Paula McLain • KADA ZVIJEZDE POTAMNE

Paula McLain

KADA ZVIJEZDE
POTAMNE
Prevela s engleskoga
Maja Klarić

Zagreb, 2022.
 Naslov izvornika
When the Stars Go Dark
Paula McLain
Copyright 45 2021 by Paula McLain
Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2022. i Maja Klarić.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ili javno reproducirati
u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Knjiga je objavljena uz financijsku potporu

Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
 Za Lori Keene
koja mi je pomogla sanjati ovaj san
Evo svijeta.
Prekrasne i užasne stvari će se događati.
Ne boj se.

– FREDERICK BUECHNER
 Prolog

M ajka koja je rastrgala haljinu kad su je policajci došli obavijestiti, a zatim

otrčala niz ulicu samo u cipelama, dok su se susjedi, čak i oni koji su je
dobro poznavali, skrivali iza svojih vrata i prozora, bojeći se njezine tuge.
Majka koja je grčevito stiskala torbicu svoje kćeri dok se vozilo hitne pomoći
brzo udaljavalo. Torbica je bila ružičasto bijela, u obliku pudla i umrljana krvlju.
Majka koja je već počela kuhati za detektive i mjesnog svećenika dok su joj
oni još pokušavali objasniti što se dogodilo, grubim dlanovima sjeckajući hrpu
luka i perući posuđe vrelom vodom. Nitko je nije mogao natjerati da sjedne. Sjesti
bi značilo da to mora čuti. Prihvatiti.
Majka koja je napustila mrtvačnicu nakon što je identificirala tijelo svog
djeteta i izletjela pred trolejbus, strujni ju je udar odbacio točno šest metara
unazad, jagodice prstiju su se zadimile na mjestu kuda je prošla struja, usne
pocrnile. No, preživjela je.
Majka koja je nekoć bila poznata glumica, a koja je sada čekala novosti onako
kako ledenjaci čekaju na dalekom vršku zemaljske kugle, zaleđeni i šudjivi,
napola živi.

MAJKA KOJA SAM bila tog srpanjskog dana, na koljenima, dok je osoblje hitne
pomoći pokušavalo doprijeti do mene riječima, rečenicama, imenom. Nikako
nisam htjela pustiti tijelo svog djeteta. »Detektivko Hart«, ponavljao je iznova i
iznova dok mi je um vapio za zrakom, urušavao se. Kao da bi ta osoba uopće još
mogla postojati.
 1.

Znakovi i isparavanja
 Jedan

N oć se doima razorenom dok napuštam grad, kroz probušenu maglu,

smrskano rujansko nebo. Iza mene, četvrt Potrero Hill je tek pojas mrtve
plaže, cijeli je San Francisco u nesvijesti ili zaboravu. Iznad ruba oblaka uzdiže
se jeziva žuta kugla. To je mjesec, golem i prepun, boje limunade. Ne mogu ga
prestati gledati kako se kotrlja sve više i više, prezasićen blještavilom, poput rane.
Ili vrata, koja osvjetljava samo bol.
Nitko me neće doći spasiti. Nitko nikoga ne može spasiti, premda sam nekoć
vjerovala suprotno. Vjerovala sam u sve i svašta, ali sad vidim da je jedini put
naprijed taj da počneš ni s čim, ili s nečim što je još manje od ničega. Imam sebe
i nikoga više. Imam cestu i zmijoliku maglu. Imam ovaj izmučeni mjesec.

VOZIM SVE DOK više ne vidim poznata mjesta, više ne pogledavam u retrovizor da
provjerim slijedi li me tko. U Santa Rosi, pansion se ušuškao iza parkirališta
supermarketa, cijela je površina prazna i pretjerano osvijetljena, poput bazena u
noći u kojem nema nikoga. Kad pozvonim, noćna se recepcionarka oglasi iz
stražnje sobe, a zatim pojavi vesela, brišući dlanove o svijetlu pamučnu haljinu.
»Kako ste?« upita. Najbezazlenije pitanje na svijetu, na koje je nemoguće
odgovoriti.
»Dobro.«
Pruži mi formular za prijavu i ljubičastu kemijsku, grudičasto salo s donje
strane ruke odmota joj se poput krila. Osjećam kako mi gleda lice, kosu. Promatra
mi dlanove, čita naopačke. »Anna Louise Hart. Zbilja lijepo ime.«
»Molim?«
»Ne slažeš se, srce?« U glasu su joj Karibi, bogato, toplo iskrivljavanje riječi
koje me navede da pomislim da svakoga zove »srce«, čak i mene.
Svojski se trudim ne ustuknuti pred njezinom ljubaznošću, ostati na
zelenkastom svjetlu fluorescentne žarulje i zapisati broj svojih registarskih
tablica. Razgovarati s njom kao da smo bilo koje dvije osobe na svijetu, bilo gdje,
koje žive svoj život bez ijedne brige.
Konačno mi daje ključeve, a ja odlazim do svoje sobe, s olakšanjem zatvaram
vrata za sobom. Unutra se nalazi krevet i lampa i jedna od onih nespretno
namještenih stolica na kojima nitko nikad ne sjedi. Loša rasvjeta izravnava sve u
tupe pravokutnike, neukusni tepih i posteljinu koja izgleda plastično, zavjesama
nedostaju kvačice.
Odložim putnu torbu na sredinu kreveta, izvadim pištolj i tutnem ga ispod
tvrdog jastuka, lakše mi je kad je uza me, kao da mi je neki stari prijatelj.
Vjerojatno i jest. Zatim uzmem odjeću za presvlaku, pustim vodu pod tušem,
pazeći da ne gledam u zrcalo dok se razodijevam, pogledam samo u grudi koje su
se stvrdnule kao da su od kamena. Desna je vruća na dodir, s natečenim crvenim
krugom oko bradavice. Namještam vodu što je vruće moguće i stojim pod tušem,
koji me nasmrt pali, ali u tome ne pronalazim nikakvo olakšanje.
Kad iziđem, sva se cijedeći, stavim mali ručnik pod slavinu prije nego što ga
ubacim u mikrovalnu, natopljenog vodom, i držim unutra dok se ne zadimi.
Vrućina je vulkanska dok ga pritišćem o sebe, paleći dlanove i naginjući se nad
zahodsku školjku, i dalje gola. Mlohavo meso oko struka na dodir je gumenasto i
mekano poput ispuhanog čamca za spašavanje.
Mokre kose prošećem do drogerije otvorene cijelu noć, kupim zavoje i
pumpicu za izdajanje, vrećice sa zatvaračem i meksičko pivo u boci od litre. Imaju
samo ručne pumpice, koje su čudne i oduzimaju puno vremena. Natrag u sobi,
teški starinski televizor baca iskrivljene sjene po golom zidu. Ispumpavam uz
španjolsku sapunicu s ugašenim zvukom, pokušavajući odvratiti misli od boli
koju mi pričinja isisavanje. Glumci rade prenaglašene kretnje i grimase, priznajući
jedni drugima sve i svašta, dok se ja mučim najprije s jednom dojkom, zatim s
drugom, dvaput punim spremnik, a zatim izlijevam mlijeko u vrećice koje sam
označila brojevima 21.9.1993.
Znam da bih sve to trebala baciti niz odvod, ali jednostavno se ne mogu
natjerati. Umjesto toga, dugo držim vrećice u ruci i razmišljam o njihovu značenju
prije nego što ih ubacim u zamrzivač malenog hladnjaka i zatvorim vrata, tek
nakratko pomišljajući na spremačicu koja će ih pronaći ili nekog kamiondžiju
umornog od puta koji će tražiti led i zgroziti se kad ih vidi. Mlijeko priča cijelu tu
odvratnu priču, iako ne mogu zamisliti da bi ijedan stranac ikad pogodio pravu
radnju. I samoj mi je teško shvatiti je, a ja sam glavni lik, ja je pišem.

MALO PRIJE ZORE budim se u groznici i gutam hrpu tableta za smirenje, osjećajući
kako mi se grlo steže oko kapsula i peče me. Traka s udarnim vijestima vrti se u
dnu televizora. Potvrđeno 47 mrtvih u Big Bayou, Alabama. Najsmrtonosnija
nesreća u povijesti željeznice Amtrak. Negdje usred noći, tegljač na rijeci Mobile
u gustoj je magli skrenuo s rute i zabio se u most Big Bayou Canot Bridge,
pomaknuvši tračnice za 90 centimetara. Osam minuta poslije, vozeći točno prema
rasporedu, vlak kompanije Amtrak, Sunset Limited, koji je putovao od Los
Angelesa do Miamija, uletio je u zavoj pri brzini od 110 km/h, pri čemu su mu se
otkačila prva tri vagona i probušio spremnik za gorivo, a most se urušio. Amtrak
krivi nemar kapetana tegljača. Nekoliko članova posade je nestalo, a potraga je u
tijeku. Predsjednik Clinton bi u toku dana trebao posjetiti mjesto nesreće.
Gasim televizor, priželjkujući da gumenasto crveno dugme na daljinskom
upravljaču može isključiti sve, iznutra i izvana. Kaos i očaj i besmislene smrti.
Vlakove koji hrle prema zavojima i provalijama, dok svi unutra spavaju i nemaju
pojma ni o čemu. Kapetane tegljača na pogrešnoj rijeci u potpuno pogrešnom
trenutku.
Osam minuta, poželim vrisnuti. Ali tko bi me čuo?
 Dva

J ednom sam rješavala slučaj nestale osobe, dječaka kojeg smo poslije pronašli
raskomadanog ispod bakinog trijema u četvrti Noe Valley, baka se na
škripavom, oronulom trijemu ljuljala točno iznad njegovog tijela kad smo se
parkirali. Nakon toga mjesecima nisam mogla izbiti njezino lice iz glave,
prašinaste nabore kože oko usana, skoreni ružičasti ruž nanesen malo iznad gornje
usne. Spokoj u vodenastim plavim očima.
Njezin je unuk, Jeremiah Price, imao četiri godine. Najprije ga je otrovala, da
se poslije ne bi sjećao boli. »Sjećao« je njezina riječ, prva riječ priče koju je
ispričala samoj sebi o onome što je osjećala da mora učiniti. No priča nije imala
uporište, nikome osim nje. Kad smo uzimali izjavu, uporno smo joj postavljali
jedno te isto pitanje. Zašto ste ga ubili? Nikad nam nije znala reći zašto.

U MRAČNOJ SOBI u pansionu, telefon s brojčanikom stoji na jeftinom, oštećenom

noćnom ormariću s uputama za biranje i cjenikom međugradskih poziva. Brendan
se javi nakon drugog zvona, glas mu je usporen i čvrst, kao da se probija kroz
beton. Probudila sam ga. »Gdje si?«
»Santa Rosa. Nisam daleko dospjela.«
»Trebala bi malo odspavati. Zvučiš užasno.«
»Da.« Spustim pogled prema golim nogama na prekrivaču, osjećam grebanje
jeftine tkanine po bedrima, kao da je od čelične vune. Majica mi je vlažna i
zgužvana, znojem zalijepljena za stražnji dio vrata. Grudi sam umotala u zavoje,
a bol mi, unatoč tableti, pulsira cijelim tijelom sa svakim novim otkucajem srca,
kao neka neusklađena eholokacija. »Ne znam što ću. Ovo je grozno. Zašto me
kažnjavaš?«
»Ne kažnjavam te, samo...« Nastane duga, teška pauza dok važe riječi. »Neke
stvari moraš dokučiti sama.«
»Kako da to učinim?«
»Ne mogu ti pomoći.« Zvuči poraženo, rastegnuto do granice pucanja. Mogu
ga zamisliti na jednoj strani našeg kreveta, na svjetlu zore, tijela zgrbljenog nad
telefonom, s jednom rukom u gustoj, crnoj kosi. »Pokušavao sam i... umoran sam,
znaš?«
»Samo pusti da se vratim kući. Možemo to riješiti.«
»Kako?« izdahne. »Neke se stvari ne mogu riješiti, Anna. Uzmimo si malo
vremena, oboje. Ovo ne mora biti zauvijek.«
Međutim, zamislim se zbog nečega u tonu njegovog glasa. Kao da je prekinuo
nit, ali se boji to priznati. Zato što ne zna što ću učiniti. »O koliko vremena
pričamo? Tjedan dana ili mjesec? Godina?«
 »Ne znam.« Uzdah mu je isprekidan »Moram o mnogočemu razmisliti.«
Na krevetu, tik do mene, moja vlastita ruka izgleda voštano i ukočeno, kao
nešto što pripada lutki u trgovačkom centru. Odvratim pogled, fiksirajući ga na
točku na zidu. »Sjećaš li se kad smo se tek vjenčali? Onog putovanja na koje smo
otišli?«
Jednu minutu šuti, a onda reče: »Sjećam se.«
»Spavali smo u pustinji ispod onog golemog kaktusa u kojem je živjela hrpa
ptica. Rekao si da je kao stambena zgrada.«
Još jedna pauza. »Da.« Nije siguran kanio ovo vodi, jesam li skroz šenula.
Ni ja nisam sasvim sigurna. »To nam je bio jedan od najboljih dana. Bila sam
stvarno sretna.«
»Da.« Kroz slušalicu čujem kako mu se disanje ubrzava. »Stvar je u tome što
tu ženu već jako dugo nisam vidio, Anna. Nisi bila tu za nas i ti to znaš.«
»Mogu biti bolja. Daj da pokušam.«
Tišina se širi kroz slušalicu i gomila oko mene na krevetu dok čekam njegov
odgovor. Konačno, kaže: »Ne vjerujem ti. Ne mogu.« Jasnoća u njegovu glasu je
razorna. Odlučnost. Tjednima je bio jako ljut, ali ovo je još gore. Donio je odluku
protiv koje se ne mogu boriti, zato što sam mu dala svaki mogući razlog da se tako
osjeća. »Pazi na sebe, okej?«
Osjećam kako teturam po mračnom rubu. U nekim drugim trenucima našeg
braka dobacio bi mi uže. »Brendane, molim te. Ne mogu sve izgubiti.«
»Žao mi je«, kaže i prekine poziv prije nego stignem išta reći.

SKORO JE DVJESTO ljudi došlo na pogreb, mnogi u odorama. Kolege, prijatelji i

dobronamjerni stranci koji su pročitali vijest u novinama i pomislili, hvala Bogu
da se to nije dogodilo meni.
Utegnula sam se u haljinu koju nisam ni osjećala na sebi i popila toliko tableta
za smirenje da je mogla biti i od noževa. Kroz glomazne, crne sunčane naočale
čitala sam s usana kako Brendan iznova i iznova zahvaljuje ljudima. Natrag kod
kuće, smjestila sam se u kut kuhinje, okrenula leđa agresivno namještenom
cvijeću i porukama sućuti, tužnim licima oko stola punog složenaca i pladnjeva
sira. Moj zapovjednik, Frank Leary, našao me tamo, s tanjurom hrane u rukama
za koji se nije ni pretvarao da ga misli pojesti.
»Što da ti kažem, Anna? Što itko može reći o nečemu tako groznom?«
Glas mu je inače bio osoran, ne mekan kao tad. Poželjela sam da ga mogu
zalediti na mjestu, njega i sve ostale, kao u dječjoj igri Crne kraljice, i zbrisati
odatle. Umjesto toga, samo sam kimnula glavom. »Hvala.«
»Uzmi koliko god ti treba vremena za tugovanje. Ni za što ne brini, u redu?«
Zid kao da se pomaknuo centimetar bliže dok je govorio. »Zapravo, pomislila
sam da bih se mogla vratiti na posao idući tjedan. Trebam se usredotočiti na nešto
drugo.«
»Daj, Anna. Ne misliš to. Prerano je. Sad bi trebala misliti samo na svoju
obitelj, i paziti na sebe.«
 »Ne razumiješ, Frank.« Osjećala sam kako mi se glas steže oko riječi i
pokušava usporiti, zvučati manje očajno. »Poludjet ću ovdje, besposličareći.
Molim te.«
Podignuo je obrve i samo što me nije ispravio kad nam je prišao moj suprug.
Frank se uspravio i pružio ruku. »Brendane. Težak dan. Jako mi je žao, stari. Reci
ako ikako mogu pomoći.«
»Hvala, Frank.« Brendanova siva pletena kravata labavo je visjela oko
rastvorenog ovratnika košulje, ali ništa na njegovu tijelu nije se doimalo ni
približno opušteno dok je stajao između Franka i mene, pogledavajući od jednog
do drugog kao da pokušava onjušiti zrak. »Onda, što se događa?«
»Ništa«, brzo sam slagala. »Poslije možemo o tome popričati.«
»Čuo sam te.« Brzo je treptao, lice mu je postajalo ružičasto. »Ne misliš se
valjda ozbiljno već vratiti na posao.«
»Slušaj«, rekao je Frank i iskoračio naprijed. »I ja sam baš rekao istu stvar. Na
tvojoj sam strani.«
»Tko je na mojoj strani?« Zid iza mene doimao se glatkim i hladnim pod
dlanom, pa ipak sam se iznenada osjećala zarobljenom. »Samo pokušavam ovo
izgurati, okej? Ako si ne uspijem malo odvratiti pažnju...« Nisam mogla dovršiti
rečenicu.
»Ne mogu vjerovati što govoriš!« Brendan je čvrsto stisnuo usne, nosnice su
mu se širile. »Što je s nama? A da se usredotočiš na svoju obitelj? Zar ne
zaslužujemo to od tebe? Pogotovo nakon onog što se dogodilo?«
Tim riječima kao da me ošamario. Skamenila sam se u sebi. »Nisam tako
mislila.« I sama sam čula koliko mi je ukočeno odgovor zvučao, koliko ofenzivno.
»Da, jesi.«
I Frank i ja gledali smo ga kako se okreće na peti i zatim probija kroz prostoriju
punu tijela, pognute glave.
»Trebala bi poći za njim. Jednostavno je tužan. Ljudi svašta kažu dok trpe
bol.«
»Ljudi, Frank? A što je s mojom boli?« U grudima kao da više nisam imala
zraka, kao da su zapečaćene vakuumom. »I ti me kriviš, zar ne? Jednostavno to
izgovori.«
 Tri

T emperatura zraka je kao voda iz kade dok napuštam Santa Rosu, a sunce
bestidno blista. Čak je i neuredno parkiralište motela vrt, s pet-šest svilenih
bagrema s paperjastim purpurnim cvijećem. Ptice su posvuda – u krošnjama, na
nebu bez oblačka, na oronulom neonskom drive-in kiosku lanca restorana Jack in
the Box, gdje tri pahuljasta ptića pilje u mene iz gnijezda isprepletenog omotima
slamki, grla tako ružičastih i rastvorenih da me boli gledati u njih.
Naručim veliku kavu i sendvič s jajima koji ne mogu jesti prije nego što
izbijem na cestu Route 116 kojom ću proći kroz dolinu Russian River Valley i
izići na obalu. Tamo se nalazi grad Jenner, više razglednica nego pravo mjesto.
Daleko dolje, stijena kraj plaže Goat Rock izgleda poput divovske neravne lopte
na vrtoglavom plavetnilu Pacifika, ona vrsta mađioničarskog trika kakve Sjeverna
Kalifornija očito izvodi u snu.
U trideset i pet godina nikad nisam napustila državu niti živjela igdje južnije
od Oaklanda, pa ipak mi ljepota oduzima dah. Blesava, bogomdana, komična
ljepota koja se samo nastavlja i nastavlja i nastavlja – obalna cesta Pacific Coast
Highway kao vlak smrti, more kao potez divljih boja.
Skrenem i parkiram na maleni oval stvrdnute zemlje tik do ceste, prijeđem
preko obje trake kako bih dospjela do ćelavog mjesta iznad čvornatog grmlja,
crnog stijenja zubatog poput oštrice pile i eksplozije bodljikave pjene. Pad je
dramatičan. Vrtoglav. Vjetar se zalijeće u mene, uvlači se ispod svakog sloja
odjeće pa moram zagrliti samu sebe, drhteći. Lice mi je mokro, odjednom, suze
su se pojavile prvi put u zadnjih nekoliko tjedana. Ne zbog onoga što jesam ili
nisam učinila. Ne zbog onoga što sam izgubila i što nikad neću moći vratiti, već
zato što postoji samo jedno mjesto kamo odavde mogu otići, uviđam, jedna jedina
cesta na karti koja nešto znači, put kući.
Sedamnaest sam se godina držala podalje od Mendocina, zaključavši to mjesto
u sebi poput nečeg predragocjenog da bih ga uopće gledala. Ali sada, na rubu
litice, doima mi se kao da je jedino što me drži na životu, jedino što je ikad bilo
moje.
Ako malo bolje razmislite, većina nas ima jako malo izbora oko toga što će
postati ili koga će voljeti, ili koje će nas mjesto na ovom svijetu odabrati, postati
naš dom.
Sve što možemo učiniti jest poći kad nas pozove i nadati se da će nas primiti.

U TRENUTKU KAD stižem do Albiona, nekoliko sati poslije, obalna magla zaklonila
je sunce. Kovitla se pred mojim niskim svjetlima, sve nestaje u njoj i ponovno se
pojavljuje, zavojita obalna cesta i skupine jela, a onda i gradić, konačno, kao iz
neke mračne bajke – viktorijanske kuće plutaju bijele i neusidrene iznad rtova,
magla svuda uokolo drhti pa popušta, kao da diše.
Osjećam nekakvo stezanje sa svakim novim zavojem koji me sve više primiče
prošlosti. Oblici stabala kao da odjekuju. I prometni znakovi, i dugačak, mokar
most. Skoro sam već prošla semafor kad sam ga uočila pa sam morala projuriti
kroz njega, prolazeći kroz žuto i izlazeći na cestu Little Lake Road. Nakon toga
idem na blef, oslanjam se isključivo na mišićnu memoriju.
Skrećući lijevo prema ulici Lansing, osjećam se kao da sam se bočno provukla
kroz vrijeme. Iznad krova masonske lože na pozadini od prozirnog neba,
kipovi Vremena i djevojke stoje oštri i bijeli, najčuvenije mjesto u gradu. Bradati,
stariji lik s krilima i srpom plete kosu djevojci koja stoji pred njim. Glava joj je
nagnuta nad knjigom koja stoji na slomljenom stupu, u jednoj joj je ruci grančica
bagrema, u drugoj urna, pored nogu pješčani sat – svaki je predmet zagonetan
simbol veće slagalice. Cijela je drvena skulptura poput misterije tik pred nosom.
Jednom, kad mi je bilo deset godina, nedugo nakon što sam došla živjeti u
Mendocino, upitala sam Hapa što bi ta skulptura trebala značiti Nasmijao se i,
umjesto odgovora, ispričao mi njezinu povijest. Priču o tome kako ju je mladi
mlinar i tesar po imenu Erick Albertson izrezbario iz jednog jedinog komada
drveta sekvoje sredinom 19. stoljeća, radeći noću u svojoj kolibi na plaži. Tijekom
tog vremena postao je prvi meštar masonske lože iz Mendocina, ali nikad nije
prestao raditi na svom remek-djelu. Ukupno mu je za njega trebalo sedam godina,
a onda, nedugo nakon što je skulptura postavljena, 1866. godine, umro je u
neobičnoj nesreći koju ni knjige iz povijesti nisu znale točno objasniti.
Hap je desetljećima bio član masonskog reda, još duže nego što je bio šumski
rendžer. Pretpostavila sam da zna sve, sve što bi trebalo znati. No kad sam ga
upitala kako je Albertsonova smrt povezana sa skulpturama i što one znače,
pogledao me postrance.
»Albertsonova smrt nema nikakve veze s tobom. Uostalom, to je bilo davno.
Simboli više ne bi imali smisla sve i da ih objasnim. Pričaju priču poznatu samo
masonima, nikad zapisanu, prenošenu od usta do usta, dok pristupaju trećem
stupnju.«
Još me više zaintrigirao. »Što je to treći stupanj?«
»Ovo što ti meni sada radiš«, rekao je i otišao prije nego što sam uopće shvatila
šalu.

PARKIRAM AUTO I nataknem bejzbolsku kapu i naočale prije nego što iziđem na
prohladnu ulicu mokru od magle. Teško da bi me itko od lokalaca mogao
prepoznati sad kad sam odrasla žena, ali novine iz San Francisca i ovdje se
naveliko čitaju, a zbog svojih sam slučajeva povremeno završavala
u Chronicleu. Kao što je i ona nesreća završila, kad smo već kod toga.
Na tržnici Mendosa glavu držim pognutom, nastojim uzeti samo ono što je
nužno, povrće u limenci i suhu hranu, namirnice koje se lako pripremaju. No
jednim se dijelom osjećam kao da sam uhvaćena u roli starog filma koja se brzo
vrti. Kao da sam maločas bila ovdje, čini mi se, točno tu pored osvijetljenog
hladnjaka punog mlijeka dok Hap uzima veliku rashlađenu bocu i otvara je, pije
ravno iz velikog vrča i namiguje mi prije nego što mi ga doda. Zatim ponovno
počne gurati svoja kolica, upravljajući njima samo laktovima, naginjući se nad
košarom. Ležerno, kao da imamo sve vrijeme ovog svijeta.
Ali to nitko nema.
Nakon što obavim kupovinu, platim karticom, spakiram vrećice u prtljažnik
svog Bronca prije nego što se zaputim dalje niz ulicu, do kafića Good Life.
Drukčije se zvao dok sam tu živjela, ali ne mogu se sjetiti kako, a nije ni bitno.
Zvukovi i oblici i miris tog mjesta savršeno pristaju mom sjećanju. Naručim kavu
i zdjelicu juhe, zatim sjednem pored prozora koji gleda na ulicu, umirena
zvukovima oko sebe, posuđem koje lupka u plastičnim kanticama, svježim zrnjem
u mlincu, prijateljskim razgovorom. Potom preko ramena načujem prepirku
dvojice muškaraca.
»Ne vjeruješ stvarno u te gluposti, zar ne?« jedan vikne na drugoga.
»Vidovnjake i štajaznam što sve ne? Znaš koliko ta obitelj ima love. Ona samo
želi dio. Kvragu, i ne krivim je.«
»Što ako zbilja nešto zna, a nitko to ne istraži?« žučno odvrati drugi muškarac.
»Cura možda negdje nasmrt krvari, ili nešto još gore.«
»Vjerojatno je već mrtva.«
»Što ne valja s tobom? Pričamo o osobi. O djetetu.«
»Djetetu slavne ličnosti.«
»To ništa ne znači. Što ako vidovnjakinja govori istinu? Zar nikad nisi vidio
ili čuo nešto što ne možeš objasniti?«
»Ne. Ne mogu reći da jesam.«
»Onda ne obraćaš pažnju.«

DOK IH SLUŠAM, kao da prelazim u neko bestežinsko, plutajuće stanje. Platim kavu
i juhu, pazeći da ne gledam u njihovu smjeru, i odem do oglasne ploče na
udaljenom zidu. To je uvijek bio dio našeg jutarnjeg rituala, Hapova i mojeg. Znao
bi se nekako nagnuti unatrag umjesto prema naprijed promatrajući ploču, s
velikom bijelom šalicom u ruci, pogledom tražeći nešto što još nije iskočilo van.
»Što misliš, koliko je toga moguće znati o gradiću ove veličine?« jednom me
upitao, još na početku.
Živjela sam i po većim, mutnijim mjestima diljem okruga Mendocino. U
usporedbi s njima, ovaj je gradić bio čist k’o suza, sa svega petnaest ulica koje su
čak imale i imena. U mojoj se glavi doimao poput kuće za lutke koju možeš
otvoriti kao kovčeg i zaviriti unutra, sobu po sobu. »Sve.«
»O ljudima koje viđaš svaki dan? Kućama pored kojih prolaziš tisuću puta bez
razmišljanja?«
»Valjda.«
»Razmisli, Anna. Što je to mrtvi kut?«
Mislio je na vožnju. »Kad ti je netko točno na ramenu, preblizu da ga vidiš.«
 »To vrijedi i za ljude. Onaj tko ti je pod nosom, samo ispari. To je opasna
zona, u neposrednoj blizini. Osoba kojoj najviše vjeruješ.«
Slušala sam ga, pažljivo. Otkako god pamtim, ljudi mi govore da
im moram vjerovati, socijalni radnici i učitelji i potpuni stranci, svi govore svoju
verziju iste stvari, da moram spustiti obrambeni zid i otvoriti se. No svijet mi je
govorio suprotno, kao i Hap. »Onda, u čemu je tajna?«
»Nema tajne, samo drži oči otvorene. Otvorene cijelo vrijeme, a pogotovo
onda kad misliš da te ništa ne može iznenaditi. Tada učiš obraćati pozornost,
slušati vlastiti glas.«
»Što je s drugim ljudima?«
»Ili će zaslužiti tvoje povjerenje ili neće.«
Mislio je i na sebe i svoju suprugu Eden. Neka druga desetogodišnjakinja s
drugačijim životnim iskustvima možda bi i osjetila nelagodu da to čuje, ali meni
je laknulo. Još mi nije vjerovao, a ni ja nisam vjerovala njemu. Napokon netko
tko se nije želio pretvarati da je sve ovo lako. Napokon netko tko je odlučio reći
istinu.

IME KAFIĆA MOŽDA se i promijenilo, ali oglasna ploča nije. Polako češljam
ostavljene poruke, kričave komadiće šarenih papira koji nude poduku iz gitare i
čitanje iz dlana i zemlju za vrt. Netko je u potrazi za umjetničkim modelom. Netko
drugi traži besplatno drvo za ogrjev. Polako iščitavam poruke jednu po jednu sve
dok ne dođem do one o nestaloj djevojci, njezino izgubljeno lijepo lice ispod riječi
– jeste li me vidjeli?

Cameron Curtis
Dob: 15 godina
Posljednji put viđena: 21. rujna
Crvena flanel košulja, crne traperice
162 cm, 47 kg
Duga crna kosa, tamno smeđe oči
Dojave na: 724-555-9641
Nudi se bogata nagrada

21. rujna je bio jučer, dan kad je Brendanu konačno prekipjelo i kad me
zamolio da odem. Taj me tajming uznemiruje dok ponovno promatram djevojku,
njezin mračan, ozbiljan pogled, kosu koja joj se prelijeva do struka, cijela je
prelijepa da bi igdje bila sigurna na duže vrijeme. Nešto u krivulji njenih usana
govori mi da su joj se dogodile jako loše stvari, čak i prije nestanka. Vidjela sam
previše takvih da bih vjerovala suprotno. Ali ovo nije San Francisco, gdje su leci
s nestalim tinejdžerima polijepljeni po svakoj autobusnoj stanici, gdje je to toliko
uobičajen prizor da je postao proziran. U malenom mjestu kao što je Mendocino,
što ja dobro znam, svaki čin nasilja je osoban. Svi ovo osjećaju. Svi će biti
pogođeni.
 Još koji trenutak piljim u tu djevojku, a onda otrgnem broj kolibe koja se
iznajmljuje, točno ispod plakata nestale cure. Mjesto se nalazi oko 11 kilometara
izvan grada i košta 400 dolara na mjesec. Nazovem vlasnika, Kirka, a on mi
pojasni da tamo nema TV-a, telefona ni centralnog grijanja.
»Ima samo bazične stvari, što bi se reklo«, kaže. »Ali lijep je bijeg ako volite
tišinu.«
»Volim.«
 Četiri

K ad sam prvi put ugledala Mendocino, izgledao mi je gotovo nestvarno. Po

urednim su ulicama bile nanizane bajkovite kućice, uglavnom bijele s
bujnim živicama i drvenim ogradama. Cijeli se gradić prostirao uzduž neravne,
oble litice nad Pacifikom, toliko malen da biste ga već prvim pogledom zahvatili
čitavog, s jednom trgovinom mješovite robe, šačicom slatkih trgovinica, dva
groblja i osnovnom školom.
»Što je ono?« upitala sam Hapa, upirući prstom prema drvenom, četvrtastom
tornju priljubljenom uz susjednu kuću. Gđa Stephens, moja socijalna radnica,
upravo je otišla, a mi smo stajali u prednjem dvorištu Hapa i Eden u ulici Covelo.
»Rezervoari«, pojasnila je Eden. »Vodotornjevi.« Tijelo joj je bilo mekano i
okruglasto i mirisalo je na puder, dok je Hap bio visok i čvrste građe, sa širokim
ramenima i dugim, zakrivljenim brkovima. Ako je on izgledao kao kauboj, ona je
izgledala kao bakica, iako to nije bila, kako sam upravo bila doznala. Često su bih
skrbnici, ali nikad nisu imali vlastite djece.
Imali su lijepu kuću, veliko viktorijansko zdanje koje me je podsjećalo na
brod. Prvi je kat bio širi od prizemlja, sa zaobljenim prozorima sprijeda koji su
gledali prema liticama, neukroćenom prostranstvu zlatne trave i čempresima
iskrivljenima na vjetru. Dok smo tako stajali zajedno, jednostavno pokušavajući
osjetiti jedni druge i taj novi poredak stvari, sunce je zalazilo u prednjem dvorištu.
Upravo sam bila stigla iz Fort Bragga, iz malene, jadne kutijice od kuće blizu
vojne baze. I otamo ste mogli vidjeti ocean, ali ne ovako. Nikad nisam vidjela
nešto ovakvo. Sunce je klizilo u Pacifik kao da se polako topi, lopta od sve veće
narančasto ružičaste karamele koja kao da pulsira iz središta, poput živog srca.
Nisam mogla skinuti pogled s njega.
A onda, točno u trenutku kad je sunce sasvim iščeznulo, ugledala sam
neočekivani zeleni bljesak.
»To donosi sreću«, rekla je Eden.
Bila sam prestala vjerovati u sreću, ali nešto se događalo. Mendocino me je
već počeo privlačiti, poput gravitacije.

PRATEĆI KIRKOVE UPUTE, zaputim se van grada cestom Little Lake Road. Osam
kilometara poslije, cesta prelazi iz asfalta u bijeli put i šljunak. Jele, borovi i
smreke uokolo postaju sve gušće, naviru iz svih smjerova, bajkovito drveće s
crnim vrhovima koje plete sjene ni od čega, stvara noć iz dana – kao da je ukralo
svu svjetlost i negdje ju skrilo. Bože, kako mi je nedostajalo.
Nakon još tri kilometra skrenem oštro ulijevo na mjestu označenom crvenom
zastavicom i pohabanim drvenim znakom: zabranjen pristup. Zemljani se put
sužava vijugajući petstotinjak metara niz strmi brežuljak. Tada ugledam prilaz i
obrise kolibe od cedrovine kako mi namiguje kroz gomilu gustih, visokih borova.
Izgleda poput mjesta na kojem bi živio kakav pustinjak, poput otoka usred drveća,
špilje u kojoj možeš nestati. Savršeno.

KIRK ME ČEKA na trijemu. Stječem dojam da je u srednjim šezdesetima, s

ukočenim ramenima i kratkom, čekinjastom sijedom kosom, vojnički ošišanom.
Lice mu je koščato, a pogled oštar čak i dok se smiješi i kratko mi maše, s
ključevima u rukama. »Je li vam bilo teško pronaći?«
»Ne preteško.« Primjećujem da je trijem uredan, s cjepanicama uredno
složenim uz rub jednog prozora. »Ovu su kolibu koristili traperi?«
»U prošlosti, valjda. Pripadala je obitelji moje žene. Sad je iznajmljujem kad
stignem.« Osjećam da me proučava, pita se koja je moja priča. »Većina ljudi traži
puno više, neki romantičan bijeg. Takve stvari.«
Ja samo kimnem i krenem za njim. Glavna je prostorija mračna, puna tamnih
greda i miriše na miševe, ima blago slatkasti, truli miris, skoro kao miris divljine.
Drvena peć s okruglim trbuhom smještena je u jednom kutu, crna od korištenja.
Zavjese od ružičastog cica uokviruju prozore u majušnoj kuhinji, gdje se nalazi
sudoper veličine onoga u kući za lutke, radna ploha i hladnjak koji bi bolje
odgovarao sobi u studentskom domu. Jedna jedina pohabana krpa visi s metalne
kukice.
»Kao što vidite, ovdje imate sve što vam treba«, kaže Kirk.
Kad bi samo znao koliko malo mi treba. Koliko puno.
Pored dnevnog boravka, mračna kupaonica ima tuš veličine ormara s vratima
od jeftinog zamagljenog stakla. Jedina spavaća soba kao da je naknadno dodana.
Kad zakoračim u nju, prag se ulegne poput spužve, ali sama se soba doima
dovoljno čvrstom, s bračnim krevetom s metalnim okvirom i jednostavnim
ormarićem s lampom. Fiksirani prozor na južnom zidu gleda na gustu šumu
urezanu u svjetlost sutona. Bljeskanje, Eden je tako nazivala ovo doba dana,
neobičan izraz koji označava »blistanje«, premda se odnosi na mrak.
»Noću zna biti prilično hladno«, reče Kirk. »Na vašem bih mjestu palio vatru
dok sam ovdje. Možete koristiti koliko god hoćete drva, glavno da nacijepate još.
Ona grijalica tamo radi na propan.« Ramenom pokaže prema visokoj grijalici koja
stoji uza zid. »Sve što potrošite, napunite opet u gradu.«
»U redu je«, uvjeravam ga, želeći ostati sama.
No, ima još toga. Pipe pod tušem su problematične, vruća i hladna voda su
obrnute. Dimnjak peći na drva tu i tamo treba malo prodrmati. Pokazuje mi kako
upaliti agregat u slučaju da nestane struje, što će se ponekad događati, upozorava
me.
»Drvosječe znaju prerezati kablove. Mislim da su češće pijani nego trijezni.
Bolje da ih se pazite ako ih vidite na cesti, s obzirom na to kako voze. Osim toga,
noću sve zaključajte. Žena sama, mislim...« Glas mu odluta i utihne kao da je
upravo čuo samog sebe kako prelazi nevidljivu liniju i zadire u domenu osobnog.
 »Bit ću ja dobro.« U glas mi se uvukla ozlojeđenost.
Kirk se čudno nakašlje. »Jasno da hoćete.«

KAD KONAČNO ODE, kolibom odjekne tišina. Raspakiram svojih par stvari, a zatim
iziđem na trijem, na prohladan sumrak, ljubičastu svjetlost. Razmaci među
drvećem su se smanjili. Udahnem taj spokoj i na jedan nestalan trenutak dopustim
si pomisliti na život od kojeg sam se upravo otkačila, i to ne svojom odlukom, na
Brendana i našu neurednu kuhinju, igračke razbacane posvuda, kadicu za bebe
okrenutu naopačke u sudoperu. Naša imena jedno pored drugog na poštanskom
sandučiću, poput talismana koji nije ispunio svoju svrhu. Zajedno smo proveli
sedam godina – ni približno dovoljno – ali bio je u pravu kad je rekao da nisam
bila tu za njega. I nisam.
Ponad sebe, potražim mjesec kroz nepravilne pukotine nadstrešnice, ali ne
mogu ga pronaći. Sova vrištalica pokrene lelujavi ritam hukanja u daljini. Negdje
još dalje, pas počne lajati, kao da jadikuje. Ili je to kojot? Temperatura je znatno
pala. Tresem se u košulji od flanela i jakni, pitajući se koliko će hladno još postati
prije jutra, i ima li ona djevojka neku deku ili vatricu, gdje god se nalazila.
Djevojka.
Nemam pojma odakle se misao pojavila, no istog je trena pokušam odagnati
od sebe. Cijeli se moj svijet još dimi iza mene, i to zbog cura kao što je Cameron
Curtis. Nestale i povrijeđene, njihove me priče privlače kao zvonke pjesme sirena.
Posljednjih nekoliko godina radila sam za jednu inicijativu u Zaljevskom
području San Francisca nazvanu »Projekt Reflektor«, a koja se fokusirala na
seksualne zločine i zločine nad djecom koju su nepoznati ljudi oteli i ubili, koju
su članovi njihove vlastite obitelji ukrali i učinili bespomoćnima ili na koju su se
namjerili svodnici i čudovišta, prodajući ih iznova i iznova, nevidljive.
To je najteži posao koji sam ikad obavljala, istovremeno i najvažniji, iako
Brendan to ne može shvatiti niti mi oprostiti jednog dana što nas je taj moj posao
toliko koštao. Osim toga, dobra sam u njemu. S vremenom sam razvila neku vrstu
radara za žrtve, a Cameron Curtis mi se čini strašno poznatom, gotovo kao da joj
je nad glavom upaljen neonski znak, koji iznosi njezinu priču i njezinu krhkost. I
to ne samo meni. Tko god da je taj znak tamo stavio, sigurna sam da ga i predatori
mogu vidjeti, žarko osvijetljenog i nezaobilaznog.
Razmišljam o njezinoj obitelji, koja ludi od brige i bojazni. Razmišljam o tome
koliko se usamljenom i izgubljenom Cameron vjerojatno osjećala godinama,
očajnom čak – odvojenom. O tome kako su tuga i sram više od osjećaja, oni su
bolest, užasan rak koji kruži svijetom i uzima živote nekim tajanstvenim,
cikličnim redom koji možda nikad neće doći kraju.
Kad ponovno začujem lavež, trznem se. Definitivno je to kojot. Više od ijedne
druge životinje u ovim šumama, zvuče gotovo kao ljudi – promrzlo i usamljeno i
gladno. Uplašeno čak. Plaču i plaču.
 Pet

T e noći lebdim bez tijela iznad bijelog polumjeseca plaže kad netko dotetura,
trčeći kroz zapetljanu morsku travu i sjene. Ali nema kamo poći. To je
djevojčica, jasno. Spotakne se i padne na koljena, ustane pa opet padne, povlačeći
se unatraške na rukama, vrišteći i drhteći. A onda iznenada utihne. Utihne onako
kako životinje utihnu na koncu, kad znaju da je potjera gotova.
Prenem se iz sna, srce mi lupa, koža mi je mokra od znoja. Mora da mi se
vratila groznica, pomislim, bacajući sa sebe grube pokrivače. Pod debelim
puloverom, grudi su mi i dalje stegnute zavojem, ali oteklina nije nimalo
splasnula. Bol je tupa, ali postojana, kao sidro koje vibrira.
Svuda oko mene mrak je hladan kao led i kao da se skuplja u hrpice.
Zaboravila sam kako je to spavati u šumi, krajnje izolirana, bez zvukova s ulice
ili od susjeda, bez svjetala. Navukavši drugi par čarapa, odem do boravka gdje mi
treperavo svjetlo mikrovalne pećnice daje do znanja da nije još ni 4 ujutro.
Spavala sam možda pet sati. Bila u nesvijesti, bolje rečeno.
Iskopam Ibuprofen i još neku tabletu za spavanje, i progutam ih s viskijem,
nadajući se da će to raščistiti noćnu moru iz moje glave. Mogu samo pretpostaviti
da je djevojka bila Cameron Curtis, moja podsvijest kreirala je jednu verziju
njezina nestanka, uhvaćena u dramu koja me oduvijek zaokupljala, čak i davno
prije nego što sam postala detektivka. Kao da se pozivi upomoć koji beskonačno
odzvanjanju atmosferom pojačavaju kad se nađu na mom putu, postanu ljepljivi.
Kao da na neki način pripadaju meni, a ja nemam pravo glasa, nemam drugog
izbora osim da pokušam na njih odgovoriti.

PRVO ŠTO UGLEDAM kad stigne zora jest napola prazna boca alkohola na podu
pored kauča, čarape skupljene u loptu na niskom stoliću. S druge strane kapaka
mamurluk pulsira, blješti. Da je Hap ovdje, zabrinuo bi se kad bi vidio koliko
pijem. Također bi već bio odjeven, umiven, kava bi kuhala. Obožavao je jutra i
kasne večeri. Ponekad sam se pitala spava li uopće, no tješila me pomisao da je
uvijek tu ako ga zatrebam, budan i spreman. Voljela bih da je to i dalje tako.
Obučem se slojevito, osjećam kako mi gornje dugme traperica uranja u
mekano meso oko struka, jagodicama prstiju dodirujem ispucanu kožu, poput
tkiva rane koja zarasta. Svežem kosu straga, ne provjeravajući se u zrcalu, a zatim
termosicu napunim kavom prije nego što za sobom zaključam vrata kolibe i
zaputim se prema gradu.
Kad izbijem na obalnu cestu, zaokrenem auto prema sjeveru i rezervatu
prirode Jug Handle. Kao mladi rendžer, Hap je pomogao ucrtati staze kroz park,
što je naslijeđe kojim se oduvijek ponosio. Bilo mu je svega dvadeset godina kad
je počeo raditi za nacionalnu šumariju i pomalo je napredovao sve dok nije postao
glavni čuvar u vrijeme kad sam ja došla živjeti s njima i kad je nadgledao više
desetaka rendžera i 50 tisuća hektara državne zemlje.
Posao mu je bio zahtjevan, ponekad i opasan. Priče koje je prepričavao bile su
pune lovačkih nesreća i planinara u gabuli, tinejdžera koje bi izvlačili plave i
beživotne iz zabitih kamenoloma. Znao je što jedan kalifornijski grizli može
učiniti čovjeku, i što ljudi mogu učiniti jedni drugima vani u divljini.
U tih osam godina koliko sam živjela u Mendocinu s obitelji Strater, postala
sam Hapova učenica i desna ruka, njegova sjena. U početku mi nije bilo jasno
zašto bi toliko vremena provodio sa mnom, kao ni zašto su me on i Eden uopće
primili k sebi. Već sam bila prošla pet-šest udomiteljskih obitelji, a da se u njima
nisam zadržala. Zašto bi ova bila drugačija? Trebalo je vremena i bezbroj lažnih
početaka da konačno povjerujem kako su Hap i Eden točno ono što se i doimaju
na površini, obični pošteni ljudi koji žele biti ljubazni zato što to mogu. Testirala
sam ih i odgurivala od sebe, u pokušajima da ih navedem da me otjeraju, baš kao
što su i svi dotad učinili. Jednom sam pobjegla od kuće i prespavala u šumi, čekala
sam da vidim hoće li Hap doći i potražiti me. Kad se pojavio, mislila sam da će
biti ljut, da će mu biti dosta mojih gluposti, ali nije bilo tako. Samo me gledao,
mokru i prljavu, kako drhtim nakon noći provedene na šumskom tlu.
Vodeći me natrag do kamioneta, rekao je: »Ako se već misliš sama motati
ovuda, daj da te nečemu i naučimo pa da se znaš pobrinuti za sebe.«
»Ja se već znam pobrinuti za sebe«, rekla sam, automatski zauzimajući
obrambeni stav.
»Nije ti bilo lako. Svjestan sam toga. I morala si biti žilava da bi sve to prošla,
ali žilavost nije isto što i snaga, Anna.«
Bilo je to kao da je uperio svjetlo ravno u moje oči, u pukotinu na mom srcu
za koju sam vjerovala da sam je bolje sakrila. »Kako to misliš?«
Stigli smo do kamioneta i popeli se u njega. Smjestio se iza volana, naoko se
ne žureći odgovoriti na moje pitanje. Na koncu se okrenuo prema meni i rekao:
»Linda nam je rekla što se dogodilo tvojoj mami, srce.«
Linda je bila gda Stephens, moja socijalna radnica. Sve što sam u tom trenutku
mogla bilo je pretvarati se da mi nije stalo do toga što zna, a što ne, što misli ili
ne misli o meni. »Pa?«
»Ne mogu ni zamisliti kako je to bilo za dijete tvojih godina. Iskreno. Slama
mi srce.«
Koje god misli da sam tada imala u glavi, silom su nestale. Kao na autopilotu,
primaknula sam se malko bliže ručki na vratima.
Hap je to primijetio i veoma se umirio. Kao da su se još samo njegove oči
pomicale, i vidjele su sve. »Neću te spriječiti ako želiš pobjeći, ali ako bi nam
mogla dati šansu i ostati, mogu te naučiti par stvari koje bi ti kasnije mogle biti
od koristi. Stvari koje su i meni pomogle. O boravku u šumi.«
Ne skidajući pogled s prednjeg vjetrobranskog stakla, sloja prašine poviše
brisača, slegnula sam ramenima kako bih mu dala do znanja da nema moju punu
pozornost.
 »Priroda zahtijeva naše poštovanje, Anna. Ima i svoju brutalnu stranu,
naravno, ali ako uspiješ savladati njezin jezik, možeš pronaći i mir, utjehu.
Najbolji je lijek koji poznajem.«
»Dobro mi je i ovako.« Okrenula sam se prema njemu, izazivajući ga da mi se
usprotivi.
»Naravno da jest. No ipak, što kažeš na jednu lekciju prije nego se zaputimo
kući? Mogu te naučiti kako pronaći geografski sjever. To je lako.«
Htjela sam reći da, ali ta mi je riječ odavno zapela u grlu, upala unutra i
zaglavila se kao pikula. Umjesto toga, maknula sam ruku s vrata i položila je u
krilo.
»A možemo i kasnije«, rekao je. »Može pričekati. Idemo kući.«
Te noći prije odlaska u krevet dao mi je knjigu s platnenim uvezom
naslovljenu Osnove preživljavanja u divljini. Ubacila sam je u ladicu noćnog
ormarića, ali sam je smjesta izvadila čim je napustio sobu, pogledom preletjevši
naslove poglavlja. Signalizacija. Prehrana. Sklonište. Čvorovi i vezanje. Ostala
sam budna i nakon ponoći, proždirući je. Sadržavala je detaljne upute za testiranje
jestivosti biljaka i kukaca, namještanje zamki, građenje jednostavnih skloništa,
hvatanje riba rukama. Iz nje se mogla naučiti nomenklatura zemljovida i kompasa,
određivanje položaja i procjena terena, paljenje vatre, osobna zaštita, prva pomoć,
prilagođavanje, pobjeđivanje stresa, hipotermije i straha.
Nisam shvaćala zašto me privlače ti tekstovi, barem ne tada, ali obraćali su mi
se na najdubljoj mogućoj razini. Hap je bio mudar čovjek. Mora da je već u startu
pogodio da će to biti jedini način na koji ćemo moći razgovarati, kao preživjeli s
preživjelim.

ZAUSTAVLJAJUĆI AUTOMOBIL NA malenom parkiralištu na početku staze, napravim

dupli čvor na teškim čizmama, zakopčam jaknu do brade i zaputim se dalje,
skidajući se s glavne staze kako bih pratila manje poznatu rutu koja vodi prema
rtovima. Nakon 800 metara dospijem do gustih čempresa i sagnem se kako bih
prošla kroz uzak prolaz među drvećem, držeći jednu ruku pred licem kako bih
poskidala paučinu za koju znam da je tamo, iako je ne vidim. Prsti su mi ljepljivi
od njezinih niti dok napredujem dalje, a onda i vrijeme postane ljepljivo. Imam
deset ili jedanaest godina, po prvi mi put netko pokazuje tajni put koji vodi u
šumarak.
Riječju krummholz naziva se ova vrsta vegetacije koju pamtim iz jedne od
Hapovih lekcija, njemački izraz koji znači »krivo drvo«. Tijekom brojnih
desetljeća, grubo je vrijeme istesalo drveće u groteskne oblike. Sjeverni vjetar
bogat solju ubija vrhove grana, tjerajući ih da se saginju i uvrću, okrećući se prema
zemlji umjesto prema nebu. Oni su živi dijagram prilagodbe, inteligencije i
otpornosti prirode. Ne bi smjeli moći rasti na taj način, pa ipak rastu.
U šumarku osjetim iznenadnu, bolnu nostalgiju za Hapom. Za svom ljepotom
koju mi je pokazao, kao i ružnoćom. Za tim kako je gulio sloj po sloj svijeta,
uvijek iznova, vjerujući da ću ga upiti u sebe. Boraveći ovdje osjećam se bliže
njemu, i mnogo bliže odgovorima po koje sam došla, načinu na koji bih se opet
mogla sastaviti kao razbacana, razbijena slagalica.
Sklapam oči, pokušavam zadržati sve to u sebi – blijedi tračak svjetla, opojan
miris mahovine. Ali čim ih zatvorim, misao se pojavi kao na zamračenom
filmskom ekranu. Bljesak neke slike, brze i mračne. Ovo je savršeno mjesto za
zakopati tijelo.
Cameron Curtis obuzme mi um, kao toplina. Kao krv koja curi kroz dlanove
dok ih stišćem. Velike smeđe oči koje su vidjele užasne stvari. Tvrdoglavo
nadobudan oblik usana, njezina duga tamna kosa. Kao da nije ni važno što sam
iznevjerila druge poput nje, što sam i sebe putem iznevjerila. Što je ionako već
prekasno. Ona je ovdje.
Praktički posrćem dok se opet provlačim kroz prolaz i izbijam na rtove, hodam
sve brže i brže po praznoj stazi, prema rubu litice gdje je vjetar toliko snažan da
me umalo obori u stranu. Poda mnom, četiri uljasta kormorana rasporedila su se
po hrapavoj crnoj stijeni, vratovi su im uvučeni u tijela kao udice. Oko njih se
razbijaju valovi, prskajući pjenu. Još dalje, valovi su crni i zeleni. Neki ribarski
brod popne se na vrh kreste, zatim potone, kao kroz rupu u podu.
Voljela bih da i Cameron Curtis tako nestane, iz moje podsvijesti, zauvijek.
Ali čak ni onaj brod ne nestaje. Izroni ponovno iz valova, malen i bijel, visi tamo.
U ušima mi je počelo zvoniti od hladnoće, ali svejedno sjednem, koljena čvrsto
obujmim rukama, obgrlivši samu sebe. Kosa mi leti u oči i usta, ima okus morske
vode. Sve kao da se okreće u vrtlogu, prevrće amo-tamo, užasno i prekrasno. A ja
sam tu sa svim tim, pokušavam se sjetiti kako preživjeti nezamislive trenutke,
kako pobijediti divljinu i kaos i strah.
 Šest

O tprilike sat vremena poslije, dok se vraćam do auta, promrzla sam do kostiju,
ali smirenija u glavi. Čim stignem do parkirališta, ukopam se na mjestu.
Dvostruka policijska traka napola je zablokirala ulaz u rezervat. Pet-šest
policajaca u odorama organiziraju se pored rendžerske postaje, s policijskim
psima i voki-tokijima. Radi se o organiziranoj potrazi za Cameron Curtis.
Nategnuvši kapuljaču jakne, krenem prema svom Broncu, osjećajući se
upadljivo, sva na oprezu. Na tri metra sam od njega s ključevima u rukama kad
začujem svoje ime. Mora da mi se pričinja. Nitko me ovdje ne poznaje, ne više.
Ubrzam korak i stignem do vrata upravo u trenutku kad na leđima osjetim nečiju
ruku.
»Hej.«
Okrenem se, automatski podižući ruke u zrak, spremna za sučeljavanje. Ali
ništa me ne može pripremiti na lice koje ugledam – tako poznato, čak i nakon svih
tih godina između. Kao da plivam kroz vrtoglavicu, ili se budim u vremeplovu.
»Anna Hart. Ne mogu vjerovati.«
Mogu samo piljiti u njega. Sive oči, sada naborane, ali s istim žarom, četvrtasta
vilica, lijep, ravan nos, pramenovi neukroćene crvenkasto zlatne kose koji strše
ispod oboda šešira. To je fantom, sjećanje, pradavni prijatelj. »Will Flood.«
Krenem da ću ga zagrliti i laktom ga udarim u rame, zatim zakoračim unatrag
i ugazim mu stopalo.
»Jao!« Nasmije se. »Koji vrag radiš ovdje?«
Mozak mi ne radi dovoljno brzo da bih mu odgovorila. Posljednji put kad sam
vidjela Willa, ja sam imala 18 godina, on 22, tek je obukao odoru šerifova ureda
koji je njegov otac već desetljećima uredno vodio. U to je vrijeme Will sanjao
velike snove, često je znao pričati o San Franciscu, L.A.-ju, Denveru, Seattleu,
bilo kojem mjestu daleko od dugačke sjene Ellisa Flooda.
»Što se ovdje događa?« upitam, kao da nije očito.
»Nestala djevojka. Ima već dva dana. Nestala je iz svoje kuće usred noći, nema
znakova provale.«
»Pobjegla je?«
»Ne vjerujem. Mama joj je Emily Hague.«
»Emily Hague, glumica!« Ne vjerujem. Filmska zvijezda u Mendocinu?
»Koje su šanse da ja dobijem takav slučaj? Obitelj ne želi da išta dospije u
medije. Otac mi je pokušao uvaliti deset tisuća dolara ispod stola da ubrzam
potragu. Kao da će to upaliti. Zamahneš lovom i cura se pojavi kao iz šešira.«
»Nadam se da si je uzeo.«
Brzo se nasmije. »Čuj, popij piće sa mnom poslije.«
»Ne mogu.«
 »Vraga ne možeš. U Patterson’su u osam ili dolazim po tebe.«
Osjetim novi nalet vrtoglavice pa poželim da mogu samo trepnuti očima i
nestati. Biti negdje daleko, nevidljiva. Ali ovo je Will. »Nastojat ću.«
»Bit ćeš tamo.« Zatim krene prema okupljenoj ekipi, izvikujući naredbe u
hodu.

POPNEM SE U svoj terenac i upalim motor dok ekipa zaranja kroz glavnu stazu.
Znam je napamet, znam i kakav ih naporan posao čeka. Morat će napraviti mrežu
od svakog četvornog kilometra, skenirati ugaženo bilje ili komade tkanine, što
god da se doima neobičnim ili neuobičajenim. Neki psi tragači će se usredotočiti
na Cameronin miris koji su nanjušili na majici ili jastučnici, nečemu što je često
koristila. Drugi će tražiti truplo, obučeni da nanjuše tragove raspadanja ljudskog
tijela, skup mirisa koji izbija iz zemlje ili visi u zraku.
Kod slučajeva poput ovog, kad netko jednostavno nestane, velike su šanse –
barem u početku – da će se pojaviti neozlijeđen. Moguće je da se Cameron
izgubila u šumi, ili da je odlučila pobjeći.
Nije zločin nestati, ali ovdje ipak postoji neka znakovita praznina, poznato
svjetlucanje u mraku koje me tjera da se zapitam. Možda su je prisilili da ode,
možda je čak i sudionica u zlu koje ju je snašlo. Sjećam se neke stare priče o
duhovima, baš na tu temu, o tome kako vrag otima duše tako da ih otvoreno
zatraži. Nije lopov već majstor manipulacije. Prava opasnost, barem u toj priči,
nije vrag kao takav, već nemogućnost spoznaje da ga možeš odbiti.
To je najtužniji dio cijele priče, i susrećem ga uvijek iznova. To kako neke
žrtve ne mogu niti šapnuti ne u sebi. Zato što ne vjeruju da moraju spasiti vlastiti
život.
 Sedam

C ijelim putem do grada osjećam se kao prodrmana snježna kugla, grube

pahulje sjećanja zalijeću mi se u lice. Will je još tu. Postao je gradski šerif,
baš kao i njegov otac, i što sad? Kako da odgovorim na pitanja koja će mi
vjerojatno postaviti o mom vlastitom životu i razlozima zbog kojih sam došla?
Kako da izbjegnem dodatnu priču o ovom slučaju, koji me već pritišće? I kako
ćemo izbjeći razgovor o prošlosti? Na kraju krajeva, nismo obični stari prijatelji
bez prtljage.
Svih tih godina, otkako mi je bilo deset, a Willu 14, bili smo dio međusobnih
života. Njegov otac, Ellis Flood, bio je Hapov najbolji prijatelj pa su nas često
ostavljali zajedno. Ali sve i da to nije bio slučaj, u malenom gradu kao što je
Mendocino, djeca se druže u čoporima, grade utvrde od naplavina na Portugalskoj
plaži, lutaju šumom iza ulice Jackson ili se igraju skrivača s baterijskim lampama
u noćima bez mjeseca. U našoj je ekipi bilo još dvoje djece, Caleb i Jenny Ledford,
blizanci koji su živjeli sami s ocem otkako im je nekoliko godina prije majka
pobjegla s drugim muškarcem, tražeći život koji neće imati nikakve veze s njima.
Uvijek su me privlačila djeca s pričom sličnom mojoj, kao da smo pripadali
nekoj vrsti kluba i imali tajnu lozinku. Bili su dvije godine stariji od mene, a ta se
razlika iz nekog razloga doimala većom s Jenny nego s Calebom. Bio je pametan
na način koji mi je bio zanimljiv, glava mu je bila puna neobičnih podataka i priča
o našem gradiću, što ga je automatski činilo prijateljem. I ja sam oduvijek voljela
znati štošta, ne samo povijest, nego sve što se događa. Detalje o ljudima i
mjestima, stare priče i nove misterije, tajne svake vrste.
Caleb je također znao najbolja skrovišta. Jedne sam noći krenula za njim kad
je Jenny počela brojati, a svi ostali se razbježali. Mnogi su klinci u toj igri bili
vukovi samotnjaci, ali Calebu nije smetalo što sam pošla za njim. Pratila sam ga
cijelim putem do ruba litice, gdje kao da je nestao kroz nevidljiva vrata. Prateći
ga, primijetila sam da je pronašao maleno, savršeno gnijezdo vrana u krošnji
čempresa. Pridržavale su ga rašljaste grane, a cijelo je stablo kao čarolijom bilo
uglavljeno u jedan rub litice. Bilo je to genijalno mjesto, ali istovremeno i
zabranjen osjećaj. Tehnički smo se nalazili preko ruba litice, ali smo bili i
zaštićeni – donekle. Grane pod nama bile su precizno oblikovane i savršeno
dostatne za dvoje mršave djece. Krošnja je bila dovoljno gusta da nas sakrije –
plašt toliko učinkovit da kad je Jenny dotrčala i pogledala ravno u stablo, lica
osvijetljenog i žutog kao limun od svjetla njezine malene baterije, samo je
nastavila dalje tražiti.
Sve mi je to još bilo novo i strano, noćne igre i vesele bande prijatelja iz
susjedstva: djetinjstvo. Caleb i ja smo se nasmijali jedno drugom, zadovoljni
samima sobom, zato što smo već pobijedili u igri. U svakoj igri koju ćemo ikad
igrati. Noć kao da se protezala u svakom smjeru, stvorena za djecu poput nas,
nepobjedivu – besmrtnu – dok smo stajali tamo daleko na litici, a Jenny izvikivala
imena, nadajući se da će nekoga natjerati u bijeg. Dugo smo je promatrali, svjetlo
njezine lampe kako vrluda i pleše po tamnim busenima trave, sve dok to svjetlo
konačno nije postalo manje od vrška pribadače.

U TO JE vrijeme Will bio zaljubljen u Jenny, kao i svi, uostalom. Nije bilo ljepše
ni ljupkije djevojke u gradu. Imala je ravne bijele zube, kao iz reklame za mentol
bombone, bakrenaste pjege po nosu, i dugu, crvenkastosmeđu kosu koja se u hodu
njihala s jedne strane na drugu. Imala je i prekrasan glas, visok i prodoran pjev,
poput Joni Mitchell. Svirala je gitaru kad bismo zapalili vatru, stopala ukopanih
u mokri pijesak, dok su si ostali klinci dodavali ukradeno pivo, tek napola
slušajući. Ali ja nisam mogla odvratiti pogled.
Jedne je noći odsvirala pjesmu koju je sama napisala i nazvala »Laku noć,
Kalifornijo«, o djevojci koja se osjeća toliko prazno i izgubljeno da ušeta u more
i nikad se više ne vrati. Ne traži me, ja sam nitko, glasio je tekst.
Na toj plaži, na crveno zlatnom svjetlu vatre, prizvala je osjećaj tolike
intimnosti da mi se činilo kao da je promatram samu u njezinoj sobi, tijela
nagnutog nad gitarom, sve su njezine riječi progovarale o usamljenosti. U
stvarnom životu, Jenny nikad nije ostavljala takav dojam, ali ja sam znala da to
ništa ne znači. Svaka površina može ispod sebe kriti tugu.
Budući da je Jenny bila dvije godine starija i nije me pozvala k sebi, nisam
znala mnogo o tome kakav je život vodila kod kuće. No sve i da smo bile najbolje
prijateljice, možda mi ne bi ni rekla. Znala sam da postoji tisuću različitih načina
na koje se može šutjeti. Ali pjesma je progovarala, barem meni, budila mi je trnce
po rukama i vratu, pogađala ravno u bit. Laku noć, Kalifornijo. Laku noć,
plavetnilo. Valovi će odsad pričati moju priču. Sve su riječi za tebe.

IMALA SAM 15 godina kad je Jenny Ledford nestala, u kolovozu 1972. Napunila
je skoro 18 godina i upravo je maturirala u srednjoj školi u Mendocinu. Najesen
je trebala upisati koledž u Santa Barbari i studirati sestrinstvo. U međuvremenu
je radila 45 minuta izvan grada, prema unutrašnjosti, u vinogradima Husch
Vineyards u Boonvilleu, štedjela je za auto i šlepala se za vožnju kod kolega.
Jedne je noći otišla s posla kao i obično, ali kući nikad nije stigla. Danima su svi
u gradu dizali paniku, osobito Caleb. Bilo je to teško gledati. Govorkalo se da je
možda pobjegla. Tinejdžeri to non-stop rade, iz kojekakvih razloga. Ali Caleb je
uporno tvrdio da ona to ne bi učinila – ništa mu ne rekavši, ne povevši ga sa
sobom.
Dok smo iščekivali novosti, osjećala sam kako se u meni budi neki stari,
uspavani strah. Sve te godine u Mendocinu, s Hapom i Eden, nagomilale su se
unutra i ulijevale mi osjećaj sigurnosti – spasenja. Ali tada sam iznenada shvatila
da se ono što se dogodilo Jenny moglo jednako lako dogoditi i meni. Duboko
unutra, nismo se toliko razlikovale.
 Osam

W
kave.
ill sjedi u udaljenom kraju kafića kad konačno uđem kroz vrata
Patterson’sa malo nakon osam i trideset, pred njim je skoro prazna šalica

»Već sam pomislio da sam izvisio«, kaže, povlačeći me u topli zagrljaj.

Zagrlim i ja njega primjećujući da se istuširao i presvukao u čistu odoru. Kosa
mu je vlažna, ravno začešljana, ali poznajem ja sve njegove divlje pramenove,
znam koliko će razbarušeno izgledati čim se osuše. Osim uobičajenih tragova
vremena, Will je jezivo nepromijenjen – ista snažna vilica i duge trepavice. Ista
energična ljupkost njegova tijela, kao da je napola muškarac, napola zlatni
retriver.
»Danas si me vraški iznenadio«, kažem.
»I ti mene.« Kratko se nasmije i pozove konobaricu, sredovječnu plavušu
ovješena lica i jako naboranim kapcima.
Naručim Guinness i čašicu Jamesona, a onda se okrenem prema Willu. »Ti ne
piješ?«
»Ne dok radim. A bit ću na dužnosti sve dok ne pronađem onu djevojku.«
»Oh, naravno. Ne znam što mi je bilo na pameti.« Konobarica se vrati s mojom
narudžbom pa podignem kriglu prema Willu imitirajući zdravicu. »Ne mogu
vjerovati da si još ovdje. Imao si tolike velike ideje.«
»Jesam?« Napravi grimasu. »Kamo sam trebao ići?«
»Na hrpu mjesta. Bilo kamo.«
»Što dalje od sjene svog starog, misliš?«
»Možda. Ponekad razmišljam o njemu. Onim njegovim oponašanjima.
Zekoslava Mrkve.«
»Da. Oko toga se zbilja trudio. Satima bi vježbao. Oko mnogočega zna biti
kučkin sin, ali ima smisao za humor.«
»Znači, još je tu negdje?«
»U staračkom domu gore u Fort Braggu.« Will stavi prste preko šalice kave,
pokušavajući prikriti očitu nelagodu. »Nije sav svoj, kako kažu.«
»Oh, žao mi je.«
»U redu je.« Podigne ramena prema ušima, a onda ih spusti, nastojeći nešto
otpustiti. »I dalje nasmijava moju djecu.«
»Djecu? To je super. Kladim se da si dobar otac.«
»Trudim se.«
»Dječak? Curica?«
»Oboje po jedno, šest i osam godina. Oboje pametniji nego što bi trebali biti.«
»A tvoja žena, čime se ona bavi?«
 »Beth. Podučava u Montessori školi gore uz cestu. Već je dugo tamo. Super
je s djecom.«
»Krasna je to slika.« Instinktivno pogledam u njegovu lijevu ruku. Nema
prstena, nema udubljenja gdje je prsten nekoć bio, nema ni tragova od sunca.
Možda ga ne nosi, a možda postoji i neka druga priča koju mi ne govori.
»Što je s tobom?« nastavi. »Koliko ostaješ?«
»Nisam sigurna.« Odvratim pogled. »Idem iz dana u dan.«
»Udana?«
»Udala sam se za svoj posao.« To je laž, s oceanom istine u sebi.
»Pratio sam malo tvoju karijeru. Projekt Svjetionik. Dobro si se snašla.«
»Reflektor«, ispravim ga. »Ali da.«
»Sva ta nestala djeca, mora da je teško. Ja to ne bih mogao.«
Upravo to radiš, poželim mu reći, ali ne bi bilo pošteno. »Kako se držiš?«
upitam umjesto toga.
On odmahne glavom, izgledajući umorno. »Nisam spavao otkako sam primio
poziv. Obitelj želi odgovore, a ja ih nemam.«
»Je li se i FBI uključio?«
»Trebaju mi dokazi o otmici da bih privukao pozornost federalaca, a nema ih.
Zapravo, nema apsolutno nikakvih dokaza, nema ni motiva. Nema svjedoka ni
mjesta zločina.«
»Ali misliš da ju je netko oteo.«
»To je samo osjećaj, ali da. Mislim. Bila je ta jedna cura dolje blizu
Richmonda unatrag nekoliko godina. Nestala iz vlastitog dvorišta.«
»Amber Swartz-Garcia.«
»Slična dob, zar ne?«
»Imala je sedam godina. Golema je razlika između sedam i petnaest. Osim
toga, to je bilo prije pet godina.«
»Ah, da.« Uzdahne. »Oprosti. Zaboravljam da si na odmoru.«
»U redu je. Moj policijski mozak zapravo nikad ne ide na odmor. Postoji li
razlog za sumnju na obitelj?«
»Trenutačno ne. Još provodimo ispitivanja.«
»Pretpostavljam da si bacio oko na registrirane seksualne prijestupnike u
blizini? Provjeravaš uvjetne osude i kazne? Svakog tko bi mogao biti sklon
curama tih godina, takvoj vrsti prekršaja?«
On me smiješno pogleda. »Zbilja želiš razgovarati o tome?«
»To mi je jedini hobi.« Slegnem ramenima i otpijem gutljaj piva. »Možda
netko manipulira njome, nekako. Ili je upala u neke mračne vode, a da to nije ni
znala.«
»Misliš na drogu? Čini se čista kao suza.«
»Može biti da se radi o seksu. Možda je netko kontrolira.«
»Majčin je brat bio optužen za silovanje na koledžu, ali to je bilo prije trideset
godina. Možda je riječ o Cameroninu ocu?«
 »Događa se.« Kad se nagnem naprijed, ne mogu a da ne primijetim napetost
oko Willovih očiju. Očajnički mu je potrebna pauza, suosjećam s njim. Znam
točno kako se osjeća u ovom trenutku. Koliko teško to zna biti.
»Posvojena je. Možda bi to moglo nešto značiti?«
Izbacio je taj detalj kao da je samo još nešto što bi se moglo uzeti u obzir, ali
za mene je toliko osobno da ne mogu ni pokušati biti objektivna. Cameron se
možda bori s klasičnim problemima posvajanja, iskušava ljubav svojih roditelja
takvim ispadima. A možda postoje i slojevi emotivnih rana, problemi s
identitetom i povezivanjem, postavljanjem granica, sklonost autodestrukciji.
»Moguće«, kažem, trudeći se držati glas ravnim, »ako se bori s nečim. Ali upravo
si rekao da je čista kao suza.«
»Znam. Jebote.« Izdahne dugo i glasno, a zatim konobarici da znak da donese
račun.
»Nadam se da ćeš uskoro naići na neki trag«, kažem.
»I ja.« Ne zvuči uvjereno. »Da ti nešto kažem. Sad osjećam neko poštovanje
prema svom ocu. Pritisak koji je osjećao u ono vrijeme, kad nešto nije mogao
riješiti. I osjećaj neuspjeha.« Njegov uzdah u sebi nosi čitave generacije, baš kao
što svaka školjka sadrži cijeli Tihi ocean. »Svi su samo čekali da im ponovno
pruži osjećaj sigurnosti. Ali on to nikad nije mogao.«
Misli na Jenny Ledford. Oboje smo razgovarali o njoj a da nismo ni spomenuli
njezino ime.
»Jesi li već vidjela Caleba?« Will iznenada upita.
»Molim? Caleb je ovdje?«
»Vratio se prije skoro godinu dana, nakon što mu je tata umro. Moždani udar.
Caleb je sve naslijedio, ali je prodao sve slike. Stari je gad imao milijune.«
»Zbilja?« Prizovem u misli lice Jacka Ledforda, ekscentričnog pustinjaka
kojeg sam poznavala, uvijek u istim trapericama umrljanim bojom i košulji od
flanela, razbarušene kose, kao da ju je sam odrezao kuhinjskim
nožem. Milijunaš? »Nikad mi se nije sviđao.«
»Ni meni. Bilo je nešto čudno kod njega. Nikad se nije ponovno oženio, znaš.«
»Ne čudi me. Mislim da nikad zapravo nije imao neku potrebu za ljudima.
Kako je Caleb sada?«
»Dobro je, mislim, s obzirom na sve. Ne viđam ga često.«
»Bila sam uvjerena da se nikad neće vratiti. Ovaj je grad za njega pun boli.«
»Kao i za nas, valjda«, kaže jednostavno. »Pa ipak, evo nas.«

NAKON ŠTO PODMIRIMO račun, slijedim Willa van iz kafića na tihu ulicu, gdje
ulične lampe bacaju nadnaravne sjene na Vrijeme i djevojku, koji me zbunjuju i
hipnotiziraju danas kao i uvijek.
Will stane nasred pločnika i trepne. »Lijepo te opet vidjeti, Anna. Ovo nije
bila baš najbolja godina. Neću ti lagati.«
»Ni meni.« Brzinski ga zagrlim, iznenađena knedlom u grlu.
 »Oprezno vozi, može?«
»Ne možeš se opiti od piva«, kažem.
»A ne? Ponavljaj si to cijelim putem do doma.«
Automobil mu je parkiran tik ispod mojega. Znam da ga čeka još posla, ali
osjećam kako se svejedno nećka oko odlaska. Možda samo osjećam kako iz njega
izbija napetost zbog ovog slučaja, a možda se radi o običnoj usamljenosti. Onih
par detalja o savršenoj obitelji mogli su biti i laž. Možda mu je brak u savršenom
redu, ali je negdje drugdje zastranio. Koliko se brzo tvoj vlastiti život može
okrenuti protiv tebe – to je nešto što dobro znam.
Otključavajući vrata, smjestim se iza volana svog terenca točno u trenutku kad
se Will primakne bliže, izgledajući tužno i ranjivo. Vrlo dugo me gleda u oči, i
pokreće neki tihi val spoznaje. Hoće li me pokušati poljubiti?
»Drago mi je da si se vratila, iako samo na kratko. U ovakvim vremenima, kad
svijet izgleda kao da je poludio, dobro je imati prijatelje uza se.«
U pravu je, jasno. Nisam se zbog toga vratila kući, ali apsolutno je u pravu.
 Devet

P et dana nakon što je Jenny nestala, dva su ribara tijekom pecanja pronašla
njezino tijelo u rijeci Navarro, toliko natopljeno vodom i izobličeno da su u
mrtvačnici morali potvrditi njezin identitet preko zubala.
Hap me poveo u šumu da mi to kaže. Nikad ga nisam vidjela rastrojenog, ali
tog se puta vidno mučio dok me uzimao za ruke. »Uvijek sam direktan s tobom,
nisam li, Anna?« upitao je drhtavim glasom.
Usta su mi se osušila. Tlo pod tenisicama kao da se otkotrljalo, ali Hap je
nastavio govoriti, objašnjavati mi kako su ribari nabasali na Jennyne ostatke na
slabo posjećenom dijelu rijeke. Kako je u protivnom vjerojatno nikad ne bi našli.
Ali nije se utopila. Bila je zadavljena.
Priča je bila toliko mučna da sam poželjela da Hap stane. Ali znala sam da
neće. Ako me zbilja misli zaštititi, ništa mi ne smije zatajiti. »Tko je to učinio?«
Moj vlastiti glas kao da se odbijao o drveće i slijetao mi u krilo poput kamena,
malenog, tvrdog komadića svijeta.
»Još ne znamo.«
»Šerif Flood će ga uloviti?«
»Vjerujem da hoće.«
»Kako netko može učiniti iako nešto?« upitala sam premda sam već znala
odgovor. Vidjela sam svakojake vrste ljudi koje su bol i okolnosti izobličili. Ljude
povrijeđene tako teško i duboko da si nisu mogli pomoći već su istu tu bol nanosili
drugima. »Jenny je bila tako mlada«, zaplakala sam, vruće su mi suze ulazile u
usta. »Nije niti dobila svoju priliku.«
»Život se sastoji od smrti, Anna, stvari koje je nemoguće podnijeti. Tolikih
stvari, pa ipak ih podnosimo.«
Znala sam da ima pravo, ali dala bih sve na svijetu da sam u tom trenutku
mogla čuti nešto drugo. Kad bi mi barem Hap mogao obećati da se to nikad više
neće ponoviti, da ja nikad neću umrijeti, da ni on ni Eden neće umrijeti. Da ćemo
zajedno biti na sigurnom od svih zala iako je svijet prepun užasnih stvari i ljudi.
Ljudi koji su u sebi toliko izopačeni da bi ubili sedamnaestogodišnjakinju i bacili
je u rijeku kao da je smeće.
»Kako da ih podnosimo?« naposljetku sam upitala. »Te nemoguće stvari.«
Ruka mu je bila mirna i topla na mojoj, topla i čvrsta i živa. Nije se pomaknuo
ni centimetra dalje od mene. »Ovako, srce.«

NAREDNIH DANA REDOVITO izlazim iz kolibe s ruksakom na leđima i bez konkretne

destinacije na umu, samo sa željom da budem u šumi. Nekoć davno, Hap me
naučio čitati i pratiti stazu, čak i onu slabo utabanu, ali isto tako i kako putovati
onuda gdje staze nema. Tome nema premca ako želite stišati um. Ljepota živog
svijeta, vlažna paprat koja se uvija po tlu, svilenkasta od vlage. Lišajevi boje
gorušice i viseći lišajevi kojima su kao bojom poprskane tamne stijene i debla
drveća. Krošnje u visini kao zemljovid ucrtan na nebu.
Jednog poslijepodneva, otprilike sedam ili osam kilometara nakon što sam
počela hodati, prijeđem slabo korištenu seosku cestu i zatim stignem do rijeke Big
River, koja vijuga cijelim ovim dijelom sjeverne obale prije nego što se izlije n
estuarij kod plaže Big River Beach, mrvicu južnije od sela. Korito rijeke usko je
i plitko, obrubljeno kamenjem prekrivenim mahovinom. Imam rolicu lagane
strune i nekoliko udica pa pokušam upecati jednu od svijetlih pastrva koje se
pojavljuju i nestaju u sjenama. Ali one su odveć oprezne, a meni uskoro postaje
prevruće. Odustanem, skinem se u donje rublje i uđem u bazenčić. Iznad mene,
na kosim zraka sunca, molekule borove prašine kovitlaju se poput zlatne maglice.
Voda mi prelazi preko kože poput hladnih svilenih vrpca. Osjećam kako mi se
otkucaji srca usporavaju. Ovo. Na ovo je Hap mislio kad je spominjao lijek.
Putem natrag, zaputim se ravno preko grebena, uglavnom zbog napora koji to
iziskuje. Teren je mjestimice toliko strm da se moram spustiti i nastaviti na sve
četiri, kroz sive lišajeve i paprat i humus, dah mi je ubrzan i oštar, lice mi je
prekriveno slojem borove prašine i fosforescentnom peludi.
Na vrhu grebena stanem kako bih popila malo vode, zadihana i uzbuđena. Na
tom se mjestu srušilo stablo čuge koje izgleda kao zaklani div, deblo mu je nalik
na mokru crnu spužvu. Na mjestu gdje je korijenska kugla silom iščupana
primjećujem tri dugačke ogrebotine u zemlji i životinjski izmet koji bi mogao
pripadati pumi. Kad se sagnem kako bih pomnije pogledala, nešto mi se pojavi u
perifernom vidu, ali ne životinja, već neki statičan oblik. Sklonište.
Iako je sunce već počelo zalaziti, a hladnoća mi se zavukla između lopatica,
svejedno jurim niz brdo, preznatiželjna da ne bih bolje istražila. Moram se nagnuti
unatrag na petama kako bih zadržala ravnotežu na nizbrdici. Tlo je tanko i puno
trulog lišća. Suhi lišajevi grebu mi dlanove i stružu o traperice, ali naposljetku
stižem do malenog zdanja. Netko je namjestio lovačku zamku kakve se može
vidjeti u vodičima kroz divljinu, naslonio je kolac od dva metra na golu jelu, a
zatim oko toga namotao žicu. Sigurno funkcionira. Oko podnožja jele na ljuskama
češera i gornjem sloju tla vide se znakovi gaženja, rezultat truda oko namotavanja
žičanih omči. Ovo je učinkovito mjesto za lov, elegantno čak. Tko god da ga je
izgradio, zna točno što radi i hrani se jako, jako dobro.
Sklonište pokazuje istu razinu profinjenosti, što u meni pokreće tihi alarm. Ne
doima se poput lovačke kolibe, već poput stožaste strukture koja me podsjeća na
povijesne fotografije koje sam vidjela, slike indijanskih plemena kao što je pleme
Pomo. Živjeli su u malenim skupinama diljem Sjeverne Kalifornije stotinama
godina prije Europljana, a njihovi su domovi umnogome nalikovali ovome,
okruglog podnožja s kolcima koji su pridržavali nagnute zidove, privezane trskom
i prekrivene korom sekvoje i drvetom.
Ali, tko bi se ovoliko namučio da izgradi uvjerljivu repliku Pomo skloništa? I
zašto toliko daleko od grada, kilometrima od ikakve ceste? Je li ovo djelo nekog
poludjelog fanatika koji misli da će svijet uskoro skončati? Ili možda nekoga tko
živi u divljini zato što nešto krije? Ili to samo moj policijski mozak poseže za
mračnim mogućnostima, a zapravo se vjerojatno radi o nekom ljubitelju prirode
kakvi smo Hap i ja, kojima ponekad trebaju šuma i tišina kako bi se osjećali
potpunima?
»Zdravo?« viknem jednom, naginjući se ne bih li čula odgovor, ali odgovara
samo tišina.

NE POSJEĆUJEM MENDOCINO sve do prvog dana listopada, kad potrošim sve zalihe.
Svjetlost se počela mijenjati s promjenom godišnjeg doba, baš kao i uvijek,
izoštravajući uglove i sjene, navodeći te da osjećaš zahvalnost na svakom
sunčanom danu. Ovaj je prohladan, ali vedar, uz neku opaku svježinu koja mi godi
na licu. Nakon obavljene kupovine, posložim zalihe u svoj terenac i odlučim malo
prošetati. U Parku prijateljstva, neki muškarac i žena sjede za jednim jedinim
stolom za piknik pored malenog pohabanog šatorčića za psa. Imaju srednje
velikog psa sa sobom, kratkodlakog, s tamnom njuškom i crvenkastom dlakom,
Ugleda me i hitro podigne glavu, kao da smo prijatelji. Zatim se dogega bliže i
počne koračati iza mene.
Isprva je smiješno, kako brzo hvata moj korak. Zaustavim se, podignem dlan
poput prometnog policajca – »Stop!« – ali on me ignorira. Napravim korak, pa i
on napravi korak. Nasmijem se, on sjedne. Odjednom, kao da smo u humorističnoj
seriji, iako nas nitko vjerojatno ne gleda, čak ni onaj par hipija u parku.
Prošećem natrag do njih. »Hej, biste li malo pridržali svog psa?«
»Nije naš«, kaže žena. Moglo bi joj biti trideset ili pedeset godina, na licu su
joj bore od sunca, a kuštrava plava kosa nalikuje na paperje pačića. Sportska
majica na Seahawkse visi joj skoro do koljena, navučena preko dugačke šarene
suknje. »Nikad ga nismo vidjeli.«
Tip koji je s njom izgleda kao da se vucara po cesti još od Ljeta ljubavi. Jedna
jedina prosijeda pletenica prebačena mu je preko ramena, ležerno ispletena, ali
čista. Jedan srebrni zub zablista kad kaže: »Ali pametan je.«
»Kako znate? Nikad nisam imala psa.«
»Sve je u očima«, pojasni. »Ona nas sad sluša, vidite.«
»Ona?«
Zabljesne me još jednim srebrnim osmijehom. »Niste ljubiteljica pasa.«
Odjednom se počnem smijati, šarmirao me je. »Možete li je samo pridržati
tako da mogu otići odavde?«
»Nema problema.« Pokaže na tlo, jednom, a pas sjedne, čekajući iduću
zapovijed. Kad poravna dlan, ona se baci na trbuh. Na gornjem dijelu njegova
lijevog dlana primijetim pet-šest ikseva unutar kruga.
»Što predstavlja vaša tetovaža?« upitam, pokazujući prstom.
»Lekcije.« Zjenice su mu toliko crne da se čini kao da poskakuju. »Stvari koje
nikada ne smijem zaboraviti.«
 Žena pored njega kaže: »Ne vjeruj mu ni riječ. Jednom je htio reći da su to
ljudi koje je ubio u bitki. Hajde, pitaj ga kojoj.«
»Kojoj bitki?« upitam, prihvaćajući igru.
»Waterloo.«
 Deset

E den je bila prva osoba koju sam upoznala da je vjerovala u prošle živote. Prije
toga, s religijom sam se susretala kroz razne prakse, od mormonske do
pentekostne crkve i nanovo rođenih prezbiterijanaca, a da me nijedna od njih ni
na što nije uspjela nagovoriti. No Edenin je svemir bio veći i kompleksniji od
ijednog za koji sam dotada čula, i daleko intuitivniji. Za nju je ideja reinkarnacije
bila očiti nastavak ciklusa života. Cjelokupnog života. Sve se vječito vrtjelo na
nezaustavljivom kotaču rođenja, rasta i propadanja, ocean oko nas i Mliječna staza
iznad nas, kao i sve galaksije dalje od naše, bezbrojne poput paprati koja leluja
pored ceste. Bog nije tamo u nekom nebeskom kraljevstvu, već ovdje u svijetu, u
grudama zemlje i rosi, u strpljenju pauka koji živi iznad teglice sa šećerom, u
sjajnim nitima njegove mreže. Smrt nije kraj ništa više nego što je to nestajanje
običnog drhtavog vala na Portugalskoj plaži. Ona se s tim pomirila, ali ja sam se
i dalje borila.

NAKON ŠTO JE Jennyno tijelo pronađeno, istraga se rastegnula mjesecima. Ellis

Flood i njegova ekipa ispitali su pola grada, ili se barem tako činilo, nastojeći
prokljuviti misteriju. Njezinog oca i Caleba, sve Jennyne prijatelje i kolege u
vinogradu u Boonvilleu. Jack Ledford bio je logičan izbor za glavnog
osumnjičenog. Bio je čudak, oduvijek, svi su znali da previše pije. Osim njegove
žene, koja ga je iznebuha ostavila kad su Caleb i Jenny imali šest godina, bez
ikakva traga kamo je otišla, nije bio blizak s mnogo ljudi, što je uključivalo i
njegovu djecu. Više no jednom vidjela sam kako bi se Caleb lecnuo kao bi Jack
viknuo njegovo ime – no to nije bio dokaz. Ellis Flood nije pronašao ništa što bi
ga inkriminiralo, a istraga se nastavila.
Jenny je vodila dnevnik, kako se ispostavilo, koji je otkriven nakon što je
policija pretražila njezinu spavaću sobu. Stranice su u početku bile ispunjene
šifriranom poezijom i tekstovima pjesama, ali bilo je i nekoliko zapisa u
mjesecima prije smrti o tome kako želi otići od kuće onako kako je njezina majka
otišla, nestati bez riječi. Situacija je bila nepodnošljiva. Nije mogla ostati. Nije to
više mogla podnijeti. Njezini su zapisi uglavnom bili u tom tonu, ali nije bilo
ničega o konkretnim pritiscima ili strahovima, kao ni o tome zašto ju je baš sada
obuzeo toliki očaj, kad je ionako bila nadomak odlaska od kuće, na koledž. Imalo
smisla ili ne, raširena teorija je bila ta da je Jenny namjeravala pobjeći one noći
kad je nestala, no umjesto da joj neki dobronamjernik pomogne, naletjela je na
vlastitog ubojicu. Što se tiče identiteta te osobe, zapravo nije bilo pravih tragova.
Mogao je to biti neki lutalica, prolaznik, ili je taj čovjek i dalje živio među nama,
skriven svima naočigled.
 Susjedi se više nisu zadržavali na ulici kako bi ćaskali. Hap i Eden nikad prije
nisu noću zaključavali vrata kuće, ali sad su to činili, kao i svi ostali. Hapova
službena puška, ona koju je obično držao zaključanu u kamionetu, redovito je
sjedila tik do njegove strane kreveta noću dok smo spavali. Jesam li se zbog toga
osjećala sigurnijom? Malo, možda, ali površina svijeta izmijenila se preko noći,
promijenila je oblik – i to ne samo za mene. Šerifov je ured uveo policijski sat od
devet navečer za sve mlađe od 18. Ionako nitko nije ni htio ostajati vani u gradu
kad se smrači. Ti dani kao da su zauvijek nestali, baš kao i druženja uz vatru na
plaži, ili igre skrivača na rtovima. Upravo kad sam počela vjerovati da na njih
mogu računati.

NA UDALJENOM KRAJU ulice Kelly, kuća Ledfordovih je trošna američka kuća od

smeđih dasaka s dugačkim krovom i odvojenim ateljeom, a oba zdanja gledaju
prema rtovima i moru. Caleb mi je jednom rekao da ju je izgradio jedan od prvih
utemeljitelja gradića te da je netko od njegovih potomaka živio u njoj još od 1859.,
što nije teško povjerovati, promatrajući je. Za života, Jack Ledford nikad se nije
trudio održavati stvari lijepima tako da su sada, mnogo godina poslije, posljedice
njegova nemara vidljive posvuda, od boje koja se ljušti s nadstrešnice i drvenih
zidova, do garažnih vrata koja izgledaju polomljeno i dvorišta koje su zaposjeli
visoki korov i čičak. Gotovo kao da je i on još tu, pazi na to da ništa ne raste ili se
mijenja ili ide dalje bez njega.
Jack je u gradiću oduvijek bio poznat kao ekscentrik. Slikar koji je radio na
golemim uljanim platnima i rijetko napuštao atelje. Nije imao mnogo prijatelja,
kao da nije znao uljudno razgovarati s drugima. Kad god bih se pojavila tražeći
Caleba i zatekla samo Jacka, imala sam neki čudan osjećaj u vezi s njim koji mi
je bio i više nego poznat. Nije se radilo o nečemu što bi rekao ili učinio. S nogu
me obarala toplina kojom je zračio, koja me vraćala u zatomljene trenutke koje
sam ostavila za sobom, k ljudima o kojima nikad nisam razgovarala.
Sada, dok polako koračam niz ulicu Kelly prema toj kući, zapravo i ne znam
zašto sam došla ni što se nadam osjetiti. Možda je to zbog Willovih riječi o ovim
ludim vremenima i prijateljima koje je dobro imati uza se. A možda se nikad
nisam pomirila s Jennynom smrću i sad moram stati pred njezina vrata, još jedan
put, iako mi ih ona ne može otvoriti.
Jedva da sam stigla do ruba ograde, još prebirem riječi koje bih mogla reći
kako bih se opravdala, kad se vrata ateljea otvore i kroz njih iziđe muškarac. Visok
je i krupne građe, nosi slikarski kombinezon umrljan bijelom bojom. Ispod toga,
ovratnik sive majice otkriva preplanuli vrat, široka prsa, velike dlanove. Ništa na
njemu ne nalikuje na mršavog, mudrog dječaka kojeg sam nekoć poznavala.
»Caleb?« doviknem.
Podigne glavu, pogled mu je na trenutak neusredotočen.
»Anna je. Anna Hart.«
Priđe ogradi doimajući se zbunjeno, a onda me prepozna. »O, Bože. Anna.
Koji vrag radiš ovdje?«
 »U prolazu sam.« Porumenim, najednom dezorijentirana. Godine između nas
kao da se stežu i rastežu. »Naletjela sam na Willa Flooda pa mi je rekao da si se
vratio u grad. Dobro si?«
»Jesam, da.« Nakrivi glavu. »Čovječe. Anna Hart.«
»Puno vremena je prošlo.«
Slegne ramenima, jedno uho nagne se prema ramenu. Kosa mu dječački padne
preko čela. »Jest.«
»Slušaj, imaš vremena za piće ili nešto?« upitam, ni sama ne znajući da ću to
reći.
»Naravno«, reče oklijevajući. »Daj da zgotovim ovo ovdje pa se nađemo
negdje, uskoro?«
»A mogu i uzeti six-pack pa se nađemo na litici?«
»Naravno«, ponovi. »Zašto ne?«

PETNAEST MINUTA POSLIJE, sjedimo na tvrdom grebenu iznad Portugalske plaže i

pijuckamo Coors iz limenki. Sredina je poslijepodneva pa je svjetlo kliznulo
bočno. Petnaestak metara ispod nas, uz rub vode, šljuke trčkaraju amo-tamo na
svojim smiješnim nožicama dok valovi naviru i povlače se. Iz nekog mi je razloga
sve to utješno, i nekako milo. Kad smo bili mlađi, sjedili smo ovdje stotinama
puta, ponekad s ukradenim pivom. Nedostaju mi te godine. Ta djeca.
»Mislim da si ti još bila u srednjoj školi kad sam otišao«, reče Caleb nakon
nekog vremena. »Neko sam vrijeme lutao, a onda sam se učlanio u mornaricu.
Bio sam sretan što sam se mogao maknuti odavde, čak i kad sam završio u
Perzijskom zaljevu.«
»Iran? To mora da je bilo teško.«
»Neki dijelovi, da. Ali nije kao što vidiš na filmovima. Gađali bi naše naftne
tankere, a onda bi mi gađali njihove, pa bi onda opet oni gađali naše. Dvije godine
toga, ali ocean je bio čudesan. Super topao, ne kao ova ovdje kučka.« Nasmije se.
»Tamo sam izučio slobodno ronjenje. Školjke veličine vražjih bejzbolskih lopti.
A koraljni su grebeni bili jebeno nevjerojatni.« Otpije veliki gutljaj iz limenke u
ruci. »Što je s tobom?«
»Studirala sam pola godine na državnom sveučilištu u San Franciscu, a onda
sam se ispisala i neko vrijeme lutala. Jedno sam vrijeme vodila izlete u nacionalni
park Yosemite.«
»To zvuči kul.«
»Bilo je zabavno, da, ali s vremenom sam se počela osjećati kao da sam u
produženom ljetnom kampu.«
»Nisi htjela biti rendžerica?«
»Razmišljala sam o tome, ali policijski mi se posao učinio mnogo važnijim.
Jednom kad sam upisala akademiju, cijela sam joj se posvetila. Otpočetka me
zanimala istraga nestalih osoba. To mi se činio kao najjasniji način da nečemu
doprinesem. Nikad nisam napustila Zaljevsko područje.«
 »Nestale osobe, ha?« zvuči iznenađeno. »Znači, ovdje si da pomogneš pronaći
onu školarku?«
»Ne.« Ne još, doda moj mozak, ali to zadržim za sebe, nesigurno koračajući
blizu starih osjećaja. Sjećanju na Jenny još više nego što sam dosad to činila.
»Trenutačno sam na pauzi.«
»O, onda dobro.« Zvuči kao da to doista i misli. »Dobro za tebe.«
»Hvala.«
Sunce sad već užurbano tone, muti liniju oblaka. Galebovi se skupljaju na litici
pod nama, plutaju slobodni.
»Ovo mjesto«, Caleb će tiho, kao da mi čita misli.
»Znam.«
 Jedanaest

J edne osobito teške godine tijekom projekta Reflektor, kad sam se bavila s troje
mrtve djece u svega par mjeseci, Frank Leary me poslao na terapiju. »Nije to
kazna«, rekao je, »nego protokol. Štošta si prošla, Anna.«
»Dobro sam.«
»U redu. Neka tako i ostane.«
Psihoterapeutkinja se zvala Corolla, kao marka auta. Ured joj se nalazio u
četvrti Embarcadero s pogledom na mostove. Samo se maleni, metalni komad
mosta mogao razabrati s njezinog prozora, kao neki vic s čačkalicama, ako ste
pogled mislili naplatiti. Imala je Eames fotelju i naočale s crvenim okvirom kao
voditeljica Sally Jessy Raphael, i pončo od kašmira koji joj je pokrivao koljena,
vrh trokuta pokazivao je na tradicionalni perzijski tepih kad god bi prekrižila
noge.
Kako će ovo ići, pitala sam se. Kako bih ovoj ženi u ponču ikad mogla reći
išta važno? I zašto bih to uopće htjela? Bila sam dobra u svom poslu i postizala
sam dobre rezultate. Nismo uspjeli spasiti ono troje, ali to se događalo. Spasit
ćemo iduće dijete. Nastavit ćemo se boriti.
»Imate li problema sa spavanjem?« ispalila je Corolla. »Noćne more?«
»Ne baš.«
»Što je s korištenjem supstanci? Brinete li se ikada da pijete previše?«
Koliko je previše? zapitala sam se, ali odmah potom izbacila to iz glave i
značajno slegnula ramenima. »Čujte, ja zapravo i ne vjerujem u terapiju. Bez
uvrede. Ovdje sam zato što to moram.«
»Radila sam s mnogo klijenata koji su morali procesuirati neku traumu«,
nastavila je, nepoljuljana. »Prvu praksu sam odradila s vojnicima i ratnim
traumama. Mnogi su umirovljeni vojnici postali policajci. Misle da je sve ono što
su vidjeli i radili prije, davno zakopano, da je sve u prošlosti. Potapaju to.
Otupljuju. Imaju loše brakove. Postaju alkoholičari. No onda se nešto dogodi što
probudi traumu. Pa eksplodiraju, puknu.«
»Zašto mi to pričate? Nikad nisam bila u vojsci.«
»Ne. Ali ima i drugih vrsta bojišta.« Spojila je prste ispred lica, puštajući da
se njezina izjava slegne. »Na prijavnici ste naveli da ste odrasli u udomiteljskoj
obitelji. Imali ste braću i sestre. Što se s njima dogodilo?«
»To nema nikakve veze s mojim poslom.«
»Možda i ne. Ovisi o tome koliko ste se potrudili poraditi na onome što ste
prošli. Što ste već nosili u sebi. Što mi možete reći o svojim roditeljima? Sjećate
li ih se? Zašto se nisu mogli skrbiti o vama?«
Njezina su pitanja previše nalikovala na paljbu, bila su preteška. Vrpoljila sam
se na previše mekanoj fotelji, priželjkujući da naš sat istekne, ali jedva da smo
počele. »Ne želim razgovarati o ovome. Uostalom, kako će mi ispovijed pomoći
u poslu? Samo ću se osjećati još gore.«
»Možda vam razgovor pruži olakšanje. Jeste li pomislili na to?«
»Ne.«
Dugo je vladao tajac dok me promatrala. »Ljudi su otporni, Anna. Nimalo ne
sumnjam u to da ste izuzetno spretni u svom poslu. Zbilja se dobro držite. Možda
malo predobro.«
»Što to znači?« počela sam teško disati. Ramena su mi bila napeta i stisnuta.
»Samo to da trpljenje nije dugoročno rješenje. Možda mislite da možete
nastaviti tako zauvijek. Ali ono što ste vidjeli zapravo neće nestati. To raste u
vama i počne uzimati danak. A tu je i još starija trauma, s kojom se nikad niste
suočili niti ste je prihvatili. Nitko nije neprobojan. Traženje pomoći nije znak
slabosti.«
Slabosti? Odakle se sad to stvorilo? »Dobro sam. Pitajte bilo koga od mojih
kolega.«
Pogledom je preletjela preko mog lica. »Ako ne želite razgovarati, možemo
istražiti druge načine koji će vam pomoći to procesuirati. Neki moji klijenti odu
na jogu ili tai chi, ili vode dnevnik. Samo vam želim ponuditi neke alate.«
Odložila je notes, a zatim skinula naočale, vrteći ih po rukama. »U kojem ste
trenutku svog života bili najviše u miru, najviše vi?«
»Molim?«
»Vaše najsretnije mjesto.«
Nisam imala pojma što smjera s tim pitanjima, ali Mendocino je bio jedini
mogući odgovor. »Nisu sve uspomene lijepe«, pojasnila sam, »ali to je moj dom.«
»Dobro.« Stišćući okvire naočala u rukama, pogledala je u labirint grada, u
nebo. Zatim je sklopila oči. »Svakoga dana, želim da zamislite Mendocino, da
odete tamo u svojim mislima. Vizualizirajte ga sve dok nije potpun, cijeli gradić,
točno onakav kakvog ga pamtite. A onda, kad sve budete imali jasno pred sobom,
točno onako kako biste htjeli, želim da počnete graditi kuću, veoma polako, dasku
po dasku. Kuću dovoljno veliku za sve koje ste izgubili, sve koje niste mogli
spasiti.«
Hladnoća je prostrujala kroz mene. Zagledala sam se u nju. Kakva to
osoba tako priča? Kakav je to život Corolla živjela da sad može sjediti u prostoriji
s nepoznatom osobom i osjećati se toliko sigurno da sklopi oči?
»Kako će mi ta vježba pomoći?«
»To je način da integrirate ono što vam se dogodilo. Priča o iscjeljenju.«
Priča o iscjeljenju? Je li to pročitala u nekom psihoterapeutskom priručniku?
»Nema tako velike kuće«, rekoh na koncu.
»To je vaša kuća, vaš um.« Mišići na licu su joj se opustili. »Može biti onoliko
velika koliko treba biti. Obojite sobe vedrim bojama. Pustite svjetlost unutra. A
kad sve bude na svom mjestu, zamislite ih kako ulaze zajedno, Anna, svi zajedno,
sretni i cijeli. Sva ta djeca, svi oni koji su zaslužili bolje.«
U grudima sam osjetila kako je nešto protrnulo i puknulo. Kad bi barem
prestala pričati, mogla bih se resetirati. Ali ona nije prestajala.
 »Ne radi se o tome što nosite, već kako ćete to nositi. Morate iscijeliti samu
sebe. Sebe kao djevojčicu, Anna. Napravite mjesta za nju. Pronađite način da je
pustite unutra.«
 Dvanaest

N atrag u kolibi, nakon što sam se razišla s Calebom, zagrijem limenku gulaša
i pojedem ga iznad sudopera, zatim natočim dva prsta viskija u čašu,
uhvativši svoj odraz na prozorskom staklu. Šlampavi rep i zgužvana termo
potkošulja, traperice koje tjednima nisam oprala. Caleb je bio dovoljno ljubazan
da to ne komentira ranije dok smo bili zajedno, ali očigledno doživljavam
vlastiti Zov divljine.
Ostajem budna dugo nakon ponoći, pijuckam i piljim u vatru sve dok se u
jednom trenutku ne srušim na izgrebani karirani kauč u dnevnom boravku.
Pojavljuju se snovi koje ne želim. Koje nisam tražila. Jesu li to uopće snovi?
Nalazim se u šumi, na uskoj stazi, s Eden. Hoda ispred mene u jednoj od
Hapovih debelih radnih jakni, ramena su joj ravna i čvrsta. Nije bolesna u tom
trenutku. Još nije bolesna.
»Vidi, Anna. Vračara mi je jednom ovo pokazala.« Pokaže prema stablu oštro
nagnutom u stranu, kao da ima struk i saginje se nad gustim, vlažnim humusom
koji ga okružuje.
Stani malo. »Poznaješ vračaru?«
»To je stablo-putokaz.« Je li čula moje pitanje? »Strijela. Indijanci Pomo na
taj su način slali signale jedni drugima stotinama godina ranije. Gle, i mi upravo
primamo poruku.«
»Kakvu poruku?«
Uto Eden nestane, a umjesto nje pojavi se Hap, stariji nego što sam ga ikad
vidjela za života. Pognut poput tog stabla, gotovo napola. Pogrbljen nad stazom.
»Ma, to je taj moj stari kuk, vrišti«, kaže naglas, kao da mi čuje misli i zna da
sam zabrinuta za njega. »Hajde. Možemo dalje zajedno. Skoro smo stigli.«
Kamo? Pokušam se primaknuti bliže, ali nekako sam zapela, zalijepljena na
mjestu. Nedostaješ mi, pokušam reći. Ne mogu sama.
»Skoro smo stigli«, ponovi. Ali nije se ni pomaknuo.
Oko nas, magla je toliko gusta da se cijedi sa stabala. Ugledam banana-puža
na stazi pored vrha moje mokre čizme, debelog i žutozelenog, skliskog od rose.
»Svi će se danas napojiti.« Opet mi čuje misli i malko se nasmije. »Evo, sad.
Gle.«
Opet isto stablo-putokaz, samo što grane pokazuju prema dolje, prema
ranjenoj košuti. Kožu stvorenja rastrgalo je nešto užasno, utroba joj je toliko
prožvakana da vidim kako joj srce treperi, veliko kao šaka, crno od krvi. Iz grla
joj se začuje zvuk koji nije ni ljudski ni životinjski već oboje istovremeno –
ujednačen, dubok zvuk patnje.
O, Hap. Učini nešto.
»Ja ne mogu, ali ti možeš. Ona je kao ti, srce. Tako ćeš je pronaći.«
 Uto košuta nestane. Šumsko tlo je boje cimeta, od iglica sekvoje, hladno i
kompaktno i mirno. Hapa nema nigdje na vidiku, ali čujem ga, njegove se riječi
kreću kroz mene poput izvornog zvuka, poput mora zarobljenog u školjci, cijela
je šuma u grani jednog stabla.
»Ne boj se. Znat ćeš što treba učiniti. Samo prati znakove.«
Što? Ne. Vrati se!
»Anna, srce. Zato si ovdje. Otvori oči.«

PROBUDIM SE UZ užasnu glavobolju, jezik mi je slijepljen i težak. Već dugo sanjam

živopisne snove. Kao i svi policajci, ili to barem počnu s vremenom. No ovaj je
san za sobom ostavio mamurluk koji nema nikakve veze s viskijem, ili skoro
nikakve.
Pustivši tuš, dugo stojim pod mlazom vode, čekam da se povuče tutnjanje u
glavi, ali to se ne događa. Osjetim nalet mučnine i padnem na pod, grlim koljena
dok voda pada po meni poput prekrivača od vruće kiše. Osjećam neku čudnu tupu
bol u križima i trbuhu, osjećaj koji me zbunjuje sve dok ne namirišem blago
željezni miris. Primijetim krv kako mi teče među nogama pa u odvod, blijedo
ružičasta i razrijeđena. Menstruacija mi se vratila.
Kako mi se mastitis polako povukao, a grudi se počele vraćati u normalu,
nastojala sam zaboraviti na svoje tijelo, ali ono očito pamti sve. Kako sam vrištala
tog dana, kako sam zvučala poput stranca. Kako mi je Brendan uporno govorio
da hitna pomoć stiže, kao da će to išta pomoći. Moja me susjeda Joan ni na
trenutak nije napuštala. Lice joj je bilo blijedo, bez krvi. Tako mi je
žao, ponavljala je. Ali ja joj nisam mogla odgovoriti. Poslije su se bolničari
nagnuli nada mnom, traperice su mi se slijepile za noge, mokre i hladne. Osjećala
sam se mrtvo u njima. Stigao je čas da napustim svoje tijelo, ali ja nisam mogla
raširiti ruke. Negdje izdaleka, čula sam dijete kako plače. Jedan od bolničara
uporno je ponavljao moje ime, što je odjednom zvučalo apsurdno.
Mokra, drhteći pod tušem, osjećam sve to strašno živopisno, težinu svoje
krivnje, bol koju sam prouzročila Brendanu, Frankovu sumnju u mene, raspadanje
vlastitog života u daljini, poput grada u plamenu. Nadala sam se da će mi
Mendocino pomoći da zacijelim i zaboravim. Umjesto toga, pun je duhova i
tragova, poruka koje su me nestrpljivo čekale. Hap u mom snu o ranjenoj
košuti. Ona, je poput tebe. Tako ćeš je naći. Cameronin zabrinut pogled na
plakatu nestale osobe. Njezin poziv upomoć, koji ni na trenutak nisam prestala
čuti, ma koliko se trudila.
Ustanem, koljena mi tako snažno udaraju jedno o drugo da se čini opasnim
uopće biti u ovom tijelu. Tek sam stigla ovamo. Nisam ni približno spremna za
sve ovo, ali nije ni važno. Na zamagljenom zrcalu u kupaonici obrišem maleni
krug, moje je lice smješteno u njegovoj sredini. Svi su znakovi isti. Na meni je da
pronađem Cameron Curtis.
 2.
Tajanstvene stvari
 Trinaest

P rije parade za proslavu Četvrtog srpnja 1970. svi su se policijski automobili

poredali niz glavnu ulicu koja vodi prema liticama gdje se trebao održati
vatromet. Te mi je godine bilo dvanaest i čekala sam svoj dio prskalica koje je
Ellis Flood dijelio djeci. U uredu je imao veliku zalihu koja je uključivala dimne
bombe, fontane i rakete na čijim je narančasto-plavim kutijama na boku pisalo da
ih se ne smije držati u ruci nakon paljenja – kao da nam je to trebalo napominjati.
A možda i jest.
Nikad mi nisu baš sjedali blagdani. Za mene su slavlja obično značila kaos,
odrasli su bili dekoncentriraniji i nestabilniji nego inače, dajući si dopuštenje da
se raspuste još više nego što su to činili svakodnevno.
Tog sam se jutra, na Badnjak, kad mi je bilo osam godina, probudila rano u
našem stanu u Reddingu i otkrila da majka nije u krevetu u svojoj spavaćoj sobi,
da uopće nije kod kuće. U dnevnom boravku, u podnožju plastičnog drvca koje
smo okitile tjedan dana prije, stajala je samo zgužvana plahta na mjestu gdje su
se trebali nalaziti pokloni. Svjećice su ostale upaljene preko noći pa su po
zidovima i tepihu bacale treperave sjene nalik na jaja u svim bojama duge. Na
niskom stoliću, pored prepune pepeljare, tri crvenobijele čarape na kojima su još
bile etikete iz trgovine napola su virile iz plastične vrećice.
Upravo sam počela slagati sve kockice te slagalice kad su se klinci pojavili iz
svojih soba pa sam brzo morala nešto smisliti.
»Je li došao Djed Božićnjak?« upitao je Jason. Nosio je svoju majicu na kojoj
je bio Captain Kangaroo, bez hlača, i držao svog plišanog geparda Freddyja sa
strane.
»Večeras dolazi, budalice.« Pomaknula sam se da ih poguram u kuhinju.
»Vrijeme je za doručak.«
»Gdje je Robin?« Amy je izvadila palac iz usta kako bi postavila to pitanje, a
onda ga brzo ponovo vratila, osvrćući se po sobi dok sam je ja nježno gurkala
odostraga.
»Pomaže Djedu Božićnjaku. Hajde, idemo nešto pojesti.«
Jason mi je bio polubrat, a Amy polusestra, te im je godine bilo četiri i pet.
Irski blizanci, kako ih je moja majka uvijek zvala, iako nisam imala pojma na što
misli. Njihova prava mama, Trish, oduvijek je bila nekako nesređena i već ih dugo
nije došla posjetiti. Naš tata, Red, odležavao je kaznu u okružnom zatvoru zbog
oružane pljačke trgovine s alkoholnim pićima. Na licu je imao skijašku masku, ali
ju je skinuo čim je izišao iz trgovine, a vani je bilo svjedoka.
»Koji idiot«, rekla je majka više no jednom nakon što su mu izrekli kaznu.
»Taj ne bi znao napipati ni vlastitu guzicu.«
Već sam davno prije naučila da je bolje složiti se s njom i ne otežavati situaciju
dodatno. Srećom, voljela je te klince iako zapravo nisu bili njezini, a do Trish joj
nikad nije bilo stalo. Ionako sam ja odrađivala većinu posla. Tad smo već
mjesecima bili sami, nas četvero, i dobro nam je išlo. Bilo mi je dopušteno kuhati
još od pete ili šeste godine i nikad nisam prouzročila nikakvu nezgodu niti sam
ikada opekla prst.
»Prava si pomoćnica«, svako malo bi rekla moja mama, a kad god bi to rekla,
osjećala sam se kao da se sunce pojavljuje iza velikog, tamnog oblaka.

TOG SAM JUTRA primaknula stolicu k štednjaku kako bih napravila kajganu, muteći
jaja u tavi drvenom žlicom sve dok se nisu do kraja ispekla. Amy ih drugačije nije
jela.
Amy je imala bijeloplavu kosu. Kad bi bila zabrinuta, stavila bi vrhove u usta
i sisala ih skupa s palcem. I sad je to radila. »Gdje je Robin?« opet je pitala.
»Već sam ti rekla, pomaže Djedu Božićnjaku. Popij mlijeko.«
»Još sam gladan«, rekao je Jason. »Mogu li pojesti punjeno pecivo?«
»Dosta ti je.« Već sam bila pregledala svu hranu koja nam je ostala. Jednom,
prije nego što su klinci počeli živjeti s nama, mama je otišla u trgovinu po cigarete
i nije se vratila dva dana. Jela sam pahuljice sve dok nisam ostala bez mlijeka.
Sad kad su klinci u pitanju, morat ću biti snalažljivija. »Evo«, rekla sam, dajući
Jasonu ostatak svojih jaja. »Obući ćemo se i malo se poigrati vani.«
»Ne moraš u školu?« upitala je Amy.
»Ne, praznik je, šašavice. A sad prestani postavljati pitanja.«
Čitav smo se dan igrali na dvorištu ispred zgrade, u praonici rublja, koja je
bila savršena za igru skrivača, i na bazenu, koji su ispraznili krajem ljeta i kojeg
mjesecima neće ponovno napuniti. Jeli smo sendviče od sira ispod grma kamelije,
a onda smo izgradili vilinski vrt od kamenčića i štipaljki i svega ostalog što smo
mogli naći. To je bilo dobro jer smo na to potrošili mnogo vremena. Kad god bi
netko od klinaca pitao kad ćemo se vratiti unutra, rekla bih im da budu strpljivi.
Da Božić ove godine kasni zbog snježne oluje na Sjevernom polu i da je zato
Robin morala ići pomoći.
Sve je glatko napredovalo bez ikakvih problema, sve dok se jedna od naših
susjeda, Phyllis, nije prošetala pored nas sa svojom čivavom, Bernardom, i
zaustavila se, gledajući nas kao da smo nešto zgriješili samo zato što dišemo.
»Gdje vam je majka?«
»Spava«, rekla sam, uputivši klincima pogled koji je značio da mi ne smiju
proturječiti. Jason je kimnuo i pružio ruku prema Bernardu, koji je utekao sa
strane, drhteći. Taj pas nije volio ljude, osobito ne djecu, ali Jason si nije mogao
pomoći.
Phyllis je podignula Bernardovo nemirno tjelešce sa zgađenim izrazom na licu
i nastavila piljiti u nas. »Čitav dan?«
Amy se nije ni pomaknula, ali sad se ubacila. »Pa što ima veze? Umorna je.«
Phyllis se naposljetku vratila u svoj stan, ali nastavila nas je promatrati kroz
zavjese. U međuvremenu sam klincima rekla kako su bili dobri i da sam ponosna
na njih. I bila sam. Kakvu god brigu da sam osjećala zbog svoje majke, poništila
ju je opuštenost toga dana, lakoća kojom su se stvari odvijale, sve osim razgovora
s Phyllis, sloboda koju sam osjećala. Mama je imala »težak teret na plećima«,
kako se često znala izraziti. Čak i s bonovima za hranu, prehraniti troje djece nije
bio mačji kašalj. Koliko god da je Red znao biti nestabilan i ćudljiv, uvijek ju je
znao nasmijati. Sad kad već neko vrijeme nije bio u igri, ništa ju nije moglo
spriječiti da ne utone duboko u svoje neraspoloženje. Bila je usamljena i umorna,
i život ju je zaobilazio.
Jednom sam zatekla Amy u hodniku kako kroz vrata sobe sluša mamu kako
plače. Cijeli je dan tamo provela.
»Zašto je Robin tako zabrinuta?« upitala je Amy kad sam joj dala šaku krekera
u obliku životinja kako bih joj odvukla pozornost.
»Zbog puno toga. Ne možeš to razumjeti.«
 Četrnaest

W ill, primjećujem, koristi isti ured koji je nekoć koristio njegov otac.
Podigne pogled sa stola kad mu pokucam na vrata, zatrpan papirologijom
i obasjan neonskim svjetlima, crvenoplava bradica svjetluca mu na obrazima i
iznad gornje usne, oči su mu umorne, ali i uzbuđene čim me ugleda, vidno
iznenađen.
»Anna. Hej. Što ima?«
»Imaš li vremena za razgovor?«
»Sad je malo napeto. Mogu li ti se javiti u toku dana?«
»Zapravo sam se nadala da ćeš mi dopustiti da ti pomognem oko slučaja.«
»Molim?« Brzo trepće. »Ozbiljno?«
»Da.«
Natoči nam kavu u šarene keramičke šalice i doda mlijeko u prahu, miris je
slatkast, kemijski, poznat. Sve je poznato, bež-sivi, prazni industrijski zidovi od
opeke, zgužvane mape s papirima iz kojih ispadaju bilješke i formulari, zgužvani
post-it papirići i napola iskorišteni mali notesi, razbacane plave Bic kemijske s
iskrivljenim i prožvakanim čepovima. Iza Willova je stola obješen komad masnog
papira s nažvrljanim popisom imena, datuma i događaja vezanih uz Cameronin
slučaj. Tik do njega je još jedan plakat o nestaloj osobi, obješen u razini očiju.

OTETA
Blizu Knife Pointa
Polly Hannah Klaas
Rođena 3. siječnja 1981.
Smeđa kosa, smeđe oči
147 cm, 36 kg
Posljednji put viđena 1. 10. 1993. u Petalumi, Kalifornija.

Oči mi nešto primijete – zakače se za nešto – dok se sve oko mene ubrzava.
Prvi listopada je bio jučer. »Stani malo. Što je ovo?«
On odmahne glavom kao da bi želio da može samo izbrisati sve te podatke.
»Znam da je to puno za probaviti. Na telefonu sam od zore. Osumnjičenik je još
u bijegu.« Doda mi crtež krupnog sredovječnog muškarca.

OSUMNJIČENI
Bijelac, između 30 i 40 godina
Visok oko 190 cm, crna/tamnosiva kosa
Gusta brada, nosi tamnu odjeću
i žutu maramu oko glave
 Ako imate bilo kakve informacije o ovom čovjeku
NAZOVITE POLICIJU U PETALUMI:
707-778-4481

Puno za probaviti? Došla sam ovamo spremna učiniti što god mogu da
pronađem jednu djevojku, a sad evo druge. Kao da se negdje, skrivena od pogleda,
nalaze neka bolesna okretna vrata. »Kako je ovo povezano s našim slučajem? Bi
li to mogao biti isti tip koji drži Cameron?«
»Nekako se čak i nadam da jest«, izdahne Will. »Ovog puta ima svjedoka.
Imamo mjesto zločina. Pollyne su dvije najbolje prijateljice bile s njom kad je
upao u sobu. Čule su mu glas. Vidjele su mu lice.«
Dok puštam da mi sve to sjedne, sve se više osjećam kao da gacam kroz gustu,
mračnu kaljužu. Sad smo već zagazili duboko. Radi se o tri
dvanaestogodišnjakinje usred pidžama partija. Petak navečer i spavanje kod
prijateljice uništeno je kao papirnato ružičasto srce. Pollyn je otmičar blokirao
vrata spavaće sobe, prijeteći da će im prerezati grkljan ako budu vikale. Stavio im
je jastučnice preko glava i natjerao ih da broje do tisuću. Kakav je to bio osjećaj,
brojati do tisuću? Vjerojatno kao vječnost.
»Nije bilo otisaka na stražnjim vratima«, kaže Will. »Onuda je ušao. Ekipa za
očevid pronašla je otisak dlana na prečki Pollyna kreveta na kat, ali previše je
razmazan da bi ga sustav očitao. Navodno se pojavio s unaprijed skrojenim
užetom i kapuljačom koju je sam napravio, od nekog svilenkastog materijala, kao
neka navlaka.«
Dohvatim rub stolice, glatke i čvrste. »Samo jedna kapuljača?«
»Tako je. Djevojčice su rekle da se doimao zbunjenim kad je zatekao tri cure.
Pitao ih je koja od njih živi u toj kući.«
»Možda je vidio Polly negdje drugdje i namjerio se na nju, ne razmišljajući i
ne mareći za tim tko bi još mogao biti tamo kad se odluči na taj korak. Kuća puna
curica baš i nije tiha. Gdje su bili roditelji?«
»Mama je spavala, a tata je bio u vlastitoj kući. Razvedeni su.«
»Možda je ne bi ni mogli zaštititi, sve i da su oboje bili tamo, budni. Neke
predatore ništa ne može zaustaviti jednom kad krenu u napad.«
Willove su oči postale staklaste, a znam i zašto. Posljednjih deset dana, otkako
je Cameron nestala, koračao je kroz minsko polje, čija se veličina sad
udvostručila, kao i rizik. »Ako se radi o istom tipu koji je oteo Cameron«, reče na
koncu, »mislim, ako aktivno lovi, nema šanse da ćemo je pronaći živu, zar ne?
Možeš mi reći.«
Međutim, lakog odgovora nema. 75 posto ubijene, otete djece ubijeno je
unutar prva tri sata otmice. Ali Cameron više nije dijete. Ima 15 godina. A tu je i
ovo: u toj groznoj hrpi slučajeva na kojima sam radila tijekom godina, samo sam
se jednom susrela sa žrtvom tinejdžerske dobi koja je uspjela pobjeći svom
otmičaru i vratiti se kući, dvije godine nakon što je oteta.
Obično se čak i pronalazak tijela smatra postignućem. Što god da možete
zamisliti, ljudi su kadri učiniti. Pa ipak, u isto vrijeme, iako moj policijski mozak
zna da je Cameron vjerojatno mrtva, neki drugi glas, onaj koji je čisti instinkt i
intuicija, govori mi da ne odustajem.
»Slušaj«, kažem Willu, »jednostavno ništa ne možemo znati dok ne pribavimo
više informacija. U kontaktu si s odjelom u Petalumi?«
»Čuo sam se s njima rano jutros. Eddie Van Leer je glavni detektiv u tamošnjoj
policijskoj postaji.« Will dohvati najbližu bilježnicu i malo je prolista. »Rod
Fraser je specijalni agent FBI-ja. Jesi li ikad radila s njim?«
»Jednom, prije desetak godina. Okej je. Nije tipičan FBI-jevac. Nema potrebu
biti pametniji od ostalih.«
»Pa, netko tamo nešto i radi. Pollyno je lice već oblijepljeno posvuda. Slučaj
je prešao na nacionalnu razinu, dok ja ovdje nemam ništa. Van Leer mi kaže da
je već stavio šezdeset ljudi na zadatak.«
»Jasno ti je zašto je taj slučaj eksplodirao, zar ne? Dvanaestogodišnjakinja
oteta iz svoje spavaće sobe u petak navečer? Koji roditelj nije imao tu noćnu
moru?«
»Da, ali Cameron Curtis je moja noćna mora već više od tjedan dana. Voda
mi je došla do grla, Anna.« Glas mu napukne, pun tjeskobe. »Nemam nikakvu
pomoć, nikakav trag. Obitelj mi dolazi ovamo raspamećena. I što da im
kažem? Kriste.«
Sve je to daleko previše, sve što obavlja sam. Daleko previše i za nas dvoje,
ali to mu ne mislim sad reći. Odložim šalicu kave i posegnem za njegovom rukom,
grubom i hladnom, prije nego se opet povučem. »Tko god da je oteo Polly Klaas,
može biti i naš sumnjivac, ali to je već pucanj u prazno, Wille. Serijski otmičar
ima veoma specifičan uzorak i sklonosti. Polly je u predpubertetskoj dobi, a i
izgleda mlado za svoje godine. Grudi joj još nisu počele rasti, ne budi istu vrstu
apetita. Cameron je možda emotivno mlada, ali izgleda kao žena, ne kao dijete.«
»U redu, to mi je jasno. Ali ponekad je bitna i pružena prilika, zar ne?«
»Naravno. Polly je možda prva djevojčica koja se prošetala onuda kad je
osjetio poriv i odlučio nekoga oteti. Ali promisli na trenutak o njegovu ponašanju,
Wille. Taj tip u Petalumi je ušao ravno u kuću punu ljudi, s izvučenim nožem,
ostavljajući za sobom svjedoke.«
Polako kimne. Trepne na neugodnom svjetlu. »A Cameron je samo nestala.«
»Iskreno, tako obično i biva, osobito s tinejdžerima. Ako želiš pronaći nekoga
kao što je Cameron, kad su svi dokazi ili nepostojeći ili nevidljivi, moraš dobro
proučiti svoju žrtvu kako bi pronašao odgovore. Moraš živjeti i disati kao ona.
Zaroniti duboko. Tek će ti onda, i to možda, pokazati gdje da je tražiš.«
»Zbilja se želiš baciti u sve ovo sa mnom?« Nada u Willovu glasu je opipljiva,
pokidana zastava koja vijori kroz dim.
»Dokle god se moje lice nigdje ne vidi. Moje ime nigdje nije zapisano. Ni na
izvještajima, ni na plaćama. Neću razgovarati s medijima i definitivno neću
razgovarati s FBI-jem. Tu sam radi tebe i tih cura. To je sve.«
»Kakva god da imaš pravila, može. Jednostavno mi je drago što si ovdje.«
Udahnem, a onda dlanom potražim hladni, metalni rub njegova radnog stola,
ramena mi se već koče od odgovornosti. »I meni.«
 Petnaest

U utorak, 21. rujna, Cameron je otišla do kuće svog najboljeg prijatelja, Graya
Bensona, da zajedno uče nakon škole, a zatim je sama pješačila do doma,
gdje je stigla oko 18.15. Večerala je s majkom, Emily, a onda se Cameron povukla
u svoju sobu. Nedugo nakon deset, Emily je otišla provjeriti Cameron. Njih dvije
su se pozdravile, a onda je Emily upalila kućni alarm, što je i običavala, zaputila
se u krevet i pretpostavila da će Cameron učiniti isto. No u sedam idućeg jutra,
kad je otišla probuditi Cameron za doručak, Emily je zatekla njezinu sobu praznu,
a alarm deaktiviran. Nije imala vremena razmisliti zašto je tomu tako, je li se
nekako pokvario ili ga je možda zaboravila upaliti. Njezina je kći nestala.
U 7.09 nazvala je svog supruga, Troya Curtisa, koji je boravio u njihovoj
drugoj kući, u Malibuu. Poziv je trajao tri minute. Čim je poklopila, nazvala je
911. Willov je ured reagirao u roku od nekoliko minuta. Prije nego što je otkucalo
8 sati, već su razgovarali s Emily i pregledavali Cameroninu sobu u potrazi za
tragovima. Međutim, nije ih bilo.
Imanje je bilo opasano sigurnosnom ogradom s video-kamerom koja je mogla
pohraniti jednotjedne zapise. U noći 21. 9. snimka je pokazala samo uobičajene
dolaske i odlaske.
Emily se te večeri dovezla oko šest navečer i više ničeg nije bilo, sve do
pozivanja 911 i dolaska Willove ekipe. Nakon što su pretražili Cameroninu sobu
i ostatak imanja, ustvrdili su da nema znakova provale te da ništa značajno ne
nedostaje. Prema iskazu Emily Hague, Cameron je uvijek štedjela svoj džeparac
i u sobi imala barem nekoliko stotina dolara, no ispostavilo se da taj novac nije
bio taknut.

TO JE SVE što imam, i praktički je ništa. Najjednostavnije objašnjenje je da je

Cameron odlučila pobjeći. Deaktivirala je alarm i utekla u neko doba noći, kroz
ulazna vrata pa kroz šumu, izbjegavajući glavni ulaz s kamerom. To se non-stop
događa, djeca odbacuju roditeljske domove kao staru kožu, odlaze nekamo ili
nekome tko im obećava slobodu. Jedna verzija te slobode je crna i trajna, poput
litice jedva stotinu metara od Cameroninih ulaznih vrata. Mogla se jednostavno
baciti s nje, tijelo joj je mogla odnijeti struja ili je pojesti morski psi, mogla se
namjerno izbrisati, njezin je bijeg možda motivirala neka unutarnja bol koju nitko
nije mogao vidjeti ni naslutiti.
Ako je bila suicidalna ili barem emocionalno pogubljena, posvojenje je moglo
činiti dio te emotivne jednadžbe. Cameron je predana na skrb državi netom prije
četvrtog rođendana, u vrlo ranjivoj dobi, premda je po mojem iskustvu svaka dob
ranjiva. Kakav god da joj je život bio prije nego što su je se odrekli – sjećala se
ona toga svjesno ili ne – to je razdoblje i dalje bilo s njom, što sam itekako dobro
znala, urezano u njezin živčani sustav, upisano u jedinstven otisak prsta. Kao i
muke oko premještaja. U jednom jedinom danu, nakon jedne vožnje sa socijalnom
radnicom, njezina stara obitelj je izbrisana, uklonjena, a novi su se roditelji
pojavili niotkuda – s tim da je jedno od njih poznata ličnost, ni manje ni više. Taj
dio mogu samo zamisliti, ali mora da je za Cameron to bilo zbunjujuće i teško,
dok je odrastala i postajala svjesnija šireg svijeta, to što je njezina nova majka
svjetski poznata filmska zvijezda. Gotovo jednako zbunjujuće kao i činjenica da
je u jednom trenutku izgubila svoju obitelj, zbog odluke koju je netko drugi donio
umjesto nje, vjerojatno joj to ni ne pokušavši objasniti. Potpisom papira, njezina
je priča zaustavljena i ponovno otpočeta. Curica, koja je nekoć bila, izbrisana je
zajedno s rođenim imenom, kao i sve ostalo. Braća i sestre, kućni ljubimci,
susjedi, igračke, uspomene – cijele su godine samo nestale.
Budući da mi je pregledavanje njezine priče kao gledanje verzije vlastite,
svjesna sam da, sve i da se Cameron smatrala sretnom što je završila s obitelji
Curtis, baš kao i ja s Hapom i Eden, to nije nužno moralo značiti da se oslobodila
duhova. Ma kako otporna djeca bila, ma koliko željena, voljena i pažena od strane
novih roditelja, iskonske rane napuštanja i odbacivanja jednostavno ne mogu
magično zacijeliti. Čak ih ni ustrajnost i unutarnja snaga ne mogu u potpunosti
zacijeliti zato što je pritom ključan roditeljski faktor.
Majke i očevi trebali bi biti tu. To je originalna ljudska priča, u svakoj kulturi,
još od početka vremena. Moji nisu bili, kao ni Cameronini. Sve te ožiljke i dalje
nosim, a nosi ih i ona. Probleme s povjerenjem, povezivanjem, identitetom,
osjećaj praznine, izoliranosti, udaljenosti i očaja – napukline na duši koje se ne
mogu popraviti. Vidjela sam to. Prošla sam to. Znam da svi oni koji u svojoj
nutrini imaju tu rupu, samo traže načine, ponekad i cijeli svoj život, kako da je
ispune.
 Šesnaest

T og Badnjaka, kad mi je bilo osam, moja se mama nije vratila. Bojala sam se,
naravno. Bila sam zabrinuta da nije možda upala u neku nevolju pa me nije
mogla nazvati. Nastojala sam ne razmišljati o svim mogućnostima zbog kojih je
mogla zapeti tamo negdje, sama u svijetu, dok smo se klinci i ja stiskali na njezinu
krevetu kako bi zajedno spavali, dajući i Freddyju vlastiti jastuk. U jednom
trenutku tijekom dana, djeca su napokon prestala zapitkivati o Djedu Božićnjaku,
što mi se doimalo poput malene pobjede. Kad sam utonula u san, jedna mi je ruka
bila na Amynoj svilenkastoj kosi, a druga na Jasonovoj majici, što mi je nekako
pomoglo primiriti um.
Idućeg sam jutra dopustila klincima da gledaju TV dok sam ja praznila
limenku kave i potom otišla u drogeriju po kruh, mlijeko, jaja i maslac od
kikirikija, budući da su trgovine bile zatvorene. Pri povratku sam nabasala na
Phyllis i Bernarda, a ona je napravila grimasu kao da je popila svu pamet svijeta.
»Gdje vam je mama danas?« značajno je upitala.
»Spava«, opet sam rekla, bilo je to prvo što mi je palo na pamet.
»Na Božić?«
»Da.« Mrzila sam je, odjednom, i nju i njezina psa. »Sretan Božić«, rekla sam,
hineći vedrinu. »Vidimo se.«

PREMDA ME JE Phyllis uznemirila, jednom kad sam stigla kući i za sobom zatvorila
vrata, proveli smo odličan dan. Zapravo, bio je to najljepši Božić koji sam ikad
doživjela. Nije bilo poklona, ali bilo je hrane i TV-a do mile volje. Sagradili smo
utvrdu od plahti i prekrivača u dnevnoj sobi i cijeli je dan nismo micali. Kad se
smračilo, ugasili smo sva svjetla osim onih na božićnom drvcu i legli na tepih
ispod njega, gledajući kroz raširene grane kako šarene kuglice trepere i gase se,
kao u snu. Zatim sam ubacila klince u kadu i pobrinula se da operu kosu i
izrecitiraju molitve. Kad smo te večeri otišli na počinak, već sam počela vjerovati
da bismo tako mogli zauvijek, sve i da se moja mama nikad ne vrati kući. Znala
sam se brinuti o Jasonu i Amy. Mogla sam to. Bit ćemo u redu – i više nego u
redu. Bit ćemo sretni.
Međutim, vrlo rano idućeg jutra, probudila sam se umorna. Jason se popiškio
u krevet i svi smo se smočili. Poslije sam morala krevet prekriti ručnicima, ali na
kraju bih se uvijek otkotrljala na mokro mjesto i probudila. Osim toga, još sam
bila zabrinuta zbog Phyllis, pitala sam se hoćemo li opet na nju naletjeti i hoće li
početi zivkati, provjeravati gdje se zbilja nalazi moja majka. Bila sam prilično
sigurna da mi nije povjerovala.
Ustala sam, otišla do kuhinje i počela nam pripremati doručak, ali uporno sam
pogledavala kroz prozor svakih nekoliko minuta da vidim dolazi li tko. Djeca su
upalila crtiće i previše ih pojačala. Bila sam napeta i dekoncentrirana, stalno mi
se činilo da čujem nekoga kako dolazi niz vanjski hodnik. Naposljetku sam otišla
provjeriti, gledajući u jednu stranu hodnika pa u drugu. Tad sam namirisala
zagorjela jaja. Previše sam pojačala plin pa je maslac potamnio i počeo se dimiti.
Iste sekunde kad sam shvatila što se događa, skinula sam tavu s plamena uz bučan
prasak, ali detektor dima nasred stropa u kuhinji svejedno se upalio. Nisam ga
mogla dohvatiti, čak ni stolicom. Buka je bila zaglušujuća i beskrajna, srce mi je
lupalo. Oba su djeteta počela plakati, a ja sam vikala na njih da prestanu, no oni
su samo još jače cendrali. Nisam mogla razmišljati. Nisam znala što učiniti. A
onda je netko počeo lupati po vratima i znala sam da sam počinila užasnu
pogrešku. Trebali smo jednostavno pojesti pahuljice. Pahuljice i maslac od
kikirikija.
Policajci su uletjeli u dnevni boravak, dvojica njih, krupni i široki, uplašili su
klince svojim uniformama i pištoljima u koricama, svojom hrpom pitanja. Kad
sam posljednji put vidjela mamu? Što je rekla prije nego što je otišla? Je li
spomenula da ide nekamo na Badnjak? Znam li kako kontaktirati svog tatu?
Imamo li još članova obitelji? Uglavnom nisam imala odgovore na ta pitanja,
naravno. Jason i Amy su se sklupčali pored mene na kauču, privijajući mi se uz
bok. Uporno sam im govorila da će sve biti u redu, ali i sama sam znala da je za
to već prekasno.

OBITELJ CURTIS ŽIVI sjeverno od grada, u jednom izoliranom dijelu ulice Lansing,
poviše doline Slaughterhouse Gulch. Kad se Willovim policijskim autom
dovezemo do ograde, on pritisne dugme, a netko nam iznutra otvori.
»Stvarno i izgleda kao da ovdje živi filmska zvijezda«, kažem dok brisači
stvaraju buku, razmičući tanki sloj kiše.
»Više nije filmska zvijezda. Prestala je raditi čim su se doselili ovamo prije
četiri godine.«
»Kakva je?«
»Misliš, kakva je bila prije ovoga? Zapravo ni ne znam. Obitelj se nikad nije
miješala s nama ostalima. Suprug putuje privatnim avionom. Sve im namirnice
dostavljaju. Iznenadilo me što su uopće dali da Cameron pohađa državnu školu,
umjesto da joj uzmu privatnog učitelja ili tako nešto. Mora da im je to bio jedini
ustupak, htjeli su kušati stvarni život.«

NAKON ŠTO PARKIRAMO i iziđemo iz auta, široka se vrata otvore i pojavi se Troy
Curtis, mlađahan i privlačan u izblijedjelim trapericama i puloveru, trepćući na
kišici. Požurimo prema njemu kroz vrata koja drži otvorenima i tad primijetim da
je stariji nego što sam mislila na prvi pogled, u kasnim četrdesetima možda, s
malenim borama od napetosti oko očiju i usana.
 Will i ja zakoračimo u predvorje gdje je sve besprijekorno čisto i posloženo
kirurškom preciznošću. Ugrađena zidna svjetla i danski namještaj sav u bijelom.
Blijed, blistav pod po kojemu kapljemo.
»Da vam donesem ručnike«, reče Troy i nestane.
Kad se vrati, nervozno se trljam dok me Will predstavlja, govori što smo se i
dogovorili, da sam kriminalistička istražiteljica i konzultantica na Cameroninu
slučaju, ništa više i ništa manje.
»Ima li kakvih novosti o otetoj djevojčici u Petalumi?« upita Troy. »Ima li to
kakve veze s Cameron?«
»Još ne znamo«, reče Will. »Ali u stalnom smo kontaktu s tamošnjom ekipom.
Čim budemo imali novosti, obavijestit ćemo vas.«
Troy umorno kima glavom dok nas uvodi u dnevni boravak i pokazuje prema
elegantnim stolicama bez naslona za ruke. Još držim svoj ručnik pa ga složim
ispod sebe, osjećajući se nelagodno, nesigurno. No to nam neće pomoći. »Je li
vaša supruga kod kuće, g. Curtis?«
»Emily je upravo otišla prileći. Posljednji su joj dani bili teški.«
»Jasno«, kažem. »Mora da je ovo užasno vrijeme za vas oboje, ali ja sam malo
u zaostatku sa slučajem.« Pogledam u Willa kako bih se uvjerila da ne prelazim
granicu, ali on sjedi naslonjen u svojoj stolici. Sad ja držim uzde, poruči mi
govorom tijela. Ja sam ta koja mora pohvatati konce. »Možete li mi prepričati noć
u kojoj je Cameron nestala?«
Troy se doima iscrpljenim, ali pristane. »Volio bih da sam bio ovdje, ali ja
radim u L. A.-ju i preko tjedna boravim u našoj kući u Malibuu.«
»Što se obično događa ovdje uvečer preko tjedna?«
»Večera, domaća zadaća. Uobičajeno. Javio sam se Emily malo prije deset,
Cameron je bila u svojoj sobi. Sve se činilo u redu.«
»A idućeg jutra? Što se tada dogodilo?«
»Budući da Cameron nije došla na doručak, Emily je otišla do njezine sobe, i
tad me nazvala. Rekao sam joj da kontaktira policiju, a zatim sjeo na avion.«
»Je li vam se vaša kći u posljednje vrijeme činila nesretnom?« upitam.
Troy odmahne glavom. »Cameron je oduvijek bila tiha. Introvertirana je,
sličnija Emily nego meni. Ali ne bih rekao da je bila nesretna.«
»Rečeno mi je ima dobre ocjene i da je pomalo knjiški moljac. Nije sportski
tip, ni popularna. Jeste li ikad smatrali da se nešto krije iza njezine sramežljivosti
i povučenosti?«
»Kako to mislite?«
Pogledam ga u oči, koje su sive kao oblaci. »Neka se djeca povuku u sebe, a
zapravo potajno žele nešto izbaciti. Ozljeđuju se ili konzumiraju droge. Upuštaju
se u rizično seksualno ponašanje.«
»Ne.« Njegov je trzaj gotovo mikroskopski, ali primijetila sam ga. »Ništa
slično. Ona je dobro dijete.«
»Ne želim reći da vaša kći nije dobra osoba, g. Curtis, ili da je učinila nešto
loše.«
»Tinejdžere je ponekad teško dokučiti«, ubaci se Will.
 »Ponekad se muče, a da to nitko ne zna«, dodam. »Dobri su u skrivanju
osjećaja.«
»Ne provodim s njom jednako vremena kao i prije«, reče Troy. »Ali Emily bi
primijetila da nešto muči Cameron.«
»Pričajte mi malo o posvojenju«, rečem, mijenjajući tok razgovora.
»Angažirali smo agenciju u Sacramentu, dobrotvorno društvo ‘Katolička
obitelj’. Mislim da su još tamo.«
Zapišem naziv u bilježnicu koju sam ponijela. »Otvoreno ili zatvoreno
usvajanje?«
»Zatvoreno. Zašto pitate?«
»Samo razmišljam naglas. Nije uvijek slučaj, ali neka djeca nikad ne prebole
to što su bila odbačena. Što ih se prva obitelj odrekla. Ta bol može voditi u
određen tip ponašanja i rizika.«
»Već sam vam rekao, ništa slično tome.«
»Je li vam agencija otkrila išta o njezinoj rođenoj obitelji?«
»Jako malo. Znali smo da su imali još jedno dijete, dosta starije. Kao i to da je
postojala povijest zlouporabe droga i zatvorskih kazni.«
»To vas nije preplašilo?«
»Malo jest, valjda. Emily je čvrsto odlučila da želi učiniti nešto dobro, da želi
pomoći tamo gdje je pomoć najpotrebnija.« Pogled mu se suzi i odjednom zauzme
obrambeni stav. »Želite li reći da smo u nečemu pogriješili?«
»Ne, uopće, samo navodim nešto za razmišljanje. Recite mi, postoje li u
Cameroninu životu stariji muškarci koji su možda pokazali osobit interes za nju?
Neki obiteljski prijatelj, možda, ili učitelj?«
»Nijednog se ne mogu sjetiti ovako na prvu.«
»Steve Gonzales«, reče Emily iz podnožja stubišta. »Njezin učitelj
engleskog.« Prišla nam je, a da nije proizvela ni zvuka.
 Sedamnaest

J edna je stvar gledati Emily Hague u ulozi Heidi Barrows u seriji Soho cure, čije
su šale, odjeća i frizure poznate diljem svijeta, a druga sjediti s njom u dnevnom
boravku uslijed odveć stvarne tragedije. Ljepša je nego što je to ijedna kamera
uspjela zabilježiti, i tužna na meni veoma poznat način. Na jedan kratak trenutak,
zapitam se hoću li uspjeti podnijeti boravak ovdje, ali to nadvlada šira perspektiva.
Ustanem. »Ja sam Anna Hart, nova agentica na Cameroninu slučaju. Nadam
se da vas nismo probudili.«
»U redu je.« Emily odlazi do kauča izgledajući oprezno i krhko u isto vrijeme,
kao da liječi fizičku ozljedu, a ne emotivnu. »Jesu li pronašli djevojku iz
Petalume?«
»Bojim se da nisu«, odgovori Will. »Čim budemo imali novosti, podijelit
ćemo ih s vama.«
»Znam koliko vam je ovo teško«, kažem. »Možete li mi reći nešto o
Cameron?«
»Što želite znati?«
»Bilo što. Jeste li imale dobar odnos? Je li razgovarala s vama?«
»Nitko me to još nije pitao.« Prekriži ruke preko grudi kao da joj je hladno.
»Mislim da jesmo. Pokušavala sam joj dati do znanja da mi se uvijek može
obratiti. Ali, znate, majke i kćeri...«
»Naravno«, kaže Will iz pristojnosti. »Ali, osim uobičajenih trzavica? Je li se
u posljednje vrijeme nešto s njom događalo? Neke vidne promjene u ponašanju?
Neki novi izvori stresa?«
»Već smo to prošli.« Troy dlanovima pokrije koljena, prsti su mu čvrsto
skupljeni.
»Znam«, reče Will. »Ali moramo uputiti detektivku Hart. Što više vas dvoje
surađujete, to ćemo lakše pomoći Cameron.«
»Pomoći joj?« eruptira Troy. »Samo se vrtimo u krug. A da odete
i potražite je?«
»Troy«, Emily ga pokuša smiriti.
»Što je?« Lice mu se zacrvenjelo. Najednom na njemu više nema ničeg
privlačnog ni sabranog. Kao životinja je, stjerana u kut, agresivno se brani.
»Kunem vam se da radimo na tome«, reče Will, ubacujući se. »Moj je odjel
sve raspoložive ljude stavio na ovaj slučaj, od prvog dana. Nadamo se da ćemo
uskoro mobilizirati još jednu ekipu, iz nacionalne šumarije. Ništa nije važnije od
toga da pronađemo vašu kćer.«
»Svi želimo isto«, dodam, nastojeći vladati vlastitim emocijama. Dovoljno je
teško to što sam osobno vezana za ovaj slučaj, i bez Troyevih reakcija. Nisam
sigurna da mu vjerujem, kao ni sebi, kad smo već kod toga. »Trenutačno se
moramo više fokusirati na Cameron«, kažem smireno. »Tko je ona, što voli, kako
izgleda njezin dan, s kim se viđa poslije škole. Ima li dečka?«
»Ne«, Emily će brzo. »Nema šanse.«
To me iznenadi. »Prelijepa djevojka poput Cameron? Dečki ne pokazuju
nikakav interes? Ni muškarci?«
»Muškarci?« Emily se doima povrijeđeno. »Ne da ja znam. Ionako to ne bi
podijelila sa mnom.« Pogleda u Troya. »S nama.«
»Što je s tim učiteljem kojeg ste spomenuli?« upita Will. »Poznajete li ga?
Viđate li ih ikad zajedno?«
»Školska je godina tek počela, ali upoznala sam ga na orijentacijskom danu.
Ne mislim da se ponašao neprimjereno ili išta slično, ali pokazao je osobit interes
za Cameron. Rekao joj je da je nadarena spisateljica i poticao je da piše poeziju.«
»Istražit ćemo to«, kažem. »Što je s Grayom Bensonom? Postoji li tu neki
romantični odnos za koji bismo trebali znati?«
»Samo su dobri prijatelji«, odgovori. »Uvijek je bio osoba na koju se Cameron
mogla osloniti.«
»U kojim situacijama?« upitam. »Oko čega?«
»Oko uobičajenih stvari, pretpostavljam.« Emily ne gleda u Troya, samo se
ponovno pribere i udahne. »U posljednje vrijeme imamo problema. Obiteljskih.«
»To je naša stvar«, prasne Troy.
»Gospodine Curtis«, zaustavim ga, pazeći da mi je glas što neutralniji. »Ako
je Cameron bila pod stresom kod kuće, moramo to znati. Ne smijete zatajiti ništa
što bi moglo pomoći u slučaju.«
»Troy, molim te«, reče Emily. »Moramo biti iskreni. Sve je to utjecalo na
Cameron. Znaš da jest.«
Prema naporu u Emilynu glasu uviđam koliko joj je teško spustiti gard i
pokazati slabost. No to je slučaj kod većine ljudi u ovakvoj situaciji. Rijetko sam
se susretala s obiteljima koje mogu podnijeti detaljnu istragu a da se ne raspadnu,
ponekad polako, ponekad odjednom.
»U posljednje se vrijeme često svađamo«, reče Emily.
»Svi se svađaju«, Troy se refleksno ubaci. »Brak nije mačji kašalj.«
»Cameron je oduvijek bila osjetljiva«, nastavi Emily. »Mislim da se bojala da
ćemo se razdvojiti.«
»Jasno«, kažem. »Jeste li je pokušali razuvjeriti?«
»Pokušavala sam. Možda ne dovoljno.«
Will i ja se pogledamo. Tek počinjemo shvaćati obiteljsku dinamiku, ali
postaje očito da je Cameron bila pod emotivnim pritiskom. U tom se stanju mogla
osloniti na nekog novog ili otprije poznatog, nekoga za koga je vjerovala da joj
može pomoći. Ta ju je potreba učinila ranjivom. Obilježila ju je kao metu. Zbog
nje je svijetlila u mraku.
»Emily«, kažem, »možda će vam zbog ovog biti nelagodno, ali šerif Flood mi
je spomenuo da vaš brat ima kriminalni dosje. Je li u posljednje vrijeme
kontaktirao s Cameron?«
 Problijedjela je. »Kako to mislite ‘kontaktirao’?«
»Je li još dio vašeg života? Koliko ga često viđate?«
»Ne koliko prije. On i njegova žena, Lydia, sad žive u Napi. Kupili su
vinograd, proizvode vlastito vino.«
»Dakle, u mirovini je?«
»Dobro se pobrinuo za sebe.« Glas joj je ukočen, defenzivan. Ali naslućujem
još nešto. Krivnju preživjelog? Neku vrstu nevidljivog savezništva?
»Neki poseban razlog zbog kojeg su posjeti prestali?« upita Will.
»Samo život, valjda. Imali smo posla.«
Više posla nego dok ste radili? pomislim za sebe. Zatim upitam: »Imaju li on
i Lydia djece?«
»Moj nećak Ashton je u internatu na istoku. U Andoveru.« Zastane, lice joj se
smrači. »Čemu sva ova pitanja? Ne mislite valjda da je Drew mogao nauditi
Cameron?«
»Voljela bih vidjeti Cameroninu sobu«, kažem, sklapajući bilježnicu. »Emily,
biste li mi je pokazali?«
 Osamnaest

W ill ostane u dnevnom boravku s Troyem dok mene Emily vodi niz dugačak,
blistavi hodnik s ravnomjerno raspoređenim četvrtastim prozorima. U
svakom dubokom udubljenju savršeni mali bonsai raste iz teglica od terakote nalik
na pravo umjetničko djelo, svijetlozelen i oblikovan kao skulptura. Ne izgledaju
kao pravi.
»Imate li vrtlara?« upitam. »Domaćicu?«
»Ekipa spremača dolazi svaki drugi tjedan iz grada. Ja radim sve ostalo.«
»Impresivno.«
»Da? Većina žena nema pomoć u kući.«
Većina žena nije Emily Hague, pomislim.

STIŽEMO DO KRAJA hodnika, do zatvorenih vrata. Emily se nećka oko ulaska pa ja

idem prva, puna poštovanja, osjećajući njezinu tjeskobu. Deseci ljudi već su bili
unutra, sve preokrenuli, tražili otiske. Prekopali su joj odjeću i knjige i albume s
fotografijama, otvorili svaku ladicu. Takvo je zadiranje nužno, ali teško za gledati,
naročito ako Emily osjeća krivnju i optužuje sebe. Možda već godinama, ako me
instinkt ne vara.
Cameronin krevet za osobu i pol uredno je pospremljen, s jednostavnim
kremastim jorganom i ukrasnim jastučnicama, malenim plavim baršunastim
jastukom u obliku zeca. Pitam se je li tip cure koji cijelo vrijeme drži sve uredno
i savršeno ili je Emily bila ta koja je došla ovamo sve poravnati nakon posjeta
forenzičara, ne mogavši se obuzdati.
»Te ste noći bile same, samo vas dvije?« upitam. »Cameron vam je izgledala
u redu?«
»Uglavnom da. Još se nije skroz opustila u srednjoj školi. Bila je ćudljivija
nego inače, malo napeta, rekla bih.«
»Je li spomenula zbog čega?«
»Nastojala sam ne zabadati nos. Čitam sve te knjige koje kažu da tinejdžerima
treba dati prostora. Je li to bila pogreška?«
»Tinejdžeri su nezgodni.« Priđem polici s knjigama, nježno dodirnem hrbate.
Male žene. Nabor u vremenu. Tessa iz obitelji d’Urberville. Lovac u žitu. Ima
tu bajki i fantastičnih priča, grafičkih romana i poezije. Rilke, T. S. Eliot, Anne
Sexton. To je polica budućeg pisca. »Gdje su radovi koje ste spomenuli?« upitam.
»Koje je učitelj pohvalio?«
»Nisam sigurna. Uvijek je sve držala za sebe, čak i kao curica.«
»Osjećaje je izbacivala na papir. Je li i crtala?«
»Da. Više dok je bila mala. Kako ste znali?«
 »Samo nagađam. Ako bismo uspjeli pronaći neke novije tekstove, možda
bismo u njima pronašli više tragova o tome što se događa s vašom kćerkom.«
Opipam ispod police i ništa ne nađem, čak ni prašinu. Otvorim ladicu radnog
stola, zatim pronjuškam ispod rubova madraca.
»Možda je sve čuvala u ormariću u školi«, predloži Emily.
»Možda. Sigurna sam da je ekipa šerifa Flooda već sve pokupila, ali provjerit
ću još jednom. Za slučaj da nam je nešto promaknulo.«
Odem do Cameronina ormara, gdje je pet-šest haljina gurnuto otraga. Vidim
većinom traperice i majice kratkih rukava, majice s kapuljačom i karirane flanel
košulje. Voli crnu, sivu i crvenu boju, niske Converse tenisice i pulovere s
visokim vratom. Muškobanjaste stvari. Dohvatim rub karirane crvene košulje
koja izgleda iznošeno i obožavano. Jako je intimno biti ovdje među njezinim
stvarima. Osjećam ogroman poriv da joj se ispričam.
Emily mi prilazi odostraga i uzima jedan Cameronin pulover u ruke, kao da bi
ga uz dovoljno topline i pažnje mogla oživjeti. »Pokušavam se pripremiti za
najgore, ali to me ubija. Ako joj je netko naudio ili...« Teško uzdahne. »Mislite li
da bi se moglo raditi o nekom mom obožavatelju? Ako sam ja kriva, jednostavno
ne znam kako ću živjeti sa sobom.«
»Pokušajmo ne razmišljati na takav način«, kažem joj. »Ako se radi o potezu
kojim netko želi privući vašu pozornost, onda će se po svemu sudeći pojaviti
zahtjev za otkupninu ili neka poruka isključivo za vas.«
»To ima smisla«, kaže, izgledajući malo smirenije.
»Očigledno, još mnogo toga ne znamo. Pokušajmo ići korak po korak.«
»Uporno se nadam da ću se probuditi«, reče Emily, glas joj je pun čvorova.
»Da će ući kroz vrata, a ja ću shvatiti da je sve bila samo noćna mora.«
»Znam«, kažem tiho.
»Ono što ste prije spomenuh, osjećaj napuštenosti, nikad zapravo nisam
razmišljala o tome vezano uz Troya i mene. A možda i jesam, samo sam sve
odgurnula.«
Kimnem kako bih je ohrabrila.
»Trebala sam biti otvorenija s Cameron, trebala sam više razgovarati s njom.
Kad sam bila njezine dobi, moj je otac imao aferu s nekom ženom iz našeg
društvenog kluba u Bowling Greenu. Sjeverni Ohio. Tamo sam odrasla.«
Odmahuje glavom, oči su joj zamagljene, pune neriješenih osjećaja. »Svi su znali.
Bilo je užasno.«
»Ali vaši su roditelji ostali u braku«, nagađam naglas.
»Majka je otišla na neki program za mršavljenje. Kad se vratila, svi smo se
pretvarali da se to nikad nije dogodilo. Šest mjeseci svježeg sira s breskvama.
Otac joj je poklonio narukvicu od safira, ali samo joj je kliznula s ruke. Izgubila
je oko 13 kilograma.«
»A onda ste vi pobjegli u Hollywood«, kažem. »Koliko vam je tada bilo
godina?«
»Devetnaest.«
 »Ali nikad zapravo niste oprostili svom ocu.« Ponovno nagađam, ali
definitivno bih se kladila na taj odgovor. »Što je s vašim bratom? Osjeća li on isto
prema vašoj majci i ocu?«
Pusti rukav Cameronina kardigana i dotakne labavo dugme boje kornjačevine
koje je primijetila, malko se mršteći. »Drew je uvijek mislio na sebe. Ne razmišlja
o prošlosti. Nikad ne pričamo o tim danima.«
»Dobro«, kažem, to sam i mislila. »Kad ste se preselili ovamo iz L. A.-ja,
prestali ste raditi kao glumica. Je li to oduvijek bio plan?«
Tupo kimne. »Posao mi je oduzimao previše vremena, a paparazzi su nas
uvijek slijedili, od restorana do obiteljskih izleta. Nikad nismo imali privatnosti.
Mislila sam da će nam život ovdje svima odgovarati. Cameron će voditi normalan
život, a ja ću napokon moći posvetiti većinu svog vremena njoj.« Gledam kako
joj se lice mršti dok se hrva s okrutnom ironijom situacije, krivnjom i grizodušjem.
»Što ako je Cameron molila za pomoć, a ja to nisam vidjela?«
Bol u njezinim očima je užasna. Osjećam poriv da je utješim, kao i taj da je
probudim. Čeka nas pravi posao.
»Razmišljanje o tome što je moglo biti odvest će vas u jako mračnu rupu,
Emily. Cameron sad treba da budete jaki. Hoćete li mi pomoći?«
»Pokušat ću.«
»Emily, ima li vaš muž aferu? Jeste li se zbog toga svađali?«
Lice joj je nepomično poput ledenjaka, staloženo, ali osjećam kako joj iz tijela
izbija strah u ukočenim, čvrstim naletima. Duboko u sebi ratuje oko toga što
otkriti, a što ne. »Postoji žena u L. A.-ju«, na koncu kaže. »Njegova asistentica u
Paramountu. Nije prva.«
»Žao mi je. Trebat će mi njezino ime.«
»Zašto? Ne mislite valjda da ona ima nekakve veze s ovim?«
»U ovom trenutku moramo sve provjeriti.«
»Ali...« Odmahne glavom. »Troy sad prolazi teško razdoblje.«
»Emily.«
»Da?«
»Dosta je. Dovoljno ste ga ispričavali.«
»Žao mi je. Nisam bila ni svjesna da to radim.«
»Znam.«

NA CAMERONINU SE stolu nalazi crvena školska bilježnica sa spiralnim uvezom i

crtežima zvjezdica na prednjim koricama. Emily je otvori i istrgne praznu
stranicu. Nakon što je napisala ime, dvaput preklopi papir i preda mi ga.
»Možda će biti teško, zbog nekih stvari koje ćemo otkriti. Ružno, čak«, kažem
joj. »Ali vjerujem da su čak i najgore istine bolje od neznanja.«
Doima se krhkom, prepunom sumnje. »Nadam se da ste u pravu.«
Umetnem papir u svoju bilježnicu i odem do velikog pravokutnog prozora koji
zauzima pola dužine sjevernog zida. Gleda na prilaz i vanjska ulazna vrata s lijeve
strane, tratina prelazi u gusto drveće s desne. Zastori su od običnog blijedog
rižinog papira, nataknutog na mali kolotur. Kad nježno povučem konopčić s jedne
strane, nešto mi upadne u oko. U dnu okna su majušne ogrebotine, toliko malene
da ih je lako previdjeti ako tražite nešto drugo.
»Je li se Cameron ikad prije ovuda iskradala iz kuće?«
»Ne vjerujem.« Emily priđe kako bi pogledala, tjeskoba joj narušava
prekrasne crte lica. »Zašto bi to radila?«
Kad palcem dotaknem okvir okna, on popusti i iskoči. Cameron ga je više puta
micala, ili je netko drugi to radio. »Što je s druge strane ove šume?«
»Obalna cesta. Jedva kilometar odavde.«
»Kad je ekipa šerifa Flooda češljala imanje, jesu li poveli i pse?«
»Jesu. Što se događa? Zbunjena sam. Želite li reći da je Cameron namjerno
pobjegla?«
»Ne mogu biti sigurna, ali to bi štošta objasnilo.«
»Kamo bi otišla? Zašto?«
Ne odgovaram odmah, čekam prave riječi. Jasno da je Emily zbunjena.
Uglavnom je bila slijepa za kćerinu bol, ali jednako tako ne razumije ni vlastitu.
Odrasla je prezirući svog oca samo kako bi se udala za njegovu kopiju.
Sažalijevala je svoju majku da bi se na kraju pretvorila u nju. Je li svojim bijegom
u Hollywood na koncu išta postigla? Postigla je slavu, da, igrala je ulogu koju su
milijuni ljudi voljeli i s kojom su se identificirali, ali pitam se nije li se naposljetku
samo neuspješno pokušavala osloboditi onoga što je ostavila za sobom.
Tijekom godina koje sam provela radeći kao detektivka, a osobito u projektu
Reflektor, mnogo sam toga naučila o ciklusima nasilja u obiteljima. Ali ciklusi
tišine mogu biti jednako opasni – i začuđujućom se dosljednošću ponavljaju iz
generacije u generaciju. Majčina prehrana postaje kćerkino opsesivno
manipuliranje bonsai stablima. Potajno, bestidno varanje postaje prešutni
pristanak, a zatim praznina. Cameron je svemu tome bila izložena. Živjela ona na
visokoj nozi ili ne, Emily je hranila njezinu bespomoćnost.
»Ne vjerujem da je vaša kći oteta«, kažem. Riječi su mi izravne, skačem pred
rudo. Ali za drugo nemamo vremena.
»Ne«, Emily kaže toliko slabašno da je jednako tako mogla reći i da. Dosad
sam naučila da te dvije riječi ionako nikad nisu predaleko jedna od druge.
»Ako u ovom trenutku netko drži Cameron, mislim da je to osoba koju
poznaje. Mislim da je svojom voljom otišla k njoj.«
 Devetnaest

»J esi li dobro?« upita Will kad se vratimo u njegov službeni auto, osjećajući
moju nesigurnost.
Dodam mu presavijeni komad papira. »Cura Troya Curtisa.«
»Ne čudi me.«
»Ni mene, ali nadala sam se boljemu. Radi svih njih.«
Nekoliko trenutaka poslije, prođemo kroz sigurnosnu ogradu, a oko kamere
tiho se okrene za nama. Pomislim na Cameron u svojoj sobi, kako smišlja plan da
pobjegne tom oku, djevojka s tajnom osobnošću, držeći se za nadu koju nikome
nije rekla, nigdje nije zapisala.
»Što misliš o tome da Drew Hague živi tako blizu?« upitam Willa. »Reci mi
nešto više o njemu.«
»Bilo mu je devetnaest kad su ga optužili za silovanje, druga godina koledža.
Tvrdio je da se radilo o nesporazumu i da je cura bila pijana. Ne znam kako, ali
njegovi su roditelji sve riješili. Kladio bih se da ih je to koštalo.«
»Koliko je cura imala godina?«
»Šesnaest.«
»I priča je samo tako nestala? Popričajmo s njim ovog tjedna. U Napi je zbilja
lijepo u ovo doba godine.«
Nasmije se. »Dogovoreno.«
»Igrao Drew neku ulogu u svemu ovome ili ne, mislim da je Cameron na neki
način sudjelovala. Kod ovih slučajeva stvari nikad nisu crno-bijele koliko bi
mislio da jesu. Žrtve ponekad traže svoje zlostavljače jednako intenzivno kao da
ih oni ganjaju.«
»Što želiš reći?«
Trčim pred rudo i kažem mu za prozor u Cameroninoj sobi, kako je moguće
da ju je taj predator namamio i izmanipulirao, tko god on bio. Da je možda
iskoristio njezinu nesigurnost i potrebu. »Najgore nasilje ponekad proizlazi iz
nevjerojatne intimnosti, Wille. Traži povjerenje. Iziskuje vrijeme.«
»Ne znam«, kaže. »Ako je Cameron dobrovoljno napustila imanje, namjerno
je izbjegla sigurnosnu kameru. Zašto? Roditelji bi joj ionako vrlo brzo shvatili da
je nema.«
»Pretpostavljaš da se nije namjeravala vratiti. Što ako se samo mislila iskrasti
na nekoliko sati, ali onda se situacija preokrenula? Lako je pobjeći kamerama ako
je išla kroz šumu prema obalnoj cesti. Sve što je morala napraviti jest deaktivirati
alarm. Daljinski joj je praktički stajao na noćnom ormariću. Nije se niti morala
gnjaviti njime.«
»Hoćeš reći da je to bio nekakav randevu? Spoj?«
»Možda i nije. Možda je samo tražila pažnju.«
 »Od nekoga tko bi joj mogao nauditi? Zar ne misliš da je pametnija od toga?«
»Ne«, kažem. »Ne mislim.« Ne mogu od njega očekivati da razumije
Cameroninu ranjivost kao ja. On nikad nije bio odbačeno dijete. Nikad nije
iskusio svijet u ženskom tijelu, ili tijelu djevojke. Nikad nije imao razloga miješati
ljubav s patnjom. Osjetila sam tu konfuziju gotovo električki od prvoga trena kad
sam ugledala njezin plakat, ranjenost u njezinim očima. »Možda njezin radar
nikad nije bio ispravan.«
Will kiinne napola bezvoljno, a zatim utihne. Nakon nekog vremena kaže:
»Što misliš o Emily?«
»Ne znam. Voljela bih da je snažnija, valjda.«
»Možda daje sve od sebe.«
Njegove riječi udaraju i frcaju, kao kremen o kamen. Naravno da je u pravu.
Ljudi gotovo uvijek daju sve od sebe. Ponekad je to dovoljno, ali najčešće nije.
»Da je Emily imala hrabrosti ostaviti Troya prvi put kad ju je prevario, to bi
možda sve promijenilo«, kažem.
»Može biti. Sad to ne možemo znati.«
»Što ti misliš o njoj?« Shvatim da nemam pojma što će reći.
Slegne ramenima. »Kad se obitelj doselila ovamo, prije tri ili četiri godine,
mislio sam da će biti fora da nam filmska zvijezda hoda ulicama grada, ali oni su
se uglavnom držali za sebe. Ne pamtim da sam vodio ijedan razgovor s Emily ili
Troyem, čak ni u prolazu. A Cameron je za mene tek još jedno lice. Ne bi trebalo
biti tako.«
»Ne bi.« Moram se složiti.
»Slušaj.« Will se nakašlje. »Ono što si rekla Curtisovima, o posvajanju, krizi
identiteta i ispadima, je li išta od toga vrijedilo i za tebe?« Zastane, očito mu je
neugodno. »Sjećam te se kao prilično sretnog djeteta, ali možda nisam obraćao
pozornost.«
Dugo vremena ne znam što bih mu odgovorila. Iskreno, čudi me da je uopće
skupio hrabrosti da pita.
»Možeš mi reći ako to nije moja stvar«, hitro doda, čitajući mi izraz lica.
Uperim pogled u horizont. »I nije«, kažem nježno, ali odlučno.
»Oprosti.« Ponovno se nakašlje.
Zaobiđemo liticu, a selo se pojavi pred nama, oštri bijeli krovovi, bijele
ograde, bijeli tornjevi. Olujni su se oblaci počeli razmicati. Na jednom mjestu na
rtu, zraka svjetla lomi se nad suhom travom i pretvara je u tamno zlatnu. Cijelog
života to mi je omiljena boja. Kad sam tek došla ovamo, povučena i cinična,
uvijek na oprezu od nevolja, bila sam sigurna da se stvari nikad neće popraviti.
Ali jesu.
»Nisam glumila«, kažem naposljetku.
»Dobro. Drago mi je.«
Zlatna se trava mreška, savija. »Svi zaslužuju nekamo pripadati.«
 Dvadeset

M oja je majka umrla na Božić, iako je prošlo puno vremena prije nego što
sam uspjela povezati sve detalje. Svi su me htjeli zaštititi, kao da to nije
samo dodatno pogoršavalo situaciju. Tišina i nagađanje, pokušaji čitanja pogleda
i izraza lica, oči koje nikad nisu susretale moje. Naposljetku sam doznala da je
izišla na Badnjak, nakon što smo klinci i ja otišli u krevet, i posudila 50 dolara od
prijatelja da nam kupi poklone. Umjesto toga, kupila je heroin i predozirala se.
Našli su je u njezinu autu na parkiralištu restorana Long John Silver u božićnoj
noći i odmah su nas išli potražiti, ali mora da smo mi već spavali. Možda nas ne
bi ni pronašli, godinama poslije sam razmišljala, nekom čarolijom, kako samo
djeca to znaju zamisliti, da mi ona jaja nisu izgorjela.
Bilo kako bilo, policija je predala slučaj socijalnoj skrbi. Gledala sam kako
neka starija žena u ispranom plavom odijelu s hlačama prebire po ladicama
pokušavajući klincima složiti stvari. Nije mi dopuštala da joj pomognem, samo je
trpala njihovu odjeću u jastučnice na način koji me strašno ljutio i zbog kojeg me
bilo sram. Jedva da sam se uspjela pozdraviti s njima prije nego što ih je gurnula
u auto i odvela da žive sa svojom majkom, za koju sam već tada bila znala da se
jedva može brinuti o samoj sebi.
Posljednji put kad sam vidjela Amy, skoro je cijelu kosu utrpala u usta, a lice
joj je bilo prekriveno šmrkljima. Jasonu su navukli njezine svijetloplave čarape
kao da uopće nije bilo bitno što će odjenuti. Nikad neću zaboraviti kako su me
oboje gledali, kao da me šutke pitaju kako sam mogla dopustiti da se to dogodi
Isto sam i ja pitala samu sebe.

BUDUĆI DA JE Red još bio u zatvoru, a ni on ni Robin nisu imali rođaka u blizini,
nitko nije znao što učiniti sa mnom. Odveli su me u sigurnu kuću da tamo čekam
prve udomitelje. Domaćica te kuće bila je mlada žena koja nije izgledala puno
starija od moje mame – koja je imala 27. Sama si je šila odjeću, rekla je pružajući
mi tanjur integralnih krekera i krišku svijetlonarančastog sira koji je dolazio u
velikim komadima, s voštanim plavim pečatom socijalne skrbi. »Svašta si
prošla«, rekla je dok sam jela. »Želiš li razgovarati o tome?«
Nisam htjela. Suknja joj je bila smeđa sa žutim cvjetovima, kao da je došla sa
sela, kao da je lik iz serije Mala kuća u preriji. Nema šanse da bi ona mogla
shvatiti moj život, no pritisak u mojoj glavi polako je rastao. Riječi koje sam
nekako morala izbaciti. Nevezano uz majčinu smrt, koju sam tek bila počela
procesuirati, ili zabrinutost koju sam osjećala zbog brata i sestre, koji su bili jako
mali i trebali su nekoga da pazi na njih i pobrine se da jedu, već oko jednog jedinog
trenutka u vremenu. Jednog brzinskog lokalnog poziva koji mi je okupirao um
zbog Phyllis, koja se naposljetku ispostavila bezopasnom.
 »Jako sam ljuta na sebe«, rekla sam ženi u nabranoj bluzi, i rasplakala se. Do
tog sam trenutka svojski suzdržavala suze.
»Što?« upitala je. »Zašto?«
»Bila sam pravi idiot«, rekla sam istim onim tonom koji je mama uvijek
koristila za tatu. »Nisam smjela kuhati. To je bilo strašno glupo.«
Žena – mislim da se zvala Susan – me samo tužno pogledala. »Ali ti si malena
curica, Anna. Nisi se mogla brinuti za svog malog brata i sestru. Ako već moraš
biti ljuta na nekoga, budi ljuta na svoju mamu. Ostavila vas je same. To nije u
redu.«
Bilo je očito da su joj namjere bile dobre, ali nije imala pojma o mojoj obitelji.
Moja je mama bila vrlo snažna osoba. Ako je previše spavala ili previše plakala
ili se drogirala, bilo je to zato što joj naš tata nije ostavio puno novca, a ona se s
tim nije mogla nositi. »Išlo mi je dobro«, rekla sam joj. »To su dobri klinci.«
Još me jednom sažaljivo pogledala i odmahnula glavom. »Pronaći ćemo ti neki
lijepi dom.«
Odjednom mi je svjetlo u kuhinji zasjalo ravno u oči. Mrvice integralnog
krekera u ustima pretvorile su se u slatko ljepilo. Uopće me nije
slušala. »Imala sam dobar dom.«
Zavladao je tajac. Mislim da se bojala pogledati me. »Jako mi je žao.«
 Dvadeset jedan

W illova dvanaesteročlana ekipa radi bez prestanka još od 22. rujna, odmah
nakon što je Cameron nestala, obilazi i ispituje, ide od vrata do vrata po
gradiću i okolici pokazujući svima njezin plakat. Svakog dana prekopavaju baze
podataka, telefoniraju policajcima zaduženim za uvjetne kazne, nadajući se da će
iskopati neko ime i motiv, nekoga tko bi odgovarao profilu. Uvjerena sam da su
svi oni dobri muškarci i žene, ali ne želim ih upoznati, niti se zaplesti u detalje
ovog slučaja više nego što moram. Will me podržava. Kaže da je dovoljno da
izvještavam njega i budem neovisna onoliko koliko mi je potrebno sve dok ga
redovito izvještavam o svemu.
»Želim ispitati Stevea Gonzalesa«, kažem mu. »Isto tako, želim doznati više
o Cameroninoj rođenoj obitelji.«
»Dobro. Ja ću pronaći djevojku Troya Curtisa i pribaviti nam više informacija
o Drewu Hagueu. Ali najprije bismo zajedno mogli porazgovarati s Grayem
Bensonom?«
»I meni je to palo na pamet.«

UPRAVO SU OTKUCALA tri sata kad se zaputimo, ponedjeljak je, 4. listopada. Gray
živi dva bloka dalje od srednje škole Mendocino, u ulici Cahto, uskoj
rezidencijalnoj ulici koja graniči S grobljem Hillcrest. Praktički nemamo gdje
parkirati, ali Will se nekako snađe i skrene svojim policijskim autom prema
gustom zidu od vinove loze i eukaliptusa s lijeve strane ulice, gaseći motor dok
se posljednje kapi kiše cijede niz vjetrobransko staklo, vlažno iznutra od našeg
disanja.
Poznajem svaki kutak Mendocina, ali u ulici Cahto nisam provela puno
vremena. U njoj se nalaze samo četiri kuće, uključujući Grayevu, običan bungalov
s krovom od šindre iza jednostavne niske ograde uz koju su poredane kante za
smeće. Iziđemo iz auta i zaputimo se uz blagu uzbrdicu, zaobilazeći blatnjave rupe
i zakrpani asfalt, preko natpisa škola ispisanog na cesti žutom, sad već
odlijepljenom bojom, skliskom od kiše. U zraku je težak i slatkast miris, poput
mokre kore drveta.
Pokušavam zamisliti Cameron ovdje, staviti se u njezin položaj. U noći kad je
nestala, najprije je poslije škole učila s Grayem. Prošla je pored ovih kuća na putu
doma na večeru, o čemu je razmišljala? Je li već znala da će se kasnije te večeri
naći sa svojim otmičarem? Ili su nekako nabasali jedno na drugo između Grayeve
i njezine kuće? Možda su tada predložili susret, možda joj je obećao nešto što joj
je bilo važno. Ali što?
»Jeste li obišli ove kuće i provjerili sjeća li se tko nekog sumnjivog vozila?«
upitam Willa.
 On kimne glavom. »Ništa.«
»Ako je Cameron često dolazila ovamo, trebali biste pomnije promotriti
susjede. Što je s g. Bensonom?«
»Koliko ja znam, on je ispao iz priče. Preselio se u New Orleans dok je Gray
bio mali.«
»To je sigurno dodatan razlog zbog kojeg su se Gray i Cameron tako povezali.
Gubitak roditelja te promijeni, kako god da se dogodio.«

VRTNA VRATA KUĆE Bensonovih su otvorena i nakrivljena u stranu od korištenja,

a vitice pavitine obavijaju nosivi stup. U bočnom dijelu dvorišta primijetim
neuredan povrtnjak u dugačkim gredicama, zanemarene rajčice kako se sagibaju
niz žičane stalke, i pomislim kako se to mjesto sigurno doimalo jednostavnim i
stvarnim djevojčici poput Cameron, zaglavljenoj na litici u staklenom zvonu dok
njezina slavna majka rezucka bonsai i pretvara se da ne zna ništa o suprugovoj
aferi.
Di Anne Benson otvori na Willovo kucanje. Debeljuškasta je i lijepa, u
srednjim četrdesetima, s uvijenom, crvenkastosmeđom kosom. Iza nje, kuhinja
miriše na umak za špagete iz limenke. »Šerife Flood.« Mahne kuhinjskom krpom.
»Nisam vas očekivala.«
»Oprostite na ponovnoj smetnji. Ovo je detektivka Hart. Je li Gray kod kuće?
Nećemo dugo, obećavam.«
Ona kimne i povede nas kroz predsoblje pa uz usko stubište tapecirano
potamnjelom vunom, prljavom od uporabe. Po zidovima su mjestimično
razmještene nakošene slike s botaničkim motivima, okviri su im blago obojeni
prašinom. Hodajući iza nje, primijetim da joj je iz širokog modrog pulovera
iskočila etiketa pa odolim porivu da je zataknem natrag unutra.
»Gray?« glas joj se nesigurno probija kroz vrata prije nego što ih otvori i
pomakne se u stranu. U njezinim se kretnjama osjeti zabrinutost, čini mi se. Kao
da je svjesna da joj je sin postao krhak i oprezan. Ranjiv.
Gray sjedi napola uronjen u smeđu baršunastu vrećastu fotelju na podu,
dugačke su mu noge podignute kao štit. U rukama mu je notes za crtanje, koji
sklapa, podiže pogled, crvena mu je kosa začešljana uvis, kao što se nosilo 50-ih,
ili kao u Johna Taylora iz benda Duran Duran čiji je poster zalijepljen s unutrašnje
strane vrata Grayeve spavaće sobe, s njihove prve turneje – nedokučiv pogled,
podignuti ovratnik i sve ostalo. Grayeva je odjeća jednostavna i svakodnevna,
doduše, kraljevski plava majica s kapuljačom, tanke kaki hlače, vunene papuče s
gumenim potplatom. Ostavlja dojam nekoga tko je zarobljen između onoga što
želi i što mora biti.
»Nemam vam ništa novo za reći.« Premeće sklopljeni notes po rukama, ne želi
susresti ni moj ni Willov pogled.
»U redu je«, reče Will, zatim se okrene prema gđi Benson. »Treba nam svega
desetak minuta.«
 »Ja sam Anna Hart«, obratim se Grayu. »Jedna od detektiva koji pokušavaju
pronaći Cameron.«
»Već sam rekao sve čega se sjećam.«
»Znam da jesi. Znam i koliko ti je teško svakodnevno se pitati što joj se
dogodilo. Kladim se da noću ne možeš spavati. Kladim se da ne znaš ni što bi sa
sobom.«
On trepne. »Dobro sam.«
Spustivši se na pod kako bih ga mogla pogledati u oči, kažem: »Upravo smo
došli iz Cameronine kuće. Roditelji joj prolaze jako teško razdoblje. Je li Cameron
ikad pričala o tome s tobom?«
»Malo.«
Will i ja letimično se pogledamo. Vrijeme je da pokušam s drugačijom
strategijom.
»Izići ću nakratko telefonirati«, kaže. »Vraćam se za par minuta.«
Čim ode, Gray me oprezno pogleda.
»Voliš Duran Duran«, kažem. »Super mi je pjesma Ordinary World.«
Iznenadila sam ga. Možda mi zato odgovara: »To je najbolja pjesma na
albumu.«
»Da, ali malo tužna. Radi se o Davidu Milesu, zar ne?«
Oči mu se razrogače. »Simon Le Bon to nikad nije rekao.«
»Nije. Zato i jest dobra. Neće sve odati, ali ako pozorno pratiš, čuješ i ono što
nije rečeno.«
Prema izrazu na njegovu licu, znam da me prati. U tom trenutku odlučim
udariti. »Brižno čuvamo ono što nam je najvrednije. Ponekad to ne kažemo
nikome, ponekad samo jednoj osobi, onoj koja nas najbolje poznaje.«
»Valjda.« Gray spusti notes na pod, a bez njega, ruke su mu prazne i blijede.
»Cameronini roditelji kažu da joj je u zadnje vrijeme bilo jako teško. I ti bi to
tako opisao?«
Nastane duga pauza dok se hrva sam sa sobom. A onda reče: »Kod kuće joj je
bilo jako stresno.«
»Izgleda da jest. Možda čak i previše za nekog osjetljivog kao Cameron.«
Pogled mu je i dalje oprezan, ali zagrize moju udicu. »Uvijek joj je nekako
teško padalo to što joj je mama svjetski poznata glumica. A tate joj često nema.«
»Zbog njegovih putovanja nisu toliko bliski? Emotivno, mislim.«
»Ne samo zbog toga.« Zjenice kao da mu se trzaju, cijelo mu tijelo suptilno
vibrira od unutarnjeg konflikta. »Ima aferu s nekim na poslu. Cameron je bila ljuta
na njega, i zabrinuta za mamu.«
Kimnem kako bih ga ohrabrila, pretvarajući se da me nije iznenadio. »Misliš
da je to prvi put da ju je prevario? Ili je možda samo prvi put da ona to zna?«
»Cameron kaže da je uvijek bio takav. Ali sad je još gore. Cura mu je trudna i
rodit će dijete. Jesu li vam njezini roditelji rekli i taj dio? Možda to ne bih smio ni
spominjati. Ne znam.«
 Trudim se ne reagirati pretjerano. Dijete? Kako da to ne izbaci Cameron iz
takta? »Možeš reći bilo što«, kažem mu. »Nećeš upasti u nevolju. Cameron ti je
najbolja prijateljica. Prirodno je da čuvaš njezine tajne, kao što ona čuva tvoje. To
najbolji prijatelji rade.«
»Šerif je već nekoliko puta došao pričati sa mnom. Bio sam stvarno zbunjen.«
»Jasno da jesi«, kažem. »Pokušavaš zaštititi Cameron. Ali, Gray, možda bi
nam neke stvari koje znaš mogle pomoći da je pronađemo. Misliš da bi mogao
biti malo otvoreniji?«
Osjećam kako se sav uznemirio u fotelji, pitajući se može li mi vjerovati, je li
zbilja u redu da mi kaže ono od čega se suzdržava. »Pred Cameron je bilo zbilja
teško razdoblje. I to ne samo zbog roditelja.«
»Osobne stvari«, potvrdim.
»Da.«
Vrata se otvore, pojavi se Will. Praktički čujem kako sam se ispuhala. U
svakom ovakvom razgovoru, rijetko će prva, druga ili treća stvar koju će vam
ispitanik reći biti važna. Za istinsko otvaranje treba vremena. Treba strpljenja da
se netko otvori. A Gray je jako blizu tome da kaže istinu.
»Hej«, reče Will i sjedne na krevet. »Što sam propustio?«
Pogledam u Graya, a on kimne gotovo neprimjetno. »Upravo smo razgovarali
o Cameroninim roditeljima. Tatinoj aferi. Izgleda da je situacija još zamršenija
nego što smo mislili.«
»A, da?«
Opet pogledam u Graya tražeći znak pristanka prije nego što kažem: »Troyeva
cura je trudna.«
»Oh, opa. To je velika stvar.«
»Njezini roditelji ne znaju da ona zna«, reče Gray. »Molim vas, nemojte im
reći da sam vam to rekao.«
»Obećavamo ti potpunu diskreciju s naše strane«, Will ga utješi.
»Na to sam mislila, Gray. Ovako ćeš pomoći Cameron.«
Gray dugo šuti, lomi ruke u krilu. Naposljetku kaže: »Cameron se počela
prisjećati stvari otprije.« Posljednja mu riječ zapne u grlu. »Kad je bila mala.«
»Kojih stvari?« blago upitam.
»Stvarno ne smijete reći njenim roditeljima.« Gray sklopi oči, a onda ih opet
otvori, kao da se priprema za cijenu istine. Osjećam njegov strah i brigu. Tražimo
od njega da iznese Cameronine mračne tajne na vidjelo, iz škrinje u kojoj ih čuva.
Kao njezin najbolji prijatelj, ta škrinja je on. »Morate mi obećati.«
Oboje kimnemo.
»Htjela je početi piti kontracepcijske pilule. Nije se seksala ili tako nešto.
Mislim da nije. Navodno jako dobro djeluju na kožu.«
»To je istina«, kažem. »Puno ih cura pije radi toga.«
»Da. Uglavnom, zamolila me da odem s njom do klinike. Jednog dana poslije
škole, prije par tjedana, sjeli smo na bus za Fort Bragg. Imali smo osjećaj kao da
radimo nešto uzbudljivo, za odrasle.«
 »Nastavi«, potaknem ga. »Otišli ste u kliniku...«
»Da, ali tamo nam je žena rekla da joj ne može samo tako dati tablete a da ne
obavi detaljan pregled. Pričekao sam je, nikakva frka, ali kad je izišla, bila je
strašno tiha i povučena. Uporno sam je ispitivao što se dogodilo, ali ona mi nije
htjela reći sve dok nismo bih u autobusu, na pola puta do kuće. Bilo je grozno.«
»Što je bilo grozno?« upita Will.
»Sestra joj je rekla da ima neke ožiljke.« Lice mu se skameni, a zatim namršti.
Tek nakon minute nastavi. »Ono, unutra.«
Osjećam kako mi se utroba uvrne. »Je li ti ikad spomenula svog ujaka? Zove
se Drew Hague.«
Gray odmahne glavom. »Mislim da nije.«
»A nekog drugog? Nekog muškarca? Razmisli, Gray.«
»Nije bilo nikakvih muškaraca. Barem ih meni nije spominjala. Nakon tog
dana, opet se zatvorila i više nije htjela sa mnom o tome razgovarati. Inače nismo
bili takvi kad smo bili zajedno.«
Još je dijete. Naravno da se osjećao bespomoćno, kao i Cameron. Inače bi se
oslonila na njega, svog najboljeg prijatelja. Bila bi mu rekla, da je pronašla riječi.
»Stvarno si hrabar što si bio tako otvoren s nama«, kažem na koncu. »Ovo bi
moglo biti važno, Gray. Mislim da je netko u prošlosti već naudio Cameron. Ta
se osoba možda vratila u njezin život, ili je možda srela nekog novog, tko joj se
približio na sličan način. Ne smiješ kriviti sebe što nisi znao kako to popraviti.
Zbilja ne postoji način da to učiniš. Razumiješ li me?«
Gray jedva vidno kimne glavom. Vidim koliko mu je teško oprostiti samom
sebi.
»Hoćeš li nam javiti ako se sjetiš još nečega? Bilo čega?« upita Will.
Primaknem se bliže vreći na kojoj sjedi, kleknem i pružim ruke prema njemu.
»Gray?«
»Da.«
»Ti nisi kriv za ovo.«
 Dvadeset dva

K ad se Will i ja vratimo do auta, oboje šutimo. Vrlo dugo ni ne pali motor.

Tik ispred moga prozora grana eukaliptusa proteže se do stakla, a gusto
zelenkasto sivo lišće izgleda kao uvećano povećalom, s bisernim kapima kiše.
Hap ih je uvijek nazivao gumeno drveće. Jednom mi je rekao da samo u
Australiji postoji sedamsto različitih vrsta gumenog drveća i da mogu proizvoditi
vlastitu maglu, plavičastu maglicu koja nastaje dok njihovi spojevi isparavaju u
zrak. Sedam stotina vrsta jednog jedinog roda i više, pa ipak su ljudski životi
osuđeni na to da ponavljaju iste užasne obrasce iznova i iznova, kao da postoji
samo jedan mogući rasplet događaja.
»Takvi ožiljci definitivno ukazuju na seksualno zlostavljanje?« Will
naposljetku upita.
Ne čudi me što to pita, čak i nakon što je vidio koliko se Gray uznemirio
prisjećajući se sve te muke. »Ne uvijek. Prilično je kontroverzno. Mnogi će reći
da su takvi ožiljci nejasni. Drugi će reći da većina liječnika ili ne zna u što gleda
ili ne želi otvarati ta vrata. Po meni je najznakovitija Cameronina reakcija.«
»To što se zatvorila, misliš.«
»Tako je. Rekla bih da je to zakopala jako duboko.«
»Ne znam što je toj sestri bilo na pameti. Čini mi se užasno neodgovornim
baciti djetetu takvu bombu u ruke.«
»Pa, komplicirano je. Bolničari se susreću sa svim i svačim. Možda bi bilo još
neodgovornije da joj nije rekla.«
»Što je s pravnim pitanjima? Nije li klinika trebala obavijestiti Cameronine
roditelje?«
»Pomislio bi da jest, ali država Kalifornija ne traži takvu vrstu informiranja,
barem ne još. Pitam se što bismo trebali učiniti s tom informacijom. Možda da je
samo pustimo da nam se malo slegne, osobito stoga što još nismo isključili Troya
kao osumnjičenog. Što se dogodilo kad ste ga stavili na poligraf?«
»Nikakvih odstupanja. Zanimljiviji su bili Emilyni rezultati.«
»Kako to?«
»Znaš kako te stvari znaju griješiti. Nastojim ih ne uzimati previše ozbiljno,
osim ako nemam nijedan drugi trag.«
»Da.« Nešto u tonu njegova glasa u meni probudi blagu nelagodu. »Što se
dogodilo?«
»Pala je.«
Prije nego što stignem odgovoriti, radiostanica u Willovu autu odjednom
zakrči i oboje nas prepadne. Uzme je u ruke i palcem pritisne dugme. »Flood
ovdje.«
 »Leon je, šerife. Upravo smo primili poziv iz Gualale. Navodno je i tamo
nestala jedna cura. Sedamnaestogodišnja Shannan Russo, posljednji put viđena
drugog lipnja.«
»Lipnja? Zašto nam sad to javljaju?«
»Zbog ovih drugih, pretpostavljam.« Zamjenik zvuči nesigurno i mlado,
možda nema više godina nego što je Will imao kad je tek počeo raditi za svog
oca.
»Stižem«, reče Will, a onda prekine poziv i zagleda se u mene, obje su mu se
obrve u općem zaprepaštenju podignute do ruba šešira.
»Sranje«, komentiram za oboje, želeći da mogu nekako pritisnuti pauzu. Kad
bih barem mogla izići iz auta i otići sama u šumu, možda bi mi se tada misli
razbistrile. Ali Will me i dalje gleda. »Ponekad, kao da pukne brana«, kažem mu.
»Neko dijete pobjegne i nitko time ne razbija glavu sve dok netko poput Polly
Klaas ne završi na naslovnici novina. Tada obitelj zaključi da je vrijeme da dignu
paniku.«
»Možda je to to.« Will bi mi najradije povjerovao, iako nisam bogzna što
rekla. »Poslat ću nekoga u tamošnji ured šerifa. A možda i sam odem. Denny
Rasmussen i ja prilično se dobro poznajemo.«
»Želiš da pođem s tobom?« automatski ponudim.
»Imaš dovoljno svog posla. Naći ćemo se poslije i usporediti bilješke.« Upali
motor, a ja se naslonim na suvozačevo sjedalo, sretna što sam oslobođena
dužnosti.
Posljednjih nekoliko sati iscrpilo me je više nego što bih htjela priznati,
razgovor s Emily, a onda i s Grayem, otkrivanje ožiljaka, svega što je Cameron
odjednom zadesilo. Previše je to za bilo koga, a kamoli za jednu
petnaestogodišnjakinju.
Kao da mi čita misli, Will će: »Jadno dijete. Možeš li zamisliti da si silovan, a
da se toga ne sjećaš?«
»Ne«, odgovorim.
Ali mogu. To se stalno događa.

NA PUTU ZA Gualalu, smještenu 80 kilometara južnije, Will me iskrca na

parkiralištu srednje škole. Sama uđem u zgradu, smjesta se sudarivši s prošlošću,
tinejdžericom koja sam bila, još maločas, čini mi se. Mirisi sredstava za čišćenje
podova i hormona ostali su isti, polupani redovi ormarića i zidovi od opeke i
zelenkasta neonska svjetla. Je li ovo mjesto uvijek bilo tako malo?
Kraj je dana i zgrada je skoro prazna. Zbornicu pronađem prema sjećanju, a
tamo me tajnica uputi prema učionici profesora engleskog jezika. Steve Gonzales.
Zateknem ga kako slaže stolice pa mu se predstavim.
»Cameron«, kaže i sruši se na stolicu, kao da sam ga gurnula. I samo to, bolan
način na koji je izgovorio njezino ime, govori mi da neće biti od bitnog značaja
za našu istragu. Govori mi koliko mu je stalo do nje.
 Zaobljenih ramena i blagog pogleda, Gonzales nosi široke baršunaste hlače i
jeftinu tamnu jaknu koju vjerojatno već godinama navlači na sebe. Crna mu je
kosa prošarana srebrnim vlasima. Već dugo je ovdje, pretpostavljam, i susreo se
sa svakakvom djecom.
»Pričajte mi o njezinim sposobnostima«, kažem. »Kakva je Cameron
učenica?«
»Dobra. Predajem joj tek mjesec dana, ali odmah se istaknula. Predani čitatelji
imaju poseban pogled u očima. Gotovo da to možete namirisati na njima, kako im
trebaju knjige da bi im bilo dobro.«
»Emily Hague kaže da ste pohvalili Cameronine tekstove.«
»Napisala je nekoliko pjesama i pokazala mi ih. Nisu bile dio domaće zadaće.«
»Smijem li ih vidjeti?«
»Vratio sam joj ih, premda bih volio da sam ih najprije kopirao. Možda bi bile
od neke koristi.«
»Kakve su bile?«
»Zbilja dobre, zapravo, ali mračne. To me malo zateklo. Trebao bih ih učiti
vještini pisanja poezije, pjesničkim slikama ili dobro izvedenim stihovima, ali u
ovom je slučaju tema bila uznemirujuća i nisam znao da li bih trebao reći nešto i
o tome. Mladi pisci gotovo uvijek imaju autobiografske tekstove, čak i kad im to
nije namjera.«
»Prilično je znakovito da vam je pokazala nešto tako osobno. Mora da je znala
da vam može vjerovati. Što se zatim dogodilo? Jeste li stekli dojam da je Cameron
htjela da učinite nešto s tim? Da je tražila pomoć?«
Njegove tamnosmeđe oči potamne još više. »Bože, nadam se da nije. Urednik
sam školskog časopisa. Pitao sam je želi li da objavim pjesme, a ona je rekla da
će razmisliti. Zatim ih je nekoliko puta presavila. Na to sam pomislio da ju je sram
što mi ih je uopće pokazala. Osjećao sam se loše nakon što je otišla, ali idućeg
dana na satu izgledala je u redu.«
»Vi volite svoj posao, g. Gonzales.«
»Da, volim. Doduše, trenutačno mi nije lako.« Spusti pogled prema mekanim,
bucmastim dlanovima. »Ostali učenici su i dalje strašno preplašeni. Primijetio
sam da se ne mogu usredotočiti. I moji kolege to tvrde.« Znam točno na što misli.
Kad se nešto ovako užasno dogodi tako blizu vas, uobičajeno je da se pojavi
tupost, dekoncentracija, depresija i tjeskoba. Većina odraslih ne posjeduje alate
potrebne za suočavanje s takvom vrstom straha, a kamoli djeca. Zbog toga
suosjećam sa Steveom, sa svima njima.
»Mora da su vijesti o Polly Klaas samo dodatno pogoršale situaciju«, kažem.
»Sigurno se osjećaju kao da se to može dogoditi ponovno, bilo kome od njih.«
On kimne. »Što mogu učiniti?«
»Budite strpljivi. Slušajte. Tješite ih svojom prisutnošću. Neka iskuse vlastite
osjećaje. Djeca su otporna. S vremenom će rane zacijeliti, ali najprije im je
potrebna neka vrsta raspleta. Nadam se da ćemo im to uskoro moći omogućiti.«
Dugo me promatra. »Volite li i vi svoj posao, detektivko Hart?«
 To me pitanje uhvati nespremnu. Prije je na njega bilo lako odgovoriti, sad
više nije. »Oduvijek sam osjećala potrebu da pomažem ljudima. Doduše, ponekad
mi bude previše, osobito onda kad su u pravoj nevolji, a ti nisi siguran možeš li
išta učiniti, ma koliko se trudio.«
»Da«, kaže. »Tako se ja sad osjećam.«

PRIJE ODLASKA, ZAMOLIM ga da mi pokaže Cameronin ormarić koji se nalazi tek

jedan red dalje od mjesta na kojem se nekoć nalazio moj. Willova je ekipa skinula
lokot i pokupila skoro sve. Ostali su samo njezini udžbenici, Matematika II,
Početni latinski, Svjetska povijest i pohabani primjerak romana Jane Eyre u
mekom uvezu.
»Upravo smo načeli novu cjelinu«, reče Steve Gonzales pored mene. Dalje niz
hodnik, domar vrti glomazno laštilo podova u krugovima, uzorak koji ostavlja za
sobom nalikuje staklenim, razrokim bikovim očima. »Cure poput Cameron vole
Jane.«
»I ja sam je voljela«, odvratim, osjećajući val povezanosti. »Jane ima valjani
razlog da se osjeća kao žrtva, ali to ne čini. Tiha je, povučena, ali definitivno
borac.«
Dohvatim roman kako bih ga ponijela sa sobom, a onda pomaknem i hrpicu
knjiga sa strane. U donjem desnom kutu, u stražnjem dijelu ormarića, na mjestu
koje samo Cameron može vidjeti s lakoćom, zalijepljena je razglednica s pjesmom
koju je napisao Rainer Maria Rilke. U cijelosti je ispisana, stih po stih, odlučnim,
urednim rukopisom.

Sâm sam na svijetu, pa ipak nedovoljno sam

Da bi svaki sat bio blažen. Ponizan sam na svijetu,
Pa ipak nedovoljno ponizan da budem tek obična stvar
Tebi, mračnom i pronicljivom. Hoću vlastitu volju i hoću
Slijediti svoju volju dok prerasta u radnju.
I hoću, u tim tihim, pa i nesigurnim trenucima,
Biti s nekim tko zna tajanstvene stvari,
Ili radije sam. Želim odražavati sve tvoje
I nikad ne biti previše slijep ili prestar
Da tvoju duboku, nestalnu sliku držim uza se.
Želim se otvoriti. Više nigdje ne želim biti zatvoren
Jer tamo, gdje sam zatvoren, neistinit sam.1

1 Prema engleskom prevela Maja Klarić.

 Dvadeset tri

U Patterson’su, dok čekam Willa, listam Jane Eyre iz nekog razloga

osjećajući nelagodu, kao da zavirujem u Cameronin dnevnik ili gazim po
svetom tlu. Ljudima knjige znaju biti nevjerojatno osobne, čak i svete. Ova kao
da je to i bila, malo pohabana i s ušima po rubovima, puna podcrtanih odlomaka
i bilješki olovkom – šifrirana mapa njezine duše. Ponijela sam i razglednicu s
Rilkeovom pjesmom pa je prepisujem u svoju bilježnicu, zaokružujući dijelove
koji mi se čine značajnima. Sâm sam na svijetu... Ponizan sam... S nekim tko zna
tajanstvene stvari.
Pjesma joj je sigurno važna, inače se ne bi potrudila ručno je ispisati, a kamoli
sačuvati. Štoviše, pretpostavljam da se prepoznala u toj pjesmi, da joj se učinilo
kao da svaka riječ gorućom strijelom pogađa ono iznutra, što nosi u sebi.
Ono što sam ranije rekla Willu, o tome kako ne mogu zamisliti da Cameron
potiskuje sjećanja na zlostavljanje, bila je laž. Ruku na srce, to je uobičajena
reakcija, karakteristična čak. Iskustvo zlostavljanja ponekad vas toliko preplavi i
poništi, osobito ako ste dijete, da je jedini način da žrtva to preživi taj da napusti
svoje tijelo. Ne da se bori ili bježi, već da se potpuno od njega odvoji. Ako je
zlostavljač istovremeno i skrbnik, netko tko bi trebao pružati sigurnost i ljubav,
zatvaranje može biti još dramatičnije i dalekosežnije. Ono što ne možemo
podnijeti znati ili osjećati, često naučimo sakriti od sebe, i sakriti to dobro.
Koliko god da je Cameron imala godina kad se zlostavljanje dogodilo, bilo da
se dogodilo jednom ili više puta, njezin joj je um vjerojatno priskočio u obranu.
Nije to bio izbor koji je svjesno donijela, već nešto bliže primarnom životinjskom
instinktu, jedini način da se izvuče iz nečega što je previše užasno da bi to
imenovala ili osjećala. Možda se ničega od toga nije ni sjećala sve do dana dok
nije posjetila kliniku, i pukom slučajnošću to prizvala iz mraka.
Jedva da mogu zamisliti što je Cameron osjećala tog dana, ležeći na bolničkom
krevetu, već kompromitirana i ranjiva, nogu podignutih na metalne prečke dok
medicinska sestra navlači gumene rukavice, ne znajući da je na korak od
detonacije cjeloživotne tajne boli. Priče koju je Cameronino sjećanje progutalo,
ali ne i njezino tijelo. Cijelo je vrijeme bila tu u njoj, ispisana u ožiljcima.
Sve i da Cameronina sjećanja nisu tako silom isplivala na površinu, nanesena
je šteta kuhala već godinama i nesumnjivo bi pronašla neki drugi način da izbije
van, kroz osjećaje srama ili bespomoćnosti, nesvjesno je privlačeći ljudima i
situacijama koje nalikuju ili odgovaraju izvornoj boli. Vidjela sam to mnogo puta,
kako trauma preživjele žrtve pronađe način da sama sebe ispriča, umjesto obrnuto.
Zato i osjećam njezinu bol, bol te djevojčice koju nikad nisam upoznala, ali
koju poznajem. Preživjela je nasilje, izdaju i teror, otimanje duše. Preživjela je
gorući, zakopani sram i tišinu, godine prisilne amnezije. Ali može li preživjeti ovo
što joj se događa sad, iznutra i izvana? Može li preživjeti prisjećanje?
PREPLAVLJENA OSJEĆAJIMA, ODGURNEM knjigu i pjesmu od sebe, dalje niz šank, i
naručim kratki viski. Čim ga slistim, gurnem čašu i zatražim još jedan.
Konobarica me pogleda, podigne nacrtane obrane. »Voziš?«
»Dobro sam.«
»Znaš što? Daj mi svoje ključeve od auta i možeš uzeti cijelu prokletu bocu.«
Najednom sam iziritirana. »Samo mi natoči piće, okej? Zašto se uopće
brineš?«
Ona se zagleda u mene. »Netko mora.«
Ispod njezina ravnodušnog izraza vidim iskrenu brigu, ali ja je nisam tražila.
Na djelić sekunde osjetim poriv da hitnem praznu čašu u zrcalo iza nje, da to
jednostavno učinim, da nešto razbijem. Umjesto toga, duboko udahnem i polako
izdahnem. »Koliko ti je godina?«
»Molim?« frkne. »Stotine i stotine dana. Tebi?«
»Trideset i pet. Trideset i pet i stotinjak dana.«
»Sad smo kao prijateljice?« Pokazuje zube dok se smije, ali slutim da
pokušava otkriti što smjeram i što želim od nje. Još jedno piće ili nešto više?
»U prosincu će mi biti četrdeset.«
»Dugo si već u gradu?«
Kimne.
»Jesi li bila ovdje kad je stradala Jenny Ledford?«
»Išla sam s njom u školu. Bila je par godina mlađa. U zadnje vrijeme često
razmišljam o njoj.«
»Zbog Cameron Curtis? I ja.«
Još drži bocu u ruci. Vidim da pokušava riješiti zagonetku našeg razgovora.
Mene. »Jesi li išla u srednju školu ovdje u Mendocinu? Poznata si mi.«
»Vjerojatno si maturirala prije nego što sam je upisala. Bilo je to davno.«
Izvučem dvadesetku iz džepa i bacim je na šank. »Ja sam Anna. Oprosti što sam
bila pravi šupak.«
»Ja sam Wanda, i vidjela sam i gore.« Pokupi novac i vješto ga ugura u
grudnjak točno u trenutku kad nam priđe Will. »Mi o vuku.«
Wanda i ja se pogledamo i nasmijemo.
»Što je tako smiješno?« Will želi znati.
»Tvoj izraz lica«, reče Wanda i namigne, a ja je smjesta zavolim.
Svijetu treba cijela vojska takvih – snažnih, sarkastičnih, odvažnih žena koje
govore što misle i ne pretvaraju se, ne nude isprike niti traže dopuštenje. Žena
koje urlaju umjesto da se pokunje.
»Urnebesno«, Will će ravnim glasom. »Samo mi donesi piće, može?«
Pripremim se za novu rundu Wandina predavanja o odgovornoj vožnji, ali ona
je očigledno pametnija od toga i šutke mu natoči kriglu, dopuni i moju čašu, a
zatim ode do drugog kraja šanka.
 Will je očigledno imao težak dan. Iskapi Guinness u točno dvije minute,
ramena su mu pogrbljena i spuštena. Osjetim poriv da ga zagrlim, ali se
predomislim.
»Kako je bilo u Gualali?« upitam.
»Vraški depresivno. Po svemu sudeći, ta cura Shannan je nevolja s velikim N.
Redovito eksperimentira s raznim drogama, i seksom. U šestom su je razredu
suspendirali jer je nekome popušila u školskom zahodu, navodno da od nekog
klinca dobije njegov džeparac za ručak.«
U glasu mu čujem zgražanje. Gađenje. Zato što sam žena, moj je filter
drugačiji. Živim u ženskom tijelu. Dobro poznajem njegovu ranjivost. Sve razloge
zbog kojih te mogu proglasiti žrtvom, ili se sama možeš u nju pretvoriti. Znam
kako seks može postati oružje. »Nastavi. Što još?«
»Dok smo Denny i ja razgovarali s majkom, nije se mogla ni sjetiti koliko je
puta Shannan dosad pobjegla. Obično bi se vratila nakon par tjedana, mršavija i
bez prebijene pare. Ovog je puta poslala poruku u kojoj je rekla da odlazi
slobodnom voljom i da ne želi da je itko traži. Na poštanskoj je markici pisalo
Ukiah, 10. srpnja. Shannan je znala spominjati da će se preseliti u Seattle, pa
mama pretpostavlja da se zaputila tamo.«
»Zašto su sad prijavili nestanak?«
»Nikad nećeš pogoditi.« Ogorčenost u glasu mu ne pristaje, ali ima smisla, s
obzirom na kontekst.
»Zašto?«
»Nazvala ju je vidovnjakinja. Neka susjeda po imenu Tally Hollander.
Uglavnom, ta je Tally pronašla broj Karen Russo u imeniku i praktički je nazvala
da joj kaže da je Shannan mrtva. Mislim, tko radi takve stvari?«
Odjednom osjetim hladnoću. Ako se to doista dogodilo, zvuči bešćutno. »Što
je točno rekla?«
»Da je Shannan ubijena. Navodno je u svojoj viziji vidjela šumu. Misli da bi
njezino tijelo moglo biti ondje.«
»Koju šumu?«
»Sužavanje popisa valjda nadilazi njezine moći.« Kroz nos ispusti zvuk
gađenja. »I mene je nazvala, odmah nakon što je Cameron nestala, i bila je
jednako nejasna.«
»Stvarno? Ponekad su ti ljudi u pravu, Wille. Imala sam pozitivna iskustva s
nekima od njih, zapravo su nam puno pomogli. Što je rekla za Cameron?«
»Da ju je netko oteo i da se nalazi na nekom uskom, mračnom mjestu.«
»Hmm. To je sve?«
»Da. Mogla nam je tako reći i da pretražimo Mars.«
Misli mi jurcaju glavom. Teško je znati što se iduće sprema kad imamo tako
malo informacija. »Shannon je imala auto, zar ne? Je li itko provjerio registarske
tablice?«
»Nisam siguran. Mogao bih pitati Dennyja, ali poruka je bila prilično jasna.
Shannan je htjela otići.«
 »Možda, ali i dalje je maloljetnica, Wille. Ne možemo znati je li se našla u
ozbiljnoj nevolji, ili ju je netko na to prisilio. A što ako zbilja jest mrtva u nekoj
šumi?«
Pogled mu je oštar. »Tally Hollander je očito luđakinja. Nisi valjda toliko
naivna?«
»Hej, hej«, branim se. »Ovdje se ne radi o meni, i ti to znaš. Ako je Shannan
živa, treba našu pomoć. A ako je prekasno, svejedno zaslužuje da je nađemo. Ne
možemo samo tako odustati.«
»Ta cura nije Cameron, Anna. Ona je bjegunica koja već dugo upropaštava
vlastiti život. Čula si što je rekla njezina majka. Shannan ne želi da je itko traži.
Kraj priče.«
»Kako to uopće možeš reći, Wille? Roditelj si.«
»Što bi to trebalo značiti?«
»Odgovorni smo za tu curu.«
»Zašto? Zašto smo odgovorni?«
»Zato što svi žele da ih se nađe, bili oni toga svjesni ili ne.«

PROĐE DOSTA VREMENA prije nego što ijedno od nas opet progovori. Ta je slijepa
ulica poput stvarnog predmeta između nas, zauzima i prostor i zrak. Na koncu
primijeti primjerak Jane Eyre i znatiželjno izvije obrve.
»Što je bilo sa Steveom Gonzalesom?«
»Svidio mi se. Izgleda kao pošten tip i dobar učitelj, i očito mu je stalo do
Cameron. Mislim da uopće nije upleten u sve ovo, ali možeš ga staviti na poligraf
da ga isključiš.« Samo malo. Vlastite mi riječi dođu do glave i tamo se zadrže. U
automobilu, prije nego što je poziv vezan uz Shannan preuzeo naš dan, Will mi je
počeo pričati nešto važno. »Emilyn poligraf«, podsjetim ga. »Kako to da je pala?«
 Dvadeset četiri

K ad sam tek počela učiti o ispitivanju osumnjičenih, morala sam proći

Reidovu tehniku, kao manje-više svi policajci u to vrijeme. John Reid je bio
policajac iz Chicaga koji je osmislio tu metodu nakon što je 1940-ih i 1950-ih
Vrhovni sud zabranio premlaćivanje, zlostavljanje i prijetnje kako bi se iznudila
priznanja. Reid je volio znanost. Bio je stručnjak za poligraf i vjerovao je da se
policajce može naučiti da detektiraju laži, kroz nesvjesne tikove i pokrete
osumnjičenih, učestale poštapalice u govoru, reakcije na stres. Kroz niz sve
izravnijih pitanja i koraka, ispitivač bi trebao polako preuzimati kontrolu dok
poligraf radi svoj posao i bilježi minimalne promjene u otkucajima srca, krvnom
tlaku, temperaturi tijela i disanju.
Baš kao Will, i ja sam oduvijek osjećala zdravu dozu sumnje u poligraf,
smatrajući ga alatom, da, ali ne i nečim na što bi se mogli osloniti, a kamoli nekoga
optužiti. Ubrzani puls mogao je ukazivati na osjećaj krivnje ili lošeg ponašanja,
jasno. No u slučajevima kao što je bio Cameronin, kad je mladi život u pitanju,
emocije ispitanika mogu jednostavno biti uzburkane, kaotične i zbunjujuće.
Nepouzdane. Također, prema mojem iskustvu, ljudi koji su doista krivi, s lakoćom
prolaze poligraf. Narcisi, psihopati. Ljudi bez savjesti.
»Što se dogodilo, Wille? O što se spotaknula?«
Iz njegova je izraza lica jasno da želi prekinuti razgovor, ali naposljetku
popusti. »Pitanje je bilo: ‘Jeste li ikad naudili svojoj kćerki?’ Emilyn je odgovor
bio ne, ali ti znaš kako to ide. Pitanje se pojavi još nekoliko puta, drugačije
oblikovano. Svaki bi put Emily rekla ne i svaki bi joj se put puls ubrzao.«
»To bi moglo biti bitno. Ne slažeš se?«
»Ne znam. Promjena može značiti bilo što. Možda je jednom prejako udarila
Cameron, ili ju je zaključala u sobu. Roditelje te stvari znaju mučiti godinama.«
Will drži kriglu u rukama i ljulja je naprijed-natrag kao da će mu to pomoći
odvagnuti riječi, pomoći mu da me uvjeri. »Koliko znamo, možda se radi baš o
ovome. O osjećaju odgovornosti. Osjećaju da nije mogla zaštititi Cameron u
vlastitom domu.«
Slušajući ga, moram se zapitati požurujem li sa zaključcima. Ili on ne vidi ono
što nam je pred nosom. Roditeljska krivnja zna biti zakučasta i beskrajna, ja to
itekako dobro znam. Ali nešto se zbilja dogodilo u Emilynu domu, i to ne samo
one noći kad joj je kći nestala. Emily nije zaštitila kćer onda kad je trebala, kad je
Cameron bila premalena da zaštiti samu sebe. Taj se jaz s godinama širio i
prerastao u ponor. Na sve moguće načine koji bi sada mogli odigrati važnu ulogu,
Cameronina je prošlost stvorila njezinu sadašnjost. »Wille«, kažem, »moramo
popričati o epizodi sa zlostavljanjem.«
Zatečen je. »Zašto misliš da se to nije dogodilo prije nego što je došla u obitelj
Curtis, ako se uopće i dogodilo?«
 Ignoriram njegov cinizam i navalim. »Statistički, početak seksualnog
zlostavljanja događa se između sedme i trinaeste godine. Oko 90 posto žrtava
meta su članova obitelji. A žrtve su, Wille, obično povučena, problematična,
usamljena djeca. Cure poput Cameron.« Glas mi postaje sve intenzivniji, govori
mi da je vrijeme da se povučem, da se suzdržim, ali čak mi se i pojam
samokontrole doima nekako dalekim, izvan dosega. »Mislim da se moramo
suočiti s Emily i vidjeti što će biti. Otići ćemo do klinike sa sudskim nalogom za
Cameronin karton, a zatim joj ga gurnuti pod nos.«
Will je šokiran. »Kriste, kako si hladna, Anna. Kći joj je nestala.« Riječ
bljesne između nas, oštra i blistava. »Ne misliš da Emily zbog toga zaslužuje da
joj malo popustimo, da ne sumnjamo u nju. I što je s Troyem Curtisom? Zašto
njega puštamo? Možda joj je baš on naudio.«
Odjednom osvijestim vrućinu u prostoriji. Miris pržene ribe koji dopire iz
kuhinje. Ljepljivu površinu šanka pod dlanovima. Willovo izazivanje nije
retoričko. On zbilja misli da sam prešla granicu. Možda i jesam.
»Nisam zaboravila Troya«, hitro dodam. »Ali Emily je bila sama kod kuće s
Cameron, i ona je njezina glavna skrbnica. Ona je prestala biti mama na puno
radno vrijeme. Ona je ta koja je pala na poligrafu. Mislim da nisam hladna, samo
realna. Nemamo vremena za razgovore u rukavicama, Wille. Ako je Emily znala
za zlostavljanje, ne samo da bi se ta krivnja očitovala na poligrafu upravo na taj
način, već bi je izravno i prokazala. Možda se osjeća odgovornom zato
što jest odgovorna. Možda je zatvorila oči onda kad ih je trebala širom otvoriti.
Možda je držala jezik za zubima onda kad je trebala vikati na sav glas.« Barska
stolica poda mnom kao da vibrira od napetosti. Glas mi drhti, pun je vatre.
»Možda je štitila svog brata Drewa umjesto Cameron.«
Will se nasloni, izraz lica mu se promijeni. »Zvučiš strašno emotivno, Anna.«
»Dobro sam«, ispalim natrag, najednom ofenzivno. »Ali znam da sam na tragu
nečega. Gle, pronašla sam ovu pjesmu u Cameroninu školskom ormariću. Možda
je važna.«
Uzme razglednicu kad je tutnem prema njemu i u sebi pročita stihove. Kad
pročita, podigne pogled. »Sranje. Koja petnaestogodišnjakinja čita Rilkea?«
»Ranjena. Hoću biti s nekim tko zna, tajanstvene stvari, ili radije sam. Ne
govori li to sve? Neko je nasilje nasumično, jasno, više stvar mogućnosti i prilike.
No ponekad je vrlo specifično i koordinirano, kao da postoji neka tajna veza,
ranjivost koju predatori mogu nanjušiti na žrtvama, čak i ako ih prvi put vide. Ako
je šteta već nanesena, možda odašilje signale poput radara. Kao da najmračniji dio
nečije priče progovara ravno kroz njihova tijela, kao da im je živ u stanicama.
Shvaćaš li me?«
Will izgleda kao da mu je nelagodno, lice mu je ružičasto. »Želiš reći da su
žrtve same krive? Da same navode nekoga da se okomi na njih?«
»Ne, nimalo. Upravo suprotno.« Opet uzmem razglednicu, frustrirana. Prave
mi riječi izmiču.
»Onda, što? Što se doista događa?«
 »Jednom sam radila sa zbilja pametnim psihologom«, pokušam ponovno.
»Koristio je izraz ‘Batmanov znak’ kad bi pričao o takvim stvarima, kad se žrtve
nehotice pokazuju zlostavljačima. Svi dolazimo na ovaj svijet okupani čistim
svjetlom, zar ne? Nevini smo, svježi kao jebeno nebo. Blistavi i nevini i čisti.«
»Vjerujem u to«, reče Will, a zbog trzaja u njegovu glasu osjećam se manje
usamljeno. »Svatko se rađa s čistom pločom.«
»Da.« Emocije vibriraju na nevidljivoj struni među nama. »Ali onda se nekoj
djeci – jednom od deset, možda, iako bi točnije bilo reći jednom od četvero –
dogode zbilja ružne stvari, u vlastitoj obitelji, ili to dožive od poznanika, nekoga
kome obitelj vjeruje. Trauma, zanemarivanje, zlostavljanje, manipulacija, prisila,
izloženost nasilju. A oni nemaju alate da to procesuiraju, nemaju riječi da o tome
razgovaraju. I tad uslijedi tišina. Suradnja. Sram. Uskoro imaš samo gusti crni
katran, a kad se svjetlost probije...« Pustim riječi da odlutaju, znajući da je
vjerojatno shvatio da ne govorim samo o slučajevima s kojima sam se susrela
tijekom godina, da sam nešto od toga i sama proživjela.
»Batmanov znak«, ozbiljno će.
»Da. Velik kao mjesec iznad Gothama. I svaki prokleti psihopat, sociopat,
sadist, alkoholičar ili narcis ga vidi i odmah dotrči. A kad to dvoje nađu jedno
drugo, kliknu. Prepoznaju se na nekoj dubokoj razini. Kao da govore dvije verzije
istog jezika.«
»Opa, okej. Isuse. To ima i previše smisla.« Uzme vlažni ubrus ispod krigle i
počne ga gužvati, odmahujući glavom. »Ali kako do zlostavljanja uopće dođe ako
se svi rode s čistom pločom? Zašto su jedna djeca meta, a druga nisu?«
»Cameron nije imala ni četiri godine kad joj se život okrenuo naglavačke«,
pojasnim Willu dok mi se misli vraćaju unatrag kroz desetljeća, do vlastitog
djetinjstva i Jennyna, do nebrojenih drugih, i u tom vraćanju uzimaju zamah.
»Pomisli samo koliko je to rana dob da ti se cijeli život preokrene. Emily i Troy
nisu smatrali Cameron usamljenom ili preplašenom, vidiš i sam kako su je
zbunjenost i nesigurnost naveli da previše vjeruje drugima. Željela je ljubav.
Željela se osjećati dobro.« Mišići na vratu su mi napeti, čudni, jezik mi je težak,
ali natjeram se da svoju poantu izvedem do kraja. »Kao da to nije bilo dovoljno,
ožiljak od te rane traume možda je k tome još nekoga privukao k njoj. Drugog
predatora.«
Will uzdahne. »Bilo bi to jebeno ironično. Hoću reći, da su Emily i Troy
mislili da pomažu jadnom djetetu, a na kraju su napravili štetu zbog koje je danas
oteta?«
Ipak me je slušao. »Pitao si zašto ne mogu pustiti Emily na miru, Wille.
Upravo zbog toga. Što ako se sve loše što se dogodilo Cameron,
dogodilo nakon što su je spasili? Kad je već trebala biti sigurna, zaštićena i
sretna?« Glas mi napukne na zadnjoj riječi. Ruke mi se tresu na rubu šanka.
Will je sve to primijetio, i više. Preduboko sam zaglibila i oboje to znamo. Ali
on nema pojma koje me sve sile tjeraju, zašto nema šanse da sad usporim – zašto
neću i ne mogu izgubiti Cameron, bez obzira na sve.
 Blago odgurne stolicu kako bi me bolje pogledao, izraz mu je slika i prilika
zabrinutosti. »Znaš mnogo o tim stvarima, i imaš puno iskustva. Svjestan sam
toga. Također znam da si u svom poslu u San Franciscu prošla mnogo toga što
nitko ne bi trebao vidjeti, Anna. Možda si se zato vratila ovamo.«
Osjećam da rumenim u licu, ne mogu ga pogledati u oči.
»Ako ti sve ovo postane previše, moraš mi reći, u redu? Ovdje sam. Mi smo
tim.« Posegne rukom prema mojoj i stisne je da naglasi što je rekao. »U redu?«
»Naravno.« Progutam knedlu. »Ali, Wille, netko mora spasiti tu curu.«
I to moram biti ja.
 Dvadeset pet

I dućeg jutra, 5. listopada, ulazim u grad točno dok izlazi sunce kako bih se našla
s Willom u Good Lifeu i uzela kavu. Zatim uskačemo u njegov auto i putujemo
na jug, obalom do Petalume, vozeći se uz dugačak sivi zid od magle koji briše
more i horizont, sve osim ceste.
»Ima li novosti o Russici?« upitam. Probudila sam se razmišljajući o njoj, kao
da mi je samo trebala još jedna nestala cura na pameti. »Jesi li provjerio tablice?«
»Jesam. Ništa značajno osim što su istekle. Vjerojatno je njezina majka
odlučila da ih ne želi obnoviti. Čemu tratiti novac?«
»Što je s tjeralicom za auto? Da budemo sigurni.«
Prostrijeli me pogledom koji kaže, evo je opet. »Zbog tvrdnji jedne
vidovnjakinje?«
»Možda«, kažem, stojeći iza svog stava. »Vjerovao ti njima ili ne, nisu svi
ludi. Osim toga, koliko te košta to istražiti?«
Ništa ne govori.
»Samo zato što je cura bila problematična, ne znači da nije vrijedna našeg
vremena. U ovom trenutku ništa ne smijemo zanemariti. Ulozi su preveliki.«
Uvuče bradu, napola kimne glavom. Promatram mu lice, čekam još nešto, na
koncu kaže: »Okej.«

SAT VREMENA POSLIJE stižemo u Petalumu kroz nasade maslina, pašnjake, seoski
predio farmi i polja. Zaboravila sam koliko ovaj dio Kalifornije podsjeća na
Srednji zapad.
»Kao u onom starom filmu, Our Town«, kažem Willu dok se kotrljamo niz
glavni bulevar, pored zgrada od blatnih cigla i starinskih fasada. Izgleda da postoji
samo jedan kafić, na znaku piše saloon.
»Prije smo ga zvali Kokaluma.« Will pokaže na tvornicu za preradu peradi.
»Možeš li vjerovati da smo na samo 70 kilometara od San Francisca?«
Preblizu. Probada me neki iracionalan strah da bi sva moja bol i kajanje mogli
postati glasniji na ovoj udaljenosti. »Ludo«, kažem slabašno, usredotočujući se na
uredne izloge i pločnik, banke s velikim nasmiješenim emotikonima na
prozorima. Ništa nije neuobičajeno, nema čak ni pješaka koji bi prešli cestu na
neoznačenom mjestu. »Ovakvi se gradovi čine tako sigurnima, odvojenima od
ostatka svijeta. Zapitaš se jesu li opasni.«
»Zbog svoje bajkovitosti, misliš?«
»Da. Lažna sigurnost. Prestaneš se osvrtati preko ramena, jer ti sve izgleda
kako treba. Ništa se loše ne može dogoditi ako jarak opasava grad, zar ne?
Grudobrani. Čuvari na vratima. Ali zmaj se svejedno pojavi.«
 Will se okrene prema meni. Pogled mu je intenzivan. »Znaš na što me ovo
mjesto podsjeća?«
»Znam«, odgovorim. »Na Mendocino.«

POLICIJSKA POSTAJA PETALUMA nalazi se malo sjevernije od centra grada.

Parkiramo, prijavimo se i pričekamo na prijamnom pultu dok se ne pojavi mlađi
policajac i povede nas do niza ureda.
»Ovdje je poručnik Barresi«, kaže, zaustavljajući se pred otvorenim vratima.
Poručnik je krupan tip sa žućkastim licem i zalizanom kosom. Dok ustaje od
stola, neopisivo me podsjeća na zapovjednike s kojima sam radila tijekom godina,
čak i njegovo bež odijelo, toliko je novo da se čini kao da svjetluca. Zbog novinske
konferencije, pretpostavljam. Bio on na to spreman ili ne, sad je zadužen za
odnose s javnošću. Već je svima jasno da će ovo biti slučaj visokog profila.
Pollyna dob i način na koji je oteta, tako brutalno, iz vlastitog doma, potaknuli su
strah i zabrinutost šire javnosti. Cijela će nacija pratiti razvoj slučaja.
»Mislio sam da se nalazimo s Edom Van Leerom«, reče Will.
»Ubrzo stiže. Zajedno vodimo slučaj. Recite što mogu učiniti za vas.«
»Imamo nestalu curu gore u Mendocinu«, ubacim se. »Cameron Curtis.
Sigurna sam da ste čuli. Sad je nestala još jedna cura, u Gualali. Shannan Russo,
sedamnaest godina, zadnji put viđena početkom lipnja. Samo provjeravamo
možemo li povezati par kockica.«
»Još ni ne znamo kojim kockicama raspolažemo«, Barresi će ravnim glasom.
»Zločin se dogodio u petak, kasno navečer. Danas je tek utorak ujutro. FBI mi je
posvuda, od Washingtona do San Francisca, više agenata nego što sam ih ikad
vidio na jednome mjestu. Ali to ne znači da znam gdje mi je guzica.«
Znam koliki pritisak osjeća oko rješavanja ovog slučaja. Svi ga drže na oku.
Posljednje što želi je dodatan povod za razmišljanje, ali svejedno moram pokušati.
»Slušajte, zhamo da vam je vrijeme dragocjeno«, kažem mu. »Ako biste mogli
odvojiti samo minutu, da nam prepričate slučaj.«
»Van Leer je rekao da ste na mjestu zločina pronašli otisak dlana?« nastavi
Will.
»Previše mutan za računalnu obradu«, odgovori Barresi. »Bilo bi nam lakše
da imamo osumnjičenog.«
»Ima li drugih svjedoka osim Pollynih dviju prijateljica?« upitam.
»Podstanar je bio na imanju, u garažnom stanu. Prijatelj mu je bio u posjeti,
Sean Bush, 24 godine. Gledao je TV s otvorenim vratima kad je nepoznati čovjek
stigao uz prilaz i prišao stražnjim vratima.«
Will se nagne prema naprijed, njegovo je pitanje jeka mog, neizgovorenog.
»Ništa nije posumnjao?«
»Tip je navodno dolepršao kao da je kuća njegova. Stražnja su vrata bila
otključana. Tu je i razvedena mama. Možda ima spoj, pomislio je.«
»Svejedno, vraški si hrabar ako znaš da te netko tako vidio«, odgovori Will.
 »I na ulici je bilo svjedoka«, doda Barresi. »Petak, topla večer. Ljudi po parku.
Puno prolaznika.«
Lako je zamisliti prizor koji poručnik opisuje, nekoga tko ne mari za svjedoke
ni za doba dana, kao ni za posljedice ili rizik – nekoga tko, jednom kad odluči,
može oteti Polly bez obzira na sve.
Takva je vrsta nepromišljenog samopouzdanja dijelom i razlog zašto neki
počinitelji zločina uopće i uspiju izvesti otmicu drugima pred nosom, čak i usred
dana. 1991. godine, u malenom planinskom gradiću Meyersu, u Kaliforniji, blizu
jezera Tahoe, automobil je prišao jedanaestogodišnjoj Jaycee Dugard dok je
pješačila do autobusne stanice. Nekoliko njezinih kolega iz razreda vidjelo je kako
netko napada Jaycee šokerom i gura je u auto. I njezin je očuh posvjedočio otmici,
i krenuo za njima biciklom, ali nije ih uspio sustići. Automobil je odjurio. Smjesta
je pokrenuta opsežna potraga, ali Jaycee je isparila.
Dvije godine i tri mjeseca poslije, nje još nema, ali mislim na nju tu u
Barresijevu uredu, iako on mijenja ploču i počinje pričati o Pollynoj obitelji.
Eve se nedavno razvela od drugog muža, koji je otac Pollyne polusestre,
šestogodišnje Annie. Moguće da je on puknuo, ili da je Marc Klaas nestabilan, ili
bi trebalo istražiti nekog drugog dečka.
»Osumnjičeni nije ni kucao ni oklijevao«, govori Barresi. »To bi moglo značiti
da je poznavao žrtvu, da je imao pristup kući, netko blizak.«
Statistika mi je poznata koliko i njemu, znam da je u samo otprilike pet posto
slučajeva počinitelj stranac. Ali već imam osjećaj da ovaj slučaj neće biti tipičan,
moguće u mnogočemu. »Vrijeme će pokazati«, kažem. »Još nešto nam možete
reći?«
»Možete posjetiti mjesto zločina, ako bi vam to pomoglo. Pročešljali smo
okolicu. Nećete uništiti nikakve dokaze.«
»Hvala«, reče Will. »Kako su druge cure? Pollyne prijateljice?«
»Hrabre su to djevojčice. Spremno surađuju s nama još od petka navečer.
Postavili smo policajce u njihovim kućama. Pretpostavljam da se neko vrijeme
neće vratiti u školu.«
»Ja se nikad ne bih vratila«, kažem.
»Normalnost ponekad pomaže«, pojasni Barresi.
Kimnem, ne želeći proturječiti poručniku u njegovu uredu. Ali u sebi mislim
jedino što mogu misliti. Za te curice, baš kao i za kolege iz razreda koji su vidjeli
kako, ravno pred njima, nasred ulice netko napada Jaycee Dugard, ili za Graya
Bensona, koji je gledao kako njegova najbolja prijateljica jednostavno nestaje,
normalnost još dugo neće biti doživljena, ako ikad više i bude.
 Dvadeset šest

K uća Eve Nichol nalazi se u pospanoj i mirnoj rezidencijalnoj četvrti otprilike

kilometar i pol od centra grada. Cijeli je blok ograđen policijskom trakom
pa parkiramo negdje u blizini, prijeđemo preko parka Wickersham, podno lisnatih
brijestova i platana. Mogu ga zamisliti onakvog kakav bi trebao biti, pun bučne
djece na igralištu i ljuljačkama, majke kako tračaju na drvenim klupicama i
stolovima za piknik. Danas, nigdje nema žive duše.
Policijska je traka rastegnuta uzduž drvene ograde koja okružuje maleni plavo-
sivi bungalov u sredini bloka, sladak i održavan, ali inače prosječan, s bijelim
obodima i velikim izbočenim prozorima. Cvijeće u vazama širi se po prednjem
trijemu. Poštanski je sandučić pun reklama lanca supermarketa. Izgleda kao bilo
koja kuća u bilo kojem gradiću u Americi, samo što to nije.
Ne moramo kucati. Vrata su širom otvorena, dva policajca u odorama iz
policijske postaje Petaluma stoje tik iza njih. Will pokaže značku i spomene
Barresija. Najavio nas je pozivom, što olakšava situaciju. Navodno su se Eve i
njezina kćer Annie privremeno preselile kod prijatelja koji žive u blizini. Prirodna
odluka, pomislim. Dva službenika iz ekipe za očevid pregledavaju Pollynu sobu i
dalje, ili iznova. Kuhinja je pretvorena u privremeni stožer FBI-ja, kojem je na
čelu Kod Fraser.
»Drago mi je što te vidim, Anna«, reče i zgrabi mi ruku svojom, toplom i
čvrstom. Širi je nego što ga se sjećam, a i kosa mu se prorijedila. Jedno desetljeće
zna donijeti takve promjene. »Volio bih da je pod sretnijim okolnostima.«
»I ja«, kažem, iako je ‘sretnijim’ relativno u našem poslu.
U kuhinji Eve Nichol vlada neobična atmosfera obustave, prekinute
normalnosti. Pollyno izvješće iz škole zakačeno za hladnjak Hamburglar
magnetom, fotografija Polly i Eve s praznika, savijena na rubovima, obje su u
lepršavim haljinama, škilje prema suncu jednako odvažno i sretno. Evina
kovrčava kosa pokriva dio Pollyna osmijeha. Svaki predmet u prostoriji zrači
intimnošću i izloženošću. Tegla s Oreo keksima na radnoj plohi pored omotnice
pune izrezanih kupona. Sat na mačku iznad hladnjaka, rep koji se njiše amo-tamo.
»Stigao sam ovamo iste večeri, malo nakon ponoći«, reče Rod.
»Cure su još bile tu?« upita Will. »Pollyne dvije prijateljice?«
»Gillian Pelham i Kate MacLean. One su nam glavne svjedokinje. Mama je
popila tabletu za spavanje i ništa nije čula. Kao ni Annie, Pollyna sestra.«
»To je blagoslov, pretpostavljam«, reče Will, dok se ja u sebi hvatam za izjavu
o tableti za spavanje. Kad je predator došao po njezinu kćer i stavio joj nož pod
grlo, Eve je bila u nesvijesti, i to namjerno. Je li to puka slučajnost, obična ljudska
pogreška, ili je Eve bila nemarna?
»Mama i Annie otišle su na spavanje oko 9.30«, doda Rod. »Cure su se
zabavljale cijelu večer, presvlačile se, igrale društvene igre, šminkale jedna drugu.
Oko 10.30 Polly je otišla do dnevnog boravka po još jastuka, a tip je već bio u
hodniku s izvučenim nožem. Krupan tip, težak i bradat, sredovječan muškarac.
Imao je sa sobom i sportsku torbu, unutra je bio konop i kapuljača. Očito je na sve
mislio.«
»Tako je«, kažem. »Ali, je li se činilo da je očekivao da će pronaći Polly
samu?«
»Da«, složi se Rod. »Možda je bio obiteljski poznanik, možda ga je netko
poslao da je uzme i namjesti da sve izgleda kao otmica. Navodno je curama rekao:
‘Radim to samo zbog love.’ Ali kad mu je Polly ponudila 50 dolara iz kasice sa
svog ormarića, on ju je ignorirao.«
»Zašto bi pitao koja cura živi u ovoj kući?« Will želi znati. »Ako je bio
obiteljski poznanik, to ga ne bi zbunilo.«
»Može biti da ju je susreo samo jednom ili samo vidio sliku«, odgovori Rod.
»Ugleda tri djevojčice, pogubi se, ne želi zaribati stvar.«
»Možda«, razmotrim to i ja. »A možda je sociopat koji će reći što god mu
padne na pamet u tom trenutku.« U tom smjeru ide moj um, iako je još prerano za
izvođenje zaključaka. Većina otmica djece proizlazi iz sporova oko skrbništva ili
uključuje nekoga poznatog obitelji. Detalji ovog slučaja na to ne upućuju, barem
se meni tako ne čini. Svilenkasta kapuljača i konop nekako su mi previše
specifični, preupadljivi.
Da je tip koji je oteo Polly bio iole normalna osoba, netko kome je tata platio
da inscenira otmicu, kao što je Rod sugerirao, ne bi se izlagao dodatnom riziku.
Čekao bi da večer poodmakne. Detaljno bi skenirao posjed i uvjerio se da je cijela
obitelj pozaspala, i da je Polly sama. Ali neki drugi tip čovjeka, netko bez takve
motivacije, samo s bolesnom pričom na umu, ne bi se ničega pridržavao. Jednom
kad bi osjetio da mora nekog oteti, ne bi se mogao zaustaviti. Ne bi mario za rizik.
Ne bi mario ni za što, osim za curicu.
»Moramo početi od toga da barem razmislimo je li obitelj upletena«, kaže
Fraser. Na radnom je stolu vrč kave pa si natoči malo u šalicu koja stoji na sušilu
za posuđe i na kojoj velikim crvenim slovima piše Prva štedna banka u
Mendocinu. »Nekoliko sam puta preslušao poziv upućen službi 911 i nešto mi ne
štima.«
»Eve je nazvala?« upita Will.
»Tako je. Tip nestane s Polly. Cure čuju kako ulazna vrata zaškripe i tako
znaju da je otišao. Treba im nekoliko minuta da se odvežu i probude Eve. Zatim
ona nazove 911.«
»Što je čudno oko poziva?« upitam, jagodice prstiju žare mi se od bojazni.
Bojim se ostatka priče, ali svejedno ga moram čuti.
»Poziv je jednostavno čudan. Mama se zbilja činila izvan sebe. ‘Mislim da je
netko upravo oteo moju kćer’, kaže. Kao da se radi o šali. Ali onda se poziv
nastavlja, a ona počne pucati po šavovima. Popila je tabletu za spavanje, sjećate
se. Ali zašto je uopće popila tabletu ako joj je kuća puna djece? Zašto su stražnja
vrata bila otključana? O čemu se zbilja radi? Roditeljsko-skrbnička situacija?
Problemi s dečkom, koji ima pristup kući, ima povijest? Ili se radi o potpunom
neznancu?«
»Jeste li čuli za Cameron Curtis?« Will upita Frasera.
»Kći one glumice?«
»Tako je. Petnaestogodišnjakinja je nestala iz vlastite kuće nedugo nakon 10
navečer, prije malo više od tjedan dana. Nema znakova provale, nema tragova,
nema očitog motiva, nema razloga da pomislimo da je pobjegla. Samo – paf!«
Rod se okrene prema meni, vrteći palac po rubu šalice s kavom. »Što ti misliš
o ovome, Anna? Imaš li povoda misliti da se radi o istom tipu?«
Još se pokušavam pribrati kad Will opet uskoči. »Ova cura nije pobjegla. A
mislim da ne možemo ignorirati ni geografske činjenice. Ponekad ti tipovi imaju
svoje teritorije, zar ne?«
»Naravno. Ali ponašanje mi se baš ne poklapa, a kamoli odabir žrtve.
Dvanaest i petnaest godina su dvije potpuno različite stvari, naročito za jednog
predatora. A morate imati na umu i područje pod kontrolom. Kamo je tim curama
dopušteno ići. Na koga bi mogle nabasati.«
»Sjećate li se ubojstava autostopera oko Santa Rose 1972. i 1973. godine?«
Will nastavi, kao da nije ni čuo Roda, ili ga ne želi čuti. »Taj je ubojica napadao
često i vrlo precizno prije nego što se povukao u podzemlje, uvijek unutar istog
radijusa od 150 kilometara.«
»To je bilo davno. Za jednog takvog ubojicu bilo bi prilično atipično da opet
napadne u istom području nakon što je dvadeset godina mirovao.«
»Valjda.« Will se opet nasloni na radnu plohu, ali mišići mu ostanu napeti.
»Jednostavno ne mogu prestati razmišljati o tome da bi mogao postojati presedan
koji ne bismo smjeli ignorirati.«
Fraserov se pogled prebaci s Willa na mene dok mozgam o tome kako se
sigurno ubaciti. Još me zbunjuje Eve, ali više od toga, osjećam pritisak s Willove
strane da se složim s njim oko mogućnosti da se radi o serijskom počinitelju. Ulozi
su visoki, a ovo je prva prilika koja mu se ukazala da dobije malo vanjskih resursa.
Nadalje, Rod ima razloga vjerovati mojim instinktima. Ako mu kažem da vidim
poveznicu između dva slučaja, možda će ga to navesti da riskira i pošalje dio
svojih ljudi k nama. No, osjećala ja pritisak ili ne, moram biti iskrena.
»Ne vidim poveznicu«, kažem naposljetku. »Nema šanse da se radi o istom
tipu.«
Dok Fraser naginje glavu u stranu, osjećam zbunjenost i razočaranje koji
izbijaju iz Willova tijela. Usne su mu se pretvorile u jednu usku crtu. Vrhovi ušiju
su mu boje fuksije.
»Netko je oteo tu curicu«, prasne. »Treba mi pomoć.«
Rod se nasloni na kuhinjski stol, izgleda kao da mu je nelagodno. Ima veliko
srce, znam to, sigurno suosjeća s Willom i cijelom situacijom, mogao on nešto
učiniti ili ne. Nije bešćutan, nije izgubio suosjećanje putem. »Ne znam što mogu
učiniti«, kaže na koncu. »Već sam prešao svoje mogućnosti.«
Willov je uzdah isprekidan. Pokrije čelo jednim dlanom, pritisne sljepoočnice,
glavobolju koju osjeća. Napor. »Možda biste barem mogli nazvati stožer i
podsjetiti ih da gore imamo još jednu nestalu djevojčicu. Možda i dvije. Policija
u Gualali upravo je prijavila nestalu osobu, sedamnaestogodišnjakinju koja je
nestala u lipnju.«
Očito Fraser nije čuo. »U Gualali?«
»Shannan Russo«, ubacim se. »Imamo vidovnjakinju koja kaže da je to
nekako povezano s Curtisovom.«
Rod izvije obrve. »Vidovnjakinja je i nas nazvala. Pitam se radi li se o istoj
ženi.«
»Jesi li zapisao njezino ime?« upitam.
»Barresi ga je zapisao. Rekla je da želi pristup stanu Marca Klaasa u Sausalitu,
nešto u vezi s tim da osjeća Pollyne vibracije.« Rodov izraz lica negira njezin
kredibilitet i istovremeno zatvara jedna vrata. Premda planiram porazgovarati s
Tally Hollander, sad nije trenutak da to spomenem.
»Znaš kako ide, Rod«, kažem naposljetku, nastojeći nas vratiti na čvršće
temelje. »Ne želimo se zbuniti, misleći da je sve međusobno povezano, ali ne
želimo nešto ni propustiti. Što god da se nalazi između te dvije mogućnosti, to je
put kojim pokušavamo koračati.«
On kimne, s rukama na bokovima, ne govoreći ništa. Dobro poznaje taj
teritorij. On je jedan od dobrih – najboljih. No to ne znači da može riješiti svoju
zagonetku, kao ni našu.
 Dvadeset sedam

K
Eden.
ao što sam rekla Willu, žene poput Tally Hollander nisu mi nepoznate.
Povremeno smo ih koristili u projektu Reflektor, katkad i uspješno. A tu je i

Bila je »osjetljiva« – njezina riječ – mogla je vidjeti budućnost u snovima i

vizijama koje su se pojavljivale onda kad bi naslutila da je netko u nevolji, nagnut
nad kadom nakon nezgodnog pada ili ispod kamiona negdje pored autoceste, dok
pokušava promijeniti gumu. Bili su to stvarni ljudi, koliko sam shvatila, ali gotovo
uvijek nepoznati. Ona se jednostavno nalazila na drugom kraju te slike, tog
bljeska panike koja bi doputovala do nje, kao da je njezina podsvijest bila neka
vrsta kozmičkog telefona. Povremeno bi intervenirala ili to pokušala, ako bi se ti
događaji trebali odviti negdje u blizini, ljudima koje je mogla identificirati, ne
predaleko u budućnosti, ali ni previše u prošlosti da bi bila od koristi. Nikad, ali
baš nikad, nije vidjela samu sebe u tim vizijama, što je smatrala olakšanjem.
»Ne želim znati što će mi se dogoditi«, jednom je pojasnila. »Ne poznajem
nikoga tko bi to htio.«
»Ali što kad bi mogla spriječiti budućnost? Učiniti nešto drugačije?«
Slegnula je ramenima jedva vidno, glave nagnute nad zdjelom u kojoj je
mijesila tamnu smjesu od grožđica i pekan oraha u tijesto za bijeli kruh. »Ne ide
to tako.«
»Nitko ništa ne može promijeniti? To je sudbina, znači?«
»Ne, nisam mislila na sudbinu, Anna. Mislila sam na karakter. Radimo to što
radimo jer smo to što jesmo.«
Njezine su riječi kliznule kroz mene poput ispoliranih kamenčića. »Sanjaš li o
meni?«
Eden je podignula pogled. Učinilo mi se da sam primijetila djelić neke teške
misli prije nego što ju je odagnala iz glave, kao da je metlom prošla kroz kut sobe.
»Ponekad.«
Bojala sam se postaviti iduće pitanje. Visjelo je u zraku, teško, dok sam je
promatrala.
»Što bi htjela znati, Anna?« Glas joj je bio nježan i strpljiv.
»Ništa.« Ne pomičući se s mjesta, hrvala sam se sa samom sobom. »Samo...
Misliš li da sam dobra osoba?«
»Molim?« Okrenula je zdjelu naopačke iznad nauljenog pladnja koji je primio
tijesto zadovoljno lupnuvši. »Kakvo je to pitanje? Naravno da mislim, srce.«
Odjednom je Lenore proizvela neki čudan zvuk na svojoj stoličici, skoro kao
da reži, što me prenulo. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima mi se činilo da
ta ptica previše zna, da može osjetiti neke stvari. »Nije bitno«, predomislila sam
se.
 Eden je otvorila pećnicu i gurnula pladanj unutra, zatim mi je prišla i sjela
pored mene za kuhinjski stol, odvezujući pregaču tako da joj je sad visjela preko
krila. Mrvice brašna pale su na pod poput prašine, ali ona ih je ignorirala. »Misliš
na svoga brata i sestru, Anna? Možemo ih pokušati pronaći ako želiš. Vjerojatno
si i dalje jako zabrinuta za njih.«
Lenore je raširila zdravo krilo i počela ga čistiti, razdvajati i ponovno
namještati perje kljunom. Izgledalo mi je kao da su njezine kretnje proračunate.
Kao da se pretvara da ne sluša, ali zapravo nas je još pozornije pratila. »Sigurno
su dobro, je l’ da?« izlanula sam.
»Ne znam«, rekla je blago. »Koliko im je sad godina?«
»Osam i devet.«
»Ah. Pa, postoji način da saznamo. Nazovimo Lindu. Možda bi ih čak mogla
i posjetiti. Sigurna sam da stalno dogovaraju takve stvari.«
Osjetila sam oštar ubod sa strane, točno ispod rebara. »Nisam sigurna da ih
želim posjetiti. Ne sad. Ali možeš pitati. Nazovi gospođu Stephens. Voljela bih
znati jesu li dobro.«
»Naravno, srce.« Dohvatila je konopčiće s pregače i skupila ih u dlanove,
kratko razmislivši. Zatim je rekla: »Ne znam ništa o toj djeci, ali mogu ti reći da
ne krive tebe zbog onoga što se dogodilo.«
»Kako možeš znati?« Nisam mogla podignuti pogled.
»Zato što ti nisi kriva.«
Osjetila sam toplinu u obrazima, i pritisak. Zadnje što sam htjela bilo je
rasplakati se. Ne pred Lenore, koja to nikad neće zaboraviti. »Pa... Uglavnom.«
»Ne, slušaj me, Anna.« Nagnula se prema naprijed i uhvatila me za ruke. »Ovo
je važno. Odrasli ponekad pogriješe. Tvoja je mama vjerojatno mnogo patila. Ne
mogu znati sa sigurnošću. Možda se ono što se dogodilo tvojoj obitelji dogodilo
zato što je trpjela previše boli, ili zato što joj je život postao pretežak. Dovraga,
postoji hrpa mogućih razloga. Ali ne zbog tebe, srce. Ti nisi ništa pogriješila.«
Očajnički sam joj htjela vjerovati, ali bilo je teško. Dlanovima kojima je
obujmila moje, kao da se nudila da ponese dio mog tereta. Kad bih barem to mogla
pustiti. »Sanjaš li nekad i Hapa?« upitala sam. Da nisam promijenila temu, zbilja
bih se raspala.
Nježno je preko mene prešla pogledom, punim ljubavi i prihvaćanja. »I
prečesto. To je nešto što bih promijenila da mogu.«
»Ali ne možeš.« Htjela sam da zna da sam je od početka pozorno slušala.
»Ne mogu.«
»Ali znaš ispeći kruh.«
»Tako je, Anna.« Stisnula mi je dlanove jednom, dvaput, prije nego što ih je
pustila. »To je nešto što svi mogu.«
 Dvadeset osam

im izbijemo natrag na Četvrtu ulicu, Will se razbjesni: »Ubilo bi te da si me

Č podržala? Isuse, Anna. Znaš pod kakvim sam pritiskom.«
Rukom ga zaustavim. »Znam. Žao mi je. Ali ne bi bilo pošteno da se Rodova
ekipa upliće ako se modus operandi ne poklapa.«
On ispusti neki frustrirani zvuk, usne su mu spojene i stisnute, ali čuo je sve
što i ja. Pollyn je otmičar provalio u kuću za tople ljetne noći, uz puno aktivnosti
na ulici, i oteo Polly prijeteći joj nožem pred svjedocima. Kako bi to mogao biti
isti tip koji je izmamio Cameron iz sigurnosti vlastitog doma, nakon što ju je
vjerojatno najprije izmanipulirao? Otišla je svojom voljom, kao djevojčica iz
jedne bajke braće Grimm, koju namame sve dublje i dublje u šumu svjetlucavim
drangulijama koje joj ostavljaju po putu. Podignula je pogled tek kad je već bilo
prekasno, kad je već bila izgubljena i preplašena, predaleko od kuće.
»Prokljuvit ćemo mi ovo, Wille«, kažem, »ali moraš mi vjerovati.«
»Moram li?« pogled mu plamti.
»Anna! Pričekaj!« iznenada dovikne Rod Fraser s Evina trijema. Daje mi znak
da se vratim.
Kažem Willu da pričeka i požurim k njemu. »Što je bilo?«
»Samo sam htio reći koliko mi je žao.«
»Ne brini«, odgovaram bez razmišljanja. A onda mi sine. Ne misli na naš
slučaj, niti na svoj. Misli na mene. Na sprovod i istragu.
»Trebao sam poslati telegram.« Oči su mu tamne od emocija. »Stvarno sam
suosjećao s tobom.«
»U redu je«, kažem tupo.
»Mora da se sad osjećaš spremnom. Za povratak na posao.«
»Skoro.« To je najiskrenije što sam rekla čitav dan. »Hvala, Rode.«
»Naravno.« Nakašlje se. »Slušaj. Ima nešto što bih mogao učiniti za vas. Nije
mnogo, ali imamo helikopter koji trenutačno danonoćno patrolira, s fotografom
koji snima sve što iz zraka izgleda čudno ili značajno. Moraju proći ogromno
područje. Postoji hrpa mjesta gdje bi ta cura mogla biti.«
»Kao i naša.«
»Na to i mislim. Ne bi nas puno koštalo da ekipa ode malo dalje i šire, da ode
do Gualale. Kako si rekla, ne želimo ništa previdjeti.«
»To bi bilo super.« Posegnem prema njegovu dlanu, ali onda ga impulzivno
zagrlim, naslanjajući se na njegova široka prsa i vrat trenutak duže nego što
situacija nalaže, osjećajući koliko mi nedostaju Frank Leary i moj partner. Koliko
mi nedostaje Brendan, ma koliko komplicirano to zvučalo. Ali više od ikoga,
nedostaje mi Hap. Nikad mi više nije trebao nego sad.
 »Ako je Shannan Russo mrtva, njezini bi ostaci mogli biti skriveni u šumi«,
kažem Rodu. »To je samo dojava koju smo primili. Obratite pozornost i na njezin
auto. Javit ću ti broj registarskih tablica.«
»Super«, kaže dok silazim s trijema, osjećajući tračak nade. Rod nije ponudio
puno, ali ponekad moraš početi i od toga, praktički ni od čega. I svejedno se nadati
svemu.
 Dvadeset devet

»H elikopter može pokriti veliko područje«, prenesem Willu dok hodamo

prema njegovu autu. »To će nam pomoći nadoknaditi ljudstvo koje nam
nedostaje.«
»Radije bih imao ljudstvo«, kaže ne gledajući me.
Park Wickersham i dalje je jezivo tih. Prolazimo pored prazne klackalice koju
prekrivaju sjene. »Znam da si ljut na mene. Razgovarajmo o tome.«
»Čemu?«
Kad stignemo do auta, sjedne iza volana, govor tijela mu je kao barikada. »Čuo
si sve što je Rod rekao«, pokušam ponovno. »Iskoristimo energiju da doznamo
što više o Cameron.«
»Je li ti ikad palo na pamet da možda griješiš oko svega ovoga? Što ako veza
ipak postoji i ti je ne vidiš, Anna? Jesi li ikad pogriješila?«
Ugrizem se za jezik, gledam u sjene razbacane po ulici. »A da odemo u Napu
posjetiti Drewa Haguea?«
»Mogli bismo.« Napetost u njegovu tijelu mikroskopski popusti.
»Imamo manje od sat vremena do tamo. Što misliš?«
»Ne može odmoći.«

PROŠLO JE TEK sat vremena ili otprilike toliko otkako smo napustili centar i otišli
do Četvrte ulice, ali dok se vraćamo istim putem prema autocesti, očito je da se
nešto u međuvremenu zakuhalo. Ulica Kentucky, jedan blok zapadno od bulevara
Petaluma, krcata je kamionima različitih medija – lokalnih, regionalnih i
nacionalnih. Dateline, Primetime Live, America’s Most Wanted.
»Mora da je to zbog novinske konferencije«, kažem.
»Još jedne?«
Još od 2. listopada, dan nakon otmice Polly Klaas, medijska pozornost
eksponencijalno raste, kao i pomoć lokalnih volontera, pojasnio je poručnik
Barresi prije nego što smo se zaputili u posjet Rodu Fraseru. Ne radi se o
stručnjacima već običnim ljudima iz gradića koji su se samoinicijativno odlučili
uključiti u potragu, pa idu od vrata do vrata i šire vijest o Polly. Barresi kaže da
je istovremeno impresioniran i zapanjen količinom reakcija. Vlasnik jednog
lokalnog poduzeća donirao je prazni poslovni prostor Stožeru potrage za Polly
Klaas, a telefonske su linije već otvorene. Netko drugi je podijelio grad i okolicu
u mrežu od sedamnaest blokova pa preko šest stotina ljudi dnevno pretražuje
polja, potoke i pašnjake oko Petalume. Ne čekaju da im netko kaže što da rade ili
kako mogu biti od koristi. Djeluju.
 Na izlogu svake trgovine i restorana nalazi se Pollyn plakat. Navodno je
vlasnik neke malene fotokopiraonice u centru grada izradio tisuće primjeraka i
nagovorio svako poduzeće u gradu koje ima printer da učini isto. Trude se i putem
pošte, šalju se leci po hitnim službama u bolnicama i policijskim postajama diljem
Sjeverne Kalifornije. Vozači kamiona i autobusa dobivaju kutije s lecima kako bi
ih dijelili po putu, dodatno šireći mrežu.
»Nikad nisam vidjela ništa slično«, kažem Willu dok se polako krećemo kroz
grad.
»Ni ja. Ni četiri dana nisu prošla, a već je američka mezimica. Kako dođe do
toga?«
»Grad se osjeća odgovornim za nju. To je rijetkost. Zbilja misliš da je osobno
poznaju?«
»Možda da, možda ne«, kaže. »Stalo im je do nje. To je ono što je bitno.«
»Što iz ovoga možemo naučiti?« upitam ga.
Stižemo do velikog semafora, a on se zagleda u mene. »Da riječ otmica ima
jebenu snagu.«
»Emily bi trebala javno zatražiti pomoć«, kažem. »Znam da se užasava
medijskog cirkusa, ali svejedno ima glas koji mnogi nemaju. Milijuni i milijuni
ljudi znaju tko je. Pomisli koliku bi to pozornost moglo privući na Cameron.«
»Ne možemo je natjerati. Nije spremna, Anna.«
»Ne radi se o njoj.« Čujem kako mi se glas grubo pojačava. Srce mi počinje
nepravilnije lupati. »Previše vremena gubimo. Trebali smo organizirati stožer za
potragu i telefonske linije još u početku. Trebali smo printati letke kao ludi i slati
ih posvuda. Da smo to učinili, Cameron bi možda sad bila kod kuće.«
»Želiš reći da sam zajebao?«
»Ne, uopće«, hitro dodam. »Krivim obitelj. Oni su ti koji su nas molili da
nikome ništa ne govorimo. Emily ne bi smjela imati izbor da se tako sakrije.«
On teško uzdahne i protegne vrat u jednu stranu, pokušavajući se riješiti dijela
napetosti. »Možda si u pravu vezano uz šutnju. Po tom sam pitanju trebao
vjerovati svom instinktu. Ali moraš malo pustiti Emily na miru, okej? Nije
savršena, ali nije ni neprijatelj, Anna. Ona je samo majka.«
»Znam.«
»Dovraga. Život joj se svjetski sjebao.«
Znam. Duboko u grudima, dah mi zapne za poznatu nazubljenu kukicu. Ali
trenutačno je važna samo Cameron.
»Možda nemamo svjedoke ni mjesto zločina«, kažem na koncu, »ali i ti i ja
znamo da je Cameronin život ugrožen jednako koliko i Pollyn.«
»Ne završe svi klinci na tetrapaku mlijeka«, Will odgovori ravnim glasom koji
kao da dolazi iz velike daljine. »Neki jednostavno ispare.«
Osjećam da je i dalje ljut zbog Roda i moje nelojalnosti, ali odjednom me više
nije briga. I ja sam ljuta. »Tako je, Wille. Ali nisam spremna s time se pomiriti.
Jesi li ti?«
TREBA NAM ČITAVA vječnost da se probijemo kroz centar grada. Promet je zapeo
zbog nečega što ne vidim. Sredina je dana, prerano za gužvu nakon posla, ako
takvo što uopće postoji u malenom mjestu kao što je Petaluma. Svi gmižemo.
A onda ugledam zašto. »Wille, zaustavi auto.«
Obješen između dva semafora nasred bulevara Petaluma, upravo je postavljen
transparent. Desetak djece i njihovih roditelja izlaze na ulicu i gledaju uvis. Blok
ulica dalje od nas, glavni semafor prelazi u crveno, gledamo vozačicu – ženu u
trapericama i raskopčanom mantilu – kako izlazi iz VW bube. Drugi je slijede,
gase motore kako bi izišli na ulicu i pročitali velika, šarena, debela slova: Molimo
vas da vratite Polly kući! Puse, osnovna škola Petaluma.
»O, Isuse«, reče Will. Izbaci auto iz brzine pa iziđemo iz njega, sad smo već
dio svega toga, tog spontanog okupljanja, te bezglasne molitve.
To su Pollyni kolege iz osnovne škole. Nacrtali su srca i cvijeće, ptice i oblake,
u širini od skoro dva metra i dužini od preko 13 metara, preko cijele ulice. Ma što
se iduće dogodilo, ovo što su učinili je prekrasno. Sve i da taj znak uskoro padne
u zaborav, izblijedio i napušten u Stožeru za potragu. U ovom trenutku, pored tih
punašnih srdaca i cvijeća i balona, pored te vedre nade, i slatkoće, zahtijeva se
nedužnost. Njezini kolege iz sedmog i osmog razreda napisali su pismo – visoko
do neba, jasno i glasno – i uputili ga Pollynu otmičaru.
 Trideset

N apuštajući Petalumu, slijedimo upute koje nam je Leon Jentz, Willov

zamjenik, dao putem radiostanice, zaobilazimo rijeku Petalumu prateći cestu
116 prije nego što se zavučemo dublje u unutrašnjost, kroz bujne pašnjake, a zatim
i u vinorodno područje. Emily je rekla da se njezin brat dobro snašao, no dok se
vozimo kroz komercijalniji, kičasti dio grada, preko rijeke Nape pa do Silverado
Traila, postaje očito da se Drew snašao i više nego dobro. Ekstravagantna imanja
svjetlucaju kao dragulji pored čuvenih vinarija kao što su Stags Leap i Mumm,
terase za kušanje usječene su u brežuljke s pogledima od milijun dolara.
»Panoramski« nije prava riječ. Ovo je raj, i košta basnoslovno.
Will zazviždi dok prolazimo kroz ogradu Provisionsa, privatnog vinograda
Drewa Haguea. Leon je obavio malo istraživanje za nas i doznao da Emilyn brat
i šogorica ne buteljiraju niti distribuiraju vlastito vino, samo prodaju grožđe u
dolini i oko nje. Navodno je njihov proizvod naširoko hvaljen, čak i cijenjen, no
očito je da su novca imali i davno prije uspjeha u ovom poslu. Vijugavi prilaz
vodi nas pored umjetnički oblikovanih čempresa prema vili sa stupovima u
grčkom stilu koji okružuju središnje dvorište. Podsjeća na Taru, ili Partenon.
»Ti me zezaš«, zahihoće se Will.
Krov i zabat glavne kuće kao da su ispali iz Rimskog Carstva. Kremasta žbuka
širi se u beskraj i u svakom smjeru, a većim je dijelom prekrivena bršljanom.
Pored širokog mramornog ulaza drijemaju dva vitka škotska jelenska hrta koji
jedva primjećuju naš dolazak, kao da su i oni, baš kao i sve ostalo, isključivo
ukrasni.
Kad pozvonimo, pomoćnica u prugastom odijelu s mikrofonom na reveru
pusti nas unutra, izgledajući kao kombinacija zaštitara i direktora marketinga.
»Pričekajte ovdje, u redu?« kaže, ostavljajući nas u bogato tapeciranoj
biblioteci. Ručno rađene police od trešnjina drva nanizane su od stropa do poda,
pune tomova s debelim uvezom i katalogiziranih serijala koji su, izgleda,
posloženi prema boji. U kaminu plamti vatra, iako je listopad tek počeo. Osjećam
je s drugog kraja prostorije i počinjem se znojiti.
Nakon naoko pretjerano dugog čekanja, stiže Lydia Hague u jednostavnoj
žutoj majici i kombinezonu kakvog biste kupili u najbližoj poljoprivrednoj
apoteci. Dobro je promotrim, i gledam kako Will čini isto prije nego što nas
predstavi. Što god da smo očekivali, ovo nije to.
»Berba je«, kaže Lydia, kao da to objašnjava sve, od njezine raščupane,
prosijede kose do bosih nogu, sportske bijele čarape su joj skroz obične i upadljive
na skupom tepihu. Budući da se toga ne srami, možda zbilja i objašnjava. »Moj
je suprug zauzet do kraja dana, bojim se, a onda i do dugo u noć. Bijelo inače
beremo tek nakon što padne mrak, kako bi razina šećera ostala stabilna.«
 Nećakinja joj je nestala, a ona bi pričala o razinama šećera? »Cameron je u
ozbiljnoj nevolji«, kažem pomalo iritirano. »Morat će pronaći vremena.«
Spremna sam za raspravu, ali Lydia samo tmurno kimne, a zatim posegne
prema kućnom telefonu. »Drew je na traktoru«, kaže kad poklopi, »ali Janice će
ga pokušati kontaktirati.«
Janice je pomoćnica u prugastom odijelu, pretpostavljam.
Rukom pokaže prema dijelu za sjedenje pred kaminom, mekanom i
prevelikom. »Naravno da smo ludi od brige zbog Cameron. Kako možemo
pomoći?«
Will i ja razmijenimo pogled prije nego što sjednemo. Teško nam je
protumačiti Lydiju ili ovo mjesto. Postoji veliki jaz između njezina izgleda i
palače u kojoj živi, između početne dekoncentriranosti i sadašnje čvrstoće. O
čemu je riječ?
»Možete li nam opisati svoj odnos s nećakinjom?« upita Will čim sjednemo
»Biste li rekli da ste bliske?«
»Bile smo puno bliskije dok je bila mlađa. Naš sin, Ashton, dvije je godine
stariji od nje pa su zajedno odrastali, barem tijekom praznika. Preselili smo se
ovamo prije pet godina.«
»Prije nego što su se Emily i Troy preselili u Mendocino«, dodam.
»Tako je. Ideja je bila da se češće viđamo, ali to se nije dogodilo u onoj mjeri
u kojoj smo to zamislili. Sad imamo pune ruke posla, a Ashton je na istoku veći
dio godine.«
Glas joj je ravan, ali govor tijela se promijenio i pomalo se ukočila. Imam
osjećaj da se suzdržava. »Kad ste posljednji put vidjeli Cameron?«
»U srpnju, čini mi se, na Emilyn rođendan.«
»Kako vam se tada činila?«
»Cameron? Pomalo isključenom, rekla bih, ali oduvijek je bila povučena.
Nismo dugo ostali.«
Promatram Lydiju i osjećam kako mi se kapi znoja skupljaju na čelu. Sad kad
sam bliže vatri, doima mi se još smješnijom i pretjeranom. Naslonim se i rukavom
obrišem znoj. »Biste li rekli da vi i vaš muž imate išta zajedničko s Emily i
Troyem?«
Lydia podigne obrve. »Baš i ne. Donijeli su neke odluke...« pusti da ostatak
rečenice odleprša.
»Odluke?« ponovi Will.
»Emily nije vodila tipičan život, znam. Nastojim je ne osuđivati.«
»Ali?« potaknem je.
»Ali, iskreno, nikad nisam shvaćala zašto ostaje s Troyem. On nikako ne može
biti vjeran, nije mogao ni kad su tek prohodali. Takav se čovjek nikad ne mijenja,
a Emily bi mogla imati mnogo više, može birati koga god hoće. To mi nikad nije
imalo smisla.«
Will uhvati moj pogled. Isto sam mu i ja rekla o Troyevoj nevjeri, ali taj mi
obrazac ima još više smisla sad kad poznajem Emilynu obiteljsku povijest. »A što
je s Cameron?« upitam, prebacujući fokus razgovora. »Je li, prema vašem
mišljenju, napetost u braku njezinih roditelja ikako promijenila i nju?«
»Možda«, Lydia će zamišljeno. »Ali ona je oduvijek bila prilično osjetljiva.
Brzo se uznemiri. Nije joj se lako približiti.«
»Zatvorena?« dodam.
»Možda je to to.« Pogled joj se smrači. »Kad se tek pojavila, mislila sam da
će to dobro djelovati na sve njih. Emily je dugo htjela dijete. A karijera ju je
oduvijek strašno zaokupljala. Hollywood.« Lydia izgovori kao da je imenovala
virus.
»Ali onda?«
»Ne znam točno. U jednom se trenutku Cameron promijenila. Iskreno, već
sam godinama zabrinuta za nju. Doduše, nije da se takvo što moglo reći Emily.«
Nagnem se prema naprijed, odjednom mnogo zainteresiranija za Lydiju. Kao
i Will.
»U kojem smislu ‘zabrinuta’?« upita je. »Oko čega točno?«
»Mislila sam da bi se mogla početi ozljeđivati ili tako nešto. Ne rade li to cure
njezine dobi ponekad, režu se i ponašaju autodestruktivno?«
»Jeste li joj ikad ponudili pomoć?« upitam.
»Pokušala sam. U srpnju mi se učinilo da je jedva prisutna. Kad sam joj se
obratila, rekla je da je u redu, ali kasnije smo doznali da je upravo bila saznala za
dijete. Troyeve pomoćnice, ni više ni manje. Koja noćna mora.« Pogled joj je
zajedljiv. »Pretpostavljam da znate za to.«
»Znamo«, reče Will. »Kako je Cameron saznala?«
Lydia kratko stisne usne od bijesa. »Ljubavnica ih je nazvala na kućni telefon,
a ona se javila. Možete li vi to zamisliti?«
Ne mogu. »Troyeva je djevojka rekla Cameron da je trudna? To je okrutno.«
»Okrutno, ali učinkovito.« Lydia odmahne glavom. »Zapravo je neoprostivo.
Cameron se vjerojatno oporavljala od svega toga, ali rođendanski je ručak bio
totalno ukočen. Salata od rakovica i čokoladna torta bez brašna. Emily ništa nije
prepustila slučaju, ničim nije dala do znanja da nešto nije u redu. Ali to vam je
Emily, znate«, značajno uzdahne. »Drew i ja otada nismo razgovarali s Troyem.«
Pri spomenu Drewa, vratim se u stvarnost. Uz svu tu priču o Cameron, umalo
sam zaboravila zašto smo došli. Možda je i Will, a možda samo čeka pravi
trenutak.
»Cameron je nestala dvadeset i prvog«, kaže. »Što ste vi i Drew radili te noći?«
»Upravo smo bili počeli brati pinot«, pojasni Lydia. »Mislim da smo do dva
ili tri bili u vinogradu.«
Očito je da misli ujutro. »Zajedno?«
»Tako je. Koristimo sve raspoloživo ljudstvo od kolovoza do kraja listopada.
Nitko ne spava.«
»A kad ste te noći počeli raditi?« upitam.
»Odmah nakon što je pao mrak. Oko sedam.«
 Srce ine stisne kad to čujem, ne zato što je Lydia upravo dala Drewu čvrst i
lako provjerljiv alibi, već i zato što mi zvuči iskreno. Ništa se ne poklapa s onim
što trenutačno želim, a to je jedan konkretan trag.

NAPOSLJETKU ZAČUJEMO KOMEŠANJE u hodniku, a Drew uđe u biblioteku. Skine

prašnjavi slamnati kaubojski šešir i baci ga na pokrajnji stol prije nego što nam
oboma stisne dlanove. Šešir mu je smočio rijetku mišju kosu i spljoštio je u
smiješan prsten. Lice mu je porumenjelo, a točkice blata poprskale su mu korijen
nosa. Naporno je radio, nije samo glumio farmera, kao što sam pretpostavljala,
zbog čega osjećam prezir više nego olakšanje. Želim da krivnja izbija iz njega.
Da cijeli ovaj scenarij bude jedna očita prijevara.
Will ustane. »G. Hague. Ja sam šerif Flood iz okruga Mendocino, a ovo je
specijalna agentica Anna Hart. Ovdje smo zbog Cameron.«
Drew sjedne bez velike pompe. Janice je donijela ledeni čaj na elegantnom
srebrnom pladnju pa posegne za čašom i ispije ju u jednom gutljaju. »Užas«, kaže
kad popije, kockice leda zveckaju kao kristal. »A sad i ta druga cura. U Petalumi.«
Namršti se.
»Vaša nam je supruga rekla da ste brali grožđe one noći kad je Cameron
nestala«, ubacim se. »Je li to točno?«
»Jest. U ovo doba godine imamo najviše posla. Inače bismo vam više
pomogli.«
»Jeste li ikako bili u kontaktu s Emily ili Troyem od te noći?«
»Baš i ne. Ja...« Razgibava jedan dlan iznad drugog. »Nisam znao što reći.«
»Zapravo nas je pomalo sram«, doda Lydia. »Napetosti i neslaganja u
ovakvim trenucima ne bi trebali biti važni. Obitelj bi se trebala držati zajedno.«
Kad Drew nelagodno kimne glavom, zateknem se kako ga promatram,
njegovu vlažnu kosu i znojni ovratnik. Kao i njegove dlanove, velike i snažne.
Izgleda li kao čovjek koji bi mogao nauditi petnaestogodišnjakinji? Ili nekoj puno
mlađoj curi? Instinkt mi govori da bi mogao, unatoč alibiju. To je samo osjećaj,
možda potpuno neosnovan. No, tu je.
»Oboje bih vas stavio na poligraf«, reče Will. »To je standardna procedura.«
»Da?« Drew je iznenađen. »Ako inače tako radite...« Pogleda u Lydiju. »Samo
što će to trenutačno biti malo teško dogovoriti. Berba će potrajati još nekoliko
tjedana.«
»Nemamo tjedne na raspolaganju, g. Hague«, zapiljim se u njega. »Sigurno
imate radnike koji mogu uskočiti ako vi morate otići na nekoliko sati.«
Očekujem da će odmah popustiti, ali on to ne čini. Oči su mu plave i uporne.
Emily je pokupila svu ljepotu u obitelji, ali Drew ima nešto drugo. Čak i u toj
farmerskoj odjeći, vidim da je naviknuo pokazivati snagu. Autoritet. I da mu se
rijetko tko suprotstavlja.
»Ako i jedna osoba radi na mom imanju, možete se kladiti da sam ja uz nju.
To je načelo kojim se ovdje rukovodimo. Nadam se da shvaćate.«
 »Vaša je radna etika vrijedna divljenja«, strpljivo će Will. »Ali trenutačno si
ne možemo priuštiti fleksibilnost. Očekujem vas sutra u svom uredu.« Pogleda u
Lydiju. »Oboje. Kako vam zvuči jedanaest ujutro?«
Drewovo se lice stisne. Ljut je.
»Naravno«, reče Lydia ne gledajući ga.
Na vratima se pojavi Janice, a Drew se nagne naprijed i dohvati šešir. Ustajući,
nakratko se unese u moj prostor, osjetim kako iz njega izbijaju iskre fizičke snage.
To prođe u tren oka, ali imam neki neobičan osjećaj da je taj pokret bio namjeran,
da se namjerno previše nagnuo prema meni – primaknuo se. Moje tijelo smjesta
očita govor njegovog, mišići mi se napnu, pripravni. Ne mogu a da ne pomislim
na onu optužbu za silovanje dok je još bio maturant, i kako se kod nasilja nad
ženama gotovo nikad ne radi o seksu, već o dominaciji. O slamanju ženske
autonomnosti potpunom kontrolom, motiviranom mržnjom.
Kad on ode, Lydia nas otprati do vrata. »Pratili smo vijesti iz Petalume. Imam
čak i nekoliko prijateljica koje volontiraju u potrazi za Polly Klaas. Ako se nešto
slično može pokrenuti za Cameron, a novac je u pitanju, rado bismo pridonijeli.
Drew i ja smo već razgovarali o tome.«
Will i ja razmijenimo poglede. Možda osjeća krivicu ili sram zato što odmah
nije nešto poduzela, a možda je ova ponuda zapravo prikriveni pokušaj svojevrsne
isprike, naknade za ono što je njezin suprug učinio, i što jest. Neke su žene nijeme
sudionice, dok su druge – rijetke – otvorene suradnice, i služe kao svodnice
apetitima svojih muževa. A tu su i one koje ne znaju i ne sumnjaju ništa, čak ni
kad se nasilje odvija pod njihovim vlastitim krovom, i to ne zato što su glupe ili
ne vide. Mnogi zlostavljači imaju jezovitu sposobnost da pokazuju samo ono što
žele da drugi vide. Postoji određena dualnost – zaštitni zid između nespojivih
dijelova njihove ličnosti. Nakon ovako kratkog posjeta, nikako ne možemo znati
kojoj skupini pripada Lydia.
»Lijepo od vas što ste ponudili«, kažem joj.
»Možemo sutra popričati o tome«, doda Will. »Hvala vam na vremenu.«
 Trideset jedan

»K oji vrag je to bio?« upita Will po povratku do auta.

»Odnio me vrag ako znam. Ali on mi se ne sviđa.«
»Ne znam što bih mislio. Glumi Clinta Eastwooda tamo negdje s polovice
karijere, ali istovremeno ostavlja dojam da je prošao hrpu kancelarija šepireći se
i potpisujući velike čekove.«
»A ono kad je rekao da nitko ne radi na njegovu imanju ako ne radi i on?
Ozbiljno?«
Will slegne ramenima i upali motor. »Kako god da okreneš, ima alibi.«
Nažalost, tome ne mogu proturječiti. Još jednom pogledam kuću, veliki
neproporcionalni ulaz pred kojim stražare dva profila škotskih hrtova. Ni
centimetra se nisu pomaknuli otkako smo stigli, kao da ih je netko tamo zalijepio.
Ovakva operacija zahtijeva mnogo ruku da bi glatko tekla, ali ja ne vidim nikog
u blizini. Možda su svi razasuti po vinogradima, ili u sporednim nastambama,
zaokupljeni gnječenjem grožđa ili što se već radi tijekom dana, ali sve je potpuno
mirno kao na nekoj čudnoj slici, kao golema košnica, savršene strukture i puna
meda, ali u kojoj apsolutno ništa ne zuji.
»Svejedno ne bih isključila Drewa po pitanju zlostavljanja«, kažem. »Tada
nije bio na traktoru.«
»U pravu si«, složi se kad se zaputimo niz dugačak, održavan prilaz. »Kako te
se ona dojmila?«
»Lydia? Ne znam. Neke stvari koje je rekla o Cameron činile su mi se prilično
pronicljive. Ali ako joj je toliko stalo, zašto se nije javila Emily i Troyu otkako je
Cameron nestala? Čovjek bi pomislio da će kampirati u njihovu dnevnom
boravku, kao što obitelji obično čine. Ništa se ne poklapa.«
»Sve i da jest berba«, naglasi, »novac im ne treba.«
»Upravo tako. Ako su ljuti na Troya, zašto se ne pojave i zauzmu stav? Jesi li
čuo što je Lydia rekla o Cameron, kako joj se karakter promijenio otkako je ovamo
došla? Brinula se, okej. Ali zašto je to držala za sebe?«
Will se složi, gunđajući, dok izlazimo natrag na glavnu cestu, gdje se
vinogradi protežu u dugačkim redovima, u beskonačnoj simetriji crveno zlatnog
svjetla. Vrpce šarenih šljokica svjetlucaju na žicama iznad loza kako bi otjerale
ptice, iako su same po sebi prekrasne. Eto zašto turisti dolaze u ova vinorodna
područja, ne samo kako bi potegnuli koju čašicu Cabernet Sauvignona, već i da
budu unutar tog svijeta, gdje svaka površina odražava sunce.
Pokušavam se udobno smjestiti za dugačak put doma, ali ramena su mi i dalje
napeta i teška. Willov je radio okrenut na stanicu njegove policijske postaje. Jedan
od zamjenika upravo izvještava o slučaju obiteljskog nasilja. Will se nagne i
pozorno sluša sve dok ne pošalju drugog zamjenika. Tek tada ga upitam nešto što
mi se već dugo vrti po glavi. »Koje su šanse da dobijemo nalog da pogledamo
Cameronine dokumente o posvojenju?« upitam Willa.
»Zašto? Što očekuješ pronaći?«
»Nisam sigurna, ali još me muči pitanje kad se zlostavljanje dogodilo. Ako se
radi o Drewu, razgovor s biološkom obitelji možda bi nam mogao pomoći
eliminirati rano doba njezinog života, Tko zna. Možda ju je netko iz tog doba sad
pronašao. I čudnije stvari su se događale.«
»Mogu pokušati. Što misliš o Lydijinoj ponudi da pomogne osnovati centar
za potragu?«
»Ako misli ozbiljno, ne bi ti trebalo biti teško uzeti joj novac. Ali možda nam
čak ni njihov veliki masni ček ne pomogne uključiti građane. O tome se zbilja radi
u Petalumi.«
»Već smo ovo prošli, Anna. Ne mogu se natjecati s ‘otmicom pod prijetnjom
nožem.’ Ništa u našem slučaju ne odgovara onome. A Polly je očigledno bila
posebna cura. Vidjela si i sama. Tamošnji se ljudi osjećaju osobno uključenima.
To ne možeš odglumiti, niti siliti.«
»Ne«, moram mu priznati. »Ali možemo poraditi na tome da ljudima damo
bolju sliku o tome koga pokušavamo pronaći. I sam si rekao da se obitelj držala
podalje od ostatka zajednice. Sigurno je i to dio problema. Kako bi bilo da
sazovemo sastanak mještana i zatražimo pomoć, bez uvijanja? Najprije to
objavimo u medijima, da ih privučemo. Reći ćemo da imamo važne novosti.«
»Imamo li?« Čak i iz profila, pogleda uprtog u zavojitu cestu, Will izgleda
ljutito.
»Možda ćemo dotad imati, a ako ne, vidjet će odaziv na naš poziv, cijeli će se
grad pojaviti zbog Cameron. Posvuda ćemo postaviti njezinu sliku, a onda ćeš ti
ustati i izgovoriti njezino ime deset puta. Dvadeset puta.«
»Ne može biti tako lako.«
»Što nam preostaje?«
Ne odgovara. Vrlo dugo vinogradi se samo redaju pored nas, zeleni i zlatni i
tamnoljubičasti. Svjetlo predvečerja je poput mekane, tople životinje koja spušta
tijelo na okrugla žuta brda i virdžinijske hrastove.
»Mogu se javiti Grayu«, pokušam još jednom, »i Steveu Gonzalesu. Klinci u
školi su traumatizirani. Ovo bi moglo pomoći. Možda bi ih to aktiviralo, ohrabrilo.
Ne možemo ih samo pustiti da se hrvaju s tim osjećajima. Znaš kako loše to može
ispasti. Nešto moraju učiniti.«
»Pretpostavljam da vrijedi pokušati. Doduše, Troyu i Emily se možda ne svidi
taj pristup.«
Fućkaš njih, poželim reći, ali uspijem prešutjeti. »Možda se opamete.«

VEĆ JE MRAK kad me Will ostavi u Good Lifeu. Noge su mi gumene nakon što
sam većinu dana provela u autu, a gornji rub traperica urezao je brazde u meso
mog još mekanog trbuha. Odlučim odagnati tjeskobu šetnjom umjesto sjedenjem
na barskoj stolici u Patterson’su, i već na početku osjećam se nagrađenom. Vjetar
se pojača čim stignem do kraja ulice Lansing, pere me sa svakim slanim naletom,
ispire dan s mene.
Na rubu litice, spustim pogled prema plaži Big River i smjesta shvatim da je
to kulisa moje noćne more, one u kojoj djevojka trči kroz alge i naplavine dok je
netko ganja, lovi je. Noć je oblačna i put je mračan, ali vidim prvih nekoliko
zemljanih stepenica koje vode niz izbrazdanu pješčanu obalu preda mnom, pa
krenem prema dolje, ignorirajući malene znakove upozorenja. Bit ću izolirana
ovdje ako padnem, ili nešto još gore.
Pa ipak se ne zaustavljam. Poznajem tu stazu, ili je moji mišići poznaju,
sjećaju se kako se sagnuti i opipati rub litice tražeći mjesta za koja se mogu
uhvatiti, busene trave, poput pramenova kose. Posljednjih nekoliko stepenica
ispralo je more pa preko opasnih mjesta prelazim na stražnjici, odgurujući se
rukama, s visine od jednog metra skočim na vlažni pijesak. Pritom se začuje tih,
mekan zvuk, uhvatim ravnotežu, na trenutak se osjećajući slavodobitno. Potom
pitanje: Kako ću se popeti natrag gore?
Dok mi se oči privikavaju, vidim da je plaža prazna. Oseka je za sobom
ostavila duge raskupusane trake algi. Osjećam miris vlage i raspadanja dok hodam
prema rubu vode, pijesak se doima gotovo fluorescentnim u tami, osjećam da je
mekan i kremast pod mojim čizmama dok zaobilazim komade iskrivljenih,
izbijeljenih naplavina. Kao djevojčica, uvijek su mi nalikovale na ljudske kosti, a
moram priznati da mi i dalje na njih nalikuju.
Vani na pučini svjetlo na jarbolu noćnih ribara zasvijetli crveno. Još dalje,
drugo svjetlo odgovara – ali to samo odavde tako izgleda. U stvarnosti, brodovi
su udaljeni barem kilometar i pol. Vjerojatno se međusobno ni ne poznaju. Ne
mogu čuti jedan drugog osim preko radiostanica, kroz smetnje u prijemu.
»Jeste li dobro tamo dolje?« dovikne duboki muški glas s vrha litice.
Poskočim, preplašena. Iznad mene, njegova krupna silueta je bezlična,
potpuno bez obrisa. Teško je ne osjećati se stiješnjenom. Besmisleno pogledavam
uz i niz plažu, a zatim doviknem natrag: »Dobro sam.«
»Izgleda da ste zapeli.«
»Ne, dobro sam«, dobacim natrag silueti.
On ne odgovara, samo ravnodušno mahne, sjena mu se raspadne i zatim,
srećom, povuče. Ponovno sama, osjećam se sigurnijom, ali svejedno moram
pronaći izlaz odatle. Skok kojim sam ovamo stigla neće me odvesti gore, očito.
Osjećajući se glupo zbog položaja u kojem sam se zatekla, koračam amo-tamo uz
liticu, tražeći bolji put, ali on ne postoji. Nema pukotina u stijenama, ničega za što
bih se mogla uhvatiti. Vjetar se pojačao pa se sad već i tresem. Ako budem ovdje
morala prespavati, nasmrt ću se smrznuti.
»Hej!« Glas se opet pojavi. Vratio se.
Sranje.
»Pazite glavu, dobacit ću vam uže.«
 Trideset dva

ak i s užetom, penjanje je muka. Vlakna su mu gruba i sličnija drvenom iverju,

Č urezuju mi se u dlanove dok se malo-pomalo penjem uz lice litice, udarajući
laktovima i koljenima. Mišići u leđima mi se grče, bedra počinju gorjeti. Zašto
ovo uvijek izgleda tako lako u akcijskim filmovima, zapitam se, i tko je uopće taj
tip, neki dobronamjeran susjed ili prolaznik, ili pravi kriminalac? Kako sam
dovraga ovdje završila, dopuštajući nekom strancu da me pridržava, bez ikakva
drugog izbora osim da se nastavim penjati?
Kad konačno stignem do vrha, pruži mi ruku i povuče, zadihanu i punu
adrenalina, preko nazubljenog ruba litice, natrag na stazu. To je onaj hipi iz Ljeta
ljubavi, tip iz Parka prijateljstva. Ulica iza njega je prazna, izlozi su ravni i mračni.
»Sjećam te se«, kaže i pusti da mu uže padne do nogu. »Dolje baš i nije
sigurno, znaš.«
Gledam uz i niz stazu na kojoj stojimo, važem opcije ako ovo krene po zlu, a
zatim i njegovo lice i tijelo, pokušavajući ga pročitati. Krupan je to tip, dovoljno
velik da curici slomi vrat bez puno poteškoća. Dovoljno velik da sredi i mene, ako
tome ovo vodi. »Dobro sam. Znam što radim. Ali hvala.«
»Prošlog je mjeseca veliki val odvukao nekog tipa na pučinu. Dolje kod
Devil’s Punch Bowla. Pojave se niotkuda.«
Govor mu je čudan i isprekidan, rečenice stižu u oštrim malim fragmentima.
Međutim, nije mi se primaknuo niti rekao išta osobito prijeteće. »Imat ću to na
umu.«
»Ja sam Clay LaForge. Moja cura i ja smo taman sjedili u parku kad smo te
vidjeli da si prošla, maloprije. Kako se nisi vratila, poslala me da provjerim.«
»Oh.« Jedva mogu vjerovati ovome što govori. Većinu ljudi nije briga ni za
što što se direktno ne tiče njihovih života. »To je... lijepo od nje.«
»Moramo paziti jedni na druge, uvijek to govori. Uostalom, što si radila tamo
dolje?«
»Ništa. Malo razmišljala, valjda. Je li se tip utopio? Taj kod Devil’s Punch
Bowla?«
»Sigurno«, kaže gotovo veselo. »Turisti. Misle da znaju i ono što ne znaju.«
U tom trenutku shvatim da nije neobičan samo njegov način govora već i sve
što govori. On je poput lika iz neke priče, čarobnjak koji trguje metaforama, ili
pustinjak koji ti nudi tri čarobna graška – ili, u ovom slučaju, uže. Cijeli je susret
čudan, međutim, osim ako mi nije promaknulo nešto očito, ne doima mi se
opasnim. Spava u parku, ili mi se barem tako čini zbog šatora koji sam nekidan
uočila, odakle može promatrati sve onako kako je upravo promatrao mene – poput
TV-emisije koju može upaliti ih ugasiti okrećući se na drugu stranu.
 »Je li itko iz šerifova ureda ispitao vas i vašu djevojku vezano uz nestalu curu,
Cameron Curtis?« upitam.
»Zašto? Zato što smo nas dvoje najbliže kriminalu što postoji u ovom gradu?«
Možda je malo namignuo kad je to rekao. Čak i pod uličnim lampama, rasvjeta
nije dobra. Ili se smije ili sam ga uvrijedila.
»Većinu vremena ste vani«, pokušam pojasniti. »Iz viđenja poznajete sve koji
ovdje žive. Palo mi je na pamet da biste mogli znati ako nešto nije kako treba. Ili
netko.«
On kimne, lice mu je mutno. »Puno klinaca prođe kroz park na putu do plaže,
ponekad i pušeći. Svako malo netko od njih nas zamoli da im kupimo pivo ili
bočicu viskija. Ali ne i ta cura. Mislim da nju nikad nisam vidio da ovuda prolazi.
Ako i jesam, nije se isticala.«
»Mislite li da je ovo siguran gradić? Vas dvoje spavate vani, zar ne?«
Slegne ramenima. »Ponekad je vani sigurnije nego unutra. Točno znate s čim
imate posla.«
Tako nešto bi i Hap rekao. »Koliko već dugo živite ovdje?«
»Par godina. Moja je cura oduvijek željela živjeti pored oceana. Rekao sam,
okej, hajdemo pokušati. Prije smo bili u Denveru. Tamo sunce sja svaki prokleti
dan, ponekad i kroz snijeg. Ali Lenore je rekla da joj je slabo od nadmorske
visine.«
»Lenore? To je žena koju sam nekidan srela?«
Kimne. »Baš i ne voli ljude. Iznenađen sam da je uopće pričala s tobom.«
»Moja je obitelj imala ženku gavrana po imenu Lenore kao kućnog ljubimca.«
»Što, u kući?« Odmahuje glavom, mršti se. »Takvu se životinju ne može
ukrotiti. Donosi nesreću.«
»Spasili smo je. Jedno joj je krilo bilo slomljeno.« Ni ne znam zašto mu pričam
tu priču ili zašto je i dalje vidim kako tapka po kući za Eden, moleći grožđice i
borovnice i kuglice pseće hrane. Mogla je i govoriti, ali znala je samo jednu
rečenicu, nešto što je upamtila iz prijašnjeg života, Da nisi, da nisi. »Nasmrt me
plašila«, čujem se kako govorim Clayu. »Bila sam uvjerena da mi može čitati
misli.«
»Jasno da je mogla«, kaže bez oklijevanja. »Sve ptice imaju telepatske moći.«
Ma koliko Clay bio čudan, malo mi se i sviđa, taj hipi odmetnik u prolazu koji
živi ispod cerade u Parku prijateljstva, ali razmišlja o planinama, ili Waterloou,
koji nije sasvim ni u ovom svijetu ni u nekom drugom. »A gdje je večeras vaša
Lenore?«
»Vratila se u šator. Vjerojatno bih joj trebao poći reći da si dobro. Puno se
brine.«
»Valovi trenutačno nisu najopasniji ovdje, Clay. Tko god da je oteo nestalu
curu, možda hoda među nama.«
»Ne bi me iznenadilo da je tako. U ovako malenom gradu. Svašta se može
događati u susjednoj kući, a da mi nemamo pojma.«
Ovo je već drugi put u nekoliko minuta da me podsjetio na Hapa. »Na koga
biste onda posebno obratili pažnju? Kao osumnjičenog?«
 Preko lica mu preleti izraz koji je teško pročitati u tami. No onda ga
protumačim. Ozbiljno ga shvaćam i to mu laska. »Na svakoga, valjda. Mislim da
nije kao u filmovima. Petak trinaesti i takve stvari. Kladio bih se da je izvana isti
kao mi. Sve zbilja strašne stvari su unutra, gdje ih vjerojatno nitko nikad nije
vidio.«
Zanimljivo razmišljanje. »Trebali ste biti detektiv«, kažem.
»Možda i jesam, na tajnom zadatku«, nasmije se. A onda pogleda preko
ramena, dalje od kruga svjetla koje baca ulična lampa iznad nas, niz dugu mračnu
ulicu. »Evo je, stiže.«
»Lenore?«
»Ne, tvoj pas.«
 Trideset tri

B ilo mi je šesnaest kad se Eden razboljela, pri početku šeste godine koju sam
provodila s njima. Simptomi su joj u početku bili zbunjujući, mučnina,
vrtoglavice i noćna preznojavanja. Liječnik joj je rekao da se radi o menopauzi i
da će proći.
»Menopauza, možeš si misliti!« prasnuo je Hap jednog dana za večerom dok
je Eden prebirala po svom tanjuru. »Izgubila si 18 kila!«
Rijetko je podizao glas, jer nikad nije morao. Eden se vidno uznemirila, kao i
Lenore. »Da nisi, da nisi!« opominjala je sa svoje stolice.
Znala sam da gavrani mogu biti pametni kao i papige, ali Lenore je bila više
nego pametna. Kao da je s lakoćom čitala naša raspoloženja, i mogla je nanjušiti
strah. Pogledavala sam u Hapa pa u Eden, priželjkujući da mogu naslutiti što se
događa u Edeninu tijelu, ili da ona to može. Da se barem jednom može pojaviti u
vlastitim snovima.
»Otići ću opet«, Eden je obećala Hapu. »Natjerat ću ga da mi nešto prepiše.«
»Ići ću s tobom«, rekao je, ni izdaleka smekšan. »Da vidimo ima li taj liječnik
muda da brblja iste gluposti dok sam i ja tamo.«
I imao je.

PROŠLA JE PUNA godina dana prije nego što smo doznali da Eden ima rak
maternice. Njezinog posljednjeg dobrog dana otišli smo u Point Cabrillo, gdje je
Hap odrastao, i čekali kitove. Donijeli smo ležaljke, toplu kavu, dekice za pokriti
se. Tog je poslijepodneva bilo strašno vjetrovito, vjetar je stvarao milijune brazdi
na površini zaljeva.
»Kad bih mogla biti bilo koja voda«, rekla je Eden, zagledana u daljinu,
»željela bih biti ovaj ocean.«
Ti to već jesi, htjela sam joj reći. Sve si što vidiš.
Ti su posljednji zajednički sati trajali čitavu vječnost. Ugledali smo šest
grbavih kitova. »Šest je broj koji označava duh«, rekla je Eden.
Vidjeli smo kako vjetar savija busene algi, zelene i zlatne zastave. Zatim i
zalazak sunca, i prvu večernju zvijezdu kako se budi u titraju. A onda i mjesec
kako se diže poput biserne krhotine stakla na plaži, istovremeno razbijen i čitav.
Tri tjedna poslije, Eden je umrla u snu, pod pletenim, ružičastim pokrivačem,
u tom trenu već malena kao dijete, nesvjesna od morfija. Kad je Hap došao da mi
kaže da je otišla, lice mu se lomilo. Nikad ga nisam vidjela da plače, nije ni tada,
samo se vrzmao na rubu onoga što nije mogao podnijeti, ali nekako je morao.
Jednog ću dana užasno intimno upoznati taj isti osjećaj. U tom trenutku mogla
sam samo tupo stajati na mjestu kad je otišao do spavaće sobe koju su dijelili i
zatvorio se unutra kako bi bio nasamo s njom. Nitko ga neće požurivati da zove
mrtvozornika. Ne za tu ženu, koja je bila sav njegov život više od trideset godina.
Ne dok ne bude potpuno spreman.

I MENI SE pozdrav doimao nemogućim. Nisam bila spremna izgubiti Eden. Nisam
mogla. Kao u transu, zaputila sam se u šumu, jedva prisutna u šetnji. Kilometrima
od grada, hodajući ravno prema cesti Little Lake Road, stigla sam do nacionalnog
rezervata divlje prirode Mendocino i gotovo istog trena napustila stazu, verući se
uz strmi klanac pa niz njega, probijajući se kroz mokru paprat i spužvasto nisko
raslinje. Bilo je tragova šumskih požara, izgorenih i odrezanih srdaca drveća.
Do trenutka kad sam se probila do skupine prašumskih sekvoja, mišići su mi
već bili potrošeni, a odjeća mokra od znoja. Stabla su bila visoka i po stotinu
metara, mirno nadvijena nada mnom. Hap mi je jednom rekao da ovako stara i
velika stabla udahnu samo jednom dnevno. I da, ako ih doista želim razumjeti,
ako želim shvatiti jedno jedino stablo, moram biti tamo u trenutku kad udahne.
»Stvarno?«
»Naravno. I oceani dišu«, rekao je. »Planine. Sve.«
Srušila sam se u središtu prstena od stabala, u hrpicu iglica, prašine i lišajeva.
Nije to bila molitva kao takva, već nešto što mi je Eden godinama govorila. Kad
postane teško i osjećaš se uzdrmano, znala je reći, padni na koljena gdje god da
se nalaziš i svijet će biti tu da te dočeka.
U životu sam imala previše majki, ali premalo majčinstva. Eden je bila
najbliže što sam se ikad približila osjećaju da sam nekome kćer. I sad je više nije
bilo. Umirila sam se i pričekala vjeru da stigne, da se pojavi neki znak koji će mi
reći kako dalje bez nje, ali ništa nije stizalo. Ništa osim valova hladnoće od
vlastitog znoja koji se hladio, i tuge koja kao da se uvlačila u razmak između
drveća, između debla i grana, između iglica i lišća, između molekula. Ušuljala mi
se u tijelo i sklupčala pod grudima, poput šake od srebrnih niti.
Na koncu sam ustala na slabašne noge i otpočela dugačak put natrag kući.
Odavno je pao mrak kad sam stigla, svjetlo na trijemu nije gorjelo, sve su
prostorije bile u mraku. Kad sam ušla u kuhinju i upalila svjetlo, Lenore se trznula.
Nekako se uspela na Edeninu stolicu za stolom, a kad sam joj se primaknula, sva
se uzbunila, perje joj se nakostriješilo oko vrata poput ljute ogrlice, kao da je štitila
to mjesto.
»Jesi li gladna?« upitala sam.
Zaglušujuća tišina.
Pronašla sam vrećicu hrane za pse i stavila joj nekoliko kuglica na rub stolice,
no čim joj se moja ruka primaknula, raširila je zdravo krilo i nakostriješila perje
na vratu, za dlaku me promašivši.
Udarila sam je bez razmišljanja. Tijelo joj je bilo čvršće nego što sam
očekivala, deblje i kruće, kao predmet izrezbaren iz drveta.
Smjesta je uzvratila udarac i kljunom me ubola u meso pokraj palca, raširivši
sad oba krila, čak i ono slomljeno.
 »Prestani!« Opet sam podignula ruku, znajući da sam prešla crtu. Nitko nikad
ne bi smio nauditi životinjama. Eden nas ne bi voljela vidjeti ovakve, ali ja sam
shvatila da si ne mogu pomoći, da se ne mogu povući.
»Da nisi«, Lenore je upozoravala, istim riječima kao i uvijek, samo što su sad
konačno imale smisla. Obraćala se meni, sada, nama. Pogled u njezinim očima
bio je tako leden da mi se srce stisnulo.
Jurnula sam na nju, ščepala njezino debelo tijelo i uhvatila je nespremnu.
Užasno mi se otimala na grudima, udarala i opirala se, pokušavajući se osloboditi
dok sam je ja stiskala sve jače. Otvorivši ulazna vrata, bacila sam je van u dvorište,
a zatim brzo za sobom zatvorila vrata i zaključala ih. Zatim sam požurila u svoju
sobu i zalupila vratima, legla na krevet, licem prema dolje, puna mržnje i krivnje
i srama i čega sve ne.
O, srce, rekla bi Eden. Na koga si doista ljuta?
Na tebe. Ali ni to nije bilo točno. Ništa nije bilo kako treba. Oči su me pekle.
Srce mi je plamtjelo od praznine.
Nakon otprilike pola sata – zapravo nisam imala pojma koliko – ustala sam i
tiho prošla kroz kuću, odlazeći do ulaznih vrata. Otvorila sam ih, očekujući da ću
je pronaći na otiraču ili prilazu, ali Lenore nije bilo. Uspaničila sam se i požurila
da je pronađem. Ali nje nije bilo ni ispod živice ni pored kuće. Nije se skrivala
blizu garaže ili između kontejnera za smeće. Zgrabila sam kockastu lampu, veliku
kao termosica, koju je Hap držao u ormaru u ulaznom hodniku i koristio kad bi
noću nestalo struje, uperila sam je u tamno nebo i šaputala Lenorino ime iznova i
iznova, umjesto da sam ga izvikivala kao što sam i htjela. Bojala sam se da ću
probuditi Hapa, ili Eden možda, gdje god da se sad nalazila, gore blizu zvijezda
ili dolje kod stjenovite obale, izgubljena i strpljiva, slobodna zraka svjetla.
S vremenom sam odustala, vratila se u kuhinju i srušila na stolicu na kojoj je
cijela ta noćna mora i započela, pored ostavljene hrpice hrane za pse. Učinila sam
nešto grozno i namjerno i nisam to mogla povući samo zato što mi je bilo žao. To
što mi je bilo žao neće je vratiti. To je možda najusamljeniji osjećaj od svih,
shvatila sam, jer te vraća jedino sebi samome.
 Trideset četiri

D ok pas cupka prema nama, Clay LaForge se širom osmjehuje, kao da je

svemir upravo zbio šalu. Možda i jest. »Ljudi uvijek govore kako slonovi
imaju super pamćenje, ali ja bi se u bilo kojem trenu kladio na psa, a ne na slona.«
»Ne mogu se brinuti za psa.«
Na licu mu je i dalje onaj misteriozni osmijeh. »Valjda znaš da mi zapravo ne
držimo pse. Oni odlučuju hoće li ostati s nama ili ne. Kod svake životinje je tako,
samo da te podsjetim.«
Još mislim na Lenore, pa se riječi samo iskotrljaju iz mene, nefiltrirane.
»Griješila sam.«
On samo stoji na mjestu i kima glavom, kao da želi reći – jasno da jesi. Zatim
pucne prstima i pas se smjesta fokusira na njega. »Imam osjećaj da s ovim ne
možeš zabrljati. Vidiš joj ove mrlje na licu i crvenkastu boju? Ima u sebi malo
belgijskog ovčara. Malo koja vrsta je pametnija ili intuitivnija od njih. Zato su to
dobri policijski psi. S ljudima čine dobar tim.«
»Kako znate sve to?«
»Bio sam dreser, u nekom drugom životu. Rekao bih da ima četiri ih pet
godina. Oslabjela je od života na ulici, ali inače se čini zdravom. Morat ćeš joj
davati malo sirovog proteina, ne samo hranu za pse. Ulje od lososa je dobro za
dlaku i vid.«
»Clay...« povlačim se, tražim novi argument, ali on se opet usredotočio samo
na psa. Klečeći pored nje, čvrstom, iskusnom rukom mazi je od vrha tjemena do
repa i natrag, dok se pas sav prepušta njegovu dodiru.
»Da«, kaže tiho, još nagnut nad njom. »Neke vrste instinktivno znaju što nam
treba, čak i prije nas. Dobra je i zdrava. Snažna. Ne mogu zamisliti bolju
partnericu.«
Nešto u meni želi se usprotiviti – ne treba, mi partnerica, ali čak i ja znam
koliko je prozirna ta izlika. Koliko očigledno neistinita. »Ne mogu vjerovati da se
ovo događa«, kažem umjesto toga.
»Da«, Clay se zahihoće. »Smiješan je život.«
Šeće s nama do Parka prijateljstva gdje ga njegova djevojka Lenore čeka na
klupici za piknik u istoj odjeći kao i prije, majici na Seahawkse dugačkoj poput
haljine, kosa joj je poput gustog plavog klupka iznad naboranog čela.
»O, super«, kaže dubokim glasom. »Dobro si.«
»Hvala vam što ste poslali Claya da me potraži.«
»Pomislila sam da si upala u nevolju.«
»Ne. Dobro sam.« Pogledavam od jednog do drugog osjećajući neobjašnjivu
zahvalnost na njihovu prisustvu. Niti se ne poznajemo, pa ipak, eto nas.
»Kako ti se pas zove?« Clay me upita.
 »Dobro pitanje. Šteta što mi ne može reći.«
»O, da, može. Samo ne na engleskom.«

STIŽEM DO TRŽNICE Mendosa svega nekoliko minuta prije nego što se zatvori,
ostavljajući psa da čeka pred vratima dok ja brzo i uzaludno tražim ulje od lososa.
Imaju samo sardine i inćune u konzervi. Kupujem oboje, plus file lososa, gotovo
plamteće ružičastog na bijelom mesarskom papiru u koji ga radnik umotava, kao
i hranu za pse – mokru i suhu.
Namirnice se kotrljaju niz traku kad primijetim Caleba, ruke su mu pune
vrećica.
»Hej.« Pogled mu skrene prema mojim namirnicama. »Imaš psa?«
Iz nekog sam razloga zbunjena, gotovo posramljena. »Udomila sam je. Mora
da sam luda, ha?«
»Oduvijek sam htio psa, ali tata je bio alergičan«, kaže ležerno, ali ne sasvim.
Iza tog komentara krije se sjena emocionalnog zamjeranja. Debela crta na popisu
svega u čemu ga je život zakinuo – ili ne život kao takav već konkretno Jack
Ledford.
Kad iziđemo, Caleb i pas otplešu svojevrstan ples, u znak pozdrava.
»Stvarno je lijepa«, kaže. »A izgleda i pametna.«
»Tako su mi rekli.«
Hodamo prema mom kamionetu u koji najprije ubacim namirnice, a onda pas
skoči na stražnje sjedalo kao da već zna svoje mjesto. Još sam mu okrenuta leđima
kad Caleb kaže: »Jučer sam nabasao na Willa. Rekao mi je da mu pomažeš oko
one nestale djevojčice.«
Okrenem se prema njemu, i više nego iznenađena. Will i ja smo se dogovorili
da ću raditi incognito. »Nemam službenu ulogu ili tako nešto.«
»Kužim. Mislio sam da si samo u prolazu.«
»I ja sam to mislila.« Zalupim vratima prtljažnika. »Jesi li doista dobro, Caleb?
Meni možeš reći.«
Pogled mu dolebdi do mojega, ali se ne zadrži. Zatim kaže: »Zapravo i ne
razgovaram o onim danima, Anna. Lakše mi je tako.«
»Ne, naravno. Jasno mi je. Slušaj, želiš li popiti piće ili nešto? Ja častim.«
»Neee, moram doma.« Podigne namirnice u rukama kao da su rekvizit, izlika.
»Neki drugi put?«
»Naravno, da. Vidimo se uskoro.«

IZLAZEĆI IZ GRADA, otvorim prozor i pojačam radio, Against the Wind Boba
Segera ispuni auto, i još više paše sad kad je pas ispružen na stražnjem sjedalu
kao da je njezino. Pretpostavljala sam da ćemo obje morati proći razdoblje
prilagodbe, ali što se psa tiče, ona se čini potpuno opuštenom i bezbrižnom.
Natrag u kolibi, pronađe si mjesto pored peći i strpljivo pričeka večeru. Pola
lososa pripremim za sebe, popržim ga nekoliko minuta sa svake strane u vrućoj
tavi iz koje frca ulje. Zajedno jedemo, a onda se ona ispruži pored mojih nogu,
dok ja sjedim s Cameroninom Jane Eyre u rukama i tražim tragove u odlomcima
koje je podcrtala ili stranicama koje je označila. Malo je ostalo u meni – tebe
moram imati... Duša, srećom, ima tumača... u očima.... Naveo me da ga volim,
bez ijednog pogleda... Jesi li mi imalo slična, što misliš, Jane?
I knjiga se doima kao zagonetka, kao i šve ostalo u vezi s Cameron, pa se
zapitam mogu li je ja uopće riješiti? Leži li ključ njezine dileme i boli ovdje u
stranicama pohabanog Penguin Classics izdanja ili tražim na krivom mjestu, krivu
stvar, hvatam se za slamčice?
Odložim knjigu osjećajući kako me oči peku i umjesto u nju, gledam u psa.
Vrh njezina tamnog nosa nježno dodiruje zid dok joj se trbuh ritmično podiže i
spušta, kao da cijeli jedan život koji je do sada vodila ne zauzima nimalo mjesta i
nimalo je ne muči. Spava tako mirno da se od toga cijela prostorija doima
svjetlijom i toplijom.
 Trideset pet

»M ožemo i sami«, kaže mi Will idućeg jutra prije nego što tehničar za
poligraf dođe iz Sacramenta da ispitamo Lydiju i Drewa Haguea. »Ti si
rekla da ćeš popričati s Grayem i Steveom Gonzalesom o organiziranju centra za
potragu, zar ne?«
»Oni će cijeli dan biti u školi. Mogu ti pomoći ovdje.«
»Već imamo dovoljno uposlenih ruku. Malo odmori pa se čujemo poslije?«
»Da odmorim?« pitam u nevjerici. »Uz dvije nestale djevojke, možda i tri?«
Njegov mi pogled kaže da ohladim. »To je samo par sati. Javit ću ti se poslije.«
Zatim se okrene na peti i ostavi me da se pitam kažnjava li me to zbog Petalume
i Roda Frasera. Možda je još ljut zbog manjka resursa i ljudstva, a možda se radi
i o nečemu dubljem, o našoj razmirici oko Emilynih rezultata na poligrafu ili
onome što je rekao u Patterson’su, da se za vlastito dobro ne bih smjela toliko
emocionalno uplitati u ovaj slučaj. Koji god bio razlog, izgleda da povlači jasnu
crtu i ostavlja me na drugoj strani.
Penjem se natrag u kamionet osjećajući se iritirano, izostavljeno. »Želiš li se
ti odmoriti?« upitam psa kad podigne glavu sa stražnjeg sjedala.
Pomakne uši naprijed, razrogači oči, sluša.
»Da, ni ja.«

NAJPRE SE VOZIMO prema dijelu obalne ceste koji graniči s imanjem Curtisovih.
Još od razgovora s Emily, nisam napustila teoriju da je Cameron mogla
deaktivirati alarm i iskrasti se kroz prozor, zaputiti kroz šumu i naći s nekim tko
ju je tamo čekao. Nekim tko joj je obećao nešto vrijedno – ljubav, možda, ili
slobodu od pritisaka i prevrata kod kuće. Nekim koga je pogrešno procijenila kao
pojas za spašavanje onda kad je mislila da se utapa.
Taj je dio ceste dovoljno daleko od grada da bi bio izoliran, odmah nakon
velike neiskorištene livade nekoliko kilometara od Caspara, gdje živi svega šačica
ljudi. Kuće koje vidim dok parkiram uz rub dobro su skrivene iza ograda. Sve i
da se Cameronin otmičar motao uz cestu i čekao da se ona pojavi, bilo bi već
kasno i mračno i teško da bi ga netko uočio, a kamoli upamtio marku i model
njegova automobila.
Izlazim sa psom za petama i svejedno tražim znakove – ugaženu travu, mrlje
od ulja, tragove guma, otiske stopala. Pomno češljamo obje strane ceste, a zatim
se vraćamo kroz livadu i šume, tragajući za ičim neobičnim. Možda ju je odmah
oborio s nogu i odvukao do nekog obližnjeg mjesta. Možda je bacio njezino tijelo
među paprat ili je zakopao u plitkom grobu. Sve te mračne mogućnosti prolaze
kroz mene, jer to je moj posao. Tražim tijelo, znajući da ga možda nikad nećemo
pronaći. A tu je i onaj iracionalni dio mene koji ne može pustiti mogućnost da je
Cameron još živa. Te moje dvije strane neprestano ratuju. Moj um vjeruje da je
otišla zauvijek. Moje srce to ne može prihvatiti. Ne želi.
Skoro je podne kad se konačno zaustavim, donji rubovi traperica su mi vlažni,
noge su mi umorne. Hodam natrag do auta i neko vrijeme samo sjedim iza volana,
pitajući se kamo sad krenuti. A onda mi sine – vidovnjakinja,

TALLY HOLLANDER NIJE teško pronaći. Nađem njezino ime u gradskom imeniku,
a zatim se odvezem do adrese u Comptcheu gdje stižem za manje od dvadeset
minuta i zateknem prilaz označen velikim, rukom ispisanim natpisom na kojem
stoji: Farma obilja, prodajemo vunu i mlijeko od alpake. Većina vidovnjaka i
medija s kojima sam radila tijekom godina bili su skromni, neuredni čak. Ali
farma alpaka? Tko bi rekao da se njih uopće može musti?
Na kraju zavojitog prilaza stoji moderna seoska kuća okružena širokim
trijemom, s nagnutim, valovitim metalnim krovom. S jedne se strane nalazi
blistava Airstream prikolica s crveno-bijelom tendom raširenom iznad ulaza. Tu
je naslonjena i crna ploča na kojoj su ispisana imena njezinih životinja i cijene
raznih dobara, od mlijeka, sira i vune do meda, džemova i svježeg cvijeća.
Počinjem vjerovati da ovakvu ženu ne možete ni zamisliti osim kao lik u nekom
filmu.
Siđem s kamioneta, a pas me slijedi, ignorirajući životinje kao odana
pomoćnica što ona očito i jest. Žena iziđe na prednji trijem u dugoj lanenoj haljini
i pregačom preko nje, dvostruko svezanom oko struka, u sivim vunenim
klompama. Kosa joj je ošišana u urednu, riđu bob frizuru, sa šašavim asimetričnim
šiškama.
»Mogu li vam pomoći?« upita.
»Nadam se da da. Ja sam Anna Hart, detektivka koja radi sa šerifom u
Mendocinu. Imate li par minuta za razgovor?«
»Naravno.« Nasloni ruku na bok nekako otvoreno, vedro. »A doveli ste i
prijateljicu. Zašto obje ne uđete?«

TALLYNA JE KUHINJA zakrčena stvarima i udobno mračna, u obliku slova L koji

prati trijem oko kuće. Na drvenoj radnoj plohi staklenke pune bilja stiješnjene su
između knjiga koje izgledaju kao da ne pripadaju samo jednom čitatelju, a kamoli
jednoj kuhinji, s knjigom o klimatskim promjenama pored romana Agathe
Christie koji stoji tik do zbirke poezije Aleksandra Puškina.
Pristavi čajnik i stavi keramičku zdjelu punu mandarina na okrugli kuhinjski
stol, za kojim ja sjedim i gledam je kako čeprka okolo, sa psom pored nogu.
Pedeset joj je godina, ili malo više, lijepa je, s finim borama oko usana i očiju koje
mi govore da je većinu vremena provela vani, na suncu. Njezina odjeća i držanje
više pristaju nekoj slikarici nego vidovnjakinji, po mom mišljenju, ali to je
vjerojatno samo zbog Sjeverne Kalifornije. Ovdje su svi slikari ili keramičari ili
izrađivači nakita, ili sve to skupa.
»Sigurna sam da znate da imamo nekoliko slučajeva nestalih cura u okolici.
Vaše se ime nedavno pojavilo vezano uz Shannan Russo.«
»Tako je.« Sjedne nasuprot meni, položi dlanove na stol, okrenute prema gore.
Neobična je to gesta, ali najvažnije što primjećujem jest to da se ne doima
nervoznom niti joj smeta moje prisustvo ovdje. »Nazvala sam njezinu majku.
Osjećala sam da moram.«
»Shannan je nestala još u srpnju, Tally. Zašto ste sad nazvali?«
»Probudila sam se s njezinim imenom u glavi i snažnim osjećajem da je
ubijena.«
»Je li to tipično za vas? Takva vrsta vizije?«
Zamišljeno trepne, gledajući me. »Oduvijek sam imala dar, ako na to mislite.
Kad sam bila mlađa, nisam shvaćala poruke ili ono što sam trebala s njima učiniti.
Nije mi uvijek jasno kako mogu pomoći, ali u posljednje vrijeme, osjećaji i slike
postali su veoma snažni. I to ne samo vezano uz Shannan. Javila sam se šerifu
Floodu i pokušala razgovarati s njim o Cameron Curtis prije skoro dva tjedna, ali
on nije htio čuti što sam imala reći.«
Nagnem se prema naprijed, prisjećajući se razgovora koji sam načula u kafiću
prvog dana kad sam se vratila ovamo, između dvojice muškaraca koji su
raspravljali o istoj ovoj temi, i je li Tally prevarantica ili ne. Mora da su priču čuli
od Willa ili nekog iz njegova ureda. Ako je prevarantica – a mogla bi biti – još mi
nije jasan njezin motiv.
»Mislite li da je Cameron još živa, Tally?«
»Mislim da jest, ali neće dugo ostati ako ga ne zaustavite.« Pogleda me ravno
u oči. »Svemir čuva mnoštvo tajni. Ne pretvaram se da razumijem sve što prolazi
kroz mene, ali svejedno dajem sve od sebe da me to ne plaši.«
»Što je Karen rekla kad ste je nazvali?«
»Rasplakala se. Misli da je ona za sve kriva i da je odgurnula Shannan od
sebe.«
»Stvarno? Will Flood je stekao dojam da je Karen davno digla ruke od
Shannan.«
»Možda je to obrambeni mehanizam u slučaju krivnje. Kad je Shannan bila
mala, mnogo se muškaraca motalo onuda, bilo je puno nestabilnosti. Nasilja. Zbog
koječega se kaje.«
»Karen je to rekla?«
»Ljudi mi svašta govore, Anna. Kao da im to treba. Mislim da im pomaže
olakšati teret koji nose.«
»Dakle, povjerovala vam je?«
Tallyne su oči bistre kao muzejsko staklo. Ne trepće, ne zastaje. »Da. Možda
će sad moći tugovati, naći više mira. To je ono što svi zaslužuju, ne slažete li se?«
Na podu pored mojih nogu pas se promeškolji. Pomaknem nogu malo bliže
njezinu tijelu, toplom i čvrstom, ali svejedno osjećam nelagodu, kao da Tally priča
o mom životu, a ne Kareninu. »Još ste nešto sanjali?«
 »Shannan je nosila jaknu od zečjeg krzna, kratkog struka, sa zatvaračem. Jako
mekanu, mekšu od ičega.«
»Znači li ta jakna nešto? Nosila ju je kad je umrla? U jednom od džepova se
krije neki dokaz?«
»Moguće. Ja sam samo posrednik, Anna. Vi ste detektivka. Ako itko može
riješiti zagonetku, to ste vi.« Glas joj se promijeni, zaoštri. »Vjerujete li u
onostrano? U život nakon smrti?«
Osjećam kako mi se napeo mišić između lopatica. Što god da smjera s ovim,
ne želim tamo poći. »Što mi još možete reći o Cameron Curtis?«
»Sanjala sam je brzo nakon što je nestala.« Nije ju zbunilo to što sam u pola
razgovora promijenila temu. »Koliko je prošlo otada? Deset, dvanaest dana? Bila
je sama i u nekakvom skučenom prostoru. Teško ozlijeđena, također, ali
definitivno živa.«
»Živa« je moćna riječ, čak i kad onaj tko ju je izgovorio nije nužno pouzdan.
»Negdje u blizini? Jeste li išta prepoznali?«
»Mislim da ne.« Promatra svoju šalicu za čaj, mahovinasto zelenu, zaobljenu
keramiku među prstima. Zatim kaže: »Vi mi ne vjerujete. To je u redu, ali jedan
dio vas ipak vjeruje, ili to želi. U svom se srcu nadate da vam mogu pomoći
pronaći Cameron.«
Od njezine iznenadne prisnosti postane mi neugodno. Što bi ona mogla znati
o mom srcu? »Jeste li se već i prije profesionalno bavili ovakvim stvarima?
Surađivali s vlastima?«
Kimne. »Dok sam živjela gore u Oregonu, nedaleko od Pordanda. Ovdje sam
tek nešto više od godinu dana. Zaboravila sam kako stvari funkcioniraju u malim
mjestima, koliko ljudi znaju biti nervozni oko nečega što nije sasvim racionalno.
Ali ja vjerujem da svaka vrsta uvida dolazi uz odgovornost. Mislim da vam mogu
pomoći da je pronađete, Anna.«
»Meni možete pomoći? Zašto se opet ne javite Willu Floodu? Možda će vas
ovog puta poslušati.«
»Znate da neće.« Dohvati tanjurić šalice i opet ga spusti. »Svi smo mi samo
energija, znate, vi, ja, ovaj stol, ovaj grad. Svi se krećemo na određenim
frekvencijama. Kad napustimo ovaj život, naša esencija nastavlja dalje, nastavlja
se kretati.«
Prozračnost njezina vokabulara je iritantna, a možda je i nešto više. »Što želite
reći?«
S lakoćom odagna moju agresivnost. »I na ovoj strani ima stvari koje nas
stubokom mijenjaju, kao što su gubitak i trauma. Razmislite samo. Znamo da
trauma mijenja mozak. Zašto ne bi mogla utjecati i na našu energiju? Naravno da
može. To i čini. Vi ste prava osoba koja sad može biti od pomoći, Anna.«
»Kako to mislite? Zašto?«
»S razlogom se bavite svojim poslom. Ono što ste izgubili dovelo vas je
ovamo da pomognete toj djeci i mladim ženama. Mislim da to i sami već znate,
ali ne vidite ono što ja vidim.«
Grudi mi se stežu dok je slušam. Ne želim čuti više, pa ipak želim. »Što to?«
 »Duše djece kojoj ste pomogli, lebde nad vama kao zvijezde. Svuda su oko
vas, čak i sad.«
Kao zvijezde? Taj mi se prizor učini gotovo komičnim. Okružena gubicima.
Očajem. »Što hoćete od mene?«
»Vi ste meni došli u posjet, sjetite se.« Zastane i zagleda se u svoje ispucane,
ružičaste dlanove. Ruke radne žene. »Ja sam samo glasnik, Anna. Ne vidim tko
je oteo Cameron, ali s njegove strane osjećam puno tame i kaosa. Zapravo je ne
želi ubiti, ali nije siguran može li se suzdržati. Pokušava se boriti s vlastitim
demonima, ali oni su snažni. Mislim da mu Shannan nije bila prva žrtva, Anna. I
da Cameron neće biti zadnja, ako ga se ne zaustavi.«
Prezirem sve što govori, iako još nisam odlučila vjerujem li joj ili
ne. »Možemo li ga zaustaviti?«
»Mislim da možemo.«
Pored mojih nogu pas se trzne, meškoljeći se u snu u kojem trči ili lovi. Topla
strana njezina tijela podiže se i spušta, uz malenu, šištavu pauzu između ta dva
pokreta.
I Tally spusti pogled prema njoj, lice joj se smekša. »Zvuči kao cvrčak2,zar
ne?«
»Ponestaje nam vremena, Tally. Sa svakim novim danom, izgledi da ćemo
pronaći Cameron živu sve su manji.«
»Pomoglo bi vam da doznate više o Shannan.«
»To mi i instinkt govori. Pregledavamo područje iz zraka, tražimo njezin
automobil. Ali pričamo o preko tisuću kvadratnih kilometara divljine. Igla u plastu
sijena.«
»Neki ljudi uspiju pronaći te igle, zar ne? Mislim da će biti uspješno. Na kraju
krajeva, nešto vas je privuklo ovamo. U svemiru nema slučajnosti.«
»Tko ste vi?« upitam ponovno, u ušima mi tiho zuji.
»Rekla sam vam, samo glasnik.«

2 Eng. cricket.
 Trideset šest

»O čemu se radi?« upita Will kad se nađemo ispred Patterson’sa kasnije tog
dana. Gleda u Cricket. Nije to učinila na engleskom, no kao što je Clay i
predvidio, uz malo Tallyne pomoći, uspjela mi je reći svoje ime.
»Moja nova partnerica.«
To mi donese osmijeh na lice, doduše maleni. »Jesi li se uspjela odmoriti
danas?«
»Malo«, slažem.
Kako se ispostavi, Wanda govori pseći jezik i ne želi ni čuti da Cricket sjedi
vani dok mi jedemo, iako nam kuhar zato dobaci niz epiteta, mašući šakom. Ona
mu samo odmahne rukom i za ručak nam donese specijalitet dana, sendviče s
ribom i kupus salatu s malo octa. Will mi potom ispriča kako je prošlo jutro s
Hagueovima.
»Njegov poligraf nije pokazao ništa sumnjivo, a nije ni Lydijin. Rekao sam
Leonu da nam još malo pronjuška. Popričao je s nekoliko radnika na Provisionsu,
kao i nekoliko susjeda. Drewov alibi za tu večer navodno odgovara onome što je
rekao. Radio je sa svojim radnicima, hrpa svjedoka. Osim toga, ispostavilo se da
one optužbe za silovanje baš i nisu tako crno-bijele. Djevojka je imala
sedamnaest, a ne šesnaest godina, a imala je i policijski dosje, ni više ni manje.
Nekoliko mjeseci prije toga, nagovarala je jednog tajnog agenta da ode s njom na
‘spoj’. Nakon svega toga, izgleda da se Drew malo sabrao. Vidjela si i sama. On
je car doline Napa. Uzoran građanin.«
»Vidjela sam.« Ne mogu odagnati skeptičnost iz glasa. »Ali bilo je tu još
nečega, kad smo se jučer našli. Ne znam. Jednostavno sam imala osjećaj da ne
voli žene. Da se osjeća ugroženim pred njima.«
»Na temelju čega si to zaključila?«
»Jednostavno sam imala takav osjećaj.«
Pričeka da kažem još nešto, ali ja nemam više ništa. »Pa, izgleda da Troy
previše voli žene.«
»Svoju asistenticu, misliš? Curu?«
»Bivšu asistenticu«, pojasni. »Indiana Silverstein. Dvadeset i dvije su joj
godine i ne želi zucnuti. Saznao sam detalje od neke druge žene koja mu je bila
uredska pomoćnica u Paramountu. Prije dvije godine je zatražila premještaj,
nakon što je samo šest mjeseci radila s Troyem.«
»Da pogodim. Upucavao joj se.«
»I svašta obećavao. Koliko sam shvatio, većinu administrativnog osoblja čine
mlade nadobudnice koje žele da ih netko otkrije.«
»Koja svinja. Ova barem nije pokleknula pred njim. Je li rekla još išta o svojoj
zamjeni?«
 »Samo to da će Indiana zadržati dijete.«
»Možemo li ikako doznati je li ju pokušao potkupiti?«
»Ne bez naloga, a nemamo razlog da ga zatražimo. Barem ne još. Možda nije
nemoguće da doista gaji neke osjećaje?«
Dodam kupus salatu na tanjur koristeći se vrškom vilice. »Molim te. Ne
vjerujem u to ni koliko je crno pod noktom.«
»Možda ni ja ne vjerujem«, reče Will, »ali svejedno. To što je odvratan
ženskar, ne mora značiti da je naudio Cameron.«
»I dalje bi to mogao biti Drew Hague, zar ne?« požurim dodati. »Samo zato
što ima alibi za 21. u mjesecu, ne znači da nije bio onaj koji se u prošlosti namjerio
na nju. Možda bi ga opet mogao pozvati na ispitivanje i malo proširiti priču?«
»U redu«, Will presavija ubrus oko ruke kao da je zavoj. »No sve i da Drew
zbilja jest zlostavljao Cameron prije svih tih godina, alibi mu je čvrst one noći kad
je nestala. Što znači da se radi o potpuno drugoj osobi. Možda nekom obiteljskom
prijatelju, ili susjedu, učitelju? U L. A.-ju možda, prije nego što se obitelj doselila
ovamo?«
»Možda.« Osjećam kako iskre u meni frcaju. Nemamo tragova, a nemamo
više ni vremena. Nadala sam se da će se moji predosjećaji posložiti i pokazati
točnima. Što sad? Tko sad? »Moram razmisliti.«
»Pa, kad već razmišljaš, mozgaj i o ovome. Jučer u 15.02 zazvonio je kućni
telefon Marca Klaasa u Sausalitu. Javio se, a dječji glas je rekao: ‘Tata, ja sam.’«
»Molim?«
»Poziv je trajao manje od minute. Rekla je da je u nekom hotelu, ali da ne zna
gdje. Da ju je neki muškarac oteo, da je uplašena i gladna. Zatim je veza
prekinuta.«
»Klaas misli da je to doista bila Polly?«
»Kaže da bi se zakleo u to, ali evo u čemu je stvar. Nitko nije prisluškivao
liniju.«
»Sranje«, blenem. »Kako se to moglo dogoditi?«
»Djevojčica živi s majkom. Tamo prisluškuju telefon Eve Nichol. Izgleda da
nitko nije razmišljao toliko daleko.«
»Ako je to bila Polly, zašto bi zvala tatu, a ne mamu?« ne mogu a da ne upitam.
»Većinu vremena živi s mamom.«
Will slegne ramenima. »Možda je poziv morao biti lokalni? Ako je u San
Franciscu? Uglavnom, sad to ne možemo znati. Osim ako ne nazove ponovno.«
Misli mi pohrle do Roda Frasera. Pogreška poput ove nije samo mamac za
medije već bi mu potencijalno mogla i uništiti karijeru. A tu su i osobne
posljedice. Krivnja koja će nesumnjivo biti snažnija i teža za podnijeti od bilo
čega što mu drugi natovare na pleća. »Jadni Rod. Isuse.«
»Znam. Možeš li zamisliti da propustiš nešto tako veliko? Kad mediji čuju za
to, grad će popizditi. Možda je ipak bolje da mi ovdje nemamo takav cirkus.«
»To je rizik koji preuzimaš kad igraš igru tih razmjera.« Preko puta šanka,
televizor je namješten na nogometnu utakmicu u Argentini, ali traka s vijestima
vrti novosti o Pollynu slučaju. Njezino ime i lice sad su poznati cijelom svijetu,
pa ipak, osim ovog propuštenog poziva, nitko je nije ni vidio ni čuo već tjedan
dana. To me čini napetijom oko našeg vlastitog slučaja nego što bih htjela priznati.
»Ima li što novo s okupljanjem mještana?«
»Rezervirao sam društveni centar za subotu i poslao zahtjev za preuzimanjem
cijele zgrade kako bismo je pretvorili u centar za potragu koji će stalno biti
otvoren. Mendocino Beacon je na sebe preuzeo masovnu proizvodnju
Cameroninih plakata za distribuciju.«
»Subota je dobra«, složim se. »Imat ćemo bolju posjećenost, možda navrati i
pokoji turist. Prostorija bi trebala izgledati dupkom puna.« Promotrim stolove oko
nas kako bih dobila potvrdu. To su isti ti ljudi koje želimo na svojoj strani.
»Popričat ću s Grayem odmah nakon ovoga, a onda i s Emily. Slike moramo
polijepiti posvuda, zbog kamera. Slike će dirnuti ljude. Cameronino lice u
različitoj dobi učinit će je stvarnijom. Plakati nestalih osoba praktički su
nevidljivi.«
»Jasno mi je«, reče Will. »Volio bih kad bismo imali neki konkretniji natpis
za Cameronin plakat prije nego što ga pošaljemo u tisak. Očito ne možemo
napisati ‘oteta’, a da ne ostavimo pogrešan dojam.«
»I riskiramo da ispadnemo neetični«, dodam. »A da napišemo nešto poput
‘sumnja se na zločin’? To bi moglo biti nekako neutralno i privući malo više
pozornosti. Danas je šesti. Prošla su već dva tjedna, a mi nemamo ni jedan
konkretan trag. Ne sviđa mi se kako se stvar razvija.«
Turobno kimne glavom točno u trenutku kad se pojavi Wanda s tanjurom za
Cricket, hamburger pljeskavicom iskidanom u zalogajčiće. »Ššš«, kaže,
namignuvši prema kuhinjskom prozoru prije nego što ode po naš račun.
Iako znam da ću time vjerojatno potaknuti raspravu, kažem: »Zašto si rekao
Calebu da radim na ovom slučaju, Will? Mislila sam da smo se dogovorili da
pomažem neslužbeno.«
»Molim? Radi se o Calebu, ne o nekom novinaru.«
»Pa?«
»Žao mi je. Iskrsnulo je u razgovoru. Valjda sam mislio da će se zbog toga
malo bolje osjećati.«
»Bolje?«
»U vezi s Jenny. Da oboje radimo na tome. Da nećemo dopustiti da se to
ponovi.«
Njegove su riječi i meni već bile pale na pamet. Takvu je priču preteško
proživjeti jednom, a kamoli dvaput. I to ne samo Calebu. Manje-više svi stariji od
dvadeset i pet bili su ovdje kad je Jenny ubijena. Zato sada priča mora završiti
drugačije – radi svih nas.
 Trideset sedam

S at vremena poslije potežem se niz kvrgavu, usku ulicu Cahto u svom

kamionetu kako bih uhvatila Graya na putu kući iz škole, ramena su mu
pognuta pod naramenicama školskog ruksaka, crvena mu je kosa gelom
namještena u piramidu ili nekakvu prosvjednu zastavu.
»Nadam se da je u redu, ono što sam vam nekidan rekao«, kaže čim parkiram
i dostignem ga.
»U redu je. Tvoja nam pomoć puno znači, Gray.« Zaustavili smo se nasred
ulice, ali nema veze. Nema prometa, nema nikakve buke, čak ni ptice ne pjevaju
– kao da je cijeli svijet stao zbog nas. »Curama poput Cameron, koje su prošle
mnogo teških situacija, često nije lako zbližiti se s ljudima. Ali vas dvoje ste
dokazali da to nije uvijek slučaj. Ono što vi imate je posebno. Zato sam i
optimistična zbog nje, jednom kad je vratimo kući. Bliski odnosi mogu
promijeniti ishod. Mogu promijeniti sve.«
Iz načina na koji me Gray promatra vidim da je zahvalan na mojoj uvjerenosti.
Ne ako je vratimo, već kad. Vidim također da ono što mu govorim o povjerenju
ulazi duboko u njega. Ta mu je bliskost vjerojatno bila potrebna koliko i njoj.
»Jesi li možda još malo razmislio o tome tko bi mogao imati priliku da se približi
Cameron? Netko koga je spomenula. Netko koga ste zajedno primijetili, barem
jednom, a da je na tebe ostavio čudan dojam.«
»Pokušavao sam, ali jednostavno se ne mogu sjetiti. Non-stop smo bili
zajedno, skoro svaki dan. I govorili smo jedno drugom sve. Da je srela nekoga,
mislim da bih znao.«
»Dobro. Samo ti i dalje mozgaj. U međuvremenu, moram te zamoliti jednu
veliku uslugu. U subotu navečer ćemo organizirati sastanak mještana u
društvenom centru kako bismo popričali o Cameron. Htjela bih napraviti nekakav
kolaž njezina života tako da ljudi znaju tko je ona doista i do čega joj je stalo.
Nitko s njom nije toliko blizak kao ti, Gray. Hoćeš li nam pomoći?«
»Mogu pokušati.« Izraz lica mu je nesiguran, ali znam da bi učinio sve za nju.
»Super. Sjeti se svega što Cameron čini Cameron. Onoga što voli. Što je
posebno kod nje. Sastavi popis njezinih omiljenih stvari i nađi neke super slike
koje možemo fotokopirati i podijeliti. Ništa ne mora biti profesionalno, samo
mora dolaziti iz srca.«
»Imam samo stvari od zadnjih par godina. Zapravo smo se zbližili tek na kraju
sedmog razreda.«
»U redu je. Dvije godine su dosta vremena ako si s nekim stvarno blizak.«
Opet počnemo hodati, približavajući se njegovim ulaznim vratima. Kima
glavom za sebe, još razmišlja o onome što sam od njega tražila. Da bi to učinio
kako treba, morat će zaroniti u mnoge bolne osjećaje. To će boljeti, možda jako.
 »Tko joj je bio najbolji prijatelj prije tebe?«
»Caitlyn Muncy, u šestom i sedmom razredu. Ali ona je pomalo kuja.«
»Možda i jest, ali kladim se da će svejedno pomoći. Jedan dio Cameron je i
kod nje. Neka ti ga pokaže.«
»A kako da to učinim?« zaustavi se na mjestu, potežući naramenice ruksaka
kao da je upravo postao teži. Sve mu je to već preteško. »Što ako zabrljam?«
Prepoznajem znakove panike koja se kovitla u njemu. Podsjeća me na mene,
u mnogim trenucima. Kad god je ulog bio prevelik, i kad mi je bilo previše stalo.
Sad, na primjer.
»Nećeš«, kažem mu blago. »Voliš je. A ovdje se radi o ljubavi.«

MOJA IDUĆA STANICA je kuća Curtisovih, moram ih nekako navesti da pristanu.

Igrom slučaja, Troya neće biti čitav dan, ima hitan sastanak u Paramountu, pojasni
mi Emily nakon što mi je otvorila vrata i ponudila čaj. On me iritira, ali me ne
iznenađuje. Još hitnija stvar koja se odvija u njegovu vlastitom domu vjerojatno
mu je previše za podnijeti bez nekog rezervnog plana bijega. Osim toga, život mu
eruptira već neko vrijeme. Sam je za to kriv, da, ali ima smisla da želi biti negdje
drugdje dok krhotine još padaju posvuda.
»Imate li kakvih novosti?« pita me s druge strane svijetlog, mramornog otoka
u kuhinji, krom i staklo blistaju svuda oko nas.
»Prijavljen je nestanak još jedne djevojčice, dolje u Gualali. Još ne znamo ima
li to ikakve veze s Cameron. Nitko je nije vidio od lipnja.«
I ne pomaknuvši se, Emily kao da zatetura. »Sve to čekanje, neznanje. Ne
znam kako to izdržavam.«
»Idite dan po dan ako možete. Ponekad pomaže ako pronađete ispušni ventil.
Možete razgovarati s Cameron ili joj pisati poruke. Neka vas čuje.«
Kad podigne pogled, oči su joj prekrivene tankim slojem suza. »Ne mogu ja
to.«
»Otišli smo u Napu popričati s Drewom i Lydijom.«
Dah joj posve čujno zastane u grlu. »Jeste?«
»Stavili smo ih na poligraf. Razgovor s članovima obitelji dio je standardne
procedure«, kažem, ne odajući previše. »Također sam razgovarala i sa Steveom
Gonzalesom. Ne vjerujemo da je on upleten u išta loše, ali je podijelio s nama
svoje misli o Cameroninu pisanju. Izgleda da mu je pokazala neke tekstove koji
su prilično mračni. Pita se jesu li možda autobiografski.«
»Zar je doista bila toliko nesretna ovdje?« Emilyn glas zvuči slabašno i
ranjeno. »Trebala sam obratiti više pozornosti.«
»Održat ćemo mjesni sastanak da prikupimo podršku«, kažem, prebacujući
fokus natrag na Cameron. »U subotu navečer. Vi i Troy biste trebali sudjelovati.
Izjava za javnost mogla bi privući više pozornosti na slučaj i osigurati nam više
ljudstva na terenu. Moramo se više angažirati, Emily, i to ne samo lokalno.«
»Mislite, kontaktirati medije...« Glas joj odluta. »Troy i ja smo razgovarali o
tome i mislimo da bi to u ovom trenutku bilo loše. Za nas. Možete samo zamisliti
kakve bi priče počele kolati. Senzacionalizam, koristoljublje. Ti ljudi su
čudovišta.«
»I sama sam posvjedočila ružnoj strani publiciteta u svom poslu. Nipošto ne
želim reći da su im motivi uvijek časni, ali naši to mogu biti. Možemo kontrolirati
poruke koje šaljemo.«
»Ali ne možete. O tome se i radi.« Zvuči pokunjeno, fizički i doslovno, kao
da se povlači sad kad mi treba da raste, da se širi. Najradije bih je prodrmala.
Pokazala joj da u svijetu postoje mnogo veća čudovišta od televizijskih novinara.
Jedno od njih otelo je njezinu kćer.
Duboko udahnem i pokušam s drugačijim pristupom. »Trenutačno je Cameron
samo ime na plakatu nestale osobe na koji nitko ne obraća pažnju. Ali ako se ljude
prodrma, reagirat će. Istupit će i ponuditi pomoć, zivkati okolo, nuditi vrijeme,
novac.«
»Mi smo ponudili novac. Odmah na početku.«
»Znam da jeste i, vjerujte mi, bit će dobro iskorišten kako se potraga nastavlja.
Ali svejedno smatram da vaša prisutnost može pokrenuti zajednicu. Jasno mi je
zašto se nećkate oko toga da budete dijelom ovoga grada, Emily. Slava vas je
učinila opreznom. Sigurno je čudan osjećaj pokušati se otvoriti ljudima kao
stvarna osoba, a ne neki lik. Ali ovo je važno.«
Emily odvrati pogled kad dovršim rečenicu i kao da se sunovrati u sebe. Iza
nje, iza velikog prozora, poslijepodne je maglovito, sunce tek slutnja iza niskih,
mekanih oblaka. Između nas, tišina postaje zasebno meteorološko stanje, osjećaj
pritiska. »Što god vi mislili, volim svoju kćer. Ona mi je najvažnija na svijetu.«
»Vjerujem vam«, kažem, i želim joj vjerovati. Vidim koliko se trudi samo
ostati na nogama. Toliko toga joj je oduzeto. Štošta je mogla učiniti drugačije.
Štošta će i učiniti drugačije ako bi se samo Cameron sigurno vratila. Svi se tako
kladimo, svi nudimo sve, bilo što, za još jednu priliku.
»Imate li vi djece, detektivko?«
Pitanje je jednostavno. Ne mogu joj odgovoriti.
 Trideset osam

U Reflektoru, moj je nadzornik Frank Leary, iskusni veteran.

Izgleda kao Karl Malden iz Ulica San Francisca, s okruglim nosom,
ogromnim, gustim, sijedim obrvama i ukošenim, iskrivljenim osmijehom koji
nimalo ne nalikuje na Hapov, ali me svejedno često na njega podsjeća. Trideset
je godina u poslu i pravo je čudo koliko je priseban.
On i njegova supruga, Carole, žive u North Beachu, u istoj četvrti u kojoj je
odrastao i Joe DiMaggio. Njihova je kuća u viktorijanskom stilu, sa širokim
stražnjim trijemom i roštiljem veličine manjeg automobila. Nedjeljom Frank kuha
za svoje tri udane kćeri i osmero unuka, uključujući njihove muževe i susjede i
sve one koji su igrom slučaja gladni. Bila sam tamo jedne nedjelje svega nekoliko
tjedana nakon što sam počela posjećivati Corollu.
»Kako napreduje terapija?« upitao je, progutavši slovo t, tako da je ispalo kao
da je rekao ‘erapija’.
»Dobro«, odgovorila sam otvarajući novu bocu Heinekena. »Ali nisam ti ja za
to. Kako to da ti ne ideš na terapiju, Frank?«
On se blago zahihotao, a zatim vilicom za roštilj pokazao prema dvorištu,
svom carstvu. Žutim ružama i velikog garaži punoj moćnih alata. Nagnutoj tratini
na kojoj su se njegove četiri unučice igrale s velikom plavom ceradom
pretvarajući se da je sklepani tobogan. Curicama je bilo između pet i sedam
godina, cičale su i prevrtale se u vedrim dvodijelnim kupaćim kostimima dok ih
je Carole prskala vodom iz vrtne cijevi. »Ovo je moja terapija.«
Osmjehnula sam se, znajući da je potpuno ozbiljan. Ali i to je rješenje bilo
komplicirano na svoj način. Gledala sam kako se u dvorištu jedna curica odvaja
od ostalih i trči gore-dolje po tratini iz razloga koji je samo njoj poznat, tijelo joj
je bilo kao šarena mrljica. Slika i prilika nevinosti, ranjivosti. »Sigurno si jako
zabrinut za njih.«
Spustio je poklopac roštilja i okrenuo se prema meni, s rukama na bokovima
kuhinjske pregače. »Jedni su dani teži od drugih. Ako radim na slučaju koji ode
predaleko, onda ću ih sve natjerati da dođu k meni, kao u bunker. Atomsko
sklonište. Ali oni imaju i svoje živote, a tako i treba biti. Ponekad me malo stisne
u grudima kad odlaze. Kao da mi je prokleti slon sjeo na njih.«
»Što onda?«
»Onda taj osjećaj prođe pa očistim roštilj i pospremim igračke. Odem u krevet
i poljubim ženu za laku noć, a kad dođe ponedjeljak ujutro, odem na posao. Ako
nekog voliš, taj rizik postoji. Ne možeš ga izbjeći.«
Kimnula sam i potegnula iz boce, a pivo je bilo toliko hladno da me zapeklo
u grlu na putu dolje. U posljednje je vrijeme Brendan navaljivao da zatrudnim, a
meni je bilo teško opravdati vlastito nećkanje. Već sam mu na početku veze
ispričala kako mi je mama umrla, jasno, kao i to da sam odrasla u udomiteljskoj
obitelji. Znao je da imam tešku prošlost, ali nešto sam i skrivala. Kako sam
zabrljala s Amy i Jasonom. Kako sam ih izgubila. Znala sam da to nije racionalno,
ali na nekoj mi se razini činilo kao da sam već dobila svoju priliku s djecom i
zaribala je, gadno.
S vremena na vrijeme i dalje sam provjeravala kako su Amy i Jason, što
također nisam podijelila s Brendanom. Praktički prva stvar koju sam napravila
kad sam postala policajka bila je ta da sam provjerila njihova imena u bazi
podataka, i iz popisa kućnih adresa, radnih mjesta i prometnih kazni pokušala
dokučiti jesu li uspjeli pregrmjeti vlastito djetinjstvo. Jesu li doista dobro.
Posljednji put kad sam pogledala, prije svega godinu dana ili otprilike toliko,
Jason je bio nadničar u Daly Cityju sa sumnjivom djevojkom koja je za sobom
imala dugačak popis prekršaja. Uglavnom manjih. Jason nije imao nikakav
kriminalni dosje osim poneke krađe, prometnih prekršaja i jedne vožnje u pijanom
stanju, ali često je odlazio u kliniku po metadone, detalj koji me odalamio u glavu
kad sam ga pročitala. Amy je još živjela u Reddingu i dvaput se udala, koliko sam
mogla doznati. Upitala sam kolegicu koja je imala veze na tom području da još
malo prokopa, diskretno, ne pojašnjavajući svoju vezu s njom ni zašto sam morala
znati koliko djece ima i jesu li od različitih očeva, u kakvoj četvrti živi i koliko je
već dugo menadžerica u Burger Kingu gdje je radila, i čini li joj se sretnom.
Naravno, mogla sam se i sama tamo odvesti da sam imala hrabrosti i pokucati
joj na vrata. Zamišljala sam taj susret tisuće puta, ali u svom scenariju nikad nisam
otišla dalje od trenutka u kojem mi ona zalupi vrata pred nosom zato što sam je
iznevjerila. Najbliže što sam se tomu približila u stvarnom životu bilo je kad sam
jednog dana sjedila u svom automobilu i gledala kako Jason skida crjepove s
krova nečije oronule garaže s još par tipova bez majica. Zatim je eksao litru piva
na prednjem sjedalu svog prašnjavog Chevrolet El Camina dok sam ja razmišljala
o njegovu vražjem plišanom gepardu i kako nije mogao zaspati ako ne bi priljubio
lice uz njega. Nikad mi nije bilo jasno kako je mogao tako disati, ali kad je navio
Beastie Boyse i odvezao se s pločnika, zapitala sam se kako uspije sada disati, bez
njega. Bez mene.

ALI NIJE MI samo način na koji sam iznevjerila Jasona i Amy uznemiravao kad god
bih pomislila na to da postanem roditelj. Bila je tu i moja DNK. Moja majka nije
doživjela tridesetu. Moj je otac bio ubijen pucnjem iz pištolja nekoliko godina
prije toga, tijekom obiteljske svađe oko neke žene koja je zvučala poput ljigave
emisije s aktualnostima. Ako to nije bilo dovoljno, prošla sam četiri-pet
udomitelja zbog kojih sam se ozbiljno zapitala je li ijedna odrasla osoba normalna.
Tek kad sam došla u Mendocino, upoznala sam neke koji su doista to i bili, odrasle
osobe, koji nisu samo preživljavali iz dana u dan. Hap i Eden su imali stabilan
brak – što je bila još jedna novost za mene. Govorili su što su mislili. Bili su
strpljivi s mojim promjenama raspoloženja i ispadima. Postavljali su pitanja i
pokazivali da im je stalo do toga što imam za reći. Pružili su mi pravo djetinjstvo
onda kad sam već odustala od nadanja da nešto takvo uopće postoji. A pritom sam
morala samo biti ono što jesam.
Sve to – izneseni dokazi s obje strane odluke koju sam morala donijeti –
doimali su se odveć kompliciranima da bih to pokušala proći s Brendanom. On
nije dvojio oko osnivanja obitelji. Pripadao je velikoj irskoj obitelji, s petero braće
i sestara koji su bili glasni i veseli i jedni drugima uključeni u živote. Kad sam ih
vidjela s njihovom djecom, umalo sam je ugledala – tu kaotičnu, sretnu verziju
obiteljskog života koju bismo i mi mogli imati, možda, kad bi se sve posložilo
kako treba.
»Ništa ne bi učinio drugačije?« upitala sam Franka dok je nabadao hranu
vilicama za roštilj i okretao paprike i luk koji su zadovoljno siktali.
»Možda da sam radije išao za zubara?« nacerio se. »Neee. Volim svoj život.«
»Kako znaš kad si spreman?«
Više je frknuo nego što se nasmijao, kao da sam postavila najsmješnije pitanje
koje je ikad čuo. »Nitko nikad nije spreman, mala. Jednostavno moraš skočiti.«
 Trideset devet

S unce nacrtano bojicama pod kojim su šašavi, štapičasti likovi s velikim

glavama. Kameleon na oblaku i riječi, Draga mama, nedostajala si mi. Diktat
iz drugog razreda s ocjenom »100%« zaokruženom crvenom bojom, sa
zvjezdicama pored dvije riječi koje donose dodatne bodove, »paralelno« i
»integritet«. Svjetlucavi plišani gušter s luckastim plastičnim očima. Dječji set za
čaj. Sve to u jednoj velikoj plastičnoj kanti u potkrovlju – fragmenti djevojčice,
djetinjstva. Jedna bijela koturaljka s blago ogrebenim kolima. Unutra su ugurani
i tregeri u duginim bojama kakve je Robin Williams nosio u Mork & Mindy. Četiri
pastelna ponija s kolekcijom sićušnih ružičastih četki za kosu, za grive i repove.
Nikad nisam imala takvu kutiju, ali jasno mi je da gledam u blago. Sve te stvari
zajedno nekako čine Cameron. Moram je pronaći kako bi im se mogla vratiti,
onome što je bila. Tko jest.
Ima tu i fotografija. Na jednoj izgleda kao da joj je otprilike pet godina, stoji
na plaži – Malibu? – i drži bisernu ružičastu školjku u ruci, bosih nogu koje je
napola progutalo more. Na nekoliko fotografija je Cameron prije nego što je
postala tinejdžerica, pored curice otprilike istih godina, ali svjetlije puti, dok je
Cameron tamnija, s gustim plavim repom pored Cameronina sjajnog crnog
zastora. Na nekim fotografijama obje curice imaju istu frizuru kao da su tražile
način kako da se još više zbliže. Da postanu jedna osoba. Takva su prva
prijateljstva, sjećam se. Stapate se, i to je divan osjećaj. Kao da se nikad nećete
razdvojiti.
»To je Caitlyn«, reče Emily s vrata donoseći tople šalice čaja, vitice pare dižu
se poput plamena. »Bile su najbolje prijateljice otkad smo se ovamo doselili pa
sve do kraja sedmog razreda.«
Ponovno spustim pogled prema fotografiji, prema Caitlyninom širokom
osmijehu i svjetlucavom metalnom aparatiću za zube. Naušnicama koje nosi, roza
emajliranim srcima. »Tada su se posvađale?«
»Mislim da jesu. Cameron nije htjela razgovarati o tome. Ruku na srce, bila
sam zabrinuta za nju. Činila se tako tužnom. Rekla mi je da nitko nije htio sjediti
pored nje za ručkom. Kao da uopće nije imala prijatelja, a onda se pojavio Gray.
Hvala Bogu.«
»Čudaci pronađu jedni druge.«
Doima se zatečenom. »Kako to mislite, ‘čudaci’?«
»To nije kritika. Neki se ljudi osjećaju kao da nigdje ne pripadaju kad su mladi,
ne zato što nešto nije u redu s njima već zato što imaju nešto posebno, što ih
razlikuje od drugih. Nešto što ni sami još nisu dokučili.«
»Dokučili? O čemu pričate?«
Njezina je zbunjenost opipljiva pa odlučim malo popustiti, izostaviti Graya iz
priče. »Pa, kod Cameron se možda radi o identitetu. Ostavila je jedan život iza
sebe, kao da je okrenula list knjige. Možda je počela o tome razmišljati. O tome
gdje bi mogla pripadati.«
»Pripada ovamo«, Emily će obrambeno. »Pripada s nama.«
»Naravno. Sve što hoću reći jest da, kad djeca prolaze teške situacije, često
misle da su oni nečim to prouzročili. Da je to njihova krivnja.«
Emily je odjenula pulover od kašmira boje zobene kaše s mekanim
mokasinama od jelenje kože, tamna joj je kosa privezana kopčom od kornjačinog
oklopa. Sve na njoj je neutralno i profinjeno, zaglađeno do savršenstva.
No oči su joj se smračile. »Svakog smo joj dana pokušavali pokazati koliko je
volimo.«
»Vjerujem vam. Ali netko je se odrekao, Emily. To je teško preboljeti, čak i u
odrasloj dobi.«
»Možda«, kaže, »ali moji su roditelji ostali u braku i mogu vam reći da ni to
nije baš bio mačji kašalj. Ni Troyevi roditelji nisu bili puno bolji. On je iz Zapadne
Virginije. Često kaže da su ga odgojili vukovi, ali ja bih se u tren oka mijenjala s
njim. Roditelji su mu bili jednostavni ljudi. Nisu imali puno, ali toga se ne treba
sramiti.«
Riječi vise u zraku neko vrijeme. »A čega se treba sramiti, Emily?«
»Molim?«
»Što biste promijenili oko vlastite obitelji?«
Gledam kako joj se mišići na ramenima napinju pa opuštaju. Na njih se spustio
neki veliki teret, ili je s njih pao. »Sve.«
Nije teško pratiti sjene u njezinim očima sve do Ohija, do dugih, umotanih
zima i kratkih, vrućih ljeta, haljina od tafta po ladanjskim klubovima. Jasno, samo
nagađam. Emily je jedina koja doista zna koliko je to sve veliko, od čega se
sastoji, kuda se još vrzma.
»Jednu stvar.«
»Ljubaznost, valjda. Uljudnost. Izglačani platneni ubrusi za svakim obrokom.
Moj je otac znao govoriti, ‘pošalji svoju omotnicu’, što je značilo da ti ubrus mora
stajati u krilu. ‘Pošalji svoju omotnicu, Emily.’« Glas joj vibrira od suzbijenih
emocija dok ga imitira. Od bijesa, vjerojatno, i mnogočega drugog.
Velik je to skok, u mojoj glavi, odjednom, pa ipak moram pitati: »Je li vas
ikad tukao?«
»Ne.« Ne doima se iznenađenom što sam otvorila ta vrata. Možda joj je čak i
laknulo. U određenom trenutku, jednom kad se umore od suzbijanja osjećaja,
većina ljudi poželi ispričati svoju priču. »To ne.«
»Pričajte mi malo o svom ocu.«
»Nema se tu puno za ispričati. Non-stop je radio, a vikendima je živio u klubu.
Kad bi previše popio, pozvao bi me za šank i pokazivao me svima. To i nije bilo
baš nešto.«
»Jeste li ga ikad zamolili da prestane to raditi?«
Brada joj se nekako ljutite trzne. »Nisu me odgojili da priznajem svoje
osjećaje, a kamoli da se tako zauzimam za sebe. To se događa u filmovima, ne u
stvarnom životu.«
 »Možda ste se zato počeli baviti glumom. Kako biste dobili prostor da uistinu
nešto i kažete.«
Odmahne glavom. Pogled joj se rasplamsa. »Zvuče li svi detektivi kao
psiholozi?«
Uhvatila me je. »Mnogi, da. Ljudi su zanimljivi.«
»Zašto razgovaramo o meni umjesto o Cameron?«
Dobro pitanje. Međutim, odgovor je toliko kompliciran da najprije moram
izvagati koliko toga joj reći. »Obiteljske zajednice mogu štošta otkriti. To je nešto
što sam naučila u ovom poslu. Što više razgovarate s ljudima, to više uviđate
koliko se neki obrasci ponavljaju iz generacije u generaciju. Sve se slaže, čak i
kad se čini da nije tako.«
»A posvojenje? Kako ono funkcionira u toj teoriji o obiteljima?«
»Ja na to gledam ovako. Vaši su vam biološki roditelji dali gene, zemljovid
vaših fizičkih osobina. No onaj tko vas odgaja čini vas osobom koja jeste, s
dobrim i lošim stranama. Obiteljske dinamike se stječu, ne nasljeduju se, premda
jednog dana znanstvenici možda dokažu da nije tako.«
»Trzavice s Troyem«, izusti Emily. »Voljela bih da sam je mogla poštedjeti
toga.«
»Možda bi pomoglo. A možda je Cameron trebala upravo suprotno... češće
razgovarati o problemima, a ne rjeđe. Tko zna, zapravo? Kad se vrati kući, možete
je pitati.«
Emilyino se lice iskrivi, oči joj zablistaju. »Kad bih barem mogla s njom
provesti još samo jedan dan...« Ne uspije dovršiti rečenicu.
Emily i ja smo različite žene s potpuno različitim pričama – ali moram vidjeti
poveznicu između nas. Isti rat koji smo prošle.
Dugo sam je okrivljavala zbog toga što nije dovoljno pazila na Cameron, što
je nije zaštitila onda kad se nije mogla sama štititi. I što od svega toga na kraju?
Čemu sva ta patnja ako ne zato da uvidimo koliko smo svi međusobno slični, i da
nismo sami? Odakle će doći milost, ako ne od nas?
 3.

Vrijeme i djevojka
 Četrdeset

W ill održi obećanje pa ubrzo dobijemo nalog da otvorimo Cameronin spis o

posvajanju. Predloži da pošalje Leona Jentza u Dobrotvornu udrugu za
katoličke obitelji u Sacramentu, ali ja ne mogu dopustiti da netko drugi ode. Ne
želim vidjeti faks ili kopiju. Što god našla, ovo je osobna stvar – i to mi je u redu.
Možda je pretjerano povezivanje sa slučajem jedini način da pronađem Cameron.
Možda se ovo trebalo dogoditi od trenutka kad sam se odlučila vratiti u
Mendocino. Sve ovo, način na koji se raspliće.
Vožnja do Sacramenta traje četiri sata, dovoljno dugo da budem zahvalna
Cricket što je uzorna suputnica. Stajem u blizini Clearlakea da je pustim da obavi
nuždu, a zatim se ponovno zaputimo međudržavnom cestom broj 5, pored
šahovskog polja usahlih farmi i polja, živica između prometnih traka gusta je od
bijelih oleandara. Jednom kad stignemo do parkirališta od pokrpanog asfalta,
mrsko mi je što je ostavljam u autu, ali ona nije službeni policijski pas – barem ne
još. Stoga parkiram u hladu i odškrinem prozor kako bih joj omogućila dovoljno
svježeg zraka.
»Vraćam se za pola sata«, kažem joj, a ona pomakne uši naprijed, slušajući
me. Zatim začujem vlastiti glas i nasmijem se u nevjerici. U dvadeset i četiri sata
sam postala osoba koja misli da psi mogu procijeniti vrijeme?
Unutra, katolička se udruga doima kao vladina zgrada, a u njoj je manje časnih
sestara nego što sam očekivala. Uglavnom prolazim pored tamno odjevenih
službenica u ženskim odijelima od poliestera i ravnim cipelama, te hrpe i hrpe
ormarića. Čim se popnem na kat, obratim se tajnici koja me proslijedi kolegici te
naposljetku u tijesni ured njihove službene odvjetnice, žene u odijelu s hlačama i
kacigom tamne, crne kose koja mi postavi svega nekoliko pitanja prije nego što
mi uruči kopiju spisa i zatraži da se potpišem. Njezin ravnodušan izraz lica
poručuje mi da je zatrpana poslom i premalo plaćena. Cameron joj ništa ne znači,
a kako i bi? Metalni ormarići iza nje prepuni su slučajeva, svaki je spis jedna
zamršena priča, jedan život. Zahvalim joj i zaputim se natrag do dizala u hodniku.
Tad mi sine da imam Cameronin spis samo za sebe. Osjećam se kao da sam
opljačkala banku.
Pritisnem dugme za prvi kat i uđem, sama, gotovo da mi se zavrti u glavi od
iznenadne privatnosti, iščekivanja. Čim se vrata zatvore, odvajajući me od svega
ostalog, otvorim spis i ugledam adresu na kojoj je Cameron živjela u djetinjstvu.
Ukiah. Emily i Troy su živjeli u Malibuu kad su posvojili Cameron. Prije četiri
godine, 1989., kad je njihovoj kćeri bilo jedanaest, preselili su se u Mendocino, u
staklenu kuću na litici. Ako od te litice potegnete ravnu liniju preko istočne obale,
Ukiah je udaljen jedva 50 kilometara. Uz zatvoreno posvojenje, nijedna od obitelji
ne bi imala pojma ni o čemu. No neka ih je sila ipak privukla blizu jedne drugima.
50 kilometara između Cameronina prijašnjeg i sadašnjeg života?
Ludo. Sudbina, Eden bi vjerojatno rekla.
Izlazeći u glavno predvorje, primijetim telefonsku govornicu i stanem ispred
nje, kopajući džepove u potrazi za kovanicama da nazovem Willa. No onda se
zaustavim. Imam imena i adrese Cameroninih bioloških roditelja tu u svojim
rukama. Blizu sam – tako blizu – tome da saznam više o njezinim ranim
godinama. Možda je i ključni dio slagalice njezinog nestanka također u blizini,
kod prve obitelji.
Vrlo dugo se osjećam kao da se vrzmam na nekom rubu, kao da me nešto
povlači u dva različita smjera. Will bi želio sudjelovati u obavljanju razgovora,
ali dio mene ne želi ga tamo. Ne želim to dijeliti, ili čekati da mi se pridruži, ili
slušati ikakva naređenja. Ne želim niti tražiti njegovo dopuštenje. Samostalan
odlazak tamo je odmetnički, kratkovidan potez. Što ako mi nešto promakne? Što
ako zabrljam?
Vratim kovanice u džep i ponovno otvorim spis. Već na početku umetnuta je
fotografija dvoje djece u formalnoj odjeći pred plavim vrtlogom u pozadini,
fotografija kakve izrađuju u bilo kojem foto-studiju po trgovačkim centrima.
Dječak mora biti Cameronin brat, na slici mu je desetak godina, s uškrobljenom
bijelom kragnom, crnom kosom i blago iskrivljenim prednjim zubima. Ali
trogodišnja Cameron je ta s koje ne mogu odvratiti pogled. Krupne smeđe oči
ispod gustih, tamnih obrva. Lice joj je okruglo i odvažno, toliko dražesno da jedva
dišem gledajući je. Smjelost njezine bradice, kao da izaziva ne samo osobu koja
stoji iza fotoaparata već cijeli taj dan i sve koji su se zatekli u njemu. Kosa joj je
s lica podignuta u vodoskok plastičnom bijelom kopčom na leptira. Haljina joj je
od bijele čipke i pamuka, a osmijeh širok. Njezino svjetlo, točno tu, čisto je i
blistavo kao prokleto sunce. Ni traga žrtvi. Nikakav Batmanov signal. Samo
malena curica, Lisa Marie Gilbert, rođena 20. ožujka 1978., na prvi dan proljeća.
 Četrdeset jedan

V ozeći brzo ravnim potezom autoceste 101, Cricket i ja stižemo u Ukiah malo
nakon četiri, rastvorenih prozora. Hap je Ukiah oduvijek nazivao stočarskim
gradom, premalenim za kulturu, a prevelikim da bude iole šarmantan ili
pitoreskan. Nikad ga nisam ispravljala, niti sam mu ispričala ono čega se sjećam
iz razdoblja kad sam tu živjela, u dva kratka navrata, svaki kraći od godine dana.
Moja su sjećanja iz tog razdoblja bila isprekidana, čak i onda. Samo malene
krhotine slika, jedna učiteljica iz prvog razreda koja je nosila guste najlonke boje
kože i pila dijetalnu kolu za katedrom, jedna majka u prozirnoj žutoj spavaćici
koja po čitave dane na kauču pijucka snaps od breskve iz šalice za kavu, jedno
poslijepodne u veljači kad su mi se djeca u autobusu rugala i rekla da mi brat
smrdi na mokraću. On mi zapravo nije bio brat, a ja sam bila ta koja je zaudarala,
no samo sam potonula niže u sjedalu s knjigom u rukama i nestala.

SKIDAM SE S autoceste i stižem do niza restorana brze hrane pored mjenjačnica

gotovine, velikog Walmartova trgovačkog centra, tvornice za preradu krušaka
Bardett, ne prepoznajući, srećom, ništa od toga. Dio grada poviše Ford Roada gdje
je Cameron provela rane godine nalazi se između ceste i sajmišta. Prođem park
Vinewood, komad suhe trave obgrljen niskim seoskim kućama, od kojih je većina
vidjela bolje dane. Park se doima žednim i usahlim, u ograđenom dječjem igralištu
su penjalice od recikliranih automobilskih guma i prilično zahrđala ljuljačka.
Ali Cameron se sigurno ovdje igrala, kao Lisa, baš kao što smo se i mi igrali
u praznom bazenu i mislili kako je to super. Nije primjećivala prljavštinu, jer je
nitko nikad ni ne primjećuje sve dok se ne nađe izvan nekog mjesta i gleda ga
izvana.

ČAK I S adresom u rukama, nikako ne mogu doznati živi li još ovdje ijedan član
obitelji Gilbert, u ulici Willow broj 3581. I okolne su ulice nazvane po drveću –
mimoza, bagrem, smokva – ruralni nazivi koji su u suprotnosti s oštećenim,
zapuštenim vrtnim namještajem razbacanim po tratinama i stubištima, obješena
užad za odjeću razapeta između stupova vanjskih garaža. Parkiram na prašnjavom
prilazu dok kratko ošišani dječak u majici na Hulka radi široke krugove na biciklu
s tri kotača stotinjak metara dalje. Pilji u mene kao da sam se izgubila. Možda i
jesam.
Izlazeći iz kamioneta, tutnem ključeve u džep i priđem dugoj, uskoj seoskoj
kući s Cricket uz nogu. Obložena je daskama boje hrđe sa srebrnkastim
aluminijskim rubovima o koje se odbijaju zrake sunca. Neproporcionalna TV
antena visi s krova. Prije nego što uopće stignem do tri stepenice od šperploče,
ulazna se vrata otvore, a niski čovjek jakih ramena zaustavi me kao da je bedem.
Osjetim da je Cricket smjesta promijenila energiju pa je uhvatim za ovratnik.
»Mogu pomoć’?« upita, ali zapravo misli odlazite. Desno mu je oko niže od
lijevog i crveno po rubovima, zbog čega izgleda tužno. Ostatak izgleda kao da je
malj, debeli bicepsi, neobrijana brada s podbratkom, široka vilica koja se stišće
dok me promatra.
»Tražim Rubena ili Jackie Gilbert. Nisu u nevolji ili tako nešto. Samo mi
trebaju neke informacije.«
»Više ne žive ovdje.« Očigledno me doživio kao službenu osobu, sa značkom
ili bez nje. Nakašlje se, pričeka da se maknem.
»Vi ste im rodbina?«
»Ta se familija odselila. Ne znam gdje.«
»Radim na slučaju nestale osobe u Mendocinu, petnaestogodišnjakinja po
imenu Cameron Curtis.«
»Nikad čuo za nju.«
»U ozbiljnoj je nevolji, g. Gilbert.« Ime mi klizne s usana pa ga pustim da
padne, ispipavajući teren.
Njegovo se krupno tijelo nadme dok duboko udiše. Zatim kaže: »Odjebite
odavde. Ne znam ništa o nikakvoj nestaloj curi.«
Lecnem se prije nego što se stignem zaustaviti. Krupan je to tip i s lakoćom bi
me smlavio ako to poželi. Možda sam užasno pogriješila što sam došla sama.
»Slušajte, ne želim vas gnjaviti, samo moram popuniti neke praznine.«
»Ne razgovaram s policajcima.«
»Nisam policajka, detektivka sam. Uostalom, niste u nevolji. Radi se o
Cameron. Niste gledali vijesti?«
On se grubo nakašlje, zabaci ramena unatrag. »Ne.«
»Moguće je da je bila povezana s ovim mjestom, nekoć davno.«
Nema odgovora.
»Zapravo, nekoliko je djevojaka nestalo s ovog područja, ali ja sam tu samo
zbog Cameron. Zar ne možemo ući i malo porazgovarati, molim vas?«
Spusti bradu, zdravo mu se oko malo raširi. »Rekao sam vam. Nemam pojma
o nikakvoj nestaloj curi. A sad se gubite odavde. Moram radit’.« Nakon toga se
zagleda u mene, zauzme stav, sve dok više nemam drugog izbora nego da se
maknem.
Stojim u dvorištu i gledam ga kako ulazi u kestenjasti Ford Taurus, skoro da
osjećam mučninu jer sam sve uprskala. Cameron je ovdje živjela. Negdje u blizini
su dijelovi koji nedostaju, moguće upravo oni dijelovi koji bi nam je prikazali kao
cjelinu. Što sad? Mogu pročešljati susjedstvo i moliti se da u njemu još živi netko
tko je se ili sjeća ili mi može reći nešto o Gilbertovima što će mi na neki način
pomoći. Ali nisam osobito optimistična.
Taurus ubrza na skretanju iz ulice mimoza u ulicu smokava, nosom se opasno
približivši redu poštanskih sandučića, a onda se klinac na biciklu opet pojavi, vrati
se napraviti još jedan krug, netremice promatrajući Cricket. Klinci se uvijek
fokusiraju na pse.
 Kratko mu mahnem, ali pogled mu je kamen. Prijeđe preko mene, a onda se
razvedri. Iza mene, neka se vrata tiho otvore.
»Hej, Kyle«, kaže glas.
»Hej, Hectore«, kaže klinac. »Mogu malo doći? Mama mi nije kod kuće.«
Pogledavam od jednog do drugog, previše iznenađena da bih išta izustila.
»Za minutu, okej? Moram popričati s ovom gospođom.«
 Četrdeset dva

P oznati čupavi tepih proteže se kroz dnevnu sobu pa u majušnu kuhinju,

očerupan i svijetlozelen. Stol, stolice i jedna umorna fotelja s tamnom mrljom
na naslonu jedino su pokućstvo. Cricket se parkira pored mene dok Hector stoji s
rukama na bokovima i motri me dok ja motrim njega. Rekla bih da ima dvadeset
jednu ili dvije godine, vide mu se mišićave, istetovirane podlaktice ispod
izblijeđene plave radne košulje. I vrat mu je tetoviran, isprepletenim osjenčanim
mjehurićima, kao koža pitona. Tamne, zavrnute traperice vise mu oko struka,
iznad mrkih crnih čizama s čeličnim vrhom.
Lik izgleda opako, pa ipak se ne osjećam ugroženom. Instinktivno vjerujem
da će barem saslušati moja pitanja. Po godinama i tenu lako bi mogao biti dječak
s fotografije ili drugi Cameronin brat. Osim toga, otvorio je vrata.
»Hectore, zovem se Anna Hart. Pokušavam pronaći curu koja je nestala u
Mendocinu.«
Sjena prijeđe preko njegovih tamnih očiju. »Što joj se dogodilo?«
»Ne znamo sa sigurnošću. Nestala je iz svoje kuće u noći 21. rujna i otad nitko
za nju nije čuo. Bojim se da ju je netko oteo.«
»Čuo sam za curu iz Petalume. Nije povezana s nečim takvim, zar nc?«
»Ne znam. Voljela bih da nije.«
»Čuo sam da ste rekli da ima petnaest godina, ha? Imam sestru koja bi bila tih
godina.« Ne dišem, nadam se da će nastaviti. To i čini.
»Bilo mi je jedanaest kad su nas razdvojili.«
»Cura koju tražim posvojena je 1982. Kako se zvala tvoja sestra, Hectore?«
»Lisa.«
Nešto mi se čvrsto stegne u grlu, a zatim navali bujica olakšanja. Nade.
»Možeš li mi ispričati nešto o tome?«
Baci se na kauč i dohvati kutiju Camelsa s poda, tik do staklene plave pepeljare
i zapali cigaretu. »Moji su starci vjerojatno znali da socijalna služba dolazi po nas,
ali nisu rekli ni riječ. Jeste li ikad čuli išta sjebanije?«
Sjednem na stolicu nasuprot njega, a Cricket me slijedi, leži pored mene dok
ja promatram napetost na Hectorovu licu i rukama. »Što se zatim dogodilo?«
»Ne znam baš sve. Mislim da je moj tata bio upleten u hrpu sranja. Muljaže s
drogom. Murja je došla par puta, a onda ih je neki susjed anonimno prijavio
zbog zanemarivanja.« Praktički ispljune zadnju riječ.
»Jesam li upravo razgovarala s tvojim ocem?«
»Taj idiot? To mi je stric Carl. Moj je tata davno završio u zatvoru San
Quentin. Još je tamo, koliko ja znam.«
»Zašto Carl nije htio razgovarati sa mnom?«
Oblak zraka frkne iz Hectorova nosa. Moje je pitanje smiješno.
 »Ali ti razgovaraš sa mnom«, kažem.
»Ja nemam što skrivati. Uostalom, imao sam osjećaj da ste došli zbog nečeg
važnog. Jeste li vi ikad imali takav osjećaj?«
Da, poželim reći. Primjerice, sad, oko svega ovoga. »Tvoja majka, gdje je
ona?«
Slegne ramenima, namršti čelo. »Utekla je iz grada s nekim drugim
gubitnikom još davno. Iznenadio bih se da je još živa. Čak se i tada svojski trudila
ubiti.«
»Zašto su vas razdvojili?«
»Ne znam, zapravo. Jednog sam dana došao kući iz škole i Lise nije bilo.
Zatekao sam socijalne radnike.« Grubo se počeše po ramenu kao da mu je to
sjećanje točno tu pod jagodicama, kao neki žalac ili bol. Poznajem taj instinkt.
Njegovu beskrajnu uzaludnost. Kako zapravo nikad ne možeš doseći mjesto koje
te boli.
»Onda su i tebe posvojili?«
»Ne. Mislim da sam bio prestar. Mene su odveli k udomiteljima, ali pobjegao
sam.« Ostalo mu je još pola cigarete, ali svejedno posegne prema kutiji na stolu i
počne je gnječiti da si olakša. Celofan mu šuška u dlanu. »Pobjegao sam pet-šest
puta, a onda sam, kad me više nitko nije htio uzeti, završio u domu. U osamnaestoj
sam se vratio ovamo, ali moji su roditelji već bili otišli. Carl me baš i ne voli, ali
on ionako svakog mrzi. Vidjeli ste.«
»Jako mi je žao.« Znam da moje riječi zvuče jednako besmisleno sad kao što
su zvučale i onda kad su ih stranci neprestano izgovarali meni dok sam odrastala.
Jezik nas katkad iznevjeri, ali meni je doista žao Hectora. Dovoljno je star da se
svega sjeća. Rana s ratišta djetinjstva. Gubitka sestre, zbunjenosti, premještanja.
Boli. On je ja, a Lisa je Amy ili Jason. Oboje. A sad se pojavio novi gubitak. Nova
tragedija.
»Trebali su mi reći da se nisu mogli brinuti o njoj«, nastavi pričati o svojim
roditeljima. »Sam bih se za nju pobrinuo. Smislili bi nešto. Barem bi bili zajedno.«
Zjenice mu se još jače zacrne, rašire od emocija. »Donijeli su je kući iz bolnice i
to mi je bio najbolji dan u životu. Prije toga smo bili samo ja i ti luđaci. Ali nakon
toga? Brinuo sam se o njoj.«
Najradije bih plakala dok ga slušam. Ali samo kimam glavom.
»Spavali smo kao štenci, na madracu na podu. Ovako sam je grlio...« Podigne
ruke kako bi mi dočarao. »Uvijek smo bili zajedno. Ako bi itko samo pogledao tu
djevojčicu, ja bih se smjesta nacrtao. Shvaćate?«
Shvaćam. Divlja odanost u njegovu glasu vraća me unatrag kroz vrijeme, sve
do onog Božića koji sam provela sama s Jasonom i Amy. U te sate i dane, koji
kao da su ostali zarobljeni u nekom mjehuriću, kad nas ništa nije moglo dotaknuti.
»Štitio si je.«
Snažno uvlači dim cigarete, papir se raspada sikćući dok se on hrva s
prošlošću. »Pokušao sam. Roditelji su nam bili stvarno sjebani, ali svi su takvi,
nisu li?«
 Ne svi, poželim reći, ali isto tako znam da nema razloga vjerovati mi. »Kakva
je bila kao dijete? Tiha?«
»Lisa?« Osmijeh mu je isprekidan, žustar, spontan. »Dovraga, ta cura nikad
nije prestajala pričati ili plesati. Pjevala je u kadi, trčeći niz ulicu. Sjedila bi ispod
poštanskog sandučića i igrala se. Kamenčićima, kužite? I pjevala bi.«
Odjednom je mogu vidjeti, tu curicu. Prizvao ju je, od čega mi se sva utroba
stisne. Kako se sve to dogodi u samo jednom životu, da vas dvaput ukradu?
»Sjećaš li se da se nešto dogodilo, prije nego što su vas razdvojili?« upitam ga.
»Nešto što je promijenilo Lisino ponašanje? Je li ikad znala previše šutjeti ili
plakati bez razloga ili se doimati uplašenom?«
»Zašto? Na što ciljate?«
»Nisam sigurna. Voljela bih da nešto pogledaš.« Iz džepa izvučem Cameronin
plakat i razmotam ga pred njim.
»Sranje«, šapne i odloži cigaretu. »To je sigurno ona.« Primakne papir k sebi,
ljuljajući glavu naprijed-natrag, oči mu blistaju. »Ne mogu vjerovati. Tako je
lijepa, tako odrasla. Morate je pronaći.«
»Činim sve što mogu. Primjećuješ li još nešto?«
Vrlo dugo promatra papir. »To su njezine oči. Lisine oči. Ali ovdje se čini tako
tužnom. Zar ne?«
»I ja to mislim, i želim otkriti zašto. Život je težak, Hectore. I ti i ja to znamo,
ali jednostavno ne vidim ovu djevojku kako sjedi pod sandučićem i pjeva
kamenčićima.«
Osjećam kako pokušava shvatiti na što mislim. Još čvršće stisne papir, palčevi
mu pobijele oko rupica gdje su bile pribadače, kao da bi se volio nekako uvući
unutra i dotaknuti je. Pomoći joj.
»Moja je Lisa bila borac«, na koncu kaže. »Dovraga, ta je cura
bila tvrdoglava. Ako biste joj samo pokušali oteti neku igračku ili je skinuti s
ljuljačke prije nego što je spremna, morali biste se boriti s pravim tigrom. Ovako
bi stisnula šake...« Podigne jednu ruku, napravi grimasu koja mi potvrdi da je
može zamisliti ovdje, dovoljno blizu da je dotakne. »Opaka.«
»Onda, što se dogodilo? To je ono što želim znati. Zato sam došla ovamo, da
vidim mogu li to doznati. Imaš li fotografija iz vremena kad ste bili djeca?«
Odmahne glavom. »Ništa od toga, žao mi je.« Ponovno gledajući plakat, kaže:
»Smijem li ovo zadržati?«
»Naravno. Ostavit ću ti i svoj broj.« Okrenem poster naopačke, upišem broj
Willova ureda i svoje ime pored njega. »Ako se sjetiš ičeg korisnog, javi mi. Ako
želiš biti u toku, mogu te obavještavati.«
»Može.« Gurne ruku u džep i iskopa neki zgužvani račun na koji mi napiše
svoj broj telefona i doda mi ga. »Ako išta mogu učiniti, javite mi, okej? Imate
ljude koji je traže, zar ne?«
»Imamo.«
»Dobro.«
Prati me do vrata, dok Cricket cupka za nama. Na izgrebenom dovratniku u
razini očiju nalazi se osušena crna mrlja veličine otiska dlana. Kvaka izgleda kao
da je od plastike. Ovo se mjesto doima tako skučenim i prljavim i beznadnim da
osjetim suludi poriv da povedem Hectora sa sobom, da ga ubacim na stražnje
sjedalo skupa s Cricket i dam gas prema brdima. Ali on već dugo nije dijete.
Uostalom, ne traži da ga itko spasi.
 Četrdeset tri

K asno je kad napokon stignem u gradić. Provezem se pored šerifova ureda,

nadajući se da ću zateći Willa još na poslu i ulovim ga kako ulazi u auto i
kreće doma. Spusti prozor kad se zaustavim pored njega. Prije nego što uopće
procijedim pozdrav, kaže: »Gdje si zaboga bila? Tražim te već satima.«
»Rekla sam ti da idem u Sacramento.«
»Unatoč papirologiji, mislio sam da ćeš se javiti do dva. Što se zbiva?«
»Jesi li za piće?« usporim ga. »Mogu objasniti.«
Lice mu se ne smekša. »Uđi. Bio je ovo dugačak dan. Puno toga moramo
nadoknaditi.« Dok Cricket hoda za mnom, slijedim Willa do prazne
konferencijske sale s lošim fluorescentnim svjetlima. Baci se na najbližu stolicu.
»Onda?«
»Jednostavno me ponijelo, valjda.« Sjednem nasuprot njega, sve više se
osjećajući kao da su me poslali kod ravnatelja. »Kad sam otvorila spis, otkrila sam
da Cameronina prava obitelj ima adresu u Ukiahu. Nije li to čudno? Koje su
šanse?«
»Pa si otišla u Ukiah? Obitelj još živi tamo?«
»Roditelja više nema, ali upoznala sam strica i Cameronina brata, Hectora.
Vjeruj mi, srce mi se slomilo kad sam čula kako je socijalna služba razdvojila to
dvoje djece, Wille. Hector nikad nije niti doznao kamo su mu odveli sestru.
Ostavili su ga u neznanju, a onda je samo lutao od jednog udomitelja do drugog.
Vidi se koliko je to utjecalo na njega.«
Willov izraz lica ostane ravnodušan i bezizražajan. »Jesi li intervjuirala tog
tipa ili si imala grupnu terapiju?«
Osjetim žalac srama. »Zašto si tako neprijateljski raspoložen?«
»Ne znaš?« Skine šešir i značajno ga odloži između nas. »Čitav dan te nema,
ne javljaš se, donosiš odluke koje se tiču slučaja bez naše autorizacije, a sad se
vratiš praktički ni s čim osim sa scenarijem za televizijski film.«
Progutam još jednu knedlu srama, njegove me riječi dodatno izbace iz
ravnoteže. »Žao mi je. Trebala sam se javiti. Jednostavno sam imala osjećaj da
bih trebala ići sama.«
»Mojim odjelom ne upravljaju osjećaji, Anna. Kao ni istragom. Trebao sam
biti tamo, ja ili netko od mojih zamjenika. Tada bismo barem imali dva para očiju
da izvide situaciju. Kako možemo znati da taj Hector nije sumnjivac?«
»Nije. Znam to.«
»Kako znaš? Jesi li provjerila ima li kriminalni dosje? Što je sa stricem? Jesi
li mi nabavila brojeve registarskih tablica? Lažna imena? Alibije za noć 21.
rujna?«
 Odgovor je bio ne, ali ionako nije shvaćao bit. »Previše sjediš za stolom,
Wille. Instinkt čini barem pedeset posto ovog posla. Prokletstvo. Hector
vjerojatno i ima dosje, nakon svega što mu je država učinila u djetinjstvu. Ali stalo
mu je do sestre i nipošto je ne bi povrijedio, sve i da je imao pristup Cameron, što
nije.«
»Stani malo. Ponovno ću te pitati, Anna. Na koji način dolaziš do tih
zaključaka? Najprije si uvjerena da je Drew Hague tip koji je zlostavljao
Cameron, a nemamo ništa. Onda mi kažeš da Steve Gonzales nije osumnjičen,
isključivo na temelju nekog tvog osjećaja. Tu si barem pogodila, hvala Bogu.«
Lice mi se užarilo. »Zašto me toliko mučiš? Ako ne vjeruješ mom sudu, što
uopće radim ovdje?«
»Čekaj malo. Vratimo se načas unatrag. Samo radim svoj posao, Anna. Ili
barem pokušavam. Ti si nam izvrstan resurs, i zbilja sam zahvalan što si ovdje.
Ali pitanja koja ti postavljam imam pravo pitati. U redu?«
Pogledam u dlanove. »Trebala sam te nazvati iz Sacramenta. To priznajem.
Ali kladim se na sve što imam da Hector Hernandez nije oteo Cameron Curtis.«
»Siguran sam da si u pravu. Hajdemo samo ubuduće poštovati protokol i
obaviti istragu – da vidimo s čim imamo posla. I trebali bismo ga dovesti na
poligraf, to je uobičajena procedura. Isto je sa stricem, kao i sa Steveom
Gonzalesom. Moramo se zaštititi od svih mogućih iznenađenja.«
»Misliš, ti se moraš zaštititi«, kažem bez razmišljanja.
»Anna«, odjekne njegova opomena.
»Oprosti.« Protegnem ramena uvis pa unatrag, pokušavajući opustiti pokoji
čvor. »Dan pun izazova.«
»Da, i ovdje... A sad želim da pogledaš nešto sa mnom. Svašta si propustila.«
 Četrdeset četiri

U jednom kutu konferencijske sale televizor i videorekorder stoje jedan na

drugom na metalnom stoliću s kotačićima. Will ode do njega i upali uređaje,
pritisne dugme za reprodukciju. Radi se o snimci večerašnje emisije o
najtraženijim ljudima u Americi, America’s Most Wanted. Lijepa plavokosa
novinarka koju ne prepoznajem intervjuira Kate McLean i Gillian Pelham. Možda
nije ni novinarka. Ta emisija i ne spada u službene vijesti.
Dok intervju počinje, kamera zumira dvije djevojčice koje sjede jedna do
druge na uskom kauču u studiju. Izgledaju mi hrabro i staloženo i jako, jako
mlado. Što i jesu.
»Najprije smo mislile da je to neka šala«, kaže Kate McLean. Ima smeđu kosu
do ramena, ravnu na tjemenu, prćasti nos, razmaknute smeđe oči. »Polly je znala
raditi takve stvari. Bila je dobra glumica.«
Ne mogu ne primijetiti da koristi prošlo glagolsko vrijeme, što me probode
kao iglica. »Ionako smo se već bile zezale«, doda Gillian Pelham, zataknuvši
tamno plavi pramen iza uha. »Pričale smo o Noći vještica i pokušavale uplašiti
jedna drugu. Našminkale smo Polly u bijelo, a ona si je napravila oči kao u duha,
usne si je obojila u crno.«
»Što se zatim dogodilo?« upita novinarka.
»Izišla je da nam donese vreće za spavanje«, nastavi Gillian. »Kad se vratila,
pored nje na vratima je stajao tip s nožem i sportskom torbom. Bio je stariji. Nije
izgledao strašno ili tako nešto, barem ne u početku. Zato smo mislile da se Polly
zeza.«
»Kao da nije bilo stvarno«, Kate brzo doda. »To je meni palo na pamet. I bio
je jako smiren, tako je i govorio. Rekao je da želi novac, a Polly mu je pokazala
svoju kutiju s nakitom. Imala je pedeset dolara. Tad se promijenio. Glas mu je
postao grublji i rekao nam je da ne vrištimo ili će nam prerezati grkljan.«
»Onda je počeo vezati Polly, a ona je plakala«, reče Gillian. »Skinuo je
jastučnice s kreveta i stavio nam ih na glavu. Onda nas je zavezao. Ja sam mu
rekla da nas je prejako stisnuo pa je malo olabavio uže i ispričao se.«
»Tad je rekao da će vratiti Polly ako izbrojimo do tisuću«, Kate dovrši umjesto
nje.
»Ali to se nije dogodilo?« novinarka ih blago potakne da nastave.
»Ne«, odgovori Kate. »Čule smo kako su vanjska vrata zalupila, a onda smo
pokušale odmrsiti uže kojim nas je zavezao. Gillian je teturala po kući i
pokušavala probuditi Pollynu mamu koja je spavala u susjednoj sobi.«
»Obje smo bile strašno uplašene«, reče Gillian.
»Naravno da jeste. Upravo su vam oteli prijateljicu. Mislim da ste veoma
hrabre. A svi u Americi tragaju za Pollynim otmičarom na temelju opisa koji ste
vas dvije dale policiji. Milijuni ljudi gledaju ovu emisiju. Svi pokušavaju pronaći
Polly. Svi žele da se vrati kući.« Lice joj je slika i prilika mračne nade, pogled
upadljivo blag. »Što još možete reći Americi, kakva je bila Polly? Zašto je vaša
prijateljica bila tako posebna?«
»Zbilja je smiješna«, odgovori Kate, a na djelić sekunde gotovo da se i
nasmije. »Omiljena boja joj je ljubičasta i svakog dana poslije škole jede tost s
cimetom.«
»Želi postati glumica«, doda Gillian. »Ludo je zaljubljena u Mela Gibsona. U
sobi ima poster s dvije crno-bijele mačke i dalmatinerom na kojem piše Ne budi
mačkica. Takva vam je ona. Polly je jedna jedina.«

NAKON INTERVJUA, NA ekranu se zavrti uobičajeni poziv za dojavu novosti, a onda

se snimka ugasi. Brzo pogledam u Willa. Iako sam još tupa i mamurna od našeg
razgovora, um mi je ipak proradio.
»Upravo smo zbog ovoga trebali još jučer organizirati sastanak s mjesnom
zajednicom«, kažem. »Tost s cimetom. Skoro nitko u gradu ne zna ništa o
Cameron. Ne može ti biti stalo do nečega što ne možeš ni zamisliti.«
»U redu, istina. Ali slušaj. Čula si za glumicu Winonu Ryder? Izgleda da sutra
leti za Petalumu u avionu Harrisona Forda. Pričao sam s Fraserom, ispada da je
prikupila donacije od hrpe slavnih ličnosti, za nagradu onome tko pronađe Polly.
Anna, radi se o dva milijuna dolara.«
»Molim? To je ludost! Sve i da mogu skupiti toliko novca, zašto bi ga potrošili
na Polly? Zašto se Ryderica uopće toliko angažirala?«
»Provela je dio djetinjstva u Petalumi. Ona i Polly čak su imale i istu učiteljicu
iz glume. Navodno je vidjela vijesti i zaključila da je vrijeme za akciju. Danas je
nazvala. Toliko o medijskom cirkusu.«
»Onda se moramo vratiti k Emily. Ona sigurno ima dva milijuna dolara.«
»Ne radi se o novcu, Anna, ti to dobro znaš. Problem je u tome što nemamo
nikakvih dokaza. FBI misli da je Cameron pobjegla. America’s Most Wanted ne
pokriva takve stvari. Mislim da u ovom trenutku nemamo šanse ni kod lokalnih
medija, usprkos Emilynoj pomoći. Svi će pisati o dolasku Winone Ryder.«
»Mislim da svejedno moramo pokušati. Ne možemo kontrolirati interes
medija, ali možemo se jebeno pojaviti, zar ne?«
»Možda«, složi se. »Uglavnom, ima još nešto.«
»Polly je opet nazvala?«
»Nije. Fraser počinje vjerovati da je poziv bio vic. Ali Silicijska dolina uskače.
Neka faca iz svijeta računarstva, vidio je vijesti i dosjetio se da bi mogao skenirati
Pollyn plakat preko računala. Hrpa računalnih kompanija donirala je opremu.
Faksirali su na tisuće plakata diljem svijeta, čak i preko interneta. Netko mi je
rekao da je deset milijuna ljudi u pola tuceta zemalja već vidjelo plakat.«
»Isuse Kriste. Koja brojka.«
»Znam. Vrli novi svijet, ha? Možeš li zamisliti gdje bismo bili da smo imali
nešto takvo prije deset ili dvadeset godina?« Oči mu značajno zabljesnu. Jenny.
 I samo tako, njezino se lice pojavi. Njezin smijeh. Njezin hod. Njezin glas vani
na rtovima, titra kroz mrak i zatim nestaje. Od njezinog nestanka, a i mnogo prije,
nestala djeca i tinejdžeri pojavljivali su se na mutnim plakatima zalijepljenim po
telefonskim stupovima ili pričvršćenim na oglasnim pločama u poštanskim
uredima. Što bi bilo drugačije da je internet postojao 1972.? Žurno faksirane slike
i prilike Jenny bile bi kopirane i podijeljene posvuda u tren oka? Možda ništa,
možda sve. Možda cijeli naši životi.
»Možemo li učiniti nešto slično za Cameron?« upitam. »I za Shannan?«
»Već sam okrenuo par brojeva.«
»Što kažeš na to da odem popričati s majkom Shannan Russo?«
»Da otkriješ što?«
»Postoji li ikakva poveznica između te dvije djevojčice.«
»Osobno mi se čine kao dan i noć. Ako nisi vidjela poveznicu s Polly, zašto
bi sad ovo istraživala?«
»Obećavaš da se nećeš smijati?«
Pogled mu je suzdržan.
»Posjetila sam Tally Hollander.«
»Vidovnjakinju? Čovječe, e sad sam zbilja zabrinut za tebe, mala.«
»Daj. Saslušaj me na sekundu, Wille. Neke stvari koje je Tally rekla o
Shannan, a i njezino odrastanje, navelo me da pomislim kako te dvije djevojčice
ipak dijele neki emotivni DNK. Samo želim to istražiti.« Uhvatim se za stol pred
sobom, hladan, ravan i stvaran. »Ne pričam o nekoj viziji. Kad je Tally nazvala
Karen, otvorila se i svašta s njom podijelila, kako je u Shannaninu djetinjstvu bilo
puno prevrata, kako su muškarci dolazili i odlazili, kako je bila izložena nasilju.
Znam da je s tobom bila hladna kao led, ali ako uspijem navesti Karen da popriča
sa mnom, možda ćemo doznati puno više o tome kako se Shannan našla na putu
nekog psihopata.«
Uzdahne, primijetim koliko je umoran. Oboje smo na izmaku snaga. »U redu.«
»U redu?«
»To je pucanj u prazno, ali ruku na srce, svaka mrva nam je važna.«
»Tako je. Važna je.«
 Četrdeset pet

R ano idućeg jutra, zaputim se u Gualalu posjetiti Karen Russo na poslu, u

zastarjelom frizerskom salonu koji se zove »Tračevi na temu kose«.
Naslonjena je na pult kad uđem, lijepa iako pomalo ogrubjela brineta s tamnom
pregačom preko zvonastih traperica, u visokim cipelama s punom petom. Rekla
bih da je u kasnim tridesetima, što znači da je Shannan rodila kad joj je bilo
osamnaest ili devetnaest.
Čim se predstavim, njezin pogled postane ravnodušan. Puna joj je kapa
policajaca i novinara. Možda sam trebala povesti Tally sa sobom, prekasno se
sjetim.
»Zar ne vidite da radim?« izlane.
»Samo petnaest minuta za kavu?«
»Nemam vam bogzna što reći.«
»U redu je. Čekat ću vas u kafiću preko puta. Imam samo par pitanja.«

ČETRDESET I PET i minuta poslije ona se konačno pojavi. Popila sam već tri šalice
kave, sve tri razrijeđene, restoranske kave, ali dlanovi su mi svejedno znojni,
optimizam uvenuo.
»Imam nekoga u jedanaest«, kaže. »Redovitu mušteriju. Ne smijem
zakasniti.«
»Razumijem. Samo želim dobiti što jasniju sliku vaše kćeri, ako je to moguće,
gospođice Russo. Što mi možete reći o Shannaninim navikama, prije svega ovoga,
mislim?«
»Dosađivala se, često je upadala u nevolje.«
»Bila je maturantica kad je nestala, jesam li u pravu?«
»Nikad nije marila za školu, a ja sam odustala od toga da je nagovaram na nju.
Iskreno, odustala sam od mnogo čega. Znam da to zvuči grozno. Shannan nije
željela majku. Nije željela da nekome bude stalo do nje.«
Karenina grubost možda je obrana, kao što je Tally natuknula, ali zastrašujuća
je. »Mora da vam je to bilo teško, što vas je odbacivala.«
Ona zaškilji, trepavice su joj guste od masne maškare koja je toliko crna da je
praktički plava. »Imala sam dovoljno vremena da se naviknem.«
»Pričajte mi o zadnjem danu kad ste je vidjeli.« Listam svoje bilješke. »Drugi
lipnja. Je li tog dana otišla u školu?«
»Znate koliko i ja. Odjenula se i ustala iz kreveta, ali mogla je otići bilo kamo.
Imala je mnogo prijatelja koji joj nisu bili prijatelji, ako znate na što mislim.«
»Muškaraca? Želite li reći da se vaša kći prostituirala?«
 »Možda.« Izvuče ukrasnu torbicu za cigarete iz džepa jakne i primakne upaljač
vrhu cigarete Marlboro Light, udahne, a zatim dlanom razmakne dim dobro
uvježbanom gestom. »Ne znam kako je zarađivala novac. Ja joj nisam pomagala,
to vam mogu reći. Znam da bi popila sve što bih joj dala, kao i ostalo što je
ušmrkavala i čime se bola. Prestala sam pitati.«
»Ti prijatelji. Je li ikad ikoga spomenula imenom?«
»Ne da se sjećam. Ali sigurno je barem jedan od njih imao love. Jednom je
kući donijela novi novcati Nikon fotoaparat. A netko joj je poklonio i kaput, zbilja
lijep.«
To mi privuče pozornost. »Možete li ga opisati?«
»Bio je kratak i smeđ, od nekakvog životinjskog krzna. Možda ne pravog, iako
je definitivno tako izgledalo, činio se skup. Možete biti sigurni da ga nije ovdje
nabavila.«
»Je li ga nosila i tog zadnjeg dana?«
»Možda. Ne mogu se sjetiti.«
Očito je da ništa ne postižem s Karen. Koji god trik je potrebno izvesti da bi
se ona otvorila, ja ga ne uspijevam pogoditi. »Vidovnjakinja koja vas je nazvala,
kako vam se ona činila?«
»Kako bi mi se mogla činiti?« Karen napravi neku bolnu grimasu kad
ponovno izdahne, dim se raširi poput otrovne zavjese. »Shannan je oduvijek radila
što je htjela. Ako ju je netko ubio, onda je vjerojatno učinila nešto čime je to
tražila.«
Grubost njezinih riječi dugo me ostavi bez teksta. Poznajem žene poput Karen,
okrutne i zatvorene. Ali isto tako znam da su svi ti ljudi taj oklop navukli iz
poštenih namjera. Imala je valjane razloge da se zaštiti, još ih ima. »Gospođice
Russo, zbilja bih voljela pridonijeti potrazi za Shannan, ali bit ću iskrena s vama.
Moj primarni slučaj je Cameron Curtis. Čuli ste za nju.«
»Naravno, klinka one filmske zvijezde. Godinama gledam tu emisiju. Nikad
nisam mislila da ću imati nešto zajedničko s Heidi Barrows.« Odmahuje glavom.
»Imamo jako malo materijala u Cameroninu slučaju, ali znamo da je u
djetinjstvu bilo puno turbulencija. I nasilja. Mislimo da bi to moglo imati neke
veze s tim što se netko na nju okomio.« Značajno je pogledam. »Zato sam ovdje
i postavljam pitanja o Shannan kad je bila mala. Moglo bi se raditi o istom tipu.
Pratim tragove.«
Doima se ravnodušnom, barem na površini. Pogledavši na sat, kaže: »Rekla
sam vam sve što sam mogla.«
»Ostalo nam je još par minuta. Gdje je Shannanin otac? Je li ikad bio dio
priče?«
»Ta gamad?« Stisne usne. »Nikad nam nije dao ni prebijena novčića.«
»Teško je biti samohrani roditelj.«
Preleti pogledom preko mene, kao da se pita jesam li iskrena s njom, imam li
neki skriveni motiv. »Da, jest.«
»Oduvijek ste bile samo vas dvije?«
 »I da i ne. Imala sam i dečke tijekom godina. To vjerojatno i nije baš
najpametnije kad imate dijete kraj sebe.«
»Mislite na dečke općenito ili te konkretne?«
Zajedljivo me pogleda. »Što želite reći? Sumnjate u moj ukus kad je riječ o
muškarcima?«
»Ne znam ništa o vašem životu.«
Ona pogleda u zid, uzorke vrtloga na zlatnom laminatu. Zlatnom kao žito,
vjerojatno iz 1970-ih, kad je sve bilo ili zlatno ili avokado-zeleno. »Pa, mogu vam
reći da najvjerojatnije nisam donosila baš najbolje odluke cijelo vrijeme. Mislim,
nitko to ne može, zar ne?«
Nažalost, u pravu je. Neki mogu, ali većina nas ne. »Imate li Shannaninu
fotografiju?«
»Ništa novije.« Odloži cigaretu i počne kopati po torbici, izvuče jedan od onih
malih foto-okvira koji često dođu skupa s novčanikom. Plastični rub je požutio i
pohaban, ali nije prazan – u njemu su školske fotografije s plavim oblacima u
pozadini, petogodišnja ili šestogodišnja krezuba Shannan predvodi paradu.
Uzmem albumčić i počnem ga listati osjećajući sve veću tugu. Možda je ta
cura i bila prava nevolja, ali ne od početka. Nije se rodila takva, već slatka, čista,
originalna – kao i svi ostali. »Stvarno je lijepa«, kažem. »Što je željela postati u
životu? Kad je bila mala, mislim. Je li imala velike snove?«
»Broje li se Disneyjeve princeze?« Karen stisne usne, od čega joj se bore iznad
gornje usne još više prodube. Zatim reče: »Ali imala je najsjajniju kosu na svijetu.
Nekoć sam joj znala plesti riblju kost skroz niz leđa. Nije to lako. Treba vam
barem sat vremena, ali ona bi sjedila sasvim mirno i ne bi se micala.«
Pogledam je u oči, nastojeći ne trepnuti ili pokvariti trenutak. Ovo je najviše
što se dosad otvorila preda mnom, njezin najljudskiji trenutak. »Kladim se da je
bila zbilja prekrasna.«
»Da, jest. Ali nije bio problem u ljepoti.«
 Četrdeset šest

K rhotine prošlosti ponekad isplivaju poput komadića rasparanog papira i

uhvate me nespremnu, stvari za koje sam bila sigurna da sam ih zaboravila.
Moja majka kako spava na kauču, sklupčana na boku, koljena privučenih poput
djeteta, pleteni prekrivač prekriva joj dio lica. Dan koji se doimao kao da je iz
mašte, kad mi je bilo šest ili sedam godina, a klinci su još bili bebe, izmjenjivali
smo se u držanju zeca u krilu, nečijeg kućnog ljubimca, na jednom dijelu livade.
Kad je došao red na mene, dotaknula sam mu uši, koje su bile tople, osjetila
njegovo uzlupano srce i napete mišiće, kako je želio pobjeći, ali nije. Nekoliko
dana poslije tri su se policijska automobila pojavila pred našim stanom s nalogom
za uhićenje mog oca. Odveli su ga u lisicama dok je majka vikala da stanu. Bacila
je pepeljaru koja se grubo odbila od zida. Bacila je lampu na pod tako da se žarulja
smrskala. Sve sam to promatrala iz mračnog hodnika, sve su spavaće sobe bile
zatvorene, klinci su se skrivali u ormaru u koji sam ih utrpala i rekla im da budu
veoma tiho. Napetost i zagušljivost u zraku oko mene i u mom tijelu. Nakon toga,
tata je za nas postao stranac. Svega nekoliko godina poslije mama će izići posuditi
dvadeset dolara i nikad se više neće vratiti.
Ali ima i drugih uspomena, mekših, poput dijelova paučine. Sjećanja na Hapa
i Eden i Mendocino, kako sam, kad mi je bilo deset godina, otkrila da mogu
čučnuti među vlati trave na rtovima iznad Portugalske plaže i biti trava. Mogla
sam biti zalazak sunca, razmazivati svjetlost poput divljeg meda preko svega što
dotaknem. Bila sam Pacifik s njegovim hladnim plavim očima, vrana na
čempresu, koja maše krilima i sama sa sobom priča o svijetu. Otkad god pamtim,
imala sam razloga nestati. Bila sam stručnjak u tome da se učinim nevidljivom,
ali ovo je bilo nešto drugo. Sad sam bila dio stvari, ušivena u krajolik. I nisam bila
zanemarena, na mene se pazilo. Zato me je gavran i mogao vidjeti. Jer sam
dopustila da budem viđena.

DRUŠTVENI SE CENTAR nalazi na uglu Školske i Ulice borova, pored bejzbolskih

terena, sad požutjelih kao i sve ostalo u ovo doba godine. Tamo se nalazim s
Grayem i njegovom majkom Di Anne u subotu, malo iza podne, kako bismo
pripremili pano koji će približiti Cameron onima koji je još ne poznaju, i podsjetiti
one koji je znaju. Mjesni je odbor upravo odobrio Willov zahtjev da prostor dobije
na neograničeno korištenje. Dok se ne izradi pravi transparent, vani visi
privremeni natpis, s riječima Centar za potragu za Cameron Curtis ispisanim
velikim crvenim slovima.
»Crvena je Cameronina omiljena boja«, pojasni Gray. On i Di Anne zajedno
su izradili natpis, vidim da su tu u centru već satima. Skoro više od polovice panoa
već je ispunjeno fotografijama, razglednicama i crtežima. U jedan je kut Gray
zataknuo korice albuma Madonnine kompilacije The Immaculate
Collection, ploče koja je protekle dvije godine bila soundtrack njihova
prijateljstva. Pronašao je sve Cameronine učitelje i popričao s njima, a neki su
sačuvali kopije njezinih radova i pjesama. Jedna pjesma iz petog razreda zove
se Lišće ginka.

Ispuhani baloni. Padobrani.

Svaki je list kao nešto u plamenu.
San koji uzlijeće. Stojim
Pod žutim stablom i razmišljam
O jučer. Razmišlja li jučer
O meni?

Čitam stihove osjećajući kako mi se grlo steže. To je i više nego dobar tekst,
otkriva ranjivost koju se ja ne bih usudila pokazati kad sam bila njezinih godina,
osobito kad je prošlost u pitanju. Tada nisam bila tako hrabra. Možda još nisam,
ne na taj način.
»Posebna je, zar ne?« reče Gray iza mene.
»Da, posebna je.«
Uz Grayevu i Di Anninu pomoć, bavim se stvarima koje sam uz Emilyno
dopuštenje donijela ovamo, kameleon nacrtan bojicama – Draga mama,
nedostaješ mi! – slika plaže u Malibuu s biserno ružičastom školjkom, i još
nekoliko njih, uključujući i onu na kojoj su Cameron i Caitlyn Muncy, svaka s
jednom koturaljkom, s kosom visoko podignutom u čvrsto stegnute repove koji
padaju na različite strane, kao da se međusobno nadopunjuju.
»Bože, kako su slatke«, reče Di Anne stavljajući sliku na pano. »Ne sjećam se
Cam u toj dobi.«
Cam.
»Popričao sam s Caitlyn Muncy, kao što ste rekli«, kaže Gray. »Uopće nije
bila kučka. Plakala je.«
»Mora da i njoj Cameron puno znači«, kažem mu.
»Dala mi je ovo.« Gray pokaže videokasetu. »Možemo li je negdje pustiti?«
Kopamo po stražnjoj prostoriji gdje pronađemo hrpu audiovizualne opreme,
projektore sa slajdovima, stari projektor s rolama, Betamax kasetofon, a onda –
bingo. Videorekorder.
Uključimo ga u struju i svi troje se okupimo oko starog Magnavox
videorekordera u majušnoj kuhinji. U blizini, uz prozorsku dasku, pod
iskrivljenim roletama nanizane su sivkaste olupine mrtvih moljaca. Suhi sudoper
prepun je napuknutih komada starinskog posuđa. A onda TV zabruji i oživi, i više
ništa od toga nije važno. Prostorija nestane.
Cameron i Caitlyn pjevaju pjesmu »Pod morem« iz Male sirene na mikrofone
iz karaoka, daju sve od sebe. Konjski su im repovi u punom zamahu, Cameronin
seže skoro do stražnjice. Izgledaju kao tinejdžerice u razvoju, još nisu srasle s
vlastitim licima. Imaju akne, aparatiće za zube. Zrače.
 »Ovo je savršeno«, kažem Grayu, raznježena i preplavljena emocijama.
»Ne znam bi li ona htjela da to puštamo pred hrpom ljudi.«
»Zašto ne?«
»To je bilo davno. I, ne znam, na snimci izgleda tako nevino.«
»Nevinost je dar, Gray«, kažem, primjećujući da mi je glas otežao od emocija.
»Pogledaj kako je lijepa. Kakvu god bol da je osjećala, kako god da je bila
povrijeđena, ovdje to ne pokazuje. Pustila je to, barem na minutu. Djeca znaju biti
veoma otporna. To me uvijek zapanji.«
»Nisam o tome tako razmišljao.«
Kad snimka završi, uređaj zaškripi, a onda počne zujati. Gray pritisne dugme
za premotavanje, a onda Di Anne prebaci ruku preko njega, privuče ga k sebi pa
ponovno počnemo gledati. Sunčeva se svjetlost probija kroz rolete, bacajući jednu
jedinu zraku svjetlosti preko zida, tik iznad videorekordera. Zatim, pjesma: Samo
pogledaj svijet oko sebe / točno tu na oceanskom dnu / tako divne stvari te
okružuju / što još poželjeti osim ovog tu?
 Četrdeset sedam

W ill i ja smo dogovorili susret u šest i petnaest da malo pređemo kroz njegov
govor, ali dotad su ljudi već počeli pristizati. Netko je postavio dugačak
stol uz najudaljeniji zid, i prepun je hrane. Razna domaća jela, lonac pun pečenih
mesnih okruglica, sir i krekeri i hrpe rolica, plastični pribor za jelo, papirnati
ubrusi, ružičasta limunada i toranj čaša od stiropora. Na trenutak sam zatečena,
ali onda se sjetim kako je to u malim mjestima, gdje svako javno okupljanje
podrazumijeva hranu. Osim toga, jelo uvijek spaja ljude, tako imaju što činiti s
rukama.
Uskoro se stolice počnu puniti. Wanda je podijelila letke i odradila je dobar
posao. Mještani su se pojavili, konačno, svaka je osoba tu zato što je došao
trenutak za ovo, za dolazak i predaju, za to da kažemo DA istini i da se
jednostavno pojavimo, na ovom mjestu, gdje već i jesmo.
Kako se početak bliži, primijetim i da je Steve Gonzales došao s niskom,
lijepom ženom koja mora da mu je supruga. Držeći joj ruku na ramenu, kimne mi,
a zatim se zaputi dalje i sjedne blizu skupine mladih ljudi koje očito poznaje iz
srednje škole. Nekoliko minuta poslije, Clay LaForge pojavi se s Lenore, oboje
su pomalo sramežljivi, ili se barem takvima doimaju, dok se smještaju u stražnji
red. Stiže Lydia Hague i suptilno domahne. Zatim primijetim da ulazi neka visoka,
zapanjujuća žena s dramatičnim srebrnim pramenom u valovitoj crnoj kosi. Sa
sobom vodi dječaka i djevojčicu, svakog s jedne strane. Promatram Willovu
reakciju. To je njegova obitelj, to je Beth s djecom.
»Idi k njima«, kažem mu.
»Ubrzo ću.«
Moja pretpostavka oko njihovog razlaza možda je i točna, shvatim, i užasno
se rastužim zbog njih. Willova kćer nosi izbijeljene traperice, rasparane na
koljenima, sin mu ima istu gustu kestenjastu kosu, istu jaku bradu i sive oči. A tu
je i njegova supruga, koju ne poznajem, ali prema kojoj svejedno osjećam
bliskost. U ovakvim se vremenima moraju držati zajedno. U krizi, ljudi to uvijek
moraju.

KAD NASTUPI TRENUTAK za Willov govor, tu su samo dva novinara, i nijedan nije
poveo TV-ekipu. Will je dobro pretpostavio rekavši da će svaka postaja odavde
do San Francisca pokrivati posjet Winone Ryder Petalumi, a ne nas. Kroz Willov
ured cijeli dan kolaju glasine da će glumica izići na teren s ekipom za potragu i
satima izvikivati Pollyno ime preko megafona.
Ali ja si razočaranje neću dopustiti. Što god da se događa zbog Polly, nešto
drugo se događa ovdje, sada. Grad se pojavio. Dvostruko više ljudi nego što sam
se usudila nadati. Tally je tu, a pored nje, u električnim invalidskim kolicima sjedi
tamnoputi muškarac kojeg ne prepoznajem. Patterson’s je zatvorio i svi su
zaposlenici došli ovamo, mnogi od njih još su u radnoj odjeći. Radnici koje non-
stop viđam po trgovinama, tip koji mi toči gorivo na benzinskoj postaji u Little
Riveru, žena koja vodi poštanski ured, što radi već dvadeset i pet godina. Kao i
Cherilynn Leavitt, koja se javlja na telefone u šerifovu uredu, sa svojim
šlampavim dečkom glazbenikom, Stewartom, koji svira domaću glazbu u
nekoliko boljih hotela. Gray i njegova mama, Caitlyn Muncy i njezin otac, Bili,
koji vodi Beacon, čak je i Caleb, tu, vidim, i poželim se rasplakati, jer znam koliko
ga je to koštalo, koja sjećanja može prizvati, sjećanja koja su ionako već preblizu
površini.

KAD PROSTORIJA UTIHNE, Will stane pred Cameronin pano gdje ga čeka mikrofon
i podigne nekoliko plakata na kojima riječ oteta iskače ispisana crvenim slovima
poput šamara.
»Poznajem većinu vas«, kaže, »i znam za što ste sposobni. Što vam je u srcu.
Dvadeset i prvog rujna, Cameron Curtis nestala je iz svoje kuće usred noći. Imamo
razloga vjerovati da je na to bila prisiljena. Otada su još dvije djevojke prijavljene
kao nestale, kao što ste sigurno već čuli, obje unutar 150 kilometara od nas.
Nikako ne možemo znati ima li Cameronin nestanak ikakve veze s njima, ali jedno
vam mogu reći. Sve nas te djevojke sada trebaju. Svakoga u ovoj prostoriji i
diljem okruga, uz i niz obalu. Od vas tražim da se javite za pomoć u potrazi.
Radite. Jasno mi je. Imate svoje živote. Ali možda biste jedno popodne u tjednu
mogli izići s organiziranim timom za potragu. Možda možete slati letke sa svog
kuhinjskog stola. Možete se javljati na telefon, ići od vrata do vrata, širiti vijest.«
»Neki među vama poznaju Cameron, ali većina ne. Majka i otac su joj
povučeni ljudi i drže se za sebe. Ali sve i da ste prvi put vidjeli Cameron na ovim
plakatima, želim da ih dobro pogledate.« Okrene se prema panou. »Netko je
ozlijedio ovu djevojčicu. Ne znamo tko, ali sad je to postao naš problem. Dijete
je, i zaslužuje bolje. Pobrinimo se da to i dobije, u redu? Vratimo je kući.«
Usred žučnog pljeska koji je uslijedio, Troy Curtis ustaje i odlazi do prednjeg
dijela prostorije. Jedva ga prepoznam. Izgleda deset godina starije nego kad sam
ga posljednji put vidjela, pepeljastog tena i drvenog držanja dok poseže prema
mikrofonu. Prvi put na njemu ne primjećujem ni trunčicu arogancije.
»Cameron je posebna osoba«, kaže, očigledno nastojeći održati glas ravnim.
»Takva je došla k nama kad su joj bile četiri godine. Zvuči nemoguće da bi joj
itko mogao namjerno nauditi. Svaki zločin nad ovim djetetom je nezamisliv. Nad
bilo kojim djetetom. Ona je nedužna curica. Molim vas, pomozite mi da je
pronađem.« Glas mu napukne od muke. »Znam da je negdje živa. Osjećam to.«
Preplavljen emocijama, Troy preda mikrofon Willu i vrati se do svog mjesta dok
se ruke počinju podizati i pitanja postavljati. Skeniram lica oko sebe u potrazi za
Emilynim, ali ona nije tu sa svojim suprugom. Na kraju ipak nije bila spremna.
KAD SE PROSTORIJA počne prazniti, već je kasno. Stojim pored ulaznih vrata,
spremna otići i provjeriti kako je Cricket, kad Caleb prođe pored mene na izlasku.
Posegnem za njegovom rukom, osjetim kako mu je cijelo tijelo napeto. Ramena
kao da su mu od kamena, što ima i smisla. Mora da u sebi drži tolika sjećanja,
toliku bol. »Drago mi je da si došao«, kažem mu.
»Umalo nisam. Izgleda da si se ipak upetljala u slučaj, ha?«
»Činio mi se prevažnim da se ne upetljam.. Čujemo se uskoro, može?«
»Bilo bi mi drago«, pristane.
Čim on ode, pojavi se Tally. »Moj muž, Sam«, reče, lice joj je toplo i otvoreno.
Muškarac u kolicima mlađi je od nje, ima između trideset pet i četrdeset
godina, Indijanac je, s dugom crnom kosom svezanom u uredan rep, i toplim,
tamnim očima. Kad sam je onoga dana posjetila u Comptcheu, pretpostavila sam
da je sama, ali sad mi se čini očitim da nije.
»Ovo je detektivka o kojoj sam ti pričala«, pojasni Samu.
»Hvala vam na svemu što radite«, reče. »Mogu vam pomoći oko javljanja na
telefon, ili tako nešto, a palo mi je na pamet da bih mogao otvoriti svoj studio za
jogu svima onima koji samo žele doći i malo boraviti u tišini, disati. Klincima iz
Cameronine škole. Bilo kome.«
»To je zbilja velikodušno. Hvala.«
»Počeo sam se baviti time nakon nesreće, i promijenilo mi je život. Sada dosta
radim s veteranima, ozljedama leđne moždine, ljudima koji imaju problema s
povezivanjem tijela i uma.«
»Ne znam što je to.«
Jednim okom zaškilji prema meni, pogled mu je blago opominjući.
»Povezivanje. Tijela. I uma. Koji vas dio zbunjuje?«
»Sam«, nasmije se Tally. »Budi pristojan.«
»U redu je. Duhovit je.«
»To su njegovi trikovi«, reče ona. »Zna biti prilično uvjerljiv.«
»Dođite na moj sat«, dobaci Sam.
»Vidite?« Tally se opet nasmije, kao da pjeva. Grimizne joj se kovrče zanjišu.
Kažem: »Toliko je očito da mi treba pomoć?«
»Mislim da će vam se svidjeti ljudi s kojima radim«, odgovori Sam. »Prošli
su nevjerojatna iskustva, i vrlo su otporni. Jednostavno ne prestaju.«
»Što to?«
»Truditi se.«
 Četrdeset osam

V eć sam na pola puta do auta kad me Will dostigne i upita hoću li doći k njemu
na piće. Nikad nisam bila u Willovoj kući pa sam zbunjena dok izlazi iz
grada i vozi na jug obalnom cestom, ne zaustavljajući se sve dok ne stignemo do
Elka, petnaest minuta poslije. Gradić je obična mrljica na karti. U ranim danima
sječe drva bio je grad koji se razvija, ali sad u njemu živi manje od petsto ljudi, u
grupici kuća oko trgovine Elk General Store i restorana Queenie’s Diner, kamo
su me ponekad vikendima Hap i Eden znali dovoditi na doručak.
Will parkira s jedne strane trgovine, gdje blijede stepenice vode prema uskim
vratima.
»Nisam znala da itko živi ovdje gore«, kažem usred mračne ulice, puštajući
Cricket iz auta.
»Dugo nisam bio ovdje«, kaže. »Morao bih te upozoriti da već neko vrijeme
nisam počistio.«
Slijedim ga uza stepenice, s Cricket za petama, gledajući u dio između
Willovih lopatica. Trenutak mi se doima pretjerano intimnim, ili možda dovoljno
intimnim, ovisno o tome kako se novčić okrene. U jednom se trenutku samo
okreće u meni, vrti se poput zvrka koji ne pokazuje nijedan odgovor. Otvori vrata
i upali svjetlo. Maleni je to studio, jednostavan i skroman. Ni traga neredu
neženje. S druge strane, on i nije neženja.
»Kad si se iselio?« upitam, osvrćući se oko sebe. Tu je kauč, niski stolić,
maleni kuhinjski stol s jednom rasklopljenom stolicom, na drugoj je hrpa spisa.
»Prije nekoliko mjeseci. Beth je smatrala da je tako bolje za djecu.«
»Jako mi je žao, Wille.«
On slegne ramenima, pomiren sa sudbinom.
Gledajući mu lice, shvatim da nisam bila bogzna kakva prijateljica otkako sam
stigla. Očigledno nije dobro, ali ja se nijednom nisam potrudila pitati ga što mu se
događa s brakom. Jedva da sam bila sposobna nositi se s vlastitom krizom, a
kamoli da načnem još i njegovu. Ali to nije pošteno, ni plemenito. »Želiš li mi
ispričati?«
»Iskreno, nisam siguran da imam energije...« Čelo mu se na trenutak smežura
prije nego odagna tu misao ili osjećaj, i okrene se prema hladnjaku, vadeći
duguljastu bocu votke. Nakon večeri koja je iza nas, vjerojatno i nije baš
najpametnije početi piti čisti alkohol. Također znam da sam se u posljednje
vrijeme malo prečesto oslanjala na cugu, ali iz nekog se razloga ne mogu natjerati
da išta od toga kažem naglas dok on dolazi s pićem, dvije čiste votke na ledu.
»Kako je prošao posjet Gualali?« upita.
»Ništa posebno. Karen je bila prilično suzdržana sa mnom, ali i dalje mislim
da te dvije cure imaju više toga zajedničkog nego što se čini izvana. Sjeti se kako
je Karen rekla tebi i Dennyju da je Shannan postala promiskuitetna, u kojem ono
razredu – šestom? Eto ti jasnog znaka. Nitko svojom voljom ne puši kite po
zahodima, Wille. Požuda nema veze s tim. Seks nema veze s tim. Izbacivala je
nekakve emotivne zaostatke iz sebe, bila ona toga svjesna ih ne.«
»Misliš da su i nju zlostavljali?«
»Možda, ali postoji i hrpa drugih načina na koje Shannan mogla izgubiti
granice iz vida. Primjerice, da je vidjela kako joj tuku majku. Ako je bilo previše
neuravnoteženosti, zanemarivanja. Karen je možda bila toliko zaokupljena
vlastitim problemima da se nije mogla istinski povezati sa Shannan, ili razmišljati
o njezinim potrebama. A gdje je tata u svemu ovome? Mora da je napustio obitelj,
što joj je samo zadalo dodatan udarac. Otvorilo novu rupu koju treba ispuniti.«
Nagne se prema naprijed, vrteći čašu u kojoj kuckaju kockice leda. »Okej,
recimo da si u pravu, i da obje šalju one signale, obje su prekrasne cure koje nisu
skroz u redu sa sobom. Što onda? Kojoj vrsti tipova bi one bile plijen? Koga
tražimo, Anna?«
»Još ne znam, ali samo o tome razmišljam.« Pucnem prstima i pozovem
Cricket pa naslonim dlanove na njezino toplo tjeme. Zadivljuje me koliko sam se
brzo priviknula na njezinu blizinu, koliko mi već znači.
»Jesi li se ikad zapitala zašto smo oboje tu gdje jesmo?« upita Will.
»Zato što si htio popiti piće?«
Nadala sam se osmijehu, ali on je sav ozbiljan. »Mislim, ovdje u Mendocinu.
U svemu ovome što se događa.«
»Loša karma?« opet pokušam.
»Jako smiješno.« Nakašlje se i primakne bliže k meni na kauču, sve dok nam
koljena nisu razmaknuta tek nekoliko centimetara, toliko blizu da mogu osjetiti
kako toplina njegova tijela isijava u prostor. »Doduše, ponekad se i čini kao
karma. Kako ide ona izreka u kojoj ti život daje ono s čim se najteže nosiš?«
Procijedim prazan osmijeh. »Nismo baš dvoje najsretnijih ljudi na svijetu.«
»Ne.« Otpije dugačak gutljaj svog koktela, iscijedivši zadnje kapi bez imalo
muke. Pokret koji mi je itekako poznat. Što brže piješ, to brže možeš izbrisati ono
što već želiš izbrisati. »Mogu li ti nešto pokazati?«
Usredotočim se na čašu u rukama. »Naravno.«
 Četrdeset devet

S tan je dugačak nadsvođeni prostor podijeljen gipsanim zidom kako bi se

napravila kupaonica i spavaća soba. Barem sam očekivala da ću ugledati
spavaću sobu, pa se zabrinuto upitam jesam li propustila koji signal i ovdje se
zapravo radi o pokušaju romantike. Ali kad Will otvori vrata i digne ruku da upali
svjetlo, ugledam samo sanduke poslagane na sredini prazne sobe.
»Gdje spavaš?« moram pitati.
»Na kauču. U redu je. Ionako ne spavam puno.«
Sjetim se Hapa. Njegove navike da drijema u dnevnom boravku, s dekicom
preko brade – dok odmara, razmišlja, probavlja probleme svijeta. Osvrćući se po
kutijama s raznim spisima, samo što nisam upitala što je sve to, kad mi sine.
Bethina odluka da se razdvoje. Njegova nesanica. Ispijanje votke kao da je voda.
Sve to ima korijen u jednom jedinom problemu, jednoj opsesiji. »Jenny.«
»Ne samo Jenny, ali da.« Otvori poklopac prve kutije i izvuče zrnastu
fotografiju lijepe tinejdžerice. Prćasti nos, pravilni zubi i široki osmijeh, pogled
prema dolje, ali svejedno vedar, još otvoren svemu što je tek pred njom. Ne
prepoznajem je, iako mislim da bih trebala. »Yvonne Lisa Weber«, kaže, čitajući
mi misli. »Jedna od žrtava auto-stop ubojice iz Santa Rose.«
»Stani malo«, kažem, sjetivši se kako se već dotaknuo toga s Rodom Frascrom
u Petalumi, tražeći poveznice. »Što se ovdje događa?«
»Jedan moj projekt. Mnoge od ovih cura nestale su iste godine kad i Jenny.«
»Znači, misliš da su povezane.« Izdahnem, iznenadivši samu sebe. Nisam ni
znala da sam suzdržavala dah. »Nikad ih nitko nije povezao. Sjećam se toga još
otkako smo bili djeca.«
»Istina, ali meni se oduvijek činilo da je policajcima nešto promaknulo. Da je
moj tata previdio neki trag, ili da nitko zapravo nije gledao dovoljno pozorno.«
Njegov govor tijela odaje mi koliko je zagrizao za ovo, da se ne radi samo o
teoriji ili nečem usputnom. Ali kako da ga krivim? Opsesije su motivirale i moju
karijeru od samog početka i još su tu, možda glasnije i upornije nego ikad. »Misliš
li da bi ti stari slučajevi mogli imati nekakve veze s Cameron?«
Pogled mu poleti od kutije prema mom licu pa opet natrag. »Ne nužno.
Jednostavno se ne mogu otarasiti pomisli da bih još mogao otkriti što se dogodilo
Jenny. Možda se tu krije neki trag.« Dohvati još jednu fotografiju, sliku najbolje
prijateljice Yvonne Weber, Maureen Louise Sterling. »Nestale su zajedno, u
veljači 1972., nakon što su otišle s koturališta kad je već odavno pao mrak. Imale
su trinaest godina.«
Skoro da i ne želim držati u rukama te dvije fotografije kad ih Will stavi jednu
pored druge. Papir na kojem su otisnute lagan je poput perca i nevjerojatno težak.
Cure su mogle biti i sestre, koliko nalikuju jedna na drugu. Smeđe oči. Prćasti
nosovi. Tamna ravna kosa s razdjeljkom na sredini pada im preko vitkih ramena.
Njihove me oči usisavaju sve dublje. »Kad si počeo raditi na ovome?« konačno
ga upitam.
Slegne ramenima. »Kad je Jenny umrla.«
Sranje. »Što si otkrio?«
»Da se možeš gadno sjebati ako si nečim opsjednut dvadeset godina.«
»O, Wille.« Srce mi poskoči. Znam to dobro. »Žao mi je.«
»Uništilo mi je brak.«
»Pričaj mi o tome. Pričaj mi o Beth.«
Odvrati pogled, dlanom prelazeći preko košuljice u kojoj je hrpa starih
izrezaka iz časopisa.
»Molim te?«
»Ona je svetica.«
»Nitko nije svetac.«
»Za mene je dovoljno blizu. Upoznali smo se nedugo nakon koledža, blizu
planine Shasta. Bio sam gore s nekoliko prijatelja, kampirali smo. Ona je s
prijateljicama bila na susjednom kampiralištu. I to je manje-više to.«
U tom se trenu moram nasmijati. »Sljezovi kolačići su vas spojili?«
»To, i nekoliko limenki Coors Lighta. Da.« Opet posegne rukom u kutiju i
izvadi još fotografija, bilježnica i papirića spojenih nagrizenim, istrošenim
gumicama.
»Osim Jenny, ove su me dvije cure najviše pogodile. U osamnaest mjeseci bilo
je sedam žrtava, uključujući Jenny. Ali ove dvije su bile najmlađe. Jedine koje su
otete zajedno. Jedna je gledala drugu kako umire. Možeš li to zamisliti? Bile su
najbolje prijateljice.«
»Dvadeset godina je puno vremena da jedno ubojstvo ostane neriješeno, a
kamoli sedam njih, Wille.« Pustim riječi da odlutaju. »Zar Beth stvarno ne
razumije zašto moraš i dalje ovo istraživati? Zna tvoju prošlost, zar ne? Koliko si
bio blizak s Jenny. Kako je mogla samo tako dignuti ruke od tebe?«
»Nije. Nikad to nije učinila. Ja sam digao ruke od sebe.«
Ne znam što bih rekla.
»Već neko vrijeme nisam otvarao ove kutije. Možda godinu dana?« Počeše se
po glavi i frkne, nastojeći odagnati suze onako kako muškarci to čine, pretvarajući
se da su prehlađeni. Da imaju problema sa sinusima. To bi me uvijek i dirnulo i
razbjesnilo, ali u Willovom me slučaju uglavnom dira. Suosjećam s njim.
»Zašto sad?«
»Ne znam. Možda zbog Cameron i ostalih cura, sve unutar 150 kilometara.
Možda zbog interneta. Nikad u prošlosti nismo imali takav alat, ništa ni približno
slično. Tamo su milijuni i milijuni ljudi do kojih možeš doprijeti samo s par
klikova, i barem jedan od njih nešto zna.«
U pravu je. Sviće sasvim novi dan. Prilika da se još jednom pozabavi ovim
slučajem, kao i mnogim drugima, tisućama zastarjelih potraga, kojih je toliko da
mogu ispuniti golemu baruštinu.
 »Ne može biti slučajnost«, nastavi. »Oboje smo onda bili ovdje, i oboje smo
tu sad. Ne čini li ti se to kao neki znak ili nešto? Suđeno nam je da ponovno
zasučemo rukave i riješimo to.«
Umalo mi se zavrti u glavi dok ga slušam. Velik dio mene dao bi sve da
konačno strpa Jennyna ubojicu u zatvor, imam iste razloge kao i Will, plus
vlastite. Ali on želi riješiti i ostale slučajeve, što je golem zalogaj prema svačijim
mjerilima.
Will ne čeka moj odgovor niti išta slično, zanos u njemu nadire poput vala.
»Nekidan u Petalumi, Kearns je nešto spomenuo kad si otišla po kavu. FBI radi
na sastavljanju nacionalne baze podataka koja će povezati sve kriminalističke
laboratorije u zemlji. Znaš i sama kako sad sve ide sporo, kako je nepovezano.
Jednom kad skupe i pokrenu novu bazu podataka, uzorak sjemena iz dokaza o
silovanju u Seattleu mogao bi se povezati s osuđenim počiniteljem u Phillyju ili
DC-ju. Samo pomisli na sve zatvorene slučajeve koji bi se ponovno mogli otvoriti,
Anna. Mozak mi stane pri toj pomisli.«
»Uzbudljivo, sigurno. Ali kako će nam to sad pomoći? Zašto si me večeras
doveo ovamo?«
Neki kompleksan osjećaj ošine mu lice. Duboko udahne, pa izdahne. »Doveo
sam te ovamo jer sam se nadao da ćeš i ti to vidjeti. Da nam je suđeno da riješimo
Jennyn slučaj. Sve njih.«
Izraz lica mu je jako intenzivan. Nije mu bilo lako pokazati te dokumente.
»Možda jednog dana«, kažem naposljetku, bojeći se obećati više. »Kad sve ovo
bude gotovo.«
Nekako se počeo primicati. Osjetim miris njegove kreme poslije brijanja ispod
votke koju smo pili. Mirišem i njegovu nervozu, njegovu potrebu.
»Wille«, kažem. Ali on se već naginje kako bi me poljubio. Poljubac za koji
je trebala čitava vječnost, plus mjesec dana krize i kaosa. Usne su mu tople i
uporne. Okus poput zaborava.
Lagala bih kad bih rekla da ne želim. Ne samo seks već i distrakciju od svega
ovoga, da sklopim oči i prepustim se njegovim rukama. Ali kad sve završi, neću
li biti točno tamo gdje sam i počela, samo što će još krivnja biti dodana u cijelu
priču, kao i kajanje? Već sam dovoljno povrijedila Brendana. Sve i da nikad ne
dozna, već sam prekršila previše obećanja da bih još dodala i nevjeru.
Willove me usne pritišću sve jače, jezikom mi otvara usta.
»Molim te, nemoj.« Zateturam unatrag. Pogled u njegovim očima me dokrajči.
Povrijeđen je, zbunjen. Desedjeća razočaranja skupljaju mu se u očima poput
oluje. Već je izbačen iz vlastitog braka. A sad i sav taj pritisak od strane grada,
posao koji nitko ne može odraditi. On ne traži seks, već pojas za spašavanje.
Malenu splav koja će ga održati na površini u tom ništavilu koje je i Bog
zaboravio, ili barem neki komad naplavine, dokle god se možemo za njega čvrsto
uhvatiti, nas dvoje, zajedno.
U drugoj prostoriji zazvoni telefon pa poskočim. Oštar prasak zvuka.
»Pusti neka zvoni.«
»Ne. Javi se.«
 »Anna.«

ZVONO KAO DA traje čitavu vječnost. Cricket zalaje jednom, visoko i prodorno, iz
dnevnog boravka, i Will se konačno ode javiti. Gotovo drhteći, pronađem vrata
kupaonice, zatvorim se unutra i zagledam u ogledalo. Ne čini to. Moje oči susreću
njezine u ogledalu, u obrnutoj slici. Pomislim na Brendana, na ženu koja sam bila,
ne tako davno. Počinila sam užasne pogreške, da. A možda je posao doista uzeo
prevelik dio mene pa nisam mogla istinski biti tu za njega i našu obitelj. Ali to ne
znači da ga ne volim. Jedan dio mene nije se prestao nadati da još mogu pridobiti
njegovo povjerenje i vratiti se kući. Međutim, nikad za to neću imati šansu ako se
sada okrenem Willu, ma koliko se njegovo naručje u ovom trenutku doimalo
utješnim.
Čujem kako me Cricket traži pred vratima, ali ostajem unutra još koji trenutak,
prskam lice hladnom vodom, a zatim ga brišem Willovim ručnikom. Čak mi se i
to čini preintimnim. Ispravno bi bilo otići odavde. Još uvijek znam kuda vodi pravi
put.
S Cricket za petama, koračam niz maleni hodnik prema dnevnom boravku,
pokušavajući pronaći riječi kojima ću Willu dati do znanja da mi je oduvijek bilo
stalo do njega, i da upravo zato sada moram otići. Da mu ne mogu dati ono što
nije moje da ponudim. Da ne možemo ostati slomljeni na toj splavi, čak ni jedno
za drugo. Čak ni za Jenny. Ni za koga i ni za što. Moramo se pustiti i plivati kao
ludi, sami, jer to je jedini način da dosegnemo obalu vrijednu truda.
Upravo je prekinuo poziv, teška plastična slušalica u njegovoj ruci izgleda
čudno i nepotpuno. »Pronašli su auto koji bi mogao pripadati Shannan Russo.
Helikopter u okrugu Sonoma uočio ga je danas pred kraj dana. Dennyjeva ekipa
ide gore u zoru da to istraži.«
»Moramo biti tamo.«
»Slažem se. Krenut ćemo u šest. Toplo se obuci, okej? Možda se oduži.«
»Wille...« kažem, osjećajući potrebu da raščistim prijašnju situaciju, da se
probijem kroz nju umjesto oko nje. Toliko si dugujemo.
Međutim, on me prekine. »Naspavaj se. Rano ustajemo.«
 Pedeset

U izoliranom dijelu šume Montgomery, na sat vremena jugozapadno od nas,

Shannanin Firebird leži skriven među stablima iznad rijetko korištene
makadamske požarne ceste. Izgleda kao da je netko zalio poklopac motora i
unutrašnjost auta benzinom ili nekom drugom kemikalijom koja je toliko
rasplamsala plamen da je zahvatio sjedala i otopio boju, gume, otirače za noge i
volan. U jednom su trenutku eksplodirati i prozori, staklo se rasprsnulo kao lepeza
i pokrilo spaljenu vegetaciju u krugu oko sebe, pa i šire.
Dok mi stižemo, Denny Rasmussen i njegov tim već su tamo, zajedno s
bolničarom i ekipom za očevid koji su već počeli pregledavati automobil koji je
spaljen, urušen u sebe. Razočaram se kad ugledam raspon štete. Trebaju nam
otisci prstiju ili vlasi kose ili vlakna, bilo što što može pružiti ključne informacije,
ali od automobila je ostalo jedva mrvu više od ranjene ljušture. Teško je zamisliti
da bi ijedan dokaz preživio takav plamen.
»Jesi li dobro?« upita Will.
Iz tona njegova glasa ne mogu zaključiti misli li dobro s obzirom na prizor
pred nama ili nešto osobnije, no bilo kako bilo, nemam vremena da mu
odgovorim. Ekipa za očevid prebacila se do prtljažnika koji je, izgleda, bio
zaštićeniji od ostatka auta. Pridružimo im se dok ga silom otvaraju, lađa zavlada
tajac. Smrad nas udari poput zida, gust i težak smrad truleži. Tijelo joj je
sklupčano u položaju fetusa, oči su joj otvorene, utonule su natrag u lubanju kao
žele. Usta su joj širom otvorena, red zubi strši iz zjapeće rupe.
Priberem se, navučem na sebe emotivni oklop kako bih se usredotočila na
posao preda mnom. Ali nije lako. Ruke su joj zavrnute otraga, šake svezane
tankom električnom žicom, vjerojatno nekakvim kabelom. Prtljažnik je zaštitio
tijelo od plamena, ali je također zadržao vlagu i toplinu. Tjelesne tekućine su joj
se skupile u lokvu, kao da leži u lokvi same sebe, dok se crvi migolje poput pjene,
poput plime u pokretu.
»Majko Božja«, promrsi Denny. Mišićav je i svjetlokos, s nogama biciklista,
snažni mu se listovi utežu u kaki hlačama. Doduše, fizička mu snaga ovdje neće
pomoći. Lice mu je blijedo. Kao i moje, vjerojatno. Ma koliko puta vidjela ostatke
žrtve ubojstva, osjećaj je uvijek isti, silovanje psihe. Ljudski um nije stvoren da
to pojmi.
Pa ipak, moramo. Moramo sve pregledati istražiteljskim očima. Moramo
priznati da, ma koliko je strašno pronaći tijelo u ovakvom stanju, barem se više
ne vodi kao nestala. To je pobjeda. Usrana pobjeda, ali svejedno pobjeda.
Medicinski istražitelj, Robert Lisicky, šutke skenira žrtvu nekoliko minuta
prije nego što rukom u rukavici bolje natakne naočale s tankim okvirom.
»Bjelkinja, sudeći prema kosi. Tu je već nekoliko mjeseci, pretpostavljam, na
temelju stanja u kojem se tijelo nalazi. Zatvorimo ovo. Moramo prebaciti auto u
neki zatvoreni prostor, da ne izgubite dokaze. Možete li dovesti kamion?«
»Naravno«, odgovori Denny i makne se da obavi poziv. Jedan od njegovih
zamjenika zakorači unatrag kao da će krenuti za njim, ali onda otrči u šumu, gdje
se nagne i povrati.
Pogledam u Willa, pitam se kako se on drži. Profesionalac je, ali unatoč tomu,
ovo je novo za njega. A muškarcima se uvijek nekako teže snaći u ovakvim
situacijama nego ženama, prema mojem iskustvu. Žene su snažnije jer to moraju
biti.
Gledam ga kako se blago ljulja na nogama pored mene, prije nego se opet
uspravi kad Lisicky izvadi dvije malene staklene teglice iz džepa i pažljivo prikupi
uzorak s hrpe buba koje migolje po tijelu. Entomolog će nam, ako budemo imali
sreće, pomoći utvrditi koliko je dugo tu. Kao i nalaz obdukcije. U ovom trenutku,
prtljažnik se pretražuje radi otisaka, zatim se zatvara policijskom trakom, a
automobil se fotografira iz svakog ugla.
Čudno da se vatra nije proširila izvan velikog, spaljenog kruga oko
automobila. Nema smisla. Ljeti ovdje vlada suša. Plamen je trebao zahvatiti cijele
hektare zemlje, ako ne i šire, pola prokletog parka, ali nije.
I Will je to primijetio. Rukom pokaže na ogoljenu, spaljenu vegetaciju ispod
olupine auta, a zatim i gore prema vrhu stabala. »Ako je tip amater, posrećilo mu
se.«
»Možda je točno znao što radi«, reče Denny, ubacujući se. »Mogao bi biti
rendžer, zar ne?«
»Shannan nije imala razloga da dođe u ovu šumu«, dodam. »Nije kampirala,
oteli su joj auto i namamili je ovamo. Njezin je ubojica dobro poznavao ove ceste.
Znao je da auto neće biti brzo pronađen.«
»Provući ćemo popis zaposlenika parka kroz našu bazu podataka, da vidimo
bi li tko odgovarao tom profilu«, reče Denny. »Šumska služba obično obavi
detaljnu istragu prije nego što ikoga zaposli, ali ne znam. Nekako je uspio
zaustaviti širenje vatre nakon što ju je zapalio. To nije lako, osim ako se vrijeme
u međuvremenu ne promijeni.«
»Ne sjećam se da je u lipnju padala kiša ovdje gore«, kaže Will. »Ali smjesta
ćemo to potvrditi u Centru za nacionalne klimatološke podatke.«
»Je li ju ovdje ubio ili mu je samo trebalo mjesto gdje će ostaviti automobil i
tijelo?« upitam, premda znam da neću dobiti odgovor. Ništa nećemo znati prije
nego što stigne nalaz obdukcije i izvješća ekipe za očevid – možda čak ni tad.
»Idemo pročešljati cijelo područje«, reče Denny. »U šumama ima i
rendžerskih koliba, kao i prenoćišta za planinare. Ako je dovezao Shannan ovamo
njezinim autom, kako je otišao, osim ako ga ovdje nije čekao drugi prijevoz? Ili
ako ne živi negdje ne području rezervata?«
»Možda je imao pomagača«, Will predloži. »To je jedna od teorija u slučaju
djevojčice Klaas. Da je postojao i vozač, netko tko je čekao u automobilu dok je
ovaj drugi otišao po Polly.«
 »Moguće je«, moram priznati premda mi iznutra još jači glas govori ne. Radi
se o jednom tipu dovoljno snažnom da ubaci tijelo u prtljažnik i dovoljno
spretnom da kontrolira ozbiljan požar u šumi koju dobro poznaje. Možda je
rendžer, kao što je Denny sugerirao. Bilo kako bilo, ako se radi o istom tipu koji
je oteo Cameron krajem rujna, četiri je mjeseca čekao prije nego što se opet dao
u lov. Ne mogu a da se ne zapitam je li i Cameron negdje u ovoj šumi, skrivena u
blizini? Traje li još njezino mrcvarenje ili smo već zakasnili?
Ponovno pogledam u automobil, posljednju liniju borbe, bez svjedoka. Sjetim
se fotografija u Kareninu novčaniku, priče o ribljoj kosti. Ništa u prtljažniku ne
nalikuje na djevojčicu koja je nekoć htjela biti Disneyjeva princeza. Ali to je
Shannan, znam to. I bila je mučena prije nego što je ubijena.
 Pedeset jedan

N isam bila u šumama Montgomery još otkako sam bila tinejdžerica. Bilo je
kasno proljeće i toplo, jedan od rijetkih Hapovih slobodnih dana. Izveo nas
je iz Mendocina cestom Ukiah-Comptche, s jednom rukom na volanu, drugom
izbačenom kroz prozor. Nekoliko kilometara prije državnog rezervata, na maloj,
uskoj cesti Orr Springs Road, parkirao je svoj Suburban na nasip i ugasio motor.
Onda je izvadio maleni ruksak iz prtljažnika kamioneta, otpio malo vode iz
planinarske čuturice i poveo nas ravno u šumu, gdje kilometrima nije bilo staze.
Put je bio naporan, baš kakvog smo oboje voljeli. Vukla sam se za njim,
grančice su mi zapinjale o traperice, zabadale mi se u ruke, paučina mi se mrsila
u kosu i lijepila za lice. No nakon nekog vremena uspjela sam dostići njegov
korak. Noge su mi iz godine u godinu postajale snažnije, a i moje su vještine
proporcionalno napredovale. Ako sam s deset godina bila Hapova oprezna sjena,
s petnaest sam već bila spretna i sposobna.
Gorski je lovor bio na kraju sezone cvjetanja, bijeli i ružičasti zvjezdasti
drozdovi raspadali su se u tanašnim slojevima i prekrivali tlo poput potrošenih
konfeta. Kroz njihove guste grmove, izbili smo u malenu dolinu gdje je vegetacija
prelazila u paprat i loze niskog obalnog pojasa, i gdje se već slutio miris mulja.
Napredujući prema jugu uz zeleni rub livade, hodali smo još petstotinjak metara
sve dok nismo došli do guste skupine joha, a onda i širokog i mirnog pojasa
sekvoja. U središtu se nalazio visoki div zbog kojeg me zabolio vrat kad sam
podignula pogled da vidim dokle seže.
»Neki tvrde da je ovo najviše stablo na svijetu«, rekao je Hap. Bio je u svojoj
vikend-uniformi, plava flanel košulja i traperice, sa smeđim filcanim Stetson
šeširom. Duguljasti, srebrnkasti brk micao se zajedno s usnama. »Ali ima još
jedno gore u Humboldtu koje bi moglo biti više.«
»Koliko je visoko?« upitala sam.
Podignuo je pogled uz površinu debla koje je mjestimično bilo prekriveno
slojem vlakana koja su izbijala iz njega poput pramenova kose, crvena i smeđa,
skoro ljudska. Napola za sebe, rekao je: »Zar je tako važno znati? Ako nešto uspije
tako daleko dogurati, uza sve što mu je svemir priuštio, možda bismo samo trebali
reći – hvala.«
Kao i obično, imao je pravo. Pratila sam strijelu debla prema visokom komadu
neba koje je nalikovalo na mandalu svijetloplave, tamnozelene i bakrene boje.
»Znaš li gdje se nalaziš?« tiho je upitao.
»Šuma Montgomery?«
»A što čuješ?« Tada sam znala da je započeo jedan od svojih testova
preživljavanja, čisto iz zabave, ali također krajnje ozbiljan.
Naćulila sam uši, zatim se umirila. »Drveće zvuči kao da šapuće.«
 »Može li ti reći kako se vratiti do auta? Jesi li pazila dok smo hodali?«
»Mislim da jesam.«
»Recimo da si se izgubila, a ja nisam ovdje.«
»Ali jesi.«
Nasmijao se. »Nisam. Što ćeš učiniti?«
»Potražit ću opet put«, pokušala sam. »Potražit ću vodu.«
»Koje od to dvoje?«
»Put.«
Nije rekao ni da ni ne. Odrastajući po kućama stranaca, bila sam vješta u
čitanju lica i pogađanju osjećaja, projiciranju sebe na druge, ali s Hapom to nikad
ne bi upalilo. Bio je previše dubok i tih, previše u sebi. Kako ide ona pjesma, o
ljudima koji su stijene i otoci? Hap nije bio ni jedno ni drugo. Bio je vlastita
divljina.
»Koliko je sati?« upitao je.
Pogledala sam kroz krošnje kako bih utvrdila kut sunčevih zraka. Auto smo
napustili oko tri, pretpostavljala sam, i hodali smo otprilike sat vremena, ili malo
više. »Četiri i petnaest. Imamo dovoljno vremena do mraka.«
Rijedak osmijeh. »Možda imamo.«
Sklopila sam oči i otvorila svoja osjetila, ne pomičući se sve dok nisam počela
čuti stvari kojih trenutak prije nije bilo – drhtanje lista koji je pao na paučinu,
vodu koja teče pod zemljom u potoku koji juri i šumi. Bilo je još toga. Dalje od
svega ovoga, dalje od onoga što sam mogla čuti, ako bih racionalizirala te
zvukove, zvuk motora, strojeva. Civilizacije. »Mislim da znam put.«
Pustio me da vodim, van iz tog luga, kroz crvene johe, prateći znakove koji su
mi pokazivali kuda da se krećem tiho, gotovo nevidljivo. Neki su se razmaci među
drvećem doimali drugačijima od ostalih, osvježavali mi pamćenje, podsjećali me
na ključne točke gdje su se nalazile bijele nakupine gljiva, lišajevi, mahovina.
Osjetila sam slankasti miris livade, pomalo vlažan zrak dok smo se približavali
šumi paprati, cvjetovima gorskog lovora na blistavom ružičastom tepihu.
Nekoliko sam puta zastranila sa staze, ali Hap nije rekao ni riječ. Toga mi puta
ničim nije namjeravao pomoći, i to ne iz tvrdoglavosti, već iz ljubavi. Htio mi je
pokazati da ja to mogu. Da sam pametna i sposobna. Da si mogu vjerovati onoliko
koliko mi je i on s vremenom naučio vjerovati.
Kad smo na koncu stigli do auta, gledala sam kako Hap ponovno u njega
ubacuje svoj ruksak. Sigurne kretnje njegovih ruku, tiha koncentracija. Evo
najvišeg, najravnijeg stabla koje ću ikad vidjeti. Kad se opet okrenuo, izgovorila
sam: »Hvala.«
 Pedeset dva

I dućeg dana medicinski istražitelj nazove zbog nalaza obdukcije. Uzrok smrti:
ubojstvo, davljenje. Fraktura podjezične kosti i oštećenje mekog tkiva u vratu
to dokazuju. Znakovi stezanja upućuju na dugoročno vezanje.
»Kad Curtisovi čuju za ovo, poludjet će«, reče Will nakon što me o svemu
izvijestio. »Jasno da će se zapitati je li Cameron iduća.«
U njegovu smo uredu, oboje na iglama od kontinuiranog stresa i previše
kofeina. Posljednja dvadeset i četiri sata bila su tako iscrpljujuća i uznemirujuća
da se jedva sjećam poljupca u njegovu stanu. Kao da se nikad nije ni dogodio, što
je olakšanje. Imamo dovoljno na pameti.
»Davljenje je gotovo uvijek pitanje moći«, kažem Willu. »Puno je sile
potrebno da nekog na taj način dokrajčiš. Vidiš im oči, mirišeš im dah, znaš da u
svakom trenutku možeš zaustaviti taj vlak i poštedjeti ih. Ili ne.«
»Isuse«, jedva izusti. »Nikad nisam mislio da se to može dogoditi u mojoj
nadležnosti. Oca mi je umalo slomilo. Mislim da nakon toga više nikad nije bio
isti šerif. Možda ja nisam dovoljno jak, ili dovoljno dobar. Hoću
reći, sranje, Anna.«
Znam što mu se mota po glavi. Prtljažnik. Tijelo. I meni je tako. »Pokušaj ne
razmišljati o tome«, kažem nježno. »Možeš ti to. Zajedno smo u ovome.«
»Da«, reče Will, nimalo razuvjeren. »Što misliš o Dennyjevoj teoriji o
rendžeru?«
Hapova je profesija za mene oduvijek bila sveta, ali moram priznati da se ideja
čini prihvatljivom. Rendžer bi bio neki lokalac, koji poznaje područje, koji se
snalazi u divljini. »Mogao bi biti i vatrogasac«, dodam, »ili vojno lice, ili netko iz
nacionalne garde? Svi ti ljudi uče kontrolirati vatru, i fizički su tipovi.«
»Istina«, složi se. »Usput da te pitam, jesi li primijetila da se Drew Hague nije
pojavio na mjesnom okupljanju? I on se čini prilično snalažljivim u prirodi.«
Primijetila sam. Ako se Emily već nije mogla natjerati da dođe, uza sve s čim
se mora nositi, to je jedna stvar. Ali Drew nema izliku. Barem ne prihvatljivu,
osim ako ne postoji neka priča. »Mislim da nešto izbjegava. Što je bilo kasnije s
poligrafom?«
»Tehničar je morao otkazati u zadnji čas. Prebacili smo to za srijedu.«
»To je za tri dana.«
»Meni kažeš, Anna. Ali, što da radim? Uvijek moram zvati tehničare iz drugih
okruga, a slučaj Polly Klaas još uvijek uzima hrpu resursa. Svatko s imalo talenta
radi na njemu. Njezin telefon još zvoni kao lud, a sad će samo još više poludjeti.«
»Morat ćemo smjesta nazvati Roda Frasera i reći mu sve što znamo. Moglo bi
se raditi o istom tipu koji je oteo Polly, zar ne? Jebeno ne možemo znati.«
 Dugo pilji u sredinu svog neurednog stola, vidno preplavljen svime. Zatim
kaže: »Vratimo se na trenutak na potencijalnog rendžera. Ako je to osoba koju
tražimo, kako bi stupio u kontakt sa Shannan gore u šumi, osobito stoga što je ona
bila na putu za Seattle? Nije bila tip za prirodu.«
»Možda je naletio na nju na nekom društvenom događanju, u kafiću ili tako
nešto? Možda je čak i izlazio s njom neko vrijeme?« Istresem još dva paketića
zaslađivača u kavu, nadajući se da će mi navala šećera pomoći u razmišljanju.
»Možda je čak bilo i slučajno. Recimo da su se on i Shannan jedne večeri spetljali
i otišli na neko tiho mjesto da se poseksaju u njezinu autu ili slično. No onda je
nešto krenulo po zlu. Postao je nasilan i zadavio je, a onda se našao pored trupla.
Otišao bi na neko mjesto koje poznaje, zar ne? Zapalio bi auto, zametnuo tragove
i pokušao sve skupa zaboraviti.«
»Od lipnja do rujna, to su četiri mjeseca«, doda. »Možda mu neko vrijeme ide
dobro i misli da je uspio. No onda se pojavi Cameron Curtis. Zašto ona, a ne netko
drugi? Što ona i Shannan imaju zajedničko?«
»Malo sliče jedna drugoj«, pokušam. »Obje djevojke imaju dugu tamnu kosu,
razdjeljak na sredini i smeđe oči. Obje su i više nego lijepe. Zapanjujuće su. Stao
bi nasred ulice kad ih vidiš.«
»Kužim. Ali na Cameron definitivno nije naletio u kafiću. Do tada se nešto
već promijenilo. Tražio ju je.«
»I morao je.« Nagnem se prema naprijed na stolici, osjećajući kako mi se tvrda
plastika urezuje u stražnji dio nogu. »Baš i ne izlazi, ide samo u školu pa kući i
ponekad do Graya Bensona.« Sljepoočnice su mi počele tupo pulsirati. »Suluda
ideja, ali što ako je zapravo Cameron tražila njega? Sjećaš se pjesme iz njezina
ormarića? One koja ide: Želim se otvoriti. Više nigdje ne želim biti zatvoren, jer
tamo, gdje sam zatvoren, neistinit sam?«
»Kvragu, upamtila si je.«
»Daj prestani. Samo me saslušaj minutu. Cameron nije bilo koja
petnaestogodišnjakinja. Život joj je u zadnjih nekoliko mjeseci kuhao kao lonac
pod pritiskom. Tišina i laži kod kuće, između roditelja. A to bi se samo još više
pogoršalo, zar ne? Dijete je na putu, roditelji joj se možda razvedu – ili, još
gore, ne razvedu nego samo nastave tako. Moguće da je očajnički tražila izlaz iz
svega toga.«
»A što je s besplatnom klinikom?« Will zvuči kao da me baš i ne prati. Ruku
na srce, prebrzo sipamo teorije. »Kako se to uklapa?«
»Ne znam. Možda se tu radilo o neovisnosti, ili je barem tako počelo. Možda
je Cameron samo htjela utrti vlastiti životni put. Sigurno nije lako imati Emily za
majku. Nije prošlo mnogo vremena otkako je prestala snimati filmove i TV-serije.
Osim toga, i dalje je prepoznatljivo lice. Jednom su je čak uvrstili među pedeset
najljepših živućih ljudi, nisu li?«
»Razmišljao sam i o tome. Hoću reći, mi mislimo da su ti časopisi glupi, ali
Cameron vjerojatno to nije mislila. Većina bi se djevojaka osjećala da nije
dovoljno posebna da se mjeri sa svim tim.«
 »Ako se Cameron htjela nekako odvojiti i ostaviti vlastiti trag, kako bi to
pokušala učiniti? Kako bi izgledalo takvo otvaranje, i kako bi je ono odvelo do
tipa kojeg tražimo, do šumskog rendžera ili vojnika? Možda joj je nešto ponudio,
neki plan bijega iz staklenog zvona?«
»Ne mogu to zamisliti«, reče Will.
»Da, ni ja.« Osjećam kako razina kisika u prostoriji opada. Osjećam kako
oboje tapkamo na mjestu. Nakon nekog vremena kažem: »Moralo je postojati
dovoljno povjerenja među njima da bi Cameron pristala na to da se nađu tako
kasno noću. Kako se to dogodilo? Što bi taj tip trebao učiniti da je ne preplaši već
privuče k sebi? To je magično pitanje.«
Will ispusti neki zvuk slaganja. »Emily je rekla da nikad nije imala dečka,
sjećaš se?«
»Točno. Sa Shannan se možda i spetljao, ali počinjem se pitati je li privlačnost
prema Cameron mogla biti nešto drugo. Je li ona neka vrsta ideala.«
»Kako to misliš?«
»Naletjela sam na to u mnogim profilima kriminalaca«, kažem, posežući za
jezikom koji će mu pomoći da shvati moj tijek misli. »Tipovi koji su autsajderi i
ne mogu se zbližiti s drugim ljudima ponekad se fiksiraju na nekog nevinog kako
bi se iskupili. Ili je barem to priča u koju žele vjerovati.«
»Stani malo. Znači, nije psihopat?«
Očito nisam uspjela. »Možda i jest«, ponovno pokušam. »Ali čak i
najizopačeniji umovi žele ljubav i bliskost. Možda je razlog zbog kojeg još nismo
pronašli Cameronino tijelo taj što misli da može popraviti sve loše u sebi.
Zaliječiti sve rane koje mu je zadao svijet.«
»Ne znam«, sumnjičavo će Will. »Prilično nategnuta hipoteza, Anna. Zašto
pretpostavljaš da je tip ranjen?«
Zurim u njega, frustrirana i mrzovoljna. Dan je bio predugačak i pretežak.
Cijeli ovaj tjedan, i mjesec, i godina. »Zato što tako nastaju predatori.«
 Pedeset tri

J edne je godine Frank Leary dao svima u Reflektoru primjerak knjige

naslovljene Seksualna ubojstva: obrasci i motivi, i poručio nam da je tretiramo
kao Bibliju. Napisali su je dva FBI-jeva kriminalna istražitelja i jedna viša sestra
sa psihijatrije koji su organizirali i obavili desetke intervjua s osuđenim ubojicama
i nasilnicima, psihopatima, sociopatima, pedofilima i seksualnim sadistima,
pokušavajući proniknuti u zločinački um na sistematiziran način koji će podariti
našoj profesiji kao alat za učenje.
Bilo je to, dakako, provokativno štivo. Agenti su obišli najstrože čuvane
zatvore diljem zemlje kako bi sjeli za stol i intervjuirali Charlesa Mansona,
Davida Berkowitza, Edwarda Kempera i još trideset i tri osobe, nadajući se da će
od njih nešto naučiti. Ne činjenice vezane uz njihove slučajeve ili presude, kao ni
to hoće li se ikada uspjeti rehabilitirati, već o čemu su razmišljali u trenucima
prije, poslije i tijekom ubojstava koja su počinili. Kako i zašto su odabirali
određene žrtve, što su im bili okidači, kad su počele nasilničke fantazije i koji im
je bio najuzbudljiviji dio zločina – ukratko, kako su ti brutalni ubojice razmišljali
i što su osjećali po pitanju onoga što su učinili.
Nitko prije nije pokušao proniknuti toliko duboko u psihu zločinca, a kamoli
sastaviti i katalogizirati podatke kako bi predstavnici zakona kao što sam ja mogli
što preciznije izraditi profil i identificirati osumnjičene te što brže riješiti slučaj. I
premda su me dubine njihovih fiksacija i njihovi nabrijani umovi uznemiravali,
kao i način na koji su se autori ponekad zadržavali na odvratnim,
senzacionalističkim detaljima, dok sam čitala tu knjigu, nešto je kliknulo u meni
i načelo značajna pitanja o povezanosti između žrtava i počinitelja.
Sjećam se kako sam jedne večeri pokušala razgovarati o tome s Frankom, na
piću nedaleko od postaje, mračni bar kao da se uvijao oko nas dok smo sjedili na
barskim stolcima, viski kao da je titrao. »Kad pročitaš takvu knjigu, nasilje ti se
počne činiti kao film. Zločini se doimaju kao bolesni zapleti radnje, a ne stvaran
život, svi su detalji tako užasni i konkretni. Ali to jest stvarnost. A žrtve, koje se
samo nižu uz malene portrete, koje postanu obične mete, njih uopće ne
poznajemo. Nikad ne sagledavamo širu sliku, kako su uopće bile uvučene u priču,
kako su ih određena iskustva učinila ranjivima, i to ne samo općenito, već u očima
određenih predatora koji su se okomili na njih. Takva bi knjiga bila fascinantna,
zar ne? To je ono što želim znati.« Tu sam se zaustavila, zadržavajući dah.
Osjećajući sve što sam rekla i mislila.
Dugo me je promatrao. »Pa, možda ćeš je jednog dana ti morati napisati.«
»Baš. To će se sigurno dogoditi.«
»Zašto ne? To su dobra pitanja, a nitko ih ne postavlja. Barem ne još. Ovo je
očito tvoj teren, Anna. Primijetio sam kako te ponesu slučajevi, koliko ti je stalo
do žrtava, kako pokušavaš shvatiti njihovu stranu priče. Takva si, valjda. Zašto
onda ne bi radila na tome, vidjela što će se dogoditi?«
Ono što Frank tog dana nije znao – zato što nikad nisam bila iskrena s njim –
bilo je to da me moji slučajevi ne bi samo ponijeli, ja sam ih živjela i disala. Ako
me moja razina predanosti činila dobrom detektivkom s visokom stopom riješenih
slučajeva, također je uništavala moj privatni život. Pitanja koja mi je Corolla
postavila o spavanju, o prekomjernom konzumiranju alkohola. Tog dana nisam
rekla istinu. Stalno sam imala noćne more i često sam se budila usred noći
osjećajući kao da mi cijelo tijelo titra, užasno napeto. Čim bih izišla kroz vrata
nakon posla, morala sam popiti jednu žesticu, ili tri, samo kako bih isprala sa sebe
intenzitet proteklog dana. No čak i kad bi se napetost povukla, nikako se nisam
mogla vratiti u svoje tijelo. Uvijek bih razmišljala o nekom slučaju, pokušavala
shvatiti neki intervju ili raspetljati kompliciran trag, vrteći svjedoke po glavi, čak
i pod tušem. Kad bi se Brendan žalio ili ljutio na mene, zauzela bih obrambeni
stav. Istina je, bila da nisam imala nikakvu kontrolu nad svojim opsesijama, niti
sam imala energije da se s njim prepirem. Nikad to ne bih rekla naglas, ali nije mi
bio prioritet.

SITUACIJA SE ZATIM pogoršala. Upravo sam se bila vratila s desetotjednog

porodiljnog dopusta kad je Frank dao meni i mom partneru osobito težak slučaj –
novorođenče. Otac je prijavio, mislio je da su mu dileri oteli dječaka. Živjeli su u
opasnoj četvrti. To nije bilo nemoguće. Dječak je imao samo šest mjeseci, i imao
je napadaje, izvijestila nas je obitelj, nešto vezano uz težak porod. Još je primao
lijekove i mogao je umrijeti bez njih. Vremena je ponestajalo dok smo tragali za
njim, a stres me lagano izjedao. Uporno sam sanjala djecu kako vrište s druge
strane zida od cigle. Cijele obitelji pod vodom, do kojih nikako nisam mogla
doprijeti. Danju sam bila napeta i dekoncentrirana, i Frank je to primijetio.
»Mislim da ti treba još dopusta, Anna. Prerano sam te vratio na posao.«
»Ne, ne. Mogu ja to«, brzo sam ga razuvjeravala. »To su samo hormoni ili
tako nešto.«
»Barem otiđi opet k onoj terapeutkinji«, predložio je.
»Nije potrebno. Mogu ja to.«
»Nisi slabić ako tražiš pomoć, Anna.«
»Znam.«
»Ponekad se pitam«, rekao je, očito neovjeren u moje riječi. »Beba dobro
napreduje?«
»Beba je dobro.« Natjerala sam se da zvučim veselo. »Svi smo dobro.«
»Neka tako i ostane.«
Danima poslije, moj partner i ja pronašli smo tijelo Jamieja Rivere u podrumu
obiteljskog doma. Otkrili smo ga praktički slučajno, ispod dvadeset kilograma
prerađene divljači. Zamrzivač je bio jedna od onih Whirlpool škrinja koje se
otvaraju kao lijesovi. Kompresor je zujao dok smo pretraživali prostoriju i
ispuštao nekakav miris kemikalija. Već smo ga bili provjerili, ali instinkt mi je
govorio da ga ponovno pretražimo. Bio je skroz na dnu, ispod čudnih crvenih cigli
koje su nekoć bile živa stvorenja. Pobacali smo ih na pod – a onda smo ugledali
dječaka. Sloj leda koji mu je ukrutio trepavice. Njegove malene plave ruke.
 4.

Krivi lug
 Pedeset četiri

J ednom kad su identificirani ostaci Shannan Russo, kamioni novinskih postaja

ulogorili su se u Gualali, pred frizerskim salonom »Tračevi na temu kose«, kao
i u ulici Lansing u Mendocinu, gdje je naš slučaj konačno dobio zalet. Ne gledam
isječke snimaka Karen Russo koje se stalno vrte jer ne mogu podnijeti njezino
lice. Radije se fokusiram na novi razvoj događaja koji nam je donijelo Shannanino
otkriće. Pronalazak tijela pomogao nam je da počnemo sastavljati i precizirati
profil njezinog ubojice, što bi moglo pridonijeti potrazi za Cameron. Mučenje i
davljenje koje je Shannan pretrpjela, kao i kontrolirano paljenje automobila, ne
poklapaju se direktno s detaljima vezanim uz Pollynu otmicu, ali o svakom novom
otkriću smjesta informiramo Roda Frasera, kao i o profilu koji slažemo, dio po
dio.
U ovom trenutku tragamo za federalnim ili državnim službenikom u parku, ili
vatrogascem, ili vojnim licem, jednim vjerojatno, koji bi mogao imati između
dvadeset i sedam i četrdeset i pet godina, s obzirom na statistički prosjek i fizičku
snagu koju je već pokazao da posjeduje.
Mediji vole pretvarati psihopate i zle umove poput Charlesa Mansona i Davida
Berkowitza u senzacionalne vijesti, ali u stvarnom životu, ljudi koji su kadri
počiniti serijska ubojstva obično su prosječne inteligencije i rijetko pokazuju očiti
stupanj nekog mentalnog poremećaja, barem ne na površini. U ovom slučaju,
imamo još više razloga vjerovati da se naš sumnjivac s lakoćom utapa u vlastitu
okolinu. Vjerojatno je prvi put sreo Shannan na nekom javnom mjestu i nije ju
preplašio ili joj dao bilo koji znak za uzbunu, barem ne toliko da ona napravi
ikakvu scenu. Isto se vjerojatno dogodilo i s Cameron, ako me instinkti ne varaju.
Zbog njezine je dobi morao ići polako kako bi joj se približio, a morao je imati i
nešto da joj ponudi, neku priliku ili mogućnost koju nije vidjela kod kuće. Sad
samo moramo otkriti što je to bilo i pročešljati desetke tisuća dosjea, nadajući se
da će jedan iskočiti.
Pronalazak Shannaninih ostataka u našem okrugu podario nam je veću
samouvjerenost u potrazi za Cameron. Neprestano nam je nedostajalo dokaza i
pravih tragova. Sad kad se čini sve vjerojatnijim da su dva slučaja povezana,
napokon imamo više ljudstva i opreme, volontere da i ne spominjem. Područje
rezervata pročešljava se kilometar po kilometar, kao i ušća i obala, s osobitim
naglaskom na sve vrste koliba, brvnara ili ikakvih čvrstih struktura unutar ili blizu
šume Montgomery. Većina serijskih ubojica ima svoj radijus komfora i jasnu bazu
odakle dalje love, uski teritorij koji intimno poznaju. Ne računajući nepredviđene
okolnosti, Cameron se vjerojatno nalazila unutar pedeset kilometara, manje-više,
od svoje kuće i mjesta gdje smo pronašli Shannanino tijelo. To nam je trenutačno
najvjerojatnija teorija.
CENTAR ZA POTRAGU za Cameron Curtis počinje raditi dvadeset i četiri sata na
dan. Vlasnici mjesnih poduzeća doniraju poštanske markice, telefone i faks
uređaje. Svatko čini što može kako bi pomogao u slanju, pakiranju omotnica,
lijepljenju letaka posvuda, javljanju na telefon. Pozivi počinju stizati u stotinama,
neki zovu samo kako bi rekli da im je Cameron u molitvama, neki nude deset,
dvadeset dolara, djeca žele donirati novac koji su dobili za rođendan ili džeparac,
Većina poziva stiže od žena koje nevoljko odavaju ime. »Znam tko je on«, kaže
jedna. »Bila sam udana za njega.«
U Patterson’su prže ribu za volontere. Tim savjetnika šalje se u srednju školu
Mendocino, kao i u osnovnu, kako bi se učenicima ponudila podrška i utjeha.
Starija djeca iz zajednice počinju odrađivati popodnevne smjene, idu od vrata do
vrata, organizira ih Gray Benson. Clay LaForge i Lenore dnevno provode i po
nekoliko sati adresirajući omotnice za hotele i restorane, benzinske postaje,
praonice rublja, sva mjesta na kojima je Cameron mogla biti viđena otkako je
nestala. U svakom pismu – Lenorina ideja – nalazi se rukom pisana poruka u kojoj
se primatelj, tko god bio, moli da stavi Cameronin plakat na vidljivo mjesto i da
ne dopusti da ga netko skine ili prekrije nečim drugim. Sitan je to detalj, osoban i
izravan.
Wanda se dobrovoljno javlja da kasno noću dežura u centru. »Ionako sam
noćna ptica«, pojasni kad je zateknem tamo, samu za dugim sklopivim
konferencijskim stolom, kako puni omotnice. Razvedri se kad ugleda Cricket, njih
se dvije bace jedna na drugu kao stare prijateljice. Zatim se vrata širom otvore i
uđe Hector, trepćući na fluorescentnom žutom svjetlu.
Nosi traper jaknu koja kao da mu strši na ramenima i iste one opake čizme
koje sam primijetila na njemu u Ukiahu, ali izraz lica mu je oprezan. Nesiguran.
»Čitao sam o ubijenoj djevojci«, kaže. »To se ne smije dogoditi Cameron. Što
mogu učiniti?«
Smekšam se pri samom pogledu na njega. Cricket odskakuće do njega da ga
pomiriše, a Wanda se predstavi, kao da zna da tu već postoji neka priča, priča koju
će čuti neki drugi put.
»Možete pomoći oko pošte ili na terenu«, izdiktiram. »Imamo četiri-pet
različitih grupa koje svaki dan izlaze na teren. Dođite sutra ujutro. Bit ćemo
ovdje.«
Kimne i promotri prostoriju, pa se zaputi prema panou, našem hramu u
Cameroninu čast. Gledam kako pogledom prelazi preko slika, pjesama i crteža,
svaki od njih dio je nje koji nikad nije imao priliku upoznati.
Ganuta, priđem mu i stanem pored njega. Promatra fotografiju koju ne
prepoznajem. Mora da ju je Gray nedavno donio, možda baš danas. Cameron je
na njoj gotovo neprepoznatljiva. Kosu je skupila u niski, tanki rep i prebacila
preko lijevog ramena. Oči joj izgledaju profesionalno našminkane, valoviti potez
tuša na kapku ne čini je starijom već mudrijom, samouvjerenijom i iskusnijom.
Njezin stav i izraz lica također imaju neku glumačku notu – ne znam kako bih si
to drukčije objasnila – kao da je Cameron pozirala za nekoga, nekako, pretvarala
se da je netko drugi, netko ne samo lijep već i poznat. Crna joj bluza ima naborane
rukave, a trbuh joj je gol. Uske crne traperice kao da su joj naslikane na tijelu
iznad crnih čizama s niskom petom. Stajala sam pred njezinim ormarom i u njemu
nisam vidjela ništa nalik na ovo. Pripada li uopće ta odjeća njoj?
Hector još promatra. »Gdje je ovo slikano?«
Zakoračim bliže. U pozadini je šuma, bujno raslinje. Cameron se naslanja na
deblo koje je duboko izbrazdano, krivudavo kao tijelo, boja mu je skoro ljubičasta
zbog sjena. Svjetlost je jeziva i poznata, shvatim, kao i oblici drveća. Odjednom
osjetim žalac straha, poput slutnje koja se obistinila. To je zakržljali lug.
 Pedeset pet

P rije sedam idućeg jutra vraćam se u ulicu Cahto, um mi je košnica pitanja. Je

li zakržljali lug samo obično mjesto na kojem su se Cameron i Gray jednog
dana odlučili družiti ili je povezan s teritorijem našeg ubojice? Je li mi promaknuo
neki njegov trag kad sam onoga dana planinarila u tom šumarku? Je li tada bio u
blizini, ili onda kad su fotografije snimljene? Možda je neki drugi put odveo
Cameron tamo? Vodio on nju tamo ili ne, zašto je tako neprepoznatljiva na slici?
Di Anne otvara vrata u kućnom ogrtaču i papučama, izgleda zgužvano, ali i
nekako nježno, bez trunčice šminke. Ponudivši me kavom, vodi me u kuhinju,
gdje si Gray pakira ručak za školu, sir i jabuke u smeđoj papirnatoj vrećici, sok
Dr. Pepper, torticu Hostess, sve tako uobičajeno i nekomplicirano da mi je mrsko
uopće postaviti svoja pitanja.
Podignem Cameroninu fotografiju. »Jesi li ti ovo snimio, Gray?«
»Da.« Zbuni ga moj intenzitet. »Napravili smo ih malo prije početka školske
godine. Bilo nam je dosadno, znate. Zafrkavali smo se.«
Stvarno? Meni Cameron ne izgleda kao da je samo kratila vrijeme. Imala je
neki cilj, premda ga još ne mogu dokučiti. »Mislim da su dobre. Uopće ne izgleda
kao ona.«
Gray se razvedri. »Ja sam je našminkao. Dobio sam novi fotoaparat za
rođendan. I ona je mene par puta slikala.«
»Zašto si odabrao to mjesto? Jesi li već bio tamo?«
On odmahne glavom. »To je bila njezina ideja. Meni se u početku činilo
jezivo, ali svjetlo je bilo predobro.«
»I naslikavanje je bilo njezina ideja?«
»Mislim da da. Ne sjećam se otkud se ideja pojavila.«
»Ne prepoznajem tu odjeću na Cameron, a ti?«
»Donijela ju je sa sobom. Taman se bila vratila iz trgovine rabljenom
odjećom.«
»Gray.« Odložim kavu, treba mi njegova potpuna pozornost. »Ovo ne izgleda
kao rabljena odjeća. Sve i da jest, ako ju je donijela, očito je da je imala nešto
konkretno na umu.«
»Ne kužim. Što?«
»Odlično pitanje. Je li ikad pričala o tom šumarku? Sjećaš li se što je rekla kad
ga je predložila?«
»Ne.« Čelo mu se nabora. Vidim da ga moja pitanja plaše. Očito nije primijetio
da bi taj dan mogao biti važna karika u Cameroninu nestanku i sad se brine da mu
je promaknulo nešto važno, prilika da mi pomogne, da pronađe svoju prijateljicu.
»U redu je«, rečem, nastojeći mu olakšati. »Kaži mi, je li Cameron ikad pričala
o tome da želi biti model?«
 »Nije bila dovoljno visoka. Znala je to.«
»Ne mislim na praktične stvari, Gray.« Dok tražim prave riječi, Di Anne
sjedne i sklopi ogrtač rukama.
»Srce, mislim da Anna pita je li Cameron ikad sanjala da će voditi takav život.
Znaš, kako klinci vaše dobi maštaju, žele putovati svijetom, postati slavni,
upoznavati zanimljive ljude? Imati neki super posao.«
Gray trepće, trepavice su mu orošene maskarom, šminka suptilna, skoro
nevidljiva, ali ne sasvim. »Ponekad smo pričali i o tome, jasno. Njezina je mama
uvijek bila tako negativna oko Hollywooda i ljepote, slavnih ličnosti, ali Cameron
i ja smo znali pričati o tome kako bi bilo kul da vas netko otkrije kao što su otkrili
Emily. Da imamo dovoljno novca da radimo što želimo i idemo gdje god hoćemo
zajedno. Zar ne rade to svi?«
»Nikad nisam upoznala nikoga tvoje dobi tko nije imao nekakvu fantaziju koju
je volio zamišljati«, kažem mu, »ma kako nemogućom se činila, ma koliko
dalekom. Što je stvarni svijet okrutniji, to važniji snovi postaju. Znaš na što
mislim?«
»Na sve s čim se borila? Roditelje koji su joj non-stop lagali i sjećanja koja su
se vraćala?«
Kimnem glavom, ohrabrujući ga. »To bi imalo smisla, zar ne?«
Stolica zaškripi kad se Di Anne na njoj premjesti. Izraz njezinog lica govori
mi da joj Gray nije ispričao cijelu situaciju u Cameroninoj kući kao ni o
zlostavljanju, ali ne uzmiče i ne odlazi. Možda je predosjetila tamu koju Cameron
nosi u sebi.
»Snovi nam mogu reći puno toga«, nastavim. »Oni su svojevrsni zemljovid
unutarnjeg života. Ponekad maštanje o onome što bismo mogli postati u
budućnosti bude jedini način na koji možemo prebroditi stvarnost i ono što
jesmo.«
Di Anne ga blago gleda. »Na primjer, kad se baš i ne uklapaš u mali grad u
kojem nitko ne izgleda i ne razmišlja kao ti, srce.«
Ne mogu a da joj se ne divim. Samohrana je majka. Gray nikad nije spomenuo
oca, ali Di Anne se doima kao da joj ide sasvim dobro i samoj, barem u jednu
ruku. Pokušava biti na istoj valnoj duljini sa svojim sinom, prihvaćati ga dok traži
svoj put, voljeti ga.
»Valjda«, Gray će tiho.
»Sanjati je hrabro«, kažem. »Ponekad je to sve što imamo.«

NEDUGO ZATIM ODLAZIM do luga Jug Handle, u nadi da ću pronaći barem fragment
odgovora koji mi trebaju u toj zakržljaloj šumi. Zalazeći unutra, Cricket požuri
preda me kao da već odavno zna put, kroz prolaze među drvećem s njuškicom na
tlu, već se baca na posao. Jutarnje zrake sunca probijaju se kroz krošnje kao
koplja. Svjetlost pada na desetke paukovih mreža i pretvara ih u dijamante. Neke
su veličine javorova lista. Druge su majušne, biserne od zore, poput vilenjačke
viseće mreže ili ljuljačke. Ovakvo te mjesto može navesti da povjeruješ u bilo što:
da čitave civilizacije mogu živjeti ispod klobuka gljiva, da uobičajeni zakoni
ovdje nikad nisu stupili na snagu, niti su ikad išta značili.
Dok Cricket istražuje, zavirujući njuškom ispod niskih, iskrivljenih grana, i ja
se polako upoznajem s područjem. Previše je vremena prošlo da bih se nadala
ikakvim fizičkim tragovima, ali ja tražim nešto dublje i suptilnije – nešto što
možda neću ni vidjeti koliko osjetiti. Pogled mi skače od grane do grane. Je li
ovdje Cameron stajala onog dana? Ili ovdje? Kad je otvorila oči, s najboljim
prijateljem iza objektiva, što je poželjela? Tko je došao da probudi njezinu nadu?
I kako je uopće stupio s njom u kontakt?
Teško mi je zamisliti da bi se udica pojavila niotkuda, da je netko zaustavio
Cameron na ulici, možda nakon škole, i pitao ju je li ikad željela postati model.
Sve i da su joj granice bile loše postavljene, a očaj ogroman, zar ne bi rekla Grayu
što misli učiniti? Uostalom, i da je to bila metoda koju je njezin predator koristio
kako bi je privukao i namamio pustim obećanjima, bi li vrsta čovjeka za kojim u
zadnje vrijeme tragamo – rendžer ili zaposlenik parka s pristupom rezervatu i
znanjem o njemu – također poticao Cameron da vjeruje da ima šanse uspjeti,
možda čak i proslaviti se? Kako bi se ta dva elementa povezala, ako bi uopće?
Griješimo li uzimajući u obzir rendžere ili sam se ja zaputila u nekom suludom
smjeru? Pratim li lažni trag prema mjestu koje ništa ne znači?
Razgovaraj sa mnom, Cameron, pomislim. Molim te. Ali samo se Cricket
promeškolji, krzno joj je istočkano suncem dok fina pelud lebdi svuda oko nas,
nikad se ne smirujući.
 Pedeset šest

K ad je Eden umrla u rujnu 1975., pokopali smo je na groblju Evergreen u

grobnici obitelji Strater, pored Hapove majke i oca, bake i djeda, teta i tetaka,
datumi na spomenicima sezali su unatrag sve do 1850-ih.
Hap nije održao posmrtni govor niti je rekao više od par riječi na ispraćaju.
Nije htio da se ljudi okupe kod kuće, udjeljuju izraze sućuti, niti je želio nositi
odijelo ni trenutak više no što je bilo potrebno. Samo je htio biti u šumi.
Nakon pogreba smo otišli u državni park Van Damme, samo nas dvoje, u šumu
paprati, hodali smo bez mnogo riječi. Što smo mogli reći? Hodali smo sat
vremena, ili više, nismo se odmorili sve dok nismo stigli do hladovine pored
rijeke. Tamo smo sjeli na veliku ravnu stijenu, jedno pored drugog, i zagledali se
u vodu.
»Jesam li ti ikad ispričao priču o dječaku kojeg sam jednom našao, koji je
slučajno upucao svog brata?« upitao je nakon nekog vremena.
Odmahnula sam glavom. Nije, a niječno bih odgovorila i da jest. Učinila bih
sve samo da nastavi pričati. Da ispriča bilo kakvu priču. Bilo kakvu lekciju. Sve
mi je to tad trebalo.
Dječacima je bilo šesnaest, rekao je, Jake i Sam Douglas. Blizanci. U početku
je samo znao da su ih proglasili nestalima nakon jednodnevnog planinarenja.
Majka ih je ostavila ovdje, u parku Van Damme, a onda se uspaničila nakon što
se nisu vratili na parkiralište tri sata poslije.
Hapova je ekipa tog istog dana prije večeri izišla na teren, ali vratili su se
praznih ruku. Idućeg jutra, upregnuo je još ljudi i opet otišao u šumu. Park ima
1800 hektara i 16 kilometara uređene staze uz rijeku Little River. Majka dvojice
dječaka uporno je tvrdila da nisu imali nikakav razlog da odlutaju, no oni se nisu
pojavili ni na jednom dijelu staze. Ni u patuljastoj šumi, gdje je tlo bilo spužvasto
od nedavne kiše. Ni u šumarcima zakržljalih čempresa, rododendrona i
patuljastog bora.
Tek je kasno poslijepodne idućeg dana jedan od Hapovih rendžera primijetio
svijetloplavu košulju u kamufliranoj pukotini u deblu jedne sekvoje, u malenoj
špilji gdje se korijenje rastvaralo poput tajnih vrata. Unutra, sklupčan u tom
uskom prostoru, Sam Douglas je pronađen nijem i tup i potpuno dezorijentiran.
Pod njim, brat Jake je krvario iz prostrijelne rane u bedru koja mu je umalo
otkinula nogu. Dječaci su išli pucati iz djedova pištolja. Pištolj je opalio u
Samovoj ruci. Posramljen, odvukao je tijelo u jazbinu u drvetu, skrivao se tamo
cijeli dan i cijelu noć, ne mogavši se suočiti s onim što je učinio.
»Je li umro?« upitala sam Hapa pored rijeke, sigurna da će odgovor biti da.
Netko uvijek umire u njegovim pričama.
 »E, to je najluđe od svega. Jake je izgubio svijest i vjerojatno bi nasmrt
iskrvario da je Sam otišao po pomoć. Težina njegova tijela bratu je pritisnula
ranu.«
»Samo malo«, rekla sam. »Nije znao da mu je brat još živ?«
»Po meni je to najzanimljiviji dio. Mislio je da za njega više nema oprosta, ali
to je bila samo priča. Užasna priča, ali činjenica da je u nju vjerovao spasila je
bratov život.« Pogledao je u mene kako bi se uvjerio da ga pratim. Slijedio je
najvažniji dio. »Znaš, ne razumijemo uvijek što živi u nama i kako će jednog dana
biti bitno. Možemo nagađati i pripremati se koliko hoćemo, ali nikad ne znamo
kako će na kraju ispasti.«
Trudila sam se shvatiti što misli pod tim. Je li i dalje pričao o dječacima ili mi
je pokušavao reći nešto više, o nama i sadašnjosti, o Eden i kako ćemo nastaviti
dalje bez nje? Htjela sam dovoljno vremena da ga to pitam i da čujem njegov
odgovor, htjela sam godine, desetljeća – vječnost. No on se već dovoljno odmorio
i bio je spreman za nastavak hodanja. Lekcija je završila.
Imali smo još jednu zajedničku godinu, samo nas dvoje, a onda sam ja otišla
na koledž u San Francisco. Hap me sam tamo odvezao, stražnje sjedalo njegova
kamioneta bilo je zatrpano kutijama i posteljinom. Trebala sam biti uzbuđena što
započinjem novu pustolovinu, ali ja sam već osjećala nostalgiju za domom. A
nisam još bila ni izišla iz auta.
»Vidimo se za Dan zahvalnosti«, rekla sam poslije, kad smo sve raspakirali i
bilo je vrijeme da on pođe natrag. Bezuspješno sam pokušavala održati glas
čvrstim, biti jaka, iako sam se osjećala upravo suprotno.
»Pazi na sebe, srce«, rekao je zatvarajući vrata automobila. Ruka mu se na
trenutak zadržala na rubu otvorenog prozora. »Budi dobra.«
Dva mjeseca poslije, u ranojutarnjim satima 12. studenoga 1976., jedan od
Hapovih mlađih rendžera pronašao je njegov ruksak 11 kilometara dalje od
početka staze u državnom parku Russian Gulch, ali Hapu nije bilo ni traga. Nitko
ga nije vidio još od prošlog poslijepodneva, kad je sam izišao u rekreativnu šetnju.
Opsežna potraga nije polučila nikakve rezultate, čak ni uz policijske pse.
Jednostavno je ispario.
Kad je Ellis Flood nazvao, našao me je u studentskom domu, uz pomoć
voditeljice doma. Sjedila sam na tvrdoj stolici u njezinoj sobi i piljila u obojeni
betonski zid i plastificirani plakat o tinejdžerima i stresu. Dok je Ellis Flood
govorio, jedva sam čula njegove riječi, utapajući se u zbunjenosti i nevjerici. Što
bi navelo Hapa da napusti stazu bez brane, štoviše, bez vode? Bio je pravi
profesionalac u svom području, upoznat s izazovima i opasnostima svake vrste
divljine. Nije mi imalo smisla da mu se nešto tako grozno moglo dogoditi. Ne uz
njegovu vještinu i iskustvo.
»Očigledno ćemo nastaviti tražiti«, Ellis me tješio, »ali, Anna, moguće je da
je zbog tuge izgubio fokus. I ti i ja znamo da nije bio isti otkako je Eden umrla.«
Imao je pravo, samo što ja to nisam htjela priznati. Umjesto toga, počela sam
plakati dok je šerif i dalje blago govorio i obrazlagao mi svoje misli. Hap je možda
počinio neku fatalnu grešku i izgubio se, ili ga je dohvatila hipotermija. Možda je
krivo procijenio gdje će stati i upao u neki klanac. Možda se dezorijentirao i
utopio, a možda ga je napao grizli. Takve se stvari stalno događaju, čak i onima
koji znaju što rade. Što se tijela tiče, mora da je još negdje u šumi, predobro
kamuflirano da bi ga tragači i psi pronašli, a možda ga je odvukao medvjed ili
puma. Nije gubio nadu, samo je htio da barem počnem uzimati u obzir mogućnost
da ga nećemo pronaći.
Idućih nekoliko tjedana bili su pravi pakao dok sam čekala bilo kakve novosti.
Nisam se mogla usredotočiti ni na predavanja ni na zadaću, jedva da sam mogla
jesti. Svakih nekoliko dana nazvala bih šerifa Flooda. Na koncu, kad su se već
približili božićni praznici, a ni jedan jedini trag nije se pojavio u više od mjesec
dana, rekao je: »I dalje ćemo tražiti, Anna. Ali jedan dio mene počinje se pitati je
li Hap namjerno napustio stazu tog dana. Možda si je želio oduzeti život.«
Bila sam na govornici u hodniku studentskog doma. Dok je Ellis pričao,
stisnula sam se u jedan kut i drhtala, ne mareći za to tko će me vidjeti ili čuti. Da
je Hap doista želio umrijeti, tako bi to i učinio, naravno – u šumi, sam, pod
vlastitim uvjetima. Bez drame i pompe. Bez pozdrava. Ma koliko ja željela
vjerovati da me nikad peće napustiti, ma koliko on bio nesretan, bilo mi je
osamnaest godina i više nisam bila njegova štićenica, barem ako se državu pitalo.
Ispunio je svoje obećanje prema meni.
U tom kutku, dok su mi suze lijevale, Ellisove su riječi i dalje odzvanjale kroz
telefonsku slušalicu i otimale mi zrak iz pluća. »Hoćete li organizirati sprovod?«
uspjela sam ga upitati, osjećajući se neobično prazno.
»U ovakvim slučajevima prođe mnogo godina dok država nekog službeno ne
proglasi mrtvim. Ali priča se o ispraćaju. Na vrijeme ću te obavijestiti tako da
možeš doći kući.«
Kući. Nekako se ta riječ stubokom promijenila u jednom jedinom trenutku.
Bez Hapa i Eden, Mendocino je bio tek obično mjesto – kao svako drugo – ili mi
se barem tako činilo dok sam se probijala kroz vlastitu tugu. »Naravno«, rekla
sam, a zatim zahvalila i poklopila. Nikad se više nisam vratila.
 Pedeset sedam

N apustivši lug, zaputim se ravno prema plaži Navarro, južno od grada, da se

nađem s ekipom tragača. Maleno parkiralište nalazi se na kraju zarasle ceste
koja me vodi pored neke stare krčme koja je tu još od 19. stoljeća i ubrzanog
razvoja industrije sječe drva. U to je vrijeme obala bila ispresijecana rovovima,
kako su ih zvali, malenim transportnim lokacijama odakle su radnici iz pilana slali
grede niz klimave žljebove prema škunama koje su čekale da ih prevezu. Kasnije
su se pojavili kitolovci, brodovi koji su krijumčarili alkohol, žene na lošem glasu.
Sedamdeset i pet godina, pa i više – tijekom cijele jedne generacije – ovo je
područje raslo i razvijalo se, otvarali su se saloni i malene trgovine osnovnim
potrepštinama, kuće koje su više nalikovale na kampove. Sad o svemu tome
svjedoči samo ova oronula krčma, široki pojas plaže pune naplavina i dvadeset do
trideset tragača koji se pripremaju na parkiralištu.
Iziđem iz auta i zavežem Cricket, primjećujući skupinu žena u blizini kako
zakopčavaju vjetrovke preko sportske odjeće. Jedna od njih je Emily, i ponosna
sam na nju. Ali i iznenađena. Ovo je velik korak za nju. Nekoliko sekundi poslije
primijetim Hectora kako u čizmama gazi na mjestu dok čeka, kao da mu je već
hladno u stopalima. Veća je vjerojatnost da je samo napet, pri pomisli da bi mogao
pronaći svoju sestru, prekasno. Ili da je uopće neće pronaći.
Neobično je vidjeti njega i Emily na pet-šest metara jedno od drugog. U
Cameroninih petnaest godina života, dijelili su je na slijep i nepovezan način,
poznavajući potpuno različite verzije iste djevojčice, verzije koje se nikad nisu
dotaknule. Ali u ovom trenutku, gotovo da se i dotiču.
Organizator potrage je Bill Muncy, Caitlynin otac. Dok dijeli grupu u manje
skupine, brzo pozdravim Hectora, a zatim stanem blizu Emily kako bih završila u
njezinoj skupini. Nisam je vidjela otkako je pronađeno Shannanino tijelo i želim
znati kako je.
Kao da joj je laknulo što jutros ima što činiti s vlastitim strahom. Isto se i ja
osjećam dok se grupa širi preko parkirališta. Našoj je skupini dodijeljen
najsjeverniji dio plaže, gdje se nalazi većina naplavina. Plima ih donosi i ostavlja
u hrpicama izbijeljenim suncem, po kojima već desetljećima kopaju tinejdžeri,
umjetnici i slobodnjaci, i rade sklepana skloništa i čudne, precizne skulpture,
spojene na prirodan način, usidrene u pijesku.
Te su mi strukture oduvijek bile lijepe, ali vjetar je danas hladan, sunce se
skrilo, a mi nismo tu kao turisti već tragamo za tijelom, ili mjestom ubojstva.
»Pronašli ste onu djevojku«, reče Emily čim smo počeli hodati. Glas joj zvuči
lomljivo, krhko. »Što to znači za moju kćer?«
»Nažalost, još ne znamo. Ali na neki bi način to mogla biti i dobra vijest,
Emily. FBI nam sad pomaže. Imamo puno više ruku na raspolaganju i više
resursa. Zbilja se nadam da će nešto uskoro kliknuti. Pronaći ćemo je.«
 Budući da ništa ne odgovara, pratim njezin pogled prema dugačkoj hrpi
naplavina, u kojoj se nalaze i šuplja mjesta, sjenovita područja koja će netko danas
pretražiti, pažljivo, brižno čak. Prema napetosti u Emilynu tijelu, mogu naslutiti
o čemu razmišlja, da »pronaći« Cameron ne znači nužno da ćemo je vratiti kući
živu.
Suptilno nas okrećem prema sjeveru, gdje se plaža rastvara, ograđena samo
kamenom crnom liticom na udaljenom kraju, i gdje je maleno ušće koje je već
preorano. Doduše, Emily to ne mora znati. Držim to za sebe dok hodamo rame uz
rame, s vjetrom u leđa, navirući u malim naletima koji se doimaju gotovo kao
dodir ljudske ruke. Pijesak se kovitla pored nas, svjetluca, pretvarajući vjetar u
tijelo od stakla. Ruke su mi hladne pa ih zavučem duboko u džepove.
»Jeste li znali da se Cameron htjela okušati kao model?« upitam je, odlučivši
se malo otvoriti, podijeliti razmišljanja, bila to dobra ideja ili ne.
»Molim? Ne. Cameron nije čak ni nosila šminku. Na njoj nije bilo ničeg
ženskastog.«
»Možda ne izvana.« Izvadim fotografiju, dodam joj je.
Ona stane usred koraka, kao da je ugledala zmiju. »Niti ne izgleda kao
Cameron. Kad je to snimila?«
»Pred kraj ljeta, malo prije nego što je počela škola. Mislim da je pripremala
portfelj. Nikad nije spomenula da je zanima modeling?«
»Ionako bih joj rekla da ne može.«
»Zašto?«
»Zato što bi samo ostala slomljenog srca.«
Slomljeno srce je privilegija ljudskih bića, Eden je znala govoriti. Tada nisam
znala što je htjela reći. Srce mi je bilo slomljeno mnogo puta, što sam onda trebala,
reći hvala? Sada, svih ovih godina poslije, počinjem uviđati da je zapravo mislila
na cjelokupno putovanje. Da je nemoguće biti živ i koji put ne ostati povrijeđen,
ne ako živiš kako treba.
»Jako je lijepa«, kažem Emily. »Možda bi i imala šanse.«
»Svijet je pun lijepih djevojčica.«
»Sve i da se razočarala, bio bi to njezin odabir, zar ne? Dio njezina vlastitog
učenja.«
Ne odgovara. Sad se već nalazimo na manje od 100 metara od kraja ušća,
plitkog kanala morske vode uz zapjenjenu obalu oko 150 metara od granice plime.
Nešto na toj ravnoj pučini upadne mi u oko, neki kamen koji pluta ili ronilac,
pomislim, ali zapravo je tuljan koji izranja na rubu ušća. Gledamo ga kako se
uspravlja u oblaku vode, njegove prednje peraje, glatku smeđu glavu iz profila,
nos okrenut prema valovima. Tamo se mora zaputiti, centimetar po centimetar –
natrag u more. Nitko mu ne može pomoći da ondje i dospije.
Emily će: »Zašto to sad spominjete? Kakve veze ima sa slučajem?«
»Samo pokušavam shvatiti Cameronine snove.«
»Zašto?«
Iz nekog razloga ne mogu prestati pratiti tuljana pogledom. Način na koji se
vuče kroz mekani pijesak, kako baca tijelo naprijed poput klackalice ili vreće
kamenja. Nije stvoren da se tako kreće, uopće nije stvoren za kopno, već za vodu.
Pa ipak ide dalje.
»Ponekad upravo snovi otkrivaju najviše o nama. Tko smo kad nas nitko ne
gleda, što vjerujemo da smo trebali biti, možemo li to postati.«
Ponovno baci pogled na fotografiju, a zatim se zagleda u mene, zbunjena ili
ljuta, ili oboje. »Želite reći da je ova Cameron stvarnija od djevojčice koju sam
gledala svaki dan?«
»Ne mislim na šminku, Emily. Nisam na to mislila. Već na želju. Da postane
nešto više.«
Dok ona odmahuje glavom, vidim da me uopće ne prati. Možda je to zato što
i ja jedva pratim samu sebe. Možda je ovo potpuno promašen razgovor.
Prije nego se stignem cenzurirati ili bolje promisliti, ispalim: »Emily, ne želim
vas povrijediti ni šokirati, ali imam razloga sumnjati da je vaša kćer bila seksualno
zlostavljana u djetinjstvu. Znate li išta o tome?«
Skameni se toliko brzo kao da sam je odalamila. Jasno da jesam. »Zašto to
govorite?«
Sve što mogu jest nastaviti pričati, prezirući svaku riječ. »Pojavili su se dokazi
iz klinike koju je Cameron posjetila prije nekoliko mjeseci. Trenutačno vam ne
mogu reći ništa više, ali pregled je otkrio unutarnje ozljede.«
»Molim?« Riječ raspara zrak između nas. Pijesak pod nogama je izdajnički,
prepun noževa. Od svih pitanja s kojima se Emily trenutačno bori, o tome zašto
bi Cameron uopće išla u kliniku i to skrivala od nje, samo jedna stvar ima moć da
je uzdrma. Ili uništi do kraja.
Kao i mene. »Možete li se sjetiti nekog razdoblja iz Cameronina djetinjstva
kad vam se učinilo da joj se karakter promijenio? Da je možda počela mokriti u
krevet? Ili tražila da spava s upaljenim svjetlom? Možda je imala noćne more ili
izljeve bijesa, postajala pretjerano emotivna bez razloga?«
»Ne znam. Ne sjećam se ničeg sličnog.« Maše glavom, razmišlja, kosa boje
meda leti joj oko lica.
»Lydia tvrdi da se Cameron prije doimala nekako lepršavijom. Ima li vam to
smisla?«
»Ne znam«, Emily ponovi. »Možda. Jedno ju je vrijeme često bolio trbuh.
Mislila sam da je to od nervoze zbog testova ih tako nečeg. Ona je vrlo osjetljiva
osoba.«
»Koliko joj je tada bilo godina?«
»Osam, devet?«
»Jesu li simptomi bili izraženiji ujutro? Ili kad bi pokušavala pisati zadaću?«
Vidim kako Emily u mislima brzo putuje natrag kroz vrijeme, traži određene
uspomene koje se mijenjaju kako stiže do njih. »Zapravo, sa školom je uvijek
izgledalo sve u redu. Ocjene su joj bile dobre. Zadaću je rješavala s lakoćom, osim
jedne godine. Mislim da je to bilo u četvrtom razredu. Cijelo jedno polugodište
provela je kod kuće sa mnom.«
»Cijelo polugodište? Zašto?«
 »Imala je mononukleozu. Nama je to bilo pomalo i smiješno. Da je tako mlada
dobila bolest poljupca.«
»Zbilja su je nekoć tako zvali«, kažem pažljivo, jer napokon dolazimo do
nečega. Treba uložiti trud da bi se govorilo polako, odvagnulo svaki korak. »Ali
mononukleoza je zapravo zatajenje imunološkog sustava. To se može dogoditi od
stresa. Sjećate li se što se događalo kod kuće u to vrijeme? Je li se pojavila neka
nova odrasla osoba u Cameroninu životu? Netko tko se osobito zanimao za nju?«
Trepće gledajući me, spremna raspasti se. »Što me zapravo pitate?«
»Emily, želim da razmislite. Tko je mogao povrijediti Cameron onda kad je
bila premlada da bi se zaštitila sama?« Onda kad vas nije bilo, umalo kažem. Ali
to nas nikamo neće odvesti. Sad moram izgraditi most između nas, a ne zid. »Kad
je bila ranjiva?«
Emily se strašno umirila i toliko uplašila da je jedva gledam. Sve joj se sad
vraća, rastvara je. Počinje tiho plakati, zatim i jecati, lice joj se izobličuje, ružno i
iskreno. »Zašto?«
»Događa se.« Užasne se stvari događaju u životu, Hapove mi riječi odzvanjaju
kroz srce. »Razmislite, Emily. Razmislite o onome što ste mi upravo rekli. Imala
je mononukleozu u četvrtom razredu. Jake bolove u trbuhu prije toga. Što je bilo
novo u njezinu životu u dobi od osam ili devet godina? Te bi nam godine mogle
otkriti neko ime.«
»Sigurno mislite da sam grozna majka.«
»Ne mislim«, kažem, i vjerujem to – možda po prvi put. Moje osuđivanje
Emily sada mi se čini okrutnim, s obzirom na ovaj razgovor. Možda sam bila
nepravedna prema njoj od samog početka, gledajući je u zrcalu, mrzeći samu sebe.
Trudila se postupiti ispravno, čak i kad joj je vlastita bol to učinila težim nego što
bi ikad trebalo biti. »Postupali ste najbolje što ste mogli.«
Protrne na mjestu. »Pokušavala sam.«
»Prisjetite se.« Potičem je što nježnije mogu.
»Tad smo još bili u Malibuu.«
»Nove dadilje ili susjedi? Obiteljski prijatelji?«
»Ne.«
»Nikad je niste ostavljali samu s nekim?«
»Ne«, ponovi, ali ta riječ nekako klikne, otkuca kao sat. »Samo malo.« Krv
joj navre u obraze, vruća erupcija nekog mučnog osjećaja. »Kad je Cameron
pohađala treći razred, moja nas je obitelj prvi put posjetila, za Božić, u našoj kući
na moru. Inače smo s Cameron išli u Ohio, ali te je godine Troy rekao da je glupost
mučiti se kroz snijeg ako baš ne moramo.«
Vidim da Emily kroči teritorijem koji joj je težak, zemljom sjećanja koja joj
se pred očima brutalno mijenja. Ništa više neće biti kao prije. Jer je ono prije bila
laž. »A onda? Što je bilo drugačije?«
»U Bowling Greenu smo uvijek dijelile sobu. Cameron je spavala na
pomoćnom ležaju u našoj sobi. Bojala se mraka.«
»Ali u Malibuu je imala vlastitu sobu.«
»Da.« Glas joj se poljulja, zavibrira. »O, Bože.«
 Ništa ne govorim, dajem joj prostora da sama posloži kockice. Da vidi ono što
tada nije mogla vidjeti.
Usta su joj ravna crta, bijela na mjestu gdje se usne spajaju. Kaže: »Svi su te
godine ostali punih tjedan dana. Lydia i Ashton su dobili želučanu virozu i većinu
su vremena proveli u krevetu. Sjećam se da sam bila strašno ljuta na njih jer su
nas izložili svojim bacilima.« Zastane, misli joj očigledno jurcaju na sve scrape.
»Moj si tata nikad nije uzeo toliko slobodnih dana. Nije niti igrao golf.«
I dalje šutim. Dugo vremena samo stojim pored nje dok se sve to vraća i navire.
Pijesak leti oko nas poput milijuna svjetlucavih površina. Na plaži, valovi se
bacaju na obalu na mjestu gdje je tuljan konačno dosegnuo granicu plime. Iz
nekog razloga poželim zapljeskati životinji što nije odustala ili se vratila.
Zatim nešto prasne i zablista. Probije se. Emily počne vibrirati, zatim i drhtati.
Rasplače se, lice prekrije dlanovima, savije se u trbuhu.
Nježno joj položim ruku na leđa, želim da zna da nije sama. Ali zapravo joj
ne mogu pomoći. Ne u ovome.
Kad se opet uspravi, lice joj je mokro i grubo. Maskara razmazana po
obrazima. Teško diše. »Kakvo bi čudovište ozlijedilo malenu djevojčicu? Moj
vlastiti otac?« Protrne, zgrožena. »Ili čak moj brat. To je tako grozno.«
»Koliko je godina vaša obitelj dolazila u Malibu za Božić?«
»Tri. Nakon toga moja mama više nije mogla putovati zbog demencije. A onda
smo se preselili ovamo i počeli odlaziti kod Drewa.«
»Dakle, i Drew vas je posjećivao tih praznika?«
»Da. Mrzim razmišljati na ovakav način. Mrzim to.«
»Znam. Jako mi je žao, Emily.« Stojimo na tridesetak centimetara jedna od
druge, isti ljuti vjetar udara nam u leđa. Ništa joj ne mogu olakšati. Ne mogu
odagnati njezinu bol. Sva ta pitanja bole. Istina ima zube i ne želi pustiti.
»Koliko je Cameron imala godina kad su se stvari počele mijenjati?«
»Bilo je to kad smo se preselili na sjever. Mislili smo da je to zbog planina,
svježeg zraka. Opet je počela sličiti na sebe. Onda je upoznala Caitlyn, i neko se
vrijeme sve činilo super.«
»Taj se tajming poklapa sa širom slikom, Emily. Zlostavljanje je tada možda
i prestalo. Postajala je zrelija. Sklonija tome da kaže nekome.«
»Moj Bože. Mučno mi je od svega ovoga. Što sad da radimo?«
»Nastavite tražiti svoju kćer. Morat ćemo ih izdvojiti kao sumnjive, jasno. A
jednoga dana, kad sve ovo završi, istražit ćemo slučaj i pokušati donijeti presudu.«
Pogleda me u oči, novi val užasa prolomi se kroz nju. »Moja je mama
trenutačno tako krhka. Već joj je i vijest o Cameron bila dovoljno teška. Ovo bi
je ubilo.«
»Jeste li nedavno razgovarali s ocem?«
»Prije nekoliko dana. Obavještavam ih o razvoju situacije kad god mogu. Ne
mislite valjda da je on sada drži?«
»Je li to moguće? Jesu li on i Cameron ostali u kontaktu? Bi li otišla k njemu?«
»Ne. Zbilja mislim da ne bi. Više ne pušta moju majku samu. Ironično je to,
zapravo.« Pogled joj otvrdne. »Ona više ne može putovati. Zato nisu došli.«
 »Reći ću šerifu da to istraži, samo da budemo sigurni da nam nešto nije
promaknulo.«
Emily će na to: »Zašto mi Cameron nikad nije rekla što se događa?«
Voljela bih kad bih joj mogla dati jednostavan odgovor, ali on ne postoji.
»Moguće je da se nije sjećala«, uspijem protisnuti. »To se često događa. Njezina
je podsvijest vjerojatno sve potisnula kako bi joj pomogla da to izdrži. Sve i da se
sjećala, možda se previše sramila da vam to ispriča. U većini slučajeva, žrtve
zlostavljanja okrivljavaju same sebe zbog onoga što im se događa, kao da su
vlastitim postupcima to prouzročile. Taj je dio jedan od najtežih za shvatiti. I
najtužniji.«
»Nisam je zaštitila.« Emilyn je glas sitan i prigušen, nedorečen. »Iznevjerila
sam je.«
Posegnem za njezinom rukom, priželjkujući da postoji način da vratim vrijeme
za nju i za Cameron. Za sebe. Osjećam kako među nama buja tuga. »Nikad je
niste htjeli povrijediti, Emily. Jednostavno niste vidjeli. Možda niste mogli. Na
kraju krajeva, nosili ste vlastite ožiljke. Svih ih nose.« Suze mi navru na oči,
pustim ih da kliznu. »Još ima šanse da pomognete. Možete početi odavde.«
Potone u mom naručju, preda se nečemu. Možda svemu. Preko njezinog
ramena, daleko na plaži, jedna se skupina tragača kroz vjetar dovikuje s drugom.
Hector je na čelu, odvažno korača. More je olujno, terase crne vode obrubljene su
bijelom čipkom. »U redu«, kaže, gutajući dah.
»U redu«, odgovorim joj, dok stojimo na mjestu, jedna do druge, zajedno i
same.
 Pedeset osam

T eško je ostaviti Emily pred vratima nakon dana koji smo provele, ali Troy je
kod kuće i znam da im treba vremena da popričaju nasamo.
»Nazovite me u bilo koje doba«, kažem.
»Hvala, Anna. Ništa mi se više ne čini dobro, čak ni izvedivo.« Glas joj drhti
poput tanke žice. »Ali znam da samo nastojite pomoći. Da vam je stalo do
Cameron.«
»Jest.«

SAMO ŠTO NISAM krenula natrag prema gradu kad Willov terenac prođe pored
mene u suprotnom smjeru. Gledam ga u retrovizoru, kako skreće na bijeli put,
pronađem mjesto gdje ću se parkirati i krenem da ga dočekam na pola puta.
»Posvuda sam te tražio, Anna. Jedna od patrola gore u šumi Montgomery
pronašla je par Shannaninih stvari, jednu cipelu, narukvicu, novčanik s novcem,
par stotina dolara. Dakle, ne radi se o pljački, ali to smo već znali.«
»Otisci prstiju?«
»Nažalost, ništa. Pronašli su i fotoaparat. Nije bilo otisaka, ali obradili smo
film iznutra pa možemo barem krenuti od oznake vremena i datuma.«
Pritisak mi se materijalizira u dnu lubanje, kao da me nečije ruke tamo pritišću.
Pokušam ignorirati taj osjećaj. »Gdje je sad film? Mogu li ga vidjeti?«
»Naravno. Napravit ću ti kopiju. Idem se naći s Drewom Hagueom i
tehničarom za poligraf, ako želiš poći sa mnom.«
»Hoću, ali trebala bih ti reći da sam jutros vodila dugačak razgovor s Emily.
Ispada da bi i njezin otac mogao biti taj koji je naudio Cameron.«
»Znači, povjerila si joj svoje sumnje?«
»Jesam.«
»Kako je ona sad?«
»Prilično uzdrmana. Pobrini se da tehničar ispita Drewa o praznicima. Božićni
blagdani u Malibuu. Otac se zove Andrew Hague, živi u Bowling Greenu, Ohio.
Emily kaže da ovih dana nikamo ne putuje jer joj je majka jako bolesna, ali
svejedno moramo i njega isključiti.«
»Primljeno na znanje. Čujemo se poslije. Trebala bi se malo odmoriti ako
uspiješ. Izgledaš grozno.«
»Briga me kako izgledam, Wille. Samo želim te fotke.«
Nevoljko popušta. »Pretpostavljam da nema smisla inzistirati?«
»Nema šanse.«
ČIM DOBIJEM SLIKE iz Shannanina fotoaparata, raširim ih po podu svoje kolibe,
tražeći na njima bilo kakve znakove ili tragove. Većina su šašave, spontane,
usputne sličice – Shannanine bose noge sa smežuranim maslačkom između dva
nožna prsta. Šest limenki piva na travi. Mutna slika prirode koja bi mogla
prikazivati bilo što, biti snimljena praktički bilo gdje. Dio Shannanine gole noge,
možda je aparat slučajno okinuo fotografiju.
Dok Cricket korača uokolo, osjećam kako u meni raste frustracija. Naivno sam
mislila da će nešto smjesta iskočiti, ali svaka se slika doima jednako bezazlenom,
čak i ona na kojoj nosi onu misterioznu jaknu od zečjeg krzna, kosa joj je
raspuštena i razbarušena, oči cinično stisnute. Oznaka vremena pokazuje svibanj
ove godine, više od mjesec dana prije nego što je nestala. Nema šanse da otkrijemo
tko je snimio fotografiju, radi li se o istom tipu koji joj je poklonio fotoaparat i
kaput, ili išta od toga. Možda je oboje ukrala. Možda je sve ovo slijepa ulica, a
slike nikome ništa ne znače, sve i da je Shannan još živa i uopće mari za njih.
Kako je Will cijeli dan zauzet, odlučim se provozati do Comptchea i popričati
s Tally. Vjerojatno će to biti gubljenje vremena. Nema kristalnu kuglu, očito, i
možda na fotografijama neće vidjeti ništa više od mene. Ali u ovom se trenutku
jednostavno moram nekamo pomaknuti, pratiti neki trag, čak i besmislen.
Cricket i ja stižemo nakon dva i nalazimo je u vrtu kako veže vinove loze i
priprema ih za zimu. Lice joj je ružičasto i išibano vjetrom iznad ovratnika zelene
flis jakne.
»Zapravo ne znam zašto sam ovdje«, kažem iskreno dok mi prilazi i skida
debele radne rukavice. »Znate li vi zašto sam ovdje?«
Ona zaškilji, smijući se. »Mora da vas prošli put ipak nisam preplašila. Pitala
sam se.«
Na trijemu ima dvije široke stolice od pruća, sjedimo jedna do druge dok ona
lista fotografije.
»Iskače li vam nešto?« upitam trenutak poslije. »Je li to kaput iz vašeg sna?«
»Mislim da jest.« Nagne se prema naprijed. »Jadna djevojka. Boli me kad
samo pomislim što je proživjela.«
»Znam. I mene. Ali ako uspijemo otkriti tko joj je to učinio, možda nas odvede
do Cameron. Instinkt mi govori da su dvije djevojke povezane.«
Kimajući glavom, Tally reče: »I meni, a možda je to samo nada.« Ponovno
lista fotografije, malo sporije. »Sad kad gledam taj kaput, pitam se predstavlja li
Shannan nešto veoma osobno, nešto što je jako voljela, pa da mi se zato ukazao?
Ne mogu biti sigurna.«
»U redu je. Još ću razmisliti. Možda nešto klikne.«

PRIJE ODLASKA, ZAMOLI me da pođem s njom do štale da provjeri jedno mladunče.

Cricket cupka ispred nas, preko dvorišta, a zatim ulazi u ograđeni pašnjak,
visoka je trava prošarana zvjezdanima i tamnoplavim zvončićima, posljednjim
cvijećem sezone. Stala je stara, ali čvrsta. Otvorivši velika vrata, Tally rastjera
golubove smještene na visokim gredama. Koso svjetlo prodire kroz pukotine u
istrošenim zidovima, probija se i razlijeva kroz sijeno na tavanu.
»Kako čudesan prostor.«
»Zar ne? Moji djed i baka su ga preselili ovamo iz Idaha, gredu po gredu«,
kaže vodeći nas prema drvenim odjeljcima. U najbližem stoji majka alpake
okrenuta prema kutu, oko pognutog joj vrata visi uzde i povodac. Cricket
znatiželjno proviruje kroz metalne letvice, a onda sjedne da vidi što ćemo učiniti.
»Još nije savladala dojenje«, reče Tally; »Događa se. Malo ću joj pomoći.«
Slijedim je unutra, gledajući kako kleči pod životinjom, gladi joj bedro i
nježno joj se obraća. Malo-pomalo, životinja se opušta. »Dobri ste s njom.«
»Baš i ne voli ljude. S ovom moram polako.«
Stječem dojam da misli i na sam proces i na majku alpaku. Gledam kako
mlijeko curi u kantu, u tankim mlazovima tek trunčicu tamnijim od vode. Nakon
pet minuta, Tally je skupila jako malu količinu tekućine, manje od pola šalice.
»Hoće li to biti dovoljno za bebu?« upitam.
»Nadam se. To je uglavnom kolostrum. Mladunče će ga trebati.«
U obližnjoj štalici, novorođenče je još vlažno. Tally ga je položila na veliku
grijanu podlogu pa sad uvlači malo kolostruma u špricu prije nego što se spusti
na pod. »Hajde, Anna. Možete li mi podignuti njegovu glavicu?«
»Bojim se da ću pogriješiti. Tako je malen.«
»Snažniji je nego što izgleda.«
Klečeći na razbacanom sijenu, pružim ruke da primim mladunče za vrat.
Krzno mu je poput toplog, vlažnog tepiha. Osjetim mu puls na svojim dlanovima
i vlastito srce kako preskače otkucaje. Ranjivost njegova tijela za mene je skoro
previše. »Hoće li preživjeti?« upitam, bojeći se njezinog odgovora.
»Imao je teško jutro, ali mislim da hoće. Evo.« Doda mi špricu. »Stavite je
točno tu, pri dnu jezika. Tako je. Ide vama to.«
Osjetim potezanje kad se mladunče uhvati za mekani plastični vršak, vidim
kako mu trepavice drhte dok me gleda, sišući. Neka stara bol navali kroz mene,
nahrupi kroz sva moja vrata poput vode ili, možda, poput ljubavi.
»Ne razlikuje se puno od hranjenja bebe na bočicu«, reče Tally. Zavlada
dugačak muk, a zatim kaže: »Danas sam razmišljala o oprostu. Znate, mnoge ljude
buni što je to, pa ga povezuju s krivnjom. Osjećajem srama zbog nečega nad čim
nikad nisu imali kontrolu. Ne vjerujem da je oprost nešto za što se moramo
pretrgnuti da ga zaslužimo. Već je tu, svuda oko nas, poput kiše. Samo ga moramo
pustiti unutra.«
Ruke su mi se ukočile ispod glavice mladunčeta. Malo ih pomaknem, pitajući
se na što Tally zapravo cilja. Zašto je načela tu temu. »Nije tako jednostavno.«
»Možda i nije. Ali ja doista vjerujem da, što je nešto veće i nevjerojatnije, to
je potrebnije da prođe kroz nas, kako bismo mogli nastaviti sa životom.«
Spustim pogled prema mladunčetu, sada sitom, oči su mu sklopljene, bočica
skoro prazna, u njoj je ostalo još samo malo pjene. »Zašto ste me doveli ovamo?«
»Mislila sam da se možda morate za nešto uhvatiti, to je sve.«
 Oči me zapeku, prekrije ih koprena. Sve što mogu jest kimnuti i vratiti joj
bočicu.
 Pedeset devet

T e večeri, Will i ja sjedimo pred vatrom u mojoj kolibi, između nas je boca
Jack Danielsa i Shannanine fotografije. Nismo bili nasamo još od one večeri
u njegovu stanu, i premda mi se taj trenutak sada čini godinama daleko, više
nimalo prijeteći, ne mogu a da se ne zapitam što on misli o svemu tome, budući
da nijedno od nas još nije reklo ni riječ. Možda on taj poljubac smatra trenutkom
slabosti ili loše procjene, a možda ga i dalje privlačim pa sad pokušava zatomiti
te osjećaje – vješt koliko i ja u ignoriranju teških emocija i nadanju da će samo
nestati.
»Što nam promiče?« upitam, misleći na fotografije.
»Odnio me vrag ako znam. Što god da joj se dogodilo u onom autu, ovdje
tome nema ni traga. Ne vidim sumnjivca ni na jednoj od njih.«
»Ni ja.« Iscrpljena, posegnem za fotografijom vitke Cameron, napinjući se ne
bih li osjetila na koji je način povezana sa Shannan. Osim lijepog lica, tamne kose
s razdjeljkom na sredini, nema ničega za što bih se uhvatila. U što bih iduće
pogledala. »Kako je prošao poligraf Drewa Haguea?«
»Rezultati su mu bili kaos. Mislim da počinje pucati.«
»Jeste li ga pitali za Shannan?«
»Jesmo. Nema tu ničega, tako nam se učinilo. Ali Cameron je vrući krumpir.
Denny je bio sa mnom, i slaže se.«
»Drewov alibi još drži vodu?«
»Nažalost, da. Kakvu god krivnju da osjeća, ona vjerojatnije seže u prošlost,
ali pitanje je koliko daleko?«
»Kod većine seksualnih prijestupnika prođu godine, čak i desetljeća, uzornog
ponašanja prije nego ih vlasti identificiraju. To jest, ako ih ikad identificiraju. Ne
znam kako ćemo ga navesti da nam se otvori osim ako ne dovedemo Cameron za
svjedoka ili netko drugi ne istupi.«
»Lydia?«
»U ovom se trenutku ne bih nadala da će ga ona izdati, sve i da zna o čemu se
radi. Moramo nastaviti dalje s onim što imamo.«
»Sutra nam dolazi dodatno pojačanje u ljudstvu i hrpa terenskih vozila, da još
jednom pročešljamo područje oko šume Montgomery.«
»To će pomoći, ali usred listopada smo, Wille.«
Svjetlost vatre baca sjene preko njegovih usta i očiju. Izgleda kao da je
nekoliko godina stariji nego prije svega par tjedana. »Ali još je možemo naći na
vrijeme, zar ne? Nije nemoguće.«
»Nije nemoguće, ne.« Ali malo je vjerojatno.
SKORO JE PONOĆ kad Will ode. Na svom mjestu pored vatre, Cricket se rastegne
pušući, i ustane. Idemo u krevet, očigledno mi želi poručiti, ali kako da uopće
pokušam spavati kad je sve tako nebulozno i crno? Premda se vatra skoro ugasila,
a svjetlost je isprekidana, promatram dvije fotografije, Cameron u zakržljaloj
šumi i Shannan u jakni od zečjeg krzna, pokušavajući se odmaknuti i sagledati ih
objektivno, što je jedan od Hapovih starih trikova, izbjegavanje mrtvih kutova,
mjesta gdje ste preblizu da vidite ono što je najvažnije.
Znam da je Cameron pozirala za Graya tog dana u šumi, ali i dalje nisam
sigurna zašto. Što je planirala učiniti s fotografijama s tog snimanja i koga je
nastojala impresionirati tom odjećom i frizurom, pogledom u očima. Što se
Shannan tiče, nisam vidjela nijednu drugu njezinu sliku osim onih koje mi je
Karen pokazala u Gualali, dok je bila mala. Izraz njezinog lica na ovoj fotografiji
oštar je i ciničan, smeđe su joj oči stisnute kao da nekog izaziva, usta su joj ravna
crta. Nema osmijeha. Nema poziva ni otvorenosti. Ako je Cameron htjela da je
prvi put netko vidi, Shannan su vidjeli daleko previše puta, koristili su je zbog
njezina izgleda, a i sama je njime dugo trgovala, predugo da bi osjećala da se iz
toga još može izroditi nešto dobro. Gotovo da je ironično gledati te dvije djevojke
jednu pored druge na takav način. Uzimajući u obzir oblik lica, kosu i oblik tijela,
više nalikuju jedna na drugu nego što su različite – pa ipak je njihov odnos prema
nadi i mogućnostima u oštrom kontrastu. Crno i bijelo, kao što je Will govorio
otpočetka, dvije strane bačenog novčića koji ne želi pasti na pod.

U JEDNOM TRENUTKU odustajem, vatra se svela na malu crvenu mrlju. Pas se

sklupčao pored mene, topla je i mirna, radi svoj posao, a to je da samo bude ovdje,
uz mene. Još ne shvaćam čime sam je zaslužila ili kako je došla k meni, ali
svejedno sam zahvalna, na njezinu tijelu, njezinu dahu. Osobito sad dok se spušta
noć, teško nas pritišće.
San me povuče u sebe, čudne slike pojavljuju se guste i mokre, poput daha
životinje. Nalazim se u nekom kupolastom zdanju, djelomično pod zemljom, u
strukturi kakvu je pleme Pomo nekoć dizalo za rituale i ceremonije. Oko mene, u
tijeku je neka vrsta obrednog čišćenja, starješine su u odjeveni u ogrtače i plašteve
od jelenje kože, prsa su im gola, zdušno mantraju. Kao da pjevaju kroz svaku poru
svoje kože.
Osjećam miris zapaljene kadulje. Sivi se dim penje uz zemljane zidove i u
visini širi poput čarolije.
»Gdje te boli?« čujem kako me pita poznati glas.
Posvuda, odgovori moj um. Neprestano.
To je Hap. Ne vidim ga od dima, ali prepoznajem jasnu, isijavajuću toplinu
njegove kože i njegov miris, koji je oduvijek bio upravo takav, miris drveća koje
stječe mudrost.
Ne mogu ja ovo, kažem mu u svojoj glavi, misleći na rješavanje slučaja,
otkrivanje tragova, pronalaženje Cameron. Ali odjednom mislim na sve. Na cijeli
svoj život – bremenit od gubitaka. Jason i Amy. Moja majka na onom groznom
parkiralištu, mrtva na Božić. Jennyn ubojica i Edenin rak. Hapov nestanak.
Nesreća moje kćeri. Mračni bezdan moga posla i užasan i halapljiv način na koji
se isprepliće sa svim ostalim.
»U redu je«, Hap mi kaže na uho. »Sve je to bilo davno.«
Nije. Pored njega se osjećam malenom i bespomoćnom, kao da mi je opet
deset godina. Dvanaest. Osam. Šesnaest. Sve godine koje sam ikad imala. Čuje se
zvuk poput zvona telefona koji dopire kroz vlažan dim oko nas, ali predaleko je i
ja ga ne mogu dosegnuti. Kamo si otišao, Hap? Voljela bih da si se pozdravio.
»Život je mijena, Anna. Ne možemo zadržati jedni druge.«
Iznevjerila sam te. Nisam ono što misliš da jesam.
»Tiho budi.«
Moram ti reći što se dogodilo. Što sam učinila.
»Budi mirna, srce. Više nije bitno.«
Ali jest. Pomozi mi, Hap. Ne mogu ovako živjeti, preklinjem ga dok se san
raspliće.
Starješine su nam okrenuti leđima, bubnjanju na vrućem kamenju. Indijanska
sauna diše poput pluća, udiše tugu i izdiše je.
Hap će: »Tako mi je žao, srce. Znam da boli, ali nikad ništa ne moramo sami.
Nikad te nisam napustio. Dođi, vidi što sam ti donio.«
Podignem pogled, a krov je nestao. Nebo je čarobno i beskrajno, iskrice titraju,
pale se i opet gase, dokle god mi pogled seže.
»Ne vidimo ih uvijek«, kaže Hap misleći na zvijezde, »ali one su stalno s
nama, draga. Nemoj odustati.«
Pomozi mi dalje, Hap. Moram pronaći Cameron.
»Već si je pronašla, Anna. Zar ne vidiš? Cijelo je vrijeme bila tu.«
 Šezdeset

B udim se, trepavice su mi ljepljive i mokre. Plakala sam u snu. Prisjećala se,
opet sve proživljavala. Ponovno prolazila traumu u svom tijelu, gdje se cijelo
vrijeme i nalazila.
Odijevam se odsutno, preskačem tuš dok Cricket šeće uokolo, osjećajući moje
raspoloženje. Ponestalo mi je kave, a i hrane. Zavučem stopala u čizme i odvezem
se u grad, jedva osjećajući volan pod rukama, strujanje zraka na koži. Kratki
odbljesci sna o sauni vrludaju kroz emocionalnu maglu, Hap koji me pokušava
uvjeriti da nisam sama. Ali definitivno se osjećam kao da jesam.
Slučaj mi izmiče iz ruku, kao i Willu. Što je ono govorio prije neku večer,
vraćajući se iz šume Montgomery, da nije dovoljno jak, dovoljno dobar? Pitam se
je li u pravu – i odnosi li se to na oboje. Možda nikad nećemo ovo riješiti. Možda
će Cameron ostati izgubljena, a njezin će otmičar proći neimenovan, i povijest će
se ponavljati.

OSTAVLJAJUĆI CRICKET U autu, ulazim u Good Life gdje me bombardira veseli

kaos, žarka svjetla i bučni razgovori, miris mlijeka koji postaje slatka pjenica.
Naručim kavu i burrito za doručak, a zatim se iz navike zaputim prema oglasnoj
ploči gdje pričekam hranu. Cameronina je fotografija još ovdje, kao i nova s
natpisom – Sumnja se na zločin koji vrišti na sredini. Ostatak ploče je uobičajen,
tu je obavijest o besplatnom satu joge Sama Foxa, ali nešto me odjednom odalami
u glavu. Glasno zvono počne uporno zvoniti u mom unutarnjem uhu, zvukom
upozorenja, jer upravo je ovako Cameronin otmičar mogao doći do nje.
Neprimjetno – skriven svima naočigled.
Pogledom prelazim preko ploče, preko gornjeg dijela pa sa strane, osjećajući
kako u meni raste jeza i neizbježnost. Tada ugledam obavijest koju tražim, u
donjem desnom uglu, jednostavnu i kratku, ispisanu na svijetlozelenom papiru:

TRAŽE SE UMJETNIČKI MODELI

Iskustvo nije nužno
Moguća poduka, ako su ostali uvjeti zadovoljeni

Bila je tu i prije mjesec dana, kad sam pronašla oglas za kolibu, ali nisam je
primijetila. Nisam je se ni sjetila do sada. Broj telefona naveden u dnu je lokalni,
ponovljen u nizu isječaka koji se mogu otrgnuti, bez imena. Ostala su još samo
dva isječka. Traže se umjetnički modeli... Moguća obuka. Četrnaest riječi, tri reda,
bez imalo napadnosti, nagovaranja ili prisile – što obavijest i čini tako moćnom.
Nalik je na mjesto ubojstva koje sam vidjela onog dana u šumi, jednostavno i
nevjerojatno učinkovito.
Izvadim Shannaninu fotografiju iz džepa jakne osjećajući mučninu u želucu,
sve dlake na vratu su mi se nakostriješile. Više ne promatram njezin kaput. Kaput
nije bitan, bitna je tužna djevojka koja ga nosi. Njezin cinizam, njezin pogled,
umoran od svijeta. Signal koji odašilje i koji rane ne zaklanjaju.
Sve što je Shannan proživjela, tu je u njezinim očima – dan kad joj je otac
pobjegao iz grada, a majka se prestala truditi, sve svađe koje je noću slušala iz
svoje sobe, zvuk udaranja šake o zid, o majčino lice. Kako je sve to pokušala
stišati u školskom zahodu, s koljenima na pločicama, s rukom nekog dječaka na
stražnjem dijelu vrata, koja je presnažno gura. Svaki put kad je pobjegla i nije
pronašla ništa. Vratila se, i pronašla ništa. Opet otišla. Jasno je da idem predaleko,
popunjavam praznine. Ali u drugu ruku, uopće ne idem predaleko, sve mi je to
nevjerojatno poznato.
Shannan nije ja, nije Jenny. Nije ni Cameron, ali također vidim kako se sve
slažemo jedna za drugom, kako donosimo verzije istog oblika na svijet.
Pokušavamo vjerovati u ljude i u obećanja. Pokušavamo biti dovoljne.
Pokušavamo – uvijek pokušavamo – nekako se osloboditi. Otvoriti.

SKINEM PRIBADAČU S plutene ploče, osjetim ubod iglice koja pronalazi mesnati dio
mog palca, osjećam kao da se uže stišće oko mene. Broj na dnu oglasa u mojoj
ruci je njegov broj. Tanki komad papira, koji mi drhti u rukama, sve se smanjuje
na jednu jedinu pribadaču, točkicu moje svijetle krvi.
Pazeći da dodirujem samo donji dio oglasa kako ne bih ugrozila mogući otisak
prsta ili trag kapljice znoja, zatražim od jednog blagajnika za pultom veliku
plastičnu vrećicu i ubacim oglas unutra na sigurno prije nego što odem do
govornice u stražnjem dijelu kafića i nazovem šerifov ured. Javi se Cherilynn
Leavitt.
Kroz njezin glas, topao i veseo, zvono i dalje uporno zvoni. »Hej, Cherilynn«,
uspijem protisnuti. »Anna Hart ovdje. Je li Will u blizini?«
»Na terenu je. Da ga kontaktiram preko radiostanice?«
»Ne, u redu je.« Glas mi zvuči stakleno. Udahnem. »Slušaj, možeš li mi na
brzinu provjeriti jedan telefonski broj? Pričekat ću.«
»Naravno«, kaže.
Dok čekam, jedva da sam prisutna u vlastitom tijelu. Misli su mi zbrčkane,
nepovezane. Napokon se javi Leon Jentz.
»Hej, Anna. Imam informaciju koju si tražila, što se događa?«
»Još je teško reći.« Ponovno isti izvantjelesni osjećaj, pa ipak uspijevam
nastaviti: »Samo pratim neki trag. Što si otkrio?«
»Broj je registriran na Umjetnički centar Mendocino.«
Tu je, par ulica dalje. Naravno da je tu. »Imaš li i neko ime?«
»Nema imena. Umjetnički ateljei imaju telefonske linije, a ovo je jedna od
njih. Njihovi se stanari često sele, pretpostavljam.«
 »Znamo li o kojem se studiju radi?«
»Broj četiri. Što imamo ovdje, što misliš?«
»Novog svjedoka, možda.« Bez imalo truda iščupam tu laž niotkuda. »Javit
ću ti ako se nešto pojavi. U međuvremenu, možeš li prenijeti Willu poruku da se
nađe sa mnom u Umjetničkom centru čim nađe vremena?«
»Dogovoreno.«
 Šezdeset jedan

N ekoliko minuta poslije parkiram, ostavim Cricket na stražnjem sjedalu i

primaknem se skupini malenih kuća koje se tu nalaze još od kraja pedesetih.
U najvećoj se kući nalazi dvanaest numeriranih stanova koji funkcioniraju kao
stambeni prostori i radne prostorije za instruktore i umjetnike na rezidenciji, šest
na katu i šest dolje, sa zavojitim industrijskim stubištem koje ih povezuje.
Broj četiri je prazan i tih. S prašnjavog prozora lijevo od ulaza, komad
neprozirnog stakla baca zamagljenu sjenu na betonski pločnik, crvene, plave i žute
krugove.
Pokucam, ali nitko ne odgovara, pokušam s kvakom da vidim jesu li vrata
zaključana, jesu. Pokušam proviriti kroz prozore, ali prekriveni su prašinom i
paučinom, mrljama od muha.
Studio-galerija u koju turisti dolaze kupiti rukom oslikane čunjaste vjetrokaze
i pepeljare od puhanog stakla još nije otvoren. Nikog nema u blizini osim vrtlara
koji na koljenima oštrom lopatom prorjeđuje grm hoste – stariji čovjek kojeg ne
prepoznajem. Nosi kombinezon i bejzbolsku kapu ispod koje mu strše čuperci
srebrne kose.
Zaputim se prema njemu, upirući prstom iza sebe. »Znate li kome pripada ovaj
studio? Broj četiri.«
»Već je neko vrijeme prazan, ali novi rezident iz Portlanda stiže krajem
mjeseca.« Na koljena odloži rukavice prljave od zemlje. »Koga tražite?«
»Umjetnika koji je otišao.«
Naočale su mu zamagljene, ali pogled mu je bistar. Poravna ramena. »Najam
mu je istekao, ali sva je papirologija još u uredu. Zašto? Što želite znati?«
Vidim da sam u njemu pobudila sumnju. Vjerojatno izgledam i više nego
sumnjivo, kosa mi je razbarušena, odjeća zgužvana. Nabacana. A i zadihana sam.
Međutim, premda znam da moram usporiti i uvjeriti ga da ne predstavljam
prijetnju, uporno razmišljam o tome kako proći kroz ta vrata. Čovjek koji je ubio
Shannan, a zatim oteo Cameron mogao bi biti tik iza njih, potpuno opušten. Otisci
bi mu mogli biti na telefonu, njegovo ime na računu ili nekoj poslovnoj kartici,
nekom umjetničkom predmetu.
»Tko vam je nadzornik?« upitam muškarca, a zatim čučnem kako bih se našla
na njegovoj razini. »Moram ući u taj studio. Tko ima ključ?«
»Ja sam nadzornik. Stan Wilkes. Ukratko, što se događa?«
Potrebno mi je nekoliko dugih minuta da mu sve prepričam i uvjerim Stana da
me pusti unutra da razgledam. Na koncu kimne glavom, pokrene se polako kao
kornjača i ustane, tresnuvši prašinu s koljena. Eonima poslije, posegne u džep na
boku i izvuče tanki ključ, malen i zaobljen na vrhu, koji visi s komadića crvene
vrpce.
 Do studija idemo zajedno, otvara vrata, njegova velika sjena prekriva gornju i
bočnu stranu dovratnika.
»Slobodno uđite«, reče.
Zakoračim unutra i u tom mi trenutku prvi put sine da bi, unatoč svojim
godinama, Stan mogao biti osoba koju tražim.
Krupan je to čovjek, još može nekoime nauditi. Ne dišući, okrenem se prema
njemu.
On zatetura unatrag, iznenađen. U razrogačenim mu se očima jasno ocrtaju
godine. Kao i na rukama, na blistavom čelu. On je običan starac, a ja sam ga
uplašila.

KAD STAN ODE, zatvorim vrata za sobom radi malo privatnosti. Prostorija je hladan
pravokutnik, možda šest puta sedam metara. Pukotine i tamne mrlje nagrđuju
betonski pod. Mrlje od uljane boje. Drvena klupica pored zida doima se jednako
oštećenom, pohabana od silnog korištenja.
Prekidač za stropnu lampu ne radi, ali na stropu su tri kupolasta krovna prozora
od pleksiglasa. Bacaju svjetlost u mliječnim snopovima kroz koje plivaju čestice
prašine i izgledaju uvećanima. Zrnatima. Premda je soba prazna, posvuda kao da
je ostalo malo nečega. Gotovo medicinski miris lanenog ulja i gvaša izbija iz
zidova. Pocrnjela usta prazne peći. Štafelaj naslonjen u kutu, jedna mu noga visi
kao slomljeni ud.
Instinktivno poželim da prostor progovori, da mi ispriča svoju priču. Je li
Cameron bila ovdje, je li pozirala ili se nekom udvarala? Molila za ljubav ili za
vlastiti život? Je li je njezin otmičar nazvao preko ovog žutog fiksnog telefona
koji visi pored vrata? Ovog s vijugavim, zmijolikim kablom? Je li se ovdje prvi
put našla s njim? Gdje ju je prvi put počeo uvlačiti u svoju uvrnutu fantaziju?
Još piljim u telefon kad iza sebe začujem komešanje. Nikog nema kad se
okrenem, ali zvuk se nastavi, kao maleni, prigušeni čekić koji udara o zid ili cijevi,
i dopire iz stražnjeg ormara.
Cameron, pomislim i priđem vratima. Uopće se ne radi o ormaru, već o
skladištu od tamne cigle. Zidovi su sivi i porozni, smrde na vlagu. Zrak je toliko
gust i vlažan da ga se može piti. Gutati u komadima. U jednom kutu, iznad
malenog zahrđalog umivaonika, malena ptica klizne s grede i uplaši me kad počne
divljački udarati o zid. Sivo-bijela krila su kao uskovitlana mrljica. Uletjela je
kroz razbijeni unutarnji prozor i ne može izići.
Osjećam njezinu borbu kao da mi se zalijeće u grudi, a ne u zidove. Sva je
njezina uspaničena energija i bespomoćnost usmjerena prema meni. Puls mi skoči
dok ptica udara krilima o beton, zatim o grede, uzaludno tražeći nebo. Konačno
se zaustavi na jednoj stropnoj gredi prekrivenoj paučinom, srce u grudima
naočigled joj udara. Tada primijetim nekoliko odloženih platna u blizini, stoje
među gredama kao prečke na ljestvama. Gotovo istog trena zaboravim na pticu i
pronađem stolicu, pazeći da ne dotičem ništa što bi na sebi moglo imati otiske
prstiju. Treba uložiti malo truda da spustim platna i pritom ne padnem, ali kad mi
to konačno pođe za rukom, ostanem zatečena: u donjem desnom uglu nalazi se
prepoznatljivi, lepršavi potpis Jacka Ledforda. Mora da vrijede stotine tisuća
dolara.
Moja prva pomisao jest ta da je Jack Ledford na neki način bio povezan s ovim
studijem, koji se tu nalazi još od 1960-ih. Možda je ovdje slikao ih je jednostavno
koristio prostor kao skladište. Onda mi sine da su deseci umjetnika koristili ovaj
prostor u posljednjih nekoliko desetljeća i bilo koji od njih mogao je biti
kolekcionar Jackovih djela, a ta je platna možda ostavio slučajno. Količina prašine
na slikama i činjenica da su ostavljene ovdje, a cijeli je studio potpuno prazan,
navodi me na sumnju da vjerojatno nemaju nikakve veze sa sadašnjošću, s
Cameron ili njezinim otmičarom. Ali bio je ovdje, a možda je bila i ona. Očito
ćemo morati smjesta organizirati tim koji će potražiti otiske, vlakna i vlasi kose,
osobito u skladištu koje bi se, s debelim zidovima i nepristupačnim unutarnjim
prozorima, lako moglo pretvoriti u zatočeničku ćeliju. Ako je Cameron uspjela
pronaći neki klimavi kamen ili neki drugi predmet, možda je razbila prozor u
pokušaju da privuče nečiju pažnju. Možda ju je zato njezin otmičar preselio
odavde, da je nitko ne bi čuo kako vrišti kad joj skine povez s usta.
Misli mi još vrludaju po mogućim scenarijima kad začujem kako me Will
doziva iz glavne prostorije. Sav se zarumenio, pokušavajući stići ovamo što prije,
i iznenađujuće mi je drago što ga vidim. Što znam da mogu doći do njega kad mi
zatreba i da će on pronaći načina da se pojavi.
Treba mi malo vremena da mu iznesem svoju teoriju s oglasnom pločom,
nakon što sam mu pokazala oglas i kako se on mogao iskoristiti da se namami
Cameron, a moguće i Shannan. Zatim ga vodim u skladište, gdje sam ostavila
slike naslonjene na zidu, ne želeći ih dalje premještati u slučaju da mogu biti
korisne u istrazi.
»Jackove su?« Will upita u nevjerici.
»Ludo, nije li? Moguće da je potpuna slučajnost što su tu.«
»A možda su Calebove i on je nekako upleten«, Will brzo doda.
»Calebove? Zašto to misliš?«
»Zato što puno Jackovih radova pripada njemu.«
»Točno. Ako zna za njihovo postojanje, mislim, ako je sam na neki način
povezan s ovim studijem, zar ih ne bi prodao kao što je prodao sve ostalo? Sigurno
ni ne zna da su tu.«
»Možda. A možda ga je i komplicirani odnos s ocem naveo da ove ovdje
zadrži?«
Slegnem ramenima potvrđujući i tu mogućnost dok Will zove Leona preko
voki-tokija, objašnjava mu da imamo potencijalno mjesto zločina koje moramo
obraditi i da mora obavijestiti ekipu.
Potom se okrene natrag prema meni. »Znamo li tko je zadnji boravio ovdje?«
»Svi su papiri u uredu. Još ih nisam otvorila, ali nadzornik se zove Stan
Wilkes. On me pustio unutra. Možda sam potpuno u krivu što se tiče oglasne
ploče, ali mislim da nisam.«
 »Ako si ipak u pravu, možda je tako stupio u kontakt s curama. Možda je već
bacio oko na novu žrtvu.«
»Znam. Možda je već polijepio oglase uzduž čitave obale.«
Will kimne, a onda se nagne kako bi pomnije promotrio najbliže platno, još
naslonjeno na zid skladišta skupa s ostalima. Svjetlo je loše, a površina slike je
ostarjela i prekrivena prašinom, no prizor na njoj još se vidi. Radi se o apstraktnoj,
gotovo primitivnoj slici, sa skromnom upotrebom boje, samo crna, bijela i plava.
Oblici su dramatično šiljati i sugeriraju nešto što nikako ne mogu prokljuviti sve
dok se Will ne oglasi.
»Mislim da bi ovo mogla biti ona drvena skulptura iznad masonske lože.«
»Sranje. U pravu si«, kažem pitajući se zašto nisam odmah to vidjela. »To
je Vrijeme i djevojka. Što je s ostalima?«
Navuče rukav košulje preko dlana kako ne bi ugrozio otiske prstiju i pažljivo
nagne platna prema naprijed. Ukupno ih je četiri i svi su verzije iste slike, s istim
odabirom boja. Odvažni bijeli oblik slova V, koji sugerira krila. Crni potez koji
predstavlja kosu smrti. Lice djevojke okruglo i umrljano, kosa joj je skup
vodenasto bijelih črčkarija. Pozadina svake slike gruba je i gusta, tamnoplava –
čak i ispod sloja prašine – i izgleda kao glazura nanesena slikarskom špatulom.
»Jezivo«, reče Will.
Opsesivnost je jeziva, moram se složiti, iako se slikari često vraćaju
određenim motivima. Monet i njegovi lopoči, ili Degas i plesačice. Razlika je u
tome što je predmet koji je tako očito fascinirao Jacka Ledforda, barem u
razdoblju kad je naslikao ove slike, također fascinirao i mene, cijelog mog života.
»Nerado priznajem, ali nekako su lijepe«, kažem Willu naglas.
»Misliš, nerado to priznaješ zato što je Jack bio kreten?« Njegov izraz govori
mi da se slaže sa mnom. »Uglavnom, moramo ih provjeriti. Možda nam Caleb
može pomoći da ih identificiramo. Poslat ću jednog svog zamjenika po njega.«
»Mogu i ja otići. Trebat će mi manje od pet minuta. U međuvremenu, reci
Stanu Wilkesu da te pusti u ured.«
»Okej, naravno. Pazi se, može?«
»Uvijek se pazim.«
Pogleda me iskosa kao da želi reći – oboje znamo da to nije istina.
 Šezdeset dva

C alebova je kuća od Umjetničkog centra udaljena svega nekoliko blokova pa

idem pješice, misli mi se stalno vraćaju na oglas i fotografije koje gledam
već danima, Cameron u šumarku, Shannan s njezinim teškim pogledom, sa svojim
gardom. Još sam daleko od shvaćanja kako su sve te točkice povezane, ali
pronalazak studija mora biti svojevrsni pomak. Iako se umjetnici iz centra često
sele amo-tamo, Stan Wilkes bi nam ipak trebao moći dati popis imena koji ćemo
provući kroz bazu podataka. Tehničari iz kriminalističkog laboratorija također bi
trebali relativno lako skinuti otiske prstiju s oglasa, ako se papir nije previše
dodirivao ili pomicao. A tu su i slike, o kojima bi nam Caleb, ako bude sreće,
mogao reći nešto više.
Prođem kroz ulazna vrata, primjećujući upaljeno svjetlo u garaži. Unutra
ugledam Calebovu krupnu siluetu kako prolazi ispred četvrtastog prozora.
Zaputim se onamo, a dok tiho kucam na vrata, on stoji pred povišenim štafelajem
na kojem je veliko platno. Prema onome što mogu opaziti, slika je apstraktna,
prepuna mračnih valovitih oblika. Sve do ovog trenutka uspjela sam nekako
zaboraviti na to da je i Caleb umjetnik.
»Anna«, kaže, otvarajući mi vrata, »što ima?«
»Oprosti što ovako upadam.« Zakoračim unutra i vidim da je u velikoj mjeri
nastavio tamo gdje je stao njegov otac. Slike velikih dimenzija. Odvažne i
nedovršene linije. »Pronašli smo neke potpisane slike tvog oca, dolje u
Umjetničkom centru. Možda bi mogao doći i identificirati ih, ili nam pomoći
otkriti kome pripadaju.«
»O, opa.« Protrlja ruke o krpu koju drži, a zatim je baci na plastičnu bačvu od
20 litara koja stoji na betonskom podu u blizini ni ne spuštajući pogled, kao da
točno zna gdje se što nalazi. Prostor iza njega besprijekorno je organiziran.
Kistovi i tube s bojom uredno su, čak i kromatski, posloženi na radnom stolu. U
Jackovo vrijeme, dok je on ovdje slikao, prostor je uvijek izgledao kao da u njemu
boravi opsesivni sakupljač. Sad je sve zapanjujuće na svom mjestu, pod je
potpuno čist. »Što si radila tamo?«
»Pratila sam trag u slučaju Cameron Curtis. Slike su me totalno iznenadile.«
Pomaknem se malko bliže njegovu platnu i primijetim kako je suptilno pomaknuo
tijelo prema njemu.
»Umjetnički centar. Zašto si tamo istraživala?«
Opet bacim pogled na platno, primijetim nešto upadljivo ženstveno u oblicima
na njemu, ovog puta u konturama i proporcijama. »Ma, neka dojava.«
»Zanimljivo.« Pogled mu hladno, električno, preleti preko mojeg. Prepoznam
promjenu u njegovoj energiji, koja je sad gotovo reptilska. Testira zrak među
nama kao što to zmija čini jezikom. Čita mi misli, ili barem pokušava. »Sigurna
si da pripadaju mojem ocu?«
 »Definitivno.« Znam da ne mogu sakriti ono što je već vidio. Da sastavljam
dijelove slagalice. Otkrivam ono što mi je prije promicalo. Što je cijelo vrijeme
bilo preda mnom. Sad mogu još samo igrati tu igru. »Sve prikazuju Vrijeme i
Djevojku. Sjećaš li se da si vidio išta slično dok je Jack bio živ?«
On se blago namršti i odmahne glavom. »Mislim da ne. Daj da zaključam pa
dolazim tamo.«
»U redu je. Nije mi problem čekati.«
»O, jasno.« Zjenice mu opet prijeđu preko mene. Kao da uživa u ovome.
»Samo da uzmem novčanik i odmah se vraćam. Pričekaj.«
Zaključa garažu kad iziđemo na prilaz, a onda se zaputi prema kući dok ja
stojim na mjestu, samo što nisam eksplodirala u sebi. Zar me zbilja misli pratiti
do Umjetničkog centra? Toliko je hrabar? Ako jest, postoji li način da Willu dam
do znanja da sumnjam na njega, jednom kad tamo stignemo? Misli mi vrludaju, a
nekoliko kapljica kiše padne mi na lice. Kad sam jutros napustila kolibu, bilo je
prohladno i vedro, ali nebo je u međuvremenu postalo mračno i spužvasto. Kratko
pogledam prema kući da vidim stiže li Caleb, a zatim zakoračim prema
zaključanim vratima garaže i povirim kroz prozor. Želim još jednom pogledati
platno, kako bih potvrdila prvi dojam. Ali ovog mi puta pogled padne na nešto
drugo. Na fotografiju obješenu iznad Calebove radne klupice. Crno-bijela, nekako
staromodna, kao da je izrezana iz neke povijesne knjige.
Nagnem se bliže staklu, samo što je nisam prepoznala, kad začujem paljenje
automobila i ugledam Caleba kako se izvlači iz garaže u bijelom Toyotinom
kamionetu. Adrenalin jurne kroz mene kad mu se hitro sklonim s puta, pitajući se
želi li me pregaziti. Umjesto toga, on stisne kočnicu i dovikne kroz otvoren
prozor, krutog pogleda, gotovo keramičkog. »Ako me budeš pratila, ubit ću je.«
Nagazi gas i odjuri.

U PRVOM SAM trenu paralizirana dok mi sve dolazi do glave, sve što mi je
promicalo, kao da mi je umom odjeknula bomba. Kako Calebov profil savršeno
odgovara onoj vrsti čovjeka koja lako može zabrazditi u nasilje, postati ubojica,
čudovište. Djetinjstvo narušeno napuštanjem i kaosom, otac tiranin i alkoholičar.
Način na koji je ostao bez Jenny, osobe koju je volio najviše na svijetu, sasvim
bespomoćan da je spasi. A onda i slučaj koji ostaje neriješen, njezin ubojica koji
nikad nije pronađen. Samo taj dio bio bi dovoljan da u njemu probudi bijes, da ga
stubokom promijeni, da ga izvrne u korijenu, kao što mi je Hap pojasnio jednom
davno u zakržljalom lugu.
Nisam uspjela prepoznati tu mučeničku crtu u Calebu, njegovu ranjenost – čak
ni kad smo onog dana sjedili jedno pored drugog na litici. Možda sam uporno
miješala njegovu priču s vlastitom, ili njegovu prošlost sa sadašnjošću. Možda
sam jednostavno smetnula s uma Hapovo osnovno pravilo, i svoje vlastito, o tome
kako cijelo vrijeme treba držati oči otvorene, ne vjerovati nikome dok ne zasluži
tvoje povjerenje. Bilo kako bilo, kajanje je luksuz za koji nemam vremena. Ne
smijem izgubiti Caleba, ali nemam ni načina kako da ga slijedim. A svaka sekunda
je bitna.
Tik iza vrata garaže nalazi se masivni crni telefon s brojčanikom. Snažno
udarim nogom u vrata, odmah iznad kvake, i ona se glasno rastvore. Dok okrećem
broj Willova ureda, ruka mi se trza, svaki mišić napinje i treska. Javi se Cherilynn.
»Imamo osumnjičenog«, kažem joj. »Krenuo je prema istoku, možda prema
autocesti. Vozi bijeli Toyotin kamionet. Registarske tablice počinju na H46.
Ostatak nisam uhvatila.«
»Šaljem nekoga u ulicu Kelly po vas«, kaže prije nego što prekine poziv.
»Ostanite gdje jeste.«
Skoro da mi se zavrti u glavi dok prekidam poziv, moleći se da nije prekasno
da zaustavimo Caleba prije nego što stigne do Cameron. Prijetnja koju mi je
uputio, da će je ubiti ako ga budem slijedila, užasavajuća je. Ali sad kad je u
bijegu, velike su šanse da će to svejedno učiniti, što prije može.
Čujem kako iz glavne ulice dopire zavijanje policijskih sirena. Krenem prema
vratima kako bih ih dočekala kad mi pogled ponovno padne na crno-bijelu
fotografiju iznad drvene klupice. Sad znam zašto mi izgleda poznato. Radi se o
ženi iz plemena Pomo, u tradicionalnoj haljini s malenim umotanim djetetom u
pletenoj košarici, grudi su joj opuštene ispod odjeće, u blizini je hrpica skupljenih
žirova. Dom joj je kupolast, izrađen od kore drveta i slame, dasaka sekvoje. Baš
kao i ono sklonište koje sam onomad vidjela u šumi.
Požurim kroz vrata, iziđem na prilaz. Kiša je počela padati, a nebo je skoro
crno dok gledam kako automobil s upaljenim svjetlima juri prema meni, očajnički
želeći vidjeti Willa unutra, ili u autu iza njega. Oba zakoče uz škripu guma, vrata
se širom rastvore. Willovo je lice jedino koje tražim dok mi kose kapi kiše pljušte
u lice i vrat.
»Otišao je natrag u šumu«, viknem, premda znam da mu to još neće imati
smisla. »Otišao je ubiti Cameron.«
 Šezdeset tri

»M ožeš li nas odvesti tamo?« Will želi znati jednom kad sam mu sve
objasnila, još zadihana, tijelo mi se užasno trese. »Sjećaš li se puta?«
Ne moram uvjeriti samo Willa već i sve državne i lokalne policajce koji su tek
stavljeni na zadatak, desetke napetih lica okrenute prema meni. Na sve je strane
raspisana tjeralica s opisom Calebova auta, ali dosad ga je već mogao negdje
sakriti i pješice se zaputiti prema Pomo skloništu. Vidjela sam ga samo jednom,
tijekom one dugačke šetnje od svoje kolibe, kilometrima dalje od mjesta odakle
sam krenula i tko zna koliko daleko od najbliže ceste. Mogu li ga opet pronaći?
Znam li uopće gdje je?
»Da«, natjeram se da kažem.

PREKO RADIOSTANICE WILL traži pomoć rendžerskih postaja i nastoji aktivirati

svakog raspoloživog čovjeka iz ekipe tragača dok ja proučavam zemljovid uz
mučne napade sumnje u samu sebe. Postoji jedno područje sjeverno i istočno od
moje kolibe, duboko u zelenom pojasu rezervata, koje bi moglo biti to. No je li
doista? Jesam li tog dana prešla vatrogasni put? Je li rijeka toliko daleko od
najvišeg grebena? Je li visina točna?
»Imaš li koordinate?« upita Will iza mene.
»Tu su.« Pokažem na područje koje sam pronašla, do neba se nadajući da
nisam pogriješila. »Seoskom ćemo se cestom približiti na udaljenost od nekoliko
kilometara, ali ostatak ćemo morati prevaliti pješice, razdvojit ćemo se u skupine
s voki-tokijima. Svaka će skupina dobiti fotokopiju ovog crteža Pomo skloništa
koji sam napravila, skupa s koordinatama i brojem tablica bijelog Toyotina
kamioneta registriranog na Calebovo ime.«
»Dogovoreno«, reče. Zatim zaškilji: »Jesi li dobro?«
»Naravno.« Pokušavam disati. »Spremna sam.«

U ROKU OD pola sata konvoj kreće iz grada u tišini, deseci vozila mijese blato na
cesti Little Lake Road koja vodi prema glavnom ulazu u državni park Mendocino
Woodlands, kiša pljušti po vjetrobranu. Sa svakim novim zavojem osjećam
poznato okretanje utrobe, pitajući se jesmo li već zakasnili.
Will i ja vozimo se zajedno u tišini. Nebo je toliko mračno da bi mogla biti i
noć u trenutku kad stižemo do vatrogasnog puta, što je kraj putovanja za vozila.
Tu se nalazimo s ostatkom ekipe, svi nosimo crne pončo kabanice koje se smoče
prije nego što smo uopće upalili voki-tokije i krenuli pješice. Preuzimam vodstvo,
nastojeći ne razmišljati ni o čemu ili dopustiti da mi tjeskoba priguši instinkte,
nadajući se da moje tijelo zna kamo ide i može me tamo odvesti po osjećaju. Ali
ulozi su sada toliko visoki da je teško ne dopustiti panici da prodre.
Pješačimo oko kilometar i pol, dva kilometra, dvadeset i pet tragača u liniji, a
ponekad i u uskom V, sve dok nam teren to dopušta, i svi smo pokisli do kože.
Čak i kad izvadimo baterijske lampe, nepristupačna atmosfera vidljivost pretvara
u izazov, vegetacija kaplje u gustoj masi oko nas, brežuljci i doline postaju
skliskiji i strmiji, mjestimično neprohodni. Svaki put kad dođem do račvanja
staze, očajnički potražim neke orijentacijske oznake, bilo kakav znak da sam na
pravom putu, ali na kiši sve izgleda drugačije. Ne mogu bili sigurna da sam ikad
ovdje bila, ali borim se da suzbijeni vlastiti strah i sumnje. Ekipa treba vjerovati
da znam put. Ja to trebam još više.
Temperatura je pala, a nebo izgleda crno, iako ne može biti puno kasnije od
dva sata poslijepodne. Vidim paru vlastitog daha iza ruba ponča s kojeg se cijedi
kiša i pitam se jesam li nas nepovratno izgubila. Sve me to iscrpljuje, sumnja u
sebe i napor, rastući pritisak i strah. Glasovi u glavi koji mi govore da sam je već
iznevjerila, da su mi promaknuti najvažniji tragovi i znakovi.
A onda se dogodi. Podignem pogled i znam da sam pronašla pravi greben.
Provlačim se kroz prianjajuće žbunje i blato sve do vrha, odakle ugledam Pomo
sklonište, dolje ispod, iza mračnih i mokrih zamki i paprati, iza borova i kukute
natopljenih kišom – tamo. Ekipa iza mene stiže stvarajući previše buke, vadi
vatreno oružje, dok ja osjećam kako mi napetost raste do točke pucanja.
Will mi je dao pištolj da ga ponesem sa sobom, klasični devetmilimetarski
pištolj s neravnim drškom. Opipam Glock kroz jaknu kako bih se uvjerila da je
još ondje dok Will provjerava vlastito osiguranje. »Mislim da zna da dolazimo«,
kažem mu.
»Zašto to kažeš?«
»Zbog načina na koji mi je rekao da ga ne slijedim, kao da je znao da ću ga
pronaći.«
»Bila si sama onog dana kad si otkrila sklonište. Vjerojatno si jedina osoba na
svijetu koja je mogla povezati sve dijelove, čak i uz fotografiju u garaži.«
»Istina«, kažem, ne osjećajući se nimalo bolje po pitanju šansi koje imamo.
»Pretpostavljam da ćemo uskoro doznati.«

KAD WILL DA znak, krenemo niz padinu kroz mokro grmlje i lišće, malena vojska
koja nastoji zadržati prednost iznenađenja i tajnosti, i koja vjerojatno u tome neće
uspjeti. Pomislim kako bi možda prvi trebao ići jedan čovjek, sam. Možda smo
trebali postaviti snajperiste na uzvisine – ali prekasno je da se sad to pitam,
prekasno je općenito.
Jednom kad stignemo, sklonište je uništeno, ili praktički uništeno. Cijelo
mjesto izgleda kao da je kroz njega prošao uragan. Nosivi stupovi i komadi kore
drveta razbacani su kao drva za ogrjev, a tajni je ulaz istrgnut iz temelja. Ni traga
Calebu.
 »Cameron!« viknem, ali ona nije tu. Unutra, na mokrom zemljanom tlu vidim
samo tragove borbe, mrlje krvi na zgužvanoj plahti koja izgleda kao stravična
slika vodenim bojama, i dugačku, iskidanu, mokru užad. Prevrnuta kanta smrdi
kao zahod. Prljavi krevet od šperploče izgleda kao neki oltar, a vjerojatno je to i
bio, dok ju je silovao i mučio svih ovih tjedana koliko je tu provela kao njegova
zatočenica.
Will većem dijelu ekipe daje znak da se rasprše i nastave potragu. Putem
radiostanice šalje obavijest da se zatvore svi ulazi u park. Kad se okrene natrag
prema meni, lice mu je ozbiljno, napeto. »Odveo ju je nekamo. Što misliš? Kamo
bi otišao?«
»Nisam sigurna«, kažem, nastojeći se usredotočiti usprkos strahu. Usprkos
veoma realnoj mogućnosti da je, ma koliko blizu došli, ma koliko se trudili, nismo
uspjeli spasiti.
 Šezdeset četiri

P ark Mendocino Woodlands rasteže se preko skoro tri tisuće kvadratnih

kilometara, a na trenutačnoj je oluji crn kao neistražen planet, noćna mora
koja se iz minute u minutu ostvaruje. U desecima priča koje je ispričao tijekom
godina, Hap je opisao svaku vrstu izazova u ovim šumama, o predatorima i
nezgodnim padovima, hipotermiji, izgubljenim planinarima. Da se Cameron
nekako uspjela osloboditi – što je suluda, nevjerojatna pomisao – bila bi u golemoj
opasnosti i bez Caleba. No, barem je u ovoj šumi, a ne negdje drugdje. Ovaj je
teren utkan u moje stanice, u živčana vlakna. Ako je Cameron ovdje, vjerujem da
je mogu pronaći.

OSTALE EKIPE RAZDVAJAJU se i šire dalje od skloništa, baterijama rasvjetljavaju

gustiš i pukotine, spužvaste, izdubljene sekvoje, komuniciraju voki-tokijima,
dozivaju Cameron imenom. Kiša prelazi u hladno, isprekidano kapanje, ali nebo
ostaje mračno i natečeno, sve pretvara u sjene, ledeni crni zrak i kore drveta,
stijenje i klisure, naše napredovanje postaje sve opasnije. Broj potencijalnih
smjerova pričinja mi vrtoglavicu, doima se beskonačnim, staza praktički
nepostojećom. U jednom trenutku, zateknem se do struka u paprati, rub grebena
je toliko maglovit da mi se čini kao da plivam, a ne hodam. Zateturam prema
naprijed, začujem Willa iza sebe i pričekam da me dostigne.
»Spustit ću se dolje u dolinu«, kažem pokazujući prema padini s naše lijeve
strane. »Ako se pokušava sakriti od Caleba, držat će se podalje od grebena, u
gustim, nizinskim predjelima.«
»Pametno razmišljaš. Spustit ću se prvi.«
»Pokrit ćemo veće područje ako se razdvojimo«, uporna sam. »Ionako nam
nije ostalo još puno svjetla. Ako se ti zaputiš onuda«, pokažem na suprotnu stranu
padine, »dolina se proteže s istoka prema zapadu još nekih petstotinjak metara. Ja
ću krenuti u istom smjeru, dostići ću te prije iduće uzbrdice. Čut ćemo se preko
voki-tokija, ako zatreba.«
»U redu, ali Anna? Budi oprezna.«
Obećam mu da hoću prije nego što oprezno zakoračim i počnem se bočno
spuštati centimetar po centimetar. U roku od par minuta već sam ga izgubila iz
vida i zašla dublje u paprat. Udara mi o pončo i lijepi mi se za ruke dok tražim
sigurniji položaj na padini. A onda, prije nego što uopće shvatim što se zbiva, tlo
postane užasno sklisko pa se strmoglavim niz brežuljak opasnom brzinom,
sklupčam se ne bih li se zaštitila, dok mokre crne grane pljušte po meni.
Kad konačno dospijem u dno doline, zadihana sam i izranjavana. Proklizala
sam nekih dvjesto metara ili više, skoro ravno prema dolje. »Wille!« zazovem, a
onda napnem uši čekajući odgovor.
 Ništa.
Posegnem prema voki-tokiju, ali najprije brzinski provjerim zadobivene
ozljede. Ruke su mi izgrebene, desni bok mi pulsira. Jagodicama prstiju dotaknem
zatiljak koji me peče i osjetim krv. Svjesna sam da, tako iskidana i krvava, bilo
kojem predatoru u blizini mirišem na večeru. A tu je i Caleb, koji bi mogao biti
bilo gdje, u bilo kojoj od sjena koje se cijede i drhte. Doduše, sve i da je Will uza
me, ne bi me nužno zaštitio od Caleba, ne ako je naumio ubiti me. Uostalom,
nisam toliko ozlijeđena od pada. Odlučim još malo hodati nasamo, zahvalna na
tome što putem nizbrdo nisam ispustila baterijsku lampu.
Polako se počnem kretati prema naprijed, oklijevajući, tlo doline natopljeno
je vodom kao da je močvara. Nekoliko minuta poslije, lampa počne štucati kao da
gubi bateriju. Pretresem je i opomenem, a onda se spotaknem o korijen i opet
padnem, snažno udarivši desnim koljenom u glib. Spuštena na sve četiri,
primijetim da je nešto jurnulo s moje lijeve strane, neka brza, crna kretnja, kao da
sam preplašila sovu ili nešto veće.
Skamenim se, cijelim tijelom osluškujem. Srce mi luđački tuče. Grlo mi je
stegnuto i neprohodno. Kretnju sam ugledala na trideset stupnjeva lijevo.
Potražim lampu koju sam ispustila i natjeram se da opet ustanem. Vukući se
naprijed preko spužvaste površine, osjećam kako se šumsko tlo poda mnom
rastvara poput mekanih crnih usta. Užasnuta sam pri pomisli što bih mogla
pronaći, koga bih mogla naći.
Iznad mene, krošnje kao da su se splele i spojile, nebo je samo sjećanje. Imam
osjećaj kao da sam kroz svijet pala u neku prazninu. Da me ovdje, sve i da ga
zovnem, Will ne bi mogao pronaći. Osim toga, ovo nije jedan od Hapovih testova,
nije igra preživljavanja. Ovo je moj život, a možda i moja smrt. Razmišljam o
svemu što me Hap pokušavao naučiti o divljini, kako uvijek zahtijeva poštovanje,
bez obzira na znanje koje posjeduješ. Sam njegov nestanak to dokazuje. Znao je
više od ikoga, imao više strpljenja, naklonosti i poštovanja. Pa ipak ga je uzela –
priroda – ali ne može uzeti mene. Ne ako zadržim nadu da ću pronaći Cameron.
Na to se sad moram usredotočiti, ne na vlastiti strah, već na razlog zašto sam
ovdje. A to je preživljavanje.
Provlačim se dalje kroz gusto raslinje, mokro lišće i grančice potežu me za
odjeću. Zatim se rastvori neka čistina, skupina starih sekvoja. Mogu ih namirisati,
gotovo da ih čujem kako dišu. Tu su kao svjedoci, ali čega?
Potom se ponovno nešto pomakne. Čujem tihi, prigušeni uzdah. Zatim moja
lampa osvijetli neku siluetu. Mršavu kao kostur, prekrivenu blatom, sličniju
životinji nego djevojčici.
Napola čuči u isprepletenom granju, kosa joj je zapetljana i razbarušena,
pokušava se kamuflirati. Oči su joj razrogačene i gledaju ravno u mene, izraz na
licu prestrašen i divlji. »Cameron!«
Jedva dišem kad zakorači prema meni u rasparanoj flanel košulji, noge su joj
bijele i zastrašujuće mršave. Stopala su joj bosa. »Tko si ti?« procijedi prije nego
se spotakne i padne, ili je preslaba ili pod prevelikim šokom da bi stajala na
nogama.
 Pojurim prema njoj, padnem na koljena. Drhti kao da će se raspasti.
»U redu je, Cameron. Ja sam detektivka, tu sam da ti pomognem. Dugo te već
tražim.«
»Gdje je on?« Glas joj je isprekidan, isprepadan.
»Još ga tražimo, ali ti si sad na sigurnom, kunem ti se. Nitko ti više ne može
nauditi. Neću im dopustiti.«
»Želim svoju mamu«, zaplače. Nešto duboko u njoj pukne i popusti. »Želim
ići kući.«
Prije nego što stignem odgovoriti, začujem potezanje i šuškanje grmlja iza nas
na čistini, neko tijelo u pokretu. Hitro se okrenem prema zvuku, spremna boriti se
do smrti ako treba. Ali to nije Caleb. To je Hector.
Nemam pojma kako je ovamo stigao. Možda je pratio ekipu iz grada, ne želeći
prepustiti slučaj vlastima. A možda se jednostavno magično materijalizirao? Kako
god da se dogodilo, trenutačno izgleda kao da promatra uskrsnuće. Lampa mu se
trese u rukama, svjetlost mu prelazi preko mokre odjeće i lica, nevjerojatnosti
ovog prizora. Milosti.
Ne govori ni riječ, samo spušta bateriju, još njome osvijetljen, i požuri k nama,
uzme Cameron u naručje. Vjerojatno više ne teži ni perca, ali vidim da nije ni
bitno kolika je. Svejedno bi je nosio.
Palcem upalim voki-toki. »Našli smo je. Živa je. Prijem.«
Čuje se krckanje, zatim Willov glas. »Anna? O, hvala Bogu. Što je s
Calebom?«
»Ni traga.«
»Znaš li gdje si?«
»Mislim da znam. Imam i pomoć.« Pogledam u Hectora, detaljnije pojašnjenje
ostavljajući za poslije. »Potražit ćemo cestu pa ću ti se otamo opet javiti. Pozovi
hitnu pomoć, može? Nikakve medije. Ne još.«
»Sve primljeno na znanje.«
U miru koji je uslijedio, kažem Cameron da se ne plaši. Da je Hector siguran,
prijatelj. Zatim nas povedem dalje od čistine, s lampom u svakoj ruci, dolina oko
nas gusta je poput tinte, srce mi je toliko puno da mi se čini kao da bih mogla
poletjeti ako zatreba.
Negdje u daljini pred sobom čujem Big River, nabujalu od oluje i brzu.
Usmjerim nas prema tamo, upirući lampom kroz grmlje, dok iza mene Hector
teško diše, koraci su mu teški. Nakon nekog vremena uopće više ne čujem
Cameron. Možda se onesvijestila, a možda doista vjeruje da je sigurna u
Hectorovu naručju. Za nju je on tek jedan od spasitelja, čovjek dovoljno snažan
da nosi njezino tijelo. To što ne zna da joj je brat cijelu situaciju čini dvostruko
ljepšom.
 Šezdeset pet

H itro odvezemo Cameron u bolnicu u Fort Braggu, gdje je Emily i Troy već
čekaju u autu. Rekla sam Willu da ne zove medije, ali mreže su nekako
doznale da je spašena. Parkiralište pored prilaza za vozila hitne pomoći zakrčeno
je kombijima, prijenosnim reflektorima i stativima za kamere. Emily se mora
provući kroz njih kako bi došla do sobe u krilu hitne pomoći u kojoj liječe
Cameron, što joj i polazi za rukom.
»Znam da želite smjesta vidjeti svoju kćer«, pojasnim nakon što sam ih povela
do jedne privatne prostorije kako bih ih izvijestila o svemu. »I vidjet ćete je. No
u ovom trenutku moramo pustiti liječnike da odrade svoj posao. Zatim ćemo
morati uzeti njezinu izjavu. No, živa je i na sigurnom. To je najvažnije.«
»Taj monstrum koji ju je oteo još je na slobodi«, Troy reče agresivno, kao da
me uopće nije čuo. »Pustili ste ga da pobjegne. Je li moguće da
ste toliko nesposobni?«
»Slušajte, naš šerif radi na tome, kao i FBI. Raspisana je opsežna tjeralica, od
sjevera do juga, preko svih državnih granica, do mjeseca ako treba. Pronaći ćemo
ga.«
Troyevo lice postaje ljubičasto dok u njemu raste gnjev. Vidim da nekoga
mora okriviti, ali meni je već dosta. »Ako se ne možete sabrati, morat ćete
pričekati vani. Ne zezam se. Vaša je kći prošla pakao. Je li vam to jasno?«
Iz očiju mu sijevne čisti prijezir. »Kako se usuđujete?«
»Troy.« Emilyn je glas neočekivano čvrst.
On stisne vilicu, prepunu čvorova koji se vjerojatno nikada neće do kraja
rasplesti. Krivnje kojom se neće pozabaviti. Svega što je učinio, i za što nikad
neće tražiti oprost. No naposljetku se, nevoljko, odmakne i odustane od rasprave.

KAD KUCNE ČAS da odem prvi put ispitati Cameron, ostavim Curtisove s jednim
Willovim zamjenikom koji može odgovoriti na sva pitanja koja eventualno još
imaju, i zaputim se prema Cameroninoj sobi. Putem ugledam Hectora kako se
raspravlja s medicinskom sestrom i pokušava dobiti informacije o svojoj sestri.
Čizme su mu još skorene od blata, a lice izobličeno, puno raznih emocija.
»U redu je«, kažem sestri ne bih li joj dala do znanja da imam sve pod
kontrolom.
»Gdje je ona?« upita me čim je otišla.
»Samo sjedni na minutu.«
Hector sijevne pogledom pored mene, skenirajući hodnik kao da ne može
razmišljati ni o čemu osim o Cameron. Donio je svoju sestru ovamo, nosio ju je u
naručju sve dok mu ruke nisu vrištale od umora, a sad je opet stranac. Nitko ne
zna tko je, osim mene.
»Kako si završio u šumi, Hectore? Prilično sam se šokirala kad sam te tamo
vidjela.«
»Ludio sam u zadnje vrijeme, nisam znao kako pomoći. Bio sam u autu, preko
puta šerifova ureda, kad sam vidio kako se pale sva policijska kola i kreću van
grada. Pa sam vas pratio. Pretpostavljam da to nije baš kul, ali dobro je ispalo, zar
ne? Na vrijeme sam stigao do nje.«
»Jesi«, kažem, točno znajući koliko te riječi znače. »Štošta je pretrpjela, ali
moglo je biti i puno gore. Rebra su joj gadno natučena, a ligamenti u ramenu
potrgani. Trebat će na operaciju, ali sigurna sam da će se brzo oporaviti. Borac je,
nije li?«
On kimne, a zatim mu se zjenice suze na veličinu pribadača. »Je li
ju... ozlijedio?«
Prema naglasku koji je stavio na tu riječ, i tome kako se ne može natjerati da
kaže ono što doista misli, znam da me zapravo pita je li Cameron silovana. Voljela
bih kad bi postojao neki način da ga poštedim istine, ali prekasno je za to. Sve što
mogu jest polako kimnuti glavom dok se njegovo lice iskrivljuje. Sirova bol
prelazi u bijes, a zatim u očaj.
»Što mogu učiniti za nju?« upita izmučeno.
»O, Hectore. Tako mi je žao. U ovom trenutku moramo pustiti liječnike da
uzmu stvar u svoje ruke. Morat ćeš biti strpljiv, ako ikako možeš. Njezin će
oporavak biti kompliciran proces. Ali ako doista voliš svoju sestru, a znam da je
voliš, nećeš joj stajati na putu niti joj nametati vlastite osjećaje. No, s vremenom
bi ipak trebala saznati tko si. Ti si taj koji čuva sva ona sjećanja. Ti joj možeš
pokloniti natrag taj dio njezina života.«
Oči mu se zastakle, proguta knedlu. »Taj tip koji ju je oteo, još je na slobodi.«
»Da. Ali uhvatit ćemo ga.«
»Ne možete očekivati da ću samo sjediti na mjestu.« Toliko čvrsto stišće šake
da su mu pobijelile u zglobovima. »Ne dok se može pojaviti ovdje ili nauditi
nekom drugom.«
»Ovdje ne može doći do Cameron. Postavili smo naoružane čuvare ispred
njezine sobe i nitko je niti na sekundu neće ostaviti nezaštićenu. To ti obećavam.«
On samo sjedi na mjestu, cijelo tijelo mu se trza. Prepoznajem tu pokretačku
silu u njemu, pomisao da će se raspasti ako nešto ne poduzme.
»Slušaj«, kažem. »Misliš li da bi mi mogao učiniti jednu uslugu? Pas mi je u
šerifovu uredu u Mendocinu. Možeš li otići tamo i dati joj malo hrane i vode,
dovesti je ovamo k meni?«
»Oh.« Iz očiju mu nestane dio cijelog tereta kad se malko uspravi. »Da. To
definitivno mogu.«

KAD OTVORIM VRATA Cameronine sobe, rolete su spuštene, a zastori povučeni. Na

svom krevetu, Cameron sjedi naslonjena na jastuke, koljena su joj podignuta ispod
prekrivača kao da želi postati što manja dok medicinska sestra uzima brisove rana
na njezinim rukama i zapešćima. Ima flastere na desnom obrazu i na sredini brade,
gdje su je šivali. Usprkos svemu tome – ranama i modricama, nevidljivim i
vidljivim – prekrasna je. Živa je.
Cameron me pogleda. »Vi ste Anna«, kaže slabašno.
»Tako je.« Primaknem se. »Anna Hart.«
Sklopi oči i opet ih otvori. »Spasili ste mi život.«
Sestra pogledava od jedne do druge, primjećuje emocije.
»Nakratko ću izići. Odmah se vraćam.«
Kad iziđe, sjednem na stolicu na kojoj je dotad sjedila, odmaknutu svega
nekoliko centimetara od vrha Cameronina pomičnog kreveta, čistih bijelih plahta.
»Sama si se spasila«, kažem dok me emocije grizu za grlo. »Ti si sve učinila.«
Nesigurno me pogleda, kao da bi se i ona mogla rasplakati. »Hvala vam«, kaže
tiho.
»Puno toga si prošla, ali svejedno ću ti morati postaviti nekoliko pitanja. Znaš
li tko te oteo? Bi li ga prepoznala na fotografiji?«
Odvrati pogled.
»Možeš li mi reći što se dogodilo, Cameron?«
Ona odmahuje glavom, još okrenuta prema zidu.
»Imaš li ikakvu predodžbu kamo je mogao otići?«
Nema odgovora.
»Znam da ti je ovo teško. Ali jako je važno ako ga mislimo zaustaviti.«
Opet ništa ne govori.
Duboko udahnem, pokušavam se staviti u njezin položaj, a to je potpuna
zatvorenost. »U redu je. Možemo poslije popričati. Je li ti hladno? Da ti donesem
još jedan prekrivač?«
Ozlijeđena strana njezina vrata se trzne. Puls vibrira. Nekako ću morati
pronaći način da doprem do nje, ali sad nije vrijeme.
»Samo želim da znaš da nema toga što mi možeš reći, zbog čega bi mi pala u
očima. Jako si hrabra, Cameron.«
Napola se okrene prema meni. »Nisam imala izbora.«
»Ali jesi. Mogla si odustati.«

WILL JE U hodniku kad iziđem iz Cameronine sobe.

»Išta?« upita.
»Nije spremna.«
»To mi je jasno, ali čovjek je u bijegu. Caleb bi u ovom času mogao biti bilo
gdje. Na granici s Kanadom, ili s novom žrtvom.«
»Misliš li da ja to ne znam?« Pogledam prema Cameroninim vratima, a zatim
prigušim glas i povedem ga prema pultu medicinskih sestara. »Krhka je. Sjeti se
što je sve prošla. Traume koje je pretrpjela. Puno toga što joj se dogodilo neće
moći ni izreći, Wille.«
On uzdahne kad mu moje riječi dopru do glave, a zatim kimne.
 »Mora znati da nam je prioritet ona, a ne informacije. Toliko je zaslužila.«
»Da, jest.« Protrlja oči vršcima prstiju, izgledajući izmoždeno. Iza njega, na
sestrinskom pultu, stoji bijela ploča s Cameroninim imenom, skupa s naškrabanim
crvenim bilješkama njezinih liječnika vezano uz infuziju, vitalne znakove,
prepisane lijekove. Na vrhu je današnji datum, 21. listopada.
U nevjerici promatram brojeve. Između mog odlaska iz San Francisca i
današnjeg dana, došla je i prošla cijela vječnost promjena. Oboje smo rastvoreni
i transformirani, zauvijek povezani, postojale za to riječi ili ne. Jedan mjesec.
Jedan jedini Mjesečev ciklus.
 Šezdeset šest

C ijelu tu noć i idući dan, traje potraga za Calebom. Angažirani su psi i dodatne
ekipe na terenu, još ljudi. Svaki okrug u Sjevernoj Kaliforniji javlja se za
pomoć u potrazi – i čini se da napokon imamo vojsku, golemu ljudsku plimu. Rod
Fraser opet nam šalje helikopter, da pretražuje obalu. Pokazao je Calebovu
fotografiju Gillian Pelham i Kate McLean, i nijedna od cura ne misli da je to isti
čovjek kojega su vidjele da otima Polly. Pa ipak, mediji lude od nagađanja. Još
novinskih ekipa stiže i preplavljuje gradić, pokušavaju se približiti Cameron i
njezinim roditeljima, ganjaju Willa da im daje izjave i svježe informacije.
Kad Calebova tjeralica izađe posvuda na internetu, u roku od nekoliko sati
dospije do tisuća i tisuća novih ljudi, i vojska se proširi. Idućeg jutra, 22. listopada,
Galebov se auto pojavi u blizini Gallowaya na slabo prometnoj lokalnoj cesti, a
primijetila ga je žena koja je prepoznala broj registarskih tablica s vijesti. Nazvala
je Willov ured, praktički vičući.
Šaljemo desetke ljudi na lokaciju, češljamo cijelo područje, tražeći mjesta gdje
bi se Caleb mogao skrivati. No čak i uz to važno otkriće, nikako ne možemo znati
koliko je dugo njegov kamionet stajao tamo gdje ga je ostavio, ni koliko
kilometara može prohodati na dan. Kao ni koliko pomno i potpuno može nestati,
na tko zna koliko dugo.

DOK SE POTRAGA nastavlja, Will i ja, i malena skupina ljudi, neki od njih iz FBI-
ja, detaljno pretražujemo svaki centimetar Pomo skloništa, kao i skladište u
Umjetničkom centru, gdje su i druge žrtve možda bile zatočene ili čak ubijene.
Dobivamo nalog za pretraživanje Calebove kuće, za koju će nam trebati dosta
vremena, čak i uz dodatno ljudstvo.
Ulazak u kuću čudan je i uznemirujući, kao da se vrijeme okreće unatrag. Kao
da mogu krenuti niz dugačak drveni hodnik i pronaći Jenny u njezinoj sobi, kako
svira gitaru ili sluša Simona i Garfunkela preko velikih zvučnika.
Prva vrata lijevo nakon hodnika su Calebova. Bila sam tu kao tinejdžerica,
ležala na čupavom smeđem tepihu i jela krekere s maslacem od kikirikija dok je
Caleb pričao o poznatim brodolomima ili drugim opskurnim podacima. Soba je
ista, kao da se vrijeme zaustavilo, kao da Caleb zapravo nikad nije dovršio
odrastanje u ovoj kući, zato što to Jenny nije mogla. Karirani prekrivač na krevetu
je modro smeđe boje, dječački. Dva su zida prekrivena krcatim policama s
knjigama. Iznad njegova radnog stola i uz cijeli jedan zid nalaze se deseci
fotografija djevojaka, redom adolescentica s dugom tamnom kosom, smeđom ili
crnom, sve prekrasne, sve mete ili objekti opsesije. Plijen.
I Shannan je tu, na tri portreta koji stoje jedan pored drugog, izgleda bolno
izmučeno, pogled joj je tup i preplašen, kao da je ta serija fotografija triptih
njezina rušenja u ništavilo. Zatim ugledam Cameron, u boji i na crno-bijeloj
fotografiji. Tu su i crteži olovkom koji prikazuju njezino lice i ramena, vrat i
zapešća, svaka je nijansa i detalj pomno zabilježen slojevitim potezima i sjenama.
Nacrtan pažljivim i detaljnim pokretima.
Nastavljam skenirati sobu, osjećajući sve veći nemir. Kao da uopće ne stojim
u spavaćoj sobi već u laboratoriju. Ovo – sve ovo – u Calebovu je umu. Tako on
razmišlja. To je ono što želi. Ono što ga je motiviralo posljednjih mjeseci, ako ne
i godina. Moram vjerovati da vjerojatno postoje i druge žrtve, na mjestima gdje
je prije živio. U Nevadi i Virginiji, možda čak i u Perzijskom zaljevu. Da to radi
već dugo. Da nikad neće prestati ako ga ne uhvatimo.

KAD CAMERON IZVEDU iz operacijske sale i smjeste u privatnu bolničku sobu, Will
i ja započnemo s ispitivanjem, polako i oprezno. Jedna od najtežih stvari kod
zadobivanja njezinog povjerenja jest to što smo mi dio problema, što je tjeramo
da razmišlja o onome što očajnički želi zaboraviti. Imamo obvezu da pronađemo
i zaustavimo Caleba. U suprotnom, možda nikad neće biti sigurna. No još više od
toga znam da, ako uspije pronaći način da nam ispriča makar dio svoje tragedije,
da rekonstruira neka od sjećanja, možda ona uspiju i napustiti njezino tijelo i
napraviti malo mjesta unutra, gdje će ponovno moći stvarati sebe.
Kompliciran je to proces, i to ne samo zbog narušenog psihičkog stanja.
Trauma nesreće utjecala joj je na sjećanje i mogućnost da se usredotoči. Jedan
trenutak u priči može se doimati sasvim jasnim, a već u idućem se raspasti. Neke
detalje ponavlja, druge mijenja. Ponekad uopće ne može govoriti, samo plakati.
Ponekad se doima kao da je sasvim bez emocija, samo trepće na bolničkom
krevetu, kao da smo potpuni stranci. Nikad ne izgovara njegovo ime. No svako
malo primijetim kako se nešto pojavljuje kroz tugu i tupost. Neka snaga, malena
ali prisutna. Nešto što se ne može slomiti.

VREMENSKU CRTU PROTEKLIH nekoliko mjeseci možda je najteže sastaviti, ali

malo-pomalo počinjemo uviđati, iz malenih, katkad napuknutih dijelova, kako je
Caleb uspio doći do Cameron. Početkom kolovoza, vidjela je njegov oglas u
kojem traži modele. Tog je dana bila s Grayem, otišli su u kafić nešto prezalogajiti
nakon škole, ali kad je otkinula broj telefona i gurnula ga u džep, učinila je to
potajno. Potajno ga je i nazvala, iz svoje sobe jednog poslijepodneva dok mame
nije bilo kod kuće, i dogovorila prvi susret u centru za posjetitelje u Mendocinu,
u glavnoj ulici.
»Javno mjesto«, primijetim, slušajući je. Bio je to ključan potez s njegove
strane, kojim je namjeravao izgraditi povjerenje. I sama je lokacija bila mudar
odabir, puna turista, ali ne i lokalaca. Vrlo vjerojatno ih ne bi primijetio nitko tko
ih je poznavao, a sve i da jest, samo su razgovarali za jednim od stolova za piknik
u hladu, za lijepog dana pred kraj ljeta. »Osjećala si se sigurnom da odeš sama.«
»Da«, kimne. »To je očito bilo glupo.«
 »Ne, uopće. Mogao je biti i sasvim bezopasan.«
»Ali nije bio.«
»Nisi to znala.«
Podigne pogled, koji je još uvijek pun sjena od prebrođene muke, tijelo joj je
stravično mršavo. »Izgledao je normalno.«
»O čemu ste razgovarali tog dana?« upita Will. »Sjećaš li se?«
»Htio je vidjeti moj portfelj, ali ja ga nisam imala. Bilo me sram što se toga
nisam ni sjetila.«
»Tada si zamolila Graya da napravi one slike u šumi, Cameron? Htjela si mu
donijeti nešto što je izgledalo profesionalno.«
Kimne. »Kad smo se opet našli, pokazala sam mu te fotografije. Rekao je da
su lijepe, ali da baš i nisu ono što traži. Mislio je raditi crteže i htio je nekoga tko
izgleda jako prirodno. Možda sam stavila previše šminke ili tako nešto.«
»Što se zatim dogodilo?« Will nježno nastavi.
»Rekao mi je da će razmisliti i javiti mi se, i da, ako sve bude u redu, ima puno
kontakata u umjetničkim krugovima i modnom svijetu. Valjda sam pala na to.«
Odvrati pogled kad je oblije sram.
»Napravila si to zato što te izmanipulirao«, kažem joj, priželjkujući da mogu
odagnati dio toga. Njenog nezamislivog tereta. »Uvukao te u priču, uhvatio te
nespremnu. Nigdje nisi pogriješila.«
»Trebala sam reći mami ili Grayu. Nekome.«
»Samo si htjela nešto za sebe. To itekako ima smisla s obzirom na stres kod
kuće.«
»Valjda.« Ne zvuči uvjereno.
»Stvari koje su nam zbilja važne, Cameron, najčešće ne spominjemo nikome,
jer ne možemo. Tvoj je postupak bio prirodan. A i samo ti je petnaest godina,
znaš.«
Dok šuti, zadržavam njezin pogled svojim. Pokušavam joj se obraćati bez
riječi. Borila si se za sebe. Zato si još ovdje.

U NAREDNIM SATIMA i danima doznajemo još toga. Kako je do 1. rujna, tri tjedna
nakon prvog sastanka, Cameron počela dvaput tjedno nakon škole odlaziti u
Calebov studio u garaži da mu pozira. Nije tražio od nje da pozira gola ili čini išta
što bi u njoj moglo pobuditi uzbunu. U svakom se trenutku ponašao gotovo
pasivno što je, ironično, povećalo njegovu moć nad njom. Drugim riječima, svi
su njegovi trikovi upalili.
Zatim su se, velikom brzinom, odigrale druge stvari i situacija je eskalirala,
stvari koje nitko nije mogao predvidjeti. Cameron je posjetila besplatnu kliniku i
suočila se s cijelom onom zakopanom traumom. Također se jedne subote javila
na telefon, a s druge strane linije je bila Troyeva asistentica koja je nazvala da
baci bombu na njezinu obitelj. Teško je reći što bi se dogodilo bez tih čimbenika,
no uskoro se počela iskradati kako bi se našla s Calebom, ili zato što mu je počela
sve više vjerovati, misleći da može ostvariti san o tome da postane model ako se
dovoljno jako potrudi, ili zato što je postala toliko očajna da više nije razborito
razmišljala. Bilo kako bilo, Cameron očito nije imala pojma u što se uplela, sve
dok nije bilo prekasno. Sve do one noći kad se otišla naći s njim i više se nije
vratila.
»Zašto baš te noći?« upitam.
»Rekao je da mu je došao jedan prijatelj umjetnik iz L. A.-ja kojeg bi trebala
upoznati. Rekao je da ostaje u gradu samo nekoliko sati.«
»Znači, čekala si da ti mama ode u krevet i deaktivirala alarm. Jesi li to ikad
prije radila?«
»Par puta. Mislila sam da će sve biti u redu. Vjerovala sam mu. Ali kad sam
ušla u njegov kamionet, u kojem me čekao, nešto je bilo drugačije.«
»Činio ti se napetim?« pretpostavim. »Nije bio sasvim svoj?«
»Da. Bio je nervozan, pričao je sam sa sobom. Tipa, šaputao. Bilo je stvarno
čudno.«
»Jesi li ga zamolila da te odveze kući?«
»Nisam znala što učiniti. Onda smo stigli do semafora prema gradu i on je
skrenuo u drugom smjeru. Nije ni išao u studio. Nije bilo nikakvog prijatelja.«
»Što se zatim dogodilo?« upitam je što nježnije mogu.
»Pokušala sam izići iz auta. Mislila sam iskočiti van. Stvarno sam se bojala.«
Potegne prekrivač prema sebi i obgrli se rukama ispod pamučne haljine. Vidim
kako joj se koža ježi pod dlanovima. »Nagazio je na kočnicu i počeo vikati na
mene. Počeo me daviti i udarati mnome o bočni prozor. Mislim da sam se
onesvijestila.«
»Tad te odveo u ono sklonište?«
»Ne, najprije me odveo na neko drugo mjesto. U neku malu, mračnu sobu,
pomalo pljesnivog mirisa. Ruke su mi bile svezane. Mislila sam da će me ubiti na
licu mjesta, ali nije.« Okrene se prema prozoru, tijelo joj je stisnuto kao šaka.
»Rekao mi je da me voli.«
Nastane duga, nabijena tišina. Donesemo joj vodu. Od jedne sestre zatražim
još jedan pokrivač, grijani, i primijetim da i moje ruke drhte od suosjećanja. Grudi
me bole.
»Koliko si dugo bila tamo?« upitam, pitajući se kako to da je nisam čula onog
dana kad sam pješačila u blizini Pomo skloništa, možda zato što ona nije čula
mene.
»Nekoliko dana, možda tjedan. Stalno mi je davao nekakve tablete za
spavanje.«
Okrenem se prema Willu, pogledi nam se sretnu. Forenzičari su pronašli
tragove luminola u krvi, ali nijedan uzorak nije dovoljno velik da ga se usporedi i
identificira. Prikupili su još neke neidentificirane tragove dokaza – dijelove
noktiju, razna vlakna. Pokoja vlas može se povezati s Cameron, ali ima i onih koje
ne mogu.
»Jesi li vidjela ikakav znak da je prije tebe držao još nekoga u toj sobi ili u
skloništu?« Will upita Cameron.
»Ne znam. Mislim da ne.«
 »Jesi li ikad vidjela ijedan drugi model s njim?« nastavi. »Pronašli smo mnogo
fotografija drugih djevojaka. Jedna je Shannan Russo, sedamnaestogodišnjakinja
koja je ubijena početkom ovog ljeta, ali većinu još nismo uspjeli identificirati.
Izgleda da ovo radi već dugo.«
Prema izrazu na Cameroninu licu, vidim da joj je jasno o čemu pričamo. Da
je sretna što je živa.
»Kako si na kraju pobjegla?« upitam.
Trepće polako, teško. »Dugo sam bila tamo, uglavnom sama. Vraćao bi se
svakih nekoliko dana da me nahrani i...« Proguta ostatak rečenice, ne može ni
misliti o onome što je bilo zatim, a kamoli to izreći. Stišćući prekrivač kao da je
štit, nastavi: »Neko vrijeme ga nisam vidjela. Počela sam misliti da će me pustiti
da umrem od gladi, ali onda se vratio i bilo je još gore.«
»Što se promijenilo?« upitam.
»Izgledao je kao da ga je nešto izbezumilo. Jurcao je uokolo i grabio stvari,
pričao sam sa sobom, bio je zbilja izvan sebe. U ruci je imao nož pa sam pomislila
da je sada definitivno gotovo.« Glas joj zatreperi i stane.
»Što se onda dogodilo?«
»Nožem mi je oslobodio ruke, i... ne znam. Stalno sam mislila kako nemam
drugog izbora nego da se borim. Da mi je to posljednja prilika.«
»Jesi li se ikad prije borila s njim?«
»Ne baš. Puno je veći od mene. Nož je bio skroz blizu, ali mislila sam da neću
uspjeti stići do njega. Pa sam radije počela bacati stvari, čega god sam se uspjela
domoći. Izgubio je ravnotežu i udario o zid, a onda se sve počelo rušiti. Uspjela
sam se dovući do vrata i skinuti ih vlastitim rukama, kad sam čula nešto. I on je
čuo. Netko se približavao.«
»Tad si otrčala?«
»Da.«
»Imaš li ikakvu ideju kamo je mogao otići?« upita Will. »Je li ikad spominjao
neka druga mjesta, da želi nekamo otići?«
»Mislim da nije. Sviđa mu se ovdje, voli ocean. Mislim da neće otići daleko.«
»Ocean?« upitam. »Što s njim?«
»Sve. Rekao mi je da je u ratu ronio bisere.« Podigne pogled prema meni. Oči
su joj iznenada veoma bistre. Tužne, ali bistre. »Nije uvijek zvučao kao luđak.«
Ne, nije, pomislim. Tad je pustimo da se odmori.
 Šezdeset sedam

Z a Noć vještica, premda mi ni približno nije do slavlja, stojim pred

Patterson’som i gledam kako klinci iz susjedstva skupljaju slatkiše uz i niz
ulicu Lansing, zavirujući u trgovinice koje imaju širom rastvorena vrata i upaljena
svjetla iako im je radno vrijeme davno završilo. U Parku prijateljstva postavljen
je trampolin na napuhavanje, a pred Mendosom je stol na kojem djeca mogu
istetovirati šašave crteže po licu. Međutim, sve o čemu ja mogu razmišljati dok
gledam kako prolaze vampiri, vještice i superjunaci, roditelji iza njih na pristojnoj
udaljenosti, jest da bi svi – cijeli ovaj grad – trebali biti kod kuće, iza čvrsto
zatvorenih vrata.
Wanda napusti svoje mjesto iza šanka kako bi se kratko javila. Obučena je kao
Pipi Duga Čarapa, kričave joj pletenice strše na žičanim vješalicama iznad
ramena. Ima veliku zdjelu od nehrđajućeg čelika s mini slatkišima u rukama –
čokoladni prutići i razne praline. »Kako je Cameron?« upita spuštajući ruku kako
bi Cricket udijelila uobičajen znak pažnje, naslanjajući zdjelu slatkiša na kuk.
»Iz dana u dan sve bolje. Vjerojatno će je pustiti kući krajem tjedna.«
»Divno.« Samo me napola sluša trljajući Cricket po licu i ušima, obje uživaju
u zajedničkom trenutku.
U tom trenu opazim Willa i njegove klince kako zalaze za ugao prema ulici
Ukiah, Beth nema nigdje na vidiku. Dok ih promatram, dvije curice od desetak
godina stanu ispred nas i pozdrave Cricket dok im Wanda stavlja cijelu šaku
slatkiša u narančaste plastične kantice u obliku bundeve. Nasmiju se kao da su
dobile na lutriji, obje odjevene u Crvenkapicu.
Dok se udaljavaju, a plaštevi im vijore kao zastave, kažem Wandi: »Da se
mene pita, držala bih je u bolnici sve dok ne nađemo Caleba. Mislim da je tako
sigurnije. Lakše ju je nadzirati nego kod kuće.«
Njezino inače staloženo držanje mijenja se dok me sluša. »Jesi li dobro, Anna?
Želiš ući i nešto pojesti? Večeras imamo dobru juhu.«
»Hvala. Mislim da ću biti dobro. Samo bih voljela da djeca nisu po ulicama.
Shvaćaš?«
Prati moj pogled svojim. Odvija se prava parada nevinosti. Toliko krhki
ljudski životi. »Jasno mi je što hoćeš reći, ali isto tako mislim da je hrabro večeras
izići u lov na slatkiše. Ne mislim samo na djecu, već i na odrasle. Kao da žele
poručiti, nećeš nam i ovo uzeti.«
Cricket mi se nasloni na nogu kao da se slaže s Wandinom tvrdnjom, ali ja se
ne slažem. »Ali mogao bi, kad bi to htio, Wanda. Mogao bi uzeti sve.«
NAKON NEKOG VREMENA, zaključim da će mi biti najbolje kod kuće pa se zaputim
iz grada s Cricket na stražnjem sjedalu, niz kvrgavu mračnu cestu. Uz moje
trenutačno stanje uma, šuma kao da se izvrće na automobilskim svjetlima, stabla
iskaču kao crne sjene s kapuljačama. Uporno razmišljam o tome koliko je žrtava
Caleb mogao nanizati tijekom godina, koliko meta svoje opsesije. Na desecima
fotografija u njegovoj sobi, ako ne i više, sve cure jako sliče jedne na druge. Ista
duga crna kosa i blago zaobljeno lice. Također pokazuju i više nego usputnu
fizičku sličnost s Jenny, kao da je Caleb tragao za varijacijama svoje sestre.
Uznemirujuća je to pomisao, ali ne mogu prestati o njoj mozgati dok ulazim
na vlastiti sjenoviti prilaz i gasim motor. Noć je prohladna i posve tiha ovdje u
šumi. Ne čuju se sove ni kojoti, nema mjeseca da mi osvijetli put. Cricket cupka
ispred mene i penje se na trijem, zastaje jednom kako bi obilježila teritorij.
Otključavam vrata, još razmišljam o Jenny i njezinoj vezi sa svim ovim. Kad su
serijski zločinci u pitanju, onaj na koga se okome postane ključni faktor u
otkrivanju zašto su se na nekoga okomili. Što se Caleba tiče, zamršen niz okidača
u prošlosti mora uključivati i nasilno ubojstvo sestre. Ali odnos s Jenny mogao se
intenzivirati i davno prije, zbog drugih čimbenika, kao što su odlazak majke ili
očevo zanemarivanje i alkoholizam. Gubitak sestre, jasno, ne pretvara svakoga u
ubojicu. Nešto je već bilo počelo truliti u Calebovu korijenju tako da ga Jennyna
smrt nije samo gurnula u tugu – slomila ga je.
Kakve god bile njegove rane izbliza – a trenutačno mogu o njima samo
nagađati – u jednom su trenutku postale preteške i preglasne da ne bi reagirao.
Počeo je ganjati djevojčice – ne odrasle žene. Djevojčice koje su nalikovale na
sestru koju je izgubio. Njihovo je otimanje značilo da je napokon preuzeo kontrolu
nad tom pričom, nad time koliko ga je život zakinuo. Žrtvu po žrtvu, rješavao se
bespomoćnosti koju je osjećao kao dječak, i pokazivao moć.
Već sam duboko u tom vrtlogu, potpuno zaokupljena mislima, kad upalim
svjetlo. Lampe zatrepere, tjerajući sjene. A onda mi dah stane u grlu. Caleb je u
kolibi, sjedi na sredini kauča.
Adrenalin šikne kroz mene. Osjećam mu okus, hladan i kiseo, u dnu jezika.
Sav je u crnom, kao da želi nestati. Iznad crnog ovratnika lice kao da mu pluta.
»Ne pokušavaj pobjeći«, kaže jezovitom smirenošću. Kukom posegne prema
gornjem dijelu Cricketina vrata. Ona stoji pored njega jednako smireno. Na kraju
krajeva, već su se upoznali.
Nelagoda koju sam osjećala u gradu i putem natrag doma smjesta se pretvorila
u silovit, elektrizirajući strah. Preplavljuje me tolikom silinom da se na trenutak
zapitam mogu li uopće govoriti ili se micati. Na niskom stoliću ispred Caleba stoji
lovački nož s nazubljenom oštricom, dugačak skoro dvadeset centimetara. Negdje
u kutku uma pohranila sam znanje koje bi mi sada moglo pomoći... koliko štete
može nanijeti oružje poput tog, ovisno o tome u koji dio tijela mi ga zarije,
kolikom silinom, koliko puta.
Lako je moguće da je dvostruko veći od mene. Treba mi pištolj da bih mu se
mogla suprotstaviti, onaj koji sam sakrila ispod madraca u sobi, s druge strane
mjesta gdje Caleb sjedi. Morala bih ga zaobići da dođem do njega. Nemoguće.
 Kao da mi čita misli, Caleb ustane, zgrabi nož i stane ispred vrata spavaće
sobe. Izraz lica mu je kamen i hladnokrvan, kao da svoje pokrete ne osjeća već o
njima razmišlja. Kao da lebdi iznad sebe samoga.
Dijafragma mi se grči od užasa, cijelo mi je tijelo ukočeno. Pogledam u
Cricket. Jako je pametna, a još više intuitivna. Vidim da osjeća da nešto nije kako
treba po načinu na koji me promatra. Nije promijenila položaj. Još sjedi pored
niskog stolića, ali pogled joj je fiksiran i pun opreza. Poručuje mi da je na
dužnosti. Da nisam sama.
»Zašto ne bih upalila vatru?« predložim, pokušavajući kupiti malo vremena.
»Hladno je ovdje.«
»Nema problema«, kaže ukočeno, vrškom noža pokazujući prema drvnoj peći.
»Samo nemoj ništa pokušavati.«
Njegovo me upozorenje navede na pomisao da je ispravno pročitao govor mog
tijela. Želim šmugnuti, vrisnuti, napasti ga i riskirati. Umjesto toga, kleknem
pored sanduka s ogrjevom i izvadim kutiju šibica, uska drvca za potpalu, novine.
»Što hoćeš?« upitam, svjesna da mi glas zvuči neobično šuplje. »Zašto si došao?«
Usne mu se gotovo mikroskopski stisnu. »Mislim da bih ja tebe trebao pitati
istu stvar, Anna.«
Bacim pogled prema oštrici koju čvrsto drži u desnoj ruci i koja mu praktički
dodiruje bedro. Ne maše njome, ne ponaša se kao luđak. Ako išta, previše je
smiren, više nego uvjeren da je u prednosti. Jer jest. »Kako to misliš?«
»Ti si ta koja je krenula za mnom. Ja sam tebe ostavio na miru. Pokazao sam
poštovanje.« Ta riječ čudno zazvoni, vruća i opipljiva.
Znači nešto. Ona je ključ. Rezoniranje mi je usporeno i nepouzdano, izbušeno
strahom. Ali već sam bila ovdje. Razgovarala s desecima ubojica i psihopata.
Opisivala komplicirane profile, ispisala oceane bilješki o različitim slučajevima.
Bila sam i u Galebovoj sobi, u njegovu laboratoriju. Nekako moram iskoristiti ono
što znam da bih sve sastavila. Izvornu priču koja sve pokreće. Staru i moćnu.
Pokretačku silu. Ono što je učinio i što tek misli učiniti. Što se događa sad, u ovoj
prostoriji.
»Poštujem te, Calebe« kažem. »Već dugo smo prijatelji.«
»Istina. Jesmo.« Naslonjen je na dovratnik, crni pulover i crne traperice su
poput neprekinutog poteza na bijeloj pozadini. »Samo što ti više nisi ista, Anna.
Nekoć si me shvaćala. Ili sam barem mislio da jesi.«
Dao mi je novu informaciju. Još jedan mali dio cjeline. Trudim se ujednačiti
disanje, opustiti napetost u rukama. »Želim to, Calebe. Pomozi mi shvatiti zašto
je Cameron tako posebna. Posebna je, zar ne? I ja je volim.«
Odjednom Calebovo lice porumeni. Dio vrata iznad košulje izgleda neobično
napeto, kao da jedva drži sebe pod kontrolom.
»Radiš ovo već dugo«, kažem, »ali Cameron je drukčija. Držao si je mjesec
dana, ali nisi je ubio. Mislim da ti uopće nije bilo drago što si je ozlijedio.«
Bacim pogled na njega i primijetim da je zaškiljio, kao da sam pogodila u
živac, ali ništa ne govori. Kresnem šibicu koju držim u ruci, a miris sumpora
zapeče mi nos i oči. Svejedno sam zahvalna na tom potezu i trenucima kamuflaže.
Posljednje što želim jest da vidi kako se tresem. U njegovu umu ne smijem biti
žrtva. Srna pred farovima. Ja sam mu prijateljica. Mora vjerovati da ga prihvaćam.
Da znam da se može kontrolirati.
»Samo se pokušavam staviti u tvoj položaj, Calebe. Jesi li mislio da možeš
zadržati Cameron zato što te najviše podsjeća na Jenny?«
»Ne spominji je«, prasne, malko se nagnuvši naprijed na prednjem dijelu
stopala. Obuo je velike crne tenisice i izgleda iznenađujuće lagan u njima, s
obzirom na njegovu veličinu. Sigurno ima blizu 90 kilograma, ali kreće se kao da
je sitniji, ne toliko graciozno koliko učinkovito. Možda je to naučio u vojsci.
»Nedostaje mi, Calebe. Sigurna sam da i tebi nedostaje.«
Iako se nije ni pomaknuo, nešto kao da se zgrčilo u njemu. »Nisi je
poznavala.«
Ispred mene, vatra se uhvatila, sa sitnog drvlja prelazi na crjepove borovine
koje sam posložila u improvizirani trokut. Miris plamena koji dodiruje drvo jedan
je od najpoznatijih i najviše umirujućih mirisa koje poznajem, duboko urezan u
moja sjećanja na Hapa i dom. Na ugodu. Ali u ovom trenutku mislim samo o tome
koliko će mi dugo Caleb dopustiti da živim. Jesu li ovo posljednji trenuci mog
života.
Kako god da me pronašao ovdje, bilo da me slijedio iz grada, pratio moja
kretanja danima, možda i tjednima, sad se očito došao osvetiti. Uzela sam mu
nešto. Nešto dragocjeno i nezamjenjivo.
Sjednem na pete kako bih pogledala Caleba u oči. »Željela sam bolje upoznati
Jenny. Uvijek mi se činilo da ima nečeg jako tužnog u tvojoj sestri. Sad bih voljela
da je više sa mnom razgovarala. Htjela sam pomoći.«
Iz izraza na Calebovu licu ne mogu dokučiti iritiraju li ga moje riječi ili
zanimaju, ali odmiče se od vrata spavaće sobe i sjeda na rukohvat kariranog
dvosjeda, okrenut prema meni, udaljen možda tri metra. Nož mu odmara na
lijevom koljenu. »Imali smo svoj tajni jezik dok smo bili djeca.«
»Čula sam da blizanci to rade. Ljubomorna sam što si imao nekoga koga si
mogao toliko voljeti.«
»Bilo je veoma posebno.« Mišić na desnoj podlaktici mu se trzne, a dugački
nož poskoči kao vlastitom voljom. »Ti to ne možeš shvatiti.«
»Sigurna sam da jest. Ali onda ju je netko oteo. Naudio joj.«
Nagne se prema naprijed i prostrijeli me pogledom. Izgleda ljut, kao da sam
pritisnula neki prekidač. »Kako rekoh, ne bi shvatila.«
Cricket kao da osjeti promjenu tlaka u sobi. Sjedila je pored niskog stolića,
nedaleko od Caleba, ali sad podigne glavu i pogleda me. Ne skidam pogled s
njezinog, šutke je dozivam k sebi. Ne zato što bi ga ona mogla spriječiti da me
ozlijedi ako tako naumi, već radi utjehe koju pruža njeno tijelo.
»Jesi li još ljut na mamu, Calebe? Je li i to dio svega ovoga? Razlog zbog
kojeg želiš kazniti žene?«
»Što bi ti mogla znati o tome?«
»I moja mama je otišla.« Iznenađuje me što izgovaram te riječi, kao da su se
nepozvane pojavile u mom umu. »Ubila se.«
 »Nisam znao.«
»Nikad ne pričam o tome. Znaš kako je«, kažem, oprezno nas pokušavajući
povezati, a da ga pritom ne uznemirim. On je kao ljudska bomba s desecima
okidača. Neke od njih mogu vidjeti, ali većina je skrivena duboko unutra.
»Ponekad poželim da je još tu, pa da joj pokažem koliko mi je sjebala život.
Poželiš li i ti to ponekad?«
Opet zaškilji, ali ništa ne odgovori.
»Kako to da se tvoja mama nije vratila nakon što je Jenny ubijena?« Sad ga
namjerno provociram. Testiram granice. Nadajući se da nisam u krivu. »Zar joj
uopće nije bilo stalo?«
»Bilo joj je stalo. Ali nije se mogla vratiti. Nije bila jaka osoba.«
Sad je moj red na reakciju. Kao da gledam u zrcalo. Slušam rečenice scenarija
koji sam davno napisala. Imam čudan osjećaj da se sve ovo već dogodilo. Kao da
je put već utrt. Kao da postoji samo jedna moguća staza. »Ne mogu svi biti jaki«,
kažem. »To mi je jasno. Kladim se da si štošta morao učiniti za Jenny jer tvoja
mama nije mogla.«
»Nije mi bilo teško«, hitro doda. »Dobro mi je išlo. Tata nam je oduvijek bio
potpuno beskoristan.«
Naglasak koji je stavio na zadnju riječ uhvati se i odbije. Beskoristan.
Idiot. Opet imam osjećaj da gledam u zrcalo – mračno zrcalo. »Bili ste istih
godina, ali ti si uvijek bio jači«, kažem. »Ona se ponekad znala rastužiti, ali ti bi
je razveselio. Kuhao si za nju. Ušuškao bi je u krevet navečer. Kladim se da si joj
čitao i priče.«
Najednom se namršti. Preliju ga valovi emocija dok ustaje. »Prestani mi se
uvlačiti u glavu.«
»Samo želim razumjeti, kako si i sam rekao. Imam osjećaj da sam te
iznevjerila, Calebe. Mislim da te je puno ljudi iznevjerilo.«
Nagne se naprijed pa natrag, kao da testira ravnotežu. »Da«, promrsi, gotovo
za sebe. »Nije smjela pokušati ostaviti me.«
Rečenica me tresne između lopatica. Više ne priča o svojoj majci. Jenny je ta
koja ga je iznevjerila. Jenny ga je izdala. Kako mi je to ranije promaknulo?
»Nisu svi jaki, Calebe«, polako ponovim, malko se nagnuvši naprijed, i dalje
u niskom položaju. Cijelo to vrijeme klečim ispred kamina, cirkulacija mi je
prekinuta. Stopala mi utrnu kad krv navali u njih. Riskiram pogled prema spavaćoj
sobi, a onda i prema Cricket na podu pored kauča, opuštena, ali i na oprezu, ako
sam je dobro pročitala, a na koncu opet pogledam u Caleba. »Jednostavno više
nije mogla, kao ni tvoja mama.«
»Bio bih otišao s njom.« Zvuči gotovo kao jecaj. Dječak u njemu ovdje je s
nama, još povrijeđen. Tamo živi gnjev. Točno u središtu rane. »Ali ona me nije
htjela povesti. Nije me htjela slušati.«
»Morao si je zaustaviti«, kažem. »Tako se to dogodilo.« S njim sam
proračunata, pokušavam ne izustiti nijedan krivi slog, dok u sebi glavinjam kroz
sobu u kojoj je mrkli mrak, u potrazi za bilo kakvim poznatim oblikom, kao u
dječjoj igri. S povezom preko očiju. »Posvađali ste se. Počelo je potezanje. Nisi
ni znao koliko si jak.«
Pognuo je bradu, pogled uperio prema nekoj točki pred sobom, kao da
pokušava sve ovo izbrisati i fokusirati se samo na to, na veću dramu, na priču svog
života. Mora da su se posvađali njezinog zadnjeg dana kod kuće. Spakirala je
torbu, pokušala otići, ali on ju je zaustavio i nehotice – što? Slomio joj vrat?
Ali ne, Jenny je tog dana otišla na posao. Njezini su je kolege vidjeli kako
autostopira natrag prema gradu. Što znači da je uzeo Jackov kamionet i pričekao
je, znajući da će u suprotnom već daleko odmaknuti. Stao je pored nje dok je
autostopirala. Ona se popela unutra, misleći da može uložiti još nekoliko minuta
da mu objasni zašto mora otići. I tad je to napravio. Jednostavno. Zadavio ju je, i
onda odvezao do rijeke. Sve je to morao učiniti. Užasan čin koji mu je kidao dušu.
Ali dijelu njega se i svidio. Dio njega po prvi je put oživio.
»Ne mislim da si čudovište, Calebe«, kažem. »Možeš mi vjerovati. Daj da ti
pomognem pronaći izlaz iz ovoga.«
»Ne.« Jedva je vidljiva, ta napetost u njegovim mišićima. A onda neka nit u
njemu pukne. S nožem u ruci poleti prema kaminu, prema meni. Cricket
munjevito skoči pred njega. Sve se dogodi brže od brzine svjetlosti. Sporije od
izmjene dana, ili godina. Stoljeća.
Caleb izgubi ravnotežu. Spotakne se i padne preko psa, primaknuvši se bliže
meni, ali Cricket više nimalo ne sumnja da sam u opasnosti. Reži iz dubine grla,
duboko i zastrašujuće, dok ja trčim prema vratima sobe, i krivo ih procijenim.
Ramenom udarim o dovratnik. Pad se otegne dok glavinjam prema naprijed,
iza mene se čuje kaos, Cricketin lavež koji nikad prije nisam čula, a onda i visoki
vapaj kao da je zadobila udarac, ili nešto još gore.
Sad se već čuju gromoglasni koraci po drvenom podu. Strah u meni je nešto
tektonsko, ali preživljavanje je još jače, neporecivo.
Posegnem prema krevetu, gurnem ruku ispod madraca, napipam hladnu cijev
i valovitu dršku, kao poruku na brajici koja mi govori da se okrenem. Okreni
se, smjesta.
Ali Caleb je skočio na mene prije nego što sam stigla podignuti ruku i povući
okidač. Silina njegova nasrtaja izbije mi zrak iz pluća. Zajedno tresnemo na pod,
njegova mi je težina poput planine na grudima.
Koprcam se pod njim, pokušavam se pridići, ali gravitacija i snaga su na
njegovoj strani. S lakoćom me pritisne kukom i laktom, podlaktica mu je kao
palica kojom mi pritišće vrat i grkljan. Pištolj i desna ruka stisnuti su između nas,
na mom kuku.
Tamne mi mrljice prelaze preko očiju dok se borim za zrak. Borim se da
ostanem pri svijesti.
Nož u njegovoj desnoj ruci reže zrak iznad moje glave. Lice mu se nadvija
nada mnom kao nekakav izvitopereni i prokleti planet dok lijevom rukom pipam
po podu, očajnički tražeći nekakvo oružje. Nema ničeg osim tvrdog drva,
zaglađenog desetljećima korištenja.
 Posegnem rukom iznad glave, ne skidajući pogled s noža, i – eto
ga. Jagodicama prstiju dotaknem željeznu nogu kreveta. Čvrsta je, točnije,
najčvršći predmet koji ću pronaći. Napnem se malo prema gore, uhvatim za nogu
i potegnem uvis. Okrećući se iz boka i ramena što snažnije mogu, još snažnije,
uspijem uvući jednu nogu ispod sebe. Podignem i lijevo koljeno. Krv mi navre u
oslobođene udove.
Caleb gnjevno razrogači oči dok se ja bacakam, nož mi prolazi na svega
nekoliko centimetara od lica, ali možda se ne može natjerati da me izbode.
Posljednjim pokušajem, odgurnem ga unatrag prema okviru kreveta, lubanjom
udari u čvrsto željezo. Jaukne, zareži od boli i bijesa, a ja oteturam što dalje od
njega, koristeći snagu koju zapravo nemam.
Nije u pitanju samo spašavanje vlastitog života, u pitanju je i Cameron, koja
se nikad više neće morati bojati Caleba, ni na jedan jedini trenutak. Moram
privesti kraju sve ono što je pretrpjela zbog njega, kao i Shannan, i sve druge
bezimene, ranjene djevojke, sad utišane, koje se šire i šire u koncentričnim
krugovima.
Okrenem se prema njemu u trenutku kad skoči na noge, glavinjajući prema
naprijed. Lice mu je stravično. Izobličeno.
»Anna!« vikne. Ali vidjela sam dovoljno. Sad znam dovoljno.
Nikad neće stati, nikad.
Desna mi je ruka napola utrnula dok je dižem preda se. Poravnam cijev i
ispalim metak ravno u njegove grudi, ovog puta ne griješim. Ne promašujem.
Trzaj mi se prolomi kroz stisnuti dlan, tri pucnja, ali čujem samo prvi. Ostali mi
protutnjaju kroz unutarnje uho, nimalo glasniji od vlastitih otkucaja, koji kao da
se raspliću poput valova, drmaju me iz mog transa. Calebove oči su otvorene, ali
slijepe. Prazne. Iz grudi mu šiklja krv.
Oteturam u drugu prostoriju, nosnice me peku od baruta. Cricket leži
nepomična nasred poda, mala rijeka krvi i tekućine curi joj iz usta. Na jedan
mučan trenutak, uvjerena sam da ju je ubio i jedva držim ruku mirnom dok joj
provjeravam puls na vratu, ali tu je. Još je živa.
Gone me zadnji atomi snage i šok, neka uvrnuta euforija. Nagnem se nad
Cricketino tijelo i podignem je. Ne opire se. Kao da nije pri svijesti dok je držim
na grudima i nosim van iz kolibe – poput djeteta, uporno mislim – sve do svog
auta, ostavljajući vrata širom rastvorena iza sebe, kako bi mogli ući i obraditi
njegovo tijelo, odvesti ga, pretražiti sobe, pokupiti dokaze. Sad je to poprište
zločina. I nikad ga više ne želim vidjeti.
 Šezdeset osam

4 studenoga budim se u spavaćoj sobi na katu Tallyne seoske kuće, mekani

.pleteni prekrivač njezinih vlastitih alpaka nježno mi prekriva grudi, Cricket
mi je kod nogu poput toplog kamena. S jedne strane vrata još nosi zavoj na mjestu
gdje ju je Caleb ubo nožem. U početku je veterinar mislio da su joj dušnik ili
jednjak oštećeni, ali bilo je ozlijeđeno samo meko tkivo. Liječnik ju je uspavao
prije nego što je očistio ranu, izvukao tekućinu i zatim je zašio. Prvih par dana se
oporavljala u bolnici za životinje u Mendocinu, prije nego što mi se pridružila kod
Tally. Bio je to samo privremen potez, prvo mjesto koje mi je palo na pamet nakon
Calebove smrti, budući da Will nije imao mjesta za mene.
Dok odmičem prekrivače, Cricket se meškolji i nezadovoljno me gleda prije
nego što zijevne i nastavi spavati. Nabacim na sebe nešto tople odjeće iz sportske
torbe u kutu sobe i zaputim se niza stube mirišući kavu i tost.
Primijetim da je Sam taj koji kuha. Tally čita novine za kuhinjskim stolom kad
se pojavim. Hitro ih odloži. »Kako si spavala, Anna?«
»Ne baš dobro, bojim se.«
»Ajoj. Cricket te budila?«
»Ne, savršena je bolesnica. Samo sam sanjala čudne snove. Često ih sanjam.
Nije to ništa.«
Sam se doveze kolicima iza mene i postavi tanjur koji miriše bogovski.
Javorov sirup i topljeni maslac. Domaći kruh.
»Znaš da nikad neću otići ako me nastaviš ovako hraniti«, kažem zahvalno.
»Nema problema«, odgovori i namigne. »Vidimo se poslije. Idem do studija.«
Čim ode, okrenem se prema Tally. »Onda, što je to u novinama što ne želiš da
vidim?«
»Oh«, uzdahne. »Prestani.« Nosi tamnozeleni frotirski kućni ogrtač i petlja po
rukavima. »Ma, samo priča o Polly Klaas. Mislila sam da bi se možda mogla još
malo odmoriti prije nego što se opet uzrujaš.«
»Zašto bih se uzrujala?«
»Navodno grad gura prijedlog da se zaposli stručnjak za nestalu djecu, ali
policija iz Petalume to odbija.«
»Nema smisla.«
»Tvrde da bi to poremetilo kontinuitet ili tako nešto.« Gurne novine prema
meni, popuštajući. »Da su nadomak rješavanju slučaja.«
Pogledom preletim preko stranice i primijetim izjavu narednika Baressija o
tome kako imaju sasvim dovoljno resursa i ljudstva i bez autsajdera, a zatim i
izjavu Marka Klaasa o tome koliko je frustriran što se u Pollynu slučaju ništa
značajno nije dogodilo u više od mjesec dana. Mjesec dana je, ja to dobro znam,
prava vječnost.
 »Možda je vrijeme da odem u Petalumu«, kažem trenutak poslije. »Nisam
sasvim sigurna kako bih mogla pomoći, ali ovdje više nemam što raditi. Cameron
je kod kuće. Dobro se oporavlja.«
Tally utihne, plave oči su joj mirne, Gledam kako spaja dlanove oko šalice s
kavom pred sobom i odjednom poželim da sam ostala u krevetu.
»Što?« natjeram se da je upitam. »Što je? Imala si još jednu viziju, zar ne?«
»Ne znam kako da ti to kažem, Anna, ali Polly više nema. Još neko vrijeme
neće pronaći njezino tijelo, ali pronaći će ga, kao i ubojicu. Napokon će biti u
miru. Još ne, ali nakon nekog vremena hoće.«
Osjetim drhtavi val tuge. Umora koji mi seže do kostiju, beskonačnog. Previše
je trupala oko mene. I previše tame preda mnom. »Jadna njezina obitelj. Barem
će imati tijelo koje će moći pokopati. Možda će ih to utješiti.«
»Nadam se«, nježno odgovori. »Ali njezino ubojstvo neće biti uzalud. Polly
će u budućnosti postati veoma, veoma važna. Promijenit će naš pristup potrazi za
nestalima.«
»Misliš na internet«, kažem.
»I na druge stvari. Sve će se rasplesti s vremenom. Neće nestati. Još
desetljećima ćemo izgovarati njezino ime.«
Kimnem, želeći više od ičega da je Tally u pravu.
»Pred tobom je još posla, Anna«, nastavi. »Zbilja bi mogla ostati s nama
zauvijek. Volim te imati u blizini. Ali vjerujem da bi sada trebala poći kući. Tvoja
obitelj te treba.«
Odvratim pogled. Nekakva rušilačka kugla s neba mi se surva na srce. »Ne
mogu.«
»Možda ti to ne misliš, ali spremna si. Tvoj te sin treba uza se. Treba svoju
majku.«
Od tog trenutka sve se nakrivi u stranu. Rasplačem se, ali potiho. Ne mogu
zadržati dah dovoljno dugo da ispustim ikakav zvuk.
»Koliko je star?«
»Skoro sedam mjeseci«, šapnem. Nisam si dopuštala razmišljati o tome kakav
će biti osjećaj pričati ovu priču, ni Tally ni ikome. Skrivala sam se od nje. Od boli
i kajanja. Nepodnošljive težine svoje krivice. »Nije bio tamo onog dana kad je
Sarah umrla.«
»Što se dogodilo?« Tallyn je glas nježan i suosjećajan. Znam da moram
pronaći način da joj odgovorim. Da kažem istinu, ma koliko se to doimalo
nemogućim. Ma kako me poslije toga gledala. Što god se iduće dogodilo.
»Brendan je imao slobodan dan. Odveo je Matthewa kod svoje sestre dok je
Sarah spavala. Ja...« Glas mi napukne, ali natjeram se da nastavim. »Ja sam već
tjednima bila radila na jednom velikom slučaju i htjela sam to vrijeme iskoristiti
da podrobnije istražim par tragova. Kad se Sarah probudila, shvatila sam da u kući
nemam ništa za večeru pa sam je stavila u auto i zavezala, samo što je onda u kući
zazvonio telefon. Skoro cijeli dan čekala sam jedan poziv, vezano uz slučaj. Žrtva
je bila novorođenče.« Tu sam se zaustavila kao da taj detalj sve objašnjava.
 »Ona je ostala u autu«, Tally me nježno potakne. »A ti si otišla unutra da se
javiš na telefon.«
»Nisam je smjela ostaviti«, poljuljana nastavim. »Ali trajalo je samo sekundu.
Gledala sam je kroz prednji prozor, kako sjedi u svojoj sjedalici.«
»Ali telefonski te poziv uznemirio«, pretpostavi. A možda i ne pretpostavlja.
Možda ona sve ovo već zna, nekako, kako god da joj je to saznanje došlo.
»Zvao me moj partner. Pomajka djeteta koje smo pronašli mrtvo priznala je
krivnju. Dvaput sam je osobno intervjuirala, ali nisam to skužila. Nisam mogla
vjerovati. Jednostavno sam se skamenila, zapela za vlastitu pogrešku.«
»I maknula si pogled sa Sarah.«
»Samo na minutu. Ma ni toliko.« Posljednja riječ izlazi kao prigušen krik.
Duboko udahnem kako bih mogla nastaviti, čvrsto sklapajući oči. »Vrata auta sam
ostavila otvorena, kako bih je mogla bolje vidjeti. Nekako se izvukla iz sjedalice.
Nisam ni znala da to može. Imala je Samo dvije i pol godine.«
»Jako mi je žao, Anna. Prošla si nešto užasno.«
Jesam li to prošla? ponekad se pitam. Je li ovo život, ovo svakodnevno
obračunavanje s krivnjom? Razdvojenost od obitelji? Od sina?
Otvorim oči. »Automobil je bio parkiran na našem prilazu, bočno. Odvratila
sam pogled svega na sekundu, a onda sam izvana čula stravičan zvuk. Naša
susjeda Joyce s vlastitog je prilaza izlazila na ulicu na rikverc, a Sarah je bila
tamo.« Sad kad sam sve rekla, osjećam se skoro tupo. Prazno. Više nemam što
skrivati. Više nemam tajni.
»Oh, Anna.« Tallyn pogled je blag. »Bila je to nesreća. Užasna nesreća.«
»Možda za Joyce. Ona nije imala pojma da je Sarah tamo, ali ja sam bila
odgovorna za nju. Ja sam joj majka.« Osjećaj praznine u meni se širi, kao da me
guta živu, iznutra prema van. »Umrla je na licu mjesta. Bila je tako malena.«
»Takvo što se moglo dogoditi bilo kome.«
»Nije istina. Bila sam previše dekoncentrirana. Posao mi je preuzeo život.
Nisam bila prisutna. Zato mi je Brendan rekao da odem. Znao da je bi se isto
moglo dogoditi s Matthewom. Rekao je da mi više ne može vjerovati.«
»Tuga je moćna sila«, kaže Tally. »Mnoge obitelji s kojima sam radila tijekom
godina završile su u istoj situaciji nakon smrti djeteta. Možda je Brendan sad imao
dovoljno vremena da poradi na svojim osjećajima. Možda je spreman za
razgovor.«
»Sve i kad bi mi mogao oprostiti, nisam sigurna da bih sada mogla postupiti
drugačije. Nisam se promijenila.«
»Kako to misliš? Zašto nisi?«
»Nikad se nisam uspijevala udaljiti od slučajeva. Djece kojoj pokušavam
pomoći. Moji slučajevi jednostavno sve progutaju. Tako se nesreća i dogodila.«
Laktima se naslonim na stol. Sve u meni toliko je teško da se pitam mogu li uopće
nastaviti. Hoću li se ikad više uspjeti uspraviti. »Sarah mi strašno nedostaje.«
Tally šuti dok primiče stolicu bliže mojoj. Obujmi me rukama, snažnim i
nježnim, punim oprosta. Tijelo joj je kao luka. Kao stvarno mjesto u koje možeš
pristati.
 Stojim na mjestu, usidrena, sve dok se ne počnem osjećati snažnijom. Zatim
ustanem i obrišem oči, počnem joj pričati o Jamieju Riveri. Bio je već kraj srpnja
kad smo pronašli njegovo sićušno tijelo u zamrzivaču, prekriveno ledom. Nisam
mogla prestati razmišljati o njemu, o tome kako je taj nedužan život jednostavno
ukraden, bez razloga. Više od ičega, željela sam pronaći ubojicu. Natjerati tu
osobu da plati. U međuvremenu, moj je vlastiti obiteljski život puno iziskivao od
mene, a ja to nisam mogla dati. Uporno sam si govorila da je samo taj slučaj u
pitanju. Da ću se, jednom kad ga riješimo, osjećati bolje i da ću se tada vratiti
onome što je istinski važno. Ali u drugu ruku, znala sam da se to nikad neće
dogoditi. Moj je posao kao bolest – kao ovisnost – oduvijek je to bio.
Možda sam trebala biti iskrenija s Frankom i zatražiti pomoć, ili ponovno otići
na terapiju. Trebala sam izgraditi onu kuću u svom umu i dati sve od sebe da
zacijelim. Možda bih onda bila budna i gledala – prema tamo. Kad se Sarah
izvukla iz auta, istrčala bih van i zaustavila je. Podignula bih je u svoje naručje i
odnijela na sigurno.

»NIŠTA NE MOŽE vratiti tvoju kćer«, reče Tally kad završim. Kava nam se ohladila.
Doručak sam odavno odgurnula od sebe. »Mogu samo zamisliti koliku bol nosiš
u sebi, ali ona te ne krivi. Njezin je duh neopterećen kao i svaki drugi koji sam
ikad vidjela, Anna. Ona je poput sunca.«
Progutam knedlu. Prekrasna je to slika, žarko želim ti nju vjerovati. Takva je
Sarah i bila za života. Poput sunca. »Gdje je sad?«
»Svugdje, kao svjetlo. Gleda svog brata i oca, i tebe. Luda je za tvojim psom.
Kaže da je oduvijek željela psa kao što je Cricket, i da ga sad ima.«
Još suza. Odakle dolaze? Zar se tijelo sastoji samo od suza? »U miru je? Ne
osjeća nikakvu bol?«
»Samo kad zna da ti patiš. Želi da si oprostiš, Anna. Moraš pronaći način da
se sa svime suočiš. Toliko toga tek moraš učiniti. Tako ćeš joj odati počast. Tako
da ispuniš svoju životnu svrhu.«
Odjednom pomislim na Cameron. »Ne mogu je samo tako napustiti«,
pokušam objasniti Tally.
»Cameron zna da ti je stalo do nje. Osim toga, oko sebe ima mnogo ljudi koji
je vole i koji će se pobrinuti da je na sigurnom.« Nagne bradu prema naprijed i
zagleda se u moje oči jasnoćom koja me zapanji. »Govorimo li zapravo o nečemu
drugom, Anna? Ili nekome? Što to nikako ne možeš pustiti?«
Odmahujem glavom, priželjkujući da odvrati pogled ili promijeni temu.
Sjedimo tu već čitavu vječnost, razgovaramo o tim užasnim, nepremostivim
stvarima. Pa ipak, istog mi je trena jasno na što misli. Na Jasona i Amy. Još od
onog Božića kad mi je bilo osam, svaka je priča ista. Cameron mi se uvukla u srce
više nego itko, ali s njezinim povratkom kući nije popustio pritisak u središtu
mojih grudi. Kao ni s Galebovim ubojstvom. »Mislim da mi nikad neće biti bolje,
Tally. Već sam dugo ovakva.«
 »Svi se možemo promijeniti. Činimo to iznova i iznova, svaki put kad nešto
napravimo drugačije. Ne podcjenjuj se. Tolikim si ljudima pomogla, Anna.
Pomozi sebi. Pomozi Matthewu. A onda vidi što dalje.«
»Što ako me Brendan i dalje krivi? Jako sam ga povrijedila.«
Ponovno, njezin je pogled mekan i mudar. »Možda te krivi. A možda ti je
odavno oprostio i čeka da sve nadoknadite.«

NEKOLIKO SATI POSLIJE Tally me ispraća do auta. Pomognem Cricket da se popne

na stražnje sjedalo, a zatim bacim sportsku torbu na pod. Ništa od ovoga nije mi
lako. Emocije su još u kaosu, sumnje glasne, ali sad znam što mi je činiti. Vratila
se snaga ili ne, moram pokušati. Sve i da se moram pojaviti na koljenima, Tally
je imala pravo. Moram se vratiti i sa svim se suočiti. Moram biti majka koja jesam.
I sestra koja jesam. Moram pronaći put do Jasona i Amy. Možda će mi zalupiti
vrata pred nosom. A možda su mi i oni odavno oprostili. Postoji samo jedan način
da saznam.
Jednom kad sam se smjestila za volan svog Bronca, kažem kroz otvoren
prozor: »Koliko god puta da smo pričale, nikad nisi spomenula Hapa. Kako to?
Ne mogu vjerovati da sve ovo ne promatra s druge strane. Da me ne gleda i
pomaže mi da postupim ispravno. Zašto bi me ostavio samu?«
»Osjećaš li ga?«
To me zaustavi. »Da.«
»Kako si onda sama?«
»Nikad nisam vidjela njegovo tijelo. Mislim da ga zato ne mogu pustiti.«
»Anna, pitat ću te nešto što će ti možda zvučati čudno, ali razmisli na minutu.
Gdje je Hap?«
Gdje je? Pa ona je vidovnjakinja. A onda mi sine. On je u meni. Stalno ga
čujem. Sve njegove lekcije. Njegov glas. »Ovdje.«
Ona spusti pogled prema stopalima, još u papučama. Stežući ogrtač oko sebe,
promatra me toliko uporno da mi umalo nestane zraka. »Ljudi koje volimo nikad
nas ne napuštaju, Anna. Ti to već znaš. Na to mislim pod duh. Na ljubav.«
 Šezdeset devet

U Mendocinu provodim još jedan dan. Jedan dugačak dan – zemljovid bez
rubova. Šećem prema rtovima na hladnom vjetru kako bih promatrala divlje
more, svjetlo svjetionika Point Cabrillo doleti prema meni pa odleti dalje. Idem
do ulice Covelo i stojim pred kućom u kojoj su živjeli Hap i Eden, pitajući se hoće
li ikad biti dovoljno velika da obuhvati sve nas, i mene, cjelovitu ili ne, nestalu ili
netom pronađenu. Naše zvijezde koje uporno trepere. Naše duše i oblike koje
stvaraju, pokušavajući se pronaći u mraku.
Odlazim do groblja Evergreen s hrpom paprati u maloj keramičkoj vazi. Idem
do Parka prijateljstva gdje zateknem Lenore i Claya kako se pakiraju za povratak
u Denver, vidno sretni što me vide. Dajem im broj svog kućnog telefona u San
Franciscu, zatim se odvezem do Curtisovih da se pozdravim s Emily i Cameron,
nadajući se da će mi dopustiti da ih uskoro posjetim.
Cameron i Gray su u sobi, slušaju glazbu, sjede na Cameroninu krevetu. Ruka
joj je u povezu privezanom za grudi, a na licu joj se još vide tragovi mučnog
mrcvarenja. Pa ipak, vidim u njoj i svjetlo, netom upaljeno. Pred njom je puno
posla, ali živa je i u svom tijelu. Nije li to čudesno? Oboje su čudesni dok stoje
bok uz bok na Cameroninu krevetu, a Madonna pjeva Like a Prayer.
Ostavim ih gdje jesu i zateknem Emily u kuhinji. Preslaguje ormarić sa
začinima, bočice su razbacane posvuda. Pričinja mi olakšanje vidjeti je okruženu
neredom, makar na trenutak, iako će ga opet počistiti.
»Will mi je rekao da se Cameron počinje prisjećati sve više o zlostavljanju u
ranijoj dobi«, tiho izustim. »Znate li već? Je li vam uspjela reći?«
Teško kimne. »Prisjeća se samo krhotina. Psihoterapeutkinja je čudesna. Puno
joj pomaže. Ali prilično sam sigurna da se radi o mom ocu.«
»Jako mi je žao, Emily.«
Njezin uzdah kao da seže u drevnu povijest. »Da. I meni. Ali bit ću joj podrška.
Što god trebalo, koliko god ružno postalo, istina mora izići na vidjelo, Anna.«
U pravu je. Razmišljam o policajcu koji će jednog dana u skoroj budućnosti
pokucati na vrata njezinog oca. Davno zakašnjelu detonaciju njegova tajnog
identiteta. Iscjeljenje koje bi moglo uslijediti. »Ponosna sam na vas«, kažem.
Oči joj prekrije sloj suza. »Barem je Caleb mrtav. Nisam sigurna da bi uspjela
nastaviti dalje da je on još na slobodi.«
»Vjerojatno ne.« Moram se složiti, premda me sjećanje na našu borbu u kolibi
još nije napustilo, ni na trenutak. Možda nikad i neće. »Kako je Troy?«
»Troy je... Troy želi izgladiti stvar. Kune se da će biti uz nas.«
»Pa, znat ćete što vam je činiti«, poručim joj. »Možda će trebati malo vremena
da osjetite što je ispravno za vas i za Cameron. Ali možete vi to. Vidjela sam jako
puno snage u vama, Emily. Nadam se da i vi to vidite.«
NAKON TOGA, MORAM posjetiti još samo Willa. Mrzim što mu moram reći da
odlazim, ali to je najlakša od stvari koje mu moram reći. Ostale su prevelike da
bih uopće pronašla riječi za njih, pa ipak ih nekako nalazim. Pričam mu o Sarah,
o tome kako me Brendan zamolio da odem. O krivnji i okrivljavanju, sirovoj tuzi
koju nosim u sebi. O Matthewu. O tome koliko se bojim da mu budem majkom.
Kao da skidam cijelu planinu s grudi samo izgovaranjem njegova imena.
Pričanjem cijele priče o tome kako sam ovamo dospjela.
»Trebala sam ti više vjerovati još od samog početka«, na koncu procijedim
kroz suze, »ali nisam znala kako.«
»Ne krivim te. Ne mogu ni zamisliti s čime se boriš. Jako mi je žao. Volio bih
da sam ti mogao nekako pomoći.«
»I ti si se borio s koječim. Razdvojenost. Obitelj. Rizik da ćeš izgubiti djecu.
Puno je to.«
Mišići vilice mu se stišću dok se hrva s emocijama. »Nije samo Jennyn slučaj
stao između mene i Beth«, kaže. »Već godinama ne mogu kontrolirati piće. Želim
se otrijezniti, ali ne znam kako.«
»I ja. Možda bismo se mogli osloniti jedno na drugo. Svi se mogu promijeniti,
Wille«, kažem, isprobavajući Tallynu rečenicu. »Makar centimetar po
centimetar.«
Na trenutak šuti, pogleda spuštenog prema radom stolu, spisima i post-
it papirićima, napola potrošenim kemijskim olovkama koje obasjava zraka sunca.
Kaže: »Znam da je ludo, ali svejedno mislim da ćemo raditi zajedno na rješavanju
onih ubojstava iz 1972., čak i ako Jenny nije upletena. To moramo biti mi.
Jednostavno to osjećam.«
Na to se moram nasmijati, barem malo. »Famozni osjećaji su se vratili.«
»Jako smiješno.«
»Istina je da bih se voljela vratiti za nekoliko tjedana da vidim kako je
Cameron.«
»Naravno. Što god ti treba. I javljaj mi kako si, može? Mislit ću na tebe.«
»Volim te, Wille. Znaš to, je l’ da?«
»Da. I ja tebe. Vrati se brzo.«
 Sedamdeset

N apustiti grad teže je nego što sam mislila, iako znam da ću se vratiti – zbog
Willa, zbog Wande, Graya i Emily. Zbog Cameron. Hodam cijelom dužinom
ulice Lansing, nikako da sjednem u svoj terenac. Naježena od hladnoće, preslabo
odjevena za vjetar koji grize, dižem pogled i gledam u Vrijeme i
Djevojku, blistavo bijele na plavom dlanu neba, bez ijednog oblačka i pogreške,
tihe i sveobuhvatne. Jedan jedini gavran mirno sjedi na pješčanom satu, ne gleda
u mene nego u daljinu, s oštrim obrisima glave iz profila, kao strelica uperena
prema moru. Simbol u slagalici punoj simbola, tajna pred nosom.
Desetljećima me privlačila ta drvena skulptura, a da nisam znala zašto. No u
ovom trenutku vidim samo uplakanu djevojku pognute glave i koliko je nalik na
Jenny. Jenny na plaži, dok pjeva Laku noć, Kalifornijo, duga joj kosa pleše pred
očima. Vidim i Shannan u toj djevojci, u jakni od zečjeg krzna, duše preteške da
bi je sama nosila. Vidim Cameron u šumi, zatim i Cameron kakva je sad, dok
ponovno postaje ona stara, dok se vere iz kaljuže i bježi iz te slagalice. Vidim
Amy s pramenovima svijetloplave kose u ustima, kako plače onoga dana kad su
je otrgnuli iz našeg doma, iz mog naručja. Naposljetku, vidim djevojku koja sam
bila prvog dana u Mendocinu, povučena i ranjena, zagledana u običan zalazak.
Zeleni bljesak sumraka za sreću, kako ga je Eden nazvala. No zapravo se radilo o
prvom trenutku u kojem sam shvatila što bi ljubav mogla učiniti da me spasi, kad
bih samo imala hrabrosti da je pustim unutra.

BESKRAJNO DUGO STOJIM u ulici Lansing, razmišljam o ljepoti i užasu. Zlu.

Milosti. Patnji. Radosti. Kako je sve to ovdje, svaki dan, posvuda. Uči nas kako
koračati naprijed u životu, prema vlastitom smislu.
Corolla mi je davno rekla da nije najvažnije ono što nam se dogodi, već kako
naučimo nositi se s tim. Sad počinjem shvaćati razliku, kao i to da bi jedini način
da preživimo ono što je ovdje, ono što jesmo, mogao biti taj da to činimo zajedno.
Okrenem leđa skulpturi i zaputim se prema autu, a dok to činim, nešto
zatreperi i škljocne iza mene. Gavran poleti. Ode dalje. Malko se nasmijem, a
onda pozovem Cricket. Ona ustane sa stražnjeg sjedala i naćuli uši, jedva čekajući
da se zaputimo niz cestu. Spremne ili ne, vrijeme je za povratak kući.
 Zahvale

T ijekom tri godine koje sam provela pišući ovaj roman oslanjala sam se na
daleko previše knjiga, urednika, kolega i prijatelja da bih se svima primjereno
zahvalila, no sljedeći ipak zaslužuju poseban spomen.
Moja briljantna agentica, Julie Barer, vjerovala je u ovu knjigu i poticala me
da je pišem već od prve iskre za dugačkim, vinom upotpunjenim ručkom u Soho
Houseu u središtu Manhattana, ako se dobro sjećam. Zbog njezine inteligencije,
nepogrešive intuicije i velikog, odvažnog srca, svemiru zahvaljujem na njoj, sada
i uvijek.
Zauvijek sam zahvalna i svojoj urednici, Susanni Porter, na izvrsnosti u tekstu
i potpunoj predanosti meni i svjetovima koje nastojim izgraditi, kao i Kari Welsh
i Kim Hovey koje su objavile moju knjigu uz nevjerojatan integritet,
promišljenost i brigu.
Moja draga prijateljica već više od dvadeset i dvije godine, Lori Keene,
pročitala je desetke skica i istraživala sa mnom stvarne ulice Mendocina, dok smo
planinarile mnogim stazama kojima Anna i Hap pješače u knjizi, slušajući me dok
tražim put do likova i njihovih priča. Zbog tih i mnogih drugih razloga, roman
sam posvetila njoj.
Umirovljena detektivka Marianne Flynn Statz naoko se slučajno pojavila u
mom životu, ali svi znamo da u svemiru nema slučajnosti! Pomno je pročitala
rukopis, odgovorila na sva moja pitanja sa strpljenjem, mudrošću i opako
mračnim smislom za humor, omogućujući mi bogatiju i jasniju podlogu za
razumijevanje tako osjetljivih zločina. Ova knjiga i lik Anne dublji su i stvarniji
upravo zbog nje. Hvala ti, Marianne!
Chris Pavone, Kristin Hannah i Christina Baker Kline zbilja su me spasili
tijekom skiciranja knjige, ukazujući na ono što možda nisam htjela čuti, ali sam
definitivno trebala. Ova je knjiga daleko bolja zbog njihovih mudrih i prikladnih
komentara. Ako ništa drugo, dugujem vam još finog sira, ekipa!
Moja čudesna izdavačka ekipa u Ballantine Booksu i Penguin Random
Houseu svoj posao odrađuje briljantno i pružila mi je najbolji mogući dom
posljednjih deset godina, a nju čine: Jennifer Hershey, Jennifer Garza, Allyson
Lord, Quinne Rogers, Taylor Noel, Susan Corcoran, Kathryn Santora, Hayley
Shear i neusporediva Gina Centrello. Emily Hartley odgovorila je na tisuću e-
mailova veselo i spretno. Umjetnička direktorica i dizajnerica Elena Giavaldi
oblikovala je apsolutno divnu naslovnicu, a Dana Blanchette zaslužna je za
prekrasne dizajnerske elemente u knjizi. Hvala Susani Bradanini Betz na
temeljitoj i iscrpnoj lekturi rukopisa, te Steveu Messini koji je ljubazno i pedantno
vodio ove stranice kroz ponekad intenzivan proces produkcije. Također moram
zahvaliti Matthewu Martinu na izuzetno tankoćutnom i pomnom čitanju ove
knjige.
 Nicole Cunningham i super ekipa u The Book Groupu čuvaju mi leđa na svaki
mogući način i najpametnije su i najdivnije žene na svijetu. Osobito Elisabeth
Weed, koja je komentirala rukopis u ključnom trenutku, na čemu sam veoma
zahvalna. Dužna sam zahvaliti i Jenny Meyer i Heidi Gali, koje su pomogle oko
svih detalja vezano uz prava i prodaju u inozemstvu, mom nadasve šarmantnom
britanskom agentu, Caspianu Dennisu iz Abner Steina te mojoj nevjerojatno
pametnoj i krasnoj filmskoj agentici, Michelle Weiner u CAA. Hvala Kristin
Cochrane, Amy Black, Lynn Henry, Valerie Gow, Sharon Klein i njihovim
dragim kolegama u Penguin Random Houseu u Kanadi te Jenny Parrott u Point
Blank/Oneworldu u Velikoj Britaniji što su tako entuzijastično reagirali na
potencijal u meni i ovoj priči.
Uranjanje u novi žanr nesumnjivo bi ispao mnogo klimaviji poduhvat da nije
bilo sljedećih knjiga i izvora kao vodilja: Bessel van der Kolk, The Body Keeps
the Scor; Peter A. Levine, Waking the Tiger; Annie G. Rogers, The
Unsayable; Michelle McNamara, I’ll Be Gone in the Dark; Alexandria Marzano-
Lesnevich, The Fact of a Body; Rachel Louise Snyder, No Visible Bruises; Jeffrey
L. Rinek i Marilee Strong, In the Name of the Children; John Douglas i Mark
Olshaker, The Killer Across the Table; Jeff Mariotte, Criminal Minds; Emily G.
Thompson, Unsolved Child Murders; fondacija Polly Klaas (pollyklaas.org);
arhiv novina Petaluma Argus-Courier; članak »Polly’s Face« autorice Noelle
Oxenhandler u novinama The New Yorker; od 22. studenog 1993.; Frank
Spiering, Who Killed Polly; Barry Bortnick, Polly Klaas; arhivi Los Angeles
Timesa; Katy M. Tahja, Images of America: Early Mendocino Coast; Aurelius O.
Carpenter, History of Mendocino and Lake Counties, California; Laura Lynne
Jackson, The Light Between Us; Robin Wall Kimmerer, Gathering Moss i David
George Haskell, The Songs of Trees. Također moram zahvaliti sljedećim autorima
čiji su mi radovi pomogli shvatiti ono što sam željela postići u svojoj knjizi. To
su Tana French, Kate Atkinson, Louise Penny, Rene Denfeld, Peter Rock i
Gabriel Tallent. Hvala vam na vrhunskom mentorstvu, premda nehotičnom!
Brian Groh, Patti Callahan Henry, Beth Howard, Sarah McCoy i Eleanor
Brown prijatelji su na koje mogu računati za solidarnost i podršku onda kad mi je
najpotrebnija. Nevjerojatna ste ljudska bića i fenomenalni pripovjedači. Hvala
vam! Kat Berko, moja bogomdana čudesna asistentica, nikad je neću pustiti. I
drugi prijatelji i članovi obitelji nezamjenjivi su na načine koje ne mogu ni
nabrojati: Sharon Day, Pam i Doug O’Hara, Beth Hellerstein i Dan Jaffe, Boo
Geisse, Brad Bedortha i cijeli klan D’Alessio; Terry Dubow, Toni Thayer, Sarah
Willis, Karen Sandstrom i skupina Eastside Writers; Heather Greene; cure iz
Kauai Gals, a posebice Cynthia Baker, Meg Wolitzer, Priya Parmar, Amanda Eyre
Ward i Michelle Tessier; kao i David Kline i Jon Zeitler, koji nisu cure, ali su me
tako toplo primili i učinili da se u svakom trenutku provedenom na otoku Kauai
osjećam kao kod kuće.
Hvala Karen Curtis i Cricket (pravoj Cricket!) na ljubavi i inspiraciji, kao i
brojnoj ekipi iz Clevelanda koja mi je pomogla da ostanem pribrana, sita,
odjevena, počešljana i točna tijekom pisanja ove knjige. To su Quincy D’Alessio,
Sam D’Alessio, Alena Sorensen, Karen Rosenberg, Nan Cohen, Aaron Kamut,
Kath Lepole, Brian Schrieffer, Leigh Sanford, Penny Conover, Krista
Gorzelanczyk, Lindsey Campana, Erika Scotese, Karen Miner, Olga Chwa, Dave
Vincent i Ron Block.
Zahvalna sam Riti Hinken i Letti Ann Christoffersen, mojim dvjema
majkama, kao i mojim nećakinjama i nećacima, Margaret Bailey, Jacobu Baileyju
te Samu i Mitchellu Relleru, što su uvijek podržavali mene i moj rad, kao i mojim
sestrama, Teresi Reed i Penny Pennington, koje su moj istinski kompas.
Naposljetku, hvala mojoj djeci koja su najvažniji element kućne ekipe i tkivo
moga života: Connor i Jamilya, Beckett i Finn. Ali i Piper, jasno! Volim vas i
cijenim više nego što riječima mogu iskazati.
 Bilješka autorice

P rije deset godina, kad se pojavilo nadahnuće u obliku stvarne žene iz povijesti,
prve supruge Ernesta Hemingwaya, Hadley, ideja kao da je stigla niotkuda.
Nikad nisam pomišljala na to da napišem povijesni roman, a kamoli zasnovan na
stvarnoj ličnosti. Pa ipak, kad sam se upustila u istraživanje i pisanje, snažno me
se dojmilo to što nisam samo pripovijedala priču, već sam odavala počast
Hadleynom životu i duhu, i davala joj glas.
Nešto neobično slično dogodilo se tijekom pisanja knjige Kada zvijezde
potamne – za koju se ideja pojavila jednako neočekivano i misteriozno, uz
električno unutarnje da na koje sam naučila obraćati pozornost. Zamislila sam
stručnjakinju za slučajeve nestalih osoba opsjednutu pokušajem da spasi nestalu
djevojku koja se istovremeno nastoji pomiriti s vlastitom prošlošću. Gotovo istog
trena shvatila sam da radnja moje priče mora biti smještena u Mendocinu –
malenom obalnom gradu u Sjevernoj Kaliforniji gdje sam odlazila u svojim
dvadesetima – kao i to da vremenski okvir priče mora biti prije DNK, prije
mobitela, prije nego što je eksplodirao internet, a serija CSI navela ljude da misle
da se umorstvo može riješiti preko računala.
Godinu 1993. odabrala sam instinktivno – nasumice – pa ipak, kad sam uronila
u istraživanje, zapanjilo me otkriće da se val stvarnih otmica mladih djevojaka
dogodio na istom geografskom području i unutar vremenskog okvira koji sam
istraživala, prvenstveno se to odnosi na otmicu dvanaestogodišnje Polly Klaas.
Polly je oteta pod prijetnjom noža u noći 1. listopada 1993. iz spavaće sobe u
svom domu u Petalumi dok su dvije prijateljice sve to promatrale. Bila je to horor
priča koja je probudila najdublje strahove svih roditelja i pokrenula najveću
tjeralicu u povijesti Kalifornije. Cijeli se gradić Petaluma digao na noge kako bi
pomogao tražiti Polly. Tisuće volontera pomoglo je pretražiti gotovo osam tisuća
kvadratnih kilometara, a centar za spašavanje bio je otvoren dvadeset i četiri sata
na dan sve do 4. prosinca, devet tjedana nakon otmice, kad su njezini ostaci
pronađeni u blizini napuštene tvornice uz autocestu 101 nedaleko od Cloverdalea
u Kalifbrniji.
Agente FBI-a do tijela je doveo osumnjičeni Richard Allen Davis (39),
muškarac s podebljim dosjeom, uključujući i dvije ranije otmice, koji je više puta
prekršio uvjetnu kaznu i umaknuo policajcima u dva navrata u tjednima nakon
Pollyne otmice, prvi put već svega sat vremena nakon što ju je oteo, kad su mu
dva policajca u ophodnji pomogla da izvuče slupani Ford Pinto iz blatnog jarka,
premda je bio vidno pijan i dezorijentiran, sa zemljom po odjeći i grančicama u
kosi. Tada je možda još bila i živa, negdje u blizini.
Priznajem da nisam dobro spavala onih tjedana i mjeseci dok sam istraživala
Pollyn slučaj, kao i ostale. Golema patnja žrtvi i njihovih obitelji uvukla mi se u
snove – i na papir. Počela sam osjećati kako je nužno da ispričam njihove priče
što je izravnije i preciznije moguće, u spomen na njihove živote i kao odavanje
počasti njihovim smrtima i nestancima. Izgovaranje njihovih imena za mene je
postao sveti čin. Vrsta molitve.
Samo mjesec dana nakon što mu je kćer oteta, Marc Klaas osnovao je
fondaciju Polly Klaas Foundation, mjesnu neprofitnu organizaciju koja je otada
surađivala s tisućama obitelji, policajaca i volontera kako bi pomogla pronaći
nestalu djecu. Ta je fondacija, kao dio Pollyna naslijeđa, također pridonijela
izmjeni kalifornijskog pravnog sustava koji sada nalaže doživotnu kaznu za
opetovano počinjenje teških zločina, kao i uvođenju sustava Amber Alert3 u svih
pedeset država.
Pollyni su roditelji više puta istaknuli kako je uključivanje cijele zajednice u
potragu za njihovom kćeri pokazalo najbolje lice čovječanstva, poput ustrajnoga
svjetla usred nepodnošljive tame. Shvatila sam da želim pisati o tome. O tome
kako se cijeli jedan grad može ujediniti onda kad se dogodi najgore. O tome kako,
ako doista mislimo istinski zacijeliti, trebamo jedni druge da bismo u tome uspjeli.
Pisanje romana je vrlo zanimljiv spoj truda i predavanja, kontrole i ranjivosti.
Tek mi je u kasnoj fazi sastavljanja nacrta sinulo zašto me baš toliko privukla ta
određena priča, a ne neka druga. Moja rastrgana detektivka, Anna Hart,
opsjednuta je traumom i iscjeljenjem, uz partnersko nasilje i kompleksne skrivene
veze između žrtava i predatora, zato što sam ja opsjednuta time, i to već dugo.
Dala sam joj još neke dijelove sebe – jednu verziju svog djetinjstva provedenog
kod udomitelja te svoju trajnu ljubav prema svijetu prirode kao istinskoj medicini.
Ono što Anna zna i misli o skrivenim ožiljcima seksualnog zlostavljanja, ja znam
kao osoba koja je to proživjela.
To su vrata koja ne želimo otvoriti, razgovor koji ne želimo voditi, no
činjenice ostaju: svake sedamdeset i tri sekunde netko u Americi postane žrtva
seksualnog nasilja. Svakih devet minuta jedna od tih žrtava je dijete. Osamdeset i
dva posto žrtava mlađih od osamnaest godina su ženske osobe. Posljedice
seksualnog nasilja mogu biti dugotrajne i duboke, potaknuti PTSP, razmišljanje o
samoubojstvu, korištenje i zlouporabu droge, ljepljivi vrtlog srama i
bespomoćnosti.
Ponekad se u šetnji osvrnem uz i niz ulicu, i zapitam koja od djevojaka i žena
koje hodaju u suprotnom smjeru – s maskama i održavajući fizički razmak, sad u
2020. – dijeli moju priču. Da, vjerujem da nas naše tuge spajaju, ali da
istovremeno mogu biti i izvor naše snage i empatije. Vlastita je bol Annu Hart
povela njezinim putem, do njezine sudbine, dok je mene moja dovela upravo
ovdje. Do ovih likova, stvarnih i imaginarnih, do šume paprati, prekrivene
maglom, do litica ponad podivljalog Pacifika, do kolibe duboko u mračnoj šumi,
u samo srce ove knjige, najosobnije koju sam dosad napisala.
Cricket postoji, kao i zakržljali šumarak s izmučenim i nakrivljenim
čempresima. Sjedila sam za šankom u Patterson’su i pijuckala viski baš kao što

3 Amber Alert: sustav ranog informiranja koji objedinjuje djelovanje radijskih i televizijskih
postaja, elektronsku poštu, društvene mreže i ostale načine informiranja ljudi o djetetu koje je
oteto te drugim informacijama važnim za njegov pronalazak (op. prev.).
to čine Anna i Will, popila sam kavu u GoodLifeu. Upravo tamo, u ulici Lansing,
preko puta masonske lože, gdje drvena skulptura Vrijeme i djevojka stoji ukočena
i bijela na postolju iznad grada, baš kao što stoji već preko stotinu godina. Tamo
ste me mogli sresti, mogli smo zajedno prošetati do litica i popričati dok nam
vjetar nosi glasove u sve veću daljinu.
 O autorici

Paula McLain američka je književnica. Magistrirala je književnost i poeziju na

Sveučilištu u Michiganu te je nagrađivana članica udruženja Yaddo, MacDowell
Colony i National Endowment for the Arts. Najpoznatija je po
romanima Gospođa Hemingway, Dosegnuti sunce, Ernest i ja te najnovijem
bestseleru Kada zvijezde potamne, psihološkom trileru u kojem jednako snažno
portretira komplicirane likove i njihove odnose.
Određena teškim djetinjstvom i turbulentnim odrastanjem u udomiteljskim
obiteljima, napisala je i memoare Like Family: Growing Up in Other People’s
Houses. U svim njezinim djelima prisutna je posebna senzibiliziranost za
kompleksna pitanja identiteta i emocionalne problematike djece i mladih što su ih
napustili biološki roditelji.
Redovito piše za časopise New York Times, O: The Oprah Magazine,
Guardian i Huffington Post.
S obitelji živi u SAD-u, država Ohio.

paulamclain.com
Facebook.com/paulamclainauthor
Instagram: @paula_mclain

La Capitana & kokica

Nakladnik:
Znanje d. o. o.
Mandičeva 2, Zagreb

Za nakladnika: Zvonimir Čimić

Glavna urednica: Dijana Oršolić Hrstić

Urednica: Nataša Pejić
Dizajn naslovnice: Elena Giavaldi
Grafički urednik: Vedran Sinovčić

Tisak: Znanje d. o. o.
Mandlieva 2, Zagreb — travanj 2022.

ISBN 978-953-360-547-0
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1134083.