PREDAVANJE 2: KLINIČKA BIOHEMIJA

Pravila rada u medicinsko-biohemijskom laboratoriju, proces laboratorijskog testiranja: pre-

analitički, analitički i post-analitički faktori, uzorak za analizu,mjerne jedinice, analitičke tehnike,
instrumenti i proces automatizacije,kontrola kvaliteta, metode određivanja u biološkom uzorku i
referentni raspon

Dr.sci.med. Sabaheta Hasić

Redovni profesor na katedri za medicinsku biohemiju
Univerzitet u Sarajevu-Medicinski fakultet
16
Klinička biohemija

■ Grana laboratorijske medicine

■ Detekcija i određivanje koncentracije
analita u tjelesnim tečnostima.
■ Rezultati se primjenjuju u: detekciji
zdravstvenih problema, prognoziranju
i terapiji
■ Najčešći uzorci: serum/plazma, ali su
zastupljeni i drugi –likvor, želučani
sok itd.
■ 1/3 svih zahtjeva za dijagnostičkim
servisom se odnosi na biohemijsko
testiranje
Medicinski biohemičar-osoblje u laboratoriji

■ Specijalizacija laboratorijske medicine.

■ Klinički biohemičari osiguravaju da se pruže visokokvalitetni, tačni i precizni rezultati
biohemijskih testova kako bi se pacijentu mogla pružiti visokokvalitetna njega.
■ Klinički biohemičari vode razvoj i implementaciju laboratorijskih sistema upravljanja
kvalitetom koji obuhvaćaju sve aspekte procesa laboratorisjkog testiranja :
pre-analitički, analitički i post-analitički.
■ klinička laboratorija za biohemiju takođe pruža konsultativne usluge.
■ U laboratoriju radi medicinsko i naučno osoblje koje je upoznato s kliničkim
značajem i analitičkim učinkom postupaka ispitivanja, osposobljeni za davanje
savjeta o tumačenju rezultata
 Sigurnosna pravila za rad u laboratoriju
■ Uvijek pročitajte sigurnosni list prije nego počnete raditi s hemikalijama ili biološkim
faktorima.
■ Zabranjeno je unositi ili konzumirati hranu ili piće bilo koje vrste u laboratoriju.
Zamrzivači i hladnjaci u laboratorijama ne smiju se koristiti za skladištenje
prehrambenih proizvoda. Isto se odnosi na upotrebu laboratorijske opreme - na
primjer, čaša - za hranu i piće, čak i ako je oprema nova i nije korištena za
hemikalije.
■ Zaštitne naočale se moraju nositi stalno. Nošenje kontaktnih sočiva treba
izbjegavati gdje je to moguće.
■ Laboratorijski mantili trebaju biti od pamuka. Sintetički materijali mogu stvoriti iskre
od statičkog elektriciteta i, u slučaju neželjenih događaja, mogu dovesti do
neugodnih opekotina.
■ Zaštitne cipele - kako bi se izbjegle povrede u slučaju izlijevanja hemikalija.
■ Zaštitne rukavice moraju se nositi kada se koriste korozivna, toksična, nadražujuća
ili alergena jedinjenja, kao i hemikalije koje su opasne u dodiru s kožom.
■ Laboratoriji moraju uvijek biti čisti i uredni.
 Sigurnosna pravila za rad u laboratoriju

■ Nikada ne probati (piti/jesti) hemikalije ili otopine čak i ako mislite da ste sigurni da
su neškodljive.
■ Nikada ne koristiti usta za pipetiranje. Koristiti gumeni balon, biretu, pumpu za
pipetu, električni uređaj za pipetiranje ili drugu opremu.
■ Kod prosipanja tečnosti na radnim stolovima i podovima, tečnost se odmah mora
obrisati, bez obzira da li su od hemikalija ili vode.
■ Nakon kontakta sa hemikalijama dobro oprati ruke.
■ Koristiti sapun i vodu, a ne organska otapala. Rad sa određenim vrstama hemikalija
zahtijeva registraciju izloženosti.
■ U laboratoriju nikada ne bi trebalo biti neoznačenih hemikalija. Originalna ambalaža
mora uvijek biti označena u skladu s propisima o označavanju (naljepnice se mogu
ispisati iz kemijskog inventara).
Ciklus laboratorijskog testiranja

■ Ciklus laboratorijskog testiranja“ sastoji se

od svih koraka između trenutka kada:
■ kliničar razmisli i napravi zahtjev za
laboratorijski test,
■ vremena kada se dobije odgovarajući
uzorak pacijenta za testiranje (npr. uzorak
krvi iz kubitalne vene) i rezultati testova se
dostave kliničaru
Tri faze laboratorijskog testiranja:

■ Pre-analitička faza
■ Analitički faza
■ Post-analitički faza
 Aspekti procesa laboratorijskog testiranja
■ Preanalitička faza je prva.
■ Osoblje laboratorija nema direktnu kontrolu ove faze
■ Preanalitička faza - općenito definirana od trenutka kada doktor podnese laboratorijski zahtjev,
dok uzorak ne bude spreman za analizu
■ Obuhvata laboratorijske procese, uključujući odabir testova, biološku varijaciju pacijenta, pripremu
pacijenta i prikupljanje, transport, obradu i skladištenje uzoraka.
■ Svaka varijacija ili neočekivana promjena stanja tokom ovih dinamičkih procesa može negativno
uticati na rezultate laboratorijskih ispitivanja, što dovodi do lošeg upravljanja pacijentom i ugrožene
sigurnosti pacijenta
■ Preanalitički faktori koji mogu uticati na rezultate uključuju:
identifikacija pacijenta, odgovarajući uzorak, rukovanje uzorkom - događa se prije vremena prijema
uzorka u laboratoriju (odgovarajuća priprema pacijenta)
■ Preanalitička faza - rigorozne mjere kontrole kako bi se izbjeglo nesvjesno omogućavanje da
greške putuju dalje „nizvodno“.
 Biološki faktori koji utiču na rezultate testiranja
■ Spol. Referenti interval pr. Kreatinin –razlika
muškarci i žene
■ Dob. Mogu postojati različiti referentni intervali
za novorođenčad, djecu, odrasle i starije
osobe.
■ Ishrana. Uzorak može biti neprikladan ako se
uzima kada pacijent posti ili nakon obroka.
■ Vrijeme uzorkovanja. Moguće su varijacije
tokom dana i noći.
■ Stres i anksioznost. To može utjecati na analit.
■ Položaj pacijenta. Preraspodjela
tekućine može utjecati na rezultat.
■ Efekti vježbanja. Naporno vježbanje može
osloboditi enzime iz tkiva. Istorija bolesti.
Infekcija i /ili ozljeda tkiva mogu utjecati
na biohemijske vrijednosti neovisno o
procesu bolesti koji se istražuje.
■ Trudnoća. Mijenja neke referentne
intervale.
Detekcija preanalitičkih grešaka u laboratorijskom testiranju

■ Uspostaviti sistem kvaliteta kako bi se identificirale najčešće greške prije analitike,

kao količinu i cjelovitost uzorka.
■ Otkrivanje i prevencija najčešćih smetnji, poput hemolize (H), ikterusa (I) i lipemije
(L), koji su od kritičnog značaja.
■ Jednom kada se otkrije greška, mora biti uspostavljen sistem za odbacivanje takvih
uzoraka.
■ Laboratoriji trebaju uspostaviti markere kvalitete uzorka i omogućiti sistemu
otkrivanje grešaka i odbacivanja uzorka.
■ Takve uzorke treba odbaciti kako bi se osigurali tačni rezultati ispitivanja
 Uzorkovanje

■ Da bi se provela biohemijska analiza, potrebno je da laboratorij dobije točan uzorak

za traženi test, kao i informacije koje će osigurati da se pravi test proveo i da se
rezultat vrati kliničaru uz minimum kašnjenja.
■ Što je moguće više detalja treba uključiti u obrazac zahtjeva za laboratorijsko
testiranje kako bi se pomoglo i laboratorijskom osoblju i kliničaru u tumačenju
rezultata.
■ Ove informacije mogu biti vrlo dragocjene prilikom procjene napretka pacijenta
tokom određenog razdoblja ili ponovne procjene dijagnoze.
■ Identifikacija pacijenta mora biti tačna, a obrazac zahtjeva mora sadržavati neke
naznake sumnje na patološki proces (radna dijagnoza).
■ Tražene analize trebaju biti jasno naznačene. Obrasci zahtjeva razlikuju se u
dizajnu. Uputnica za biohemiju analizu u Evropi je konvencionalno obojena zeleno.
 Krv kao uzorak
■ Ako se krv sakupi u običnu epruvetu i ostavi joj da se koagulira, nakon centrifugiranja dobije
se uzorak seruma.
■ Kada je ispitivani analit nestabilan i potrebna je brzina da bi se dobio uzorak koji se može brzo
zamrznuti, krv se sakuplja u epruvetu koja sadrži antikoagulans poput heparina. Kada se
centrifugira, supernatant se naziva plazma
Uzorak kao predmet laboratorijskog testiranja
Tri popularne metode uzimanja krvi su: 1. Uzorkovanje arterijske krvi

■ Ovaj oblik uzimanja krvi najčešće se

odvija u bolničkom okruženju.
2. Venepunkcija

■ Najčešći način prikupljanja krvi od

odraslih pacijenata.
■ Prikupljanje se vrši iz površinske
vene, obično kubitalne vene; ova
vena je blizu kože i nema mnogo
velikih živaca smještenih u blizini.
■ Ovo smanjuje bol i nelagodu za
pacijenta.
■ Venepunkcija se može provesti u
ordinaciji ljekara, a često je provodi
obučena medicinska sestra.
 3.Uzorkovanje krvi iz prsta

■ Uključuje uzimanje vrlo male količine krvi

od pacijenta, obično iz jagodice prsta
■ Brzo je gotovo i zahtijeva vrlo malo
načina pripreme;
■ Monitoring glukoze u krvi - upotreba
prijenosnih mjerača glukoze u krvi,
nazvanih glukometri, za provjeru nivoa
šećera u krvi kod kuće.
Urin kao uzorak

■ Uzorak urina treba analizirati u roku od 2 sata

nakon uzimanja
■ Kontejneri za uzorke urina mogu sadržavati
konzervans za inhibiciju rasta bakterija ili
kiselinu za stabilizaciju određenih metabolita.
■ Moraju biti dovoljno veliki za skupljanje 24-
satnog urina.
■ Pojedinačni uzorci- sakupljaju se u manje
posude
 Likvor kao uzorak

Likvor se sakuplja lumbalnom punkcijom između trećeg/četvrtog,ili četvrtog/petog lumbalnog kralješka. Potrebne
određene mjere predostrožnosti i kako bi se spriječilo unošenje infekcije ili oštećenje nervnog tkiva. Sakupiti oko 5
ml likvora,u obliku alikvota od 1-2 ml u sterilne posude i prvo poslati na mikrobiološka ispitivanja; preostali uzorak
tada se koristi za biohemijsku analizu. Ako je naznačena koncentracija glukoze u likvoru, 0,5 ml treba sakupiti u
epruvetu sa fluoridom i odmah poslati u laboratoriju sa istodobno uzetim uzorkom krvi. Likvor je potencijalno vrlo
kontagiozan i njime se mora pažljivo rukovati i transportovati.
 Greške uzorkovanja
■ Postoji niz potencijalnih grešaka koje mogu doprinijeti
uspjehu ili neuspjehu laboratorijskog testiranja i pružanja
tačnih odgovora na postavljeno pitanje (radnu dijagnozu)
■ Tehnika uzimanja krvi - poteškoće u uzimanju uzorka krvi
mogu dovesti do hemolize s posljedičnim oslobađanjem
kalija i drugih sastojaka crvenih krvnih zrnaca.
■ Dugotrajno držanje poveske – tečni dio difundira u
intersticijski prostor i dobije se koncentrirani uzorak
seruma ili plazme. Proteini i komponente vezane za
proteine, poput kalcijuma ili tiroksina, bit će lažno
povišeni.
■ Nedovoljna količina uzorka - nemoguće odrediti
koncentraciju za više parametara u maloj zapremini.
■ Pogreške u uzorku skupljenom tokom određenog perioda-
Najveći izvor pogreške u mjerenju bilo kojeg analita u
uzorku urina od 24 sata je u sakupljanju točno određenog
volumena urina.
Greške uzorkovanja

■ Prikupljanje uzorka u neodgovarajuću epruvetu- Za mnoge analize krv se mora

sakupljati u epruvetu s antikoagulansom i/ili konzervansom, krv koja je, makar i
nakratko, bila izložena EDTA (antikoagulans koji se koristi u epruvetama za analizu
lipida) imat će znatno smanjenu koncentraciju kalcija, približavajući se nuli.
■ Neodgovarajuće mjesto uzorkovanja. Uzorci krvi se ne smiju uzimati 'nizvodno' od
aplikacije intravenske infuzije. Uzeta krv za analizu glukoze iz iste ruke u koju se
aplicira IV 5% rastvor glukoze.
Identifikacija i obilježavanje uzorka
Miješanje uzorka
Koaguliran i hemoliziran uzorak
Druga faza laboratorijskog ispitivanja odnosi se na analitičku fazu
Ova faza uključuje ono što se obično smatra "stvarnim" laboratorijskim ispitivanjem ili
dijagnostičkim postupcima, procesima i proizvodima koji u konačnici daju rezultate.
 Analitička faza-Odabir laboratorijskog testa, metode i analiza
■ Tačnost mjernog sistema (metode) je stupanj bliskosti mjerenja veličine sa stvarnom
vrijednošću
■ Preciznost mjernog sistema (metode), koja se naziva i reproducibilnost/nepreciznost, je
stepen do kojeg ponovljena mjerenja u nepromijenjenim uslovima daje iste rezultate.
■ Osetljivost kliničkog testa odnosi se na sposobnost testa da pravilno identifikuje one pacijente
sa bolešću. Test sa 100% osetljivošću tačno identifikuje sve pacijente sa bolešću. Test sa
osetljivošću 80% otkriva 80% pacijenata sa bolešću (istinski pozitivni test), ali 20% sa bolešću
prolazi neotkriveno (lažni negativni test).
■ Specifičnost kliničkog testa odnosi se na sposobnost testa da pravilno identifikuje zdrave
osobe. Stoga test sa 100% specifičnošću ispravno identificira sve zdrave osobe. Test sa 80%
specifičnosti tačno identificira 80% zdravih kao negativan test (istinski negativni), ali 20%
zdravih je pogrešno klasificirano kao bolesni (lažno pozitivan test).
■ Granica detekcije (LOD) je najniža koncentracija ispitivanog analita za koji se može utvrditi da
se statistički razlikuje od slijepe probe (pouzdanost 99%).
■ Tačnost je sposobnost instrumenta da izmjeri tačnu
koncentraciju.
■ Metoda ispitivanja je tačna kada može izmjeriti stvarnu
količinu ili koncentraciju supstance u uzorku. Preciznost
instrumenata zanemaruje se do ± 0,5% od stvarne
vrijednosti.
■ Kaže se da je metoda ispitivanja precizna kada ponovljena
određivanja (analize) na istom uzorku daju slične rezultate.
■ Kada je metoda ispitivanja precizna, količina slučajnih
varijacija je mala.
■ Preciznost se koristi za utvrđivanje konzistentnosti ili
ponovljivosti mjerenja.
■ Iako je test koji je 100% precizan i 100% precizan idealan,
u stvarnosti je to nemoguće.
■ Metoda, instrument i laboratorijsko osoblje unose malu
količinu varijabilnosti.
■ Ova količina varijabilnosti obično ne umanjuje vrijednost
rezultata testa i rezultat se uzimau obzir.
Evaluacija laboratorijskih testova

■ Rezultati laboratorijskih testova pomažu

ljekaru da donese kliničku odluku i razlikuje
zdravu osobu od bolesne
■ Analitičke performanse laboratorijskog testa
nisu dovoljne da bi se osigurala
dijagnostička vrijednost testa ili da bi se
osigurala diferencijacija različitih, ali vrlo
sličnih patololoških stanja.
■ Pouzdanost laboratorijskog testa u
donošenju kliničke odluke definirana je
osjetljivošću i specifičnošću testa.
Detekcioni limit, linearnost, raspon

-Detekcioni limit instrumenta-najmanji je signal koji se određenim instrumentom može

detektovati
-Detekcioni limit metode- je minimalna koncentracija supstance koja se može izmjeriti i
izvijestiti sa 99% pouzdanosti da je koncentracija analita veća od nule.
-Linearnost je sposobnost metode da dobije rezultate ispitivanja koji su izravno
proporcionalni koncentraciji analita u određenom obimu (standardna kriva se kreira
pomoću standardnog rastvora).
-Raspon je interval između donje i gornje granice koncentracije ispitivanog analita
(parametra) koja je određena uz zadovoljavajuću preciznost i tačnost.
Post-analitička faza-post-analitički faktori

■ Post-analitička faza je završna faza laboratorijskog ciklusa, rezultira dobijanjem

rezultata testa
■ U ovoj fazi se javljaju greške tipa: unosa podataka, manipulacije sa podacima i
izvještavanje rezultata.
■ Javljaju se kod unosa podataka korištenjem tipkovnice ili ručnim upisivanjem.
– Greške u prenošenju rezultata-verbalna komunikacija-čuje pogrešan podatak.
– Problemi podnošenja izvještaja o rezultatima testa- prekoračenja vremenskog
roka davanja rezultata ili uopšte ne podnošenje izvještaja.
Referentni intervali-korištenje u interpretaciji laboratorijskih rezultata

■ Svaka laboratorija treba da ima svoj "normalni raspon" za rezultate laboratorijskih

testova, a što je bazirano na populacijskim studijama
■ Test može imati jedan raspon ili više baziranih na spolu, dobi, rasi i dr.
■ Ponekad je bitna medicinska istorija bolesti za interpretaciju (maternalni alfa feto
protein u serumu u trudnoći, zavisan o gestacijskoj dobi-viša koncentracija je
fiziološki nalaz)
■ Kriva u obliku zvona se koristi za
određivanje referentnog raspona
■ "Normalno" se definiše ako vrijednost testa pada
unutar 2 standardne devijacije od srednje
vrijednosti-
■ Uključuje 95% svih rezultata, SD je mjera
disperzije rezultata
■ Naziva se "95% interval povjerenja".
■ Dakle, postoji šansa za 1 u 20 testova za
abnormalan test koji je zapravo normalan jer je 5%
šanse da je izvan raspona
■ Ako tražimo 20 ili više testova (što nije rijetkost
kod hospitaliziranih pacijenata), postoji više
od 50% šanse da će jedan ili više testova
biti "abnormalan"
MJERNE JEDINICE

■ Sva kvantitativna određivanja

moraju imati jasno naznačenu
mjernu jedinicu
■ Bazične mjerne jedinice: gram,
metar, litar
Kriterija za validiranje testa Primjer validiranja:
Da bi smo rekli da je rezultat validan, kriterija koja treba ispuniti su:
• Slijepa A1: vrijednost apsorbance < 0.100.
• Negativna kontrola u B1: vrijednost apsorbance < 0.200 i < cut-off
• Cut-off kontrola u C1 i D1: vrijednost apsorbance 0.150 – 1.30.
• Pozitivna kontrola u E1: vrijednost apsorbance > cut-off.
• Ako ova kriterija nisu zadovoljena, test se mora ponoviti
■ Na primjer, kada se analizira serum na kalij, rezultat testa nam govori koliko je
kalijuma (koncentracija) prisutan u krvi.
■ Ovaj rezultat zatim koristi ljekar da utvrdi ima li pacijent nizak, normalan ili visok
kalijum.
■ Pretpostavimo da je izmjerena vrijednost kalijuma u serumu pacijenta 2,8 mmol/L
(mjerna jedinica, milimola po litri).
■ Ovaj rezultat je neobično nizak i ukazuje na neodgovarajući gubitak kalijuma.
■ Kako osoba koja izvodi test zna da je ovaj rezultat zaista pouzdan?
■ Moguće je da instrument nije kalibriran, a da je istinska vrijednost kalijuma
pacijenta 4,2 mmol/L - normalan rezultat.
■ Pitanje pouzdanosti za većinu ispitivanja može se riješiti redovnom upotrebom
materijala za kontrolu kvaliteta i statističkom kontrolom procesa.
Šta je kontrola kvaliteta (QC)?

■ Kontrola kvaliteta u medicinskoj laboratoriji je statistički postupak koji se koristi za

praćenje i procjenu analitičkog procesa koji daje rezultate za pacijenta.
■ Kada se dijagnostički test izvodi u medicinskoj laboratoriji, rezultat može biti rezultat
pacijenta ili rezultat kontrole kvaliteta
■ Rezultat može biti kvantitativan (broj) ili kvalitativan (pozitivan ili negativan)
ili semikvantitativan (rezultat se izdaje u jedinicama koje nisu realne vrijednosti;
npr.Novatech jedinice kao rezultat testiranja uzorka na prisustvo IgG, pri čemu se
vrijednost proglašava prema rasponu vrijednosti kao pozitivna/negativna)
■ Rezultati QC koriste se za provjeru funkcionira li instrument u okviru unaprijed
definiranih specifikacija, pretpostavljajući da su rezultati ispitivanja pacijenta
pouzdani.
■ Jednom kada se sistem za provjeru potvrdi, rezultati pacijenta mogu se koristiti za
dijagnozu, prognozu ili planiranje liječenja.
■ QC je mjerenje koje mora biti uključeno u svako određivanje (svaki test) kako bi se
verificiralo da je analiza korektno provedena

Ciljevi kontrole kvaliteta su:

– Obezbjediti korektne rezultate testa
– Obezbjediti pouzdanost laboratorije da su rezultati tačni i pouzdani prije nego
se izvjeste rezultati testa
– Detektovati greške i korigovati prije nego se izda rezultat testa

■ Redovno testiranje produkata kontrole kvaliteta kreira bazu podataka kvaliteta

kontrole koji se koriste za validiranje sistema testiranja
 Validiranje se ostvaruje komparacijom rezultata dnevne kontrole kvaliteta sa
laboratorijski definisanim rasponom za vrijednosti kvaliteta kontrole
 Raspon definisanih vrijednosti u laboratoriji se računa iz dnevnih podataka kvaliteta
kontrole za " normalne i patološke vrijednosti"
CILJEVI KVALITET KONTROLE

■ odabir tačnih i preciznih analitičkih metoda

■ adekvatno obučavanje i nadgledanje aktivnosti laboratorijskog osoblja

■ učiniti dostupnim ispisane postupke za svaku metodu, s izričitim uputama

■ odabrati dobre instrumente i uspostaviti redovan program održavanja

■ uspostaviti dobar program kontrole kvaliteta, staviti na raspolaganje odgovarajuće

kontrolne serume, redovno pregledavati kontrolne karte i ugraditi osoblju potrebu i

važnost dobrog sistema kontrole kvaliteta

■ voditi kontinuiranu edukaciju sa tehnolozima kako bi održali svoje profesionalne interese

44
PROIZVODI KVALITET KONTROLE

■ Materijali slični slični biološkim tečnostima, idealno napravljeni od seruma, urina i

likvora čovjeka
■ Kontrolni proizvod je tečan ili liofiliziran-sadrži jednu ili više komponenti poznate
koncentracije
■ Testiraju se identičnim postupkom kao uzorak pacijenta
■ Kontrola sa fiziološkim vrijednostima ispitivanog parametra-sadrži fiziološku
vrijednost
■ Patološka kontrola- sadrži ispitivani analit u patološkim nižim ili višim
koncentracijama od fiziološke

– Npr. fizioloka koncentracija za kalij 3.5 – 5.0 mmol/L.

– PATOLOŠKA ISPOD 3.5 mmol/L ILI IZNAD 5.0 mmol/L.
■ Dobra laboratorijska praksa podrazumijeva testiranje fiziološke kontrole i patološke
kontrole svaki dan u svrhu monitoriranja analitičkog procesa
 Program kontrole kvaliteta uključuje:

■ Interna kvalitet kontrola

■ Bazirana na monitoringu procedure biohemijskog testiranja u laboratoriji. Uključuje
određivanje koncentracije u kontrolama i ponovljeno mjerenje na rutinskim uzorcima kao i
statističkoj analizi svaki dan dobijenih rezultata dobijenih pri rutinskom testiranju
■ Predstavlja kontinuiranu evaluaciju pouzdanosti rada u laboratoriju-primarno provjerava
preciznost rada u laboratoriju

■ Eksterna kvalitet kontrola

Evaluacija putem vanjskih agencija koje dostavljaju uzorke laboratoriji koja prolazi kroz
eksternu evaluaciju. Analiza je retrospektivna.
Cilj-postići kompatibilnost laboratorije i metode te procijeniti kvalitet analitičkog procesa

47
 Metode u kliničkoj biohemiji

■ Kvantitativne analize-određivanje koncentracije analita od interesa u uzorku

■ Kvalitativna analiza-detekcija analita od interesa- različita kompleksnost, a što ovisi od
prirode analita
– Rezultat-pozitivan ili negativan
■ Kvantitativne:
koncentracija se izračunava iz standardne krive ( serijsko razblaživanje standardnog
rastvora)
■ Semi-kvantitativna:
koristi se za komparaciju relativne količine ispitivanog analita u uzorku pacijenta sa
količinom analita u komercijalnom rastvoru
 Oprema u kliničkoj biohemiji

■ Pipete-tačno odmjeravanje volumena- prenošenje volumena

■ Mikro pipete-male količine tečnosti 1-1000 μl
■ Analitička vaga-mjerenje mase, raspon 0.1mg - 0.01mg
■ Centrifuga-za separiranje supstance različite mase i gustoće
■ Autoklav-sterilizacija iskorištenog laboratorijskog posuđa
■ Frižider-obezbjeđuje skladištenje za reagense i uzorke na odgovarajućoj temperaturi
■ Zamrzivač-čuvanje uzorka na niskoj temperaturi, ako je analit nestabilan ili treba
dugo skladištenje
■ Sušilica-koristi suhi zrak za sušenje laboratorijskog posuđa suhim zrakom, neke se
koriste za suhu steriizaciju. Sterilizacija suhim zrakom jedino efektivna ako se
materijal izlaže 60 min na 1600C ili 40 minuta na 1800C
■ Vodeno kupatilo-voda u vod kupatilu treba biti iznad nivoa rastvora u epruvetama
koje se inkubiraju-temperatura se dnevno održava
■ pH metar- mjeri pH rastvora, pufera kao i analizu gasova
Automati i kompjuterizacija

■ Većina laboratorija je sada kompjuterizirana, koristi

bar-kodiranje uzoraka i automatizirane metode,
analize sa visokim nivoom produktivnosti i
poboljšanjem kvaliteta usluge

■ Kompjuterski terminali u laboratoriji i dopuštaju

direktan pristup rezultatima ljekaru koji je poslao
uputnicu za laboratorijsko testiranje
 Analitičke metode u kliničkoj biohemiji
■ Spektrofotometrija -bazični princip je da svaka molekula apsorbuje ili propušta svjetlost u
specifičnom rasponu talasne dužine
■ Fluorimetrija- zasniva se na činjenici da padanjem svjetlosti na izvjesnu materiju, ona počinje da
emituju vidljivu svjelost ili radijaciju
■ Atomska apsorpciona emisija -određuje koncentraciju hemijskog elementa u uzorku, a bazira se
na činjenici da su elementi transformirani kada se izlože visokoj temperaturi i počinju da emituju
ili apsorbuju svjetlost koja se mjeri
■ Jon selektivna elektroda - određuje se aktivnost jona u vodenoj sredini mjerenjem električnog
potencijala
■ Hromatografija- bazira se na separiranju smjese hemijskih supstanci u pojedinačne supstance
koje se zatim analiziraju: tečna hromatografija, gas hromatografija, jon-izmjenjivačka
kromatografija, afinitetna itd
■ Elektroforeza - migracija i separacija naelektrisanih čestica (jona) pod uticajem
električnog polja.

■ Molekularna dijagnostika- detekcija genomskih varijanti s ciljem detekcije, dijagnoze,

subklasifikacije, prognoze i monitoringa terapije
■ Imunološke i radioizotopske tehnike-bazirano na antigen-antitijelo reakciji; obilježivanje -
enzim, fluorecentna sustanca, radioizotop
■ Kuolometrija, osmometrija, refraktometrija
– Kuolometrija-elektrohemijska metoda u kojoj se ukupni napon potrošen u redoks
transformaciji analita mjeri na elektrodi
– Osmometrija-određuje se osmotska koncentracija rastvora
– Refraktometrija- mjeri se refraktivni indeks za karakteriziranje tečnih i čvrstih
uzoraka-pr. mjerenje koncentracije rastvora
Automatizacija u kliničkoj biohemiji

■ Definiše se ■ https://youtu.be/A5_2bWl_3Zo
kao mehanizacijska faza u primjeni
analitičke tehnike ili korištenje koje
je konstruirano da ponavlja
sekvencu predhodno definiranih
postupaka sa minimalnom
uključenošću laboratorijskog
radnika