Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4811/18,

rješavajući apelaciju Ognjena Brankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine,
člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –
prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik

Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja

na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

Predmet broj AP 4811/18 2 Odluka o dopustivosti i meritumu

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ognjena Brankovića

podnesena protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K
020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine i 11 0 K 020421 18 Kž
9 od 22. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ognjen Branković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luka, kojeg zastupa Gordan
Jovišević, advokat iz Banje Luka, podnio je 22. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike
Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine.
Apelacija je registrovana pod brojem AP 4811/18. Apelant je dopunio apelaciju 28. avgusta i 27.
septembra 2019. godine.

2. Apelant je 7. marta 2019. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog
suda broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine. Apelacija je registrovana pod
brojem AP 1034/19.

3. Apelant je podneskom od 28. marta 2019. godine zatražio da se predmeti br. AP 4811/18 i
AP 1034/19 spoje i da Ustavni sud donese jednu odluku.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa
članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio spojiti apelacije br. AP 4811/18 i AP 1034/19 u
kojim će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4811/18.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj
Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Republičkog javnog tužilaštva RS (u daljnjem tekstu:
Republičko tužilaštvo) zatraženo je 3. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelacije.
Predmet broj AP 4811/18 3 Odluka o dopustivosti i meritumu

6. Vrhovni sud je odgovor dostavio 8. maja, Okružni sud 19. maja i Republičko tužilaštvo 14.
maja 2020. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih

Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 020421 17 K od 26. januara 2018. godine apelanta, te
još pet optuženih, među kojim i V. T., proglasio krivim da su kao pripadnici „zločinačkog
udruženja“, konkretno opisanim radnjama, počinili krivično djelo u sastavu kriminalnog udruženja
iz člana 366. stav 2. Krivičnog zakonika RS u vezi s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i
prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika RS. Apelant je
osuđen na kaznu zatvora od pet godina.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 020421 18 Kž 9 od 22. maja 2018. godine odbio kao
neosnovanu apelantovu žalbu i presudu Okružnog suda u odnosu na njega i još četiri optužena u
cjelini potvrdio. Djelimično je uvažena žalba optuženog J. T. i u odnosu na njega prvostepena
presuda je preinačena.

10. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je prvostepeni sud prilikom
ocjene dokaza postupio suprotno članu 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem
tekstu: ZKPRS). U vezi s tim je ukazano da je u presudi dat kratak sadržaj dokaza koji su ocijenjeni
pojedinačno i u uzajamnoj vezi. Prema stavu Vrhovnog suda, u presudi su iznijeti, podvrgnuti
analizi i ocjeni, sadržaji iskaza svjedoka A. K., I. J., M. E., N. H., M. D., M. V. i B. G., te su
posebno cijenjeni iskazi svjedoka D. Mi. i D. M. koje su dali na glavnom pretresu u odnosu na one
iz istrage s obzirom na to da su se razlikovali. Nadalje, ukazano je da su iskazi saslušanih svjedoka,
u skladu sa članom 304. stav 7. ZKPRS, pravilno dovedeni u vezu s dokazima pribavljenim
posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, potvrdama o
privremenom oduzimanju predmeta i vještačenjem oduzete droge. Najzad, u vezi s iskazom
svjedokinje V. T. ukazano je da je prvostepeni sud na stranici 42. dao razloge zašto taj iskaz
prihvata i cijeni, te odgovorio na apelantove prigovore koje je isticao u odnosu na njen iskaz.

11. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je povrijeđeno njegovo pravo na

odbranu jer je tužilac na glavnom pretresu predložio da se kao dokaz provede vještačenje mobilnih
telefona jer je vještačenje izvršeno nakon podizanja optužnice. U vezi s tim je ukazano da u vrijeme
podizanja i potvrđivanja optužnice nalaz vještaka nije bio sačinjen, da je nakon potvrđivanja
Predmet broj AP 4811/18 4 Odluka o dopustivosti i meritumu

optužnice apelant mogao ostvariti uvid i u naredbu o vještačenju, te najzad da se dokazi mogu
predlagati i provoditi sve do okončanja glavnog pretresa.

12. Vrhovni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da se prvostepena presuda zasniva
na nezakonitim dokazima. Apelantova tvrdnja da je optužena V. T. u prostorijama MUP-a provela
duže od 24 sata ocijenjena je netačnom, te je ukazano na datum i sat lišavanja slobode V. T.,
odnosno datum i sat kada je predana Tužilaštvu, na osnovu čega je zaključeno da je u prostorijama
MUP-a provela najviše 16 sati. Nadalje, ukazano je da se o sposobnosti optužene V. T. prilikom
davanja izjave u istrazi nije pojavila sumnja, te da je u toku glavnog pretresa izvršenim
vještačenjem ta sposobnost i dodatno potvrđena. Nadalje, ukazano je da je V. T. u istrazi saslušana
u svojstvu osumnjičene dva puta (u 11.35 i 15.50 sati) u prisustvu svog branioca, te da je prethodno
upozorena u skladu sa članom 143. ZKPRS. Oba zapisnika je potpisala u prisustvu branioca, a što
su potvrdila i ovlaštena službena lica, zbog čega su neosnovanim ocijenjeni apelantovi navodi o
identičnosti, odnosno razlikama u njenim potpisima. Slijedom navedenog, zaključeno je da, shodno
članu 288. stav 3. ZKPRS, bez obzira na to da optužena V. T. nije iznosila svoju odbranu na
glavnom pretresu, nije postojala prepreka da se njeni iskazi koriste kao dokazi na glavnom pretresu.
Činjenica da zbog takve njene odbrane apelant i ostali optuženi nisu imali mogućnost da je ispitaju
u vezi s datim iskazima ne rezultira kršenjem prava na odbranu jer se prvostepena presuda ne
zasniva samo na tom dokazu. U vezi s tim je ukazano na iskaze svjedoka A. K., M. V., D. M. i
ostalih koje je sud cijenio zajedno s materijalnim dokazima i dokazima pribavljenim posebnim
istražnim radnjama.

13. Vrhovni sud je zaključio i da je zakonit dokaz iskaz svjedoka A. K., te da je bez značaja
apelantova tvrdnja da je i protiv njega trebao biti pokrenut krivični postupak za radnje nabavljanja
droge od apelanta. U vezi s tim je ukazano da on u ovom postupku ima svojstvo svjedoka, a ne
osumnjičenog, te da je u skladu sa zakonom saslušan u svojstvu svjedoka.

14. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja u vezi s pismenim izvještajima tužioca o

preduzetim posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija sudiji za
prethodni postupak. Vrhovni sud je istakao da je taj navod proizvoljan jer apelant u žalbi nije naveo
na čemu zasniva tvrdnju da je postupljeno suprotno članu 237. stav 1. ZKPRS. Nadalje, ukazano je
da je prvostepeni sud utvrdio da su posebne istražene radnje provedene na osnovu i u okviru naredbi
sudije za prethodni postupak, da je zakonitost tih dokaza cijenio prvostepeni sud, pa da je bez
značaja prigovor o postupku njihovog dostavljanja i ocjene od sudije za prethodni postupak.
Predmet broj AP 4811/18 5 Odluka o dopustivosti i meritumu

15. Vrhovni sud je zaključio i da su bez značaja žalbeni navodi da je izreka osporene
prvostepene presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi zbog korištenja termina „zločinačko
udruženje“, „organizovano kriminalno udruženje“ i „organizovana grupa“. S obzirom na to da se
dispozicija krivičnog djela za koje su apelant i ostali optuženi proglašeni krivim po elementima koji
određuju biće krivičnog djela u novom zakoniku i ranijem krivičnom zakonu sadržajno ne razlikuju,
navodi u tom dijelu su ocijenjeni neosnovani. Prema stavu Vrhovnog suda, isto vrijedi i za prigovor
povrede zakona da to krivično djelo nije propisano u Krivičnom zakoniku RS zbog različitih
pojmova zločinačke grupe i zločinačke organizacije.

16. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi kojim je selektivnom ocjenom dokaza apelant
pokušao dovesti u pitanje utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim je ukazano da su svjedoci, čije
iskaze sud prihvata, potvrdili kada, gdje i kako su od optuženih kupovali opojnu drogu. Svjedok A.
K. je izjavio da je od apelanta u toku 2016. i 2017. godine više puta kupovao opojnu drogu kokain.
Svjedok M. V. je detaljno opisao sporni događaj od 4. marta 2016. godine pred apelantovom
kućom, tj. dolazak i ponašanje svjedoka A. K., kao i da je taj svjedok prilikom saslušanja izjavio da
je drogu kupio od apelanta. Ocijenjeno je da je taj iskaz uvjerljiv s obzirom na to da je od A. K.,
prema potvrdi o oduzimanju predmeta od 4. marta 2016. godine, oduzeta materija za koju je
vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi. Nadalje, svjedok M. V. se detaljno izjasnio i o
dolasku optuženog V. B. do apelantove kuće 18. marta 2016. godine, kako se ponašao, da su tom
prilikom kod njega pronašli i oduzeli 10,32 grama opojne droge kokain, a da to proizlazi i iz
potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 18. marta 2016. godine. Izjavu svjedoka M. V.
potvrdio je i svjedok B. G. koji je s optuženim V. B. bio kao suvozač, da je s njima bio i M. D., te
da je tom prilikom od optuženog V. B. oduzeta opojna droga.

17. Nadalje, Vrhovni sud je zaključio da su pravilnom ocjenom iskaza optužene V. T. o tome
pod kojim okolnostima je od apelanta preuzimala opojnu drogu kokain potvrđeni iskazi ranije
navedenih svjedoka. Naime, optužena V. T. je u svom iskazu detaljno opisala da je apelant, jedne
prilike, donio drogu njihovoj kući, da su je prethodno suprug (optuženi J. T.) ili sin (optuženi V. T.)
pozivali telefonom govoreći da će Žorž (apelant) donijeti nešto da preuzme i da je ona znala da se
radi o drogi kokain koju je preuzela od apelanta, te predala optuženim J. T. ili V. T. Također,
potvrdila je da je jedanput drogu preuzetu od apelanta predala optuženom N. O., zvanom Ćelo iz
Broda, nakon što ju je prije toga zvao suprug i rekao da će doći N. po gume i da je ona znala da se
radi o opojnoj drogi kokain. Vrhovni sud je zaključio da se radi o detaljnom, logičnom i uvjerljivom
iskazu s opisom svega što se dešavalo, vremena i mjesta, nadimka optuženih, žargona gume za
drogu, pa da mu je prvostepeni sud opravdano poklonio vjeru.
Predmet broj AP 4811/18 6 Odluka o dopustivosti i meritumu

18. Najzad, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud, dovodeći u vezu iskaze saslušanih
svjedoka i optužene V. T. u vezi sa sadržajem tonskih zapisa telefonskih razgovora, potvrdama o
privremeno oduzetim predmetima, provedenim vještačenjima, došao do pravilnog zaključka o
odlučnim činjenicama o načinu i okolnostima konkretnih radnji koje su svakom od optuženih
stvaljane na teret.

19. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine odbio
kao neosnovane zahtjeve za zaštitu zakonitosti koje su podnijeli apelant i ostalih osuđeni.

20. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant ukazivao na povredu Krivičnog zakonika

RS. U prilog toj tvrdnji je istakao da je proglašeni krivim za krivično djelo izvršeno u sastavu
kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 1. u vezi sa članom 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2.
Krivičnog zakonika RS, a da činjenični opis djela iz izreke prvostepene presude ne odgovara opisu
bića djela iz člana 366. stav 1. Zakonika, već da odgovara biću krivičnog djela iz člana 383.a stav 2.
ranije važećeg Krivičnog zakona.

21. Vrhovni sud je zaključio da su apelantove tvrdnje neosnovane. U vezi s tim je ukazano da je
članom 383a. stav 2. ranijeg Krivičnog zakona propisano: „Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja
učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna
zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se
zatvorom najmanje pet godina“. Odredbom člana 366. stav 2. novog Krivičnog zakonika propisano
je: „Ko u sastavu grupe ili organizovane kriminalne grupe izvrši krivično djelo utvrđeno ovim
zakonikom za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično
djelo nije propisana teža kazna, kazniće se kaznom zatvora najmanje tri godine“. Dakle, u ranijem
zakonu, naziv krivičnog djela je „organizovani kriminal“ i u opisu djela se koristi pojam „pripadnik
zločinačkog udruženja“, dok je u novom zakoniku naziv djela „izvršenje djela u sastavu
kriminalnog udruženja“ i u opisu djela koriste se pojmovi „grupa i organizovana kriminalna grupa“.
Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je članom 147. stav 12. ranijeg Krivičnog zakona definisan
pojam organizovane kriminalne grupe – grupa lica od najmanje tri lica formirana radi vršenja
krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a u stavu 13. istog
člana definisan je pojam zločinačke organizacije – udruženje od najmanje tri lica čiji članovi su se
udružili radi vršenja krivičnih djela. Članom 123. stav 1. tačka 10. Krivičnog zakonika definiše se
pojam organizovane kriminalne grupe – udruženje koje se sastoji od tri ili više lica koja su se
udružila radi vršenja krivičnih djela za koja je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je definicija pojma „zločinačkog udruženja“
prema ranije važećem Krivičnom zakonu identična definiciji pojma „organizovane kriminalne
Predmet broj AP 4811/18 7 Odluka o dopustivosti i meritumu

grupe“ prema sada važećem Krivičnom zakoniku. Stoga, okolnost da je u činjeničnom opisu djela
navedeno „kao pripadnici zločinačkog udruženja“ umjesto „kao pripadnici organizovane grupe“,
prema stavu Vrhovnog suda, nikako ne znači da je osporavanim odlukama povrijeđen Krivični
zakon, niti da je došlo do proizvoljne primjene tih materijalnih zakona jer se dispozicija krivičnog
djela za koje su osuđeni proglašeni krivim, po elementima koji određuju biće krivičnog djela u
novom Zakoniku i ranijem Krivičnom zakonu, sadržajno ne razlikuje.

22. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su u okviru prigovora o povredi prava na

odbranu iznijete tvrdnje da Vrhovni sud, odlučujući po izjavljenim žalbama, nije odgovorio na
žalbene prigovore u pogledu povrede Krivičnog zakona, kao i na druge brojne prigovore iznesene u
žalbama. Vrhovni sud je istakao da pravo na obrazloženje presude ima suštinski značaj za
ostvarivanje prava na žalbu i da ulazi u krug prava koja odražavaju pravičnost postupka i
obezbjeđuju ravnopravnost stranaka u postupku. Međutim, sadržaj obrazloženja je uslovljen
prirodom odluke i karakterom prigovora. S obzirom na prirodu drugostepene presude, obaveza suda
da obrazloži svoju odluku ne podrazumijeva potrebu da se u presudi obrazlože svi prigovori i da se
odgovori na sve navode stranaka, nego se ograničava na zahtjev da se u obrazloženju navedu razlozi
za činjenice od odlučnog značaja, na jasan i razumljiv način. Vrhovni sud je zaključio da je
drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao odgovore na žalbene prigovore u pogledu svih
odlučnih činjeničnih i pravnih pitanja, te se pozvao i na razloge iz prvostepene presude (koji su i
prema ocjeni ovog vijeća detaljni i valjani). Slijedom navedenog, zaključeno je da su neosnovane
tvrdnje da je obrazloženje drugostepene presude zahvaćeno takvim manjkavostima koje rezultiraju
povredom prava na odbranu iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS.

23. U prilog navedenom, Vrhovni sud je istakao, a suprotno apelantovim tvrdnjama iz zahtjeva,
da je drugostepena presuda dala odgovore na žalbene prigovore kojima se osporavala zakonitost
dokaza na kojima se zasniva prvostepena presuda. Tako je u vezi s osporavanjem zakonitosti iskaza
osuđene V. T. drugostepena presuda dala razloge na stranici 6. obrazloženja, te je u vezi s
prigovorima o nezakonitosti dokaza – vještačenje mobilnih telefona, drugostepena presuda dala
razloge na stranici 4. obrazloženja.

24. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da je neosnovanom ocijenjena i tvrdnja osuđene

V. T. da joj je povrijeđeno pravo na odbranu. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud odbio
prijedlog branioca te osuđene za provođenje dokaza – psihijatrijsko vještačenje, ali je nakon toga,
kao dokaz suda, vještačenje provedeno. Iz nalaza i iskaza vještaka dr. S. V. proizlazi da je osuđenoj
V. T. u aprilu 2017. godine dijagnostifikovana reaktivna depresija (iskaze u istrazi je dala 31. marta
2017. godine) i da ta dijagnoza ne može dovesti do procesne nesposobnosti.
Predmet broj AP 4811/18 8 Odluka o dopustivosti i meritumu

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u
daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

26. Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvao, apelant navodi da je obrazloženje
osporene presude Vrhovnog suda proizvoljno i dato potpuno suprotno članu 295. stav 2. i članu
304. stav 7. ZKPRS. Prema njegovom mišljenju, Vrhovni sud je postupio i pristrasno kada je odbio
njegov prigovor koji se odnosio na zakonitost dokaza tužioca, a posebno dokaza iskaza optužene V.
T., na kojem je, kako tvrdi, Okružni sud zasnovao osuđujuću presudu, a zatim na istom dokazu i
Vrhovni sud odbijajući njegovu žalbu. Apelant tvrdi da je iskaz optužene V. T. nezakonito
pribavljen dokaz u smislu člana 10. ZKPRS. U vezi s tim je istakao da je V. T. u prostorijama CJB
provela duže od 24 sata i da nije obaviještena o razlozima lišavanja slobode, da je nakon toga
predata Tužilaštvu gdje je u istom danu u dva navrata dala izjavu, odnosno drugi put, kako navodi,
navodno po vlastitom zahtjevu, dopunila iskaz kojim je „napisala“ optužnicu protiv njega i ostalih
optuženih. Apelant ističe da V. T. nije osuđivana, niti privođena, pa je zasigurno vrijeme koje je
provela u prostorijama CJB (cijelu noć i jutro) dovedena u posebno psihičko stanje koje je kod nje
moglo izazvati različite reakcije i ponašanja. Također, tvrdi i da V. T. u tom periodu nije imala
kontakt s braniocem, te da nije sačinjen nikakav zapisnik. U takvom stanju (neispavana, uplašena i
neobaviještena) predata je Tužilaštvu narednog dana, pred kojim je, zbog navedenih razloga, prema
njegovom mišljenju, saslušana suprotno članu 142. stav 2. ZKPRS. Stoga smatra da je potpuno
zanemareno psihičko stanje u kojem se V. T. nalazila prilikom davanja izjave, tj. da li je mogla
shvatiti kako data upozorenja tako i značaj svojih postupaka. U vezi s tim, apelant ističe da je u isto
vrijeme kada je ona davala iskaz kao osumnjičena u pritvorskoj jedinici Tužilaštva bio pritvoren
njen suprug, optuženi J. T., i njen sin V. T., da joj je obećano da će biti puštena iz pritvora, da je
tužiteljica koja ju je ispitivala znala da ima psihičkih problema zbog kojih je ranije liječena, te da je
majka još troje djece od kojih je jedno maloljetno i koje je ostalo samo u kući nakon što su njen
suprug i ona istovremeno lišeni slobode. Slijedom navedenog, apelant smatra da su redovni sudovi
propustili cijeniti i da nisu ponudili valjane razloge i obrazloženja da li je iskaz V. T. uzet na
pravilan način i da li je postupak sagledan u cjelini, uključujući i način pribavljanja iskaza, bio
pravičan, odnosno da li je iskaz V. T. iznuđen imajući u vidu navedene okolnosti. Apelant tvrdi i da
je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da je iskaz V. T. cijenjen u vezi s drugim dokazima.
Najzad, apelant tvrdi i da se osporene odluke isključivo baziraju na iskazu optužene V. T. koja se u
Predmet broj AP 4811/18 9 Odluka o dopustivosti i meritumu

toku postupka branila ćutanjem pa mu je bila uskraćena mogućnost da je kao svjedoka optužbe
ispituje.

27. Nadalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, na jednak pristup
sudu i na nepristrasan sud, kao i pravo na odbranu, jer su oba suda zasnovala presude na nalazu i
mišljenju vještačenja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica oduzetih od apelanta i ostalih
optuženih, a na osnovu naredbe za vještačenje Republičkog tužilaštva. On tvrdi da naredbu nije
mogao izdati tužilac, već samo sud s obzirom na to da mobilni telefoni sadrže lične podatke, a
njihovim vještačenjem je vršen pretres telefona. Slijedom navedenog, apelant tvrdi da se radi o
nezakonitom dokazu na kojem su osporene presude zasnovane suprotno članu 10. ZKPRS.

28. Prema apelantovom mišljenju, iste povrede počinjene su i prihvaćanjem iskaza svjedoka A.
K. U vezi s tim je istakao da mu je stavljeno na teret da je kokain prodao svjedoku A. K., odnosno
da je A. K. izjavio da je kupio kokain od njega, u namjeri da ga uruči, prenese krajnjim
konzumentima. Prema njegovom mišljenju, ako je njegova radnja krivično djelo, onda je to i radnja
A. K. Stoga smatra da je A. K. mogao biti svjedok samo uz uslov da je dobio imunitet od tužioca, a
što nisu i okolnosti konkretnog slučaja. Svjedok M. V., ovlašteno službeno lice, na sudu je izjavio
da je on donio odluku da se A. K. krivično ne goni iako po zakonu za to nema ovlaštenje. Prema
apelantovom mišljenju, opravdano se postavlja pitanje da li je svjedok A. K. bio ucijenjen od M. V.
da će, ukoliko ga bude teretio, imati privilegije koje ne može da dobije od navedenog lica ili postoji
specifičan odnos između svjedoka A. K. koji je komunalni policajac i svjedoka M. V., ovlaštenog
službenog lica. On smatra da, osim u tačno određenim, zakonom uređenim slučajevima dopuštene
zamjene uloga osumnjičenog i svjedoka, tužiocu nije dopušteno da odustaje od krivičnog gonjenja
nekog lica radi korištenja tog lica kao svjedoka.

29. Nadalje, apelant tvrdi da je Vrhovni sud RS povrijedio navedena prava i iz razloga što je
prihvatio dokaze dobijene provođenjem posebnih istražnih radnji, iako tužilac, a ni sudija za
prethodni postupak nisu primijenili odredbe ZKP-a koje se odnose na njihovo provođenje. U vezi s
tim je istakao da je nakon provođenja posebnih istražnih radnji podnesena informacija o rezultatima
posebnih istražnih radnji od lica koja su posebne istražne radnje provodili, što znači da su podatke
dobijene preduzetim radnjama u svom izvještaju ovlaštena službena lica predala tužiocu. Međutim,
tužilac nije dokazao da je sudiji za prethodni postupak dostavio pisani izvještaj o preduzetim
radnjama, niti postoji dokaz da je sudija za prethodni postupak nakon podnošenja izvještaja
provjeravao da li je postupljeno po njegovoj naredbi. Dakle, tužilac nije dostavio sudu podatke o
postupanjima u smislu člana 237. stav 1. ZKPRS. Također, tužilac nije proveo ni dokaz da je sudija
za prethodni postupak postupio u skladu sa članom 237. stav 3. ZKPRS, tj. da je nakon
Predmet broj AP 4811/18 10 Odluka o dopustivosti i meritumu

preduzimanja posebnih istražnih radnji obavijestio lica protiv kojih su radnje bile preduzete kako bi
im se omogućilo da zatraže od suda ispitivanje zakonitosti naredbe, kao i način na koji je provedena
radnja. Zbog navedenog, sve posebne istražne radnje, prema apelantovom mišljenju, nisu zakonite,
niti se dokazi pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji mogu smatrati zakonitim.

30. Apelant je dalje istakao da je proglašen krivim za krivično djelo „izvršenje krivičnog djela u
sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 1. u vezi sa članom 207. stav 3. u vezi sa čl. 1. i 2.
Krivičnog zakonika RS. Optužnicom mu je stavljeno na teret krivično djelo organizovani kriminal
iz člana 383.a stav 2. u vezi s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz
člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS. Kako je u Krivičnom zakoniku biće
krivičnog djela za koje je proglašen krivim opisano na drugačiji način od opisa bića krivičnog djela
za koje je apelant optužen, to je tužilac bio dužan, s obzirom na primjenu novog Krivičnog
zakonika, opisati biće krivičnog djela u skladu s novim Krivičnim zakonikom. Tužilac to nije
učinio, ali to nije učinio ni Okružni sud prilikom donošenja prvostepene presude. Tako je proglašen
krivim za krivično djelo koje po svom opisu bića djela odgovara krivičnom djelu iz člana 383.a stav
2. Krivičnog zakona, a ne odgovara opisu bića krivičnog djela koje je pravno kvalifikovano kao
krivično djelo „izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja iz člana 366. stav 1.
Krivičnog zakonika. U prilog navedenom, istakao je i da Krivični zakonik ne poznaje pojam
„zločinačke organizacije“, a da se u opisu bića krivičnog djela navodi da je bio pripadnik
„zločinačke organizacije“. Stoga, apelant smatra i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili
materijalno pravo.

31. U dopuni apelacije od 27. avgusta 2017. godine apelant je dostavio optužnicu Republičkog
tužilaštva, te zapisnike o ispitivanju V. T. U dopuni apelacije od 27. septembra 2018. godine apelant
je obavijestio Ustavni sud da je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti.

32. Osporavajući presudu Vrhovnog suda donijetu u povodu zahtjeva za zaštitu zakonitosti,
apelant je istakao da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo „pokrivajući“
propuste tužioca koji nije prilagodio činjenični opis optužnice s Krivičnim zakonikom koji je
primijenjen, niti su sudovi ponudili obrazloženje u skladu sa članom 366. stav 2. ZKPRS. Apelant
tvrdi i da je proizvoljan stav Vrhovnog suda u odnosu na njegove navode o povredi prava na
odbranu. U ovom dijelu apelant se pozvao na navedene navode u vezi s kojim Vrhovni sud ni ovaj
put nije ponudio valjane razloge i obrazloženja.
Predmet broj AP 4811/18 11 Odluka o dopustivosti i meritumu

b) Odgovor na apelaciju

33. Vrhovni sud je u odgovoru na apelacije istakao da nisu povrijeđene odredbe materijalnog
krivičnog zakona, ZKPRS, Ustava BiH, te Evropske konvencije. U vezi s tvrdnjama o povredi
odredaba krivičnog postupka, ukazano je da je prvostepena odluka bila predmet ocjene u žalbenom
postupku, te da se o pitanju identiteta normi u materijalnom zakonu sud jasno i određeno izjasnio.

34. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u postupku pred ovim sudom
ispoštovana apelantova prava garantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

35. Republičko tužilaštvo je u opširnom odgovoru na apelaciju u suštini istaklo da nije

povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, da su dokazi pribavljeni na zakonit način (ne
povredama ljudskih prava), da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i zasnovano je na
brojnim dokazima koji su neposredno izvedeni na glavnom pretresu, koji su analizirani u
obrazloženju prvostepene presude i koji su pravilno ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana
295. stav 2. ZKPRS. Sa stavom prvostepenog suda saglasio se i Vrhovni sud odlučujući po
apelantovoj žalbi i žalbama ostalih osuđenih.

V. Relevantni propisi

36. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/17
i 104/18 – odluka US) relevantne odredbe glase:

Značenje izraza

Član 123. stav (1) tačka 10)

Izrazi upotrijebljeni u ovom zakoniku imaju sljedeće značenje:

[...]

10) organizovana kriminalna grupa je udruženje koje se sastoji od tri ili više lica
koja su se udružila radi vršenja krivičnih djela za koja je propisana kazna
zatvora od tri godine ili teža kazna. U navedeni broj članova ulazi i organizator
ili rukovodilac udruženja,

[...]

Neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga

Član 207. st. (1) (2) i (3)

Predmet broj AP 4811/18 12 Odluka o dopustivosti i meritumu

(1) Ko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko

radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na
drugi način neovlašteno stavlja u promet supstance ili preparate koji su
proglašeni za opojne droge, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko ponudi, proda ili posreduje u prodaji supstanci ili preparata koji su
proglašeni za opojne droge djetetu, duševno poremećenom licu, ili to učini u školi
ili drugim vaspitno-obrazovnim, sportskim, kulturnim ustanovama ili mjestima
koja služe za obrazovanje, vaspitanje, sportsku ili neku drugu društvenu aktivnost
djece ili u njihovoj neposrednoj blizini, u javnim lokalima ili na javnim
priredbama, ili ko za izvršenje djela iz stava 1. ovog člana iskoristi dijete kazniće
se kaznom zatvora od pet do petnaest godina.

(3) Kaznom iz stava 2. ovog člana kazniće se službeno lice, nastavnik,

vaspitač, socijalni ili zdravstveni radnik ili sveštenik koji djelo izvrši koristeći
svoj položaj, kao i lice koje organizuje mrežu preprodavaca ili posrednika za
izvršenje djela iz st. 1. ili 2. ovog člana ili je djelo izvršeno od strane više lica

Izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja

Član 366. stav (2)

(2) Ko u sastavu grupe ili organizovane kriminalne grupe izvrši krivično djelo
utvrđeno ovim zakonikom za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža
kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se
kaznom zatvora najmanje tri godine.

37. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04,
37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst
sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU

Član 147. stav (12)

(12) Organizovana grupa je grupa lica od najmanje tri lica formirana radi
vršenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža
kazna.

Organizovani kriminal
Predmet broj AP 4811/18 13 Odluka o dopustivosti i meritumu

Član 383a. stav (2)

(2) Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano

Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri
godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna,

kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

38. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.
53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u
Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog

Član 6. stav (1)

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje
se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti
korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.

Zakonitost dokaza

Član 10.

(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje

učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama

ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je
ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim
povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu
dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju

Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od

strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju
na glavnom pretresu.
Predmet broj AP 4811/18 14 Odluka o dopustivosti i meritumu

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom
pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno
optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Osnovne odredbe o ispitivanju

Član 142.

(1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili ovlašćena službena lica.

(2) Ispitivanje treba vršiti tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost osumnjičenog.
Prilikom ispitivanja osumnjičenog ne smije se upotrijebiti sila, prijetnja, prevara,
narkotici ili druga sredstava koja mogu uticati na slobodu odlučivanja i
izražavanja volje prilikom davanja izjave ili priznanja.

(3) Ako je postupljeno protivno odredbi stava 2. ovog člana, na iskazu

osumnjičenog ne može se zasnivati sudska odluka

Naredba o vještačenju

Član 161. stav (1)

(1) Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti
činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje.

Materijal dobijen preduzimanjem radnji i

obavještavanje o preduzetim radnjama

Član 237.

(1) Nakon prestanka primjene radnji iz člana 234. ovog zakona policijski
organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene preduzetim
radnjama, kao i izvještaj o tome predati tužiocu. Tužilac je dužan da dostavi
sudiji za prethodni postupak pisani izvještaj o preduzetim radnjama. Na osnovu
podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je
postupljeno po njegovoj naredbi.

[...]

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza

Član 288.
Predmet broj AP 4811/18 15 Odluka o dopustivosti i meritumu

(1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu
biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih
navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se
prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da
objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu
se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom
pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili
se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz
važnih razloga

Dokazi na kojima se zasniva presuda

Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na

glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim
dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica
dokazana.

VI. Dopustivost

39. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima
apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora
zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

40. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati
apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi
djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana
kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je
koristio.

41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0
K 020421 18 Kvlz od 14. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih
lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. februara 2019.
godine, a apelacija je podnesena 7. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano
članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3)
Predmet broj AP 4811/18 16 Odluka o dopustivosti i meritumu

i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva,
niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4)
Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu
dopustivosti.

VII. Meritum

43. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava
2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava

u vezi sa krivičnim postupkom.

45. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične

optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom
roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…)

46. Apelantovi navodi se u suštinu svode na tvrdnje da su u osporenim presudama izostali

valjani razlozi i obrazloženja u vezi s njegovim navodima o zakonitosti dokaza i njihovoj ocjeni, te
primjeni materijalnog prava. Prema njegovom mišljenju, to je za rezultat imalo povredu njegovog
prava na odbranu, jednakost stranaka u postupku, prava na pristup sudu i garancije suđenja pred
nepristrasnim sudom.

47. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje,
ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se
reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu:
Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140. i
Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga,
kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta
dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti
prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti
jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan.
Predmet broj AP 4811/18 17 Odluka o dopustivosti i meritumu

Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz
Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj
4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav
41, 28. juli 2009. godine). Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora
imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data
mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud,
Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga,
mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na
sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90. i
Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se
problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim
materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan,
analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed
citirane, Lee Davies, stav 42. i Bykov, stav 90).

48. Najzad, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju
određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom
predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i
razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske,
presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud,
Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

49. Apelant tvrdi da se osporene odluke zasnivaju na nezakonitim dokazima: iskazu optužene V.
T., iskazu svjedoka A. K., vještačenju oduzetih telefona i SIM kartica. Također, osporava i
zakonitost dokaza pribavljenih provođenjem posebnih istražnih radnji jer Tužilaštvo o njima nije
podnijelo izvještaj sudiji za prethodni postupak.

50. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je optužena V. T. od pripadnika MUP-a, suprotno

zakonu, zadržana duže od 24 sata prije nego je predana Tužilaštvu, Ustavni sud zapaža da je
Vrhovni sud odlučujući po apelantovoj žalbi ukazao na tačan datum i sat lišavanja slobode V. T.,
odnosno datum i sat kada je predana Tužilaštvu na osnovu čega je zaključeno da je u prostorijama
MUP-a provela najviše 16 sati. Apelant u apelaciji ničim nije doveo u sumnju takav zaključak
Vrhovnog suda. Nadalje, Vrhovni sud je, odlučujući po apelantovoj žalbi na presudu Okružnog
suda, ukazao da se o sposobnosti optužene V. T. prilikom davanja izjave u istrazi nije pojavila
sumnja, te da je u toku glavnog pretresa izvršenim vještačenjem ta sposobnost i dodatno potvrđena.
Nadalje, Vrhovni sud je ukazao i da je V. T. u istrazi saslušana u svojstvu osumnjičene dva puta (u
Predmet broj AP 4811/18 18 Odluka o dopustivosti i meritumu

11.35 i 15.50 sati) u prisustvu svog branioca, te da je prethodno upozorena u skladu sa članom 143.
ZKPRS. Oba zapisnika je potpisala u prisustvu branioca, a što su potvrdila i ovlaštena službena lica,
zbog čega su neosnovanim ocijenjeni apelantovi navodi o identičnosti, odnosno razlikama u njenim
potpisima na zapisnicima. U vezi s posebnim okolnosti u kojim se optužena V. T. nalazila prilikom
lišavanja slobode na koje apelant ukazuje u apelaciji, tj. da je za V. T. to bilo prvo lišavanje slobode
i da ranije nije osuđivana, da su u trenutku dok je davala izjavu bili lišeni slobode i njen suprug i sin
(osuđeni u istom predmetu), te da je u kući ostavila maloljetno dijete, ni iz apelantovih navoda, kao
ni iz osporenih odluka Ustavni sud nije mogao zaključiti da su od pripadnika MUP-a, odnosno
tužioca zloupotrijebljeni na način koji bi uputio na zaključak da su iskazi V. T. u istrazi iznuđeni,
što bi ih, u smislu člana 10. ZKPRS, učinilo nezakonitim dokazima. Najzad, apelant ničim nije
učinio vjerovatnom tvrdnju da je tužilac koji je ispitivao V. T. znao da je psihički bolesna. Vrhovni
sud je, odlučujući po zahtjevima za zaštitu zakonitosti, istakao da iz nalaza i iskaza vještaka dr. S.
V. proizlazi da je osuđenoj V. T. u aprilu 2017. godine dijagnostifikovana reaktivna depresija, a da
je iskaze u istrazi dala 31. marta 2017. godine, kao i da je vještak potvrdio da ta dijagnoza ne
dovodi u pitanje njenu procesnu sposobnost. Najzad, u tom dijelu Ustavni sud ukazuje i da je u
Odluci o dopustivosti broj AP 4787/18 od 4. juna 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba)
ispitivao apelaciju upravo osuđene V. T., u kojoj je, pored ostalog, tvrdila da joj je prekršeno pravo
na odbranu jer nije provedeno vještačenje o stanju njene svijesti prije i u vrijeme izvršenja djela.
Ustavni sud je zaključio (vidi tačka 13) da nije proizvoljan stav redovnog suda da je na osnovu
vještačenja po nalogu suda utvrđeno da je V. T. sposobna učestvovati u krivičnom postupku i da
nije bilo prethodnih promjena stanja svijesti.

51. Nadalje, u vezi s iskazima optužene V. T. apelant je istakao i da se osuđujuće presude

zasnivaju isključivo na njenim iskazima, kao i da se ona u toku postupka branila ćutanjem, a zbog
čega nije imao mogućnost da je u bilo kojoj fazi postupka ispita. Ustavni sud zapaža da su redovni
sudovi utvrdili, a apelant to nije doveo u sumnju, da je optužena V. T. saslušana u Tužilaštvu u
prisustvu svog branioca, te da je tom prilikom, u skladu sa zakonom, upozorena da njen iskaz može
biti korišten kao dokaz na glavnom pretresu. U tom smislu, nema proizvoljnosti u zaključku
redovnih sudova da se njen iskaz, shodno članu 288. stav 3. ZKPRS, bez obzira na to što nije
iznosila svoju odbranu na glavnom pretresu, koristi kao dokaz.

52. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu i cijenili činjenica da apelant
i ostali optuženi nisu imali mogućnost da ispitaju V. T. u vezi s datim iskazima jer se branila
ćutanjem. Vrhovni sud je zaključio da ta okolnost ne rezultira kršenjem prava na odbranu jer se
prvostepena presuda ne zasniva samo na tom dokazu. U vezi s tim je ukazano na iskaze svjedoka A.
Predmet broj AP 4811/18 19 Odluka o dopustivosti i meritumu

K., M. V., D. M. i ostalih koje je sud cijenio, na materijalne dokaze (potvrde o oduzimanju
predmeta – droge, nalaze vještaka), te i dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama. Slijedom
navedenog, apelantovi navodi u tom dijelu ne mogu se prihvatiti kao osnovani.

53. Nadalje, apelant tvrdi da je nezakonit dokaz i iskaz svjedoka A. K. jer je, prema njegovom
mišljenju, morao dobiti imunitet od krivičnog gonjenja ili, također, biti optužen, ali to nije zbog,
kako u apelaciji tvrdi, posebnih veza sa svjedokom M. V., ovlaštenim službenim licem koji mu je
obećao da neće biti krivično gonjen. Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka proizlazi da je
Vrhovni sud, u vezi s apelantovom identičnom tvrdnjom da je i protiv A. K. trebao biti pokrenut
krivični postupak za radnje nabavljanja droge od apelanta, ukazao da on u ovom postupku ima
svojstvo svjedoka, a ne osumnjičenog, te da je u skladu sa zakonom saslušan u svojstvu svjedoka.
Da li je ili nije krivični postupak trebao biti pokrenut protiv njega pitanje je koje zavisi od odluke
Tužilaštva i na nju sud ne može uticati. Najzad, iz apelantovih navoda, kao i dokumenata
predočenih Ustavnom sudu, nije moguće zaključiti da je apelantu bila ukraćena mogućnost da tog
svjedoka ispituje i da njegov iskaz osporava. Nadalje, u vezi s tvrdnjom o posebnom odnosu
svjedoka A. K. i ovlaštenog službenog lica M. V., te da je M. V. svjedoku A. K. obećao da krivični
postupak protiv njega neće biti pokrenut, Ustavni sud zapaža da i sam apelant navodi da takvo
„obećanje“, i ako je postojalo, nije moglo biti od značaja za status A. K. u krivičnom postupku.
Najzad, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije doveo u pitanje činjenicu da je A. K. zaustavljen
po izlasku iz njegove kuće i da je tom prilikom od njega oduzeta droga.

54. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom o nezakonitosti vještačenja oduzetih mobilnih

telefona i SIM kartica jer je naredbu trebao izdati sud, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud
pojasnio da je tužilac na glavnom pretresu predložio da se kao dokaz provede vještačenje mobilnih
telefona jer je vještačenje izvršeno nakon podizanja optužnice. U vezi s tim je ukazano da u vrijeme
podizanja i potvrđivanja optužnice nalaz vještaka nije bio sačinjen, da je nakon potvrđivanja
optužnice apelant mogao ostvariti uvid i u naredbu o vještačenju, te najzad da se dokazi mogu
predlagati i provoditi sve do okončanja glavnog pretresa. Imajući u vidu da u skladu sa članom 161.
stav 1. ZKPRS naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud, da ZKPRS ne postavlja ograničenja u
pogledu predlaganja dokaza sve do okončanja glavnog pretresa, Ustavni sud ne može prihvatiti
osnovanim ni apelantove navode u tom dijelu.

55. Najzad, apelant u ovom dijelu tvrdi i da su provedene posebne istražne radnje nezakonite jer
tužilac, u skladu sa članom 237. stav 1. ZKPRS, nije dostavio pisani izvještaj o njihovom
provođenju sudiji za prethodni postupak. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud identičan apelantov
navod ocijenio proizvoljnim jer apelant nije naveo na čemu zasniva tvrdnju da je postupljeno
Predmet broj AP 4811/18 20 Odluka o dopustivosti i meritumu

suprotno članu 237. stav 1. ZKPRS, te je ukazao da je prvostepeni sud utvrdio da su posebne
istražene radnje provedene na osnovu i u okviru naredbi sudije za prethodni postupak, da je
zakonitost tih dokaza cijenio prvostepeni sud, pa da je bez značaja prigovor o postupku njihovog
dostavljanja i ocjene od sudije za prethodni postupak. Imajući u vidu da apelant ni u apelaciji ničim
nije učinio vjerovatnom tvrdnju u tom dijelu, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim naprijed navedeni
stav Vrhovnog suda.

56. Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u sumnju i ne osporava sadržaj naprijed provedenih
dokaza, da su svi pobrojani dokazi provedeni na glavnom pretresu i da je apelant imao i koristio
mogućnost da osporava njihovu zakonitost, da su njegove tvrdnje redovni sudovi detaljno ispitali i
ponudili razloge i obrazloženja zbog kojih su ih ocijenili neosnovanim, a koji razlozi i obrazloženja
ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

57. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi podvrgli brižljivoj i savjesnoj ocjeni
provedene dokaze kako pojedinačno tako i u uzajamnoj vezi, uključujući i iskaz osuđene V. T.
Naime, iz osporenih presuda proizlazi da su svjedoci, čije iskaze sud prihvata, potvrdili kada, gdje i
kako su od optuženih kupovali opojnu drogu. Svjedok A. K. je izjavio da je od apelanta u toku
2016. i 2017. godine više puta kupovao opojnu drogu kokain. Svjedok M. V. je detaljno opisao
sporni događaj od 4. marta 2016. godine pred apelantovom kućom, tj. dolazak i ponašanje svjedoka
A. K., kao i da je taj svjedok prilikom saslušanja izjavio da je drogu kupio od apelanta. Ocijenjeno
je da je taj iskaz uvjerljiv s obzirom na to da je od A. K., prema potvrdi o oduzimanju predmeta od
4. marta 2016. godine, oduzeta materija za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi.
Nadalje, svjedok M. V. se detaljno izjasnio i o dolasku optuženog V. B. do apelantove kuće 18.
marta 2016. godine, kako se ponašao, da su tom prilikom kod njega pronašli i oduzeli 10,32 grama
opojne droge kokain, što proizlazi i iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 18. marta
2016. godine. Izjavu svjedoka M. V. potvrdio je i svjedok B. G. koji je bio sa optuženim V. B. kao
suvozač, da je s njima bio i M. D., te da je tom prilikom od optuženog V. B. oduzeta opojna droga.
Nadalje, iz osporenih odluka proizlazi da je u vezi s iskazima pobrojanih svjedoka cijenjen i iskaz
osuđene V. T. iz istrage o tome pod kojim okolnostima je od apelanta preuzimala opojnu drogu
kokain, da je apelant jedne prilike donio drogu njihovoj kući, da su je prethodno suprug (optuženi J.
T.) ili sin (optuženi V. T.) pozivali telefonom govoreći da će Žorž (apelant) donijeti nešto da
preuzme i da je ona znala da se radi o drogi kokain koju je preuzela od apelanta, te predala
optuženim J. T. ili V. T. Također, potvrdila je da je jedanput drogu preuzetu od apelanta predala
optuženom N. O., zvanom Ćelo, iz Broda, nakon što ju je prije toga zvao suprug i rekao da će doći
N. po gume i da je ona znala da se radi o opojnoj drogi kokain.
Predmet broj AP 4811/18 21 Odluka o dopustivosti i meritumu

58. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom apelantovu tvrdnju da su
u osporenim odlukama izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu zakonitosti provedenih
dokaza tako i u pogledu njihove ocjene, pa da je apelantu zbog toga prekršeno pravo na odbranu,
uskraćen pristup sudu, da nisu poštovane garancije nepristrasnog suda, te da je dovedena u pitanje
jednakost stranaka u postupku.

59. Najzad, apelant tvrdi i da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer je
proglašen krivim za krivično djelo koje po svom opisu bića djela odgovara krivičnom djelu iz člana
383a. stav 2. Krivičnog zakona, a ne odgovara opisu bića krivičnog djela koje je pravno
kvalifikovano kao krivično djelo „izvršenje krivičnog djela u sastavu kriminalnog udruženja“ iz
člana 366. stav 1. Krivičnog zakonika.

60. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi
Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih
sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina
protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime,
Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je,
generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud,
Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj
19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili
zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na
djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili
diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem
eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim
sudovima.

61. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi
utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je
očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u
postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni
sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni
sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni
relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj
AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud,
Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
Predmet broj AP 4811/18 22 Odluka o dopustivosti i meritumu

62. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući po apelantovom zahtjevu za zaštitu
zakonitosti detaljno ispitao apelantove identične tvrdnje. Naime, Vrhovni sud je najprije citirao član
383a. stav 2. ranijeg Krivičnog zakona, te član 366. stav 2. novog Krivičnog zakonika. Slijedom
navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je u ranijem zakonu naziv krivičnog djela „organizovani
kriminal“ i da se u opisu djela koristi pojam „pripadnik zločinačkog udruženja“, dok je u novom
Zakoniku naziv djela „izvršenje djela u sastavu kriminalnog udruženja“, a da se u opisu djela
koriste pojmovi „grupa i organizovana kriminalna grupa“. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je
članom 147. stav 12. ranijeg Krivičnog zakona definisan pojam organizovane kriminalne grupe –
grupa lica od najmanje tri lica formirana radi vršenja krivičnih djela za koja se može izreći kazna
zatvora od tri godine ili teža kazna, a u stavu 13. istog člana definisan je pojam zločinačke
organizacije – udruženje od najmanje tri lica čiji su se članovi udružili radi vršenja krivičnih djela.
Članom 123. stav 1. tačka 10. Krivičnog zakonika definiše se pojam organizovane kriminalne grupe
– udruženje koje se sastoji od tri ili više lica koja su se udružila radi vršenja krivičnih djela za koja
je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je
zaključio da je definicija pojma „zločinačkog udruženja“ prema ranije važećem Krivičnom zakonu
identična definiciji pojma „organizovane kriminalne grupe“ prema sada važećem Krivičnom
zakoniku. Stoga, okolnost da je u činjeničnom opisu djela navedeno „kao pripadnici zločinačkog
udruženja“ umjesto „kao pripadnici organizovane grupe“, prema stavu Vrhovnog suda, nikako ne
znači da je pobijanim odlukama povrijeđen Krivični zakon, niti da je došlo do proizvoljne primjene
ovih materijalnih zakona jer se dispozicija krivičnog djela za koje su osuđeni proglašeni krivim, po
elementima koji određuju biće krivičnog djela u novom Zakoniku i ranijem Krivičnom zakonu,
sadržajno ne razlikuje. Imajući u vidu navodno obrazloženje Vrhovnog suda, kao i da iz osporenih
odluka nije moguće zaključiti da je primjena prava bila proizvoljna ili diskriminatorska na
apelantovu štetu na način koji bi ukazao na eventualnu povredu ili zanemarivanje apelantovih
prava, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode u tom dijelu.

63. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na
zaključak da su u osporenim odlukama izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu
zakonitosti provedenih dokaza tako i u pogledu njihove ocjene, te da je primjena prava bila
proizvoljna pa da je apelantu zbog toga prekršeno pravo na odbranu, uskraćen pristup sudu, da nisu
poštovane garancije nepristrasnog suda, te da je dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku
kako apelant tvrdi u apelaciji.

64. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Predmet broj AP 4811/18 23 Odluka o dopustivosti i meritumu

VIII. Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema
ništa što bi uputilo na zaključak da su u osporenim odlukama izostali valjani razlozi i obrazloženja
kako u pogledu zakonitosti provedenih dokaza tako i u pogledu njihove ocjene, te da je primjena
prava bila proizvoljna pa da je apelantu zbog toga prekršeno pravo na odbranu, uskraćen pristup
sudu, da nisu poštovane garancije nepristrasnog suda, te da je dovedena u pitanje jednakost stranaka
u postupku.

66. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u
dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i
obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Zlatko M. Knežević