Tvrdica - Žan Baptist Molijer (analiza)

Molijer, pravim imenom žan-Baptist Pokelan, rođen je u Parizu, u imučnoj trgovačkoj obitelji.Završio
je gimnaziju kod isusovaca u Clermontu, a pravo je studirao u Orleansu.U Pariz se vrada, kad je imao
36 g. 1643 g utemeljuje s obitelji Bejart “Illustre Theatre”. To kazalište deluje uglavnom u Lyonu,
Avignonu, Grenobleu, Rouenu. Njegova kazališna družina 1658 g. ima deset članova i dolazi u Pariz.
Pod zaštitom kraljevske obitelji brzo je stjecala veliku slavu. U kraljevskoj palači družina ostaje sve do
Molierove smrti. Razbolio se za vrijeme izvedbe svoje komedije Umišljeni bolesnik.Nakon njegove
smrti pravnicima je trebalo tjedan dana, da popišu njegovo bogastvo. Naslijedio je od oca dobar dio
tog bogastva, ali je svojim radom uvedao bogastvo.

Dela su mu: Lakomislenik, Ljubavna srdžba, Kadiperke, Škola za žene, Don žuan, Mizantrop, Tvrdica,
Građanin-plemid, Učene žene, Umišljeni bolesnik.

Klasicizam i Molijer

Klasicizam je razdoblje od sredine 17 do kraja 18 st.Glavna karakteristika tog razdoblja je čovekova

težnja za upotrebom razuma i susprezanja osedaja.Tadašnje društvo vladalo se po određenim
pravilima.Ta pravila određivala su sve,od odnosa u društvu do odnosa u obitelji.Ta pravila vladaju i u
Molijervu Škrtcu te su uz razum , jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena, kao
npr.”da se ne smijemo ni skim vezati bez prestanka onih koji su nam dali život” i “mnogo bolje vide što
je za nas dobro , jer nisu zaneseni nikakvom ludom strašdu”.

Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju, kao uzvišenom dramskom formom, nasljeđenom
još iz Antike (u kojoj su imali svoj uzor).Ali Molijer njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje
likove u smešne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije(npr.”Zar se se
liječnici u što razumiju?Ne bojte se, pokraj njih možete izabratti koju vam drago bolest, oni de joj
pronadi razlog i kazati vam zašto se oboljeli”).

Glumci su u Molijervo doba bili nepoštivana grupa ljudi , isključivana od strane crkve jer kvari maldež,
pa zbog toga se Molijer okomio u svoji delima na lječnike jer su oni u ono vrijeme vrlo cijenjen stalež.

U svojim delima Molijer poštuje pravilo o triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g.Pravila se
odnose na jedinstvo vremena, mesta i radnje.Što susredemo u Molierovim komedijama.

Moral ili razum?

Tko po vašem mišljenju čini vede zlo: onaj tko treba

novac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac

a ne zna što da s njim započne?

Cjelo to razdoblje je prožeto filozofijom.Filozofija postaje jedna od najpopularnijih
znanosti.Potpomognuta racionalnošdu ona razmišlja o svetu, o njegovoj biti.Mnoga takva shvadanja
dovest de do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg.Ljudi de početi
razmišljati o uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji,
te de ih proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svet.Ta moralna odluka, bolje bi bilo redi
racionalna odluka , bududi da je upitanju njihov bolji život , dovest de do promena u tadašnjem
društvu i umetnosti.

Čast i moral postaju jedna nedeljiva cjelina , ali što je čast ? - samo težnja da se razumom dokudi
smisao života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga.

Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i taj razum , su samo sredstva da se dokudi smisao našeg
života, njegova bit i esencija.

Komika

Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava
moralne osobine likova i piščevu misao.

Molijer se u svojim delima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se dva lika svađaju zbog različite
stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari.Jedna od poznatijih scena u kojoj se upotrebljava ta
tehnika , je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je ukrao zlato
(novac=Elise).Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio neku bitnu karakteristiku nekog lika,
kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazato nizom primera (Harpagon pregledava sve na
izlazu iz kude, kori decu da se previše raskošno oblače(a jedva da nađu neku pristojnu odedu),
Harpagonovo lihvarenje itd.

Harpagon iliti tvrdica

Gde?U Parizu.Zašto?Sam bog zna.Kako bilo da bilo , Harpagon je tu i kani ostati gde je.Namerava do
kraja večnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošdu.Njegova je
škrtost epska i proteže se kroz stoljeda od Plauta preko Držida i Moliera pa sve do današnjih dana.Ta je
škrtost centralna tema Molijerve drame, ona pokrede sve likove u njihovim kretanjima i
razmišljanjima koja dovode gledatelja do smeha a istovremeno ga potiču da razmišlja i da si postavi
pitanje, jesam li ja takav?

Za njega je novac , njegova ljubav i jedina religija koju priznaje.Iskrištavanje tuđeg jada , da bi što više
zaradio , za njega je način života a škrtost njegovo bide u cjelosti.

Svako je za njega sumnjiv, sam da je nasvetu njegov je najslađi san.

Bilješke o djelu:
Moliereov uzor za Škrca je Plautova komedija Auluarija, iz koje je preuzeo niz situacija i scenskih odnosa,
ali je promijenio mjesto i vrijeme radnje, likove - i dok je Plautov Euklion svoje blago našao, Moliereov
Harpagon do svojeg bogatstva dolazi postepeno lihvom. U Škrcu možemo nadi tri temeljna motiva. Prvi
je nastojanje sinovljevo da uz pomod sluge pokrade oca, što je izazvalo mnoge polemike. Drugi je
rivalitet oca i sina koji se bore za naklonost iste djevojke, dok bi u tredem planu bile ljubavi Valera i Elise,
te Mariane i Cleanta. Scenskim zbivanjima oko Harpagonove Škrtosti gledaoca drže u neprekidnoj
napetosti. Hode li Valere uspjeti u svojoj namjeri da dobije Elisinu ruku, kako de završiti spor između oca i
sina oko Marianine naklonosti, te hode li sin uspjeti oteti ocu škrinjicu s novcem?

Francuska u XVII. stoljedu:

Klasicizam u Francuskoj započinje 1610. godine smrdu Henrika IV., a završava 1715. smrdu Luja XIV. U
tom razdoblju Francuska dominira Europom jakošdu svoje vanjske politike i snažnim utjecajem
književnosti i umjetnosti.

U velikom broju u Francuskoj se razvijaju razne umjetničke grane, a kralj usredotočuje djelovanje gotovo
svih književnika, glazbenika, slikara i graditelja oko svoje rezidencije u dvorcu Versailles kraj Pariza.

Od mnogih imena koja su pridonijela slavi francuske književnosti i umjetnosti treba istaknuti kazališne
pisce Corneillea i Racinea, basnopisca La Fontainea, kritičara i književnog teoretika Boileaua, povijesnika
i kroničara Saint-Simona, književnice Gospođu de la Fayette i Gospođu de Sevigne, duhovitog autora
Maksima La Rochefoucaulda, arhitekta Mansarta, projektanta znamenitoga versailleskog parka Le
Notrea, slikara Poussina i skladatelja Couperina.

Počeci kazališta:
Početkom XVII. stoljeda Francuskom putuju mnoge putujude družine koje nastupaju po sajmovima i
gostionicama na improviziranim pozornicama. Takva je bila i Moliereova družina. Nakon što se ta družina
vratila sa svojih putovanja po francuskoj pokrajini 1658. i pošto se predstavila kralju izvedbom jedne
Corneilleove tragedije, postiže čast da je kraljev brat uzima pod zaštitu, što je značilo da dobiva stalnu
novčanu pripomod, kao i pravo nastupa u javnim dvoranama.

Nakon Moliereove smrti 1673. g. njegova družina, koja je bila u neprestanim umjetničkim sukobima sa
družinom Hotel de Bourgogne, spaja se sa trupom kazališta Marais, ali glumci ne dobivaju nikakve
privilegije niti počasni naslov kraljevi glumci. 1680. g. kralj Luj XIV. spaja bivšu Moliereovu družinu
ujedinjenu s kazalištem Marais i glumce Hotel de Bourgognea, pomiruje ih i osniva Comedie-Francaise.
Tako je nastalo prvo stalno državno kazalište u Europi, koje je imalo svoj status i bilo materijalno
osigurano. Zadada im je bila svakodnevno prikazivanje ponajboljih francuskih dramskih djela.

Moliereova djela:
Više od trideset Moliereovih djela koliko su nam danas poznata možemo podijeliti u nekoliko stilskih
skupina:

Farse:
Temelje se na često drastičnim efektima, zamjenama osoba i grubljom komikom. Najpoznatije od njih su
Šganarelle ili Umišljeni rogonja (1660.) i Liječnik protiv volje (1666).

Komedije-baleti, operni libreti prigodnice za kraljevske svečanosti, komične pastorale i herojske

komedije:
Tu pripadaju komedije Građanin plemid (1670.), Umišljeni bolesnik (1673.), Ženidba na silu (1664.),
Gospodin de Porceaugnac (1669.), zatim melodrama Dom Garcie od Navarre (1659.), te niz baleta i
prigodica.

Polemičke komedije:
To su djela koje Moliere piše u vlastitu obranu. Tako, odbijajudi lažne optužbe nakon Škole za žene, piše
Kritiku škole za
žene (1663.), te Versaillesku improvizaciju - iste godine.

Komedije temeljene na zapletima:

Po uzoru na improvizirane talijanske komedije, Moliere piše četiri takve scenske igre, od kojih su
najpoznatije Ljubavni spor (1656.) i Scapinove spletke (1671).

Komedije u kojima se kritički promatra društvo i pojedini izopačeni značajevi:

Ove komedije ulaze u najviši domet Moliereova književno-dramskog stvaralaštva. To su Kadiperke
(1659.), Škola za muževe (1662.), Škola za žene (1662.), Don Juan ili Kameni gost (1665.), Mizantrop
(1666.), George Dandin (1668.), Tartuffe ili Varalica (1669.), Škrtac (1668.) te Učene žene (1672).

Klasicizam i Moliere:
Klasicizam je razdoblje od sredine 17. st. do kraja 18. st. Glavna karakteristika tog razdoblja je čovjekova
težnja za upotrebom razuma i susprezanja osjedaja. Tadašnje društvo vladalo se po određenim
pravilima. Ta pravila određivala su sve, od odnosa u društvu do odnosa u obitelji. Ta pravila vladaju i u
Molierevu Škrtcu, te su uz razum jedan od načina postizanja zapleta u duhu onoga vremena.

Tadašnje doba je u svom duhu njegovalo tragediju kao uzvišenu dramsku formu, naslijeđenu još iz
Antike (u kojoj su imali svoj uzor). Ali Moliere njeguje komediju, te svojom komikom dovodi svoje likove
u smiješne situacije u kojima kritzira društvo, ljudske mane te pojedine profesije.

Glumci su u Molierevo doba bili nepoštovana grupa ljudi, isključivana od strane crkve jer kvari maldež,
pa se zbog toga Moliere okomio u svoji djelima na liječnike, jer su oni u ono vrijeme bili vrlo cijenjen
stalež.
U svojim djelima Moliere poštuje pravilo triju jedinstva koje je zadao Aristotel prije 2500 g. Pravila se
odnose na jedinstvo vremena, mjesta i radnje, što susredemo u Molierovim komedijama.

Moral ili razum?

Tko po vašem mišljenju čini vede zlo: onaj tko treba novac i zato uzima zajam ili onaj koji krade novac a
ne zna što da s njim započne?

Cijelo to razdoblje je prožeto filozofijom. Filozofija postaje jedna od najpopularnijih znanosti.

Potpomognuta racionalnošdu ona razmišlja o svijetu, o njegovoj biti. Mnoga takva shvadanja dovest de
do rušenja tadašnjeg načina života i pojave novog, mnogo liberalnijeg. Ljudi de početi razmišljati o
uzaludnosti nekih egistencija, egzistencija čije postojanje stoji na dugogodišnjoj tradiciji, te de ih
proglasiti nemoralnim i uništiti njihov tadašnji svjet. Ta moralna odluka, bolje bi bilo redi racionalna
odluka bududi da je upitanju njihov bolji život, dovest de do promjena u tadašnjem društvu i umjetnosti.

Čast i moral postaju jedna nedjeljiva cjelina, ali što je čast? - Samo težnja da se razumom dokuči smisao
života, samo drugi naziv za strogost crkve i hladnu proračunatost ljudskog mozga.

Ta filozovska razmatranja, taj moral, ta čast i taj razum, su samo sredstva da se dokuči smisao našeg
života, njegova bit i esencija.

Komika:
Molierova uvijek zanimljiva i originalna komika (koja je uvijek komična) gledaocu živo dočarava moralne
osobine likova i piščevu misao. Moliere se u svojim djelima često koristi metodom quiproquo, tj. kad se
dva lika svađaju zbog različite stvari a oboje misle da govore o jednoj stvari. Jedna od poznatijih scena u
kojoj se upotrebljava ta tehnika je ona u kojoj Valere moli Elisinu ruku a Harpagon ga optužuje da mu je
ukrao zlato (novac = Elise). Mnoge mu komične situacije služe da bi naglasio bitnu karakteristiku nekog
lika, kao u ovom slučaju Harpagonovu škrtost, što je pokazano nizom primjera (Harpagon pregledava sve
na izlazu iz kude, kori djecu da se previše raskošno oblače (a jedva da nađu neku pristojnu odjedu),
Harpagonovo lihvarenje itd.

Harpagon iliti škrtac:

Gdje? U Parizu. Zašto? Samo Bog zna. Kako bilo da bilo, Harpagon je tu i kani ostati gdje je. Namjerava
do kraja vječnosti gomilati novac u svojoj škrinjici i terorizirati sve oko sebe svojom škrtošdu. Njegova je
škrtost epska i proteže se kroz stoljeda od Plauta preko Držida i Moliera pa sve do današnjih dana. Ta je
škrtost centralna tema Moliereve drame, ona pokrede sve likove u njihovim kretanjima i razmišljanjima i
dovodi gledatelja do smijeha, a istovremeno ga potiču da razmišlja i da si postavi pitanje, jesam li ja
takav? Za njega je novac njegova ljubav i jedina religija koju priznaje. Iskrištavanje tuđeg jada da bi što
više zaradio za njega je način života, a škrtost njegovo bide u cijelosti. Svatko je za njega sumnjiv, a san
da je na svijetu sam njegov je najslađi san. Gospodin je Harpagon čovjek koji je od svih ljudi najmanje
čovjek, smrtnik, koji je od svih smrtnika najtvrđi i najnedarežljiviji. Nema te usluge koja bi dirnula
njegovu zahvalnost tako da razveže kesu. Pohvala, poštovanja, dobronamjernosti i prijateljstva na jeziku
koliko ti srce želi, ali novaca ni pomirisati. Ništa nije tako suho i jalovo kao njegovo zahvaljivanje i
njegova ljubaznost. A riječ „dati“ tako mu je mrska da nikad ne kaže: Dajem vam ruku, nego: Posuđujem
vam ruku.

Likovi:
Harpagon - Otac Cleanteov Elisin, zaljubljen u Marianeu.
Cleante - Sin Harpaganov, Marianein dragi.
Elise - Kdi Harpagonova, Valereova zaručnica.
Valere - Sin Anselmov i Elisin zaručnik.
Mariane - Cleantova draga, koju voli Harpagon.
Anselme - Otac Valereov i Marianein.
Forsine – Spletkarica.
Meštar Simon
Jacques - Harpagonov kuhar i kočijaš.
La Fleche - Cleantenov sluga.
Gospa Claude - Harpagonova sluškinja.
Brindavonie - Harpagonov lakaj.
Lemerluche - Harpagonov lakaj.
Povjerenik i njegov pisar.

Analiza likova (verzija 1):

Harpagon
Cléantov i Elisin otac, zaljubljen je u Marianeu, veoma škrt starac. Ima škrinjicu u kojoj se nalazi 10 tisuda
škuda. U svakome vidi lopova i nikome ne vjeruje, čak ni svojoj djeci. Bez obzira gdje i kada uvijek nastoji
što manje, ako i išta potrošiti. Radije bi dao nečiji život nego platio svojim novcem.

Cléante
Harpagonov sin, totalna suprotnost oca. Što se tiče ljubavi nije ga briga za novac. Zaljubljen je u
Marianeu i voli je bezuvjetno. Spreman je sve učiniti za ljubav.

Valére
Anselmov sin. Zaljubljen je u Élise te se ulizuje Harpagonu kako bi se oženio njegovom kderi. Veoma je
mudar i lukav čovjek.

Mariane
Anselmova kdi. Zaljubljena u Cléantea. Njezina majka želi da se bogato uda, no ona želi istinsku ljubav i
nije ju briga za novac.
Analiza likova (verzija 2):
Harpagon
Cleantov i Elisin otac, ima oko 60 godina.

Izgled:
“I ja to govorim: sa svojom mliječnom kožom, sa svoje tri zasukane dlake
nad usnama kao mačji brk, s vlasuljama od kučine, sa širokim hlačama i
razdrljenim trbusima.”

Najvedi škrtac u gradu, nitko u njegovoj kudi nije dobro obučen pa čak ni njegova djeca, iako u kudi drži
15 000 dukata koji su mu najveda briga.

Mislim da Harpagon i zna da je škrt, ali on to ne smatra manom nego vrlinom jer on sebe ne vidi kao
izopdenika iz društva nego uglednom i uzornom osobom.

Harpagon je veliki sebičnjak jer, iako zna za sinove osjedaje prema Mariane, on je se ni po koju cijenu
nede odredi zbog svoje velike sebičnosti. U trenutku sukoba između Harpagona i Cleanta on njega tjera iz
kude i baca prokletstvo na njega zato jer Cleante kaže da se nikad nede odredi Mariane.

Citat: (str. 72.)

Harpagon: Kako? Pa ti si obedao da deš je se odredi.
Cleante: Ja? Da du se nje odredi?
Harpagon: Da.
Cleante: Ni govora.
Harpagon: Zar nisi odustao da je snubiš?
Cleante: Naprotiv, tome sam sklon više no ikad.
Harpagon: Pokazat du ti svoje, nitkove.
Cleante: Činite što god vam drago.
Harpagon: Zabranjujem ti da me ikad više vidiš.
Cleante: U dobar čas.
Harpagon: Napuštam te.
Cleante: Napustite me.
Harpagon: Ne priznajem te za svog sina.
Cleante: Neka bude.
Harpagon: Razbaštinit du te.
Cleante: Radite što god vas volja.

Potpuno shvadam Cleatea što je ljut na svojeg oca jer mislim da Harpagon ni po čemu nije zaslužio
Mariane. U početku se Cleante činio kao poslušan sin koji se nikada ne bi izravno usprotivio ocu, ali kada
saznaje za njegovu suludu ideju da se oženi s Mariane on postaje pomalo buntovnik i bori se za svoju
ljubav.
Pred kraj djela događa se nesporazum između Harpagona, koji je poludio u potrazi za škrinjicom, i
Valerea, koji misli da je Harpagon saznao za njegovu i Elisinu tajnu ljubav, gdje se vidi što je za
Harpagona najvažnije u životu. Ovakav nesporazum se može nadi i u Plautovom Škrcu.

Citat: (str. 80.)

Valere:
„Sva moja žudnja zadovoljila se užitkom da je gledam, i nikakva
nepristojnost nije oskvrnula žarku ljubav koju su mi udahnule njezine
lijepe oči.“

Harpagon:
„Lijepe oči moje škrinjice! Govori kao ljubavnik o ljubavnici.”

Zbog svoje škrtosti Harpagon ne mari za nikoga nego samo za novac, tako da on u jednom trenutku
iskazuje svu svoju zlobu tj. on bi više volio da mu se kder utopi nego da mu netko uzme njegovo zlato.

Citat: (str. 81.)

Elise:
“Da, oče, upravo me on spasio od velike opasnosti, kako vam je poznato,
kad se umalo ne utopih, i upravo njemu dugujete život te iste kderi.

Harpagon:
„Sve to nije važno i bilo bi kudikamo bolje za mene da te je pustio da se
utopiš, nego da je počinio to što je počinio.”

Na kraju djela Harpagon popušta tj. ljubav mladih ipak pobjeđuje, ali njegovoj škrtosti nikad nema kraja.

Citat: (str. 85.-86.)

Harpagon: Nemam novca koji bih dao djeci za vjenčanje.
Anselme: Pa dobro, imam ja, neka vas to nimalo ne uznemiruje.
Harpagon: Obavezujete se da dete podmiriti sve troškove tih dviju
svadbi?
Anselme: Da, obedajem. Jeste li zadovoljni?
Harpagon: Jesam, pod uvjetom da mi za pir date sašiti novo odijelo.

Cleante
Harpagonov sin, voli Marianu, spreman se za nju zadužiti kako bi joj omogudio pristojan život, veoma
pametan i lukav.

Elise
Harpagonova kdi, voli Valera.
Valere
Anselmov sin, voli Eliseu. Uspio se ugađanjem svidjeti Harpagonu.

Citat:
“Vidite kako sam u tome spretan i kako sam mu vješto morao ugađati da
mu se uvučem u službu; kako se sakrivam pod maskom simpatija i
duševne srodnosti da mu se svidim, i kako se svaki dan pred njim
pretvaram da steknem njegovu sklonost.”

Mariane
Anselmova kdi. Živi sa svojom bolesnom majkom, zaljubljena je u Cleantea. Njena majka želi da se uda za
bogatog čovjeka kako bi se riješili bijede. Frosine joj predlaže Harpagona, jer je ved u šezdesetoj.

Anselme
Valereov i Marianein otac. Mislio je da su mu djeca i žena stradali u oluji na brodu.

Frosine
Spletkarica, uvijek uspijeva u svojim poslovima, osim sa Harpagonom.

Jacques
Harpagonov kuhar i kočijaš. Vrlo dobro zna kakav mu je gospodar, koji ga često tuče.

Dojam o djelu:
Djelo mi se veoma svidjelo ponajviše jer je veoma smiješno kroz cijelu priču (za razliku od Plautovog
Škrca koji je samo u nekim scenama smiješan), veoma je dinamično, lako se čita jer nije rimovano, nema
previše likova, svaki lik je pomno karakteriziran - nismo upoznali samo par glavnih likova, nego smo
upoznali i neke sporedne likove, a djelo je i dosta kratko. Bilo je zaista divno čitati to djelo, kada jednom
počneš ne možeš prestati koliko se uživiš u sve te situacije.

Zaključak:
Jean Baptiste Poquelin Moliere je najvedi francuski komediograf koji je svojim besmrtnim djelima
obogatio svjetsku književnost. Bio je “promatrač i slikar ljudske naravi”. Nitko nije znao kao on voditi
svoja lica kroz komediju, a izadi sa jasnom poukom.

On je znao iskoristiti sve mane na svojim likovima kako bi povedao komiku. Čak je, u prvim predstavama
u kojima je glumio on i njegova družina, iskoristio mane glumaca i ubacio ih u komediju. Tako je šepavost
Louisa Bejarta, koji je glumio La Flechea, unio u komediju povedavši komični efekt, jer La Fleche u
prijevodu znači strijela, što upuduje na brzinu. Isto je tako opravdao svoj kašalj, koji ga je mučio na
scenskim nastupima, dodjeljujudi ga Harpagonu.
Njegovo je pravilo u pisanju komedija bilo svidjeti se, a to je postizao često grotesknom komedijom.

Saznajte više: Škrtac - Jean Baptiste Poquelin Moliere http://slobodni.net/t4836/#ixzz2mpYoXZPT

Gospodin je Harpagon čovek koji je od svih ljudi najmanje čovek, smrtnik, koji je od svih smrtnika
najtvrđi i najnedarežljiviji.Nema te usluge koja bi dirnula njegovu zahvalnost tako da razveže
kesu.Pohvala, poštovanja, dobronamernosti i prijateljstva na jeziku koliko ti srce želi, ali novaca ni
pomirisati. Ništa nije tako suho i jalovo ko njegovo zahvaljivanje i njegova ljubaznost.A riječ dati tako
mu je mrska da nikad ne kaže: Dajem vam ruku, nego posuđujem vam ruku.

"Tvrdica" - Molijer

Uloga Molijera u kulturnom zivotu Francuske

Mnogi ga smatraju genijem, Volter ga je cak jednom nazvao francuskim slikarom , zato sto je on svojom
komedijom i satirom odlicno oslikavao francusko drustvo tog doba. Molijerova gluma je bila
istovremeno ocajna i sjajna Imao je jedinstven smisao za humor. Izjavio je da tragedije moraju biti
herojske, a komedije ogledalo stvarnosti. Onako kako je on postavljao predstavu, sa svijetlim pokretima,
muzikom i plesom, danasnja tehnologija ne moze da dostigne svojim efektima.

Pojam komedije i komicnog

Komedija je vrsta drame koja se bavi onim sto je prosjecno i obicno u zivotu, tj. obicnim ljudima i
njihovim slabostima, manama i porocima. Komedija se, kao i tragedija, razvila u atickoj Grckoj. U
pocetku je oznacala pojam komosa, tj.grupe mladica koji su na otvorenim prostorima izvodili sale na
racun svojih sugradjana. Komediju odlikuje teznja da izazove smijeh i ona obicno zavrsava pobjedom
razumnog principa u zivotu, tj. pobjedjuje razum, pravda i postenje. U komediji imamo dva komicka tipa.
Prvi je „alazon“, npr. skrtac koji lezi na parama, a drugi je veseli saljivdjija koji svojim salama vodi
smijesnu situaciju. Situacije u komediji se zasnivaju na neocekivanim i iznenadnim preokretima i na
brzom smjenjivanju prizora, sto njen ritam cini dinamicnijim nego u tragediji. Govor u komediji je i sam
izvor smijeha. Komedija izbjegava duge monologe i vise voli kratke, u kojima se duhovito igra rijecima.
Komicno u komediji moze imati razlicite vidove u zavisnosti od pisceva odnosa prema pojavama o kojima
govori. Vrste smijeha u komediji su : humor, ironija, satira i groteska, smijeh zbog neceg sto je na granici
gorko ozbiljnog i smijesnog. Vrste komedije su: komedija intrige, koja se zasniva na nesporazumu,
komedija karaktera, koja ismijava mane pojedinca, te drustvena komedija, koja ismijava mane citavog
drustva.

Eruditna komedija

Commedia erudita ( ucena, plautovska komedija) vrsta je renesansne komedije stvarane prema
antickim uzorima. Spojivsi osnovne stavove anticke poetike i iskustvo starih komediografa, renesansni
autori dosli su do novih zakonitosti i stvorili imitatorsku komediju , koja je poznata kao eruditna.Iz
antickih izvora preuzimani su: fabula, tipovi, karakteri, zapleti i nacin organiziranja radnje. Eruditna
komedija je bila podredjena nizu pravila koji su obrazovali njenu poetiku: predstavljala je dogadjaje iz
svakodnevnog zivota, imala je zapletenu radnju u kojoj je sudjelovao obican svijet i prikazivao se u
nedolicnim situacijama. Njen cilj je bio da zabavljajuci poducava. Uvazavala je zakonitosti o tri jedinstva-
radnja, mjesto i vrijeme. Imala je idealnu semu(prolog i 5 cinova) ,mogla je biti u stihu ili u prozi. Tema
eruditne komedije je ljubav s peripetijama, a osnovu radnje cine intrige. Likovi su tipizirane licnosti,
dijelom preuzete iz anticke komedije( starac tvrdica, sin rasipnik, sluga...), a dijelom iz renesansne
stvarnosti.

Commedia dell' arte

Komedija umjetnosti nastala je u Italiji. Druga imena za ovu vrstu pozorista su : bufoneska, istrionika ili
improvizo. Izvodjaci su uglavnom bili grupa razlicitih ljudi, koji su osim sto su bili glumci, bili i akrobate,
zongleri, prostitutke, zigola, lopovi...Osnovna karakteristika njihovih predstava, pored scenskog
izvodjenja bile su i neuvjezbane tacke. Izvodjaci su se rugali politickim i religioznim licnostima i
regionalnim stereotipima. Predstave su bile bazirane na improvizaciji, nije bilo scenarija, tako da je svaka
predstava bila unikatna. Likovi su bili podijeljeni u tri glavne grupe: Veki, Inamorata i Zani. Komedija del
arte je nastala i razvijala se izmedju 15. i 18. vijeka Do kraja 17. vijeka komedija je izgubila svoju
originalnost, zapleti su poceli da se ponavljaju, a verbalna komedija biva zamijenjena vizuelnom. Jedna
od karakteristika komedije bila je satirizacija tekucih dogadjaja. Komedija del arte je uzivala ogroman
uspjeh, kako u Italiji, tako i u inostranstvu, a narocito u Francuskoj. Iako joj se crkva zestoko protivila,
Komedija je trajala preko 2 vijeka i ugasila se tek u drugoj polovini 18. st, sto zbog socijalnih promjena,
sto zbog promjena pozorisnog ukusa

Komedija Tvrdica u kontekstu klasicisticke drame

-Ima 5 cinova

-Pravilo tri jedinstva: radnja je jedinstvena bez epizoda, odvija se u jednom danu i na jednom mjestu ( u

Harpagonovoj kuci)

-O dogadjajima koji su se desili izvan scene saznajemo samo iz govora likova( u samoj drami nije opisano

to kako je Harpagon posmatrao Marijanu , nije opisan niti susret i zaljubljivanje Marijane i Kleanta, vec
to
saznajemo kasnije iz njihovih dijaloga i monologa)

-Komedija Tvrdica je koncentrisana samo na jedan sredisnji susret, u koji je ukljucen manji broj licnosti i
u

njoj se strogo odrazava jedinstvo tona- obican zivot i komika komedije.

-U njoj se izlaze jasna misao i jasna moralna poruka (uzdize se vrlina- ljubav, a kaznjava porok- skrtost)

-Dramski interes pomjeren je sa fizickih zbivanja na psiholoska stanja koja same licnosti analiziraju u
svom

govoru- kroz dijaloge i monologe likova saznajemo njihove osobine, ideale i ceznje.

-Klasicisticka drama u cjelini je racionalna, jer Harpagon ipak dozvoljava da razum nadvlada njegov inat i
neku vrstu ljubavi koju je osjecao prema Marijani, jer se na kraju odlucuje za novac.

Likovi

Harpagon ( ima oko 60 godina)

Ime Harpagon nije slucajno izabrano, u pitanju je izvbedenica od latinske rijeci harpago, sto bi moglo
znaciti kuka, motka, odnosno protuha u prenesenom znacenju rijeci. Harpagon nije samo tvrdica, skrtac,
zelenas, covjek koji je novac i bogatstvo pretvorio u svoje bozanstvo, nego je i covjek koji, u tom svom
privatnom ludilu, gubi relacije sa vlastitom porodicom, s vlastitim godinama, gubi dakle smisao za
realnost, pa iz njega ne govori samo gramzivost vec i pokvarenost.

„ Moj jadni novac, moj dragi prijatelj! Uzese mi te! A bez tebe nemam oslonca, ni utjehe, ni radosti...ako
ne nadjem svoj novac objesit cu se i ja.“

Kroz cijelu dramu Harpagon nam svojim rijecima i djelima pokazuje da je novac njegova porodica,
njegov najbolji prijatelj i sve sto mu je potrebno.Njemu novac ne treba, jer ga ionako ne trosi, vec mu
samo treba osjecaj da posjeduje nesto vrijedno.

Valer je Anselmov sin, zaljubljen u Elizu ( Harpagonovu kcerku). Veoma je mudar, zna sto ciniti i govoriti
da se dodvori Harpagonu. Njegova ljubav prema Elizi je cista i neiskvarena bogatstvom koje posjeduje
njen otac.Za razliku od Harpagona koji kaze da ce se objesiti ako ne nadje svoj novac, Valer kaze da bi
vise volio umrijeti nego da i u mislima uvrijedi Elizu, sto govori o karakteru njegove licnosti.
Kleant- Harpagonov sin. Iako ne voli da rasipa novac, on prezire skrtost svoga oca. Zaljubljen je u
Marijanu i cini sve da njih dvoje budu zajedno. Za razliku od svog oca on nije skrt, iz njegovog govora
saznajemo da bi on volio da pomogne Marijaninoj porodici, samo kad bi mu otac dao novac. Na kraju je
pokazao da je veoma mudar i snalazljiv, tim sto je ocevu skrtost i pohlepu za novcem uspio okrenuti u
svoju korist.

Sukob starih i mladih

U drami Tvrdica, kao i u Dundo Maroju nalazimo sukob starih i mladih. Predstavnik starih ovdje je
Harpagon, a predstavnik mladih je Valer. Kroz dramu i njihove dijaloge saznajemo da oni imaju potpuno
razlicite ideale. Harpagon postavlja novac kao svoje bozanstvo, njemu ni njegova porodica, ni ljubav ni
cast nisu vazni toliko koliko mu je vazno da mu niko ne ukrade novac. Na drugoj strani imamo mlade
ljude koji su pokazali da su im ljubav, cast i blizina voljene osobe na prvom mjestu.

Ljubav je osnovni pokretacki motiv u ovoj drami. Ljubav, jedina tema koja nikada ne mijenja oblik,
koja ne stari i ne umire. Zbog ljubavi dva covjeka vise nisu otac i sin, nego surovi rivali u borbi za
djevojcinu naklonost. U pricama i pozorisnim predstavama tog doba, pozitivni zenski likovi su obavezno
lijepe, cedne i pozrtvovane djevojke. Na njihovom putu ka sreci i ljubavi, obavezno stoji ili siromastvo ili
nepravedan otac. Muski likovi su po pravilu mladici viteskog ponasanja, spremni na sve da dobiju
naklonost dame koju zele. Molijer u cijelu pricu uvodi i Frozinu koja na kraju pomaze mladim ljudima da
ostvare svoju ljubav.

Univerzalna vrijednost

Svojim komedijama koje se igraju sirom svijeta, na bezbroj razlicitih jezika, a koje se bave univerzalnim
ljudskim slabostima, ovaj komediograf uspijeva da nas nasmije do suza. No, bitno je naglasiti da je
Molijer zivio prije skoro cetiri vijeka, a ono sto je napisao izgleda kao da je napisano jucer.

Kako lahko dopustamo da nas uvjere oni koje volimo

Ljubav je jedina sloboda na svijetu, jer tako oplemenimo duh, da ni ljudski ni prirodni zakoni ne mogu
promijeniti njegov smijer. Rodi se pred zoru, a izdahne sa izlaskom sunca...umre kao udah, prodje kao
sjena.Covjek tek kada izgubi nesto tako vrijedno shvati sta je imao. Ostane sam, siromasan, kao stablo
bez lisca i plodova. Ali covjek isto koliko voli, toliko i grijesi. Dopusta da ga vodi divljanje neukrocene
ljubavi. Pocinje sumnjati u ono u sto je do jucer bio potpuno siguran. Ni uzdisanje stegnutog daha, ni
obilna rijeka u oku ne mogu utjecati na ljubav, na rijeci partnera koje nam nesebicno daruje, a
nesvjesno, ili 'pak svjesno, nas uvlaci u svoju zamrsenu mrezu cijih se konaca tesko oslobadjamo. Lahko
dopustamo da voljena osoba upravlja nama i nasim osjecajima, stupamo u rat bez odupiranja. Za nas
nema nista gore od toga, jer bez milosti i dostojanstva postajemo plijen pobjednika. Tako ludost cesto
sretno pogadja, sto razum i zdrava pametne bi mogli tako uspjesno da rade. Ali sto kao prije bure
osjetimo tisinu na nebesima, mir u oblacima i drske vjetrove koji bez glasa stoje, tako i kod zene strah s
ljubavlju koraca. Strah da ce ostati sama, bez ljubavi, kao tek rodjeno dijete, neizdiferencirano, koje tek
treba percipirati snagu zivota.Svako ljudsko bice je bogato onoliko koliko voli i osjecaj ljubavi treba biti
ustaljen u covjekovu srcu. Ali svjesni da ljubav zaslijepljuje, uvjerava nas u ono sto ne zelimo vjerovati,
trebamo joj se znati oduprijeti, suprotstaviti se svemu sto ne odgovara moralnim nacelima, ne dopustiti
da neko svira na nama, poznaje nase tipke, iscupa nase srce tajni, a u nekoj maloj spravi ima obilje
glazbe i divnog glasa kojem se ne dopusta da progovori.

Ime Jovana Sterije Popovida stoji na početku stvaranja srpske drame i pozorišta. Ponirudi svojim
blistavim talentom i obimnim znanjem u odnose društva stvorio je tipične karaktere koji su nadživeli i
pisca i njegovo doba. Njegovi likovi iz komedija, iako ograničeni horizontima jednog doba prekoračuju
vremenske granice i postaju univerzalni. Takav je i lik Kir Janje iz njegove najjače komedije karaktera
Tvrdica.

Kir Janja

Lik Kir Janje je univerzalan, ali ima i jako obeležje svoje društvene sredine i bogato je obojen lokalnim
koloritom. Kir Janja je Grk, zelenaš u Vojvodini početkom XIX veka. Njegov živopisni grčko-srpski žargon i
njegova ličnost su odraz društvene sredine. U liku Kir Janje ističe se jedan porok koji prelazi u strast. To
je strast za novcem koja je deformisala njegov ljudski lik. Ovaj porok postaje reljefna crta njegove
ličnosti. Novac je za njega religija, smisao života i jedina vrednost u životu. On ga sakuplja grčevito i teško
se odvaja od njega. Njemu je žao svake pare. Iz štednje pušta da se ruši šupa na konje koji skapavaju od
gladi, starom slugi odbija od plate za ular koji je ovaj presekao kada je konj Miško hteo da se uguši.
Njegova strast prema novcu jača je i od ljubavi prema mladoj ženi Juci i ona mora da ga moli nedeljama
da bi kupila novi šešir. On čak i sudbinu svoje kderke Katice podređuje interesima svoga novca. Da ne bi
dao miraz spreman je da kderku uda za starog trgovca Dimu. Okupiran samo jednom strašdu ovaj lik
postaje tragičan u svojoj komičnosti i sudarajudi se sa stvarnošdu. U želji da dobije što više novca u
transakciji sa trgovcima on ne primeduje da je prevaren. I notaroš Mišid ga je prevario i dobija Kir Janjin
novac i njegovu kderku. Izigran je i prevaren da bi shvatio da je tvrdičluk mana koja nanosi štetu svima
koji ga vole, a najviše njemu.

Kir Janja nosi u sebi pogubnu strast koja ga razdire i sputava. On je zato sičušan i antipatičan, tragičan i
komičan u isto vreme. Iako je izrastao u lokalnoj sredini, u jednom prošlom dobu ovaj lik postaje
univerzalan predstavnik tipične tvrdice koga deformiše strast za novcem.