Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4629/19,

rješavajući apelaciju Harisa Bašalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana
57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni
tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija

na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

Predmet broj: AP-4629/19 2 Odluka o dopustivosti i meritumu

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Bašalića

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i
Hercegovine broj 09 0 K 027665 19 Kž 22 od 10. septembra 2019.
godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027665 17
K od 11. januara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Haris Bašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa advokatica Adna N.
Dobojlić-Ucoglan iz Sarajeva, podnio je 3. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027665 19 Kž 22 od 10.
septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni
sud) broj 09 0 K 027665 17 K od 11. januara 2019. godine. Uz apelaciju je dostavljen zahtjev za
donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje osporene presude
Kantonalnog suda Sarajevo te naložio KPZ Zenica apelanta odmah pusti na slobodu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 6. decembra 2019. godine od
Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem
tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su, u periodu od 11. do 16. decembra 2019.
godine, dostavili odgovore na apelaciju.

4. Ustavni sud je na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri
broj AP-4629/19 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbijen apelantov zahtjev za
donošenje privremene mjere.
Predmet broj: AP-4629/19 3 Odluka o dopustivosti i meritumu

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom

sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Kantonalno tužilaštvo je 21. septembra 2016. godine dostavilo Općinskom sudu u Sarajevu (u
daljnjem tekstu: Općinski sud) prijedlog za određivanje posebnih istražnih radnji iz člana 130.
stav (2) tačka a) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem
tekstu: ZKP FBiH) prema Nihadu Numanoviću, Fuadu Numanoviću i NN osobama, zbog
osnove sumnje da su počinili krivično djelo Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet
opojnih droga iz člana 238. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: KZ FBiH).

7. Sudija za prethodni postupak Općinskog suda je 22. septembra 2016. godine donio Naredbu
broj 65 0 K 557188 16 Kpp 7 prema Nihadu Numanoviću, Fuadu Numanoviću, NN osobi po
imenu Haris koji koristi označeni broj telefona i NN osobi po imenu Admir koji koristi označeni
broj telefona, zbog postojanja osnovane sumnje da na području općine Vogošće vrše nabavku
opojne droge Amfetamin/Speed i Cannabis. Dalje je, između ostalog, navedeno da se određuju
posebne istražne radnje iz člana 130. stav (2) tačka a) ZKP FBiH i to prema, između ostalih, i
označenom telefonskom broju koji koristi NN osoba po imenu Haris. U obrazloženju naredbe
je, između ostalog, ukazano na sadržaj prepiske presretnutih razgovora između Fuada
Numanovića i NN osobe po imenu Haris, a što proizlazi iz prijedloga tužilaštva i službenih
zabilješki dostavljenih u prilogu.

8. Naredbom Kantonalnog suda (sudija za prethodni postupak) broj 09 0 K 027665 17 Kpp 38 od

17. januara 2017. godine naloženo je Federalnom MUP-Federalnoj Upravi policije-Centru za
forenzičku i informatičku podršku da odmah bez odlaganja po prijemu ove naredbe izvrši
pretresanje i istovremeno vještačenje i očitanja svih dostupnih podataka sa uređaja i sim kartica
privremeno oduzetih od apelanta po potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta Federalne
uprave policije (u daljnjem tekstu: FUP) označeni brojevi od 14. decembra 2016. godine.
Naredbom je (stav II) ukazano da je pretres potrebno izvršiti kako bi se utvrdilo: iščitavanje
odlaznih, dolaznih i neodgovorenih poziva i biranih brojeva; iščitavanje poslanih SMS poruka,
pohranjenih i brisanih ukoliko se do istih može doći; pregled sadržaja imenika (pohranjeni
brojevi); pohranjenih video zapisa i fotografija a koji se nalaze pohranjeni u memoriji aparata ili
sim kartice; druge podatke pohranjene u telefonu i kartici koji se mogu koristiti kao dokaz u
Predmet broj: AP-4629/19 4 Odluka o dopustivosti i meritumu

krivičnom postupku. Također je, između ostalog, u izreci naredbe navedeno da će stručno lice
izvršiti izlistavanje i snimanje traženih podataka na odgovarajući medij, te izvršiti povrat
snimljenih i izbrisanih komunikacija uz snimanja na odgovarajući medij.

Postupak u kojem su donesene osporene presude

9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 02766517 K od 11. januara 2019. godine apelant je
zajedno sa još sedam označenih optuženih lica oglašen krivim da su u vrijeme (od jula do
decembra 2016. godine) na način pobliže opisan u izreci presude (i to apelant zajedno sa
optuženim Fuadom Numanovićem i sam - tač. 8. i 9. izreke presude) počinili krivično djelo
Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u vezi sa
stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u
sticaju sa produženim krivičnim djelom Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih
droga iz člana 238. stav (1) u vezi sa članom 55. KZ FBiH, u vezi sa članom 54. KZ FBiH, a
apelant pod tačkom 9. izreke presude počinio i krivično djelo iz člana 52. stav (1) tačka a)
Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije. Slijedom navedenog je presudom
izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci u koju mu se ima
uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od 14. decembra 2016. godine pa nadalje.
Presudom je, također, apelantu izrečena i sigurnosna mjera oduzimanja označenih predmeta
oduzetih po označenim potvrdama FUP od 14. decembra 2016. godine. Također je presudom
odlučeno da oduzeti novac od, između ostalog, i apelanta postaje prihod budžeta Federacije
Bosne i Hercegovine. Konačno, presudom su optuženi oslobođeni dužnosti da naknade troškove
krivičnog postupka, te da isti padaju na teret budžetskih sredstava.

10. U obrazloženju je, prije svega, navedeno da je optužnica protiv apelanta i ostalih saoptuženih
podignuta 6. marta 2017. godine, potvrđena 7. marta iste godine i izmijenjena 27. novembra
2018. godine. Dalje je ukazano na dokaze optužbe i odbrane koji su izvedeni tokom glavnog
pretresa, i to: saslušanjem mnogobrojnih označenih svjedoka i vještaka, te čitanjem materijalne
dokumentacije (pobliže opisano na str. 19-32. presude), uključujući i Naredbu Općinskog suda
od 22. septembra 2016. godine o određivanju posebnih istražnih radnji (te i druge navedene
naredbe tog suda koje se odnose na NN-Haris), kao i Naredbu Kantonalnog suda od 17. januara
2017. godine za pretresanje apelantovog telefona.

11. Na osnovu provedenog dokaznog postupka, Kantonalni sud je naveo da je utvrdio da je optuženi
Fuad Numanović organizovao i rukovodio grupom ljudi, te da su apelant i ostali optuženi
postali pripadnici grupe ljudi s ciljem vršenja neovlaštene nabavke, prerade, držanja i prodaje
Predmet broj: AP-4629/19 5 Odluka o dopustivosti i meritumu

opojne droge, kao i da je apelant bez odobrenja nadležnog organa držao vatreno oružje, na koji
način su radnjama opisanim u izreci presude počinili predmetna krivična djela za koja su
oglašeni krivima. S tim u vezi je navedeno da, prije svega, iz presretnutih telefonskih
komunikacija u inkriminisanom periodu vidljiva je intenzivna telefonska komunikacija
optuženih u ovom predmetu, kako međusobno, tako i između optuženih i krajnjih konzumenata,
a odnosi se na prodaju, čuvanje, kupovinu i prenos opojne droge. U tom smislu je ukazano da su
pripadnici FUP, postupajući po naredbama Općinskog suda, provodili posebne istražne radnje
prema osobama za koje se sumnjalo da vrše neovlašteni promet i prodaju opojnih droga, te da je
provođenje posebnih istražnih radnji trajalo šest mjeseci, u kojem periodu su pripadnici FUP na
sistemu za zakonito presretanje komunikacija te tajnim praćenjima osumnjičenih i izvršenim
zapljenama opojnih droga u više navrata prikupili dovoljno dokaza da se radi o organizovanoj
prodaji opojne droge u sastavu grupe ljude čiji pripadnici su svjesno i dobrovoljno pristupili
grupi u cilju prodaje opojne droge i sticanja nezakonite koristi od prodaje opojne droge. Dalje je
navedeno da je na okolnost provođenja posebnih istražnih radnji, pretresa i zaplijene opojne
droge na glavnom pretresu saslušan Đ.B.-inspektor FUP (pobliže opisano na str. 32-35.
presude). U kontekstu svjedočenja navedenog svjedoka na glavnom pretresu, Kantonalni sud je
naveo da isti u pogledu šifrovanih poruka (između optuženog Fuada Numanovića i drugih
osoba) dao označena pojašnjenja. Također je navedeno i da je taj svjedok (s obzirom da je sud
dozvolio na prijedlog tužilaštva) prisustvovao preslušavanju relevantnih telefonskih razgovora
koje je na glavnom pretresu prezentirao, odnosno puštao vještak Samir Babić, po odobrenju
suda u nekoliko navrata ukazao na određene komunikacije u smislu zašto su određenu
komunikaciju našli relevantnom, na osnovu koje korištene terminologije, te kako su poslije
slušanja tog konkretnog razgovora, odnosno komunikacije presretali kupce i konzumente kod
kojih su onda pretresom pronalazili kupljenu drogu (pobliže opisano na strani 35. presude).

12. Potom je u nastavku obrazloženja presude opširno opisan način na koji su preduzimane
inkriminisane radnje (pobliže opisano na str. 35-38. presude). Ukazano je, između ostalog, i da
je kod optuženih, uključujući i apelanta, pronađen novac u označenim iznosima, koji prema
ocjeni suda potiče od prodaje opojne droge (pobliže opisano na strani 38. i 39. presude), kao i da
su pretresom kod apelanta pronađena i tri paketića opojne droge, te je ovaj optuženi zatečen u
pokušaju sakrivanja opojne droge kada mu je uručena naredba za pretres, a o čemu je sačinjena i
potvrda o privremenom oduzimanju predmeta (pobliže opisano na strani 39. presude). Dalje je
obrazloženo postojanje organizovano djelovanje grupe i povezanosti optuženih, kao i na osnovu
čega je utvrđeno da se radi o opojnim drogama (pobliže opisano na str. 41. i 42. presude).
Predmet broj: AP-4629/19 6 Odluka o dopustivosti i meritumu

Pritom je istaknuto i da je iskaz svjedoka Đ.B. potkrijepljen iskazima saslušanih označenih

svjedoka sa glavnog pretresa (pobliže obrazloženo na str. 42-56. presude). Isto tako je ukazano
da je na glavom pretresu, osim svjedoka Đ.B, saslušano i nekoliko drugih svjedoka policijskih
službenika na okolnost različitih službenih radnji koje su preduzimali u ovom predmetu,
uglavnom pretresa osoba i prostorija koje su koristili optuženi (pobliže opisano na str. 56. i 57.
presude). Cijeneći iskaze navedenih svjedoka policijskih službenika, Kantonalni sud je naveo da
oni saglasni u bitnom i da u pojedinim dijelovima nadopunjuju jedan drugoga, te da su ti iskazi
u skladu sa preostalim izvedenim materijalnim dokazima, a da u unakrsnom ispitivanju od
strane optuženih nisu dovedeni u pitanju, zbog čega je sud prihvatio navedenih svjedoka kao
vjerodostojne i tačne. Pritom je ukazano i da sud nije prihvatio prigovor odbrane da saslušani
policijski inspektor (Đ.B.) nije ovlašten da tumači presretnute telefonske razgovore (pobliže
argumentirano na strani 57. i 58. presude). Dalje je navedeno da je u nastavku glavnog pretresa
saslušan vještak Samir Babić, koji je svoj nalaz-prezentiranje presretnutih telefonskih razgovora
prezentirao (po prihvaćenom prijedlogu Kantonalnog tužilaštva) u prisustvu svjedoka Đ.B.
(ranije ispitan u svojstvu svjedoka), a koji je pozvan za potrebe razjašnjenja vezano za praćenje
telefonskih komunikacija (pobliže opisano na str. 58. i 59. presude).

13. Potom je Kantonalni sud ukazao na opširan sadržaj preslušanih relevantnih razgovora optuženih
u operativno tehničkoj akciji OTA VOG (VOG 11 koji je identifikovan kao apelant; pobliže
opisano na str. 59-83. presude). Također je ukazano i na sadržaj iskaza vještaka Nine Knežević
koja se na glavnom pretresu izjašnjavala na okolnost predmeta oduzetih od, između ostalih
optuženih, i apelanta (pobliže opisano na str. 84. i 85. presude). Isto tako je ukazano i na sadržaj
iskaza vještaka Adnana Bešlića sa glavnog pretresa, a koji se očitovao u vezi vještačenja
privremeno oduzetih telefona (pobliže opisano na str. 91. i 92. presude). Dakle, Kantonalni sud
je ukazao da je osim svjedoka policijskih službenika saslušan i veliki broj svjedoka koji su
istovremeno bili i konzumenti opojnih droga, a koji su neposredno pred sudom potvrdili dokaze
iz kojih proizlazi da su na presretnutim komunikacijama zabilježeni njihovi razgovori i sms
poruke sa optuženima (pobliže opisano na strani 95. presude). Zatim je, između ostalog,
ukazano i da je sud prihvatio prijedlog apelantove odbrane da se saslušaju svjedoci S.M.
(apelantova majka) i J.K. (navodni apelantov poznanik i prijatelj), te je i sam apelant svjedočio
u svoju korist (pobliže opisano na strani 99. presude). Potom je Kantonalni sud ukazao na
osnovu čega je, odnosno na osnovu kojih sadržaja presretnutih razgovora, odnosno
komunikacija između označenih svjedoka i optuženih je utvrdio učešće potonjih u
inkriminisanim radnjama (pobliže opisano na str. 101-113. presude). Također je navedeno i da je
Predmet broj: AP-4629/19 7 Odluka o dopustivosti i meritumu

„iz izvještaja o provođenju posebnih istražnih radnji vidljivo da su isti sačinjavani u skladu sa
odgovarajućim procesnim odredbama i da je su o tome periodično, u skladu sa Zakonom,
obavještavan od strane tužioca, a na koje okolnosti je tužilaštvo također uložilo materijalnu
dokumentaciju“. Iz tih izvještaja, kako je to naveo Kantonalni sud, vidljivo je po kojim
naredbama su se provodile posebne istražne radnje i prema kome i u kojem periodu (pobliže
opisano na strani 119. presude). Navedeno je i da su u toku glavnog pretresa odbrane svih
optuženih isticale različite prigovore, te je o nekim prigovorima (kao što je prigovor na
zakonitost provedenih istražnih radnji) sud odlučivao u toku glavnog pretresa, dok je u odnosu
na neke prigovore sud donio odluku da će svoju konačnu odluku o prigovorima donijeti
prilikom odlučivanja o meritumu (konstatovano na strani 119. presude).

14. U nastavku je ukazano i da je, iz pretresa apelantovog telefona-pregledom njegovih

komunikacija ostvarenih putem internet aplikacija, vidljivo da je on putem Viber, WhatsApp i
drugih internet aplikacija uspostavlja kontakt sa svojim konzumentima kojim prodaje opojnu
drogu (pobliže opisano na str. 113-115. presude). Konačno, Kantonalni sud je ukazao da su svi
naprijed navedeni i prezentirani razgovori i dogovori (kako presretnuti telefonski razgovori,
tako i SMS komunikacija i komunikacija putem internet aplikacija) potkrijepljeni i materijalnim
dokazima tužilaštva-potvrdama o oduzimanju opojne droge i mobilnih telefona koje su
(optuženi) koristili za dogovore, te nalazima hemijskog vještačenja (pobliže opisano na str. 118.
i 119. presude). S tim u vezi je Kantonalni sud elaborirao prigovor zakonitosti dokaza
pribavljenih posebnim istražnim radnjama (pobliže opisano na str. 120-123. presude). U tom
smislu je, između ostalog, navedeno da je sud utvrdio da su naredbe izdate od strane suda, po i u
skladu sa zahtjevom tužilaštva, te da njihov sadržaj (u šta se Kantonalni sud uvjerio uvidom u
iste) odgovara sadržaju prijedloga tužioca, iste sadrže osnove sumnje protiv osobe protiv koje se
provode istražne radnje, kao i raspoložive podatke o osobama prema kojima se te radnje
provode, odnosno da sadrže sva zakonom propisana obrazloženja kako to predviđa odredba
člana 132. stav (1) ZKP FBiH (pobliže objašnjeno na str. 120. i 121. presude). Također je
navedeno i da se uvidom u prijedloge tužilaštva i naredbe suda može jasno izvući zaključak da
one sadrže poznate podatke o osobama za koje u to vrijeme postoje osnovi sumnje da učestvuju
u izvršenju krivičnog djela koje im se stavlja na teret, te je opisan i način tog učestvovanja u
izvršenju za svaku osobu za koju je predloženo izdavanje naredbe i prema kojoj je donesena
naredba za posebne istražne radnje, te obrazloženje razloga za njeno preduzimanje i
obrazloženje zašto se dokazi ne mogu na drugi način pribaviti, kao i da njihovo pribavljanje
povezano sa nerazmjernim poteškoćama, kao i sve druge sadržaje koje propisuje navedena
Predmet broj: AP-4629/19 8 Odluka o dopustivosti i meritumu

zakonska odredbe (pobliže opisano na str. 121. i 122. presude). Slijedom navedenog je ukazano
da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitim dokazima u smislu odredbi člana 135. u vezi
sa članom 130. ZKP FBiH, niti da je njihovim provođenjem došlo do povrede osnovnih prava i
sloboda optuženih.

15. Potom je Kantonalni sud obrazložio neosnovanost prigovora odbrane da se posebne istražne
radnje ne mogu provoditi protiv NN osobe samo uz identifikaciju nadimka i broja telefona
(pobliže opisano na strani 123. presude). U tom smislu je, između ostalog, navedeno da ako se
može istraga provesti protiv nepoznatog počinioca i preduzimati sve istražne radnje u cilju
otkrivanja počinilaca i saučesnika u izvršenju nekog krivičnog djela, onda se nedvojbeno protiv
NN lica mogu preduzimati i posebne istražne radnje koje služe upravo da se identifikuje
počinilac krivičnog djela, te da se prikupe dokazi o njegovom nezakonitom djelovanju, pri čemu
ta osoba nije apsolutno nepoznata. Isto tako je Kantonalni sud ukazao i na neosnovanost
prigovora odbrane o zakonitosti dokaza pretresanja i vještačenja mobilnih telefona oduzetih od
optuženih, imajući u vidu zakonsku odredbu člana 76. ZKP FBiH koja propisuje obavezu
sačinjavanja zapisnika o pretresanju u slučaju pretresanju stana, prostorija ili osobe, ali ne i
pretresanja predmeta (opisano na strani 123. presude).

16. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da je nakon izvedenih dokaza u ovom
postupku utvrdio da je činjenično stanje u optužnici pravilno postavljeno, odnosno da su
optuženi počinili krivična djela. U tom smislu je Kantonalni sud obrazložio i obilježja krivičnog
djela iz člana 238. stav (2) KZ FBiH, kao i postojanje svijesti optuženih da se radi o opojnoj
drogi i postojanja dogovora između njih u vezi počinjenja krivičnih djela koja im se stavljaju na
teret-postupanje u okviru organizovane grupe ljudi u smislu člana 2. stav (20) KZ FBiH (sve
pobliže opisano na str. 123-125. presude).

17. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 027665 19 Kž 22 od 10. septembra 2019. godine odbijena
je, između ostalih, i žalba apelantovog branioca i lična žalba apelanta, te je potvrđena
prvostepena presuda Kantonalnog suda od 11. januara 2019. godine, a uvažena je žalba
braniteljice optuženog A.B. i predmetna prvostepena presuda ukinuta u dijelu izreke koji se
odnosi na ovog optuženog, pa je predmet u ovom dijelu vraćen Kantonalnom sudu na ponovno
suđenje.

18. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da branioci optuženih bezuspješno nastoje
dati karakter bitnih povreda odredaba krivičnog postupka (iz člana 312. stav (2) u vezi sa
članom 99. stav (1) ZKP FBiH) činjenici da je svjedok Đ.B. (po zahtjevu Kantonalnog
Predmet broj: AP-4629/19 9 Odluka o dopustivosti i meritumu

tužilaštva a po odobrenju sud) bio prisutan na glavnom pretresu tokom ispitivanja vještaka
Samira Babića u dijelu kada su preslušavani relevantni telefonski razgovori (pobliže opisao na
str. 6-8. presude). Nesumnjivo je, dakle kako je to istakao Vrhovni sud, da se označeni okvir i
pravac izjašnjenja svjedoka Đ.B. ni na koji način nije doticao izjašnjenja sudskog vještaka
Samira Babića, niti je značio da navedeni svjedok preuzima ingerencije i ulogu sudskog
vještaka za komunikacije, već se zapravo radi o sadržajno ponovljenom izjašnjenju svjedoka iz
njegovog prethodno datog iskaza na glavnom pretresu. Pritom je Vrhovni sud ukazao da se
odredba člana 99. ZKP FBiH odnosi na način ispitivanja svjedoka u fazi istrage a ne na glavnom
pretresu.

19. Dalje je navedeno da se, suprotno žalbenim navodima odbrane apelanta i ostalih označenih
optuženih, prvostepena presuda ne zasniva na nezakonitim dokazima u smislu člana 11. stav (2)
ZKP FBiH u odnosu na dokaze koji su pribavljeni kao rezultat posebnih istražnih radnji. S tim u
vezi je, prije svega, navedeno da, suprotno žalbenim tvrdnjama, naredbe Općinskog suda o
provođenju posebnih istražnih radnji sadrže razloge o odlučnim činjenicama kako je to
propisano čl. 130. i 131. i članom 132. stav (1) ZKP FBiH (pobliže opisano na str. 9-11.
presude). Dakle, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o potpuno zakonitom
provođenju posebnih istražnih radnji u kojima je svako određivanje, produženje i proširenje
njihove primjene prema osumnjičenim od strane nadležnog suda proisteklo iz jednog
dinamičnog i neprekidno aktuelnog postupka njihove realizacije od strane (u naredbama
određenih policijskih i tužilačkih) nosilaca tih aktivnosti. Pritom je navedeno i da su bez
konačnog uticaja na zakonitost naredbi o provođenju posebnih istražnih radnji Općinskog suda
(donesenih u periodu od 2. septembra do 1. decembra 2016. godine), ostali navodi žalbi, niti se
njihova zakonitost u konkretnom slučaju može dovesti u pitanje argumentacijom da se iste ne
mogu određivati protiv NN lica u smislu člana 132. stav (1) ZKP FBiH. U tom smislu je
Vrhovni sud ukazao da je izvršio uvid u ranije navedene naredbe te ustanovio da se niti u jednoj
od ovih naredbi ne radi o isključivom određenju da se posebne istražne radnje odnose na NN
lice, jer se izrekom tih naredbi posebne istražne radnje određuju najprije protiv osumnjičenih sa
punim ličnim podacima, zatim protiv NN lica koji koriste konkretno određene telefonske
brojeve odnosno NN lica za koja se osim telefonskog broja u naredbi navodi i nadimak tog lica
(označena imena). Navedeno, kako je to istakao Vrhovni sud, ukazuje da je u naredbama i za ta
NN lica sadržano dovoljno individualnih podataka koji u konačnici predstavljaju osnovu za
njihovu identifikaciju, pri čemu posebno treba istaći da iz obrazloženja tih naredbi, također,
proizilazi da se do takvih djelimičnih podataka došlo pregledom relevantnih dijelova nadziranih
Predmet broj: AP-4629/19 10 Odluka o dopustivosti i meritumu

telefonskih razgovora (što je sve u prijedlogu tužilaštva zadokumentovano odgovarajućim

službenim zabilješkama službenih lica koja su izvršila insertovanje iz tih nadziranih
komunikacija). S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da, za ocjenu zakonitosti ovih
radnji, okolnosti na koje se pozivaju branioci optuženih nemaju onaj značaj koji im se žalbama
pridaje, kao i da ova ocjena primarno zavisi od toga da li je sud izvršio stvarnu kontrolu
zakonskih uvjeta u smislu postojanja opravdanja da se tražena posebna istražna radnja odobri.
Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je neosnovano pozivanje branilaca
optuženih na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u
predmetu Dragojević protiv Hrvatske, navodeći da je riječ o sasvim drugačijim procesnim
okolnostima u odnosu na okolnosti predmetnog slučaja (pobliže opisano na str. 11. i 12.
presude).

20. Zatim je Vrhovni sud ukazao na neosnovanost žalbenog prigovora branioca optuženog Nihada
Numanovića, u smislu člana 312. stav (2) u vezi sa članom 76. ZKP FBiH, da nije sačinjen
zapisnik o pretresanju telefonskih uređaja, memorijskih kartica, mobilnih telefona koji su
oduzeti od optuženih i koji su bili predmet vještačenja jer bi se na taj način otklonila svaka
sumnja u pogledu sadržaja koji se skida sa telefona ili memorijskih kartica ili eventualna
zloupotreba tih podataka. Pritom je ukazano i da je braniteljica optuženog Ahmeda Halilovića
istakla iste žalbene prigovore, iznoseći stav da je radnja pretresanja mobilnih uređaja trebala biti
sprovedena prije dostavljanja istih na vještačenje, što nije učinjeno, pa samim time prema stavu
braniteljice nalazi vještačenja mobilnih telefona predstavljaju nezakonit dokaz kao plod otrovne
voćke. S tim u vezi je navedeno da je Vrhovni sud izvršio uvid u naredbe Kantonalnog suda u
Sarajevu datirane 17. i 18. januara 2017. godine kojima se nalaže Federalnom MUP-FUP-
Centru za forenzičko informatičku podršku da odmah bez odlaganja izvrše pretresanje i
istovremeno vještačenje i očitavanje svih dostupnih podataka sa uređaja i SIM kartica, te da se
izvrši povrat snimljenih i izbrisanih komunikacija uz njihovo snimanje na odgovarajući medij,
te o tome sačini izvještaj u pisanoj i elektronskoj formi i isti dostavi Kantonalnom tužilaštvu i
Kantonalnom sudu. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je postupanje stručnih lica precizno
određeno predmetnim naredbama uz jasan nalog da se oduzeti mobilni aparati pretresu i obavi
odgovarajuće vještačenje. Zbog toga, kako je to naveo Vrhovni sud, izostanak pretresa na koji
ukazuju branioci i zapisnika povodom tako provedene radnje nema značaj koji im je dat u
predmetnim žalbama (pobliže opisano na str. 12. i 13. presude).

21. Nadalje je ukazano da su neosnovani žalbeni stavovi branilaca apelanta i optuženog Ahmeda
Halilovića da Kantonalni sud nije naveo razloge za zaključak da se u radnjama optuženih za
Predmet broj: AP-4629/19 11 Odluka o dopustivosti i meritumu

koja su oglašeni krivim stekla zakonska obilježja predmetnih krivičnih djela i da je na taj način
učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka i) i k) ZKP
FBiH. Obrazlažući navedeni stav, Vrhovni sud se referirao na činjenična utvrđenja Kantonalnog
suda i u odnosu na apelanta u kontekstu pronađene opojne droge kod njega, sadržaja
presretnutih razgovora-komunikacije između apelanta i optuženog Fuada Numanovića i
fotografija o njihovim susretima kao dokumenata proisteklih iz primjene posebnih istražnih
radnji tajnog praćenja, te samog načina na koji je apelant izvršavao inkriminisane radnje. Stoga
je navedeno da je prvostepeni sud, logičnom analizom iskaza označenih svjedoka i apelanta,
iznio čvrstu argumentaciju koju kao pravilnu prihvata i Vrhovni sud (pobliže opisano na str. 17.
i 18. presude)

22. Isto tako je navedeno, da suprotno žalbenim tvrdnjama apelantovog branioca, Kantonalni sud
jeste dao valjane razloge za utvrđenje da je apelant postupao sa direktnim umišljajem u odnosu
na krivična djela Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav
(2) i 238. stav (1) KZ FBiH, odnosno nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz
člana 312. stav (1) tačka k) navedenog Zakona. S tim u vezi je Vrhovni sud ukazao na
obrazloženje koje je dao Kantonalni sud na strani 122. prvostepene presude, iz kojeg proizlazi
da je apelant bio svjestan zabranjenosti takvih radnji i da je htio učinjenje istih (pobliže opisano
na str. 21. i 22. presude).

23. U odnosu na žalbene navode koje apelant istakao u ličnoj žalbi (da nije djelovao kao član
organizovane grupe te da tokom suđenja nije bilo niti jednog konkretnog dokaza za tako nešto,
da je on većinu vremena dok su trajale posebne istražne radnje bio u inostranstvu što se vidi iz
pasoša i carinskih deklaracija o uvozu auta), Vrhovni sud je istakao da je dao ocjenu žalbenih
prigovora apelantovog branioca, te da se apelant upućuje na te razloge. U vezi insistiranja
apelanta da bude podvrgnut poligrafskom ispitivanju, Vrhovni sud je naveo da su takvi žalbeni
navodi u predmetnom odlučivanju irelevantni. Kada je u pitanju apelantova tvrdnja da je u
inkriminisano vrijeme većinom bio u inostranstvu te se bavio uvozom auta, Vrhovni sud je
ukazao da je prvostepeni sud i u tom dijelu dao odgovarajuće razloge, utvrdivši da se radi o
boravku izvan Bosne i Hercegovine od samo nekoliko dana i da je bilo bez utjecaja na
činjenično utvrđenje iz prvostepene presude (opisano na str. 26. presude).
Predmet broj: AP-4629/19 12 Odluka o dopustivosti i meritumu

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u
daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se ukazuje i na kršenje prava iz člana II/3.d)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 2. Protokola
broj 7. uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i
političkim pravima.

25. Apelant prije svega ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog činjenice što je
u ovoj pravnoj stvari „obimna“ optužnica Kantonalnog tužilaštva od 6. marta 2017. godine
potvrđena od sudije za prethodno saslušanje Kantonalnog suda 7. marta 2017. godine, te da u
tako kratkom vremenskom roku objektivno nije bilo moguće pročitati i proučiti svaku tačku
optužnice radi utvrđivanja postojanja osnovane sumnje. Na navedeni način, po ocjeni apelanta,
nije postupljeno u skladu sa odredbama člana 243. st. (2) i (3) ZKP FBiH. Dalje se navodi da je
osporena presuda zasnovana na dokazima koji su pribavljeni kao rezultat posebnih istražnih
radnji, a koje su nastale povredama odredaba ZKP FBiH, a za koje apelant tvrdi da su
nezakoniti dokazi. S tim u vezi se navodi da naredba Općinskog suda broj 65 0 K 577188 16
Kpp 7 od 22. septembra 2016. godine ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno ne
sadrži obrazloženje osnovane sumnje kao niti zakonsku formulaciju iz kojih razloga se dokazi
nisu mogli pribaviti na drugi način. Pritom se navodi da se, povreda u smislu nezakonitosti,
ogleda i u činjenici da su posebne istražne radnje određivane prema NN licu (osoba po imenu
Haris-apelant), s obzirom da je dužnost tužioca da u svome prijedlogu identifikuje lice za
određivanje posebnih istražnih radnji. Zatim se navodi arbitrarna primjena relevantnih odredbi
ZKP FBiH koje se odnose na postupak izvršenja naredbe za pretresanje i sačinjavanje zapisnika
o pretresanju (memorije telefona, memorijskih kartica i drugih uređaja za pohranjivanje
podataka). S tim u vezi se ističe da je Kantonalni sud izdao 17. januara 2017. godine naredbu za
pretresanje i istovremeno vještačenje i očitovanje svih dostupnih podataka sa uređaja i sim
kartica broj: 09 0 K 027665 17 Kpp 38 (među ostalim i od apelanta), te da su na strani 2. te
naredbe navedeni podaci za koje je potrebno izvršiti pretres i vještačenje (pozivi, SMS, imenik,
video zapisi i fotografije, te druge podatke) a u kojoj apsolutno ne postoji naredba za
utvrđivanje sadržaja putem internet aplikacija Viber i WhatsApp. Stoga apelant smatra da su
navedene internet komunikacije nezakonito provedene na glavnom pretresu. U tom smislu
apelant dalje ističe da se sud, za svoje zaključke u vezi osnovane sumnje, u osporenoj odluci
Predmet broj: AP-4629/19 13 Odluka o dopustivosti i meritumu

oslanja na rezultate pretresanja i vještačenja telefona i komunikacija ostvarenih putem

navedenih internet aplikacija, a koje su pripadale apelantu, potpuno zanemarujući da su rezultati
navedenih pretresanja i vještačenja nezakonito sprovedeni, te da su slijedom navedenog svi
ostali dokazi koji su proizašli iz navedenog „plod otrovne voćke“. U svjetlu navoda o načinu na
koji je proveden dokazni postupak, apelant ukazuje i da su na glavnom pretresu u sudnici
istovremena svjedočila dva svjedoka i to Đ.B. i Samir Babić (vještak), čime je učinjena bitna
povreda postupka. Pritom se navodi i da ni u osporenoj drugostepenoj presudi, naprijed
navedeni (žalbeni) prigovori odbrane (u vezi zakonitošću dokaza) nisu posebno obrazloženi, kao
i da su žalbeni navodi selektivno ispitani, čime je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo
na žalbu (iz člana 2. Protokola broj 7. uz Evropsku konvenciju). Imajući u vidu navedeno, iako
se i u osporenoj prvostepenoj i drugostepenoj presudi navodi da je sud savjesno i brižljivo
cijenio sve dokaze, apelant smatra da je očito je da je sud povrijedio odredbu člana 296. ZKP
FBiH, budući da nije uopšte data ocjena vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, kojih je u
prvostepenom postupku bilo u velikom broju.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je prije svega naveo da apelacija nije osnovana. Naime, između ostalog, je ukazano
da je proizvoljna tvrdnja apelantove punomoćnice da u osporenoj drugostepenoj presudi nisu
obrazloženi prigovori odbrane isticani tokom prvostepenog postupka i koji su ponovljeni u
žalbenim navodima, a posebno je neprihvatljivo apelaciono isticanje da je drugostepeni sud
vršio selektivno ispitivanje žalbenih razloga. U odnosu na navode apelacije u vezi sa vremenom
podnošenja i potvrđivanja optužnice, Vrhovni sud je naveo da to u suštini ne dokazuje da
funkcionalno nadležan sudija za prethodno saslušanje nije odvojio vrijeme da pročita optužnicu
od 53 strane i relevantne dokaze koji su uz nju dostavljeni. Pritom se navodi i da je optužnica
bila predmetom prethodnih prigovora. Zatim je Vrhovni sud istakao da su neosnovani navodi da
je osuđujuća presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, koji su pribavljeni posebnim
istražnim radnjama, a o čemu je dato obrazloženje u osporenoj drugostepenoj presudi. U vezi
apelacionih navoda, kojima se ukazuje nezakonitost izvršenog vještačenja mobilnih telefonskih
aparata oduzetih od optuženih, Vrhovni sud je ukazao da je u osporenoj drugostepenoj presudi
iznio odgovarajuću argumentaciju, te podsjeća da apelantica gubi iz vida da je naredbom
Kantonalnog tužilaštva Centru za forenzičko informatičku podršku naloženo da izvrši
istovremeno vještačenje i očitovanje svih dostupnih podataka sa uređaja SIM kartica, ali i da
izvrši povrat snimljenih i izbrisanih komunikacija uz njihovo snimanje na odgovarajući medij,
pa se postavlja pitanje o stvarnoj tehničkoj mogućnosti da u svim tim aktivnostima prisustvuju i
Predmet broj: AP-4629/19 14 Odluka o dopustivosti i meritumu

učestvuju optuženi i njihovi branioci posebno što se takva aktivnost sprovodi u specijalizovanim
prostorijama navedenog Centra i uz primjenu posebnih tehničkih mjera. Također je Vrhovni sud
naveo da je dao odgovarajuće razloge u vezi svjedočke uloge Đ.B. u vezi njegove specifične
uloge kao pripadnika MUP prilikom saslušanja pojedinih osumnjičenih i svjedoka. Slijedom
navedenog je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

27. Kantonalni sud je naveo da je, u obrazloženju osporene prvostepene presude, taj sud naveo sve
činjenične i pravne, odnosno zakonske razloge na osnovu kojih je odlučio i donio navedenu
odluku, te da u svemu ostaje pri obrazloženju iste i smatra da njome nisu povrijeđene niti važeće
zakonske odredbe, niti prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom. Slijedom navedenog
je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

28. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su neosnovani navodi apelacije da sudija nije imao vremena
upoznati se optužnicom i svim dokazima (koji ne predstavljaju neku složenu materiju) , imajući
u vidu i da se radilo pritvorskom predmetu u kojem je postupanje hitno. S tim u vezi je istaknuto
da se ovim navodom apelacije ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka o postojanju osnovane
sumnje koja je naknadno i obrazlagana tokom trajanja pritvora, a i u osporenim presudama, kao
i rješenjima za određivanje i produženje pritvora. Dalje je navedeno da je neosnovan navod da
su nezakonito provedene posebne istražne radnje. U tom smislu je ukazano da su redovni sudovi
iznijeli argumentovane razloge zašto ovakve prigovore branilaca (optuženih) smatra
neosnovanim, a koje razloge Kantonalno tužilaštvo podržava u cijelosti. Također je navedeno i
da Kantonalno tužilaštvo podržava stav redovnih sudova u odnosu na pitanje-navode zakonitosti
pretresanja mobilnih telefona. Pritom je Kantonalno tužilaštvo istaklo da je, u smislu odredbe
člana 76. ZKP FBIH, sačinjavanje zapisnika neophodno kod pretresa stana, prostorija i osoba,
ali ne i prilikom samog pretresanja predmeta. Isto tako je navedeno da objektivno tužilac u
svom zahtjevu za izdavanje naredbe ne može navesti za koje sve aplikacije traži pretresanje, s
obzirom da nema takvih saznanja šta sve osumnjičeni u svom telefonu od aplikacija i drugih
sadržaja ima instalirano u telefonu, pa se tako i u naredbi suda široko postavljaju zahtjevi
stručnoj osobi da izlista u izvještaju sve dostupne podatke sa telefona, što je u ovom slučaju
učinjeno. Konačno je navedeno da je neosnovan i prigovor u vezi sa istovremenim saslušanjem
svjedoka i vještaka, budući da iz apelacionih navoda nije vidljivo na koji način mu je
povrijeđeno pravo na pravično suđenje kod ovog prigovora, a da je u tom smislu Vrhovni sud
dao obrazloženje u tom smislu. Slijedom navedenog je predloženo da se predmetna apelacija
odbije kao neosnovana.
Predmet broj: AP-4629/19 15 Odluka o dopustivosti i meritumu

V. Relevantni propisi

29. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03 -
ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17)

30. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije
Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH”, br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka,
69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u
inkriminisano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (20)

Značaj izraza u ovom zakonu

(20) Organizirana grupa ljudi je grupa ljudi koja je formirana, a nije nastala
spontano, radi izravno slijedećeg učinjenja krivičnog djela, čiji članovi ne moraju
imati formalno određene uloge, koja ne mora imati slijed članstva niti razvijenu
organizaciju.

Član 238. st. (1) i (2)

Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga

(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi
prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi
način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene
opojnim drogama,

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko organizira grupu ljudi u cilju učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog
člana, ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi,

kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

31. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br.
35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13,
59/14 i 74/20).

32. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku
Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03 - ispravka,
56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u
Predmet broj: AP-4629/19 16 Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu
glasi:

Član 11. st. (2) i (3)

Zakonitost dokaza

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama

ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je
Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim
povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu
dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani
pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na
glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom
pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno
optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da

ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno
posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 76.

Zapisnik o pretresanju

(1) O svakom pretresanju stana, prostorije ili lica sastaviće se zapisnik koji
potpisuje lice kod kog se ili nad kojim se vrši pretresanje i lica čija je prisutnost
obavezna. Prilikom vršenja pretresanja oduzeće se privremeno samo oni predmeti
i dokumenti koji su u vezi sa svrhom pretresanja. U zapisnik će se unijeti i tačno
opisati predmeti i dokumenti koji se oduzimaju, a to će se naznačiti i u potvrdi o
Predmet broj: AP-4629/19 17 Odluka o dopustivosti i meritumu

oduzimanju predmeta koja će se odmah predati licu kojem su predmeti odnosno

dokumenti oduzeti.

(2) Ako se pri pretresanju stana, prostorije, odnosno lica nađu predmeti koji nisu
povezani sa krivičnim djelom zbog kojeg je izdata naredba za pretresanje, ali
upućuju na drugo krivično djelo, oni će se opisati u zapisniku i privremeno
oduzeti, a o oduzimanju će se odmah izdati potvrda. O tome će se obavijestiti
tužilac. Ti će se predmeti odmah vratiti ako tužilac ustanovi da nema osnova za
pokretanje krivičnog postupka, a ne postoji neki drugi zakonski osnov po kojem bi
se ti predmeti imali oduzeti.

(3) Predmeti upotrijebljeni prilikom pretresanja kompjutera i sličnih uređaja za

automatsku obradu podataka vratiće se poslije pretresanja njihovim korisnicima,
ako nisu potrebni za daljnje vođenje krivičnog postupka. Lični podaci pribavljeni
pretresanjem mogu se koristiti samo u svrhu krivičnog postupka i izbrisaće se, bez
odgađanja, kad ta svrha prestane.

Član 99.

Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje

(1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.

(2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim

odnosno optuženim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica.

(3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražiće se
od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu
se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu
nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana,
prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija te osobe ili
predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih osoba ili
predmeta iste vrste.

GLAVA IX - POSEBNE ISTRAŽNE RADNJE

Član 130. stav (1) i stav 2) tačka a)

Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu

Predmet broj: AP-4629/19 18 Odluka o dopustivosti i meritumu

(1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili s drugim licem
učestvovalo ili učestvuje u počinjenju krivičnog djela iz člana 131. ovog zakona
mogu se odrediti posebne istražne radnje ako se na drugi način ne mogu pribaviti
dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) kontrola i tehničko snimanje telekomunikacija,

Član 131.

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje

Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična
djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Član 132.

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji

(1) Istražne radnje iz člana 130. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za
prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca koji sadrži: podatke o licu
protiv kojeg se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 130. st. 1. ili 3. ovog
zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju
preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja,
obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, te
utvrđivanje trajanja naređene radnje.

Član 135.

Postupanje bez sudske naredbe ili van njezinog okvira

Ako su radnje iz člana 130. ovog zakona preduzete bez naredbe sudije za
prethodni postupak ili u suprotnosti s njom, sud na pribavljenim podacima ili
dokazima ne može zasnivati svoju odluku.

Član 243. st. (2) i (3)

Odlučivanje o optužnici

(2) Sudija za prethodno saslušanje može potvrditi ili odbiti sve ili pojedine tačke
optužnice u roku od osam dana, a u složenim predmetima u roku od 15 dana od
dana prijema optužnice. Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za
prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja tužitelju. Protiv ovog
Predmet broj: AP-4629/19 19 Odluka o dopustivosti i meritumu

rješenja žalba se podnosi u roku od 24 sata. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25.
stav (6) ovog Zakona u roku od 72 sata.

(3) Prilikom potvrđivanja optužnice sudija za prethodno saslušanje proučava

svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je dostavio tužitelj kako bi utvrdio
postojanje osnovane sumnje.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na

glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim
dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica
dokazana.

Član 305. stav (7)

Sadržaj presude

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao
dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih
dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga
je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan,
kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri
utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri
primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo
djelo.

Član 312. stav (1) tačke i) i k) i stav (2)

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne

može zasnivati presuda;

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima

presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o
relevantnim činjenicama.
Predmet broj: AP-4629/19 20 Odluka o dopustivosti i meritumu

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog
pretresa ili prilikom donošenja presude nije primjenio ili je nepravilno primjenio
neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i
pravilno donošenje presude.

Član 324.

Beneficium cohaesionis

Ako drugostepeni sud povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je
donio odluku u korist optuženog od koristi i za nekog od saoptuženih koji nije
podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, postupiće po službenoj dužnosti kao
da takva žalba postoji.

VI. Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu
nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog
presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju
samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni
pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je
podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je
koristio.

35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K
027665 19 Kž 22 od 10. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih
lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelant je primio 16.
oktobra 2019. godine a apelacija je podnesena 3. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana,
kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i
uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog
kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4)
Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u
pogledu dopustivosti.
Predmet broj: AP-4629/19 21 Odluka o dopustivosti i meritumu

VII. Meritum

37. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u
daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također ukazuje i na kršenje prava iz člana II/3.d)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, kao i prava iz člana 2. Protokola
broj 7. uz Evropsku konvenciju, te prava iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i
političkim pravima. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica
konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja
obuhvaćena garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine
i člana 6. Evropske konvencije (a kojim odredbama u potpunosti korespondiraju odredbe člana
14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima), iz kojeg razloga će Ustavni sud
ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.

38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava
2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava

u vezi sa krivičnim postupkom.

39. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve

krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u
razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
[...]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo

i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke
koji svjedoče protiv njega;

40. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične
optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na
pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Također, Ustavni sud ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6. Evropske konvencije, kada je
riječ o krivičnom postupku, da osigura pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o
Predmet broj: AP-4629/19 22 Odluka o dopustivosti i meritumu

„svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na pretkrivični postupak.

Prema tome, član 6. može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred
sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena
inicijalnim nepoštovanjem odredaba tog člana (vidi, Evropski sud za ljudska prava-u daljnjem
tekstu: Evropski sud, Imbrioscia protiv Švajcarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav
36, Serija A broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC], broj
36391/02, stav 50).

41. Navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje se tiču načina na koji je proveden dokazni
postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i
pogrešno proveli dokazni postupak, i ocijenili provedene dokaze, pri čemu apelant posebno
problematizira zakonitost određenih dokaza, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim
činjeničnim stanjem i s tim u vezi proizvoljno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u
pogledu krivičnopravne odgovornosti apelanta za krivična djela Neovlašćena proizvodnja i
stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u stjecaju sa produženim krivičnim
djelom Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) KZ
FBiH. Također se ukazuje i na proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda (sudije za
prethodno saslušanje) u postupku optuženja prilikom potvrđivanja optužnice u ovoj pravnoj
stvari, kao i u postupanju Vrhovnog suda u svjetlu poštivanja apelantovog prava na obrazloženu
sudsku odluku kod odlučivanja o žalbi apelantove odbrane protiv osporene prvostepene presude.
Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom
donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija apelantu u okviru
člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud
primijećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudovima na
obje sudske instance.

42. Prije svega, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na nezakonitost provedenih istražnih radnji i
radnje pretresanja u ovoj krivičnopravnoj stvari, iz kojih su pribavljeni dokazi u odnosu na
apelanta a što je rezultiralo podnošenjem optužnice protiv njega i u konačnom njegove osude za
predmetna krivična djela. Dakle, apelant smatra da se radilo o nezakonitim dokazima na kojima
se nije mogla zasnovati sudska odluke.

43. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj
krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na
to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju
zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud,
Predmet broj: AP-4629/19 23 Odluka o dopustivosti i meritumu

Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj
65167/01). Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantuje pravo
na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije
svega pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv
Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv
Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa,
Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer
dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo,
da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao
cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje
„nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije,
prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02,
stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41,
28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao
cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane, odnosno
mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se
protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj
30164/04, 17. decembar 2013. godine), budući da korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od
sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (vidi Belevitskiy protiv
Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stav 117).

44. Dovodeći u vezu prethodne standarde u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud na
početku ističe da apelant nije iznio nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka
dobivenih na osnovu preduzetih posebnih istražnih radnji u smislu člana 130. stav (2) tač. a)
ZKP FBiH, odnosno radnje pretresanja apelantovog mobitela, već je svoje apelacione navode
isključivo usmjerio i ograničio na formalnu upotrebu takvih podataka, tj. dokaza u predmetnom
krivičnom postupku (usporedi, npr. ibid Bykov, citirano gore, stav 95.).

45. Što se tiče same zakonitosti dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, Ustavni sud
primjećuje da apelant u konkretnom slučaju suštinski ovaj prigovor argumentira da naredbe,
odnosno konkretno naredba Općinskog suda od 22. septembra 2016. godine, ne sadrži razloge o
odlučnim činjenicama, odnosno ne sadrži obrazloženje osnovane sumnje kao niti zakonsku
formulaciju iz kojih razloga se dokazi nisu mogli pribaviti na drugi način. Međutim, iz stanja
spisa predmeta i obrazloženja osporenih odluka, a suprotno ovim apelantovim navodima,
Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova da predmetna naredba sadrži
Predmet broj: AP-4629/19 24 Odluka o dopustivosti i meritumu

razloge o odlučnim činjenicama kako je to propisano čl. 130. i 131. i članom 132. stav (1) ZKP
FBiH (pobliže obrazloženo u tač. 11. i 19. ove Odluke). Dalje, u svjetlu navoda o zakonitosti
provođenja posebnih istražnih radnji u konkretnom slučaju, Ustavni sud prije svega ima u vidu
da je tačan navod apelanta da on nije bio precizno imenovan u naredbama koje je donio
Općinski sud, iz kojih proizlazi da je on označavan kao „NN osoba po imenu Haris“ u kontekstu
inkriminisanih radnji obuhvaćenih krivičnim djelom Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u
promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) KZ FBiH. Pritom Ustavni sud konstatuje da je u
navedenoj naredbi jasno naznačen i broj telefona koji koristi označena osoba, tj. apelant. Dakle,
suprotno apelantovim tvrdnjama, u konkretnom slučaju je prema mišljenju Ustavnog suda
postojala dostatna individualizacija, odnosno identifikacija apelanta kao osobe za koju su
postojale osnove sumnje da učestvuje u inkriminisanim radnjama obuhvaćenih predmetnim
krivičnom djelom. Stoga, i prema shvatanju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja
(kada je apelant u pitanju), nije se radilo o apsolutno nepoznatoj osobi kako je to ukazao i
Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude, a posljedično čemu nema ni
proizvoljnosti u stavu Vrhovnog suda da navedeni prigovor apelantove odbrane nema značaj
koji mu se pridaje u situaciji postojanja stvarne sudske kontrole zakonskih uslova u smislu
postojanja opravdanja da se tražena posebna istražna radnja odobri. U prilog navedenom
zaključku, Ustavni sud podsjeća i na nepostojanje prepreka da se dokaz provođenjem neke od
posebnih istražnih radnji u odnosu na krug osoba prema kojima se mogu odrediti takve istražne
radnje, čak iskoristi i u postupku prema osobi prema kojoj ovaka radnja nije određena naredbom
sudu, uz uvjet da se radi o informacijama i podacima koji se odnose na krivično djelo
(Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga) te da se radi o dokazima koji su
pribavljeni pod uvjetima i na način propisan zakonom (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu
broj AP-1274/13, stav 37, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, a budući
da su pribavljeni snimci u predmetnom postupku protiv apelanta iskorišteni kao dokaz te
imajući u vidu da je predmetna posebna istražna radnja kontrole i tehničkog snimanja
telekomunikacija apelanta (i njegovog nespornog broja telefona) preduzeta po naredbi suda
(sudije za prethodni postupak Općinskog suda), Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav
redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom dokazu kako u smislu člana
135. ZKP FBiH, tako i člana 11. stav (2) navedenog Zakona na kojem se ne može temeljiti
sudska odluka - stav (3) navedenog člana 11. ZKP FBiH, što bi rezultiralo bitnom povredom
odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka i) ZKP FBiH.
Predmet broj: AP-4629/19 25 Odluka o dopustivosti i meritumu

46. Dalje Ustavni sud zapaža da je apelant u svjetlu ocjene dokaza i njihove zakonitost
problematizirao i dokaz pribavljen pretresanjem i vještačenjem njegovog mobitela i kartice. S
tim u vezi, apelant smatra navedene dokazne radnje protivzakonitima jer Naredba Kantonalnog
suda od 17. januara 2017. godine nije precizno odredila sadržaj pretresanja i vještačenja i u
odnosu na internet aplikacije (Viber i WhatsApp) za koje je u provedenom dokaznom postupku
utvrđeno da je apelant koristio u komunikaciji sa ostalim licima u kontekstu inkriminisanih
radnji koje su mu stavljene na teret. Naime, Ustavni sud prije svega ističe da je tačan navod da
označena naredba (stav II) nije poimenice imenovala navedene internet aplikacije, ali da iz nje
nesporno proizlazi terminološko naznačavanje da je pretres potrebno izvršiti i, između ostalog,
prema „drugim podacima pohranjenim u telefonu i kartici“, kao i da će osoba koja vrši
vještačenje apelantovog mobitela izvršiti „povrat snimljenih i izbrisanih komunikacija“. Imajući
u vidu navedeno, te fazu predmetnog krivičnog postupka (u autonomnom konvencijskom
značenju) u kojoj se nalazio u vrijeme donošenja navedene naredbe, Ustavnom sudu se u
konkretnom slučaju prije svega čini logičnim i prihvatljivim obrazloženje Kantonalnog
tužilaštva iz odgovora na apelaciju da objektivno tužilac u svom zahtjevu za izdavanje naredbe
ne može navesti za koje sve aplikacije traži pretresanje, s obzirom da nema takvih saznanja šta
sve osumnjičeni u svom telefonu od aplikacija i drugih sadržaja ima instalirano u telefonu.
Također, Ustavni sud smatra da navedenom naredbom uspostavljeni okvir pribavljanja
informacija i podataka nije u konkretnom slučaju doveo u pitanje pravni osnov za pretresanje i
vještačenje apelantovog mobitela, uslijed čega se neosnovanim čini apelantova tvrdnja da nije
postojala naredba za pretresanje i vještačenje navedenih internet aplikacija (čiji je sadržaj
naknadno korišten u dokaznom postupku kod utvrđivanja apelantove krivičnopravne
odgovornosti) ili da je postupljeno izvan njenih okvira. Isto tako, Ustavni sud zapaža da iz
obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je između ostalog apelantova odbrana
prigovarala i zbog nesačinjavanja zapisnika o pretresanju (mobitela), a da je prigovor u
žalbenom postupku u smislu primjene člana 76. ZKP FBiH istaknut i meritorno raspravljen u
okviru žalbenih navoda druga dva optužena u ovom postupku. Međutim, Ustavni sud smatra da
se u konkretnom slučaju ovaj prigovor odnosi i na apelanta, zbog dejstva pravila-načela
beneficium cohaesionis u smislu člana 324. ZKP FBiH, a u odnosu na koji prigovor Ustavni sud
ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi primijenili navedenu odredbu člana
76. ZKP FBiH u pogledu obaveze sačinjavanja zapisnika o pretresanju apelantovog mobilnog
aparata, smatrajući da se ta odredba ne odnosi na pretresanje predmeta, te da izostanak iste nije
od značaja u svjetlu zakonitosti ove istražne radnje čiji su materijali-podaci korišteni kao dokaz
na glavnom pretresu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud također smatra neosnovanim i ove
Predmet broj: AP-4629/19 26 Odluka o dopustivosti i meritumu

navode apelacije, odnosno ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova da se dokazi

pribavljenim ovom istražnom radnjom, suprotno apelantovim tvrdnjama, nemaju smatrati
nezakonitim dokazima.

47. Zatim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da dokazi pribavljeni
posebnim istražnim radnjama, odnosno pretresanjem, nisu bili jedini dokazi na kojima se
temeljila presuda u osuđujućem dijelu protiv apelanta (uporedi Schenk, citirano gore, stav 48.).
Dakle, prilikom donošenja osuđujuće presude protiv apelanta, redovni sudovi su uzeli u obzir i
doveli u pojedinačno-međusobnu vezu kako sadržaj materijala pribavljen posebnim istražnim
radnjama, te pretresanjem i vještačenjem, tako i iskaze mnogobrojnih svjedoka koje su dali kako
u fazi istrage tako i na glavom pretresu, uključujući i apelantov iskaz kojeg je dao u svojstvu
svjedoka na glavnom pretresu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, općenito posmatrajući,
prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči
sa svjedokom i ispita svjedoka, bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi
postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stav
27; Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine,
stav 124.). U određenim okolnostima može se pokazati neophodnim uzimanje u obzir izjava
koje su date u istražnoj fazi (vidi Evropski sud, Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27.
januara 2011. godine, stav 54), uslijed čega korištenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u
fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa st. 1. i 3.d) člana 6.
Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati. Ukoliko je
optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave, njihovo prihvatanje kao dokaza
neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) člana 6. Evropske konvencije (ibid.
Belevitskiy protiv Rusije, i, Krivoshapkin protiv Rusije, stav 54).

48. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud prije svega zapaža da u obrazloženju osporene
prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo
Kantonalno tužilaštvo, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Kantonalni sud je dao
detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom
dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Zatim, iz
obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud svoj stav o
vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već
upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom
sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznavajući bitnost materijala-podataka
pribavljenih posebnim istražnim radnjama i pretresanjem apelantovog telefona i kartice,
Predmet broj: AP-4629/19 27 Odluka o dopustivosti i meritumu

Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se

njihov sadržaj cijeni sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo
činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih
proturječnosti proizašlih iz sadržaja tih materijala u svjetlu iskaza svjedoka kako optužbe i
odbrane, kao i iskaza označenih vještaka u kontekstu njihovih nalaza i mišljenja prezentovanih
na glavnom pretresu koje je apelantova odbrana imala priliku unakrsno ispitati i pobijati. Pri
tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima
označenih svjedoka optužbe. Redovni sudovi su iskaze svjedoka (kako iz faze istrage tako i sa
glavnog pretresa) detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra
proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je
apelant upravo osoba koja je kao saizvršilac (zajedno sa optuženim Fuadom Numanovićem)
počinila inkriminisane radnje koje su mu stavljene na teret, u sklopu djelovanja organizovane
grupe ljudi koja je vršila neovlaštene nabavke, prerade, držanja i prodaje opojne droge, i za koje
je između ostalog u konačnici oglašen krivim (Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet
opojnih droga iz člana 238. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i
Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju sa produženim krivičnim djelom
Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (1)). Dakle,
Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se
ogleda u omogućavanju odbrani apelanta da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju
dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj svih
izvedenih dokaza kako iz faze istrage, tako i sa glavnog pretresa. S druge strane, Ustavni sud
napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se
bavi utvrđivanjem istinitosti istih kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj.
krivice. Osim toga, Ustavni sud ponovo podsjeća da je apelant tokom trajanja predmetnog
krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Kantonalni sud je jasno obrazložio na
osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant iz počinio predmetno krivično djelo, a
nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do
zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da,
suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženja osporenih odluka sadrže i dio u
kojem je elaborirano pitanje apelantove izvršilačke odgovornosti u predmetnom krivičnom
djelu, kao člana organizovane grupe. Obrazloženja redovnih sudova data u odnosu na navedena
pitanja se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnima, budući da nisu zasnovana samo na jednom
materijalnom ili subjektivnom dokazu, već upravo na cjelokupnosti provedenog dokaznog
postupka na usmenom pretresu. Pri tome, iz stanja spisa predmeta (a što ni apelant ne spori u
Predmet broj: AP-4629/19 28 Odluka o dopustivosti i meritumu

apelaciji) proizlazi da je apelantovoj odbrani tokom predmetnog postupka data razumna

mogućnost da izloži svoj predmet, kao i da je tu mogućnost ona iskoristio, uključujući između
ostalog i komentarisanje, prigovaranje i osporavanje dokaza optužbe u cijelosti. Konačno,
Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi
prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u
toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije.

49. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog predmeta redovni
sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela donijeli isključivo u kontekstu
apelantovih radnji, te u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način,
Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu
razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena
pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni
sud nije mogao zaključiti da su prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom
provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne
ocjene dokaza provedenih u postupku što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava 1. Evropske
konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i
najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji
po apelanta. Pritom, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i
doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na
jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. U tom smislu se
ukazuje neosnovanim apelantov navod u odnosu na proizvoljnost u postupanju Kantonalnog
suda kod potvrđivanje optužnice protiv apelanta i ostalih optuženih. Naime, Ustavni sud ističe
da osim činjenične konstatacije da je predmetna optužnica potvrđena dan nakon njenog
podnošenja, apelant nije pružio nijedan dokaz koji bi ukazivao da je takvo što bilo u suprotnosti
sa članom 243. st. (2) i (3) u mjeri koja bi apelanta stavila u neravnopravan položaj u odnosu na
optužbu, posebice kada se imaju u vidu prethodni zaključci Ustavnog suda u vezi nepostojanja
proizvoljnosti kada je u pitanju ocjena dokaza u predmetnom krivičnom postupku u svjetlu
utvrđenja apelantove krivice za počinjenje predmetnog krivičnog djela. Pritom, iz obrazloženja
osporenih odluka, niti je apelant pružio ijedan dokaz, ne proizlazi ni da je navedeno
potvrđivanje optužnice eventualno rezultat neobjektivnosti postupajućeg sudije za prethodni
postupak što bi za posljedicu pokrenulo pitanje poštivanja prava na nepristrasan sud. Isto tako, u
kontekstu garancija obuhvaćenih pravom na jednakost strana u postupku, Ustavni sud smatra
neosnovanim i navode apelacije kojima se ukazuje da je u konkretnom slučaju prisustvo
Predmet broj: AP-4629/19 29 Odluka o dopustivosti i meritumu

svjedoka Đ.B. tokom saslušanja vještaka Samira Babića na glavnom pretresu ugrozilo garancije
ovog aspekta prava na pravično suđenje. Ovo iz razloga, jer iz obrazloženja osporenih odluka
proizlazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o istovremenom svjedočenju u smislu člana 99.
ZKP FBiH, budući da je navedeno lice prethodno svjedočilo na glavnom pretresu u svojstvu
svjedoka, a koje je po odobrenju suda na prijedlog tužilaštva samo davalo određena pojašnjenja
prilikom preslušavanja presretnutih telefonskih razgovora tokom jednog dijela svjedočenja
označenog vještaka. Stoga Ustavnom sudu ne djeluje proizvoljno obrazloženje osporene
drugostepene presude da navedeni svjedok nije preuzeo ingerencije i ulogu navedenog sudskog
vještaka za komunikacije, dok istovremeno Ustavni sud ne nalazi zbog čega bi opisana situacija
suštinski dovela apelanta u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i eventualno ugrozila
apelantovo pravo na „jednakost oružja“, posebice imajući u vidu da apelantova krivnja nije
zasnovana isključivo na ovom dokazu, već kao što je prethodno zaključeno sveukupnosti
provedenog predmetnog dokaznog postupka.

50. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje
iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne
postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelanta nisu odgovarajuće
poštovana u pogledu načina na koji je proveden dokazni postupak u ovoj krivičnopravnoj stvari
ili da je procjena domaćih sudova u ocjeni dokaza bila proizvoljna. Imajući u vidu navedeno,
Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom
utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve
procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i
3.d) Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

68. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom
postupku sagledanom u cjelini, zbog činjenice da su istom kao dokazi korišteni materijali dobiveni
poduzimanjem posebnih istražnih radnji i radnjama pretresanja i vještačenja iz faze istrage (na
osnovu naredbi Općinskog suda i Kantonalnog suda), budući da su u konkretnom slučaju
ispoštovana sva prava odbrane apelanta. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje
odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene
prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome
zašto su izveli zaključak da je apelant počinio inkriminisane radnje obuhvaćene krivičnim djelom
Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav (2) u vezi sa stavom
Predmet broj: AP-4629/19 30 Odluka o dopustivosti i meritumu

(1) KZ FBiH u sticaju sa produženim krivičnim djelom Neovlašćena proizvodnja i stavljanje u

promet opojnih droga iz člana 238. stav (1) istog Zakona, koje mu je između ostalog stavljeno na
teret pri čemu je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže i pobija
dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na štetu apelanta, uz navođenje jasnih i
argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu
ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i
obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Mato Tadić