Fikh je nauka koja se bavi razmatranjem postupaka mukellefa i koja sa šerijatskog aspekta određuje da li se

neko djelo mora ili ne smije činiti (mendub, mekruh) ili je prepušteno izboru mukellefa (mubah). Riječ usul-
osnova, je množina od arapske riječi asl, koja može imati dva značenja, i to materijalno kao što je zidanje
kuće na "temeljima" i misaono kao "gradnja" pravnog propisa na osnovu nekog pravnog temelja. Usulu-l-
fikh-sastoji se od dvije riječi i to usul i fikh. Fikh znači razumijevanje. Usulu-l-fikh - znanost koja se bavi
pravilima pomoću kojih se dolazi do šerijatskih pravnih normi, a na osnovu valjanih šerijatskih izvora. Fikh
kao znanost bavi šerijatskim propisima iz uloga njihove primjene i izvršenja od strane obaveznika. Usuli fikh
se bavi temeljima, načinima, metodama dolaska do propisa.

Razlika izmedu fikha i usulu-l-fikha

One se razlikuju u četiri bitne odrednice:

1. U definicijama. Fikh se bavi pitanjima kako treba da se ponaša obaveznik dok usul odgovara na
pitanje zašto obaveznik treba da se tako ponaša ,odnosno u čemu je svrha svakog šerijatskog propisa.
2. Zadatak fikha je da prati ponašanje obaveznika i da svaki njegov postupak pravno sankcionira, dok je
zadatak usula da ustanovi da li su pravni normativi, koje je postavio fikh, za obaveznike valjano
utemeljeni u šerijatskim izvorima.
3. Fikh se kao znanost oslanja na:Kur'an, sunnet, idzma', kijas...,dok se usul oslanja na arapski jezik,
ilmu-l-kelam, kao i cjelokupne šerijatske izvore iz ugla njihove shvatljivosti.
4. U pogledu cilja fikhska znanost teži ostvarenju ljudske sreće i zadovoljstva te pobjedi dobra nad
zlom, dok je cilj usula primjena pravila pomoću kojih se dolazi do šerijatskih propisa, a na osnovu
valjanih šerijatskih izvora.

Razvoj usulske znanosti

Usulska znanost kao samostalna disciplina pojavljuje se nakon smrti Muhammeda,a.s., u doba ashaba. Fikh
prednjači u smislu njegove sistematizacije, iz samih njihovih definicija vidljivo je da su one nastale
istovremeno, pošto nije moguće ustanovljavati šerijatske propise bez usulskih pravila.

Period ashaba

Ashabi se oslanjaju na Kur'an i sunnet, ako ne nalaze u njima oslonca onda sami pokušavaju da iznađu
rješenja analogna slučajevima iz doba Poslanika ili pak donose rješenja koja im se čine da su u interesu
muslimana, a nisu suprostavljena intenciji šerijata.

Vrijeme tabi'ina

Pojavljuju se usulski alimi koji se temeljitije bave problematikom pravila pomoću kojih se utemeljuju
šerijatski propisi. Sed Ibn Mus'ib i Seid Ibn Džubejr. Mežu usulskom ulemom preovladava uvjerenje da je
prvo usulsko djelo koje se pojavilo u okviru islama, bilo djelo Imama Safije pod naslovom Risale. Neki
hanefijski autori spominju da je njihov alim Imami Jusuf autor prvog usulskog djela za koje tvrde da je imalo
naslov Sefer. Ima tvrdnji da je i Hisam Ibn Hakem napisao, također, djelo iz oblasti usula. Usulu-l-fikh se
pojavljuje i utemeljuje u drugoj polovini drugih i prvoj polovini trećeg hidzretskog stoljeća. Od
mnogobrojnih idžtihadskih nastojanja iz tog doba u usulskoj znanosti izdvajaju dva dominantna pravca ili
dvije dominantne metodologije i to:
a) metodologija hanefijske pravne škole i
b) b)metodologija mutekellimina (apologeta)-safijja.

Karakteristika hanefijske pravne škole je u tome što se oni, u svom radu, oslanjaju više na mišljenje svojih
autoriteta pa ta mišljenja onda nastoje potkrijepiti valjanom šerijatskom argumentacijom. Drugi pravac,
mutekellimski, nastoji prije svega ustanoviti autentičnost i utemeljenost argumentacije, ne osvrćući se puno
na mišljenje bilo kojeg pojedinačnog ili zajedničkih autoriteta. Nešto kasnije pojavljuje se i treći pravac, ovi
učenjaci usvajaju metodologiju mutekellimina u pogledu uspostave usulskih pravila ali prihvataju i praksu
hanefija u pogledu pominjanja praktičnih rješenja do kojih su došli neki njihovi sljedbenici. Najpoznatija
djela koja su se pojavila iz usula u to doba, a koja su se oslanjala na hanefijsku metodologiju su djela: Ebu
Bekra Ahmeda Bin Ali el-Dzessasa i Ebu Zejda Abdullaha Ibn Umera Ed-Debusija. Najpoznatiji autori koji
su slijedili pravac mutekellimina bili su: Imamu-l-Haremejn, a djelo nosi naslov Burhan i Ebu Hanid
Muhammed el-Gazali, a autor je djela Mustasfa. Najpoznatije djelo koje sintetizira ova dva pravca je djelo
Bedi'u-z-zemani od Muzaferuddin Ahmeda Bin Alija el-Hanefija.

Imam A'zam Ebu Hanife

Njegovo puno ime je Nu'man Ibn Sabit, poznatiji kao Ebu Hanifa. Rođen je u Kufi 80. a umro je u Bagdadu
150. godine po hidžri. Porijeklom je Perzijanac. Njegov najpoznatiji učitelj je Hammad Bin Sulejman, usadio
racionalistički način ponašanja. Ibrahim Bin Zejd Bin Kajs En-Nah'i, te Zejd Bin Ali Zejnu-l-Abidin, kao I
Dža'fer Bin Sadik. Ebu Hanifina metodologija promišljanja, poznata je po racionalističkoj orjentaciji. Jedna
od stvari koja se pripisuje Ebu Hanifi, kao mahana, jeste i to da se u svom pravnom radu malo oslanjao na
hadis kao šerijatski izvor, ili da je kijas pretpostavljao hadisu. Imami A'zam je bio sigurno dobar poznavalac
hadisa.

Metodologija Ebu Hanife

Od svega što se pripisuje Ebu Hanifi ništa nije naslijeđeno u pisanoj formi od njega samoga, nego je
zabilježeno i sačuvano od strane njegovih učenika. Svom izučavanju šerijatskih propisa oslanjao se na:
1. Kur'an. Ukoliko nađe uporište u samom Kur'anu, on se više ne osvrće na druge izvore niti bilo čija
pojedinačna ili grupna mišljenja.
2. Sunnet. Ukoliko po određenom pravnom problemu ne nađe oslonac u Kur'anu Imam se okreće
sunnetu, ali sa velikom opreznošću kojoj je bio sklon kada je u pitanju hadis kao izvor šerijata.
Ukoliko hadis ispunjava njegove uvjete onda ga, bez dvojbe uzima kao valjan drugi šerijatski izvor.
3. Mišljenje ashaba. Ukoliko na osnovu rješenja dotičnog problema ne nađe oslonac, niti u Kur'anu niti
u hadisu, on se okreće traganju za mišljenjem ashaba.

Ucenici Ebu Hanife

1. Jakub Ibn Ibrahim Ibn Habib el-Ensari - Ebu Jusuf. Svoju naobrazbu Ebu Jusuf je stekao, osim kod
svog učitelja i kod drugih alima tog doba, naročito kod Imami Malika, kod koga je temeljito upoznao
hadisku znanost. Ebu Jusuf je iza sebe ostavio mnoga znanstvena djela od kojih je najpoznatija
 njegova knjiga El-Haradz. Drugo čuveno djelo Ebu Jusufovo je djelo u kojem se govori o
znanstvenom razilaženju između Ebu Hanife I Ibn Ebi Lejla, njegovog savremenika. Naslov ovog
djela ostao je nepoznat.
2. Muhammed Ibn el-Husejn es Sejbani. Imami Muhammed hanefijski mezheb upoznao je preko Imami
Jusufa. I pored činjenice da se upoznao i sa drugim školama misljenja, Imami Muhammed je ostao
privržen hanefijskom mezhebu. Njemu i pripada najveća zasluga za sistematizaciju i očuvanje
hanefijskog znanstveog blaga.
3. Imami Zufer.

Imami Malik

Malik Ibn Enes el-Asbehi rođen je u Medini 93. a u Medini je umro 179. godine po hidžri. Sa fikhom
upoznao se preko učenih alima kao što su Abdurrahman Ibn Hermez, Muhammed Bin Sihab ez-Zuhdi, zatim
Abdullah Bin Zevkan, zvani Ebu Zenad. Najviše je ostavio utjecaj Ibn Sihab Ez-Zuhdi i Rebi'a Bin
Abdurrahman. U svom radu Imami Malik slijedi svoj vlastiti put ne povodeći se za bilo kime. U tumačenju
pravnih problema on uvijek polazi od stvarnosti života. Raspravlja samo o onim pitanjima koje je donio
život, a nikako o onima koja bi se mogla dogoditi kao što je to činio Ebu Hanife. Druga karakteristika koja je
Imami Malika razlikovala od Ebu Hanife, bila je u tome što je on bio potpuno samostalan u promišljanju
pravnih problema. U pravnoj znanosti se obično tvrdi da je Imami Malik predstavnik hadiske škole. Ta
tvrdnja dolazi od toga što je on bio zaista veliki sakupljač, ali i poznavaoc hadisa. Imam Malik mnogo više je
racionalista nego tradicionalista.
Imam Malik se prije svega oslanja na:
1. Kur'an. Ukoliko nađe bilo kakvo uporište u njemu na druge izvore se ne okreće. Ako pak ne nađe
oslonac u Kur'anu, okreće se
2. Sunnetu. Ukoliko nađe uporište u hadisu i taj hadis ispunjava njegove kriterije, na druge se ne okreće.
3. Idžma'. Nakon idžma'a oslanja se na 4)
4. praksu medinske uleme i njihovo jednoglasno mišljenje, predstavljajući ga ahad-hadisu. Nakon
oslonca na praksu medinske uleme, on se, ako ni tu ne nađe uporište, okreće
5. kijasu tražeći sličnost sa onim što je dobilo svoj pravni tretman u prošlosti.
6. mišljenje ashaba Božijeg Poslanika. Nakon toga se oslanja na pomoćne izvore, a to su: masleha-tu-l-
mursele, urf i adet, seddu-z-zera i istihsan, istishab.

Od mnogobrojnih njegovih učenika neki od njih izrasli su u velike alime u svojim sredinama i šire od kojih
se naročito istice Abdullah Bin Veheb, koji je slusao Imami Malika i družio se sa njime čitavih dvadeset
godina, a koji je najzaslužniji za širenje njegova mezheba u Egiptu i arapskom Magribu. Sam Imami Malik
ga je nazvao Fekihom Misra. Druga ličnost koja se spominje kao istaknuti alim i sljedbenik Imami Malika
jeste Abdurrahman Bin Kasim el Misri čija je najviša zasluga u tome što je sistematizirao Imami Malikovo
naučno nasljeđe. Njegov rivajet Imami Malikovog Muvetta'a smatra se jednim od najvjerodostojnijih. Ono
što je sam Imam napisao, kao što je njegovo čuveno hadisko djelo El-Muvetta i ono što su zabilježili,
sačuvali i sistematizirali njegovi učenici, a što je poznato pod naslovom El-Mudevvene. Što se tiče El-
Muvveta'a u njoj je Imam sabrao veliki broj hadisa razvrstavajući ih shodno njihovom rivajetu i njegovoj
čvrstini. Kaze se da je Imam na Muvetta'u radio punih četrdeset godina stalno je dopunjujući novim
saznanjima.
Imam Safija

Muhammed Bin Idris es-Safi'i, rođen je u Gazzi 150., a umro u Egiptu 204. h.g. Svoje prvo naukovanje
Imami Safi'i stekao je u Mekki kod čuvenog pravnika Muslima Bin Halida ez-Zendzija. Nakon tog svog
prvog znanstvenog iskustva Imam Safi'i odlazi u Medinu gdje sluša predavanja Imama Malika, ostajući tamo
sve do smrti velikog Imama. Godine 184. Imami Safija biva doveden u Bagdad pod optužbom da je učesnik
zavjere protiv abasovičkog dvora. Srećom, brzo je dokazano da je ta optužba neutemeljena pa se on svojim
dolaskom u Bagdad koristi za susrete sa tamošnjom ulemom. Tako se susreće sa Imami Muhammedom, i
preko njega se upoznaje sa hanefijskom metodologijom.
Imam Safija, nakon svog prvog boravka u Iraku napisao je svoje prvo fikhsko djelo koje je bilo neka vrsta
sinteze izmedu iračke i medinske pravne škole. To djelo nosi naslov El-Hudždže. Kasnije, pod utjecajem
egipatske stvarnosti, Imami Safija imao "dva mezheba", stari i novi, irački i egipatski. Zlatnu sredinu između
tradicionalista i racionalista. Imami Safija u svojoj pravnoj metodologiji oslanja se na:
1. Kur'an, Sunnet.
2. Idzma'.
3. Na misljenje ashaba.
4. Oslanja se na misljenje Hulefai-rasidina.
5. Oslanja se na kijas kao peti izvor, istihsan, istishabi, drugo odbacuje.

Sistematizacija Imami Šafijinog znanstvenog nasljeđa

Najučevenije je njegovo djelo Risala prvo usulsko djelo u islamskom pravu. Drugo djelo koje je napisao
Imam Šafija je El-Umm. Od njegovih iračkih sljedbenika najpoznatiji su Muhamed ez-Zaferani i el-Kerabisi,
Bin Jahja el-Mezni i Bin Jahja el-Buvejti.

Ahmed Bin Hanbel

Ebu Abdullah Ahmed Bin Hanbel eš-Šejbani. Rođen je u Bagdadu 164. gdje je i umro 241. h.g. Islamsku
naobrazbu stekao je putujući širom islamskog svijeta od Jemena, na jugu, do Šama na sjeveru. Dosta je
naučio od Imami Šafija. Imami Ahmed nadmašuje sve svoje učitelje i prethodnike u poznavanju hadisa.
Njegova hadiska zbirka sadrži preko četrdeset hiljada hadisa. Imami Ahmed je bio optužen od strane
abasovićkog halife Me’muna za neku vrstu krivovjerstva, što nije mogao dokazati, pa je ta pjega ostala više
na Me’munu nego na Imami Ahmedu.

Metodologija Imami Ahmeda Bin Hanbela

U svom načinu iznalaženja pravnih rješenja za svakodnevne probleme ljudi Imami Ahmed se oslanja na:
a) Slovo Kur’ana i sunneta,
b) praksa ashaba,
c) izborno mišljenje ashaba,
d) Hadis-mursel i hadis-daif,
e) Kijas.
Imami Ahmed nije sam pisao niti je bilježio bilo što od onoga što je govorio svojim učenicima. Tako Ebu
Bekir el-Hilal piše knjigu u kojoj donosi sve što je čuo od samog Imama i naziva je El-Džami’u. Kao što su
Muhammed Bin Hadždžadž te Ebu Kasim el-Harki. Pojavljuju se dva velika imama koji čvrsto podržavaju
Imami Ahmedovu metodologiju u islamskom pravu,a to su Ibn et-Tejmije i Ibn el-Kajm el-Dževzijje.

Zejd Bin Ali

Zejd Bin Ali rođen je 80. a umro je 122. godine u Medini. On je nosilac zejdijskog mezheba. Naukovao je
kod svog oca Alije zatim kod svoga brata El-Bakira. Iako formalno i po krvi, zejdijski mezheb pripada
ši’ijskoj grupaciji, ipak ova pravna škola mnogo je bliža, u svojoj metodologiji, ehli-sunnetskoj pravnoj
regulativi. Od razlika koje ih dijele, u praktičnom smislu, od ehli-sunneta su neprihvatanje mesha po obući
kao ni ženidba kitabijkama. Zejdijski mezheb oslanja se na:
a) Kur’an, sunnet,
b) idžma’,
c) kijjas,
d) istihsan,
e) maslehatu-l-mursele i vlastiti razum.