Alicia Heathfield

Plakat ćemo od sreće

 Života se ne treba bojati

Lilian Baxter pitala se po tko za koji put zašto se život s njom tako poigrao. Ma čega da
se prihvatila, obično ne bi završilo onako kako je ona mislila da bi trebalo. I sve je nekako
mogla podnijeti do onoga što se jučer desilo. Dan se vratio iz škole sav u suzama. Jedan od
dječaka, kojeg je on smatrao prijateljem, rugao mu se da ga tata nije volio, da je umro jer je
volio neku drugu, a ne njegovu mamu. Da bi to čak i potvrdio, nije propustio reći: - To kaže
i moja mama, ali i Bernardova. One su čak i još nešto rekle.
Dan nije mogao izdržati da ga ne uputa:
- Reci što? Sigurno ni to nije istina.
- Rekle su da je, možda, i bolje i za tebe i za tvoju mamu da je tako otišao. Da vas više
neće sramotiti.
Lilian je dosad na sva sinova pitanja imala odgovore, ali sad se i zamislila i zabrinula.
Nije znala što reći, kako ga smiriti, a da to opet ne bude puka laž. No mali je toliko plakao
da je morala nešto poduzeti da ga umiri.
- Dan - počela je - ljudi znaju biti čudni. Tvoj tata je bio dobar čovjek. Da nije, danas ne
bi slušao takve priče koje slušaš, a koje su sigurno neistinite. On je tu gospođu povezao jer
ga je zamolila. Reci, dušo, što je u tome loše? Zar i ti, da si bio ne njegovom mjestu, ne bi
učinio isto? Samo, znaš, mnogi to ne bi uradili. Mnogi misle samo na sebe, mnogi i ne
primjećuju kako je drugima teško i kako bi im trebalo ponekad i pomoći, pa čak i kad
pomoć ne traže.
- Ali, mama, kako onda govore tako ružno?
- Teško mi je to reći. A možda Harry nije dobro ni razumio što govore. Nego, hoćeš li
da ja razgovaram s njegovom mamom? Tko zna što je i ona čula. Može doći do grdnih
nesporazuma ako se stvari ne razjasne.
Čekala je Danovu reakciju poslije toga što je izgovorila. Čak se i iznenadila kad joj je
odgovorio:
- Razgovaraj! Molim te odmah! Ja ću gledati televiziju dok dođeš. Ne bojim se više biti
sam.
Nije joj više ništa trebao reći. Znala je koliko se boji biti sam u kući, pogotovo noću, i
nije joj preostalo drugo nego da krene do Brunettovih. No, nije mogla tek tako banuti u
tuđu kući. Najprije je odlučila nazvati Harryjevu majku.
Dan se sav pretvorio u uho slušajući je što govori;
- Imaš li, Maria, vremena? Ako te ne bi smetalo, došla bih načas k tebi.
Mora da je ova bila prilično iznenađena jer je reagirala čudno:
- Jasno da imam. Ali, što je tako važno? Nešto se desilo? Da nije što Danu kad ne može
pričekati do sutra?
- Vezano je i uz Dana. No, o tome ću kad dođem. Evo me učas k tebi.
Na odlasku je poljubila sina i samo mu dobacila:
- Mama će sve srediti! Ne brini. Vratit ću se brzo. Ako tko zove, reci da sam u dućanu.
Ne moraju baš svi znati kamo sam otišla.
Ostavila je dijete zapravo prvi put samo. Mora da ga je to što je čuo toliko potreslo.
 Sledila se već pri samoj pomisli da će toga biti sve više ako već sad ne stane tim
brbljarijama na put.
Bilo joj je užasno teško što mora čak i na ovaj način reagirati, poniziti se i molite te
guske da prestanu pričati o njoj i njezinom braku. Da se barem suzdrže i da tako nešto ne
govore pred djecom jer ako tako nastave, a to će joj reći, morat će potražiti i zaštitu na
drugom mjestu. Nije bila sklona stvaranju skandala, ali kad je u pitanju njezino dijete, neće
ni ona birati sredstva.
Maria ju je dočekala suzdržano. Čini se da je već po njezinom izrazu lica shvatila da je
nešto ozbiljno zbog čega je došla. Možda je postala i svjesna razlogu dolaska. No nije
željela ni ona skakati pred rudo. Dapače. Da bi nekako prikrila svoje raspoloženje,
pokušala je biti čak i ljubazna:
- Zanima me što te dobro nosi k meni? I tako sam mislila u subotu skočiti do tebe.
Znam da sam to već trebala učiniti, ali ti odaješ dojam da ti nikakva pomoć ne treba.
Dakako, da me to ne opravdava. No baš sam se razbrbljala. Izvoli, uđi, popit ćemo čaj. A i
ispekla sam kolače. Sutra imam goste. Dolaze mi muževi poslovni partneri na večeru.
Znaš, mi u zadnje vrijeme proširujemo druženja. Mora se u današnje vrijeme svašta činiti
kako bismo zadržali standard na koji smo već naviknuli.
- Hvala ti, ali samo sam za čaj. Namjerno nije reagirala na drugi dio Marijine rečenice.
Mislila je da mora preći na stvar bez odugovlačenja. Sad je, po prvim njezinim reakcijama
bila sigurna da zna razlog njezinog posjeta.
- Maria, došla sam ti reći da prestaneš razgovarati o meni i mom braku, pogotovo pred
Harryjem. Nije mi to ugodno, nije to ni moj stil ponašanja, ali znaš da ću sve učiniti da to
spriječim jer u pitanju je mentalno zdravlje moga sina. Imala sam to što jesam, kasno sam
to spoznala, ali da i nisam, ne znam kako bih reagirala. Brak nije lako raskidati čak ni kad
se desi to što se desilo meni. Ja ništa ne znam o tvom braku, a priče koje znam čuti,
slučajno, zanemarim jer držim da se mene ne tiču. Ali kad bih se u nešto i sama uvjerila,
nešto što ti ne bi išlo u prilog, ne bi mi palo ni na kraj pameti da to komentiram pred
Danom. Maria, čak ako je i sve istina što se sad priča o mom mužu, postoji i ona stara
kršćanska - o mrtvima sve najbolje. Molim te nemoj me prisiljavati da o svemu upoznam
ravnatelja škole pa i socijalnu službu. A, vjerujem mi da ću sve učiniti da zaštitom svoje
dijete. Dan je smisao moga života i branit ću ga sve dok budem mogla disati.
U tom času joj je toliko srce toliko počelo lupati da se bojala da će se srušiti. Dvojila je
tek koju sekundu da li da se digne ili da ipak čuje što će ova reći.
- Ne znam o čemu govoriš. Nikad nisam ništa govorila pred Harryjem. Tek je neki dan
bila kod mene Sophia i spomenula tvoga muža. Zapravo, govorila je kako ti to nije smio
činiti. To je bilo sve. Ne znam otkud ti uopće takve objede. Imam previše svojih briga da
bih se bavila i tuđima. No lagala bih kad ne bih priznala da me njegovo ponašanje, i sve što
se kasnije desilo, baš ostavilo ravnodušnom.
- Dobro, ako je tako, sad ću i k Sophiji, a onda znam što mi je činiti. Da bi potvrdila
svoje namjere, isti je čas na mobitel nazvala Sophiju. I ova je bila iznenađena pozivom. A
još više kad je čula što joj Lilian govori. Vjerojatno je istina bila negdje na sredini jer se
Sophia branila i rekla suprotno od onoga što je izgovorila Maria.
No, kad je ova završila, zaprijetila joj je na isti način na koji je i Mariji.
-I jedna i druga shvatite ovo tek kao upozorenje. Sad sam kod Marije. Nijedna ni druga
neće se moći više izmotavati. I samo još jedno - ne znam kako ćete i što ćete reći svojoj
djeci, ali želim da se obojica ispričaju Danu. I to na najuvjerljiviji način. Ako tako ne bude,
znate što vam slijedi.
 I bilo je to sve.
Lilian je izletjela iz Marijine kuće. Sigurno je i ovoj bilo drago stoje tako jer što bi joj
uopće više rekla. Bila je ljuta i na Sophiju jer ni ona nije smjela reći ovo što je rekla.
Konačno, obje su ogovarale Lilianinog muža. Samo, nije tada bilo dječaka ni blizini, ili ih
one nisu vidjele. Mora da su oni odnekud sa strane prisluškivali. Sad imaju to što imaju.
Morat će se iz toga nekako izvući jer Lilian se uopće nije šalila. Bojala se i reakcije svoga
muža, tim prije što je na tu večeru pozvan i Lilianin šef, a koliko je ona vidjela pa i čula, on
strahovito drži do Lilian. To joj baš i nije trebalo. No sad se iz svega toga treba izvući dok
ne pukne veća bruka od ove koju je sad doživjela.
- Jeff, morat ćeš otići na taj put. Znam da ti je već dosta, ali sad posao ne smije stati.
Konkurencija je žestoka, a mušterije su sve zahtjevnije. Obavi to sad pa si poslije uzmi
tjedan dana odmora. Te materijale moramo imati. Ljudi ih traže. Ali, u svojim zahtjevima
idu tako daleko da se pitam kamo sve to vodi. Svila je svila, bez obzira tko je proizvođač.
Dođe mi da na robu stavim čak i lažnu etiketu. Poludjeli su za tom Indijom. A da mnogi
vide gdje se to tka, tko to radi i kako radi, vjerojatno bi ih prošla volja za tom robom. No
neka žive u uvjerenju da je to baš ono što traže i što im treba. Sjećaš se da su jedno vrijeme
ludjeli za kineskom. Samo, brzo ih je to prošlo. Kad se Kina otvorila prema svijetu,
zanimanje za njihovu robuje splasnulo. Sad čak i najbolje stvari drže - boflom.
- Tata, sve ja to razumijem, ali trebao bi ti i mene razumjeti. Ponekad mi se čini da me
držiš strojem koji sve može, samo ako ga se podmaže. A ja više ne mogu! Na rubu sam
živaca. Što do umora što od nezadovoljstva.
- Nešto i zbog Alison?
- Zar bi i to bilo čudno? Pa što ona ima od mene? Ne bih se iznenadio kad bih samo
jednoga dana čuo:
- Bilo je lijepo dok si se ponašao kao čovjek. Ja s robotima ne mislim ni u kakvu rabotu.
Ti znaš tko je ona, čija je i što njezini misle o nama. Drže nas skorojevićima koji su vrijedni,
ali to toj obitelji ne znači - ništa.
- Povedi i nju.
- Ti kao da si zaboravio što se na takvom putu radi. Pa ja ne idem na izlet. Mene svaki
takav put i svi ti pregovori užasno iscrpe. Čak i da ona poželi ići sa mnom, našao bih
načina da je odgovorim. Tek tad bi shvatila čime se bavim i na koji način zarađujem kruh.
Ovako sve to izgleda ljepše nego jest. Ali, kad je tako, znam da mi nema smisla uvjeravati te
da ne idem. Otići ću i tad ću staviti točku na i. Naći ćemo nekoga mladca koji će moći raditi
to što radim ja. U početku ću biti uza nj, a poslije ću ga puštati da radi sam. Ni novac ne
znači ništa ako je onaj koji ga stvara - nezadovoljan. A ja sam to svakim danom sve više.
Možda nama i nije suđeno da uđemo u vrh njujorških bogatuna. Uostalom, to nije nikad ni
bio moj cilj. Mislim čak da nije ni tvoj. Sve što nam se dešava, splet je nekih čudnih
okolnosti. Još možemo gospodariti svime time, a na taj način i sobom.
Stari se Tupper zamislio nad ovim što mu je sin izgovorio. I jedan i drugi su znali da
imaju pravo, i jedan i drugi su shvatili da im smisao života ne smije biti novac, ali kad si u
vrzinom kolu, teško ti se iz njega izvući. Da bi to jasno i glasno rekao sinu, otac je smirenim
tonom počeo:
- Hvala ti, sine. Svaki put mi se srce kida, moraš mi vjerovati, kad odlaziš, ali sve činim
da staneš na vlastite noge i da se tvoja djeca ne moraju mučiti kao što smo se ti i ja. Moj put
do ovoga do čega sam došao nije bio lagan. Skrivao sam to pred svima, pa čak i pred
tvojom majkom. Kad sad slušam tebe, čini mi se kao da čujem nju. Ipak ću morati nešto od
tih svojih zamisli mijenjati. Ili bolje reći od nečega i odustati.
 - Pa kad si već sam počeo tu priču, reci mi jesi li odustao od proširenja trgovine?
- Jesam, ali samo djelomično. Imao si pravo kad si mi rekao da ne prodajemo sve - od
igle do lokomotive. Odlučio sam da sve bude vezano uz tkaninu i šivanje.
- Trebat ćeš još radnika?
- Pa i ne. Neke ću odjela zatvoriti, a te ljude premjestiti na nova mjesta.
- Samo pazi.
- Što? Onaj tko je prodavao neke bezvezne gumbe, ne može sad svilu. A moraš i
postaviti neke voditelje odjela. To je strahovito važno. To moraju biti žene koje drže do
sebe, koje se znaju ponašati, koje su rođeni psiholozi. Ono što može dobra prodavačica, ne
može ni odlična roba. Toliko sam naučio lutajući svijetom. I sad mi je u pameti ona
Kineskinja koja mi je zapravo podvalila onu svilu. Sjećaš se koliko sam je nakupovao sve
joj vjerujući.
- Znam ja to. Samo, baš i nemam veliki izbor. S jednom sam ženom bio jako
zadovoljan, ali sad ništa ni od nje.
- Otišla je od nas? Trebao si je pod svaku cijenu zadržati. Ima radnika koliko hoćeš, ali
malo je onih kvalitetnih. I na njima ne treba štedjeti.
- Ma ne.
- Što je onda?
-Muž joj je poginuo.
- Doći će ona k sebi.
- Svaka druga bi prije nje. Ona je sjajna, ali imala je muža budalu. Varao ju je gdje je
stigao i mogao i na kraju je tako završio. Ružno je to reći, ali bolje nije ni zaslužio. Mi
muškarci doista znamo biti budale.
- Postao si pravi moralist.
-I ti bi kad bi je poznavao. Toj se ženi ni u čemu nije moglo zamjeriti. A on je jednu
subotu otišao navodno na službeni put i pri povratku poginuo s - ljubavnicom. A ni ta nije
bila bogzna što. Obična bludnica. Imao ju je tko je htio.
- Bože, tata, ni prvi ni zadnji.
- Tako govori i mama, ali kad biste tu ženu bolje poznavali, shvatili biste zašto tako
govorim. Nju je sve pogodilo - i njegova smrt, ali i spoznaja s kim je živjela i što joj je sve
činio. I znaš ti narod. Sad su se odjednom svi našli da joj popuju. Misle da će joj biti lakše
ako ga počnu ogovarati, pa čak i izmišljati tko zna kakve sve ne njegove flertove. U jednom
času kad sam bio na njezinom odjelu i kad sam čuo te babuskare što govore, morao sam se
umiješati.
- Znam li je ja? - odjednom kao da se zainteresirao i Jeff za tu jadnu ženu.
- Možda, iz viđenja.
- Nije dolazila na naše domjenke?
- Dolazila bi, ali nastojala bi ostati nezamijećena. Sjećam se tek jednoga našega
poslovnoga partnera kad ju je vidio što je rekao.
-Što?
- S ovom bi ženom svaki dućan imao smo dobitke, čak i kad bi prodavao trećerazrednu
robu.
- Ako je tako, kad bude spremna, ponudi joj vođenje odjela. A, znaš, možda bi joj to i
pomoglo da se prije sredi. Možda bi joj to bio lijek. Znaš onu - u radu je spas. Na jednoj
strani je doživjela neuspjeh, a druga su joj se vrata otvorila. Možda ne bi trebao ni čekati.
Ponudi joj to odmah. Ništa nećeš izgubiti.
- Nije ni to loše. Pokušat ću.
- Tata, mogu li barem na taj put krenuti drugi tjedan? - odjednom je Jeff preokrenuo
razgovor na drugu temu. - Moram s Alison biti barem dan-dva da je smirim. Moram s
njom i na neku večeru kod prijateljice koja slavi rođendan. Zbilja joj je dosta da na sve te
domjenke, a toga u njezinom društvu ima za moj ukus i previše, odlazi sama.
- Jasno da možeš. Ja još vjerujem da bi bilo dobro da joj barem ponudiš da ide s tobom.
Ako ne budeš previše inzistirao, neće ići, ali ti ćeš imati i neko opravdanje.
- Ne dolazi u obzir! Neću se s tim igrati.
- Dobro, ti ipak najbolje znaš što ti je činiti.
- Znam, oče, i te kako.
- Znači, dogovorili smo se. Ja ću odmah krenuti u akciju.
- Odakle ćeš početi?
- Najprije od Lilian Baxter, ali neću stati samo na tome. Počet ću razmišljati i o novoj
snazi koja bi te mogla zamijeniti. Stvarno sam pretjerao kad si ti u pitanju. Počeo sam
imati i grižnju savjesti. U to te sve nisam smio uvaliti.
- Nemoj sad da je dobijem i ja. Imamo što imamo, ali iz svega toga možemo se izvući.
Nismo još toliko zaglibili.
- Jasno da nismo čim možemo o svemu na ovaj način razgovarati.
Unatoč svim razgovorima, pa ponekad i neslaganju, odnosi između oca i sina svakim su
danom bili sve čvršći. Ako je to itko primjećivao i bio zbog toga sretan, bila je Inga, majka
odnosno supruga.
Dan se vratio iz škole sretan. Lilian je odmah znala da su mu se dečki na neki način
ispričali. Isto je tako znala da mora zatomiti znatiželju jer bi ona mogla izazvati suprotan
efekt.
Dan neće moći dugo šutjeti. I baš se tako i desilo. Samo što je bacio torbu na kauč,
počeo je;
- Mama, znaš što je novoga?
- Ne, ali mora da ti se nešto lijepo dogodilo. A volim kad mi se vratiš iz škole sretan.
- Harry, Bernard i ja opet smo prijatelji.
- Znam to.
- Ali bili su me naljutili.
- Oh, da znaš koliko su mene moji prijatelji znali izludjeti. Ali, prijateljima se sve
oprašta. Ako su pravi.
- Rekli su da su krivo čuli ono o tati. Njihove mame su pričale o nekom filmu gdje se
tako nešto desilo. A ja sam čuo samo priču o tati. Baš sam bedast. Sad mi je žao što sam i ja
tako reagirao. Znaš i ja sam njima svašta rekao.
- To sam si i mislila. Ali, ni to nije u redu. Možda bi se i ti njima trebao onda ispričati.
- Hoću, ali tko zna zašto su onda oni onako govorili, a sad ovako. Možda su ih mame
izgrdile kad si im ti rekla.
- Sigurno su im objasnile da su nešto pogrešno razumjeli. I to je sve.
- A ja sam bio tako žalostan.
 -I ja, sine. Ali, sad je to iza nas. Sad ćemo razmišljati o nečem lijepom.
- Reci.
- Ja sam da u subotu odemo nekamo na izlet. Što misliš o tome?
- Joj, to bi bilo sjajno! Nismo nigdje bili otkad tate nema. A znaš kako bi nam bilo lijepo
kad bismo sve troje išli nekamo. Sad mi je žao što nismo i više.
Inače bi ovo navuklo tugu na Lilianino lica, ali sad se pazila da ničim ne ražalosti dijete.
Stoga je prešutjela taj dio rečenice, već ga je upitala:
- Imaš li ti kakav prijedlog? Kamo bi želio da odemo? Ja razmišljam - zastala je jer je
htjela čuti sinovu želju.
- Volio bih da se cijeli dan vozikamo. A onda stanemo ondje gdje nam se najviše svidi.
Što kažeš na to?
- Prijedlog je odličan! Na jednoj se strani ukrcamo, plovimo, na drugoj se kupamo, a na
sljedećoj - jedemo.
- Uh, moram to reći prijateljima! Oni i tako stalno govore gdje su koji vikend bili. A ja
tada samo šutim.
Lilian kao da je tek sad shvaćala što je i nesvjesno činila sinu. Tugovala je, zatvarala se
u kuću i ne želeći rušila svijet svome Danu. Više tako neće ići. On je zaslužio da ima sretno
djetinjstvo, on mora biti u središtu njezine pozornosti i života, bez obzira na sve. Konač-
no, nije jedina koja je doživjela to što je. Ali, sve to ostaje iza nje. Tko zna što je njoj još
život namijenio. Mora se uhvatiti u koštac s njim onako kako najbolje bude mogla i znala.
Subota će biti prekretnica u tome.
Nije se samo ona radovala tome. Samo što su ona i Dan zaključili da će subota biti
njihova, nazvala ju je majka. I bila sretna kad je čula da neće ovaj vikend biti kod njih.
Znači da joj je kći došla k sebi. Dalje se nije bojala. Jer, očito se više života nije bojala ni
Lilian.
 I patnjama ima kraja

- Mama, bilo je prekrasno! Opet bih volio da idemo na izlet. Ako ti ne budeš mogla, ja
bih mogao s bakama ili s tetom Marijom. Sad kad sam se pomirio s Harryjem, on mi je
rekao da bih mogao i s njima. Oni svako malo idu nekamo. Čak i na drugi kraj Amerike -
oduševljeno je govorio majci Dan.
- Drago mi je, Dan, da ti se sviđa ovaj naš jučerašnji izlet. Nastojat ću da što više
budemo u prirodi. Kad ne budem mogla ja, ići ćeš i s bakama. Pa i s tetom Marijom kad te
pozove. Volim da ste ti i Harry opet dobro, ali, znaš, nije baš lako na izletu, pogotovo kad je
mnogo ljudi, paziti i na tuđe dijete. To se ni ja ne bih baš usuđivala. Govorim ti to zato da
ne bi pogrešno protumačio ako te ne pozovu. Ni ti i Harry ne biste trebali zamjeriti ni
njegovoj majci, a ni meni što se bojimo da se ne bi što nepredviđeno desilo na takvom
jednom izletu.
Očito mu se nije svidjelo to što je sad čuo, ali Lilian je znala da će mu to kad-tad
doprijeti do svijesti. Vjerojatno bi ga Harry i pozvao, ali nije bila sigurna da bi to učinila i
Maria. Njegova nazočnost ondje gdje bi bili i toliki drugi, sprečavala bi ih da otvoreno
govore, pa čak i o njoj. Konačno, u to se već uvjerila. I uopće ne bi zamjerila Mariji što bi
postupila tako kako ona očekuje jer ne bi ni ona drugačije.
Kako je Dan ipak pozorno slušao što govori, ali i šutio, to ga je ona pokušala
isprovocirati izravnim pitanjem;
- Onda? Šutiš? Ne misliš da je tako kako govorim? Mogu i ja pogriješiti. Ali, uvijek treba
kad se na nešto odlučujemo, gledati to sa svih strana.
I kad je već pomislila da uopće ne razmišlja 0 ovome što mu govori, odgovorio joj je:
- Treba. Tako kaže i naš učitelj. Dobro, glavno je da ćemo sad više izlaziti. Meni je
lijepo i s bakama i djedovima.
- Uvijek se nađe, Dan, neko rješenje. Samo treba sve dovoljno željeti i voljeti.
Bilo je sve ovo, čini se, ipak previše za njegovu glavicu jer čim je njoj zazvonio mobitel,
on se sa svojim igračkama povukao u svoju sobu.
Iznenadila se kad je prepoznala glas tajnice vlasnika tvrtke.
- Gospođo Baxter, ispričavam se što vas ometam doma, pogotovo jer znam da ste na
slobodnim danima. No, šefa zanima kad ćete na posao.
- Ako je nešto hitno, mogu i u ponedjeljak. I tako ne znam što ću sa sobom doma. Jučer
sam sa sinom bila na izletu, i to mi je uljepšalo dan, ali sutra će on u školu, a ja ću tumarati
kućom ne znajući si uopće naći mjesta. Znate li što me treba? Nisam valjda višak? Kako mi
je u životu krenulo, samo bi mi još to trebalo.
- Ne znam što vas točno treba, ali siguran sam da niste višak. Ne biste to bili u ovoj
situaciji i da ste loša radnica, a pogotovo ne sad kad ste medu najboljima. Tako barem
govore svi izvještaji.
-I što mi je činiti?
- Pa, recimo, biste li mogli doći u ponedjeljak na kratki razgovor k njemu?
- Mogla bih. Mogu početi i raditi ako treba. On me previše zadužio da mu ne bih to
vratila na jedini mogući način. Samo recite kad trebam doći i evo me.
- Je li vam rano kad sina otpremite u školu?
- Odlično! Mogu onda tu biti u devet?
 - Nema u to vrijeme ništa zakazano. Mislim da će mu baš to odgovarati.
- A sad mi recite što vi u nedjelju radite u tvrtki?
- Morala sam doći mladog gazdu spremiti za put. Opet ide u Indiju. Nije moje da
komentiram, ali čudim se. . .
- Nemojte. Znate onu - željezo se kuje dok je vruće. Ovo je period stvaranja, ovo je
osiguravanje budućnosti. Sad se ne smije stati jer stajanje znači najprije stagnaciju, a
kasnije još i nešto gore.
- Ne znam. Nisam na taj način razmišljala. Ja samo gledam koliko se taj čovjek muči i
pitam se ima li to smisla. Ja koja to gledam izbliza, imam neka drugačija razmišljanja o
svenu tome. Ali nije moje da sudim o ičijem životu i poslovima, a najmanje o mojih
poslodavaca. Znači dogovoreno?
- Da. Sutra u devet bit ću tu.
- Čekat ću vas sa svježom kavom.
- Hvala vam. Raduje me kad je mogu na uranak popiti s nekim tko mi uljepša jutro.
- Hvala vam.
- Hvala i vama, gospođo Baxter.
- Alison, moram na put - počeo je Jeff čim su se našli. Dojadilo mi je sve to, a siguran
sam i tebi. Ozbiljno sam razgovarao s ocem. I dao mu ultimatum. Ne mogu više ovako.
Uopće me nema doma. Više i ne znam kako je lijegati i ustajati iz vlastitog kreveta. Kad se
vratim s ovoga puta, nekamo ćemo samo nas dvoje. Znam da si ti najveća žrtva ovoga moga
posla, ali dogovorio sam se s ocem da nekoga uzmemo tko će me zamijeniti. Sve što želim,
jest biti što više doma, srediti se, srediti naš život onako kako to čine svi oni koji su ozbiljni
i koji svoju vezu drže takvom. Reci, vjeruješ li uopće u to što govorim jer znam da to sve ne
slušaš prvi put.
Nije mu odmah odgovorila. Vjerojatno joj je već dojadilo slušati istu priču. No još ga je
voljela, još je i vjerovala i željela promjenu. A kad je progovorila, sa strepnjom je prvi put
čekao što će reći:
- Znam da ti nije lako, ali i ja sam već izluđena. Ti znaš u kakvom okruženju živim, ti
znaš da sam često izvrgnuta i ruglu, no ni to me ne smeta toliko koliko mi idu već na živce
moji. Tebi ne moram govoriti kako oni gledaju na našu vezu, kako bi bili zapravo sretni da
te ostavim. Njih smeta ono što mene izluđuje kod njih - tvoj status, tvoje podrijetlo. Ne
znam kako ne vide da su to besmislice, kako se ne okrenu malo oko sebe i vide tko su
sinovi njihovih prijatelja, kako žive i što rade. A kad ja tako nešto samo pripomenem,
nastaju u kući nesnosne svađe. I zapravo više i ne znam što hoće, što žele i čemu se raduju.
S jedne strane su sretni da nismo previše skupa, a s druge mi to prigovaraju. Znaš onim
sistemom - pa njemu je manje stalo do tebe nego tebi do njega. A tko zna nema li on negdje
nekoga tko mu je bliži, tko ga više razumije nego ti, odnosno mi. Samo bi nam to trebalo da
te zamijeni za neku sebi ravnom.
Jeff je prvi put od nje čuo tako nešto i shvatio svu težinu njezine situacije, čak toliko da
nije znao što bi uopće rekao. Najradije bi je isti čas zaprosio, pa i odveo pred oltar, ali znao
je da to ne bi imalo smisla. Možda je ona očekivala od njega nešto više. On naprosto nije
imao vremena za nju, za njihov odnos, i ako sve ne bude onako kako oboje to žele, on će
biti isključiv krivac za to.
- Znao sam da ti nije lako, znao sam da si na meti i tvojih prijatelja i mojih neprijatelja,
ali nisam ipak vjerovao da su tvoji roditelji toliko kruti. Nekako sam vjerovao u majčino
srce.
 - Gora je od oca. Ona je čak ta koja ga neprestance potpiruje. Jednom sam bila i
svjedokom razgovora. I da je nije smirio, i to prilično oštro, teško da bi tu noć noćila u kući.
- Razmišljam o nečemu što se ne usudim u ovim prilikama čak ni izreći. Uvijek sam
želio da to bude romantičnije, onako kako ti to zaslužuješ.
- Nisam neromantična, ali sve oko mene je kruta realnost. U takvom okruženju teško je
misliti drugačije. No pustimo sad sve to. Idemo na tu proslavu rođendana. Izdržat ćeš,
valjda, sve ono što te ondje čeka. Konačno, nije ti, a i neće ti biti ni prvi ni zadnji put.
- Bit će ondje i tvoji?
- A što bi uopće moglo proći bez njih? Mama se danima sprema za tu feštu.
-Znaju da ću i ja doći?
- Toplo se nadaju da nećeš. Znaju da si stalno na putu i vjerojatno mole boga da ćeš i
sad otići jer su čuli neki dan razgovor između mene i Biance. Na njezin upit hoćeš li mi biti
pratnja, odgovorila sam da hoćeš ako ne budeš na putu.
- Mama te nije pitala?
- Nije jer to bi značilo da ti da je značenje. Ma kažem ti da mi je grozno.
- Žao mi je. Da sam znao. . . - htio je nešto važno reći, barem se Alison tako činilo, a kad
je zastao, ona je nastavila;
- Da si znao, ne bi se ni petljao sa mnom? Nisi valjda to mislio izgovoriti? Želim da znaš,
ma što da se između nas desi, ma kako da ova naša veza završila, meni nikad neće biti žao
što smo bili zajedno. Uz tebe sam se osjećala uvijek kao čovjek koji zna cijeniti prave
vrijednosti.
Jeff nije mogao vjerovati da to govori djevojka koja je imala sve, koja je mogla birati ne
samo društvo nego i dečka. A ona je cijenila najviše ono što među tim svojima to očito nije
bilo najvažnije, ako je tko i imao.
- Premda sam malo uzdrman od svega ovoga, Alison, ne brini, neću te razočarati
večeras.
- Nisam ni pomislila da hoćeš. Ja se ne bojim za sebe. Meni je već dosta tih njihovih
prenemaganja. Bojim se da ja ne eksplodiram, a to ne bi bilo dobro ni za koga. Znaš, da
sam svjesna svih mana mojih roditelja, ali i takvi kakvi su, moji su. Koji put mi se čini da su
silno nesretni zbog mene. Ako ikad budem majka, znat ću se ponašati, voljet ću svoje dijete
na drugačiji način nego što moji vole mene. Često se puta pitam je li to uopće ljubav.
- Jest, i to je ljubav, ali neka koju je očito pregazilo vrijeme. A kad bi im čovjek to rekao,
naljutili bi se.
Oboje su zaključili da je ovakvih razgovora bilo dosta. Valjalo se psihički pripremiti za
sve te susrete s tko zna kime sve ne kod Biance. Začudo, kad su se već našli pred vratima
njezine kuće, bili su mirni. Pripremljeni na obranu, kako je u šali rekao Jeff, ali i na napad
kako mu je brzo odgovorila Alison.
Kako su pristigli u vrijeme kad i većina gostiju, to i nisu izazvali toliku pozornost što je
oboma bilo drago. Jeff je poslije čestitke Bianci, pogledom najprije potražio Alisonine
roditelje, a potom im prišao. Kao da je najobljubljeniji zet, srdačno ih je pozdravio, sa
zadivljenom mirnoćom ih upitao kako su, a potom ovlaš pogledao dva para koja su stajala
uza njih. Čekao je da ga predstave. No, ovo dvoje nije iskazivalo tu namjeru pa se i on
našao u čudu. Nije mu bilo ni da ode ni da uz njih ostane. Shvativši situaciju, jedna je žena
iz društva obratila se Jeffu:
- Vi mora da ste Jeff? Ja sam Alisonina krsna kuma. Vi znate što za nas znači kumstvo.
Drago mi je da sam vas konačno upoznala. Ja sam Carolina, a ovo je moj muž Lucas. Sve što
mogu reći, jest da moje kumče ima sjajna ukus.
- Hvala vam, gospođo. Hvala i vama, gospodine Lucas. Vidim da s neskrivenom
simpatijom govorite o Alison, a to mi je najvažnije. Svi koji vole Alison, ja ih poštujem i
volim. Znate - htio je očito dodati da nije naviknut na ovakve susrete, no Carolina ga je
prekinula opet ga iznenadivši:
- Bilo bi mi drago kad biste s Alison jednom navratili i do nas. To nemojte shvatiti kao
poziv onako usput, pa ni kako formalnost. Voljela bih da navratite kad budete imali
vremena pa i bez poziva.
Alisoninim roditeljima ovo se činilo previše. Da su smjeli, najradije bi prekinuli, kako se
njima činilo ovu farsu, ali zali su da ovo moraju otrpjeti zbog ljudi koji su ovdje, a do kojih
su oni držali. Da bi ipak pokazali što misle 0 njemu, pa i o svojim kumovima, majka je
reagirala baš onako kako se to od nje i očekivalo. Spazila je u dnu dvorane neke svoje
znance i tek se ovlaš ispričavajući pozvala muža da ih idu pozdraviti. Kumovi su tek
laganim smiješkom dali do znanja Jeffu i Alison da se zbog toga ne trebaju uzrujavati.
Cijela večer protjecala je prema predviđanjima. Bilo je, istina, znatiželjnika koji su
pomno pratili ponašanje i Jeffa ali i Alisoninih roditelja, no to nikoga nije više iznenađivalo.
Da im sve to nije po volji, vidjelo se po tome što su oni među prvima napustili svečanost.
Jeff je prvi put primijetio da je njihovim odlaskom sve nekako živnulo. Sve više su im se
priključivali i mladi, baš oni za koje je mislio da ga ne uvažavaju previše.
Kad su konačno i sami odlazili, Bianca im se zahvalila što su došli, a to se odnosilo
ponajprije na Jeffa, ali se i ispričala:
- U jednom sam času primijetila da si na meti punice i punca. Znaš da tu nisam ništa
mogla učiniti. Uostalom, tebi pomoć čak ni u takvim situacijama nije ni potrebna. Sreća je
što si što se možeš suzdržati. Ne znam nikoga tko bi se ponašao tako kao ti. Sretna je
Alison što te ima.
- Hvala ti, Bianca, na razumijevanju, ali uz jednu napomenu - sretan sam ja što imam
Alison.
Nije ovo bila, kako je kasnije rekla i Alison baš večer za pamćenje, ali nije bila ni nešto
što bi ih posebno uzrujalo. Na žalost, bit će toga još. Samo, i jedno i drugo se pitalo - dokle.
I tko će biti uporniji odnosno izdržljiviji. Koji to bude, bit će i pobjednik ovoga rata, ako se
to tako uopće može nazvati.

***

Lilian je desetak minuta prije devet bila u sobi glavne Tupperove tajnice. Ondje ju je,
baš kako je i očekivala, već čekala kava.
- Bože, kako divno miriše - još s vrata je uzviknula.
- Znala sam da nećete doći zadnji čas, da ćete računati i na “kavu ohrabrenja” pa sam je
skuhala malo ranije. Imam rezervu i za gospodina Tuppera. On samo što nije stigao.
Uvijek dođe točno u devet. To je navika,
U opuštenoj atmosferi Lilian se osjećala ugodno, čak više nije osjećala ni onu laganu
tremu koju je imala ulazeći u ove prostore. Gloria je doista bila tajnica koja je ljude znala
primiti, ali i pripremiti za razgovor, kako je ona govorila - s gazdom.
Kad je sat otkucao devet, a Tuppera još nije bilo, Lilian je primijetila da se Gloria
zamislila. Očito se brine što ovaj kasni, a inače je točan kao sat, zaključila je Lilian. Ništa je
nije pitala jer, ako ova želi nešto reći, reći će.
Oko deset, zazvonio je telefon. Gloria je nervozno dignula slušalicu i još nervoznije
upitala:
- Ali, kako? Pa gdje je sad? Zašto mi niste odmah javili? Jeste li javili gospodinu Jeffu?
Ako niste, ja ću. Znači sad je dobro? Hvala bogu da je tako. Znala sam da se nešto desilo jer
on inače ne kasni. I nemojte mu dopustiti da dolazi ovamo. Neka ide ravno doma. Tako
nešto bilo je i za očekivati. Toliko posla i briga za čovjeka koji ipak više nije u cvijetu
mladosti. Hvala vam na javljanju. Dobro. Ipak ću mu ja obavijestiti sina.
Lilian je shvatila da se nešto desilo gazdi, pa je sam i ona brižno upitala:
- Nije ništa tako loše da bismo se trebali zabrinuti?
- Nije, ali tijelo mu šalje poruku - ili smanji ili zbogom! Onesvijestio se u garaži. Sreća je
božja što se ondje našao jedan naš čovjek koji je pozvao hitnu i odvezao se s njom u
bolnicu. Ondje nisu ništa našli do - iscrpljenosti. I sad ga voze doma. No on kakav je već,
ne želi da ga itko vidi da ide bolničkim kolima pa ih je zaustavio ulicu prije i sad upravo
ulazi u kuću. Eto, takvi su Tupperi.
- Obojica?
- Ja bih rekla da mladi neće ni dočekati ovu dob ako nastavi ovim tempom kojim je
radi. On je stalno na putu. Bojim se da jednoga dana uopće izgubi orijentaciju i da uopće
ne zna gdje je, na kojem je aerodromu. A sad ga čeka još više posla. Sad će morati preuzeti
i dio očevog. A morao bi, barem koliko ja znam, posvećivati više pažnje i svom privatnom
životu. Dobro ga ta Alison i trpi.
- Alison Hickman?
-Znate je?
- Osobno ne, ali čitam cijele priče o toj obitelji. Ne vjerujem da je sve istina što se piše,
ali nešto valjda jest. Čudi me - zastala je na pola rečenice tako da Gloria nije znala što je
čudi, ali vjerojatno je pomislila na ono na što svi manje-više misle - da je uopće čudo kako
ima snage boriti se s vjetrenjačama.
- Ne čudi samo vas. Ali Alison nije kao njezini roditelji. Samo, pitam se hoće li moći
izdržati njihov pritisak s obzirom na sve okolnosti.
- Ne znam na što mislite - izletjelo je Lilian. Nije željela da ispadne znatiželjna, a baš se
sad takvom predstavila.
- Jeff radi užasno mnogo. Nema vremena za privatni život. A svaka veza traži pažnju.
Ova naročito. Mora da je ta Alison doista u nj zaljubljena kad sve to trpi. A trpi, sigurno.
Svjesna da ipak pred relativno nepoznatom ženom priča o životu svojih gazda, Gloria se
učas zasramila. Primijetivši to, Lilian ju je blago dodirnula i rekla:
- Nemate razloga za sram. Iz vas govori briga za te ljude i ništa više. A ja vam mogu
reći da sam na vlastitom primjeru osjetila koliko su plemeniti i koliko su sve nas zadužili.
Kad mi se desilo to što jest, gospodin Tupper je bio više nego čovjek. Ponudio mi je i
moralnu i materijalnu podršku. To se ne zaboravlja lako. Ne poznam toliko mlađeg
gospodina, ali vjerojatno je istinita ona uzrečica - da jabuka ne pada daleko do stabla.
Nadam se da će sve ovo završiti dobro jer treba se sjetiti i one - da je svako zlo za neko
dobro. Možda će ovu poruku tijela i stari gospodin Tupper shvatiti ozbiljno. Hvala vam,
Gloria, na svemu. Bit ću ove dane doma. Ako me gospodin bude trebao, samo zovite.
Dvije su se žene srdačno rastale. Gloria je ostala silno zamišljena, ali ni Lilian nije bilo
svejedno ovo što je čula. Nije dobro poznavala toga Jeffa Tuppera. Možda je i on doista kao
otac premda joj je bilo teško vjerovati da je baš njegova kopija. Bilo joj je žao što se desilo
to što jest, a bila je i u neizvjesnosti zbog čega ju je taj čovjek zvao.
Te su je misli toliko zaokupirale da je nesvjesno, kad se našla na ulici, krenula prema
kući svojih roditelja.
Majka je bila iznenađena što je vidi i zabrinuto je upitala:
- Kakve nam vijesti nosiš?
-I ne znam što da ti kažem.
- Nešto loše?
- Za mane, barem me tako uvjerila tajnica, i ne. Ali gazdi je pozlilo pa i ne znam što me
zvao.
- Čut ćeš. Meni se čini da on s tobom računa ozbiljno.
- Otkud ti sad to?
- Bože, pa i ja se družim s ljudima. Negdje je, na nekom neformalnom skupu imao
samo lijepe riječi za tebe. Rekli su mi da te cijeni i kao radnicu i kao ženu. Mislim da tvoje
vrijeme, unatoč svemu, tek dolazi. I zaslužila si to. I patnjama ima kraja.
- Mama, pitaju me na koga sam nepopravljiva optimistica. Sad tek, dok te ovako
slušam, znam odgovor.
 Neka čudna žena

Premda obitelj Tupper nije bila poznata u njujorškim visokim krugovima, ipak moglo se
tu i tamo čuti za njih. Doduše, više zbog veze mladog Tuppera s Alison Hickman, nego zbog
njih samih. Iako, mora se priznati da su oni koji su se više kretali u tim poslovnim
krugovima, načuli nešto i o “nekoj obitelji koja se polako uspinje prema samom vrhu
poslovnih ljudi”. Nije to bilo ni izdaleka ono što su mnogi pod tim podrazumijevali, ali
svaki korak primjećivan je od onih koji su to na neki način pratili.
Lilian se vratila na posao poslije slobodnih dana koje je iskoristila. Znala bi još dok je
bila doma nazvati Gloriju i pitati je za zdravlje gospodina Tuppera. Ova bi odgovarala,
profesionalno, da je sve bolje. Lilian bi se jedva suzdržala da ne upita kako bolje kad ga je
očekivala na poslu gotovo još isti dan kad mu je pozlilo.
No, činilo joj se to neprimjerenim jer vjerojatno je i tajnica dobila upute što kome reći.
Zaposlenici sigurno nisu bili u pravoj kategoriji kojima se treba reći istina.
Kad se danas vraćala s posla, iznenadila se kad je vidjela neku gužvu pred ulazom u
centar. Pomislila je da se nešto dogodilo, možda čak i neka krađa jer bilo je tu i nekim
“sumnjivih” koji samo što nisu izvadili pištolje. Nije mogla izdržati da ne upita prvog
čovjeka koji se muvao okolo:
- Gospodine, što se ovdje dešava? Da nije neka krađa? Samo bi nam još to trebalo.
- Nasreću, nije. Snima se neki spot.
- O čemu?
- Vi biste to trebali prije znati nego mi, obični prolaznici. Snimatelj nam je objasnio da
se muvamo oko centra jer se snima reklama za novu svilu koja je upravo stigla iz Indije, i
mi bismo trebali glumiti kupce koji se otimaju za robu.
- A, znači, tako?
- Tako, poštovana gospođo. Ja samo znam jedno - čini se da se ugrizao za jezik jer dalje
nije htio nastaviti, no sad je zaintrigirao Lilian koja ga je upitala:
- Zašto ste prekinuli misao? Možda bismo se složili u tome što očito i vas muči.
- Ništa mene ne muči. Ja samo razmišljam. Ovakvi spotovi sigurno ne bi pali na pamet
starom Tupperu. On je od onih ljudi koji misli, a tu se s njim slažem, da je usmena predaja
najbolja reklama. Oni još nisu u vrhu poslovnog New Yorka, ali i ovdje dokle su došli,
ogroman je uspjeh. Može pričati tko što hoće, ali ja to što su oni učinili, više cijenim od svih
onih razvikanih bogatuna. No vjerojatno ja ništa ne znam o suvremenom modernom
poslovanju. Taj mladac, Tupper, nešto je valjda i naučio od svoga punca. Ako mu uopće
ikad punac i bude.
- Zašto ne bi bio? Pa koja ga Njujorčanka ne bi htjela? No, čula sam da je ta njegova
djevojka sasvim normalna i ozbiljna i unatoč svim podmetanjima koja joj stižu sa svih
strana, ona je nepokolebljiva.
- I ja sam to čuo, ali pitanje je dokle će moći sve te pritiske izdržati.
- Dok bude voljela.
- Slažem se. Samo, znate, Ijubav treba njegovati, treba joj se posvećivati, a kako je
krenulo, ovaj Jeff ima sa svih strana samo prijetnje.
Vjerojatno bi se ovaj razgovor i nastavio da snimatelj nije pozvao sve statiste da
zauzmu položaje. Lilian se u tom času izmaknula, ali ju je snimatelj čak grubo uhvatio pod
ruku i naredio joj:
 - Ne odlazite! Vi ćete mi biti odlična za prvi kadar. Vi imate stila, vi ste tako
vjerodostojni.
- Ali, ja to ne bih! Nisam nikakva ni statistica. Slučajno sam se ovdje zatekla. Upravo
izlazim s posla.
- Pa to je sjajno! Izlazite s posla i saznajete da je stigla indijska svila. I ne možete
odoljeti! Vi ste genijalka! Dali ste mi sjajnu rečenicu! Tako će se zvati spot - Žene joj ne
mogu odoljeti.
Lilian je tako protiv svoje volje bila uključena u nešto čega zapravo još i nije bila
svjesna. No ovaj snimatelj bio je toliko uporan, toliko čak i bezobrazan da mu se i nije
moglo suprotstaviti. A kad joj je već bilo dosta, pogodio ju je u žicu tek jednom slučajno
izgovorenom rečenicom:
- Ne znam poznate li gospodina Tuppera, ali da ga znate, sigurno vam ne bi bilo teško i
za nje nešto učiniti.
To joj je bilo dovoljno da radi sve što joj sad naredi. I odradila je.
Kući je stigla umorna. Sreća je što je Dan imao poslije škole još neke aktivnosti i što je
mogla čak i malo prileći. Morala se i nasmijati kako je i ne znajući da će to ikad dogoditi,
isprobala i taj glumački kruh. I uopće joj se to nije učinilo laganim.
- Jeff, sad ja tebi moram nešto reći - počela je oprezno Alison kad su se na večer došao
po nju kako bi otišli u kazalište. No, nije htjela ništa detaljizirati dok nisu sjeli u auto.
- Nešto što će me ražalostiti? Ako je tako, možda si mi to trebala reći poslije predstave.
Opet tvoji? Prigovori na mene? Ma, ne brini. To me više čak i ne ljuti. Prvi je počeo čim su
krenuli.
- Drugi tjedan idem s njima u Pariz.
- Pošto? Primijetila je da je to za nj bilo iznenađenje, ali pokušao je to ipak sakriti.
- Udaje se mamine sestre kći. Za nekog slikara. Sve mi je tro čudno. . .
- Zašto?
- Godinama nisu razgovarale, a sad najednom važno je da čak svi budemo u svatovima.
Zar ti to ne nalikuje na neku zavjeru? Meni se čini da bi se oni svi preselili nekamo u
Europu samo da nas razdvoje.
- Nemoj ni ti na sve to tako gledati. Ja znam što proživljavaš, ali treba biti i razložan u
prosudbama.
- Ti si prepošten.
- Što ti sad to znači?
- Zar ne bi bilo normalno da i ti ideš s nama? Pa tko će mi ondje biti djever? Kad sam to
napomenula, mama se zgrozila. A tad su tek počele priče - kako ti još nisi službeno nitko
mi, a Pariz do toga drži. Kako sam ja zaboravila neka obiteljska pravila, kako se ponašam
nedolično, i tko zna što sve nije nabajala.
- Ima tek djelomično istine u tome. Samo, ne brini. Ja bih teško s tvojima bio tjedan
dana u neprestanom kontaktu, a i oni sa mnom. Jedina koja bi ispaštala, bila bi ti. Prisjeli
bi ti ti svatovi. I ne samo tebi. Ovako je, vjeruj mi, bolje. Mene u tim danima ne spominji.
Neka se i oni malo odmore od nas. Njihove svjetonazore teško je mijenjati. I oni imaju
godina i odrastali su u tom okruženju koje ne cijeni ono što cijenimo ti i ja.
- Dokle seže tvoje razumijevanje mojih? Znaš da se bojim.
- Čega?
 - Da ćeš jednoga dana sve poslati k vragu, da ćeš puknuti. Sve ima granice izdržljivosti.
-I ja se bojim.
- Čega sad ti?
- Da ćeš to učiniti ti. Sad imam toliko toga na glavi otkad je tata bolestan da mi se čini
da te još više zapuštam. Ne znam nijednu ženu koja bi bila toliko strpljiva koliko ti.
- Molim te ne brini. Sve će na kraju ispasti dobro. Dok se volimo, nema problema.
Nitko i ništa nam ne može naštetiti, nitko i ništa nas ne može rastaviti.
Pričajući o ne baš veselim temama, još malo pa su skrenuli u ulicu koja nije vodila do
kazališta. Očito ih ovaj razgovor baš i nije veselio.
Pod tim dojmom oboje su se teško mogli usredotočiti se na predstavu. Za vrijeme
stanke jedva su čekali da odjure u kazališni bife. Oboje su zapravo željeli ondje sresti
nekoga poznatoga kako bi skrenuli s teme koja je, čak i kad nisu o njoj razgovarali, visjela
negdje u zraku. Bila je to jedna od onih zajedničkih večeri koju bi najradije zaboravili.
Kakvog su bili na kraju raspoloženja, vidjelo se i po tome što su poslije predstave išli
kućama. I svaki od njih je imao svoje opravdanje za to - umor.
Možda prvi put otkad su zajedno, Jeff se pitao kako će ta njihova veza završiti, pa čak i
ako se ožene. Bit će on pod vječitom prismotrom njezinih, nikad prihvaćen i nikad
shvaćen.
Bojao se da će ipak najviše ispaštati Alison. A, ma koliko je volio, ma koliko joj to
dokazivao i pokazivao, i njezini roditelji imaju pravo na njezinu Ijubav.
Da je mogao, da je imao hrabrosti, i da se sve ovo nije počelo dešavati s ocem, najradije
bi joj bio predložio da nekamo njih dvoje odu, pa čak i nekamo izvan Amerike. Ovako, to je,
barem zasad, bilo nemoguće.
Ni Alison se nije bolje osjećala. Ona je, pak, mislila na Jeffa. Nije mu sve ni rekla što
njezini govore i misle o njemu, ali, bila je sigurna da to neće prestati ni kad se i ako se
vjenčaju.
Isti tren kad joj se misao o rastanku tek nečujno uvukla u misli, odagnala ju je, ljuta na
samu sebe što se uopće i pojavila. No na nešto ipak ne možemo utjecati pa ma koliko to
željeli. Kad se vrati iz Pariza, reći će i svojima i Jeffu da ovako više neće ići. Ili će se
vjenčati ili će prekinuti.
Lilian je nešto prčkala u kuhinji kad je začula Danov uzbuđujući glas:
- Mama, brzo, brzo! Dođi!
Prestravljena tim povicima, uletjela je u sobu i ostala - skamenjena. Ugledala se u gro
planu na ekranu dok je spiker nešto govorio što od silnog uzbuđenja uopće nije razumjela.
Dan je sve to pratio silno uzbuđen, svako malo uzvikujući:
- Nijedna mama nije glumica kao ti! A nijedna nije ni tako lijepa! Sad će cijeli New York
znati da si ti moja mama. Jedva čekam da sutra dođem u školu.
Kad se Lilian konačno pribrala, shvatila je da je slučajno ispala glumicom. Bilo joj je
zbog toga i neugodno jer kako će objasniti ljudima da se sve desilo slučajno, da inače ne bi
ni pristala na tako nešto, premda je objektivno Dan imao pravo - izgledala je sasvim dobro.
Jedva je čekala da sve to završi, pitajući se koliko je ljudi ovo vidjelo i što će na to reći,
ali i kako će se ona braniti.
Nije trebala dugo čekati na prve reakcije. Prva se javila majka:
- Bože, prepala sam se kad sam te vidjela. U početku uopće nisam shvaćala što to radiš,
o čemu je u tom spotu riječ. A onda smo se i tata i ja skamenili. Nisi nam ništa o tome rekla
pa samo se i zabrinuli. Prisilili su te na to? Samo da mi je znati čime.
- Mama, nitko me ni na što nije prisilio. Sve je ispalo slučajno. Izlazila sam s pola, a već
se snimalo. I ja sam se našla u kadru i ne znajući što se radi i zašto. Kad sam shvatila, bilo
je kasno. No bez obzira na to, zar sve djeluje tako loše?
- Uopće ne! Samo nekako mi to ne ide uz te. Ti, glumica!
- Ne gledaj na to tako. Istina uvijek ima dva lica. Kad sam se htjela iz toga izvući,
snimatelj me prenerazio ili ako hoćeš razoružao primjedbom da taj spot mome gazdi u
ovoj situaciji treba. I meni je taj čas toliko toga proletjelo kroz glavu, najviše njegov odnos
prema meni. I da su me u tom času tko zna što tražili, ne bih ih odbila. Znam da će biti
svakakvih komentara, ali tu se više ništa ne može. Reci, tata je ljut?
- Ljut? Što je tebi? On likuje. Kaže da je tek sad vidio kakvu zgodnu kćer ima. Ima on
neke čudne kriterije. Je li Dan to vidio?
- Da vidio? Urlao je do sreće što se može sutra hvaliti kako mu je mama bila na
televiziji i kako je zapravo glumica.
- Eto što su muški. Svi do 7 do 77 misle isto. Ali, pazi, kakve ćeš davati komentare.
- O čemu ti to? 0 kakvim komentarima, mama?
- Vidjet ćeš. Čim spustim slušalicu, telefon neće prestati zvoniti. Ljudima to nešto
znači, a kad je netko eksponiran kao što si ti, tu će biti svakakvih primjedaba.
- Ne brini. Ova “slava” neće mi udariti u glavu.
I doista, samo što je s majkom završila razgovor, nije se mogla riješiti poziva. U jednom
času joj je došlo da isključi telefon. Ni sam ne zna zašto to nije učinila, ali kad je na kraju
dana nazvao Tupper, nestrpljivo je očekivala njegov komentar.
- Znam, Lilian da imate mnogo talenata, ali da ste i glumica, to nisam znao. Ovo što sam
vidio, bilo je sjajno. Redatelj mi je rekao da ste se slučajno ondje zatekli, da ste htjeli već
izbjeći tu gnjavažu, ali da vas je snimatelj zaustavio, spominjući mene. Pa, ako je tako, a
sigurno jest, hvala vam.
- Kad si već zahvaljujemo, ne znam kad bih ja uopće trebala prestati. Ono što ste vi
učinili za mene, nije nitko. Ovo je sve slučajnost.
- Ako je i tako, hvala vam.
- Kako ste vi? Malo sam se zabrinula. Ne znam što da vam kažem, osim da se pričuvate.
Previše ste se opteretili, a to ničega nije vrijedno.
- Nije, ali kad si u tom kolu, teško išta možeš usporiti.
- Prenesite obveze i na mlađe.
- Prenio sam i previše. I mlada leđa znaju se saviti. Nitko nije toliko izdržljiv da može
sam nositi sve te terete. Sam kad imam vremena, razmišljam o svemu. Mislio sam već i
prije, ali sad sam uvjeren da moramo napraviti reorganizaciju centra. Specijalizirat ćemo
se samo za određene proizvode. Vas sam zamislio na jednom od odjela kao poslovotki-
nju. I zato sam vas bio onda zvao. Neću se ljutiti ako me odbijete s obzirom na vaše stanje,
ali volio bih prije nego to učinite da razmislite. Nitko to ne bi bolje radio do vas. A kad ovaj
spot u potpunosti krene, ljudi će dolaziti u trgovinu i zbog vas. Baš me zanima što će moj
sin reći na to.
- Na što? Na ponudu koju ste mi sad dali? Možda on ima neke druge planove.
- Nema.
 - Razgovarali ste s njim o meni?
- Jesam, prije nego sam vas nazvao da vam to kažem. On čak misli da bi to bilo dobro
za vas i s psihološke strane. Znate po onoj - radom se brige smanjuju. Pa i tuga.
Razmislite, molim vas, i nazovite me kad donesete odluku. Ja ću već od ovoga čas biti
nestrpljiv.
- Nazvat ću vas - rekla je Lilian. Taj odgovor mogao se tumačiti svakako. Bila bi mu
najradije odmah rekla da pristaje, ali činilo joj se to preuranjenim. Možda bi čak mogao
pomisliti da si je počela i utvarati kako i sama zna da joj to mjesto pripada.

***

- Tata, što kažeš na spot? - Javio se Jeff čim je otac završio razgovor s Lilian.
- Odličan je. Ovako sjedeći i ležeći, a da sam žensko, isti čas bih se ustao i otišao u taj
dućan. Ideja je odlična. Tvoja je?
- Djelomično. A ova zvijezda spota i ne znam kako se zove, najbolja je. Uvjerljiva, lijepa,
dotjerana, a djeluje tako nenametljivo. Zamisli što može od svega učiniti običan naturščik?
Morat ću je potražiti i nagraditi. Stvarno je odigrala životnu rolu. Samo, kako doći do nje?
- Lako.
- Tebi je i ovako iz kreveta sve lako.
- Toliko da lakše ne može biti. A osim toga već sam ja s njom razgovarao.
-I?
- Što i?
- Što kaže?
- Malo je u početku bila čak i ljuta, htjela je sve to izbjeći, a onda joj je snimatelj
spomenuo mene, i sve je dalje bilo lako. Barem, on tako kaže.
- Nemoj da te čuje mama.
- Oh, neka čuje. I ona joj se divi, ali zbog drugih stvari.
- A kako bi bilo da me ne držiš toliko u neizvjesnosti. Tko je ona i kako si uopće, ovako
iz kuće, došao do nje?
- To je Lilian Baxter. Sjećaš se da sam ti rekao da bih je postavio za voditeljicu odjela.
To je ona žena kojoj je muž poginuo s ljubavnicom. Kako se sve to u životu ipak vrti u
nekom krugu. I kako se dobro ipak vraća dobrim.
- Je li pristala da bude voditeljicom odjela?
- Nije mi još odgovorila, ali vjerujem da hoće. Mislim da joj treba vremena da sve to
stavi u neke svoje kutijice. Inače, ovaj ju je spot malo uzdrmao. Nije joj to baš drago. Sad
samo zamisli što bi mnoge dale da su na njezinom mjestu. Jedva sam je razuvjerio da to
nije ništa loše, da neće izazvati ničije podsmjehe što bi njoj bilo užasno teško. Ja sam joj
rekao da je ovo baš dobro.
- Čudna neka žena.
- Kako vidiš i tvoj se trud isplatio. Što kaže Alison?
- Ništa.
- Kako to?
- Ona je u Parizu.
 - Pobjegla je od tebe? Ili od roditelja?
- S njima je ondje. Otišli su na svadbu. Udaje se kći mamine sestre.
- Zar. . . ?
- Nisu me pozvali, ali i bolje da je tako. Teško bih s njima izdržao tolike dane.
- Ne znam što bih ti na to rekao.
- Ne znam ni ja. Možda prvi put otkad samo zajedno. Ništa mi se to ne sviđa. Svi smo
zatočenici njihovih glupih shvaćanja.
- Baš tako.
Sad se više i ne sekiram. Bit će kako bude, ili, kako bi baka rekla - kako je suđeno.
- Šteta.
Štete, oče, mogu biti svakakve. Treba izbjegavati one najteže ili najgore.
- Otići ću sad na televiziju vidjeti koji će spot vrtjeti ovih dana. Jer ima ih nekoliko
verzija. U svakom je ona, samo što se negdje i više pojavljuje. Ja ću inzistirati da se ti vrte
više. Bilo bi dobro da ta žena to prihvati odmah jer će i spot učiniti svoje. A kad je budu
oni prvi vidjeli u dućanu, nastat će prava strka i pomama za materijalima.
-I ja tako mislim.
- Jesi li joj obećao veću plaću?
- Nisam.
- Ali, tata, pa zašto nisi? Njoj je novac potreban i to može biti jedan od motiva da ga
prihvati.
- Njoj jest novac potreban, ali nikad to ne bi bio jedini motiv zbog čega ni nešto učinila.
Ti si rekao da je ona neka čudna žena, a ja bih te nadopunio - ona je posebna žena.
- Počela me zanimati. Ti baš ne hvališ svoje službenice. Ili je doista takva kakvom je
predstavljaš ili ti ju je žao. Bolje bi bilo da je ovo prvo.
- Prvo, svakako, ali ima nešto i u drugom. Sve vrijeme sam se pitao kako je uopće
mogla i časa biti s tim mamlazom. Svi su ga viđali okolo, neki su joj to i davali do znanja, ali
ona je čuvala brak kao da je to doista svetinja. Pitam se zašto? Mlada je, pametna je,
vrijedna je, takvog je mogla naći na svakom koraku.
- Rekao si da ima dijete. To je dovoljan razlog da se nije htjela rastajati. Jer, ni taj, kako
ga ti nazivaš mamlaz, ne bi to učinio. Vjerojatno je računala da će se kad-tad smiriti. A
možda ga je i voljela.
- Sumnjam.
- Ako je tako besprijekorna kako je ti opisuješ, zašto se onda za nj udala?
- Mladost-ludost. Kad je to shvatila, bilo je kasno.
- Volio bih kad bi tako . . .
- Što kad bi tako?
- Ma, ništa!
Jeff nije htio završiti misao jer nije znao kamo bi ga to dovelo. Ali, otac je točno znao na
što cilja. Premda nikad nije nijednu lošu riječ rekao za Alison, nije baš ni bio presretan što
je njihov odnos takav kakav je i što ne ovisi samo o njima. Ali, kako se dosad nije u to
petljao, sigurno neće ni odsad. To je znao i Jeff i nije ni na čemu ni inzistirao.
 Put neizvjesnosti

Otac se polako oporavljao, čak je počeo dolaziti i u tvrtku, trgovina je išla bolje nego su
se mogli i nadati i sad je preostalo samo još da nađu nekoga tko bi mogao preuzeti dio
Jeffovih poslova. On je planirao iznenaditi Alison i otići u Pariz. Bio je zapravo iznenađen
njezinom odlukom da ondje i ostane. Još su mu čudno zvučale njezine riječi koje mu je
izgovorila kad je osjetila da on baš i nije prezadovoljan tom njezinom odlukom.
- Jeff, mislim da sam ovdje našla sebe. Pariz je predivan. Ono što mi nemamo, ovdje mi
je pri ruci. Da bih obišla samo sve muzeje, trebat će mi vremena i vremena. A kad sam čula
da mogu upisati i doktorat, i da moji na to pristaju, nitko mi nije bio ravan. Ima to i onu
drugu stranu o kojoj smo ti i ja maštali. Što i tebe priječi da češće dolaziš ovamo, a u
budućnosti možemo ostvariti i ono o čemu smo i maštali. Nećemo biti na udaru više
nikoga.
Bilo je istine i u tome što kaže, ali on ni sad nije vidio izlaza za njih dvoje. Osim što su
njezini ipak postigli cilj - na lukav su ih način razdvojili. Znali su što udaljenost može
učiniti i od najveće i najdublje Ijubavi. No o tome će ipak morati porazgovoriti samo s
njom. Morat će da bi uopće mogao otići onamo najprije naći si zamjenu, ali razmišljao je
čak i 0 dvojici ljudi jer je znao da unatoč tomu što je ocu dobro, ipak će ga morati štedjeti
od svega.
On i nije bilo baš sklon kojekakvim preporukama kad je bio u pitanju posao već je želio
otići na burzu i vidjeti s kakvim kadrovima raspolažu. Otac je bio, pak, skloniji, uzeti
nekoga za koga bi netko čak i garantirao.
- Tata, prošla su ta vremena. Ljudi su skloni migracijama i više nema onoga - samo
onaj koga ja poznam, taj je pravi.
- Sine, radi kako misliš da je najbolje. Ja sam svjestan da ne mogu više kao nekad, ali i
kad bih mogao, morao bih sve polako prepuštati tebi. Nema uspjeha kad su dvije razvojne
koncepcije u pitanju.
- Nije to baš tako. Meni će trebati još dugo da pohvatam one konce koje si ti držao u
rukama. Koji put mi se čini da ja ne bih to tako mogao. Lako je meni sad kad sve ide
uhodano, kad su temelji ovoga čvrsti. Ne treba nikad i nigdje biti isključiv. Znaš što ćemo
učiniti oko tih novih ljudi?
- Reci.
- Ja ću otići na burzu, a ti se malo propitaj ima li netko nekoga, kako ti kažeš, koga bi
mogao preporučiti. I to će biti najbolje.
- Žuri ti se?
- Žuri, tata. Nešto se desilo što me iznenadilo. Nisam očekivao - na očevo iznenađenje
nastavljao je dalje - da će Alison ostati u Parizu. Moram konačno vidjeti što će biti s mana.
Mama bi rekla da bih se morao već i srediti. Ti znaš što ona pod tim misli, ali čini se da je u
pravu. Samo, sad mi se sve to odjednom skupilo.
- Tako se to obično u životu dešava. Problemi dođu odjednom, ali najvažnije je da ih ne
trpamo pod tepih. Istini, ma kakva bila, valja pogledati u oči. Neki put ni to nije lako, ali
ništa nije teže od neizvjesnosti.
- Ti misliš. . . ?
- Ništa ja ne određujem, pa čak i ne mislim. Nisam uopće u poziciji da išta preporučim
jer tu ne valja nikoga slušati. Znaš kako se kaže - srcu se ne može zapovijedati. I dobro je
da je tako.
- Ovo je prvi put da tako uopće govoriš.
- Jest, a možda nisam trebao ni sad.
- Misliš da moja i Alisonina veza nema budućnosti?
- Mislim da vam je teško i da će vam biti teško. Mi smo dva svijeta i samo velika,
prevelika Ijubav, sve to može nadvladati, ali nikad nećete biti do kraja slobodni. Što ne
znači da se ne treba za Ijubav boriti.
- Brine me sve to.
- Nema Ijubavi bez suza. Možda ti sve sad izgleda kompliciranije jer je ona u Parizu, ali
to može biti i lakše.
- Ne znam.
- Sve je dobro osim malodušja. Takvog te ne poznam i ne bih volio da takav odjednom
postaneš. Ova borba koju ćeš voditi, ili da budem precizniji koji si počeo voditi, mora te
očvrsnuti, a ne omekšati i zbuniti.
- Imaš kao i uvijek pravo.
- Znaš što sam primijetio, sine?
- Ne.
- Starim.
Jeff se na ovo nasmijao što se Albinu učinilo čudnim. No, nije više htio raspravljati ni o
čemu.
Možda je izgovorio i ono što nije trebao, ali i do toga je jednom moralo doći.
- Lilian se odlično snalazila u svom novom poslu. Bilo je u početku poprilično teško, ali
kako je vrijeme odmicalo, činilo joj se čak i lakšim nego biti običnom prodavačicom. Ljudi
su joj prilazili s povjerenjem, a kad je slučajno ne bi bilo, tražili su jer su željeli da im baš
ona predloži ono što su tre- bali. Znala je da je takvom odnosu prema njoj pomogao i onaj
spot. I ma koliko je to u početku živciralo, shvatila je da se za poslovni uspjeh nešto mora i
žrtvovati.
Uvijek bi se nasmijala kad bi se Dan vratio iz škole s novom tvrdnjom kako su njegovi
prijatelji komentirali da je ona sad - glavna u New Yorku. Nije mu željela razbijati iluziju o
tome, ali je ipak pokušavala sve to usmjeriti na nešto drugo - na zalaganje koje je važnije
od bilo kakvog pokazivanja i isticanje nekih drugih vrijednosti osim rada.
- Da mama, ali radila si i dosad pa ništa od toga. Nitko nije ni znao za tebe. A kad si se
pojavila na televiziji, odmah si postala slavna. Tako ću i ja kad narastem. Odmah na
televiziju, pa onda na posao. A moći ću tako jer će svi znati da sam tvoj sin.
Dječja logika bila je tu. Gotovo da joj se nije moglo suprotstaviti. Stoga je oprezno
nastavila:
- Imaš ti pravo. Jedno ide uz drugo. Samo, znaš, to ne znači da išta treba pretpostaviti
radu.
Ovo dalje, dijete uopće, čini se, nije zanimalo. On je imao ono što je želio - mamu koja je
poznata, mamu kojoj su se svi divili, i mamu koja je bolja i poznatija od drugih mama.
Iz razmišljanja ju je trgnuo zvuk mobitela. Nije voljela razgovarati dok je bila na poslu,
ali kako nije prepoznala broj, ipak se javila. I to službeno.
- Lilian Baxter na telefonu. Trebali ste dućane kuće Tupper? Izvolite.
 Najprije malo zatišje, a potom službeni glas: - Jeff Tupper vas treba. Spojit ću vas s njim.
Iznenadila se. Viđala je ovog čovjeka, ali osim pozdrava gotovo da nisu prozborili ni
riječ. U jednom trenu se pobojala da se starom gazdi nije što desilo pa je, kad se ovaj javio,
reagirala instinktivno:
- Je li gospodinu Albinu dobro? Nisam ga već nekoliko dana vidjela u tvrtki pa sam već
mislila nekoga pitati kako je.
- Dobro je, ali, kako on kaže, najbolje mu je kad je na poslu. Međutim, on radi i kad nije
tu. Stalno nešto smišlja, ali nije to bezvezno. Mislim da nikad neću biti kao on.
- Ne poznam vas, i ne bih vas željela ničim povrijediti, ali malo će ga itko dostići.
- Niste jedina koja tako misli. Ali, znate, mene to stimulira na još veće zalaganje. Ono
što je on započeo, treba razvijati, treba nastavljati istim tempom i s istim vrijednostima.
- Drago mi je to čuti, ali bojim se. . .
- Čega?
- Vremena su se promijenila, a time i ljudi. Nekad se cijenilo, pa i u trgovini, ponajviše
pošten odnos prema poslu i mušterijama, a sad stječem dojam da se sve mijenja. Profit je
na prvom mjestu, a sve drugo se podređuje tome.
- Razmišljam slično vama, ali teško je ne slijediti trendove, kako se to danas kaže.
- Teško je, slažem se, ali ja se ne bih mogla prikloniti tek jednoj opciji. No ne tražim ni
od koga da se tako ponaša. Svatko sam izgrađuje
I drži se svojih stavova. Ispričavam se, gospodine Tupper, što sam vam počela držati
predavanje 0 nečemu što je ipak samo moje razmišljanje. A vi me sigurno niste za to zvali.
- Nisam, ali drago mi je bilo razgovarati i o tome. Zvao sam vas da vam kažem da me
neće biti ovdje mjesec dana, a možda i dulje. Zamijenit će me gospodin Barroda. On radi
kod nas od neki dan. Mislim da čovjek zna posao. Radio je u jednom američkom
predstavništvu u Europi. Ako vam bilo što bude trebalo, javit ćete se njemu, iako vjerujem
da neće. No, red je red.
- Hvala vam na obavijesti. Nastojat ću ga što manje gnjaviti jer, ma kako da je dobar,
nova sredina je nova. Trebat će i njemu vremena da pohvata sve konce.
- Imate pravo. No ima tu i još nešto.
- Znam - prekinula ga je vjerojatno i ne želeći slušati ono što je već sigurno čula. Na to
mjesto reflektirao je čovjek koji je bio radin, ali čije ljudske osobine nisu baš garantirale da
će uspjeti animirati ljude oko sebe.
- Nemate komentara na to što sam vam želio reći?
- Mislim da ste dobro postupili, ali i taj gospodin Barroda morat će upotrijebiti veliku
diplomaciju da bi sve držao pod kontrolom.
- Zna on to, ali trebat će mu i podrška.
- Ako mi želite dati do znanja da računate i na mene, mogu vam reći da će je imati kad
ocijenim da mu treba i da radi po mojim radnim principima. Ni u kakve se inače intrige ne
bih petljala, pa čak i kad biste mi to naredili.
- Vjerujem da biste postupili tako i to mi je drago. Kad se vratim, morat ćemo nastaviti
diskusiju koja mi se činila vrlo i zanimljivom i prihvatljivom.
Uz pozdrav, razgovor su završili. No oboma je dao razmišljati. Lilian se činilo da je ovaj
čovjek prilično zanimljiv, da je ipak podosta toga naslijedio od oca, a Jeffu je, pak, bio sve
uvjereniji da je ova žena samo blago koje je otkrio otac. Doista će kad se vrati
porazgovoriti s njom, možda je i unaprijediti. Ona bi na svakom radnom mjestu
zadovoljila. A možda i više od toga. Bilo mu je ipak lakše krenuti na taj put, kako ga je on
već počeo zvati - put neizvjesnosti.

***

Premda je već nekoliko puta bio u Parizu, sad mu se nije učinio tako blistavim kako
inače. Možda je mnogo toga utjecalo na nj, ali najviše ta Alisonina odluka da ovdje ostane.
Dokle, kako je rekla, to još ne zna. Nije mu se svidjelo to što je rekla, ali nije na to reagirao.
Kad bi bio pošten, morao bi priznati da je ona ipak bila najveća žrtva toga njihovog odnosa,
da se nosila s tim kao malo koja cura, i da joj je konačno dojadilo. Vjerojatno je ovdje našla
svoj mir, a i njemu je dala do znanja da se može i drugačije živjeti nego su njih dvoje živjeli
dosad. U jednom je trenutku pomislio da bi ovo mogao biti i kraj, ali isti se čas zatekao s
pitanjem, što bi bilo s njim kad bi se to desilo. Bilo bi mu teško, to je sigurno, ali i on je već
bio umoran od svega toga. Otac je imao pravo - cijeli život će se morati prilagođavati i
ugađati, osjećati se bezvrijednim jer su oni - netko, a on je - nitko. Eh, neće baš biti tako.
On će im odsad pokazati tko je tko i u ovom odnosu i inače. Sve što su oni imali, manje-više
su naslijedili, a ovo što imaju on i otac mu, rezultat je njihovih ruku. Pa da se sad vidi što je
i koga je više za cijeniti.
Takva razmišljanja nisu mu bila draga, ali sve više su ga obuzimala. Možda je ovo
prilika, najbolja, da i s njom raščisti mnogo toga što je trebao i dosad.
Pitao se nije li joj ipak trebao javiti da će doći, ali mislio je, barem u početku da će tim
iznenađenje biti veće. Kakvo je ono biti, to će tek ocijeniti.
Sad se samo želio dokopati hotela, malo se odmoriti, a onda krenuti k njoj.
Namjerno nije izabrao onaj najskuplji jer to mu tako nije ništa značilo, a na neki način
testirat će i Alison. Ona je uvijek odsjedala u onima s pet zvjezdica.
Kad se taksi konačno zaustavio pred hotelom, ipak je bio malo razočaran. Izvana nije
baš odavao neki dojam, ali sad više nije bilo uzmicanja. Vidjet će kakav je unutra, pa ako
mu baš ne bude po volji, može tražiti, i neki drugi. No, ugodno se iznenadio. Čim se našao
na recepciji, recepcionar se počeo ispričavati zbog vanjske fasade.
- Bojali smo se kad dođete i vidite na što naš hotel liči izvana, da ćete se okrenuti i otići.
Fasada je već trebala biti gotova, ali kiše koje padaju danima su nas omele u tome. No, zato
nudimo ono što se malo gdje nađe u Parizu - ljubaznost, domaću atmosferu i dobro jelo.
- Primijetio sam čim sam ušao u predvorje da je drugačije nego što je suditi po
vanjskom izgledu. Drago mi je zbog toga, ali morat ćete poraditi i na tome. Znate da je prvi
dojam veoma važan, a on se dobiva vanjštinom.
- Znam. Tako je to i u životu. Mene je moja prva žena privukla baš time, samo brzo se
razotkrila. Ali, čovjek mora znati - izabrati.
- Slažem se.
Potom je Jeff dao svoju putovnicu, i nakon izjave da će ostati ovdje najmanje tjedan dan,
krenuo je u sobu. Kad je dizalo već se spustilo u prizemlje, dodao je:
- Ne znam. Možda ostanem i dulje. Ovisi o mnogo čemu.
- Shvaćam. Niste jedini koji svoj boravak produlji, ali ima i onih koji odlete i prije nego
se mi snađemo.
Jeffu se više nije ulazilo u razgovor.
 Nasreću soba je bila, s obzirom na vanjštinu, odlična. Uredna, prostrana s odličnim
pogledom na dio Pariza. Premda je mislio da će malo čak i prileći, počela ga je hvatati neka
čudna nervoza. I samo što se otuširao, počeo se odijevati za izlazak. Nešto će preza-
logajiti u restoranu, a potom će na susret s Alison. Nekako je bio uvjeren da će je zateći
doma. Ali, kad je već toliko riskirao da joj se ne javi, neće ni sad. Jednostavno će je čekati
pred kućom.
I dosad je sve teklo po planu. Nešto je na brzinu pojeo, zatim pozvao taksi i krenu u -
neizvjesnost.
Nije se čak ni dugo vozio do te adrese. No, za svaki slučaj, taksistu je rekao da se
zaustavi koju kući prije te. Ovaj se samo nasmijao, ali nije mogao da ne komentira:
- Oprez? Kontrola? Ili sve zajedno?
- Dali ste mi misliti - rekao je zabrinutije nego je to želio da izgleda.
Bila je prava sreća što je nasuprot zgradi u kojoj je stanovala Alison bio jedan mali kafić,
simpatičan, ali što je Jeffu bilo još važnije, mogao je iz njega promatrati tko ulazi ili izlazi iz
zgrade.
Naručio si je čaj i - čekao. Činilo mu se da se nikad neće pojaviti. A onda, da nije sjedio,
sigurno bi pao. Ugledao ju je. Ali ne samu. Zagrljenu ju je držao jedan čovjek. Tješio je
samog sebe da to još ništa ne mora značiti. Mogao je to biti neki poznanik, pa čak i rođak.
Odlučio je ipak provjeriti da ne ispadne budala. I mašio se za mobitel. Ni sam ne zna kako
je uopće uspio utipkati njezin broj. Relativno se brzo javila. U taj čas je i pogledao kako
stvari stoje na ulici. Izvukla se iz zagrljaja toga čovjeka umilnim ga glasom upitala:
- Gdje si?
- U mislima s tobom. A ti?
- Zar to uopće trebaš pitati? Nego, dobro da si nazvao.
- Zašto? Imaš mi nešto reći? Dolaziš doma? Ako ne, ja ću doći tu.
- Nemoj! Toliko imam posla da ti se ne bih mogla posvetiti koliko bih to željela i koliko
to zaslužuješ.
- Ali, znaš li ti koliko dugo se nismo vidjeli?
- Znam, ali i sam si znao govoriti da je ljubav tako na kušnji.
- Zar to treba i nama?
- Svima treba, Jeff.
- Čudno.
-Što?
- Nećeš doći, meni sugeriraš da ne dolazim, a Ijubav nam je, navodno na kušnji. Ali, kad
tako kažeš, neka ti bude. A ja sam baš mislio kako bi nam Pariz učvrstio je. Ili, možda bih
trebao razmišljati i drugačije. Možda taj grad može djelovati na one koji su tu i drugačije.
- Kako?
- Pa, recimo, da se počnu hladiti.
- Ne bulazni! Nećemo sad preko mobitela pričati priče. A i žurim na jednu izložbu.
Ondje će biti umjetnici koji i ovdje i u svijetu nešto znače.
- Znaš ih?
- Neke sam upoznala. Neki su me i oduševili. Pogotovo jedan Talijan.
- Kako mu je ime?
 - Stefano Rossini.
Kad je izgovorila to ime, čovjek koji ju je držao zagrljenu, opet joj je prišao, sad je
ljubeći u obraz. Samo snažna volja prikovala ga je za stolac. Neće joj dati do znanja da je
sve vidio. Vratit će se kući i prekinuti vezu.
Začudo, nije se osjećao onako kako je mislio da bi kad bi se našao i u bezazlenijoj
situaciji nego je ova. Jest da nije bio u stanju ni dignuti se, ali, zar bi to itko da je na
njegovom mjestu. Valjda je tome razlog i taj što ga je ipak ta veza umorila. Da bi ipak
završio taj razgovor, samo joj je rekao;
- Prekinut ću jer vidim da ti se žuti. Zabavi se na toj izložbi. Nadam se da ćeš mi javiti
kako je bilo.
Više nije znao što bi. Ostat će ovdje da vidi kad će i hoće li njih dvoje zajedno krenuti na
tu izložbu Hi je to izmišljeno da bi što prije prekinula razgovor s njim. Sjetio se u tom času
i riječi onog taksista. Sve što je u tom času želi, bilo je što prije se vratiti kući i prekinuti s
nečim što je i tako bilo osuđeno na propast.
I otac i majka iznenadili su se sinovom tako brzom povratku doma. Majka nije mogla da
ga ne upita:
- Posvadili ste se?
- Ne posvadili, ali smo prekinuli.
- To si mogao učiniti i bez da ideš u Pariz.
- Nisam, mama, ali svejedno ne bih sad o tome. I samo da ti kažem, pa i tati, da je do
toga moralo doći. Prije ili kasnije. Ovaj Pariz nam je oboma dobro došao.
- Ne znam što da kažem - sad se oglasio i otac.
- Nema se tu što reći. Da je veza bila prava, da je to bila Ijubav života, vjerojatno bi
trajala. Možda nas je, i mene i Alison, sve što smo prolazili, istrošilo. Nema ovdje krivaca.
Oboje su roditelja zašutjeli. Znao je on da će oni u krevetu nastaviti analizirati čak i svoj
postupak, da će, možda tražiti krivca čak i u sebi. Da bi to spriječio, rekao je odiješito:
Vama, oboma, hvala što se sve ovo vrijeme niste petljali u našu vezu. To ne mislim
samo ja, to misli i Alison. I zato da vam slučajno ne bi palo na pamet da u sebi tražite
možda ne krivca, ali nekoga tko je mogao pridonijeti da sve ne završi kako jest. Nas dvoje
smo se voljeli, ali razlike su između nas ipak su bile veće i jače od Ijubavi. I samo još da
kažem da je Alison bila u svemu tome veće žrtva nego ja. Njoj nisu doma dali mira, nju su
neprestance kljukali tko zna čime sve ne. Neka joj zbog toga dalji život bude sa srećom.
Dobro je da nije u New Yorku jer sve će to onda lakše proći.
-I ja tako mislim - rekao je i otac i majka.
Znači li doista ovo početak novog života ili će još neko vrijeme tumarati po onom što je
doživio, nije toga trena znao, ali znao da je bolje da je sam bio svjedokom onoga čega je,
nego da je čuo od bilo koga drugoga.
 Novi vjetrovi

Lilian se iznenadila kad joj je Gloria rekla da Jeff vratio iz Pariza. Koliko je pamćenja
služi, rekao je da će se zadržati. Premda joj uopće nije rekao pošto ide, tračerice su se
pobrinule da glasine njegova odlaska dođu i do nje. Bila je ljuta kad je čula svoje dvije
prodavačice kako komentiraju taj njegov nagli povratak.
- To se moglo i očekivati. Svi su govorili da je ta veza trajala i predugo. Niti je ona za
nj, niti je on za nju.
- Kako to misliš? Ja sam baš čula suprotno.
-Što?
- Da su ludi jedno za drugim, da, unatoč protivljenju njezinih, ona je nepokolebiva.
Govorilo se i o skoroj ženidbi. A onda. . .
- A onda je ona odmaglila u Pariz. To je bila nečije taktika - daleko od očiju, daleko do
srca.
- Kako jest da jest, voljeli su se. A možda je i on našao koga? S tim muškima nikad ne
znaš što misle pa i rade. A on je predivan muškarac. Kako bilo da bilo, ne vjerujem da je
ona ostavila njega.
Tko zna što bi Lilian još čula da je uopće dalje mogla slušati. U jednom času se baš bila
naljutila i prekinula:
- Djevojke, ne čini li vama se da ne biste trebale voditi tuđu brigu, pogotovo ne nekoga
tko vam da je kruh. Nije to lijepo i molim vas takvih razgovora ne bude više u ovim
prostorima.
Obje su isti čas zašutjele, jedna se pokušala i ispričati, ali Lilian ju je prekinula:
- Isprika ne treba meni, već onome tko je bio na tapeti vaših razgovora. Znam da se ne
biste usudile ni zucnuti kad bi se on pojavio, no vaša je sreća što on i ne zalazi u ove
prostore jer tko zna ne bih li ja došla u iskušenje i nešto mu natuknula.
Ovo je bio hladan tuš za obje cure. Lilian je sad postalo i smiješno što je reagirala tako
kako jest, ali nastojala je ipak zadržati tu ozbiljnost kojom im se obratila.
Oko podneva je otišla vidjeti kod računovođe kako stoje sa zaradom i može li se na
sastanku koji će sigurno biti zakazan za koji dan pohvaliti se s prodajom.
Samo što je stupila u sobu računovođe, ovaj joj je, bez da mu i kaže pošto je došla,
rekao:
- Čestitam! Ovako nešto još nije ovdje zabilježeno, a ja sam ovdje od samog početka.
Prodano je više svile u mjesec dana nego u pola godine lani.
- To mi je drago čuti, ali sad smo imali doista kvalitetnu robu. A kupce se ipak ne može
prevariti. Ili da budem preciznija - možeš tek jednom. Dakle zasluge očito moj odjel i ja
dijelimo i sa znalački odabranim materijalima. Ne znam tko ih je birao, ali rezultat se vidi.
- Gospodin Jeff. Taj čovjek zna znanje. Ali, čini se da mu je dosta. Stalno je na putu.
Eto, bio je krenuo u Pariz, ali nije se zadržao onoliko koliko je bio navijestio. Žao mi ga je.
On je sav u poslu, a uopće ne misli na sebe.
- Mislit će. Ima još vremena. Treba raditi sad dok se još može, dok roba ide. Možda će
kasnije biti kasno, a možda se pojavi i konkurencija pa neće sve ići kao sada.
- Ne znam. Da sam ja njegov otac, neke stvari ne bih dopustio.
- Danas mladi i ne slušaju baš starije. No, sad sam počeo predikovati. Nego, recite
imate li još robe na zalihi?
- Imam, ali ne previše. Čini se da će uskoro trebati opet ići u nabavu. Samo, ne znam
hoće li to moći ovaj naš novi dobavljač.
- Zašto ne?
- Pa, nije nikad to radio, a za to treba i oko i uho.
- Sigurno će ga gospodin Jeff podučiti.
- Morat će. Bilo bi dobro da o tome izvijestite ili Jeffa ili starog gazdu. Ne smijemo se
dovesti u situaciju da ostanemo bez robe sad kad imamo toliko kupaca. Jer i kupci su
prevrtljiva da ne kažem pokvarljiva roba.
- Ne brinite. Čim odem od vas, nazvat ću starog gospodina.
- Zašto ne Jeffa?
- Pa nisam s njim dosad surađivala.
- Znam, ali počnite. Staroga treba puštati što više na miru. Naradio se. Nije bilo ovo
lako dovesti u ovu fazu u kojoj je sad. A njihovi su planovi još veći. Čak mi se čini i
preveliki. Ja sam računovođa, ja volim da uvijek znam ishod. Mene ne fasciniraju brojke
već njihova točnost. Ja uvijek moram znati gdje je početak ali i gdje je kraj.
- Slažem se s vama. I ja razmišljam na isti način. Sretna sam što ste mi rekli da stojimo
zapravo dobro i sad idem u dalju akciju. Javit ću vam se kad sve obavim.
Tupperima se u zadnje vrijeme doista posrećilo. Posao cvjeta, čini se da su odabrali i
prave ljude da rade za njih. Sve je u redu osim Jeffa. Načuo je nešto što mu se ne sviđa.
Nisu mu se svidjeli Alisonini roditelji, ali ona je bila sasvim u redu. Oni su bili predivan par.
Bilo ih je užitak gledati i poželjeti da ta Ijubav nikad ne prestane. A što sad ovo znači, jasno
ako je istina.
Čak nije ni važno tko je koga ostavio kad se sve rasplinulo kao mjehur od sapunice. Eto
što ti Ijubav i mladost.
Ni sam ne zna kako mu je to palo na pamet, ali ova Lilian bila bi prava žena za nj.
Pametna je, lijepa je, vrijedna je i mogla bi ga u svemu slijediti. I ne samo to. Ona bi bila i
inicijator svih novih poslova i planova koju Tupperi imaju. Kad bi bilo u njegovoj moći,
poradio bi on na tome odmah.
Nasmijao se u jednom času svojoj gluposti
- kako je sam nazvao svoja razmišljanja - da se na kraju ipak ne bi predao. Možda od
svega toga ipak nešto bude. Pa nije ni Jeff slijep čovjek. Samo kad bi mu se pružila bilo
kakva mogućnost, znao bi on i kako bi započeo igru.
- Gospođo Baxter, treba vas gospodin Jeff Tupper - Gloria joj se obratila, njoj se činilo
čak i pomalo tajanstveno.
- Vi po običaju ne znate što me treba - i ona je šaljivo odgovorila.
- Ne do kraja, ali mislim da svima želi podijeliti radne zadatke jer opet ide na put.
Mislila sam da će to prepustiti drugom, ali čini se da on jedino kad je posao u pitanju,
vjeruje sebi.
- Prekritični ste prema njemu.
- Samo se brinem za nj. Pa to ne bi izdržao ni konj. Više nigdje nema mira. Zar vam se
ne čini čudim da se ni u Parizu uz djevojku nije mogao zadržati dulje od dana.
- Ni o tome ne bih sudila. Tko zna što se desilo. Možda mu je sve to, a i njoj, dojadilo.
Neki dan mi je pod ruku došao jedan ženski magazin. Premda znam da novinari mnogo
toga uveličaju, ono što sam ondje pročitala, činilo mi se istinitim. Po tom sudu oni su dva
svijeta koji se istina vole, ali imaju na tom svom putu tisuće i tisuće zapreka. Ne znam tko
bi to sve mogao izdržati, kakva bi to Ijubav morala biti da ostane neoskvrnjena. Neki dan
sam se ljutila na svoje cure kad sam ih čula kako pričaju o njemu i toj djevojci, a sad činim
isto. To je zapravo i normalno. On je, pa ma što učinio i činio, naš. No skora sam zaboravila
zašto ste me zvali. Kad se treba nacrtati u njegovoj sobi?
- Točno u podne.
- Tko je sve pozvan? Možete li mi barem to reći?
- Svi koji ovdje nešto znače.
- Znači mogu si početi utvarati?
- To ste mogli odavno. I ne bi bilo loše, ako već niste, da sad počnete. Krajnje vam je
vrijeme. Da je neka druga na vašem mjestu, tko zna gdje bi po hijerarhiji već bila.
I upravo kad joj je Lilian htjela na to odgovoriti, čula je kako ova glasno pozdravlja
nekoga tko je upravo ušao u sobu. Očito je i njoj htjela dati do znanja tko je to, pa je
prilično glasno rekla:
- Gospodine Tupper, sve sam obavijestila o sastanku. Evo, gospođu Baxter sam
obavijestila posljednju. I svi će doći. Jeste li mi možda došli reći da ima promjena?
- Ne, ne! Nikako! Ovaj mi je sastanak važan jer me opet neće biti, a sve mora
funkcionirati.
Gloria je potom poklopila slušalicu tako da Lilian više ništa nije mogla čuti.
Odjednom je osjetila tremu. Nije za to imala razloga, toliko se ipak cijenila, ali susret s
tim čovjekom izazivao je kod nje baš to. Nije ga uopće još srela otkad radi na ovom
radnom mjestu, a oni razgovori koje je s njim vodila preko telefona, ne može se reći da su
bili neugodni. Dapače. No, do podne će se uspjeti srediti i s njim na razgovor doći sasvim
pribrana.
Jeff je želio prije odlaska na put raščistiti situaciju s Alison. Bilo mu je i samom čudno
kako je ipak relativno lako sve to prebrodio, čak lakše nego joj sad reći - zbogom. Ali, i to je
želio učiniti prije toga sastanka. Želio je na put otići sasvim rasterećen. Kad je od Glorije
čuo da su svi obaviješteni o sastanku, rekao joj je da mora obaviti neke važne telefonske
razgovore i da ga ne spaja ni na jedan telefon ni s kim.
Potom je sam uzeo iz automata kavu i ušao u svoju sobu. Nije mu trebalo dugo da
okrene njezin broj. Javila se, barem mu se tako činilo, već na prvi zvuk telefona.
- Alison, ti si?
- Oh, to je telepatija. Baš sam razmišljala da ti se javim kad završim jednu kritiku. Ima
li tu što novoga?
- Nema, barem koliko ja znam. A tu kod tebe?
- Ništa. Standardno. Ali, radujem se da ću za mjesec dana kući.
- Sigurno ti nije lako.
- Znaš da nije. Ali, ne smijem se tužiti. To sam odbrala i to sad imam. Uvijek se treba
nadati boljem.
- Alison, što je za tebe bolje?
Zastala je, Jeff čak nije bio siguran da s njom toga čas nije i taj Stefano, i stoga mu se više
nije okolišalo nego je želio i tu farsu prekinuti.
- Čak mi je teško na to dati decidiran odgovor.
 - Vjerujem ti, i zato ću ti ja pomoći. Bolje je i za tebe i za mene da nas dvoje prekinemo.
Ti znaš da ja nisam farizej, da ne znam lagati, a sad više i nema potrebe za tim. Dok smo
bili skupa, unatoč svim poteškoćama, bilo je lijeno, ali nismo izdržali. Toliko je pritisaka
bilo a nama da je Ijubav ipak nije bila toliko jaka da bismo izdržali. Ne žalim ni za jednim
časom što smo ga proveli zajedno, ali žalio bih Kad bismo ovako nastavili. Želim ti svako
dobro, želim ti da nađeš novu Ijubav koja te neće opterećivati i koja će i tebe i tvoje
usrećiti.
Zbunila ga je njezina šutnja. No, što je i mogla poslije svega reći. Možda je pomislila da
mu je netko nešto javio, da je saznao za Stefana, a možda se i uplašila. No sad je i tako
gotovo. Nije htio spustiti slušalicu dok ona barem nešto ne kaže. A kako je ona i dalje
šutjela, on ju je izravno upitao:
- Zašto šutiš? Jesi li se ovom nadala, ili da budem čak malo i drzak, ovo i željela?
- Ne znam. Ništa više ne znam. A da sam zbunjena, jesam. No, ti si tako odlučio, i tu se
više nema što reći.
- Da, možda je i bolje tako. Jer, svaka riječ koja bi bila neiskrena, bacila bi sjenu na sve
ono što smo imali dok je ljubavi bilo. A bilo je je. No vidim da nisi razgovorljiva. Ako ikad
budeš, nazovi. Za tebe ću uvijek imati vremena. Ne znam tko bi trebao obavijestiti tvoje.
Ti ili ja? Samo reci. Ni to mi neće biti teško pogotovo kad znam da će se oni tome radovati.
Pa zašto da im ja ne priuštim barem jedan trenutak sreće.
- Ostavi to sad.
- Baš sam bedast. Oni to već sigurno znaju.
Izletjelo joj je jer je rekla:
- Znaju.
Taj čas je uz jedno - zbogom - Jeff spustio slušalicu.
Osjećao se odjednom slobodnim čovjekom, čak mu ni taština nije bila povrijeđena.
Teško da bi mu to itko vjerovao da mu kaže. Možda ni taj put koji pred njim stoji neće mu
loše pasti. Neće imati vremena ni za kakve analize propale Ijubavi, kako ju je sad već sam
nazivao.
Alison je ostala zapanjena. Prvo njegovim javljanjem, a potom svojoj zadnjom izjavom.
Kako je mogla tako glupo nasjesti na njegovu provokaciju. Nije joj bilo svejedno što će njoj
misliti, unatoč tomu što je vjerojatno nešto načuo. No sad je i tako sve gotovo. Neće uopće
ići kući. Čekat će da se sve to slegne pa da onda i ona može izdignute glave hodati New
Yorkom.
Jedna je Ijubav završena, na kraju je zaključila, ali se i isti čas upitala, je li ova koju sad
tako doživljava, ona prava. I što je to uopće prava Ijubav. Ma što da jest, tako je sad, kako
je. Sigurno se više neće mučiti kako što se mučila dosad. U jednom je času ipak upitala je
rastanak s Jeffom nešto što će konačno smiriti njezine.

***

Svi koji su pozvani, došli su i ranije na taj sastanak s Jeffom jer se znalo da on iznad
svega mrzi - zakašnjavanje. I kako se to i inače dešava, svako je imao nešto za reći, pa i
prigovoriti prije nego se gazda pojavi, jedino je Lilian sve slušala s velikom pažnjom, ali i
mislila svoje. Ona još nije poznavala ni cijeli sistem rada ovdje, barem ne onoga
rukovodnog, ali kad bi nešto primijetila što bi joj se učinilo da bi se trebalo popraviti jer da
bi to poboljšalo napredak tvrtke, isti bi čas to iznijela onima kojih se to i ticalo. Vidjela je
otkad radi kao rukovoditelj odjela da je malo ljudi, ali mislila je dok taj Jeff sam ne uvidi da
je to nužno, neće ni ona tako nešto predlagati jer zna da i tvrtka prolazi prilagođavanja.
Ali nije mogla prešutjeti kad je čula jednoga sudionika ovog sastanka kad se jadao
drugom:
- Ovako se ne može dalje.
- Na što misliš?
- Na manjak kadra.
-Gdje?
- Pa ondje gdje ja radim. Ja ne mogu istovremeno biti i šef i tajnica.
- Jesi li 0 tome razgovarao s gazdom?
- Jesam sa starim.
-I što ti je on rekao?
- Da sve vodi Jeff.
- A Jeff te nije razumio? Čudi me.
- Kako znaš?
- Pa on ima osjećaj za preopterećenost ljudi i sigurno će shvatiti da ti tajnica treba.
Konačno, stvarano ne možeš raditi bez nje. Hoćeš li da mu i ja to kažem?
- Ako bude trebalo, i ako ne usliši i dalje moju molbu, molit ću te.
Lilian je pomno slušala kako se ovaj razgovor odvijao i nije mogla shvatiti što ovaj
čovjek govori. Na kraju je shvatila tko je on, gdje radi, ali i što radi. Konačno, on je i imao
tajnicu, ali mu je očito trebala još jedna jer se pričalo da ga ova ucjenjuje. Bila mu je
ljubavnica i valjda je mislila kako bi se i ona zbog toga na hijerarhijskoj ljestvici trebala
dići.
Onaj prvi kako da je počeo razmišljati, kao da mu je nešto bilo sumnjivo, pa ga je upitao:
- A gdje je tvoja stara tajnica? Dala je otkaz?
- Ne, ali treba mi još jedna.
- To je sad nešto drugo. Pa tajnica se ne umara naročito dižući slušalicu, ali zamisli
kako je prodavačicama, a njih je doista malo, koje su sve vrijeme na nogama i moraju
uvjeriti mušteriju da kupi barem nešto kad je već u dućanu.
- Ma, daj, molim te, o čemu ti to? Te žene po cijele dane stoje i dotjeruju se, a za kupca
im se fućka. Roba koju imamo toliko je kvalitetna da prodaje sama sebe i da bi se
prodavala i da jedna radi u cijelom dućanu. Kad bi moglo biti ovdje samoposluživanja,
vidio bi o čemu govorim.
U Lilian je prekipjelo. Inače suzdržljiva pa i miroljubiva, na ovo nije mogla šutjeti. Čak
je i sebe iznenadila žučnim ulaskom u raspravu s ovim čovjekom
- Gospodine, ja sam jedna od tih koja se po cijeli dan dotjeruje, i, usput da vam kažem,
zarađujem za ovu tvrtku toliko da si vi možete isplatiti čak i stimulaciju. Iako bih se, da
razmišljam kao vi, mogla upitati - za što? Ne poznam dovoljno gospodina Jeffa Tuppera, ali
sviđa mi se što vam nije odobrio tajnicu jer ne bih vam je odobrila ni ja. Vi uopće ne
poznate funkcioniranje tvrtke pa čak i ne shvaćate tko i kako se zarađuje u jednoj
trgovačkoj firmi novac. Ne znam kako obavljate svoju ulogu na mjestu na kojem radite, ali
vidim da niste skloni timskom radu.
Kad joj se sad već san nakostriješen htio i nešto odgovoriti, u dvorani je nastao muk.
Ovo troje je tek shvatilo da je ušao i Jeff Tupper. Čini se da je čak čuo dio rečenice koju je
izgovorila Lilian, jer glasno upitao:
- Uvijek sam znao da smisao ovih sastanka i jesu ovi, kako ih ja nazivam predrazgovori
gdje se bruse mišljenja, nastaju ali i nestaju neki prijedlozi. Ne prisluškujem inače, ali čuo
sam dio rečenice gospođe Baxter pa ću od nje i početi svoje izlaganje. Vi znate da ja polako
preuzimam veći dio posla u tvrtki. Neću reći da me to naročito obradovalo iz više razloga.
Nešto od toga vi i znate, ali što se mora neće i ne smije biti teško. Tu, dabome, računam i
na vašu pomoć. Možda su moje strepnje bezrazložne jer je iza mene dobar tim, a tu je i
otac koji će dok god bude micao nožnim palcem, biti tu. Probleme znam i oni nisu od jučer.
Ima nas premalo, ali tako će još neko vrijeme biti. Kad se učvrstimo, kad budemo sigurni
da se uzdižemo, ali i da opstajemo, napravit ćemo reorganizaciju. Dotad, molim vas za
strpljenje. I samo još nešto - mislim da ću jedino napraviti iznimku na odjelima prodaje.
Jer, te žene doslovce padaju s nogu. No, kako ni tamo još ne znam pravo stanje stvari,
sklon sam tome da im damo, zajednički predlažući, neku stimulaciju koja bi barem donekle
dala snagu da izdrže.
Potom je Jeff Tupper govorio o razvojnim planovima, o novom pomoćniku, o osvajanju
tržišta, ali i o novim izvorima uvoza. Bio je prilično jasan, Lilian se činilo i iskren, ali još
nije bila sigurna da ima podršku baš svih koji su ovdje nazočni.
No to je ipak prvi dojam i o njemu i o ljudima koji su rukovodni kadar uza nj, pa će
morati još pričekati da vidi tko je tko i tko je uz koga.
Kad je on završio izlaganje, primijetila je da su se javljali za diskusiju uglavnom oni ljudi
koji su mu se željeli svidjeti, koji su sigurno znali zašto tako govore i koji su, bila je sigurna
od te podrške nešto i sami očekivali. Bilo joj je drago što je primijetila da on prilično
indiferentno sluša takve pohvale, pa je bio iznenađen kad se ona javila i rekla nešto što je
sve iznenadilo.
Činilo joj se čak i njega:
- Gospodine Tupper, znate da sam odnedavno na ovom rukovodnom mjestu. Primije-
tila sam nešto što mi se nije učinilo beznačajnim, ali da bi o tome trebalo raspraviti, čini mi
se da bi. Mi najjači promet imamo subotom, a tada radimo skraćeno. Pitam se ne bi li
trebalo razmisliti o produljenju radnog vremena, čak i pod uvjetom da ne uzimamo nove
ljude. Ako i mislite da bi to bilo dobro, ja ću učiniti sve da svoje ljude uvjerim da je to
dobro ponajprije za tvrtku, a onda i za njih. To iziskuje preustroj i nekih drugih službi.
Jasno je da se ovo ne može učiniti preko noći, ali neka ovo bude prijedlog za razmišljanje.
Mnoge je ovo što je ova žena predložila iznenadilo, ali ne i Jeffa. Na istom tragu bio je i
on, ali se suzdržao od toga jer ljudi su samo ljudi. Prvo što bi pomislili bilo bi - ovaj je
počeo s maltretiranjem, sa zatiranjem prava radnika. I evo ti sindikata za vratom!
Bio je toliko iznenađen ovim prijedlogom, ali i sretan zbog toga da je čak i preuforično
reagirao:
- Hvala vam, draga kolegice. Predložili ste nešto što ja nisam smio ni pomisliti. Ali, to
se i moglo roditi u glavi nekoga tko istinski želi dobro ovoj tvrtki, pa samim tim i svima u
njoj. Ali i onome tko zna tko je nositelj stvarne zarade. Dali ste mi priliku da čak i dok sam
na putu, razmišljam o prijedlogu, ali isto tako molio bih i sve vas da mi pomognete da ga
dotjeramo. I kad smo već kod vas, samo da upoznam nazočne da otkad ste vi na tom
položaju, da se promet povećao za pedeset posto. Za takve radnike napravit ću iznimku i
zaposlit ih odmah. Samo, na žalost, ne nalazimo ih, kako se ono kaže, baš na cesti.
Poslije ovoga, nastao je tajac. Novi vjetrovi počeli su puhati u ovoj tvrtki, bilo je očito.
 Kad oči progovore

Lilian je bila sva u tom poslu. Nalazila je zasigurno zadovoljstvo u tome, ali bilo je tu još
nešto što ni sama se bi nije željela priznati. Kad nije uspjela u Ijubavi, neka barem u poslu
ljudi vide da i zna, i voli, ali i hoće raditi.
I kad netko toliko počne iskakati u sredini u kojoj svi baš i ne dijele isto mišljenje, jasno
je da se tu počinje javljati svašta. I, malo tko može ostati imun na ljudske ogovaranja i
zavist. Ni Lilian nije bila toga pošteđena premda se naoko činilo da je se to previše i ne
tiče. No Gloria koja je ipak znala sve, nije mogla otrpjeti ružan trač koji je neki dan čula,
kako se to i inače kaže “u povjerenju”.
Lorna, žena koja se ovdje zaposlila, kako su svi govorili da uhvati Jeffa, kad bi osjetila
bilo kakvu opasnost, bilo koju konkurenciju, potrudila bi se da to zatre u korijenju. Žrtve
su joj obično bile mlade cure koji bi došle i trudile se da uspiju jer im je posao bio potreban.
Nije ih baš uspjela otjerati s posla, ali dala bi im do znanja da se drže samo onoga zbog čega
su i ovdje.
One malo čvršće, a to su bile one za koje je znala da se neće petljati s Jeffom, znale bi joj
svašta reći, no ona je na to odmahivala rukom. Ona je ima zaleđe, nije se bojala da će je
otjerati, a na kraju i kako bi kad je bila nećakinja šefa financijskog gradskog ministarstava.
A nema onoga tko bi želio biti s tom institucijom u zavadi, pa i najmanjoj.
Dok nije čula što je ova Lilian predložila, i dok se to nije proširilo tvrtkom, ona na nju
uopće nije obraćala pozornost. A i kako bi na ženu, udovicu, s djetetom, koja je prošla to
što jest i kojoj još dugo, dugo nijedan muškarac nije sigurno pao na pamet. A onda je
negdje u glavi zazvonilo na uzbunu. Smislila je spletku, nemoguću bilo kom tko je
poznavao i Boba i Lilian. Lilian je, navodno, bacila oko na Boba, čovjeka čija je žena na
umoru, a on je bio prilično imućan, pa i u tvrtki je zauzima dobar položaj.
I priča se počela širiti. Sve je još nekako bilo bezvezno dok se čula u krugu tvrtke. Jer,
teško da je itko u nju povjerovao, ali kad je izašla izvan firme, i da ljudi, pa i najmanji broj
njih, a to su oni koji ne poznaju Lilian počnu ako ništa, a ono barem sumnjati u nju, tad se
mora na to reagirati. I Gloria je to učinila iako se nikad nije u tako nešto petljala.
Kad je Lorna došla predati neki izvještaj, Gloria nije mogla odšutjeti da joj u lice ne
skreše ono što ju je mučilo.
- Lorna, imaš li malo vremena? - upitala ju je službeno.
- Za tebe uvijek - bila je kao i obično servilna kad je mislila da to mora biti.
- Molila bih te da Lilian pustiš na miru ako ne želiš snositi posljedice.
Ovako se s njom dosad nitko nije usudio razgovarati, no znala je da i ona mora biti
oprezna. Stoga je, iako bi joj najradije opalila šamar, ipak oprezno upitala:
- Ne bi li bila malo jasnija? Pa ja tu ženu i ne poznam. Da to nisi ti, ne bih uopće o tome
razgovarala. Tko je ta da bi uopće bila predmetom moga zanimanja?
- Draga moja, ta je predmetom zanimanja mnogih. Ali ne onako kako ti misliš. Ona
osvaja ponajprije ozbiljnošću, radom i poštenjem.
Obje su se u tom času trgnule kad su čule glas iza sebe:
- Tko je ta? Ima li takvih u ovoj našoj srediti, da ne kažem gradu. Ako ima, recite da je i
ja upoznam.
Bio je to Jeff. Mora da je obavio posao i bolje nego se nadao jer ga Gloria nije dugo čula
ovako raspoloženog.
 Gloria je na Lornino iznenađenje rekla otvoreno:
- Lilian. Ali, čini se da ima nekih u našoj srediti kojima smeta to što radi, kako se
ponaša i kako je nizašto nije briga osim za posao i dijete jer same ne mogu biti kao ona. I vi
znate, gospodine Tupper, da se ja ne petljam ni u kakve tračeve, ali ovome ću stati na kraj!
Saznat ću tko je počeo širiti priče o ženi kojoj bi se trebalo diviti, a ne je ogovarati.
- A da ipak čujem o čemu je riječ?
- O gospođi Lilian. Počinje se širiti užasna priča o njoj.
- Kakva?
- Da zavodi gospodina Boba. A zna se koliko je on moralan, da mu žena umire i da on
ne bi bio u stanju ne samo prevariti svoju ženu nego ni pomisliti na tako nešto. To baca
sjenu na naše dvoje najkvalitetnijih i najmoralnijih ljudi.
- Slažem se. I molim vas da ispitate od koga je to počelo i ja ću se osobno potruditi da
toga istjeram iz tvrtke. Ja znam da svugdje ima tračeva, ali ako se oni pletu oko onih koji to
barem na neki način zaslužuju, to me čak i zabavlja, ali oko ovo dvoje uništit ću u samom
korijenju. I možete to objaviti svima.
Lorna je shvatila da je otišla predaleko. No još ima vremena da sve to porekne, da se
nekako približi Lilian i da sa sebe i na taj način spere ljagu. Reagirala je kao mačka:
- Pomoći ću vam u tome. To je zbilja strašno. Ljudi nemaju drugog posla nego
izmišljati kojekakve priče.
- Nemoj! - Bila je oštra Gloria. Ja ću to preuzeti u svoje ruke. - Gloria je i pred gazdom
dala Lomi jasno do znanja da se miče od Lilian. A kako je Jeff nije zapravo ni pogledao,
pokupila se i otišla iz sobe kao pokisla.
Gloria se u tom času pitala je li i Jeff pomislio na Lomu jer nije joj još bilo jasno kako on
gleda na nju. Jednom joj se činilo s nekom posebnom pažnjom, da bi drugi put imala
sasvim suprotno mišljenje - da mu ide na živce.
Jeff je rekao svoje i kao i inče, nije i tome više uopće razgovarao. Njega jest zanimala ta
Lilian, ali kao žena koja radu u tvrtki da je ono značenje koje bi trebali mnogi. I
neprestance je razmišljao o onome što mu je za nju rekao otac - tu se ne smije izgubiti ni
pod koju cijenu. Ta žene vrijedi zlata.

***

Lilian je bilo čudno što se ta Lorna odjednom toliko mota oko nje. Čim se sretne na kavi
u priručnom kafiću, odmah joj se prikrpi i pokušava je častiti. Silno se trudi da bude što
više i što češće uz nju, a ona zapravo nije uopće imala što s njom razgovarati. Radile su i
tvrtki sasvim druge poslove tako da ni tu nije bilo nekih dodirnih točaka, a privatno još
manje. Čula je bila jednom kako je ona gazdama strahovito važna jer joj je ujak ili tko zna
tko šef gradskih financija, ali ona je bila uvjerena da se u ovoj tvrtki sve radi po zakonu i
nije joj bilo jasno zašto bi joj to davalo neku posebnu poziciju ovdje. A onda se bila
strahovito iznenadila kad joj je ova počela pričati neku čudnu priču:
- Znaš da sam se jučer strahovito uzrujala, da sam jednu od naših službenica htjela
pljusnuti kad mi se obratila i upitala imaš li ti što s Bobom.
Očito Lilian uopće nije shvaćala o kom Bobu je riječ i što ona ima s tim. Jer, je samo
slušala nastavak priče. Jedva da je povezivala i 0 čemu je zapravo riječ. Ali Lorna se trudila
iz petnih žila da je uvjeri i ono što je naumila.
 - Ti navodno zavodiš Boba, a znaš da mu je žena na umoru. Tvoj imidž poštene i
vrijedne žene želi netko uništiti. To jest glupost, ali znaš ti ljude. Kad se laž tri put ponovi,
ljudi se počnu barem pitati ima li u tome djelić istine.
Iako uzdrhtala zbog toga što je čula, lampice su joj se u glavi počele paliti i ona kao da je
shvatila zašto joj se ova u zadnje vrijeme približava, zašto joj je stalo da je ljudi vide uz nju.
Zadnjim snagama je izgovorila nešto što inače ne bi ni u ludilu:
- Hvala ti na brizi oko moga ugleda, ali vjeruj mi da ću se sama najbolje obraniti. I to ne
klasičnom obranom nego raskrinkavanjem onih koji te laži šire. Jer one i ne govore o meni
nego o tima. Toga gospodine Boba jedva da poznam, ali morat ću se i time, a kad stignem
pozabaviti.
Obje su učas zanijemile kad su u kafić ušli Bob i Jeff. Jeff ih je prvi primijetio, nešto
rekao Bobu i oni su obojica krenuli prema njima dvjema.
Lorna se pravila veselom, ali Lilian je zadržala ozbiljna izraz lica. Lorna se počela
dodvoravati čas jednom čas drugom. To joj je toliko počelo ići na žice Lilian da ju je
prekinula:
- Lorna, gospoda su nama prišla jer nam imaju sigurno nešto važno reći. Kako bi bilo
da im damo mogućnost da uopće progovore? Čini se da im je obojici bilo neugodno zbog
ipak oštrog Lilianinog tona jer je Bob prvi reagirao:
- Lorna ima jednu dobru osobinu - voli stvoriti atmosfera prije ozbiljnih razgovora. A i
to treba.
- A gospoda Lilian, pak, voli razgovore koji imaju veze samo s onim što nju zanima. A
koliko sam ja shvatio, to je posao i dom. Malo je takvih, no život ne bi bio zanimljiv kad ne
bi bilo i onih koji se drugačije ponašaju. Imamo neke novosti oko nabave novih materijala.
S obzirom da stalni i sigurni kupci u Indiji, dogovorili smo s gazdama ondje da će naše
trgovine izravno naručivati materijale s njima. Pojednostavljeno rečeno to će značiti kad
gospođa Lilian vidi da joj nešto ponestaje, mailom će zatražiti određenu količinu
materijala, o tome izvijesti financijski sektor kad sve stigne i sve je gotovo brže, a i jeftinije
nego smo to činili inače. O onom fizičkom umom koji bi sve oni koji bi odlazili po robu
trpjeli da i ne govorim. No, velika će odgovornost sad biti na vama, gospođo Lilian.
Isti čas je uskočila Lorna:
- Imam ideju a i odmah i prijedlog.
- Da čujem? - reagirao je Jeff.
- Ja ću u tom dijelu posla pomagati Lilian.
Ova je taj prijedlog dočekala na nož.
- Lorna, ne čini li ti se da bi se ponajprije mene trebalo pitati o tome. Jer, ja ipak o tome
razmišljam drugačije.
- Volio bih čuti kako vi to zamišljate i imate li što dodati Jeffovom prijedlogu? - Bob se
uključio u razgovor.
- Slažem se sa svim što je rekao jer u tome vidim ponajprije materijalnu uštedu, ali nije
zanemariv ni onaj fizički napor koji onaj koji bi odlazio onamo trpio. Ali, i još nešto. Ja sam
čovjek koji voli raditi, ali voli i odgovarati za svoj posao. Ja mislim da mi ne treba nikakva
pomoć u tome jer ću na taj način imati apsolutnu kontrolu nad svim. A isto tako i
odgovornost.
- Kako vi kažete, Lilian - sad već malo intimnije obratio joj se Jeff. To je bilo dovoljno
da se Lorna pokunji i da zapravo shvati da je izgubila sve konce iz ruku. Ponos joj nije
dopuštao da se i dalje ponižava misleći kako ovo ipak nije kraj. Ako ne može uspjeti u ovim
svojim namjerama, može u nečem drugom - zapaprit će ovima preko svoga ujaka. Potrudit
će se da im dođu sve moguće kontrole i onda će tek vidjeti tko je ona. Na brzinu je ispila
svoju kavu i tek uz pozdrav i ispriku kako je čeka još posla, otišla.
Ovo troje je ostalo zbunjeno. Samo Lilian nije znala znaju li oni ono što je ona upravo
čula. Nije se ni usudila početi i tu priču jer tko zna što bi i o njoj mogli pomisliti. Ali, Jeff je
ipak odlučio reći ono što je čuo. I kad je konačno završio, pažljivo je ono što je mislio da
treba reći, rekao. Nije očekivao da će to Boba izbezumiti. Na kraju je i on shvatio da to nije
zbog njega nego zbog Lilian. To je i rekao. Ali, ona je bila čvršća nego su njih obojica i
mogla zamisliti.
- Ne brinite za mene. Ja sam se naslušala svašta na svoj račun. Strpljenje mi je
pomoglo da se uzdržim od bilo kakvi tračeva, ispravljanje istine ili pobijanja nečijih laži.
Sve na kraju dođe na svoje. Jedino što sam sad sigurna jest da Lorna neće dugo ostati u
tvrtki, ali znam da bi mogla pokušati još mnogo toga da nam svima napakosti. Tu je treba
spremno dočekati.
- Oh, znam ja to poodavno, ali i Gloria mi je otvorila oči.
Malo su još ostali u kafiću, a potom se Bob ispričao da mora skočiti do bolnice. Žena se
jutros nije baš osjećala najbolje.
- Morao bi, Bob, uzeti nekoliko slobodnih dana i biti uz nju.
- To nikako!
- Ali, zašto? Pa nećemo propasti zbog toga.
- Na to i ne mislim.
- Ona bi to protumačila pogrešno.
- Kako?
- Da joj se bliži kraj i da sam zato uz nju. Strašno je to jer je kraj doista blizu. Uopće ne
znam kako ću bez nje, što će mi život više značiti.
- Znam da vama je teško, znam kako se osjećate i kako ćete se tek osjećati, ali znam da
se čovjek nauči živjeti i s boli.
Ovo je bila takva istina da se ovome nije imalo što dodati.
I kad su već odlazili, Jeff je upitao Lilian kad danas završava s poslom.
- Trebate me?
- Ako nemate vremena danas, može i koji dragi dan. Htio bih vam pokazati što smo sve
u Indiji vidjeli, što oni još spremaju od nove proizvodnje i da na neki način imate uvid u sve
to.
- Zanima me to. Mogla bih danas ostati dulje jer mi je dijete kod roditelja.
- Mogli bismo otići i nekamo na večera. Vrlo brzo je reagirala, čak brže nego je, kako je
kasnije zaključila, trebalo.
- Pa, baš bi to bilo dobro.
Lilian se čudila samoj sebi što je pomalo bila i uzdrhtala kad se približio kraj radnog
vremena. Nije, ne pamti već otkad, s nekim bila na večeri, a nije joj se baš ni činilo da je
prikladno odjevena za tako nešto. No, brzo bi se pokušala sabrati zaključivši da ne ide ni
na kakvu feštu, još manje ljubavni sastanak već ne običan poslovni razgovor.
Taj čovjek joj se učinio vrijednim pažnje, pa i interesa koji u svakom pobuđuje. Prvi put
je o njemu razmišljala i kao o muškarcu. Imao je sve ono što je Jacobu nedostajalo -
sigurnost, neki unutarnji mir, i iznad svega neku nedefiniranu, barem se njoj tako činilo -
posebnost.
Trgnula se kad je na zidnom satu vidjela da je prošlo poodavno njezino radno vrijeme.
Izletjela je iz svoje sobe ne znajući zapravo kamo da krene. Nisu se točno dogovorili gdje
će se naći. Ni sama ne zna zašto je pomislila da je on neće čekati pred zgradom jer je
vjerovala da ne želi da ih vide zajedno. I u toj strci i zbrci ipak su se našli nakon izvjesnog
vremena baš pred centrom kad je većina ljudi izlazila s posla. Iznenadila se kad ju je zagrlio
i čak zabrinuto rekao: - Već sam se zabrinuo.
- Zašto?
- Da ste odustali od večere.
- Zar ste imali ijedan razlog da u to posumnjate?
- Objektivno i ne, ali znate. . .
- Znam i ljuti me to. Mislim da bi skrivanje bilo pogrešno. Nikog se ne tiče što radimo
pa čak ni zašto to radimo. No neću više trošiti riječi na tako nešto.
Sad ju je primio pod ruku i poveo prema autu.
Bila je sigurna da će sutra tvrtka brujati o ovom što su vidjeli, a bilo je dovoljno da to
vidi tek dvoje-troje ljudi. Sad joj je bilo svejedno što će pričati.
Nisu daleko išli iz grada. Ona bi čak voljela da jesu jer bi tako rado bila negdje u prirodi.
Ali kad su stali pred Plazom, pomislila je da i on ima razloga za to. I čini se da je imao.
Nije ondje bilo mnogo ljudi. A i on i koji su bili, očito su bili gosti hotela. Nitko ni na
koga nije obraćao posebnu pažnju, svatko je bio, vidjelo se to, usredotočen na one koji su
sjedili za istim stolom, i bila je to prilika za razgovor zbog kojeg su i došli ovamo. Nije ni
ona imala iluzije da je to zbog bilo čega drugog.
- Želio bih s vama razgovarati o ideji koju ste iznijeli prije moga puta - počeo je.
- Produljenju radnog vremena subotom?
- Da. Recite, kako ste to zamislili?
- U početku bismo radili do osam, a ako bi i dalje bilo potrebe za tim - do ponoći.
- S koliko radne snage?
- Zasad s istim brojem. Povukla bih iz jutarnjih smjena dvoje-troje ljudi i vidjela kako
to ide. Možda neće biti potrebe za tim, ali ako bude, znate što nam je činiti. No znam jedno
- zastala je kao da traži riječi što dalje reći.
- Znam na što mislite. I ja sam zato da ne brzamo. Ako nema profita, nema ni potrebe
za maltretiranjem ljudi. Samo, znate. . .
- Znam što me sve čeka i unutar moga odjela i unutar cijele kuće. To će, kasnije, ako
ovo uspije, tražiti sveopću reorganizaciju, a ljudi to ne vole. Meni ne bi bilo svejedno da
izazovem opće nezadovoljstvo. Jer, znate onu trgovačku rečenicu - samo zadovoljan
trgovac je i uspješan.
Njih dvoje su se toliko zanijeli u raspravu i raščlanjenje svega što bi iz toga moglo proi-
zaći da nisu ni primijetili konobara koji je već neko vrijeme stajo pokraj njih. Shvatio je da
su u nekom važnom razgovoru pa ih se nije usudio ni prekidati i da ga nije napao podražaj
kašlja, tko zna bi li im uopće tako brzo se obratio.
Jeff se smiješeći ispričao što su ga pustili da čeka; - U nekim smo važnim razgovorima.
- Shvatio sam, ali bit će vama lakše ako ih budete rješavali uz dobro jelo i piće. Čime
vas mogu ponuditi?
- A kako bi bilo da vam sve prepustimo?
 - Dobro. Potrudit ću se da vas ne razočaram.
Dalje je sve bilo lakše, i opuštenije. Nije bilo toga čega se nisu u tim razgovorima
dotaknuli. Najveće je iznenađenje za Lilian bilo kad je on ispričao i svoj razilazak s Alison.
Govorio je o tome bez imalo srdžbe, govorio je kao čovjek koji je postao svjestan da je tako
i za jedno i za drugo najbolje. Svidjelo joj se što joj je rekao da ju je vidio s drugim. Pitala
se koji bi to muškarac uopće priznao. Bila je ipak sigurna u jedno - njih je ta veza izmučila,
i kraj bi prije ili kasnije došao. A onda kad je to najmanje očekivala, on ju je upitao:
- Jeste li vi prebrodili svoju kalvariju? Vama mora da je bilo užasno teško. Sad uopće
ne mislim samo na smrt nego i na neke druge spoznaje.
- Nije bilo lako. Ali, najviše me izluđivalo lažno suosjećanje koje bi dolazilo sa svih
strana. Zašto ljudi imaju potrebu, stalno se pitam, da se petljaju u tuđe živote čak i onda
kad im žele najbolje? Ja volim pomoći, ali samo onda kad je to potrebno ili kad me netko
pomoć zatraži.
Kako je u taj čas konobar počeo donositi jelo, samo su se zgledali jedno u drugo pitajući
se nije li ovaj pretjerao u svemu tome. No i bili sretni kad se udaljio jer su znali da ih više
neće prekidati.
Čim se konobar udaljio, Lilian je nastavila:
- Ovaj posao koji ste mi dali, osnažio me i dao mi ne značenju. To mi je trebalo. Možda i
zato stalno nešto “smišljam i izmišljam”, kako mi je rekla jedna moja službenica. Ja se
nadam našoj dobroj suradnji. Ne bih vas željela razočarati.
Gledao ju je već neko vrijeme i uočavao ono što mu se činilo da nije ni u jedne žene
vidio - ženstvenost koja je zračila iz svakoga njezinoga pokreta i pogleda, ali i sigurnost
koja joj je davala poseban šarm. I kad ju je u jednom času uhvatio za ruku kad je govorila o
suradnji, osjetila je kako joj je tijelom prostrujalo nešto nalik na trzaje. Uplašila se toga i
instinktivno izvukla svoju ruku iz njegove.
Poslije toga kao da je nestalo tema za razgovor, ali bilo je onih za - gledanje. Oči često
više govore od riječi.
Unatoč smanjenoj konverzaciji, ostali su u hotelu do ponoći. Odvezao ju je Jeff pred
samu kuću, na rastanku ju je opet iznenadio - poljupcem u ruku.
I jedno i drugo je znalo da između njih više ništa neće biti kao prije.
 Ljubav je najvažnija

Lilian je bila sve više zaokupljena Jeffom. Privlačio ju je, u tom više nije bilo dvojbe, ne
samo kao odličan poslodavac nego još više kao muškarac. Nije vjerovala da će joj se to ipak
tako brzo dogoditi, ali čini se da je srce toliko samostalno, kako bi joj znala govoriti Marina,
njezina prijateljica, da se njime ne može upravljati. Konačno zašto bi i upravljala, pitala se u
trenucima osame, ali odmah potom i užasne brige. Prerano je, barem se njoj tako činilo, da
se za ikoga veže, a ovdje se čak nije moglo govoriti ni o tome. On se prema njoj pokazao
kao pažljiv muškarac, a tih nekoliko njegovih gesti mogle su se tumačiti svakako. Njoj bi, i
to si je morala priznati, najradije godilo ono - da se i ona njemu sviđa, da je i on njoj počeo
razmišljati na način na koji je ona o njemu. No tko zna u kakvoj je on fazi, unatoč tome što
je sve što se i njemu dešavalo na emotivnom planu prikazao kao nešto što se moralo desiti
i za čim ne treba žaliti. Počelo ju je mučiti i ono o čemu do prije koji tjedan nije uopće
mislila da hoće. Bilo joj je lakše kad je čula da je Lorna dala otkaz, ali kako su priče kružile,
i nije joj bile druge. Bila je premještena u odjel prodaje sitnih potrepština za šivanje pa je
imala manje vremena za - tračanje. A i više nije bila u češćem kontaktu s Jeffom zbog čega
je, sad je bilo svima jasno, i došla ovamo.
I kad su se svi bojali da će ih sad opsjedati tko zna kakvi sve ne inspektori, ništa od
toga! Čini se da je Lornin rođak konačno shvatio tko je ona i zašto je uopće i došla ovamo,
stoga osim one standardne inspekcije i nije više nitko dolazio. Čovjek koji put razmišlja i
pomišlja u strahu i o onom što je doista glupo. Svijet zna biti i pokvaren, ali ne opet toliko
da se zatre u njemu sve ljudsko.
Lilian se znala propitkivati najviše kod Glorije kako je Bobijeva žena, i kad joj je ova
jučer rekla da je zatražio godišnji jer želi da bude uz nju u tim zadnjim trenucima njezina
života, ona je upitala Jeffa, čim su se našli sad na već ustaljenoj na kavi trebaju li oni što
učiniti da mu pomognu.
- Ne znam kako. Imaš li ti kakvu ideju?
- Kako bi bilo da ga posjetimo? Je li žena doma? Jer ni to ne bi bilo u redu da se prtlja s
nama kad svaki trenutak želi biti uz nju.
- Nije doma. Ima bolove, a to nitko ne bi mogao otrpjeti, pogotovo ne on. U bolnici su
stalno liječnici uz nju.
- Možda da ga dočekamo ispred bolnice. Mogao bih saznati dokad je ondje. Ne bi bilo
loše da barem sat uz njega bude netko tko mu je blizak. Mislim ako bi ikoga trpio u tim
trenucima, da si to ti.
- Ako tako misliš, možemo još večeras k njemu.
-I ja?
- I ti. Jer, onda će meni biti lakše. Ti za svakog imaš neku riječ koja smiruje. Znaš
otkad sam shvatio da mu je ženi tako loše, ne mogu se uopće usredotočiti na posao.
Postavljam si tako glupa pitanja da ih se ne usudim da me netko ne bi ismijao ni izgovoriti
naglas.
- Ja neću. Da čujem?
- Ima li ovaj život uopće smisao kad ti ovako odu oni zbog kojih i živiš? Što dalje kad ti
se ovako nešto desi, kad si svjestan da si nemoćan?
- Ne dešava se to svakom, ali kad se i desi nekom tko nam je blizak, treba sve učiniti da
ga se osvijesti, da shvati da život treba nastaviti. U tom uvjeravanju svašta se može
doživjeti, ali, bože moj, i to treba i razumjeti. Mislim da mu možemo barem malo olakšati
te trenutke užasa koje proživljava. Nisam nikoga pitala jesu li imali djece.
- Nisu, i ne znam što bih rekao. Je li to bolje ili lošije za nj.
- Nije u pitanju samo on jer to se može gledati s dva stajališta. Za nj bi momentalno
bilo bolje, ali shvati da bi to dijete živjelo bez majke.
Jeff se ugrizao uza jezik jer je znao da ona to sigurno govori iz vlastitog iskustva. Stoga
je pokušao nešto ispraviti, ali ona ga je prekinula kako bi to i inače činila kad bi shvatila da
je netko u nevolji.
- Nemoj sve to uspoređivati s mojim slučajem. Dijete će kako-tako prolaziti bez oca, ali
bez majke teško. Gotovo nikako.
- Otkud ti sve te mudrosti u odgovorima? Koliko ti je zapravo godina? Ili to ipak nisam
smio pitati?
- Pa jasno da nisi - rekla je sa smiješkom, na što se i on uozbiljio jer je sad i on počeo
igrati igru.
Oboje je iznenadila zvonjava telefona jednoga pa odmah zatim dugoga. Onaj tko je
zvao, kao da nije imao strpljenja da se jedno do njih javi. A kad s u se konačno oboje mašili
za telefone, zvonjava je prestala. Sreća je što svaki taj poziv ostavi trag, tako su oboje
zaključili da ih zove Gloria. Oboje su isti čas pomislili na isto - Bobova žene je umrla. I
oboje su držali mobitele u rukama, ali nijedno se baš nije bilo spremno tu strašnu istinu
čuti. A onda je Gloria opet zvala Jeffa. Sad je on, čim je stisnuo gumb, upitao;
- Gotovo je, zar ne? Tko je javio?
- Gospodin Bob sam.
- Gdje je?
- Još je u bolnici. Nije moje da vas podučavam, ali činilo mi se da bi želio da budete uza
nj.
- Idemo odmah. Ako opet nazove, recite da stižemo.
Gloria i nije trebala pitati tko stiže. Nitko to više nije u cijeloj tvrtki trebao. Premda
nisu previše iskazivali emocije vani, premda sve to i ne traje dugo, za pravu ljubav ne treba
ni jedno i drugo. Ona se na kilometre primjećuje ako ni po čemu drugom, a ono po
pogledima.
I čim je završio razgovor s Glorijom, Jeff je već po običaju uzeo Lilian za ruku i samo
rekao:
- Idemo!
Bez riječi ga je slijedila pitajući se kako bi se ona osjećala da je imala, kad se njoj to
desilo, nekoga uza se tko bi tek bio nalik ovome čovjeku. Jer, ovakvih sigurno nema mnogo
na svijetu, možda tek tu i tamo tek poneki. Čim su ušli u bolnicu, primijetili su ga kako
sjedi na klupi glave poduprte rukama i tek bi pokoja suza kanula mu iz očiju. Jeff mu je
prišao, potapšao ga po ramenu, sjeo uza nj i blago mu uzeo ruke u svoje. Čula ga je kako
mu šapatom govori:
- Znam da je teško, da užasno boli, ali sve smo uza te i ako ti bilo kako možemo pomoći,
tu smo.
Tad mu se iz grla prolomio gotovo urlik.
Lilian se nije mogla poslije toga sprovoda smiriti. Ne samo da ju je sve to podsjetilo na
njezinu bol, nego se pitala kome je u tom slučaju bilo teže. On gubi voljenu, a ona je
izgubila sve - svoju ljubav, oca svoga djeteta, ali i vjeru u ono u što je dotad vjerovala.
Možda se nisu ona i Jeff ni trebali večeras sastati jer ona neće biti sposobna nizašto. A on
bi to mogao pogrešno protumačiti, baš onako kako bi svatko ne njegov mjestu. A ona je
sve to vrijeme razmišljala samo 0 Bobu. da je on pita što da radi, predložila bi mu najprije
ode nekamo na put. Što dalje od svega što ga podsjeća na zajednički život.
Učinio joj se još bližim kad joj je Jeff rekao da će Bob na put.
- Kamo? - upitala je ne baš ni iznenađeno.
- U Europu. Meni se čini čak i malo predaleko.
- Zašto?
- Ako mu što zatreba, kako ćemo mu pomoći?
- Sad mu dugo, dugo, neće ništa trebati osim mira. A kad se vrati, imat ćeš još jednoga
sjajnog radnika, premda znam da je to Bob bio i prije. Sad bi bilo dobro da čak dobije i
neko novo zaduženje, još složenije i s još više mogućnosti da radi dulje i odgovornije.
-I ja razmišljam slično, čak sam mu već i našao novu poziciju u tvrtki.
- Koju?
- Bit će moj pomoćnik. Tata će sve manje dolaziti u firmu, a ja više ne želim ovdje
noćivati i danjivati. Mislim da je doista došlo vrijeme da si sredim život.
Pogledao ju je u tom trenutku značajno kao da očekuje i neku riječ podrške u tome. I
dobio ju je, ali ne onakvu kakvu je on želio.
- Bit će ti to sjajan potez. Bob će ti biti zahvalan kao što sam bila i ja. Posao me spasio,
posao mi je dao dugi smisao života. Ne znam kako bih se uopće osjećala da nije bilo toga i
da mi niste pomogli.
- Možda smo ti i dali, ali dala si i ti meni. Kad sam analiziram kako sam živio, što mi je
bilo u životu najvažnije, shvatim da bi se sve prije ili kasnije poda mnom urušilo da je tako
ostalo. Uz tebe, da baš uz tebe, ne čudi se, shvatio sam i neke druge vrijednosti koje sam
bio pomalo zapustio. Znaš, mi smo druga generacija u obitelji koja se polako uspinje
prema poslovnom uspjehu, ali ja ne želim da se penjem nebu pod oblake i pritom penjanju
izgubim ono što me dosad činilo drugačijim od drugih “penjača”. Ja i dalje želim ostati
ponajprije - čovjekom.
- Ti ćeš to i ostati.
- Hoću ako ti budeš uz mene. Ti si moja smjernica. Ti si ono što mi je nedostajalo da
budem sretan. Samo, neću sad o tome. O tome ćemo večeras. Prije toga želio bih da
odemo do mojih.
- Kada?
- Poslije posla.
- Postoji li neki poseban razlog za to?
- Postoji nekoliko, ali sad mi je primaran onaj očev. On želi čuti baš od tebe, kako si,
kako si osmislila taj rad subotom, što on donosi nama, ali ja bih rekao što donosi više tebi.
Ti imaš neko posebno mjesto ne samo u mom srcu nego i u njegovom.
Lilian se sve ovo činilo previše. Sve ovo vrijeme dok su se zbližavali i razgovarali
nijednom Jeff nije spomenuo Dana. Nije znala zašto, a bojala se analizirati. Jer, sve bi
mogla podnijeti samo ne da išta kaže za dijete koje joj je značilo život. Možda je i zato
izmislila da mora prije izlaska otići do svojih da vidi kako je Dan. U zadnje sam vrijeme
tako malo s njim. Bojim se da to na dijete ne ostavi neke traume koje se i ne bi vidjele
odmah nego tek u nekim dugim prilikama.
I opet on nije na to ništa rekao, tek da će reći ocu da će ipak svratiti drugi put.
 Oboje su znali da će ovaj večerašnji sastanak biti presudan za njihov dalji odnos. To je i
bio razlog što su ga i željeli, a nekako ga se i pribojavali.

***

Baš u trenutku kad se Jeff spremao za izlazak, zazvonio mu je telefon. Bio je iznenađen
kad je prepoznao broj telefona iz Alisonine kuće. No nije očekivao nju nego je vjerovao, ali
se i pobojao, da se nešto nekome ondje nije desilo. Stoga nije ni čekao da se netko javi već
je prvi upitao:
- Nešto se desilo kad me zovete?
- Desilo se - čuo je Alisonin glas - ja sam došla u New York pa bih željela da se vidimo.
Imaš li toliko vremena?
- Na žalost, upravo sam pred izlaskom. Koliko ostaješ?
- Pa zar se nalaziš s nekim koga ja ne bih smjela vidjeti? - prešutjela je da mu odgovori
pitanje.
- Osoba s kojom se nalazim, ne bi shvatila, a sigurno ni željela da nam se i ti pridružiš.
- Znači, ljubavni sastanak?
- Čudiš se?
- Pomalo i da.
- Zašto? Zar ono što je dopušteno tebi, ne bi smjelo biti i meni? Ili me i ti sad držiš
nekim tko je ipak ispod tvoga nivoa? No kako smo započeli razgovor, ne bi bilo dobro da ga
tako i nastavimo. Ako ostaješ u New Yorku dulje, nema razloga da se ne vidimo, pa čak i da
upoznaš osobu s kojoj se viđam i koja mi znači - mnogo. Javi se jer sad moram požuriti.
I bilo je to sve. Jeff je bio iznenađen kako ga ovaj razgovor uopće nije uznemirio. Ipak
je Alison njegova prošlost, čak ni onakva kakvu je i sam očekivao. Bio je zbog toga sretan.
Kako je pred Lilianinu kuću ipak stigao točno na vrijeme, ali ne i koju minutu prije nego
je to običavao, a ona ga je već čekala na ulici, nije mislio da joj treba skrivati što ga je omelo
da ne dođe koju minutu radije, pa joj je to i rekao:
- Ne kasnim, ali nisam došao ni ranije kako sam to običavao. Znaš tko me nazvao kad
sam već hvatao za bravu?
- Netko važan?
- Više ne. Nema više važnijih od tebe.
- Alison? - upitala je relativno mimo, ali Jeffu se učinilo da joj baš i nije bilo pravo.
Možda ju je i prije nego su krenuli trebao čvršće uvjeriti da joj ipak nije mogao zalupiti
slušalicu jer to bi samo značilo da je još na nju ljut, a ovako joj je jasno rekao da on ima i
voli - drugu. No, kad ti je do nekoga stalo koliko je njoj do njega, tražiš nešto više od
običnih riječi, pa čak i kad su one i više nego vjerodostojne.
I cijela večer prošla je u nekom čudnom ozračju. Oboje su se čuvali da ne kažu nešto što
bi je do kraja upropastilo, ali nije bilo onoga iskrenja koje se osjećalo uvijek kad bi ostajali
sami ili kad bi si u nekom društvu tek uputili koji pogled.
Tek nekako poslije večere, a pred samo rastanak on je bio direktniji:
- Osjećam da smo trebali večeras štošta si reći, pa nešto konkretno i dogovoriti, ali taj
jedan poziv uznemirio nas je, poremetio ono što zapravo ne bi trebao. Neki put si ne
možemo ni sami sebe odrediti prema nečemu što je ipak beznačajno, čak i kad smo toga
apsolutno svjesni. Sve je to ljudski, sve je to normalno i sve je to privikavanje na ono što
nas čeka. A ja Lilian znam da nas čeka život koji će biti bitno drugačiji od onoga koji smo ti
i ja dosad vodili. Znam da nisam uopće spominjao Dana, ali ne zato što me on smeta već
zato što se nisam želio nametati. Ja znam da moj život s tobom moguć samo ako me to
dijete prihvati. I vjeruj mi, sve ću učiniti da bude tako. Jer, samo sretna majka može biti
sretna supruga. Sve dok to budemo sigurni da će Dan uz nas biti sretan i siguran, bit ćemo
i nas dvoje. I zato mislim da bi bio red da ga sad već i upoznam. U njegovim ručicama je
ključ naše sreće.
Lilian ga je pažljivo slušala, ali kao da se ustručavala išta reći. I ma koliko god ga
njezino ponašanje brinulo, toliko mu je davalo i snage da izdrži jer ona je, priznala to ili ne,
ipak bila ljubomorna. Toliko je poznavao žene da je to mogao odrediti. A nema Ijubavi
ondje gdje ne iskri.
I kad su se konačno uputili prema autu, ona je ipak rekla nešto što ga je malo smirilo:
- Dan je sutra tek nekoliko sati u školi. Reći ću mu da želim da upozna nekoga do koga
mi je stalo. Ali isto tako ću ga pitati želi on to. Dalje ništa ne znam.
- Znam ja, Lilian. Kao i u svemu, i tu će trebati strpljena. A ja ga i za tebe i za tvoje
dijete imam i imat ću koliko god bude trebalo.
Ovo je bilo dovoljno da večer završi onako kako je i trebala.
Rastali su se uz poljubac koji je bio nježan, ali je govorio sve.
I jedno i drugo jedva je čekalo sutrašnji dan iako su ga se oboje malo i pribojavali.
Znali su da se djecu ne može prevariti, ali ni da ona ne znaju sakriti svoja osjećanja.

***

Čini se da je Alison bila upornija, nego se to od nje očekivalo. I opet ga je nazvala pred
sastanak s Lilian, ali sad i Danom. I opet joj je morao reći da žuri, samo sad je rekao na neki
poslovni sastanak. Nije to izmislio zbog sebe nego nije želio nju povrijediti jer ju je toliko
poznavao da bi točno znao da bi to tako doživjela. Uspio ju je, međutim, upitati je li s njom i
njezin dečko.
- Kako znaš da sam ga uopće imala ili da ga imam?
- Bože moj, pa svijet je ipak jedno veliko selo. A i tvoji bi bili i sretniji i sigurniji da nisi
baš sama u tuđem svijetu.
- Nema više nikakvog dečka. A i što će mi? Sve se na kraju svodi na isto.
- Molim bez pesimizma. To ti ne priliči. Ali 0 tome ćemo kad se konačno nađemo. Daj
odredi dan kad želiš, samo mi moraš to reći prije da se i ja mogu organizirati.
- Može u subotu izjutra?
- Može.
- A gdje?
- Ti odredi i mjesto i vrijeme.
- Deset ujutro u Plazi. Odgovara li ti?
- Dakako. Uvijek si voljela kultna mjesta iako mi to nikad nisi priznala. I naš rastanak
je nešto pozitivno izrodio.
- A naša vaze?
 - To je za neku dublju analizu. Ali i ona nas je mnogočemu naučila. I ostavila traga na
meni, a sigurno i na tebi, htjela to priznati ili ne.
- Znaš što mi je od svega najdraže?
- Ne, ali voljela bih čuti.
- Da je se ne sjećam s gorčinom iako smo imali podosta gorkih trenutaka koji su nam
priuštili drugi. No vrijeme i to liječi. Slažeš li se s to mojom teorijom?
- Što je dulji razmak od našeg rastanka, počela sam se slagati sa svim što si govorio.
Nasmijao se na ovo i ljubazno je pozdravio. Sad je već bio u drugom filmu, sad mu je
pred očima lebdio lik još nepoznatoga dječačića koji će odlučivati od njegovoj sudbini. Nije
se plašio. Dapače, osjećao je bliskost s tim djetetom jer kad ti netko toliko znači koliko je
njemu značila njegova majka, i za njega će se zasigurno naći mjesta u njegovom srcu.
Pred njihovom kućom našao se u času. Njih dvoje još nije izašlo. Upravo mu je toliko
trebalo da se i sam sredi. I kad ih je ugledao, samo je trenutak dvojio što mu je činiti.
Uputio se prema njima korakom koji nije bio prebrz, ali je bio siguran. I kad su se našli
sučelice, opet je načas zastao da bi potom pružio ruku Danu i jednostavno rekao;
- Ja sam, Dan, Jeff.
Odgovor nije morao dugo čekati jer su dječja usta bila i brza i iskrena.
- Kako znaš kako se ja zovem?
- Tvojoj mami su puna usta jedino tebe. Pa kako da ne zaključim da ona samo tebe
može tako čvrsto držati za ruku i tako te umilno gledati? A osim toga, jako joj nalikuješ.
Oboje ste prelijepi. Nego, volio bih s tobom malo i popričati. Mama ti je sigurno rekla da
smo nas dvoje dobri prijatelji, a to bih volio biti i s tobom. Reci, kamo ti s mamom najradije
ideš?
- Kako kad.
- A kamo bi volio sad?
U tom času Jeff je primijetio neodlučnost u dječjim očima. Lilian je znala da traži
njezinu pomoć, pa je prilično mimo rekla:
- A da odemo do Central parka?
- Nećemo samo šetati. Moramo razgovarati - ozbiljno je rekao Dan.
Jeff je osjetio da je prvi led probijen. Dalje će ići već lakše. Ti prvi dojmovi kod djece
baš kao i kod odraslih strahovito su važni. Sad se već usudio biti i slobodniji. Sad se opet
obratio izravno Danu.
- Slažem se s tobom, Dan, da se ozbiljni razgovori vode za stolom. Barem u početku.
Ali, u Central parku se može i sjeti i nešto pojesti, pa i šetati. Cijeli dan je pred nama i
možemo raditi što nas bude volja. Što misliš da ipak poslušamo mamu?
- Uvijek ona ima pravo.
Ni Jeff ni Lilian nisu mogli protumačiti što ovo znači. Moglo se shvatiti dvosmisleno.
Zato je Jeff brzo reagirao kako bi igru smirio.
- Znaš da i ja tako često mislim isto što i ti. Neki put se znam čak, neću reći baš
naljutiti, ali zapitam se zašto je to tako.
-I zašto?
- Ona za one koje voli, brine. Ljubav je njoj najvažnija.
-I tebi je?
 -I meni je, Dan.
-I meni - ponovilo je ovo dijete.
Jeff i Lilian su znali da je dobro počelo. Sad su bili sigurni da njihovoj sreći nema više
nikakvih zapreka.
 Izvanredna žena

Jeff je ipak dvojio da li da kaže Lilian o sastanku s Alison. Sad kad je sve tako dobro
počelo, možda bi to moglo baciti sjenu na njihov odnos. A oboje su na neki način bili
ranjeni pa bi bila dovoljna tek neka sitnica koja bi sve to mogla poremetiti.
No, s druge strane nije želio ni riskirati. Ona bi to doznala prije ili kasnije, a tad bi sve
to moglo tek izazvati sumnju. I stoga je na njezin upit kamo će u subotu, pošteno
odgovorio:
- Imam jedan sastanak koji mi ništa zapravo ne znači, ali ne želim osobu koja mi je
nekad značila - uvrijediti. No, još manje želim tebe. Stoga, zapravo i ne znam je li uopće
pametno što idem.
- Sastaješ se s Alison?
- Da. Čudno, ali ona inzistira na viđenju. Moraš mi vjerovati da se idem naći s njom da
vidim što hoće. No, sve mi se čini da želi. . .
- Pomirenje?
- Možda i to, a možda i nešto drugo. Ma što jest da jest, mene zanima samo utoliko
ukoliko traži od mene pomoć.
- Ne znam što bih na to rekla.
-Možeš što hoćeš, pogotovo ako te nešto muči. Ali ja ti kažem da mi ona ama baš ništa
više ne znači. Kad bi značila, rekao bih ti. Žao mi ju je. Njezini roditelji su krivi što su je
uopće doveli u situaciju u kojoj je. Nego, znaš što mi je sad palo na pamet?
- Nisam sigurna, ali pretpostavljam. No ako je to, moram ti reći da to nema smisla.
Moja nazočnost tome vašem razgovoru samo bi je mogla još više uvrijediti. Znaš, Jeff, što
mi se kod tebe najviše sviđa - što ljude ne odbacuješ čak ni onda kad nisu zaslužili neku
tvoju veliku pažnju. Ne kažem da je to sad slučaj, ali i inače si takav. Obavi ti razgovor s
njom, a potom možemo s Danom nekamo na kratki izlet. Pred nama cijeli život, bit će
prilike za ono za što ova žena neće imati.
Po tko zna koji put Jeff je bio svjestan koliko Lilian ima razumijevanja, koliko mu
zapravo vjeruje. Svaka druga bi i u ovakvim situacijama, ako ništa, a ono barem izrazila
sumnju, ili ako baš ne to, onda negodovanje što ga je uopće briga za tamo neki - lanjski
snijeg. Tako razmišljajući upitao ju je:
- Je li Dan rekao kamo bi želio?
- Nije, ali čini mi se da je njemu važno da si i ti s nama. Vjerojatno te doživljava kao
nekoga tko će ga braniti, koga će imati uza se kao i svi njegovi prijatelji. Za početak, Jeff, to
mi se čini jako mnogo, čak više no što sam se u tako kratkom vremenu moga i nadati.
Ovo je olakšalo Jeffu situaciju, ovo je bila još jedna potvrda izvanrednosti ove žene.
Više ga ništa nije mučilo, ovaj razgovor čak mu je pomogao da na sastanak s Alison ode
uvjeren kako je konačno lišen čak i najmanje sumnje da nije učinio dobro kad se rastao s
njom. Bojao se tek jednoga - ako ona predloži mirenje, kako će reagirati kad joj kaže, a reći
će joj, da on istinski voli - drugu. Da voli kao što nikad nije volio.
No, čini se da mu je počelo sve ići lakše nego dosad.
Alison je odmah čim su se sreli, shvatila da je pred njoj neki drugi Jeff. I premda je
mislila da će joj uspjeti sve vratiti na ono stanje koje je nekad između njih bilo, shvatila je
da je zakasnila. Bilo je dovoljno da ga čuje kako priča o poslu, o silnoj zauzetosti, ali i o
pomoći Lilian, žene koja ga je ne samo izvukla iz emocionalne krize nego koja mu je
pokazala kako se živi. Nije mogla ipak se rastati s njim da ne sazna istinu do kraja:
- Zaljubljen si u nju?
- Jesam, Alison. Volim je čak toliko da se pitam što je ono bilo među nama. No, znam i
odgovor - stalno su nas priječili da se ljubav razvije u onu u koju bi se razvila da smo živjeli
kao svi mladi. Znaš što bih ti želio reći. . .
- Reci jer te pomno slušam.
- Vrati se u Pariz. Samo izvan domašaja svojih naći ćeš mir, a siguran sam i Ijubav. Ti
je, konačno, zaslužuješ.
I bilo je to sve. Oboje su znali da im je ovo zadnji susret, ali i željeli da on što prije
završi.
I čim su se rastali, Jeff je nazvao Lilian. Učinilo mu se da joj je glas plah, kao da se
nečega boji. I bio je zbog toga sretan. Bojala se jer ga voli što će on odlučiti. A on je znao i
prije ovoga sastanaka gdje mu je mjesto i koga jedino voli. Sad joj je to i rekao:
- Volim te, dušo. S tom sam spoznao što je prava Ijubav. I sve što želim, jest da je što
prije vjenčamo. I zbog nas dvoje, ali još više zbog Dana.
Nije odmah odgovorila na ovo što je čula, ali njemu se učinilo da čuje jecaj. To je bilo
dovoljno da samo još doda:
- Učas sam kod tebe. Ako plačeš, plakat ćemo zajedno - od sreće.

KRAJ

By
Maya