlju. Prošlih su godina Loganovi bili plaćenici, ali u posljednje vrijeme i nije bilo nekih ratova.
Znaš li kad su nas posljednji puta unajmili za posao? Prestani se micati!” zagrmio je.
Grimm se nije pomaknuo. “Kada?”
 “Prije petnaest godina. Unajmili su nas McKaneovi, kurvin sine. I prije petnaest godina
Gavrael McIllioch ubio mi je oca i trojicu braće.”
Grimm to nije znao. Bitke se sjećao kao kroz maglu, bio je to prvi put da ga je zahvatio
berserkerški gnjev. “U poštenoj borbi. A ako je tvoj klan bio unajmljen, nije se ni borio za sebe,
nego za novac. Ako su bili u Tuluthu, napali su moj dom i ubijali moj narod...”
“Vi niste narod. Vi uopće niste ljudi.”
“Jillian nema veze s tim. Pusti je. Mene želiš, a ne nju.”
“Ona ima veze s tim ako je noseća, McIllioch. Kune se da nije, ali mislim da ću je
zadržati kako bih bio posve siguran. McKane mi je mnogo pričao o vama čudovištima. Znam da
se dječaci rađaju kao berserkeri, ali se promijene tek kad odrastu. Ako iz njezina trbuha iziđe
dječak, mrtav je. Ako je djevojčica, tko zna. Možda joj i dopustim da živi. Mogla bi biti zgodna
igračka.”
Grimm je naposljetku uspio nazrijeti Jillianino lice. Očitavalo je samo strah i užas.
Konačno je saznala njegovu tajnu. Sad ju je znala i sve je bilo gotovo. Strah i odbojnost koje je
vidio u noćnim morama doista su bili pretkazanje. Kad ju je vidio, gotovo je izgubio volju za
borbom, a i ne bi se borio da nije bila u opasnosti. Sad bi mogao umrijeti. Možda bi tako i bilo
najbolje jer u sebi je ionako već bio mrtav. Ali ne i Jillian. Ona je morala živjeti.
“Ona nije trudna, Ramsaye.”
A što ako jest? Iznenada se sjetio one mučnine koja ju je uhvatila u kolibi. Naravno da
Ramsay nije mogao znati, ali sama mogućnost da Jillian nosi njegovo dijete Grimmovim je
tijelom poslala poplavu primitivnog ushićenja. Njegova potreba da je zaštiti, koja ga je i
tako posve obuzela, sad mu je postala jedina svrha postojanja. Ramsay je možda bio u boljemu
položaju, ali Grimm mu nije mogao dopustiti da pobijedi.
“Kao da bi mi rekao istinu”, podrugljivo mu je uzvratio Logan. “Samo je jedan način da
se to ustanovi. Usto, bez obzira na to je li trudna ili nije, udat će se za mene. Treba mi zlato koje
će mi donijeti u miraz. Uz njezino blago i ono što će mi platiti McKaneovi, nikad se više neću
morati brinuti za novac. Ne brini, neću je ubiti. Sve dok bude disala, Gibraltar će učiniti sve da je
zadrži sretnom, što znači neograničeni dotok novca.”
“Prokleti kurvin sine. Pusti je!”
“Želiš je? Dođi i uzmi je”, mamio ga je Ramsay.
Grimm je zakoračio i procijenio udaljenost među njima. U trenutku u kojem je oklijevao,
Ramsay je pomaknuo oštricu i probio Jillianinu kožu iz koje je poteklo nekoliko kapi grimizne
krvi.
Berserker se odmah probudio, sav uzavreo od bijesa.
Još dok se čudio zašto bi Ramsay potaknuo pojavu berserkera, nagon ga je bacio naprijed.
Razmišljao je o tome da se poreže i tako izazove bijes, a onda je Ramsay to učinio umjesto njega.
Jednim je skokom prevalio deset koraka. Pokušao se zaustaviti osjetivši nepoznatu klopku, ali mu
se tlo pod nogama urušilo i pao je u ponor koji tu nije postojao kad se u ovim prolazima igrao kao
dječak. Ponor dovoljno dubok da ubije i berserkera.
“Zbogom zauvijek, kopile”, rekao je Ramsay kroz smijeh. Podignuo je baklju iznad
zamaskirane jame i pogledao u dubinu koliko mu je dopuštala svjetlost. Pričekao je punih pet
minuta, ali nije čuo nikakav zvuk. Kad je odabrao ovu zamku, u ponor je bacio nekoliko
kamenčića kako bi mu procijenio dubinu. Nije se čuo udarac nijednoga od njih, toliko je bio
dubok otvor koji se otvarao u dubinu Zemlje. Ako Grimma nije rastrgalo oštro stijenje po
rubovima, pad mu je sigurno polomio sve kosti u tijelu. Ramsay je obišao jamu i odvukao Jillian
iz špilje.
***
 “Gotovo je!” viknuo je Ramsay Logan. “McKane!” zagrmio je. Stajao je na rubu
Wotanove hridi i ispustio poklik pobjede na koji su istoga trenutka odgovorili svi McKaneovi.
Dolina se zatresla od pobjedonosne grmljavine. Sav ushićen, Ramsay je oslobodio Jillianine ruke
i skinuo joj povez s usta, a onda joj utisnuo pobjednički, brutalni poljubac. Jillian se s gnušanjem
ukočila i počela se trzati da mu se istrgne iz stiska. Razljućen njezinim odbijanjem, gurnuo ju je
ustranu tako da je pala na koljena.
“Ustani, glupa kučko”, povikao je Ramsay gurajući je nogom. “Rekao sam da ustaneš!”
ponovno je zagrmio kad je na njegov udarac odgovorila zgrčivši se u loptu. “I tako mi u ovome
trenutku nisi potrebna”, promrmljao je gledajući u dolinu koja će mu odsad biti dom. U dolini
ga je čekalo ponizno ulagivanje, odraz njegova velikog osvajanja. Ponovno je mahnuo rukom,
razdragan od sreće što je uspio ubiti Grimma.
Ramsay Logan sam je ubio berserkera. Od ovog trenutka nadalje ime će mu živjeti u
legendama. Ponor je bio tako dubok da pad u njega nije moglo preživjeti čak ni Odinovo
čudovište. Pažljivo ga je prekrio tankim snopovima drva po kojem je posuo kamenu prašinu. Bio
je to briljantan plan, pohvalio je samoga sebe.
“Briljantno”, rekao je Ramsay u noćnu tamu.
Iza Ramsayja, Grimm je trepnuo, pokušavajući raščistiti crvenu izmaglicu krvožednosti.
Dio njegova mozga, koji kao da je bio izgubljen u beskrajnom prolazu, podsjetio ga je da želi
napasti muškarca uspravljenoga kraj sklupčane žene, ali ne i nju. Ta je žena bila cijeli njegov
svijet. Morao je skočiti vrlo, vrlo oprezno jer bi je mogao ubiti ako je samo dotakne snagom
berserkera. Samo da je okrzne rukom mogao bi joj slomiti čeljust, a najblaži dodir po prsima
mogao bi joj smrskati rebra.
Onima koji su na konjima sjedili u dolini i slušali Ramsayjev pobjednički poklik izgledalo
je kao da je biće eksplodiralo iz noći takvom brzinom da ga je bilo nemoguće identificirati. Vidio
se samo mutan pokret, nešto je uhvatilo Ramsayja Logana za kosu i odsjeklo mu glavu prije nego
što je itko stigao povikati u znak upozorenja.
Jillian je ležala na tlu, pa klanovi okupljeni u dolini nisu mogli vidjeti kad se okrenula,
iznenađena siktanjem mača koji je poletio prema Ramsayjevu grlu. Ali biće na hridi vidjelo je
njezin pokret i pričekalo njezin sud, pomireno s osudom.
Bilo je to najgore stanje u kojemu ju je Jillian mogla vidjeti, shvatila je zvijer. U punom
naponu berserkerštva nagnuo se nad njom. Plave su mu oči svijetlile kao usijane, bio je pun
masnica i krvav od pada koji se naglo zaustavio na izbočenoj stijeni, a u jednoj je ruci držao
odsječenu glavu Ramsayja Logana. Zurio je u nju, duboko disao i čekao. Hoće li kriknuti? Hoće
li pljunuti na njega, siknuti i odreći ga se? Jillian St. Clair bila je sve što je u životu htio i dok je
čekao njezin užasnuti krik, osjetio je kako nešto u njemu pokušava umrijeti.
Ali berserker se nije dao tako lako. Divlja mu se narav posve razmahala, zagledao se onim
ranjivim ledenomodrim očima u nju i bez riječi je proklinjao za ljubav.
Jillian je polako podignula glavu i dugo ga promatrala bez riječi. Uspravila se u sjedeći
položaj i razrogačenih očiju nagnula glavu.
Berserker.
Istina koju je nastojao sakriti od nje sad se posve otkrivena ispriječila među njima.
Premda je Jillian već znala što je Grimm, vidjevši ga u takvu stanju na trenutak se
ukočila. Bila je jedna stvar znati da je čovjek kojega voli berserker, ali nešto je posve drugo
vidjeti ga takvog. Promatrao ju je s tako neljudskim izrazom da možda ne bi bila vidjela ni traga
Grimmu da mu se nije zagledala duboko u oči. Ali tamo, duboko u treperavim modrim
plamenovima, vidjela je ljubav koja joj je potresla dušu. Kroz suze mu se nasmiješila.
Iz usta mu je pobjegao ranjeni uzvik nevjerice.
 Jillian mu je uputila najljepši osmijeh i stavila ruku na svoje srce. “I kći se udala za
lavljega kralja”, jasno je rekla.
Ratnikovim licem prešao je izraz nevjerice. Modre su mu se oči raširile i bez riječi je
zaprepašteno zurio u nju.
“Volim te, Gavraele McIllioše.”
Kad se nasmijao, lice mu je bilo okupano ljubavlju. Zabacio je glavu i zaurlao od sreće
prema nebu.
***
Posljednji McKane umro je u dolini Tulutha 14. prosinca 1515.
 TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

“JASTREBE, DOLAZE!” ADRIENNE JE POŽURILA U VELIKU DVORANU koju su

Jastreb, Lydia i Tavis užurbano ukrašavali za vjenčanje. Obred se održavao na Božić, pa su
vjenčane ukrase kombinirali s crvenim i zelenim božićnim ukrasima. Krasni vijenci s češerima i
osušene bobice urešeni su baršunastim mašnama jarkih boja i svjetlucavim vrpcama.
Na zidovima su bile obješene najljepše tapiserije, među njima i ona koju je tijekom protekle
godine pomogla istkati Adrienne, a prikazivala je nasmiješenu Djevicu koja u naručju drži malog
Isusa dok ih sa strane gledaju ponosni Josip i tri kralja.
Danas u dvorani nije bilo prostirki od rogožine, a kameni je pod bio ulašten tako da na
njemu nije bilo ni najmanje mrlje. Poslije će, samo nekoliko trenutaka prije vjenčanja, pod posuti
osušenim ružinim laticama kako bi zrak poprimio svjež biljni miris. Sa svih su greda
visjele grančice imela, a Adrienne je pogledala zelenilo i Jastreba koji je stajao na ljestvama i na
zid pričvršćivao vijenac.
“Kakve si to zgodne grančice objesio, Jastrebe?” upitala ga je Adrienne, slika i prilika
nevinašca.
Jastreb ju je odozgo pogledao. “Imelu. To je božićna tradicija.”
“Kako je ona povezana s Božićem?”
“Legende kažu da je Balder, skandinavski bog mira, poginuo od strelice načinjene od
grane imele. Drugi bogovi i božice tako su voljeli Baldera da su preklinjali da mu se vrati život i
da imela dobije posebno značenje.”
“Kakvo posebno značenje?” Adrienne je trepčući čekala odgovor.
Jastreb se brzo spustio niz ljestve, sretan što joj može pokazati. Poljubio ju je tako strasno
da se žar želje koji je uvijek tinjao u blizini njezina muža pretvorio u pravi plamen. “Onoga tko se
nađe ispod imele mora se propisno poljubiti.”
“Mmm. Sviđa mi se ta tradicija. Ali što se dogodilo jadnome Balderu?”
Jastreb se nasmijao i ponovno je strasno poljubio. “Balder je oživio, a briga o imeli
povjerena je božici ljubavi. Svaki put kad netko dobije poljubac pod imelom, ljubav i mir malo
ojačaju u svijetu smrtnika.”
“Baš lijepo”, uskliknula je Adrienne. Oči su joj nestašno zasvjetlucale. “Dakle, što te više
ljubim pod ovom grančicom” - pokazala je uvis -“svijetu činim više dobra. Moglo bi se reći da
obavljanjem svoje dužnosti pomažem cijelome čovječanstvu...”
“Tvoje dužnosti?” Jastreb je podignuo obrvu.
Lydia se nasmijala i također povukla Tavisa pod grančicu. “To mi se čini dobrom idejom,
Adrienne. Ako ih budemo dovoljno ljubile, možda prekinemo sve zavade u ovoj zemlji.”
Nekoliko je sljedećih minuta pripalo ljubavnicima, sve dok se vrata nisu naglo otvorila i
stražar je najavio dolazak gostiju.
Adrienne je pogledom prošla po Velikoj dvorani provjeravajući je li ostao koji nedovršen
posao. Htjela je da sve bude savršeno za Grimmovu nevjestu. “Kako se ono kaže?” uzbuđeno je
pitala Lydiju. Trudila se usavršiti svoj gelski kako bi im na tom jeziku mogla zaželjeti
“Sretan Božić”.
“Nollaig Chridheil”, polako je ponovila Lydia.
Adrienne je ponovila nekoliko puta, a onda uhvatila Jastreba pod ruku i ljupko se
nasmiješila. “Želja mi se ostvarila, Jastrebe”, samodopadno je rekla.
“Što si uopće bila zaželjela?” pitao je Jastreb.
“Da Grimm Roderick pronađe ženu koja će mu iscijeliti srce, kao što si ti iscijelio moje,
ljubavi.” Adrienne nikad muškarca ne bi nazvala ozarenim; ta je riječ nekako pristajala ženama.
Ali kad ju je suprug pogledao očima prepunim ljubavi, zagledala se prema tapiseriji s
malim Isusom i prošaptala vatreno “hvala”. A zatim je dodala tihi blagoslov za sva druga bića
odgovorna za događaje koji su je vratili petsto godina u prošlost da ga pronađe. Škotska je bila
čarobno mjesto, prepuno legendi, a Adrienne ih je prigrlila jer su im teme bile
svevremenske: ljubav je mogla sve pobijediti i sve zacijeljeti.
Bilo je to tradicionalno vjenčanje, ako je takvo što uopće moglo biti između žene i
muškarca iz legende - ni manje ni više nego berserkera, uz još dva nazočna legendarna ratnika.
Žene su žagorile, a muškarci nazdravljali. U posljednji trenutak stigli su Gibraltar i Elizabeth St.
Clair. Poput vihora su jahali od trenutka kad su primili poruku da će se Jillian vjenčati u
Dalkeithu na Moru.
Jillian je bila ushićena što vidi svoje roditelje. Elizabeth i Adrienne pomogle su joj da se
odjene i usput su zaključile da je najbolje da mladu do mladoženje doprate oba “oca”. Roninu su
već namijenili tu čast, ali je Elizabeth rekla da se Gibraltar nikad ne bi oporavio kad ne bi i
njemu dopustili da to učini. Da, znala je da Jillian nije očekivala da će stići na vrijeme, ali uspjeli
su i sad nije bilo druge.
Mladenka i mladoženja nisu se vidjeli do trenutka kad su Gibraltar i Ronin ispratili Jillian
niz veličanstveno stubište u Veliku dvoranu, poslije duge stanke na vrhu kako bi se stišali graja i
povici koje je izazvao pogled na ozarenu mladenku.
Jillianino je srce tuklo kao ludo kad su joj oba “oca” skinuli ruke s podlaktica i kad je pod
ruku uhvatila muškarca koji će joj postati muž. Grimm je izgledao veličanstveno, odjeven u
ceremonijalni tartan, a crna mu je kosa bila svezana u rep. Jillian nije promaknulo kad je Ronin
ovlaš pogledao tkaninu. Na trenutak je izgledao zaprepašteno, a onda ushićeno jer je Grimm za
svoje vjenčanje odjenuo McIlliochovu paradnu odjeću.
Mislila je da dan ne može biti savršeniji sve dok svećenik nije počeo obred. Poslije, kako
joj se činilo, cijele vječnosti tradicionalnih blagoslova i molitvi, napokon je prešao na zavjete.
“Obećavaš li Grimme Roderiče...”
Prekinuo ga je Grimmov duboki glas. Svaka mu je riječ bila ispunjena ponosom. “Zovem
se Gavrael.” Duboko je udahnuo, a zatim nastavio, jasno izgovarajući svoje ime. “Gavrael
Roderick Icarus McIllioch.”
Leđima su joj prošli trnci. Roninu su se oči zamaglile suzama, a dvorana je na trenutak
posve zanijemjela. Jastreb se osmjehnuo Adrienne, a daleko straga, tamo gdje ga je malo ljudi
moglo vidjeti, Quinn de Moncreiffe zadovoljno je kimnuo. Grimm Roderick napokon se pomirio
s time tko je i što je.
“Uzimaš li, Gavraele Roderiče...”
“Uzimam.”
Jillian ga je podbola laktom.
Podignuo je obrvu i namrštio se. “Pa, uzimam. Moramo li proći kroz sve to? Uzimam.
Kunem se da nijedan muškarac nikad nikoga nije ‘uzeo' tako vatreno kao ja. Samo želim da
budemo oženjeni, djevojko.”
Ronin i Balder samo su se pogledali i nasmijali. Time što su mladence držali odvojenima
nesumnjivo su pridonijeli Gavraelovoj želji da što prije stupi u brak.
Gosti su zažagorili, a Jillian se nasmiješila. “Pusti da svećenik obavi svoj posao jer bih te
htjela čuti kako izgovaraš sve. Osobito onaj dio s ‘voljeti i poštovati.”
“Ah, voljet ću te i obljubiti, djevojko”, tiho joj je rekao Gavrael na uho.
“Poštovati! I pristojno se ponašati.” Zadirkujući ga je pljesnula i kimnula svećeniku.
“Molim vas, nastavite.”
 I tako su se vjenčali.
***
Kaley Twillow gurala se da uhvati mjesto i podignula se na prste kako bi pogledala preko
glava. Njezina se draga Jillian udavala, a ona nije vidjela baš ništa. To nije moglo proći samo
tako.
“Pazite malo s tim laktovima”, izgrdio ju je razdraženi gost jer je laktove strateški gurala
u osjetljiva mjesta kako bi se progurala naprijed.
“Pričekajte svoj red da pozdravite mladu!” požalio se drugi kad mu je stala na prste.
“Gotovo da sam je odgojila i ne dolazi u obzir da sjedim otraga odakle ništa ne vidim,
zato maknite svoje guzice!” poprijeko ih je pogledala.
Pred njom se nevoljko stvorio uzak prolaz koji joj je omogućio da prođe.
Gurajući svoje bujne grudi i bokove kroz skupinu stražara uskomešala je desetak
muškaraca koji su je znatiželjno promatrali. Naposljetku se progurala naprijed, ponosno se
postavila na čelo posljednjeg vala gostiju i našla pokraj muškarca čiji su joj visina i stas oduzeli
dah. Gusta crna kosa bila je prožeta sijedima, otkrivajući njegove zrele godine koje su po njezinu
mišljenju značile zrelu strast.
Krajičkom oka koketno je pogledala crnokosoga muškarca, a zatim okrenula glavu da u
njemu izravno uživa. “Opa, a tko ste vi?” Zadivljeno je nekoliko puta zatreptala prema njemu.
Balderove su se ledenomodre oči malo stisnule od zadovoljstva dok je gledao putenu ženu
kojoj je očito bilo drago što ga vidi. “Muškarac koji te čekao cijeloga života, curo”, rekao joj je
promuklim glasom.
***
Slavlje je počelo odmah poslije razmjene zavjeta. Jillian je jedva čekala da se s mužem
iskrade čim završi obred. Balder i Ronin protekla su dva tjedna strogo nadzirali vrijeme koje je
provodila s Gavraelom, pa uopće nisu mogli biti nasamo. Ali nije htjela povrijediti
Adrienneine osjećaje kad se očito svim silama trudila da joj vjenčanje bude kao iz snova. Zato se
ipak zadržala na slavlju, smiješila se i pozdravljala goste. U trenutku kad su Gavrael i ona
poljupcem zapečatili svoj savez, otrgnuli su je od njegovih usana, gomila ju je povukla u jednome
smjeru i mogla je samo bespomoćno gledati kako joj muža odvlače u drugome.
Stariji i mudriji rekli su joj da će imati priliku provesti mnogo vremena a njim sad kad su
vjenčani. Jillian je prevrnula očima i razvukla usta u osmijeh primajući brojne čestitke.
Naposljetku je prelomljena pogača i počela je gozba, što je odvuklo pozornost od
mladenaca. Adrienne je pomogla Jillian da se iskrade iz dvorane, ali umjesto da je odvede u
njezine odaje kao što je očekivala, čudesno lijepa, neobična žena odvela ju je u radnu sobu
dvorca. Premda je vani padao gust snijeg, svjetlost kugla uljanica i desetaka svijeća u kombinaciji
s veselom vatrom pretvorili su prostoriju u ugodno i toplo utočište.
“Izgleda da nas čeka velika mama.” Adrienne je gledala u zapuhe snijega i usput poticala
vatru.
Jillian je bila zbunjena. “Što nas čeka?”
“Velika mama. Oh...” Adrienne je zastala, a onda se nasmijala. “Velika oluja. Znaš,
možda će nas na neko vrijeme zatrpati.”
“Ti nisi iz ovih krajeva?” Jillian je pokušavala po njezinu naglasku odrediti odakle bi
mogla biti.
Njezina se domaćica ponovno nasmijala. “Pa, ne baš.” Rukom je pokazala Jillian da joj se
pridruži ispred vatre. “Reci mi, nisu li ono dva najzgodnija komada koja si ikad vidjela?”
Adrienne je promatrala sliku iznad police kamina i zaneseno uzdahnula.
Jillian je pratila njezin pogled prema prekrasno naslikanom portretu Gavraela i Jastreba.
“Ah, da. Ne znam što su ‘komadi', ali svakako mogu reći da su najzgodniji muškarci koje sam
ikad vidjela.”
“Tako je”, složila se Adrienne. “Ali da samo znaš kako su se žalili dok su pozirali za taj
portret. Nisu prestajali kukati. Muškarci.” Zakolutala je očima i pokazala na sliku. “Kako mogu
kriviti ženu što želi ovjekovječiti takvu sirovu mušku ljepotu?”
Žene su neko vrijeme tiho razgovarale, posve nesvjesne da su u radnu sobu ušli Jastreb i
Gavrael. Gavraelu su se oči zaustavile na njegovoj ženi i počeo joj je prilaziti, odlučan da je
prisvoji za sebe prije nego što je odvuče netko drugi.
“Opusti se.” Jastreb ga je uhvatio za rukav. Muškarci su od žena bili dovoljno daleko da
ih one nisu mogle čuti, ali Adriennein se glas jasno čuo.
“Sve je to bilo vilenjakovo djelo. Odvukao me kroz vrijeme - ali, da se razumijemo,
uopće se ne žalim zbog toga. Ovdje mi se jako sviđa i obožavam svojega muža, ali zapravo
dolazim iz dvadesetoga stoljeća.”
Oba su se muškarca nasmiješila kad je Jillian zaprepašteno pogledala Adrienne. “Petsto
godina u budućnosti?” uskliknula je.
Adrienne je kimnula, a oči su joj zaigrale. Pozorno je promatrajući, Jillian joj se nagnula
bliže. “Moj muž je berserker”, povjerila se.
“Znam. Rekao nam je neposredno prije nego što je pošao za Caithness, ali nisam ga imala
prilike ništa pitati o tome. Može li mijenjati obličje?” Adrienne kao da je namjeravala posegnuti
za papirom i tintom te početi zapisivati bilješke. “U dvadesetomu stoljeću velika je rasprava o
tome što su bili i za što su sve sposobni.” Iznenada je ušutjela ugledavši na vratima dvojicu
muškaraca. Oči su joj nestašno bljesnule i namignula je mužu. “Međutim, u jednome su se svi
slagali, Jillian.” Vragolasto se nasmiješila. “Berserkere se općenito smatralo legendama
izdržljivosti -u bitkama kao i u kre...”
“Shvatili smo, Adrienne”, prekinuo ju je Jastreb, a u očima mu se vidjelo da se zabavlja.
“A sad bismo možda mogli Gavraelu dopustiti da joj sam pokaže ostalo.”
Gavraelove i Jillianine odaje bile su na drugome katu Dalkeitha. Adrienne i Jastreb su ih
otpratili do njih, usput im dobacujući ne pretjerano prikrivene savjete kako mladenci ne moraju
biti previše tihi jer bučni svatovi u prizemlju sigurno neće ništa čuti.
Kad su se za njima zatvorila vrata i kad su napokon ostali sami, Gavrael i Jillian pogledali
su se preko pernatih pokrivača na širokome krevetu od mahagonija. U ognjištu je pucketala vatra,
a s druge strane prozora padale su velike snježne pahulje.
Grimm ju je nježno promatrao i oči su mu skliznule nadolje, prema jedva vidljivom
nabreknuču trbuha. Jillian je zamijetila njegov posesivni pogled i blistavo mu se osmjehnula. Od
noći napada kad mu je rekla da će dobiti dijete s vremena na vrijeme bi ga uhvatila kako se
smiješi bez ikakva razloga. Uživala je u njegovu oduševljenju djetetom koje je raslo u njoj. Kad
mu je rekla, nakon što su se iz špilja vratili u Maldebann, samo je sjedio, treptao i tresao glavom,
kao da nije mogao vjerovati. Kad mu je obujmila lice i privukla mu glavu da ga poljubi,
zaprepastilo ju je što mu je u očima nazrela suze. Njezin je muž bio najbolji među
muškarcima: snažan, ali osjećajan, sposoban, ali ranjiv - a ona ga je voljela!
Dok ga je promatrala oči su mu potamnjele od žudnje, a ona se stresla od iščekivanja.
“Adrienne je rekla da bi nas snijeg na neko vrijeme mogao zatrpati”, bez daha je
progovorila Jillian, iznenada osjećajući nelagodu. Gotovo ju je izludjelo što su ih posljednja dva
tjedna stalno nadzirali i pokušavala je potisnuti svoje neposlušne vruće misli u najudaljeniji
zakutak svijesti samo da nekako izdrži tu razdvojenost. No sad su se otele kontroli i od nje
zahtijevale potpunu pozornost. Svoga je muža željela sad.
“Dobro. Nadam se da će ga napadati barem tri metra.” Gavrael je obišao krevet. Sve što je
htio bilo je uroniti u nju i potvrditi da je stvarno njegova. Ovaj je dan bio vrhunac svih njegovih
snova - Jillian St. Clair bila mu je žena. Gledajući u nju, divio se koliko mu je promijenila život:
imao je dom, klan i oca, ženu koju je oduvijek sanjao, dragocjeno dijete na putu i očito blistavu
budućnost. On, koji se uvijek osjećao otpadnikom, sad je negdje pripadao. A sve je to
dugovao Jillian. Zaustavio se samo nekoliko centimetara od nje i zavodljivo joj se osmjehnuo.
“Pretpostavljam da su ti na raspolaganju neki zvukovi koje
ćeš ispuštati dok smo pod snijegom? Ne bih volio da razočaramo naše domaćine.”
Jillianina nelagoda nestala je kao rukom odnesena. Preskačući nježnosti, podignula je
ruku uz njegovo mišićavo bedro i strgnula mu tartan. Prsti su joj letjeli po gumbima njegove
košulje i za samo nekoliko trenutaka bio je pred njom kao od majke rođen - moćan
ratnik isklesanoga, mišićava tijela.
Pogled joj se spustio i zaustavio na onome što je morao biti najizdašniji dar prirode. U
nijemoj je gesti žudnje navlažila usnice, posve nesvjesna reakcije koju je u njemu izazvala.
Gavrael je zastenjao i posegnuo za njom. Jillian mu je skliznula u naručje i rukom
obuhvatila njegov nabrekli ud, gotovo predući od zadovoljstva.
Oči su mu se raširile, a zatim suzile kad ju je elegancijom i snagom divlje mačke povukao
na krevet. Iz usta mu je pobjegao oštar uzdah. “Ah, koliko si mi nedostajala, djevojko. Mislio
sam da ću poludjeti od želje za tobom. Balder mi nije dopustio ni da te poljubim!” Gavrael je
brzo otkopčavao sitne gumbe njezine vjenčanice. Kad je stisnula prste oko njegova uda, brzo ih je
obuhvatio. “Kad mi to radiš, ženo, ne mogu razmišljati.”
“Nisam ni htjela da razmišljaš, moj veliki mišićavi ratniče”, zadirkivala ga je. “Hoću te
iskoristiti na druge načine.”
Dobacio joj je bahat pogled kojim ju je jasno upozorio tko je u ovome trenutku bio glavni.
Kako joj je obuzdao ruke koje su mu odvlačile pozornost, nastavio je otkopčavati gumbe njezine
haljine, ljubeći svaki djelić kože koji bi otkrio. Kad su mu se usne vratile na njezine, divljački ju
je poljubio. Jezici su im se susreli, povukli i ponovno dotaknuli. Imao je okus konjaka i cimeta;
Jillian je slijedila njegov jezik, uhvatila ga svojim i povukla u usta. Kad se cijelom duljinom tijela
polegao na nju, mišićavo tijelo o svilenastu kožu, njezina se mekoća u savršenoj
simetriji uskladila s njegovom tvrdoćom, pa je od zadovoljstva uzdahnula.
“Molim te”, preklinjala ga je migoljeći se zavodljivo pod njim.
“Molim te što, Jillian? Što hoćeš da učinim? Reci mi što točno želiš, ženo.” Oči su mu
bile poluzatvorene i svjetlucale su od znatiželje.
“Želim da...” Pokazala mu je rukom.
Gricnuo joj je donju usnu, podignuo glavu i nevino trepnuo. “Nažalost, ne razumijem. Što
je to značilo?”
“Ovdje.” Ponovila je gestu.
“Reci to, Jillian”, promuklo joj je šapnuo. “Reci mi. Tu sam da ti udovoljim, ali slijedit ću
samo vrlo izričite upute.”
Vragolasti smiješak koji joj je uputio srušio je posljednje ostatke njezina suzdržavanja,
ostavljajući joj priliku da i sama pokaže malo grešnosti.
I tako mu je rekla, muškarcu koji je bio njezina osobna legenda, a on joj je ispunio sve
tajne želje, kušajući je, dodirujući i udovoljavajući joj na svaki način. Tijelo joj je obožavao svom
svojom strašću, dijete u njezinoj utrobi darivao je nježnim poljupcima, poljupcima koji su kad
joj je prešao na bedra izgubili na blagosti i postali vrući i žestoki, podjarivši joj vatru među
nogama.
Zaranjajući prste duboko u njegovu tamnu kosu, priljubila se uz njega i nekoliko mu puta
povikala ime.
 Gavrael.
A kad joj je ponestalo zahtjeva - ili je jednostavno bila zadovoljena preko svake razumne
mjere - kleknuo je na krevet i povukao je na sebe te joj omotao noge oko svojega struka. Kad ju
je polako, centimetar po centimetar, počeo spuštati na svoj debeli ud, nokti su joj se zarili u
kožu njegovih leđa.
“Ne možeš ozlijediti dijete”, uvjeravala ga je, tiho dašćući dok ju je držao malo od sebe,
nudeći joj samo naznaku onoga što je tako očajnički željela.
“Ne brinem zbog toga”, odgovorio je.
“Ali zašto to... onda... radiš tako polako?”
“Zato da ti mogu gledati lice”, rekao je polako se nasmiješivši. “Kad vodimo ljubav,
volim gledati tvoje oči. U njima vidim svaki djelić zadovoljstva i žudnje.”
“Izgledat će još bolje ako samo...” Gurnula se o njega bedrima, a on ju je, smijući se,
čvrsto rukama držao za struk.
Jillian samo što nije zavapila. “Molim te!”
Ali on nije žurio - a kako je to samo bilo ugodno - sve dok nije pomislila da više ne može
izdržati. Tada se iznenada samo zario duboko u nju. “Volim te, Jillian McIllioch.” Osmijeh na
njegovu licu bio je posve iskren, a bijeli su mu zubi blještali na tamnome licu.
Stavila mu je prst na usta. “Znam”, potvrdila je.
“Ali htio sam to reći.” Uhvatio joj je prst ustima i poljubio ga.
“Shvaćam”, zadirkivala ga je. “Ti izgovaraš samo ljubavne riječi, a ja samo nepristojne.”
Duboko u grlu začulo mu se režanje. “Volim kad mi govoriš što želiš da ti učinim.”
“Onda učini ovo...” Njezina tiha bujica riječi pretvorila se u uzvik zadovoljstva kad joj je
ispunio želju.
Satima poslije posljednja joj je svjesna misao bila da ne smije Adrienne spomenuti da
“opće mišljenje” o berserkerima nije ni blizu stvarnosti.
 EPILOG

“NE RAZUMIJEM”, REKAO JE RONIN GLEDAJUĆI DJEČAKE. ODMAHNUO je

glavom. “To se još nikad nije dogodilo.”
“Ni ja ne razumijem, tata. Ali nešto je kod mene drukčije od svih McIlliochovih
muškaraca dosad. Ili to ili je nešto drukčije s Jillian. A možda smo i oboje zaslužni.”
“Kako se uspijevaš nositi s njima?”
Gavrael se duboko i zadovoljno nasmijao. “Zajedno nekako uspijevamo.”
“Ali s obzirom na to kakvi su, znaš, već tako maleni, ne rade li stalno nepodopštine?”
“Da i ne spominjemo kako se penju na nemoguće visoka mjesta. Stalno izvode
najnevjerojatnije stvari, a ako me pitaš, malo su i previše pametni. Kao da se s njima ne može
nositi samo jedan berserker. Zato mislim da bi bilo dobro da i djed bude uz njih”, značajno je
rekao Gavrael.
Roninovi su se obrazi zacrvenjeli od zadovoljstva. “Želiš mi reći da bi htio da ostanem
ovdje s tobom i Jillian?”
“Maldebann je naš dom, tata. Znam da si osjećao kako je meni i Jillian poslije vjenčanja
potrebno malo samoće, ali htjeli bismo da se zauvijek vratiš kući. I ti i Balder jer je dečkima
potreban i prastric. Ne zaboravi, mi McIlliochovi smo materijal iz legendi, a kako će oni
razumjeti legende bez najboljih berserkera da ih u tome pouče? Prestani posjećivati sve te ljude
kojima odlaziš i vrati se kući.” Gavrael ga je gledao krajičkom oka i znao je da Ronin više neće
otići iz Maldebanna. Na tu ga je pomisao ispunilo zadovoljstvo. Njegovi sinovi moraju upoznati
djeda. Ne kao povremenoga posjetitelja, nego kao svakodnevni uzor.
U zadovoljnoj tišini koja je graničila s ushićenjem, Gavrael i Ronin gledali su tri dječaka
kako se igraju na travnjaku. Kad je na sunce izišla Jillian, sinovi su je pogledali kao jedan, kao da
su joj mogli osjetiti prisutnost. Prestali su se igrati i okružili su majku, natječući se za njezinu
pozornost.
“Eh, to je prekrasan prizor”, divio se Ronin naglas.
“Da”, složio se Gavrael.
Jillian se smijala dok je kuštrala kosu trojice svojih sinova i smiješila se u tri para
ledenomodrih očiju.
 NORDIJSKE LEGENDA (SUMRAK BOGOVA)

Legenda kaže da će Ragnarok - posljednja bitka bogova -nagovijestiti kraj svijeta.

Kraljevstvom bogova zavladat će uništenje. U posljednjoj bitki Odina će proždrijeti vuk,
Zemlju će progutati vatra, a svemir će potonuti u more.
Legenda tvrdi da će poslije razaranja uslijediti obnova. Zemlja će izroniti iz vode, bujna i
vrveći novim životom. Pretkazano je da će se sinovi mrtvih Asija vratiti u Asgard, dom bogova, i
ponovno zavladati.
U škotskim brdima Starješine kruga kažu da Odin ne želi ništa prepustiti slučaju, pa se
sudbini sprema suprotstaviti miješanjem vlastite ratničke rase berserkera s krvlju škotskih loza.
Ondje čekaju sumrak bogova kad će ih pozvati da se ponovno bore za njega.
Legenda kaže da su berserkeri i sada među nama...
 KAREN MARIE MONING autorica je serijala Groznica u kojem je glavni lik MacKayla
Lane i kojim se popela na vrh popisa najprodavanijih knjiga New York Timesa. Također je
napisala i serijal Highlander. Na Sveučilištu Purdue diplomirala je društvene znanosti i pravo, a
danas živi u Kentuckyju i Georgiji. Možete je kontaktirati na internetskoj adresi www.
karenmoning.com.