Esej, “Oproštaj – Ujević”

Stvaralaštvo Tina Ujevića oblikovalo se u kontekstu vremena u kojem je stvarao, a to

je razdoblje moderne i avangarde. Ujević je bio jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20.
stoljeća te je svojim djelima obilježio hrvatsku književnost. Njegova poezija odražava tipične
teme modernizma poput unutarnje borbe, osamljenosti, tuge, nesigurnosti i egzistencijalne
krize. Ujevićeva pjesnička estetika izražena je kroz bogatstvo slika, metafora i simbola, a
njegov stil karakterizira emotivnost, melankolija i često pesimistički ton. Ujevićev pjesnički
jezik bio je vrlo ekspresivan i liričan, a njegove pjesme često obiluju vizualnim i zvučnim
efektima.
Pjesma "Oproštaj" bavi se odnosom prema tradiciji na način da izražava želju za
napuštanjem stare forme i okretanje novim oblicima izražavanja. Ujevićeva generacija mladih
pisaca smatrala je da je tradicija ograničavajuća i da im ne dopušta razvijati se kao pjesnici.
No, Ujević se nije želio odreći tradicionalnih oblika, već ih je koristio kao sredstvo za
postizanje novih efekata. Pjesma "Oproštaj" napisana je u obliku soneta, što je tipičan
tradicionalni oblik iz kojeg je vidljiva Ujevićeva afirmacija tradicije, no Ujević ga je upotrijebio
na novi način. Iako su soneti inače strogi i formalni, Ujevićev sonet je lagan i fluidan, sa
slobodnim stihovima koji razbijaju dotad strogu simetriju. Ujevićeva pjesma "Oproštaj"
označava početak njegovog pjesničkog opusa i predstavlja njegov stav prema tradiciji. Pjesma
je programatska, jer izražava želju za prekidom s tradicijom i okretanje novim oblicima
izražavanja. Ujević je smatrao da je tradicija ograničavajuća, no nije se želio odreći njenih
vrijednosti. Ujević je u pjesmi izrazio svoju potrebu da se oslobodi utjecaja tradicije i krene
novim putem, ali istovremeno je pokazao i poštovanje prema njoj. Ujevićev "Oproštaj"
započinje stihovima "Ovdje je usred luke naša mlada lađa / uzdignula jedra slobodna, smjela i
nova,", koji ukazuju na autorovu želju za raskidom s tradicijom. Ujević smatra da je tradicija
postala teret i da je ograničava u stvaranju novog. On naglašava da je vrijeme za promjenu te
da želi krenuti novim putem. Ipak, Ujević ne odbacuje tradiciju u potpunosti, već ju želi
reinterpretirati na novi način. Ujević ističe da je tradicija dio njegovog bića te da se ne može
odreći njenih vrijednosti. Kao takva, tradicija postaje izvor nadahnuća za novu umjetnost i
umjetnike. Univerzalnost tematike Ujevićevog stvaralaštva može se povezati s djelima drugih
autora koji istražuju slične teme, poput egzistencijalne krize, patnje i nemoći. Neki od takvih
autora su Charles Baudelaire, T.S. Eliot i Franz Kafka. Baudelaireov zbirka pjesama "Cvjetovi
zla" također istražuje teme tuge, prolaznosti, osamljenosti i otuđenosti. Njegova poezija
reflektira unutarnju borbu i sukob između ljepote i ružnoće, sreće i tuge. Ujevićev pesimizam
i osjećaj nemoći mogu se paralelno sagledati s Baudelaireovim pesimizmom i melanholijom.
Franz Kafka, kao pisac romana poput "Proces" i "Zamak", istražuje teme apsurdnosti,
izgubljenosti i nelagode. Njegovi likovi suočavaju se s nerazumljivim birokratskim sustavima i
neuhvatljivim silama koje ih okružuju. Kafkijanski stil pisanja, koji kombinira realizam i
fantastiku, stvara osjećaj nelagode i bezizlaznosti, slično Ujevićevim pjesmama.
 Poetika Tina Ujevića izražava teme egzistencijalne krize, patnje i nemoći, koje su
univerzalne i prisutne u ljudskoj egzistenciji. Njegove pjesme prenose snažne emotivne
poruke kroz bogatstvo slika i simbola, te kroz ekspresivan i liričan jezik. Ujevićeva poezija
nalazi svoje mjesto u kontekstu moderne i avangarde, ali istovremeno prelazi granice
vremena i kulture, jer se njegovi tematski i stilski elementi mogu povezati s djelima drugih
autora. Ova djela nas potiču na introspekciju, suočavanje s pitanjima o smislu postojanja i
razumijevanje složenosti ljudskog uma. Ujevićeva poezija ostaje relevantna i inspirativna, jer
nas prisiljava da razmotrimo vlastite emocije, strahove i želje, potiče nas na razmišljanje o
biti života i naše uloge u svijetu.