Davorka Delić,

sudija Okružnog suda u Banja Luci

UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

Ugovor o doživotnom izdržavanju je složen ugovor nasljednog i

obligacionog prava.
U građanskim zakonicima XIX vijeka ugovor o doživotnom
izdržavanju nije posebno bio regulisan, iako je bilo poznato doživotno
izdržavanje i doživotna renta.
Do donošenja Zakona o nasljeđivanju iz 1955 godine (saveznog),
ugovor o doživotnom izdržavanju nije bio pravno uređen. Ovaj zakon
regulisao je oblik ugovora o doživotnom izdržavanju kada se prenos
imovine primaoca izdržavanja na davaoca izdržavanja odlagao do smrti
primaoca izdržavanja. I tadašnji republički i pokrajinski zakoni o
nasljeđivanju regulisali su ovo pitanje na isti način.
U Republici Srpskoj donesen je Zakon o nasleđivanju (Sl. glasnik
RS br.1/2009), koji je stupio na snagu 13. januara 2009. godine. Do
donošenja ovog zakona u Republici Srpskoj se primjenjivao Zakon o
nasljeđivanju (Sl. list SR BiH br. 7/80 i 15/80), koji je u odredbama člana
120-125 regulisao pitanje ugovora o doživotnom izdržavanju.
Prema novom Zakonu o nasljeđivanju Republike Srpske, ugovor o
doživotnom izdržavanju reguliše se na slijedeći način:

Član 139.

Uslovi za punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju

(1) Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava

doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač
izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe
nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele
ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja
ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena do smrti primaoca
izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).
(2) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti notarski obrađen.
(3) Ovaj ugovoru mogu međusobno zaključiti lica koja su po zaonu
obavezna da se međusobno izdržavaju.
 Član 140.

Upis prava davaoca izdržavanja

Davalac izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upitati u javnoj

knjizi.

Član 141.

Odgovornost davaoca izdržavanja za dugove primaoca

izdržavanja

Davalac izdržavanja ne odgovara poslije smrti primaoca izdržavanja

za njegove dugove, ali se može ugovoriti da će određenim povjeriocima
odgovarati za njegove postojeće dugove.

Član 142.

Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju

(1) Ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o

doživotnom izdržavanju i pošto je počelo njegovo izvršenje.
(2) Ako prema ugovoru o doživotnom izdržavanju ugovarači žive
zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednica života postane
nepodnošljiva, svaka strana može tražiti od suda raskid ugovora.
(3) Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne
izvršava svoje obaveze.
(4) U slučaju raskida ugovora, svaka strana zadržava pravo da od
druge strane traži naknadu koja joj pripada po opštim pravilima
imovinskog prava.

Član 143.

Uticaj promijenjenih prilika

(1) Ako su se poslije zaključenja ugovora prilike toliko promijenile

da je njegovo ispunjenje postalo znatno otežano sud će na zahtjev jedne ili
druge strane njihove odnose iznova urediti ili ih raskinuti, vodeći računa o
svim okolnostima.
(2) Sud može pravo primaoca izdržavanja prenijeti u doživotnu
novčanu rentu, ako to odgovara objema stranama.

2
 Član 144.

Poseban slučaj ništavosti ugovora

Ništav je ugovor u kome je davalac izdržavanja fizičko ili pravno

lice koje se u okviru svog zanimanja odnosno djelatnosti stara o primaocu
izdržavanja (medicinsko osoblje, bolnice, različite agencije i slično), ako
prethodno za ugovor nije dobijena saglasnost nadležnog organa
starateljstva.

Član 145.

Prestanak ugovora o doživotnom izdržavanju

(1) U slučaju smrti davaoca izdržavanja, njegove obaveze prelaze na

njegovog supružnika i njegove potomke koji su pozvani na nasljeđe, ako
oni na to pristanu. Ako oni ne pristanu na produženje ugovora o
doživotnom izdržavanju, ugovor se raskida i oni nemaju pravo da traže
naknadu za ranije dato izdržavanje. Ako supružnik i potomci izdržavaoca
nisu u stanju da preuzmu ugovorne obaveze, imaju pravo da traže naknadu
od primaoca izdržavanja.
(2) Sud će ovu naknadu odrediti po slobodnoj ocjeni, uzimajući pri
tome u obzir imovinske prilike primaoca izdržavanja i lica koja su bila
ovlašćena na produženje ugovora o doživotnom izdržavanju.

1. Karakter ugovora

Prema zakonskoj definiciji ugovor o doživotnom izdržavanju je

ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog
ugovarača ili neko treće lice, a drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja
svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe. To je ugovor o otuđivanju
uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u
vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odgođena
do smrti primaoca izdržavanja. Dakle, to nije ugovor o nasljeđivanju,
makar da stranke u formulaciji ugovora i upotrijebe izraze koji bi upućivali
na „ostavljanje imovine u nasljedstvo“ odnosno na nasljeđivanje.
Određujući pojam ugovora o doživotnom izdržavanju u odredbi člana 139
stav 1 Zakona o nasljeđivanju zakonodavac je htio otkloniti sumnju o
dopuštenosti ovih ugovora. Kada bi se ugovorom predvidjelo da imovina
jednog ugovarača poslije njegove smrti prelazi u svojinu drugog ugovarača
bez obaveza između tih ugovarača prije prenosa ove imovine, takav ugovor
bi se smatrao ugovorom o nasljeđivanju, koji u smislu odredbe člana 125

3
ovog Zakona (a i po ranijim odredbama Zakona o nasljeđivanju) nije
dopušten i kao takav predstavlja ništav pravni posao.
Ovaj ugovor je pravni posao „inter vivos“, dvostrano obavezan,
teretan i formalan ugovor, sa elementima aleatornosti, zaključen s obzirom
na lična svojstva ugovornih strana, a imovina obuhvaćena ugovorom ne
ulazi u zaostavštinu.
Ugovor o doživotnom izdržavanju je dvostrano obavezan ugovor jer
njegovim zaključenjem nastaju obaveze i na jednoj i na drugoj ugovornoj
strani. Obaveza davaoca izdržavanja se sastoji u čindibama davanja i
činjenja koje su predviđene ugovorom ili određene prirodom stvari, a
obaveza drugog ugovarača (koji ne mora biti primalac izdržavanja) je da
na davaoca izdržavanja s danom svoje smrti prenese vlasništvo na svojoj
imovini u cijelosti ili na jednom njenom dijelu.
Ovaj ugovor je ujedno i teretan ugovor, jer svaka ugovorna strana
dobiva naknadu za ono što daje ili čini drugoj strani, odnosno trećem licu.
Davalac izdržvanja dobija poslije smrti drugog ugovarača u svojinu
njegovu imovinu koja je obuhvaćena ugovorom, dok drugi ugovarač kao
naknadu za dobijenu imovinu obezbjeđuje primaocu izdržavanja potrebna
sredstva za život i usluge predviđene ugovorom.
Ugovor o doživotnom izdržavanju sadrži u sebi i obilježja
aleatornosti iako se isti ne može svrstati u kategoriju aleatornih ugovora.
Kod ugovora o doživotnom izdržavanju element aleatornosti postoji
utoliko što se unaprijed ne zna koliko će dugo živjeti primalac izdržavanja,
pa je nepoznat konačan ekonomski efekat ugovora, naročito na strani
davaoca izdržavanja. Ukoliko je međutim, davalac izdržavanja već za
života drugog ugovarača primio njegovu imovinu na ekonomsko
iskorištavanje, pa je npr. čist prihod od te imovine veći od troškova
izdržavanja, onda se može govoriti samo o tome da li će davalac
izdržavanja iz ovog pravnog posla dobiti više ili manje, ali je njegov
dobitak u ovom slučaju unaprijed obezbjeđen i u tom slučaju aleatornost u
pravom smislu ne postoji, ili nije ni od kakvog značaja. Nasuprot
navedenom, u slučaju kada davalac izdržavanja nije od drugog ugovarača
za života primio imovinu na ekonomsko iskorištavanje, tako da primaoca
izdržavanja u cijelosti izdržava iz svojih vlastitih sredstava, može se
govoriti o aleatornosti u pravom smislu i ona se ovdje ogleda u tome što se
unaprijed ne zna koliko će iznositi ukupna vrijednost izdržavanja koju je
obavezan dati davalac izdržavanja i neizvjesnost da li će ta vrijednost biti
veća ili manja od vrijednosti imovine koja je predmet ugovora.
Ugovor o doživotnom izdržavanju spada u kategoriju formalnih
ugovora i odredbom člana 139 stava 2 Zakona o nasljeđivanju propisano je
da isti mora biti notarski obrađen. Za razliku od ranijeg Zakona o
nasljeđivanju („Službeni list SR BiH“ 7/80 i 15/80) koji je u odredbi člana
120 stav 2 i 3 predviđao da ugovor mora biti sastavljen u pismenom obliku

4
i ovjeren od sudije, tako što će prilikom ovjere sudija pročitati ugovor i
upozoriti ugovarače na posljedice ugovora, ovo zakonsko rješenje u novom
Zakonu o nasljeđivanju predviđa novinu. Zakon o notarima RS („Službeni
glasnik SR BiH“ 86/04) predviđa u odredbi člana 68 pravne poslove za
koje je obavezna notarska obrada isprava, te u stavu 3 ovog člana propisuje
da je obavezna obrada notarske isprave i u slučaju kada je to predviđeno
drugim zakonom.
Šta podrazumijeva obrada notarske isprave propisuje odredba člana
65 Zakona o notarima, koja predviđa da notarska obrada isprave znači da
je isprava sačinjena u cijelosti od strane notara u skladu sa odredbama člana
70 do 84 ovog zakona, čime se dokazuju u ispravi zapisane izjave koje su
stranke dale pred notarom i koje su svojim potpisom odobrile. Ova odredba
određuje karakter notarski obrađene isprave i njenu dokaznu snagu, jer ista
ima karakter javne isprave sa dokaznom snagom. na području Republike
Srpske, Federacije BiH i Distrikta Brčko. Notarski obrađena isprava
zasniva punu dokaznu snagu o izjavama datim pred notarom (za razliku od
potvrde i ovjere notara koje imaju dokaznu snagu samo u pogledu
konkretnih činjenica o kojima se u njima posvjedočava).
Sam postupak obrade notarske isprave započinje kada se stranke
pojave kod notara i izraze namjeru da zaključe određeni pravni posao.
Notar u tom slučaju utvrđuje činjeničnu situaciju i volju stranaka koje je
dužan da ispita i razjasni, što znači da ispita šta stranke žele da ostvare
zaključenjem određenog pravnog posla, kao i situaciju u vezi s tim, što
znači da se u postupku kod notara vodi stručno i kvalifikovano savjetovanje
o uslovima zaključenja pravnog posla. Tek nakon što utvrdi volju stranaka
notar će sačiniti nacrt isprave, pa po potrebi ponovo nacrt dostaviti
strankama na upoznavanje, a potom pročitati strankama ugovor od riječi
do riječi i nakon neposrednih pitanja kojima provjerava da li je sačinjena
isprava u potpunosti saglasna stvarnoj volji stranaka i kada utvrdi da je
nacrt originala obuhvatio sve aspekte određenog pravnog posla na način da
će se tim pravnim poslom ostvariti željeni pravni učinak ugovarača,
sačinjava notarsku ispravu koja se ovjerava potpisima ugovarača i notara i
tako sačinjava notarski original isprave. Obavezan sastojak originala
notarski obrađene isprave su potpisi ili rukoznaci stranaka, zastupnika ili
punomoćnika, svjedoka ili drugih lica čije je prisustvo bilo obavezno
prilikom sačinjavanja isprave, zatim službeni potpis notara i pečat.
Sve ovo govori da su i u postupku notarske obrade isprave koja je
novim Zakonom o nasljeđivanju predviđena kao obavezna kod ugovora o
doživotnom izdržavanju, predviđene u suštini one radnje i forma ugovora
kakva je bila propisana i ranijim Zakonom o nasljeđivanju u odredbama
člana 120 stav 2 i 3, samo što se sada ove radnje (uključujući i sastavljanje
ugovora) obavljaju od strane notara, a po ranijem zakonu ovjera i
upozorenje o posljedicama zaključenja ugovora vršena je od strane suda.

5
 2. Predmet ugovora

Predmet ugovora je imovina primaoca izdržavanja ili jedan njen dio,

pa se može zaključiti da će to biti nekretnine, kao i pokretne stvari koje
služe za upotrebu, odnosno iskorištavanje nekretnina, koje se smatraju
obuhvaćene sa nekretninama koje se daju nakon smrti primaoca
izdržavanja, a ovdje bi spadale i one pokretne stvari koje su potrebne za
uredno nastavljanje domaćinstva na nekretninama koje su ugovorom
obuhvaćene. Ukoliko ugovarači žele ugovorom obuhvatiti i pokretne stvari
koje se ne mogu svrstati pod pojam „mrtvog“ ili „živog“ inventara, onda
treba te stvari da se posebno u ugovoru navedu, ili da je makar odredivo na
koje pokretne stvari se ugovor odnosi. Osim nekretnina i pokretnih stvari,
predmetom ugovora o doživotnom izdržavanju mogu biti i prenosiva
imovinska prava kao što je npr. autorsko pravo, pravo patenta i slično, ali
je važno da se ugovorom ovo izričito navede. U svakom slučaju može se
raditi samo o onim imovinskim pravima, odnosno imovini koja pripada
primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora.
Doživotno izdržavanje samo po sebi može imati širi i uži obim, što
zavisi od sporazuma stranaka, a ukoliko u ugovoru nema posebnih
odredaba o tome, treba obim izdržavanja prosuđivati prema mjesnim
prilikama, običajima i prilikama ugovarača, uzimajući u obzir ne samo
njihovo imovino stanje, nego i vrijednost imovine koja je obuhvaćena
ugovorom. Najčešće će se izdržavanje sastojati iz obezbjeđenja ishrane,
davanja odjeće i obuće, njege i liječenja za vrijeme bolesti, bilo da je
ugovorena zajednica života ugovarača ili ne, dok će obaveza primaoca
izdržavanja biti da prenese imovinu ili dio imovine nakon svoje smrti
davaocu izdržavanja. Izdržavanje ne mora uvijek da se sastoji iz smještaja,
ishrane i drugih davanja nego prema ugovoru može pored toga (ili umjesto
ovih davanja) obuhvatiti i davanja druge vrste kao davanja u gotovom
novcu. Važno je da su ova davanja zavisna od promjenjivih potreba
primaoca izdržavanja, jer u slučaju kada bi količina davanja bila unaprijed
tačno određena, ne bi se radilo o ugovoru o doživotnom izdržavanju već o
ugovoru o doživotnoj renti. Postoje razne varijante ugovora o doživotnom
izdržavanju i njihova zajednička karakteristika jeste zbrinjavanje primaoca
izdržavanja i obezbjeđenje njegovih potreba, što je karakteristika ovog
ugovora uopšte. Ovo zbrinjavanje može biti uzajamno (kao što je slučaj
kod ugovaranja zajednice života i zajednice imanja), ili može postojati
samo na jednoj strani (u slučaju kada se prema ugovoru samo jedan
ugovarač obavezao da će čuvati i paziti drugog, obrađivati mu imanje i
poslije njegove smrti ga sahraniti, što predstavlja ličnu činidbu na strani
jednog ugovarača). Zajednica života, ukoliko je ugovorena, znači takav
odnos ugovornih stranaka u kome svaki ugovarač u načelu samostalno

6
upravlja i raspolaže svojom imovinu, dok se plodovi i drugih prihodi
koriste zajednički prema potrebama jednog i drugog ugovarača, dok
zajednica imanja pretpostavlja zajedničko upravljanje i raspolaganje
imovinom oba ugovarača.

3. Ugovorne strane i dejstvo ugovora

Ugovor o doživotnom izdržavanju proizvodi pravno dejstvo tek od

momenta njegovog zaključenja.
Ugovorne strane iz ugovora o doživotnom izdržavanju su davalac
izdržavanja i lice koje s danom svoje smrti na davaoca izdržavanja pronosi
svojinu svoje imovine kao naknadu za izdržavanje. Otuđivalac nekretnina
je najčešće i primalac izdržavanja. Međutim, izdržavanje se može ugovoriti
ne samo u korist otuđivaoca imovine, nego i u korist trećeg lica. U tom
slučaju ugovor o doživotnom izdržavanju djeluje kao ugovor u korist
trećeg i ovim ugovorom obavezuje se jedan ugovarač (promitent) drugom
ugovaraču (primisaru) da će činidbu predviđenu ugovorom izvršiti trećem
licu (korisniku, beneficijaru). Treće lice ne učestvuje u zaključenju
ugovora, međutim, pravni položaj trećeg lica prema davaocu izdržavanja
može biti ili takav da je davalac izdržavanja dužan njemu izvršiti činidbu,
ali njeno ispunjenje može zahtijevati samo otuđivalac imovine, ili takav da
je treće lice ovlašteno tražiti ispunjenje činidbe neposredno od davaoca
izdržavanja. U prvom slučaju radi se o tzv. „nepravom ugovoru“ u korist
trećeg, dok je u drugom slučaju u pitanju „potpuni-pravi ugovor“ u korist
trećeg lica.
Kod potpunog ugovora u korist trećeg lica, a kakav karakter
proizlazi iz formulacije odredbe člana 139 Zakona o nasljeđivanju, treće
lice iz ovog ugovora stiče prema davaocu izdržavanja samostalan zahtjev
za izvršenje činidbe, te iz prirode i svrhe ugovora slijedi da njegovo pravo
nastaje odmah u momentu zaključenja ugovora, ukoliko ugovorne strane
nisu drugačije odredile. Od momenta kada je treće lice steklo pravo na
doživotno izdržavanje pojaviće se u praksi različite situacije u vezi
mogućnosti raskidanja ili izmjene ugovora, o kojima će biti riječi.
Treće lice može odbiti prihvatanje namjenjene koristi i u tom slučaju
se smatra da nije ni steklo nikakvo pravo i da je takav ugovor prestao. U
ovoj situaciji otuđivalac imovine nema pravo u slučaju neprihvatanja
korisnika izdržavanja tražiti od davaoca izdržavanja da ugovorenu činidbu
izvrši prema njemu, niti mu pripada pravo da jednostrano odredi drugog
korisnika doživotnog izdržavanja, jer se radi o činidbi koja je vezana za
ličnost korisnika i zavisna od njegovih ličnih i promjenjivih potreba. Sve
ovo treba posmatrati i u svjetlu odredbe člana 149-153 Zakona o
obligacionim odnosima koji regulišu pitanje zaključenja ugovora u korist
trećeg lica.

7
 Drugačija je situacija ukoliko je doživotno izdržavanje ugovoreno
za otuđivaoca imovine i treće lice zajedno (u pravilu to će biti promisarov
bračni drug). Ukoliko u ovoj situaciji treće lice odbije da primi pravo na
doživotno izdržavanje ugovor prestaje važiti samo u dijelu u kome je
ugovoreno doživotno izdržavanje u korist trećeg lica, ukoliko ugovorom
nije nešto drugo predviđeno.
Proizlazi da se predaja imovine na koju se odnosi ugovor o
doživotnom izdržavanju u smislu odredbe člana 139 Zakona o nasleđivanju
odgađa do smrti primaoca izdržavanja. Primalac izdržavanja ne mora u
svakom slučaju biti isto lice, identično s otuđivaocem imovine, što znači
da primalac izdržavanja može biti i treće lice, koje ne učestvuje u
zaključenju ugovora. Zavisno od odredaba ugovora, momenat prenosa
imovine na davaoca izdržavanja može biti različit. Tako je moguće da
ugovarač - otuđivalac imovine prenosi na davaoca izdržavanja svoje
vlasništvo sa danom svoje smrti, pa znači da smrt trećeg lica kao primaoca
izdržavanja ima za posljedicu samo prestanak obaveze davaoca
izdržavanja prema trećem licu, ali ne utiče na momenat predaje imovine
davaocu izdržavanja, bez obzira da li je treće lice umrlo prije otuđivaoca
imovine ili ga je nadživjelo. Međutim, može se ugovoriti i da davalac
izdržavanja stiče imovinu koja je predmet ugovora u trenutku smrti trećeg
lica.
Ugovor o doživotnom izdržavanju predstavlja otuđenje imovine uz
naknadu, pa slijedi da se imovina koja je predmet tog ugovora ne uzima u
obzir pri izračunavanju nužnog dijela niti se davaocu izdržavanja ukoliko
je on ujedno i zakonski nasljednik, uračunava u njegov nasljedni dio. Ne
misli se ovdje na slučaj simulovanog pravnog posla tj. na situaciju kada je
ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen samo prividno da bi se njime
prikrilo darovanje (disimulovani pravni posao), jer će u takvom slučaju
pravni odnos između ugovarača biti prosuđivan prema prikrivenom-
disimulovanom pravnom poslu, a ne prema onom koji su stranke prividno
zaključile.
Kada je između ugovarača zaista zaključen ugovor o doživotnom
izdržavanju, on može predstavljati djelimično naplatan-teretan i djelimično
ugovor o poklonu, ako postoji suviše velika nesrazmjera između činidbe
otuđivaoca imovine i protivčinidbe davaoca izdržavanja. Ovo će biti
situacija kada je već pri zaključenju ugovora očigledno da vrijednost
imovine koja je predmet ugovora o doživotnom izdržavanju daleko
premašuje vrijednost izdržavanja, ili kada je ta imovina već za života
otuđivaoca predata davaocu izdržavanja na ekonomsko iskorištavanje, a
prihodi od te imovine prelaze ukupan iznos troškova izdržavanja. U
takvom slučaju prosuđivanje pravne prirode ugovora ne može se svesti
isključivo na računsku operaciju u kojoj bi se izračunala razlika između
vrijednosti svih troškova izdržavanja i vrijednosti primljene imovine

8
zajedno sa prihodima, već treba uzeti u obzir da obaveza davaoca
izdržavanja predstavlja jednu trajnu činidbu u okviru koje izdržavanje od
njega iziskuje posebnu brigu i pažnju, smanjenu udobnost, lične usluge i
dužnosti koje nemaju prometnu vrijednost, ali koje znače veliki teret za
onoga ko se na njih obavezao. Međutim, ukoliko se i u slučaju kada se sve
ovo, kao i momenat aleatornosti uzme u obzir, pokaže takva nesrazmmjera
između vrijednosti onoga što davalac izdržavanja daje i onoga što prima,
takav ugovor o doživotnom izdržavanju po prirodnom toku stvari
predstavlja nesrazmjenu korist za davaoca izdržavanja, te se mora
zaključiti da ova nesrazmjera viška vrijednosti što ga daje otuđivalac
imovine nije data u svrhu ostvarenja doživotnog izdržavanja, nego kao
poklon kojim se može povrijediti nužni dio.
Kada postoje pretpostavke da se ugovor o doživotnom izdržavanju
može djelimično smatrati ugovorom o poklonu, onda će se imovina koja je
predmet ugovora, a povodom zahtjeva nužnog nasljednika da mu se odredi
nužni dio, u obimu besteretnosti dodati čistoj vrijednosti ostavine da bi se
dobila osnova za izračunavanje nužnog dijela. Međutim, da li će doći do
obaveze davaoca izdržavanja (u ovom slučaju) da u ostavinu vrati stvari
koje je stekao na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, a koji se u
određenom dijelu smatra ugovorom o poklonu, zavisi od toga da li u
ostavini ima ili nema druge imovine iz koje bi se mogao podmiriti nužni
dio. Ukoliko takve imovine ima u dovoljnoj vrijednosti, onda davalac
izdržavanja zadržava primljenu imovinu koja je u obimu besteretnosti
ugovora pri utvrđivanju vrijednosti zaostavštine poslužila samo kao o
osnov za izračunavanje nužnog dijela. Ukoliko u zaostavštini nema
imovine iz koje bi se mogao podmiriti nužni dio, ili ukoliko imovine nema
dovoljno, tada će davalac izdržavanja biti obavezan da od primljene
imovine, a u obimu u kome je ugovor besteretan, vrati onoliko koliko je
potrebno za podmirenje nužnog dijela.
Kako se kod ugovora o doživotnom izdržavanju predaja imovine
odgađa do smrti primaoca izdržavanja, onda u situaciji kada je taj ugovor
djelimično darovni ugovor treba uzeti i cijeniti da je poklon učinjen danom
smrti primaoca izdržavanja (otuđivaoca imovine) a ne danom zaključenja
ugovora, što znači da se taj ugovor u obimu besteretnosti mora smatrati
ugovorom o poklonu za slučaj smrti. Ovo znači da i u slučaju kada je
davalac izdržavanja lice koje nije zakonski nasljednik otuđivaoca imovine,
treba uzeti da je otuđivalac imovine imovinu koja se tretira kao poklon,
davaocu izdržavanja poklonio u posljednjoj godini svog života bez obzira
na okolnost kada je ugovor zaključen.
Ugovor o doživotnom izdržavanju nema nasljedno pravno dejstvo i
imovina koja je predmet ugovora ne ulazi u zaostavštinu otuđivaoca
imovine, ali ovo nije nasljedno pravni efekat tog ugovora, već posljedica
okolnosti da se radi o ugovoru obligaciono pravnog karaktera koji je postao

9
perfektan već za života oba ugovarača, ali kod koga je predaja imovine
obuhvaćene ugovorom davaocu izdržavanja u svojinu odgođena do smrti
otuđivaoca imovine. Iz ovog razloga se davalac izdržavanja ne pojavljuje
kao učesnik ostavinskog postupka i ukoliko mu imovina koja je predmet
ugovora nije već za života otuđivaoca predata na ekonomsko
iskorištavanje, on ima prema nasljednicima otuđivaoca imovine položaj
ostaviočevih povjerilaca i od nasljednika može zahtjevati predaju imovine
na koju se odnosi ugovor.

4. Upis prava iz ugovora

Shodno odredbi člana 140 Zakona o nasleđivanju davalac

izdržavanja može svoje pravo iz ugovora upisati u javnoj knjizi a to bi u
smislu odredaba Zakona o zemljišnim knjigama RS („Službeni glasnik RS“
67/03, 109/05, 119/08) bio upis zabilježbe kako je propisano članom 2 stav
4 ovog zakona, jer se zabilježbom vrši upis određenih okolnosti i činjenica,
publiciranje okolnosti od pravnog značaja, naročito ličnih odnosa i
činjenica koje dovode do posebnih pravnih djelovanja.

5. Odgovornost za dugove

U smislu odredbe člana 141 Zakona o nasljeđivanju davalac

izdržavanja ne odgovara poslije smrti primaoca izdržavanja za njegove
dugove, ali se može ugovoriti da će određenim povjeriocima odgovarati za
njegove postojeće dugove. Obzirom na okolnost da imovinu na koju se
odnosi ugovor o doživotnom izdržavanju davalac izdržavanja ne stiče kao
nasljednik svog ugovarača već kao njegov singularni sukcesor, on ne
odgovara za njegove dugove, ako to nije izričito ugovoreno. Međutim,
davalac izdržavanja odgovara stvarno pravno odnosno nekretninama
obuhvaćenim ugovorom, ako su one na primjer opterećene hipotekom.
Odgovornost davaoca izdržavanja za dugove otuđivaoca imovine
može se ogledati kao preuzimanje ispunjenja duga (u smislu člana 453
Zakona o obligacionim odnosima) ili kao preuzimanje duga (u smislu člana
446 Zakona o obligacionim odnosima). U slučaju preuzimanja ispunjenja
duga, otuđivalac imovine ne prestaje biti dužnik, tako da odgovornost za
dugove prelazi na njegove nasljednike, ako dugovi ne budu isplaćeni za
njegovog života, dok u slučaju preuzimanja duga otuđivalac imovine
prestaje biti dužnik, a davalac izdržavanja stupa na mjesto dužnika i postaje
novi dužnik u odnosu prema povjeriocu otuđivaoca imovine.
Naravno, pod pojmom postojeći dugovi podrazumijevaju se oni koji
postoje u vrijeme zaključenja ugovora, jer davalac izdržavanja nije
odgovoran za dugove koji kasnije nastanu i njegova odgovornost vrijedi
samo prema onim povjeriocima koji su u ugovoru navedeni.

10
 6. Raskid ugovora o doživotnom izdržavanju

Odredba člana 142 Zakona o nasljeđivanju predviđa modalitete

raskida ugovora o doživotnom izdržavanju i iz ove odredbe slijedi da do
raskida ugovora može doći na osnovu sporazuma ugovarača i nakon što je
počelo njegovo izvršenje, a može doći i na osnovu sudske odluke.
Sud može donijeti odluku o raskidu ugovora na zahtjev jednog ili
drugog ugovarača koji prema ugovoru žive zajedno, a njihovi odnosi se
toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv. Sud može
donijeti odluku o raskidu ugovora i u slučaju kada jedna ugovorna strana
traži raskid ugovora iz razloga što druga strana ne izvršava svoje obaveze.
Poseban slučaj raskida ugovora postoji u smislu odredbe člana 143
Zakona o nasljeđivalju na zahtjev jednog ili drugog ugovarača, ako su se
poslije zaključenja ugovora prilike toliko promjenile da je njegovo
ispunjenje postalo znatno otežano i ovaj slučaj raskida predviđen je kao
jedna mogućnost raskida ugovora u slučaju da nema zahtjeva da se pravo
primaoca izdržavanja prenese u doživotnu novčanu rentu ili da se odnosi
ugovarača urede na drugačiji način.
Za sporazumno raskidanje ugovora, u situaciji kada nije došlo do
prenosa svojine nekretnina na davaoca izdržavanja (do čega ne dolazi u
smislu odredbe člana 139 Zakona o nasljeđivanju), ne traži se određena
forma i u ovom slučaju raskid se može postići i usmenim sporazumom
stranaka. Pismena forma bi bila obavezna ako se radi o ugovorima na
osnovu kojih se prenos vlasništva vrši za života otuđivaoca imovine (tzv.
nepravi-kvazi ugovori o doživotnom izdržavanju), koji su bili zaključeni u
smislu odredbe člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti.
Za raskid ugovora u smislu odredbe člana 142 stav 2 Zakona o
nasljeđivanju predviđene su pretpostavke da je ugovorom ustanovljena
zajednica života i da postoji poremećenost odnosa među ugovaračima do
stepena nepodnošljivosti zajedničkog života. Poremećenost odnosa između
davaoca i primaoca izdržavanja predstavlja objektivni, a nepodnošljivost
zajedničkog života, subjektivni element razloga za raskid ugovora u smislu
navedene zakonske odredbe. Naravno da nepodnošljivost zajedničkog
života ugovarača kao razlog za raskid po svom intenzitetu nije takva kakva
se traži npr. u slučaju razvoda braka.
Nepodnošljivost zajedničkog života treba, osim sa objektivne,
cijeniti i sa subjektivne strane, jer ugovornoj strani takva zajednica može
biti i te kako tegobna sa njenog ličnog stanovišta i ne bi bilo u takvoj
situaciji pravilno ostaviti na snazi tako zaključen ugovor. Međutim, treba
svakako ispitati da li postoji i objektivna manifestacija nepodnošljivosti
zajedničkog života, pri čemu sama poremećenost odnosa ugovarača do
nepodnošljivosti zajedničkog života predstavlja dovoljan razlog zbog koga

11
jedan ili drugi ugovarač može tražiti od suda raskid ugovora, bez obzira na
okolnost ko je od ugovarača kriv za nastalo stanje i da li uopšte postoji
krivica bilo koga od njih.
Po pitanju značaja krivice za poremećenost odnosa među
ugovaračima po stanovištu pravne teorije na dopuštenost zahtjeva za raskid
ugovora zbog nepodnošljivosti zajedničkog života krivica za nastalu
nepodnošljivost ima uticaja samo toliko što isključivo kriva strana nema
pravo tražiti raskid ugovora. Međutim, sudska praksa je zauzela drugačije
stanovište, pa se počev od načelnog mišljenja zauzetog na proširenoj opštoj
sjednici Saveznog Vrhovnog suda broj 8/57 od 11.01.1957. godine stalo na
stanovište da sama poremećenost odnosa ugovarača koja je dovela do
nepodnošljivosti zajedničkog života predstavlja razlog za raskid ugovora
bez obzira na okolnost da li je neki od ugovarača kriv za nastalo stanje i da
li postoji krivica bilo koga od njih.
Kada je u pitanju razlog za raskid ugovora iz člana 142 stav 3 Zakona
o nasljeđivanju, situacija je nešto drugačija, pa ne bi imao pravo tražiti
raskid ugovora onaj ugovarač koji ne izvršava svoje obaveze i koji je bez
razloga sprečavao drugu stranu u ispunjavanju njenih obaveza, ako je ona
bila voljna i spremna da ih izvršava i kod ovog razloga za raskid ugovora
krivica je od važnosti, jer ugovarač na čijoj strani ona postoji ne može
tražiti raskid ugovora. Ovo je i logično, jer ukoliko krivica u ovom slučaju
ne bi bila relevantna, postojanje ugovora o doživotnom izdržavanju
zavisilo bi od postojanja volje jedne strane za njegovo izvršenje.
Stoga je stanovište zauzeto u sudskoj praksi da raskid ugovora zbog
neizvršenja obaveza ne pripada onoj stranci koja obaveze ne izvršava i
raskid može tražiti samo druga strana, kada do neizvršavanja dolazi zbog
krivice obavezne strane. U slučaju neizvršenja obaveza iz objektivnih
razloga strana koja svoje obaveze nije u mogućnosti izvršavati može tražiti
prilagođavanje ugovora promijenjenim prilikama u smislu odredbe člana
143 Zakona o nasljeđivanju, ili evenutalno njegov raskid, ako za to postoje
potrebne pretpostavke.
U najvećem broju slučajeva ta druga strana koja ne izvršava svoje
obaveze će biti davalac izdržavanja, jer je primalac izdržavanja onaj
ugovarač koji sa danom svoje smrti prenosi u svojinu imovinu obuhvaćenu
ugovorom i on ovoj svojoj obavezi udovoljava jednim aktom u određeno
vrijeme. Ipak su moguće situacije da prema ugovoru i primalac izdržavanja
ima i drugih obaveza prema davaocu izdržavanja, posebno u situaciji kada
je ugovorom predviđeno da poslije njegovog zaključenja primalac
izdržavanja predaje imovinu na ekonomsko iskorištavanje davaocu
izdržavanja, ili da ga primi u svoje domaćinstvo i slično. Ukoliko primalac
izdržavanja u ovim slučajevima ne izvršava svoje obaveze, tada bi i davalac
izdržavanja mogao tražiti raskid ugovora u smislu ove zakonske odredbe.

12
 Kada će se smatrati da je ostvaren razlog za raskid ugovora to će biti
faktičko pitanje, ali je sigurno da to nije u slučaju svakog i najmanjeg
kršenja ugovornih obaveza od strane jednog ugovarača, dok će drugačija
situacija biti kada druga ugovorna strana stalno mora tražiti ispunjavanje
pojedinih činidbi koje su bitne za obavezu izdržavanja, ili ako bi ostvarenje
tih činidbi moralo biti zahtijevano putem suda. Potrebno je ocijeniti da li
davalac izdržavanja kao jedna ugovorna strana ne izvršava svoje obaveze
prema svim okolnostima konkretnog slučaja.
Svakako da ugovarač koji je ovlašten tražiti raskid ugovora zbog
neizvršenja obaveza od strane drugog ugovarača može umjesto raskida
zahtijevati ispunjenje svake pojedine obaveze.
Kada je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u korist trećeg
lica onda ovo lice kao korisnik izdržavanja stiče samostalni zahtjev na
izvršenje činidbe na koju se obavezao davalac izdržavanja (promitent).
U sudskoj praksi došlo je do izražaja stanovište prema kome se
preživjelom bračnom drugu poslije smrti drugog bračnog druga priznaje
pravo tražiti raskid ugovora ukoliko je umrli bračni drug izdržavanje
ugovorio ne samo u svoju korist, nego i u korist drugog bračnog druga.
Ako se radi o nepodijeljenoj imovinskoj zajednici primalaca izdržavanja
zasnovanoj na zajedničkoj svojini, onda je i obaveza davaoca izdržavanja
po ugovoru o doživotnom izdržavanju nedjeljiva, pa bi tužilac, kao
nadživjeli bračni drug ugovarača mogao da traži da se ugovor raskine u
cjelosti, a ne samo u pogledu imovine koju je on po tom ugovoru dao. U
suprotnom, ako se radi o posebnoj imovini primalaca izdržavanja, onda
tužilac kao nadživjeli bračni drug primaoca izdržavanja iz tog ugovora ne
bi bio aktivno legitimisan da traži raskid ugovora u odnosu na tu posebnu
imovinu drugog bračnog druga..
Treće lice kao korisnik ugovora o doživotnom izdržavanju stiče
samostalan zahtjev za ispunjenje ugovora momentom zaključenja ugovora
o doživotnom izdržavanju, a od tog momenta kada je u pitanju raskid
ugovora ili njegova modifikacija, mogu nastati različite situacije. Tako je
za života otuđivaoca imovine pravo na tužbu za modifikaciju ili raskid
ugovora zbog promjenjenih okolnosti isključivo pravo otuđivaoca imovine
i nikakva saglasnost trećeg lica nije potrebna.
Raskid ugovora zbog nepodnošljivih odnosa između trećeg lica i
davaoca izdržavanja (ako je između njih ugovorena zajednica života), kao
i zbog neizvršenja obaveza, otuđivalac imovine može zahtijevati samo uz
saglasnost trećeg lica. Za sporazumni raskid ugovora takođe je potrebna
saglasnost trećeg lica.
Treće lice bi imalo pravo na raskid ugovora poslije smrti otuđivaoca
imovine samo u slučaju neispunjenja obaveza, ako je njegov nasljednik.
Za raskid ugovora u smislu člana 142 stav 2 i 3 Zakona o
nasljeđivanju bez pristanka trećeg lica može doći u slučaju ako raskid traži

13
davalac izdržavanja. Zbog toga korisnik ugovora o doživotnom
izdržavanju (treće lice) ne može spriječiti zahtjev za raskid ugovora kada
ga podnosi davalac izdržavanja, ako za to postoje predviđeni razlozi.
Značajno je i pitanje da li pravo na raskid ugovora o doživotnom
izdržavanju prelazi na nasljednike ugovornih strana. Ovdje treba
razlikovati da li je u pitanju razlog za raskid ugovora iz člana 142 stav 2 ili
iz člana 142 stav 3 Zakona o nasljeđivanju.
Tako pravo tražiti raskid ugovora zbog nepodnošljivosti zajedničkog
života (stav 2 člana 142 Zakona o nasljeđivanju) ne bi moglo preći na
nasljednike primaoca izdržavanja (otuđivaoca imovine), jer je to lično
pravo ugovornih strana, budući da nepodnošljivost zajedničkog života
predstavlja pojam čije su postojanje i intenzitet u najvećoj mjeri vezani za
subjektivno shvatanje lica na čijoj se strani pojavljuje. Samo u slučaju da
je primalac izdržavanja kao otuđivalac imovine za života pokrenuo parnicu
za raskid ugovora, njegovi je nasljednici mogu nastaviti.
Ukoliko su u slučaju smrti davaoca izdržavanja njegovi potomci i
bračni drug pristali na produženje ugovora, njima pripada i pravo tražiti
raskid ugovora zbog nepodnošljivosti zajedničkog života sa primaocem
izdržavanja, ali se tada ne radi o prelazu prava na traženje raskida koje je
već pripadalo davaocu izdržavanja za njegova života, već o tome da su na
njegove nasljednike produženjem ugovora o doživotnom izdržavanju
prešle ne samo njegove obaveze, već i sva njegova prava iz tog ugovora,
pa tako i pravo na raskid ugovora.
Druga situacija će biti kada se radi o razlogu za raskid ugovora
predviđenom u stavu 3 člana 142 Zakona o nasljeđivanju kada će i
nasljednici imati pravo da traže raskid ugovora po ovom osnovu, jer je to
pravo po svom karakteru imovinsko pravo, koje stoga prelazi na
nasljednike.
Kada se u sudskom postupku udovolji zahtjevu za raskid ugovora o
doživotnom izdržavanju, takva presuda ima konstitutivni karakter i njome
se tuženom ne nalaže nikakva čindiba već se samo pravno stanje koje
postoji preinačava tako da se razrješava pravni odnos koji je na osnovu
ugovora nastao između davaoca i primaoca izdržavanja. Ugovor je raskinut
danom pravosnažnosti presude, što znači da ona djeluje ex nunc, iako su
činjenice koje su razlog za raskid ugovora nastupile mnogo ranije nego što
je tužba za raskid ugovora podnesena.

7. Pravne posljedice raskida ugovora

Presuda kojom se ugovor o doživotnom izdržavanju raskida ima i

određeno retroaktivno djestvo, jer izvjesne pravne posljedice raskida
djeluju unazad sve do časa kada je ugovor zaključen. Ovo stoga što do ovog
dejstva presude o raskidu ugovora dolazi iz razloga što su ugovorne strane

14
jedna od druge, ili samo jedna strana od druge, u toku izvršavanja ugovora
primile izvjesne koristi, pa je nakon raskida ugovora nastupila obaveza na
vraćanje činidbi primljenih na osnovu raskinutog ugovora.
Vraćanje onoga što je dato ili učinjeno vrši se po opštim pravilima
imovinskog prava, prema odredbama o dejstvu raskida ugovora iz člana
132 Zakona o obligacionim odnosima.
Shodno tome, u pogledu obima odgovornosti i načina vraćanja,
postoji obaveza ugovornih strana da jedna drugoj vrate ono što su primile,
a ako obe strane imaju zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše
se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora. Stoga u slučaju raskida
ugovora treba vratiti ono što je primljeno na osnovu tog ugovora, a ukoliko
to više nije moguće, ili ako se činidba sastojala iz rada, tada treba dati
naknadu na takav način da ni jedna strana iz štete druge strane ne izvuče
dobitak. Ukoliko se čindiba sastojala iz davanja stvari, vraćanje treba da
bude u naturi, a ukoliko je sticalac stvar potrošio ili otuđio, tužbom se može
tražiti vrijednost koristi koja je dobijena upotrebom ili trošenjem, odnosno
protivvrijednost koja je primljena prilikom otuđenja. Kada su u pitanju
plodovi i druge koristi svaka strana mora predati plodove i koristi koje još
postoje, odnosno dati naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od
onoga što je dužna vratiti, kao i nadoknaditi potrošene ukoliko je time
uštedjela vlastiti izdatak. Dakle, postoji razlika između odgovornosti
savjesnog posjednika i odgovornosti sticaoca iz ugovora o doživotnom
izdržavanju, jer savjestan posjednik u smislu odredbe člana 38 Zakona o
osnovnim svojinsko pravnim odnosima ne odgovara za ubrane plodove i
koristi koje su nastale za vrijeme dok je posjedovao stvar.
Ukoliko se činidba jedne strane sastojala iz rada, druga strana je
dužna nadoknaditi ili iznos koji odgovara primljenoj koristi, ili vrijednost
uloženog rada.

Po pitanju navedene restitucije do koje dolazi zbog raskida ugovora

i ukoliko je postavljen zahtjev za vraćanje datog, sud u presudi treba
odlučiti da vraćanje odnosno naknada jedne strane zavisi od istovremenog
vraćanja ili naknade druge strane.
Stav 4 člana 142 Zakona o nasljeđivanju propisuje da svaka strana
zadržava pravo da od druge traži naknadu koja joj pripada po opštim
pravilima imovinskog prava, pa slijedi da zahtjevi za vraćanje onog što su
ugovorne strane dale jedna drugoj po osnovu raskinutog ugovora nije sve
što stranke mogu tražiti kada se ugovor raskine, već bi se to odnosilo i na
zahtjev za naknadu evenutalne štete, koju jedna ugovorna strana može
tražiti od druge nezavisno od zahtjeva za vraćanje datog, kao i zajedno s
njim. Ova naknada štete pripadala bi strani koja je štetu pretrpjela zbog
povrede ugovorne obaveze i vezana je za postojanje pretpostavki koje se

15
traže za tu naknadu, a posebno postojanja krivice (za razliku od zahtjeva
za vraćanje datog za koji je pitanje krivice za raskid irelevantno).
Zahtjev za vraćanje datog (ukoliko se ne postavlja u istoj parnici za
raskid ugovora već u posebnoj parnici) zastarijevao bi u smislu Zakona o
obligacionim odnosima (član 371) u opštem zastarnom roku, kao i zahtjev
za naknadu eventualne štete zbog povrede ugovorne obaveze, koji se
procjenjuje u pogledu zastare prema odredbi člana 376 stav 3 Zakona o
obligacionim odnosima, pa kako za zastaru obaveze iz ovakavog ugovora
nema posebnih odredbi o zastarjelosti, primjenio bi se i u ovom slučaju
opšti zastarni rok iz člana 371 Zakona o obligacionim odnosima.

8. Promijenjene prilike ugovarača

Promijenjene prilike o kojima je riječ u članu 143 Zakona o

nasljeđivanju mogu uticati na odnose ugovornih strana ukoliko do njih
dođe na strani jednog ili oba ugovarača. One mogu biti individualne, (u
ličnoj ili imovinskoj sferi ugovarača), ili opšte (nastale izvan sfere
ugovarača, kada posredno mogu uticati na ispunjenje ugovornih obaveza).
Međutim, ove prilike imaju uticaj na ugovarače samo ukoliko je ispunjenje
ugovora zbog njih postalo znatno otežano, što je faktičko pitanje u svakom
konkretnom slučaju.
Odlučujući o zahtjevu za ponovno uređenje odnosa između
ugovarača, sud može donijeti odluku o obimu uzajamnih davanja,
rokovima i načinu ispunjenja ugovora i o ostalim modalitetima
izdržavanja. Ukoliko je jedna strana svojim ponašanjem dovela do toga da
su se prilike na njenoj strani bitno promijenile te je za nju ispunjenje
ugovora znatno otežano, ona može tražiti modifikaciju ugovora. Nije pri
tome isključena njena odgovornost za štetu drugoj strani ukoliko joj je time
nanijela. U sporu za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti sud
odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Zato sud ne može
raskinuti ugovor ako je zahtjev postavljen samo za njegovu modifikaciju
ili obrnuto.

9. Smrt ugovornih strana

Svakako najnormalniji način prestanka ugovora o doživotnom

izdržavanju jeste smrt primaoca izdržavanja. Ovaj slučaj prestanka
ugovora proizlazi iz prirode samog ugovora, jer je pravo primaoca
izdržavanja ograničeno na trajanje njegovog života, pa sa danom njegove
smrti na davaoca izdržavanja prenosi svojina na imovini obuhvaćenoj
ugovorom, kao što sa danom njegove smrti obaveza davaoca izdržavanja
prestaje.

16
 Međutim, kako je pravilo obligacionog prava da obligacioni odnosi
ne prestaju smrću ugovarača (ukoliko se ne radi o pravima i obavezama
koje su vezane i ograničene na njihovu ličnost) ovaj ugovor ne mora nužno
prestati u slučaju smrti davaoca izdržavanja. Obaveza davaoca izdržavanja
u pravilu nije neprenosiva niti nenasljediva.
Odredba člana 145 Zakona o nasljeđivanju reguliše situaciju
prestanka ugovora u slučaju smrti davaoca izdržavanja.
U slučaju smrti davaoca izdržavanja njegove obaveze prelaze na
njegovog supružnika i njegove potomke koji su pozvani na nasljeđe, ako
oni na to pristanu. Ako oni ne pristanu na produženje ugovora, ugovor se
raskida i oni nemaju pravo da traže naknadu za ranije dato izdržavanje.
Međutim, ukoliko supružnik i potomci davaoca izdržavanja nisu u
stanju da preuzmu ugovorne obaveze imaju pravo da traže naknadu od
primaoca izdržavanja, koju sud određuje po slobodnoj ocjeni, uzimajući u
obzir imovinske prilike primaoca izdržavanja i lica koja su bila ovlaštena
na produženje ugovora o doživotnom izdržavanju.
Dakle, ukoliko poslije smrti davaoca izdržavanja njegov bračni drug
i potomci koji su pozvani na nasljeđe pristanu da izvršavaju obaveze
davaoca izdržavanja ugovor se produžava po samom zakonu, čim oni bilo
izjavom, ili konkludentnim radnjama, pristanu na produženje ugovora i u
ovom slučaju nije potreban nikakav akt primaoca izdržavanja kao ni
nasljednika davaoca izdržavanja. Ovdje se ne traži ni pristanak primaoca
izdržavanja, ali ukoliko isti nije saglasan sa tim on može tražiti raskid
ugovora o doživotnom izdržavanju.
U slučaju da bračni drug i potomci davaoca izdržavanja ne pristanu
na produženje ugovora ugovor se raskida u času kada ova lica o tome daju
svoju izjavu, pa primalac izdržavanja u tom pravcu ne treba postavljati
nikakav zahtjev.
Ukoliko se primalac izdržavanja protivi produženju ugovora i
nasljednicima davaoca izdržavanja onemogućava ispunjenje ugovornih
obaveza, a sam ne zatraži raskid ugovora, nasljednici davaoca izdržavanja
mogu tražiti raskid ugovora u smislu odredbe člana 142 sav 3 Zakona o
nasljeđivanju. U ovom slučaju nakon raskida ugovora nasljednicima
davaoca izdržavanja pripada naknada za ranije dato izdržavanje od strane
davaoca izdržavanja, kao i naknada eventualne štete.
Ako samo neki od potomaka davaoca izdržavanja iz člana 145
Zakona o nasljeđivanju preuzimaju ugovorne obaveze, a drugi to nisu u
stanju, u ovom slučaju ugovor se produžava sa onim nasljednicima koji su
u stanju ispunjavati ugovorne obaveze, dok bi oni nasljednici koji to nisu
u stanju imali eventualno samo pravo da od ostalih nasljednika traže
određenu naknadu, samo u slučaju ako bi se ocijenilo da bi to bilo pravično
s obzirom na dužinu vremena kroz koje je davalac izdržavanja davao

17
izdržavanje, a uzimajući u obzir imovinske prilike jednih i drugih
nasljednika, i ostale okolnosti slučaja.
Ukoliko nasljednici davaoca izdržavanja nisu njegov bračni drug ni
njegovi potomci koji su pozvani na nasljeđe, ali žele preuzeti ugovorne
obaveze prema primaocu izdržavanja, uz pristanak primaoca izdržavanja u
tom slučaju potrebno je da obe stranke zaključe novi ugovor, jer je prvi
ugovor po samom zakonu prestao postojati časom smrti davaoca
izdržavanja.
Kada je ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u korist trećeg
lica (a nasljednici davaoca izdržavanja nisu u stanju da preuzmu ugovorne
obaveze), naknadu o kojoj se govori u odredbi člana 145 Zakona o
nasljeđivanju bio bi dužan nasljednicima davaoca izdržavanja dati
ugovarač-otuđivalac imovine (stipulant, promisar), jer treće lice nije
stranka, već samo korisnik ovog ugovora.

10. Ništavost ugovora

Ugovor o doživotnom izdržavanju ništav je ako je protivan

prinudnim propisima, dobrim običajima i moralu, kako je propisano
odredbom člana 103 Zakona o obligacionim odnosima. Tako će ovaj
ugovor uvijek biti ništav ako ne ispunjava uslov forme kako ga predviđa
odredba člana 139. stav 2 Zakona o nasljeđivanju. Poseban slučaj ništavosti
predviđen je odredbom člana 144 Zakona o nasljeđivanju, u slučaju da je
davalac izdržavanja lice (fizičko ili pravno) koje se u okviru svog
zanimanja odnosno djelatnosti stara o primaocu izdržavanja (medicinsko
osoblje, bolnice, različite agencije i sl.), ako prethodno nije za ugovor
dobijena saglasnost organa starateljstva.

Sudska praksa iz oblasti ugovora o doživotnom izdržavanju:

*Pismena punomoć je potrebna za zaključenje ugovora o doživotnom

uzdržavanju, zbog toga što se taj ugovor zaključuje u kvalificiranoj formi
pred sudom, pa je samim tim isključena mogućnost prihvaćanja usmene
punomoći.

18
 (Savezni Vrhovni sud, broj Rev-457/59) – P. Simonetti, Stjecanje
prava vlasništva na nekretnini na temelju pravnog posla, Zbornik
Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, broj 2000/1, str. 63, bilj. 70).

*Kad se ugovor o doživotnom uzdržavanju pobija zbog prividnosti, treba

utvrditi vrijednost imovine koja se na temelju tog ugovora ostavlja
određenoj osobi, a osim toga i vrijednost ugovorenog uzdržavanja prema
njegovu predvidivom trajanju. Ako, naime, imovina koja se nekomu
ostavlja radi ostvarenja uzdržavanja kudikamo prelazi vrijednost koja bi
bila potrebna da se ostvari to uzdržavanje, tada je taj višak dan kao
darovanje, i u tom dijelu ugovora jeste darovanje.
(Vrhovni sud Hrvatske, broj Gž-1882/60 od 10.10.1960. godine –
I. Crnić, Zakon o nasljeđivanju, Zagreb, 1996. str. 180).

*Ako vlasništvo nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju

prelazi na davaoca uzdržavanja s danom smrti predavaoca imovine,
predana imovina ne spada u ostavinu predavaoca. Ali ukoliko se u takvom
slučaju radi o darovanju, odlučuje se prema stanju uzajamnih davanja
ugovornih stranaka u vrijeme smrti predavaoca imovine o vraćanju dara
radi određivanja nužnog dijela, pa se postupa po čl. 33 Zakona o
nasljeđivanju.
(Savezni vrhovni sud, broj Rev-395/60 od 15.10.1960. godine M.
Kreč i Đ. Pavić, op. cit. str. 378).

*Ugovor o doživotnom uzdržavanju može sadržavati i elemente ugovora o

darovanju. Da li je ugovor o doživotnom uzdržavanju u stvari mješovit
ugovor, treba prosuđivati prema tome da li ono što davalac uzdržavanja
dobiva u vlasništvo time ugovorom poslije smrti primaoca uzdržavanja
stoji u razmjeru s onim što je davalac uzdržavanja dao i što je bilo
vjerovatno da će sve morati dati primaocu uzdržavanja do njegove smrti.
Ako se ugovor o doživotnom uzdržavanju ne bi ovako prosuđivao,
postojala bi mogućnost da se u obliku takvog ugovora izigraju nužni
nasljednici i liše svog nužnog dijela.
(Vrhovni sud Vojvodine, broj Gž-190/62 od 08.06.1962. godine-
M.Kreč i Đ. Pavić, op. cit. str. 379).

*Pravna pravila o simulaciji, kao svjesnom neslaganju volja sa izjavom i

njenom dejstvu na valjanost ugovora, moraju se primjeniti i kod ugovora o
doživotnom izdržavanju.
(Vrhovni sud Srbije, broj Gž-4659/63 – M. Ubavić, op. cit. str.
77, odl. br.
4).

19
*Nužni nasljednik ne može radi nadopune svog nužnog dijela pobijati
raspolaganje ostavioca u vidu ugovora o doživotnom izdržavanju i ako u
času smrti ostavioca postoji razlika vrijednosti imovine koju je ustupio u
naknadu za izdržavanje i vrednosti učinjenog izdržavanja, kad s obzirom
na malu razliku te vrijednosti i inače ne proizlazi da je imao namjeru da
pokloni.

(Vrhovni sud Jugoslavije, broj Rev-2386/63 od 06.02.1964.

godine – M. Kurdulija, op. cit str. 237-238, odl. br. 264).

*Ugovor o doživotnom uzdržavanju ima se smatrati ugovorom na sreću

(aleatornim ugovorom), jer je neizvjesno trajanje davanja od strane
davatelja uzdržavanja. Ali ova narav ugovora ne isključuje mogućnost da
ugovor o doživotnom uzdržavanju bude ipak, s obzirom na njegov
materijalni sadržaj-ugovor o darovanju.
(Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Gž-94/63 od 21.11.1963.
godine-I. Crnić, Zakon o nasljeđivanju... str. 180).

*Ugovor o doživotnom izdržavanju nije ništav usljed toga što u aktu

sudskog ovjeravanja tog ugovora nije ustanovljeno da je sudija strankama
ugovor pročitao i upozorio ih na posljedice ugovora, kad je inače utvrđeno
da je sudija tako postupio.

(Vrhovni sud Jugoslavije, broj Rev-704/64 od 21.10.1964.

godine-M. Kurdulija op. cit. str. 228 odl. br. 247).

*Pravo iz ugovora o doživotnom uzdržavanju ne može zastariti, pa

dosljedno tome nema mjesta ni prigovoru zastare.
Vrhovni sud Jugoslavije Rev-1754/65).

*Ugovor o doživotnom izdržavanju, kod koga postoji velika nesrazmjera u

uzajamnim davanjima stranaka, protivan je dobrim običajima, ako se
zaključenjem takvog ugovora išlo na iskorištavanje nevolje primaoca
izdržavanja u cilju postizanja nesrazmjerne koristi.
(Vrhovni sud Jugoslavije, broj Rev-883/65 – M. Ubavić, op. cit.
str. 94, odl. br. 1).

*Ima pravne važnosti disimulovani ugovor o doživotnom izdržavanju, koji

se prikriva iza simulovanog ugovora o poklonu, ako ispunjava uslove iz
člana 9 Zakona o prometu zemljišta i zgrada i ako je izdržavano lice za
svoga života predalo nepokretnost iz ugovora davaocu izdržavanja i pored

20
toga što ovaj ugovor nije ovjerio sudija, odnosno postupio na način u
smislu člana 122 stav 4 i 5 Zakona o nasljeđivanju.
(Vrhovni sud Srbije, broj Gž-2505/67-M. Ubavić, op. cit., str. 81,
odl. br. 6).

*Ovjera ugovora o doživotnom uzdržavanju od strane suca ne mora se

izvršiti u isto vrijeme u pogledu obje ugovorne strane.
(Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Gž-454/67 od
04.04.1967. godine-I. Crnić, Zakon o nasljeđivanju... str. 183).

*Bračni drugovi mogu međusobno zakljuučiti ugovor o doživotnom

uzdržavanju u smislu člana 122 Zakona o nasljeđivanju.
(Vrhovni sud Jugoslavije, broj Gž-3/68 od 08.03.1968. godine-
Zbirka sudskih odluka, 1968., knjiga XIII, sveska 1, odl. br. 23).

*Kupac ne može steći pravo svojine po osnovu ugovora o kupoprodaji ako

je znao da je prodavac pre zaključenja ovog ugovora zaključio ugovor o
doživotnom izdržavanju po kome je drugom licu ostavi u nasljeđe prodate
nepokretnosti. To važi i onda kada to lice nije upisalo u javnoj knjizi svoje
pravo iz ugovora o doživotnom izdržavanju.
(Vrhovni sud Jugoslavije, broj Gz-56/68 od 05.12.1968. godine-
N.Stojanović, op. cit. str. 180).

*Kupac koji zaključi ugovor o kupovini nepokretnosti, znajući da je

prodavac te nepokretnosti otuđio ugovorom o doživotnom izdržavanju, ne
uživa sudsku zaštitu na štetu davaoca izdržavanja, iako ovaj svoje pravo iz
ugovora o doživotnom izdržavanju nije uknjižio).
(Vrhovni sud Jugoslavije, broj Gz-56/68 od 05.12.1968. godine-
Zbirka sudskih odluka, knjiga XIV, sveska 1, odluka broj 17).

*Punovažan je ugovor o doživotnom izdržavanju, iako ga prilikom ovjere

sudija nije pročitao, ako je ugovarač koji ima slab sluh, ugovor sa sudskom
ovjerom sam pročitao i na taj način se upoznao sa njegovom sadržinom i
značajem pravnog posla.
(Vrhovni sud Jugoslavije, broj Rev-260/69 od 30.10.1969.
godine-M. Kurdulija, op. cit. str. 221-222, odl. br. 239; N. Stojanović,
op. cit. str. 176).

*Samim tim što sa strane davaoca izdržavanja nije došlo do izvršenja

rezultata obaveze prema primaocu izdržavanja (koji je kratko vrijeme
nakon sklopljenog ugovora o dosmrtnom izdržavanju umro), ne znači da
taj ugovor o doživotnom izdržavanju nije valjan. Za njegovu valjanost

21
odlučna je naime volja obiju stranaka u vrijeme sklapanja ugovora i nju
treba utvrditi.
(Vrhovni sud Hrvatske, broj Gz-2656/69 od 18.11.1970. godine-
-M. Kurdulija, op. cit. str. 233, odl. br. 255; I.Crnić, Zakon o
nasljeđivanju ... str. 181).

*Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije pravno valjan ako je zaključen

iskorištavanjem tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske
koristi, kao protivan dobrim običajima, i ukoliko je davatelj uzdržavanja
znao da uzdržavanje nije potrebno, tj. ako su stranke prilikom sastavljanja
ugovora znale da uzdržavanje neće biti ni ostvareno.
(Općinski sud Vukovar, broj P-937/70 od 19.02.1971. godine-
I.Crnić, Zakon o nasljeđivanju... str. 181).

*Ako je uzdržavanje po ugovoru o doživotnom uzdržavanju (čl. 122. ZN)

trajalo tako kratko vrijeme da je vrijednost danog uzdržavanja neznatna
prema vrijednosti imovine koju je davatelj uzdržavanju (tuženi) primio,
tada se radi o darovanju, odnosno o mješovitom ugovoru s pretežitim
darovanjem, pa je utemeljen tužbeni zahtjev nasljednika (tužitelja) na
umanjenje ostaviteljičinih (primatelja uzdržavanja) raspoložbi u korist
tužitelja (čl. 39 ZN (čl. 122).
(Okružni sud Zagreb, broj Gž-5219/70 od 20.04.1971. godine-I.
Crnuić, Zakon o nasljeđivanju... str. 180).

*Ako nužni nasljednik smatra da se iza simulovanog ugovora o

doživotnom izdržavanju krije poklon zakonskim nasljednicima ili drugom
licu, čiju vrijednost treba uračunati u zaostavštinu, mora tražiti da se to
utvrdi.
(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, broj Gž-1550/74-M.Ubavić,
op. cit. str. 81, odl. br. 7).

*Odredba člana 122. Zakona o nasljeđivanju ne isključuje mogućnost

zaključenja ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, po pravnim pravilima
imovinskog prava, kojim se jedan ugovornik obavezuje udzržavati drugog
ugovornika, a u kome drugi ugovornik izjavljuje da mu još za svog života
ustupa u vlasništvo svu svoju imovinu ili jedan njezin dio. Ako ispunjava
druge pretpostavke za valjanost ugovora i ako je sastavljen u obliku koji je
propisan zakonom, takav ugovor važi ako nije ovjeren od suda u smislu
odredbe čl. 122 Zakona o nasljeđivanju.
(Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Gž-4367/73 od
16.10.1974. godine-J. Čuveljak, Nasljednorpavni ugovor... str. 63).

22
*Obaveza davaoca izdržavanja po ugovoru o doživotnom izdržavanju je
trajne prirode, pa svaki novi događaj i postupak u vezi sa izvršenjem te
obaveze predstavlja novi činjenični osnov za pobijanje tog ugovora, zbog
čega u takvom slučaju nema mjesta prigovoru presuđene stvari.
(Vrhovni sud Srbije, broj Gž-696/76-Zbirka sudskih odluka
Vrhovnog suda Srbije iz oblasti građanskog prava 1973-1986... str.
166, odl. br. 816; R. Ćosić i T. Krsmanović op. cit. str. 124, odl. br.
1256).

*Načelo ekvivalentnosti, koje inače važi za dvostrano teretne ugovore

građanskog prava, ne može se primeniti kod ugovora o doživotnom
izdržavanju. Ovim ugovorom davalac izdržavanja se obavezuje da u
naknadu za imovinu izdržavnog lica, izdržava primaoca izdržavanja do
njegove smrti. Pošto je momenat smrti buduća neizvesna okolnost, to ni
vrednost obaveze davaoca izdržava u momentu zaključenja ugovora nije
poznata. Vrednost te obaveze može da bude znatno manja ili da znatno
nadmaši vrednost imovine primaoca izdržavanja, koja je predmet ugovora,
u zavisnosti od dužine života primaoca izdržavanja. Stoga se ugovor o
doživotnom izdržavanju ne može smatrati ni nezakonitim ni nemoralnim
pravnim poslom, samo zbog činjenice što su davanja učinjena primaocu
izdržavanja manja od vrednosti imovine koju je on ostavio davaocu
izdržavanja u naknadu za izdržavanje. Ovaj ugovor u odnosu na
nesrazmjeru u uzajamnim davanjima bio bi nemoralan, s obzirom na
zdravstveno stanje primaoca izdržavanja, ako je davalac izdržavanja znao
za njegovu blisku smrt.
(Vrhovni sud Srbije, broj Gž-2254/77-Zbirka sudskih odluka
Vrhovnog suda Srbije iz oblasti građanskog prava 1973-1986... str.
161, odl. br. 791).

*Imovina stečena na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju smatra se

zajedničkom imovinom bračnih drugova iako je jedan bračni drug sklopio
taj ugovor.
(Vrhovni sud Srbije, broj Rev-87/79 od 09.04.1979. godine-D.
Medić i H. Tajić, op. cit. str. 151; Zbirska sudskih odluka, knjiga IV,
sveska 2, odl. br. 115).

*Ugovor kojim jedna ugovorna strana za svog života predaje čitavu

imovinu drugoj ugovornoj strani, a ova se obavezuje na izdržavanje do
njezine smrti, nije ugovor nasljednog prava, pa se zbog toga na taj ugovor
ne primjenjuju propisi o formi iz Zakona o nasljeđivanju, već opći propisi
građanskog prava.
(Vrhovni sud SR Slovenije, broj Ips-118/79 od 29.05.198.
godine).

23
*Nema mjesta poništenju ugovora o doživotnom izdržavanju po pravilima
obligacionog prava o prekomernom oštećenju, jer je ugovor o doživotnom
izdržavanju po svojoj prirodi teretan, a u isto vrijeme aleatoran.
(Vrhovni sud Srbije, broj Rev-2568/81-Zbirka sudskih odluka
Vrhovnog suda Srbije iz oblasti građanskog prava 1973-1986... str.
163, odl. br. 802).

*Kod ugovora o doživotnom uzdržavanju tek smrću primaoca uzdržavanja

postaje davalac uzdržavanja vlasnik njegovih nekretnina. Zato za života
primaoca uzdržavanja ne može davalac uzdržavanja prenijeti vlasništvo tih
nekretnina na drugu osobu (čl. 120 ZN).
(Vrhovni sud Hrvatske, broj Rev-1682//1 od 20.01.1982. godine-
M.Žuvela i T. Josipović-Informator, broj 1995/4318-4319, Sudska
praksa, broj 22, male stranice, str. 16, odl. 122).

*U slučaju postojanja dva ugovora o doživotnom izdržavanju, od kojih je

prvi raskinut, a drugi proizvodi pravno dejstvo, davalac izdržavanja iz
prvog ugovora može ostvariti pravo na naknadu štete za dato izdržavanje
samo u odnosu na primaoca izdržavanja i njegove nasljednike, ali ne i u
odnosu na davaoca izdržavanja iz drugog ugovora.
(Okružni sud u Kragujevcu, broj Gž-1398/82-M.Ubavić, op. cit.,
str. 79-80, odl. br. 1).

*Ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između roditelja i djece ne

predstavlja ugovor kojim se raspolaže budućim nasljeđem, već obostrano
teretan ugovor koji je punovažan ukoliko ispunjava uslove predviđene
zakonom.
(Vrhovni sud Srbije, broj Rev-1390/82 – R- Ćosić, op. cit, str.
130, odl. br. 1058).

*Kad je ugovorom o doživotnom izdržavanju ugovoreno izdržavanje i

bračnog druga primaoca izdržavanja, a taj bračni drug umre poslije
zaključenja ugovora, onda davalac izdržavanja nije u obavezi da izdržava
drugog bračnog druga, sa kojim primalac izdržavanja kasnije zaključi brak.
(Vrhovni sud Srbije, broj Rev-1572/84-N.Stojanović, op. cit. str.
175; Zborka sudskih odluka Vrhovnog suda Srbije iz oblasti
građanskog prava 1973-1986.... str. 161, odl. br. 790).

*Ako je ugovorom o doživotnom izdržavanju stipulisano da imovina koja

je predmet ugovora prelazi na davaoca izdržavanja poslije smrti primaoca
izdržavanja, onda primalac izdržavanja zadržava pravo svojine na svim

24
stvarima koje su predmet ugovora i njome može raspolagati. Na osnovu
ugovora o doživotnom izdržavanju davalac izdržavanja stiče samo
obligacionio pravo, a ne i stvarno pravo na imovinu primaoca izdržavanja.
U ovakvom slučaju samo primalac izdržavanja je aktivno legitimisan da
traži naknadu štete prouzrokovane na imovinu koja je predmet ugovora o
doživotnom izdržavanju.
(Vrhovni sud Srbije, broj Rev-1340/85-R. Ćosić, op. cit. str. 132,
odl. br. 1071).

*Kad vlasnik otuđi istu nepokretnost putem ugovora o doživotnom

izdržavanju i putem ugovora o poklonu različitim licima, onda je jači u
pravu sticalac na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je ranije
sklopljen, jer je to teretni ugovor. Prema tome, u konkurenciji teretnog i
dobročinog ugovora, jači je sticalac koji je zaključio teretni ugovor.
(Vrhovni sud Makedonije, broj Rev-87/86 od 28.01.1986.
godine-sudska praksa broj 1986/7, str. 45).

*Kad postoje dva ugovora o doživotnom izdržavanju, koji se odnose na

istu imovinu, imovina prelazi na onog davaoca izdržavanja čiji je ugovor
na pravnoj snazi u trenutku smrti primaoca izdržavanja. Takav ugovor
može se raskinuti i prećutno, a ne samo sudskom odlukom ili sporazumno.
(Vrhovni sud Makedonije, broj Rev-771/86-M. Ubavić,
op.cit.,str. 80, odl. br. 2).

*Kad primatelj uzdržavanja ugovorom o doživotnom uzdržavanju

višestruko otuđuje iste nekretnine, kod ocjene stjecanja prava vlasništva
sud odlučuje o jačem pravu primjenom načela morala društva, savjesnosti
i poštenja i zabrane zaloupotrebe prava.
(Vrhovni sud Hrvatske, broj Rev-2583/86-M. Ubavić, op. cit.,
str. 80, odl. br. 2).

*Da li je u pitanju ugovor o doživotnom izdržavanju ili poklon ceni se

prema sadržini ugovora, a ne prema nazivu koji su mu stranke dale.
(Vrhovni sud Vojvodine, broj Rev-290/87-M. Ubavić, op. cit.,
str. 83, odl. br. 14).

*Da bi se ugovor o doživotnom uzdržavanju mogao smatrati ugovorom o

darovanju, potrebno je da već u trenutku zaključenja taj ugovor predstavlja
nesrazmjernu i sigurnu korist za davatelja uzdržavanja.
(Vrhovni sud Hrvatske, broj Rev-2229/86 od 17.02.1987.
godine).

25
 *U slučaju konkurencije dva ugovora o doživotnom izdržavanju, jače
pravnu snagu ima ugovor koji je zaključen ranije, a nije bio poništen ili
raskinut.
(Vrhovni sud Makedonije, broj Rev-833/88 od 20.12.1988.
godine-N.Stojanović, op. cit. str. 177).

*Ugovor o doživotnom izdržavanju, kojim se primalac izdržavanja

obavezuje da će za života ustupiti u svojinu svoju imovinu ili njen dio
davaocu izdržavanja, ne zaključuje se u formi propisanoj u članu 120
Zakona o nasljeđivanju, već u opštoj formi s obzirom na predmet prestacije
(za prenos prava svojine na nekretninama u formi iz člana 9. ZPN).

(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, broj Rev-358/87 od

14.04.1988. godine-Bilten VS biH, broj 1988/4, odl. br. 125).

*Za ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim je vlasništvo nekretnina za

života primaoca uzdržavanja prešlo na davaoca uzdržavanja, zahtjeva se
pismeni oblik, a nije potrebno da ga sudac ovjeri.
(Vrhovni sud Hrvatske, broj Rev-2570/87 od 29.06.1988. godine-
Pregled sudske prakse VSH, broj 42, odl. br. 60).

*Samo okolnost što je primatelj uzdržavanja zaključio ugovor o

doživotnom uzdržavanju s više osoba (davatelja uzdržavanja) kojima su
predmeti iste nekretnine, ne čine ugovor ništavim , a o stjecanju prava
vlasništva na nekretninama što su predmet tih ugovora rješava se u
posebnoj parnici po pravilu o jačem pravu (član 41. ZOVO).
(Vrhovni sud Hrvatske, broj Rev-1421/88 od 15.09.1988. godine-
I.Crnić, Zakon o nasljeđivanju... str. 191; Bilten VS Srbije, broj
2006/4, str. 195.)

*Valjano se ugovorom o doživotnom uzdržavanju obuhvaćene pokretne

stvari, iako nisu navedene pojedinačno, ali su navedene dovoljno određeno,
odnosno kad su ugovornom odredbom odredive (čl. 122 st. 3).

(Vrhovni sud Hrvatske, broj Rev-2772/87 od 28.12.1989.

godine-Pregled sudske prakse VSH, broj 47, odl. br 101).

*Kad je davatelj uzdržavanja preuzeo nedjeljivu obavezu uzdržavanja

prema dvojici primatelja uzdržavanja, prijelaz prava vlasništva vezan je za
ispunjenje ugovora u cijelosti prema obojici primatelja uzdržavanja.
(Vrhovni sud Hrvatske, broj Rev-1987/89 od 28.02.1990. godine-
V.Šeparević, op. cit. str. 200).

26
*Ugovor o ustupanju imovine za života uz obavezu doživotnog izdržavanja
izjednačava se sa ugovorom o doživotnom izdržavanju regulisanim
odredbama Zakona o nasljeđivanju, iako nije ovjeren od sudije, pa
zakonski nasljednici ne mogu zahtjevati redukciju raspolaganja ovim
ugovorom radi namirenja nužnog nasljednog dijela.

(Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, broj Rev-682/89 od

14.06.1990. godine-Bilten VS BiH, broj 1990/3, odl. br. 74.).

*Nema aktivnu legitimaciju za vođenje spora radi poništenja ugovora o

doživotnom izdržavanju lice koje nije ni zakonski ni testamentarni
naslednik pokojnog primaoca izdržavanja.
(Vrhovni sud Srbije, broj Rev-6356/97 od 02.12.1997. godine-R.Ćosić
i T. Krsmanović, op. cit., str. 39, odl. br. 342).

*Predmet ugovora o doživotnom izdržavanju mora biti u svojini primaoca

izdržavanja u trenutku zaključenja tog ugovora.

(Vrhovni sud Srbije, broj 1814/98 od 24.09.1998. godine-Sudska

praksa, broj 2000/9-10 st. 30).

*Osnovni uslov za postojanje aleatornosti kod ugovora o doživotnom

izdržavanju je da budući događaj-smrt primaoca izdržavanja, bude za
ugovorne strane neizvjestan u subjektivnom, a ne isključivo u objektivnom
smislu.
(Savezni sud, broj Gzs-19/96) od 24.06.1999. godine).

*Faktičko pružanje izdržavanja prije zaključenja ugovora o doživotnom

izdržavanju ne utiče na njegov nastanak, ali je od značaja za procesnu
ništavost ugovora zbog povrede dobrih običaja (čl. 103).
(Vrhovni sud Srbije, broj REv-31//96 od 28.10.1999. godine-
Bilten sudske prakse Okružnog suda u Beogradu, broj 2001/55, str.
121).

*Okolnost da je primalac izdržavanja zaključio ugovor o doživotnom

izdržavanju sa više lica (davaoci izdržavanja) kojima su predmet iste
nekretnine, sama za sebe, ne čini ugovore ništavim.
Ovakvi ugovori, ukoliko su zaključeni u skladu sa odredbom iz člana
120 stav 1 Zakona o nasljeđivanju bili bi ništavi ukoliko postoje drugi
razlozi za njihovu ništavost koje imaju u vidu odredbe člana 103-110.
Zakona o obligacionim odnosima.

27
 O sticanju prava vlasništva na nekretninama koje su predmet tih
ugovora rješava se po pravilima o jačem pravu (član 41 Zakona o osnovnim
svojinsko pravnim odnosima).
(Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-57/00 od
19.10.2000. godine-Domaća i strana sudska praksa, broj 2006/15, str.
43, Bilten VS RS, broj 2004/I, odl. br. 84).

*Kada isto lice zaključi u pogledu određene imovine ugovor o doživotnom

izdržavanju, pa potom za istu imovinu sastavi testament pred svjedocima,
a zatim ugovor o poklonu, ima se uzeti da je punovažan ugovor o
doživotnom izdržavanju.
(Okružni sud u Čačku, broj Gž-75/01 od 30.01.2001. godine-
Sudska praksa iz oblasti imovinskih odnosa... str. 58-59).
*Kad se tužbom traži poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, a kao
razlog navodi i nedostatak oblika, nema osnova za udovoljenje tužbenom
zahtjevu, jer istaknuti razlog ima za posljedice ne poništenje nego ništavost
ugovora, a zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora nije postavljen u tužbi.

(Vrhovni sud Republike Hrvatske, broj Rev-1519/98 od

16.05.2001. godine-Izbor odluke VSRH broj 2001/2, odl. br. 23).

*Kad primalac izdržavanja nepokretnost koja je predmet ugovora o

doživotnom izdržavanju na koju je zadržao pravo svojine i državine sve do
svoje smrti, u međuvremenu razmjeni za drugu nepokretnost ugovorom o
razmjeni nepokretnosti sa trećim licem, razmjenjena nepokretnost ne može
predstavljati predmet ugovora o doživotnom izdržavanju po osnovu
„transformacije“ i „kontinuiteta“ imovine.

(Vrhovni sud Srbije, broj Gzz-407/01 od 04.07.2001. godine-

Sudska praksa iz oblasti imovinskih odnosa... str. 54-55).

*Ugovor o doživotnom izdržavanju koji nije zaključen po odredbama

Zakona o nasljeđivanju već po opštim pravilima ugovornog prava, je
neimenovani kvazi ugovor o doživotnom izdržavanju, čija se važnost
procjenjuje po odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

(Vrhovi sud Srbije, broj Rev-3401/01 od 21.09.2001. godine-

Izbor sudske prakse broj 2003/7-8, odl. br. 42).

U Banja Luci, 02.02.2010 godine.

28