Književni žanrovi i vrste

Beletristiku na osnovu formalnih osobina književnog djela dijelimo na:

1. književne žanrove:
- lirika
- epika
- drama
2. književne vrste:
- lirska poezija: ljubavna, refleksivna / misaona, deskriptivna / opisna...
- epska poezija: epska pjesma, ep, pripovijetka, roman...
- dramska poezija: komedija, tragedija, farsa, melodrama...
Postoje unutarnje osobine koje nose pojedini književni žanrovi i vrste, što uslovljava i njihove
vanjske osobine. Tri književna žanra su tri načina izricanja ljudskih duhovnih mogućnosti, te
njihov odnos prema svijetu.

Epska poezija

U epskoj poeziji pjesnik priča o događaju iz prošlosti. Pjesnik je van tog događaja. On opisuje
život u jednom isječku vremena, ima interesa za svaku tačku u njegovom razvijanju. Otuda
se radnja sporo razvija. Pjesnik prekida tok događaja raznim opisima, epizodama,
refleksijama. Otuda retardacije (usporavanje radnje), epska opširnost (detaljno opisivanje
pojedinosti) i epska objektivnost (odsustvo piščeva stava). Epska je poezija okarakterizirana
kao objektivna, pripovjedač opisuje ličnosti u trećem licu, a radnju iskazuje prošlim
vremenom. Epika se dijeli na epiku u stihu (ep. pjesma, ep i epopeja) i epiku u prozi
(pripovijetka, novela, basna, bajka, roman i sl.).
Epska je poezija nastala iz horske pjesme i to iz dijela koji se izdvojio iz hora i plesa. To je
pjesma koju uz pratnju instrumenta pjevaju pjevači. Ona pjeva o nekom događaju. Epizode
su pojedinačni događaji u nekoj priči. Može predstavljati odstupanje / digresiju od cjelovite
radnje, a može biti i jednu u nizu povezanih priča koje čine veću cjelinu (kao u epovima). S
vremenom se pjesme tematski vezuju – cikliziraju (o junacima, bitkama i sl.). Pjevali su ih
aedi (pjevači koji su osmišljali epske junake i događaje) i rapsodi (prepjevavali ili interpretirali
epske pjesme). Epski pjevač, idealizirajući i narodnu prošlost i narodne junake, priča skupu
slušalaca o onome što ih je zanimalo kao pripadnike iste narodne zajednice. Svom kazivanju
daje svečan i uzvišen ton kroz stih koji je ujednačen i dostojanstven (u starogrčkoj
književnosti to je heksametar – stih od šest stopa, tj. pet daktola i jednog spondeja). U doba
ratova opisivali su se heroji. Oni su se po svojoj snazi, hrabrosti, mudrosti isticali od ostatka
kolektiva, pa su se jednostavno suprotstavljali svemu što je ugrožavalo opstanak narodne
zajednice. Epski junak je arhetip – najprije junak pa tek onda čovjek s duhovnim i moralnim
karakteristikama. Epska naracija je tip pripovijedanja: događaji koji čine fabulu su iz davne
prošlosti i neovisni su o subjektivnom stavu epskog pjevača. Pripovijedanje može biti
hronološko i retrospektivno.

1
 Lirska poezija

Odnos čovjeka i svijeta najsubjektivniji je u lirici. Pjesnik vlastite misli i osjećaje stapa s
objektivnim svijetom. Pjesnik stvara svoju sliku svijeta, iskazuje doživljaj, izražava je u prvom
licu jednine i u sadašnjem vremenu. Lirska poezija naročito je zastupljena u trenucima
čovjekovog duhovnog razvitka kada je pjesnik, nezadovoljan osjećanjima i saznanjima o
svijetu, otkrivao nove prodore u pitanjima života (renesansa, romantizam i sl.)
Početke poezije treba tražiti u prvobitnom stvaranju čovjeka-divljaka. Ona je tada
predstavljala spoj (sinkretizam) pjesničkih rodova. Prvobitna sinkretička umjetnost
predstavljala je horsku pjesmu praćenu plesom. U njoj su prevladavali muzički i ritmički
elementi. Sadržinu su davali uglavnom vjerski obredi. Lirska poezija nastaje iz uzvika radosti
i žalosti. Ime je dobila po muzičkom instrumentu liri uz koji se često izvodila. Svoj puni oblik i
raznovrsne forme (himna, idila, oda, ditiramb i sl.) dobila je u starogrčkoj umjetnosti.
Počeci poezije vezani su za kolektivno stvaranje primitivnog čovjeka. U počecima pjesničkog
razvitka poezija je predstavljala spoj (sinkretizam) pjesničkih rodova. Sama se poezija nije
izdvajala od muzike i plesa. Prvobitna sinkretička poezija predstavljala je horsku pjesmu koja
je bila praćena plesom i muzikom. Riječ je imala drugorazrednu ulogu i tekst je stvaran u
momentu plesa, a poslije je zaboravljan. Sadržina prvobitnih horskih pjesama vezana je za
vjerske obrede koji simbolično predstavljaju razne strane radnog društvenog života
prvobitnog kolektiva. Naročito su bili važni tzv. proljetni obredi (značajni su za nastanak lirike
i drame).
Lirska pjesma je nastala iz onih elementa horske pjesme koji su kroz izraze radosti i žalosti
iskazivali kolektivnu emocionalnost. Najjednostavnije pjesme su imale 2-4 stiha. Razvoj
društva označava i razvoj lirske poezije, unošenje razvijenijih emocija i pojačava se svijest o
pjesničkom stvaralačkom činu.
Svoj puni oblik lirska poezija je dobila u antičkoj Grčkoj. Jedna od najstarijih vrsta je elegija, a
u antičko doba nastaju i ditiramb.
U antičko doba lirska pjesma je značila pjesmu koja se pjevala uz pratnju lire (otud joj i
naziv).
Svoj najčistiji vid lirska poezija dobiva u lirskoj pjesmi. Najčešće je ispjevana u stihovima i
karakteriše je jak intenzitet osjećanja i dubina doživljavanja. Bitne osobine lirske poezije su
subjektivnost i neposrednost. Emocija lirskog pjesnika je jedinstvena i nedjeljiva. U lirskoj
pjesmi nema događaja niti pričanja. Lirska emocija se iskazuje u ritmičkoj organizaciji jezika,
kao i u ekspresivnoj vrijednosti riječi i jezika.
Lirski pjesnik izborom određenih pojedinosti (motiva) koje su u skladu s njegovom emocijom
sugestivno prenosi na čitaoca svoje osjećanje. Te pjesničke slike imaju preneseno, šire
značenje tako da simbolično upućuju na niz pojava koje su u harmoniji s pjesnikovim
osjećanjem. Osnovna težnja lirike je da se minimumom jezičkih sredstava postigne
maksimum pjesničkog sadržaja. Lirska pjesma nema pričanja ni fabule pa se njena
kompoziciona arkitektura postiže asocijativnim grupisanjem pojedinosti oko glavnog motiva.
Lirska poezija se dijeli na pojedine vrste po sadržini i po formalnom obliku. Te vrste su
različite kod raznih naroda i u raznim epohama (neke su izumrle – npr. oda, a neke nastaju).
Podjela lirske poezije vrši se prema vrsti osjećanja o kojoj se u pjesmi pjeva. Tako
razlikujemo ljubavnu, rodoljubivu, satiričnu, misaonu pjesmu, elegiju i sl.

2
Ljubavna pjesma u osnovi ima ljubavno osjećanje prema drugoj osobi. Dijapazon se kreće
od čulnog do spiritualnog odnosa prema voljenom biću.
Elegija je pjesma s izrazito tužnim osjećanjem, u kojoj pjesnik žali za nečim što je
nepovratno prošlo (mladost, djetinjstvo i sl.)
Opisna/deskriptivna pjesma često povezuje pjesnikovo lično rspoloženje s nekom pojavom
iz prirode. Opis prirode je tu samo okvir za pjesnikove misli i osjećanja.
Rodoljubiva i socijalna lirika je inspirisana kolektivnim osjećanjima nacije.
Satirična pjesma iskazuje osjećanje pjesnikove ogorčenosti na neke mane pojedinca ili
društva. Pjesnik bira jednu dominantnu crtu i karikaturalno je predstavlja.
Epigram je kratka, šaljiva pjesma u kojoj se u jezgrovitom obliku ismijava neka negativna
osobina pojedinca ili društva. Kraj pjesme podrazumijeva poentu ili žaoku u satiričnom
maniru.
Oda, himna i ditiramb su najstarije vrste lirske poezije. Oda je pjesma svečanog i uzvišenog
misaonog tona. Vezuje se za antičko doba. U njoj se obraća mitskim ličnostima ili velikanima
opjevavajući neku uzvišenu ideju ili vrlinu.
Himna je kod Grka bila svečana pohvalna pjesma upućena božanstvu ili heroju, a pjevala se
uz muzičku pratnju prilikom obreda u čast božanstava. Kasnije, u klasicizmu, ona opjevava i
patriotsku tematiku, što dovodi do pojave državnih i nacionalnih himni.
Ditiramb je stara grčka kultna pjesma u slavu boga Dionisa koja je proslavljala njegove
podvige i patnje. Pjevao ju je hor uz pratnju svirale. Kasnije su ovom pjesmom slavljene
punoća i i radost života.
Misaona / refleksivna pjesma podrazumijeva lirske oblike u kojima je iznesen pjesnikov
duboko emocionalni odnos povodom misli koja ga je ponukala na promišljanje i stvaranje.
Gnoma/sentenca/aforizam je kraća pjesma koja izražava duboku misao.
Epitaf je nadgrobni natpis u kome se u ozbiljnom ili u šaljivom tonu iznosi neka osobina
pokojnikova.
Moto je kratak zapis u početku nekog književnog djela. U njemu se u aforističnom obliku
kazuje glavna ideja tog djela.