U Sjeni ZlaBD

www.balkandownload.
org
www.balkandownload.org
Sharon Bolton
U SJENI ZLA
Prevela s engleskoga
Sabine Marić
Zagreb, 2019.
2
Dragi čitatelju,
Jednog proljetnog jutra 1612. godine vlasnik mlina Richard Baldwin u

Pendle Forestu u Lancashireu otjerao je dvije lokalne žene sa svoje zemlje
uzvikujući za njima da su »vještice i bludnice«, prijeteći im da će »jednu od
njih spaliti, a drugu objesiti«. Tako je pokrenuo lavinu događaja koja
će završiti utamničenjem, suđenjem i smaknućem devet
žena osumnjičenih za ubojstva vještičarenjem: zloglasnim procesom protiv
vještica iz Pendlea.
Prema legendi, ženska djeca rođena u sjeni Pendle Hilla krste se dva
puta. Prvi put u crkvi, kao što je običaj. Potom iznova, u tamnom jezeru u
podnožju brda gdje se obvezuju da će služiti jednom posve drugačijem
gospodaru. Te djevojke cijeli život pokušavaju prihvatiti svoje neobično
nasljeđe zato što je biti žena iz Pendlea - i blagoslov i prokletstvo.
Koliko znam, krštena sam jedanput, noja sam i žena iz Pendlea. Žene
koje su 1612. godine objesili zbog vještičarenja mogle su biti moje
prapratete ili praprabake. Od svojih najranijih dana znala sam da bi i mene
vrlo vjerojatno prozvali vješticom da sam bila rođena u to doba puno
mizoginije i praznovjerja.
Zato što sam oduvijek bila drugačija - pomalo čudna djevojka u
stražnjem dijelu učionice koja se nije povijala kako vjetar puše ili išla
utabanim stazama - oduvijek me zanimalo što neke žene čini vješticama.
Sjever Engleske, moj dom, mračno je mjesto. Mjesto u koje su
stotinama godina bježali odmetnici i bjegunci pred zakonom. Netom prije
mog rođenja Ian Brady i Myra Hindley vrebali su djecu sa sjevera. U
mladosti moju je slobodu ozbiljno ograničavala vladavina Jorkširskog
Trbosjeka. Mary Ann Cotton, Harold Shipman, Peter Dinsdale, Donald
Neilson, svi su oni bili ubojice sa sjevera. Često me pitaju zašto
pišem knjige koje pišem. Možda je to razlog.
3
No postoji jedna knjiga koju sam oduvijek željela napisati. Knjiga o

meni i ženama poput mene. Ženama sa sjevera koje se ističu u gomili i koje
ta ista gomila kažnjava zato što se usuđuju biti drugačije. Oduvijek sam
željela napisati knjigu o vješticama. Odnosno, o tome kako žene postaju
vještice. Donose li same tu odluku ili se ona donosi umjesto njih? Nekoć
sam mislila ovo drugo, da zajednice stvaraju vještice. Sada, nakon nekoliko
godina istraživanja, nisam više tako sigurna. Više ne odbacujem ideju
vještičarenja. Sada mislim da svi imamo moći. I da su se neki od nas naučili
služiti njima.
U sjeni zla priča je o ženama i vješticama. O djeci koju volimo i moramo
zaštititi. I o muškarcima koji nas se boje.
Nadam se da ćeš uživati u njoj.
Sharon Bolton
4
Za Carrie
5
1. DIO
Nagutao sam se užasa do sita.1

William Shakespeare, Macbeth
1
Citat prema »Macbeth«, William Shakespeare, prev. Mate Maras, Zagreb: Matica hrvatska, 2011. Svi prijevodi
citata iz Shakespeareova »Macbetha« u nastavku odnose se na to izdanje. (nap. prev.)
6
1.
Utorak, 10. kolovoza 1999.
L ARRY GLASSBROK najvrućeg se dana u godini posljednji put vratio kući u svoj
rodni Lancashire, a mještani su se okupili kako bi se oprostili od njega.
Ne iz prijateljskih pobuda.
Možda sam to samo umislila, no broj ljudi ispred crkve kao da je narastao
tijekom kratke, hladne pogrebne mise. Priključili su se onima koji su stigli ranije
kako bi uhvatili dobro mjesto, kao što to čine ljudi prije velikih parada.
Gdje god pogledam, vidim ljude kako poput jezovite počasne straže stoje
među nadgrobnim pločama, ispred vanjskih zidina i uz stazu. Dok slijedimo
kovčeg van na sunce dovoljno jako za sunčanicu, oni nas, ukopani i nijemi,
promatraju.
Dohrlili su predstavnici medija, premda je datum sprovoda do zadnjeg trena
bio držan u tajnosti. Policajci u uniformama ih zaustavljaju, drže stazu i izlaz
slobodnima, ali fotografi su ponijeli ljestve i goleme teleskopske objektive.
Zaobljeni, čupavi mikrofoni novinara tako su veliki da bi mogli zabilježiti
trčkaranje crkvenog miša.
Pogled mi je spušten. Gurnem sunčane naočale malo više na nos premda
znam da izgledam posve drugačije. Trideset godina je mnogo vremena.
Nekoliko metara ispred mene, kapljice znoja rastu i rasprskavaju se na
vratovima nosača lijesa. Ti muškarci ostavljaju trag za sobom, neugodan miris
losiona za brijanje, znoja s mirisom ustajalog piva i odijela koja se ne nose
dovoljno često na kemijsko čišćenje.
7
Standardi su pali od Larryjevih dana. Muškarci koji su radili za pogrebno

poduzeće Glassbrook & Greenwood nosili su odijela crna kao ugljen. Njihova
obuća i kosa su se sjajili, brijali su se tako pomno da im je koža bila gruba i
upaljena. Larryjevi dečki nosili su kovčege puni poštovanja, poput umjetničkih
djela, što su doista i bili. Larry nikad ne bi odobrio jeftini laminatni lijes koji
vidim pred sobom.
Saznanje da njegov sprovod nije odgovarao visokim standardima na kojima je
inzistirao, Larryju bi vjerojatno bilo gorko razočaranje. S druge strane, možda bi
se bio nasmijao, glasno i okrutno, kao što je to katkad činio kad biste to najmanje
očekivali, kad bi vas to najviše obeshrabrilo. Možda bi zatim prstima prošao kroz
svoju crnu kosu, sugestivno namignuo i nastavio plesati uz pjesme
Elvisa Presleyja koje je, čini se, uvijek puštao u svojoj radionici.
Nakon sveg tog vremena, od same pomisli na glazbu Elvisa Presleyja, srce mi
počne ubrzano lupati.
Jeftin lijes i njegovi nosači skrenu poput divovskoga gmižućeg kukca ostavivši
stazu iza sebe. Dok nastavljamo u smjeru juga prema obiteljskoj grobnici
Glassbrookovih, vrućina na našim licima intenzivna je i oštra poput svjetla
reflektora u nekom otrcanom varijeteu. U Lancashireu, ovako visoko u
vrištinama, vrući su dani rijetkost, no sunce se danas doima odlučnim da Larryja
upozna s temperaturama koje ga čekaju u njegovu sljedećem mjestu zatočeništva.
Pitam se koje bi riječi mogle biti napisane na njegovoj nadgrobnoj ploči:
Voljeni suprug, odani otac, okrutni ubojica.
Otkucavaju posljednje minute njegova života iznad zemlje, mnoštvo kao da
se istodobno pomiče prema naprijed i zadržava poput zbunjenog oceana koji kao
da se ne može sjetiti je li vrijeme plime ili oseke.
Zatim, krajičkom oka, napola skrivenog iza okvira sunčanih naočala, ugledam
tinejdžere. Momka i dvije djevojke, niske, mršave, u odjeći od poliestera kričave
boje.
Odrasli pogledima prelaze preko crkvenog dvorišta, puni zamjeranja
zaustavljaju ih na ožalošćenima, nervozno na policiji, radoznalo na
predstavnicima medija. Tinejdžeri promatraju samo glavnu ožalošćenu, ženu koja
hoda tik iza seoskog župnika, točno ispred mene.
8
Lijepa je na način koji nitko nije mogao predvidjeti kad je bila

petnaestogodišnjakinja. Kosa joj je boje meda, tijelo joj je popunjeno. Više ne
nalikuje na karnevalsku lutku s prevelikom glavom i kao vreteno tankim tijelom.
Oči koje su nekoć buljile poput očiju prestrašenog galagija u dokumentarnim
filmovima o divljim životinjama sad izgledaju skladno na njezinu licu.
Crna haljina koju nosi ima svježu teksturu i čistu boju koja ukazuje na to da je
kupljena nedavno.
Promrmljani šapat daje naslutiti da nas promatrači slijede. Žena u novoj crnoj
haljini se okrene. Ne mogu odoljeti, pa i ja okrenem glavu. Opazim da im se
pridružuju i tinejdžeri.
Vidjevši ih, rana na lijevoj ruci počne me boljeti. Gurnem ruku ispod desnog
pazuha i nadlakticom pokušam laganim pritiskom ublažiti bol. Pomaže, barem
malo, no osjećam kako mi znoj curi između lopatica. Seoski župnik nije ništa više
opušten od mene. Izvukavši rupčić, trlja stražnji dio vrata i briše čelo, no započeo
je pogrebnu molitvu kao muškarac koji zna da je kraj na vidiku. U dogovoreno
vrijeme nosači lijesa smanjuju napetost užadi koju drže i lijes se ljuljajući spušta
sve dok ga više ne možemo vidjeti.
Tad nas pogodi misao. Vidim svoje misli kako se odražavaju u očima onih oko
mene, a trag mučne energije prostruji mnoštvom.
»Bolje nego što si zaslužio, gade«, začuje se glas iz pozadine.
Ovo je Larry činio svojim žrtvama. Spuštao ih je u zemlju. Samo što one nisu
bile mrtve.
Jedan od tinejdžera, onaj najmlađi, odlutao je od svojih prijatelja i napola se
skriva iza nadgrobne ploče. Proviruje, gleda me podmuklo i radoznalo. Stephen.
Odjednom se sjetim imena. Mršavi dječak u plavoj majici je Stephen.
Spretni, znojni nosač lijesa pruži mi grumen zemlje, ja uzimam punu šaku i
približim se grobu. Nema cvijeća na poklopcu lijesa, nije ga bilo ni u crkvi. Ne
sjećam se da sam ikad vidjela unutrašnjost crkve bez cvijeća. Odjednom zamislim
žene iz župe kako dostojanstveno i tiho ulaze u građevinu noć prije kako bi
ga uklonile jer ovo nije prigoda za cvijeće.
U blizini crkvenih zidina, jedva vidljiv iza mnoštva, stoji muškarac koji je
davnih dana bio grobar. Sada nosi crno odijelo. Ne podiže pogled, mislim da me
stari prijatelj nije opazio.
9
Ispustim zemlju svjesna da se iza mene nudi i drugim ožalošćenima koji

pristojno odmahuju glavom. Zaključujem da je bilo pogrešno prihvatiti je. Nešto
zbog čega odudaram od drugih. Iznova.
Molitve su završile. »Ne sudite«, dodaje župnik, iznenada hrabro, »da ne
budete suđeni.« Nakloni se pa otiđe trkom.
Nosači lijesa nestaju u pozadini. I ja se odmaknem, a žena s kosom boje meda
stoji sama kraj groba.
Ne zadugo. Promatrači nagovaraju jedni druge kako bi postali sudionici.
Mnoštvo polagano gmiže prema naprijed. I tinejdžeri se približavaju premda ih
je pod jarkim suncem teže vidjeti od odraslih.
Promatrači se zaustave. Žena u crnom gleda ih izravno, no nitko ne želi sresti
njezin pogled. Zatim istupi žena u šezdesetima, njezina stopala u sandalama i
prašnjavi nožni prsti zaustavljaju se uz sam rub groba. Poznajem tu ženu. Prije
više godina, dočekala me je kad su patnja i bijes nadvladali sve njezine pozitivne
instinkte. Sjećam se njezina debela prsta kojim je mahala, njezina gorka zadaha
dok mi se unosila u lice i ubadala me svojim prijetnjama i optužbama. Zove se
Duxbury; majka je Larryjeve prve žrtve, Susan.
Dok stoji uz rub Larryjeva groba, udahne, nagne se i pljune. To je vjerojatno
prvi put da je učinila takvo što u svom životu. Pljuvačka je tanka nit, kap. Ako je
proizvela zvuk kad je udarila u drvo, nisam ga čula. Sljedeći koji se približava
grobu je iskusniji. Golemi muškarac bikovskog vrata i ćelave glave, vjerojatno
mlađi nego što daju naslutiti bore na njegovoj koži. Hrakne, a sluz, čvrsta poput
zgrušane boje, pljusne na lijes. Slijede ih ostali, jedan po jedan, dok lijes ispod njih
nije išaran pljuvačkom.
Zadnji koji se približi grobnoj raki postariji je muškarac, mršav i tamnoput,
kamenih očiju. Osvrne se.
»Ništa osobno, djevojče«, kaže ženi u crnoj haljini dok ja pokušavam zamisliti
nešto osobnije od pljuvanja po grobu. »Nikad nismo krivili tebe.« Potom se
krivonog i artritičan udalji.
Na minutu, možda duže, žena u crnoj haljini stoji nepomično, zuri u nešto u
daljini. Zatim, ne osvrnuvši se, prijeđe preko trave do staze pripremajući se
možda za napade novinara i fotografa. Držali su se podalje tijekom obreda, no
nisu došli ovamo nizašto i neće otići praznih ruku.
10
Slijedim je, no neki mi zvuk privuče pozornost i ja se zaustavim. Iza mene,

kraj groba, čujem kako tinejdžeri proizvode visoke, sišuće tonove dok pokušavaju
oponašati odrasle pljujući po Larryjevu lijesu. Pretpostavljam da za to imaju više
opravdanja nego mnogi, no to što čine doima se jeftinim i nedostojnim. Mislim
da bih mogla porazgovarati s njima, reći im da je vrijeme da krenu dalje, no kad
se okrenem, nestali su bez traga. To troje tinejdžera nije hodalo zemljom punih
trideset godina, no ne mogu a da ne pomislim da je i žena u crnoj haljini vidjela
njihove duhove.
11
2.
N IKAD NEĆU SAZNATI što je Patricia Wood proživljavala u satima nakon

njezina nestanka. Pretpostavljam da bih to mogla smatrati blagoslovom.
Nakon što smo je pronašli, svi su govorili da ne mogu podnijeti pomisao na
to, da je previše strašno kako bi se to uopće zamišljalo, da čovjek jednostavno ne
bi trebao razmišljati o nečemu takvom.
Kad bih to barem mogla. Sposobnost zamišljanja dragocjen je alat, bitan za
svakog detektiva vrijednog tog imena. Istodobno je i najteži križ koji nosimo.
Stoga zamišljam da je Patsy polagano došla k svijesti i da je njezina prva
lucidna misao bila ta da nema zraka. Tkanina koja joj je prekrivala lice bila je od
satena i lagana, no u zatvorenom prostoru punom ustajalog zraka sigurno ju je
gušila.
Zacijelo je imala gorak okus u ustima, djelomice zato što satima nije ništa pila.
No osjećaj dezorijentiranosti bez dvojbe je bio najgori tih nekoliko prvih minuta
dok nije znala gdje je ili kako je stigla onamo. Sjećanja koja je uspjela izvući bila
su samo napola oblikovana, samo niz nepovezanih slika i djelića razgovora.
Pokušala je otvoriti oči, zatvoriti ih, pa ih ponovno otvoriti te otkrila da nema
razlike.
Mislim da se u tom trenutka pokušala pomaknuti. Podignuti se u sjedeći
položaj. Kad je shvatila da je zatvorena u malom prostoru, istinski ju je uhvatio
osjećaj panike.
Naravno, bilo je još gore. Patsy se nalazila duboko pod zemljom. Živa
zakopana.
12
3.
Jkopaju po sjećanjima. Dobro

EDAN, MOŽDA DVOJICA starijih reportera zure dok odlazim, stišću oči dok
je što sam danas odlučila ne nositi uniformu. S
vremenom će me se sjetiti, no ja im neću dati to vrijeme. Proguram se, prođem
kroz ulazna vrata i krenem uzbrdo do svog auta. U svakom slučaju mnogo ih
više zanima žena u otmjenoj crnoj haljini i kose boje meda. Potrebna joj je
policijska pratnja kako bi se provukla kroz mnoštvo. Spazim je na tren dok odlazi
automobilom koji ju je čekao. Pogleda me sa suvozačkog mjesta. U crkvi ničim
nije odala da je svjesna moje prisutnosti. Pretpostavljala sam da me je zaboravila,
da sam za nju samo još jedan radoznali, pasivni promatrač. Pogled
kroz zatamnjena stakla govori mi da me se savršeno dobro sjeća.
Kad sam se preselila u Sabden, odlučila sam stanovati kod Glassbrookovih, a
ne u jednom od ostalih pansiona koji su bili u ponudi, zato što sam u toj obitelji
osjetila tračak ekscentričnosti koji me je privlačio. Nekako su bih drugačiji od
većine ljudi koje sam bila srela u gradu. Za mene su bili šarene, egzotične
ptice okružene jatom malih, bučnih, prašnjavih običnih vrabaca. Nakon samo
dva tjedna u Lancashireu, silno sam bila svjesna koliko su me različitom
doživljavali ljudi koji su me okruživali. Pretpostavljam da sam bila u potrazi za
ljudima istog kova. To i nije bila moja jedina pogreška u ovom gradu.
Živjeli su u velikoj kući u predgrađu Sabdena. Uski šljunčani prilaz sad je
prekriven korovom, sjemenke maslačaka lete mi ususret poput zračne flote. Niski
kameni zid prekriven je mahovinom, trava među voćkama nije košena
mjesecima, možda godinama. Pretvorila se u malu livadu. Bijele skupine šumskih
krasuljica sežu gotovo do nižih grana zapuštenih voćaka s kojih se čuje zujanje
13
osa oko već trulih šljiva. Ima stotina jabuka na stablima, no plodovi su sićušni
i puni crva. Kaša na dnu svakog stabla otkriva da plodovi već godinama padaju i
trule na tlu.
Slijedim jedini zavoj prilaza i ugledam kuću. Kamenu palaču izgrađenu za
upravitelja tvornice ih trgovca vunom na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto
stoljeće. Boja se oljuštila s ulaznih vrata, golemi je erker prljav i napuknut na
nekoliko mjesta. Ta je soba nekoć bila dnevna soba stanara u kojoj sam provodila
večeri nakon što više nije imalo smisla ostati na poslu, a moja se soba
činila previše usamljenom. Druga dva stanara bili su muškarci. Još jedan pozornik
po imenu Randall (poznat kao Randy) Butterworth i povučeni, punašni muškarac
u četrdesetima po imenu Ron Pickles koji je s Larryjem radio u pogrebnom
poduzeću. Katkad smo razgovarali, povremeno igrali karte, no uglavnom smo
buljili u zrnasti, leteći ekran 12-inčnog crno-bijelog televizora. Govorkalo se da
obitelj u većoj sobi za primanje, koja je gledala na stražnji vrt, ima TV u boji, no
to su bile i ostale glasine.
Mah televizijski prijemnik još je uvijek ovdje. Kao i plastikom prekriveni
naslonjači koji su ljeti bih skliski i ljepljivi, a zimi previše hladni kako bi bili
udobni. Izuzevši razbijene žarulje na sagu, mrlje od vlage na zidovima i
prljavštinu na prozorima, dnevna soba za stanare je točno onakva kakve je se
sjećam.
Nastavljam stazom do stražnje strane kuće promatrajući pritom zidove i
prozore. Zastori su navučeni u obiteljskoj sobi za primanje, ah ionako nemam
stvarnih sjećanja na tu sobu. Nikad me nisu pozvali unutra. Stražnja su vrata
otvorena.
Priđem i provirim u sobu koju su zvali stražnja kuhinja. Mala je, ima golemi
kameni sudoper i zamrljane drvene radne površine. Police su pune prašnjavog
zemljanog posuđa, mutnih čaša i golemih bakrenih lonaca. Moja bi majka ovu
prostoriju nazvala batlerovom smočnicom, no riječ »batler« nije bila dio
leksika ljudi u Sabdenu davne 1969. godine.
»Halo?« kažem.
Nitko ne odgovara. Pri ulasku mi bolno probadanje prostruji lijevom šakom
do lakta. Vrata nasuprot meni vode u veću kuhinju gdje je Sally kuhala obroke za
obitelj i stanare. Njezini pripravci i napitci, kako ih je zvao Larry, bili su
spravljeni u ovoj prostoriji i spremljeni u walk-in kuhinjskom ormaru kraj
14
stražnjih vrata. Imala je plinski štednjak, star već i 1969. godine, za

prokuhavanje ljekovitog bilja i korijenja. Još je uvijek ovdje.
Začujem tiho zujanje iza sebe, okrenem se i ugledam pčele koje su nekako
uspjele pronaći put unutra. Unutra, ali ne i van zato što desetak sićušnih crno-
žutih tjelešaca leži na prozorskoj dasci. Sally se bavila uzgojem pčela. Na dnu vrta
bile su četiri košnice, a tijekom proljeća i ranog ljeta koje sam provela ovdje, često
bi, umotana u svoj teški bijeli veo i debele rukavice, izlazila kako bi ih nahranila
ili pogledala. Za toplih dana, sjedila bi vani i promatrala predvidljivu putanju
radilica koje bi zujeći izletjele iz košnica na putu prema cvjetovima.
Običavala je, što je bilo neobično i dražesno, obavještavati pčele o svim
važnim novostima u obitelji. Kad je Cassie, njezina starija kći, dobila glazbenu
stipendiju, odmah je izišla kako bi to rekla pčelama. Novost o smrti Larryjeve tete
podijelila je prvo s pčelama, prije nego što je itko u obitelji saznao za to. Velika
će nesreća snaći kuću, rekla mi je Sally, ako pčele ostanu neobaviještene.
»Kako vam mogu pomoći?« kaže netko tonom koji sugerira da je pružanje
pomoći zadnje što joj je na umu. Okrenem se i na vratima ugledam krupnu,
sjedokosu ženu u sedamdesetima.
Posegnem u torbu kako bih pronašla policijsku iskaznicu. Nemam ovlasti u
Lancashireu, no sumnjam da će ona to znati.
»Pomoćnica komesara Florence Lovelady«, odgovorim. »Došla sam vidjeti
obitelj.«
»Već godinama ne žive ovdje«, odgovori uobičajenim pobjedničkim tonom
kojim priopćava loše vijesti.
Znam tko je ona. Sally je imala »ženu za razne poslove« koja je dolazila svaki
dan kako bi pomagala s kuhanjem i čišćenjem. Ova mi je žena punih pet mjeseci
posluživala doručak i večeru šest dana u tjednu te svaka dva tjedna u sobu
donosila čiste najlonske plahte. Nikad ne bi pokucala prije ulaska, samo bi
uzviknula »plahte« prije nego što bi ih bacila na krevet. Od mene se očekivalo da
sama presvlačim krevet, no prilično sam sigurna da je ona to obavljala za muške
stanare. Bila je ona vrsta žene koja rado poslužuje muškarce, no koja smatra da je
ispod njezine časti da to čini za žene, osobito mlađe žene. U kasnim 1960-ima,
uvijek sam od žena morala podnositi najgori oblik spolne diskriminacije.
15
Pustim da mi pogled klizi preko prašnjavih površina pa ga bacim na mrtve

kukce i kažem: »Iznenađena sam što je nisu prodali.«
»Djevojke su to željele. Sally nije bila spremna.«
»Vi ste Mary, zar ne? Živjela sam ovdje. Godine 1969.« Ne dodam: »Kad se
sve dogodilo.« Ne doima se potrebnim.
Pogleda me stisnutih očiju.
»Obitelj me zvala Flossy«, dodam nerado. »Kosa mi je tada bila drugačija.
Jarkije crvene boje.«
»Crvenkastožuta«, kaže. »Boje mrkve.«
»Kako ste, Mary?« upitam je.
»Bili ste osuti pjegicama.« Približi se korak kao da želi provjeriti imam li ih
još uvijek. Imam ih, ali s vremenom su izblijedjele. »Silno biste pocrvenjeli kad
bi vas netko raskrinkao.«
»Znate li gdje je Sally?« upitam. »Je li još živa?«
»U staračkom domu Northdean«, odgovori. »Neće htjeti razgovarati s vama.«
Još uvijek mi je iskaznica u ruci. »Imate li nešto protiv da bacim pogled
uokolo?« upitam.
»Samo izvolite«, odvrati. »Trebam lopatice. Nakon toga ću zaključati.«
Ostavi me krenuvši u smjeru povrtnjaka, a ja uđem dublje u kuću. Ne otvaram
vrata koja vode u sobu za primanje - teško je riješiti se starih navika - i ne zanima
me dnevna soba stanara, umjesto toga nastavim hodnikom s visokim stropom
gotovo do ulaznih vrata, ondje skrenem i popnem se stubama. Moja je soba bila
najmanja od soba namijenjenih stanarima, nalazila se u stražnjem dijelu kuće, s
pogledom na Hill.
Vrata zapinju i na trenutak sam u iskušenju protumačiti to kao znak da se
ništa ne može dobiti obnavljanjem starih uspomena. No moja je tvrdoglavost
uvijek uspijevala nadvladati moje instinkte. Gurnem ih snažnije.
Kačkani ljubičasto-plavi prekrivač koji sam mrzila, još je uvijek ondje, no
njegove su boje izblijedjele zbog dugotrajne izloženosti suncu. Uski krevet ispod
prozora pospremljen je i ne bih se iznenadila kad bi to bile plahte na kojima sam
spavala prije toliko godina i kad bismo pronašli moje tragove nakon primjene
forenzičkih tehnika koje nam u 1960-ima nisu bile na raspolaganju.
16
Naposljetku, tko bi drugi stanovao ovdje nakon svega što se dogodilo?

Vrata uskog ormara otvorena su. Jedna od ladica komode kraj kreveta nije do
kraja zatvorena. Opazim plastičnu četku za kosu koja je nekoć možda bila moja.
Čini se da nitko nije bio u ovoj sobi otkad sam je ja napustila u žurbi. Randy i ja
nismo se smjeli vratiti nakon što je Larry Glassbrook bio uhićen. Drugi policajci
pokupili su naše stvari, a ja sam ostatak vremena u Lancashireu provela u
hostelu na drugom kraju grada.
Tri policijska plakata koja sam objesila na zid još su uvijek ovdje.
Nestao, piše na jednom. Jeste li vidjeli Stephena Shorrocka? Nestala, piše na
drugom, jeste li vidjeli Susan Duxbury? Nestala, ponovno, na trećem. Pomognite
nam pronaći Patsy. Objesila sam plakate točno nasuprot krevetu premda je Mary
gunđala da su morbidni i da će oštetiti tapete. Bili su prvo što bih vidjela
svako jutro poslije buđenja i posljednje prije spavanja.
Dok sam se približavala kući, izbjegavala sam pogledati Larryjevu radionicu,
jednokatnicu od opeke nedaleko od stražnjih vrata, no sad to više ne mogu.
Njezin ravni krov točno je ispred mog prozora.
Ispružim ruku i dodirnem zid zbog ravnoteže, duboko udahnem premda je
zrak unutra ustajao i topao.
Larry je većinu vremena provodio u radionici gdje je puštao glazbu - ne, ne
želim te pjesme u svojoj glavi - i gdje je izrađivao lijeosve i kovčege u kojima su
se pohranjivali ostaci preminulih iz Sabdena.
I nekoliko, vrlo nesretnih, živućih.
17
4.
R IJEČI »LIJES« I »KOVČEG« rabe se zamjenski, no prilično su različite. Lijes je

kutija sa šest ili osam strana koja prati konture tijela: uža je oko glave, šira
oko ramena i ponovno se sužava oko nogu. Zamislite Drakulu kako se uspravlja.
Kovčeg je veći, pravokutan, obično ima velik, zaobljen poklopac.
Larry Glassbrook izrađivao je oboje, ali kovčezi od tvrdog drva bili su njegova
strast. Stanovala sam kod njegove obitelji pet mjeseci tijekom 1969. godine, a
jedanput - kad mu je bilo dosadno, pretpostavljam - pozvao me je u svoju
radionicu. Dok je radio, svirala je glazba - gotovo sigurno Elvis Presley - i
s vremena na vrijeme zavrtio bi kukovima ili prstima prošao kroz kosu. Larry je
bio naočit muškarac i iskorištavao je svoju sličnost s kraljem rocka. Rijetko kad
nije privlačio ženske poglede, ali posve iskreno, mene su prolazili trnci u njegovoj
blizini. No njegova je vještina bila neupitna.
Započinjao je s poklopcem, lijepio i stezao duge letvice od hrastovine u
zaobljenom škripcu. Rabio je spojnice, industrijske klamerice kako bi bio siguran
da se neće pomaknuti. Kutiju je izrađivao na sličan način, lijepio, pričvršćivao i
podupirao je kako bi joj podario snagu. Larry se volio hvalisati da njegovi kovčezi
mogu nositi muškarce od sto pedeset ili više kilograma. Poklopac je za kutiju bio
pričvršćen četirima metalnim šarkama i šesnaestorim vijcima.
Nitko ne bi mogao izaći iz kovčega Larryja Glassbrooka nakon što bi bio
zatvoren u njega. Iskreno, vrlo je mali broj ljudi to i pokušao.
Kovčege i lijeosve u to se vrijeme nije hermetički zatvaralo. Da jest, Patsy
Wood vjerojatno bi bila umrla prije nego što bi došla k svijesti. Larryjevi kovčezi
zatvarali su se metodom koju je sam izumio. Odmah ispod ruba poklopca, točno
nasuprot vanjskih šarka, nalazila su se dva mehanizma za zaključavanje skrivena
ispod dekorativnih ukrasa. Kad bi se okrenuo zasun, mali metalni jezik
18
u unutrašnjosti kovčega, skriven iza podstave, kliznuo bi na svoje mjesto i tako

spriječio pomicanje poklopca tijekom ukopa ih nespretnog rukovanja. Da je Patsy
znala što treba potražiti, da je uspjela otrgnuti satensku podstavu, možda bi bila
uspjela otvoriti kovčeg.
No i dalje bi morala izići nakraj s tonom zemlje iznad sebe.
Nije pronašla mehanizme. To znamo. No i dalje mogu zamisliti kako je
mahnito opipavala mali prostor u kojem se nalazila. Mislim da je tada počela
vrištati, glasno i prestrašeno, ali i ljutito. S četrnaest godina ne mislimo da nam se
išta strašno može dogoditi. U tom trenutku vjerojatno je pomislila da je žrtva
neslane šale, užasne, ali privremene. Ako dovoljno dugo i glasno viče, izvući će je
odavde, gdje god to »odavde« bilo.
Uzvikivala je imena onih kojih se posljednjih sjećala, ljudi s kojima je bila
prije nego što se ovo dogodilo. Jedna od stvari o kojima razmišljam kad mislim na
Patsyno vrijeme provedeno u kovčegu, jest koliko je brzo prestala glasno zvati
prijatelje te počela dozivati majku.
Rekla bih nakon manje od trideset minuta nakon što je došla k svijesti, ali
pretpostavljam da vrijeme protječe sporo kad ste zarobljeni ispod zemlje.
Kovčezi su veći od lijeosva. Sigurno je mogla ispružiti ruku, napipati glatki,
naborani saten samo nekoliko centimetara iznad svoje glave. Mislim da je u tom
trenutku shvatila gdje se nalazi.
Poznavala je Glassbrookove. Znala je kojim se poslom bavi Larry Glassbrook.
Vjerojatno je jednom bila i pozvana u njegovu radionicu ili se ušuljala sa svojim
prijateljima kako bi vidjela drvene sanduke u različitim stadijima izrade. Tad je
shvatila da je zarobljena u kovčegu premda ga je vjerojatno zvala lijesom.
Zamišljam kako je tada utihnula uvjerena da joj prijatelji (naravno da su to
bili njezini prijatelji - tko bi se tako našalio s njom?) stoje tik do kovčega i
osluškuju njezine vriske. Patsy se prisilila i ušutjela, mislila je da će je prije pustiti
van ako pomisle da je u opasnosti. Možda je ispustila dahtaj, dva, kao da
pokušava doći do zraka.
Nakon što to nije uspjelo zato što nije moglo uspjeti - prijatelji nisu bili nigdje
u blizini - mislim da je opet počela vikati, ovaj put dugo, glasno i prodorno.
Nemam pojma koliko dugo osoba može vikati prije nego što odustane. Nadam se
19
da to nikad neću otkriti. No u jednom trenutku, možda nakon što je bila pri
svijesti sat vremena, Patsy je utihnula, makar samo na kratko vrijeme.
Napor ju je sigurno iscrpio. Dahtala je. Bilo joj je vruće. Znojila se. Palo joj je
na pamet da nema mnogo zraka na raspolaganju. Mislim da je tada počela kovati
plan, razmišljati o načinima na koje bi se mogla izvući odande. Počela je
nesigurno i koliko god je mirno mogla, istraživati svoje okruženje. Tad je otkrila
nešto još užasnutije od činjenice da je zatvorena u kovčegu.
Nije sama.
20
5.
P RIZOR LARRYJEVE RADIONICE snažno me uzdrmao. Sjedam na krevet kako

bih došla do daha, okrenuta tako da je ne mogu vidjeti. Umjesto toga gledam
Pendle Hill. Od svih soba u kući, ova ima najbolji pogled.
Pendle Hill se, naravno, nije promijenio. Sumnjam da će se ikad promijeniti.
Osunčan u kolovozu, zrači divljom ljepotom zbog koje gotovo možeš zaboraviti
njegovu strašnu povijest, nemilosrdni progon bespomoćnih žena koji se ondje
odigrao. Pašnjaci su zlaćani, a vrijesak je procvjetao sve do vrha s južne strane.
Golema je masa vapnenca i ilovače s platoom na vrhu koja je inspirirala
tisuće legendi, i to sve mračne. Visoko se uzdiže ponad ovoga maloga grada
bacajući sjenu na živote ljudi koji žive u njegovu podnožju.
Ovo je Pendle. Vještičja zemlja.
Visoko iznad Hilla, gotovo nevidljiv na vedrom nebu boje plavog različka,
može se vidjeti zaobljeni obris padajućeg mjeseca. Za nekoliko sati posve će
nestati prije nego što opet počne rasti. Odavno se više ne pokušavam osloboditi
stalne svjesnosti o fazama mjeseca i sumnjam da će mi to ikad uspjeti. Svake noći
prije odlaska u krevet, potražim mjesec. Malo pomnije skupim zastore kad je pun,
a kad je najmračniji, na kraju padajuće faze, znam da neću lako zaspati.
Djeca su bila oteta kad smo gledali u tamnu stranu mjeseca.
Začujem iznenadan val zujanja pa tresak sićušnog tijela o tvrdu površinu. Na
prozorskoj dasci među razbacanim mrtvim pčelinjim tjelešcima, jedno očajnički
pokušava izići na slobodu. Dok posežem za ručicom prozora, izbjegavam gledati
dolje u radionicu pa umjesto toga opazim košnice na dnu vrta.
21
Kad sam ga zadnji put vidjela, Larry je umirao. Sjedio mi je nasuprot u sobi za
posjete uvijek iznova kašljući u krvavi rupčić. Imao je nepunih sedamdeset
godina, no izgledao je znatno starije. Njegova kosa, i dalje gusta i previše duga,
sad je bila posve bijela, dok se njegovo lice bilo smanjilo, izbrazdalo, a duboko u
svakoj bori kao da se nalazila tanka linija zatvorske prljavštine. Dugogodišnji
zatvorenici nikad ne izgledaju čisto. Nos mu je bio slomljen više nego jedanput,
a ozljeda iznad desnog oka ostavila je naboranu i izlomljenu obrvu.
»Nikad me ništa ne pitaš, Florence«, rekao je dok su mu drhtave ruke posezale
za još jednom cigaretom koje su ga ubijale. »Zašto je tome tako?«
»Pitam. Stalno.« Pokušavala sam ne zuriti u njegove iskrivljene, artritične
ruke. Te su ruke nekoć bile tako vješte, sad su jedva mogle držati cigaretu.
Nakrivio je usne, u Elvisovu stilu, afektirana navika koje se nikad nije riješio.
»O Sally i djevojkama, kako sam i trebam li što. Ne mislim na to.« Nagnuo se malo
bliže. »Mislim na ono prije. Nikad me ne pitaš o tome.«
Tijekom godina u kojima sam posjećivala Larryja nastojala sam nikad ne
razgovarati o slučaju. Znala sam sve o igrama moći koje su se odvijale između
osuđenih ubojica i policajaca koji su odgovorni za njihovo uhićenje, kako je
potreba za informacijama mogla i najpametnijeg policajca pretvoriti u
emocionalnog taoca koji je žudio za zaokruženom pričom koju on ili ona nikad
ne bi dobili. Bilo je mnoštvo rupa u Glassbrookovu slučaju, no ja sam mogla
živjeti s tim. Nisam namjeravala moljakati.
»Pitam se«, podmuklo se smješkao ignorirajući moju šutnju, »je li to zato što
se bojiš saznati istinu.«
Odglumila sam dubok uzdah. »Želiš li mi nešto reći, Larry?«
Činilo se da razmišlja na trenutak, no tad sam već prilično dobro poznavala
Larryja te znala kad doista razmišlja, a kad se pretvara. Naposljetku je odmahnuo
glavom. »Ma ne«, dodao je. »Rekao sam pčelama.«
Nešto se pomakne u kući, stara greda, možda podna daska, no ovako
nervoznoj, iznenadni zvukovi podsjete me na korake na stubištu. Naglo se
okrenem, bojim se prizora male procesije tinejdžera koja se stubama penje prema
meni, možda je među njima čak i Larry. Stubište je prazno. Naravno.
Proteklih se trideset godina pokušavam pomiriti sa svojim »duhovima«. Znam
da nisu zaista ovdje. Ne vjerujem da mrtvi ostaju s nama ili da ih možemo vidjeti
22
nakon što preminu. No katkad zamišljam da imam dvostruki vid, da vidim dva
svijeta: onaj za koji znam da je stvaran, koji vide svi ostali, i onaj drugi koji su
stvorila mračna mjesta u mojoj glavi.
U svijetu moje oštećene mašte, duhovi su moji stalni prijatelji.
Osjetivši potrebu da istog trena izađem iz ove sablasne kuće, doslovno otrčim
niza stube. Od Mary ni traga, stoga izađem u vrt. I dalje je nema. Trebala bih joj
reći da odlazim, zato zaobiđem radionicu i krenem prema mjestu za koje znam
da je bio povrtnjak. Ne pronađem je, no shvatim da sam u blizini košnica.
Reci to pčelama.
Budalasta ideja. Pčele ne ostaju u zanemarenim košnicama. Četiri trule,
drvene konstrukcije sigurno su napuštene već godinama. Ipak sam raspoložena
za obrede, za zaokruživanje priče - zašto sam inače došla ovamo? - i tako se
oprezno približavam, kao što sam to nekoć činila, premda su izgledi da će se
pojaviti pčele stražarice kako bi odbile napad, nepostojeći.
Ne dogodi se ništa. Košnice su prazne. Nastavim se približavati.
Reci to pčelama.
»Larry je mrtav.« Govorim tiho, svjesna koliko bih budalasto izgledala da me
vidi Mary. »Umro je u zatvoru prije dva tjedna.«
Košnica mi ne odgovara.
»Žao mi je zbog vašega gubitka.« Osjećam se kao idiot, želim se okrenuti, no
u tom trenutku opazim kako strši gornji dio jedne košnice, kao da ju je netko
podigao i nije ju vratio na mjesto. To se ne svidi mojoj potrebi za urednošću,
zakoračim prema naprijed i oprezno je, jer još uvijek nisam sigurna da je košnica
prazna, pokušam vratiti na njezino pravo mjesto.
Ne uspijevam. Drvo se iskrivilo ili je unutra nešto zapelo. Pažljivo je
podignem, zadržim dah i provirim unutra. Više nema okvira koji su držali saća,
ostavili su mali, prašnjavi prazni prostor.
Ne i posve prazan.
Prazan izuzevši nečega što nije moguće.
Gledam u nešto što ljudi u ovom kraju zovu »glinena slika«, zapravo uopće
nije riječ o slici nego o trodimenzionalnoj lutki. Visoka dvadesetak centimetara i
napravljena od gline, trebala bi predstavljati ženski lik. To mi otkrivaju kosa,
grudi, trbuh i široki bokovi. Noge figure savijene su u koljenima, a stopala su
23
svezana ili privezana za ruke iza leđa. Još gore, oštri komadići drva, znam da je
riječ o trnini jer je uvijek riječ o trnini, zabijeni su joj u oči i uši, usta, glavu, prsa
i genitalije.
Zvukovi ljetnog dana utihnuli su. Sve što mogu čuti jest jednolično, snažno
lupanje svog srca.
Ovo nije moguće. Imanje je bilo pretraženo od prednje do stražnje strane, od
podruma do potkrovlja, od živice do vrtnog zida. Ovo nije moglo biti ovdje od
Larryjeva uhićenja.
No tko ju je u međuvremenu mogao staviti ovdje?
Reci to pčelama.
U mojoj ruci sada strašno tutnji. Uvijek je tako kad sam pod stresom, ali nikad
ovako snažno. Ispružim ruku i samo vrhom prsta dodirnem lutku nagnuvši je.
Dio nje se otkrhne, osjetim mučninu, ali uspijevam je dovoljno pomaknuti kako
bih je vidjela. Već sam primijetila dugu, kovrčavu kosu. Pretpostavljala sam da će
biti takva. Sada sam sigurna.
Sve Larryjeve žrtve bile su pronađene s takvom lutkom. Svezane ruke i noge
predstavljaju nemogućnost pomicanja. Nisu se mogle pomaknuti u kovčezima.
Oči, uši i usta bili su probodeni tminom jer su pod zemljom bile gluhe, nijeme i
slijepe. Ranjavanje glave, prsa i genitalija simboliziralo je istjecanje života koje je
bilo neizbježno nakon njihova pokapanja.
Barem smo tako pretpostavljali. Larry nikad nije policajcima otkrio zašto su
te glinene figure važne. Možda bi bio rekao meni, no ja ga nikad nisam pitala.
Trebala sam ga pitati. Trebala sam ga pitati kad sam za to još imala priliku.
Nova figura ima dovoljno detalja, osobito na svezanim rukama, kako bih jasno
i glasno primila poruku. Desna ruka ima pet ispruženih prstiju, onako kako se
naše ruke instinktivno rašire kad osjećamo bol. Lijeva visi mlitavo s četiri lagano
svinuta prsta. Samo četiri. Nedostaje treći prst, onaj na kojem bi bio vjenčani
prsten.
Moja lijeva ruka je u agoniji. Podižem obje ruke do usta kako bih potisnula
bol, a treći prst moje desne ruke lagano sklizne u prazninu na lijevoj ruci. Nosim
vjenčani prsten na lančiću oko vrata jer sam prije mnogo godina ostala bez
prstenjaka lijeve ruke.
Glinena lutka sam ja.
24
6.
L JUDI ZAROBLJENI u mrtvačkim kovčezima ne prežive dugo. Mišljenja o tome

bila su različita. Vrijeme preživljavanja protezalo se od nekoliko minuta do
nekoliko dana, no svi su se stručnjaci slagali oko jednoga: ovisi o veličini kovčega
i osobi u njemu. Tog ljeta saznali smo mnogo o kubičnim litrama zraka,
volumenu tijela i potrošnji kisika.
Patsy je bila mala, njezino mršavo tijelo nije zauzimalo previše prostora u
kovčegu: bilo bi dovoljno mjesta za kisik da nije ležala na lešu.
Patsyn kovčeg nije bio hermetički zatvoren, da se nalazio iznad zemlje, imala
bi neku šansu. (Vjerojatno šansu da umre od žeđi, no ipak šansu.) Ovako, zemlja
naslagana na kovčeg bila je najučinkovitija alternativa hermetičkom zatvaranju
koju se može poželjeti. Od trenutka u kojem je bila pokopana, imala je
nekoliko sati, najviše osam.
U nekom trenutku morala je donijeti odluku, očajnički nastaviti udarati oko
sebe, pokušati pronaći izlaz ili ležati mirno kako bi sačuvala kisik koji joj je
preostao jer ju je netko stavio ovamo i naposljetku, za volju Božju, netko će je i
pustiti van.
Koliko dugo mlada djevojka može strpljivo čekati šaljivčinu da se vrati i da je
pusti van iz zakopanog kovčega? Sat? Recimo, dva.
Znamo da je Patsyna vjera bila nestalna zbog stanja u kojem smo pronašli nju
- i kovčeg. Koža na rukama bila je oguljena, nekoliko nokata bilo je istrgnuto, a
satenska podstava bila je puna krvavih mrlja. Podstava je bila rastrgana, dugim
komadima omotala je šake kako bi ih zaštitila od tvrde hrastovine
poklopca. Unatoč tomu, nekoliko zglobova prsta bilo je slomljeno. Kovčeg je
ostao netaknut.
25
Kad je Patsy čula djecu koja se igraju - tiho, kao kroz maglu jer su bila
nekoliko stopa iznad nje, a zemlja izolira zvuk kako to čini i voda - pomislila je
da su joj molitve uslišane. Mislim da je tada počela iz sve snage vrištati i moliti da
je izvuku, da joj, zaboga, pomognu i da je izvuku van.
Možemo s određenom preciznošću odrediti vrijeme tih događaja. Bila je u
zemlji četiri i pol sata kad se prvi put istinski ponadala da će biti spašena.
Nije uzela u obzir užas koji će djeca osjetiti kad začuju glas koji ih doziva iz
svježe iskopana groba.
26
7.
M ARY!« Stojim na stražnjim vratima kuće dozivajući je. »Mary, trebam te.
Smjesta.« Zvučim ljutito. Da barem jesam. Nekoliko sekunda ništa se ne
događa. Promatram pčelu koja s jedne grane lavande skače na drugu, zatim se
Mary pojavi iza stražnjeg dijela Larryjeve radionice.
»Kako je ovo završilo ovdje?« Pokažem na glinenu Figuru koja sada, licem
prema dolje, leži na vrhu košnice. »Ne, nemoj je dirati. Imaš li čistu plastičnu
vrećicu? Ili foliju? Možda ćemo morati uzeti otiske prstiju.«
Govorim besmislice. Duboko udahnem i pokušam ponovno. »Mary, tko
dolazi ovamo osim tebe? Koga si vidjela da se mota po vrtu?«
Ona ne odgovara.
»Važno je.« Na rubu sam da izgubim strpljenje, ali nisam ljuta. »Ako želiš,
možemo razgovarati u lokalnoj policijskoj postaji.«
Umjesto odgovora, Mary se nagne bliže kako bi pogledala figuru i napravi
nešto što dotad nikad nisam vidjela. Zareži. Ne znam bolji način na koji bih to
mogla opisati. Nakrivi usne i gleda ukočeno.
»Jesi li je vidjela ikad prije?«
Ona odmahne glavom. »Gdje si je pronašla?«
»To sam ja, zar ne? Nedostaje joj prst.« Podignem lijevu ruku premda Mary
zna što mi se dogodilo. Znaju svi u gradu.
Posegne rukom u džep i izvuče svežanj ključeva. Uz zveket ih ispusti na vrh
košnice, a s lutke se otkrhne još više glinene prašine. Moram se suzdržati kako ne
bih vikala na nju da bude pažljivija.
»Zaključaj za sobom«, kaže mi i krene prema vratima. »Zadrži ključeve. Neću
ih više trebati.«
27
Ostavi me samu u kući iz koje želim što prije pobjeći, ali ne mogu se
pomaknuti. Stojim u kuhinji, ali u svojoj glavi gledam u otvorenu ladicu u
napuštenoj sobi. Moja četka za kosu. Ostavila sam svoju četku za kosu.
Nisam ljuta. Bojim se.
Umotam glinenu sliku u staru kuhinjsku krpu i oprezno je spustim u plastičnu
vrećicu prije nego što zaključam vrata. Nemam pojma kamo idem. Jedina misao
u mojoj glavi je - imaju moju kosu.
Imaju moju kosu.
28
8.
N E RAZMIŠLJAM dok trčim niz Glassbrookov prilaz. Ne gledam kamo idem. Ne

vidim visoki muški lik koji dolazi iz suprotne strane dok se ne sudarimo.
Prije nego što se uspijem sabrati, zacvilim poput ranjenog psa.
»Jebote!« Mladić koji me umalo srušio, zgrabi me za nadlaktice i zakorači
unatrag kako bismo oboje uhvatili ravnotežu. »Mama, mama, ja sam. Ne, ne,
mama, pogledaj me.«
Ne mogu disati.
»Hajde, pogledaj me i broji do deset. Jedan, dva...«
Kad je stigao do deset, ja sam već počela disati i zajedno s njim tiho brojim:
nije nam ovo prvi put.
»U redu sam.« Neugodno mi je pa umjesto toga pokušavam izgledati strogo.
»Što sam ti rekla o psovkama?«
»Što se dogodilo?« Moj sin tinejdžer, deset centimetara viši od mene i lijep
poput bistre zore nakon duge zimske noći, ignorira moje prijekore. »Prije
nekoliko minuta vidio sam bapca kako juri niz prilaz. A sada tebe. Što je s tom
kućom?« Pusti moje ruke pa zakorači u smjeru kuće.
»Ben, nemoj...«
Polagano okrene glavu. »Jesu li ovdje živjeli? Obećala si tati da nećeš.«
»Vjerojatno si vidio Mary. Ona se brine za posjed.« Sad me boli i desna ruka.
Spustim pogled i ugledam ključeve od kuće koje stišćem. Nemam pojma zašto mi
ih je Mary dala. Ili što ću s njima.
Ben opet zuri u Glassbrookov prilaz. Ima prirodnu, tinejdžersku fascinaciju
jezovitim i ne bi bio ostao u autu da sam mu rekla kamo idem.
29
»Ne mogu vjerovati da nitko od vas nije znao«, kaže gotovo sam sebi. »Živjeli
ste u istoj kući cijelo to vrijeme, a niste znali.« Okrene se, samo na tren. »Je li ih
doveo ovamo? Djecu koju je oteo?«
»Trebali bismo ići. Zar nisi gladan?«
Prijeđemo nekoliko posljednjih koraka spuštajući se prilazom do auta.
Otvorim prtljažnik i gurnem figuru iza vreće za spavanje.
»A što si ti radio?« upitam ga.
On frkne nosom. »Ispustio nekoliko guma. Maznuo kutiju pljuga iz dućana
ondje dolje. Zapalio garažu. O, i možda sam ubio psa s onom tvojom stvarčicom
u pretincu.«
»Molim?« Doista gledam niz ulicu u potrazi za mrtvim psom. »Molim te, reci
mi da je nisi dirao«, kažem prije nego što primijetim pogled na njegovu licu.
»Kako si uopće znao da je ondje?« upitam.
»Tražio sam šibice.« Preda mi ključeve od auta koje sam ostavila s njim. »Okej,
tražio sam peperminte. No pronašao sam šibice u prtljažniku. Ispali su ti iz torbe.
Ponijela si prilično čudne stvari, mama.«
»Ulazi«, kažem mu. »I ne diraj pretinac. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko je
ta stvar opasna.«
Uđemo, a prvo što Ben napravi je - otvori pretinac.
»Nemoj.« Nagnem se i zatvorim ga.
»Što je to?«
»Suzavac. Oružje kategorije 1. Ne bi uopće smio biti ovdje. Ako tebe pronađu
s njim, oboje bismo se našli u velikoj neprilici.«
»Je li smrtonosan?«
»Ne, ali bolan. Onesposobljava na nekoliko minuta. Izrađeni su kako bismo
imali vremena svladati nasilnog osumnjičenika i staviti mu lisice.«
»A ti ga imaš ? Na kome ćeš ga isprobati ? Na neljubaznoj teti u kantini?«
Ben savršeno dobro zna da su visoki policijski časnici kojima je ostalo još
nekoliko mjeseci do umirovljenja rijetko kad na prvoj crti obrane. No to ga ne
sprječava da dobacuje zajedljive primjedbe. Dok se udaljavamo od ruba pločnika,
čeznutljivo gleda u pretinac.
»Znaš, jednostavno bismo trebali krenuti kući«, kažem. »Nakon ručka.«
30
»Tek smo došli.«

»Mogli bismo stići do šest. Najkasnije do sedam.«
»A što će tata? Stopirati na autocesti?«
Stižemo do dna ulice. Kad sam nekoć živjela ovdje, cesta je bila šljunčana,
morali smo paziti kako vozimo. Polagano je bilo zlatno pravilo. U međuvremenu
su je asfaltirali.
»Mama, jesi li zaboravila?«
»Naravno da nisam. Pokupit ćemo ga na drugom terminalu, nakon večere, a
to znači da večeras moram ostati trijezna.«
Ne lažem. Naši obiteljski planovi isparili su mi iz glave samo na sekundu, to
je sve. Osjećam kako me Ben promatra. Ne okrenem se jer bi to potvrdilo ono o
čemu razmišlja. Da su on i njegov tata cijelo vrijeme bili u pravu. Nisam se trebala
vratiti.
»Stigli smo.« Skrenem s glavne ceste na parkiralište iza hotela u kojem sam
rezervirala sobe za sljedeće dvije noći. Nakon što sam ugasila motor i provjerila
poruke, pogledam sina koji zapanjeno zuri u golemu, od čađe crnu građevinu i
njezine ukrašene kamene zidove, tornjiće, ornamente i desetke prljavih prozora.
»Premier Inn udaljen je samo dvije milje autocestom.« Pomirljivo spustim
ruku na njegovo rame. »Mogli bismo odsjesti ondje ako želiš. Neće biti pun. Ovdje
hoteli nikad nisu puni.«
On polagano odmahne glavom. »Ako je dovoljno dobro za obitelj Addams.«
Uzme obje naše torbe pa zajedno krenemo prema ulaznim vratima Black Doga.
Pusti me da uđem prva. Kao uvijek, njegove su manire savršene na javnim
mjestima. Dok stupam preko praga u mračno predvorje, začujem tiho režanje
podmuklog psa. U tom trenutku negdje u hotelu zasvira glazba - Are You
Lonesome Tonight Elvisa Presleyja - a muškarac, visok i tamnokos, nešto mlađi
od mene, pojavi se iz stražnje sobe i nasloni na recepcijski pult.
»Pozornice Lovelady«. Osmjehne se, no u mom uzrujanom stanju to više
nalikuje na podrugljiv cerek. »Dobro došli natrag.«
Mislim da ću se onesvijestiti. To je Larry.
31
9.
M ISLIM DA JE PATSY vrištala na djecu dugo nakon što su ona pobjegla s

crkvenog groblja. Mislim da su znakovi života u njoj pobudili novu nadu.
Čula ih je, sigurno su i oni čuli nju. Otišli su kako bi obavijestili roditelje. Brzo će
se vratiti, s lopatama.
Svaki čas začut će trčeće korake, čut će buku dok metal klizeći probija zemlju.
Čut će blagi udarac zemlje koja leti na sve strane. Čut će glasove koji joj govore
da izdrži, da stižu, da će je izvući odande. Izvući će je na danje svjetlo, zaštititi
njezine oči od žarkog sunca, sliti joj sok od naranče niz grlo kako bi
utažili njezinu silnu žeđ.
Prisilila se ostati mirna, štedjeti kisik, jer sada im je samo trebala dati
vremena. Oni dolaze.
Nitko nije dolazio.
Četvero djece iz triju obitelji nikome nije reklo što je čulo. Bilo im je
zabranjeno igrati se na crkvenom groblju. Porcije batina od tate bojali su se više
od čudovišta ispod zemlje za koje su vjerovali da su probudili.
32
10.
M AMA?« KAŽE BEN.

Muškarac iza recepcijskog stola pruža ruku mom sinu. »John Donnelly«,
kaže. »Upoznao sam tvoju mamu prije mnogo godina. Bila je prava
junakinja u ovim krajevima.«
Opet dišem. Ovo nije Larry. Čak mu nije nimalo sličan, sada kad su mi se oči
naviknule na mračni interijer. Slične je visine i građe, put je ista, ali lice je šire
oko brade, nos mu je veći. Ovaj muškarac nije ni približno tako zgodan. Ovo je
John Donnelly, posve odrastao.
Upišemo se i razmijenimo nekoliko riječi. On nam preda ključeve. Zatim Ben
i ja krenemo gore.
»Ovo je vudu-figurica«, kaže Ben dok izlazim iz kupaonice i zatičem ga kako sjedi
na mom krevetu. Bio je dovoljno pametan i nije ju izvukao iz vrećice. »Sranje,
predstavlja li tebe?«
»I ja sam to pomislila«, odgovorim. »Zato sam bila izbezumljena kad si me
ugledao. No kako je to moguće ? Kako je netko mogao znati da ću danas biti
ondje? I, hoćeš li prestati izgovarati psovke?«
On podigne pogled. »Možda je nisi trebala pronaći?«
»Tako mi je drago što sam te povela sa sobom.«
Ben mi dobaci širok osmijeh stisnutih usana. U osnovnoj školi jedan od
njegovih prijatelja zvao ga je Šiljo zato što ima prilično velike bijele zube. Otad
ih je svjestan. Šteta, jer kad se zaboravi i osmjehne, otvoreno pokaže svoje veselje,
osmijeh mu je očaravajući.
»Tata je zvao.« Pokaže na moj mobitel na krevetu.
33
»Je li sve u redu?«

»Dobro je, no možda se neće uspjeti vratiti danas.«
»Zašto?«
»Oluja na Charles de Gaulleu. Odgođeni su brojni letovi. Možda će stići do
Londona, ali vjerojatno neće do Manchestera.«
Nick se ovdje trebao sastati s nama. Planirali smo provesti sljedeći dan i noć
u Lancashireu te se zajedno autom odvesti kući. To je bila prilika da se prisjetim
svojih korijena, pokažem svojim dečkima mjesto u kojem sam se dokazala kao
policajka. Barem smo se pretvarali da je to razlog.
»Želi da ga nazoveš«, doda Ben. »Misli da bismo trebali krenuti kući.«
I ja mislim da bismo trebali krenuti kući. Već sam to rekla. Ako se Nick neće
sastati s nama, nema razloga da ostanemo. »Što ti misliš?« pitam ga.
Nekoliko minuta u sobi vlada tišina.
»Zašto smo ovdje?« pita Ben.
»Razgovarali smo o tome. Još si premlad da te ostavimo samog.«
Pogleda me na svoj osobit način. Ništa se ne pomakne na njegovu licu. Kunem
se da nijedna trepavica nije trznula, ipak se cijeli izraz lica promijenio. »Je li riječ
o raspravi«, kaže on, »ako govori samo jedna osoba?«
»Mnogi od nas odlaze na sprovode ljudi koje smo zatvorili«, odgovorim. »To
je neka vrsta zaokruživanja priče.« Sjednem kraj njega na uski krevet. »Možda
zato što se cijelo vrijeme dok su u zatvoru bojimo trenutka kad će biti pušteni.
Kad preminu, taj strah nestaje. Zapravo sam bila iznenađena kad u crkvi
nisam vidjela nikoga iz starog tima.«
Ben legne na krevet i stavi mi noge u krilo. »Prošlo je trideset godina.
Vjerojatno su mrtvi.«
»Pravi si majstor za podizanje raspoloženja, znaš li to?«
Nekoliko sekunda zuri u strop, a ja uživam što ga imam kraj sebe tog trenutka.
Zatim mu pogled klizne do figure koja je još uvijek na noćnom ormariću.
Ponovno se uspravi. »Mama, što se dogodilo tvom prstu?«
U tren oka raspoloženje se promijenilo.
»Znaš što se dogodilo. Rekla sam ti.«
»Ne, mislim, što se dogodilo s njim poslije? Jesi li ga zadržala?«
34
Moram duboko udahnuti prije nego što odgovorim na ovo pitanje. Nisam
vidjela svoj davno izgubljeni prst od... Ne želim ni razmišljati o tome. »Ne, nisam
ga zadržala«, odgovorim. »Bio je dio dokaznog materijala, a potom... Nisam pitala,
no pretpostavljam da je završio u bolničkoj mrtvačnici gdje su ga se riješili kao i
svih ostalih amputiranih udova.«
»Dakle, nije mogao završiti u pogrešnim rukama?«
»Pogrešne ruke bile su u lisicama, na optuženičkoj klupi«, odgovorim.
Tišina koja je sve osim ugodna, spusti se između nas.
Imaju moju kosu. Imaju moju kosu. Nemam pojma što mi je bilo dok sam
bježala iz kuće Glassbrookovih. Ne postoji »oni«. Ne postoje »pogrešne ruke«.
Više ne.
Ben skoči na noge. »Na skali od jedan do deset, koliko si nadrkana na mene u
ovom trenutku?« upita me.
Pogledam ga u oči. »Da nisi rekao >nadrkana<, bila bi šestica. Sad je izglednija
sedmica.«
Podigne savršeno oblikovanu tamnu obrvu. »Dakle, imam još fore?«
Jedna stvar koju sam naučila od svog sina u proteklih petnaest godina jest:
kad mu je nešto na umu, neće od toga odustati.
»Što je?«
»Jesmo li ovdje zbog pisma?«
Uzvratim mu zurenjem. »Kojeg pisma?«
»Onog s poštanskim žigom >HMP Wormwood Scrubs2<. Onog koje je stiglo
prije dva tjedna, a bilo poslano dan prije njegove smrti.«
Ne kažem ništa. Nemam pojma što reći. Zatim kažem pogrešnu stvar.
»Čitao si moja pisma? Kopao po mojoj torbi?«
Benovo lice pocrveni. »Ni u ludilu. Sinoć si ispraznila svoju torbu na
kuhinjskom stolu. Vidio sam omotnicu kad sam otišao po čašu vode. Nisam ga
pročitao.«
»Oprosti«, kažem. »Hajde, krenimo u potragu za ručkom. Moramo odlučiti
hoćemo li ostati ili nećemo. Tad ga možeš i pročitati. Kratko je.«
2
Her Majesty’s Prison ili zatvor Njezina Veličanstva, (nap. prev.)
35
11.
VO JE NEKOĆ BIO Kenyons Bakery«, kažem dok mi se Ben pridružuje s

O pladnjem natrpanim posudicama punim hrane i pićima u čašama velikim
poput kante. Ne odlazim do pulta u McDonald’su otkad je napunio sedam godina
i zna brojiti novac. Meniji i različite kombinacije jela izvan su moje moći
shvaćanja.
»Pult se protezao duž ova dva zida«, nastavljam. »Konobarice su nosile smeđe
uniforme, bijele pregačice i bijele kapice te spremale male mesne pite.
Najukusnije na svijetu. Na ovoj strani prostorije bili su stolovi i uvijek su bili
puni.«
Ben ne sluša. Ima ritual u McDonaldsu, što znači da poreda različite kutijice
s glavnim jelom i prilozima, doda kečap, sol i papar po unaprijed određenom
redoslijedu te stavi ubruse na točno utvrđena mjesta. Znam da neću privući
njegovu pozornost dok ne završi. Pronađem svoj paketić, uvijek s onom hranom
za koju mislim da je najmanje kalorična, i počnem jesti.
»Hajde već jednom«, kaže Ben nakon nekoliko minuta. »Pokaži mi.«
Pronađem omotnicu i pružim mu je. Ben poliže prste prije nego što izvuče
jedini list svjetloplavog papira.
»Je li to sve?« upita.
»Rekla sam ti da je kratko.«
»Je li ga on napisao?«
»Aha.«
Naglo podigne pogled. »Sigurna?«
»Primala sam dva pisma godišnje. Poznajem njegov rukopis.«
»Nisi mi to nikad rekla.«
36
»Kad sam ti to trebala reći da sam bila na popisu božićnih čestitki jednog od
najpoznatijih britanskih serijskih ubojica? Kad si imao pet godina? Za tvoj deseti
rođendan? Možda kad si postao tinejdžer?«
Sjedne uspravno, pomalo kao merkat. »Božićne čestitke? Možemo li ih
prodati?«
Podignem kavu i uzvratim mu zurenjem kroz vruću paru. On ponovno spusti
pogled prema Larryjevu zadnjem pismu napisanom meni.
»Što znače te riječi?« upita.
»Mislila sam da bi ti to mogao reći meni.«
On ignorira moj sarkazam. »Jesu li ostala bila ovakva?«
»Ne. Ostala su bila onakva kakva bi čovjek očekivao da će biti. Kad bi na
vijestima vidio nešto o meni, pisao bi mi i komentirao. Čestitao bi mi kad je bila
riječ o nečem pozitivnom, suosjećao sa mnom kad nije. No, najviše je pisao o
svojoj obitelji. Što rade Sally i djevojke.«
»On i njegova supruga nisu se rastali?«
»Iznenadio bi se koliko parova ostane u braku u sličnim okolnostima. Sonia
Sutcliffe ostala je udana za Petera3 punih trinaest godina nakon što je bio osuđen.«
»Jesi li mu išla u posjet?«
Postoji samo jedan smisleni odgovor na ovo pitanje. Larry Glassbrook
zakopao je troje žive djece, da ne govorim o tome što je pokušao učiniti meni. No,
što god da se dogodilo, nikad ne lažem svom sinu.
»Mnogo puta«, odgovorim. Larry me je jedanput godišnje zvao u posjet. Ja
sam se gotovo uvijek odazivala. Nikad zapravo nisam shvatila zašto.«
Ben i dalje trpa hranu u usta, govori između zalogaja. Ja sam izgubila apetit.
On spusti pogled, još jednom pročita pismo, ovaj put naglas. »Čuvao sam ih
trideset godina. Predajem ih tebi...« Dobaci mi letimičan pogled. »Sigurno imaš
neku ideju o tome na što je mislio. Znao je da umire. Ovo je sveta dužnost,
mama.«
Možda se nisam željela pitati zašto.
3
Peter William Sutcliffe, engleski serijski ubojica poznat i kao »Jorkširski Trbosjek« koji je od 1975. do 1980.
godine ubio trinaest žena. (nap. prev.)
37
Osmjehnem se na usrdan pogled na licu svog sina. »Od ubojice?

Pretpostavljam da je mislio na Sally i djevojke. Želi da pazim na njih.«
»Vjerojatno. Pretpostavljam.« Ben se nagne preko stola i spusti glas. »Što onda
znači ona vudu-figurica?«
»Glinena slika«, kažem.
»Molim?«
»U ovim krajevima zovu je glinena slika.«
Ben ima tragove kečapa na gornjoj usni. Izgaram od želje da ispružim ruku i
da ih obrišem, no znam da će ga to iritirati, zato čekam da to sam riješi.
»Vještice iz Pendlea - znaš o čemu govorim, muškarci i žene koje su u
sedamnaestom stoljeću objesili zbog vještičarenja - izrađivali su glinene figure
svojih neprijatelja kao dio obreda i bacanja čari. Kako bi im podarili posebne
moći, ubacili bi dio žrtve kojima su bile posvećene. Kao, na primjer, kosu, nokte,
krv.« Slegnem ramenima. »Navodno.«
»Larry Glassbrook bio je vještica?« Benove su oči širom otvorene i zanesene.
Spustim glas jer sam prilično sigurna da nas prisluškuju ljudi sa susjednog
stola. »Nikad nismo saznali kakvu su ulogu za Larryja imale glinene figure.«
Zaustavim se i promislim. Ben sve ovo može ionako otkriti sam, i koliko znam
svog sina, sigurno i hoće. »Pronašli smo jednu u svakom kovčegu, sa žrtvama. Nije
htio reći čemu služe.«
Čini se da ni Bena više ne zanima hrana. »Koliko su godina imala ta djeca?«
»Imali su četrnaest, gotovo petnaest godina«, kažem kao da to i nije neka
velika stvar.
Nesigurnost zatitra na njegovu licu. »Mojih godina?«
Puni, bučni restoran oko nas odjednom utihne. Ili mi se to samo čini. »Da«,
složim se. »Tvojih godina.«
Nestao je užitak koji osjeća slušajući stare priče. Ben je dijete dvoje policijskih
časnika. Zna da je svaka uzbudljiva priča u novinama za nekoga vrlo stvarna.
»Loša vremena«, kaže on.
»Najlošija vremena«, složim se znajući da će prepoznati citat iz Dickensa. On
ga ignorira.
»Zašto se onda smješkaš?« kaže umjesto toga.
38
2. DIO
Sada, kad je noćca gluha,

Sva su groblja razgrnuta,
Svaki grob svog pušta duha,
Da grobljanskom stazom luta.
William Shakespeare, San ivanjske noći4
4
Citat prema »A Misummer Night s Dream«, William Shakespeare, prev. Milan Bogdanović, Zagreb: Matica
hrvatska, 1970.
39
12.
Ponedjeljak, 16. lipnja 1969.
BITELJ PATSY WOOD živjela je u terasastoj kući s četiri male sobe, dvije u
O prizemlju i dvije na katu, u dugom redu crnih čađavih seoskih kućica. Kad
smo stigli, u ulici je bio samo jedan automobil, bijeli Hillman Imp, parkiran
nekoliko kuća niže.
Tom jedva da je bio povukao ručnu kočnicu kad su se pojavila djeca. Još uvijek
u školskoj uniformi, privuklo ih je promuklo tutnjanje motora, a ponajviše blagi,
premda preglasni tonovi I Heard It Through the Grapevine Marvina Gayea.
Iskakali su iz ulica, iza trakastih zavjesa koje su visjele na vratima, s malog
komada gole zemlje na kojem su igrali nogomet. Stajali su i promatrah nas
dok smo izlazili iz auta.
Detektiv Tom Devine bio je mojih godina, ali i moj nadređeni jer se policiji
priključio s osamnaest godina. Volio se upadljivo odijevati te je izbjegavao nositi
kravatu kad je god to bilo moguće. Njegova košulja s kašmirskim uzorkom jarke
boje bila je široko otkopčana, a rašireni ovratnik prekrivao je rever njegove jakne.
Kosa mu je bila gusta, duža nego što su to dopuštala policijska pravila, a njegovi
zalisci bili su poput širokih traka koje se spuštaju s obje strane lica. Viđala sam
žene iz daktilografskog ureda u postaji kako potajno popravljaju frizuru i ruž kad
začuju Tomov glas u hodniku, no ja sam bila navikla na uredno obrijane mlade
muškarce kratke kose koji su odlazili u City, na obuku u Sandhurst ili kući kako bi
vodili obiteljsku farmu. Nisam mogla pogledati Toma a da ne pomislim - tata ne
bi odobravao. S druge strane, bio je oženjen tako da je mišljenje mog oca ionako
bilo irelevantno.
40
Plakati nestale djece visjeli su na uličnim svjetiljkama i zurili kroz prozore s

prednjih strana domova. Patsy je bila nestala prije manje od dvadeset i četiri sata,
no i ovdje se moglo vidjeti njezino lice.
Jedna od Patsynih sestara odmah nas je odvela u »stražnji dio kuće«. Soba
niskog stropa bila je mračna i natrpana. Kad smo ušli, Patsyna majka Nancy bila
je nagnuta nad štednjakom. Uspravila se i okrenula, a njezino lice poprimilo je
onaj zgrčeni, zatvoreni izraz koji mi je postao dobro poznat tijekom godina koje
su uslijedile. No tada sam vidjela neprijateljstvo, a ne strah.
»Nema novosti, Nancy«, brzo je rekao Tom. Tom je bio zadužen da vodi
pretraživanje od kuće do kuće koje su bih započeli ranije tog jutra. Vratio se kako
bi obavijestio roditelje o novostima i nastavio s ispitivanjem. Meni je bilo rečeno
da mu se pridružim jer je načelnik mislio da bi prisutnost policajke bio efektan
detalj. Moj je zadatak bio Nancy skuhati šalicu čaja ako se pokaže da nije dorasla
situaciji.
»Moramo te nešto pitati«, nastavio je Tom. »Imaš li minutu za nas?«
»Samo da im dam užinu.« Nancy je odnijela metalni lonac do stola za kojim
je sjedilo četvero djece te žlicom počela stavljati hranu na prazne tanjure. Bilo je
to jelo na koje sam već bila naišla ovdje na sjeverozapadu: za svako dijete jedno
jaje uronjeno u mlijeko i lokalni drobljeni sir, koje se zatim peče u pećnici dok se
sve ne stvrdne.
»Klinci, ovo izgleda fenomenalno.« Tom je kimnuo djeci blijedih lica i širom
otvorenih očiju koja nas nisu prestala gledati. »Jeste li svi dobro?«
Nancy je dodala krišku bijelog kruha svakom tanjuru prije nego što je obrisala
ruke na pregači i posvetila se nama.
»Florence je danas bila u Patsynoj školi«, rekao je Tom. »Jesi li upoznala
Florence? Pozornicu Lovelady? Dolazi s juga, no s vremenom ćeš je razumjeti.«
Nancyne oči kratko su pogledale u mom smjeru.
»Razgovarala je s učiteljima, ravnateljem, svim ostalim zaposlenicima, čak i s
gospođama iz kantine i domarom«, nastavio je Tom.
»No većinom s djecom«, dodao je. »Djeca uvijek znaju što se događa, zar nije
tako, gospođo Wood?«
41
»Slažem se.« I ovaj me je put jedva pogledala. »Ljudi u Pilkingtonu govore da

niste uhvatili prave krivce za ubojstva u vrištini. Da su oni koji su oteli djecu i
dalje na slobodi i da imaju našu Patsy.«
Djeca u sobi pratila su svaku njezinu riječ premda su nastavila trpati hranu u
usta.
»Prokleta laž, oprostite na jeziku«, odgovorio je Tom. »Ovo nema nikakve
veze s događajima u Manchesteru. Vjeruj mi na riječ, Nance.«
»No nekoliko Patsynih školskih prijatelja tvrdi da je često govorila o
Manchesteru.« Pokušala sam ne reagirati na hladan pogled kojim me je odmjerila
Nancy. »Govorila je o bratićima i sestričnama koji žive ondje, ostavljala je dojam
da je prilično bliska s njima. Pitali smo se je li možda uskočila u vlak ili
autobus, mislila da bi mogla ostati kod njih neko vrijeme. Možda nakon prepirke
kod kuće?«
Nancyn pogled još je više otvrdnuo.
»Nitko ne kaže da se Patsy prepirala s tobom ili s ocem«, brzo je dodao Tom.
»No trebamo znati imate li rođake u Manchesteru.«
Kratko kimanje. »Stanov brat živi u Deansgateu. No Patsy ga ne bi znala
pronaći. Bila je ondje samo jedanput.«
»Djeca znaju biti vrlo lukava«, kažem. »Možda je pronašla adresu bez vašeg
znanja. U gradskoj knjižnici imaju karte Manchestera.«
»Naša Patsy se ne skita uokolo«, odgovori Nancy.
»Predlažem sljedeće, Nance - daj mi adresu, a mi ćemo poslati momke iz
Manchestera da provjere«, nastavio je Tom. »Tako da možemo, takoreći,
zaključiti taj dio istrage.«
Nancy je nevoljko kimnula i okrenula se prema obližnjoj komodi.
»Jedna od teorija koje razmatramo jest da je ovo troje nestale djece negdje
zajedno«, kažem kad je Nancy izvukla otrcani adresar iz ladice. »Da su to zajedno
planirali i pobjegli.«
»Naša Patsy nije imala nikakve veze sa Shorrockovim momkom. Ni sa Susan
Duxbury.«
»Posve iskreno, gospođo Wood, trenutno je to najbolji scenarij«, kažem. »Ako
je njih troje zajedno, pazit će jedno na drugo. No i dalje su u velikoj opasnosti ako
žive na ulici.«
42
»U redu, pustit ćemo te na miru.« Tom je gurnuo adresu u džep. »Hvala ti za

ovo, Nance. Javit ćemo ti čim nešto saznamo.«
Vrata su se zalupila za nama. Tom se naslonio na zid i izvukao cigaretu.
»Imate blistavu budućnost za uredskim stolom, pozornice Lovelady.«
»Ne znam o čemu govorite.«
Znala sam točno o čemu govori. Znam da se nisam ponijela kako treba u kući
Woodovih.
»Rabila si riječi koje ne razumije, pustila si da ti se rečenice razvlače u beskraj
i naglašavala svoj pretenciozni južnjački naglasak.«
»Nije istina.«
Napravila sam upravo to. Uvijek sam to radila. Moj bi se želudac stisnuo svaki
put kad bih morala komunicirati sa stvarnim ljudima i svakakve bi gluposti počele
ispadati iz mojih usta.
Krenuo je prema autu i nogom šutnuo napuštenu loptu za skakanje s puta.
»Uvijek to radiš. Misliš da to dokazuje koliko si superiorna. E, pa nije tako. Zbog
toga zvučiš kao umišljena krava i nitko to u ovim krajevima neće trpjeti.«
Tom je vozio Ford Cortinu 1600E, zlatne metalik boje s crnim vinilnim
krovom. Otvorio je vrata s vozačke strane i ušao. »O, i ignorirala si njezinu djecu
i nisi ponudila da ćeš joj skuhati šalicu čaja.«
»Ja sam policijska službenica, a ne kućna pomoćnica.« Zaobišla sam auto i
pridružila se Tomu u vrućoj unutrašnjosti.
»Slušaj, Flossie. Ne smeta ti ako te tako zovem?«
Mrzila sam bedasto ime koje su mi nadjenuli moji novi kolege. Bilo je
nedostojanstveno i ponižavajuće. »Da, silno mi smeta. Moje ime je Florence.«
Tom je uzdahnuo. »Nisi omiljena u postaji, dušo. Previše si pametna da to ne
bi znala.«
Znala sam. Nisu mi to prestajali davati do znanja.
»To nije ništa osobno«, nastavljao je Tom. »Svi znamo da si pametna i da se ne
bojiš zasukati rukave, ali moraš se prestati ponašati kao da si bolja od svih nas.«
Nisam mislila da sam bolja. Možda bolje obrazovana, ali ne i bolja u nekom
apsolutnom smislu.
Ili?
43
»Svi u postaji puni su nerazumnih predrasuda o svim mjestima južno od

Manchestera. Ionako polovica njih misli da žene ne bi trebale biti policijske
službenice.«
Tom se kratko nasmijao. »Istina. No nas je brojčano više. Mi ćemo uvijek
pobjeđivati.«
»Ne mogu promijeniti način na koji govorim. Kao ni svoj spol.«
»Nitko to od tebe i ne traži, dušo. Samo nemoj zaboraviti da si ovdje kako bi
pomagala ljudima.«
Okrenula sam se kako bih ga pogledala. Njegove tamnoplave oči bile su malo
zakrvavljene kao da je noć prije previše pio ili premalo spavao, a u zatvorenom
prostoru auta, njegov je losion za brijanje mirisao jeftino. Žene u daktilografskom
uredu lako se dalo impresionirati.
»Ja sam ovdje zbog borbe protiv kriminala«, odgovorila sam.
Odmahnuo je glavom. »Ne, dušo, nisi.« Ponovno je duboko uzdahnuo, upalio
motor pa smo krenuli. Nisam rekla ništa sve dok nismo skrenuli na glavnu cestu
i nastavili u smjeru policijske postaje.
»Ono što je rekla o ubojstvima na vrištini. Čula sam za njih danas u Patsynoj
školi.« Morala sam govoriti glasnije, dom je uvijek glasno slušao radio pa sam se
morala natjecati s Mrs Robinson Simona & Garfunkela.
»Još mnogo puta ćemo čuti za njih.«
»Nitko valjda ne misli da su Hindley i Brady nevini? Da je stvarni ubojica te
djece još uvijek na slobodi?«
»Nitko tko logično razmišlja«, odgovori. »No ljudi ne razmišljaju logično kad
ih je strah.«
Pretekao je spori Triumph i pritisnuo gas. Ja sam se uhvatila za ručku na
vratima.
»Proći će mnogo vremena prije nego što se ljudi ovdje oporave od onoga što
su to dvoje napravili«, rekao je Tom. »Možda nikad i neće. Kad se takvo što
dogodi, mjesto ostane obilježeno. Ljudi se osjećaju odgovornima kad ne mogu
zaštititi svoju djecu, čak i kad je riječ o susjedovoj djeci ili djeci na drugoj strani
grada. Kad djeca stradaju, onda je to krivnja svih, a ljudi ovdje ne mogu se opet
suočiti s tim. Ne tako brzo.«
44
»Pretvaramo li se zato da je njih troje pobjeglo od kuće?« pitala sam tihim

glasom.
»Pretvarat ću se da to nisam čuo.«
Nisam rekla ništa.
Tom je glasno uzdahnuo. »Nismo glupi, dušo - znamo što se događa. Ali,
razmisli. Ako ćemo sve morati smirivati, držati ih za ruke, pojavljivati se na
javnim sastancima, gasiti požare na sve strane, tko će, dovraga, tražiti djecu?«
Nisam bila razmišljala o tome.
»Neka nas čuva dragi Bog ako je još jedan ubojica djece na slobodi, Florence.
Bit će krvi na ulicama.«
Dovezli smo se do postaje i on je jurnuo do parkirnog mjesta. Nekoliko
sekunda sjedio je nepomično dok je glazba nastavila tutnjati. Zatim je ugasio radio
i pogledao me.
»Oprosti što sam te napao, dušo. Nisi ti kriva što si mondenija od same
kraljice. Ovaj slučaj svima nam se uvukao pod kožu.«
Osmjehivao mi se dok je gasio motor, a ja sam osjećala da su ljudi spremni
oprostiti Tomu mnogo više od iskrenih riječi.
»Tome«, rekla sam. »Recite mi ako mislite da sam prešla granicu, no imam
ideju.«
45
13.
ABDENSKA MURJA u ono vrijeme nije nimalo bila nalik na današnje policijske
S postaje. Kriminalistička policija nalazila se na drugom katu. Sobe su bile
razdijeljene tankim pregradama koje su trebale stvarati iluziju privatnosti, no
nisu pružale zaštitu od buke. Svako zamrljano prozorsko okno imalo je žaluzine
s uzicama prljavima od tisuća znojnih dlanova i lamelama ljepljivima od prašine.
Škripale su kad smo Tom i ja otvorili vrata.
Nastavili smo uz red metalnih uredskih ormara koji se protezao središnjim
dijelom prostorije. Sve ladice bile su pune do ruba. Papir je vladao davne 1969., i
postaja je bila zatrpana njime. Registratori su tvorili visoke stalagmite po cijeloj
prostoriji. Kad bi se srušili, ostale bi kaskade papira i kartona sve dok ih netko,
kome su dojadile, ne bi šutnuo ustranu.
I na prozorskim daskama bili su naslagali spisi i priručnici. Prozori su se
rijetko otvarali zbog straha da će predmeti tijekom pada pogoditi prolaznike na
ulici. Stoga je kolekcija mrtvih muha svaki dan bila sve veća. Čistačice nikad nisu
dolazile u ured kriminalističke policije. Nisu se usuđivale.
Većina detektiva je pušila. Oči su me pekle kad god bih bila u toj prostoriji.
U doba kad podaci još nisu bili pohranjeni u kompjutorima, mi smo
informacije vješali uokolo. Svi su zidovi bili puni poruka, uputa, podsjetnika,
karti, fotografija nestalih osoba, tjeralica. Nikad se ništa nije skidalo, stari papir
prekrivao se kad su stizale nove, važnije informacije. Kad bismo sav papir skinuli
sa zidova, nestala bi zvučna izolacija. Ili bi se srušili zidovi.
Ured kriminalističke policije bila je maglovita masa papira u pokretu, prašine
i dima.
Na udaljenom kraju prostorije nalazio se kutni ured. Tom je pokucao i otvorio
vrata nakon progunđanog odgovora.
46
Načelnik Stanley Rushton, visok, podebeo muškarac u četrdesetima, uz tresak

je poklopio slušalicu i pogledao nas kroz gusti oblak dima.
»Jebeni kreten«, rekao nam je.
»Opet Earnshaw, šefe«, odgovorio je Tom.
»Kako to, dovraga, znaš?«
Nitko nikad nije sjedio u načelnikovu uredu. Nije bilo stolica osim njegove, a
ja bih rado bila vidjela onoga tko bi se usudio uzeti je.
»Dečki pričaju«, odgovorio je Tom. »Naviknite se na to, šefe. Približavaju se
izbori za vijeća.«
Nisam bila upoznala Johna Earnshawa, no znala sam da je predsjednik
gradskog vijeća. Kao vlasnik nekoliko tvornica u gradu, bio je bogat i utjecajan
čovjek.
»Sazvao je sastanak vijeća za srijedu navečer«, nastavio je Rushton. »Želi da
dođem kako bih objasnio zašto još nismo pronašli djecu. Također želi da pošaljem
službenike u Big Smoke5 jer kruže glasine da su bih viđeni u vlaku dolje na jugu.
Ja trebam svoje ljude ovdje. Činjenica da donira nekoliko stotina funti
dobrotvornom fondu ne znači da ima pravo govoriti mi kako da radim
svoj posao.«
»Nema, šefe«, kaže Tom.
Rushton je zurio u nas. »Što, kvragu, želite vas dvoje?«
»Florence je pala ideja na pamet. Željeli smo čuti vaše mišljenje.«
Osjećala sam kako mi se lice žari. U to vrijeme lako bili se zacrvenila, a ni
vrućina nije bila od velike pomoći.
»Mislila sam da bismo mogli...« Zastala sam i pokušala ispočetka. »Pa,
razgovarala sam s djecom u njezinoj školi - Patsynoj, mislim, Patsy Wood - i jasno
je da uopće ne razmisle prije odgovora. Ja ih pitam sjećaju li se čega, a oni samo
kažu >ne<, i to je sve.«
Načelnik je pogledao na sat. »To bi čovjek i očekivao«, rekao je.
»Šefe, znate, ono, kako sutra navečer nastupate u Look Northu zbog obraćanja
javnosti za pomoć?« upitao je Tom. »Florence je mislila da bismo mogli
5
Ili Veliki dim - od kraja 19. stoljeća nadimak za London, no osobito nakon prosinca 1952. kad se smrtonosna magla
(zbog zagađenja zraka) na četiri dana bila spustila na grad i odnijela mnoge živote, (nap. prev.)
47
kontaktirati producenta i provjeriti hoće li prije toga emitirati kratki film koji
bismo im pomogli snimiti.«
Načelnik je prekrižio ruke pa me odmjerio od glave do pete. »Sad želimo ući
i u filmski biznis, ha?«
»Gospodine, mislila sam da bismo mogli pronaći djevojku koja izgleda kao
Patsy - iste građe, boje lica, što sličnija - koju bismo zatim odjenuli u Patsynu
odjeću.«
Rushtoriove obrve su poskočile, no nije ništa rekao.
»Zatim bismo tu djevojčicu - tu novu Patsy, ako želite - i njezine prijatelje,
one s kojima je provela posljednju noć, zamolili da ponove ono što su radili tih
nekoliko posljednjih minuta s njom. Odnosno, da krenu kući iz parka, nastave
niz Snape Street, duž Argyle Streeta pa niz Livesey Folda. Da se pozdrave na
uglu, i da Patsy nakon toga nastavi niz Nelson Street.«
Načelnik je otvorio usta.
»Šefe, prestao sam brojiti koliko sam puta ispitivao svjedoke koji su tvrdili da
nisu ništa vidjeh«, ubacio se Tom. »No kad im damo nešto što će, ne znam,
potaknuti njihovo sjećanje, kao primjerice >Clarets6 su izlazili na teren<, oni na
to kažu: >O da, sad se sjećam. Ugljenar se odvezao, a ja sam ugledao tipa na
motoru. Sumnjiva faca, pomislio sam u tom trenutku. <«
»Ljudi razmišljaju u slikama«, rekla sam. »Ako jednom slikom potaknete
njihovo sjećanje, to katkad pomaže da se sjete drugih. Ljudi se sjećaju više toga
nego što su svjesni, no njihova su sjećanja duboko zakopana. Zato se mora naći
način da ih se izvuče na površinu.«
Načelnikov je pogled otvrdnuo.
»Svi će vas gledati u Look Northu«, nastavio je Tom. »Ako im pokažemo
Patsyne posljednje trenutke, doslovno pokažemo, a ne samo ispričamo, možda
ćemo im pomoći da se prisjete. Svakako ćemo na dnu ekrana imati prikazan naš
broj telefona.«
»Svakako«, ponovio je Rushton. »Ne misliš valjda ozbiljno da će Patsyni
roditelji pristati na to. A da ne govorim o roditeljima ostale djece.«
6
Nadimak za nogometni klub Burnley F.C. iz grada Burnleyja u Lanchashireu. (nap. prev.)
48
»Tom ima silno dobar odnos s Patsynom mamom«, rekla sam. »A ja znam
Lunu Glassbrook, jednu od njezinih prijateljica. Sigurna sam da će rado pomoći.«
Ono što nisam dodala, a u što sam duboko vjerovala, jest činjenica da bi Luna
Glassbrook učinila sve za malo pozornosti.
»Govorite o rekonstrukciji događaja«, dodao je načelnik.
»Tako je«, odgovorila sam. »Rekonstrukcija. To je sjajan naziv za to.«
»Ako uspije, uspjeh bi bio revolucionaran«, rekao je Tom. »Ako ne uspije,
barem ćemo znati da smo učinili sve.«
Čekali smo. Rushton je imao djecu. Na stolu je bila fotografija njegova sina
Briana s plastičnom policijskom kacigom.
»A to bi moglo biti važno ako ih... pa, ne pronađemo žive i zdrave«, nastavio
je Tom.
»Ili ako nestane još jedno dijete«, dodala sam.
Mrtva tišina. Opet sam to napravila. Osjećala sam Tomov užaren pogled na
potiljku.
»Florence bi mogla zvrcnuti ljude iz Look Northa, provjeriti što misle«, rekao
je Tom. »Ima otmjen glas, slagat će se s njihovom finom gospodom.«
Uslijedila je stanka tijekom koje je Rushton zurio u nas. »Pretpostavljam da
telefonski poziv ne može naškoditi.«
Tom i ja smo se pogledali.
»Ako moj ugled zbog svega ovoga bude i trunčice patio, objesit ću vas oboje
za dijelove koje sunce nije vidjelo. Jesam li bio jasan?« Rushton je prijeteći gledao
u nas. »A sad, odjebite. Podsjetili ste me da moram ići na šišanje.«
49
14.
Utorak, 17. lipnja 1969.
E KIPA LOOK NOOKNORTHA bila je iznenađujuće zainteresirana za ideju o

rekonstrukciji. Nimalo iznenađujuće, moji kolege nisu. Oni ljubazniji, manje
skloni osuđivanju, smatrali su je gubitkom vremena, a ostali - citiram - glupavom
idejom zbog koje ćemo ispasti budale pred cijelom zemljom. I što si to umišlja
njezino gospodstvo? No načelnik se pokazao pouzdanim. Imala sam
slobodno jutro kako bih se pripremila.
Provela sam ga u školi i vani na ulici planirajući rutu. Vratila sam se u postaju
gladna i znojna netom nakon dva i osjetila da se nešto bilo dogodilo za moje
odsutnosti. Čula sam prigušeni »evo je« dok sam prolazila kroz gužvu u hodniku
na putu prema kantini.
Tom je sjedio sam za stolom. Kupila sam sendvič sa šunkom, natočila si čašu
vode svjesna da me gleda nekoliko pari očiju dok sam prelazila prostoriju.
»Gore li ti uši?« pitao me Tom kad sam sjela.
Osvrtala sam se. Dvoje je brzo spustilo pogled. Treći je nastavio zuriti. »Što se
događa?« pitala sam.
Tom je komad bijelog kruha s margarinom obrisao o rub tanjura. »Dva člana
gradskog vijeća, predsjednik Rotary Cluba i ravnatelj škole upravo mu probijaju
uši. I John Earnshaw je bio ovdje rano ujutro.«
»Zbog rekonstrukcije?«
Tom je oponašao drhtavi, starački glas. »Izazvat će nepotrebnu paniku,
pozornost usmjeriti u potpuno pogrešnom smjeru, utjecati loše na posao i sručiti
sedam egipatskih zala na naš ugodni sjevernjački grad.«
»Deset«, rekla sam tužno.
50
»Molim?«
»Deset egipatskih zala. Možda ste mislili na sedam smrtnih grijeha. Dakle,
ništa od svega?«
»O, naprotiv.« Okrenuo se prema jakni koja je visjela na susjednoj stolici i
počeo pretraživati džepove. »Rushton je jedna od rijetkih zvjerki u gradu koja se
oduprla zovu lože.«
»Nemam pojma o čemu govorite ? A cigarete su vam u džepu košulje.«
Udario je dlanom po prsima. »Slobodni zidari. Oni vode grad, a Rushton im
se ne želi pridružiti. Zašto mislite da ga moćnici ne vole?«
»Dakle, izvrgnut će se opasnosti zbog mene?«
»Sviđate mu se.« Tom je zapalio cigaretu i ispuhao dim u mom smjeru. »Ni
sam ne znam zašto.«
Provela sam sljedeći sat čekajući vijest da neće biti rekonstrukcije. Čak sam
se popela do ureda kriminalističke policije kako bih otkrila što se događa.
Povišeni glasovi mogli su se čuti iz Rushtonova ureda, no kad su se vrata otvorila,
on je samo prošetao kroz prostoriju zakopčane jakne i s kapom na glavi te
promrmljao: »Sretno večeras, dečki«, pa nestao.
Kad je došlo vrijeme, sastali smo se u Sunnyhurst Parku gdje su Patsy i njezini
prijatelji proveli nedjeljnu večer. Tek su bila prošla tri sata, još nije bila gotova
škola, no kamerman me je uvjeravao da će zbog filtra ispred leće izgledati kao da
snimamo u sumrak.
Šest tinejdžera izašlo je iz parka i izgledalo onoliko prirodno koliko sam se
uopće mogla nadati. Djevojka po imenu Maureen glumila je Patsy. Odjeća koju
je nosila naša nestala djevojka iščezla je s njom, no ja sam pretražila dućane s
rabljenom robom u središtu grada te pronašla crvenu vestu i haljinu s cvjetnim
uzorkom za koje je čak i njezina majka priznala da su dobar odabir.
Ja sam s producentom stajala na prvom uglu dok su klinci prolazili. Luna, s
očima većim no ikad zahvaljujući šminki koju je prokrijumčarila u školu, hodala
je kraj Maureen. Iza njih je bio John Donnelly koji je stršio među ostalima. Njegov
je otac bio vlasnik najvećeg puha u gradu, čađom zamrljane, gotičke
građevine zvane Black Dog. Kao adolescent je s petnaest godina rano počeo naglo
rasti te se doimao prirodnim vođom grupe.
51
John je zračio nečim čudnim, bezvremenskim. Njegova se odjeća činila

zastarjelom, bila je napravljena od prirodnih materijala, a ne od najlona napadnih
uzoraka koju su nosili ostali, a njegova tamna kosa bila je kraća nego što je tada
bilo u modi. No bio je naočit dječak kosih tamnih očiju, blijede kože i
dugih, gracioznih udova.
Tammy Taylor kraj njega bila je lijepa djevojka duge, tamne kose s gustim
šiškama. Poput Lune doimala se previše uređenom za druženje u parku. Iza nje je
hodao Dale Atherton, niski, mršavi momak s kosom moje boje i još više pjegica.
Naposljetku, posve odostraga slijedio ih je Richie Haworth. Bio je niži i zdepastiji
od ostalih, imao gustu plavu kosu koja je prekrivala većinu njegova lica. Dok su
se približavali filmskoj ekipi, on nije mogao odoljeti da namjerno ne zaljulja
stražnjicom.
»Možemo to izbaciti u montaži«, promrmljao je producent.
Dok su se udaljavali od kamere duž Argyle Streeta, Luna je usporila kako bi
hodala kraj Johna, a on je prebacio ruku preko njezinih ramena. Neobično
iskazivanje emocija za zbunjene tinejdžere. S druge strane, činilo se da djeca ovdje
rano počinju izlaziti u parovima. Baš tog dana u Patsynoj školi, jedan od njezinih
školskih kolega rekao mi je da Luna »izlazi« s Johnom već dva mjeseca, da je Patsy
željela »hodati« s njim, no da ju je on odbio.
Očekivali smo da ćemo za rekonstrukciju imati publiku i, dakako, ljudi -
većinom žene - promatrali su nas s vrata i uličnih uglova, no kad su klinci stigli
do ugla, opazila sam četvoricu muškaraca u odijelima kraj parkiranog Mercedesa.
Jedan od njih promatrao je mene, no kao prva policijska službenica u
Sabdenu, bila sam naviknuta na to.
Klinci su se razdvojili na uglu ulice kao što su to učinili u nedjelju navečer.
Maureen je nastavila sama u vesti čija je prodorna crvena boja odskakala od
pocrnjelog kamena brojnih kuća kraj kojih je prolazila. Prošetala je kraj dućana
na uglu koji je bio zatvoren kad je Patsy prošla kraj njega i puba White Lion koji
je bio otvoren. Prošla je kraj knjigovežnice i kuće koja je bila i frizeraj sa salonom
u prednjoj sobi. Zaustavila se kad je stigla do ginnela.
Ginnel - male uske šljunčane uličice koje su se sa stražnje strane protezale
između dva niza terasastih kuća - bile su uobičajene u industrijskom
sjeverozapadu. Svaka kuća imala je stražnje dvorište koje je vodilo u ginnel. Ljudi
su se često služili njima kako ne bi zaprljah prednje stube ili predvorje.
52
Pretpostavljalo se da će Patsy poći kući jednom od tih uličica. To je bio najbrži

put, a ona je kasnila. Vrata u stražnje dvorište Woodovih nikad nisu bila
zaključana.
Za toplih dana, sjevernjačke domaćice vješaju rublje na užad razapetu iznad
tih uličica, a u lipanjsku večer ostalo bi obješeno dokasna. U četiri sata
poslijepodne, bilo bi nemoguće stajati na jednom kraju uličice i vidjeti drugi.
Svatko bi se mogao izgubiti u obješenom nizu ručnika, košulja i plahti. Svatko bi
se mogao sakriti iza velike plahte i - puf, nestati.
Maureen je na producentov znak zakoračila u ginnel, gurnula ustranu prvu
plahtu i nestala.
53
15.
U SABDENU, GRADIĆU u Lancashireu, u podnožju Pendle Hilla, zabrinutost za

sigurnost četrnaestogodišnje Patsy Wood koja je nestala nedaleko od svog
doma u nedjelju navečer sve više raste. Ona je treće dijete koje je tijekom
posljednjih mjeseci nestalo u tom gradu.«
Kad se voditelj nakašljao, nestala je slika iz studija koju je zamijenila trepereća
masa sivih točkica. Začuo se kolektivni uzdah. Oni koji su imali zadatak
odgovarati na telefonske pozive, okupili su se oko jedinog televizora u postaji,
osim pozornika Butterwortha koji je stajao iza njega i visoko držao antenu kako
bismo imali bolji signal.
Slika se polagano vraćala dok se kamera okretala ulijevo kako bi pokazala
uvećane fotografije Susan Duxbury i Stephena Shorrocka. Susan je bila
debeljuškasta, imala masnu tamnosmeđu kosu, puno akni i jeftine naočale.
Stephen je bio niži, mršaviji, imao kosu mišje boje i zabrinut pogled. Nijedno od
njih dvoje nije bilo osobito privlačno, no pretpostavljam da tinejdžerske
godine ionako poštede samo malobrojne.
»Susan Duxbury ostala je dokasna u školi tog poslijepodneva u ponedjeljak,
17. ožujka kako bi pomogla učiteljici pospremiti učionicu«, čitao je voditelj.
»Otišla je sama i posljednji put bila viđena u središtu grada, prilično daleko od
svog doma. Stephen Shorrock igrao je nogomet s prijateljima u srijedu, 16.
travnja. Nakon što se grupa razdvojila, pretpostavlja se da se uputio kući duž
glavne ulice u Sabdenu, no nikad nije stigao kući.«
Voditelj je kratko podigao pogled sa svojih bilježaka. »Oboje tinejdžera
viđeno je u blizini željezničkih i autobusnih postaja što je isprva potaknulo
nagađanja da su samovoljno napustili Sabden, vjerojatno pobjegli od kuće«,
54
nastavio je. »No nakon nestanka trećeg djeteta, sve se više pitanja postavlja
gradskoj policiji.«
Okrenuo se kako bi pogledao muškarca sa svoje desne strane. Potom se
kamera udaljila.
»Načelniče Rushton, ovo je treće dijete koje je nestalo na vašem području u
isto toliko mjeseci. Gdje griješite?«
»Pitanje koje biste trebali postaviti, Frank, jest zašto se ljudi koji znaju nešto
ne javljaju«, odvratio je Rushton. »Tinejdžeri ne nestaju samo tako. Razmatramo
teoriju da su djeca, koja su se međusobno poznavala, možda negdje zajedno. Ako
je tako, netko sigurno nešto zna.«
»Svi troje pohađali su istu školu. Držite li to važnim?«
»U Sabdenu postoji samo jedna srednja škola. Ono što bih želio reći u ovom
trenutku jest...«
»Imate prosjek od jednog nestalog djeteta mjesečno, načelniče. Očekujete li
da će još jedno nestati u roku od dva tjedna?«
»To nije istina. U svibnju nije bilo prijave o nestanku djeteta.«
Voditeljeve obrve su poskočile. »Pa, siguran sam da možemo biti zahvalni
zbog toga. Očekujete li da će srpanj biti dobar mjesec? Mogu li se roditelji u
Sabdenu opustiti na nekoliko tjedana?«
Da je Rushton bio u postaji, ispalio bi projektil. Ovako je samo prestao
treptati. »Radimo sve što je u našoj moći da pronađemo Patsy, Stephena i Susan.
Spekulativno širenje panike bilo bi kontraproduktivno.«
»Ako ih, dakle, nećete upozoriti da budu na oprezu, što biste željeli reći
ljudima iz rodnog grada Patsy Wood?« pitao je voditelj.
Nakon što je načelnik završio svoj pažljivo sastavljeni poziv svjedocima,
televizijska postaja emitirala je rekonstrukciju.
Naježila sam se. Premda sam prije nekoliko sati gledala kako se snima, zbog
distance koju je stvarao televizijski ekran sve se doimalo stvarnijim, činilo se kao
da doista gledamo rutu Patsyna kretanje prije njezina nestanka. Kad je Patsy
(mislim, Maureen) skrenula u uličicu iza Nelson Streeta, čula sam kako je netko
iza mene u sobi tiho izdahnuo.
Kad je bilo gotovo, zadržala sam dah, pripremila se za nove uvredljive
komentare koje sam bila prisiljena slušati cijeli dan. U prostoriji je vladala
55
neobična tišina. Osjetila sam kako me odostraga netko gurnuo laktom, okrenula
se i ugledala Toma koji mi je namignuo.
Uslijedio je val poziva. Više pozivatelja tvrdilo je da je vidjelo Patsy na putu do

središta grada. Drugi su rekli da su je vidjeli na autobusnom kolodvoru,
željezničkom kolodvoru, u parku, čak i na trajektu koji je isplovljavao iz
liverpoolske luke.
Stigli su gosti koji su željeli vidjeti Rushtona. Nevoljko su prihvatili da će ih
primiti jedan od inspektora kad im je bilo rečeno da načelnik nije dostupan. Samo
sam ih letimice vidjela, no bila sam prilično sigurna da su to ona četvorica koja
su ranije tog dana pratila rekonstrukciju.
Među svim pozivima koji su stizali, onaj koji je bio važan preusmjerili su meni
jer nitko nije mislio da je važan. »Luđak na liniji«, viknuo je narednik. »Dođi i
pobrini se za njega, Flossie.«
Ugrizla sam se za jezik, podigla slušalicu i čula priču o glasu koji zove upomoć.
Iz netom iskopana groba.
56
16.
RKVENO DVORIŠTE crkve sv. Wilfrida nalazilo se tako blizu Pendle Hilla da
C je bilo teško odrediti gdje jedno završava, a drugo započinje. Možda je
zabačeni kamen koji je pao s graničnog zida bio oznaka ili grm vrijeska koji se iz
divljine probio do obrađene zemlje. U svakom slučaju, u jednom trenutku, kad
se strmi uspon bio pretvorio u ravan, nadgrobne ploče i urne posve su zamijenile
paprat, bujad i suhu vrištinsku vegetaciju. I točno ovdje, u zaklonjenom dijelu
između urušavajućeg zida i najstarijih ploča, igrala su se lokalna djeca.
Sunce je bilo nisko nad obzorom kad smo otvorili željezna vrata. Sjene su se
produljivale, a zlaćani sjaj od samo nekoliko minuta prije, pretvorio se u
prigušeno, beživotno svjetlo. Mrak se šuljao preko Hilla, pretvarao njegovu
zelenu i žutu boju u tirkiznu, produbljivao njegove crne pukotine. Bio je to dio
dana koji su mještani nazivali Vrata u noć, ni dan ni noć nego nešto između, kad
su se normalna pravila dana i noći doimala nevažećima. Vrijeme kad je sve
bilo moguće. Tek sam nekoliko mjeseci živjela u Lancashireu, no naučila sam da
su Vrata u noć bila vrijeme kad su domaćice zatvarale prozore, zaključavale
dvorišna vrata i pozivale mlađu djecu s ulica.
Kad smo primili neobičan poziv o djeci koja su čula čudne zvukove u
crkvenom dvorištu, narednik je meni dao zadatak da izvidim situaciju.
Nepristojna djeca, teže odgonetljiv poziv, posjet drugom kraju grada - zadatak
koji kao da je bio smišljen za pozornicu Lovelady. No narednik je bio primoran
poslati vozača sa mnom, stoga smo pozornik Randy Butterworth i ja otišli
do njihova doma.
Ono što su mi ispričala djeca, bilo je dovoljno da se poslužim kućnim
telefonom i nazovem Toma koji se odmah dovezao. Zvučao je skeptično, no ipak
57
je došao i odveo nas travnatom stazom do groba. Otac te djece bio je tik iza njega.
Ja sam ga slijedila.
Pozornik Butterworth oklijevao je kraj ulaznih vrata.
Navedeni grob uzdizao se iznad površine tla poput svježe pečenog hljeba.
Glatkog i savršenog, zaobljenog ovalnog oblika. Gornji sloj zemlje bio je suh od
sunca, a tanki sloj čestica koje su izgledale poput neprosijanog brašna, plesao je
iznad groba poput male pješčane oluje.
Djeca, devetogodišnji i šestogodišnji brat, nisu bila pošla s nama, no vidjela
sam kako vire kroz gornji prozor svoje kuće. Nisu bili jedini. Vijest se pročula. Na
svakom prozoru koji je gledao na groblje mogla su se vidjeti lica. Ljudi su se počeli
okupljati i kraj ulaznih vrata. Randy je držao stražu leđima okrenutim
prema nama kako bi ih držao podalje.
»Ovaj«, rekao je otac.
Grob se nalazio kraj zida. Još uvijek svježi vijenci bili su poredani uz uzglavlje
groba. Dječja jazbina, privremeno sklonište od valovitog lima, bila je u blizini.
»Jimmy je prvi pobjegao«, rekao mi je stariji od dvojice dječaka. »Ja bih ostao,
ali kad smo čuli vrisak, odjurio je, ono, i ja sam morao za njim.«
Gledali smo grob, nitko od nas nije bio siguran što bismo zapravo trebali
učiniti. Zatim je Tom skinuo jaknu i dodao mi je prije nego što se bacio na tlo i
pritisnuo uho uz zemlju.
»Prvo su čuli lupanje«, rekao je otac. »I struganje. Mislili su da je možda
štakor.«
»Šuti malo, prijatelju«, rekao je Tom.
»Zatim vrištanje«, nastavio je tata. »Obojica se zaklinju da su ga čuli.
Razgovarao sam s Rayem i Elaine, susjedima do njih. Čuo ga je i njihov Micky.
Ne bih vas bio pozvao da je bila riječ samo o njima dvojici.«
»Jeste li čuli riječi?« pitala sam mlađeg dječaka s kojim sam razgovarala
nasamo. »Samo vrištanje ili i riječi?«
Kimnuo mi je da mu se približim pa mi šapnuo »upomoć«.
»Dobri su dečki«, nastavio je otac. »Ne govore laži. U pravilu.«
Tomovo se lice naboralo od usredotočenosti.
»Možda bismo trebali pričekati kraj ulaza...« započela sam.
58
»Evo Dwanea«, rekao je otac.

Čula sam kako su se željezna vrata uz zveket zatvorila. Okrenula sam se i
ugledala neobičnu pojavu koja je uspjela proći kraj pozornika Butterwortha.
Premda visine desetogodišnjeg djeteta, imao je ramena, ruke i noge odrasla
muškarca. Njegova kosa bila je gusta i tamnosmeđa, imao je kratku, oštru bradu,
a njegove izražajne, preplanule crte lica otkrivale su muškarca u tridesetima.
Njegove oči doimale su se pretjerano velikima na ionako velikoj glavi. Nosio je
radnu odjeću tamnosive i smeđe boje te preko ramena imao prebačenu veliku
lopatu.
»Crkveni grobar«, dodao je otac. »Njegov je zadatak da se brine o grobovima.«
»I?« pitala sam Toma.
»Kad biste svi barem na trenutak ušutjeli, možda bih mogao otkriti«, uzvratio
je ljutito.
Podigla sam jednu ruku, a prst druge stavila na usne dok se približavao mali
muškarac. Stabla iznad nas šuškala su na vjetru, a jedna je ptica zakriještala. U
daljini sam mogla čuti glasove, a povremeno i tutnjanje motora. Kad sam se
okrenula, uočila sam da se naša publika, ljudi koji su se bili okupili uz rub
crkvenog dvorišta, povećala.
Ne mogavši više odoljeti, pridružila sam se Tomu i legla na do s druge strane
groba. Zemlja je mirisala na pepeo, cijepana drva i nešto slatkasto, cvjetno. Na
tren sam podigla pogled i ugledala frezije ni dvadeset centimetara udaljene od
mene, a pokraj njih vodoravno položeno lice Toma Devinea. Na sekundu smo
se pogledali u oči, a mene je obuzeo neobjašnjiv, no snažan osjećaj zbunjenosti.
Potom je napravio grimasu i uspravio se.
»Patsy«, rekla sam previše tiho kako bi se to moglo čuti ispod zemlje. Željela
sam kriknuti ime, no čak sam i ja znala kakav bih spektakl izvela kad bih
uzviknula ime nestale djevojke u svježe iskopani grob. »Patsy«, ponovila sam
najglasnije što sam se usudila.
»Na noge, Lovelady«, rekao je novi glas, a ja sam podigla pogled i ugledala
višeg inspektora kako stoji iznad nas s dva svoja narednika.
Viši inspektor Jack Sharples sigurno je bio visok metar sedamdeset i osam jer
je to bila minimalna visina za policajca u Lancashireu u to vrijeme, no bio je tako
mršav i krhak da se doimao nižim. Bio je šutljiv muškarac, no imao je sposobnost
59
da prozre sve vanjske detalje kako bi stigao do srži bilo koje zagonetke. Bio je
poznat kao »Ravno u glavu Sharples«. Bio je svojevrsna legenda među policajcima
jer je sudjelovao u istrazi ubojstava na vrištim. Kolale su glasine da je napustio
Manchester jer se nije mogao suočiti s još jednim teškim slučajem koji bi
uključivao mrtvu djecu.
Nespretno sam se uspravila. Policajke su u 1960-ima nosile crne suknje
napravljene po mjeri. Odostraga su bile nabrane kako bismo mogle trčati, no nisu
bile zaštitnice čednosti kad bismo se pokušavale podići na noge u društvu
nadređenih kolega. Obeshrabreno sam zapazila i župnika. I još jednog muškarca.
U ranim četrdesetima, krupan, crvenkastožute kose i u odijelu. Bilo mi je poznato
njegovo lice premda ne i njegovo ime. Bio je jedan od putnika u Mercedesu koji
je jučer promatrao snimanje te ranije večeras posjetio postaju.
»I?« Pogled na Sharplesovu licu nije ostavljao nimalo sumnje u to kakav je
odgovor očekivao od nas.
»Ništa. No Florence možda ima bolji sluh od mene«, odgovorio je Tom.
Odmahnula sam glavom.
»Nitko nije dirao ovaj grob«, rekao je visoki, bespolni glas. Dwane, grobar,
stajao je na uzglavlju grobnog humka. Pokazao je glavom prema dolje. »Ovakvog
sam ga ostavio.«
Ispod vijenaca, grob je izgledao kao samo još jedna hrpa zemlje.
»Kako možete biti sigurni?« pitala sam.
»Tako ga poravnam.« Pogledao me kao da me je tek tad primijetio. »Ljudi
misle da je kopanje grobova lak posao - samo iskopaj zemlju pa je ponovno vrati.
Ne ide to tako. Znao bih da je netko drugi iskopao moj grob.«
»Dwane je uvijek vrlo temeljit«, dodao je župnik. »I vrlo uredan.«
Muškarac crvenkastožute kose u odijelu pogledao je prema ljudima kraj
željeznih vrata. »Doista mi se ne sviđa koliku pozornost ovo izaziva«, rekao je.
»Hajdemo, ljudi.« Viši inspektor okrenuo se kako bi pošao. »Imamo posla.
Ispričavam se što sam vas dovukao ovamo u ovo doba, oče, gospodine Bannister.«
»Gospodine!« Riječ mi je izletjela iz usta prije nego što sam uspjela smisliti što
će slijediti. Viši inspektor bacio je pogled preko ramena. Tom se nije pomaknuo,
gledao je u svoje cipele.
60
»Imamo četiri svjedoka koja tvrde da su čula zvukove koji su dolazili iz ovoga
groba.«
»Četiri klinca«, ispravio me je Sharples. »Koliko imaju godina?«
»Između šest i deset«, Tom je uskočio prije negoli sam uspjela otvoriti usta.
Vidio je kako ga bijesno gledam. »Pametna djeca«, promrmljao je. »Nimalo
glupava.«
»Sigurno su gledali Obitelj Addams, zar ne?« pitao je muškarac zvan
Bannister.
»Njihova im je majka to strogo zabranila«, odvratio je otac. »No vole Doctora
Whoa.«
»Eto, vidite.« Sharples me odmjerio od glave do pete. »Uredite se prije nego
što se vratite, Lovelady.«
Letimice sam pogledala prema dolje i vidjela da su mi se najlonke poderale i
da imam mrlje od trave na crnoj suknji.
»Gospodine, mislim da bismo trebali provjeriti« Iznova sam ga zaustavila kad
se namjeravao okrenuti. Drugi muškarac, Bannister, pogledao me je i odmahnuo
glavom.
Ignorirala sam ga. »Nije nemoguće«, dodala sam.
»Nitko nije taknuo ovaj grob«, ponovio je Dwane.
»Florence, nisam siguran da bismo je čuli«, rekao je Tom. »Doista ne vjerujem
da zvuk putuje kroz zemlju.«
»Svakako ne kroz drveni sanduk dva metra ispod zemlje«, dodao je Bannister
uz zlobni smiješak.
»Metar i pol«, odvratio je Dwane. »Grob je na dubini od dva metra, kovčeg je
visok četrdeset i pet centimetara. Iznad njega je metar i pol zemlje.«
»Čak bi i trideset centimetara moglo biti previše«, dodao je Tom.
»Kako znate?« pitala sam. »Kako bilo tko zna? Tko je provjerio?«
»Sharples, ovo je izmaknulo kontroli. Možete li obuzdati svoje ljude?« dodao
je Bannister.
Viši inspektor prišao mi je bliže. »Lovelady, imamo troje nestale djece i, ako
niste primijetili, imamo vražju publiku. Ne želim potaknuti govorkanja da su živa
zakopana.«
61
»Razgovarala sam s dečkima, gospodine. Ne mislim da su lagali.«

Viši inspektor letimice je pogledao oca dječaka. »Siguran sam da nisu, ali
klinci imaju bujnu maštu. Igraju se na groblju. Tako će im štošta pasti na pamet.«
»Ne bi se smjeli igrati ovdje«, rekao je otac. »Nismo im to rekli samo jedanput
nego bezbroj puta. Staro nadgrobno kamenje je opasno. Prijavio sam to, no samo
sam tratio riječi.«
»Održavanje groblja je odgovornost vijeća, a ne crkve«, dodao je Bannister.
»Kao što je obuzdavanje svojeglave djece odgovornost njihovih roditelja.«
Otac dječaka ispravio je ramena.
»Smanjeni budžeti«, dodao je Sharples. »Svi moramo izići nakraj s njima. O,
sjajno, sad nam stižu i pogrebnici.«
Svi smo se okrenuli prema Larryju Glassbrooku koji nam se približavao
stazom. Na sebi je imao svjetlosmeđu jaknu od samta s ljubičastim obrubom i
plavu košulju otkopčanu oko vrata. Njegova crna kosa bila je podignuta i
začešljana unatrag. Nije se mogao manje uklapati u sliku tipičnog pogrebnika.
Pratio ga je njegov partner Roy Greenwood, stariji, viši, mršaviji muškarac,
diskretno odjeven u crno.
»Nešto što bih trebao znati?« Larry se obratio višem inspektoru, ali kimnuo
prema meni. »Flossie«, rekao je. »Izgledaš kao da ti je vruće. Jesi li trčala?«
Sharples je nešto nejasno progunđao. »Pozornica Lovelady misli da bi se naša
nestala tinejdžerka mogla skrivati u jednom od vaših lijeosva, Larry«, rekao je.
»Kovčega«, ispravio ga je Larry. »Cedrovina sa srebrnim rubom. Prekrasan
primjerak. Sa žutom podstavom. Ja više volim plavu ili crvenu s tamnim drvom i
srebrom, no žuta je bila omiljena boja starog momka.«
»Gospodina Simmondsa«, dodao je Roy Greenwood s mrvicom prijekora u
glasu. »G. Douglas Simmonds, sedamdesettrogodišnjak, spokojno je preminuo
kod kuće prošlu srijedu.«
»Nitko nije dirao grob«, rekao je grobar.
»Postoji li i najmanja mogućnost da jest, g. Glassbrook?« pitao je Tom.
»Možete li nam reći što se događa s lijesom kad se zatvori? Kako bismo umirili
Florence.«
Bannister je glasno uzdahnuo. Župnik je izgledao zabrinuto.
62
»Sve za Florence«, rekao je Larry. »Stari momak je u kovčegu već četiri dana.
Balzamirali smo ga u petak. Sprovod je bio jučer rano ujutro tako da nije bilo
oproštaja kraj otvorenog kovčega.«
»Nikad ga ne organiziramo ako sprovod počinje prije jedanaest sati«, dodao je
njegov partner. »To bi zahtijevalo užurbano smještanje kovčega u mrtvačka kola,
a to uznemiruje obitelj.«
Otvorila sam usta. Tom je podignuo prst kako bi mi pokazao da ih opet
zatvorim.
»Nitko, dakle, nije pogledao u lijes - odnosno, kovčeg - od... otkad točno?«
pitao je Tom.
»Od nedjelje poslijepodne u pet«, odgovorio je Larry. »Njegova udovica došla
ga je vidjeti zajedno s jednim od sinova. Ostali su oko deset minuta pa otišli.«
»Zakovali ste ga nakon toga?«
Larry se trznuo, a potom nastavio objašnjavati Tomu i ostalima kako se
njegovi kovčezi hermetički zatvaraju.
»Dakle, nitko otad nije imao pristup kovčegu?« Bannister je mislio da je time
riješio sve nedoumice.
»Patsy je nestala u nedjelju navečer«, rekla sam. »Potpuno je moguće da ga je
netko otvorio nakon što ste ga vi zatvorili.«
»Mora da se tako dogodilo«, dodao je Dwane.
»Morali bi znati kako radi mehanizam.« Larry je ignorirao Dwanea.
»Ili biti dovoljno pametni da otkriju sami«, odgovorila sam ja.
»Morali bi imati pristup našoj kapelici«, rekao je Greenwood koji je vjerojatno
bio najmršaviji muškarac kojeg sam ikad vidjela.
Gornji dio njegova tijela savijao se prema naprijed kao da njegova jezgra nije
dovoljno snažna da ga drži posve uspravnim. Na poseban se način naginjao nad
ljudima kad im se obraćao.
»Pretpostavljam da zaključavate vrata«, rekao je Bannister.
»Uvijek«, potvrdio je Greenwood svojim dubokim, bezbojnim glasom. »Osim
ako očekujemo dolazak posmrtnih ostataka. Ne bi bilo prikladno da netko, ne
sluteći, uđe dok obavljamo postupke balzamiranja. Zgrada i dvorište su, dakako,
zaključani tijekom noći.«
63
»Ako su klinci doista čuli vriske, to bi značilo daje Patsy bila živa«, rekao je
Tom obrativši se meni. »Kako možeš živu klinku staviti u lijes a da ona ne urla iz
petnih žila?«
»Nisam čuo ništa kad sam punio grob«, dodao je Dwane.
»Drogiraš je«, odgovorila sam. »Nečim je udariš po glavi. Uvjeriš je da je riječ
o šali.«
»Rekao sam Rushtonu da će požaliti što je zaposlio ženu«, rekao je Bannister.
»Napad histerije.«
»Sad bi već bila mrtva«, rekao je Dwane. »Možda bi uspjela izdržati nekoliko
sati, od pogreba do trenutka u kojem su je čula djeca, ali ne preko noći. Ovako je
slobodno možemo ostaviti gdje je sada. Nema smisla kvariti savršeno dobri grobni
humak.«
»Dobro, ja idem«, obznanio je viši inspektor. »Lovelady, vi i Butterworth
možete sljedećih sat vremena držati stražu na oba ulaza u crkveno dvorište. Ne,
sljedeća dva sata. Naša nazočnost ovdje sigurno je pokrenula lavinu glasina, a ja
ne želim da se ovuda motaju znatiželjnici ih lovci na duhove i uznemiravaju
obitelj.«
»A ja bih nakon njih morao počistiti nered«, dodao je Dwane.
Sharples je stazom krenuo natrag. Slijedili su ga Bannister i župnik, pa Larry
i Roy Greenwood. Kad se Larry okrenuo, osjetila sam trag njegova losiona za
brijanje. Old Spice. Na dnu stuba vidjela sam nove bočice u kutiji koje su čekale
da ih se odnese do obiteljske kupaonice.
»Gospodine.« Zaobišla sam ostale muškarce kako bih se približila Sharplesu.
»Moramo biti sigurni. Što ako je ona ondje dolje, a mi smo je samo tako ostavili?
Ne smijemo to učiniti.«
Bannister je promrmljao nešto nerazumljivo kad je Sharples glasno
uzdahnuo. »Ne mogu odrediti ekshumaciju bez odobrenja Home Officea7.
Zar ne, oče?«
»Ne vidim zašto bismo se morah opravdati nižerangiranim časnicima?«
7
Ministarstvo unutarnjih poslova. (nap. prev.)
64
»Gospodine, ne govorim o ekshumaciji nego samo o premještanju zemlje kako

bismo Larryja mogli zamoliti da otvori kovčeg. Sve to ne bi potrajalo više od sat
vremena.«
»Tko će platiti moje prekovremene sate?« upitao je Dwane.
»Ne slušam vas.« Viši inspektor nastavio je stazom.
»Gospodine, ako imamo razloga vjerovati da je život u opasnosti, uobičajena
pravila pristupa ne vrijede.«
»Razgovarat ću s vama u postaji, Lovelady«, razdraženo je odvratio Sharples.
»Šefe, ima pravo«, rekao je Tom. »Možemo podignuti šator. Pričekati dok ne
padne mrak.«
»Ne, ne možemo čekati«, rekla sam. »Koliko zraka joj je ostalo ?«
»Nimalo«, dodao je Dwane. »Djevojka je mrtva.«
»Tome, koliko smo poziva primili večeras od svjedoka koji tvrde da su vidjeli
Patsy na željezničkom kolodvoru?« pitao je viši inspektor.
»Više od deset«, morao je priznati Tom.
»Tako je. Vlakom je otišla iz grada, a kad-tad otkrit ćemo kamo je otišla. Već
smo dovoljno vremena izgubili s rekonstrukcijom, Lovelady. Nemojte
pretjerivati.«
***
»Odustani, Florence«, rekao je Tom dok su ostali odlazili u svojim automobilima.

Izvukao je cigarete, predomislio se, pa ih opet spremio.
Spustila sam pogled. Metar i pol rahle, mrvljive, vlažne zemlje. Dwane bi je
mogao iskopati za sat vremena.
»Otpratit ću te do ulaznih vrata.«
Tom nije predlagao zajedničku šetnju. Htio me udaljiti od groba. Kretala sam
se polako, borila se protiv laganog pritiska na ruci kojim me je gurao naprijed.
»Tko je bio onaj muškarac sa župnikom?«
»Reg Bannister, crkveni starješina. Član Rotaryja.«
»I lože?«
65
»Tko zna? Vjerojatno. Slušaj, dušo, drži se po strani i nemoj upadati u

neprilike sljedećih nekoliko dana.«
Stigli smo do staze. Ljudi koji su dramu bili promatrali s željeznih vrata, počeli
su odlaziti, a ja sam se pitala što im je rekao Sharples.
»Grad je pun novinara«, nastavio je Tom. »Ne može se dobiti soba u Black
Dogu, a to mjesto nije bilo puno otkad je umrla stara kraljica. Tvoja
rekonstrukcija - ne kažem da je bila loša ideja, no - napeti su zbog nje.«
»Publicitet će nam pomoći da pronađemo djecu«, odvratila sam.
Tom se zaustavio, pa sam i ja. Još uvijek me je držao za ruku. Okrenuo se
prema meni.
»Neće svi tako misliti. Sastanak u gradskoj vijećnici održat će se sutra navečer.
Nakon večerašnjih događaja, bit će krcata. Dobronamjerna zabadala i budale koje
vole izazivati neprilike pitat će zašto policija ne čini dovoljno kako bi pronašla
nestalu djecu, a načelnik neće imati odgovor na to. Tako smo za nešto manje od
dvadeset i četiri sata od nelagodne tišine tijekom koje je većina ljudi prihvatila da
su klinci pobjegli od kuće, stigli do uvjerenja da je čudovište na slobodi i da
momci u plavom nemaju blagog pojma. A kad sve bude krenulo nizbrdo, okrivit
će tebe.«
»To nije fer.«
»Nisam rekao da jest. Ti si laka meta, Flossie - oprosti, to mi je izletjelo - zato
što si nova i mlada i samo djevojka. No i pametna si, i nije te strah otvoreno reći
svoje mišljenje. Stoga će te oni koji bi se inače suzdržali napasti bez obzira na to
jer nitko ne želi da ga raskrinka cura. Razumiješ li što ti govorim?«
Jesam. Nisam se samo igrala glavom, stavila sam je na panj.
»Misliš li i ti tako?« pitala sam.
»Ne, ali ja sam pametniji od većine.«
Napravila sam grimasu. Tom je bio mnogošto: zgodan, smiješan, šarmantan
kad je to želio biti, ali pametan?
Opet me je uhvatio za ruku. »Dopusti da ti dam savjet, Florence - neće
naškoditi ako ljude pustiš da misle da si laka meta. Mogla bi to iskoristiti.«
Stigli smo do vrata. Izvukao je ključeve od auta iz džepa i kimnuo Randyju,
no prije nego što se okrenuo, još se jednom nagnuo bliže prema meni. »Načelnik
66
je pod velikim pritiskom, a ti si ga samo još povećala. Obećaj mi da nećeš napraviti

neku glupost.«
Obećala sam. Morala sam. Nije namjeravao otići prije nego što to učinim.
67
17.
U SPINJALA SAM SE prilazom negdje poslije deset sati kad sam začula motor.
»Flossie.« Sally Glassbrook osmjehivala se dok je izlazila iz auta, no bio je to
umoran osmijeh, a njezina platnena torba za primalje bila je puna krvavih plahti.
»Ima li novosti?«
»Nažalost, ništa konkretno.«
»Pridruži mi se.« Izvukla je torbu s težom opremom iz auta. »Skuhat ću čaj.«
Više od svega željela sam otići u krevet, no znala sam da je Sally zabrinuta pa
sam je slijedila do kuhinjskih vrata, kroz vanjsku smočnicu sve do kuhinje gdje
sam za stolom zatekla Lunu Glassbrook koja se mrštila nad radnom bilježnicom.
Odnekud iz kuće začuo se zvuk klavira. Mislila sam da prepoznajem Mozarta,
no kratki komad čuo se uvijek iznova, pa nisam bila sigurna.
»Dušo, zašto si još budna?«
Luna je ignorirala majku. »Flossie, jesi li bila ondje? Je li bilo u redu? Mislila
sam da smo izgledali glupo kad smo se zaustavili u Snape Streetu. Richiejev
brat...«
»Bilo je sjajno«, rekla sam. »Svi su bili vrlo zadovoljni. Odaziv je bio dobar.«
Lice joj se na sekundu ozarilo, zatim su joj se naglo skupile obrve. »Je li
uspjelo?« Spustila je glas. »Jeste li je pronašli?«
»Još nismo, nažalost. No primili smo puno telefonskih poziva. Trebat će
vremena da ih sve provjerimo.«
»Richiejev stric rekao je da si išla do sv. Wilfrida, da su neka djeca čula glasove
i da iskopavaš grobove. Ona nije u nekom grobu, zar ne?«
»Ne, to nije imalo nikakve veze s tim.« Nerado sam lagala Luni, bilo kome, no
u postaji smo se dogovorili da će to biti službeni odgovor. Posjet sv. Wilfridu ticao
68
se vandalizma. Nije imao veze s nestalom djecom. Nitko nije znao koliko će
potrajati ta laž.
Lunino se lice zgrčilo, oči su joj se napunile suzama za koje sam mislila da bi
doista mogle biti iskrene. Kod Lune nikad nisi mogao biti siguran. »Ne mogu
zamisliti ništa gore«, rekla je.
Sally je u susjednoj sobi ispraznila torbu s krvavim krpama i ručnicima u
perilicu. Posegnula je za svežnjevima osušenog bilja koji su visjeli sa stropnih
greda te istrgla nekoliko stručaka. Lavandu, pretpostavljala sam, zbog njezina
mirisa, a ružmarin zbog njegovih dezinfekcijskih svojstava. Naučila sam mnogo o
ljekovitom bilju od svog dolaska.
»Nemoj gnjaviti Flossie.« Kad se začulo mehaničko okretanje bubnja u
perilici, Sally je otišla do čajnika. »Znaš da nam ništa ne može reći.«
»Mogu ja«, rekla sam Sally. »Sigurno si mrtva umorna.«
»Večerašnji je bio lak.« Žigicom je upalila plamenik. »Četvrto dijete praktički
izađe samo. Pedeset minuta od pucanja vodenjaka do vađenja posteljice.«
»Maaama«, tiho je jauknula Luna.
»Što se dogodi s posteljicom?«
Svi smo se okrenuli i ugledali Cassie, srebrnokosu i sivooku stariju kćer
naslonjenu na okvir vrata. Kretala se posve nečujno.
Premda sam već pet mjeseci živjela s obitelji, to me je i dalje uznemiravalo.
Hodala je i u snu, što je bilo još jezovitije jer se nijedna spavaća soba u kući nije
mogla zaključati. Ubrzo nakon što sam se doselila, jedne sam se noći probudila i
ugledala je kako stoji na vratima moje sobe. Moj prestravljeni vrisak nije ju
probudio, samo se okrenula i vratila hodnikom.
»Odvratno«, promrmljala je njezina sestra.
»Većina majki ih pojede.« Sally je žličicom spuštala listove čaja u čajnik.
Namignula mi je dok je stavljala poklopac.
»Šališ se?« Luna je prestala pisati zadaću i počela zuriti u majku svojim
golemim, širokim očima koje su me uvijek - znam da je to okrutno - podsjećale
na oči žabe kreketuše.
»Neke mame su gadljive«, nastavila je Sally. »Osobito prvorotkinje. Sve ih se
češće zakapa ispod stabala. Mnoge ih daju primaljama da ih odnesu kući. Kakva
ti je večeras bila užina?«
69
»Jeste li je pronašli?« pitala me Cassie dok je Luna glumila da povraća.

Odmahnula sam glavom. »Imali smo mnogo poziva, imamo nekoliko svježih
tragova, nastavit ćemo potragu.«
»Mrtva je, zar ne?«
Luna je naglo podigla glavu. »Govoriš o mojoj prijateljici.«
»Otkad?« Cassie je bila nekoliko centimetara viša od Lune i znala se prilično
dobro izrugivati. »Nije te bilo briga za nju kad je bila živa.«
»Oprosti, nitko nije rekao da je mrtva. Flossie, ti ne misliš da je mrtva, zar
ne?«
»U krevet.« Sally je podigla ruku kako bi pokazala na vrata. »Obje.«
»Mrtva poput sfinge, kao Susan i Stephen, a samo je pitanje vremena kad će
ščepati sljedećeg.« Cassie je navukla podli osmijeh na lice. »Otima ih jedno po
jedno, a nitko ne zna kad će ponovno napasti. Večeras baci pogled ispod kreveta,
Luna.«
Nisam se mogla suzdržati. »Cassie, strašiš svoju sestru.«
Starija djevojka okrenula se i izjurila iz sobe. Luna je pošla za njom.
»Misliš li i ti to?« Sally je ulijevala kipuću vodu u čajnik. Većina tekućine nije
završila unutra nego se slila niz rub posude. »Radi li to doista netko?«
»Previše je rano za zaključke.« Pokušavala sam ne misliti na manje od milju
udaljen svježi grob.
»Trebam li postrožiti kućna pravila za djevojke? Možda uvesti zabranu
noćnih izlazaka? Pobrinuti se da nikad ne izlaze same?«
»Nemamo razloga misliti da je netko naudio Patsy i ostalim...« počela sam.
Sally me pogledala svojim malim, ljubaznim osmijehom, svojim uobičajenim
izrazom lica i odjednom zatreptala dok su joj se sive oči punile suzama.
»I ja bih to učinila«, rekla sam. »Da, definitivno. Zaštiti ih.«
70
18.
Srijeda, 18. lipnja 1969.
Z BOG UMORA KOJI sam osjećala, trebalo mi je neko vrijeme da zaspim.

Rekonstrukcija se doimala tako dobrom idejom, no ako nam ona ne donese
konkretne rezultate, jedino što smo uspjeli jest privući još više pozornosti na naš
neuspjeh, nepronalaženje troje nestale djece. Svi u zemlji krivit će načelnika, ali
Tom je bio u pravu: ovdje u Sabdenu, krivnju će svaliti na mene.
Kad sam uspjela usnuti, spavala sam loše, neprestano sam se budila prije nego
što bih opet utonula u živopisne i zastrašujuće snove. Kao što se moglo očekivati,
sanjala sam da sam zatočena u mračnom, zatvorenom prostoru. Tom i Dwane
stajali su iznad mene, lupali po poklopcu, pokušavali dobiti odgovor, no ja
nisam mogla govoriti.
Kad sam uspjela pronaći svoj glas, Toma i Dwanea više nije bilo, a ja sam
počela dozivati majku.
Naglo sam se probudila, čvrsto umotana u vlažne najlonske plahte,
prestrašena da sam vikala naglas. Kad se u kući nisu začuli nikakvi zvukovi - moji
vrisci ipak su bili nečujni - digla sam se i razvukla zastore. Nisam mogla vidjeti
mjesec, svjetlost zvijezda bila je blaga i prigušena, a Hill je bio samo mutan obris,
crnji od svoje okoline.
Mislila sam da te noći više neću zaspati.
Moja majka. Silno je boljelo razmišljati o njoj, zato sam većinu vremena
pokušavala to ne činiti. No, svako toliko ulovila bi me nespremnu, prišuljala mi
se u snovima ili nasumičnoj uspomeni.
Uvijek je dolazila s razlogom.
71
Te noći prisjećala sam se vremena kad sam imala dvanaest godina i bila na
putu s njom. U autu smo bile samo nas dvije - moj je brat bio kod kuće s dadiljom
- i zbog rijetke prilike da je imam samo za sebe, povjeravala sam joj se više nego
obično. Ne sjećam se što sam rekla, no sjećam se da je zaustavila auto uz rub ceste
i predložila da prošećemo. Iskoristili smo prijelaz preko ograde, prešli preko
gornjeg ruba polja s makovima pa se popeli na još jedan prijelaz, zastali na vrhu
kako bismo pogledale pola milje udaljeno selo. Poslije sam saznala da se zove
Bletchley. U njegovu središtu nalazila se golema viktorijanska palača s
visokim zabatima od crvene opeke, lukovima i kupolastim čeličnim krovom nad
kružnim kutnim prozorom.
»Jednog dana, Florence«, rekla je, »čut ćeš kako te dozivaju imenom.«
Bilo mi je na vrhu jezika reći joj da ga čujem svaki dan. S tri mlađa brata,
odrasli su uvijek trebali pomoć, no osjetila sam da nije mislila na to.
Ukočeno je gledala u palaču od crvene opeke. »Kad se to dogodi, ne možeš se
sakriti i pretvarati se da nisi čula. Moraš podignuti ruku i reći: >Evo me.<«
Tijekom nadolazećih godina zaključila sam, zato što mi to nisu rekli izravno,
da je moja majka bila u ratu. Nešto ju je iz njezina rodnog Hampshirea bilo odvelo
u Buckinghamshire gdje je upoznala mog oca i potom se udala za njega. Nikad
nije govorila o tome, a ja se već godinama nisam sjetila tog dana, no vratio mi se
u sjećanje dok sam sjedila na krevetu i zurila u Pendle Hill.
Negdje iz mraka, Patsy Wood dozivala je moje ime.
***
Hill je vani bio samo sjena na obzoru. Okrenula sam mu leđa i otključala vrtnu
šupu ključem koji sam posudila iz kuhinje. Pažljivo sam otvorila vrata znajući da
škripe. U šupi nije bilo prozora, na sekundu ili dvije nisam mogla vidjeti ništa.
Upravo sam htjela riskirati i upaliti džepnu svjetiljku kad sam začula tiho,
promuklo režanje.
U kutu šupe, na gnijezdu koje je bio izradio od jutenih vreća, ležao je crni pas.
Malen i mršav, s glatkim, kratkim krznom, pas je treptao dok je zraka džepne
svjetiljke osvjetljavala njegovo lice. Imao je dug nos i goleme uši kao šišmiš.
Mužjak. Dotad ga nikad nisam bila vidjela. Koliko sam znala, Glassbrookovi nisu
imali psa.
72
Mali engleski hrt - pretpostavljala sam - ponovno je zarežao. No nije se

pomaknuo, a ja nisam mislila da sam u opasnosti. Zapravo je najveća prijetnja bila
mogućnost da zalaje i probudi cijelu kuću.
Zato sam ga ignorirala, ugledala veliku lopatu zbog koje sam došla i zgrabila
je. Zatvorila sam vrata i zaključala je. Poslije ću se pozabaviti psom.
Trebat će mi četrdeset ili više minuta da cestom dođem do crkvenog groblja,
zato sam krenula preko livade, popela se preko zida na kraju vrta Glassbrookovih,
pa nastavila gornjim rubom imanja u podnožju Hilla. Bilo je lako na početku -
postojala je dobro ugažena staza, a lopata mi je služila kao štap za hodanje - no
nakon desetak minuta, šikaru je zamijenila otvorena vriština i ja sam se morala
probijati kroz gusta polja paprati.
U jednom sam se trenutku spotaknula i dok sam pokušavala doći do zraka,
ugledala sam svjetla na Hillu.
Protrljala sam oči i ponovno pogledala. Nema sumnje, svjetla, baklje ili
fenjeri, negdje na pola puta prema gore, i još veće svjetlo, vjerojatno kriješ. Na
Hillu su usred noći bili ljudi. Moj policijski instinkt govorio mi je da je sam prizor
tih svjetala koja su letjela i plesala bio u suprotnosti s normalnim, racionalnim
ponašanjem.
Dok sam stajala na mjestu, mogla sam čuti bubnjanje.
U daljini, katkad jedva čujno, do mene je na krilima vjetra stizalo jednolično
ritmičko bubnjanje koje gotovo sigurno nitko nije mogao čuti u gradu. Nije bila
riječ o jednostavnom, repetitivnom ritmu puhačkih orkestara: ovo je zvučalo
mnogo primitivnije. Bila sam sigurna da stiže s Hilla, s mjesta gdje su se vidjela
svjetla.
Trebala bih to prijaviti. Najbliža policijska govornica nalazila se na deset
minuta hoda od sv. Wilfrida. Dežurni policajac mogao bi poslati auto da izvidi
situaciju.
A ja ću morati objasniti što radim vani u dva sata ujutro naoružana lopatom.
Okrenula sam leđa prema svjetlima pa brzo nastavila hodati kako bi zvuk
mojih koraka nadjačao bubnjeve, no moje je samopouzdanje jenjavalo. Tijekom
drugog dijela putovanja do crkvenog groblja, naglašeno sam bila svjesna noći koja
me je okruživala, vjetra koji je hučao kroz krošnje stabala i gutao ostale
73
zvukove, paprati koja se savijala u suprotnom smjeru od vjetra. Gotovo

sam osjetila olakšanje kad sam preskočila zid i našla se među mrtvima.
Grob je bio onakav kakvog sam ga ostavila, kao i dječje skrovište. Stajala sam
u njegovu podnožju znajući da će za nekoliko sati početi ustajati radnici prve
tvorničke smjene i da moram donijeti odluku. Dosad nisam učinila ništa
pogrešno. Čim počnem kopati, počinit ću ozbiljan zločin. Ako me ulove, moja
policijska karijera je gotova, a možda će i podići optužbu.
A za što? Čak i ako je Patsy ispod mojih nogu, već je odavno mrtva. Trebala
bih se okrenuti i vratiti kući. Ipak...
Upomoć, čuo je šestogodišnji dječak, iz dubine zemlje. I sama sam ga gotovo
mogla čuti. Očajnički glas koji moli da ga se ne prepusti sudbini.
Nisam zapravo imala izbora. Mrtva ili živa, neće ostati dolje, napuštena od
svih koji su je trebali zaštititi. Podigla sam vijence, jedan po jedan, i odložila ih
uz rub groba. Zatim sam počela kopati.
Zabij, podigni, odbaci. Zabij, podigni, odbaci.
Nakon dvadeset minuta, napustila sam nadu da ću uspjeti vratiti grob u
njegovo prvotno stanje. Morat ću dati sve od sebe pa pobjeći, nestati prije prvog
svjetla.
Zabij, podigni, odbaci. Ponovi, uvijek iznova. Unatoč prohladnom noćnom
zraku, uskoro sam se počela znojiti. Nakon nekog vremena prestala sam se
osvrtati svakih nekoliko sekunda kako bih provjerila jesam li sama. Bila sam
previše umorna kako bi me bilo briga. Zabij, podigni, odbaci. Cvjetni ukrasi
uskoro su bili zatrpani rahlom zemljom. Rupa je sada bila previše duboka da bih
i dalje mogla stajati uz rub groba, zato sam popustila pred neminovnim i uskočila.
Nastavila sam kopati. Bilo mi je vruće, bila sam umorna i boljele su me ruke,
ali svakom minutom spuštala sam se sve niže.
Tras. Moja lopata udarila je u drvo. Nastavila sam. Više nisam kopala nego
razbijala grumene i strugala zemlju, klizila lopatom preko poklopca kovčega.
Zatim sam nešto čula. Nešto što nije bio vjetar ili klizanje izbačene zemlje.
Nešto poput... stenjanja?
Pribrala sam se i nastavila. Mrtvi se ne bude. Čak ni kad netko s lopatom lupa
po njihovim vratima. Tresle su mi se ruke pa sam počela brže kopati.
74
Vjetar je postao snažniji, zvuk šuštanja krošnji podsjećao me je na šapatom

izrečene prijetnje. Kad je većina poklopca kovčega bila otkrivena, nebo je već bilo
izgubilo svoju neprobojnu tminu i ja više nisam mogla ignorirati osjećaj da se
nešto promijenilo. Nemir koji sam bila potiskivala od dolaska na groblje pretvorio
se u duboku nelagodu. Više mi nije bilo vruće. Naprotiv.
Nisam vjerovala u nadnaravno. Nisam vjerovala da mrtvi imaju vlast nad
živima, ali dok sam se smrzavala u grobu, naposljetku sam uspjela dati definitivan
oblik nelagodi i strahu koji su me obuzimali. Bilo je zapravo jednostavno. Više
nisam bila sama.
Čim sam si to priznala, postala sam svjesna sjene na tlu. Netko - ili nešto -
stajalo je iza mene uz rub groba.
75
19.
K AKO IDE, FLORENCE?« pitao je Tom Devine. »Treba li ti pomoć?«

Polako sam se okrenula, nisam željela pokazati koliko sam uznemirena. U
trapericama i traper-jakni Tom je stajao uz rub groba.
»Koliko dugo si ovdje?«
»Želiš čuti cijelu neugodnu priču ili želiš da ovo privedemo kraju?« Posegnuo
je rukom prema dolje. »Kvragu, izađi odande. Ne možemo otvoriti kovčeg dok ga
ti pritišćeš svojom težinom.«
Dala sam Tomu ruku jer nisam imala izbora. Unatoč primjedbi koju je izrekao
na račun moje težine, lako me je povukao gore.
»Pretpostavljam da se sjećaš što je tip iz pogrebnog poduzeća rekao o
mehanizmu za zaključavanje?« pitao je.
Moja odlučnost je iščezla. »Tome, ne misliš valjda ozbiljno? Naći ćemo se u
golemim problemima.«
»Manje naglaska na ono >mi<, Florence. Ako ništa ne pronađemo, ja brišem
odavde. Sama ćeš snositi odgovornost.«
Pa, nije mi mogao dati bolju ponudu. Ne razmijenivši više ni riječ, spustili
smo se na koljena pa legli na poklopac. Oboje smo posegnuli i pronašli skrivene
zasune. Objasnila sam mu kako da ih okrene i povuče da bi se otključali
mehanizmi. Poklopac kovčega otvorio se nekoliko centimetara.
Osjetili smo prodoran smrad. Očekivala sam da će biti neugodan, ali ne i
toliko intenzivan. Bilo je kao da je nešto opipljivo izjurilo iz kovčega i pljusnulo
me ravno po licu.
76
»Florence, na noge i odmakni se nekoliko koraka.« Tom nije podigao pogled.

»Zapravo, želim da otrčiš do kraja ulice i nazoveš postaju. Neka nekoga pošalju
ovamo.«
»Prvo moramo biti sigurni.« Udahnula sam svjež zrak pa ponovno provirila.
»Hajde. U redu sam.« Pokušavala sam govoriti i ne disati. Nadala sam se da ću
zadržati dah dok ne završim s ovim.
»Florence, nismo namirisali balzamirano tijelo.«
Odvažila sam se na jedan udisaj. Nisam imala predodžbu o tome kako miriše
balzamirano tijelo, no pretpostavljala sam da bi snažne kemikalije nadjačale
smrad raspadajućeg tijela. Bljuvotine. Izmeta i mokraće. Trulog mesa. Odvratne
mješavine mirisa koja je u tom trenutku zagadila zrak oko nas.
»Mislim da si bila u pravu, Florence.« Još je bilo prilično mračno, no kad sam
pogledala u njegovu smjeru, Tomovo lice bilo je bljeđe. »Mislim da je unutra,
mislim da je mrtva i mislim da ovo nije nešto što bi trebala vidjeti.«
Kad sam naknadno razmišljala o njegovoj galantnosti, nisam bila sigurna
osjećam li se dirnutom ili povrijeđenom. No tada sam ispružila ruku i uhvatila
poklopac. Tom je učinio isto. Poklopac nije sam mogao stajati uspravno pa sam ga
držala kad je Tom džepnom svjetiljkom osvijetlio jadno, mrtvo lice Patsy Wood.
Dok smo čekali na ostale, brezovim granama i policijskom trakom iz Tomova auta
napravili smo kordon oko groba. Dok smo radili, pokušala sam ne okrenuti lice u
njegovu smjeru. Pokazalo se da je to bio gubitak vremena.
»Ako ti to nešto znači, i meni se plače«, rekao je kad smo učinili sve što smo
mogli i stajali naslonjeni na zid groblja. »No ja bih to riješio prije dolaska ostalih.«
Nisam namjeravala plakati, ne otvoreno. Nisam mogla zaustaviti suze koje su
kapale, ali...
»Koliko dugo si...?« počela sam. »Kad si...? Kako?«
»Znao sam da planiraš neku glupost«, odgovorio je Tom kad smo opazili prvo
treperenje plavih svjetala u daljini. »Došao sam ovamo kako bih ti pokazao da
griješiš. Otkucala je ponoć, a tebe još nije bilo, no počela je padati kiša pa sam se
sakrio u dječjoj jazbini.« Pokazao je glavom prema skloništu koje smo bili
vidjeh. »Zaspao sam«, priznao je.
»Spavao si? Cijelo vrijeme dok sam kopala?«
77
Izvukao je cigarete. »Što da kažem? Imam dubok san. A popio sam i nekoliko
piva u Staru. Probudio sam se tek kad si lopatom udarila u poklopac. Tad je šteta
već bila počinjena.«
Postavila sam pitanje čiji odgovor zapravo nisam htjela čuti. »Misliš li daje
bila živa? Kad smo bili ovdje prije?«
Njegova se cigareta toplo žarila na hladnom jutarnjem zraku. »Ne«, odgovorio
je. »Sigurno nije. Upravo si je vidjela. Ona je mrtva više od nekoliko sati.« Snažno
i dugo povukao je dim iz cigarete.
Suze su se vračale. Mislila sam da ih ovaj put neću moći zaustaviti. »Tome,
kroz što je sve prošla...«
Okrenuo se prema meni. »Ne. Prestani. Njezina obitelj će tako mučiti samu
sebe. Kao i njezini prijatelji. Mi imamo zadatak. Moramo pronaći gada koji ju je
stavio unutra.«
Stiglo je prvo policijsko vozilo. Plava su se svjetla ugasila, policajac u uniformi
izišao je iz auta.
»Tako mi je drago što si ovdje«, rekla sam Tomu.
»Drago mi je što si to spomenula«, rekao je. »Moramo uskladiti priče. Nisi
mogla spavati, vratila si se ovamo kako bi odala počast onome koji zakonito leži
ondje dolje - mogla bi provjeriti tko je to - zatim si začula zvukove ispod zemlje.
Nisi imala izbora, morala si početi kopati lopatom koju je netko ostavio ovdje.
Kad si vidjela da je ipak riječ o Patsy, nazvala si mene. Ja sam došao, provjerio, a
potom smo sve to prijavili. Zadovoljna?«
Dva policajca u uniformama krenula su prema nama. Iza njih se zaustavljalo
još jedno vozilo.
Odala počast? Lopata koju je netko ostavio? »Nikad neće povjerovati u to.«
»Nema veze. Dovoljno je uvjerljivo kako bi se pretvarali da su povjerovali. A
ti, Flossie, bolje je da nekoliko dana budeš ponizna kao pudlica. Nitko ne voli
sveznalice.«
78
20.
TIGAVŠI DO KUĆE GLASSBROOKOVIH, isprala sam lopatu ispod vrtne slavine i

S vratila je u šupu. Zbunila sam se i pomalo uznemirila opazivši da je mali crni
pas nestao premda je šupa bila zaključana, no dok sam se vraćala do kuće,
primijetila sam blijedo lice koje me gleda s kuhinjskog prozora. Cassie
Glassbrook bila je budna neobično rano.
Dvije civilne zaposlenice policijske postaje bile su u ženskom zahodu kad sam
stigla na posao. Elaine, jedna od tipkačica i Brenda koja je radila na telefonskoj
centrali. Zavidjela sam im na njihovoj slobodi da nose haljine za vrućeg vremena,
a Elaine je očito bila nova zbog načina na koji se gledala u zrcalu, na koji se
okretala kako bi se vidjela odostraga. Haljina je bila kratka, bez rukava,
šarena zbrka neobičnih, vrtložnih uzoraka. Nije mi se sviđala, ali meni je bilo
vruće u uniformi i debelim hulahupkama. Rado bih se bila zamijenila.
»Dobro jutro.«
Nisam odmah primijetila da mi obje nisu uzvratile pozdrav zato što su bila
odškrinuta vrata mog ormarića. Pažljivo sam ih otvorila i osjetila neugodan miris
koji se obično mogao osjetiti ljeti oko javnih zahoda i u mračnim ulicama u blizini
pubova. Moj sako bio je netaknut, no moja kapa nije bila ondje gdje sam je
ostavila.
Znala sam da će biti mokra i prije negoli sam je podigla. Netko se popisao u
moju kapu.
»Znate li išta o ovome?« Pretvarale su se da me ne gledaju dok sam kapu nosila
do umivaonika, no bile su vrlo loše glumice,
»O čemu?« Elaine je otresla pepeo s cigarete u umivaonik.
»Problem?« Brenda je proučavala nokte.
79
Njih dvije još nisu otkrile da ogledala zrcale izraze lica, no možda ih
jednostavno nije bilo briga što mogu vidjeti njihove iskrivljene osmijehe.
Oprala sam kapu i dala sve od sebe kako bih je osušila tankim rotirajućim
ručnikom. Nadala sam se da je močenje - dva močenja - neće oštetiti jer bi me
čekala kazna.
Već sam kasnila na postrojavanje. Samo nekoliko sekunda, no kako sam bila
loše sreće, Rushton je već bio u sobi za postrojavanje, a policajci u mojoj smjeni u
stavu mirno kad sam se ušuljala.
»Lijepo što ste nam se pridružili, Flossie«, rekao je narednik kad sam zauzela
svoje mjesto na kraju reda svjesna koliko mi se lice žari. Pozornik kraj mene
onjušio je zrak pa se odmaknuo za korak. Negdje drugdje u sobi začuo se prigušeni
hihot koji se brzo pretvorio u kašalj.
»Dobro jutro, momci, djevojko.« Načelnik je iskoračio. »Svi ste čuli glasine o
onome što se dogodilo u ranim jutarnjim satima, a ja sam ovdje kako bih vam
rekao da je dosta tračeva.«
Činilo se da je Rushton sve u sobi pogledao ravno u oči, devet policajaca, osim
mene.
»Bagra iz Fleet Streeta8 navalila je u velikom broju«, nastavio je. »Neki od njih
stigli su prije izlaska sunca, no pretpostavljam da ih inače ne privlači danje svjetlo.
Ono što želim reći jest, ako čujem da je netko razgovarao s njima o slučaju Patsy
Wood, pobrinut ću se da taj muškarac« - izravno je pogledao u mom smjeru - »ili
žena provedu ostatak svog radnog vijeka čisteći zahode u postaji. Jesam li bio
jasan?«
U zbor izgovoreni »da, gospodine« odjeknuo je prostorijom.
»Isto vrijedi za ostatak stanovništva. Ne razgovaramo ni sa kim. Dat ću
službenu izjavu tijekom dana. Ugodan vam dan, momci.«
Rushton je na tren zastao na vratima kako bi porazgovarao s narednikom.
Nisam mogla čuti što govore, no narednik je letimice pogledao u mom smjeru.
Bilo mi je dodijeljeno Drugo redarstveno područje. Meni samoj. Čim smo bili
otpušteni, krenula sam prema vratima. Željela sam što prije pobjeći od
prikrivenih pogleda i neprekrivenog izbjegavanja ostalih policajaca, a da ne
8
Ulica u Londonu u kojoj je od 1702., kad je pokrenuto tiskanje prvih dnevnih novina The Daily Couranta, do 1980-
ih bila smještena većina redakcija najvažnijih britanskih novina, (nap. prev.)
80
govorim o mrmljanju o redovima novinara kroz koje smo morali proći kako
bismo izašli iz postaje.
Kad sam se našla nadomak recepcije, osjetila sam kako me netko potapšao po
ramenu. Okrenula sam se i ugledala jednog od starijih policajaca, muškarca po
imenu Colin, poznatog kao »stranac« jer se prije deset godina doselio iz
Yorkshirea.
Pretpostavljam da sam ja onda bila »Marsovka«.
»Moram vas odbaciti do kraja ulice.« Ne pričekavši odgovor, okrenuo se i
krenuo prema dvorištu gdje su bila parkirana vozila.
»Zašto?« Slijedila sam ga, uhvatila stražnja vrata dok su se zatvarala. Dobila
sam odgovor kad smo izjurili iz postaje i prošli kraj okupljenog mnoštva novinara.
Začula sam svoje ime kad su me opazili na suvozačkom mjestu Colinova auta.
Jedan je čak počeo trčati za nama.
Colin je onjušio zrak. »Otvorite prozor«, rekao je ne pogledavši me.
»Hvala«, rekla sam kad se zaustavio dvjesto metara niže. Zurio je ravno kroz
vjetrobran i možda nisam trebala čuti ono što je rekao sljedeće.
»Nemojte se žuriti natrag.«
Na sekundu - mudru i razboritu sekundu - gotovo sam tiho zatvorila vrata i
otišla. No pomislila sam na onu malu djevojčicu, živu zakopanu u najstrašnijem
zamislivom mjestu, i ostalo dvoje koje s njom vjerojatno dijeli istu sudbinu.
Pomislila sam na njihova ubojicu koji je sigurno bio negdje u gradu, hodao
ulicom, promatrao djecu, čekao svoju sljedeću priliku.
Sekunda je prošla. Sagnula sam se i ugledala njegov profil.
»Što sam trebala napraviti? Ostaviti je ondje dolje?«
Okrenuo se i premda sam bila bijesna, prestrašio me je izraz njegova lica.
»Odjebi«, odvratio je.
To sam i učinila.
81
21.
R EDARSTVENA PODRUČJA SU dijelovi grada kojima bi policajac trebao

patrolirati u određeno vrijeme, kad je na dužnosti. Dobro sam poznavala
Drugo redarstveno područje: danju je bilo jedno od mirnijih mjesta i smatralo se
prikladnim za policajku bez pratnje. Većim dijelom sastojalo se od stambenih
ulica s nekoliko lokalnih trgovina. Ondje se nalazila i osnovna škola te
stara predionica pamuka koja je bila zatvorena prije nekoliko godina. Moj prvi
zadatak bio je pregledati područje oko predionice, provjeriti je li sve u redu.
Kad sam skrenula u ulicu, čula sam visoki glas Toma Jonesa kako ogorčeno
propituje motivaciju žene po imenu Delilah. Tomov glas zamijenio je dječji plač,
žena koja viče na djecu da se požure, prodoran treperav glas s kasetofona. Činilo
se kao da su svi prozori otvoreni. Neke žene već su bile vani. U kućnim ogrtačima
i pregačama, s kosom podignutom i svezanom rupcem, ribale su stube pred
kućnim vratima. To je na sjeverozapadu bio ritual: obitelji neće biti cijelog dana.
Domaćice su čistile kućne pragove. Većina je rabila velike drvene četke, no neke
su još uvijek imale tradicionalno kamenje za ribanje. Nekolicina mi je poželjela
dobro jutro, druge su me samo gledale dok prolazim.
Premda je ondje tijekom dana bilo mirno, Perseverance Mili bila je na zlu
glasu u postaji. Gotovo svaki tjedan primali smo dojave o ovom ili onom obliku
remećenja noćnog mira. U ranim satima tog jutra, dok sam ja napredovala kroz
vrištinu, dva naša policajca otišla su na teren kako bi provjerila potencijalnu
provalu. Nisu pronašli ništa, no narednik je htio da se mjesto provjeri i tijekom
dana.
Predionica se nalazila na dnu kratke stambene ulice zvane Jubilee Street.
Ulazna vrata su napravljena od čistog željeza, zakračunata i omotana lancem i
lokotom, bila jedini prolaz kroz visoki prljavi zid od opeke prekriven komadićima
82
stakla koji je okruživao predionicu i dvorište. Par škanjaca izgradio je gnijezdo na

dimnjaku. Vidjela sam kako kruže zrakom dok sam se približavala.
Udaljen samo nekoliko metara od ulaznih vrata, uz cestu je bio parkiran crni
Daimler. Na brzinu sam pregledala teren, ljuta što nisam zabilježila registraciju
onog kojeg sam vidjela jučer poslijepodne. Prestižna vozila nisu bila rijetkost u
Sabdenu - neki su se silno obogatili zahvaljujući predionicama, tvornicama i
okolnim farmama - no nisu bila baš toliko uobičajena.
Bila sam dovoljno visoka kako bih provirila preko zida i vidjela vodenični jaz.
Bio je prekriven smećem dok je uzak trak zemlje koji ga je okruživao bio zarastao
papratima, koprivom i bazgom. Okruživali su ih visoki, veličanstveni cvjetovi
vrbolike, a glavice bljedožute perunike izvirivale su iz vode. Oko njih su rasli
grmovi budleje s već potamnjelim ljubičastim grozdovima zbog uvenulih
cvjetova. Njihov miris bio je snažan i sladunjav na toplom jutarnjem zraku.
Krenula sam prema stražnjem dijelu predionice gdje ograda nije bila tako
visoka. Moju pozornost privukao je grafit prljave, bijele boje.
Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim.9
Mogao se vidjeti i simbol u obliku romba. Grafit je bio nov. Dok sam se
približavala, namirisala sam kemikalije u boji.
Religijski grafit. Tko je čuo za takvo što? I zašto je on bio jedini znak
vandalizma na cijeloj napuštenoj građevini?
Sa stražnje strane imala sam pogled na dvorište i cijeli stražnji dio građevine.
Golema metalna vrata spremišta za utovar omogućivala su pristup podrumu.
Donji prozori bili su zagrađeni rešetkama, nekoliko njih bilo je razbijeno.
Sporedne zgrade bile su poredane uz zidine. Sve je bilo neobično uredno za
napuštenu građevinu. Činilo se da je sve na svom mjestu.
A potom nije. Netko je bio u predionici. Na sekundu ili dvije, ljudska sjena
pojavila se na jednom od donjih prozora. Imala sam izbor. Mogla sam otrčati do
najbliže policijske govornice i prijaviti slučaj ili sve istražiti sama. Nije mi se
svidjela ideja o preskakanju ograde, ali to bi, bez dvojbe, učinili svi moji muške
kolege.
9
Citat iz online Biblije u izdanju Kršćanske sadašnjosti. (Stari zavjet uzet je iz tzv. Zagrebačke Biblije, a Novi zavjet
je prijevod Bonaventure Dude i Jerka Fućaka.) (nap. prev.)
83
Osvrnula sam se - nitko ne gleda - i popela se na najnižu prečku. Prebacila

sam jednu nogu, pripazivši na suknju, pa zatim skočila dolje.
Sve je bilo drugačije s ove strane zida. Predionica se doimala većom, a dvorište
mračnije. Prodorni zov škanjca kao da je bio izravno upućen meni. Možda doista
i jest. Bilo je poznato da škanjci brane svoj teritorij.
Krenula sam preko dvorišta prema prozoru gdje sam vidjela lik, ali staklo je
bilo neprozirno i prljavo, nisam mogla pogledati unutra. Otišla sam do sljedećeg,
pa do sljedećeg. Nisam mogla vidjeti nikakvo kretanje.
Nisam umislila sjenu.
»Što vam jebeno pada na pamet?«
Okrenula sam se i ugledala dva muškarca koja su se pojavila iza ugla. Jedan
od njih bio je Terry Parker, poznati prijestupnik. Žilav lik s licem glodavca kojeg
smo ispitali kad je nestao Stephen. Dijelom zbog njegove povijesti, dijelom zbog
toga što je živio nedaleko od obitelji Shorrock. Oklijevao je iza mlađeg,
većeg muškarca.
Muškarac za kojeg sam imala osjećaj da sam ga već vidjela, ali nisam znala
gdje, imao je veliki kolut s ključevima u jednoj ruci. Bio je u srednjim
četrdesetima, imao kratku smeđu kosu i strogo lice. Nosio je poslovno odijelo, no
trbuh mu je visio preko pojasa, a ovratnik košulje urezivao mu se u nabore vrata.
»Imali smo prijavu o remećenju mira jučer navečer, gospodine«, rekla sam.
»Mogu li vas zamoliti vaše ime i razlog vašeg dolaska ovamo?«
Brojila sam sekunde. Odgovorio je kad sam stigla do četvrte.
»Gospodin Earnshaw, vlasnik imanja. Mogu li ja sad saznati vaše?«
»Pozornica Lovelady, gospodine.« Pogledala sam iza njega jer se činilo da se
Terry pokušavao odšuljati. »Kako ne bih morala provjeriti sa svojim narednikom,
možete li potvrditi iskaz gospodina Earnshawa, Terry?«
Terry se trgnuo i nastavio povlačiti. Protumačila sam njegovu šutnju kao
potvrdan odgovor.
»Znam tko ste«, nastavio je veći muškarac. »Vi ste nova pudlica Stana
Rushtona. Zar nemaju zatvorske ćelije koje treba oribati?«
»Jeste h danas ulazili u predionicu, gospodine Earnshaw?«
84
Prišao je bliže, a ja sam mogla osjetiti ustajali miris alkohola i cigareta u

njegovu dahu. »Mislim da se ne moram opravdavati gdje sam bio na vlastitom
imanju.«
»Bez obzira na to, gospodine, imali smo dojave o provali. Jeste li primijetili
znakove provaljivanja?«
Nagnuo se bliže. Morala sam obuzdati poriv da se odmaknem na korak. Zatim
je podigao prst i mahao njime po zraku samo nekoliko centimetara daleko od
moje jakne. »Slušaj, dušo, ja vas nisam zvao jučer navečer, a nije ni Terry. Samo
mi imamo ključeve i samo mi imamo ovlasti prijaviti remećenje mira. Ako vam
se u budućnosti ne javi netko od nas dvojice, predlažem da ostanete u postaji i da
se usredotočite na kuhanje čaja višim časnicima.«
Pokazala sam glavom u smjeru predionice. »Imate li što protiv ako uđem i
provjerim?«
»Da, imam. A sada se bolje gubi prije nego što porazgovaram sa Stanom
Rushtonom o tvom ponašanju.«
Nisam mogla napraviti ništa bez naloga ili dopuštenja. Obojici sam poželjela
dobro jutro i otišla. Na trenutak sam ih poželjela zamoliti da mi otvore ulazna
vrata, no imala sam osjećaj da će i ta molba biti odbijena. Stoga sam se ponovno
popela na ogradu svjesna da me gledaju. Kad sam završila na drugoj strani, čula
sam Earnshawa kako govori: »Skini to sranje sa zida, Terry. Ne plaćam te kako bi
pustio da vandaliziraju ovo mjesto.«
Izvijestila sam dežurnog policajca. Dok sam zaključavala policijsku
govornicu, imala sam neugodan osjećaj da me netko promatra. Pogledala sam
preko ceste i ugledala Toma naslonjenog na auto. Na sekundu smo zurili jedno u
drugo, a ja sam pomislila da mogu vidjeti nešto u njegovim očima što nije bilo
nalik na Toma kojeg sam poznavala. Prešla sam preko ceste. Nastavio je šutjeti.
»Gdje si bio?« Nisam ga vidjela od odlaska s groblja sv. Wilfrida.
»Kod Woodovih. Potom u bolnici. Odveo sam Patsyna oca kako bi
identificirao tijelo.«
»Ti si ih obavijestio?«
»Ja i načelnik. Rekao je da će to najbolje primiti od mene.«
»Jesu li...« Zastala sam.
»Jesu li dobro? Ne, Florence, nisu ni najmanje dobro.«
85
»A ti?«
Otvorio je vrata automobila. »Načelnik me poslao da te dovedem«, rekao je.
»Požuri se.«
Ušla sam u auto. »Kamo idemo?« pitala sam dok smo kretali s ruba pločnika.
Neobično, no radio nije bio upaljen.
»Ne na mjesto koje će ti se svidjeti«, odgovorio je.
86
22.
Ju E LI OVO KAZNA?« pitala sam Toma dok smo se spuštali popločenim hodnikom
prizemlju Blackburn Royal Infirmaryja10. Nikad nisam prisustvovala
obdukciji, a nisam namjeravala započeti s Patsynom. Nisam ni uživala u pomisli
da će se svi u postaji smijati pričama o tome kako sam povraćala ili se onesvijestila.
»Doista još ne znaš kakav je Rushton, zar ne?« Tom je primijetio znak za
zabranu pušenja i tražio mjesto na kojem bi mogao ostaviti cigaretu. Kako ga nije
pronašao, bacio ju je na pod.
Na kraju hodnika, iza dvostrukih vrata, zatekli smo načelnika Rushtona s još
trojicom najviše pozicioniranih detektiva kriminalističke policije: višim
inspektorom Sharplesom koji nije ni pogledao u mom smjeru, Bobom Greenom i
Garryjem Brownom, dvojicom njemu izravno podređenih narednika. Green s
nadimkom Gusty bio je u ranim tridesetima, imao je dugu, tanku kosu koja je
stršila na sve strane kao da je stalno izložena naletima vjetra. Isprva sam mislila
da je dobio nadimak po svojoj neobičnoj frizuri, no uskoro potom saznala sam da
je razlog bio posve drugačiji. Browna, koji je bio desetak godina stariji od Greena,
zvali su Woodsmoke iz nekog razloga koji još nisam uspjela otkriti. Svi su
muškarci u to vrijeme smrdjeli na dim. Nije pušio cigarete nego lulu, no ona
je bila napravljena od poliranog crnog materijala, a ne od drva.
Nekoliko sekunda nakon što smo stigli Tom i ja, pojavio se patolog. Njegov je
pogled zastao na meni. »Ide li mlada dama s nama?« upitao je.
»Da«, odgovorio je Rushton.
Stisnuvši usta, patolog je krenuo.
10
Bolnica u Blackburnu u Lancashireu. (nap. prev.)
87
Velika, heksagonalna mrtvačnica podsjećala je na javno kupalište u Sabdenu

koje sam posjećivala barem jedanput tjedno kako bih nadoknadila racionalnu
opskrbu toplom vodom u pansionu. Sve je bilo funkcionalno, ali i pomno
dotjerano, detaljno i upadljivo dizajnirano kao što su to voljeli viktorijanci.
Zvukovi su se odbijali o popločane zidove oko nas prije nego što bi nestali
negdje ispod visokih stropova.
Okruživali su nas zaobljeni prozori. Oni veći, smješteni niže, bili su
zamračeni zbog privatnosti, no oni viši i dalje su propuštali danje svjetlo. Kroz
jedan sam mogla vidjeti listovima bogate grane američke platane. Ignorirajući
mršavo, pokriveno tijelo na mramornom stolu, fiksirala sam pogled na njišuće
lišće. Patolog, izvjesni doktor Dodds, započeo je: »Jesmo li svi spremni?«
pa povukao plahtu.
Zavladala je tišina. Spustila sam oči i pogledala Patsy.
Bila sam zahvalna što su joj crte lica izražavale spokoj. Režeći izraz koji je bio
tako strašan pod svjetlom džepne svjetiljke i koji me podsjetio na glodavca
uhvaćenog u zamku, sada je bio opušten kao tijekom sna. No u tim ranim satima
nisam bila opazila strašne rane na njezinim rukama i podlakticama. Bile su
prekrivene osušenom krvi jer je tad još nisu bih oprali.
Usne su joj bile bezbojne i strašno ispucane. I one su bile prokrvarile. Imala
je tri duboke ogrebotine na lijevom obrazu, ondje gdje je sama izgrebla svoje lice.
»Pred nama je mrtvo tijelo adolescentice«, nastavio je patolog. »Bjelkinje.
Težine od oko pedeset kilograma i visine od oko metar i šezdeset.«
Patsy nije imala odjeće na sebi. To me rastužilo premda sam znala da je to
normalno. Sigurno je kao tinejdžerica bila iznimno osjetljiva na svoje tijelo i
vjerojatno nije mogla zamisliti ništa gore od obnaženosti pred šestoricom
muškaraca.
Morala sam prestati razmišljati o njoj kao živoj osobi.
»Malo premršava«, nastavio je patolog, »no osim toga, čini se da je bila dobrog
zdravlja prije smrti.«
»Uzrok smrti?« Rushton je od svib nas bio najviše udaljen od stola. Nisam bila
sigurna gleda li uopće izravno u Patsy, a ne u neku nedefiniranu točku nekoliko
centimetara iznad nje. Obrijao se od našeg susreta u ranim jutarnjim satima, ali
prilično loše. Dvaput se porezao, a promaklo mu je i nekoliko mjesta.
88
»Uzimajući u obzir hermetički zatvoren prostor u kojem ste je pronašli,

okruženje siromašno kisikom, pretpostavljam da je asfiksija bila uzrok smrti«,
odgovorio je patolog. »Ništa što mogu vidjeti na prvi pogled ne proturječi tom
zaključku. Rane na njezinim rukama i prstima« - podigao je Patsynu lijevu ruku i
svjetiljkom osvijetlio dva srednja prsta bez noktiju - »sugeriraju da je bila živa kad
su je zatvorili u lijes.«
Cijelo Rushtonovo tijelo je zadrhtalo.
»Na odjeći je bilo tragova mokraće i fekalija«, dodao je Brown kojemu je bio
dodijeljen zadatak prikupljanja dokaza iz kovčega. »I izbljuvak. Što također
sugerira da je bila živa zakopana.«
Opet sam gledala u američku platanu.
»Znamo da je bila živa«, dodao je Tom. »Napola je uništila lijes pokušavajući
se osloboditi.«
Mislim da su svi u prostoriji, osim patologa, reagirali na te riječi. Svi smo
vidjeli kovčeg u ranim jutarnjim satima. Svi smo vidjeli razderani, krvavi saten,
izbljuvak u kosi mrtvog muškarca čije je ovo trebalo biti mirno počivalište. Jadnu
Patsy položili su izravno na leš. Sigurno je bila užasnuta. A i on je zaslužio
bolje. Pokušala sam se sjetiti njegova imena. Možda Douglas. Douglas Simmonds.
Patolog se namrštio. »Ono što je zbunjujuće jest da ne mogu pronaći znakove
vezivanja.«
»Kako to mislite?« upitao je Rushton.
»Nema očitih modrica oko ramena ili vrata.« Patolog je otišao do obližnje
radne površine i namjestio svjetiljku kako bi bolje osvijetlila gornji dio Patsyna
tijela. »Znamo da su joj ruke i noge bile svezane. Pitanje koje biste vi, gospodo,
trebali postaviti jest kako ju je netko uspio staviti unutra.«
»Postoji li mogućnost da je bila drogirana?« predložila sam. »Možda
kloroformom? Nekim sredstvom za anesteziranje?«
Jedan među njima, mislim da je to bio Sharples, uzdahnuo je.
Dodds je pričekao dobrih pet sekunda prije nego što je odgovorio. »Analiza
tkiva bi nam mogla dati odgovor na to. Premda sredstva za anesteziranje nisu lako
dostupna.«
»Kad je preminula?« upitao je Rushton. »Možete li nam reći vrijeme smrti,
doktore?«
89
Moje oči opet su se okrenule prema američkoj platani.

»Hm, mrtvačka ukočenost je nestala, mrtvačke pjege imale su vremena
pojaviti se na njezinim leđima i stražnjici. Rekao bih da je smrt nastupila negdje
između ponedjeljka tijekom noći i utorka ujutro.« Podigao je pogled prema nama.
»Neko vrijeme prije nego što su vas pozvali da dođete na groblje jučer navečer.«
Čula sam nekoliko uzdaha olakšanja u prostoriji. Sigurna sam da je jedan od
njih bio moj. No Rushton je samo zatvorio oči. Dali smo mu trenutak koji je očito
trebao te promatrali kako mu se boja polagano vraća u lice. Dodds je u
međuvremenu metalnim instrumentom otvorio Patsy usta i unutrašnjost
osvijetlio malom svjetiljkom.
»Zanimljivo«, rekao je.
Mi ostali smo se pogledali. Čekali.
»Čini se da su joj nedavno izvadili zub«, nastavio je Dodds. »Gornji desni
očnjak. Pomalo nespretna ekstrakcija. Mogli biste to provjeriti s njezinim
zubarom.«
Brown kao da se bio trgnuo. Bacio je letimičan pogled prema šefu pa otvorio
usta.
»Ima li znakova zlostavljanja?« upitao je Sharples.
Brown se namrštio pa zatvorio usta kad se Dodds pomaknuo prema donjem
dijelu Patsyna tijela.
Nisam namjeravala gledati taj dio. Ovaj put sam oči držala spuštene,
usredotočene na podne pločice boje sirutke, na zaprljane fuge među njima, na
veliki središnji odvod. Čula sam zvuk klizanja mrtvog mesa preko mramora,
spuštanja instrumenata na tvrdu površinu. Svi su šutjeli.
»Teško je reći u ovom trenutku«, odgovorio je Dodds.
Letimice sam pogledala gore pa brzo opet spustila pogled. Dodds je ispod stola
bio izvukao nešto nalik na obrnute stremene, a Patsyne mršave bijele noge bile
su provučene kroz njih.
»Ne vidim znakove krvarenja ograničene na ovo područje«, nastavio je Dodds.
»Nema očiglednih ozljeda ili tragova deranja.« Zastenjao je kao što to čine ljudi
kad se naginju ili se dižu s niske sjedalice. »Himen se doima raskinutim«, rekao
je, »no to samo po sebi ne dokazuje ništa uzimajući u obzir današnje
90
tinejdžere. Pregled njezine odjeće mogao bi vam dati više informacija, no u ovom
bih trenutku rekao da je malo vjerojatno.«
Još se nekoliko uzdaha začulo u prostoriji dok je Dodds uklanjao stremene i
spuštao Patsyne noge.
»Pa, namjeravam započeti s unutarnjim pregledom«, nastavio je patolog.
»Kojemu rado možete prisustvovati ako želite.« Otišao je do radne površine i
podigao skalpel.
Nismo željeli. Zahvalili smo mu, pa izašli iz prostorije. Trideset minuta
poslije, muškarci su bili u sobi za sastanke kraj Rushtonova ureda. Ja sam bila u
kuhinji i kuhala čaj.
91
23.
R USHTON JE IMAO TAJNICU koja je u pravilu kuhala čaj za njegove sastanke,

no ona nije ni podigla pogled kad sam s punim poslužavnikom prošla kraj
njezina stola. Niti mi je pomogla otvoriti vrata sobe za sastanke. Unutra su
muškarci stajali na nogama.
»Poslat ću nekoliko momaka u pogrebna poduzeća u okolici«, upravo je
govorio Green. »Nabavit ćemo popis pogreba od Susanina nestanka. Možemo
diskretno pogledati te grobove ako nam se učine sumnjivima.«
»Mislim da bi se trebao vratiti malo dalje u prošlost«, dodao je Brown. »Ako
netko skriva leševe u grobovima, neće nužno izabrati one najnovije.«
»Ali zemlja se stvrdne nakon nekog vremena«, rekla sam. »Lakše je iskopati
novije grobove.«
Tišina. Spustila sam poslužavnik.
»Divimo se tvom iznimnom iskustvu«, odvratio je načelnik. »Kreni s
početkom godine, Gusty. Ne može ih biti tako mnogo. Nismo imali epidemiju.«
Ostala sam stajati na mjestu, nespretno nagnuta nad stolom ne znajući
očekuje li se od mene da serviram čaj ili da odem. Tom mi je stisnutih usana
uputio osmijeh.
»U redu.« Rushton je izvukao stolicu na čelu stola. »Sjednite, gospodo.
Trebam nešto reći pozornici Lovelady.« Načelnik je izravno pogledao u mene,
osjećala sam kako mi je lice užareno i ljubičasto. Zvuk povlačenja stolica utihnuo
je.
»Drago mi je što ste to učinili, Florence«, započeo je. »Bilo je potrebno mnogo
odvažnosti, i donijelo je rezultate, premda ne one koje smo priželjkivali.«
Nekoliko ostalih složili su se promrmljavši nešto s odobravanjem. Sharples
me pogledao hladnim, neumoljivim očima.
92
»S druge strane, ako još jednom izvedete sličnu ekshibiciju, mogli biste se naći
u govnima, a ja neću dijeliti pojaseve za spašavanje.« Rushton se nagnuo preko
stola u mom smjeru. »Želim da se moji policajci drže pravila i da sebe stavljaju na
prvo mjesto, a ne da se izvrgavaju opasnosti slijedeći neki predosjećaj koji bi
mogao njih, a i mene, stajati glave. Jesam li bio jasan, dušo?«
»Savršeno, gospodine. Žao mi je«, odgovorila sam.
Rushton se naslonio u svojoj stolici i pogledao u strop. »I kad smo već kod
toga«, nastavio je, »mogao bih nešto reći i policajcima koji se ne bi trebali dati
nagovoriti od lijepog lica na nepromišljene noćne nepodopštine. No to ću
prepustiti vašim savjestima.«
Tišina za stolom. Trudeći se ne pogledati Toma, zakoračila sam natrag prema
vratima.
»Druga stvar, Flossie«, rekao je Rushton, »želim da vas maknu s patroliranja i
premjeste gore na neko vrijeme. Pobrinut ću se da vam donesu stol.«
»Smijem li vas pitati zašto, šefe?« Sharples je izgledao kao da je zagrizao kiselu
jabuku. »Baš sada nam trebaju policajci za patroliranje. Čak i ako su... pa....«
»Želim mali tim u središtu ove istrage, a Flossie je sebi prokrčila put«,
odgovorio je Rushton. »Osim toga, trebat će mnogo toga brzo otipkati, a ne želim
da spisi završe u daktilografskom uredu. I, zamijenite uniformu svakodnevnom
odjećom, Flossie.
U sljedećih nekoliko tjedana možda će biti trenutaka kad ću htjeti da ne bude
očito da ste policajka.«
»Da, gospodine«, uspjela sam reći s neugodnim osjećajem da zapravo nisam
zaslužila postati dio tima nego da me Rushton samo želio imati na oku. Postojao
je i problem da zapravo nisam...
»I, trebat će nam redovita opskrba čajem«, rekao je Brown. »Molim vas,
mlijeko i dvije žličice šećera, Flossie.«
Podigla sam čajnik spuštena pogleda. Ako nastavim šutjeti i budem korisna,
možda me neće izbaciti.
»U redu, sad kad smo riješili pitanje Flossie, ovo je još važnije«, nastavio je
Rushton. »Ne želim da itko izgovara riječi >živa zakopana < izvan ove grupe.
Zapravo, ne želim da ih itko od vas izgovori naglas dok nismo sigurni s čim
imamo posla.«
93
Podigla sam pogled. »Ali, ne možemo...« Zastala sam. Ja i moja velika jezičina.
Sharples se otvoreno podsmjehivao.
»Što vam je na umu, Florence?« upitao je načelnik.
»Izaći će na vidjelo tijekom istrage«, odgovorila sam.
»Hoće, ali to će biti tek za nekoliko dana, ako ne i nekoliko tjedana. To nam
daje prostora za disanje.«
»No slučaj je privukao veliku pozornost«, dodao je Green. »Zahvaljujući
Flossienoj televizijskoj rekonstrukciji. Ljudi su jutros jedva mogli proći kroz
ulazna vrata od svih piskarala i lokalnih zabadala. Morat ćemo odgovoriti na
gomilu neugodnih pitanja.«
»Dat ćemo službenu izjavu još danas«, odgovorio je Rushton. »Flossie, vi ste
vješti s riječima, vi je možete natipkati. Patsy Wood pronađena je u svježe
iskopanom grobu na kojem su bili vidljivi znakovi narušavanja. Nemojte
spominjati da ste ga narušili vi. Nećemo davati dodatne izjave do završetka
istrage. Bla, bla, bla. Možete izmisliti ostatak, neka zvuči impresivno.«
Nisam znala tipkati. Nisam pohađala školu za tajnicu nego fakultet.
»Još imamo dvoje nestalih tinejdžera«, nastavio je Rushton, »a ako se pročuje
da su možda bili živi zakopani, imat ćemo bandu s grabljama na svakom uglu ulice
i svaki grob odavde do Burnleyja bit će oskvrnut. Moramo ih pronaći. Što je sad,
Flossie?«
Pružala sam naredniku Brownu šalicu čaja kad mi je nešto sinulo. Skrivati
svoje misli bilo je nešto na čemu sam izgleda morala poraditi.
»Oprostite«, rekla sam. »No, kad nam je patolog rekao za zub koji nedostaje
Patsy, činilo se da je narednik Brown želio nešto reći.«
Brown se nije doimao oduševljenim što sam ga izdvojila.
»Imaš li što podijeliti s nama, Woodsmoke?« upitao je Rushton.
»I ne baš«, odgovorio je Brown. »No odrastao sam u ovom kraju i moja baka
je oduvijek voljela drevne priče. Katkad bi nas nasmrt prestrašila. Priče o
vješticama bile su joj omiljene. Pričala nam je o bacanju čari, crnoj magiji i
sličnom. Govorila je da su iskopavale grobove kako bi došle do dijelova tijela.«
Sharples je na to rekao: »Ne razumijem baš...«
94
»Imala je pravo u vezi s tim«, prekinuo ga je Brown. »To je bilo zabilježeno

tijekom suđenja vješticama iz Pendlea daleke tisuću šesto i neke. Lokalni sudac
bio je pozvan jedne nedjelje jer su grobovi bili iskopani u jednoj od crkava u šumi.
Svježi grobovi. Ljudi su došli u crkvu i pronašli mrtve članove svojih
obitelji porazbacane uokolo.« Sve nas je pogledao. »Ne pričam priče o duhovima,
ovo je povijest.«
»Meni to zvuči kao prilično gadan oblik zastrašivanja«, rekao je Rushton.
»Osim što to prema riječima moje bake nije bilo samo zbog zastrašivanja«,
nastavio je Brown. »Rekla je da vještice trebaju dijelove tijela kako bi njihovo
bacanje čari bilo uspješno.«
»Divno«, rekao Sharples. »Ovo je dosta mlijeka. Lovelady. Ne patim od
nedostatka kalcija.«
»Kosa i nokti su dobri, ali krv, zubi i kosti su bolji«, nastavio je Brown.
»Možete biti skeptični koliko god želite, šefe, no moja baka bi se uvijek pobrinula
da sve odrezane nokte i svu kosu baci u vatru kako ih se ne bi dočepale vještice.
To su činili mnogi iz njezine generacije.«
Začulo se kucanje na vratima. Načelnikova tajnica provirila je u sobu. »Odjel
za dokaze želi razgovarati s vama«, rekla je načelniku. »Hitno.«
»Također moramo ponovno istražiti prva dva nestanka.« Rushton je ustao.
»Idite do škole, razgovarajte s njihovim prijateljima, otkrijte što nam je promaklo.
Flossie, vi ste najbliže što imamo školskom djetetu, vi ćete biti zaduženi za to.
Vjerojatno ćemo morati riješiti pitanje nabave auta za vas.«
Vrata su se zatvorila za načelnikom.
»Znate li uopće voziti, Lovelady?« pitao je Sharples.
»Da«, odgovorila sam. »Položila sam vozački ispit sa sedamnaest godina.«
Načelnik se vratio. Bio je blijed kao krpa.
»Idemo«, rekao je. »Svi. Odjel za dokaze želi da smjesta dođemo. Pronašli su
nešto u lijesu.«
95
24.
M ALA ŽENSKA FIGURICA koju su pronašli u kovčegu zajedno s Patsy bila je

groteskna. Visine petnaestak centimetara, napravljena od crvenosmeđe
gline i zavezanih ruku i nogu. Tankim, oštrim komadićima drva - izbrojila sam
ih trinaest - bili su probijeni ruke i noge, oči, uši i usta, genitalije i anus, vrh
glave i sredina prsa.
»Koga vraga?« komentirao je Sharples.
Prizor je bio odbojan, no nitko od nas nije mogao odvratiti pogled. Imala je
kosu koja joj je padala preko ramena i bila svezana tankom vrpcom. Crte lica bile
su sićušne, ali savršeno oblikovane. Lice je čak bilo suženo oko sljepoočnica kako
bi se istaknulo visoko čelo. Bilo je nešto čudno u vezi s ustima, no izuzevši to...
»Izgleda kao Patsy.« Odmaknula sam se, otišla do druge strane stola. Nisam
htjela biti blizu te stvari.
»Gdje ste je pronašli?« upitao je Rushton.
Dva časnika, odgovorna za upravljanje dokazima, bila su se povukla kako
bismo nas šestero prišli stolu za pregled. »Ispod satena«, odgovorio je jedan od
njih. »Pronašli smo je kad smo ga izrezali.«
Ovdje je bio i kovčeg u kojem smo pronašli Patsy. Zauzimao je previše mjesta
u ovoj maloj, zatrpanoj prostoriji. Nisam imala pojma kamo je bilo odneseno tijelo
Douglasa Simmondsa, a nije se činilo da je pravi trenutak za to pitanje.
»Ovo je vudu-lutkica«, rekao je Brown.
»To nisu igle«, brzo je dodao Green. »Izgledaju mi kao komadići drva. Vudu-
lutkice imaju pribadače.«
96
Brown je čučnuo kako bi se našao u ravnini stola. »Ima nešto u ustima.

Odnosno, bilo je zabijeno u glinu kad su je - kako to nazivaju, pekli? Izgleda kao
zub, šefe.«
Pridružili su mu se Tom i Green.
Patsyn očnjak. Svi smo to pomislili.
»Woodsmoke«, rekao je opet kao krpa blijedi načelnik. »Možeš li to provjeriti
s Patsynim zubarom? Što prije, to bolje. Pitaj ga je li joj on izvadio zub. Ne sviđa
mi se ovo, doista mi se ne sviđa.«
Svi smo se trgnuli na zvuk kucanja na vratima. Sharples je prebacio plahtu
preko figurice sekundu prije nego što je jedna od tajnica otvorila vrata i pitala za
Rushtona.
Nitko nije otkrio figuru nakon njegova odlaska. Nitko od nas kao da nije znao
što reći. Otišla sam do drugog kraja stola gdje je bila raširena Patsyna odjeća:
crvena vesta, haljina s cvjetnim uzorkom, čarape, gaćice, potkošulja i cipele.
»Izgleda li ova odjeća nekome od vas neobično čisto?« upitala sam.
»Ne«, odgovorio je Brown prije nego što je brzo postrance pogledao ostale. Još
su stajali oko prekrivene figurice.
»Ne govorim o krvi i bljuvotini«, rekla sam. »Govorim o onome što nedostaje.
Ne vidim mrlje od zemlje. Ako je bila položena u grob nakon službenog pokopa,
trebalo bi barem biti tragova zemlje. Njezina odjeća ne bi trebala biti ovako čista.«
Prestala sam govoriti jer me nitko nije slušao. Vrata su se otvorila. Načelnik
se vratio. »Dolje su Roy Greenwood i Larry Glassbrook«, rekao je. »Žele dati
izjavu.«
Sharples kao da je skupljao snagu prije nego što je otkrio glinenu figuru. »U
redu«, rekao je. »Možemo ih pitati jesu li ovo već vidjeli.«
Figura koja je izgledala kao Patsy ležala je naga na drvenom stolu. Njezine
slijepe oči zurile su u mene.
97
25.
F LORENCE IH MOŽE ISPITATI«, rekao je načelnik.

»Uz dužno poštovanje, ne možemo poslati neiskusnu pozornicu da ispituje
sumnjivce«, rekao je Sharples. »Ja bih to trebao obaviti.«
»Oni nisu sumnjivci«, odgovorio je Rushton. »Dobrovoljno su došli ovamo
kako bi dali izjavu, a ti ćeš ih prestrašiti. Laskajte im, Flossie. Neće biti na oprezu
s vama. Idi s njom, Tom. Pravi se glup. Znaš već, na svoj uobičajeni način.«
Oba pogrebnika odvedena su u sobu za ispitivanje, onu s dvosmjernim
zrcalom, a Tom im se pridružio prvi kako bi im zahvalio što su došli. Ja sam im se
pridružila nekoliko minuta poslije s još jednim poslužavnikom s čajem, olovkom
i notesom. Kad sam otvorila vrata, zapahnuo me miris muške kozmetike. Tom je
rabio Brut 33, više nego što mi je bilo drago, a i Larryjev Old Spice bio mi je
poznat. Pretpostavljam da je treći miris u zraku, prezasićeni, masni miris, bilo
ulje u Greenwoodovoj kosi.
»Ovdje smo kako bismo izrazili svoju zabrinutost zbog onog što se dogodilo
kod sv. Wilfrida u ranim jutarnjim satima«, rekao je Roy Greenwood nakon što
je Tom pitao što može učiniti za njih.
Roy Greenwood imao je savršene zube, bili su upadljivo bijeli kao kod
umjetnih zubala, no imao je običaj prelaziti gornjom usnom preko njih dok šuti,
kao da mu posve ne pristaju. Njegove duboko usađene oči bile su tamnosmeđe
boje, dok su lice i ruke bile one bljedoće koja je odgovarala njegovoj profesiji.
Larry je kraj njega izgledao, kao rock-zvijezda.
»Želim istaknuti da smo šokirani kao i svi ostali«, nastavio je Greenwood, »i
da ćemo učiniti sve što možemo kako bismo pomogli u policijskoj istrazi.«
»Lijepo od vas«, rekao je Tom dok sam ja lijevala čaj u tri šalice.
98
»Radimo u ovom gradu gotovo dvadeset godina«, rekao je Greenwood, »i

zabrinuti smo što je naš ugledni etablisman upleten u tako gnusan zločin.«
Mislim da nikad nisam čula riječ »gnusan« izgovorenu naglas u stvarnom
životu.
»Želite li nešto dodati, g. Glassbrook?« Tom je upitao Larryja.
Larry je odmahnuo glavom. »Roy govori u ime nas obojice.« Mahao je prstima
po zraku. »Ja govorim svojim rukama.«
»Tko sve ima ključeve pogrebnog poduzeća?« pitao je Tom nakon što sam ulila
mlijeko u čaj i obojici posjetitelja ponudila šećer.
»Nas dvojica«, odgovorio je Greenwood.
»I Sally«, dodao je Larry.
Greenwood je okrenuo glavu. »Sally ima ključeve? Našeg pogrebnog
poduzeća?«
Larry je slegnuo ramenima. »U slučaju da ja izgubim svoje.«
Greenwoodove nosnice su se trzale.
»Napravit ću bilješku kako bih provjerila s gđom Glassbrook je li možda
izgubila ključeve.« Sjela sam za drugi kraj stola. »Mogu li vam ponuditi kekse?«
»Niste li jučer rekli kako je pogrebno poduzeće bilo zaključano nakon što ste
otišli u nedjelju navečer?« pitao je Tom.
»Osobno sam ga zaključao«, odgovorio je Greenwood. »U našem su poduzeću
posmrtni ostaci. Ne možemo dopustiti da se nešto s njima dogodi.« Uputio je
Tomu osmijeh koji je bio tako širok i neprikladan da sam morala potisnuti osjećaj
jeze.
Ako je Tom bio zbunjen, nije to pokazao. »Može li netko pristupiti dvorištu
sa stražnje strane?«
»Morali bi se popeti na zid i otvoriti ulazna vrata s unutarnje strane«,
odgovorio je Greenwood. »No ni tad ne bi mogli ući kroz stražnja vrata.
Zakračunata su kao i prednja vrata.«
»Gospodine«, rekla sam, a Tomu je trebao trenutak da shvati kako se obraćam
njemu. »Rekli ste mi da vas podsjetim da pitate za dimenzije kovčega.« Letimice
sam pogledala Larryja. »Kovčeg koji smo ekshumirali rano ujutro, polirani cedar
99
sa srebrnim rubom - usput rečeno, prelijep komad - djelovao mi je prilično

veliko.«
Larry me gledao stisnutih očiju. »Namjerno izrađujemo kovčege raskošnih
dimenzija«, odgovorio je. »To je stvar prestiža.«
»Dakle, s dovoljno mjesta za prijatelja«, dodao je Tom.
Greenwood je tako snažno uvukao obraze da sam mogla vidjeti obrise njegove
brade.
»Polagali smo više od jednog tijela u kovčege«, rekao je Larry. »No to nije
uobičajena situacija. Muž i žena preminu u isto vrijeme. Majka umire tijekom
poroda, a dijete je mrtvorođenče. Događa se.«
»No vrlo je neuobičajeno«, dodao je Greenwood.
»No sjećam se da ste mi rekli, g. Glassbrook, kad ste mi pokazivali kako se
izrađuje kovčeg«, rekla sam, »da je unutra neka vrsta dizalice kako bi se podignuo
preminuli.«
»Jednostavan ručni mehanizam«, složio se Larry. »Možemo prilagoditi visinu
ovisno o tome koliko je osoba velika.«
»Netko je, dakle, mogao spustiti tijelo do dna kako bi oslobodio prostor na
vrhu«, rekla sam. »Patsy je mogla biti položena iznad preminuloga, ali ispod
satenske podstave.« Letimice sam pogledala Toma. »Oprostite, nisam vas htjela
prekinuti. Malo sam se zanijela.«
»Nema problema, dušo«, rekao mi je. »Prihvaća se sva pomoć. Ima li još čaja
u čajniku?«
»Pa, teoretski je moguće«, počeo je Larry, »ali...«
»To je apsurdno«, ponovio je Greenwood. »Nitko ne dira naše kovčege. Osim
toga, dodatnu težinu primijetili bi nosači kovčega na početku procesije.«
Nadolila sam čaj, no zaboravila sam staviti cjedilo na Tomovu šalicu.
»Jedan od mojih kolega doći će poslije do vas«, rekao je Tom i podigao šalicu.
»Trebaju nam informacije o pogrebima koje ste organizirali tijekom ove godine.«
»Ti podaci su povjerljivi«, prosvjedovao je Greenwood, a Tom je napravio
grimasu i sumnjičavo pogledao u svoju šalicu.
»Ne, nisu«, rekla sam. »Smrt je dio registra informacija dostupnih javnosti.«
100
Oba muškaraca doimala su se iznenađena što sam prestala igrati ulogu »glupe
tajnice«. Spustila sam pogled i ugrizla se za jezik.
Tom se nakašljao. »Prije nego što zaključimo razgovor, mogu li vas zamoliti
da potvrdite kako niste otvorili lijes ni u jednom trenutku u ponedjeljak ujutro?«
pitao je.
»Kovčeg«, ispravio ga je Larry.
Tom je čekao.
»Potvrđujem«, odgovorio je Greenwood. »Otvorio sam salon tog jutra i nisam
izašao sve dok kovčeg nije bio prebačen u mrtvačka kola. Uvjeravam vas da tada
nije bila unutra.«
101
26.
T ANJUR JE TRESNUO na pod kad sam ušla u blagovaonicu sabdenske srednje

škole, a djeca su to pozdravila gromoglasnim pljeskom. Nastavnik je zaurlao
da ušute i poslao nespretno dijete da otrči po metlu i lopticu. Žena mirna izraza
lica u plavoj radnoj uniformi - sa Zapadnoindijskih otoka, pomislila sam - gurala
je stolić za serviranje prema svinjcu. Nekako se doimala izdvojenom od svoje
okoline i činilo se da je nitko ne primjećuje.
No, mene su primijetili. Sve glave su se okrenule. Djeca su zurila, odrasli su
se mrgodili i došaptavali. Od stola nastavnog osoblja, ustao je visok, mršav
muškarac duge kose i raščupane brade. »Uranili ste«, rekao je. To nije bila istina,
ali nisam ništa rekla.
Nije mi ponudio ruku. »Dežuran sam na školskom dvorištu«, rekao je.
»Možemo razgovarati vani.«
»Murjakinja«, prosiktalo je jedno dijete, a cerek se proširio prostorijom poput
požara.
Dok sam ga slijedila van, vidjela sam kako je servirka graciozno prišla stolu
nastavnog osoblja i odnijela njegov tanjur. Ispušteni tanjur i njegovi ostaci već su
bili nestali. Crna žena imala je blagi osmijeh na licu. Dvije stvari su mi upale u
oči. Prvo, da je to njezin uobičajeni izraz lica i drugo, da on vjerojatno
nije odražavao njezine misli.
Slijedila sam g. Milnera, učitelja zemljopisa i drvodjelstva, te razrednika
četvrtog razreda, u dvorište iza školske zgrade. Bilo je nepravilnog oblika,
asfaltirano i okruženo visokim zidom, više je nalikovalo na zatvorsko dvorište
nego na golemo igralište okruženo njišućim lipama kojeg se sjećam iz svoje škole.
U tijeku je bila nogometna utakmica s đačkim torbama kao vratnicama. Djevojke
su stajale uz rub igrališta, oprezne kako ih ne bi pogodila pogrešno ispucana lopta.
102
»Pucaj«, rekao je Milner.

Na drugom kraju dvorišta opazila sam Johna Donnellyja usred skupine
dječaka. Lako ga je bilo uočiti jer je stršio među ostalima.
»Možete li potvrditi da ste razrednik Patsy Wood, Stephena Shorrocka i Susan
Duxbury?«
Donnelly me opazio.
»Kriv.« Milner me postrance pogledao. »Kažu da je bila živa zakopana? Želite
reći nešto o tome?«
Otkud je to znao? Osjećala sam kako se djeca približavaju, kako nas
pokušavaju prisluškivati, te se pitala trebam li inzistirati da odemo unutra i
nasamo razgovaramo.
»Nažalost, nemam informacija o tome«, rekla sam. »Biste li rekli da se njih
troje dobro poznavalo?«
Skupina oko Donnellyja se razdvojila. On je potrčao naprijed kako bi se
priključio nogometnoj utakmici. No činilo se da je to napravio samo reda radi -
osvrtao se svakih nekoliko sekunda i ostajao uz vanjski rub igrališta.
Milner je duboko udahnuo. »Smith! Spusti ga - ne znaš gdje je bio. Smjesta,
Smith, ili ću te za kaznu poslati unutra.«
»Gospodine, jesu li njih troje bili prijatelji?«
Donnelly je napustio igru i odšetao do skupine djevojaka u kojoj sam opazila
Luninu crvenu kosu. Sagnuo je glavu prema njoj i premda se nisu okrenuli, znala
sam da razgovaraju o meni.
Milner je duboko uzdahnuo. »Slušajte, dušo.« Opet je pogledom prešao preko
mene. »Kako ste rekli da se zovete?«
»Pozornica Lovelady. Jesu li bili u istom razredu?«
»Ako mi date priliku da otvorim usta, mogli biste otkriti da je vještina slušanja
dragocjena koliko i postavljanje pitanja. Bili su istog godišta kao i više od stotinu
ostale djece. Podijeljeni su u četiri razreda, ima ih otprilike dvadeset i pet u
svakom. Patsy je bila u 4c, Stephen u 4m, a Susan... Mislim da je i Susan bila u
4m.«
»Jesu li pripadali istim klubovima?«
»Kako to mislite? Klubovima mladih? Izviđačima? Ne bih znao.«
103
»Postoji li neki član osoblja koji poznaje to troje djece bolje od vas? Možda
školska bolničarka? Školski savjetnik?«
»Odlaze bolničarki samo kad su bolesni. A školski... tko?« Iznenada se dugim
koracima udaljio od mene, izvukao zviždaljku iz džepa i proizveo snažan,
prodoran zvuk. Kad sam ga sustigla, već smo bili na polovici igrališta i u izravnoj
opasnosti da nas pogodi nogometna lopta.
Uzdahnula sam. »Gospodine, možete li, molim vas, potražiti nekoga tko će
preuzeti vaše dežurstvo? Vi i ja moramo sjesti kako bih vas ispitala o to troje
djece.«
Otvorio je usta kako bi prigovorio.
»Želim znati koje su imali predmete, s kim su sjedili u razredu, kojim
sportovima su se bavili, s kim su se družili, s kojim nastavnicima su se slagali i
koji nastavnici su imali problema s njima, s kim su se vraćali kući i s kim su
dolazili u sukob u posljednjih nekoliko mjeseci. Zatim želim razgovarati o
njihovim obiteljskim životima. Koliko su ih podupirali roditelji, je li netko od
njih imao honorarni posao, je li netko od njih bio posebno nesretan kod kuće.«
Pogledao je na sat. »Nemam vremena. Ručak je gotov za petnaest minuta.«
»Gospodine, ovo je istraga o ubojstvu.«
Odmaknuo se korak. »Razgovarajte s ravnateljevom tajnicom. Ona klincima
stavlja flastere na ogrebotine kad se spotaknu. Ona ih poznaje barem onoliko
dobro koliko i svi ostali.«
104
27.
R AVNATELJEVA TAJNICA nije bila ništa ljubaznija od Milnera, no dobila sam

ono po što sam došla - brojne informacije o dinamici u četvrtim razredima i
životu nestale trojke. Najviše me zainteresirala činjenica da su očevi dvoje nestale
djece bili aktivni u lokalnom sindikalnom pokretu. Jim Shorrock, Stephenov
otac bio je prodavač u Pilkinton's Millu u središtu grada dok je Stan Wood bio
tajnik lokalne podružnice TUC-a11.
»Jesu li sindikati osobito aktivni u gradu?« pitala sam.
»Ne toliko ove godine. Prošla godina bila je prilično loša. Bilo je nekoliko
štrajkova, neki od njih su potrajali. Klinci su gladni dolazili u školu.«
»A Susanin otac?«
Napravila je grimasu. »Taj niškoristi? Nije dovoljno dugo izvan zatvora. Nitko
ga više ne želi zaposliti. Uhvatili su ga kako krade na poslu više puta nego što sam
ja bila na trajnoj.« Osmjehnula se vlastitoj šali.
Dobila sam i informaciju koja je ovaj vrući dan učinila mnogo podnošljivijim.
Tajnica je potvrdila da djeca moraju imati dopuštenje kako bi izostala iz škole
zbog termina kod liječnika, te da je Patsy posljednji put posjetila zubara prije dva
mjeseca. Ekstrakcija koju je opazio patolog bila je novijeg datuma.
Bila sam na putu prema glavnom ulazu kad sam se morala povući ustranu
kako bih propustila grupu brbljajućih tinejdžera koji su projurili kraj mene.
Nosili su zeleno raslinje - grane, listove, travke - a slijedila ih je nenametljiva
žena koju sam vidjela u blagovaonici. Plavo radno odijelo zamijenila je
11
Trades Union Congress ili Savez britanskih sindikata, (nap. prev.)
105
plastičnom pregačom punom smeđih mrlja. Većina djeca nosila je slične pregače.
Pregače za grnčare.
Slijedeći instinkt, pošla sam za njima hodnikom, no nisam im se previše
približavala. Na kraju hodnika počeli su se uspinjati stubama, a žena s pregačom
bila je zadnja. Na prvom su se katu nastavili penjati. Žena se nije okrenula, no
imala sam osjećaj da je svjesna kako ih pratim. Bila je prilično mršava. Njezina
kosa, gomila crnih kovrča, bila je podignuta i maknuta s lica tako da joj je poput
aureole bila raširena oko potiljka. Imala je trideset godina, možda malo više. Dok
smo se penjali, opazila sam njezine duge, čvrste nokte obojene u grimizno.
Nastavili smo se penjati do drugog kata, pa krenuli još više. Dok su djeca
ulazila u kružnu prostoriju s ostakljenim zidovima na trećem katu, žena je zastala
na vratima i pustila me da uđem prva. Dok je tako stajala, ugledala sam pločicu s
imenom koju je nosila: gđa Labaddee.
Kroz goleme prozore koji su oblikovali gotovo savršen krug, mogla sam
vidjeti vrištine, obližnja sela, stabla mjesnog parka, brojne tvorničke dimnjake.
Prostor je bio preplavljen dnevnom svjetlosti i vrućinom. Većina prozora bila je
otvorena zbog povjetarca, no meni se prostorija doimala nepodnošljivo vrućom
zbog vunene uniforme koju sam imala na sebi. Bila je to soba za likovni odgoj.
Radna površina prenatrpana bojama, kistovima, olovkama i dvama lončarskim
kolima, protezala se uz rub prostorije.
Nastavnica je bila mlada žena s naočalama i svjetlosmeđom kosom. Njezina
pregača bila je platnena i još više zamrljana nego pregače djece. I ruke su joj bile
smeđe.
»Hajdemo, počnimo«, rekla je razredu čim sam joj se predstavila i zamolila je
da izdvoji trenutak svog vremena. »Želim da svi na današnjem satu dovrše svoje
radove. Marlene, mislim da Shelley treba pomoć sa žirovima.«
Kad je crna žena - Marlene Labaddee - otišla do jedne od djevojaka,
nastavnica likovnog i ja krenule smo prema vratima.
»Ovo vam se može učiniti pomalo čudnim, no želim vas pitati nešto o glini za
grnčarije«, rekla sam. »Koju koristite i gdje je nabavljate?«
»Većinom rabimo smeđu kremenastu glinu, škola je naručuje kod nabavljača
u Buryju«, odgovorila je.
106
Djeca su se bila raširila po cijeloj prostoriji kako bi zelenim raslinjem koje su

bila sakupila utiskivala uzorke u mokre glinene tanjure na radnim površinama.
»Koje je boje glina kad se osuši?« pitala sam.
Nastavnica je pokazala na police s nekoliko ispečenih, ali neoslikanih oblika.
Svi su bili tamne, smeđesive boje.
»Nedavno sam naišla na figuricu koja je bila crvenija«, dodala sam. »Mogu li
se kupiti različite vrste gline?«
»Brdo«, odgovorila je nastavnica. »Premda nabavljač za školu ima prilično
ograničen izbor. Imamo bazičnu glinu za djecu koja tek počinju s radom. I bijelu
kremenastu glinu za naprednije učenike. No postoje brojne potkategorije. Ovisno
o tome što želite postići.«
Gledali smo kako se Marlene odšuljala i preuzela kolo od jednog dječaka koji
se dotad mučio. Od gline je napravila kuglu pa je počela iznova oblikovati.
Polijevala ju je vodom iz vrča dok nije počela sjajiti u njezinim rukama. Njezini
nokti uranjali su i izranjali iz blatnjavog materijala poput rasplesanih kukaca.
»I lokalno se može nabaviti glina«, dodala je nastavnica. »Gradski muzej ima
priličan broj izložaka. No ne bih preporučila rad s njom. Treba joj cijela vječnost
da se stvrdne i puna je nečistoća.«
»Zvučite kao da znate o čemu govorite.«
»Nikad nisam radila s njom, no gospodin Milner, nastavnik zemljopisa, želio
je znati više o lokalnoj glini za jedan od svojih satova«, rekla je. »Mislim da je
govorio o lokalnoj geologiji. Dala sam mu kratku poduku o tome kako se rabi. Ne
znam je li imao uspjeha.«
»Ne, ne možete miješati japanski javor i trninu.« Žena sa Zapadnoindijskih
otoka prvi je put progovorila u mojoj prisutnosti. Njezin je glas bio tih, no u isti
mah topao i pun. »Jedna je uvezena vrsta stabla, a druga je autohtona. Ta dva lista
borit će se jedan s drugim, i neće izgledati dobro.«
»Gđa Labaddee doima se kompetentnom«, rekla sam. »Jesam li vidjela nju u
blagovaonici prije nekoliko minuta ili je to bila njezina sestra blizanka?«
»Ne, nažalost postoji samo jedna«, odgovorila je nastavnica likovnog. »Katkad
se pitamo što bismo bez Marlene. Ona je i floristica. Flower Pot u glavnoj ulici je
njezina trgovina.«
107
»Poznata mi je«, rekla sam razmišljajući o maloj trgovini sa zelenim

pročeljem. »Zaposlena žena.«
»Imate li još pitanja?« upitala me nastavnica. »Zato što doista moram zaključiti
ovaj sat prije nego što zazvoni zvono.«
Sharples je čekao na mene kad sam se vratila u ured kriminalističke policije.

»Lovelady, jeste li se motali po školi bez odobrenja, ulazili nepozvani na satove?«
Svi su podigli glave. Razgovori su utihnuli. Žena iz kantine koja je skupljala
šalice, ostala je stajati na mjestu.
Za svojim stolom u sredini prostorije, Tom je podignuo slušalicu. »’Dan,
Brenda.« Govorio je glasno, čak i po Tomovim standardima. »Ne mogu dobiti broj
u Manchesteru. Možeš li ti pokušati? Hvala, dušo, stvarno sam ti zahvalan.«
Izverglao je broj.
»Samo na jedan sat«, odgovorila sam Sharplesu. »Sat lončarstva. Prilika se
činila previše dobrom kako bih je propustila.
U školi su već znali da sam ondje. Dogovorila sam sastanak i javila se u
tajništvo kad sam stigla.«
»Aha, no primili smo pritužbu da uznemirujemo klince«, dodao je Sharples.
»Čekaj, Doreen - nisam još gotov.« Tom je ustao, ispustio slušalicu i srušio
stolicu. Dugim koracima prešao je prostoriju i pogledao gornju policu stolića za
posluživanje. »O, moja greška, bio sam gotov. Dopusti da ti otvorim vrata, draga.
Oprosti, Florence.«
Tom me zaobišao, otvorio vrata i migom dozvao ženu iz kantine. Mrkog
pogleda zveckajući je dogurala stolić do njega.
»Klinci bi trebali biti uznemireni«, rekla sam Sharplesu. »Nestalo ih je troje,
a jedno od njih umrlo je strašnom smrću.« Maknula sam se s vrata. Nisam bila
posve sigurna što rade Tom i žena iz kantine, no zvučalo je kao da se prepiru oko
kontrole nad stolićem.
»Ima li nečeg finog za užinu poslije?« čula sam kako govori.
»Tome, začepi već jednom!« ljutito je dobacio Sharples. »Lovelady, nije me
briga što ste dragi šefu - ako još jednom odstupite od pravila, primijenit ću
disciplinske mjere.«
108
Mislim da sam iza sebe čula Toma kako izgovara moje ime.
»Uz dužno poštovanje, gospodine, trebali bismo upozoriti djecu. Dodijalo mi
je slušati kako su Stephen i Susan možda pobjegli od kuće. Trebali bismo im reći
da ne izlaze sami, da obavijeste roditelje kamo idu, da se vrate kući prije mraka.
Patsy nije bila prvo dijete kojem je učinjeno neko zlo, a neće biti ni posljednje ako
se ne počnemo suočavati s činjenicama.«
Dok mi se Sharples približavao, otvorila su se vrata Rushtonova ureda.
»Flossie, skočite do sv. Wilfrida, može?« rekao je. »Bole me uši od oca
Edwarda koji želi znati što se događa. Smirite njegov uzburkani duh, dušo. Ne
treba ti Flossie, zar ne, Jack?«
Sharples nije skinuo pogled s mene. »Nimalo«, odgovorio je.
109
28.
U GLAVNOJ LAĐI SV. WILFRIDA bilo je ugodno svježe nakon što sam se
biciklom odvezla do sjevernog dijela grada. Skoro su bila dva sata, a nije bilo
naznaka da će vrućina popustiti.
Pronašla sam župnika u sakristiji. Otac Edward bio je nizak i debeljkast, imao
kuštravu, gustu, bijelu kosu. Bio bi izvrstan Djed Božićnjak kad mu to ne bi bilo
ispod časti.
»Vi?« Nije ustao. »Očekivao sam načelnika Rushtona.«
Tek što sam otvorila usta kako bih ga podsjetila da je u tijeku istraga o
ubojstvu i da su moji kolege u postaji zauzeti, dogodilo se nešto posve čudno.
Učinilo mi se da sam ugledala Toma u košulji naslonjenog na prozorsku dasku.
Obrve su mu bile visoko podignute. Tad sam se sjetila da su oca Edwarda u ranim
jutarnjim satima izvukli iz kreveta zbog neslužbene ekshumacije na
njegovu groblju. I da je zapravo bio prilično star čovjek.
»G. Rushton me zamolio da vam zahvalim«, nastavila sam. »Za vašu diskreciju
i strpljenje. Svjesni smo da je ovo strašno vrijeme za sv. W Brid.«
Otac Edward ispuhao je zrak kroz nos i proizveo zvuk sličan ispuštanju gume
na biciklu. Pokazao je na stolicu. Fantomski Tom ispred prozora kimnuo je s
odobravanjem. Namjestila sam stolicu kako ga ne bih mogla vidjeti.
»Proveo sam veći dio jutra s obitelji.« Otac Edward podigao je ruke na
iznenađujuće ženskast način. »Što im možete reći? Ne žele čuti da im je kći sada
na boljem mjestu? Tko, uostalom, bi?«
»Imaju sreću što ste vi tu kako biste ih utješili, oče«, rekla sam. »Zamolili su
me da vam kažem kako ne možemo predati tijelo prije kraja istrage, a ona bi
110
mogla potrajati nekoliko tjedana. Mi ćemo, naravno, obavijestiti roditelje, no

željeli smo da vi saznate prvi.«
Mahnuo je rukom prema prozoru. »A što je sa zbivanjima vani? S razrovanim
grobom? Moram se pobrinuti za još jednu ožalošćenu obitelj. A da ne govorim o
ostalim župljanima.«
»Čim se vratim u postaju, raspitat ću se koliko će sve okvirno potrajati.«
Osmjehnula sam se starom župniku. Učinila sam ono zbog čega su me poslali.
Još nekoliko minuta ljubaznog razgovara, pa mogu otići.
Ili bih mogla obaviti svoj posao.
»Oče, oprostite, no morala bih vas nešto pitati«, počela sam. »Žao mi je što vas
moram još više uznemiriti, ali...«
Uzdahnuo je. »Što god trebate, dušo. Pretpostavljam da tražite ono drugo
dvoje djece na... sličnim mjestima?«
»Moramo uzeti u obzir sve mogućnosti«, rekla sam. »Stoga vas moram pitati
jeste li posljednjih mjeseci primijetili neke promjene na groblju?«
Otac Edward gledao me je nekoliko dugih sekunda pa ustao. Otišao je do
prozora. Prisilio me da okrenem stolicu.
Fantomski Tom očito je bio odlučio da mogu nastaviti sama. Nestao je.
Sigurno je prošla cijela minuta prije nego što je župnik progovorio.
»Prije dvadeset godina, jedne sam noći ovdje bio sam«, rekao je. »Primio sam
jednog župljanina, dao mu posljednju pomast. Bio je mlad muškarac, oženjen,
imao dvoje djece. Bilo je vrlo mučno. Na putu kući, sjetio sam se da trebam nešto
- više se ne sjećam što - iz crkve. Nisam upalio svjetlo: da jesam, netko bi iz
obližnjih ulica to primijetio te došao kako bi provjerio što se događa. Pojedine
drage dame iz župe, znate, imaju najbolje namjere. No te noći nisam želio
razgovarati ni sa kim.«
Okrenuo se i pogledao me. »Dok sam bio unutra, kiša je počela padati sve
snažnije, pa sam pomislio da bih mogao pričekati da se smiri vrijeme«, rekao je.
»Stajao sam ovdje, pred ovim prozorom, gledao trijem i prisjećao se stare legende
o blagdanu Svih Svetih. Jesam li spomenuo da su bili Svi Sveti?«
»Mislim da niste.« Krišom sam pogledala na sat.
111
»Pa, priča ide ovako: ako sjedite na crkvenom trijemu noć prije Svih Svetih,
vidjet ćete duhove onih koji će umrijeti te godine kako stižu na groblje. Pitao sam
se hoću li ikad imati hrabrosti to učiniti, i zašto bi to itko htio učiniti. Prisjećao
sam se stare priče o župniku koji se odvažio i potom vidio vlastiti duh. U tom
sam trenutku vani opazio kretanje. Dođite i stanite kraj mene - pokazat ću vam
mjesto.«
Pridružila sam mu se i pokušala se ne trgnuti kad mi je rukom obujmio struk.
Drugom je rukom pokazao mjesto u blizini ugla.
»Ondje sam vidio kretanje«, rekao je. »Mislim da je bilo riječ o dvoje ljudi
odjevenih u crno. No bilo ih je teško razaznati. Činilo se da kleče.«
»Kleče kraj groba?«
»Tako je izgledalo. No nisu bili mirni. Nisu molili. Nešto su radili. A bila su
tri sata ujutro.«
»Što ste učinili?«
»Ostao sam ovdje. Zapravo, mislim da sam se okrenuo i provjerio jesu li
zaključana vrata sakristije. Nije mi neugodno reći da je sve to bilo silno jezovito.«
»Niste pozvali pomoć?«
Tiho se nasmijao. »Bila je 1947. godina, dušo. Jedva da je bilo telefona u gradu,
a kamoli u crkvi. Ono što sam mogao učiniti jest probuditi grobara, sasvim
slučajno Dwaneova oca, no nisam imao hrabrosti izići u mrak. Nikad nisam bio
hrabar čovjek.« Okrenuo se. »Zato sam sjeo na ovu stolicu, baš ovu stolicu, i čekao
zoru.«
Odmaknula sam se kako bih tobože pogledala otrcani naslonjač za njegovim
stolom, no zapravo sam željela biti izvan dosega njegove ruke.
»I, što ste pronašli u zoru?« pitala sam.
»Nema sumnje da je netko dirao grob«, odgovorio je.
»Što se potom dogodilo?«
»Ništa. Prijavio sam to policiji, no oni su zaključili da je bila riječ o lisicama.«
»Ali vi ste vidjeli ljude?«
Otišao je do naslonjača. »Vidio sam nešto, ali bilo je mračno. Bio sam umoran.
I uznemiren. Znao sam da ništa neću postići ako budem inzistirao.«
112
Stari župnik spustio je glavu, vrhovima prstiju podupirao je sljepoočnice.

»Postoje ljudi u ovom gradu, važni ljudi, kojima nije drago kad netko narušava
slogu.« Sada je govorio popločenom podu. »Negdje u to vrijeme počeli su moji
problemi s biskupom. Neosnovane optužbe, no ne može se sprati sva ljaga.«
Zatvorio je oči.
»Oče, to zvuči kao da vas je netko želio ušutkati.«
Zadrhtao je, podigao pogled i blago mi se osmjehnuo. »Gluposti, draga moja.
Razumljivo je da se ljudi uzrujaju kad pomisle na oskvrnute grobove. To što ste
učinili sinoć - o, znam da ste imali svoje razloge - župa neće primiti
blagonaklono.«
Župa me može poljubiti u dupe. Otvorila sam usta i, ne šalim se, Tom se bio
vratio te stajao tik do župnika.
»Je li se to otad ponovilo?«
Njegove oči napustile su moje i odlutale negdje iznad mog lijevog ramena.
»Recimo da zbog blizine Hilla imamo problema s divljim životinjama.«
»Dakle, jest? Jeste li svjedočili tome? Jeste li opet vidjeli ljude?«
»Mislim da je to bilo posljednji put da sam noću bio u crkvi.« Pogledao je na
svoj sat. »Čeka me župljanin, a moram prije toga na toalet.«
Stajala sam na dnu triju kamenih stuba pitajući se hoće li se ovo računati kao
prekoračenje ovlasti. Vjerojatno hoće, po mišljenju višeg inspektora Staplesa. No
bez obzira na to, prijava o oskvrnjivanju groba, čak i prije dvadeset godina, bila
je nešto što je vrijedilo provjeriti, zar ne? Osobito ako je, kao što je vjerovao otac
Edward, bio izvršen pritisak kako bi se spriječila detaljna istraga.
Stube nisu bile očišćene ili oribane, a ulazna vrata preda mnom godinama
nisu bila obojena. Drvo je bilo trulo u kutovima, a šarke su bile prekrivene hrđom.
Nedostajalo je nekoliko čavala.
»O, zdravo«, rekla sam kad su se otvorila vrata.
Sredovječna žena prosijede kose i izbrazdana lica bila mi je poznata. »Radite
u postaji, zar ne?« nastavila sam. »U kantini?«
Nije odgovorila, a nakon nekoliko neugodnih sekunda, moj je osmijeh
iščeznuo. »Mogu li razgovarati s gospodinom Dwaneom Ogilvyjem?« Podigla sam
svoju iskaznicu.
113
»Zašto?« pitala je i uspjela to reći ne izgovorivši slovo »t«.

Imala sam osjećaj da ću ugledati Toma na kraju staze ako se okrenem. Zato se
i nisam okrenula. »Zbog tekuće istrage ozbiljne prirode«, odgovorila sam. »Je li
kod kuće?«
»Odostraga«, odgovorila je i okrenula se na peti.
Slijedila sam je niz mračan hodnik koji je bio tako uzak da bih sigurno bila
oderala lakte da sam ih podigla. Zatim sam za njom ušla u sobu koja je obitelji
služila kao kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak.
Nekoliko djece, sićušne i disproporcionalnih tijela, previše odraslih za pelene
koje su nosili, sjedilo je na prostiraču ispred ognjišta i prepiralo se oko obojenih
vrpca. Još jedno dijete, normalne veličine, ali bezizražajnog držanja, zurilo je u
prazan televizijski ekran.
Na površini za sušenje suđa stajao je tijesak za rublje s kojeg je visio sivi rukav
radne košulje. Gđa Ogilvy vratila se rublju i pokazala glavom prema stražnjim
vratima. »Ondje vani«, rekla je.
Gurnula sam vrata i zakoračila u stražnje dvorište Ogilvyjevih. Uže za sušenje
rublja, pričvršćeno za obje strane zida, u cik-caku se protezalo kroz dvorište s
pričvršćenim plahtama, košuljama, jastučnicama, haljinama i pidžamama. Miris
škrobila u zraku prodro mi je u nosnice kad sam se sagnula ispod prvog užeta i
našla se zarobljena usred rublja.
»Dwane?« pokušala sam ga dozvati.
Nije bilo odgovora, no začula sam pravilno, ritmičko struganje kao tijekom
piljenja drva. Vrt je bio uzak i dug. Nastavila sam se saginjati ispod užadi s rubljem
približavajući se zvuku struganja.
Gurnula sam ustranu pet užadi prije nego što sam pronašla Dwanea. Sjedio je
na dugoj, uskoj izvrnutoj kutiji i turpijao komad drva. Iza njega se nalazilo veliko
drveno spremište sa središnjim vratima i prozorima s obiju strana.
Dwane je podigao pogled, a njegove su se oči, ispod istaknutih obrva, širom
otvorile.
»Ja sam pozornica Lovelady« rekla sam. »Upoznali smo se jučer, kraj crkve.
Sjećate se?«
»Vi ste je iskopali.«
Nisam se složila, no nisam ga ni ispravila.
114
»I napravili pravi svinjac. Pretpostavljam da ste došli kako biste mi rekli da ga

opet dovedem u red.« Ustao je. U jednoj je ruci držao metalnu turpiju, a u drugoj
oveći komad drva. Bio je tridesetak centimetara niži od mene, ali priznajem,
povukla sam se korak unatrag. Kimnuo je prema kutiji s koje je ustao.
»Možete sjesti ovdje«, rekao mi je.
Sjediti dok on stoji iznad mene s turpijom bilo je zadnje što sam željela, no
osjećala sam da je to radio samo iz pristojnosti, pa sam sjela uz rub kutije.
»Trebali ste imati jednu od ovih«, rekao je i pokazao na kutiju na kojoj sam
sjedila. »Stavite je kraj groba i ubacujete zemlju u nju. Kad ste spremni vratiti
zemlju, ona je tu, a ne posvuda razbacana.«
»Želim vas pitati koliko ste sigurni da nitko nije dirao grob«, rekla sam. »Jedna
od teorija koje razmatramo jest da je tijelo djevojke bilo stavljeno u kovčeg nakon
pogreba.«
»Nitko nije dirao grob«, odgovorio je Dwane. »Zar niste slušali? Mislite da
svatko može iskopati grob?«
Okrenuo se i velikim koracima otišao do udaljenog zida. Neobično se njihao
dok je hodao, sa svakim se korakom ljuljao amo-tamo kao da mu noge moraju
uložiti dodatni trud kako bi nosile njegovo preveliko tijelo.
Na zidu su visjeli teški alati. Opazila sam veliku štihaču s malom lopaticom,
mnogo veću lopatu, motiku, vile. I veliki drveni okvir u obliku pravokutnika za
koji sam odmah shvatila da je šablona za grob.
»Prvo morate maknuti travnjak«, rekao je i podignuo manju štihaču. »Uredno
ga izrežete i posložite komade kako biste ih mogli vratiti.« Pokazao je na
nasuprotni zid. Okrenula sam se i ugledala komad šperploče. »To je moja ploča za
travnjak. Potom razbijate zemlju.« Pokazao je na motiku i vile. »To može
potrajati satima ako ne znate što radite«, nastavio je. »Ja mogu iskopati grob u
neobrađenoj zemlji za tri sata. Koliko je trebalo vama?«
Oko tri sata, no nisam mu to namjeravala reći. Osim toga, zemlja koju sam ja
iskopala bila je meka.
»Pretpostavimo da vas je netko promatrao kako radite«, rekla sam.
»Pretpostavimo da su znali za spremanje travnjaka i stavljanje zemlje u kutiju.
Vaši alati mogu se pronaći u svakoj željezariji. Zar nije moguće da je netko učio
115
od vas? Nemojte zaboraviti, oni se nisu morali boriti s netaknutom zemljom. Vi

ste im olakšali posao.«
Na sekundu je razmislio. Njegove su se debele, mokre usne razdvojile.
Odmahnuo je glavom. »Nitko ga nije dirao. Želite li znati kako to znam?«
»Da, molim vas.«
»Oblikujem je.« Počeo je mahati štihačom kao da njome modelira zemlju. »Na
samo meni svojstven način. Dam joj oblik koji samo ja znam napraviti. Mogu vam
pokazati ako želite.«
»Kad smo bili kod groba jučer poslijepodne, je li bio oblikovan kao što ste
rekli?«
Polagano je kimnuo stisnutih usana. Ako je govorio istinu, ako je imao
poseban način na koji je dovršavao grobove, nešto poput potpisa slastičara na
torti, onda je Patsy sigurno bila u kovčegu kad je bio spušten u zemlju. A to je
značilo da je netko imao pristup pogrebnom poduzeću.
»Gospodine Ogilvy, moram vas pitati gdje ste bili u nedjelju navečer između
devet i jedanaest sati.«
To je bilo vrijeme u kojem je nestala Patsy. Ako je shvatio važnost pitanja,
nije to pokazao. »Ovdje«, odgovorio je. »Gledao sam TV.«
»A u srijedu, 16. travnja, nešto ranije?«
»Ovdje, gledao sam TV.«
»Jeste li sigurni? Možete provjeriti u rokovniku, ako želite. Možda u
kalendaru?«
Zurio je u mene.
»A u ponedjeljak, 17. ožujka?« pitala sam ga. »U predvečerje?«
»Black Dog«, odgovorio je.
»Molim?«
»Black Dog«, ponovio je. »Pub u Riley Streetu.«
»Čini se da ste jako sigurni u to«, rekla sam. »To je bilo prije tri mjeseca.«
»Petkom navečer i subotom navečer idem u pub. Od sedam sati do jedanaest
sati. Mama nam nedjeljom ne da ići. Idem ponedjeljkom i utorkom. U srijedu i
četvrtak sam vjerojatno švorc. Plaću primam petkom.«
»Razumijem. Kućevlasnik će to, dakle, posvjedočiti?«
116
»Kućevlasnik već u pol devet ne zna gdje mu je glava.«

»Mislite, pijan je?«
Kimnuo je. »Ted Donnelly oduvijek voli piti. I njegova gospođa. No, to je ne
sprječava da...« Zastao je zabrinuta izgleda. »Imam svoju stolicu«, završio je.
»Razgovarala sam s ocem Edwardom prije nego što sam došla ovamo«,
nastavila sam. »Rekao mi je da s vremena na vrijeme na groblju nalazi oštećenja.«
Dwane je spustio pogled na do. »Groblja se oštećuju. Događa se.«
»Dao je naslutiti da su životinje - lisice, možda jazavci, možda čak i psi - bile
odgovorne.«
»Sviđa mi se kako govorite«, rekao je Dwane.
»Hvala. Što vi mislite? Mislite li da je to problem s divljim životinjama?«
Slegnuo je ramenima, no i dalje nije gledao u mene. »Što drugo? Volite li male
stvari?«
»Molim?«
»Male stvari. Volite li ih?«
Je li mislio na sebe? »Pretpostavljam da volim«, odgovorila sam pomalo
nervozno. »Kakvu vrstu malih stvari?«
Gestom mi je pokazao da ustanem i da ga slijedim u spremište. Tri koraka za
njega, jedan za mene. Otvorio je vrata i pozvao me da uđem.
Stol na sredini spremišta bio je stari biljarski stol. Prepoznala sam debele,
izrezbarene noge i primijetila komad zelenog filca ispod šperploče koja ga je
prekrivala.
Na drvenoj površini stajao je minijaturni gradić. Maketa Sabdena. Nisam
mogla imenovati sve ulice, ali prepoznala sam gradsko središte, spomenik palim
borcima, park i paviljon za koncerte. Svaki dućan uz glavnu cestu bio je savršena
replika. Tu su bili Glassbrook & Greenwood, Kenyons Bakery, dućan za
ploče, Sherwinova mesnica, Flower Pot. Tu je bila natkrivena tržnica i gradska
vijećnicu, veliki, otvoreni prostor gdje su se zaustavljali autobusi i tramvaji.
Pronašla sam Black Dog ispred kojeg se njihao njegov znak dok su velika
podrumska vrata bila otvorena prema ulici. Bačve piva istovarivale su se s kola
pivnice Thwaites.
117
Dugi redovi terasastih kuća koji su se širili po vrištini na rubu grada bili su
tamnosive boje kako bi nalikovali na čađom prekriveni kamen. Ceste nisu bile
glatke. Spustila sam prst, oklijevajući, no Dwane me nije zaustavio. Dodirnula
sam površinu šljunčane ulice i osjetila neravnine. Bile su napravljene od pravog
kamena. Napravio je ceste od sićušnih komadića šljunka.
Mora da ga je izrađivao godinama. Rublje je bilo obješeno iznad uličica,
sićušni kvadratići bijele tkanine visjeli su s pamučnih niti. Bilo je ograda
napravljenih od šibica i sićušnih limenih automobila.
Orijentirajući se, slijedila sam rutu kojom sam iz postaje - postaja je bila ondje
kao i sićušni policajac s kacigom na stepenicama - stigla do crkve sv. Wilfrida.
Bila je savršena. Zid oko nje, stabla, nadgrobne ploče, sve je bilo ondje.
Savršena reprodukcija grada. Obilazila sam stol, slijedila vanjske granice koje
su se uzdizale do Hilla te stigla do kuće Glassbrookovih.
»Ovo je prozor moje sobe«, rekla sam. »Ali zastori su pogrešni. Moji zastori su
plavi, ovi su ljubičasti.«
Zastala sam, zabrinuta da sam rekla nešto pogrešno, no on se nije doimao
uzrujanim. Promatrao me kao što mačke promatraju ptice.
»Izvanredno«, rekla sam brzo. »Nikad nisam vidjela takvo što. Pravi ste
majstor.« Upravo sam namjeravala reći da trati vrijeme kopanjem grobova, no
nešto se bilo promijenilo na njegovu licu. Nitko ne bi Dwanea mogao opisati kao
naočitog muškarca, no u tom trenutku bilo je nešto nedvojbeno neugodno u
njegovu izrazu lica. Oči kao da su mu bile još dublje usađene, obrve su mu se
skupljale dok se nisu pretvorile u debelu crtu na njegovu isturenu čelu. Usta su
mu bila otvorena, a usne su mu se sjajile crvene i vlažne.
»Zašto ste to rekli?«
Zaista se za korak bio odmaknuo od mene. Osjećala sam se istinski neugodno
zbog načina na koji me je gledao, a gotovo se činilo da je on taj koji se boji mene.
»Moram se vratiti u postaju«, rekla sam. »Mnogo vam hvala za vaše vrijeme.«
Izašao je natraške ne skidajući pogled s mene. Hodala sam ispred njega kroz
kuću, na tren se zaustavila kako bih zahvalila gđi Ogilvy i prekoračila dijete koje
je puzalo. Već sam se bila spustila stubama i krenula prema biciklu kad me Dwane
dozvao.
»Trebali ste doći po mene«, rekao je. »Ja bih je bio iskopao za vas.«
118
29.
Jupucavanju...«
A BIH JE bio iskopao za vas«? Moram priznati, Flossie, kad je riječ o
Narednik Green spustio je stakleni pritiskivao za papire kojem
se divio. Dar od bake i djeda u obliku policijske govornice.
»Narednice, što kažete na izjavu o oštećenju grobova? Sigurna sam da su otac
Edward i Dwane znali više nego što su dali naslutiti.«
»Jesi li znao za prijave o oštećenju grobova, Tome?« viknuo je Green iznad
uredskih ormara.
Green, Tom i ja bili smo sami u sobi. Rushton, Sharples i nekoliko policajaca
otišli su na sastanak u gradsku vijećnicu. Bilo je vrijeme da se vrate. Ostatak odjela
bio je na ulicama, u pubovima i tvornicama, nastavljao s istragom. Počela sam
shvaćati da je kriminalistička policija radila sve dok posao nije bio obavljen.
Tomova glava pojavila se iznad ormara. »Nisam, naredniče«, odgovorio je
Tom.
»Kako je to povezano?« rekao je Green. »Tko god je stavio Patsy u kovčeg,
donosio je darove grobu, ako znaš na što mislim, nije ga pljačkao.«
»Otac Edward spomenuo je važne ljude u gradu kojima se nije svidjela
mogućnost da netko narušava slogu. To su bile njegove riječi. Mislim da su ga
ušutkali.«
Njih dvoje izveli su dosadnu scenu razmjene tišine koju sam ja interpretirala
kao: »O čemu ona to govori?« Mislim da je Tom namjeravao nešto reći, no začuli
su se koraci, vrata su se naglo otvorila i ušao je narednik Brown.
»Pedeset pogreba u Sabdenu ove godine«, obznanio je. »Još nekoliko u
selima.«
119
Tom je i dalje bio glava lišena tijela koja je lebdjela iznad uredskih ormara.
»To je mnogo grobova za iskopavanje«, rekao je.
»Nadam se da ste u formi, Flossie«, dodao je Green.
Brown se brzo okrenuo prema meni. »Kako napreduje izjava za medije?«
Tom me preduhitrio. »Sastavljena i načelnik ju je odobrio, no dat ću je Elaine
da je otipka sutra ujutro. Postoji nekakav poseban stil i previše bi potrajalo
objasniti ga Florence.«
Provela sam više od sat vremena boreći se sa starim pisaćim strojem prije nego
što me Tom spasio. Zahvalno sam mu se osmjehnula.
»Je li sastanak gotov?« upitao je Brown.
Kao da je bilo planiralo, u tom su se trenutku otvorila vrata i ušao je Sharples.
»Kako je bilo?« Green je pitao višeg inspektora.
»Uobičajeno sranje.« Sharples je prezirno frknuo nosom. »Svi žele odgovore.
Earnshaw nije uvlačio jezik u usta. Šef je podnio nekoliko udaraca. Srećom, nije
bilo spomenuto da je Patsy... znaš već.«
»Živa zakopana?« bespotrebno je nastavio Tom.
Sharples ga je prodorno pogledao. »Kako ste vi prošli u mrtvačnici?«
Tomova je glava nestala. Nakon nekoliko sekunda pojavio se na našoj strani
ormara. »Razgovarao sam s jednim od glavnih anestetičara, pitao je li moguće
držati klinku te veličine besvjesnom i pasivnom punih deset sati.«
»Moguće je, ali zamršeno, rekao je, osobito ako želiš da se probudi prije samog
kraja.« Tom je prelistavao notes. »Mislio je da je benzodiazepin najbolji način da
to uspije, kao primjerice diazepam, i to vjerojatno u kombinaciji s alkoholom,
možda i s morfijem.«
Sharples je navukao svoj mislilački izraz lica. Stisnuli su mu se mišići oko
očiju.
»No bilo bi riskantno.« Tom se naslonio na ormare i nešto je s druge strane
palo na pod. »Ponovio je to nekoliko puta. Osim ako netko zna točno što radi,
veća je vjerojatnost da će je ubiti.«
»Možda je to i bio plan«, dodala sam. »Možda se uopće nije trebala probuditi.«
120
»Zašto bi netko uložio toliko truda kad bi je mogao ugušiti jastukom?«

nastavio je Sharples. »I gdje bi običan momak mogao nabaviti... Kako se ono
zvalo?«
»Benzodiazepin«, odgovorila sam kad je Tom počeo listati notes. »To je običan
sedativ. Gospodine, ako imate vremena, izradila sam ovo.«
Izvukla sam u valjak smotani list kartona iz ladice svog stola. »Oprostite, još
uvijek je prilično nedovršen. Ovo je dijagram o našim trima tinejdžerima.«
Ostali su se okupili, a Sharples im se pridružio djelić sekunde poslije.
»Na vrh sam stavila njihova imena«, počela sam dok sam karton pokušavala
držati razmotanim. »Okomito prema dolje nabrojila sam predmete koje su slušali
u školi, njihove prijatelje, njihove neprijatelje, klubove u koje su bili učlanjeni,
izvanškolske aktivnosti. Treba mi još mnogo više informacija, ali...«
»Kakve koristi od toga?« pitao je Green kad se karton opet smotao.
»Pokazat će nam što im je zajedničko.« Tom mi je pomogao da ga razmotan.
»A to će nas odvesti do njihova otmičara.«
»Već se ističe jedna stvar«, rekla sam. »Stephen Shorrock i Patsy Wood su
djeca prominentnih sindikalnih predstavnika. Otac Susan Duxbury poznati je
lopov.«
Čekala sam. Šutjeli su.
»Svi su djeca problematičnih roditelja«, nastavila sam.
»No riječ je o tri različite predionice«, komentirao je Tom.
Otvorila su se vrata, provirio je dežurni policajac. Pokušavao je doći do daha.
»Problemi u Perseverance Millu«, rekao je. »Vjerojatno je jedna osoba ranjena.
Nitko ne može stići onamo za manje od petnaest minuta.«
Sva četvorica velikim su koracima otišla do svojih stolova i zgrabila ključeve
auta, lisnice, iskaznice.
»Želite li da i ja idem?« pitala sam.
Sharples se namrštio. »Bolje ne.«
Tom je zastao na vratima. »Šefe, Shorrockovi žive kraj predionice. A Lindi
Shorrock nisu sve ovce na broju otkad je nestao Stephen. Ako imaju ikakve veze
s ovim, možda će nam trebati netko da je smiri, da joj skuha čaj.«
121
Sharples je kratko, odrješito kimnuo. Zgrabila sam kapu i jaknu te potrčala za

njima.
»Čekao sam na ovo«, rekao je Green kad je Tom izjurio s parkirališta. Sharples je
bio na suvozačkom mjestu. Ja sam sjedila odostraga stisnuta između dvojice
narednika.
»Baklje i vile«, promrmljao je Brown.
»Znamo li tko je ranjen?« pitala sam.
Nitko nije odgovorio. Sharples je bio na izravnoj radijskoj vezi s centralom.
»Koliko vozila možeš poslati ovamo?... Pa, nabavi ih još. I obavijesti šefa. Rekao
je da ide kući.«
Vidjeli smo početak nereda premda smo bili udaljeni nekoliko stotina metara.
Ljudi su bili na sredini glavne ceste, na uglu
Jubilee Streeta, i gledali prema zgradi predionice. Neki od njih razbježali su
se kad su nas ugledali, no većina nije bježala nego trčala prema predionici.
»Eno Randyja«, rekao je Tom.
Policajac u uniformi naslonjen na ugaoni zid nije imao kacigu, a rukom je
pritiskao sljepoočnicu. Tom se zaustavio i muškarci su brzo iskočili.
»Flossie, mislim da biste trebali ostati ovdje«, viknuo je Green. Ignorirajući
ga, otrčala sam do Randyja dok su ostali nastavili do ugla. Krv mu je curila niz
sljepoočnicu, bio je sablasno blijed pod svjetlom ulične svjetiljke.
»Dođi i sjedni.« Provukavši ruku ispod njegovih ramena, pokušala sam ga
odvesti do vozila. »Što se dogodilo?«
Odupirao se. »Neki gad bacio je ciglu na mene. No, dobro sam.«
Randy i ja otišli smo do ugla i pridružili se ostalima. Jubilee Street bila je duga
nešto više od stotinu metara i završavala s predionicom.
»Terry Parker je u predionici, gospodine«, rekao je Randy. »Vrata su
zaključana. Ona gomila trenutačno ne može ući, ali mnogi i dalje pokušavaju.«
Nije bilo uličnih svjetiljki u ulici i oko predionice. Ono malo svjetla na nebu
nije dopiralo do ovog zapuštenog kutka grada. Ipak sam ispred ulaznih vrata
predionice mogla vidjeti pedesetak ljudi. Većinom muškaraca. Žene i djeca još su
122
bili u svojim domovima. I njih sam mogla vidjeti. Njihova zabrinuta lica na
prozorima, a ona hrabrija na pragovima.
»Terry Parker ima nekoliko opomena jer se motao oko dječjih igrališta«,
nikome određeno rekao je Randy. »Prije više godina, ali ljudi imaju dobro
pamćenje.«
Opazili su nas. Vidjela sam kako se ljudi gurkaju laktom, gledaju u našem
smjeru. Jedno dijete potrčalo je u smjeru predionice.
»Rade vaš posao umjesto vas!« zaurlao je netko s vrata.
»Prokleti perverznjaci, trebalo bi ih objesiti!« viknuo je netko drugi.
»Zašto sada?« Sharples je pitao Randyja. »Zašto je sve krenulo sada?«
»Smetlari su pronašli Stephenovu cipelu u Terryjevom stražnjem dvorištu«,
odgovorio je Randy. »Jedan od njih odnio ju je u pub gdje je zatekao napola
nakresanog Johna Shorrocka s njegovim prijateljima. Svi zajedno odjurili su do
Terryjeve kuće, ali on im je umaknuo kroz stražnja vrata i pobjegao u
predionicu. Zaključao se unutra, ali samo je pitanje vremena kad će ova
gomila probiti vrata.«
»On je nekoć bio čuvar, zar ne?« rekao je Brown. »Mora da je zadržao dio
ključeva.«
U tom trenutku začuo se glasan tresak od loma lokota i naglog otvaranja vrata.
Mnoštvo je nagrnulo unutra.
Sharples je na to rekao: »Randy, vrati se u auto i zovi centralu. Treba nam
pojačanje, trebaju nam vatrogasci i nekoliko vozila hitne pomoći. Lovelady,
pođite s njim.«
»Gospodine, mogla bih sa stražnje strane...«
Nije mi dao priliku nastaviti. »Žena neće biti ozlijeđena dok sam ja
odgovoran. Vratite se u auto.«
»S dužnim poštovanjem, poznajem ovu predionicu i...«
Naglo mi je prišao. »Dosta!« Male kapljice pljuvačke završile su na mom licu.
»Ovo će biti dovoljno opasno i bez umišljene, hvalisave školarke koja nam se želi
prikrpati. A sada, pokret. Randy, pobrini se da ostane s tobom. Vas troje, idemo.«
Tom mi je dao svoje ključeve. Zatim je njih četvero potrčalo uzvikujući:
»Policija! Ostanite na svojim mjestima!« Randy me odvukao natrag do auta.
123
Pogledala sam preko ramena i vidjela kako se mojih četvero kolega pokušava
probiti kroz mnoštvo. Opkolili su ih za nekoliko sekunda.
»Hitno potrebno pojačanje. Ponavljam, hitno pojačanje. Četiri časnika u
opasnosti.« Randy je bio na rubu nesvjestice, no prenio je poruku kao što mu je
bilo naređeno. Razmislila sam na trenutak pa posegnula ispod vozačkog mjesta i
povukla sjedalo prema naprijed.
»Što to radite?« pitao je Randy kad sam upalila motor.
»Rekao nam je da ostanemo u autu. Nije nam rekao da ostanemo u
parkiranom autu.«
Ulica pred nama bila je prazna. Većina mnoštva otišla je u dvorište
predionice, a oni koji su oklijevali, ostali su na svojim pragovima dok smo se
provezli kraj njih s upaljenom rotirkom. Na kraju ulice prošli smo kraj starog
skladišta koje je bilo pretvoreno u crkvu, no vrata su bila zaključana i nije bilo
upaljenih svjetala. Provezla sam se kroz ulazna vrata ograde i stigla do ruba
mnoštva. Neki su nam se maknuli s puta. Ne svi. Kad više nisam mogla nastaviti
vožnju, povukla sam ručnu kočnicu. Okružili su nas ljudi.
»Molim vas, recite mi što smo ovime postigli«, rekao je Randy dok smo sjedili
s upaljenim motorom i okruženi pijanim, gnjevnim muškarcima. Kamen je
završio na krovu, a ja sam se trgnula pomislivši na Tomov rad oko auta.
Umišljena, hvalisava školarka. Jesu li me doista svi doživljavali takvom?
Nekoliko metara ispred nas, Sharples i ostali stajali su ispred vrata predionice
okrenuti prema mnoštvu. Tomovi farovi bili su snažni, osvjetljavali su veći dio
mračnog dvorišta. Nabrzinu sam pogledom prešla prostor. Visoki kameni zid,
nekoliko sporednih zgrada. Iz ovog kuta nismo mogli vidjeti ogradu sa stražnje
strane preko koje sam se popela tog jutra.
Četiri detektiva bila su neozlijeđena, ali na njima su bili vidljivi tragovi borbe.
Rever Tomove jakne bio je razderan. Gusty je izgledao kao da je naletio na
uragan.
»Sad mogu vidjeti što rade«, rekla sam.
»Aha, sad je mnogo lakše pogoditi sve mete«, rekao je Randy.
Ne pričekavši kako bih razmotrila je li možda u pravu, izašla sam iz auta. Dok
sam napredovala prema predionici, muškarci koji su okruživali auto nerado su
me propuštali.
124
»Idi kući, djevojko, ovo nije mjesto za tebe«, čula sam nečiji glas.
Probijala sam se kroz mnoštvo muškaraca sve do vrata predionice. Osjećala
sam kako me slijedi Randy. Tad je Sharples započeo.
»Ova ovdje vrata napravljena su od deset centimetara debele hrastovine i
okovana su željezom«, vikao je. »Kao i ona stražnja. Znam to jer je moj tata radio
ovdje do dana kad su zatvorili predionicu. Nitko ne može proći kroz vrata bez
ključa, a spreman sam kladiti se da ga ovdje nitko nema. Zašto se onda ne biste
radije okrenuli, vratili u pub ili u vaše ugodne, tople krevete i pustili nas da
radimo svoj posao?«
»Vi ne radite svoj jebeni posao, zar ne? Ne sa zvijerima poput Parkera na
slobodi!«
Randy i ja stigli smo do vrata, okrenuli se prema mnoštvu, zauzeli svoja mjesta
kraj ostalih. Čula sam kako je Sharples promrmljao psovku sebi u bradu.
Farovi Tomova auta osvjetljavali su nas i veći dio zgrade predionice, ali lica
ispred nas bila su u sjeni. Jedva smo mogli vidjeti muškarce koji su nam prijetili,
osim njihovih sjajnih očiju. Činilo se da su posvuda. U mnoštvu, na prozorima
susjednih kuća, posvuda su svjetlucale budne oči.
On je ovdje. Misao je stigla niotkuda, ali nije se dala ignorirati. Negdje u ovoj
gomili gnjevnih, prestrašenih muškaraca nalazilo se ledeno srce ubojice. On je
bio ovdje. Uživao je u ovome, ponosio se svojim dostignućem.
Netko odostraga počeo je jednolično pjevati, tiho, ali uporno: »Izvedite ga.
Izvedite ga.«
»On je prljavi, pokvareni pervertit!« viknuo je netko.
»Možda i jest«, viknuo je Sharples. »Ali on je moj prljavi, pokvareni pervertit
i ja odlučujem što će se dogoditi s njim. A sada se okrenite i idite kući prije nego
što vas sve dam uhititi.«
Činilo se da je mnoštvo neprestano raslo jer je sve više ljudi prolazilo kroz
ulazna vrata. Ja sam promatrala lica, tražila sjaj u jednom paru očiju koji se
doimao drugačijim. Usred svih tih svjetlucavih očiju, tražila sam one ledene.
»Izvedite ga. Izvedite ga.« Pridružilo se još više glasova. Zvučalo je poput
bubnjanja, laganog, ali prijetećeg i sve glasnijeg. Uskoro će dostići točku kad se
više ništa drugo neće moći čuti, a tada ćemo mi izgubiti ono malo kontrole koje
imamo.
125
»Jim Shorrock!« Sharples je viknuo u gomilu. »Znam da si ti sve ovo zakuhao.

Gdje si, čovječe?«
Prvi red se razmaknuo i jedan je muškarac istupio. Vidjela sam ga u postaji
nakon što je nestao Stephen. Mršav, žilav muškarac u kasnim tridesetima. Imao
je plavu i previše dugu kosu. Nos mu je bio uzak i kukast, usta su mu se trzala kad
je govorio. Bio je odrasla verzija Stephena. Iskoračio je točno ispred Sharplesa.
Dijelilo ih je samo nekoliko centimetara. Gledali su jedan u drugoga poput
dvojice profesionalnih boksača. Sharples je bio stariji, niži i mršaviji, ali nije
namjeravao popustiti.
Potom je Shorrockovo lice poprimilo izraz koji bih jedino mogla opisati
riječju gađenje. Rekao je: »Imate li ikakvog jebenog pojma što ja proživljavam?«
Sharples je otvorio usta, ali ja sam ga preduhitrila.
»Da«, odgovorila sam. Mislim da su obojica bila toliko iznenađena što sam
progovorila da sam dobila nekoliko dodatnih sekunda. »Slomljeno vam je srce.«
Shorrock je okrenuo glavu. Ukočeno su me gledale njegove blijede oči.
Njegova gornja usna se nakrivila.
Prišla sam mu malo bliže. Iznenađenje koje je privremeno ušutkalo dvojicu
muškaraca, sad je zateklo i mene - što mi je bilo? - no znala sam da se više ne
mogu povući. »Vaše se srce slama jer vam toliko nedostaje vaš sin«, nastavila sam.
»I ne možete podnijeti patnju svoje supruge. Bijesni ste na nas jer ga još
nismo pronašli, a bijesni ste i na samog sebe jer mislite da ste nešto mogli učiniti
drugačije, premda niste - ni na koji način niste krivi.«
Shorrockove su se oči stisnule, činilo se da se naginje prema meni.
»I strah vas je«, brzo sam nastavila. »Zato što mu više od svega želite pomoći,
a ne znate kako. I mi sve to osjećamo, gospodine Shorrock. Ne onoliko koliko vi,
znam, ali ipak to osjećamo. Zar ne, gospodine?«
Sekunda tišine.
»Da, Florence, tako je«, odgovorio je Sharples, a ja sam primijetila da je
jednolično pjevanje utihnulo.
»Je li to ta cipela?« Spazila sam nešto u Shorrockovu džepu i ispružila ruku.
»Smijem?« Kako se nije usprotivio, uzela sam malu, tanku tenisicu i podigla je.
»Mornarsko plave je boje poput Stephenove«, rekla sam. »I ima bijele vezice.«
Okrenula sam je i provjerila broj s donje strane. »Ali mislim da ovo nije
126
Stephenova cipela, gospodine Shorrock. Ovo je osmica, a Stephen nosi cipele broj
sedam.« Postrance sam pogledala Sharplesa. »Nekoliko sam puta pročitala spise.
Dobro pamtim takve detalje. Sigurna sam da su Stephenove tenisice bile veličine
sedam.«
Shorrock je duboko udahnuo i gotovo zajecao, a ja sam primijetila kako mu
je tijelo zadrhtalo. Maknula sam tenisicu u stranu i osjetila kako ju je netko uzeo
kad sam uhvatila Shorrocka za ruku.
»Idemo sada. Trebate biti kod kuće.« Okrenula sam ga prema ogradi. »Trebaju
vas vaša supruga i vaša djeca. Trebali biste biti sa svojom obitelji. Pristavit ću
vodu, skuhat ću vam šalicu čaja. Gospodo, možete li nas, molim vas, propustiti?«
Mnoštvo se razmicalo dok smo Shorrock i ja, rukom ispod ruke, nastavljali
prema ogradi pa zaobišli Tomov auto. Odostraga sam čula Sharplesa: »Randy, idi
s njom.« Kad smo prošli kroz dvorišna vrata, začula sam topot koraka, zvuk teških
čizama s čeličnim kapicama na šljunku, zvuk muškaraca iz Jubilee Streeta koji su
nas slijedili.
Nisam se osvrtala. Poput Orfeja koji je bježao iz podzemlja, imala sam osjećaj
da će sve krenuti nizbrdo ako se okrenem, da će se gomila opet razjariti i da ćemo
noć završiti linčovanjem. Zato smo samo nastavili hodati i odjednom se našli u
stražnjoj sobi Shorrockove kuće, negdje na polovici ulice.
Tad sam se i ja počela tresti. Umišljena, hvalisava školarka? Upravo sam
potvrdila da je u pravu. Bit ću u gadnoj nevolji.
Linda Shorrock sjedila je ispred peći, zurila kroz otvorena vratašca u žeravicu.
Jedva je podigla pogled. Jim se spustio na drugu stolicu, a Randy je otišao gore
kako bi provjerio jesu li djeca dobro. Pronašla sam čajnik, stavila čaj u prevelike
šalice i izlila kipuću vodu na nj, kao što sam vidjela da to rade ljudi u postaji kad
pripremaju čaj. Dodala sam šećer i mlijeko pa čučnula kako bih šalicu gurnula u
Lindinu ruku. Zgrabila me, izlila vrući čaj na nas obje.
»Dolazi mi u snovima«, rekla je širom otvorenih očiju punim očaja. »Grebe
me. Povlači me za kosu, govori mi: >Pomozi mi, mama. Želim se vratiti kući.<«
Jedva sam uspjela potisnuti krik - čaj je bio vreo - no više je čaja završilo na
njezinim rukama, a ona jedva da ga je bila primijetila. Spustila sam šalicu, a ona
me je uhvatila za obje ruke.
127
»Silno mi je žao što ga još nismo pronašli«, rekla sam. »Ali nećemo prestati
tražiti.« Letimice sam pogledala Jima, ali je on jedva bio pri svijesti. »Nikad
nećemo prestati«, dodala sam kad se Randy vratio s gornjeg kata i kimnuo.
»Blizu je, osjećam to.« Linda me je i dalje čvrsto držala. »Nije pobjegao. Negdje
je u blizini i sve što želi jest vratiti se kući.«
Uhvatila sam Randyn pogled i znala što misli. Kad ovi ljudi otkriju što se
dogodilo Patsy, neće biti kraja njihovoj boli.
»Pusti djevojku.« Jim se okrenuo prema svojoj supruzi. »Idi sada, djevojko -
imaš posao koji moraš obaviti. Bit ćemo u redu.«
Ponovno sam pogledala Randyja i on je kimnuo. Više ništa nismo mogli
učiniti za obitelj Shorrock, osim da im pronađemo sina.
Randy i ja vraćali smo se pješice niz praznu ulicu. Ljudi su i dalje bili budni, no
promatrali su nas s vrata, s pločnika.
»Priveli smo Terryja kad je nestao Stephen«, rekao je Randy. »Poznati je
seksualni prijestupnik i živio je u Stepehnovoj ulici - zašto i ne bismo? Imao je
alibi za tu večer. Isključili smo ga kao potencijalnog osumnjičenika.«
Tom je izlazio kroz vrata predionice dok smo mi ulazili u dvorište. Imao je
ogrebotinu na desnom obrazu i tragove krvi na donjoj usni. Na bradi je imao male
kapljice osušene krvi. Rever njegove jakne visio je razderan i nepopravljiv. Tom
je volio svoju odjeću. Volio je svoj automobil. Bilo mi je drago što je mračno i što
se na prvi pogled ne može vidjeti načinjena šteta.
»Jeste li ga pronašli?« pitao je Randy.
Tom je odmahnuo glavom. »Još nismo. Očito je da to ne bi trebalo
predstavljati problem. Postoji samo jedan kat. Nekoliko ograđenih prostorija.
Osim ako se klipan nije popeo u dimnjak, nemam blagog pojma kamo je mogao
nestati.«
»Nije ovdje.« Krenula sam prema sporednoj zgradi koju sam bila opazila.
Nalazila se u udaljenom kutu dvorišta, bila je napravljena od kamena poput zida,
a vrata su joj gotovo posve bila skrivena iza grma budleje. Vidjela sam tračak
svjetla na prozoru i bila sigurna da je to par očiju.
128
Stigla sam do vrata i lako ih otvorila. Tom i Randy uperili su svjetiljke iznad
mog ramena. Stisnuta u kutu, na podu, napola skrivena iza vreća, nalazila se mala,
drhtava pojava zvana Terry Parker.
***
Dali smo Terryju šalicu čaja, pokrivač i smjestili ga u ćeliju preko noći. Zbog
njegove osobne sigurnosti.
Rekao nam je da je cipela njegova, čak nam je pokazao i račun. Bez ikakvih
dokaza protiv njega, znali smo da ga moramo pustiti sljedeće jutro, premda ni on
nije bio previše oduševljen tom idejom.
Ponoć nas je zatekla u Square & Compassu, pubu u centru grada. Zadnje
narudžbe bile su primljene i popijene, vlasnik je zaključao vrata, a mi smo i dalje
nastavili piti.
Ovo je bio moj prvi posjet Square & Compassu i bila sam iznenađena što mi
se svidio. Stupovi ukrašeni uzorkom sličnim ribljoj krljušti podupirali su strop
ukrašen štukaturama u obliku preklapajućih krugova i crvenih ruža Lancashirea.
Pod je bio napravljen od neobično poslaganih bijelih i crnih pločica, a prozori od
graviranog stakla. Neki od njih bih su okrugli kao prozorčići na brodu.
»Ovi se neće lako moći zamijeniti.« Zaustavila sam se na vratima kako bih se
divila staklu razmišljajući o pijanim tučnjavama subotom navečer.
»Nitko ne baca cigle na te prozore.« Brown je spustio dlanove na moja ramena
kako bi me požurio. »Nitko se ne bi usudio.«
U Square & Compassu stolovi nisu bili razbacani oko bara kao što je obično
bio slučaj, nego odvojeni redom izrezbarenih drvenih pregradaka koji su se
protezali uz sva četiri zida. Uzorak koji se ponavljao na staklu, na drvenim
površinama, iznad bara, sastojao se od dva spojena trokuta koja su zajedno tvorila
dijamantni oblik. Mislila sam da ga dotad nikad nisam vidjela, no nešto u vezi s
njim neprestano je privlačilo moju pozornost. Trebalo mi je nekoliko minuta da
shvatim kako je gornji trokut bio šestar, a donji pravokutno ravnalo.
Ovo nije bio radnički pub. Većina ostalih gostiju nosila je odijela, a nekoliko
njih bilo je u ležernoj odjeći u kojoj muškarci obično odlaze u golf-klubove.
Pronašli smo pregradak u kutu i bili prilično sigurni da nas nitko neće moći
129
prisluškivati. Bila sam jedina žena u pubu - čak je i osoblje bilo muško - a zurenje
se nastavilo dugo nakon našeg dolaska.
»Želite još nešto, Flossie?« pitao me Sharples četvrti put gledajući u moj
gazirani sok koji sam pijuckala posljednjih sat vremena.
Glazba se promijenila i začuo se posljednjih hit Andyja Williamsa. On je u
ono vrijeme bio moj omiljeni pjevač i obožavala sam njegovu novu pjesmu Cari't
Take My Eyes Off You.
»U redu je, šefe. Hvala.« Otpila sam još jedan gutljaj kako bih pokazala dobru
volju. Čak i nakon što sam nasilu popila pola čaše, kombinacija koncentriranog
šećera i umjetnog okusa naranče izjedala je moje okusne pupoljke.
S druge strane stola, Tom je ustima oblikovao riječi pjesme i zurio u mene.
»Mislim da ste na tragu nečem s onim vašim dijagramom, Flossie, ali trebat
će vam pomoć«, rekao je Sharples. »Woodsmoke, možeš li reći svojim ljudima da
je opskrbljuju informacijama?«
»Gospodine,« rekla sam, »ne mogu ništa obećati, no možda bih nešto mogla
otkriti ako pogledam detalje o sprovodima koje će pronaći narednik Brown.«
»Kako to mislite nešto? I kakve to detalje?« Brown je izgledao kao da sam ga
upitala za broj hlača.
»Ime, spol i dob preminuloga. Vrijeme, datum i mjesto ukopa. Kovčeg ili lijes.
Troškovi pogreba. Bilo što. Ne znam dok ne vidim.«
»Kakve koristi od toga?«
»Mogu uočiti obrasce«, odgovorila sam. »Bila sam dobra u matematici i
mogu... O, teško je to objasniti. Gledam informacije i ako postoji obrazac ili čak i
prekid u obrascu, anomalija, mogu ih uočiti.«
Još malo tišine. Brown je bacio opušak cigarete i zgazio ga cipelom. Praktički
sam mogla vidjeti kako se u njihovim glavama motaju riječi »umišljena, hvalisava
školarka«.
»Ne može naškoditi«, rekao je Tom. »Zar ne?«
»To nije mali zadatak«, rekao je Brown. »Mnogo je informacija. Je li to doista
najbolji način trošenja Flossiena vremena?«
»Doista ima mnogo posla«, nastavio je Sharples. »Sutrašnje jutro provest će u
knjižnici. Vrijeme ručka u muzeju.«
130
»Što će raditi u knjižnici i muzeju, šefe?« pitao je Green.

»Treba nam što više informacija o toj vudu-lutki«, odgovorio je Sharples.
»Zabrinjavaju me i govorkanja o pljačkanju grobova. Bez obzira na to što su se
dogodila prije dvadeset godina. Mislim da će nam trebati interni stručnjak za crnu
magiju, vještičarenje i štovanje vraga, a kao što nas Florence ne prestaje
podsjećati, završila je fakultet.«
Ispio je čašu, ustao i otvorio vrata pregratka. »Odlazim«, rekao je. »Nemojte
ostati previše dugo, momci. Sutra imamo mnogo posla. I neka se netko pobrine
da Florence sigurno stigne kući. Nije puno starija od one djece i moglo bi biti
pomalo neugodno ako joj se što dogodi.«
Kimnuo mi je, promrmljao nešto što nisam razumjela, pa otišao.
»Što je rekao?« pitala sam ne i posve sigurna da želim znati.
»Rekao je: >Nije loše<«, odgovorio je Brown.
Svi su zurili u mene.
»Što je?« pitala sam.
»To je kao da ti je Ravno u glavu Sharples ponudio brak«, odgovorio je Tom.
131
30.
Četvrtak, 19. lipnja 1969.
I ZAŠLI SMO IZ PUBA u jedan poslije ponoći. Na moje inzistiranje.

Postalo mi je dosadno gledati kako se njih trojica napijaju, a kad su im oči
izgubile fokus i kad su im se jezici počeli zaplitati, činilo se da ih nije briga što
im netko govori što da rade. Gusty, kojemu je bio zabranjen ulazak u auto nakon
nekoliko pinta, otpješačio je do svoje kuće u gradskom središtu. Odbacila sam
Woodsmokea do jednog mjesta na glavnoj cesti. Ostao je samo Tom. Još uvijek je
pjevao pjesmu Andyja Williamsa kad sam zaustavila auto. Ono malo riječi što je
znao.
Njegova kuća bila je veća nego što sam očekivala. Novi dvojni bungalov s
tavanskim prozorima na krovu.
»Zašto si me ostavila zadnjeg?« Sjedio je naslonjen na suvozačka vrata i ničim
nije pokazivao da namjerava izaći.
»Živiš najbliže postaji«, odgovorila sam. »Ostavit ću ti auto ondje preko noći.«
Lice mu se oduljilo. »Ne trebaš to raditi. Odvezi ga kući. Vjerujem ti. Dobar
si vozač. Za djevojku.«
Vozila sam od svoje dvanaeste. Naučila sam voziti na privatnom imanju
nedaleko od obiteljskog doma. Sudjelovala sam u relijima s bratom dok smo oboje
studirali. Vjerojatno sam bila bolja vozačica od svih ostalih u postaji.
»Ima snažniji motor od onih na koje sam naviknuta«, rekla sam. »A dobro bi
mi došlo malo svježeg zraka. Nakon ovakvog dana.«
Tišina.
132
»Lijepo spavaj«, rekla sam.

»I ti, Florence. I ti lijepo spavaj.«
»Vjerojatno ćeš bolje spavati ako izađeš iz auta i odeš u krevet«, dodala sam.
Nije se pomaknuo. »Bilo je lijepo«, nastavio je, »popiti piće s tobom. Hvala što
si došla.«
»Hvala što ste me pozvali.«
Vjerojatno je moj ton bio oštriji nego što sam namjeravala. Ili možda
jednostavno nisam očekivala da će to primijetiti. Pogledao me ravno u oči. »Nije
da ne želimo da pođeš s nama«, rekao je. »Bilo bi nam jako drago da nam se
pridružiš. Sad si jedna od nas.«
Ja doista nisam imala taj osjećaj. No Tom je bio drag momak. Drag, pijan
momak.
»Nije stvar u tome što si djevojka ili umišljena južnjakinja ili pametnija od
svih nas zajedno. Stvar je u tome što ne piješ.«
»Molim?«
»Pogledaj to s naše strane. Mi se svi napijemo - moramo s ovakvim poslom -
i počnemo razgovarati i ponašati se kao budale, a ti sjediš, pijuckaš svoj sokić i
prosuđuješ nas.«
»Nije istina.«
Pogledao me je.
U redu, jesam, ali ne na zločest način. Bilo mi je silno zabavno kako su im se
oči maglile i kako su iz; njihovih usta izlazile sve bizarnije priče što je noć više
odmicala.
»Dobrodošla si, Florence. Pođi s nama kad god želiš, ali morat ćeš začepiti nos
i ispiti nekoliko Babychama12.«
»Tome, izlazi. Idi u krevet.«
Naposljetku se odmaknuo od vrata, otvorio ih i doslovno ispao na ulicu.
Uspravio se, uspio zaobići auto s prednje strane i nakon nekoliko neuspjelih
pokušaja otključao je ulazna vrata.
Vidjela sam kako se pomaknuo zastor na jednom od gornjih prozora.
12
Pjenušavo vino, prvo alkoholno piće isključivo namijenjeno ženama u poslijeratnoj Britaniji, (nap. prev.)
133
Postaja se doimala pustom. Izuzevši dežurnog policajca, nisam srela nikog dok
sam ulazila sa stražnje strane i penjala se na prvi kat. Ostavila sam ključeve
Tomova auta u ladici njegova stola kad je zazvonio telefon.
Poskočila sam. Bilo je tako tiho u zgradi. Čak nije zazvonio moj telefon, što
bi imalo nekog smisla, nego onaj na stolu narednika Browna.
Prestao je zvoniti. Mislim da sam uzdahnula s olakšanjem.
Počeo je zvoniti drugi telefon. Na suprotnoj strani prostorije, izvan mog
vidokruga, iza reda uredskih ormara, i to neprirodno glasno.
To je on. Zna da sam ovdje. Nazvat će svaki telefonski broj u prostoriji dok
me ne pronađe.
Prestao je nakon što je zvonio četiri puta.
Bila sam nerazumna. Tako je bio programiran telefonski sustav. Ako se netko
ne javi nakon četiri zvona, poziv se automatski prebacivao na sljedeći telefon.
Opet je počeo zvoniti. Na Tomovu stolu, a ja se nisam bojala telefona. Krenula
sam prema njemu. Stigla sam do njega kad je četvrti put zazvonio, no na liniji
nisam čula ništa osim tišine. Spustila sam slušalicu, osvrtala se, pokušavala
odgonetnuti koji će biti sljedeći. Ovaj ću put uspjeti.
Ništa. Kao da je pozivatelj odustao.
Telefon narednika Greena počeo je zvoniti. Bio je dovoljno blizu kako bih ga
ulovila. Potrčala sam i zgrabila ga.
»Halo«, rekla sam. »Policijska postaja Sabden, kriminalistička policija.«
Tišina na liniji, ali ne i grobna tišina. Netko je bio s druge strane.
To je on.
»Kriminalistička policija Sabden, pozornica Lovelady na telefonu.«
»Onu djevojku koju ste pronašli.«
Opet tišina.
»Tko je pri telefonu?«
»Gdje je? Gdje ste je stavili?«
»Na koju djevojku mislite? Možete li mi reći svoje ime?«
»Mrtva djevojka. Ona koju ste pronašli u grobu. Gdje je?«
134
»Bojim se da vam to ne mogu reći? Tko zove?«

»Mora biti kremirana.«
»Pa, o tome odlučuju njezini roditelji. Ne mogu raspravljati s vama o tome
ako mi ne kažete...«
»Ne smijete je opet vratiti u zemlju. Neće naći mir.«
Mislim da sam se ukočila. Znam da sam pogledala preko ramena. »Kako to
mislite?«
»Spalite je. Čujete li me? Morate je spaliti.«
Veza se prekinula. Zgrabila sam torbu i ugasila svjetla. Volim misliti da sam
osoba koju nije lako uznemiriti, no bila sam svjesna svojih koraka na stubama koji
su bili brži nego inače.
»Naredniče«, rekla sam prije nego što sam stigla do prijamnog ureda, »jeste li
prije nekoliko minuta proslijedili poziv?«
Nije bio za pultom, pio je čaj s jednim od policajaca u uniformi koji je došao
na pauzu.
»Nisam bio siguran koji je vaš stol«, odgovorio je. »Jeste li se uspjeh javiti?«
»Jesam, hvala. Je li vam žena rekla ime?«
Napravio je grimasu. »Iskreno, dušo, mislio sam da je tip. No nije rekao ime.
Je li to problem?«
Odmahnula sam glavom i obojici poželjela laku noć. Dok sam izlazila iz
zgrade, na tren sam požalila što sam gore ostavila Tomove ključeve.
Brzo sam se biciklom odvezla te noći, nisam se zaustavljala na semaforima,
no uspjela sam se vratiti do doma Glassbrookovih bez daljnjih incidenata.
Odnosno, dok nisam pokušala otključati velika ulazna vrata a da pritom nikoga u
kući ne probudim.
Pala sam preko nečega na trijemu.
Kad sam zakoračila unatrag, nervoznije nego što bih željela priznati, izvukla
sam džepnu svjetiljku i usmjerila je prema popločenom podu. Cvijeće. Ne bilo
koje staro cvijeće, nego crvene ruže, bujne i dugih peteljki, umotane u papir.
Sagnula sam se kako bih ih podigla te opazila svoje ime napisano olovkom na
papiru. Bile su za mene.
135
Ušuljala sam se unutra s ružama - bez trnja i mirisa kakve su najčešće ruže
kupljene kod cvjećara - uguranim ispod pazuha. U kuhinji sam pronašla vrč i
napunila ga vodom. Tek kad sam počela odmatati buket, ispala je kartica. Iz
Flower Pota u gradu, Marleneine cvjećarnice. Poruka na njoj sastojala se od tri
slova. RIP13.
13
Prema latinskom »resquiescat in pace« ili u prijevodu »počivaj u miru«. (nap. prev.)
136
31.
P REMA GRANDIOZNOM viktorijanskom stilu koji je dominirao tolikim

gradskim zdanjima, i sabdenska gradska knjižnica dičila se golemim erkerima
u prizemlju i kićenim lažnim balkonima na prvom katu. Krov je bio valovit i pun
zabata i izrezbarenih ornamenata, u samom središtu nalazio se okrugli toranj s
poliranom bakrenom kupolom na vrhu.
Nije bilo prvi put da sam se zapitala o bogatstvu Sabdena. Ovo nije bio veliki
grad, a činilo se da devedeset i pet posto njegovih stanovnika živi skromnim
životom, no šetnja kroz gradsko središte s njegovim impresivnim, savršeno
održavanim javnim zdanjima, otkrivala je da ovdje ima novca.
Važni ljudi kojima nije bilo drago kad bi netko narušavao slogu?
Okretna vrata odvela su me u središnju dvoranu knjižnice gdje je kupolasti
strop bio visoko iznad moje glave. Sunčeva svjetlost prodirala je kroz prozore na
stropu, a prašina je poput komadića zlata svjetlucala oko mene.
Zakašljala sam se premda nije bilo ničeg u mom grlu, a zatim glasno uvukla
zrak kroz nos. Nešto u ovom mjestu navodilo me da radim buku.
Dječji odjel nalazio se s moje desne strane, a police s knjigama za odrasle bile
su poredane uz vanjske zidove. Veliki drveni stolovi i stolice za čitanje bili su
razmješteni po cijelom prostoru. Pult za izdavanje knjiga izgledao je kao divovski
prsten od hrastovine unutar kojeg su radile tri žene, sve odjevene u različite
nijanse smeđe i sive boje. Dvije su bile sredovječne. Treća se doimala starijom te
bila udubljena u svoj zadatak, pisanje u veliku knjigu sličnu saldakontiju.
Pozdravila sam ih s veselim »dobro jutro« pa odšetala kroz središnji atrij do
odjela s priručnicima. Obavijest na vratima molila me je za tišinu - ne, zahtijevala
137
to od mene - nakon što prijeđem prag. Pustila sam da se vrata glasno zalupe za
mnom.
Bila sam umorna. Već dvije noći zaredom jedva sam spavala. RIP? Što je to
značilo? Još jedna glupa šala ili nešto mračnije?
Osjećaj da se nešto mračno događa u Sabdenu bio je sve jači. Kad bih vrijeme
provodila sama, gotovo sam pred sobom mogla vidjeti sjenu koja bježi, a kada bih
se zaustavila, čak i samo na nekoliko sekunda, tišina oko mene doimala se
zloslutnom. Kad bih se probudila usred noći, primijetila bih da osluškujem
zvukove izvan sobe.
Shvatila sam da se nigdje ne osjećam sigurno. Ni u domu Glassbrookovih gdje
nisam čak ni mogla zaključati svoju sobu, ni u postaji gdje sam kod svih izazivala
negodovanje, a svakako ne u gradu jer je svaki par očiju u koji bih pogledala
mogao biti zadnji koji je vidjela Patsy Wood.
Željela sam biti na poslu, u središtu događanja, a ne zatvorena u gradskoj
knjižnici. Osobito zato što se nisam mogla otrgnuti od pomisli da me Sharples
poslao ovamo kako mu ne bih bila na putu.
I nisam uvijek govorila o svom fakultetskom obrazovanju.
Pronašla sam odjeljak koju sam tražila, izvukla nekoliko knjiga i sjela. Isti tren
osjetila sam kako mi se kapci počinju spuštati.
»Mislim da ćete se namučiti s ovim«, rekao je glas iza mene. »Napisan je na

staroškotskom.«
»Kao što sam ustanovila.« Podigla sam pogled trljajući oči.
Knjižničarka koja mi je prišla nije bila našminkana, a njezine goleme, čupave
obrve sugerirale su da nije provodila mnogo, vremena pred zrcalom. No kad je na
određen način pomaknula glavu, načas sam spazila naušnice s rubinom. Imala je
debele, muške prste, no nokti su joj bili savršeno oblikovani i lakirani grimiznom
bojom. Na njezinoj pločici pisalo je gđa D. Reece.
»Mogu uhvatiti smisao, ali naporno je.« Neuspješno sam pokušala potisnuti
zijevanje. Letimičan pogled na sat otkrio mi je da je prošlo više od sat vremena.
Gđa Reece izvukla je stolicu i sjela kraj mene. »Mogu li vam ikako pomoći?
Doimate se pomalo preopterećeno.«
138
Moj kut velikog stola za čitanje bio je pretrpan knjigama. Dok je u realnim
okvirima bila mala, knjižnica se pokazala dobro opskrbljena materijalom koji se
ticao okultnog.
»Možete mi reći što je spopalo engleskog kralja da napiše knjigu o
vještičarenju.« Zatvorila sam knjigu kako bismo obje vidjele prednje korice:
Daemonologie, in the forrn of a dialogue, written by the high and mighty prince,
James hy the grace of God, King off England, Scotland, France and Ireland,14
»Zapravo, zaboravite. Nije mi briga. Recite mi kako je toliko žena kroz
povijest moglo biti smaknuto zbog nečeg za što danas znamo da je
potpuna glupost.«
Ako je gospođa Reece primijetila moj bijes, nije to pokazala. »Druga
vremena«, odgovorila je. »Vjerska uvjerenja bila su neupitna. Ljudi su vjerovali u
vraga i sva zla.« Podigla je ruku kako bi se počešala iza uha iznova otkrivši
prelijepe naušnice s rubinom. »Kad bi se opazilo da se ljudi, obično žene, ponašaju
na neortodoksan način - osobito ako su uživale u nekom neobjašnjivom uspjehu
- bilo je lako optužiti ih da imaju nadnaravne moći.«
Njezine oči zasvjetlucale su kao da će ispustiti suzu. »I, ne smijemo zaboraviti,
većina je to i priznala.«
Korice knjige zaškripale su na stolu dok sam je odgurivala. Doista je više
nisam željela čitati. Kao ni onu drugu koju sam bila skinula s police: The
Wonderful Discovery of Witches in the County of Lancashire15 Thomasa Pottsa.
Ova je bila o događajima koji su 1612. godine doveli do suđenja u Lancaster
Assizesu. Bilo je uhićeno dvadeset osoba, većinom žena. Više od polovice dolazilo
je iz Pendlea. Optuživalo ih se za vještičarenje. Većina je proglašena krivom te
bila obješena. The Wonderful Discovery of Witches bila je napisana kako bi se
veličalo masovno ubojstvo. Barem prema mom mišljenju.
»Ne postoji nešto što bi se moglo nazvati vještičarenjem«, nastavila sam. »Ni
sada, ni tada. O čemu se zapravo radilo?«
»Većim dijelom, rekla bih, o siromaštvu«, odgovorila je gospođa Reece. »Za
žene koje nisu imale zemlje ili muškarca koji bi se brinuo o njima, bilo je gotovo
14
U slobodnom prijevodu »Demonologija u obliku dijaloga koju je napisao plemeniti i uzvišeni vladar Jakov, po
milosti Božjoj, kralj Engleske, Škotske, Francuske i Irske. (nap. prev.)
15
U slobodnom prijevodu »Čudesno otkrivanje vještica u grofoviji Lancashire«. (nap. prev.)
139
nemoguće preživjeti u to vrijeme. Bio im je dostupan vrlo mali broj poslova, a

prosjačenje je veći dio vremena bilo zabranjeno.«
To je barem imalo nekog smisla. »Dakle, radilo se o preživljavanju?«
»Mnogi bi vještice iz Pendlea opisali kao varalice«, rekla je. »Uvjeravale su
svoje zajednice da mogu izvoditi čarolije, liječiti bolesne, pomoći kod uroda i
tome slično. Majka Demdike, najslavnija među njima, bila je poznata kao
»blagosloviteljica«. Farmeri su je plaćali kako bi »blagoslivljala« usjeve ili
bolesne životinje. Katkad bolesnike. Pojavila bi se, promrmljala nekoliko molitvi,
možda ostavila ljekovito bilje. Tako bi ona i njezina obitelj te večeri imali što
jesti.«
»No kad bi nešto pošlo po zlu, kad bi bolesna osoba preminula, krivilo bi se
njih?« pitala sam.
»Na mnogo su načina one same sebi bile najgori neprijatelj«, rekla je gđa
Reece. »Pustile su ljude da vjeruju kako imaju moći kojima mogu nanijeti zlo, ali
i pomoći. Demdike je ljudima koji su je naljutili imala običaj govoriti da će moliti
za njih. >Molit ću za tebe dugo i tiho<, govorila bi. Zatim bi stajala poput kipa
i mrmljala sebi u bradu. Nije nimalo iznenađujuće da su ljudi mislili kako je bacila
prokletstvo na njih.«
Molit ću za tebe dugo i tiho. To je bilo prilično jezivo. »No, jesu li?« pitala
sam. »Jesu li doista bile vještice? Što mislite?«
»Gotovo sigurno«, odgovorila je gđa Reece. »No jesu li bile krive za optužbe
zbog kojih su obješene - ubojstvo i vještičarenje? To je nešto sasvim drugo.«
»To je apsurdno«, rekla sam. »Nije moguće da su imale takvu vrstu moći.
Nitko ih nema.«
»Vrlo mali broj ima«, odvratila je.
Bilo mi je dosta. Podigla sam knjigu kralja Jakova i vratila je na policu. »Ne
vjerujem da je kralj Jakov vjerovao u vještičarenje«, rekla sam. »Mislim da nitko
nije. Te su žene bile prestrašene i podvrglo ih se mučenju. Mislim da čak i prije
mnogo stotina godina ljudi nisu bili tako glupi kako bi mislili da
priznanja iznuđena mučenjem imaju neku vrijednost.«
I gospođa Reece je ustala i činilo se da se nagnula bliže premda mi je već
stajala vrlo blizu. »Nešto vas je prestrašilo«, rekla je. »Što?«
140
»Drago mi je što živimo u prosvjećenijim vremenima.« Posegnula sam za

svojom torbom. Moj dolazak ovamo bio je gubitak vremena. Bilo je nešto u zraku
u knjižnici, neki neobičan miris, zagušljiv i ljekovit u isto vrijeme, od kojeg me je
boljela glava i koji je otupljivao moja osjetila. Čak se nisam mogla točno sjetiti
zašto sam ovdje. »Nema više mizoginih vendeta, nema više progona, nema više
vještica.«
Pokušala sam odšetati, no zaustavio me je prodoran pogled gospođe Reece.
»O, draga moja«, rekla je. »Uvijek će biti lova na vještice. Čini mi se da vi sami
vodite jedan.«
Malo me je nerviralo njezino samopouzdanje. »Ja ne vjerujem u vještice«,
rekla sam.
Dobacila mi je neobičan osmijeh stisnutih usana. »Posljednji zakon o
vješticama ukinut je 1951. godine. Kakvo gubljenje parlamentarnog vremena ako
vještice ne postoje.«
Otvorila sam usta kako bih nešto rekla, nisam sigurna što, no samo sam stajala
i zurila u njezine svjetlucave sive oči. Zapravo mi je bilo teško trepnuti.
Zatim se osmjehnula i pokazala svoje velike žute zube. »Nemojte gledati tako
zabrinuto, dušo. Više ne pretvaramo ljude u žabe krastače.«
Odmaknula se. Zrak kao da je bio lakši. Činilo se kao da je netko otvorio
prozor i unutra pustio svjež zrak. »Mogu li vam još kako pomoći?« pitala je.
»Približava se vrijeme zatvaranja zbog stanke za ručak.«
Zato sam došla. »Ja sam policajka.« Vidjela sam kako su joj poskočile obrve
dok je gledala moju iskaznicu.
»Drago mi je, policajko Lovelady.«
»Istražujem jedan slučaj. Slučaj koji bi mogao biti povezan s vještičarenjem.
Možda mi možete pomoći.«
»Ima li veze s ubojstvima djece?«
»Zašto to pitate?«
»Ljudi govore samo o tome. Jadnu Patsy pronašli su na groblju, a ljudi kao
uvijek, i to pogrešno, povezuju neuobičajene događaje na grobljima i
vještičarenje.«
141
»Gospođo Reece, voljela bih vam nešto pokazati. Cijenila bih ako bi to ostalo
među nama.«
»Naravno.«
Iz torbe sam izvukla polaroid fotografiju glinene figure. Nataknula je naočale
na nos i pogledala je.
»Bože sveti«, rekla je kad je naglo podigla pogled prema meni. »Gdje ste to
pronašli?«
»Bojim se da vam to ne mogu reći. Žao mi je. Možete li mi reći nešto o njoj?«
Opet je ukočeno gledala u fotografiju. »To je glinena slika.«
»Molim?«
»Ljudi je u današnje vrijeme vjerojatno zovu >figura<, no u ono doba zvali su
je >slika<. Vještice iz Lancashirea optuživalo se da su radile slike svojih
neprijatelja.« Namrštila se i nagnula bliže fotografiji. »Čime je probodena? To nisu
igle.«
»Tanki komadići drva«, odgovorila sam.
Glava joj je lagano odskočila. »Trnina«, rekla je. »Odavno se povezuje s
vještičarenjem. Čarobni štapovi i prutovi vještica navodno su bili napravljeni od
trnine.« Pogledala me je. »Ovo bi trebala biti Patsy?«
Šutjela sam.
»Ne možete mi reći - razumijem«, rekla je. »Znate što, mislim da sam je već
negdje vidjela. Pričekajte.«
Prešla je prostoriju, sagnula se ispred druge police, izvukla knjigu u otrcanom
smeđem kožnatom uvezu i počela je prelistavati.
»Znala sam«, rekla je spustivši je preda me. »Kopija je Lutke iz Louvrea.«
Sjela sam i pogledala je. Crno-bijela fotografija bila je gotovo identična onoj
koju sam donijela. Prikazivala je glinenu figuru žene zavezanih ruku i nogu koja
je bila probodena trinaestorim iglama ili oštrim grančicama. Bila je previše slična
kako bi bilo riječ o slučajnosti.
Ustala sam. »Gospođo Reece, molim vas da odložite knjigu na stol. Prestanite
je dirati.«
Namrgođeno je učinila ono što sam tražila od nje.
142
»Izaći ćemo iz prostorije, a ja ću vas zamoliti da ostanete stajati ispred vrata

dok se ja ne poslužim vašim telefonom kako bih nazvala postaju«, nastavila sam.
Izgledala je zbunjeno, čak i pomalo prestrašeno. »Što, pobogu...?«
»Možda ćete na nekoliko sati morati zatvoriti odjel s priručnicima«, rekla sam.
»Morat ćemo uzeti otiske prstiju s te knjige, zapravo iz cijele prostorije.«
»Dobro obavljen posao«, rekao je Green sat vremena poslije.

Odjel s priručnicima privremeno je bio zatvoren, a tim za uzimanje otisaka
prstiju pretraživao je cijelu prostoriju. Gđa Reece virila je kroz staklenu pregradu
i kuckala po njoj svaki put kad bi se približili knjizi koju je držala vrijednom.
Viši inspektor Sharples, narednik Green, Tom i ja sjedili smo za jednim od
teških stolova od hrastovine.
»Što nam možete reći o lutki iz Lua?« pitao je Sharples.
»Lutka iz Louvrea«, ispravila sam ga. »Po muzeju u Parizu gdje se nalazi.«
Knjigu su upravo pregledavali u potrazi za otiscima prstiju. Potom su je
ubacili u vrećicu i odnijeli, no mi smo imali fotografije dotične stranice, a ja sam
imala i bilješke.
»Egipatski je artefakt iz četvrtog stoljeća«, odgovorila sam. »Glinena figura
probodena trinaestorim brončanim iglama. Bila je pronađena u vazi od terakote
kraj olovne magijske pločice s ugraviranom vezujućom čarolijom.«
»Što je vezujuća čarolija?« pitao je Tom.
»Vrsta kletve kojom netko moli bogove da učine zlo nekom drugom. No ova
je doista jeziva. Zapisala sam je«, rekla sam. »Mogu li?«
»Izvolite«, rekao je Sharples.
Rukopis mi je bio nečitljiv zbog brzine prepisivanja pa sam se morala
koncentrirati. »Dovedi Ptolemais koju je Aias donijela na svijet, kći Horigenesa,
k meni«, pročitala sam. »Nemoj joj dati jesti i piti dok ne dođe k meni,
Sarapammonu kojeg je Area donijela na svijet, i ne dopuštaj joj da ima odnose s
drugim muškarcem osim sa mnom. Vuci je za kosu, za crijeva, sve dok mi ne bude
blizu... i dok je držim poslušnom za cijelog života, dok me voli, žudi za mnom
i govori mi svoje misli.«
143
»To je ljubavna čarolija.« Na Tomovu licu pojavio se trag cereka. »On želi da
mu ona bude draga.«
»Misliš?« pitala sam. »Ja mislim da je želi pretvoriti u svoju ropkinju.«
144
32.
R EĆI ĆU VAM, gospođo Reece, što me zbunjuje u vezi s ovom, hm«, narednik
Brown spustio je pogled, »lutkom iz Louvrea.« Zvučalo je kao »lovre«.
»Sigurno ima... Koliko knjiga ima knjižnica u Sabdenu? Deset tisuća? Dvadeset
tisuća?«
Letimice je pogledao Randyja koji je sjedio kraj njega i slegnuo ramenima.
»Trideset šest tisuća petsto četrdeset i dvije«, odgovorila je gospođa Reece za
koju smo saznali da se zove Daphne. Nisam se mogla otresti osjećaja da je te
sekunde bila izmislila taj broj.
Randy je nagnuo glavu. »I, jeste li ih sve pročitali?« pitao je.
»Nemojte biti glupi.«
Kraj mene, Tom se smijuljio, a Sharples ukočeno gledao. Dvosmjerno zrcalo
iza kojeg smo stajali nije imalo zvučnu izolaciju. Posvuda po maloj prostoriji bilo
je znakova koji su nas upozoravali da budemo tihi tijekom ispitivanja.
»Ipak samo nekoliko sekunda nakon što vam je pozornica Lovelady pokazala
polaroid-fotografiju, vi ste pronašli knjigu s istom fotografijom.«
»Dobro su mi poznate knjige s okultnom tematikom«, odgovorila je Daphne.
»Lutka iz Louvrea prilično je upečatljiva. Malotko bi je zaboravio nakon što je
jedanput vidi.«
»Znate li mnogo o njezinoj povijesti?«
»Samo ono što piše u knjizi.«
»Gospođo Reece«, rekao je Randy, »znate li možda tko je gledao tu knjigu u
posljednjih nekoliko mjeseci?«
145
Daphne je navukla tužan izraz lica. »Jedna od naših zaposlenica bilježi koje
se knjige posuđuju iz naše knjižnice«, rekla je. »Ne vjeruje u naš sustav s
karticama. Pokušava pratiti što se događa u odjelu za priručnike, no ne može
uvijek napustiti pult za izdavanje knjiga. Već sam provjerila. Prema bilješkama
nitko nije gledao knjigu u posljednje tri godine. Sve do danas.«
»Prema mom saznanju, izvorna lutka pronađena je s nekom vrstom čarolije«,
nastavio je Brown.
»Da, ljubavnom čarolijom.«
Tom me gurnuo laktom. Kad sam ga pogledala, napravio je grimasu koja je u
prijevodu značila »rekao sam ti«. Ja sam uzvratila zurenjem.
»Kako ona djeluje?« pitao je Brown.
»Ljubavne čarolije vrlo su stari oblik vraćanja«, odgovorila je Daphne.
Pogledala je prema zrcalu. Imala sam osjećaj da zna da se nalazimo iza njega.
»Figura se izrađuje tako da je što sličnija subjektu. Što je sličnija, to će čarolija biti
snažnija. Morala bi sadržavati nešto vrlo osobno.«
»U kom smislu osobno?« pitao je Randy.
»Nešto s tijela subjekta. Kosa ili nokti bili bi dobar izbor. Krv, zubi ili kosti još
su moćniji, no teže se dolazi do njih. Odjeća ili predmet koji je pripadao osobi bili
bi bolji nego ništa. Što god da jest, suština te osobe mora biti dio te figure.« Opet
je podigla pogled prema zrcalu. »Ako figura koju ste pronašli ima ikakve veze s
onim jadnim djetetom, pronaći ćete fizički trag na njoj.«
Nas troje u stražnjoj prostoriji razmijenili smo poglede. Patsyn zub.
»Čarolija, tekst na pločici u slučaju Lutke iz Louvrea govori što želite da se
dogodi.« Daphni je krenulo. »Kod čarolija morate biti vrlo jasni. Ne biste željeli
da se energije pobrkaju i krenu u krivom smjeru.«.
Zašutjela je. Brown i Randy čekali su nastavak.
»To je sve?« rekao je Brown nedugo potom.
»Ne, morat će se baciti čari kako bi se sve povezalo.«
»Kako se to radi?« pitao je Randy.
»Postoje različiti načini. Nemam pojma što je napravio muškarac u četvrtom
stoljeću u Egiptu.«
146
»Pozornica Lovelady ima teoriju o vama, gospođo Reece«, rekao je Brown.

»Malo je glupo, ali ona je mlada cura. Misli da biste vi mogli biti nešto poput
vještice.«
Daphnine su oči zabljesnule. »Ona je vrlo pametna žena.«
Brown i Randy su se pogledali.
»Priznajete da ste vještica?« pitao je Brown.
»Ponosna sam što sam vještica.«
Ponovno su razmijenili pogled. Daphne je duboko uzdahnula. Mislim da su
se naši pogledi susreli kroz zrcalo.
»Jeste li ikad bacili ljubavnu čaroliju?« pitao je Randy.
Daphne je pronašla nešto zanimljivo na jednom od svojih jarkocrvenih
noktiju. »Naravno da nisam«, odgovorila je. »Odvratna mi je ideja prisilne ljubavi.
Ne bavim se crnom magijom.«
»A što to točno radite kad ste vještica?« pitao je Brown. »Što ako ne ljubavne
čarolije?«
»Naši obredi su tajni. Ne mogu o njima razgovarati s bilo kim.«
»Ja nisam bilo tko, gospođo Reece«, uzvratio je Brown. »Ja sam narednik koji
vodi istragu o ubojstvu.«
»A ja nisam uhićena.« Prekrižila je ruke i spustila ih na stol. Morala sam joj
priznati: Daphne Reece bila je hladna kao špricer.
»Rekli ste >naši< obredi. Ima vas, dakle, više? Više vještica?« nastavio je
Brown.
»Da, cijeli vještičji koven.«
Ohrabren, Brown se nagnuo prema naprijed. »A koliko ih je u kovenu?«
»Obično trinaest, no neki djeluju u manjem broju.«
»I, ako smijem pitati, što radi koven?«
Daphne se široko osmjehnula. Mislim da sam vidjela kako su se obojica malo
povukla kad su ugledala njezine zube. »To je forum za razmjenu iskustava i
međusobno ohrabrivanje«, rekla je. »Mi smo grupa ljudi sličnih nazora, većinom
žena, koje vjeruju u moć zajedničkog rada za dobrobit svih.«
»Hvala Bogu za to. Ne znam za tebe Randy, ali ja sam mislio da će gđa Reece
tvrditi da se bavi magijom.«
147
»O, činimo i to. Je li to nešto što vas zanima, naredniče Brown? Naš koven je
trenutačno pun, no mogli bismo razmisliti o listi čeka...«
Ovaj put, Tomov hihot vjerojatno se čuo sve do kraja hodnika. Sharples se
okrenuo i bijesno nas pogledao. Morala sam se ugristi za donju usnu.
Brown je podigao olovku. »Možete li mi, molim vas, dati njihova imena?«
Polagano, ali odlučno odmahivanje glavom. »Ne bez njihova odobrenja.«
Jadni Woodsmoke.
»Gospođo Reece, gdje ste bili navečer u nedjelju, 15. lipnja?«
Nije ni razmislila. »Na probi.«
»Na probi čega?«
»Macbetha.«
Ne, ovaj je put otišla predaleko. Pogledala sam Toma, no dočekao me samo
prazan pogled.
»Oprostite, čega?« rekao je Brown.
»Shakespearea«, odgovorila je. »Jedna od njegovih tragedija. Po mom
mišljenju ne i njegova najbolja, no ja ne biram komade. Naravno, većina glumaca
odbija čak i izgovoriti riječ >Macbeth<. Umjesto toga je zovu >škotski komad<,
no ja sam oduvijek mislila da je to gomila praznovjernih gluposti.«
Brown je rukom prošao kroz kosu. »Govorimo li o amaterskoj predstavi?«
»Naravno. Jesenska produkcija glumačke družine sabdenske knjižnice.
Imamo probe od kraja svibnja. Praizvedba je 31. listopada, a komad će biti odigran
još sljedeće tri večeri.«
»Vuče nas za nos«, šapnula sam. Tom je na to samo rekao »psst«.
»Ja glumim Duncana«, nastavila je Daphne. »Imamo manjak muškaraca. I,
kako ne bismo trošili vrijeme, naredniče, i ako mi nećete zamjeriti, ne činite se
dovoljno informiranim. Sastajemo se u sedam i imamo probe do devet. Nakon
toga idemo u Eagle and Child u Snape Street. Te sam noći stigla kući u jedanaest.
Odvezao me jedan od glumaca. Zatim sam otišla u krevet. I to ne sama. Sve u
svemu, mogla bih vam navesti oko jedanaest svjedoka.«
»Hvala«, rekao je Brown nemoćno. »A u srijedu, 16. travnja?«
»Dan kad je nestao Stephen Shorrock? Nemojte gledati tako uznemireno -
pratim slučaj. Bila sam u inozemstvu. Preciznije, u švicarskim Alpama, na
148
pješačkoj turi s Udruženjem sjevernoengleskih knjižničara putnika. Vratila sam

se u nedjelju tog tjedna.«
»U ponedjeljak, 17. ožujka?« Brown je zvučao rezignirano. »Kad je zadnji put
bila viđena Susan Duxbury.«
»Nisam sigurna, no večeri u ponedjeljak obično provodim s prijateljima.«
»S kovenom?« pitao je Brown u zadnjem, očajničkom pokušaju.
»Samo kad je pun mjesec«, odgovorila je Daphne.
149
33.
T ERRY PARKER pušten je idućeg dana, u petak. Nismo imali razloga zadržati
ga. Unatoč njegovu protivljenju da ga pustimo van u svijet, vratili smo mu
stvari i otpustili ga. Ja sam se vratila u gradsku knjižnicu i uz Daphninu pomoć
pronašla i provjerila sve dostupne knjige o okultnome, folkloru i vještičarstvu.
Sljedećih dana imala sam prilično zanimljive snove.
Narednik Brown otišao je do Patsyna zubara koji mu je rekao da ga je nedavno
posjetila, no da joj više od godinu dana nije izvadio zub.
»Neke se obitelji same pobrinu za probleme sa zubima«, rekao nam je Brown
kad se vratio. »Konac oko zuba, a drugi kraj oko kvake otvorenih vrata. Naglo
zalupite vratima i, to je to. Ne smijemo primiti zdravo za gotovo da je ubojica
izvadio Patsyn zub. Osim ako se ne pokaže da je zub na onoj vudu-lutki njezin.
Onda vjerojatno smijemo. Živi užas.« Odmahujući glavom, Woodsmoke je izišao
iz sobe. Vidjela sam ga nekoliko minuta poslije na parkiralištu kako puši i zuri u
asfalt.
Još jednom sam rekla Sharplesu da bismo trebali obilaziti škole i upozoriti
djecu da se pripaze. Još jednom mi je bilo rečeno da ušutim i nastavim s poslom.
Tog istog dana, dok su višerangirani kolege i detektivi počeli iznova
intervjuirati sve poznate prijestupnike u gradu, oni nižerangirani među nama
započeli su sa sustavnom pretragom gradskih groblja. Tražili smo grobove,
osobito one novije, koji su bili narušavani. Većina nas nije bila u uniformi,
putovali smo biciklima ili neoznačenim automobilima kako ne bismo privukli
pozornost. Diskretno smo se raspitivali o vandalizmu, ometanju posjeda
kasno noću, problemima s divljači. No dok sam odlazila s groblja nakon zadnjeg
posjeta tog dana, prišao mi je muškarac u krem hlačama i sportskoj jakni.
150
Ignorirao je Randyja koji nas je bio dovezao te se izravno obratio meni.

»Florence, jeste li očekivali da ćete ovdje pronaći Stephena i Susan?«
Zaobišla sam ga. Nisam imala pojma otkud zna moje ime.
»Hoćete li ekshumirati još grobova, Florence?« Novinar nas je pratio niz ulicu
sve do neoznačenog auta koji nas je ondje čekao.
»Svi upiti idu preko postaje, prijatelju«, rekao je Randy.
»Kako ste znali gdje pronaći Patsy, Florence?« Zgrabio je vrata automobila
dok sam ulazila, morala sam mu ih istrgnuti iz ruku.
»Tvoj prijatelj?« pitao je Randy dok smo se vozili u postaju.
»Nikad ga dosad nisam vidjela ni razgovarala s njim.«
Na to nije ništa rekao.
Na oglasnim pločama prodavača novina te je večeri pisalo - Patsy: Policija
pretražuje groblja - a netko je na mom stolu ostavio izdanje Manchester Evening
Newsa. Na drugoj stranici bila je moja fotografija. Stajala sam kraj groblja i pisala
bilješke.
Radili smo dokasna, a kad su ostali krenuli u pub, ja sam se biciklom odvezla
kući. Činilo se da je više ljudi na ulicama nego obično, a dva puta sam čula kako
netko za mnom viče uvrede. Otišla sam ravno u krevet, zaglavila stolicu ispod
kvake i loše spavala.
Subotnji jutarnji naslovi pitali su - Stephen i Susan: Jesu li još uvijek ovdje? Tekst
u nastavku u Lancashire Morning Postu otkrivao nam je da su detektivi i dalje
ispitivali poznate prijestupnike, no da nisu imali novih tragova. Nagađalo se da se
istraga odugovlači zbog televizijske rekonstrukcije koja je rezultirala brojnim
lažnim tragovima i odvlačenjem pozornosti. Da, i ovu je priču netko ostavio na
mom stolu. Netom prije ručka, ustala sam, izišla iz prostorije i zaključala se u
jednoj od kabina u ženskom zahodu. Plakala sam deset minuta. Nisam točno
znala zašto.
Daphne su ponovno ispitali, ovaj put u nazočnosti njezine odvjetnice, visoke,
mršave žene tamne, kovrčave kose. Iznova je odbila imenovati ostale članove
svog kovena. Sharples je bio bijesan, no njezini alibiji bili su besprijekorni. Nismo
je nikako mogli optužiti za sudjelovanje u nestanku djece. Sharples je
mrmljao nešto o ometanju policijske istrage, no Rushton nije dao dopuštenje da
151
je se uhiti i optuži. Tijekom ispitivanja pitala je za »onu mladu, dragu pozornicu

Lovelady«.
Dali su mi ključeve službenog automobila, svjetloplavog Vauxhall Vivea.
Moje uzbuđenje potrajalo je onoliko koliko mi je trebalo da se odvezem s
parkirališta postaje i opazim Patsyn plakat na uličnoj svjetiljci.
Sharples je poslao člana tima u lokalnu radionicu s glinom kako bi se raspitao
o polaznicima, no taj se vratio s vijestima da nitko nije pokazao posebno
zanimanje za izradu ljudskih likova ili za rad s lokalnom glinom. Kad sam se te
večeri vratila kući, zamolila sam Sally za dopuštenje i iskopala nešto gline iz vrta
i sama se okušala u modeliranju.
U devet sati, kad sam bila sama u sobi, Cassie me je pozvala da se spustim do
ulaznih vrata. Ondje je bio novinar koji mi se bio obratio na groblju. Kosa mu je
bila tamna i zalijepljena od vrućine.
»Zdravo, Florence«, rekao je. »Pitao sam se jeste li raspoloženi za piće?«
»Ne, hvala.«
Gurkao me laktom. »Hajde, dušo. Brzinsko piće u Staru - što možete izgubiti?«
»Osim posla?« umalo sam odgovorila, no nisam. Rekla sam mu da kontaktira
postaju sutra ujutro ako ima pitanja, pa zatvorila vrata.
Činilo se da te noći nitko nije dobro spavao. Čula sam kako se nekoliko ljudi
kreće po kući i kako je netko, mislim da je to bila Luna, vrisnuo u snu.
Rano sljedećeg jutra napravila sam loptu i ribu od gline iz vrta. »Nemoj dati otkaz
na poslu, Flossie«, rekao je Larry.
Kad sam stigla na posao, otkrila sam da je netko objesio Crown Printsovu
mapu boja iznad mog stola. Deset nijansi od svjetloružičaste do tamnocrvene.
Netko je bio prekrižio službene nazive boja - ružičasta, divlji mak, karmin,
grimizno slovo, trešnja, crvendać i tako dalje - i napisao pljačkanje grobova,
središte pozornosti, jezikova juha od šefa, trčanje gore, potjera za
sumnjivcima, seksualno uzbuđenje. Kad sam je bacila u koš, sve oči u
prostoriji gledale su u drugom smjeru. Nisam imala pojma koje je boje bilo moje
lice u tom trenutku, ali posve i krajnje ponižena ne bi bio loš opis.
152
Laboratorij kojem smo poslali glinenu lutku obavijestio nas je da je strano

tijelo u ustima lutke zub mlade osobe. Doktor Dodds potvrdio je da bi mogao biti
Patsyn očnjak. Narednik Brown neko je vrijeme nakon toga bio neobično tih.
Daphne Reece službeno je podnijela žalbu zbog stalne prisutnosti policije
ispred njezina doma. Avril Cunningham, njezina odvjetnica, izvijestila nas je da
je njezin automobil bio vandaliziran dok je bio parkiran ispred kuće.
U nedjelju navečer više nismo mogli poreći da su muškarci u gradu odlučili
kako naša prisutnost na ulicama nije dovoljna za sigurnost njihove djece. Skupine
muškaraca počele su se sastajati na uglovima i patrolirati ulicama do mraka.
Patrole su uvijek, bez iznimke, završavale u pubu. U kasne nedjeljne sate dogodile
su se dvije velike tučnjave, a petero muškaraca oporavljalo se od mamurluka i
modrica u ćelijama u ponedjeljak ujutro. Naslov tog dana bio je: Sabden - Je li
policija izgubila kontrolu?
Kriminalistička policija cijeli je ponedjeljak razgovarala s obitelji i prijateljima
triju žrtava. Ispitivale su se priče, provjeravali alibiji. Sredinom poslijepodneva
čula sam glasine da se nešto događa u sobi za ispitivanje. Razmišljala sam da odem
dolje, no prije nego što sam uspjela sakupiti hrabrost, pojavili su se Sharples i
Tom.
»Larry Glassbrook upravo je priznao da je lagao o svom alibiju«, obznanio je
viši inspektor.
»Kojem?« Brown je podigao pogled sa stola.
»Sva tri.« Tom me nervozno pogledao kad je u prostoriji zavladala tišina. »Nije
bio kod kuće nijedne od noći kad su nestala djeca, premda nam je rekao da jest i
premda je to potvrdila njegova supruga.«
Više njih pogledalo je u mom smjeru. Svi su znali da živim kod
Glassbrookovih.
»Gdje je bio?« pitao je Woodsmoke.
»Sada tvrdi da je bio u Black Dogu«, odgovorio je Tom.
»Zašto je lagao?«
»Zato što nije bio u baru s ostalim momcima koji bi mogli potvrditi njegov
novi alibi - bio je gore zbog izvanbračnih aktivnosti s Beryl Donnelly.
U sobi je zavladao muk. Beryl Donnelly bila je udana za Teda Donnellyja,
vlasnika puba i bila je majka Johna Donnellyja, Lunina prijatelja.
153
»Moglo bi biti točno«, rekao je netko. »Larry je oduvijek bio jebač.«

»Možda je to točno«, rekao je Sharples, »no vrlo ćemo pažljivo ispitati Beryl
Donnelly i držat ćemo na oku našeg prijatelja gospodina Glassbrooka.«
Kao da to nije bilo dovoljno uzbuđenja za jedan dan, izašla su večernja izdanja
novina, a Manchester Evening News predvodio je sa senzacionalnom viješću koja
je nama predstavljala ozbiljan problem. Patsy: Živa zakopana?
»Tko je, jebem ti, razgovarao s medijima?«

Nikad nisam vidjela Rushtona tako bijesnog. Staklo na njegovim uredskim
vratima zatreslo se kad ih je zalupio. Više njih pogledalo je u mom smjeru.
Rushton kao da je pogledom obuhvatio cijelu prostoriju i ne pomaknuvši
glavu. »Bilo tko? Je li netko razgovarao s bilo kojim novinarom otkad smo
pronašli Patsy?«
»Florence?« pitao je Sharples.
Ustala sam. »Dvaput, gospodine«, rekla sam znajući da je moje lice u središtu
pozornosti i da poprima boju jezikove juhe od šefa. »Oba puta prišao mi je isti
muškarac. Nisam mu ništa rekla i prijavila sam oba slučaja.«
Rushton je kimnuo, no pogledi su se zadržali na meni kad se okrenuo.
Te je večeri bilo još više ljudi na ulicama, još više poziva kako bi se smirili nemiri,
a ćelije su ponovno bile pune u utorak ujutro. Dok sam se vozila na posao, novi
su naslovi obznanjivali - Sabden: Policija kaže da su sva djeca u opasnosti i
Stephen i Susan: Jesmo li ih iznevjerili?
Svi su bih napeti i naprasiti. Ljudi su psovali više nego obično, ljutito
odgovarali kolegama, a mislim da razlog nije bila vrućina.
Bilo mi je rečeno da opet stavim uniformu i počnem obilaziti škole,
uključujući osnovne škole. Nisam bila dobar javni govornik, bila sam sklona
mucanju, ubrzanom govorenju i rumenjenju - nevoljki javni govornik - no
napisala sam govor i vježbala ga kod kuće. Napravila sam još glinenih figura i
naučila ih peći u Sallynoj peći.
154
***
U srijedu ujutro kad su naslovi glasili - Policija: Još uvijek bez tragova - ponijela
sam svojih pet glinenih figura na posao i poredala ih na prozorskoj dasci. Ribu,
zeca, pticu, mačku i, barem prema mom mišljenju, ljudski lik.
»Što je ovo, jebena dječja radionica?« rekao je narednik Brown, no svi su znali
što želim reći. Tko god je napravio glinenu figuru pronađenu kraj Patsy, bio je
vješt lončar. Tog istog dana, stigli su rezultati analize Patsyna tkiva od obdukcije.
Bili su negativni za benzodiazepin i morfin, te pozitivni za alkohol. Toksikolog je
testirao tkivo na još nekoliko sedativa, no svi su rezultati bili negativni. Kako je
bilo malo vjerojatno da je Patsy samo zahvaljujući alkoholu mogla duže biti bez
svijesti i ležati u kovčegu prije i nakon pogreba, rezultati toksikologa potkrijepili
su teoriju da je bila smještena u kovčeg nakon pogreba.
Još uvijek me zbunjivala njezina čista odjeća. Kao i Dwaneovo inzistiranje da
nitko nije dirao grob. Glassbrook i Greenwood tog su tjedna imali dva sprovoda.
Ispričala sam se u postaji i šmugnula van kako bih oba promatrala od trenutka
izlaska pogrebne povorke iz njihova poduzeća sve do ukopa na obližnjim
grobljima. Gledala sam što su radili vlasnici i njihovi zaposlenici, pa dugo i
intenzivno razmišljala.
Načelnik je uveo obavezne prekovremene sate i opet sam se našla u patroli.
»Dobro si obavila posao, djevojko«, rekao je na moje iznenađenje. »Jack će te i
dalje trebati, no idućih nekoliko dana želim što više policajaca na ulicama.«
Tako sam se vratila patroliranju ulica i primijetila da se djeca više nisu često
igrala vani te da su se čak i odrasli žurili kući, nervozno se ogledavajući.
Shvatila sam da u fokusu više nije bila potreba da se pronađe Patsyna ubojicu,
nego strah da će nestati još jedno dijete.
155
34.
Subota, 28. lipnja 1969.
P RVO SLOBODNO JUTRO u proteklih trinaest dana provela sam u krevetu.

Vikendom se u domu Glassbrookovih doručak servirao nešto kasnije, no
prespavala sam i njega.
U kuhinji nije bilo nikog osim Cassie. Sjedila je za središnjim stolom. Kosa joj
je prekrivala lice dok je polirala nešto što je izgledalo kao nakit.
»Lijepa haljina«, rekla sam premda sam mislila da je u toj bijeloj pamučnoj
kreaciji izgledala kao jeftina hipijevska mlada. »Što radiš?«
»Čistim svoje kristale«, odgovorila je.
Promatrala sam je dok sam čekala da provre voda. Na stolu pred njom nije se
nalazio nakit nego drago kamenje blijedog sjaja. Četiri su bila srebrnastobijele,
ostali svjetloružičaste boje.
»Čime ih čistiš ?« pitala sam više kako bih započela razgovor, a manje zato što
me to zanimalo. Oduvijek me pomalo nervirala Cassiena sanjivost.
»Svila i mjesečina«, odgovorila je.
Namjerno sam pogledala kroz prozor. Nisam mogla vidjeti Mjesec.
»Večeras ću ih ostaviti vani ispred prozora«, dodala je. »I sutra navečer. Pun
je Mjesec.«
»Neko vrijeme nisam vidjela tvog psa«, rekla sam. »Jesi li ga čuvala za
nekoga?«
»Kojeg psa?« Širom je otvorila oči i napućila usne. Počela je oko prsta vrtjeti
pramen svijetle kose.
156
»Onog kojeg sam pronašla zaključanog u spremištu prije nekoliko tjedana.«

»Je li to bilo one noći kad si iskopala grob?«
Okrenula sam se kako bih tobože pripremila čaj.
»Ili često kradeš ključeve mog oca i ulaziš u njegovo privatno spremište?«
pitala je potiljak moje glave.
Okrenula sam se. Nije mi se svidio podli osmijeh koje je titrao na njezinu licu.
»Ako ga ponovno vidim, morat ću to reći tvojim roditeljima«, rekla sam. »Ne
možeš psa zaključati u spremište. To je okrutno.«
»Neće ti vjerovati.« Zurila je u mene ne trepnuvši nekoliko sekunda. Sjetila
sam se njezina mjesečarenja i da je to navodno znak emocionalne napetosti kod
djece.
»Cassie«, dodala sam, »muči li te nešto?«
Stisnula je svoje srebrnastosive oči. »Da, Flossie«, odgovorila je. »Otima se i
ubija djecu mojih godina, a policija nema pojma što da učini.«
»Mislila sam na nešto kod kuće. Nešto što bi ti bilo neugodno reći
roditeljima.«
»Roditeljima kažem sve. Reći ću im što si me upravo pitala.«
Pomiješala sam čaj u čajniku i napunila šalicu. Pronašla sam mlijeko u vrču i
dodala ga, ljuta što mi se tresu ruke. Još sam više bila ljuta što sam poskočila kad
je ponovno progovorila.
»U ovim se krajevima misli da crni pas donosi nesreću. Jesi li sigurna da je
stvarno bio pas, a ne sablast?«
Provela sam veći dio protekla dva tjedna čitajući sve o aspektima
nadnaravnoga i bila mi je poznata legenda o sablasnom crnom psu koji je navodno
trebao biti glasnik smrti. No nisam to namjeravala priznati Cassie.
»Nemam pojma o čemu govoriš.« Odnijela sam žličicu do sudopera i isprala
je, pa vratila vrč s mlijekom u frižider.
»Ili kućni duh? Ozbiljno, Flossie, jesi li ga dotaknula?«
»Cassie, naporna si.«
Odnijela sam čaj u vrt. Sunce je čak i ovako rano bilo toplo. Iz Larryjeve
radionice mogla sam čuti prodorno zujanje električnog alata koje je zvučalo poput
157
zarobljenog kukca. Odšetala sam do najudaljenijeg kutka, razvukla Sallynu

ležaljku i sjela.
Pila sam čaj, uživala u vrućim sunčevim zrakama na licu i promatrala pčele
koje su ulijetale i izlijetale iz košnica i zrak ispunjavale svojim tihim zujanjem
dok su ruže boje breskve koje su visjele iznad obližnjeg stabla jabuke ispunjavale
zrak svojim mirisom. Kukci su plesali dok su se vraćali, njihova sićušna
bucmasta tijela treperila su dok su se skupljali u roju kao da vode dubokoumne
razgovore.
Osjetila sam kako mi se oči sklapaju. Nisam popila čaj, no činilo se da je dobra
ideja spustiti ga na tlo.
Probudila sam se u sjeni. Nešto mi je govorilo da sam samo nakratko bila

zadrijemala, no više nisam bila sama. Okruživalo me je šest osoba, jedna od njih,
ona najviša, stajala je između mene i sunca.
Jedna od njih imala je prijenosni tranzistor. Luluin hit Boom Bang-a-Bang
koji je nekoliko mjeseci prije pobijedio na Euroviziji, svirao je tiho, no zvučao je
metalno i izobličeno.
»Što to radiš, Luna?« Krajičkom oka prepoznala sam njezinu crvenu kosu.
Dječak ispred mene bio je John Donnelly. Letimice sam pogledala uokolo i
ugledala Richieja Hawortha, Tammy Taylor, Dalea Athertona i crnu djevojku
koja mi nije bila poznata. Ovo su bili Patsyni prijatelji, posljednji ljudi koji su je
vidjelu živi, izuzevši njezinog ubojicu.
John je spustio pogled prema svojim čizmama. Bile su stare i izlizane, koža je
na nekoliko mjesta bila ispucana. »Pitali smo se možete li nam išta reći o Patsy?«
»Nakon što ste izveli rekonstrukciju primili smo mnogo novih informacija«,
rekla sam. »Trebat će nam vremena da ih sve provjerimo.«
Djeca su razmijenila poglede.
»Jesmo li u opasnosti?« pitala je Luna. Znala sam da želi čuti potvrdan
odgovor.
Željela sam dati potvrdan odgovor.
»Ne, ako ste pažljivi«, rekla sam umjesto toga. »Ne, ako se ne razdvajate.«
»Moja mama je jutros u gradu vidjela Patsynu baku«, rekla je Tammy.
»Premjestit će Patsy u kapelicu u Burnleyju danas poslijepodne.«
158
Sagnula sam se i podigla šalicu. »Znaš više od mene«, dodala sam. »Nisam to
znala.«
»Otići ćemo onamo i vidjeti je«, rekao je Richie Haworth. »Idemo autobusom
poslijepodne.«
»Stvarno?« Pogledala sam Johna koji se doimao kao najrazumniji među njima.
»Pa, to je vaš izbor. No ja bih dobro razmislila da sam na vašem mjestu. Mrtva
tijela nisu lijep prizor.« Uspravila sam se i ustala. »Uživajte u suboti«, rekla sam
im. »Bez obzira na to što planirate učiniti.«
»Gđice Lovelady!«
Jedva sam se bila odmaknula desetak metara kad je John Donnelly velikim
koracima krenuo za mnom. »Proveli ste mnogo vremena u školi«, počeo je.
Čekala sam.
»Postavljali ste brojna pitanja o Patsy i ono drugo dvoje. I o svim njihovim
prijateljima.«
»Da, tako je. Jesam.«
»Pitao sam se mislite li da je odgovoran netko iz škole?«
»Ne, naravno da nije. No ako je Patsy, Stephena i Susan otela ista osoba - to
još ne znamo, ali ako jest - onda postoji nešto što ih povezuje. Znaš li što mislim
pod zajedničkim nazivnikom?«
Kimnuo je. »To je matematički izraz«, rekao je.
»On također opisuje odliku koju dijele svi članovi neke skupine. Patsy i ostalo
dvoje imali su nešto zajedničko. I što god to bilo, odvest će nas do osobe koja ih
je otela.«
»Jeste li pronašli nešto?«
Nisam. Provela sam sate skupljajući svaku, i najmanju informaciju koju sam
uspjela pronaći o životima te djece. Zatim sam provela još više sati ubacujući ih u
svoje različite dijagrame, pa još daleko više sati zureći u njih, čekajući da mi nešto
privuče pozornost. »Još nismo«, odgovorila sam. »No ako postoji nešto, ja ću to
pronaći. Vidimo se, Johne. Čuvaj se.«
Ja sam se vratila unutra, a on se vratio svojim prijateljima. Stisnuli su se ukrug
kraj košnica, sastavili glave i povremeno pogledavali prema kući.
»Smišljaju nešto.«
159
Cassie mi se bila prišuljala. Virila je iznad mog ramena. Bila mi je neugodno

blizu.
»Djeca su«, rekla sam. »Djeca uvijek nešto smišljaju.«
»Čula sam Lunu sinoć na telefonu.«
Opet sam preko Cassiena ramena mogla vidjeti djecu. Penjala su se preko zida.
S druge ih je strane čekala otvorena vriština.
»Čula sam kako je triput izgovorila >Patsy<. Razgovarala je s Unique
Labaddee, onom crnom djevojkom. Njezina obitelj je prilično čudna«, nastavila
je Cassie.
»Unique Labaddee? Zove li se njezina mama Marlene?«
»Mislim da jest. Vodi cvjećarnicu na glavnoj ulici.«
»Još nešto?« Mrzila sam se što sam postavila to pitanje.
Odmahnula je glavom. »Ne, ali zvučalo je kao da spletkare.«
Isprala sam šalicu i ostavila Cassie u stražnjoj kuhinji. Nije mi se sviđala. Nije
mi se sviđao njezin običaj da se šulja uokolo, a bila sam sigurna da tinejdžeri ne
spremaju ništa zlokobnije od jezovite potrage za uzbuđenjima na račun svoje
mrtve prijateljice. Bez obzira na to, pogledala sam kroz prozor kad sam ušla u
svoju sobu. Djeca su već bila prilično daleko, nisu išla prema gradu nego prema
otvorenom krajoliku. Činilo se da su se uputili prema Hillu.
Bilo ih je šestero u vrtu. Nisam bila sigurna, no mislila sam da sada mogu
vidjeti samo petero. No bili su previše daleko kako bih mogla razaznati tko se
odvojio od grupe.
Sjetila sam se svjetala koja sam vidjela u noći kad sam pronašla Patsy. To nisu
mogla biti djeca, ona su bila u krevetu. Zašto su se sada penjala gore?
Cesta Well Head, jedno tračna na većem dijelu, protezala se oko Pendle Hilla,
prolazila kroz Sabden na jugu, Barley na istoku, nastavljala prema sjeveru
prolazeći kroz Downton pa potom kroz Pendleton na zapadu. Na pola puta
između Sabdena i Barleyja javna staza Lych Way vodila je prema jednoj od
najstrmijih, ali i najkraćih uzvisina. Ako su se djeca namjeravala popeti na
Hill, najvjerojatnije su odabrala taj put. Bila sam prilično sigurna da će pritom
proći kraj mjesta na kojem sam vidjela svjetla.
160
Kad sam stigla do Lych Waya, od njih nije bilo ni traga ni glasa. Brzo sam
hodala, no potrajalo je dok sam pronašla čizme i majicu, a oni su bili mladi i u
formi. Slijedila sam stazu između američkih platana, prošla kraj svinja i kokoši i
bučnog, ali zavezanog škotskog ovčara. Nakon otprilike pola milje, staza se
račvala na mjestu gdje je veliki, plosnati kamen bio ukopan u zemlju. Lych
Way se nastavljao, premda više nije bio put dostupan automobilom, preko
polja i kroz prolaz u sljedećem kamenom zidu.
Naziv Lych Way činio mi se poznatim. Imala sam osjećaj da sam nešto bila
pročitala o njemu, no nisam se mogla sjetiti što.
Nisam vidjela djecu, no bila sam prilično sigurna da su negdje ispred mene.
Krenula sam drugim putom i počela se penjati. Bilo je lako slijediti ga, veći dio
bio je popločan kamenjem, no bio je iznimno strm. Kao da se penjete beskrajnim
brojem stuba.
Trava oko mene bila je žuta zbog nedavnog toplinskog vala, a dijelom je bila
i spaljena zbog požara koji su bili izbili na brdu. Prošla sam kraj grmova borovnice
i vrijesaka u različitim nijansama i fazama cvata. Posvuda je bilo ovaca.
Kad sam procijenila da sam na pola puta, staza je postala zavojita, a ja sam
zastala kako bih došla do daha. S ovog sam mjesta opet mogla vidjeti Lych Way,
tamnu travnatu traku koja je, savršeno ravna, od polja do polja slijedila kameni
zid, vodila kroz prijelaze, pa čak i preko malog potoka. Nakon otprilike pola milje
vodila je u šumarak kroz koji sam, činilo mi se, mogla vidjeti mutne obrise neke
građevine.
Lych Way? Lych Way? Ne, nisam se mogla sjetiti.
Ponovno sam krenula, a kad sam prošla zavoj, staza se pretvorila u ravnu
površinu. Prostor koji je bio posječen ili prirodan plato. Ispod trave i paprati
mogao se vidjeti škriljevac. Zidovi, izgrađeni od velikih komada pocrnjelog
kamena, nestajali su među grmovima. U blizini je tekao uski potok koji se ulijevao
u malo jezerce pa se zatim pretvarao u vodopad koji se slijevao niz strminu.
Ovdje su nekoć živjeli ljudi. Na brdu previše izloženom vremenu kako bi na
njemu raslo veće drveće, nalazile su se tri bukve u zaklonu male litice. Ondje je
bio čak i ražin grm, grm divlje ruže, no ipak se doimao dijelom vrta.
U središtu ravne površine nalazio se veliki, crni prsten zemlje pun pepela i
spaljenih komadića drva. Barem sam uspjela pronaći pravo mjesto, no nigdje nije
161
bilo djece. Poskliznula sam se, a kad sam spustila pogled, opazila sam ostatak
dogorjele voštanice.
Tko nosi svijeće tijekom planinarenja?
I tko je zapalio vatru na pola puta do vrištine?
Iznenada, naglašeno svjesna da sam sama i daleko od grada, otišla sam do ruba
platoa. Djeca i dalje nisu bila nigdje na vidiku. Tlo se naglo spuštalo. Ovo nije bilo
mjesto na kojem smiješ izgubiti ravnotežu. Zurila sam dolje i vjerojatno sam zbog
činjenice da toga dana nisam ništa jela, osjetila vrtoglavicu i strah.
162
35.
L ARRY JE BIO U VRTU kad sam se vratila, naslonjen na zid svoje radionice.
Kremom je bio podigao kosu i začešljao je unatrag, a nekoliko dugmadi
njegove košulje bilo je otkopčano. Dok sam prelazila travnjak, gledao me je
napola zatvorenih očiju.
Upravo sam mu se namjeravala osmjehnuti stisnutih usana i proći kraj njega,
kad sam se nečega sjetila. »Larry, sigurno provodiš mnogo vremena u blizini
grobova. Mislim, barem dio vremena, u crkvenim dvorištima i na grobljima.«
Otpuhao je kolut dima. »Jedno od mojih omiljenih mjesta. Mnoštvo tihih
kutaka. Mala mogućnost da će te netko uznemiravati.«
Znala sam da ovo moram izvesti pažljivo. Nisu mi naredili da ispitam Larryja.
»Hipotetski, da je bilo prijava o oštećivanju grobova, ti bi bio čuo za njih?«
»Nema ničeg hipotetskog u vezi s tim, Flossie. To se događa.« Primaknula sam
se za korak. On je izvukao cigaretu iz usta. »Pregledavala sam spise u postaji. Ne
mogu pronaći nijednu prijavu.«
»Pa i nećeš.«
»Zašto ne?«
Vratio je cigaretu u usta. »Ispituješ li me to, Flossie? Što ako ne želim
surađivati?«
»Otac Edward rekao mi je da postoje važni ljudi koji ne vole kad se narušava
sloga. On ih se boji.«
Larry nije odgovorio.
»Bojiš li ih se i ti?«
Prezirno je nakrivio usnu. »Jesi li čula za zidare, Flossie?«
Odmahnula sam glavom. »Kamenare?«
163
»Slobodne zidare. I to je sve što imam reći o toj temi. Istraži ih.«
Slobodni zidari. Tom je bio spomenuo slobodne zidare, istaknuo da im se
Rushton ne želi pridružiti i da je zbog toga stekao brojne moćne neprijatelje.
»Hvala.« Opet sam se okrenula.
»Jesi li za piće večeras?«
Zastala sam. To je bila pogreška jer se našao točno iza mene. »Mogli bismo se
nekamo odvesti.« Tiho mi je govorio u uho. »Subotom nema gužve u Barley
Mowu«
»Radim.« Osjećala sam kako me promatra dok sam se približavala stražnjim
vratima kuće. Tad mi je razina šećera već bila toliko niska da sam se doslovno
klecavih koljena popela stubama u svoju sobu.
Otvorila sam vrata. Na sekundu sam samo zurila, ne mogavši objasniti prizor
pred sobom.
Pas, onaj isti crni hrt iz skladišta, ležao je na mom krevetu.
Na danjem svjetlu, točno ispod prozora, jasno sam ga mogla vidjeti. Bio je to
stari pas, mršavih slabina i pomalo sijed oko njuške. Rubovi njegovih crnih očiju
bili su crveni kao da boluje od neke infekcije.
»Cassie!« Nesumnjivo je stajala iza vrata svoje sobe, čekala na moju reakciju.
»Cassie, smjesta dođi ovamo.«
Nije se začulo nikakvo kretanje. Nisu se otvorila nijedna vrata.
»Cassie, odnesi ovog psa iz moje sobe!«
Pas je režao, uznemiren zbog buke koju sam proizvodila. Ne skrenuvši
pogled, stao je na šape spuštenih ušiju i otkrio svoje zube.
»Iš! Hajde, bježi!« Stajala sam stisnuta uz jednu stranu vrata kako bi mogao
izaći. »Cassie! Sally!«
Ništa. Kao da u kući nije bilo nikoga osim mene i crnog psa.
Jesi li sigurna da je stvarno bio pas, a ne sablast ?
»Hajde, bježi odavde.«
Nisam ga namjeravala dodirnuti. Prema onome što sam znala o hrtovima, bili
su nježni psi, no ovaj je djelovao podlo. Mogla sam vidjeti stare ožiljke oko glave,
pa čak i tragove krvi ispod njuške.
»Šic! Odlazi.«
164
Naposljetku se opustio i istegnuo. Nije me ni pogledao, samo je skočio s

kreveta i odgegao se. Slijedila sam ga kako bih bila sigurna da je izašao iz kuće,
no bio je brz i već je bio stigao do dna stubišta. Kad sam se spustila do prizemlja,
više ga nije bilo.
Neobična tišina u domu Glassbrookovih počela se doimati čudnom. Otišla
sam do Larryjeve radionice i lupnula po vratima.
»Larry! Moraš odmah izaći.«
Pojavio se nakon nekoliko sekunda. »Što je, jebemu?« pitao je. Nisam ga dotad
bila čula kako psuje.
»Pas je bio u mojoj sobi.«
»Molim?«
»Cassie ga čuva, vjerojatno je lutalica, vjerojatno bez tvog znanja. Vidjela sam
ga u spremištu prije nekoliko tjedana. Ležao je na mom krevetu.«
»Pokaži mi ga.« Progurao se kraj mene i krenuo natrag prema kući.
»Pa, više nije ondje. Istrčao je.«
Ignorirao me je, dugim koracima ušao u kuću. Kad smo stigli do polovice
stubišta, Cassie je izašla iz svoje sobe.
Zijevnula je i istegnula ruke prema stropu. »Što se događa?« nejasno je
izgovorila.
»Florence kaže da je pas u njezinoj sobi«, odgovorio je Larry. Stigao je do vrha
stubišta i zastao na pragu moje sobe. »Gdje je?«
»Istrčao je, rekla sam ti. Bio je ondje, ležao je na krevetu kad sam maloprije
ušla.«
Larry se približio krevetu. »Ne vidim nikakve pseće tragove«, rekao je. »Nema
psećih dlaka. Nema blata.« Pogledao je preko mog ramena. »Jesi li ti vidjela psa,
Cassie?«
»Mi nemamo psa, tata«, odgovorila je širom otvorivši sive oči.
»Zadovoljna?« pitao me Larry.
»Ne, nimalo. Neću dopustiti da mi tvoja djeca ulaze u sobu i izvode glupe šale.
Ovo je možda tvoja kuća, ali ja imam pravo na privatnost i sigurnost.« Spustila
sam ruku na bravu na vratima. »Želim ključ za ova vrata, još danas.«
165
»Ovo je naš dom. Mi ne zaključavamo vrata.« Okrenula sam se i ugledala Sally

koja se bila došuljala stubištem dok smo se prepirali. Oduvijek mi se sviđala Sally.
Bila je ljubazna prema meni, no sada, dok je stajala na zadnjoj stubi, primijetila
sam da su ona i Cassie vrlo slične. Isto ovalno lice i iste svjetlosive oči.
»Čula si što je rekla moja supruga.« Larry je stajao naslonjen na okvir vrata.
»Ako ti se ne sviđa ovdje, možeš se odseliti nekamo drugamo.«
Sally se nije protivila. Kad sam letimice pogledala Cassie, opazila sam isti
prepredeni osmijeh koji sam često vidjela na Luninu licu.
Shvatila sam da žele da odem. Namjerno su ovo napravili.
To je bila apsurdna ideja. Pas je bio zločesta tinejdžerska šala, ništa više, i bilo
je glupo misliti da su u njoj sudjelovali Sally i Larry. No dok sam stajala ondje
izložena njihovim neprijateljskim pogledima, nije se doimala apsurdnom.
»Iselit ću se sljedeće subote«, rekla sam. »Osim ako mi ne želite vratiti
stanarinu. U tom slučaju ću otići odmah.« Čak i dok sam to izgovarala, mislila
sam: Što to radim? Kako mogu pronaći novu sobu za tjedan dana?
»Kako hoćeš«, rekao je Larry. »Ionako si umišljena krava.«
Otišli su. Nisu mi namjeravali vratiti stanarinu. Imala sam tjedan dana.
166
36.
L ARRY GLASSBROOK u tom trenutku svakako nije bio jedna od mojih omiljenih
osoba. No sjetila sam se što mi je bio rekao, te nakon sat vremena kopanja po
sobi sa spisima, pronašla stari spis o slobodnim zidarima Lancashirea. Imala sam
samo mutnu predodžbu o tome što su predstavljali. Moja baka ih je jedanput bila
opisala riječima »mizogini lakrdijaši«. »Mnogo toga rade u dobrotvorne svrhe«,
odgovorio je moj otac. Najbolje što sam ja mogla smisliti bilo je - neka vrsta
nacionalne mreže isključivo muškog kluba.
Spis mi nije mnogo pomogao. Prijave vandalizma i provala u ložu u zapadnom
dijelu grada, novinski isječak s tadašnjim načelnikom, godinama prije Rushtona,
tijekom dobrotvorne večere na kojoj su neki muškarci, uz obavezni smoking,
nosili bijele rukavice i široke, svečane lente.
Ondje je bila i karta s lokacijama svih masonskih loža u istočnom
Lancashireu. Iznenadio me njihov broj, a još više njihova rasprostranjenost.
Sjeverno područje koje je uključivalo Pendle Forest, Hill i gradove Burnley i
Blackburn, imalo je dvanaest loža. Južno i istočno područje, oba isto toliko velika,
imali su pet, odnosno četiri lože.
Tko god su bili ti slobodni zidari, bilo ih je mnogo u ovom dijelu Lancashirea.
Kad sam se vratila u ured kriminalističke policije, zatekla sam Sharplesa za
mojim stolom. Zurio je u moj dijagram nestale djece. Brown je bio jedini koji je
uz njega bio u prostoriji.
»Moram dodati nekoliko stvari«, rekla sam. »Radila sam na duplikatu kod
kuće jučer navečer.«
Sharples je odsutno kimnuo, a Brown mi se pridružio.
167
»Gospodine«, rekla sam, »tri različite osobe otkrile su mi ili mi snažno

natuknule da se groblja u gradu znaju narušavati, no te pritužbe nikad se ne
istraže jer...« Zastala sam.
»Jer?« poticao me je Sharples.
»Jer neki važni ljudi u gradu znaju da se događaju čudne stvari, no prave se
da to ne vide. Možda su oni počinitelji. A tu je i Larry - da, znam da je on
osumnjičenik, no bez obzira na to - Larry mi je rekao da se pozabavim slobodnim
zidarima.«
Sharples i Brown razmijenili su pogled.
»I, jesam. Barem sam pokušala. Nisam ništa pronašla. Osim činjenice da ih
ima prilično mnogo u ovom kraju.«
Obojica su me šutke pogledala.
Oni su slobodni zidari, pomislila sam. Ova dvojica su slobodni zidari.
Brown je ispružio ruku, a ja sam se trgnula, no on je samo držao novčanicu
od jedne funte. »Sačuvaj račun«, rekao je.
»Daphne Reece sastaje se sa svojim prijateljicama u turskoj kupelji gotovo
svakog subotnjeg poslijepodneva«, rekao je Sharples. »Odite onamo. Vidite što
možete saznati.«
»Želite da ispitam Daphne Reece u turskoj kupelji?« Još uvijek mi se vrtjelo u
glavi od onoga što sam upravo bila saznala - pretpostavila - o njima dvojici. Jesam
li bila budalasta?
»Ne, ne želim da je ispitate, Lovelady«, odgovorio je Sharples. »Nemojte biti
glupi. Pročavrljajte s njom. Znate, kao djevojke. Nisam uvjeren da nam je rekla
sve, a ne sviđa mi se ni njezina sveznajuća odvjetnica. Možda ćete imati više
uspjeha. Svidjeli ste joj se.«
»Turska kupelj?«
»Ništa posebno«, dodao je Brown. »Sjedite goli golcati i preznojavate se. Ja
idem gotovo svaku srijedu navečer. Subota je dan rezerviran za žene.«
»Želite da saznam jesu li prijateljice s kojima se sastaje članice zagonetnog
kovena?«
»Sporo kopčate, Lovelady. Nije u vašem stilu«, rekao je Sharples. »Ako niste
spremni, zaboravite. U ćeliji broj tri netko treba očistiti bljuvotinu.«
168
Sabdensko javno kupalište bila je velika građevina sa širokim kamenim stubama

i rimskim stupovima na zapadnom rubu gradskog središta. S ulaznicom u ruci
krenula sam prema znaku na kojem je pisalo Turska kupelj, sauna, parna kupelj.
Bila sam nervozna, nikad dotad nisam bila u tom dijelu zgrade. Vrata na kraju
hodnika vodila su u veliku prostoriju koja je mirisala na žensku kozmetiku i
bila puna ležaja.
Samo su tri bila zauzeta, a ja nisam prepoznala nijednu od žena. Jedna od njih
lakirala je nokte na nogama žarkocrvenom bojom, druga je kovrčala kosu, treća
je drijemala. Samo žene ili vještice?
Postala sam lovac na vještice. To bi me bilo nasmijalo da su događaji tog jutra
bih nešto drugačiji.
Sauna je bila prazna, kao i tuševi. Mirisni zrak u parnoj kupelji zapahnuo me
je dok sam ulazila čvrsto držeći ručnik koji se doimao previše malim. Ništa nisam
mogla vidjeti. Čak bi i obrisi ruke pred mojim licem bili mutni, samo naznaka
oblika u vrućoj magli. Spustila sam se na najbližu klupu.
»Opustite se«, rekao je glas kroz paru, dubok, melodiozan glas. »Udahnite,
izdahnite.«
Začuo se zvuk klizanja, iznervirani dahtaj pa isti glas koji je reagirao: »Što je?
Žena je očito pod stresom. Pokušavam joj pomoći.«
»Ne znam zašto umišljaš da svi žele tvoju pomoć«, rekao je drugi glas.
Daphnin. Pronašla sam je.
»Obraćate li se meni?« Jedva sam mogla razaznati dvije figure na klupi
nasuprot meni, udaljenoj oko metar. No imala sam osjećaj da nas je više od tri.
»Ubaci još malo mentola, može, Em?«, rekla je Daphne.
Začulo se kretanje na najvišoj klupi pa pištanje. Zrak je zatim ispunio oštar,
prodoran miris mentola koji mi je nadražio nosnice i natjerao me da zatvorim oči.
Pokušala sam duboko disati, opustiti se na vrućini. Već me nakon nekoliko
sekunda počela obuzimati neobična letargija. Naslonila sam se na topli, vlažni zid
i osjetila kako mi se sklapaju oči.
»Da, vama sam se obraćala«, nastavio je prvi glas. Nisam mogla otkriti nikakav
akcent, ni sjeverni, ni južni, ni neki između. »Vaš nemir je bio prilično očit kad
ste ušli.«
169
»Oprostite«, rekla sam i dalje zatvorenih očiju. »Težak dan.«

»Nadam se da nije problem na poslu«, dodala je Daphne. »U ovim teškim
vremenima potrebni su nam muškarci i žene u uniformi koji su u najboljoj formi.«
Pitala sam se može li se ovdje leći. Činilo se da ne može. I dalje sam imala
osjećaj da je nekoliko žena u sobi koje se još nisu javile. Otvorila sam oči i
pokušala proviriti kroz paru, no još je bila gušća nego prije. »Na poslu je sve u
redu«, odgovorila sam. »Hvala.« Na tren sam pomislila da ću se pretvarati kako je
nisam prepoznala, no zaključila sam da bi to prozrela. »Dobar dan, gospođo
Reece«, rekla sam. »Kako ste znali da sam to ja?«
»Vidjela sam tračak vaše kose kad ste ušli«, odgovorila je Daphne. »I vaš glas
je prilično osobit, a upravo sam otkrila da je i moj.«
»Govorim ti to već deset godina«, dodao je prvi glas.
»Ovo je Avril Cunningham«, rekla je Daphne. »Draga, ovo je dražesna
pozornica Lovelady o kojoj sam ti pričala.«
Avril Cunningham bila je Daphnina odvjetnica. Nismo se bile upoznale.
Samo sam je bila gledala s druge strane zrcala.
»Florence«, ispravila sam je.
»Svakako. Formalnosti se doimaju pomalo nategnutima dok sjedimo ovdje
bez odjeće«, rekla je Avril. »Što vas, dakle, muči, draga Florence?«
Osjetivši da je ovo povoljna prilika, ispričala sam sve o svađi u pansionu, o
napornoj tinejdžerici, Cassie. Kad sam spomenula psa, iz stražnjeg dijela
prostorije začulo se psikanje i mrmljanje, neki oblik potisnutog uzbuđenja.
Jesi li sigurna da je stvarno bio pas, a ne sablast?
Završila sam priču istaknuvši da ću za tjedan dana biti beskućnik.
»Pa, to neće biti problem«, rekla je Avril. »U gradu sigurno ima bezbroj
obitelji koje će vrlo rado primiti ljubaznu mladu policajku u svoj dom.«
Ponovno nas je obavila gusta para, a intenzivniji je bio i miris eukaliptusa.
Zatekla me je misao koliko bi bilo lako ovdje zaspati i koliko opasno. Doista je
bilo iznimno vruće. Palo mi je na pamet da bi šaljivdžije na poslu na svoju mapu
boja mogle dodati kupanje u znoju u parnoj kupelji.
»Možemo li se nadati dobrim vijestima u vezi s istragom?« pitala je Avril.
170
Ispravno bi, naravno, bilo reći da slijedimo nekoliko tragova i da će šef

policije ili jedan od njegovih zamjenika pravovremeno obavijestiti javnost. No
poslali su me ovamo kako bih stekla njezino povjerenje.
»Ne«, odgovorila sam. »U nedoumici smo.« Mislim da mi je čak i zatitrao glas.
»Jao, to je zabrinjavajuće«, rekla je Avril. »Mi dajemo sve od sebe«, nastavila
je, »no s nevoljama ove veličine...«
Mi dajemo sve od sebe?
Odlučila sam se na izravan pristup. »Nadam se da mi nećete zamjeriti, no jeste
li vi članica Daphninog kovena?«
»Naravno«, odgovorila je Avril. »Premda ga ne bih opisala kao >Daphnin
koven<. Au, prestani.«
Došlo je do natezanja, nespretne potrage negdje usred pare. Avril
Cunningham, odvjetnica. Nisam to smjela zaboraviti.
»Sastajete li se kojim slučajem na Pendle Hillu? Negdje na pola puta s južne
strane, na čistini gdje se nekoć nalazila građevina?«
»O, pametna djevojko!« rekla je Daphne.
»Kako ste to otkrili?« pitala je Avril. »Sigurna sam da vam to ne bi rekao nitko
iz naše grupe.«
»To nisam bila ja«, rekao je treći glas iz stražnjeg dijela prostorije. Zagonetna
Em koja je pari dodavala mentol, ali koja je rijetko govorila. Otkrila sam, dakle,
dvije vještice. Čovječe, bila sam dobra u detektiranju.
»Vidjela sam svjetla gore prije nekoliko tjedana«, rekla sam. »Usred noći. I
nešto nalik na vatru. Danas sam bila gore i pronašla ostatak svijeće.«
»To se dogodi kad se sprijateljite s detektivkom«, rekla je Daphne. »Otkriju
sve vaše tajne.«
»Zašto se sastajete ondje?« pitala sam. »Prilično je strm uspon, a noću je
sigurno opasno. Zašto se morate sastajati po mraku? Zašto vani? I što, zaboga,
radite?«
»To je mnogo pitanja«, odgovorila je Avril. »Jesu li vas već naučili tehniku
ispitivanja?«
171
To je bila šala - prepoznala sam to po njezinu tonu - no taknula je u živac.

»Ne. Nisam pravi detektiv, samo obična pozornica«, odgovorila sam. »Uključili su
me u tim, no mislim da to neće potrajati.«
»Gluposti. Posve je očito da ste sjajni«, dodala je Daphne. »I, u pravu ste, uspon
je naporan. Ne nalazimo se ondje svaki put, samo kad imamo važnog posla. Vrlo
je prikladno mjesto. Gotovo sigurno mjesto gdje je stajao Malkin Tower. Znate,
naravno, što je to?«
Znala sam.
»Dom Stare majke Demdike i njezine obitelji«, rekla sam misleći na jednu od
najzloglasnijih vještica u Lancashireu. »No nitko navodno ne zna gdje se nalazila
tvrđava.«
»Nitko ne zna točno mjesto«, dodala je Avril. »No one među nama koje
proučavaju znanost o vješticama imaju uži popis mogućih lokacija i ova se ističe
kod većine. Malkin Tower gotovo je sigurno izvorno bio izgrađen iz obrambenih
razloga, a ta lokacija pruža prednost. No kad se počeo raspadati od
zapuštenosti, tko bi želio živjeti na pola puta do vrha brda osim najsiromašnije od
siromašnih obitelji?«
»I tijekom određenih noći, s te točke imamo jasan pogled na Mjesec«, dodala
je Daphne.
»Mi smo djeca Mjeseca«, rekla je Avril. »Naravno, možemo raditi i u drugo
vrijeme, znali smo se sastajati u podne, u zoru, za sumraka, ali uvijek imamo više
uspjeha kad surađujemo s Mjesecom.«
»Stalno ponavljate riječ >raditi<«, rekla sam. »Na koju vrstu rada mislite?«
»Naravno, magiju«, rekao je Emin glas i bilo je nešto uznemirujuće u načinu
na koji je ta riječ izašla iz pare.
Pokušala sam se sjetiti što mi je Daphne u knjižnici bila ispričala o
vještičarenju, što sam pročitala u proteklih nekoliko tjedana. »A ta magija, taj rad
izvodite... Oprostite, ne mogu...«
»Služimo se obredima i simbolima zbog koncentracije, no ključno je stvaranje
energije«, rekla je Avril. »To činimo plesom, pjesmom i bubnjanjem.« Ne, to je
bio Daphnin glas. Na trenutak je zvučala kao Avril. Pitala sam se jesu li, skrivene
iza pare, zamijenile mjesta. Počela sam se osjećati dezorijentirano.
172
»Neki koveni rabe seksualni čin za oslobađanje energije, ali ne mi. Jeste li te
noći čuli bubnjeve?«
Jesam. Bila sam se naježila od njih. »Vrlo jasno. Mislim da vjetar nije bio na
vašoj strani.«
»Energija se oslobađa u trenutku bacanja čari«, dodala je jedna od njih. Nisam
bila sigurna koja. »Zamišljamo kako lebdi onamo gdje je potrebna.«
»I to funkcionira?« pitala sam.
»Naravno da funkcionira. Pronašli ste jadno dijete te noći, zar ne?« rekla je
Avril. Mislim da je to bila Avril. »Premda nismo znale da smo energiju slale u
vašem smjeru, Florence.«
To je sigurno bilo zbog vrućine. Počelo mi se vrtjeti u glavi.
»Mislite li da je na to utjecala blizina?« rekla je Daphne, a prema glasu koji je
bio tiši prepoznala sam da se nije obraćala meni nego ostalim dvjema. »Činjenica
da je Florence bila u podnožju Hilla i da nije bilo fizičkih prepreka među nama?«
»Zanimljivo pitanje«, rekla je Avril. »Ne bi trebala, no nikad prije nismo
postigle takav uspjeh.«
»U svakom slučaju ne tako brzo«, dodala je Daphne.
»Možda je Florence medijator«, rekla je Em.
Imala sam osjećaj da mi se približava nekoliko žena. No mogle su biti samo
tri. Nisam čula nikog drugog.
»Mislite da je čarolija koju ste izveli na Hillu razlog zbog kojeg sam te noći
pronašla Patsy?« pitala sam.
»Naravno«, odgovorile su u jedan glas.
»Zašto onda niste pronašle Stephena Shorrocka i Susan Duxbury?« Nisam
željela da to zvuči osuđujuće, no ideja da sam djelovala po njihovu nalogu bila je
apsurdna.
»Svakako smo pokušale«, odgovorila je Avril. »Sav naš rad otkad je nestalo
prvo dijete tiče se potrage za njima.«
»O! O! Imam genijalnu ideju«, viknula je Daphne.
»Zakon prosjeka«, rekla je Avril. »Moralo se dogoditi u jednom trenutku.«
»Moram van odavde«, rekla je Em. »Inače će mi izgorjeti koža.«
173
Osjetila sam, no ne i vidjela kretanje u prostoriji. Zatim sam osjetila kako se

nečije tijelo približava mojem. Privukla sam noge kad se tamna pojava spustila s
gornje klupe i krenula prema vratima. Dok je prolazila kraj mene, osjetila sam
dašak drvenastog, zemljanog parfema kojeg sam se sjećala iz fakultetskih dana.
Pačuli. Vidjela sam da je to bila žena sa Zapadnoindijskih otoka. To, dakle, nije
bila Em, kratko za Emma ili Emily, nego »M«. Kratko za Marlene.
Otkrila sam još nešto. Znala sam tko je nazvao postaju one noći kad su umalo
izbili neredi u Perseverance Millu, tko mi je rekao da se Patsyno tijelo mora
spaliti.
174
37.
N E MOGU TO NAPRAVITI«, rekla sam. »To bi bilo neetično...

Hvala. Izgleda slasno... Osim toga, pronašle ste Patsy bez ijednog predmet
koji joj je pripadao. Zar to ne možete ponoviti?«
Nekoliko sati poslije, bila sam u Daphninom i Avrilinom domu. Živjele su u
suprotnom djelu grada od Glassbrookovih, no kuća je bila slične veličine i
starosti. Bila je napravljena od kamena, imala sobe s visokim stropovima,
štukaturama i golemim erkerima sa starim, neravnim staklom. Namještaj je bio
otrcan, ali udoban. Posvuda su bile knjige, visoko naslagane na policama,
poslagane uz rub svakog pomoćnog stolića, čak su formirale i neobične
strukture na drvenim podovima.
Jedna od njih bila je slikarica. Uljana plama s pejzažima visjela su na svakom
zidu, a u kući se mogao osjetiti miris terpentina.
Avril, koju sam službeno upoznala u sobi s tuševima (zabilježivši u glavi da se
više nikad ne želim formalno upoznati s nekim posve gola), imala je oko četrdeset
godina i bila nešto mlađa od Daphne. Imala je bujnu tamnu kosu do ramena koju
ni para nije mogla spljoštiti. Lice joj je bilo koščato, a oči velike i smeđe, obrazi su
joj bili tako upali da se činilo kako se mogu vidjeti kosti ispod njih. Kad se
odjenula, odabrala je ravne cipele, uske capri hlače, pripijenu tamnu majicu i
crnu biretu.
Sviđala mi se. Svidjele su mi se obje, no našla bih se u vrlo nezgodnom
položaju kad bih ispunila njihovu želju.
»Ako bismo imale nešto što je pripadalo Stephenu ili Susan, naš rad bi imao
savršen fokus«, rekla je Daphne.
175
Pozvale su me na večeru još dok smo bile u parnoj kupelji. O, i pozvale su me

da živim s njima. Nekoliko tjedana, možda mjesec, dva, dok ne pronađem drugo
mjesto. Odjurila sam natrag u postaju kako bih se javila Sharplesu koji mi je dao
dopuštenje da se što više zbližim s Daphnom i njezinim prijateljicama. Smijuljenje
dok sam izlazila iz sobe, nije ostalo nezapaženo.
No Sharples je bio manje impresioniran mojom teorijom da je Marlene
Labaddee, jedna od vještica, anonimno nazvala postaju noć nakon što smo
pronašli Patsyno tijelo. »U gradu ima na desetke žena sa Zapadnoindijskih otoka,
Lovelady«, rekao je. »One sve zvuče jednako.«
Avril je nadolila vino u svoju čašu, a potom i u Daphninu. Ja sam odbila svaki
put kad su me ponudile alkoholom. »Kad vam pomažu policijski psi, morate
djelovati brzo, zar ne?« pitala je. »Postoji samo kratko razdoblje u kojem psi mogu
nanjušiti trag?«
»Obično oko pola sata«, složila sam se. »Nakon toga je sve teže.«
»Pa, isto vrijedi i za nas«, rekla je Avril. »Pronašle smo Patsy jer je trag bio
svjež. Prošlo je više vremena otkad su nestali Susan i Stephen, pa nam treba
dodatna pomoć.«
Ja sam trebala izvući informacije od njih, a ne one od mene. »Jeste li imale još
uspjeha s vašim čarolijama?« pitala sam. »Nadam se da to nije nepristojno pitanje.
Nikad dosad nisam upoznala vještice.«
Obje su me pogledale i osmjehnule se.
»Fascinantno mi je sve to«, rekla sam i imala osjećaj da su prozrele moje
namjere.
»Ako biste nam mogli reći kad planirate sljedeću potragu, možda bismo se mi
mogle sastati u isto vrijeme«, odgovorila je Avril.
»Da, kako bismo vas pogurale«, dodala je Daphne. »Kako bismo vas vodile u
pravom smjeru. Koliko je vjerojatno da su Susan i Stephen na groblju kao što je
bila Patsy? Ima ih samo - koliko ono, šest u gradu?« Pogledala je Avril. »Draga,
mogle bismo na svakom provesti obred tragova.«
»Postoji razlog zašto izbjegavamo groblja«, odgovorila je Avril.
»Jeste li koga izliječile?« Pokušavala sam se sjetiti što sam bila pročitala o
vješticama iz Pendlea. »Ili spasile urod koji je poharala...«
Čekale su. Pristojno.
176
»Poharala?« Pitala sam se trebam li se zaustaviti prije nego što posve ne

zabrljam.
Kao netko tko se sažalio nad naivnim djetetom, Daphne je odgovorila:
»Postoje tri discipline u vještičarstvu: liječenje, proricanje i vračanje. Htjela
sam vam to objasniti u knjižnici, no nešto nam je odvratilo pozornost. Otkrit ćete
da vještice, posve prirodno, privuče jedna od tih disciplina. Em, koju ste upoznali
u kupelji, naša je iscjeliteljica. Vrlo rado bismo, naravno, da nam se pridruži Sally
- tad bismo doista imale snažan tim - no ona se oduvijek protivi priključiti se
kovenu. Neke vještice više vole raditi same.«
Čekala sam na pravi trenutak kako bih se raspitala o Marlene, no ovo me je
posve iznenadilo.
»Sally? Mislite na Sally Glassbrook?«
Sally je bila vještica? Priznajem, bila je malo čudna, i svakako je mnogo znala
o ljekovitom bilju i biljkama općenito, ali vještica?
»Sally je vrlo uspješna vještica iscjeliteljica«, odgovorila je Daphne. »Primalje
to često jesu. A Avril je oduvijek zanimalo proricanje. Vračanje je moje područje.«
»Nažalost ne i davanje suvislog objašnjenja«, rekla je Avril. »Florence, po
svojoj prirodi, većina našeg rada mora se obaviti nasamo. Em treba tišinu i
koncentraciju kako bi proučavala osobine biljaka i proizvela najučinkovitije
sastojke. I meni to treba kad čitam tarot, rune ili kristale. Kad se sastajemo kao
koven, činimo to kako bismo jedna od druge crpile duhovnu snagu i bavile se
vračanjem.«
»I, ako mi ne zamjerate što ću vas ovo pitati - što pokušavate postići? Osim
pronalaska nestale djece?«
»Pa, kad se sastanemo, nakon pozdrava i početnih obreda, provjerimo imamo
li ikakvog posla. Netko na to kaže da je bolestan prijatelj ili rođak, a mi pokušamo
pomoći da ta osoba ozdravi. Netko drugi možda mora donijeti vrlo teško odluku
i potrebno ga je odvesti u pravom smjeru. A netko možda treba malo sreće.«
Razmislila sam na sekundu. »A što je s dobitkom na lutriji?«
»Magija rijetko funkcionira za takvu vrstu osobne koristi.« Avrilin glas
poprimio je ton neodobravanja. »Također se ne bavimo ničim negativnim, ničim
što bi moglo nanijeti zlo.«
177
»A različiti članovi grupe imaju različite vještine?« pitala sam. »Ima li više
iscjelitelja od... vračara?« Pokušala sam izvući još više imena, a prema njihovim
ljubaznim osmjesima shvatila sam da one to znaju.
»Najsnažniji koveni su uvijek oni najuravnoteženiji.« Avril je ustala.
»Popijmo kavu vani.«
»Florence.« Avril je spustila lončić za kavu na stol. »Jeste li sigurni da vam ne

možemo pomoći? Ne želim zvučati neljubazno, no čini se da vaši kolege nisu
previše napredovali.«
»Prilično je očito da se netko bavi crnom magijom«, dodala je Daphne. »Ili
barem to pokušava. Glinena figura, djeca koja nestaju za mladog mjeseca. Očito
je da i vi to mislite - očigledno ste fascinirani temom.«
»Molim? Kako to mislite, nestali su za mladog mjeseca?«
Njih su se dvije pogledale. »Mislile smo da znate«, rekla je Avril.
»Kako možete ne znati?« pitala je Daphne. »Očito je.«
»Ne i meni. Nitko nije spomenuo mladi mjesec. Jeste li sigurne? I što to uopće
znači?«
»Doista morate poraditi na svojoj tehnici ispitivanja.« Avril je ustala. »Gdje je
kalendar, Daffers?«
»Troje tinejdžera nestalo je za mladog mjeseca ili gotovo u to vrijeme«, rekla
mi je Daphne kad je Avril nestala kroz stražnja vrata. »To bi se moglo objasniti
praktičnim razlozima. Kad nema mjeseca na nebu, noć je mnogo mračnija.
Zlodjela ostanu neopažena.«
Podigla sam pogled prema tirkiznom nebu. Nisam mogla vidjeti mjesec.
»Izlazi u devet i trideset pet«, rekla je Daphne. »Još jedan dan i bit će pun.«
»Kako to znate?«
»Ja sam glavna vještica u mjesečevu kovenu«, odgovorila je. »Ja uvijek znam
što se događa s mjesecom.«
»Ima kalendar.« Avril se vratila te upravo prelazila dvorište. »Ti nisi glavna
vještica. Mi smo skupina ravnopravnih. Izvolite, Florence. Lunarni kalendar.«
Kalendar je bio šarena stvarčica, naslovnica je bila puna ilustracija životinja i
biljaka. Uzela sam ga i počela prelistavati. Mladi mjesec u ožujku bio je
178
osamnaestog. Susan je nestala sedamnaestog. U travnju je bio šesnaestog, isti dan

kad je nestao Stephen. Patsy je nestala u nedjelju, 15. lipnja, opet na dan mladog
mjeseca.
»Zašto je to važno?« Podigla sam pogled i vidjela kako me obje gledaju. »Znam
da tako mislite.«
Na trenutak nisu rekle ništa - barem ne naglas - no oči su im se brzo pomicale
kao da vode razgovor u koji se ja ne mogu uključiti.
Avril je naposljetku rekla: »Vještice vjeruju da će njihov rad biti uspješniji
ako je povoljna faza mjeseca.«
»Ako bismo se bavile crnom magijom«, rekla je Daphne. »A to, usput rečeno,
nikad ne činimo. Učinile bismo to za mladog mjeseca.«
»Mislite da se djeca otimaju zbog crne magije?« pitala sam.
»Pronašli ste glinenu figuru s trinaest komadića tmine«, rekla je Avril. »Kakvi
vam dokazi još trebaju?«
»Izvorna Lutka iz Louvrea bila je dio ljubavne čarolije«, rekla sam. »No kad
sam pročitala čaroliju, mislila sam da više podsjeća na robovanje. Nitko ne bi imao
koristi od mrtvog roba.«
Daphnine oči su zabljesnule.
»Jeste li se nečeg sjetile?« pitala sam.
»Ne, dušo. Nisam ni približno u najboljoj formi nakon pića ili dva.«
»Ili tri«, dodala je Avril.
»Ako se netko bavi crnom magijom, tko bi to mogao biti?« pitala sam. »Postoji
li još jedan koven u Sabdenu?«
Nisu odgovorile.
»Postoji li?« ponovila sam.
Avril je ispružila ruku i spustila je na Daphninu. »Koliko mi znamo, ne
postoji«, rekla je. »Bože, je li još nekome hladno osim meni?«
Otišla sam iz Daphinine i Avriline kuće netom poslije devet i trideset obećavši da
ću razmisliti o njihovoj ponudi da se uselim u sobu za goste. Daphne je prije
odlaska uzela moje ruke u svoje i podigla ih kako bi ih pobliže pogledala.
179
»Imate divne ruke, dušo«, rekla je. »Zapravo ste divna mlada žena. No trebali
biste se malo više potruditi. Staviti malo ruža, možda malo laka na nokte.«
Posegnula je u džep i izvukla malu bočicu. »Izvolite«, nastavila je dok je Avril
odmahivala glavom. »Cutex ledeno bijela u nijansi šipka. Ako želite privući
muškarce, ti detalji su važni.«
»Mislim da je princ Charles još uvijek slobodan«, rekla je Avril.
»Ne želim«, odgovorila sam. »Trenutačno sam fokusirana na posao.« Tad sam
se sjetila Toma Devinea i kako se pijano bio razvlačio na suvozačkom sjedalu svog
auta. »Doista, ne želim. No to je vrlo ljubazno od vas. Hvala.«
Bilo je gotovo četvrt do deset kad sam stigla kući i dakako, mjesec se bio
pojavio na obzoru. Lijepa, gotovo savršena kugla blijede zlaćane boje.
Polagano sam okrenula ključ, pokušala biti što tiša. Doista nisam željela još
jedan sukob tog dana. Kako se pokazalo, tratila sam vrijeme. Čim sam otvorila
vrata, Sally je dojurila iz kuhinje, a potom i Larry.
»Flossie, hvala Bogu«, rekla je jurnuvši prema meni. »Luna je nestala.«
180
38.
B ILI SU U KUHINJI Glassbrookovih. Sally, Larry, Cassie, John Donnelly - još mi

nije bilo jasno zašto je on ovdje - i ja. Zamolila sam ih da sjednu za stol, prije
svega kako bi prestali juriti po kući i u isti glas mi se vičući unositi u lice.
Nisu nazvali policiju. Upravo su to namjeravali, no tad sam ja otvorila vrata.
»U redu, reci mi«, obratila sam se Johnu. »Budi kratak i jasan.«
»Posvađali smo se«, rekao je, a prema izrazima lica ostalih troje, shvatila sam
da su to već čuli.
»Zbog čega?« pitala sam.
»Je li to važno?« Sally je bila još bljeđa nego obično, a primijetila sam i koliko
se trudi ostati sjediti na mjestu.
»Da«, odgovorila sam. »Zbog čega?«
»Ničega. Bilo je glupo. Ali, otišla je.« John se okrenuo prema Sally. »Nisam je
trebao pustiti da ode. Strašno mi je žao.«
»Koncentriraj se«, rekla sam ljutito. »Kad se to dogodilo i gdje?«
Zatresao je glavom kao da je želi pročistiti. »Prije pola sata«, odgovorio je.
Sad je bilo devet i četrdeset sedam.
»Na dnu Wraithe Roada«, nastavio je John. »Pošao sam za njom nakon deset
minuta. Želio sam je držati na oku, no nisam je uspio sustići.« Duboko je
uzdahnuo kao da je pretrčao veću udaljenost. Potiskivao je osjećaj panike. Kao i
svi ostali. Čak su i Cassie drhtale ruke.
»Kad je stigao John?« pitala sam.
181
Larry se nije razmetao kao obično. Činilo se da je to osjetila i njegova kosa,

ležala je spljoštena i masna na njegovu čelu. »Nisam siguran«, odgovorio je.
»Ugledao sam ga u vrtu kad sam se vratio. Gledao je gore u Lunin prozor.«
»Često to radi«, dodala je Cassie.
»Bacao sam kamenčiće«, rekao je John. »One sitne, koji ne mogu nanijeti
štetu. Samo sam želio privući njezinu pozornost, provjeriti je li u redu.«
»Bilo je oko devet i trideset«, rekla je Sally. »Gledala sam Nemoguću misiju,
upravo su se vrtjele reklame.«
»Gdje ste bili?« pitala sam Larryja kad je Sally tiho zacviljela od frustracije.
»U pubu«, odgovorio je Larry.
Nisam dalje inzistirala. Možemo to provjeriti poslije. »Jeste li zatim otišli u
njezinu sobu?« pitala sam sve. »Kad se pojavio John.«
»Da«, odgovorila je Cassie. »Željela sam joj reći da joj je dečko opet vani, no
nje nije bilo.«
»Je li bilo znakova da se vratila? Je li ondje bio njezin kaput? Je li krevet bio
raspremljen?«
Cassie je odmahnula glavom.
Zakoračila sam prema vratima. »U redu. Idem nazvati policiju. Ostanite svi
ovdje i razmislite kamo je sve mogla otići nakon što je otišla od Johna. Kod
prijatelja, susjeda, na neko tajno mjesto. Cassie, uzmi olovku i napravi popis.«
Nazvala sam postaju telefonom iz hodnika. Pretpostavljala sam da će policiji
trebati petnaest do trideset minuta da dođe.
»Treba mi dopuštenje za pretres kuće«, rekla sam kad sam se vratila u kuhinju.
»Sally, pođi sa mnom, molim te. Larry, uzmi svjetiljku i provjeri je li možda u
radionici ili spremištu u vrtu ili bilo gdje drugdje u vrtu. Cassie i Johne, nastavite
razmišljati. Želim taj popis kad se vratim.«
Sally i ja počele smo s Luninom sobom. Krevet je bio uredno spremljen.
Prozor je bio zatvoren, zastori su bili razmaknuti.
»Počistila sam nakon što je otišla«, rekla je Sally. »Nikad ne pospremi odjeću.
Ne mislim da se vratila.«
Morala sam se složiti s njom, soba je djelovala netaknuto. »Niste čuli da je ušla
u kuću?«
182
»Ne, ali TV je bio upaljen i nismo očekivali da će se vratiti prije deset sati«,
odgovorila je Sally. »Obećala nam je da se neće odvajati od ostalih.«
Nakon Lunine sobe krenule smo gore, provjerile tavan koji je bio pun kutija
i potencijalnih skrovišta, no to je bila potraga koju sam mogla prepustiti psima.
Pretražile smo sve sobe na prvom katu, uključujući moju, a Zatim smo sve to
ponovile u prizemlju. Kad smo se vratile u kuhinju, Larry se već bio vratio.
»Ništa.« Spustio je svjetiljku na stol.
U tom smo trenutku začuli škripanje automobila po šljunku i ugledali
treperenje plavih svjetala u mraku.
»Reci mi, oko čega ste se ti i Luna prepirali?«, pitala sam Johna Donnellyja sat
vremena poslije kad smo on i ja bili u sobi za ispitivanje s Tomom i dežurnim
odvjetnikom.
»Rekao sam vam, oko ničega.« Samouvjereni, prilično umišljeni dječak kojeg
sam poznavala u posljednjih se sat vremena bio pretvorio u nervozno, rastreseno
biće. Čupkao je kožicu oko nokta palca dok nije prokrvario. Nije prestajao
uzdisati i meškoljiti se na stolici.
»Nitko se ne svađa ni oko čega«, rekla sam. »Luna je sigurno mislila da je
važno ako je bila spremna sama otići kući. Osobito uzimajući u obzir što se događa
ovdje u posljednje vrijeme.«
Pogledao je iza mene, u dvosmjerno zrcalo. »Tko je s druge strane?« pitao je.
»Nisam sigurna«, odgovorila sam iskreno. »Možda nitko. Prilično smo
zaposleni.«
Dlanom je prešao preko kose. Ta gesta podsjetila me na Larryja. »Što je s
Luninim roditeljima? Jesu li oni možda ondje?«
Odmahnula sam glavom. »Nisu. Gospodin Glassbrook je vani s tragalačkom
ekipom, a gđa Glassbrook je kod kuće s Cassie. Ionako ne bismo dopustili drugim
svjedocima da čuju što imaš reći.«
»Znaš što?« Tom je ustao. »Provjerit ću.« Nestao je pa se ponovno vratio nakon
nekoliko sekunda. »Nema nikoga«, rekao je. »Svi koji su dežurni su vani, traže
Lunu, a to bismo trebali i mi. Hoćeš li odgovoriti na pitanje pozornice Lovelady,
Johne, kako bismo mogli krenuti?«
183
John je spustio pogled na stol između nas. »Željela je spavati sa mnom«, rekao
je.
Nisam pogledala Toma. »A to je bio problem?« pitala sam.
John je podigao pogled. »Ima samo petnaest godina. Njezin otac bi me ubio.«
»Siguran sam da bi«, dodao je Tom. »Također sam siguran da većinu
petnaestogodišnjaka prijetnja bijesnog oca ne bi odvratila od seksa koji im se
nudi.«
John je zurio u Toma. »Ima samo petnaest godina. Protuzakonito je.«
»Vrlo razumno«, rekla sam.
»Proganja me već neko vrijeme.« John se sada obraćao meni »Rekao sam joj
da bismo trebali pričekati, no ona je počela ponavljati kako mi se sigurno ne sviđa.
Optužila me da je želim ostaviti kako bih bio s Tammy. Zatim je željela znati
jesam li spavao s Patsy jer...« Zastao je.
»Jer su svi znali da si se sviđao Patsy«, nastavila sam. »Nisam, kunem se.«
»A Susan Duxbury?« pitao je Tom. »Jesi li spavao s njom?« John je prezrivo
nakrivio usnu. »Jedva sam je poznavao.«
»Bili ste u istom razredu. A ti si zgodan momak. Sigurno je mnogo djevojaka
zainteresirano za tebe. Nemoj mi reći da si ih sve odbio?«
John je ponovno skrenuo pogled s mene i pogledao zrcalo. »I dalje nema
nikoga s druge strane?«
»Koliko ja znam«, odgovorila sam. »Što nam to ne uspijevaš reći?«
»Tko osim vas mora znati što ću vam reći?«
»Ovisi o tome koliko je važno za istragu«, odgovorila sam. »Ako ima veze s
Lunom, doista to ne bi trebao zadržati za sebe.«
Dlanovima je prešao preko donjeg dijela lica. »Nema veze s Lunom, ima veze
sa mnom. Pa, ima neke veze s Lunom i ostalim djevojkama. Želim da znate da
nisam imao ništa s njima.«
Imala sam osjećaj da znam što nam je John namjeravao reći. »Nisam siguran
da mi se sviđaju djevojke«, rekao je. »Ne na taj način.«
»Što nam pokušavaš reći?« pitao je Tom. »Da si homić?« »Brojni su tinejdžeri
zbunjeni u vezi sa svojom seksualnošću.« Poželjela sam Toma udariti nogom a da
to ne bude očito. »Znam da sam se ja jako dugo tako osjećala. To nije nešto zbog
184
čega se trebaš zabrinjavati.« Pokušala sam se osmjehnuti Johnu, no on je ukočeno

gledao u svoje krilo. »Hvala što si nam rekao«, dodala sam.
»Hoćete li reći mom ocu?« promrmljao je.
»Ne«, rekla sam odlučno. »A neće ni Tom.«
***
Završili smo razgovor nakon četrdeset minuta. John se pridružio svojoj majci na
recepciji. Tom i ja vratili smo se u ured krim-policije.
»Ne zna ništa, zar ne?« pitao je Tom.
»Mislim da ne zna. No nestalo je dvoje njegovih prijatelja. Je li ikad prije bio
u nevolji?«
Stigli smo do stuba.
»Ništa ozbiljno«, odgovorio je Tom. »Dobio je opomenu prije otprilike godinu
dana kad se očevim kombijem vozio po parkiralištu puba i udario drugo vozilo.
Ništa strašno.«
Rushton je bio u uredu krim-policije kad smo stigli.
»U redu«, govorio je, »jedinica sa psima gotova je za večeras. Nisu pronašli
nikakav trag. Randy vodi tragalački tim. Već dvije godine živi u tom dijelu grada
i zna ga barem onoliko dobro koliko i svi ostali. Ima tim od petnaest ljudi, a
pridružilo im se i nekoliko susjeda. Iskreno, potraga ne obećava mnogo, zato što
su je vozilom mogli odvesti bilo kamo, no činimo to zbog javnosti. Gusty
vodi pretraživanje od kuće do kuće.«
»Imamo policajce na željezničkim i autobusnim kolodvorima«, dodao je
Sharples. »Već pola sata nakon njezina nestanka bili su poslani onamo
zahvaljujući Florenceinoj brzoj reakciji. Elanor je, nasreću, prilično upadljiva.«
Svi smo se okrenuli prema fotografiji na oglasnoj ploči. Glava koja se doimala
prevelikom za njezino mršavo tijelo. Ogromne oči, duga crvena kosa, šiljasta
brada i previše tanke obrve. Sutra će se ta fotografija naći na novoj seriji plakata
nestalih osoba.
Bila sam zaboravila da je Lunino pravo ime Elanor, no sjetila sam se da mi je
to rekla Sally ubrzo nakon što sam se doselila. Kao u Tolkienu, istaknula je. Ne
185
kao kod Austen ili... Nisam se mogla sjetiti kod koga. Sve je bilo mnogo teže jer
je nestalo dijete bilo netko koga sam poznavala.
Vrata su se otvorila i ušao je Brown.
»Što imaš za mene, Woodsmoke?« pitao je Rushton.
»Izvukao sam Roya Greenwooda iz kreveta i odvezao ga do pogrebnog
poduzeća.« Brown je izvukao cigaretu iz džepa. »Sve smo provjerili. Tri mrtvaca
u kapelici. Sve je kako treba biti, ni traga djevojci.«
»Od ponedjeljka rano ujutro želim policajca u svakom pogrebnom poduzeću
u okolici«, nastavio je Rushton. »Nijedan lijes neće se zatvoriti dok ga ne
provjerimo. Također želim non-stop stražu na svim grobljima u gradu. U civilu.
Diskretno. Već večeras. Ne vi, Florence - vi idite kući i dobro se naspavajte.
Neki od nas ujutro moraju biti odmorni.«
»Gospodine, vrlo rado ću...«
Uperio je prst u mene. »Mlade žene ne rade noćnu smjenu dok sam ja
odgovoran, a ni u ludilu ne nadgledaju groblja.«
Čak sam i ja znala kad treba odustati.
186
39.
ALLYNO LICE izgledalo je neobično naborano poput zgužvane krpe koju je

S netko ostavio da se suši. Ne pričekavši da mi se obrati, ne zatvorivši čak ni
ulazna vrata, ukratko sam joj ispričala što se događa, što će se događati ostatak
noći.
Prišla mi je neobično blizu u zamračenom hodniku. »Flossie, strašno mi je žao
zbog onog jutros. Nismo to mislili ozbiljno. Naravno da ne želimo da odeš. Molim
te, nemoj otići. Barem dok ne pronađemo Lunu. Pa čak ni tada, osim ako to ne
želiš.«
Pa, jedan problem manje, pomislila sam. Potapšala sam je po ramenu. »Ostat
ću koliko me budete trebali.«
Sally mi je bila za petama dok sam se penjala stubama. »Flossie, kako je mogla
netragom nestati?« pitala je. »Uvijek iznova to vrtim po glavi. Udaljeni smo više
od milje od mjesta gdje su nestali ostali. Morala je prijeći dvije ulice, obje široke i
dobro osvijetljene kako bi stigla kući. Čula bih da ju je netko ščepao u vrtu.«
Nisam bila sigurna u to, uzevši u obzir upaljeni TV, no kimnula sam.
»A Larry je praktički stigao kući istim putom. Zašto je nije vidio ili čuo?«
Ušla je sa mnom u sobu i zatvorila vrata. »Što ako su je stavili u lijes? Što ako
je pod zemljom kao Patsy? Klaustrofobična je. Poludjet će.«
»Nije.«
Ispričala sam joj kako smo već kontaktirali pogrebna poduzeća i što planiramo
učiniti sutradan. »Nema šanse da je netko stavi u lijes, Sally. Neće doći ni blizu
lijesa.«
»Iskopat će grob kao što su napravili s Patsy.«
187
»Ne, neće, zato što su sva groblja u okolici pod nadzorom. Već sada.«
Sally je zabacila glavu unatrag i počela jaukati. Prišla sam joj i stavila joj ruku
oko ramena. Stisnula se uz mene.
»Larry ima ljubavnicu«, rekla je kroz plač naslonjena na moje rame. »Zato ga
nije bilo večeras. Dok je naše dijete otimalo čudovište, on je ševio onu drolju.«
Što bih dala da sada mogu nadgledati groblje.
»Koju drolju?« pitala sam prije nego što sam se mogla ispraviti. »Mislila sam,
koga?«
Glasno je šmrcala. »Beryl Donnelly, Johnovu mamu.«
Odmaknula sam se najnježnije što sam mogla. »Strašno mi je žao zbog toga,
no sada se moramo usredotočiti na potragu za Lunom.«
Sally je ponovno glasno udahnula zrak kroz nos. Protumačila sam to kao
pristanak.
Randy se pojavio netom nakon ponoći, no samo kako bi odjenuo topliju odjeću.
Odmahnuo je glavom kad sam ga pogledala podignutih obrva, pa deset minuta
poslije opet izišao i krenuo prema groblju crkve sv. Josipa na drugom kraju grada.
Uvjerila sam Sally da legne u kadu i dok je nije bilo, samo kako bih se nečim
zaokupila, počela sam lakirati nokte Daphninim laktom. Sally se vratila dolje, a
ja sam joj pravila društvo dok Larry nije došao oko dva sata ujutro. Nije bilo
nikakvih vijesti, a ni on ih nije donio.
Larry si je natočio piće, a Sally je pustila da joj glava padne na kuhinjski stol.
Nije je više podigla. Larry je spustio piće i uzeo je u naručje. Držala sam vrata
otvorena dok ju je iznosio.
»Odi spavati, Flossie«, rekao je kad se okrenuo prije nego što se popeo
stubama. »Trebat će nam malo sna. Usput rečeno, lijepi nokti.«
Gledala sam ga kako se uspinje stubama sa svojom usnulom suprugom u
rukama i pomislila kako je snažan. I kako je zgodan premda je probdio pola noći
i sigurno bio lud od brige. I koliko sam željela da Sally griješi u vezi s Beryl iz
Black Doga znajući da ne griješi. Kakav muškarac primjećuje lak za nokte na ženi
kad mu je oteta kći?
188
Dva sata poslije, nakon otprilike sat vremena nemirnog drijemanja, odustala sam
od spavanja.
Parkirala sam ispred sv. Wilfrida. Netom prije zore, nebo je bilo metalno sive
boje, a mali broj stabala na groblju jasno i tamno ocrtavao se na njemu.
Zaustavila sam se kraj kipa anđela i pogledala njegovu sjenu, njegov savršeni
obris na tlu. Okrenuvši se, ugledala sam gotovo puni mjesec iznad sebe. Daphne
i Avril nisu bile u pravu. Otmice se nisu događale samo za mladog mjeseca.
»Pozornice Lovelady, tako mi svega«, zabrundao je Tom iz dubine dječjeg
skrovišta.
Podigla sam termosicu. »Donijela sam ti kavu«, rekla sam. »I sendvič sa sirom.
Htjela sam ga napraviti sa slaninom, no mislila sam da će miris probuditi nekoga
u kući.«
»Jebeni anđeo.« Kad je izašao iz skrovišta, počeo se rastezati i trljati ruke.
Jednom je zgrabio kavu, a drugu ispružio. »Hrana«, rekao je.
Dala sam mu sendvič.
»Kako su?« pitao je punih usta.
»Kao što bi se moglo očekivati.«
Tom je popio kavu i pružio mi šalicu prije nego što se naslonio na kip anđela.
»Jebeno je jezivo ovdje, zar ne? Jesi li stvarno mislila ono što si rekla u postaji? Da
si picolizalica?«
Uzdahnula sam. »Ne. Pokušala sam pokazati razumijevanje za svjedoka. I, što
to uopće znači?« Podigla sam ruku. »Ne, nemoj mi reći - stvarno ne želim znati.
Došla sam kako bi ti mogao odspavati nekoliko sati. Idi kući. Ja ću te zamijeniti.«
»Čula si što je rekao načelnik. Nijedna mlada žena neće nadgledati groblja
dok je...«
Pokazala sam prema istoku gdje je nebo poprimalo sve topliju boju. »Sunce će
izaći za deset minuta«, rekla sam. »Idi kući.«
Okrenuo se kako bi otišao, pa se zaustavio. »Pametnome dosta, Florence?«
rekao je i znala sam da traži dopuštenje kako bi rekao nešto što mi se neće svidjeti.
Kimnula sam.
»Ne spominji više slobodne zidare.«
Zurili smo jedno u drugo.
189
»Jesi li ti jedan od njih?« pitala sam.

Kratko se nasmijao. »Nemoj me zafrkavati. Nisam dovoljno star, dovoljno
ugledan ni dovoljno bogat. I prije nego što me pitaš - ne znam nikoga tko jest, no
reći ću ti jednu stvar. Ako stoje iza ovoga, bolje nam je da odustanemo i odmah
odemo kući. Ne možeš im ništa, tim likovima, Flossie.«
Otišao je. Gledala sam kako sunce izlazi dok su mi suze curile niz lice. Nešto
mi je govorilo da će ovo biti zadnji dan koji će doživjeti Luna Glassbrook.
190
40.
Nedjelja, 29. lipnja 1969.
UNCE JE JOŠ uvijek bilo nisko kad sam začula otvaranje ograde, podigla pogled
S i ugledala Dwanea koji mi je dolazio ususret sa šalicom na crvene i bijele pruge
u jednoj ruci. Imao je masnicu na oku, a gornja usna bila mu je natekla.
»Skuhao sam vam čaj«, rekao je kad je stigao do mene. »Stavio sam dvije
žličice šećera. Nisam znao pijete li ga sa šećerom pa sam stavio samo dvije.«
»Hvala. Što se dogodilo?«
»Nekoliko tipova ispred puba prije neku noć. Zaskočili su me. Ne znam zašto.
Nisam se dao. Uzvratio sam.«
»Jeste li ih prijavili?«
»Ne poznajem ih.« Njegove oči na trenutak su napustile moje.
»Kako ste znali da sam ovdje?« pitala sam.
»Vidio sam kako se šećete. Ne spavam mnogo. Glavobolje.« Dwneova glava
bila je znatno veća od prosječne. Nije mi dotad bilo palo na pamet da bi mu
njezina neobična veličina mogla zadavati bol.
»Dwane, znam da ćete biti zaposleni jer je nedjelja, no imate li možda
vremena da mi ponovno pokažete svoju maketu?«
191
***
»Sviđaju vam se male stvari?« pitao je kad smo ponovno bili u spremištu na dnu
dvorišta Ogilvyjevih.
»Možete li mi pomoći da pronađem Nelson Street?«
Dwane se nagnuo i pokazao mjesto na kojem je zadnji put bila viđena Patsy.
»Imate li nešto što bih mogla iskoristiti kao odrednicu, kako bih mogla
zapamtiti mjesto?«
Dwane je prešao spremište do male, uske komode na udaljenom zidu i otvorio
gornju ladicu. Kad je ispružio ruku, u njoj je bilo više od desetak sićušnih
plastičnih figurica.
»Koliko različitih boja imate?«
»Šest«, odgovorio je, ne morajući to provjeriti.
»Trebaju mi četiri. Možete li mi dati četiri različite boje, barem šest figura od
svake?« Molim, dodala sam nakon što se nije pomaknuo.
»Koje boje želite? Imam crnu, bijelu, zelenu...«
»Nema veze. Zelenu. Dajte mi zelene.«
»Imam i ružičaste. Volite ružičastu?«
»Bilo koje.« Spustila sam zelenu figuru na početak Nelson Streeta, ondje gdje
je zadnji put bila viđena Patsy.
»Crvena? Plava? Ljubičasta? Promijenio sam zastore. Jeste li primijetili?«
Spuštala sam zelene figurice na mjesta na kojima je bila viđena Patsy. »Koje
zastore?«
»Na prozoru vaše sobe. Prije su bili ljubičasti. Sad su plavi. Stavio sam i cvijeće
na prozor. Crvene ruže.«
Ukočila sam se. »Dwane, jeste li ostavili cvijeće za mene? Prije nekoliko
tjedana?«
Dwane je spustio pogled.
»Dwane, netko je to cvijeće bio odnio na grob. Na kartici je pisalo RIP.«
I dalje je stajao spuštena pogleda. »Nije da će primijetiti kako ih nema«, rekao
je trenutak poslije.
192
Tišina. Bila sam na rubu da prasnem u smijeh. RIP? Silno sam se bila
prestrašila.
»U redu, možemo poslije razgovarati o tome. Znate li što radim? Stavljam
figure ondje gdje su bila viđena djeca. Rabit ću ružičastu za Susan. Plavu za
Stephena Shorrocka.«
»Koju boju želite za Lunu?« pitao je.
Nastavila sam stavljati figurice na maketu. Znala sam većinu mjesta na kojima
je njih troje bilo viđeno. Morat ću provjeriti nekoliko mjesta, no znala sam da se
sjećam dovoljnog broja kako bi ovo uspjelo. Odmaknula sam se kad sam bila
gotova.
Dwane nije rekao ništa, oči su mu skakale s makete na mene.
»Svi su netragom nestali u centru i u blizini centra grada«, rekla sam. »Osim
Lune.«
Nastavila sam zuriti u gotovo dvadeset sićušnih figurica zelene, ružičaste,
plave i crvene boje koje su označavale ta mjesta. Pustila sam da mi pogled luta, a
kad sam se vratila u sadašnjost, zurila sam u travnjak za kriket u sjevernom dijelu
grada. Igrala su dva tima, svi igrači bili su odjeveni u bijelo, a ispred paviljona
bilo je malo mnoštvo ljudi.
Dwane je prišao bliže. »Volite kriket? Možete doći gledati. Mnoge obitelji
gledaju.«
»Doista volim kriket«, odgovorila sam pomislivši da to i nije potpuna laž.
Nekoliko sam puta gledala braću kako igraju. Kad nije bilo ničeg zanimljivijeg.
»Izgleda kao prava svečanost«, nastavila sam primijetivši stolove pune hrane i
pića, ležaljke, zastavice obješene oko paviljona.
»Svake subote poslijepodne«, rekao je. »Bude puno žena. I djece. No ne prave
probleme. Dođu zbog besplatne užine. Pripreme ih žene i djevojke. No, vi to ne
biste morali, ne prvi put.«
O, Bože.
»Hvala«, rekla sam. »No ne znam koje će mi smjene dodijeliti. Često moram
raditi subotom.«
»Kad djeca odu kući, mi idemo u pub«, dodao je Dwane. »U Black Dog.«
Black Dog bio je udaljen samo nekoliko ulica od igrališta za kriket. »Što je
ovo?« Pokazala sam na dvoja zaklopna vrata točno ispred puba.
193
»Podrum«, odgovorio je.

»Naravno. Za skladištenje piva. Pa, sada zaista moram...«
»Star je cijelu vječnost«, dodao je. »Držali su zatvorenike u njemu prije nego
što bi ih odveli u zatvor u Lancaster. Još se mogu vidjeti okovi. Mogu vam ih
pokazati ako želite. Gazda me pusti unutra kad mu treba pomoć za izvlačenje
bačvi.«
»Moram ići«, rekla sam. »Hvala, Dwane. I za čaj.«
Pokušala sam ga spriječiti, no ipak me je otpratio do auta.
Svi dopusti bili su otkazani tog dana, svim policijskim službenicima bilo je rečeno
da se jave na dužnost. Policajci su obilazili svoje četvrti, kucali na vrata,
provirivali u sporedne zgrade, pa čak i u spremišta za ugljen. Ostali su pretraživali
parkove i okolne vrištine. Patrolna vozila zaustavljala su sav promet iz grada.
Na moje razočaranje, moj je zadatak bio ostati s obitelji Glassbrook. Bila mi je
jasna logika tog poteza, no silno sam željela raditi nešto produktivnije, a uloga
dadilje to nije. Pokazalo se da su tako razmišljali i Larry i Sally. Sredinom jutra,
kad je vani snažno počela padati kiša, otišli su pridružiti se potrazi i ostavili me
samu s Cassie.
Tvrdila je da nema domaću zadaću. Nije željela gledati televiziju. Pratila me
u stopu, slijedila iz sobe u kuhinju, čak i u zahod. Provjerila je jesu li sva vrata
zatvorena, čak i svi prozori. Trzala se na svaki neobjašnjivi zvuk. U kuhinji nije
željela sjesti nego je koračala gore-dolje, otvarala i zatvarala ladice. Kad je stigla
do ladice s jedaćim priborom, počela je podizati i spuštati pribor proizvodeći zvuk
zveckanja okova.
»Cassie, prestani!«
Poskočila je i zatvorila ladicu.
»Oprosti«, rekla sam. »Znam da si zabrinuta. I ja sam, no moramo nekako
ostati zaposlene. Zar nemaš nešto za čitanje? Možda da malo vježbaš klavir?«
»Možemo li gledati tvoje dijagrame?« pitala je.
»Koje dijagrame?« pitala sam premda sam imala osjećaj da znam odgovor.
»One u tvojoj sobi.«
194
Podigla sam obrve. Svaki dan prije odlaska na posao obavezno bih spremila
dijagrame na gornju policu u ormaru, ispod hrpe majica. Nije mogla znati gdje su
osim ako nije njuškala po sobi.
»Luna ih je pronašla«, rekla je opravdavajući se. »Stalno je ulazila i u moju
sobu.«
Nije bio trenutak za lekcije iz etike. Kimnula sam potvrdno, a Cassie je izjurila
iz sobe kako bi ih donijela.
Počela sam s dijagramom pogreba. Razvukla sam ga kako bismo mogle vidjeti
svih šezdeset i šest redova, jedan za svaki sprovod koji se bio održao u Sabdenu i
okolici u posljednjih godinu dana. Napravila sam sedam stupaca i naslovila ih:
datum, vrijeme, ime pokojnika, spol, dob, direktor pogrebnog poduzeća,
lijes/kovčeg i groblje.
»Kako uopće započeti?« Cassie je izgledala obeshrabreno kao da je očekivala
da će se odgovor, kao nekom čarolijom, pojaviti čim zajedno pogledamo dijagram.
»Pa, početna je točka uvijek ono što znamo«, odgovorila sam. »Znamo da je
Patsy pronađena u ovom grobu.« Pokazala sam na zapis: ponedjeljak, 16. lipnja,
Douglas Simmonds, kovčeg, pokopan u sv. Wilfridu u 10.30 sati, Glassbrook &
Greenwood. Dok sam to činila, sjetila sam se da Cassie ima samo šesnaest godina.
Ne bih s njom trebala razgovarati o mogućnosti da je njezina sestra živa zakopana.
Kimnula mi je u želji da nastavim.
»Zato sam provjerila ostale grobove u sv. Wilfridu«, nastavila sam. »Bilo je
desetak pogreba ove godine, no samo je jedan sahranjen u kovčegu.«
»Morao bi biti kovčeg.« Cassie je pregledavala redove. »Ne bi bilo mjesta u
lijesu.«
»Tako je«, rekla sam. »Zato sam s dijagrama isključila sve sprovode u
lijeosvima. Nažalost, i dalje je ostalo više od dvadeset.«
Podigla je pogled kao da ju je zapanjila neka ideja. »Kako bi to znali? Oni koji
su oteli Patsy, a koji sada imaju Lunu, kako bi znali nalazi li se kovčeg ili lijes u
grobu koji planiraju iskoristiti?«
»Dobro pitanje«, rekla sam. »Mislimo da to mogu samo promatrajući pogrebe,
motajući se oko pogrebnih poduzeća tijekom odlaska mrtvačkih kola. To je još
jedan od razloga zbog kojeg mislimo da bismo trebali pregledavati svježe
grobove.«
195
»Netko tko se mota oko pogrebnog poduzeća bio bi upadljiv«, rekla je Cassie.
»To je čudno ponašanje. Moj tata bi to primijetio, ništa mu ne promakne. Mislim
da je to netko čiji posao ima veze s pogrebima.«
»Kako to misliš?«
»Netko tko radi u pogrebnom poduzeću znao bi je li riječ o lijesu ili kovčegu.
Znao bi seoski, župnik ili svećenik. Znao bi čovjek koji kopa grobove.«
Uz neugodan grč u trbuhu, sjetila sam se da je Dwane radio i na drugim
grobljima osim onog sv. Wilfrida. Kopao je većinu grobova u Sabdenu.
»Dvadeset kovčega.« Cassie je prstom pokazivala svaki pogreb u kovčegu dok
ih je zbrajala. »Zašto ih ne možete sve pregledati? Zašto ste tako dugo čekali?«
»Ministarstvo nam nikad ne bi dalo odobrenje da otvorimo sva ta grobna
mjesta bez dodatnih dokaza«, rekla sam. »Moramo smanjiti broj.«
»Izbacite sva mjesta koja su zaključana noću.« Cassien glas bio je sve viši i
prodorniji. Groblje na Duckworth Streetu ima samo jedna vrata i ona se
zaključavaju za zalaska sunca. Nitko se s lešom ne može popeti preko zida.«
Moje mišljenje o Cassie je raslo. »Malo je vjerojatno, ali ne i nemoguće«, rekla
sam. »Ako se sve to dogodilo nakon ukopa, onda Stephen i Susan gotovo sigurno
nisu na tom groblju. No mogli bi biti na nekom od ostalih crkvenih groblja. Ona
se ne zaključavaju tijekom noći.«
»Ako su je stavili u kovčeg prije pogreba, onda to nije mogao biti
poslijepodnevni pogreb«, dodala je Cassie. »Kovčezi se zatvaraju samo dva sata
prije odlaska iz pogrebnog poduzeća. Ljudi uvijek žele organizirati oproštaj kraj
otvorenog kovčega ako mogu.«
»Dobro si to primijetila, no nitko ne misli da je bila u kovčegu prije pogreba«,
rekla sam.
Nitko osim Dwanea.
»No morate to uzeti u obzir, zar ne? Kako se ono kaže, morate biti otvorena
uma?«
»Jesmo.« Pokazala sam na dijagram. »No više od dvadeset pogreba bilo je
obavljeno prije podneva. Prevelik broj kako bismo ih mogli ekshumirati bez
dodatnih dokaza.«
»Što je s onima koji su se dogodili netom poslije otmica?« Cassie je bila
zapazila tri reda, napisana s manje ili više istim proredom. Prvi je bio: Susan
196
Duxbury nestala, ponedjeljak, 17. ožujka; drugi: Stephen Shorrock nestao,

srijeda, 16. travnja; treći: Patsy Wood zadnji put viđena, nedjelja, 15. lipnja.
»Grob bi se lakše iskopao ako je zemlja još uvijek rahla«, nastavila je.
»Uzela sam to u obzir«, rekla sam. »S druge strane, svježi grobovi su
najposjećeniji, osobito od članova obitelji. Grobari i crkvene starješine držat će
na oku i njih. Svako uznemiravanje bit će primijećeno.«
»Situacija je beznadna, zar ne?« Cassieno se lice urušilo.
»Nije«, odgovorila sam s više vjere nego što sam doista imala. »Rješenje je tu.
Pronaći ćemo ga.« Potom sam zamijenila dijagrame jer se činilo da je Cassie
smirenija kad ima o čemu razmišljati. Onaj koji se fokusirao na troje nestale djece
bio je mnogo jednostavniji. Samo tri stupca, jedan za svako dijete.
»Trebaš novi stupac«, rekla je Cassie. »Za Lunu.«
To mi se nije činilo dobrom idejom, no Cassie mi je gurala olovku u ruku, pa
sam je uzela, dodala stupac i počela je bombardirati pitanjima. Lunin datum
rođenja. Njezin razred u školi. Predmete koje je imala. Školski kolege s kojima je
bila u dobrim odnosima.
»Nema ničeg«, rekla je kad smo stigli do kraja. »Ne postoji ni jedna jedina
stvar koja im je zajednička, osim škole i godišta.«
Bila je u pravu, no nisam se naglas željela složiti s njom.
»Definitivno nisu bili prijatelji. Luna se ni u ludilu ne bi družila s Dumpy
Duxbury.«
Sjetila sam se fotografija bucmaste Susan. »A Stephen?«
»Ne, mislili su da je čudak. I da smrdi.«
»Cassie, kako znaš sve to? Kako znaš toliko o njima?«
»Ne znam. Katkad sam ih viđala tijekom kriketa.«
Kriketa? Sjetila sam se minijaturnog prikaza igre koji sam vidjela tog jutra.
Mnoštvo žena i djece u publici.
»Tvoj tata igra kriket, zar ne?« pitala sam. »Ideš li i ti na utakmice?«
»Mama nas natjera. Kaže da je to obiteljska prigoda i da bismo trebali biti
potpora.«
»Subotom poslijepodne, zar ne? Cassie, možeš li mi možda reći tko je u timu
tvog oca?«
197
Nisam imala papira pri ruci. Morat ću pisati po dijagramu.

»Misliš, osim tate? Gospodin Butterworth, ali njega već znaš. I gospodin
Greenwood, tatin partner. Mislim da je on predsjednik kluba.«
»Jedanaest igrača«, dodala sam. »I vjerojatno nekoliko rezervnih. Možeš li se
sjetiti još nekih?«
»Johnov tata je dobar udarac, no obično je previše mamuran kako bi trčao«,
rekla je. »I onaj jezivi patuljak.«
Ukupno šestorica. »A g. Wood, Patsyn tata?«
»O, da, i on.« Pogledala me. »Sranje«, rekla je.
»Gospodin Duxbury?« pitala sam. »Gospodin Shorrock?«
Kimnula je širokih i sjajnih očiju.
»Obično bi im se pridružili žene i djeca?« pitala sam. »Kako bi podupirali tim,
a i zbog dobre užine poslije igre?«
Opet je kimnula. »Flossie, je li to ta stvar? Je li to ono što si tražila?«
Ja sam na to samo rekla »pssst«, smotala dijagrame i stegnula ih gumicama.
»Moram se poslužiti telefonom, Cassie«, rekla sam. »I trebali bismo pitati
susjede da dođu i da ti prave društvo. Moram skočiti do postaje.«
198
41.
U REDU FLOSSIE, što vam je na umu?« pitao je Rushton.

Vani je još uvijek pljuštalo, kiša je bubnjala po prozorima, pretvarala
slivnike u bujice, slijevala se poput malih vodopada s uglova zgrada. Nebo
se smračilo i bilo jednolične sive boje.
Vlažna studen uvukla se u sobu krim-policije unatoč broju tijela koji se bio
okupio oko dijagrama.
»Kriket«, rekla sam. »Znate da sam od početka govorila da nešto povezuje tu
djecu? I da će nas ta veza, kad je pronađemo, odvesti do ubojice?«
»Mislite da je to kriket?« Brown je napravio grimasu. »Zar djevojke igraju
kriket? Ja sam mislio da je to netball.«
»Ne govorim o djeci«, odbrusila sam. »Njihovi očevi. Prema riječima
Cassandre Glassbrook, prilično pametne djevojke, očevi četvorice tinejdžera
igrali su u Sabden Weekend Cricket League na igralištu za kriket u Tythebarn
Streetu.«
Mogla sam vidjeti izraze pune skepse na licima oko sebe. Nisam uspjela
uvjeriti čak ni Toma.
»Sabden Weekend Cricket League je obiteljski događaj«, nastavila sam.
»Nakon igre uvijek slijedi užina koju pripreme supruge i djevojke. Pridruže im se
i djeca. Zbog užine.«
I dalje je vladala tišina. Isuse, zar nisu shvaćali?
»Ondje ih je pronašao«, nastavila sam. »Utakmice kriketa traju satima, zar ne?
Ekipa koja počinje igru u svojstvu udaraca provodi većinu vremena u klupskom
domu ili sjedi vani, gleda, čeka da dođe na red. Igrači gledaju kako se igraju djeca,
199
upoznaju se s njima. Mislim da bi naš ubojica mogao biti netko iz ekipe ili netko
tko redovito gleda utakmice.«
Izrazi lica oko mene počeli su se mijenjati i otvarati dok su razmišljali o tome.
»Jeste li sigurni?« pitao je Rushton. »Što se tiče Susanina oca, Stephenova oca
i tako dalje.«
»Nisam sigurna sto posto«, odgovorila sam. »Naravno da to moramo provjeriti,
ali...«
»Ima pravo.« Tomovo lice bilo je neobične nijanse sive boje. »Ja igram u toj
ligi. Sranje.« Okrenuo se na peti i otišao. Stigavši do prozora, nadlakticama se
naslonio na prozorsku dasku i spustio glavu.
»Pitanje je, tko još osim tebe?« rekao je Rushton. »Vrati se ovamo, Tome.
Trebamo te.«
»Barem jedanaestorica«, rekla sam dok se Tom uspravljao. »Najviše
dvadesetorica. Stvar je u tome da je jedan od njih naš čovjek.«
»Tko je tajnik?« pitao je Sharpies. »On će znati tko je u ligi.«
»Beryl«, odgovorio je Tom. »Beryl Donnelly. No ja ih znam sve. Mogu
napraviti popis.«
»Bolje ikad nego nikad«, rekao je Rushton. »Florence, sjednite s njim. Pazite
da bude koncentriran. Pobrinite se da zapiše baš sve. Nakon toga ih možemo
početi isključivati kao potencijalne osumnjičenike.«
200
42.
ETRDESET MINUTA POSLIJE, na ploči u sobi krim-policije bila su zapisana

Čimena sedamnaestorice muškaraca. Prepoznala sam Larryja Glassbrooka,
Roya Greenwooda, Roberta Duxburyja, Jima Shorrocka, Stanleyja Wooda, Teda
Donnellyja, Johna Earnshawa, Rega Bannistera i Dwanea Ogilvyja.
Prepoznala sam, trgnuvši se, i ime Charlesa Labaddeeja, koji je,
pretpostavljala sam, bio Marlenein suprug. Tom Devine i Randall
Butterworth bili su na ploči jer je Tom inzistirao na tome. Među njima je bilo pet
imena koja mi nisu bila poznata. Prioritet tog dana bilo je ispitivanje sve njih.
Tom i ja dobili smo zadatak da razgovaramo s Royem Greenwoodom.
Mislili smo da su u gradu svi novinari crne kronike sa sjevera Engleske, no
činilo se da se broj bio povećao nakon vijesti o još jednom nestalom djetetu.
Ispred postaje bilo je parkirano nekoliko nama nepoznatih automobila, a
muškarci u kišnim ogrtačima i sa šeširima motali su se oko ulaza čavrljajući,
pušeći, zaustavljajući svakoga tko je izlazio.
Tom i ja poslužili smo se stražnjim izlazom. Premda Rushton nije rekao ništa
dok sam ja bila prisutna, znala sam da je požalio svoju odluku o televizijskoj
rekonstrukciji Patsyna kretanja. To sam i rekla Tomu dok smo ulazili u njegov
auto.
»Ne bismo bili pronašli Patsy da nije bilo televizijskog obraćanja«, rekao je
neobično monotonim glasom. »Ili bih trebao reći, ne bi je ti bila pronašla?«
Izjurio je s parkirališta postaje. Brzo smo nestali iza ugla i punom brzinom
nastavili glavnom cestom. Kad smo gotovo bili stigli do središnjeg trga, prošli smo
kroz crveno.
201
Sjedila sam mirno i šutjela, svjesna svega što nije bilo izgovoreno. Da se bar
netko drugi bio sjetio poveznice s kriketom. Što god napravila, činilo se da me
ljudi još manje vole.
Nismo se morali dugo voziti. Greenwood je stanovao na glavnoj ulici,
nedaleko od pogrebnog poduzeća. Čađom zaprljana kamena kuća bila je velika i
neupadljiva izvana: dva kata, tavan i podrum. Imala je visoke, uske prozore sa
zastorima ukrašenim čipkom. Crne opeke strmog krova bile su prekrivene
golubljim izmetom. Zvono je zvonilo četiri puta, čekali smo, zatim je
provirio Roy Greenwood u svom uobičajenom crnom odijelu.
»Policajci«, rekao je nimalo iznenađeno.
Tom je podigao svoju iskaznicu. Potom i ja.
»Oprostite što vam smetamo nedjeljom, no željeli bismo razgovarati s vama«,
rekao je Tom.
Greenwoodov bahati izraz lica se smekšao. »O, Elanor, naravno. Majka i ja
bili smo budni duboko u noć. Molim vas, uđite.«
»Jeste li se i vi pridružili potrazi, gospodine Greenwood?« pitala sam ga dok
smo ga slijedili kroz mračan hodnik.
»Ne, nikad noću ne ostavljam majku samu. Ima noćne more.«
Soba u koju nas je uveo Greenwood bila je velika. Četiri naslonjača stajala su
oko središnjeg ognjišta u kojem je gorjela vatra. Naslonjači su bili podstavljeni
tamnozelenom tkaninom i imali zaštitnu prevlaku. Ispred prozora stajao je
polukoncertni klavir, crn i sjajan poput Greenwoodove kose. Na njemu je bilo
desetak fotografija u srebrnim okvirima.
U stolici kraj vatre sjedila je najviša, najtanja žena koju sam ikad vidjela. Glava
i ramena stršali su iznad visokog naslona, dok su noge bile ispružene ispred
naslonjača. Crna haljina i vesta visjele su na njoj kao da su prekrivale lutku
napravljenu od slame, a ne ljudsko tijelo. Imala je nacrtane obrve, lijeva nije
previše odgovarala desnoj. Ruž jarke boje breskve prekrivao je mjesto na kojem
su se trebale nalaziti usne. Izgledala je poput djeteta koje je prvi
put eksperimentiralo sa šminkom, izuzevši njezino duboko naborano lice i
bezbroj nabora na vratu. Kroz kosu u blagoj nijansi lavande, mogla sam vidjeti
ljuskavo vlasište puno krasta.
Izgledala je kao da joj je sto godina.
202
»Majko, ovo su detektiv Devine i pozornica Lovelady. Gospodo, moja majka,

Grace Greenwood.«
Gospođa Greenwood pružila je drhtavu ruku, a ja sam opazila veliku čašu od
brušenog stakla s tekućinom boje jantara na stolu kraj nje.
Tom je uhvatio ruku i na trenutak sam pomislila da će se sagnuti i poljubiti
je. »Strašno mi je žao što vam moramo smetati nedjeljom, gospođo Greenwood«,
rekao je. »No siguran sam da razumijete da moramo učiniti sve kako bismo
pronašli malu Elanor.«
Oči su joj zasvjetlucale, a napadno našminkana usta trznula su se kako bi,
pomislila sam, oblikovala osmijeh. To je vjerojatno bio osmijeh. Tom je bio od
one vrste muškaraca koji su se sviđali starijim damama. Mene nije ni pogledala.
»Mračna vremena«, rekao je Roy Greenwood. »Molim vas, sjednite. Ne
poslužujemo alkohol u ovoj kući, no možda vam mogu donijeti čašu voćnog
likera?«
Mogla sam osjetiti miris alkohola u zraku. Pitala sam se zašto laže.
»Ne za mene, hvala«, i »Ne, hvala«, odgovorili smo Tom i ja u isti glas.
Pažljivo smo sjeli. Bilo je nešto u ovoj sobi što je odvraćalo od kretanja. Roy i
njegova majka su čekali, gledali nas identičnim smeđim očima. Ona je podigla
rupčić ukrašen čipkom kako bi obrisala suze.
»Bit ću izravan zato što trošimo dragocjeno vrijeme«, počeo je Tom, »i pitati
vas gdje ste bili jučer navečer između devet sati i ponoći, gospodine Greenwood?«
Greenwood je kratko zatvorio oči, odlučan da ostane miran suočen s takvim
nedostojnim pitanjem. »Bio sam ovdje«, odgovorio je. »Slušali smo radio. Majka
ga voli više od televizije. Njezin vid nije dobar kao nekoć.«
»Mogu li znati što ste slušali?« pitala sam.
»Saturday Night Theatre.« Glas gđe Greenwood bio je dubok i mekan, nimalo
hrapav kao što su to bili mnogi stariji glasovi. »Sybil Thorndike i William Ingram
u novoj produkciji Night Must Fall Emlyn Williams.«
»Majka obožava kazalište. Bila je glumica prije nego što se udala.«
Nisam bila iznenađena. Nešto u njezinu uspravnom držanju i kraljevskom
okretanju glave podsjećalo je na plemstvo. Ili vještinu da ga oponaša.
203
»Ugasili smo ga kad je počela vremenska prognoza u deset sati«, rekao je

njezin sin. »Nismo je poslušali. Jutrošnja kiša prilično nas je iznenadila.«
»I što ste radili u deset sati?« pitao je Tom.
Greenwood se doimao uvrijeđenim. »Otišli smo na počinak. Ja sam crkveni
starješina. Nedjeljom moram rano biti na nogama.«
»Samo da bude jasno, niste uopće izlazili iz kuće jučer navečer ili tijekom
noći?«
»Mislim da sam u jednom trenutku otišao u vrt kako bih provjerio je li mačka
u blizini.«
Okrenula sam se prema radiju. »Ovo je Chopin, zar ne?« pitala sam. »Svirate
li klavir, gospođo Greenwood?«
»Preludij u cis-molu«, rekla je. »Veselili smo mu se.«
Toliko o mom nametljivom pokušaju šarmiranja.
Tom se nakašljao. »Jučer smo odigrali dobru utakmicu, Roy. Sjajno hvatanje
lopte za četvrto rušenje vrata.«
Greenwood se nagnuo prema naprijed kao da namjerava ustati. »Imate li još
pitanja?« pitao je. »Majka mrzi kad mora propustiti koncert.«
»Morao sam otići ranije. Ne znam jesi li primijetio. Moja supruga je imala
obiteljskih obaveza. Propustio sam užinu. Pitao sam se je li Luna bila ondje«,
nastavio je Tom.
Greenwood se namrštio. »Zasigurno si to pitao Glassbrookove? Larry je igrao
jučer. On će znati je li njegova obitelj došla s njim ili nije.«
»Svima postavljamo to pitanje«, rekao je Tom. »Jesi li vidio Lunu?«
»Da, mislim da jesam, kad bolje razmislim. Stigla je s grupom mladih ljudi
negdje oko četiri.«
»Jesi li primijetio nešto neobično u njezinu ponašanju?« pitao je Tom.
»U kojem smislu?«
»Je li se doimala zabrinutom? Je li razgovarala s još nekim izuzevši prijatelje s
kojima je došla? Je li netko - netko od odraslih, primjerice - pokazao posebno
zanimanje za nju?«
»Ne sumnjaš valjda u nekoga iz kriket kluba?« pitao je Greenwood.
204
»Mnogo ljudi prati utakmicu«, rekla sam sjetivši se publike u Dwaneovoj

maketi. »Jeste li jučer imali uobičajenu publiku?«
»Rekao bih da jesmo«, složio se Greenwood. »Zbog toga sam, kad me nisu
trebali na travnjaku, sjedio u svlačionici.«
Čekala sam Toma da nastavi. Nije rekao ništa.
»Ne gledate utakmicu?« pitala sam kad je tišina postala neugodna.
»Vrata svlačionice nemaju lokot, a momci su puni povjerenja pa ostavljaju
lisnice i satove u džepovima svojih kaputa«, odgovorio je Greenwood. »Kad je
toliko ljudi vani, ja sjedim tiho u jednom kutu svlačionice i čitam novine. Bojim
se da zato nisam vidio što je radila Luna.«
Tom je ustao, dovoljno neočekivano kako bi me iznenadio. »Pa, hvala vam na
vremenu«, rekao je. »Silno smo zahvalni. Sada ćemo vas ostaviti na miru.«
Kad su se za nama zatvorila vrata, Tom je izvukao cigaretu i naslonio se na auto.

»Pomalo nenadano«, rekla sam.
»Svirate li klavir, gospođo Greenwood?« narugao mi se.
»U čemu je problem?«
»Gracie Greenwood ne bi mogla odsvirati ni dječju pjesmicu«, odgovorio je.
»Klavir je pripadao njezinu preminulom suprugu koji je svirao u varijeteima. Sada
je izložbeni primjerak. A ona nije bila glumica nego plesačica u kabaretu.«
»Opa. Stvarno?«
»Vidio sam fotografije. Bila je čisti seks na dvije, vrlo duge noge.«
»Pa, drago mi je što si se oraspoložio. Čak i ako su za to bile potrebne vrlo
duge - premda varikozne - noge gospođe Greenwood.«
Tom je napravio grimasu. »Nisam bio mrzovoljan zbog tebe, Florence. Ljutio
sam se na samog sebe. Ja sam trebao uočiti poveznicu s kriketom.«
Ispustio je cigaretu i zgazio je. »Uskači«, rekao je dok mi je držao vrata. Nikad
dosad to nije bio napravio. »Je li tvoja enciklopedija sabdenskih sprovoda u
postaji?«
Čekala sam dok mi se nije pridružio u autu. »Da. Zašto?«
Zurio je ravno preda se. »Znam gdje su Stephen i Sušan.«
205
43.
K AKO JE BILO?« Rushtona smo, kunem se, zatekli u istom položaju u sobi krim-
policije. Činilo se da se nije bio pomaknuo ni za milimetar.
»Oboje su ludi ko kupus.« Tom je prošetao kraj šefa i bacio jaknu na stol. »Gdje
su, Florence?«
»I? Imate li još nešto konkretno?« pitao je Rushton dok sam se približavala
stolu pa posegnula za smotanim dijagramom pogreba. »Florence?«
»Majka mu je alibi«, Tom je rekao Rushtonu. »Barem za sinoć. Bili su prilično
upućeni u program koji su slušali. No ionako bi im to otkrilo izdanje Radio
Timesa.«
»Misliš da su oboje lagali?« Donijela sam dijagram do stola. »Hajde, bacimo
pogled.« Uzeo je dijagram i skinuo gumicu. Odletjela je u zrak i nestala. »Imate
sekundu, šefe?« rekao je premda je Rushton bio dovoljno blizu da ga zagrli. »Je li
još tko slobodan? Florence i ja imamo ideju.«
Zaista? Nisam imala pojma što je namjeravao reći, no pronašla sam
pritiskivače za papir i klamericu koji će pridržavati kutove dijagrama. Ostali su se
okupili oko njega.
»Prije svega, slažemo li se da su Susan i Stephen vjerojatno u nekom grobu u
Sabdenu?« pitao je Tom. »Možda u obližnjem selu, no najvjerojatnije ovdje?«
»Ne nužno«, rekao je Sharpies. »Oni možda nemaju nikakve veze s onim što
se dogodilo Patsy.«
Tom je podignutih obrva pogledao okupljene oko stola.
»Ako ti to nešto znači, ja mislim da si u pravu«, priznao je viši inspektor.
»Postoji vjerojatnost da su na Flossienu dijagramu.«
206
»U tom slučaju«, nastavio je Tom, »najveći problem koji imamo jest taj što ne
znamo kad su djeca bila stavljena u kovčege. Prije ili poslije pogreba. Dok to ne
otkrijemo, ne možemo početi sužavati mogućnosti.«
»Mislio sam da smo odlučili kako se to nije moglo dogoditi prije pogreba«,
rekao je Rushton. »Svi vlasnici pogrebnih poduzeća s kojima smo razgovarali rekli
su da to nije moguće, da su njihovi sigurnosni sustavi pouzdani.«
»Da, rekli su nam to«, nastavio je Tom. »Larry i Roy inzistirali su na tome,
vjerojatno zato što bi jedan od njih morao biti kriv ako je Patsy stavljena u kovčeg
prije pogreba.«
»Obojica imaju alibije«, dodao je Rushton. »Priznajem, ne najbolje alibije,
uzimajući u obzir da je Greenwoodov alibi njegova majka, a Glassbrookov
njegova djevojka, ali bez dodatnih dokaza, alibi je alibi.«
»Aha, no ja sam se sjetio nečeg što mijenja situaciju«, rekao je Tom. »Odnosno,
ako je Patsy već bila u kovčegu kako je od samog početka inzistirao Florencein
dobar prijatelj Dwane, Larry i Roy nisu jedini koji su to mogli napraviti.«
»Kad govoriš o tome da si se nečeg sjetio, ima li to slučajno veze s kriketom?«
Rushton nije samo tako namjeravao preskočiti taj detalj.
Tom ga je hrabro pogledao u oči. »Bez sumnje ima. Preciznije, sa
svlačionicom.«
»Kako?« pitao je Sharpies.
»Reci im, Florence«, dodao je Tom.
Molim?
»Roy Greenwood provodi mnogo vremena u svlačionici klupskog doma kad
ne igra«, rekla sam odugovlačeći jer nisam imala pojma što Tom namjerava. »Ne
gleda utakmicu, ne sjedi vani i ne uživa u svježem zraku zato što je pomalo
zabrinut za sigurnost.« Lupetala sam i oni će to znati za koju sekundu.
»Tako je«, rekao je Tom. »Greenwood je zabrinut za sigurnost. Svi igrači
ostavljaju svoje stvari u svlačionici dok igraju i on se brine da bez nadzora
ostavljaju svoje dragocjenosti. Poput satova, lisnica i...« Okrenuo se prema meni
kako bih nastavila niz koji mi nije govorio ništa - O, Bože, trebala sam to uočiti.
»I ključeve«, rekla sam. »Igrači drže svoje ključeve u svlačionici. A kad je Roy
Greenwood na travnjaku, nitko ih ne čuva.«
207
»Mislite da je netko maznuo Royeve ili Larryjeve ključeve od pogrebnog

poduzeća dok je Roy bio na travnjaku?« pitao je Sharpies.
»Mislimo da se dogodilo upravo to«, odgovorio je Tom. »Sezona traje već dva
mjeseca. To je gotovo devet subota kad je naš čovjek imao priliku ušuljati se u
praznu svlačionicu i maznuti ključeve.«
»Primijetili bi to«, dodao je Rushton. »Prijavili bi to.«
»Možda«, rekla sam. »Premda mogu zamisliti Larryja kako ne želi priznati
Royu da su nestali njegovi dragocjeni ključevi. Mogu zamisliti kako je potajno
dao izraditi nove.«
»Možda ih nitko nije maznuo«, dodao je Tom. »Nekoliko komada sapuna,
pametan bravar, koliko teško to može biti?«
»Možemo posjetiti lokalne bravare«, dodao je Sharpies.
»Dakle, utakmice kriketa subotom poslijepodne nisu našem čovjeku samo
dale priliku da promatra i izabire svoje žrtve nego su mu dale i mogućnost da ih
odnese u pogrebno poduzeće i da ih se ondje riješi?« Dok je Rushton govorio,
vidjela sam kako njegova napetost splašnjava. »Dobro obavljen posao, vas dvoje.«
Ponovno sam otvorila usta. Nisam željela primiti pohvalu za nešto za što
nisam bila zaslužna. Potom mi je nešto sinulo. »To što je imao pristup pogrebnom
poduzeću, ne znači da je znao kad se planiraju pogrebi u kovčegu. Nisam sigurna
da smo riješili problem.«
»Roy zapisuje raspored u veliku crnu knjigu koju drži na stolu«, dodao je Tom.
Okrenuo se prema Sharp lesu. »Ima lijep rukopis. Proveli smo dvadeset sekundi
diveći mu se, zar ne, šefe? Svatko bi mogao otkriti vrijeme nadolazećih pogreba
pogledavši u tu knjigu.«
»Što je s dodatnom težinom?« pitao je Brown. »Mislio sam da smo se složili
kako bi i slijepcu bilo očito da je u kovčegu još jedan stanar kad bi ga se podiglo.«
Na trenutak je zavladala tišina.
»Nisam sigurna u to«, rekla sam. »Roy Greenwood tvrdi da bi se primijetilo,
no on nikad ne nosi kovčeg. Kao ni Larry. Greenwood predvodi procesiju sa
srebrno-crnim štapom. Larry obično ne prisustvuje pogrebima. Svi nosači su
veliki muškarci, a ima ih šestero. Ne znaju nužno tko je u kovčegu, a kamoli
koliko bi trebao težiti.«
Više glava kimnulo je s odobravanjem.
208
»Oprostite što ću vam pokvariti veselje, no još uvijek nismo riješili problem
buđenja i vrištanja djece«, dodao je Rushton. »Nestali su kasno navečer. Tko god
ih je oteo, morao bi se ušuljati u pogrebno poduzeće po mraku. Dakle, govorimo
o sitnim noćnim satima. Najkasnije. No mora proći još priličan broj sati prije
spuštanja kovčega u zemlju. Jednostavno mislim da alkohol ne bi bio dovoljan.«
»A znamo da nijedan od konvencionalnih anestetika nije pronađen u Patsynu
organizmu«, rekao je Sharpies.
Svi smo utihnuli dok smo razmišljali.
»U redu, ostavimo to postrani na trenutak«, počeo je Rushton. »Recimo da ste
u pravu, Flossie. Recimo da su bili u kovčegu prije pogreba. Hoće li nam to
pomoći da ih pronađemo?«
Pogledala sam Toma. Uzvratio mi je pogled. Trznule su mu obrve.
»Uzmite si vremena, dušo«, rekao je Sharpies.
»Da«, odgovorila sam. »Vjerojatno.« Uzela sam žutu pastelu, dovoljno tamnu
da ostavi trag i dovoljno svijetlu kako bi se ispod nje vidio tekst ispisan tintom.
»Barem će nam pomoći da suzimo izbor.« Nagnuvši se preko stola, dugom,
vodoravnom crtom precrtala sam jedan od unosa na dijagramu, zapis o
pogrebu Douglasa Simmondsa održanog u ponedjeljak, 16. lipnja u deset i trideset
ujutro u sv. Wilfridu. Njegov sam grob iskopala u ranim jutarnjim satima.
»Patsy«, rekao je Tom s malim, stisnutim osmijehom.
Ako mi uskoro ne priskoči u pomoć, pojavit će se svježi grob s njegovim
imenom. Pogledala sam dijagram, pa ponovno njega. Ohrabrujuće mi je kimnuo.
Opet sam gledala dijagram i pokušala se usredotočiti. Pronašla sam datum na koji
je nestao Stephen. O, dovraga...
Nagnula sam se još više nad stol i povukla drugu vodoravnu crtu.
»Četvrtak, 17. travnja, Ada Wright«, pročitao je Tom koji mi je bio najbliži.
»Kovčeg, groblje sv. Josipa, pogreb u 10.30 sati, organizirao Glassbrook &
Greenwood.«
»Četvrtak, 17. travnja bilo je jutro nakon što je nestao Stephen.« Osmjehnula
sam mu se. No i dalje sam ga namjeravala ubiti.
»Bila su četiri pogreba tog dana«, rekao je Brown. »Zašto baš taj?«
209
»Jedan od njih održao se poslijepodne«, odgovorila sam. »U tom bi slučaju bilo

oproštaja kraj otvorenog kovčega ili barem mogućnosti da se on organizira. Kod
druga dva pogreba bila je riječ o lijeosvima, a ne o kovčezima. Premalo mjesta.«
Išla sam prema vrhu dijagrama i povukla treću crtu.
»Utorak, 18. ožujka, Winifred Brown, kovčeg.« Tom je ponovno imao čast
nastaviti. »Groblje u Duckworth Streetu, 9.30 sati, organizirao Glassbrook &
Greenwood. Jedini pogreb koji su imali tog dana. A to je bilo jutro nakon što je
nestala Susan Duxbury.«
Okrenula sam se prema načelniku. »Možemo li to obaviti, gospodine?
Možemo li ekshumirati ova dva?«
Tišina. Potom: »Vjerojatno. Da, uzevši sve u obzir, mislim da možemo. Mislim
da to možemo opravdati. No najranije sutra ujutro. Možda u utorak. Možda ću
morati poslati nekoga dolje u London kako bi pokupio nalog.«
»Luna neće preživjeti do utorka«, rekla sam.
»Ionako nam to neće pomoći da je pronađemo«, rekao je Tom. »Već smo dali
do znanja da nadgledamo sva pogrebna poduzeća. Ne može je staviti u
Glassbrookov kovčeg.«
»Iskopavanje grobova tiče se Stephena Shorrocka i Susan Duxbury«, dodao je
Rushton, »i prilično smo sigurni da su već mrtvi. Ne može im naštetiti nekoliko
dana odgode.«
»U međuvremenu ćemo se baviti ovim popisom.« Sharples se okrenuo i
pokazao na ploču. »Možemo otkriti gdje su svi oni bili jučer navečer. Provjerite
alibije. Počnite sužavati izbor. Uzmite otiske prstiju. Pretražite posjede ako
dobijete odobrenje, nabavite hitne naloge za pretres ako ih ne dobijete. Hajdemo
ljudi, na posao.«
210
44.
N EKOLIKO SATI POSLIJE, pogodio me nalet hladnog vjetra i ja sam se zaljuljala

pred vratima Black Doga. Posegnula sam u torbu u potrazi za ključevima i
krenula prema mjestu gdje sam ostavila auto. Čula sam kako se iza mene otvaraju
vrata i kako glas Dionne Warwick obećava da će izgovoriti bezbroj molitvi
za muškarca kojeg voli.
»For ever and ev...« pjevala sam, pa zastala. Na putu mi se našao bijeli kombi
koji je unatrag vozio da zaklopnih vrata podruma. Stražnja vrata bila su otvorena.
Muški lik naginjao se prema unutra. Uspravio se čuvši moje korake.
»’Večer, gđice Lovelady«, rekao je John Donnelly.
»’Večer, Johne«, rekla sam.
»Jesi dobro, prijatelju?« pitao je Tom negdje iza mog ramena. Nisam se
okrenula. Nisam bila sigurna da se mogu pouzdati u svoju ravnotežu. »Nisi vani s
tragalačkom ekipom?«
»Sad ću im se pridružiti.« John je skrenuo pogled s Toma na mene. »Prvo sam
morao obaviti nekoliko poslova za tatu.«
»Nemoj ostati vani previše kasno«, dodao je Tom kad sam ponovno krenula.
»I, pobrini se da nisi sam.«
Moj auto je nestao. Okrenula sam se ukrug. Na parkiralištu su bila samo četiri
automobila, izuzevši bijeli kombi koji je pripadao pubu. Jedan od njih bio je
Tomov auto.
»Gdje mi je auto?« Okrenula sam se prema njemu. »Netko mi je ukrao auto.«
»Tvoj auto je parkiran ispred doma Glassbrookovih«, rekao je. »Randy ga je
odvezao.«
211
Pogledala sam ruku i ključeve koji su ondje ležali te bila svjesna Johna
Donnellyja koji je sada bio u kombiju, i to posve tih kao da nas prisluškuje.
»Držimo rezervne ključeve u postaji«, tiho je rekao Tom. »Zadnje što sada
trebamo je da budeš upletena u prometnu nesreću.«
»Savršeno sam sposobna voziti.«
»Stišaj glas«, rekao je. »A, sada, zatvori oči i hodaj ravno do mog auta. Ako to
uspiješ, možeš me odvesti kući.«
Zatvorila sam oči i svijet se počeo vrtjeti. Mislim, primjetno - znam da to
ionako čini. Ponovno sam ih otvorila. »Babycham je odvratan«, rekla sam.
»Rekao sam ti da ne naručuješ peti.«
Nisam popila pet Babychama. Proveli smo samo sat vremena u pubu. »Jednu
brzinsku prije odlaska na spavanje«, rekli su. »Svi se moramo opustiti.«
Spotaknula sam se na neravnom tlu. Tom me uhvatio i odveo do auta, otvorio
vrata i nježno me gurnuo unutra.
»Sutra ćeš polagati jedan od najvažnijih testova dobrog policajca«, rekao je.
»Odraditi radni dan s mamurlukom.«
Upalio je motor. John je sa stražnjih vrata kombija gledao kako odlazimo.
»Kamo idemo?« pitala sam nekoliko minuta poslije jer sam čak i u svom ne
posve prisebnom stanju mogla vidjeti da se ne vozimo prema domu
Glassbrookovih.
»Moraš se otrijezniti prije nego što te odvezem kući«, rekao je. »Sally i Larryju
neće se svidjeti da detektivka koja radi na slučaju njihove kćeri dolazi kući pijana
i razuzdana. Imam peperminte u pretincu. Predlažem da ih počneš cuclati.«
Nastavili smo se voziti glavnom cestom, ostavili za sobom velike viktorijanske
građevine, trgovine i terasaste kuće. Tom je, naravno, upalio radio. Stigli smo do
otvorene vrištine, a Tom je nastavio voziti. Na radiju je svirala najnovija pjesma
Simona & Garfunkela, Scarborough Fair.
»Vozimo se prema Hillu«, rekla sam kad smo stigli do raskršća i skrenuli
lijevo. Mogla sam ga vidjeti ispred nas, njegov tamni obris na horizontu. Kao da
se vozimo u mrak. Zatim smo naglo skrenuli s glavne ceste i nastavili putom
skrivenim iza kamenog zida. Tom je prebacio u drugu brzinu. Počeli smo se
truckati uzbrdo uz jednu stranu Hilla. Otvorila sam prozor.
212
»Stižemo za tren«, rekao je Tom mom potiljku.

»Kamo?« uspjela sam pitati.
»A true love of mine«, pjevao je Tom. Ponovno je skrenuo. Napustili smo put
i nastavili neravnim terenom. Zaustavio se nakon nekoliko metara i ugasio
motor. »Idemo«, rekao je i otvorio vozačka vrata. »Moram ti nešto pokazati.«
Otvorila sam vrata i nesigurno stala na noge. Hill je bio vrlo blizu, no mi smo
se nalazili na strmom komadu zemlje koji nije bio ni njiva ni otvorena vriština. U
daljini su se mogla vidjeti stabla koja su u mraku izgledala kao zimzeleno drveće.
Okrenula sam se na zvuk zatvaranja prtljažnika i vidjela da Tom nosi nešto
ispod ruke.
»Nisam sigurna da sam spremna za planinarenje«, rekla sam.
»Lagana šetnja«, odgovorio je pa me uhvatio za ruku. Krenuo je i vukao me
za sobom, a jedina stvar o kojoj sam mogla razmišljati bila je: Tom me drži za
ruku.
Hodali smo kratkom stazom, suhom i škripavom zbog borovih iglica, prema
golemom crnom prostranstvu. Bilo je to jezero. Čula sam tapanje vodenih ptica
koje su tražile sklonište među trstikom i osjetila gorak miris zraka koji se dizao s
jezera. Zaustavili smo se oko pet metara od ruba jezera, Tom je odmotao
pokrivač i rasprostro ga na tlu pred našim nogama. Sjeo je. Nakon sekunde to sam
učinila i ja.
»Ovo je Black Tarn«, počeo je. »Dolazili smo ovamo kad smo bili klinci, strašili
smo se pričama o duhovima.«
Pomislila sam na čudovište koje se šulja ulicama Sabdena, na Lunu, usamljenu
i užasnutu. »Ne trebaju mi priče o duhovima kako bih se prestrašila.«
Mjesec je bio pun, njegov je odraz svjetlucao na vodi, krug sjajne srebrne boje
koji je stalno bio u pokretu. Daleko od svjetlosnog zagađenja u gradu, zvijezde su
se doimale neprirodno sjajnima. I njihov se odraz mogao vidjeti u vodi. Jezero je
bilo nalik na crno zrcalo okruženo šumom.
Crna zrcala, sjetila sam se, koristila su se u crnoj magiji.
»Postoji legenda vezana uz ovo mjesto«, nastavio je Tom. »Prema njoj se
ženska djeca iz Pendlea krste dva puta. Jedanput u crkvi kao i svi dobri kršćani
kako bi bili dobrodošli u obitelj Kristovu, našeg Spasitelja...«
»Nisam znala da si vjernik.«
213
»... a potom u ovom jezeru, u Black Tarnu, u podnožju Hilla. U tom trenutku
postaju kćeri posve drugačijeg gospodara. To dvostruko krštenje je blagoslov jer
im daje moći onkraj onih danih smrtnim ženama, a istovremeno i prokletstvo jer
moraju ostatak života provesti pokušavajući se pomiriti s tamnom stranom svoje
prirode.«
»To je vrlo poetično«, rekla sam i na neki način to i mislila. Imala sam osjećaj
da dotad nikad nisam vidjela Toma tako ozbiljnog.
Okrenuo se kako bi me pogledao. »Pitanje je, Florence, želiš li ti biti žena iz
Pendlea?«
»Molim?«
»Ovo jezero je poznato po golišavom kupanju.« Skočio je na noge i počeo
skidati jaknu. Čula sam kako su zazveckale kovanice u džepu kad je jakna pala na
travu.
»Ti to ozbiljno?«
Mislio je ozbiljno. Ili se barem tako činilo. Napola je skinuo košulju. Nije
otkopčao svu dugmad, jednostavno je skinuo košulju preko glave, a potom je ruke
spustio do patenta na hlačama.
»Ne mogu vjerovati da ovo gledam.« Željela sam odmaknuti pogled, doista
jesam.
Izuo je cipele, sagnuo se i skinuo čarape pa napravio nekoliko posljednjih
koraka do ruba jezera. »Ne brini se za svoju čednost, Florence, neću se okrenuti
dok ne uđeš.«
»Poludio si. Sigurno je ledena.«
Stajao je na rubu i trljao nadlaktice. »Samo dok ulaziš. I, priznajem, prilično
je hladna prvih desetak minuta. Nakon toga pomalo otupiš.«
S naporom sam ustala. »Tom, dobit ćeš srčani udar. Neću te uspjeti izvući.«
Svukao je traperice preko bokova i nagnuo se prema naprijed kako bi ih
skinuo. Okrenula sam se tako da sam čula, ali ne i vidjela kako su pale na tlo.
Nastavila sam gledati u auto, no njegova površina odbijala je svjetlost tako da sam
vidjela Toma u minijaturnom izdanju, golog, kako juri prema naprijed, skače i
nestaje iz mog vidokruga. Na djelić sekunde, noć je utihnula, potom se začuo
uzvik ohrabrenja za koji sam mislila da je sigurno probudio sve ovce u okrugu od
milje, pa gromoglasni pljusak kad je skočio u vodu.
214
Okrenula sam se i vidjela kako je njegova tamna, mokra glava probila

površinu vode.
Ramena su mu bila bijela spram crne vode, ruke su mu izranjale i uranjale,
jedna za drugom, dok je snažno plivao kraul. Plivajući se udaljavao od mene,
svake sekunde bio je sve manji.
Dugim koracima spustila sam se do obale, spremna da ponovno viknem. Bio
je udaljen dobrih dvadeset metara - bio je u predubokoj vodi da bi mogao stajati,
no održavao se na površini, čak je i podignuo ruku kako bi mahnuo. Zatim je
zaronio, a ja sam zadržala dah dok se nije opet pojavio, nekoliko metara dalje od
obale.
»Molim?« Savio je dlan oko usta. »Zar umišljene djevojke ne znaju plivati?«
Još uvijek sam bila pijana. Nemam drugu ispriku za ono što sam tada
napravila. Tom je zviždukao dok sam skidala odjeću. Za razliku od njega - mogla
sam vidjeti njegove gaće na travi kraj mojih nogu - ja se nisam skinula do kraja.
Ostavila sam grudnjak i gaćice na sebi.
Do dana današnjeg sjećam se koliko je voda bila hladna. Nisam odmah uronila
- nisam se usudila, a osim toga, oduvijek sam s dozom opreza pristupala ljepljivom
vodenom bilju, velikim ribama i svemu onome što bi se moglo nalaziti ispod
površine duboke, tamne vode. Stoga sam oprezno zakoračila u nju.
Tom je ponovno nestao ispod površine, no ja sam bila u šoku i previše
zabrinuta za vlastito zdravlje kako bi me bilo briga za njegovo. Zatim se pojavio
nekoliko metara ispred mene i počeo me prskati. Hladne kapi kao da su ostavljale
opekline na mojoj koži.
Okrenula sam se i počela se vraćati. »Prestani. Izlazim.«
»O, ne, nećeš.«
Zgrabile su me dvije snažne, mokre ruke, a ja sam izgubila svu sposobnost
djelovanja, čak i razmišljanja dok su me povlačile ispod površine, a hladnoća mi
poplavljivala unutrašnjost glave. Led će me živu spaliti. Kad smo probili površinu,
glasno sam dahtala. Potom više nisam, jer su Tomova usta bila na mojima. Držala
sam ga snažno, osjećala njegovo golo čvrsto tijelo uz svoje i njegove ruke na sebi,
i odjednom više nije bilo tako hladno.
215
Tom i ja vodili smo ljubav tri puta te noći na pokrivaču koji je bio izvukao iz auta.
Voljela bih reći da se sjećam svakog poljupca, svakog dodira njegovih ruku, no
istina je da je većina detalja isparila kao što me te noći bio napustio svaki osjećaj
opreza i zdravog razuma. Sjećam se hladnog vjetra na našim još uvijek vlažnim
tijelima i njegova vrućeg daha na mom vratu. Sjećam se njegovih
naglih poljubaca, ali i mučnog opreza kojim je ušao u mene. Sjećam se krika
noćne ptice iznad nas i zvuka mojih vrisaka koji su odzvanjali oko Hilla.
Nakon drugog puta, noć je postala sve hladnija. On me privio bliže k sebi,
podigao krajeve pokrivača i omotao naša tijela. Nakon trećeg puta, ležali smo
ispruženi na leđima, držali se za ruke, žutili u mjesec koji je, kunem se, gledao
dolje u nas.
»Vjerojatno ovo ne bismo trebali spominjati na poslu«, rekla sam.
Tiho se nasmijao. »Suprotno raširenom mišljenju, žene prepričavaju svoje
seksualne pothvate, ne muškarci. A ja imam više toga za izgubiti.«
Mjesec je izgubio dio svog sjaja. »Baš i nemam prijatelja s kojima bih mogla
tračati«, rekla sam. »Pretpostavljam da bih mogla reći pčelama.«
Okrenuo je glavu, na trenutak zbunjen. »O, da. Sally drži pčele.«
»Hm.«
Tišina.
Duboko je uzdahnuo pa rekao: »Morat ćeš mi dati malo vremena, draga. Ne
mogu samo tako, bez prethodnih planova, napustiti Eileen. I mislim da nijedno
od nas dvoje ne treba još više potresa u životu dok traje slučaj.«
Jedan dio mene je razmišljalo - Opa, radi planove za budućnost, a oni
uključuju mene. A drugi dio - I tako počinju izlike. Prva je bila slučaj. Koja će biti
sljedeća?
Uspravila sam se. »Što se tiče slučaja, posve sam trijezna i spremna ponijeti se
hrabro.«
Pronašli smo odjeću i s naporom se odjenuli jer smo još uvijek bili vlažni i
ljepljivi. Potom smo otrčali do auta. Ovaj put nam je istinski bilo hladno. Još smo
se malo ljubili, Tom je zatim upalio motor i odvezao me kući.
Nije me poljubio kad smo si poželjeli laku noć na ulici ispred doma
Glassbrookovih jer nismo znali gleda li nas netko. No stisnuo mi je ruku i
osmjehnuo mi se, a to mi se činilo dovoljnim.
216
45.
Ponedjeljak, 30. lipnja 1969.
P ROBUDILA SAM SE tijekom noći, sekundu prije nego što je zazvonio telefon.
Nemojte me pitati kako. Sve što znam jest da sam u jednom trenutku bila u
dubokom, dubokom snu, a već u sljedećem posve budna i u sjedećem položaju u
krevetu.
Tad je zazvonio telefon.
Našla sam se izvan kreveta, na odmorištu pa na dnu stuba prije nego što su mi
misli sve to pojmile. No kad sam stigla do telefona, znala sam da ovaj poziv ima
veze s Lunom, da gotovo sigurno stiže iz postaje i da ni Sally ni Larry ne smiju
biti prvi koji će čuti vijest.
Kad su mi stopala osjetila hladne pločice u hodniku, palo mi je na pamet da
bi to mogao biti Tom, no odbacila sam tu ideju kao glupu premda mi je srce počelo
ubrzano lupati zbog potpuno neprikladne čudesnosti te ideje.
»Halo.« Govorila sam tiho iako sam na katu mogla čuti prigušene glasove i
kretanje. »Pozornica Lovelady.«
Toliko sam se bila pripremila za glas dežurnog policajca da na sekundu nisam
shvatila što se događa kad je nepoznat glas rekao: »Flooorrrenssse?«
Nikad dotad nisam čula svoje ime izgovoreno na taj način. Oduvijek mi se
sviđalo, no ne i u tom trenutku. Ne na taj način.
»Tko je to?« I dalje sam šaptala u slušalicu.
Čula sam kako su se na katu iznad otvorila vrata i kako je Larry pitao: »Što se
događa?«
»Ako je želiš spasiti, morat ćeš se požuriti.«
217
Savila sam dlan oko usta. »Mislite na Lunu? Gdje je?«

»Hoda putom mrtvaca, a svi znamo kamo on vodi. Gotovo je stigla do groba,
Florence.« Iznova razvučena, pištava verzija mog imena.
Veza se prekinula.
Putom mrtvaca. Prvo sam pomislila da je riječ o metafori, no nakon nekoliko
sekunda više nisam bila sigurna. Putovi mrtvaca bili su stvarni: čitala sam o njima.
Larry je u međuvremenu bio stigao do polovice stubišta, a Sally ga je pratila
u stopu. Cassie se bila nagnula prema ogradi, a Ron, treći stanar u kući, stajao je
na vratima svoje sobe. Jedini stanar kojeg sam željela vidjeti nije bio ondje. Randy
je radio u noćnoj smjeni.
»Što? Što je?« Larry je zgrabio slušalicu od mene premda je veza odavno bila
prekinuta.
»Oprostite.« Podigla sam pogled. »Oprostite svi. Nema veze s Lunom. Moram
se vratiti na posao, ali nema novosti. Oprostite. Vratite se u krevet.« Progurala
sam se kraj Larryja i otrčala gore.
Bilo mi je krivo što sam Glassbrookovima zatajila razgovor, no ne bismo
postigli ništa uključivši ih u ovom trenutku, vjerojatno bi nas to čak i usporilo.
Zahvalna što se Tom bio pobrinuo za moj auto, odvezla sam se do najbliže
policijske govornice i za nekoliko sekunda dobila dežurnog policajca.
»Put mrtvaca?« rekao je. Praktički sam ga mogla vidjeti kako se češe po glavi.
»Živim i radim ovdje već trideset godina i prilično sam siguran da nema ulice tog
imena.«
»To je generičko ime, a ne doslovno«, dodala sam. »U cijeloj zemlji postoje
putovi mrtvaca - oni su u - osnovi putovi do crkava - no obično se ne zovu tako.
Imaju druga imena poput Put kovčega, Put mrtvačkih nosila... O, Bože,
narednice, sjetila sam se.«
»Molim?«
»Lych Way. Farmerski put, a potom staza koja se odvaja od Well Head
Roada.«
»Poznajem ga. U podnožju Hilla.«
»Lych Way je ime za put mrtvaca. Narednice, znate li kamo vodi? Kad sam
jučer bila gore na Hillu, imala sam osjećaj da među drvećem mogu vidjeti neku
građevinu.«
218
»Više ne možete. Ondje je davno stajala crkva, no više je nema. Sada je hrpa
kamenja.«
»Što je s grobljem? Je li i dalje ondje? Narednice, ima li ondje grobova?«
»Nazvat ću Jacka Sharplesa«, rekao je. »Poslat ću vozilo gore. Bolje da dođete,
Flossie.«
»Odvest ću se gore«, odvratila sam. »Znam put. Ostat ću u autu i čekati
pojačanje.«
»Flossie, ne želim da sami idete gore. Dođite ovamo, odmah, i čekajte na
daljnje naredbe.«
»Bit ću oprezna, narednice, časna riječ.«
Prekinula sam vezu. Naći ću se u neprilici jer sam naredniku spustila
slušalicu, no samo bih gubila vrijeme raspravljajući. Ja sam primila poziv. Meni
je bilo rečeno da se požurim ako je želim spasiti.
U taj sat, trebalo mi je manje od deset minuta da se odvezem do mjesta gdje
je stajao znak za Lych Way, put koji se račvao od Well Head Roada. Skrenula sam
s glavne ceste i usporila jer moj auto nije bio napravljen za neravne terene i jer je
staza bila uska. Kad sam stigla do kamenog prijelaza i oštrog zavoja koji me
je jučer odveo do Hilla, morala sam se zaustaviti. Ostavivši upaljena prednja
svjetla, izišla sam iz auta.
U podnožju prijelaza stajao je velik, plosnat kamen. Na sredini se nalazila
mala svijeća u staklenki za pekmez. Znala sam da je ondje bila ostavljena zbog
mene.
Hoda putom mrtvaca.
Znala sam prema svemu pročitanom o okultnom da su putovi mrtvaca
postojali u srednjem vijeku kad su se po cijeloj zemlji podizale nove crkve i kad
su svećenici koji su bili odgovorni za Majku crkvu željeli zaštititi svoj utjecaj i
dobit koji je potjecao od njihova prava da sahranjuju mrtve.
Krčili su se putovi koji su povezivali izolirane zajednice od Majke crkve, a
nove satelitske crkve često su se rabile kao njihova početna točka. Tim su se
putovima nosili kovčezi.
Lych Way, put kojim su stotinama godina nosili mrtvace, protezao se preda
mnom i nestajao u mraku. No bila sam prilično sigurna da na kraju polja mogu
vidjeti svjetlo.
219
Nisam idiot. Naravno da sam pomislila da je riječ o zamci čim sam ga ugledala.
Odmaknula sam se od auta i polagano napravila veliki krug u slučaju da se netko
pokušava došuljati.
Svjetlo u daljini nije se pomicalo. Bilo je ondje kako bi mi pokazalo put. Ili
možda kako bi me namamilo.
Okrenula sam se prema cesti, tragala za približavajućim farovima. Ništa nisam
vidjela. Daj dođite, dođite. Nisam željela sama hodati putom mrtvaca.
Odnekud iz daljine začula sam vrisak.
Počela sam trčati, govorila sebi da sam policajka i da mi je dužnost pobrinuti
se za mjesto događaja. Nijedan od mojih kolega nakon vriska ne bi ostao čekati
kraj auta; učinili bi ono što sam upravo činila ja, trčali bi prema njemu, bili
oprezni, osvrtali se na sve strane, bili spremni ako bi netko iskočio, no nastavili
bi, trčali bi prema opasnosti, a ne od nje, zato što je to bio njihov posao.
Zaustavila sam se kad sam stigla do zida na udaljenom kraju polja. Svjetlo koje
sam slijedila bilo je još jedna svijeća u staklenci za pekmez na ravnom kamenu u
zidu. Ondje se nalazio još jedan kameni prijelaz i na njegovu drugom kraju
protezao se mali potok s kamenjem u vodi kako bih mogla prijeći. Sjećala sam se
prema pročitanom da duhovi ne mogu prelaziti vodene tokove ni s lakoćom
svladati prijelaze. Svaki korak kojim se mrtvo tijelo nosilo putom mrtvaca bio je
izveden tako kako bi se osiguralo da se duh neće vratiti. Ovo je bila jednosmjerna
ulica. Nadala sam se da to neće biti za Lunu.
Ili za mene.
Ponovno sam krenula korakom koji je bio nešto između brzog hodanja i
laganog džogiranja, puna straha da će me napustiti hrabrost. Netom prije kraja
drugog polja, učinilo mi se da među stablima pred sobom mogu vidjeti srušene
obrise stare crkve.
Prešla sam zadnji prijelaz i ušla u mračnu šumu. Uspori korak, osluškuj
pažljivo, osvrći se na sve strane. Nitko me neće uhvatiti nespremnu. Zadnji zavoj.
Malo crkveno groblje izgledalo je kao da ga nitko nije dirao već godinama.
Izuzevši naravno onoga tko je ostavio još jednu svijeću u staklenci točno ispod
jedne nadgrobne ploče.
Mogla sam kroz stabla vidjeti udaljenu cestu i, napokon, farove. Udaljene
milju ili malo više, no ipak su stizali.
220
Trijem se odavno bio urušio, a ulaz su čuvala samo dva velika kamena. Prošla
sam između njih. Približavala sam se svjetlu, tražila pokretne sjene, bilo što ili
bilo koga tko nije pripadao ovamo.
Staza između grobova bila je zarasla, no mogla sam vidjeti gdje se nekoć
nalazila. Bila sam dovoljno blizu kako bih mogla pročitati ime na nadgrobnom
kamenu, ali nisam gledala kamen. Gledala sam grob.
Grobovi se s protokom vremena izravnaju. Netom nakon pogreba ostane
humak meke, rahle zemlje. Čak i nakon što je grobar izgazio i oblikovao humak,
nakon što je vratio travnjak, on strši iznad površine zemlje. To nije samo zbog
kovčega ili lijesa: grobar bi to dopustio. Razlog je zrak koji je zarobljen u zemlji,
a tom zraku treba vremena da pobjegne, zemlji da otvrdne. Prema Dwaneu,
potrebno je do šest mjeseci da se grob slegne, ovisno o vremenskim uvjetima.
Nitko već desetljećima nije bio pokopan na ovom groblju. Zemlja je ovdje bila
tvrda kao zemlja koja je prekrivala ostatak Hilla. Doista i jest bila takva.
No ne i na mjestu na kojem sam stajala. Ovaj grob je bio humak rahle zemlje.
Nije bio gladak i zaobljen kao grobovi što ih je Dwane oblikovao, nego nespretno
načinjen poput dječjeg dvorca od pijeska. Ovaj grob je bio svjež.
Humak se počeo micati.
Mislim da sam vrisnula. Tko ne bi? Sigurna sam da sam zateturala unatrag.
Vjerojatno sam zatvorila oči i molila da se ovo ne događa, no u jednom trenutku,
trebale su mi samo sekunda, dvije, otvorila sam oči i vidjela da se i dalje pomiče.
Činilo se da se urušava, kao da je nešto ispod površine pokušavalo izaći.
Potom su grumeni zemlje počeli poskakivati poput variva koje je prokuhalo. Čula
sam tihi, prigušeni zvuk potpunog užasa.
Zaustavila sam zastrašujuće slike koje su preplavljivale moj mozak i spustila
se na koljena. Objema rukama zagrabila sam zemlju. Bila je topla i vlažna kao da
je upila toplinu tijela koje se pokušava osloboditi. Ponovno sam zagrabila zemlju
puna straha što bih mogla iskopati, no znala sam da ne smijem stati. Nastavila sam
uranjati ruke u zemlju, prodirući sve dublje.
Kad sam dodirnula toplo tijelo, ponovno sam kriknula i povukla se. Ispod
zemlje začuo se krik. Luna. To je bila Luna, a ne neki stvor iz mojih najgorih
noćnih mora. Moram nastaviti.
221
Nastavila sam kopati. Ruke su mi tada već bile krvave. Nisam prestala ni kad
sam ugledala zraku svjetla iza sebe, kad sam začula krik policajca iz patrolnog
vozila i njegove trčeće korake. Kad je stigao do mene, kroz zemlju je već bila
provirila ruka koja je čvrsto držala moju.
222
46.
N ERADO PRIZNAJEM koliko sam se u tom trenutku željela otrgnuti i pobjeći,

no dolazak policajca dao mi je dodatnu snagu koja mi je trebala. Nas dvoje
kopali smo po zemlji poput pasa dok nismo oslobodili Luninu glavu. Pokušavala
je doći do zraka i ispljuvavala zemlju dok sam joj govorila da je sve u redu, da smo
je pronašli, da je sada na sigurnom.
U jednom se trenutku činilo da je prestala disati, no bistri muškarac kraj mene
gurnuo joj je prst u usta i očistio ih. Kad smo bili sigurni da se neće ugušiti, počeli
smo je izvlačiti, a kad je bila posve oslobođena, počeli su stizati drugi policajci.
Prvi su odjurili kako bi pozvali kola hitne pomoći. No nas dvoje nismo
željeli čekati, odnijeli smo je natrag putom mrtvaca.
Luna je imala sreće u brojnim pogledima. Plitko su je zakopali, uopće nisu
upotrijebili lijes ili kovčeg nego vreću od grube tkanine koju je uspjela rastrgati.
Zaudarala je na alkohol i kad je opet mogla govoriti, potužila se na omamljenost
i strašnu glavobolju.
Nas dvoje putovali smo s njom u kolima hitne pomoći koja su jurila u Bumley
General. Nismo joj postavljali pitanja, no ona je željela govoriti. Rekla nam je da
nema pojma tko ju je oteo. Zadnje čega se sjeća jest kako hoda ulicom nedaleko
od kuće i kako čuje automobil koji se zaustavlja iza nje. Mali kombi. Pričekala je
jer je mislila da bi to mogao biti njezin otac. Zamaskirani lik iskočio je s vozačke
strane i utrpao je odostraga.
Sljedeće čega se sjeća jest kako se budi u mračnom mjestu, zavezanih očiju i s
rukama svezanima iza leđa okružena odvratnim mirisom koji ju je podsjećao na
zubara.
Kloroform. Letimice sam pogledala kolegu i vidjela odraz iste ideje u
njegovim očima.
223
Tijekom kratke vožnje ambulantnim kolima, činilo se da nam Luna želi reći
sve čega se sjeća. Nakon nekog vremena - ne može reći koliko dugo jer je izgubila
osjećaj za vrijeme - prisilili su je da popije nešto što joj je spržilo grlo, izazvalo
mučninu i učinilo je pospanom.
Još jedan pogled prema kolegi. Alkohol?
Tvrdila je da se ne sjeća kako su je iz mračne prostorije vratili u kombi. Ni
kako su je odnijeli i položili u rupu u zemlji. Probudila se i pokušala doći do zraka.
Sigurno nije provela više od nekoliko minuta pod zemljom kad sam ja stigla. Vrlo
vjerojatno je njezino izbavljenje promatrao muškarac koji ju je stavio
ondje. Muškarac koji me je nazvao.
Zašto je to napravio?
Stigli smo u Burnley General u istom trenutku kad i Glassbrookovi. Sljedećih
pola sata vladao je kaos. Tek kad je liječnik inzistirao da Luna treba malo mira,
rekla je da želi razgovarati sa mnom. Samo sa mnom. Željela je da svi odu iz sobe,
čak i njezini roditelji.
Pokušala sam se osmjehnuti zgrčenom licu na bijelom bolničkom jastuku.
»Strašno si bila hrabra«, rekla sam. Moj osmijeh nije imao uspjeha. Samo bi
bacanje novčića otkrilo tko će od nas dvije prije zaplakati.
Činilo se da se njezino malo lice još više grči dok su joj se velike, prestrašene
plave oči punile suzama. Posegnula je za mnom. Ruke su joj još uvijek bile prljave,
a koža oko noktiju prekrivene osušenom krvlju.
»Što misliš, može li nas čuti moja mama?«
»Sumnjam«, odgovorila sam premda nisam bila sigurna. Sally je nerado otišla
i svakako nije bila daleko.
»Ne želim da zna.« Nakupljene suze u Luninim očima više se nisu mogle
zaustaviti. Velike kaplje počele su se kotrljati niz Lunino lice.
»Što?« šapnula sam premda sam znala odgovor. Postoji nešto u tom ranjenom
pogledu, u nesposobnosti da pogledate ljude u oči, koje žene instinktivno
prepoznaju. Nikad se nisam bila susrela sa žrtvom silovanja. Bila sam prilično
sigurna da sam pred sobom imala svoju prvu žrtvu.
»Radio mi je stvari.« Ukočeno je gledala u strop. »Ozlijedio me je.«
Detalji su bili važni i stoga sam ih izvukla iz nje. Njezini roditelji morat će
biti obaviješteni. Nije bilo načina da ih poštedimo toga.
224
»Jesi li vidjela njegovo lice, Luna?« pitala sam.

Odmahnula je glavom i još jedna suza otkotrljala joj se preko sljepoočnice na
jastuk.
»Katkad bih pomislila da ih ima više«, rekla je svjetlu na stropu, »ali čula sam
samo jedan glas.«
»Jesi li ga prepoznala?«
Odmahnula je glavom.
»Je li bio glas mlade ili stare osobe?«
Neko vrijeme sam se usredotočila na glas: mislila je da je pripadao muškarcu
starijem od njezina oca i da je svakako potjecao iz Lancashirea. Prema njezinu
sjećanju nije bilo posebnosti u njegovu govoru ili izgovoru.
Provela sam više od sat vremena u bolesničkoj sobi s Lunom. Bila sam svjesna
kretanja vani, prigušenih pa povišenih glasova, lica koja su provirivala kroz
prozorčić. Tek kad je ušla bolničarka s odjela i rekla da dijete doista mora ići
spavati, uzmaknula sam pred njezinom majkom koja me je neprijateljski
pogledala.
Nadala sam se, čak i očekivala da će Tom biti u bolnici i čekati me, da će me
željeti odvesti kući ili u postaju ako se na moj izvještaj nije moglo pričekati do
jutra. Već su bila prošla tri sata.
Umjesto toga, kao da žele spriječiti moj izlazak, na kraju hodnika stajali su
viši inspektor Sharples i dva policajca u uniformi.
»Pozornice Lovelady«, rekao je Sharples dok sam im prilazila. »Pođite s nama,
molim vas. Vodimo vas na saslušanje.«
225
47.
U POSTAJI JE vladala gužva. Svi dežurni policajci, ali i priličan broj onih koji su
radili prekovremeno, bili su uključeni u potragu za Lunom. Oni koji nisu
sudjelovali u obradi mjesta događaja na starom crkvenom groblju okupili su se u
postaji kako bi čekali na daljnji razvoj situacije.
Ja sam bila daljnji razvoj situacije.
Nisu me dočekale pohvale jer sam iz groba izvukla Lunu Glassbrook. Nitko
me nije potapšao po ramenu. Nisu triput uzviknuli hura. Umjesto toga, čekali su
nas na parkiralištu, promatrali kroz prozore ili se motali oko recepcije. Pratili su
me pogledima. Znala sam da se nešto neobjašnjivo bilo promijenilo.
Nikad nisam bila popularna, no tolerirali su me, možda kao čudakinju, no bila
sam jedna od njih. Više to nisam bila. Postojala je nevidljiva crta, a ja sam je bila
prešla i ne znajući da je ondje.
Drhtala sam. Nekoliko sati prije, napustila sam dom Glassbrookovih u žurbi,
bez kaputa. U bolnici je bilo vruće kao što to obično biva, no čim sam je napustila,
počela sam se tresti. Nitko mi nije ponudio kaput ili deku, pa čak ni šalicu čaja.
Prisjetivši se toga, nisam sigurna da bi to bilo pomoglo. Nisam sigurna da
je nekontrolirano drhtanje imalo veze s hladnoćom.
Odveli su me u sobu za ispitivanje i rekli da sjednem. Nisu me zamolili,
naredili su mi. Sharpies i Brown sjedili su mi nasuprot.
Gledala sam u zrcalo koje je zapravo bilo prozor jer je na tom mjestu uvijek
sjedio osumnjičenik.
»Tko nas gleda?« pitala sam.
226
»Ne bih znao.« Sharpies je otvorio spis. »Ono što me zbunjuje, Lovelady, jest
zašto je ubojica, otmičar, kako god ga nazvali, nazvao vas. Zašto bi nazvao vas i
rekao vam gdje je Luna kako biste je na vrijeme mogli spasiti?«
I mene je to zbunjivalo.
»Mislim da to nije bio ubojica«, odgovorila sam. »Ubojica nije davao
upozorenja u vezi s Patsy ili ostalima. Nije želio da ih se pronađe. Mislim da je
osoba koja me je večeras nazvala bila netko drugi.«
Sharpies mi je uzvratio dugim, hladnim pogledom. »Zanimljiva teorija«, rekao
je. »Koju ste tek sad odlučili podijeliti s nama.«
»Bila sam pomalo zauzeta posljednjih nekoliko sati.«
»Ako to nije bio ubojica, tko onda?« pitao je Brown.
»Netko tko ga poznaje«, odgovorila sam. »Netko tko zna što se događa, no
previše ga je strah da to otkrije.«
»No zašto je kontaktirao vas?« pitao je Sharpies. »Niste čak ni pravi detektiv.«
»Jedina sam policajka u postaji«, odgovorila sam. »Ljudi me uoče.«
»A ta osoba koja vam želi pomoći, sasvim slučajno zna vaš kućni broj
telefona?«
»Dom Glassbrookovih je pansion«, rekla sam. »Svatko može pronaći njihov
broj.«
Nešto je palo na pod u susjednoj prostoriji. Izravno sam pogledala u zrcalo,
ugledala svoj odraz i pitala se čiji sam pogled uhvatila s druge strane.
»Čudno kako ste tako vješti u pronalaženju nestale djece«, nastavio je Brown.
»Prvo Patsy, sada Luna, a vi ste nas također uputili kako pronaći Stephena i Susan.
Ako se pokaže da ste bili u pravu, mislim da ćemo se početi pitati jeste li nadareni
usprkos svojih godina i iskustva ili...« Rečenica je ostala visjeti u zraku.
»Poslali su me do sv. Wilfirida nakon što su djeca izjavila da su čula nečije
krikove«, podsjetila sam ga. »Zaključak je bio da je riječ o psini, pa su poslali
mene.«
»Je li vam tko skrenuo pozornost na Stephena i Susan ili ste sami došli do tog
rješenja?« pitao je Brown.
»Tom se toga sjetio, ne ja.« Ukočeno sam gledala u zrcalo, tražila ga. Ako je
stajao s druge strane, neka, dovraga, zna što upravo razmišljam.
227
»Stvarno?« pitao je Sharpies. »Ja se sjećam kako ste nam vi sve objasnili
nadimajući se od ponosa. Tom je bio tup kao obično.« Okrenuo se prema Brownu.
»Sjećaš li se ti da se sve odvilo drugačije, Woodsmoke?«
Brown je odmahnuo glavom.
»Cijela kuća je čula kad je jutros zazvonio telefon«, rekla sam. »Kako bih
mogla nazvati samu sebe?«
»A, u tome i jest stvar«, rekao je Sharpies. »Razgovarali smo s gospodinom i
gospođom Glassbrook i gospodinom Picklesom, čak i s malom Cassie, i nitko nije
siguran da je čuo kad je zazvonio telefon.«
Osjećaj koji sam imala kad sam izišla iz bolnice, osjećaj da je ovo nesporazum
koji će se uskoro riješiti, počeo je blijedjeti. Stezanje u želucu govorilo mi je da se
ovdje događa nešto što još nisam uspijevala razumjeti.
»To je apsurdno«, rekla sam i pokušala zvučati smireno. »Svi su bili budni kad
sam podigla slušalicu.« Sjetila sam se trenutka kad je pozivatelj prekinuo vezu,
kad sam podigla pogled i ugledala publiku na odmorištu na prvom katu.
»Rekli su da su čuli kako ste zalupili vratima svoje sobe i otrčali dolje. Potom
su čuli vaš glas. Nitko od njih nije siguran, no ne sjećaju se da su čuli kako zvoni
telefon.«
Je li to moguće? Bila sam brza, no telefon je zazvonio tri, možda četiri puta
prije nego što sam stigla do njega. Glassbrookovi su čekali - bojali se - telefonskog
poziva. Ne bi prespavali tri ili četiri zvona, zar ne?
Brown je u međuvremenu petljao s nečim ispod stola. Uspravio se, a ja sam
ugledala svoje glinene figure u prozirnim plastičnim vrećicama. Zeca, mačku,
ribu, pticu i moj neuspjeli pokušaj ljudskog tijela.
»Rekla sam vam da želim provjeriti koliko je teško napraviti figure od lokalne
gline«, započela sam. »Iskopala sam glinu iz Glassbrookova vrta. I to sam vam
rekla.«
»Tako kažete.«
»Pronašli smo mnoštvo knjiga u vašoj sobi, Florence«, rekao je Brown. »Knjige
o vještičarenju, priče o duhovima, narodne priče. Čudo je što noću možete
spavati.«
»Dobila sam izravnu naredbu da što više toga naučim o vještičarenju. Ta tema
me nije zanimala dok nismo pronašli lutku s Patsy.«
228
»Morate shvatiti naše gledište, Florence«, rekao je Sharpies. »Stigli ste u

veljači, a samo mjesec dana poslije nestalo je jedno dijete. Potom drugo, treće,
četvrto. A čini se da imate mnogo više uspjeha u otkrivanju što se događa od
mnoštva časnika s dvostruko više iskustva.«
Imala sam odgovor na to, no i osjećaj da bih si tako odmogla.
»Luna je bila silovana«, rekla sam umjesto toga. »Nisam još imala priliku
napisati izvještaj, no prisilili su je da legne s licem prema dolje na kameni pod u
mračnoj sobi pa je silovali. Dvaput. Zar mi je u međuvremenu narastao i penis?«
Obojica su bila šokirana. Bila je to riječ koju pristojne, mlade žene nisu
koristile 1969. godine.
»Čuli ste za slučaj Myre Hindley, Lovelady«, rekao je Sharpies.
»Poznat mi je slučaj Hindley i Brady«, složila sam se.
»Stoga znate da je Hindley bila mamac. Ljubazna, mlada žena koja je trebala
steći povjerenje djece kako bi ona ušla u kombi i bila odvezena.«
»No ona nije bila samo mamac«, dodao je Brown. »Sudjelovala je u mučenju.
Neki ljudi misle da je ona bila mozak cijele operacije.«
»Ja nisam mamac.« Nije imalo smisla pretvarati se da ne znam kamo sve to
vodi. »Nemam ortaka i nemam nikakve veze s otmicama.«
Sharpies je ustao. »Zaustavit ćemo se ovdje. Lovelady, gospodin i gospođa
Glassbrook ne žele da se noćas vratite u njihovu kuću, a ja to moram uzeti u obzir.
Mislim da je bolje da ostanete ovdje.«
Stezanje u želucu se pojačalo. »U ćeliji?«
»Mi ne vodimo pansion, dušo. Budite zahvalni što niste uhićeni.«
229
48.
M OŽDA NISAM BILA UHIĆENA, no kad su se vrata ćelije zalupila i kad su se

koraci dežurnog policajci počeli udaljavati hodnikom, istinski sam se
počela bojati za sebe.
Bilo je hladno u maloj ćeliji, a treperavo svjetlo ostalo je upaljeno ostatak noći.
Na madracu koji je smrdio na mokraću bio je jedan pokrivač. U kutu je stajala
kanta. Zidovi su bili puni mrlja od dima cigareta i vlage.
Ovo je bilo gore, mnogo gore od noćnog šuljanja po grobljima i iskopavanja
nestalih djevojaka. Za to su bili potrebni odvažnost i mladenačka
samopouzdanost. Sada sam imala osjećaj da su događaji posve izmakli mojoj
kontroli. Kako sam od pouzdanog člana tima postala osumnjičenik? Je li sumnja
u mene rasla s vremenom dok sam ja bila previše zaokupljena samom sobom kako
bih to opazila?
Knjige, dijagrami, glinene lutke? Pokušavala sam se približiti ubojici, vidjeti
ono što on vidi. Umjesto toga sam se toliko poistovjetila s njim da nas se više nije
moglo razlikovati, a pritom nisam bila ništa bliža rješenju.
Nisam mnogo spavala, a kad je s druge strane visokog prozora s rešetkama
počelo svitati, uspravila sam se na krevetu i pokušala se smiriti. Luna je prema
vlastitom priznanju bila silovana, a ja sam očito bila nesposobna za takvo što. Nije
postojao nikakav ortak u kojeg su mogli uprijeti prstom jer nisam imala pravih
prijatelja izvan postaje.
A i vrlo mali broj u postaji, kako se pokazalo posljednjih nekoliko sati.
Luna je imala povjerenja u mene, odabrala je mene i povjerila mi najgore
detalje svog mučnog iskustva. Ideja da sam bila upletena u njezinu otmicu bila je
apsurdna. Uskoro će to shvatiti. Ovo će uskoro završiti.
230
Uhićeni zatvorenici trebali bi svakih nekoliko sati dobiti hranu. Unatoč tome
što sam pola noći provela u ćeliji, nitko mi nije ponudio hranu, čak ni šalicu čaja.
U osam sati ujutro narednik Brown otvorio je vrata.
»Trebaju vas gore«, rekao je.
Ustala sam, poravnala odjeću koliko sam mogla pa pošla za njim hodnikom i
gore na prvi kat. Ponovno je u postaji vladala neobična gužva. Ponovno su se
razgovori prekidali kad sam se približavala.
Brown me kroz ured krim-policije odveo u sobu načelnika. Sharpies je bio
ondje.
»Privremeno vas udaljavam iz službe bez naknade plaće, Lovelady«, započeo
je Rushton. »U slučaju da pokušate napustiti grad, da pokušate kontaktirati
Glassbrookove ili ući u postaju, dat ću vas uhititi.«
»Uz dužno poštovanje, gospodine, imam pravo znati razlog.« Umalo su me
izdale noge, no mislim da to nitko nije mogao zaključiti prema mom glasu. Bio je
čvrst. Bio je ljutit.
»Tim ima otvorena pitanja na koja treba odgovoriti.« Rushton se borio kako
bi me pogledao u oči. »Imate uvide u ovaj slučaj koji se ne daju objasniti. Nemate
alibi za noći u kojima su nestala djeca...«
»Gospodine, to nije istina«, rekla sam. »Bila sam s Daphne Reece i Aral
Cunningham kad je nestala Luna.«
»Razgovarali smo s damama«, rekao je Sharpies. »Nisu bile sigurne u koje ste
vrijeme napustili njihov dom u subotu navečer. U njihovoj kući nema satova, a
nijedna od njih ne posjeduje ručni sat. Određuju vrijeme prema položaju sunca i
mjeseca, a mogućnost pogreške je pola sata.«
Takve sam sreće.
»Luna Glassbrook je jutros dala izjavu koja proturječi onome što ste nam rekli
vi u sitne sate«, nastavio je Sharpies. »Ona misli da postoji mogućnost da je žena
bila uključena u otmicu i sjeća se kako je u jednom trenutku pomislila da ste je
došli spasiti jer je jasno osjetila parfem koji ju je podsjećao na vas.«
»Ne koristim parfem«, rekla sam.
»Sapun, lak za kosu, što god«, rekao je Sharpies.
»Ona je prestrašeno dijete i netko joj stavlja ideje u glavu.«
231
»Nema potrebe isticati da vas Glassbrookovi više ne žele u svom domu«, rekao
je Brown. »Sakupili su vaše stvari koje vas čekaju dolje. Preuzeli smo ključeve
automobila koji ste vozili.«
Stiskanje u želucu bilo je sve jače. Glava mi je govorila da se nastavim boriti,
a instinkt da bježim i da se skrijem.
Telefon je zazvonio.
»To je sve, Lovelady.« Rushton je uz osjećaj olakšanja zgrabio slušalicu.
Sharpies i Brown ispratili su me kroz vrata. Sve oči u sobi okrenule su se
prema nama. Na mom stolu bila je kartonska kutija. Netko je spremio moje
osobne stvari i ja ću ih morati odnijeti, pokupiti ostatak svoje pokretne imovine
s recepcije i...
Nisam imala kamo otići, ni način da odem onamo. Nisam bila čak ni sigurna
da imam dovoljno novca kako bih otputovala kući, a ionako mi je bilo rečeno da
ne napuštam grad.
Moram prijeći dvadeset koraka kako bih od vrata Rushtonova ureda stigla do
vrata koja su vodila u hodnik, a svake sekunde pratit će me pogledi. Moram proći
kraj Tomova stola kako bih stigla do svoga. On je bio jedini u prostoriji koji je
gledao u pod.
Zastala sam. »Imaš li što reći?« pitala sam vrh njegove glave.
Podigao je glavu. Njegov pogled bio je hladan kao led. »Nemoj pogoršavati
situaciju, Florence«, rekao je.
Bilo je izvjesno da ću se uskoro ispovraćati ako ne napustim prostoriju. Otišla
sam do svog stola i podigla kutiju. Bila je patetično lagana, no kad sam pogledala
unutra, vidjela sam da je moj pritiskivač za papire u obliku policijske govornice
bio razbijen u komade.
Brown je držao otvorena vrata. Prošla sam kroz njih i osjetila kako je iza mene
soba odahnula od olakšanja. Ubrzavši korak, stigla sam do stubišta i spustila se.
Na recepciji je sjedila mlada žena u ljubičastoj mini suknji i čizmama iste boje,
plave kose podignute u grotesknu punđu na vrhu glave i s cigaretom u ruci. Ustala
je kad me je ugledala. Bila je možda godinu, dvije starija od mene i malo previše
našminkana za jutarnji izlazak, no privlačna.
»Eileen«, rekao je dežurni časnik upozoravajućim glasom. Iz stražnje sobe
pojavilo se još policajaca. Prvi među njima se cerio.
232
Prišla mi je dugim koracima i uperila cigaretu u lice. Morala sam se nagnuti

unatrag kako bih joj izmaknula.
»Kurvo, kloni se mog muža ili ću te srediti.«
»Eileen.« Dežurni policajac pojavio se iza pulta. »Pusti je«, rekao je. »Nije toga
vrijedna.«
Moje stvari, dva kovčega, još jedna kartonska kutija i nekoliko plastičnih
vreća bile su naslagane uz vrata. Nipošto ih nisam mogla sama iznijeti iz postaje,
no svi su me odlučili gledati dok to pokušavam. Zatim je jedan od policajca kraj
vrata grubo bio odguran u stranu kako bi dvoje novopridošlica ušlo unutra
poput glumaca na pozornicu.
»Evo je«, rekla je Daphne. »Draga djevojko, auto je vani. Pusti da ti
pomognem.« Uzela je kutiju iz mojih ruku dok sam ja glupavo zurila u nju.
»Jesu li ovo tvoje stvari?« Avril je pogledala dolje u hrpu kraj vrata. »Sigurna
sam da će nam narednik pomoći da ih odnesemo do auta.« Okrenula se kako bi
ga pogledala. »Zagradili smo načelnikov automobil, Bilko16, stoga si uzmi
vremena koliko ti treba.«
Narednik se nije pomaknuo, kimnuo je jednom od policajaca koji je potom
podigao moje kovčege. Ja sam zgrabila kutiju, a Avril je uzela vreće. I dvije
minute poslije našla sam se u Triumph Heraldu spuštenog krova koji je jurio iz
grada prema njihovu domu.
Avril, koja je morala otići do ureda u gradu, ostavila nas je pred vratima pa
odjurila. Daphne, koja nije morala biti u knjižnici prije deset sati, uvela me je u
kuhinju, skuhala čaj i upalila grijač kako bih se mogla okupati.
»Mrze me«, rekla sam. »Svi.«
Daphnino kretanje u kuhinji bilo je odlučno i bučno. Tresnula je šalicama,
bacila žličice na stol. Kad je otvorila vrata hladnjaka, bojala sam se da bi mogla
iskočiti iz šarka.
»To je glupo«, nastavila sam. Mislila sam da me mrzi i ona, no da to izražava
malo civiliziranije. »Nemaju dokaza, no svi su odjednom uvjereni u moju krivnju.
Čini se da žele vjerovati u to. Čini se da su čekali na najmanju izliku da u to
povjeruju.«
16
Prema naredniku Bilku, liku iz poznate američke humoristične serije »The Phil Silvers Show« o snalažljivom
vojnom naredniku koji je CBS emitirao od 1956. do 1959. godine, (nap. prev.)
233
Vidjela sam kako je Daphne svakom sekundom postajala sve bjesnija. Prolila
je čaj po cijelom pultu jer su joj se tresle ruke kad ga je pokušala uliti u lončić.
»Strašno mi je žao.« Rukama sam prekrila lice. Nisam više ni sekundu mogla
gledati u još jedno ljutito, optužujuće lice. »Otići ću kad popijem čaj. Pozvat ću
taksi. Hvala što ste me pokupile.«
Daphne je uz bijesan urlik podigla vrč s mlijekom visoko u zrak pa ga tresnula
o popločani pod. Razmrskao se. Zurile smo jedna u drugu.
»Ne ideš nikamo dok ti se ona hrpa kretena javno ne ispriča«, rekla mi je
bijesno. »Dok ne pronađemo onu jadnu djecu i čudovište koje im je nanijelo zlo
ne objesimo za njegova bijedna, smežurana jaja. A to je bio Avrilin omiljeni vrč.«
Izvukla je stolicu kraj moje, sjela i briznula u glasan plač.
»Kako ne bilo nesporazuma«, rekla sam tihim glasićem, »jesi li ljuta na mene?«
Šmrcnula je, obrisala nos rukavom veste i ispružila ruku. Stisnula je moju.
Dobila sam odgovor.
»Reci mi«, nastavila je kad je prestala jecati, »ona prilično veličanstvena
plavokosa drolja u postaji, ona koja te nazvala kurvom. Je li pobrkala lončiće?«
»Tomova supruga Eileen. O, kad bih mogla vratiti vrijeme za dvadeset i četiri
sata.«
»Razumijem.« Daphne se blago osmjehnula. »Pa, svi radimo pogreške, dušo,
osobito kad smo mladi. Nadam se da je bio vrijedan toga.«
»Nije«, odgovorila sam. »I on mi je okrenuo leđa. Ne razumijem, Daphne.
Pokušala sam biti hrabra koliko i oni, i pametna koliko to mogu biti, i raditi
najviše što mogu. Počela sam misliti da sam im draga.«
»Dušo, budi zahvalna da nismo u srednjem vijeku. Već bi podizali lomaču i
uranjali baklje u katran.«
Zurila sam u nju.
»Osjetila si patrijarhat na svojoj koži. Muškarci to čine kad ih je strah, kad se
osjećaju bespomoćno i kad gube kontrolu. Okrenu se protiv autsajdera, obično je
to žena, i okrive je za sve što se događa. Postala si vještica, draga moja.«
Pomislila sam na vještice iz Pendlea. Optužene za ubojstvo, osuđene i
obješene, a gotovo sigurno su bile krive samo za sitno iznuđivanje. One su, sve
dosad, bile likovi iz priča. Odjednom su se doimale vrlo stvarnima.
234
»Optužit će me za ubojstvo«, rekla sam.

»Ma, gluposti. Znaš to i sama. Imaju li ikakve dokaze?«
Odmahnula sam glavom. Nemaju, zar ne? Ne, naravno da nemaju.
»No možda ćeš se morati pripremiti za prilično gadne glasine koje će kružiti
gradom. Načelnik Rushton bit će pod ogromnim pritiskom da pronađe krivca.
Dok je pozornost usmjerena na tebe, on može predahnuti.«
»Mislila sam da sam mu draga.«
Daphne se tužno nasmijala. »Sigurna sam da je tako, no više je drag sam sebi.
I više mu je drag način na koji zarađuje svoj kruh. I više mu je drago poštovanje
njegovih kolega u golf-klubu. Bacit će te lavovima ako to znači da će proći
neokrznut.«
Ustala je i kroz prozor pogledala u nebo. »Draga, moram ići na posao. Hoćeš
li biti u redu na neko vrijeme?«
Kimnula sam.
»Legni u kadu, raspakiraj stvari, odspavaj nekoliko sati i sjedi u vrtu.«
Osmjehnula mi se i spustila pogled. »Lakiraj nokte. Taj lak je već prilično
okrhnut. Avril i ja vratit ćemo se kući odmah poslije pet. Tad možemo razgovarati
o tome što bismo mogle poduzeti.«
»Ne možete ništa učiniti. Ne želim da upadnete u neprilike.«
Sagnula se dolje prema meni. »Ti tupani su se usrali zbog pametne djevojke
za koju misle da je vještica.« Namignula mi je. »Samo čekaj što će se dogoditi kad
budu imali posla s pravima.«
235
49.
LJEDEĆIH NEKOLIKO SATI radila sam ono što mi je rekla moja prijateljica,
S vještica. Pripremila sam kupku, pojela tost s marmeladom, spremila odjeću i
nalakirala nokte. Legla sam na plahte koje su mirisale na lavandu i pokušala
zaspati. Odustala sam nakon pola sata. Počešljala sam kosu i ostavila je
raspuštenom, pronašla svoju najbolju haljinu, ravnu i usku u boji marelice s
bijelim Petar Pan ovratnikom samo zato što sam mislila da bi se to svidjelo
Daphne i Avril, te potom uhvatila autobus broj 18 koji je vozio u grad.
Ponedjeljkom je u Sabdenu bila otvorena tržnica. Tad je središte grada puno.
Dok sam izlazila iz autobusa, prolazila kroz terminal te nastavila prema glavnoj
cesti, imala sam osjećaj da me ljudi promatraju. Isprva nisam obraćala previše
pozornosti. Kad imate kosu žarke boje đumbira koja je pritom duga i
kovrčava, naviknete se na to da zure u vas.
Moja prva stanica bila je Over Sabden Building Society. Suspendirali su me
bez naknade plaće, no željela sam nešto ponuditi Avril i Daphne za njihovo
gostoprimstvo. Bila sam uštedjela nešto manje od sto funti. Podigla sam polovicu.
Morala sam stajati u redu neko vrijeme, a kad sam izašla, petnaest minuta
poslije, odmah sam osjetila nemir.
Vrlo brzo se bila proširila vijest o mom padu u nemilost. Ljudi su čekali na
mene na dnu stuba, naslonjeni na ogradu koja je štitila pješake od pada u rupu
ispred podruma zgrade. Red se protezao čak i duž kolnika. Većim su dijelom to
bile žene, ali i nemali broj starijih muškaraca, te nekoliko mlađih muškaraca
koji nisu radili u jutarnjoj smjeni u tvornici.
Bilo je očito da čekaju mene. Svi su zurili u mene.
Među njima nije bilo poznatih lica. To mi je otkrio brz, letimičan pogled. No
prepoznala sam da su oni odostraga, muškarci u kišnim ogrtačima i u upadljivim
236
sportskim jaknama, bili predstavnici medija. Jedan od njih imao je veliku crnu
kameru. Držao ju je opušteno, okrenutu prema dolje, no njegove su oči bile
uperene u mene.
Instinkt mi je govorio da budem drska, da se pretvaram da nisu ondje, da se
spustim stubama i popnem na kolnik. Nisu mi doslovno blokirali prolaz. No
zadržavala me neka perverzna radoznalost. Činilo se da čekaju nešto, a ja sam, na
neki čudan način, željela vidjeti što.
Desetak metara dalje, na rubu tržnice, vlasnik štanda razgovarao je s mršavim
muškarcem u crnoj jakni. Jedan je drugom predao papirnatu vrećicu.
Zatim je žena, sredovječna i krupna, počela brzo koračati u mom smjeru.
Njezina trajno ondulirana kosa sjajila se na suncu, a njezini su podbraci
poskakivali dok je koračala uskom ulicom, kolnikom, pa stubama. Glasno je
dahtala kad je naposljetku stigla do mene. Mogla sam vidjeti kapljice znoja iznad
njezine gornje usne.
Uperila je prst u mene. Drugi put da mi je tog jutra to netko napravio. »Znaš
li gdje je moja Susan?« htjela je znati.
Zamršeno pitanje. Teoretski sam to znala, ako bi se Tomova pretpostavka
pokazala točnom, a imala sam osjećaj da hoće.
»Ne, ne znam«, odgovorila sam. »Silno mi je žao zbog vašeg gubitka.«
»Kako znaš da je mrtva?« pitala je žena koja je držala ručku velikih dječjih
kolica. Njezin podli, stisnuti osmijeh govorio mi je da je zlobno uživala
napadajući me.
Gđa Duxbury ponovno je uperila prst u mene. Ovaj put pogodila me u prsa.
»Ako si povrijedila moju Susan...« Nije dovršila prijetnju.
Osjetila sam kako me nešto pogodilo u rame. Netko je bacio jaje na mene.
Krajičkom oka mogla sam vidjeti kako žuto i ljepljivo curi niz prednji dio moje
haljine, no nisam im namjeravala pružiti zadovoljstvo i pogledati.
Nedaleko od štanda s jajima stajao je netko koga sam prepoznala. Policajac u
ophodnji koji je sve promatrao pretvarajući se da ništa ne vidi.
Podigla sam glas. »Pozornice Roberts, smjesta dođite ovamo i urazumite ove
ljude ili ću vas prijaviti šefu policije.«
Nisam imala pojma kako se nekoga prijavljuje šefu policije, ali nasjeli su na
blef. Dogegao se i mnoštvo se počelo povlačiti, čak i mama Susan Duxbury.
237
»Ako ne želite upasti u neprilike, držite se podalje od grada«, rekao mi je

Roberts u uho kako bih ga samo ja mogla čuti. »Zapravo, zašto se ne odselite?«
Ostala sam mirna i prijeteći ga pogledala. »Neću ovo zaboraviti«, rekla sam i
s užitkom ugledala tračak zabrinutosti u njegovim očima.
Takav je, dakle, bio osjećaj biti vještica.
Najradije bih bila pobjegla iz gradskog središta, no nisam im namjeravala
pružiti zadovoljstvo da me gledaju kako trčim. Stoga sam otišla do štanda na
drugom kraju tržnice gdje možda nisu vidjeli ovaj sukob. Na mesarovu štandu
kupila sam tri janjeća kotleta. Kad sam se okrenula, ugledala sam Marlene
Labaddee koji mi je stajala na putu. Njezine su smeđe oči na trenutak zurile
u moje.
»Stani«, naredila mi je pa ispružila ruke u mom smjeru. Jednom me je uhvatila
za rame, a drugom počela čistiti haljinu vlažnom krpom.
»Zašto ne bismo trebali vratiti Patsy u zemlju?« pitala sam.
Povećao se pritisak njezine ruke.
»Nazvali ste me prije dva tjedna u postaju. Bilo je jako kasno i samo sam ja
bila u zgradi. Rekli ste da ne bismo trebali Patsyno tijelo vratiti u zemlju jer neće
naći mir.«
»Očistila sam većinu«, rekla je.
»I dalje veći dio vremena imam problema s ovdašnjim akcentom, stoga imam
običaj slušati vrlo pomno, osobito na telefonu. Ljudi iz ovog kraja ne izgovaraju
riječ >izgoriti< kao što to činite vi. Shvatila sam to kad smo bili u parnoj kupelji,
kad ste rekli da morate ići jer ne želite da vam izgori koža.«
»Namočite je kad se vratite kući«, rekla je. »Ubacite sodu bikarbonu. Jaja znaju
ostaviti mrlje.«
»Zašto želite da spalimo Patsyno tijelo? Zašto neće naći mir?«
Usne su joj se nečujno micale na sekundu, potom se okrenula i otišla.
Ja sam se vratila na autobusni kolodvor. No autobus koji sam odabrala nije me
vratio u Avrilin i Daphnin dom nego gore do sv. Wilfrida.
»Dwane«, viknula sam kad sam ga zatekla kako gura kosilicu preko nekoliko
malih komada travnjaka u crkvenom dvorištu. »Imaš li trenutak?«
»Čuo sam da su vam dali otkaz«, rekao je naslonjen na ručku.
238
»Tako nekako«, složila sam se. »Moram te zamoliti za veliku uslugu.«

»Hoćete li otići? Vratiti se u... odakle već dolazite?«
Izgledao je prilično potišteno.
»Što se tiče usluge«, rekla sam. »Silno bi mi pomoglo ako bih mogla provesti
neko vrijeme u tvom spremištu kako bih proučila maketu grada.«
Njegove su oči zablistale. »Doista volite...«
Nisam imala vremena biti plaha. Osim toga, sada sam vještica, a vještice nisu
obzirne kad pokušavaju dobiti ono što žele. »Dwane, sviđaju mi se male stvari, a
sviđaš mi se i ti. Pametan si i talentiran i susretljiv. Mislim da će mi tvoja maketa
pomoći da nešto otkrijem. Znam da tražim mnogo, no stvar je u tome da moram
biti sama.«
»Želite da vas pustim unutra i da vas ostavim samu?«
»Da. Najbolje razmišljam kad sam sama. Doista ću biti pažljiva. Hoćeš li mi to
dopustiti?«
Ne rekavši više ni riječ, ostavio je kosilicu usred travnjaka i krenuo prema
svojoj kući.
Dwaneova maketa grada bila je točno onakva kakvu smo je bili ostavili dan
prije. Obojene plastične figure stajale su na svom mjestu. Oklijevao je na vratima,
a ja sam se okrenula i osmjehnula mu se.
»Hvala ti«, rekla sam.
Kimnuo je i napustio spremište.
Napravila sam pogrešku jučer ujutro. Prisjetila sam se karte u postaji i
pomaknula tri figure. Zatim sam privukla Dwaneovu radnu stolicu i sjela. Sada
sam bila dovoljno visoko kako bih imala pregled nad cijelim gradom.
Kako bismo uočili neki uzorak, katkad moramo vidjeti što ga prekida.
Lunino kretanje u noći otmice nije imalo nikakve veze s kretanjem ostalih
troje. Svi su se bili pozdravili sa svojim prijateljima na različitim mjestima u
blizini gradskog središta pa krenuli svojim kućama.
Dvoje od troje djece bilo je viđeno u blizini željezničkog kolodvora. Treće na
cesti koja je vodila do autobusnog kolodvora. Ipak sam bila prilično sigurna da
nijedno od njih nije napustilo grad.
239
Luna je nestala više od milju daleko, na periferiji grada gdje ju je maskirana

pojava ugurala u bijeli kombi. I ostala je živa. Netko se bio pobrinuo da ostane
živa.
Lima je nestala za punog mjeseca. Ostali kad je mjesec bio najmračniji. Luna
je bila silovana, a nije bilo dokaza da je Patsy netko seksualno zlostavljao. Jedini
smisleni zaključak bio je da Luna nije imala veze s tim. Ako je imala veze, onda
je imala posve drugačiju ulogu.
Bilo je očito. Luna nije bila četvrta žrtva. Cilj ni u jednom trenutku nije bio
da Luna umre. Luna nas je trebala odvratiti s pravog traga.
Odvratiti mene s pravog traga.
Dwane me otpratio do autobusne stanice i čekao deset minuta do dolaska

autobusa. »Znam da niste krivi«, rekao je dok se autobus zaustavljao. »Još uvijek
imate jednog prijatelja.«
Kad sam stigla do Avriline i Daphnine kuće, ugledala sam svoj bicikl
naslonjen na postolje prednjeg trijema. Posljednji put sam ga vidjela kraj stražnjih
vrata kuće Glassbrookovih, barem dvije milje daleko na drugoj strani grada.
Možda sam ipak imala više od jednog prijatelja.
Nakon večere, Daphne je provela noć pripremajući sastanak mjesečevog kruga.

Nije mi to rekla, no dok sam se bosa spuštala stubištem kako bih otišla po čašu
vode, čula sam je na telefonu.
»Sutra pri izlasku mjeseca«, govorila je. »Ne možemo više odgađati, već su
prošla dva dana od punog mjeseca. Nadam se da će doći svih trinaestero. Sam Bog
zna da jadnoj djevojci treba sva pomoć koju može dobiti.«
Kad sam se spustila zadnjim stubama, opazila me je i brzo završila razgovor,
a ja sam bila u iskušenju ponuditi joj svoje usluge. Naposljetku, što sam mogla
izgubiti?
240
50.
Utorak, 1. srpnja 1969.
Z A RAZLIKU OD AVRIL I DAPHNE, nisam znala odrediti vrijeme prema nebeskim

tijelima, pa sam navila budilicu u četiri sata ujutro. Navukla sam odjeću koju
sam pripremila noć prije i odšuljala se dolje. Dok sam izlazila, začula sam glasove
na prvom katu. Bilo mi je žao što sam ih probudila, i to ne samo zbog pitanja
koja će me čekati poslije, no tome sada nije bilo pomoći.
Možda sam bila novopečena vještica, no i dalje sam bila policajka, a ovo je bio
policijski zadatak.
Ekshumacije Ade Wright i Winifred Brown izvest će se prema pravilima i to
u isto vrijeme u ranim jutarnjim satima u utorak, 1. srpnja. Vozila sam se biciklom
prema groblju crkve sv. Josipa u južnom dijelu grada pretpostavljajući da će Tom,
koji je živio bliže groblju u Duckworth Streetu, prisustvovati toj ekshumaciji.
Rushtonov auto bio je parkiran kraj ulaznih vrata.
Ostavila sam bicikl i preskočila zid oko groblja kako bih na udaljenosti od
dobrih sto metara pratila ekshumaciju. Narednik Brown nadgledao je ograđivanje
terena i podizanje šatora. Rushton je stajao podalje i pušio. Mogla sam razaznati
muškarca u crnom, pretpostavljala sam da je to svećenik. Gledala sam radnike
kako unose kutiju za zemlju, ploču za travnjak, opremu za rezanje i kopanje.
Muškarci su namjestili reflektore i pod vodstvom muškarca za kojeg sam znala da
je crkvenjak u gradskom vijeću Burnleyja, ušli u šator. Brown i Rushton otišli su
kako bi, pretpostavljala sam, sjeli u Rushtonov auto.
Ja sam sjedila na vlažnoj travi znajući da ću tako biti manje upadljiva te slušala
ritmičan zvuk udaraca lopata po zemlji. Gledala sam kako krajevi cigareta
osvjetljavaju mrak poput krijesnica i osluškivala prigušene razgovore.
241
Kad su se začuli prvi tvornički zvižduci, nešto prije šest sati, jedan od radnika
otišao je po Rushtona i Browna. Pričekala sam da uđu u šator kako bih prišla bliže.
Nisam mogla vidjeti što se događa u šatoru, ali mogla sam to zamisliti.
Znala sam da će grob biti pravokutan i dubok oko četiri stope. Kutija sa
zemljom stajat će na jednoj strani, druga će biti rezervirana za ekshumirani
kovčeg. Rushton, Brown i svi ostali okupit će se uz uzglavlje i podnožje groba.
»Idemo, momci«, rekao je Rushton.
Na jednoj strani šatora pojavile su se izbočine. Čula sam prigušeno dahtanje.
»Polako, fino polako«, govorio je meni nepoznat glas, a ja sam zamišljala
kovčeg koji se polagano diže iz groba, napeta lica radnika.
Kovčeg je sigurno potamnio, izgubio svoj čaroban sjaj nakon mjeseci
provedenih u zemlji. Tijekom podizanja više će puta okrznuti obje strane groba,
rahla zemlja padat će po njegovu poklopcu.
Zavladala je tišina. Začulo se pucketanje. Nekoliko promrmljanih psovki.
»Pustite mene.«
»Dobro povucite.«
Dala sam im nekoliko minuta osluškujući zvuk prstiju koji klize uz rub
kovčega, koji povlače podstavu, sve dok više nisam mogla izdržati.
»Mogu ja«, viknula sam.
Tišina u šatoru. Sekundu poslije, Rushton je izašao i velikim koracima krenuo
prema meni.
»Što, dovraga, radite ovdje, Lovelady?«
Izgledao je kao da bi me mogao udariti. Napravila sam dva koraka unatrag ne
zato što sam ga se bojala, nego zato što sam ja razmišljala razumno, a on nije.
»Ostanite gdje jeste, gospodine. I vi, narednice, Brown.«
Na moje iznenađenje, učinili su ono što sam rekla. Preko ramena sam mogla
vidjeti kako radnici izlaze iz šatora.
»Rekao sam vam da se držite podalje«, odbrusio je Rushton kad je Brown
pozvao policajca s ulaznih vrata.
»Uz dužno poštovanje, gospodine, rekli ste da ćete me dati uhititi ako uđem
u postaju, ako pokušam kontaktirati Glassbrookove i ako pokušam napustiti grad.
Nisam napravila ništa od toga, a ovo je otvorena, javna površina. Nisam se
242
približila mjestu događaja i ne postoji mogućnost da ću ga kompromitirati, no ako

vi dodirnete mene, možda ćete to učiniti vi.«
Vidjela sam kako diše s naporom.
»Znate li kako otvoriti kovčeg?« pitao je Brown.
»Postoje dva zlatna ukrasa na suprotnim stranama od šarka«, rekla sam svjesna
da moje poznavanje mehanizma kovčega nimalo neće pomoći mom trenutačnom
položaju. »Povlačite ih uz drvo, koliko god možete, što dalje od sredine, pa ih
okrenite. Osjetit ćete kako se pomaknuo unutarnji mehanizam. Tad biste trebali
moći podignuti poklopac.«
Brown je pogledao Rushtona. Rushton je kimnuo pa se okrenuo prema
policajcu koji je stigao do nas.
»Ostanite s njom«, rekao mu je. »Ne dajte joj da se pomakne.«
Rushton i Brown vratili su se u šator. Ja sam čekala.
»Isuse«, rekao je jedan od muškaraca. Sekundu poslije do nas je stigao vonj
raspadanja i kemikalija. Pozornik kraj mene naglo je udahnuo.
»Ništa«, čula sam kako je rekao Brown. »Nema ničeg osim...«
»Ade«, rekao je drugi glas. »Isuse, nisam imao pojma da tako izgledaju leševi.«
»Gospodine, to je pogrešan vonj.« Izgarala sam od želje da uđem u šator. Prišla
sam korak bliže, zatim me ruka uhvatila za nadlakticu. »Gospodine, tako ne bi
trebao zaudarati balzamirani leš«, nastavila sam. »Sjećate se, iskopala sam Patsy?
Morate pažljivo provjeriti.«
»Možda ima pravo«, rekao je Brown glasom koji vjerojatno nisam trebala čuti.
»Taj saten ne izgleda kako treba.«
»Pomaknite ga«, rekla sam. »Povucite ga u jednu stranu. Provjerite ispod.«
Tišina u šatoru. Potom zvuk paranja.
»O, moj Bože«, rekao je Rushton.
Izašao je iz šatora i proveo trenutak gledajući u nebo i dišući duboko. Zatim
me dao uhititi. Opet.
243
51.
L UNA JE PROMIJENILA svoj iskaz«, rekao mi je tri sata poslije. »Čini se da ipak
nije bila silovana.«
Ponovno sam bila u istoj sobi za ispitivanje i gledala u isto zrcalo. Ispitivali su
me Rushton i Brown.
Nešto se događalo u postaji, neka vrsta selidbe. Mogla sam čuti kako se
sudaraju teški, tvrdi predmeti. Svaki je sudar odzvanjao hodnicima. Trznula bih
se na svaki zvuk premda sam imala osjećaj da sam to uspijevala sakriti. Nakon
nekog vremena, buka je preuzela zvuk raspadanja mog svijeta.
»Onda je lažljivica«, rekla sam. »Lagala je meni ili laže vama. U svakom slučaju
razočarana sam što više vjerujete njoj nego jednoj od svojih policijskih
službenica.«
Točno ispred vrata začuo se prodoran, metalan zveket. Obojica su se trgnula.
Uzimajući u obzir čak i buku, Rushton je zračio nelagodom. Obično nije
vodio ispitivanja. Niti je, kao što sam otkrivala, bio osobito dobar u tome.
Nedostajali su mu Sharplesova snalažljivost, Brownova stroga posvećenost
detaljima. Pomislila sam da izgleda pomalo tužno.
»Ili je možda pogriješila?« pitala sam. »Pa, to se zna dogoditi. Mogu zamisliti
kako se čin seksualne penetracije od potpunog stranca može zamijeniti za nešto
drugo.«
Namrštio se. »To nam ne pomaže.«
»Luna tvrdi da je nedavno imala spolni odnos, prvi put, s jednim od svojih
prijatelja«, dodao je Brown. »Bojala se da će to otkriti njezini roditelji ili da će
zatrudnjeti. Mislila je da neće okriviti nju ako nam kaže da je bila silovana. Kad
se smirila i bolje promislila, odlučila nam je reći istinu.«
244
Nešto je lupalo na katu iznad nas. Obojica su podigla pogled. Ja sam

razmišljala o Luninoj novoj priči. Bila je uvjerljiva, osim...
»Razgovarala sam s Johnom Donnellyjem«, rekla sam. »Nijekao je da su on i
Luna ikad spavali zajedno. Povjerovala sam mu.«
»Nije riječ o Johnu Donnellyju«, rekao je Rushton, »nego o Daleu Athertonu.
Luna je bila ljuta što John nije htio spavati s njom pa je umjesto toga spavala s
Johnom. Kako bi mu napakostila.«
Bilo je tipično za Lunu da napravi nešto tako glupo i neodgovorno.
»Tvrdi da bi dalje da je mogla osjetiti moj parfem dok su je držali zatočenom?«
pitala sam. »Parfem koji zapravo ne posjedujem.«
»Nikad nije bila sigurna u to«, odgovorio je Brown. »Ona vas ne optužuje.
Nitko vas ne optužuje.«
»Još ne«, dodao je Rushton.
Poskočili smo svi troje. Netko je točno iznad nas srušio ormar za spise.
»Što se, dovraga, događa?« Ne pričekavši da ispitivanje službeno završi,
Rushton je ustao i izjurio iz sobe.
Šest sati poslije odvezli su me natrag u Avrilin i Daphnin dom. Osjećala sam
se... pa, više od svega, zbunjeno. Izuzevši razgovor s Rushtonom, provela sam
gotovo deset sati u ćeliji i vidjela samo dežurnog policajca koji mi je donio dva
obroka i pet šalica čaja. Pratio me je u ženski WC svakih sat vremena kako se ne
bih morala poslužiti kantom i donosio mi najnovije vijesti o investituri princa
Charlesa kao princa od Walesa u Caernarfonu.
Avrilin Triumph Herald bio je parkiran ispred kuće kad sam stigla u
policijskom vozilu. Moj bicikl i ovaj je put stajao naslonjen s unutarnje strane
prednjeg trijema poput bumeranga koji je odlučio vratiti se kući.
»U vrtu smo«, viknula je Avril dok sam ulazila u kuhinju spremna da im se
ispričam zbog briga koje sam im zadavala. »Ponesi čašu.«
Vinska čaša stajala je na kuhinjskom stolu, a činjenica da sam je uzela bez
pitanja govorila je nešto o mom raspoloženju. Njih dvije bile su na terasi, uživale
su u ranovečernjem suncu u dvjema niskim vrtnim ležaljkama. Avril je nosila
sunčane naočale, a Daphne velik, lepršav slamnati šešir. Boca crnog vina, napola
prazna, stajala je na stolu od kovanog željeza. U Avrilinu i Daphninu vrtu bile su
245
samo tri stolice, a ja nisam bila sigurna gdje su očekivali da ću sjesti jer je na trećoj
stolici sjedio Tom Devine.
Nije se činilo potrebnim da išta kažem.
»Dovezao je tvoj bicikl«, rekla je Daphne tihim glasom.
»Ponovno.« Tomov osmijeh nestao je u roku od sekunde.
Avril je ustala. »Trebali bismo ih ostaviti nasamo«, rekla je Daphni koja se
podigla malo manje graciozno. Obje su prošle kraj mene spuštenih pogleda.
Potom su se za njima zatvorila stražnja vrata.
Sjela sam u Avrilinu stolicu i spustila čašu na stol. »Daj mi malo«, rekla sam
Tomu.
Nalio mi je vino. Otpila sam gutljaj. Vino je bilo boje krvi i ostavljalo zrnca
mrvičastog sedimenta na dnu čaše.
»Govori«, rekla sam. »Ili idi. Brzo se odluči.«
»Pretpostavljam da znaš da je jutros pronađen Stephen«, počeo je.
Ukočeno sam gledala u vrištinu. »Zaključila sam da je tako. Nisu mi dopustili
da ga vidim.«
»Bio je uguran ispod satena koji pogrebnici stavljaju u kovčeg. Moj tim je
pronašao Susan.«
»Pun pogodak za tebe.« Promatrala sam veliku crnu pticu koja je kružila iznad
nas. »Ili i dalje misle da je i to bila moja zasluga?«
»Nisam te želio uvaliti u nevolje. Pokušavao sam ti dokazati da se ne ponašam
uvijek kao budala.« Podigao je bocu vina i do vrha nalio moju i svoju čašu. Nisam
se bunila.
»Obdukcija?« pitala sam.
»Samo su površno pregledani«, odgovorio je Tom. »Oboje su bili odjeveni te
ležali na leševima ispod satenske tkanine koju rabe pogrebnici. Sada se svi
slažemo da su bili ugurani u kovčege prije pogreba. Sve je bilo obavljeno previše
uredno, previše čisto. To nitko ne bi uspio nakon iskopavanja groba.«
Naslonila sam se u stolici i dalje gledajući u vrištinu. Saznanje da je netko ušao
u pogrebno poduzeće Glassbrook & Greenwood tijekom noći prije triju
ranojutarnjih pogreba nije nas vodilo naprijed. Već smo to pretpostavili.
246
»Stephen se nije probudio.« Zamišljala sam mrtvo lice postarije žene

okruženo netaknutim satenom. »Možda su on i Susan bili mrtvi kad su ih stavili
u kovčege.«
»Nisu«, rekao je Tom. »Pronašli smo bljuvotinu i pljuvačku kraj Susan.
Stephen se upišao. No, imaš pravo, nijedno od njih dvoje nije se probudilo. Ležali
su previše uredno, nije bilo znakova borbe ili panike.«
»I to je nešto. Bilo bi teško gledati još nekoga nalik na Patsy.«
Uslijedio je trenutak tišine. Sigurna sam da smo oboje razmišljali o
rasparanom satenu omotanom oko Patsynih krvavih ruku, njezinim ispucanim
usnama, ogrebotinama na licu.
»Možda je mislio da je Patsy mrtva«, rekao je Tom. »Možda mu nije bila
namjera da prođe kroz sve to.«
»Ili je možda pogriješio kod Susan i Stephena. Možda je morao nastaviti
pokušavati dok ne uspije.«
Rekla sam to ne razmislivši, no bilo je važno. Jesu li se djeca trebala probuditi
i otkriti da su zatočena ili ne? Je li se ušuljao na groblje te sjedio kraj groba
uživajući u zvuku njihovih krikova? Je li bio frustriran zbog Susan, a potom zbog
Stephena? Je li ga to nagnalo da pokuša ponovno?
»Još nešto?« pitala sam.
Tom je posegnuo u unutarnji džep jakne. »Naći ću se u velikim govnima ako
netko sazna da sam ti ovo pokazao.« Spustio je dvije polaroid-fotografije na stol.
»Lutke iz Louvrea«, rekla sam nagnuvši se. »Glinene slike, kako ih zovu u
ovim krajevima. U kovčezima?«
»Obje vrlo slične onoj koju smo pronašli s Patsy«, odgovorio je Tom. »Susan
je malo bucmasta, kao što vidiš. Stephen ima muške genitalije. Komadići trnine
na svim odgovarajućim mjestima.«
Nisam ih željela gledati pa sam umjesto toga pogledala njega.
»Jesu li oboje imali sve zube?«
»Objema je nedostajao jedan očnjak. Nedavno izvađen. Provjerit ćemo s
njihovim zubarima. I, da, čini se da su oba zuba bila pečena zajedno s lutkama.
Kažem ti, Floss, prilično bolesno.«
»A Luna?«
247
Odmahnuo je glavom. »Ništa. Nema glinene figure, nema amaterskog

zubarstva.«
»To s njom nije isto, Tome. Ona nije dio obrasca.«
Vidno se oraspoložio kad sam izgovorila njegovo ime. »Misliš, kako bi nas
odvratio od pravog traga?«
»Od svih sedamnaest članova kriket kluba, koga bismo najmanje sumnjičili
za Lunin nestanak?«
Tom je slegnuo ramenima.
»Lunu je oteo netko kome je stalo do nje. Netko tko nije bio spreman pustiti
je da umre i tko se pobrinuo za to tako što je uključio mene«, nastavila sam.
Tom se naslonio, izdahnuo, zgrabio cigarete. »Larry? Isuse. Sretno kad nekoga
budeš pokušavala uvjeriti u to, dušo.«
Bilo mi je navrh jezika reći mu da me ne zove »dušo«, ali to je bilo područje
na koje nisam željela kročiti. »Neću uvjeravali nikoga«, rekla sam umjesto toga.
»Suspendirana sam bez naknade plaće, sjećaš se?«
»Ne, nisi.« Tomovo se lice opustilo. »Kvragu, trebam pljugu. Wilma i Betty17
nisu mi dale da pušim.«
»Tako treba - odvratna navika. I, jesam.«
»Rushton to ne može napraviti i on to zna. Mora ti platiti. Samo se rasrdio.
Pobrinut ću se da ti netko u petak donese omotnicu.«
Pa, to je bila novost.
»Ujutro će poslati auto po mene. Želi da se vratim kako bismo nastavili
ispitivanje.«
Tom je kimnuo.
»Danas sam cijeli dan provela sama u ćeliji. Rushton je deset minuta
razgovarao sa mnom.«
»Pa, ponesi knjigu«, rekao je Tom. »Ali ne neku o vještičarenju.«
»Što se događa? Zašto želi da se vratim ako mi nema što reći?«
»Je li ti palo na pamet da te možda želi zaštititi?«
17
Likovi iz animirane serije »Obitelj Kremenko«. (nap. prev.)
248
Nije. No ako sam i dalje osumnjičenik, u gradu je bilo dovoljno ljudi savršeno
sposobnih da uzmu zakon u svoje ruke.
»Rekao bih da te želi držati podalje od nevolja«, nastavio je Tom. »Polovica
momaka u postaji kladi se što ćeš učiniti sljedeće.«
Pogledao je na sat, ispio čašu i ustao. »Koliko dugo ostaješ ovdje?« pitao je.
»Ne smijem otići iz grada«, rekla sam. »A nemam gdje stanovati.«
Spustio je glas. »Samo budi oprezna.« Njegove oči nervozno su skakale s kuće
na mene, pa natrag. »Momci u stanici tračaju. Nešto nije u redu s one dvije.«
»Lezbijke su«, rekla sam. »Ja nisam. No to ti ne moram reći, zar ne?«
Zurili smo jedno u drugo. Mislim da mu Avril i Daphne više nisu bile glavna
tema o kojoj je razmišljao.
»Zašto si supruzi rekao za mene?« pitala sam.
Duboko je uzdahnuo. »Nisam imao pojma da će to napraviti. I nisam joj ništa
rekao. Došao sam kući kasno, očito izvan sebe - odnosno, daj, nije da se takvo što
događa svaki dan - a ona je pronašla jednu tvoju vlas na mojoj jakni.«
»To je sve? Digla je graju zbog jedne vlasi?«
Slegnuo je ramenima. »Već mjesecima te ima na piku. Gotovo od tvog
dolaska. Zna da ja...«
»Što?«
Podigao je obje ruke. »Floss, ne možemo sada o tome. Moramo riješiti ovaj
slučaj. Zatim možemo razgovarati o nama. Javit ću ti se. Molim te, drži se podalje
od nevolja.«
Stražnja vrata misteriozno su se otvorila prije nego što ih je Tom uspio
dodirnuti. Nestao je. Ja se nisam pomaknula, gledala sam kako se sunce dalje
spušta preko vrištine, kako blijede tratine boji zlaćanim tonovima i ostavlja
ružičaste tragove na tirkiznom nebu. Shvatila sam da je Lancashire prelijep.
Negostoljubiv, nepredvidiv, katkad gotovo okrutan, ali srcedrapajuće, čudesno
lijep.
I dalje smo postojali »mi«.
Tek sam se poslije pitala je li mu upravo to bila namjera.
249
52.
N EŠTO SMJERATE«, rekla sam nakon večere tijekom koje su Avril i Daphne veći
dio vremena razmjenjivale znakovite poglede.
»Gluposti«, rekla je Avril. »Mi često neverbalno komuniciramo. To se događa
parovima koji su duže zajedno. Tom se doima kao drag muškarac.«
»Tom je oženjen i nemoj mijenjati temu. Znam da izlazite večeras. Vidjela
sam torbe kraj vrata. Ima li to veze s kovenom?«
»Za Boga miloga«, Daphne je širom otvorila oči glumeći iznenađenost, »kako
ti je to palo na um? O, pogledaj, još jedan gutljaj. Ti ga uzmi, Florence, draga.
Čeka te lijepa, opuštajuća večer.«
Ispraznila je bocu u moju čašu. Ostalo je više od jednog gutljaja. Bila je to naša
druga boca te večeri, a ja sam popila već prilično.
»Kako mi je to palo na um? Što kažeš na bezbroj telefonskih poziva u
posljednjih nekoliko dana zbog okupljanja bande i sastanka za izlaska mjeseca?«
odgovorila sam. »A kraj vrata visi plavi baršunasti ogrtač. Nemojte se nikad
prijaviti za posao kod MI5. Nijedna od vas dvije.«
Još jedna razmjena pogleda.
»Uzimajući u obzir da sam ovih dana vještica početnica, mogu li se
pridružiti?« pitala sam.
»Varaš se, dušo«, odgovorila je Daphne. »Večeras imamo probu. Baršunasti
ogrtač je za lady Macbeth. I vrlo rado bismo te povele, no redatelj se drži strogog
pravila da nema publike do praizvedbe.«
Zaključila sam da nema smisla dalje raspravljati, pa sam pomogla s pranjem
suda, a potom su i morale krenuti. Popila sam vino do kraja i pomislila da mi se
počeo sviđati okus.
250
»Uživaj u miru i tišini«, rekla je Daphne dok su njih dvije odlazile. »Mislim
da Z Cars18 počinje u osam. Vratit ćemo se do deset.«
Potapšala me po ramenu. Zatim su njih dvije izašle. Pričekala sam nekoliko
minuta prije nego što sam se popela na kat. U spavaćoj sobi za koju iskreno nisam
mogla odlučiti tko ju je uredio - bila je tako neobična mješavina istočnjačkog
luksuza i spartanskog minimalizma - pronašla sam lunarni kalendar. Mjesec je
izlazio u 9.30 sati.
Neće se vratiti do deset sati. Zašto su to rekle kad ću ih tako lako uloviti u
laži?
Spotaknula sam se na putu prema dolje. Jasan podsjetnik da sam popila više
vina nego što sam bila navikla. U kuhinji sam popila vrč vode i osjećala se bolje.
Pronašla sam aspirin jer sam osjetila početak glavobolje. Nakon toga sam bila
spremna za polazak. Minutu prije osam, krenula sam niz ulicu na svom biciklu.
Večer je bila predivna, topla i mirisna, s laganim povjetarcem. Brzo sam se
odvezla dolje prema gradskom središtu. Kočnice? Tko ih treba?
Avril i Daphne nisu išle ravno do Hilla. U Avrilinu aum stigle bi za petnaestak
minuta. Prvo će pokupiti ostale članove kovena. Imala sam vremena prestići ih.
Vjetar je hladio moj vrat, podizao mi kosu tako da je poput zastave lepršala
iza mene. Ubrzala sam.
Da, znala sam da je špijuniranje ljudi s kojim sam se sprijateljila prilično podli
potez i nisam se osjećala dobro zbog toga. S druge strane, bila sam policajka i djeca
su umirala. Avril i Daphne znale su više nego što su mi otkrile. Možda su
vjerovale da informacije koje skrivaju od mene nisu relevantne, no one i nisu
najbolje poznavale situaciju. Željela sam i vidjeti tko su ostali članovi kovena. A,
kvragu, željela sam vidjeti što rade! Kako bih se uvjerila da su čarolije koje izvode
doista benigne kao što su tvrdile.
Zatrubila je automobilska truba, glasno i ljutito. Zaljuljala sam se i umalo pala.
Jedva sam uspjela maknuti nogu s pedale kako bih zaustavila bicikl.
Hej! Bila sam u centru grada, na sredini raskrižja. Ford Cortina naglo je
zakočio kako bi me izbjegao, a muškarac na vozačkom mjestu odmahivao je
18
Popularna BBC-jeva policijska serija čija se radnja odvijala u fiktivnom gradu Newtonu (temeljenom na
liverpoolskom predgrađu Kirkby u Lancashireu). Serija se emitirala od 1962. do 1978. godine, (nap. prev.)
251
glavom. Autobus je prošao kraj mene, nekoliko glava okrenulo se u mom smjeru.
Podigla sam ruku u znak isprike i gurnula bicikl na jednu stranu ceste.
Uopće se nisam sjećala kako sam od Avriline i Daphnine ulice stigla do
središta grada. Ipak sam bila ondje, na glavnoj trgovačkoj ulici, nedaleko od
vanjske tržnice i autobusnog kolodvora.
Svijet se neobično zavrtio i umalo sam izgubila ravnotežu.
Ponovno sam sjela na bicikl, osjetila kako mi se zavrtjelo u glavi pa krenula
govoreći samoj sebi da je malo kretanja na svježem zraku baš ono što mi treba.
Bit ću u redu za nekoliko minuta.
Načelnik Rushton stajao je uz rub ceste, pušio lulu i imao na sebi pidžamu na
plave i sive pruge. Kucnuo je po uličnom znaku kraj sebe. Na njemu je pisalo
Pendle Road. Umalo sam krenula pogrešnim putom. Skrenula sam u Pendle Road
i dok sam nastavila gaziti pedale pomislila sam kako načelnik Rushton doista ne bi
trebao pušiti u krevetu. To je opasno.
Nikad više neću piti alkohol. Vratila mi se glavobolja i učinila pedaliranje čak
i uz najmanju uzbrdicu gotovo nemogućim. Sišla sam s bicikla te ga gurala veći
dio puta do izvan grada. Popela sam se na bicikl tek kad sam stigla do 'Well Head
Roada.
Automobil je prošao kraj mene. Nije to bio Avrilin Triumph nego auto iz
cirkusa kričave žute boje s plavim branicima, a vozio ga je klaun koji je iznad
glave držao prugasti kišobran. Gledala sam ga kako ubrzano nestaje cestom te
pomislila: Koja budala, ne pada kiša.
Nastavila sam se voziti. Zlaćana je svjetlost blijedjela. Sunce je zašlo ispod
obzora, a nebo je postalo tamnoljubičasto poput maćuhica i bilo išarano oblacima
boje lavande. Kad sam pogledala na sat, vidjela sam da je prošlo devet. Trebalo mi
je gotovo četrdeset pet minuta za put za koji sam procijenila da će potrajati
najviše pola sata.
Vrijeme mi je isticalo. Čim sam to shvatila, uhvatila me je panika. Nešto se
događalo. Nešto što je bilo izvan moje kontrole.
Pozlilo mi je. Naglo sam skočila s bicikla i prije nego što sam shvatila što se
događa, počela sam povraćati. Izletjela je moja večera i spržila mi grlo.
Kad sam naposljetku prestala povraćati, nastavila sam pješice. Boje oko mene
brzo su blijedjele dok su se otvarala Vrata u noć i pozivale me k sebi. Hill je bacao
252
svoju sjenu na vrištinu koja ga je okruživala i učinila ga još sličnijim puzećoj

zvijeri. Stijene su poprimale neobične oblike - šćućurenih stvorenja spremnih
na skok, krilatih vilenjaka divlje zelene kose.
Osjećaj mi je govorio da nisam sama. Sićušno kamenje padalo je sa zida kraj
mene kao da je nešto maleno i nevidljivo poskakivalo po njemu kako bi išlo
ukorak sa mnom. Trava s druge strane zida zviždukala je kao da je laganim
koracima netko trčao kroz nju. Zastala sam na mjestu gdje se Lych Way odvajao
od ceste kako bih se odmorila. Vještice će se voziti ovim putom. Još nisam bila na
sigurnom. Blijedo lice trulog leša promatralo me iza vitkog debla američke
platane, no ono je samo pokušavalo privući moju pozornost pa sam odlučila
ignorirati ga i početi se penjati.
Hill se uzdizao visoko iznad mene, mračan i golem.
Sigurno neću uspjeti. Svaki moj korak pratila je prijetnja da ću se strovaliti
natrag prema dolje. Okrenula sam se kako bih pronašla mjesec i ugledala ga
visoko na nebu.
Tad sam začula automobil. Zaustavio se točno ispod mene. Zatim se pojavio
drugi, pa treći. Stizale su. Bile su udaljene manje od dvjesto metara, a svaki korak
koji bih napravila do kraja bi me iscrpio.
Napustila sam stazu i počela se na rukama i nogama penjati Hillom zato što
više nisam mogla stajati uspravno. Opet sam čula glasove i tiho, pokusno
bubnjanje dok su se zatvarala automobilska vrata. Kad sam se okrenula, ugledala
sam sićušna svjetla i nejasne sjene koje su mi dolazile ususret.
Nisam mogla dalje. Srušila sam se na hladno tlo u nadi da će me sakriti mrak
i vrijesak i izbočine i grebeni Hilla. Čula sam Avrilin duboki kontraalt i Marlenin
tihi glas. Čula sam smijeh za koji sam mislila da je Daphnin. Razdvajalo nas je
samo nekoliko metara, bile su točno ispod mene na stazi.
Vodio ih je muškarac. Roy Greenwood, Larryjev partner, bio je jedan od
članova mjesečeva kovena. Bio je u širokoj, ležernoj odjeći i ispod ruke nosio drvo
za vatru. Daphne je bila sljedeća. Imala je na sebi plavi ogrtač i nosila bubanj.
Potom Avril, pa dvije meni nepoznate žene. Jedna od njih bila je ogrnuta sličnim
dugim i tamnim ogrtačem. Marlene Labaddee hodala je kraj Davida Milnera,
učitelja zemljopisa iz srednje škole. Slijedile su ih dvije žene i Brenda koja je radila
u telefonskoj centrali u postaji. Bila mi je poznata žena iza Brende, premda na
trenutak nisam znala gdje je smjestiti. Naravno - to je bila gospođa Ogilvy,
253
Dwaneova majka koja je radila u policijskoj kantini. Na začelju su bili jedan

muškarac i jedna žena koju su mi se, iako nisam imala pojma zašto, doimali kao
bračni par. Trinaest. Broj kovena.
Prošli su kraj mene i nastavili se penjati Hillom. Nisam ih mogla slijediti.
Nisam bila sigurna da ću ikad više ustati. Dvije misli vrtjele su mi se po glavi dok
su njihova svjetla nestajala u daljini. Prva, da Avril i Daphne možda ipak nisu bile
indiskretne. Možda su željele da čujem kako planiraju ovo okupljanje,
posve svjesne da ću ih slijediti.
Druga, da nisam pijana. Izgubljeno vrijeme? Halucinacije? Alkohol ne bi imao
takav učinak. Osjećaj da mi izmiče svijet uzrokovalo je nešto posve drugo.
Alkohol i droga. Tako su žrtve bile svladane.
Sigurna sam da sam se pokušala podići na noge, da sam pokušala pobjeći niz
Hill. Ne sjećam se da sam to napravila. Ne sjećam se ničeg drugog.
254
53.
P ROBUDILA SAM SE u potpunom mraku, s licem prema dolje, s rukama čvrsto

svezanima iza leđa, s nogama sapetima remenom, nesposobna da se
pomaknem.
Kovčeg! U kovčegu sam!
Moj krik je bio nečujan. Nisam samo bila svezana, bila su mi začepljena usta
nečim suhim i odvratnog okusa. Užasnuta, počela sam se okretati i ritati. Mogla
sam se micati. Imala sam prostora. Mogla sam osjetiti hladan kamen ispod sebe.
Nisam bila u kovčegu. Još ne.
Dašćući i preznojavajući se, odgurivala sam se i naprezala kako bih se
uspravila u sjedeći položaj. No ostala sam bez daha od samog truda koji sam
ulagala. U ovom mjestu nije bilo zraka. Naposljetku ću se ugušiti.
Vrištala sam u tkaninu dok me obavijala tmina.
Kad sam drugi put došla k svijesti, imala sam osjećala da mi je slomljena ruka i
morila me glavobolja kad da me netko neprestance udara po glavi. No bila sam
spremna ovaj put te uspjela zaustaviti osjećaj užasa prije nego što me posve
obuzeo. Udahni, izdahni. Ne razmišljaj ni o čemu osim o disanju. Čvrsto zatvori
oči kako mrak ne bi mogao pobijediti. Broji udisaje. Izbrojila sam pedeset pa sto.
Mogla sam disati. Bila sam spremna pokušati se pomaknuti. Odgurnula sam se i
otvorila oči.
Mrak oko mene bio je opipljiv poput crnog zida koji sam gotovo mogla
dotaknuti. Nikad prije nisam uspjela razumjeti koliko je zbunjujuće i užasavajuće
biti slijep. Bilo što, baš bilo što moglo se nalaziti samo nekoliko centimetara
udaljeno od mene, a ja ne bih vidjela kako stiže.
255
Ovo nije imalo smisla. Zašto je odabrao mene? Imala sam dvadeset dvije
godine. To nije bilo pošteno.
Opet sam ubrzano disala. Zatvorila sam oči, nastavila brojiti udisaje. Nakon
deset udisaja, bila sam dovoljno smirena za sljedeći pokušaj. Dvaput sam trepnula
kako bih provjerila jesu li mi oči doista otvorene.
Okrenula sam glavu. Nisam mogla vidjeti ni tračak svjetla. Nagnula sam se
naprijed, pa udesno i ulijevo očekujući da ću naići na tvrdu površinu, no ondje
nije bilo ničega. Prostor u kojem sam se nalazila bio je povelik.
Nisam ispod zemlje. Još ne.
Moram ostati mirna. Moram nastaviti disati. Moram razmišljati. Popustilo je
djelovanje onoga čime sam bila drogirana nekoliko sati prije. Na neko mi je
vrijeme oduzelo sposobnost razmišljanja, i to vrlo uspješno, no ponovno sam bila
ona stara. Izvan sebe od straha, no ipak ona stara.
Razmišljaj.
Bila sam u zatvorenom prostoru. I najmračnija noć ne bi proizvela takvu
tamu. Sjedila sam na nečemu hladnom i tvrdom, na kamenom podu. Težak,
vlažan zrak govorio je da se nalazim ispod zemlje. U nekom podrumu.
Nastavi disati. Razmotri situaciju.
Boljela me je glava. Bila sam žedna. Bol u rukama i ramenima je blijedjela, no
umjesto toga prolazili su me trnci. Rekla sam samoj sebi da je to dobar znak. Moje
ruke i noge i dalje funkcioniraju. Nisam ozbiljno ozlijeđena.
Nastavi disati. Napravi plan.
Ruke i noge bile su mi čvrsto svezane, no kad bih uspjela maknuti tkaninu,
mogla bih pravilno disati, čak i dozvati pomoć. Počela sam okretati glavu, trljati
bradu o oba ramena, rastezati i savijati čeljust. Nastavila sam čak i kad sam
pomislila da bih se mogla ugušiti. Fokusirala sam se samo na to kako osloboditi
usta, isključila misli o tome gdje sam i što bi moglo biti ovdje sa mnom. To je
trajalo neko vrijeme i umalo sam se ispovraćala, no naposljetku sam se uspjela
riješiti zgužvane tkanine.
Ispljunula sam je i nekoliko puta duboko udahnula kako bih se smirila.
Kakvu razliku čini mogućnost slobodnog disanja. Dotad to nisam bila istinski
razumjela.
Mogla sam disati. Mogla sam vrištati. Već to je napredak. Slijedi...
256
Nešto se pomaknulo kraj mene. Ukočila sam se, osluškivala, molila u sebi da
se to ne ponovi.
Grebanje. Nakon toga tihi zvuk kao prilikom kotrljanja. Glodavci. Zamislila
sam male, svjetleće oči negdje u blizini. Trzajući rep. Napeti brk. U redu je. Ne
bojim se štakora.
I ne primijetivši, čvrsto sam se sklupčala kako bih se odmaknula od štakora
kojeg se nisam bojala. Nastavila sam duboko disati i nekoliko puta rekla samoj
sebi da se ne bojim štakora.
Bilo je vrijeme da se pokrenem. Bilo je vrijeme da saznam gdje sam, da
dobijem osjećaj za prostor u kojem se nalazim. Koliko je velik. Što bi moglo biti
unutra sa mnom.
Dok sam centimetar po centimetar puzala po vlažnom tlu, pokušala sam
vratiti osjećaj za vrijeme. Zadnje čega sam se sjećala bio je koven koji je prolazio
kraj mene u vrijeme izlaska mjeseca, u devet i trideset navečer. Počela me moriti
glad što bi moglo značiti da je prošlo nekoliko sati. Bila sam žedna, no nije me
mučila divljačka žeđ koja bi upućivala na to da sam ovdje više od jednog dana.
Promakli su mi sati, pomislila sam, ne i dani. I dalje je bio utorak navečer ili
srijeda ujutro. Situacija se popravljala. Napredovala sam. Rješavala sam
zagonetke.
Zatim se ponovno pojavio onaj zvuk, ovaj put bio je glasniji i bliži. Više nije
bila riječ o štakoru nego o nečem mnogo većem. U mislima sam vidjela pandže
koje grebu po kamenu, mršavo, izvinuto tijelo nečega što nikad nije vidjelo danje
svjetlo. Stvorenje koje je živjelo u ovom podzemnom mjestu sigurno vidi u
mraku. Može vidjeti mene. Dolazilo je po mene.
Nisam sigurna koliko sam dugo vrištala prije nego što sam shvatila da ne
dolazi po mene.
Dakle, samo štakor kojeg sam otjerala. Ili nešto što je čekalo na povoljnu
priliku. Nešto što je uživalo u mom strahu.
Prestani! Diši. Razmišljaj.
Nisam to mogla poreći. Bila sam u gadnoj neprilici. Daphne i Avril omamile
su me opojnim sredstvom. Iskoristivši Marlenino znanje o biljnoj medicini,
stavile su mi nešto u vino. Nisam bila izgubila razum kad sam ugledala Rushtona
257
u pidžami na glavnoj cesti ili klauna koji se vozio niz Well Head Road. Opojno
sredstvo koje su mi dali imalo je halucinogeno djelovanje.
Centimetar po centimetar puzala sam po tlu, osjećala kako je hladno, a katkad
i vlažno. Počela sam se pitati nalazim li se u špilji i ukopavam li se ovako još više
u podzemlje.
Nastavi disati. Nastavi se kretati. Nastavi razmišljati.
Bila sam lakovjerna budala. Daphne i Avril od samog su početka bile očiti
krivci. Slučaj je imao veze s vještičarenjem, a one su bile samoproglašene vještice.
Zavarala nas je njihova samopouzdanost, njihovi alibiji i - barem u mom slučaju
- činjenica da su mi se istinski svidjele.
Avril i Daphne. Kako sam mogla tako pogriješiti?
Avril i Daphne neće prijaviti moj nestanak. Kad me policajac koji me treba
pokupiti ujutro ne pronađe u njihovoj kući, moje će kolege pretpostaviti da sam
pobjegla. Avril i Daphne će im reći da sam pokupila svoje stvari kako bih ulovila
vlak kući. Poslat će policajce u dom mojih roditelja, no policija će pretpostavljati
da sam u bijegu zbog straha da će moja krivnja uskoro biti dokazana.
Neće me tražiti u Sabdenu. Neće u potrazi za mnom pretraživati nedavno
zatvorene kovčege.
Sudar s hladnim, tvrdim zidom zabolio me je koliko i misao da je Tom možda
bio upleten u sve to. On nije bio dio kovena, no je li to išta dokazivalo? Možda je
njegov zadatak bio da me zavede, da mi se približi, da sazna što znam, što
razmišljam.
Govori mi što misli.
Tomu nije trebala ljubavna čarolija u mom slučaju.
Suze iritiraju kad su vam svezane ruke i kad ih ne možete obrisati. Od njih
vas peku oči, svrbe obrazi.
Nastavila sam puzati, pokušavala zaobići zid u potrazi za nečim oštrim. Kad
sam stigla do jednog kuta, čula sam kako netko dolazi.
Zatvaraju se teška vrata. Koraci. Netko se spušta stubama? Netko se
približava, prelazi susjednu prostoriju. Povlačenje zasuna na vratima. Otkrila sam
da smo vječni optimisti dok mi je misao o izbavljenju prostrujala glavom.
Ukočeno sam gledala u točku iz koje je dopirao zvuk. Blijedi trag sive boje usred
258
crne. Točkica svjetla koja pleše, koja ništa ne osvjetljava. Zvuk otvaranja vrata
i koraka na kamenu.
Ništa od izbavljenja. Netko tko me traži uzvikivao bi moje ime.
Tanki snop svjetla pretraživao je prostoriju, otkrivao tamne zidove, sjaj
vlažnih i debelih željeznih okova koji su visjeli sa zida. Još više sam se stisnula u
kutu kao da se mogu posve sakriti. No ostavila sam oči otvorene. Ako se imalo što
vidjeti, željela sam to vidjeti.
Ništa. Mutni obrisi ispred sive boje drvenog ugljena na vratima. U susjednoj
prostoriji bilo je mračno koliko i u ovoj.
Svjetlo me pronašlo, pogodilo me u sredinu prsa, pa se podiglo prema mom
licu i tako me zaslijepilo.
»Ja sam policajka, počinili ste vrlo ozbiljan prijestup kad ste me zatočili«,
počela sam. »Avril? Daphne? Ako ste to vi, policija zna za vas dvije i zna kamo
sam otišla jučer navečer. Ako mi naudite, provest ćete ostatak života u zatvoru.«
Pojava mi se približavala, držala svjetlo nepomično na mom licu. Zgrabila mi
je noge i grubo me izvukla iz kuta. Glava mi je udarila u zid dok sam padala.
Potom je bio na meni. Ovo nije bila žena. Ovo je bio netko velik i mišićav.
Okrenuo me je i lice mi je ponovno bilo pritisnuto o kamen. Počela sam vikati.
Podigao mi je glavu povukavši me za kosu i snažno mi tresnuo licem o
pod. Prestala sam vrištati.
Sjedio mi je na prsima. Jedva sam mogla disati. Ležala sam ondje i pokušavala
se ne ugušiti. Osjetila sam kako se pomaknuo. Zgrabio mi je ruke i čvrsto ih držao.
Nešto oštro i hladno zatvorilo se oko vrha mog srednjaka, strava me preplavila
poput hladne plime. Znala sam što će učiniti sekundu prije nego što je to učinio.
Bez obzira na to, bol je bila ogromna.
Nisam čula zvuk škljocanja metala, ni pucanja kosti. Moj vrisak je zaglušio
sve ostalo.
259
54.
SLIJEDILO JE RAZDOBLJE mraka i boli. Svaki put kad bih došla k svijesti, osjetila
U bih da se još uvijek nalazim na istom mjestu. Sve je bilo isto - hladnoća, vlaga
i tvrdoća. Osjećala sam isti zemljani, neugodno vlažni miris. Okruživala me ista
tama i praznina koja je odlikovala čovjeka koji me je ovdje zatvorio.
Bol u mojoj ruci bila je nepodnošljiva. Je li uzeo više od jednog prsta? Pokušala
sam ih izbrojiti, no odustala sam nakon nekoliko pokušaja. Bilo je previše
zbunjujuće. Ostalo mi je nekoliko prstiju. Toliko sam znala.
Stvorenja koja su sa mnom dijelila zatvor sada su bila odvažnija, više nisu
svaki put bježala kad bih se pomaknula, njihovo tapkanje i grebanje postali su
soundtrack mog zatočeništva. Više puta osjetila sam kako me nešto dotaknulo.
Dok sam uranjala i izranjala iz ovog svijeta, priviđali su mi se štakori koji su
pohlepno lizali moj krvavi prst, pa potom sve odvažnije grickali moje meso.
Toliko me boljela ruka da ne bih znala čak i da se to doista događalo. Zatim ta
krvožedna stvorenja više nisu bila štakori nego nešto drugo, nešto posve
neprirodno. Moji snovi su bili mračni, no najgori trenutak bio je kad sam
se probudila nakon lijepog sna, sna mog oslobađanja, mog buđenja u bolnici gdje
mi se osmjehivao Tom.
Žeđ je bila strašna kao da me je netko bio izažeo i iscijedio.
Ponovno su mi bila začepljena usta, ovaj put čvršće, a to mi je govorilo jednu
stvar. Ne smijem si dopustiti da vrištim. Ako vrištim, postoji mogućnost da će me
netko čuti. Nisam bila daleko od ljudi. Tu misao smatrala bih ohrabrujućom da
mi je bilo preostalo imalo nade. Ležala sam na hladnom kamenu, pitala se kad će
se ponovno pojaviti i osjećala kako slabim dok je sve više krvi istjecalo iz moje
otvorene rane.
260
Zvuk vrata posljednji me put probudio u ovom mračnom mjestu. Naglo su se

otvorila, zazveketala i uz tresak se zatvorila. Čula sam kako se približavaju koraci,
osjetila poznat miris i napokon znala tko me je oteo.
Pitala sam se imam li snage boriti se. Odgovor je bio niječan. Ugledala sam
tračak svjetla ručne svjetiljke i zatvorila oči. Instinktivan odgovor na neminovnu,
no neodređenu opasnost. Osjetila sam kako mi nešto hrapavo i grubo navlači
preko glave.
Vreća.
Borila sam se, ritala i koprcala zato što sam se sjetila grube tkanine vreće koju
smo bili izvukli iz groba u kojoj je nakratko ležala Luna. Gurao me je u vreću. Za
mene neće biti kovčega, samo mrtvački pokrov čiju je čvrstoću sigurno već bio
provjerio. Za razliku od Lune, neću se uspjeti izvući.
Nije ga zaustavilo moje mahnito bacakanje amo-tamo. Navlačio je vreću
preko mog tijela, podizao me kad je to bilo potrebno i držao prikovanu za do kad
nije. Ritala sam se i udarala oko sebe čak i sa svezanim rukama, čak i s boli koja
je prostrujala mojom rukom. Osjetila sam kako sam ostala bez jedne cipele, no
nastavila sam se ritati. Grabila sam i potezala, čula kako se para tkanina.
Udarao me je. Naravno. Bio je mnogo snažniji, neozlijeđen, a meni su bile
svezane ruke i noge. Kad je naposljetku u vreću ugurao moja stopala, stegnuo je
otvor, a ja sam osjetila čvrsto vezanje čvorova.
Zavladala je tišina. Čula sam kako dašće, kako se podiže. Čula sam lupanje i
grebanje koje nisam mogla objasniti, no osjetila sam laganu promjenu u atmosferi.
Čak i kroz vreću mogla sam osjetiti da je donekle hladnije, malo svježije. Mogla
sam čuti zvukove iz vanjskog svijeta. Daleko tutnjanje automobila.
Podigao me je. Nosio me je nekoliko metara, pa bacio - ne postoji bolja riječ
za to - no gotovo sam odmah sletjela kao da me je bio podigao iz rupe u zemlji.
On me je gurao, a ja sam se kotrljala. Zatim sam ponovno čula lupanje,
pretpostavila sam da je riječ o zatvaranju teških vrata.
Ponovno me je podigao. Ponovno me je spustio. Još jedna tvrda površina, no
ovaj put metalna. Vrata su se zatvorila, a motor upalio. Krenulo je vozilo u kojem
sam bila zatvorena.
261
Odlučila sam da ću pričekati da se zaustavi, pa se otkotrljati u stranu i svom

snagom udarati u metal ili nogama otvoriti stražnja vrata i iskotrljati se. Bolje je
umrijeti na cesti nego onako kako je bio zamislio ovaj gad.
Nije se zaustavio. Nijedanput. Nismo se vozili više od petnaestak minuta kad
je stao. Čula sam kako se otvaraju pa zatvaraju vozačka vrata, a potom i stražnja.
Još sam imala dovoljno borbenosti u sebi. Moj život će uskoro završiti na
najstrašniji način. Snažno sam se borila u vreći i vikala najglasnije što sam mogla
iako me zgužvana tkanina gušila.
Prebacio me je preko ramena i u tren oka našla sam se na tlu. Previjala sam
se kao crv. Ritala sam se, udarala rukama i kotrljala se. Proizvodila sam buku koja
je u mojoj glavi bila glasna poput grmljavine, no koja se vjerojatno mogla čuti
samo nekoliko metara daleko. Nisam odustajala sve dok se nisam slomila od puke
iscrpljenosti. Dosta. Više ništa nisam mogla učiniti. Čekala sam da me gurne u
otvoreni grob.
Nije to učinio. Ležala sam, dahtala i jecala, pripremala se za posljednji udarac.
Nije došao.
Otišao je.
Bila sam sigurna u to koliko sam bila sigurna da sam još uvijek živa. Više
nisam mogla osjetiti nikoga kraj sebe. Gdje god sam bila, bila sam sama.
Potom koraci, trčanje.
Ponovno sam se počela boriti. Netko je bio kraj mojih stopala i čvrsto ih
pritiskao uz do. Zvuk potezanja, pa zvuk rezanja. Moja stopala opet su bila
slobodna. Još uvijek svezana, ali slobodna od vreće. Čula sam kako netko para
vreću, kako mi netko govori da se prestanem micati. »Za Boga miloga, prestani se
micati.« Potom mi je vreću svukao preko glave. Mogla sam vidjeti noć oko sebe,
zvijezde i mjesec. Mogla sam vidjeti stabla uz rub groblja i nadgrobne spomenike
od kojih je jedan umalo postao moj. Mogla sam vidjeti veliku glavu i malo tijelo
muškarca koji je posegnuo iza mene, razvezao tkaninu, izvukao je iz mojih usta
te me pritom gledao velikim, prestrašenim očima kao da je doista ispod
zemlje izvukao nešto nemrtvo.
Dwane se brzo oporavio od šoka. Odmaknuo se i viknuo: »Mama! Tata!
Dođite ovamo! Neka netko nazove hitnu.«
Teško mi je bilo govoriti, no morala sam ga ušutkati.
262
»Dwane, prestani. Molim te, prestani vikati.«

Nisam bila sigurna je li me čuo, no mora da jest jer je naglo zatvorio usta.
»Žedna sam«, rekla sam kreštavim glasom. »Odmah. I, moram nazvati
načelnika Rushtona. Možeš li mi pomoći? Možeš li mi pomoći ustati?«
Pogledao je uže oko mojih gležnjeva i zglobova te, majstor kakav je bio,
izvukao džepni nožić iz stražnjeg džepa. Za nekoliko sekunda bila sam slobodna.
Uspravljao me je. Imala sam samo jednu cipelu.
Zaljuljala sam se i Dwane me pridržao. Potom smo zajedno poput pijanog,
neskladnog para oteturali do ulaza u groblje sv. Wilfrida.
»Trebam telefon«, rekla sam.
»Čuo sam te prvi put«, odgovorio je Dwane.
Morala sam se zaustaviti na trijemu, nasloniti se na kameni okvir vrata. »Jesi
li vidio tko me je ostavio ondje?« pitala sam.
Odmahnuo je glavom. »Ne. Čuo sam motor. Čudno, u ovo doba noći.
Pogledao sam kroz prozor i nisam mogao vidjeti ništa. Nisam bio zadovoljan.
Zbog psina koje se u posljednje vrijeme događaju na grobljima.«
U drugim bi me okolnostima nasmijala riječ »psina«. Ovako sam bila sretna
što je Dwane snažniji nego što je izgledao. Brzo sam gubila snagu.
»Držim te.« Obavio je ruku oko mog struka i okrenuo me u smjeru ulice.
»Cijeli vražji grad te traži«, rekao je nakon što smo ponovno krenuli.
»Rushton je svima naredio da pročešljaju vrištinu.«
»Cijeli grad?«
»Svuda su objesili plakate. Lijepa fotografija. Imam jednu u sobi.«
»Kako?« uspjela sam pitati. »Kako su znali da sam nestala?«
»One dvije lezbe s kojima sad živiš prijavile su to policiji. Kampirale su ispred
postaje, kako je rekla moja mama. Bile su prave gnjavatorice. Inzistirale su da nisi
pobjegla jer su tvoja torbica i sve tvoje stvari još uvijek u njihovoj kući. Složio sam
se s njima. Rekao sam da ne bi pobjegla.«
O, Avril, Daphne. Tako mi je žao.
»Onda su pronašli tvoj bicikl gore na cesti. Nije slutilo na dobro.«
Zaustavili smo se ispred kuće, na kraju galerije, vrlo blizu crkve. Dwane je
snažno lupao zvekirom.
263
»Koliko je sati?« pitala sam i znala da bih zapravo trebala pitati koji je dan.
»Prošlo je tri«, rekao je. »Neće joj biti drago.«
Iznad nas se otvorio prozor. »Što je, dovraga?« viknuo je netko prema dolje.
»Dama treba pomoć«, viknuo je Dwane. »Policijska posla. Požuri se.«
Dok smo čekali, rekao mi je da je petak ujutro. Nije me bilo puna dva dana.
»Dwane«, rekla sam nekoliko minuta poslije kad su se vrata otvorila i kad je
uletio sa mnom prošavši kraj zbunjene žene u kućnoj haljini. »Moram razgovarati
s načelnikom Rushtonom. Ne vjerujem nikom drugom. To neće biti lako,
narednik u postaji željet će preuzeti tvoj poziv i potom ovamo poslati patrolno
vozilo, no doista je važno da razgovaram s načelnikom prije negoli itko drugi
sazna da si me pronašao. Možeš li pokušati, molim te?«
Uputio mi je još jedan od svojih posve nedokučivih pogleda i podigao
slušalicu. Okrenuo je četiri broja.
»Striče Stan«, rekao je nakon nekoliko sekunda. »Dwane je. Ja sam kod tete
Janet. Dođi ovamo. Pravi je darmar.«
264
55.
Petak, 4. srpnja 1969.
D OK SMO ČEKALI NAČELNIKA, saznala sam da su Dwaneova majka i načelnik

sestrična i bratić, te da je Rushton Dwaneov krsni kum. Njegova teta Janet,
počasna titula jer nisu bili u krvnom srodstvu, bila je tiha i razumna žena.
Donijela mi je čašu vode, pa šalicu čaja s puno šećera, a nakon toga i aspirin. Kad
je stigao načelnikov auto, osjećala sam se malo bolje.
»Florence, koga vraga...« počeo je Rushton dok je ulazio kroz vrata ne
pokucavši. Zatim me je ugledao kako sjedim na stolici u predsoblju s dekom oko
ramena i rukom položenom na čistoj kuhinjskoj krpi na stolu. Teta Janet
pokušavala je toplom vodom i vatom očistiti moju ranu dok je Dwane držao
stražu kraj mog desnog ramena. »Isuse.« Problijedio je. »Jesu li bolnička kola
na putu?«
»Nemamo vremena za to«, rekla sam. »Gospodine, znam tko je ovo napravio.
Ako ga brzo uspijemo pronaći, možemo to dokazati.« Tad sam prvi put otvorila
stisnutu šaku desne ruke kako bi vidio mali komadić tkanine boje marelice i
sićušno dugme koje sam držala. »Otrgnula sam to s njegove košulje«,
nastavila sam. »Puna je krvavih mrlja. Ako ga brzo pronađemo...« »Koga?« pitao
je.
»Larryja Glassbrooka«, odgovorila sam. »Prepoznala sam njegov losion za
brijanje.«
Rushton me u svom autu odvezao do doma Glassbrookovih. Dwane je sjedio
točno iza mene na stražnjem sjedalu. Rushton ga je pokušao poslati kući, on nije
popustio. Nije me namjeravao napustiti. Pratilo nas je malo patrolno vozilo
265
ugašenih upozoravajućih svjetala, a putom su nam se pridružila još dva vozila.

Rushton nije namjeravao riskirati.
Nije ga bilo lako nagovoriti da prije mog odlaska u bolnicu obavimo uhićenje.
Osobito zato što teta Janet nije prestala pokazivati na krvave tragove na mojoj
ruci i govoriti o infekciji te predviđati mogućnost gubitka cijele ruke ako se
uskoro netko ne pobrine za nju.
Naposljetku, nakon što sam istaknula da ne namjeravam popustiti, složio se i
dao mi sat vremena.
»Drogirale su te one dvije lude stare babe«, rekao mi je kad smo od crkve
krenuli autom. »To su gotovo i priznale. Željele su da se dobro naspavaš i da ih ne
pratiš gore do Hilla. Shvatili smo što ti se vjerojatno dogodilo kad smo pronašli
tvoj bicikl na gornjoj cesti. Satima smo te tražili ondje gore. Sa psima.«
»Larry me je pronašao«, rekla sam. »Mora da me je pratio od kuće i odvukao
u kombi dok je koven bio na Hillu.«
»Da mi je netko rekao, kad sam se pridružio policijskim snagama, da ću
pritvarati vještice i vješce...« Odmahnuo je glavom. »Zašto vi, Flossie? Bez uvrede,
ali vi niste tinejdžerica.«
»Znao je da sam nadomak rješenja«, odgovorila sam. »Držala sam dijagrame i
bilješke u svojoj sobi, a nisam je mogla zaključati. Znam da su ih gledale djevojke,
a sigurno je to učinio i on. Zato je htio da odem. Mislio je da ću nešto primijetiti,
otkriti da je on kriv. Kad smo se počeli fokusirati na kriket klub, znao je da mu
nije preostalo mnogo vremena.«
»A Luna? Djevojka je njegova kći.«
»Mislim da Luna ni u jednom trenutku nije bila u pravoj opasnosti. Samo je
nekoliko minuta ležala u grobu. Znao je da sam na putu prema gore.«
»No, slušaj, ovo mi nije jasno.« Dwane se nagnuo prema naprijed. »Ako je on
kriv, Florence, kako te je nazvao one noći i rekao gdje je Luna? Kako je to
napravio ako je bio gore u krevetu?«
Rushton je do kraja pritisnuo kočnicu. »Kako ti to, kvragu, znaš?« pitao je lice
koje je gledao u retrovizoru.
Dwane se doimao uvrijeđenim. »Mama vam servira doručak, ručak i užinu tri
puta tjedno«, odvratio je. »Misliš da je gluha?«
266
Rushton je duboko uzdahnuo dok sam se okretala prema Dwaneu.

»Pretpostavljam da me je nazvala njegova djevojka Beryl«, odgovorila sam.
»Sigurno mu je dala i lažne alibije.«
Skrenuli smo u Glassbrookovu ulicu. Prepoznala sam nekoliko automobila
parkiranih malo dalje od kuće, a dok je Rushton parkirao, vidjela sam kako izlaze
vozači. Sharpies, Brown, Green, Butterworth. I Tom. Čvršće sam stisnula
kuhinjsku krpu oko ruke - već je bila posve namočena krvlju - i pokušala otvoriti
vrata, no Dwane je već bio iskočio iz auta i preduhitrio me. Rukom me uhvatio
oko struka kako bi mi pomogao da hodam, a ja nisam imala srca zaustaviti ga.
Ostali su se bili okupili na suprotnoj strani i čekali da prijeđemo cestu.
»Drago mi je što vas vidim, Florence«, rekao je Sharpies tiho. Tom je izgledao
kao da želi zgaziti Dwanea.
»Želim da opkolite kuću«, počeo je Rushton. »Ja ću ući s Florence i Jackom.
Randy. Tom, vi ste pojačanje. Dwane, ostani u vražjem autu.«
Rushton, Sharpies i ja krenuli smo prilazom, slijedili su nas Tom i Randy, a
Dwane je bio na začelju. Ostali su se rasporedili oko kuće.
Činilo se da je kuća u mraku. »Trebali smo ući sa stražnje strane«, rekla sam.
Napustili smo stazu i krenuli preko vrta. Dok smo se približavali stražnjim
vratima, opazila sam blijedo svjetlo u kuhinji. Rushton je stao ispred mene i
pokušao otvoriti stražnja vrata. Nisu bila zaključana.
Larry je sjedio za kuhinjskim stolom s bocom brendija i čašom pred sobom.
Na sebi je imao košulju boje marelice s krvavim mrljama oko dugmadi. Rukama
je bio prekrio lice i nije podigao pogled kad smo ušli. Slijedila sam Rushtona,
Sharpies je ušao sljedeći, potom Tom i Randy. Rasporedili smo se oko stola, no ja
sam bila u sredini. Najbliža njemu.
»Molim te, ustani, Larry«, rekao je Rushton. »Moram pogledati tvoju košulju.«
Larry je ispio ostatak brendija pa me naposljetku pogledao.
»Kako si, Flossie?« rekao je uz osmijeh koji mi se u to vrijeme učinio izrazom
čistog zla.
»Ustani«, rekao je Sharpies. Larry je ustao. Njegova košulja nije bila ugurana
u hlače, posve jasno mogli smo vidjeti otrgnuti donji kraj s dugmetom koje je
nedostajalo.
»Želite li vi imati čast, pozornice Lovelady?« pitao je Rushton.
267
Željela sam. Doista jesam. Samo se nisam mogla sjetiti riječi. Sanjala sam o
svom prvom uhićenju, vježbala sam ga bezbroj puta pred zrcalom, no kad je došao
trenutak, ostala sam bez pravih riječi.
»Umrijet ćeš u zatvoru, ti zli čovječe«, bilo je sve što sam mu rekla.
Rushton je to obavio službeno. Potom su ga Tom i Randy pregledali te
pretražili njegovu odloženu jaknu u potrazi za skrivenim oružjem. Tom je u
džepu njegove jakne pronašao nešto za što sam znala da će ga zauvijek proganjati.
Moj prst.
268
3. DIO
»... Zgrušajte mi krv,

začepite pristup i prolaz samilosti;
tako da nikakvi pokajnički pohodi od prirode
ne mogu uzdrmati moju groznu nakanu...«
William Shakespeare, Macbeth
269
56.
Utorak, 10. kolovoza 1999.
M ORAMO PRONAĆI SALLY«, rekla sam. »Rekla si da idemo kući.«

»Larry je znao da ću se vratiti zbog njegova pogreba. Znao je da ću pronaći
glinenu figuru. Praktički mi je rekao gdje da je potražim. A to znači da ju
je Sally stavila ondje.«
»Ne razumijem kako.« Ben je stisnuo obrve. Stara dječja navika od koje mi i
danas zaigra srce.
»To nije mogla biti Mary. Vidjela sam joj lice. Bila je prestrašena. Ona i Sally
bile su jedine koje su imale ključeve.«
»Halo? Košnice? Nije bio potreban ključ. Ako je Larry rekao Sally da sakrije
vještičju lutku u slučaju da ćeš se ti pojaviti, pronašla bi je u kući. Mama, ovo je
besmisleno.«
Zapravo ne slušam Bena. »Sally je bila jedina koja ga je osim mene posjećivala.
Osim toga, imam njezine ključeve. Moram ih vratiti.«
Ustajem. On se ne pomiče. »To nije dobra ideja, mama.« Ben je prepametan
za svoje godine, no ipak je dijete, a ja iza sebe imam desetljeća tijekom kojih sam
drugima govorila što da rade. Pronašli smo auto i krenuli. Nakon što smo napustili
grad i njegova nova prometna pravila, osjećaj prisnosti obavio me poput
iznošenog, ali toplog ogrtača. Uska cesta je nepromijenjena. Njezini zidovi i dalje
su crni od čađe i čini se da su u istom stanju kao kad sam se posljednji put ovuda
vozila. Očekujem da će iza svakog ugla iskočiti odbjegla ovca. Farme i
poljoprivredne građevine kraj kojih prolazimo i dalje su eklektičke nakupine
starog kamenja, trulog drveta i valovitog lima.
270
Jednom naglo zakočim kako bih neizbježnu ovcu pustila da pobjegne s ceste.
Dok se penjemo, vriština se širi oko nas, njezine boje sjaje na žarkom
sunčevom svjetlu. Trava je sjajne zelene boje, a vrijesak je na dijelove okolnog
krajolika počeo bacati sjene tamnoljubičaste nijanse. Iznad svega toga izdiže se
goli, zemljom siromašni, budni Hill.
Ben šuti većim dijelom puta i gleda kroz prozor. Samo se jedanput okrenuo
prema meni. »Sve pomalo podsjeća na Orkanske visove, zar ne?« kaže i ja to ne
poreknem. Nisam mu rekla da gleda Pendle Forest u njegovu najboljem izdanju.
Za hladnih mjeseci, ljepota oko nas postane sablasna.
Starački dom Northdean je velik: tri kata, sagrađen od kamena - naravno -
ima prozore sa zabatima i mnogobrojne dimnjake. Sličan je domu Glassbrookovih
i ja se pitam je li bio odabran zbog stila i blizine Hilla kako bi se Sally osjećala kao
kod kuće.
Na recepciji - čistom i funkcionalnom prostoru koji je mirisao na kemijski
proizvedenu esenciju ruže - Ben i ja čekamo da nas netko primijeti. Stiže žena u
plavom radnom odijelu. Predstavim nas i zapitam možemo li vidjeti Sally. Ona
odgovori: »Naravno. Pođite sa mnom.« Potom nas pita želimo li čaj za pola sata
kad ga piju svi stanari.
»Godinama nisam vidjela Sally.« Slijedimo ženu niz hodnik i stubama gore do
prvog kata. »Što mogu očekivati?«
Ona letimice pogleda preko ramena. »Rani stadij demencije. Bojim se da vas
možda neće prepoznati. No lijepo je što ima posjetitelje. Poznajete li je dobro?«
Osmjehne se Benu premda je starija od mene. Shvatim da je ženska pažnja nešto
na što će se moj sin, a i ja, morati naviknuti.
»Stara sam prijateljica«, odgovorim. »Posjećuje li je često obitelj?«
Ona na to ne kaže ništa, a prema laganoj promjeni ritma njezinih koraka duž
gornjeg hodnika shvatim da joj je poznata Sallyna prošlost i njezina veza s
muškarcem kojeg smo danas pokopali. Pokuca na vrata na kraju hodnika i otvori
ih ne pričekavši odgovor. Pomislim da čujem glasove u sobi, no krenuvši za
njom, Ben i ja ugledamo samo jednu osobu u naslonjaču kraj prozora.
»Zdravo, Sally«, kažem dok se zatvaraju vrata za mnom. »Ja sam Florence.
Sjećaš li me se?«
271
Nema odgovora, stoga priđem stolici i ugledam njezin odraz u staklu prije
nego što je uspijem izravno pogledati. Nestala je lijepa žena koje se sjećam. Sally
je uvijek bila mršava, no u kasnim šezdesetima, koža joj visi na kostima kao da je
u jednom trenutku naglo i brzo smršavjela. Ima duboke bore oko usta, a oči kao
da su joj gotovo posve nestale ispod čela koje je s godinama postalo sve izraženije.
No možda je to samo iluzija zbog nedostatka kose.
Mogu vidjeti velike površine zacrvenjela, krastava vlasišta. Gledam kako se
tanka, drhtava ruka podiže i hvata kosu. Potom opazim desetke svijetlih vlasi
zalijepljenih za njezinu odjeću i porazbacane po podu oko stolice. Sally čupa
vlastitu kosu.
Ovaj prizor raspršio je uvjerenje koje me je dovelo ovamo. Ne doima se
sposobnom samostalno izaći iz ove sobe, a kamoli izvršiti zlonamjerne poslove za
Larryja. Sally nije mogla ostaviti figuru kako bih je ja pronašla.
»Nismo sami, mama.«
Naglo se okrenem i ugledam ono što je Ben već opazio.
U kutu kraj police s knjigama stoji žena u položaju u kojem vraća knjige. Na
sekundu pomislim da sam pogriješila, da je to Sally i da se uopće nije promijenila.
I dalje je vitka poput mlade vrbe, ima kosu sjajne srebrne boje, premda je znatno
niža nego kakva je bila u mom sjećanju. No našminkana je, što Sally nikad nije
bila, i nešto nije u redu s njezinom odjećom. Nikad nisam vidjela Sally u
trapericama i čizmama s visokom potpeticom.
»Bok, Flossie«, kaže. »Kakvo iznenađenje. A tko je ovaj krasni mladić?«
»Moj sin«, odgovorim. »Ben, ovo je Cassandra Glassbrook. Možda si čuo za
nju. Cassie Glass, pjevačica.«
»Previše je mlad.« Cassie se osmjehne meni pa Benu poput lisice koja se pita
kojoj će kokoši prvo iščupati grkljan. »Već godinama nisam ništa objavila.«
»Mnogo ljudi vjeruje da je Cassie, a ne Bryan Ferry napisala Slave to Love.«
Dok to govorim, nadam se da Ben neće reći kako nikad nije čuo za Slave to Love
ili Bryana Ferryja, da će ovaj put iznimno biti taktičan.
»Jeste li ga tužili?« upita.
»Postigli smo dogovor.« Cassie navuče meni toliko poznat mali, samodopadni
osmijeh.
»Dobra pjesma. Mama i tata je puštaju kad misle da sam u krevetu.«
272
»Nismo znali da si ovdje«, kažem. »Žena koja nas je dovela nije to spomenula.
Ako ti i tvoja majka želite biti same...« Ostavim ponudu u zraku.
Cassie se odmakne od police s knjigama. »Prošle su godine otkad smo mama i
ja razgovarale. Ostani nekoliko minuta. Čini se da joj se sviđa kad ljudi
razgovaraju u njezinoj blizini. Premda je nemoguće znati koliko toga percipira.«
Sjedamo. Pomakle smo stolice tako da Cassie, Sally i ja činimo malu grupu
pred prozorom. Imam osjećaj da je Hill četvrti član našeg društva, a ne Ben koji
je odmaknuo stolicu izvan našeg kruga i otvorio knjigu.
»Ne najavljujem se na recepciji«, kaže Cassie. »Postoje pokrajnja vrata koja
nisu zaključana tijekom dana. Jednostavno se ušuljam.«
Sjetim se Cassiene stare navike - kako se bešumno kretala uokolo, kako se
prikradala ljudima koji nisu imali pojma da je u blizini.
»Nisam te vidjela na sprovodu«, kažem. »Tražila sam te.«
Sliježe ramenima. »Imala sam sunčane naočale i sjedila sam gore.
Pretpostavljala sam da će Luna uživati u pozornosti koja će biti usmjerena samo
na nju.«
Luna. Nakon mise je nestala u autu koji ju je čekao, naoko nedirnuta
neprijateljstvom žitelja. Sigurno je već miljama daleko, u žurbi da se vrati svom
životu punom obilja. Kad sam posljednji put provjerila, stanovala je u Londonu.
Cassie je, s druge strane, živjela u preuređenom potkrovlju u obližnjem Salfordu.
»Cassie, kad si posljednji put otišla do stare kuće?« upitam.
»Zašto?« odvrati ona.
Podsjetim se da ne mogu zatražiti informacije od Cassie Glassbrook. Morat ću
ih polagano izvlačiti iz nje.
»Danas sam ondje nešto pronašla. Moglo bi biti važno za slučaj tvog oca, a
moram to prijaviti policiji. Ako ti...«
»Kako uzbudljivo. Što?«
Pustim da prođe sekunda, dvije i ne skrenem pogled.
Njezin osmijeh iščezne. »Prestani biti tako umišljena, Flossie. Što mogu dobiti
tvojim odobravanjem ili izgubiti ne pretvarajući se?«
Ne kažem ništa.
273
»Vidjela si tatu u zatvoru«, nastavi Cassie. »Znam da jesi. Mama mi je rekla.

O čemu je govorio?«
Sallyno lice počne se neobično trzati kao da je gnjavi kukac kojeg pokušava
otjerati.
Cassie je to činila i kad je bila mlađa. Rekla bi što god bi joj palo na pamet ne
razmišljajući o posljedicama. Podsjetim se da se nikad nije udala, da nema djecu i
da je rano u životu postigla financijski uspjeh. Vjerojatno nikad nije istinski
odrasla.
»Pričao je o vama trima«, odgovorim. »O tebi, Luni i vašoj mami.« Letimice
pogledam Sally, no njezino je lice opet posve mirno. »Cassie, ako si danas otišla
do kuće, ili nedavno, ako te je otac zamolio da ondje nešto ostaviš, silno bi mi
pomoglo ako bi mi to rekla.«
»Reći ću ti ako mi kažeš što je to bilo.«
»Znaš da to ne mogu učiniti.«
Naglo se okrene u struku, pokret koji se doima pomalo neprirodnim. »Zašto
ne bih pitala ovog tvog krasnog momka?«
Ponovno se osmjehne Benu, a zbog predatorskog izraza njezina lica poželim
joj izgrepsti kožu. Zamislim kako joj nokte zabijam ispod očiju, kako joj param
kožu, kako joj se krv poput suza slijeva niz lice.
Ponovno ubrzano dišem, osjećam kako mi se žari lice. Ben je imao pravo, bila
sam glupa što sam došla.
»Bio sam u autu«, kaže Ben. »Nemam vam što reći.«
Cassie glasno izdahne, čini se da se ispuhuje dok se ponovno okreće prema
meni. »Nisam bila u kući užasa više od deset godina«, kaže. »Nikad se neću
vratiti.«
Cassieno lice posve je ozbiljno, nestao je podrugljiv osmijeh. Vjerujem joj.
Pokušavam duboko disati, a da se to ne primijeti. Bez obzira na to, opazim kako
me Ben strogo pogledao.
»Zašto niste otišle iz grada, Cassie? Sigurno bi bilo lakše za vas tri.«
Cassie letimice pogleda majku. Čini se da su se na sekundu susreli njihovi
pogledi. Potom se Sallyne oči ponovno zamute. »Mama je to odbila«, kaže.
»Navodila je razna opravdanja tijekom godina, zar ne, mama?« Nagne se prema
njoj, odmota kosu sa Sallyna prsta i nježno gurne majčinu ruku u krilo.
274
»Jedno opravdanje bilo je da tata ne želi prodati kuću. Drugo da nitko ne bi

kupio kuću s tako strašnom poviješću. Nakon nekoliko godina, Luna i ja otišle
smo na studij, pa sve to više i nije bilo tako važno. Barem smo se ondje mogle
pretvarati da smo normalne osobe. Reci mi nešto, Flossie, je li ti ikad rekao zašto
je to učinio?«
»Bezbroj puta«, odgovorim. »Rekao je da je to napravio iz ljubavi.«
Ona se namršti. »To je bolesno.«
»Da, slažem se.«
Stisne oči, pa ih zaustavi na mojoj lijevoj ruci. »Nedostaje i dalje«, kaže.
Kunem se da joj sićušan osmijeh titra oko kutova usana.
»Prsti ne izrastu ponovno«, ljutito odvrati Ben iznenadivši nas obje.
»Ne«, kaže Cassie. Znam da je nije uznemirila ljutnja mog sina, vjerojatno je
čak i zabavlja. »Ali znaš, postoje proteze za udove i slično.«
»Prst nije ud nego članak, a mama nije model za lakove za nokte, ona hvata
kriminalce.«
Ben nema moju boju kose, ali ima klasičnu narav crvenokosih. »Jesi li i dalje
u kontaktu s Lunom?« upitam kako bih promijenila temu jer ne želim da se ovo
dvoje prepire. Ben je pametniji, no uvijek se drži pravila igre. Ako se nastave
prepirati, Cassie će pobijediti.
Ponovno se okrene prema meni. »Ne otkad je otišla na studij. Mislim da je ni
mama već godinama nije vidjela.«
Obje letimice pogledamo Sally. Možda je to slučajnost, no čini se da su joj oči
suznije nego što su bile prije nekoliko minuta.
»Proživjele ste strašnu traumu«, kažem. »Ljudi različito reagiraju na to.«
Cassie napravi grimasu. »Nije bila riječ samo o tati. Lima je bila bijesna i zbog
Johna. Dao joj je nogu nekoliko tjedana nakon što je tata proglašen krivim.«
»Pa, to i nije posve iznenađujuće«, kažem. »U svakom slučaju, John je u to
vrijeme imao problema. Nisam sigurna da je bio spreman za ozbiljnu vezu.«
»Dao joj je nogu zbog mene.«
Molim? Ne kažem to. Kažem: »Stvarno?« kao da to i nije velika stvar. Premda
jest.
275
»Oduvijek je bio zainteresiran za mene«, nastavi Cassie. »Nisam bila sigurna

da želim hodati s nekim mlađim od sebe. Pretvarao se da mu se sviđa Luna kako
bi imao opravdanje biti u mojoj blizini.« Pogled joj odluta. Počne se smijati.
»Sjećaš li se kad si pronašla psa u sobi? Bio je Johnov. Njegov tata je uvijek imao
crne pse, pretpostavljam kako bi opravdao ime puba. Bio je sa mnom u kući.
Nismo znali kamo je pobjegao.« Opet se smije, a ja imam osjećaj da se smije meni.
»Skoro smo umrli od straha kad si digla uzbunu i kad je dojurio tata.«
Osjetim kako odmahujem glavom premda ne znam točno zašto. John, kojemu
se sviđa Cassie, koji potajno hoda s Cassie dok Tomu i meni govori da bi mogao
biti gej? Kakav bi petnaestogodišnji dječak u 1960-ima tvrdio da je gej ako to nije?
Ustanem kako bih otišla. Sjedeći ovdje podsjetila sam se kako mi se nikad nije
sviđala Cassandra Glassbrook. Žao mi je Sally, no ne mogu ništa učiniti za nju.
Jednostavno se moram nadati da dobro postupaju s njom. Nagnem se kako bih je
potapšala po ruci i pozdravila je, no njezine su oči uperene u Hill. Mislim da nije
ni primijetila da sam u sobi.
Cassie gleda kako odlazimo. Oči su joj uprte u Bena, no njezine zadnje riječi
namijenjene su meni. »Flossie, jesi li ikad pomislila da je Larry imao razlog zašto
te je držao u blizini?«
276
57.
I ZAŠLI SMO na još uvijek snažno sunce. Povjetarac pleše oko naših glava, podiže
moju kosu, hladi kapljice znoja na Benovim sljepoočnicama. Nijedno od nas
dvoje ne krene prema autu. Čini se da oboje trebamo svježeg zraka premda
atmosfera u staračkom domu nije bila neugodna.
U svakom slučaju, ništa ne bismo s preciznošću mogli izdvojiti. Odšetamo do
ruba parkirališta. Pogledom prelazimo preko vrištine.
»Još uvijek imaš ključeve njihove kuće, mama.«
Pogledam dolje u svoju torbu. »O, imam. Zaboravila sam.« »Ne, nisi. Vidio
sam kako si triput pogledala torbu.«
Jato ptica preleti iznad nas. Mali, crni gačci. Jedina ptica koju sam vidjela na
Hillu ili u njegovoj okolici.
»Nos ti je cijelo vrijeme bio zabijen u knjigu dok smo bili ondje«, kažem.
»Ništa nisi vidio.«
»Vidio sam kako vas ona stara žena gleda svaki put kad je mislila da gledate u
drugom smjeru. Ona ne pati od demencije, mama - ona se pretvara.«
Skrenem pogled s vrištine kako bih ga pogledala. »Gluposti«, kažem, no izraz
njegova lica se ne promijeni.
»Reagirala je kad si rekla da je to učinio iz ljubavi. Lice joj se iskrivilo kao da
je osjetila bol. To se ponovilo kad si govorila o psu.«
»Leđima je bila okrenuta prema tebi. Nisi joj mogao vidjeti lice.«
»Vidio sam njezin odraz.«
To što mi govori čini se apsurdnim. No Benova inteligencija iznenađuje me
već petnaest godina. »Sally još nema ni sedamdeset godina. Zašto bi glumila da je
dementna i zatvorila se u staračkom domu?«
277
»Ako ljudi misle da joj nisu sve na broju, pustit će je na miru. Neće je gnjaviti
pitanjima. Postoji bezbroj načina na koje se može pobjeći, mama.«
Razmislim o tome. Ne. »Mogla je prodati kuću. Odseliti se s djevojkama.
Započeti novi život.«
»Pretpostavljaš da je to mogla. No što ako nije?«
Osjetila sam čvor u trbuhu. Prije trideset godina mislili smo da imamo
odgovore. Možda ne sve, ali dovoljan broj. Ovdje sam samo nekoliko sati i
otkrivam koliko malo znam.
Ben i ja, ne izgovorivši ni riječ, išetamo s parkirališta na cestu.
»Razmišljao sam o onom pismu«, kaže Ben. »O tome kako ti je Larry mnogo
pisao. Bezbroj ljudi je to moglo znati, kao i to da si ga posjećivala. Sigurno su
očekivali da ćeš se vratiti zbog njegova pogreba. Bilo tko od njih mogao je ostaviti
onu stvar za tebe.«
»No nisu mogli znati da ću otići do košnica.«
Sjetim se svoje četke koju sam ostavila u domu Glassbrookovih.
Oni imaju moju kosu. Oni imaju moju kosu.
Što ako imaju i moj prst? Što ako su ga se nekako uspjeli dočepati, prije svih
tih godina? Što ako imaju moju kost, najsnažniju od svih esencija?
»Mama!«
Odlučim se usredotočiti na Bena. Budalasta sam. Ne postoje »oni«. Larry,
ubojica djece, muškarac koji je planirao ubiti mene, napravio je glinenu figuru
prije trideset godina i nekako nam je promakla.
»Je li bio kriv?« upita Ben.
Evo ga. Pitanja kojeg se nikad nisam usudila pitati. Kad se noću probudim,
kad se čini da sam jedina osoba na svijetu, i dalje si u glavi neću postaviti to
pitanje.
»Imali smo brojne dokaze«, odgovorim.
»Koje točno dokaze?«
Duboko udahnem. »Djelomice okolnosne dokaze. Imao je pristup kovčezima
netom prije pogreba. Imao je vozilo kojim je mogao transportirati djecu. Sve ih je
poznavao zbog kriket kluba pa ga se nisu bojali. Bio je privlačan muškarac pa su
ljudi bili više skloni vjerovati mu.«
278
»I pronašli su ga s tvojim odrezanim prstom u džepu jakne.«

»I to«, složim se. »I s mojom krvi na košulji i u spremištu. Tvrdio je da me je
dva dana držao ondje dok su me tražili. Začepljenih usta kako obitelj ne bi čula
moje vrištanje.«
Ben se trgne. Kratko svojom rukom dodirnem njegovu.
»Policija je pronašla nedovršenu glinenu figuru u njegovoj radionici i
nekoliko osobnih stvari triju prethodnih žrtava«, kažem. »Dovoljno da ga se osudi
i bez njegova priznanja.«
»Je li, dakle, bio kriv?« ponovi Ben.
»Nikad nije rekao da nije«, kažem.
»Hm...«
»Priznao je krivnju. Nije rekao gotovo ništa na sudu. Nije bilo suđenja, stoga
na neki način i nije morao reći mnogo.«
»Sigurno si ga ispitala?«
»Nisam. Ne bi mi to dopustili, no podrobno su ga ispitivali drugi, a ja sam
pročitala transkripte.«
»Katkad su bili neodređeni. Na neka je pitanja odbijao dati odgovor ili je
tvrdio da se ne sjeća. Primjerice, inzistirao je da me nije nazvala Beryl one noći
kako bi mi rekla gdje je Luna, no nije želio reći tko je to bio.«
Ben mi dobaci samilostan pogled. »A vi ste sve to samo tako prihvatili?«
»Nemaš pojma pod kojim smo pritiskom bili da ishodimo osudu«, kažem.
»Larry je bio dar s neba.«
»Je li, dakle, bio kriv?« ponovno upita Ben.
Kad nešto zamisli, Ben ne popušta.
»Ben, iskreno, ne znam.« Okrenem se. »Hajde, moramo ići. Želim uloviti
nekoga višeg ranga u postaji prije nego što svi odu kući.«
Slijedi me, ne može ili ne želi vidjeti strah koji me obuzima. »Dobro, to je već
neki početak. Zašto bi Larry, zašto bi itko priznao krivnju za zločin koji nije
počinio?«
»To ti reci meni«, odbrusim. Napravila sam karijeru s Glassbrookovim
slučajem. Učinio me je slavnom. Čak i danas znam vidjeti mlade policajce kako
se gurkaju laktom kad gledaju u mom smjeru. To je ona. To je Florence Lovelady.
279
I mene je promijenio. Trebale su mi godine kako bih shvatila na koje sve

načine. Nitko ne bi mogao proći kroz ono što sam ja prošla i ostati neoštećen.
Postoje trenuci u kojima su mračna mjesta odmah iza ugla, a Bog zna da su mnogo
bliža otkad sam se vratila na sjever.
No, preživjela sam. Ubojicu sam predala pravdi. Pobijedila sam i to me
saznanje učinilo samouvjerenijom, manje spremnom na povlačenje kako bih
drugima prepustila svjetla reflektora. Postala sam svjesna koliko je važan život,
koliko je važno izložiti se i objema rukama uhvatiti priliku. Naučilo me da nikad
ne gubim vrijeme jer je vrijeme dragocjeno. Larryjeva osuda učinila me ovakvom
kakva jesam.
»Koga je želio zaštititi?« upita Ben.
Vraćamo se k autu, sjedamo i ostavljamo vrata otvorenima jer je previše vruće
kako bismo ih zatvorili.
Ako je Larryjeva osuda neutemeljena presuda, tko je onda žena koja je
proizašla iz nje?
»Je li moguće da je Larry znao tko je pravi ubojica i da je bez obzira na to
preuzeo krivnju?« upita Ben.
»Zašto bi to učinio?« kažem ja.
»To bi morao biti netko za koga je silno mario.«
Odmahnem glavom. »U obzir dolazi samo njegova obitelj. Djevojčice su bile
djeca. Sally nije bila velika žena.«
»Nijedna od žrtava nije bila velika. A Sally, zapravo svi u kući, imali su pristup
neobičnim i čudesnim drogama. Sallynim lijekovima za primalje, da ne govorimo
o svim njezinim biljnim preparatima.«
Nisam imala pojma da Ben zna toliko toga o slučaju. Zaboravila sam na rastući
potencijal interneta i odlučnost petnaestogodišnjaka.
»Sally?« kažem. »Nemoguće.«
»Nema demenciju, mama. Siguran sam u to. No to je sjajan način da se
izbjegnu teška pitanja - pretvaraš se da ne znaš ni vlastito ime. Tko će je odvesti
na ispitivanje?«
»Ubojstva su prestala.«
280
Ben razmisli o tome. »Pa, možda je to dio dogovora. On će preuzeti krivnju

ako se one saberu. Možda se osigurao. Možda je sakrio nešto u staroj kući. Možda
im zato nije dopustio da je prodaju.«
Ben ne može biti u pravu. Kuću su pretražili. Podrobno. Sve što se moglo
ondje pronaći, sigurno bi se pronašlo. Shvatim da sam ga prestala pobijati. Doista
razmišljam o izrečenome.
Ben se zalaufao. »Možda su počele bolje birati svoje žrtve. Odbjegle
tinejdžere. Djecu bez doma. Kome bi oni nedostajali?«
»Imaš jako izopačen um, znaš to?«
»Što reći? Naučila si me sve što znam.«
Pokušam se osmjehnuti premda je to zadnje što želim napraviti. »Ali ne i sve
što znam«, odvratim. »Hajdemo, kasno je.«
Ničim ne pokaže da namjerava zatvoriti vrata. »Ne idemo kući, zar ne?« kaže
tako zabrinuta izraza lica da sam na trenutak u iskušenju da krenem ravno prema
M6.
»Jedna noć«, kažem umjesto toga. »Što nam se može dogoditi?«
281
58.
ABDENSKA POLICIJSKA POSTAJA nalazi se u istoj zgradi, no gotovo je nisam

S prepoznala. Nadograđena je s prednje strane. Stakleni zidovi i okretna vrata.
Fluorescentna svjetla blago svijetle, ne trepere čak ni ona koja vidim krajičkom
oka. Izgrebene pločice zamijenio je besprijekorno čisti plavi sag. Na zidovima vise
goleme, profesionalno snimljene fotografije policije u akciji: muškarci
u reflektirajućim prslucima pomažu umirovljenicima da napuste svoje
poplavljene domove, zgodna mlada policajka posjećuje osnovnu školu, mladi crni
policajac čavrlja s klincima na cesti.
Dežurni policajac i njegov tim sjede u staklenoj kocki u kutu. Policajac u
uniformi iza stakla nezainteresirano podigne pogled sve dok mu ne pokažem
svoje isprave. Potom praktički poskoči na noge. »Dobar dan, gospođo. Imate li
dogovoren sastanak?« Objasnim mu da nemam, no da imam nove informacije
o Glassbrookovu slučaju i da bih rado o tome razgovarala s nekim višim
časnikom.
On nestane na dvije minute, vrati se, pa Bena i mene odvedu do sobe za
ispitivanje u prizemlju.
»Ćelije su nekoć bile u ovom hodniku.« Obraćam se Benu, no svjesna sam da
sluša i naš pratitelj. »Jednom sam provela noć u jednoj. Mislim da je bila ćelija
kraj ove.« Osmjehnem se naredniku kao da želim pokazati da nema zamjeranja,
premda je itekako premlad i nije u ono vrijeme mogao biti na dužnosti.
»Prije mog vremena«, potvrdi on. »Mogu li vam donijeti kavu?«
Zahvalim. Ben se odluči za crnu s tri kocke šećera.
»Što je?« kaže na izraz mog lica nakon što se zatvore vrata.
»Otkad ti voliš šećer? Ili piješ kavu?«
282
Naceri se otkrivši zube. »Znam. Mislio sam da bi to napravio opasni murjak.«

Kava stiže prije nego što smo očekivali, i čaša vode za mene koju nisam
zatražila, no na kojoj sam zahvalna. A potom se, u hodniku iza pozornika, pojavi
on.
Nije u uniformi nego u tamnom odijelu s otpuštenom crnom kravatom.
Pričeka da nestane pozornik, uđe i pusti da se za njim zatvore vrata. Odmjeri
Bena, a ja se nadimam od ponosa zato što je Ben ustao. Zatim se okrene prema
meni.
»Florence Lovelady, tako mi svega«, kaže Tom Devine.
Vidjela sam pokoju fotografiju u posljednjih trideset godina. Čitala sam
izvješća o slučajevima u kojima je sudjelovao. Uhođenje starih simpatija postalo
je mnogo lakše pojavom interneta. No ništa me nije moglo pripremiti za njegov
miris. Za njegove oči koje su i dalje tamnoplave boje premda je njegova koža
ostarjela, a tamna kosa ima srebrnu nijansu.
Pristajali su mu kraća kosa i obrijano lice, lakše je bilo vidjeti oblik njegove
glave i čeljusti. Nisam dosad bila shvatila koliko je savršeno njegovo lice. Veći je
nego što ga se sjećam, no nije se udebljao, mišićav je.
Nijedno od nas dvoje ne zna što učiniti. Stari prijatelji se poljube i zagrle kad
se sretnu, no činilo se apsurdnim da to napravimo Tom i ja. Potom se okrene
prema mom sinu. »Ja sam Tom.« Ispruži ruku i oni se rukuju. »Tvoja majka i ja
radili smo zajedno prije bezbroj godina.«
Šutke se sporazumjevši, sjedamo. Spustim torbu u krilo poput nervozne
sredovječne žene. Pretpostavljam da to i jesam.
»Čuo sam da si u gradu«, kaže Tom.
»Mislila sam da ću te vidjeti u crkvi«, kažem.
»Posao.« Neznatno slegne ramenima. Znaš kako je.
Ben ima knjigu sa sobom, no ona neotvorena leži na stolu. Njegove oči skaču
s Toma na mene. Tom zuri u mene preko stola.
»Pa, lijepo smo napredovali, zar ne?« kaže Tom.
»Također«, uzvratim mu, premda po činovima znatno nadmašujem Toma.
Trenutačno sam najviše rangirana aktivna policajka u Britaniji. Priroda mog posla
u Metu drži me podalje od očiju javnosti, no malobrojni u policiji nisu čuli za
mene.
283
»Kako je obitelj?« upitam.

Kimne. »Dobro, hvala. Kent predaje na Lancaster Universityju. Charlene je
medicinska sestra.«
Čekam.
»Eileen i ja razveli smo se prije deset godina. Opasnost ovog posla, kao što i
sama znaš. Djeca kažu da je dobro.«
Ne znam što osjećam o raspadu Tomova braka. Prije trideset godina, gotovo
odmah nakon što je Larry Glassbrook bio uhićen, Eileen je objavila da je trudna.
Nikad nisam Toma vidjela tako nesigurnog, posve zapanjenog odlukom za koju
se ni najmanje nije osjećao spremnom donijeti. Zato sam je ja donijela umjesto
njega.
Ljudi pretpostavljaju da sam napustila Lancashire zbog traumatiziranosti
Glassbrookovim slučajem, a ja sam ih rado ostavila u tom uvjerenju. Istina je da
sam otišla jer nisam mogla biti u Tomovoj blizini.
»Što, dakle, mogu učiniti za tebe?« kaže, a ja shvatim da me gleda Ben i da
sam vjerojatno odlutala na nekoliko sekunda.
Posegnem u torbu i pronađem figuru. Dok odmotavam papir, gledam Tomovo
lice. Vidim kako nestaje sjaj, kako mu se u očima gasi bljesak.
»Otkud ti to?« upita. Sva radost nestala je iz njegova glasa.
»Jutros sam je pronašla u kući«, kažem. »Ili, preciznije, u vrtu.« Okrenem je
ne dodirnuvši je golom rukom. »To sam ja«, dodam. »I ne izgleda stara trideset
godina.«
»Mogu li te pitati zašto si mislila da bi trebala posjetiti kuću?« Tomovo lice se
trza, poskaču mu obrve, na sekundu u mene zuri onaj stari Tom. »Isuse, nisi valjda
provalila u kuću? Reci da nisi provalila?«
»Otišla sam iz radoznalosti«, odgovorim. »I, ne, nisam provalila. Ondje je bila
Sallyna stara domaćica.«
»Što, dakle, mislite?« upita Ben. Na trenutak smo oboje iznenađeni kao da
smo zaboravili da je on ovdje s nama. »Je li Larry Glassbrook bio kriv?«
»Naravno da jest.« Tomov pogled padne na moju ruku na stolu. Moju lijevu
ruku.
284
»Kako onda objašnjavate glinenu figuru moje majke u vrtu u koji nije kročio
posljednjih trideset godina?«
»Ne znam, sine«, odgovori Tom, a znam da se to neće svidjeti Benu. »No, ako
želiš da nagađam, rekao bih da je to neslana šala. Mnogo je novinara u gradu.
Možda je to bila smicalica kako bi iz nje izvukli komentar.«
Ponovno me pogleda. »Tko god je tijekom godina proučavao slučaj, zna da si
bila u kontaktu s Larryjem. Ti si očit izbor ako netko želi priču.«
To ima smisla. Znam da je to čudno, no osjećam se mirnije dok sjedim s
Tomom u istoj prostoriji.
»Bila je skrivena u košnici. Kako bi itko znao da će ondje pogledati? Nije se
moglo pretpostaviti da će je pronaći.«
Tom podigne glavu poput goniča koji je osjetio trag, no njegove se oči
susretnu s mojima. »Reci to pčelama«, kaže, i mi se osmjehnemo jedno drugom.
Ben bučno odgurne stolicu.
»Ako je ostaviš kod mene, možemo provjeriti ima li otisaka prstiju«, kaže
Tom. »Možemo vidjeti hoće li nešto iskrsnuti. Možda je možemo dati nekome da
ih usporede. No, Bog zna gdje su sada. Morat ćemo se poslužiti fotografijama.«
Nagne se bliže. »Ne izgleda mi tako slična. Tamnija glina.«
Ima pravo. I sama bih to bila opazila da se nisam tako prestrašila. »Hvala ti«,
kažem.
On mi se osmjehne osjetivši da mi se raspoloženje poboljšalo. »Koliko dugo
ostaješ?«
»Uzeli smo sobu u Black Dogu na dvije noći.«
»Imaš li slobodnog vremena za večeru?«
Ben na to kaže: »Previše sam mali kako bi me ostavila samog. A, ona je udana.
Za mog tatu. Koji će nam se pridružiti čim ulovi let.«
Tomove obrve poskočile su od iznenađenja »I ti si pozvan«, kaže.
Ustanem. »To vjerojatno nije dobra ideja. No bilo je sjajno vidjeti te. I, sigurna
sam da ovo mogu ostaviti u tvojim sposobnim rukama.«
I Tom ustaje. Ben se ne pomakne. »To je sve?« kaže meni.
Slegnem ramenima. »To nije moj slučaj, dušo. Nije moje područje.«
285
»Mama, to je vudu-lutka. Ako je netko ošteti, oštetit će i tebe. Ne možeš je

samo tako ostaviti.«
Nikad nisam vidjela svog sina tako zabrinutog. Čak i Tom izgleda iznenađen.
»Dobro ćemo se pobrinuti za nju«, kaže. »Nitko neće povrijediti tvoju mamu
dok sam ja odgovoran.«
Tom nas otprati do vrata.
Na recepciji kažem: »Maloprije sam razgovarala s Cassie Glassbrook u
staračkom domu gdje Sally sada živi.«
Tom naglašeno uzdahne. »Nećeš me valjda prisiliti da ti organiziram pratnju?«
»Ona i John Donnelly su u ono vrijeme bili par. Kad nam je rekao da misli da
je gej.«
»Brojni tinejdžeri su zbunjeni u vezi sa svojom seksualnošću. Sama si to
rekla.«
»Nije i bio zbunjen. Lagao je.«
Stigli smo do izlaza. Tom još jednom duboko uzdahne. »Florence, gotovo je.
Pusti.« Otvori vrata, a dok prolazim kraj njega, promrmlja: »Ja sam pustio tebe.«
Pogledavši Benovo lice, shvatim da je čuo i on.
»Jesi li ga poševila?« upita.
Zurimo jedno u drugo od jedne strane ulaza u postaju do druge. Znam da će
svi koji prođu pomisliti: majka je došla po svog tvrdoglavog sina nakon policijske
opomene.
»Ne tiče te se što se dogodilo petnaest godina prije tvog rođenja«, odvratim.
»Shvatit ću to kao potvrdan odgovor.«
Čekam. I dalje zurimo jedno u drugo.
»Što je s tobom?« pitam.
U djeliću sekunde njegovo ljutito lice postane tužno. »Ne sviđa mi se ovo
mjesto. Ježim se od njega. Želim ići kući.«
»Odmah sutra ujutro.«
Vidim kako mu se trza noga, kao da doista namjerava udariti njome o tlo.
»Ne, sad odmah. Ne sviđa mi se kako ljudi gledaju u nas. Ne sviđa mi se način
na koji si bila namamljena ovamo, i ne sviđa mi se ona slatkorječiva pizda unutra.«
286
Krenem, ostavljam ga iza sebe, no Ben ima samo petnaest godina i slijedi me.
Dok ključem otvaram auto, on kaže: »Oprosti, mama.«
Izgleda tako, pa ne inzistiram dalje. Ben mi rijetko zadaje prave brige. Upravo
namjeravam upaliti motor kad mi se ponovno obrati.
»Još uvijek imaš one ključeve, mama.«
Ovaj put se i ne pretvaram da se ljutim na sebe.
»To je bilo prije trideset godina. Nije me briga je li kriv ili nije. Molim te,
mama, pusti sve to.«
287
59.
P O NAŠEM POVRATKU, John Donnelly čeka nas u baru. Oboma nam ponudi
piće, na račun kuće, a kako želim razgovarati s njim, odlučim se za dijetalnu
Coca-Colu. Kao i Ben, premda je nekarakteristično tih.
John ima četrdeset pet godina, i dalje je zgodan, no ima nečeg neobičnog i
podmuklog u njegovu držanju. Ima običaj postrance gledati ljude, osmjehivati se
samom sebi dok oni govore kao da ga zabavlja neka privatna, zločesta šala. Možda
je oduvijek bio takav. Možda sada vidim više toga.
Poput vjenčanog prstena na lijevoj ruci. »Jesi li se oženio lokalnom
djevojkom?«
»Da, tako je«, kaže konobarica, a ja se okrenem kako bih je bolje pogledala.
Bucmastija je, osobito u licu, a kosa joj je sada tamnosmeđe boje. Znam to jer
mogu vidjeti centimetar sijedog izrasta u blizini vlasišta.
»Bok, Tammy.« Pustim da mi pogled ponovno skrene na Johna. »Kakvo
iznenađenje.«
»Zašto?« pita i primakne se za korak.
»Nisam bila sigurna da si tip za brak, Johne«, kažem znajući da postoji granica
do koje mogu ići. »Da jesi, pomislila bih da ćeš se oženiti jednom od
Glassbrookovih djevojaka. Nikad nisam bila sigurna kojom.«
Osmjehuje se sam sebi dok polira čašu. Tammy bijesno gleda.
»Maloprije sam vidjela Cassandru«, nastavim. »Bila je neobično razgovorljiva.
Puno sam toga naučila.«
U tom se trenutku iz stražnje sobe pojavi crni engleski hrt. Na spretan,
okretan način kojim se uvijek kreću, došulja se do Johna i krene prema prolazu u
288
vratima. John se okrene kako bi vidio što gledam. Kad ponovno podigne pogled,
ima osmijeh na licu.
»Neki psi žive dugo«, kaže.
Nijedan pas ne živi trideset godina. Bez obzira na to, ovaj mu je sablasno
sličan.
»Tko je grnčar?« pita Ben.
Okrenem se kako bih pogledala. Na nekoliko polica s jedne strane kamina
stoji kolekcija grnčarije. Svaki komad izrađen je s dosta vještine, a sličnost u stilu
otkriva da je riječ o jednom majstoru.
»Ja«, kaže glas iza mene.
Muškarac koji je ušao u predvorje u svojim je kasnim pedesetima. Njegova
ogrubjela koža puna je bora, a njegova gusta kosa siva poput prašine. No mnogo
je bolje odjeven nego što ga se sjećam, a na prstima mu sjaji zlatno prstenje.
»Rekli su mi da si se vratila«, kaže, a ja krenem prema njemu, spustim se na
koljena i ispružim ruke. »Došao sam čim sam čuo.«
»O, Dwane«, kažem ja. »Tako mi je drago što te vidim.«
Zagrljaj potraje znatno duže nego što bi trebao.
»Moja koljena nisu spremna za ovo«, promrmljam, a on me napokon pusti.
»Ovo je moj sin Ben.« Nespretno se dignem na noge. »Dušo, ovo je Dwane.
Sjećaš se? Pričala sam ti o njemu.«
Rekla sam Benu da sam imala dobrog prijatelja patuljka i doista se nadam da
će moj sin biti dovoljno taktičan i ne spomenuti to.
Ben ispruži ruku prema Dwaneu. »Drago mi je. Hoćete li nam se pridružiti?«
Dwane izgleda zadovoljno i podigne svoju čašu piva s bara. Pronašli smo stol,
a ja razmišljam o iznenadnoj socijalnoj zrelosti svog sina. No čim je otvorio usta,
pretpostavim da njegov motiv nije ljubaznost.
»Sad se bavite i grnčarijom, gospodine Ogilvy? Ne samo gradnjom maketa
gradova?«
Dwane se obrati meni. »Počeo sam nakon što si otišla. Nakon cijelog onog
meteža. Znaš već, s djecom i svim ostalim. Želio sam znati kako se izrađuju.
Nisam bio loš, pa sam išao na tečaj u večernju školu.«
»Vrlo si vješt«, kažem, »no uvijek si bio jako talentiran.«
289
»Napravio sam tvoju skulpturu«, kaže Dwane. »Iz sjećanja. I prema plakatu
izrađenom tijekom tvog nestanka.«
Ben i ja se pogledamo.
»Moju skulpturu?« upitam. »Dwane, zašto bi...«
»Pronašli smo je«, kaže Ben. »Kod kuće Glassbrookovih.«
Dwaneovo se lice smrači, potom pokaže glavom prema polici. »Ne, niste.
Ondje je gore.«
On ustane, ali se ne pomakne. »Ne mogu je dosegnuti«, kaže. »Morat ćeš je
sama donijeti. John neće zamjeriti. I dalje su moje, ako ih ne proda. Stavio sam
tvoju odostraga, Florence, kako se ne bi prodala. Držao sam je kod kuće, ali ženi
to nije bilo drago.«
Ben je već ustao. Stoji na vrhovima prstiju i gleda prema stražnjem dijelu
police.
»Pažljivo«, kažem mu.
On se vrati s glinenom skulpturom glave. Visoka je oko dvadeset pet
centimetara i prikazuje mene u mladim danima. Kosa mi pada preko ramena.
Osmjehujem se, nikad nisam vidjela sebe da se tako osmjehujem.
»Sjajna je.« Ben se vidno oraspoložio. »Doista izgleda kao ti, mama.« Okrene
se prema Dwaneu. »Možemo li je kupiti? Tati bi se svidjela.«
»Nije na prodaju«, kaže Dwane.
»Ne«, kažem ja, »pripada ovdje. Ta žena sam bila ovdje.« Osmjehnem se
Dwaneu.
Ben se tiho nakašlje. »Ona koju smo danas vidjeli bila je drugačija«, kaže i
ignorira me kad ga namršteno pogledam. »Pronašli smo jednu kod Glassbrookove
stare kuće. Probijenu drvenim komadićima. Znate li nešto o tome?«
Dwane zuri u Bena, pa pogleda mene kako bih to potvrdila. Kimnem.
»Poput onih pronađenih s djecom?« upita.
Ponovno kimnem.
»To nije dobro«, kaže.
»Jeste li napravili i nju?« pita Ben.
»Ni u ludilu«, kaže Dwane. »Florence, kad se vraćaš kući?«
»Tek sam stigla«, odgovorim. »Pokušavaš li me se riješiti?«
290
»Da.« Ustane i ostavi svoje neispijeno pivo. »Trebala bi ići kući, djevojko.
Ovdje nema ničeg za tebe.«
Odšeta i izađe iz puba.
»Čini se drag«, kaže Ben.
Pogledamo se i pokušamo se osmjehnuti. Ne uspijevamo.
291
60.
N AKON VEČERE, iznenađujuće dobre kad se usporedi s hranom koje se sjećam

iz Lancashirea u 1960-ima, kažem Benu da moram nakratko van. On zna
kamo idem. Poznaje me dovoljno dobro kako me ne bi pokušao odvratiti od toga.
Provjeri jesam li uzela telefon, kaže mi da vozim oprezno i da ga obavijestim
ako ću kasniti.
Šljunak na prilazu škripi pod mojim nogama, a prozori kuće stoje mračno i
prazno preda mnom. Ovo je negostoljubiva kuća, osobito za nestanka dnevnog
svjetla, no ne osjećam se poput uljeza. Imam osjećaj da me je kuća čekala. Da je
čak s veseljem očekivala moj povratak.
Prošlo je devet sati i sve je manje svjetla. Iznad mene je nebo tamne tirkizne
boje ljetnog sumraka, a ostaci sunčevih zraka protežu se obzorom poput šala
zlatne i ružičaste boje. Za sat vremena bit će potpuni mrak.
Vrata u noć.
Večeras neće biti mjeseca. Gdje god se nalazi to nevidljivo nebesko tijelo, ono
zalazi. Neće uzlaziti do sutra ujutro. Ovo će biti mračna noć. Vrijeme za crnu
magiju.
Gotovo sam stigla do kuće.
Nikad se nisam bavila crnom magijom, no u kući postoji mrak koji ću pokušati
istjerati. Prije trideset godina potjerala sam zlo u njegovu središtu, no energija
koju su ostavili Larry i njegova djela još je uvijek ovdje. Osjetila sam je danas.
Osjećam je sada dok se penjem prilazom. Kuća treba pomoć, kao i svi oni koji su
povezani s njom. Cassie, Sally, Luna - gdje god se nalazi - čak i Mary. I ja.
Pronalazak glinene figure prestrašio me je više nego što želim priznati. Nisam
imala izbora, morala sam je predati Tomu, premda je to izbezumilo Bena. No neću
mirno čekati ono što se sprema.
292
A nešto se sprema. Osjećala sam to cijeli dan.

Otvorim torbu kad se nađem nadomak kuće i izvadim sol. Bijela sol, osobito
morska sol, koristi se za većinu čarolija za blagoslov kuća, no u rijetkim
slučajevima, kada kuća ima posebno negativnu energiju, crna sol je može
apsorbirati i ukloniti. Istresem crno zrnje u svoj dlan pa ga počnem bacati na do
dok kružim oko kuće.
Magični krug početna je točka većine čarolija. On oblikuje »sveti« prostor koji
sadržava i fokusira energiju čarolije. U isto vrijeme služi i kao zaštita.
Stvarajući krug osjećam se bolje na trenutak ili dva, no potom se približim
stražnjim vratima i moje zle slutnje se vraćaju. Negativna energija koju je ostavio
Larry intenzivirala se tijekom godina. Danas me prestrašila. Sada će biti snažnija
jer pada noć.
Gurnem ključ u bravu - kako me Ben dobro poznaje - nisam namjeravala
vratiti ključ dok kuću ne uspijem posjetiti posljednji put.
Istog se trena nešto pomakne u kući. Čujem uspaničeno komešanje, možda
čak i lupanje unutarnjih vrata, a moje srce poskoči poput zarobljene životinje koja
se pokušava provući kroz rešetke.
»Samo hrabro, Florence. Ništa te ovdje ne može povrijediti.«
Govorim glasno zato što riječi imaju moć i zato što ne mogu izvesti čaroliju
za blagoslov ako me obuzima strah. Mora da sam uznemirila glodavce, ništa više.
Prođem kroz kuhinju i uđem u mračni hodnik. Spustim se na koljena,
izvadim pet kratkih svijeća, stavim ih ukrug i zapalim.
Još kretanja u kući. Štakori, ponovim sebi. Možda vjeverice.
Moj kalež, zdjela od čistog srebra, ide u sredinu kruga. U njega stavljam
mješavinu osušenog ljekovitog bilja i drugih biljaka. Božikovinu za zaštitu,
ružmarin za pročišćavanje, sandalovinu za istjerivanje duhova, borovinu za
uklanjanje negativne energije i ružu za vraćanje mira.
Donijela si prilično čudne stvari, mama.
Osušeno bilje brzo se zapali. Dim će prodrijeti u najmanje kutke kuće,
dosegnuti mjesta koja moj glas ne može. Otvorim usta kako bih počela, a negdje
iznad mene začuje se zvuk tako neočekivan da mi treba sekunda ili dvije kako
bih shvatila njegovu važnost. Kratka, ritmička eksplozija bubnjeva, cviljenje
gitare i puni, duboki Elvisov glas koji sentimentalno pjevuši o slomljenom srcu.
293
Poriv da ustanem i pobjegnem je silan. Dlanovi su mi ispruženi na podu,

spremni da me odgurnu. Glazba utihne.
Ovo nije stvarno. Ovo nije stvarno.
Kuća je tiha, no moje disanje je ubrzano i moje srce divljački lupa. Imam
bogatu maštu, toliko bogatu da se katkad zamagli granica između onoga što znam
da je stvarno i onoga što znam da ne može biti stvarno.
Ta glazba. Nikad nisam nešto zamislila tako jasno.
Ne bježim, koliko god to želim. Počnem brojiti unatrag od deset, zamišljam
kako me Ben drži za ruke i broji sa mnom. Ljubav pobjeđuje većinu negativne
energije, no teško je odbaciti jeziv osjećaj da nisam sama u kući.
»Ne bojim se«, kažem premda se bojim. Leđima sam okrenuta prema
obiteljskoj sobi za primanje. Poželim da sam je pregledala prije nego što sam se
spustila na koljena.
Mračni hodnik kao da se smanjio, sjene kao da su tamnije. Zatvorim stražnja
vrata, no u kući vlada propuh, čini je hladnijom.
Moje svijeće bore se ostati žive. Njihove sjene plešu na zidovima, a njihovo
me kretanje obeshrabruje dok ustajem.
»Dotakni ognjište i dotakni zidove, podari ovom domu blagoslove.«
Glasno izgovarajući riječi stare čarolije za blagoslov, prolazim kroz hodnik i
dodirujem sva vrata.
»Blagoslovi ovu usamljenu stolicu. Blagoslovi hranu poslaganu na policu.«
Već sam izvodila čarolije za blagoslov - one su lijep i jednostavan oblik magije
- no ova je teška kao što sam znala da će biti. S naporom se prisjećam riječi i one
me iscrpljuju dok se uspinjem stubama. Bilje koje gori ne ispušta svoj uobičajeno
slatkast miris, kao da ga nešto u kući pretvara u trulež.
Kako bih pravilno izvela čaroliju, morala bih ući u svaku sobu, no dok se
penjem, zamišljam Cassie koja hoda u snu prazna i širom otvorena pogleda i duge
srebrne kose, smrdljivog crnog psa zlih namjera sklupčanog na mom krevetu i
Larryja naslonjenog na zid, spuštena pogleda kao da će njegove lutajuće oči biti
manje uočljive ako su napola zatvorene. Ne mogu a da ne osjetim kako su i dalje
ovdje, kako me i dalje čekaju iza zatvorenih vrata.
294
Osjećaj da me netko promatra snažniji je na prvom katu. Okrenem se, tražim

kretanje ondje gdje ga ne bi trebalo biti, tražim sjene koje ne pripadaju ovdje, no
blijedo svjetlo mojih svijeća ne dopire dovde.
Kuća je mračnija nego što bi trebala biti. Vani se na nebu još uvijek vidi
svjetlost koja blijedi, no ovdje unutra kao da postoji sila koja je drži podalje,
učinkovito poput žaluzina na prozorima.
Vrata moje stare sobe su otvorena premda znam da sam ih zatvorila. Sirom ih
otvorim i uđem. Čarolija je većim dijelom namijenjena meni, a ovo je soba u kojoj
će, ako uopće, ostati dio mene.
»Prijatelji koji odavde odu, neka ih prate, sreća i nada gdje god da svrate.«
Dodirujem zidove, pokušavam im slati mirne i sretne misli, no riječi koje
izgovaram zvuče otrcano i glupo. Osjećam se poput djeteta u maminim cipelama,
a kad otvorim oči, gledam kroz prozor u sjenu koja je Hill i u Larryjevu radionicu
u kojoj me je gotovo tri dana držao zarobljenom, svezanom, začepljenih
usta, užasnutom. Dolje je mjesto u kojem sam zauvijek bila osakaćena
i promijenjena, mjesto u kojem sam izgubila dio sebe. Ne govorim o svom
izgubljenom prstu koji mi sve do danas zadaje fantomsku bol.
Napuštam sobu i brzo odlazim dolje. Uz kratku, posljednju molitvu ugasim
svijeće, sakupim pepeo od bilja koje je još uvijek toplo na mom dlanu i raspem ga
po hodniku prema tradicionalnom načinu širenja energije. Skupivši svoje stvari i
ključeve koji vise u kuhinji, izađem iz kuće.
Prošlo je trideset godina kad sam posljednji put kročila u Larryjevu radionicu.
Sada je prazna. Teški alati kojih se sjećam su nestali, vjerojatno su prodani. Nema
lijeosva ni kovčega, posve dorađenih ili napola izrađenih, pretpostavljam da ih je
uklonio Roy Greenwood koji je vodio posao do svoje preuranjene smrti.
Larry je u svom iskazu tvrdio da me je držao u maloj ostavi za drva u
stražnjem dijelu. Prolazim kraj radnih stolova i stezalica i osjećam tragove iverja
ispod cipela kao da ovdje nitko nije meo posljednjih trideset godina. Vrata
zapinju, moram ih snažno gurnuti. Dok to radim, sjetim se kako su se glasno
zatvarala teška vrata.
Sjećam se nekoliko vrata, a ne samo jednih.
No sve to dogodilo se tako davno, a ja sam zakopala ta sjećanja mnogo dublje
nego što je Larry zakapao svoje žrtve. Nakon što sam dala izjavu, nikad više nisam
295
svjesno pokušala misliti o tim danima. Nikad nisam govorila o njima. Kad bih se
noću budila nakon snova u kojima sam u mraku bila zarobljena i nepomična - a
ti su se snovi vraćali godinama - upalila bih svjetiljku ili radio, čitala knjigu, samo
kako bih svoje misli odvukla natrag na svjetlo.
Moja sjećanja maglovita su i nestalna, no bez obzira na to, ova prostorija u
kojoj sada stojim doima se manjom nego što bi trebala biti. U mojoj je glavi bila
veliko, hladno mjesto, vlažno i vrlo staro. Ova građevina nije ni stara ni vlažna.
»Hej!« Čekam jeku koja neće doći.
Postoji način da to provjerim. Spustim se na koljena i legnem na pod, no već
i prije toga znam da ovdje nema mjesta za puzanje. Ležim ispružena, obraza
stisnutog uz tvrdi pod. Sada sam sigurna. Ovaj pod napravljen je od grubog
betona. Kad sam bila Larryjeva zatvorenica, ležala sam na glatkom kamenu.
Lagao je.
Bila sam zatvorena u velikom, kamenom prostoru. Vrata su bila drvena, a dok
sam izlazila iz njega, bacili su me uvis, kao iz neke podzemne prostorije. Nekog
podruma. Vožnja do groblja trajala je kratko. Bilo je to negdje u gradu.
Izađem iz spremišta za drva, zalupim vratima i kažem sebi da to nije moj
problem. Larry je priznao. Ubojstva su prestala, i ja ne bih trebala dirati lava dok
spava.
Stojim u njegovoj radionici i sjećam se kako je plesao uz Elvisa dok mi je
pokazivao kako izrađuje svoje ljubljene kovčege. Nikad se nisam osjećala ugodno
kraj Larryja, no je li on doista bio ubojica?
Nikad ne možemo predvidjeti tko će postati ubojica ili prepoznati one koji su
to postali. Ako sam išta naučila u posljednjih trideset godina, onda sam naučila
to.
Vani me uznemiri odsutnost mjeseca. Osjetim iznenadan poriv da se vratim
u Black Dog, k svom sinu. U isto su vrijeme na tamnom nebu iznad mene
zvijezde, a nedaleko odavde, sjaje ponad crnog jezera, mirnog i jasnog poput
zrcala. U noći sličnoj ovoj plivala sam u njemu s muškarcem kojeg sam voljela i
postala žena iz Pendle Foresta.
Žena koja će se zauvijek pokušavati pomiriti sa svojom dvojnom prirodom.
Obuzme me osjećaj koji već godinama nisam doživjela, osjećaj divljih i čudnih
mogućnosti. Ne mogu, a da ne pomislim da bi me Tom čekao u Black Tarnu da se
296
sada odvezem onamo i da bi moj život, čak i ovako kasno, možda krenuo drugim
putom.
Volim svog supruga. Obožavam svog sina. Ali, Tom.
Tom...
Moćni su ti primitivni, neželjeni porivi. Krenem prema prilazu i svom
automobilu kad na prozoru svoje stare sobe ugledam lice koje zuri dolje u mene
poput duha.
No to nije duh. Pronašla sam Lunu.
297
61.
EKA U HODNIKU i zuri u ostatke spaljenog bilja.

Č »Čula sam zvukove«, kažem. »Čak i glazbu. Prestrašila si me.«
Ona se ne ispriča. »Pronašla sam njegov stari gramofon na tavanu. Zaboravila
sam koliko mrzim Elvisa.«
Ponovno pogleda spaljeno bilje. »Hvala ti«, kaže. »Lijepo od tebe što si
pokušala. Mi smo to činile bezbroj puta tijekom godina. Većinom mama, no
katkad bismo se pridružile Cassie i ja. No, nećeš imati uspjeha.«
Čarolije nikad ne uspiju ako se sumnja u njih, no ne kažem joj to. Umjesto
toga pogledam ženu koja je postala. Ljepota nekih žena dolazi do izražaja tek u
četrdesetima, a Luna je jedna od njih. Njezin nos, brada, jagodične kosti u
savršenoj su mjeri istaknuti, njezina koža je čvrsta i glatka. I dalje ima velike oči,
no šminka koju je nanijela kao da im daje blagost, čini ih zanimljivima,
privlačnima, a ne previše istaknutima. Ruž joj je savršen čak i ovako kasno, čak i
ovdje. Shvatim da je ovo žena koja svoju uvijek savršeno nanesenu šminku nosi
poput maske.
Na sebi ima istu crnu haljinu i elegantne cipele koje je nosila na pogrebu.
Znam da je korporativna odvjetnica u Londonu i da joj je odjeća sigurno
skupocjena. No preko ramena ima prebačenu torbu koja je više praktična nego
lijepa.
Teško diše, previše teško za nekoga tko nije radio ništa osim što je lutao po
praznoj kući.
»Dobro izgledaš, Luna«, kažem premda zapravo mislim da izgleda poput
polirane, ali prazne posude. Mislim da je Luna izgubila dio sebe. Počinjem se
osjećati nervoznom u ovom mračnom predvorju.
298
»Elanor«, ispravi me. »On me zvao Luna.«

Predugo zuri u mene. Kako bih razbila napetost, uputim se natrag u kuhinju.
Čujem tapkanje njezinih potpetica dok me slijedi.
»Sjedni«, kaže i to zvuči poput naređenja.
Uznemirena sam i želim otići, vratiti se u Black Dog i svom sinu - sve misli o
potrazi za izgubljenim šansama su nestale - no istodobno počinjem prihvaćati da
sam se vratila u Lancashire zbog odgovora i da bi ih mogla imati ova žena.
Čeka da napravim ono što mi je rekla. Stoga polagano izvučem stolicu i bez
imalo žurbe sjedam na nju. Igramo igru, plešemo u prašnjavoj, mračnoj kuhinji,
nadam se da poznaje pravila zato što nisam sigurna poznajem li ih ja.
»Moj otac je bio čudovište.«
Ne proturječim joj.
I dalje stoji nada mnom. »Došla sam kako bih spalila kuću.« Podigne torbu s
poda i izvuče plastičnu kantu s benzinom. Čujem kako se mućka tekućina dok je
odlaže na stol. Kanta je mala, no ako je puna, bila bi dovoljan akcelerator i
osigurala brzo spaljivanje kuće.
»Drago mi je što si se predomislila.« U glavi mjerim udaljenost do stražnjih
vrata. Bliže sam vratima od nje, no ja sjedim. »To ne bi bilo pametno.«
Pogleda u kantu pa nešto u svojoj torbi što ne mogu vidjeti. Vjerojatno šibice.
»Jesi li danas već bila ovdje?« pitam i mislim na lutku u košnici.
Ona odmahne glavom. »Nisam htjela sresti Mary. Sumnjam da dolazi ovamo
po mraku. Sumnjam da to itko čini. Hrabrija si od većine, Flossie. No to si
oduvijek i bila.«
»Jesi li sumnjala u njega?« pitam. »Kad se sve događalo, kad ste svi živjeli
ovdje? Kad su te oteli, jesi li barem jedanput pomislila da možda znaš tko te drži
zatočenom?«
Ja sam znala. Nisam prvih nekoliko sati, možda dana, no kad je Larry došao
kako bi me izvukao iz tog mjesta, bilo je očito. Njegov miris, njegov dodir.
Poznavala sam Larryja. Kako je moguće da Luna nije prepoznala vlastitog oca?
»Branila bih ga do posljednjeg daha.« Njezine velike oči svjetlucaju u mračnoj
kuhinji, njezine usne drhte, no Luna koje se ja sjećam, bila je veliko pretvaralo.
299
»Jedanput«, kaže ona. »Samo jedanput sam pomislila: >O, nešto nije u redu.<
Znaš na što mislim, Flossie, kad se nešto stisne u želucu, kao da si progutao glinu,
a ona se stvrdnjava i stišće i upija sve oko sebe tako da ne možeš disati?«
»Da «, složim se. »Poznajem taj osjećaj. Zove se strava.«
Kratko kimne uz sićušan osmijeh kao da je zadovoljna tom riječi. Potom ode
do prozora i nagne se nad sudoper.
»Bio je ondje vani. Jedne noći. O, ne možemo vidjeti odavde. Pođimo gore.«
Okrene se i izađe iz prostorije. Čujem kako joj potpetice odzvanjaju na
parketu u hodniku i kako je promrmljala »hajde«.
Kanta s benzinom još je uvijek na stolu. Njezina je torba kraj mojih nogu. Čini
se da ne postoji opasnost, pa krenem za njom. Ona je u mojoj staroj sobi, kleči na
krevetu kako bi mogla gledati kroz prozor. Pozove me da joj se pridružim.
»Bila si u mojoj sobi?« kažem jer ne mogu odoljeti.
»Nije te bilo gotovo tri dana«, odgovori. »Cassie i ja izvodile smo zaštitnu
čaroliju za tebe. Pronašle smo je u jednoj od maminih knjiga. Cassie je rekla da će
najbolje djelovati u tvojoj sobi.«
»Hvala«, kažem neobično dirnuta. »Možda je bila uspješna.«
»Cassie je morala sići pa je ostavila mene da sve pospremim. Kao obično. Tek
što sam bila gotova, ugledala sam nekoga u vrtu.«
Popnem se na krevet i otpužem do nje. Još ima svjetla na nebu pa možemo
razabrati obrise vrta: voćke, živicu oko Sallyna vrta ljekovitog bilja, stare košnice.
»Ispred košnica«, kaže Luna. »Tata je bio ondje. Držao je lopatu i kopao.«
»Pa, vrt je«, kažem.
»Bio je mrak«, odvrati Luna. »I, jesi li ikad dok si živjela ovdje vidjela tatu u
vrtu?«
Nisam. Sally je radila u vrtu, a Maryn suprug pomagao joj je oko težih poslova.
Nikad nisam vidjela Larryja kako kopa.
»Naježila sam se dok sam ga gledala«, nastavi Luna. »Nešto nije bilo u redu.
Nitko ne kopa noću osim ako ne želi nešto skriti, zar ne?«
»Jesi li bila u iskušenju otkriti što je to?«
»Nisam se usudila«, odgovori. »A potom su unutar nekoliko sati pronašli tebe
i uhitili njega. Čuli smo da je priznao. Pretpostavljam da sam mislila kako skriva
300
dokaze, a njih ste ionako imali dovoljno. Činilo se da je najbolje ne reći ništa. Što
god da je to bilo, nisam htjela znati o čemu je riječ.«
»Nisi to nikome rekla?«
»Ne.«
Morat ću to reći Tomu. Hi mu nekako prenijeti tu poruku. Vjerojatno nije
najbolja ideja vidjeti ga ponovno. No, potencijalno je dobro što postoje novi
dokazi. Potvrda da smo ipak optužili pravog čovjeka bila nam je - meni -
potrebna.
»Moram ići.« Pomislim da je bolje ne reći gdje sam odsjela. »Gdje ćeš ti
spavati?«
»Ovdje. Ne volim hotele. Osobito ne u ovom gradu.«
»Onda bi vjerojatno trebala razmisliti o svom planu da je spališ.«
Mrzovoljno mi se osmjehnula. »Mogu to napraviti i sutra ujutro.«
Dok se spuštam, čujem kako me slijedi, no ne okrenem se dok ne dođem do
kuhinjskih vrata.
»Misliš li da je kriv, Elanor?« pitam.
»Naravno«, odgovori. »Priznao je.«
Dok se spuštam prilazom, svjesna sam poleta u koraku kojega nije bilo cijelog
dana. Oraspoložilo me to što je Luna tako sigurna u krivnju svog oca. Ona ga je
poznavala. Ne muče je sumnje. Ranije tog dana, Cassie nije iskazivala sumnju.
Ulovili smo ga, a sada je mrtav. Napokon je gotovo.
Nema puno prometa na povratku do hotela, brzo prevaljujem put. Letimice
pogledam prema baru dok prolazim kraj recepcije te ugledam glavu i ramena
nekoga tko bi mogao biti Tom, no ne zaustavljam se. Sad moram biti sa svojim
sinom. Sinom koji je danas bio moja stijena, koji me je spuštao na zemlju i činio
me usredotočenom, kao što to čini od dana kada je probijajući se i vrišteći došao
na ovaj svijet.
Kunem se da je to milo dijete psovalo dok je izlazilo iz mene. Osjetim nagli,
čudni poriv da ga čujem kako psuje.
Njegova vrata nisu zaključana. Njegova soba je prazna. Pokucam na vrata
kupaonice i otvorim ih kad ne začujem gunđanje. Prazna je. Na sekundu se pitam
301
skriva li se, no prošle su godine otkad smo se on i ja igrali skrivača. Znala sam da
to ne bi napravio. Ne ovdje. Ne sada.
Mora da je u mojoj sobi i da je zgužvao plahte na mom krevetu jer je sam
smazao sve naše kekse. Zatvorim vrata, ugledam njegov telefon na podu ispod
stolice ne pomislivši da je to važno.
Moja vrata su zaključana. Dok izvlačim ključeve, počnem ubrzano disati.
Soba s druge strane je u mraku i točno onakva kakvu sam je ostavila. Ništa ne
ukazuje na to da je bio ovdje, no ipak provjerim kupaonicu.
Moj sin je nestao.
302
62.
P ANIČARIM SAMO U SEBI. Izvana smireno koračam sobom, otvaram ormar,

gledam ispod kreveta, pa iza zavjese za tuš u slučaju da zbija bolesne, neslane
šale sa mnom, premda znam da nije tako. Očekivat će od mene da sam detaljno
pregledala sobe, stoga to i činim.
Odjurim dolje i istrčim kroz stražnja vrata na parkiralište. Nema razloga
misliti da bi mogao biti ondje, no ipak provjerim, čak i pogledam preko niskog,
crnog zida prema rijeci koja protječe kroz središte grada, većim dijelom ispod
zemlje.
Razina vode je niska, obala rijeke prekrivena gustom ljetnom vegetacijom
strmo se uzdiže prema meni. Ne može biti dolje. Ne mogu razmišljati o svom sinu
i ovoj prljavoj, gmižućoj rijeci. Vraćam se unutra. Paničarim samo u sebi.
Proguram se iza bara ignorirajući prigovore konobarice i zateknem Johna
Donnellyja u kuhinji.
»Ben je nestao«, kažem. »Ne mogu pronaći svog sina. Postoji li soba s igrama
ili salon s televizorom za koji ne znam? Negdje gdje bi mogao gledati televiziju?«
Tammy se pojavi širom otvorenih očiju i napeta izraza lica. »Ne«, odgovori
John. »Djeci je zabranjen pristup zajedničkim prostorijama. Kad ste ga posljednji
put vidjeli?«
Ne odgovorim na Johnovo pitanje. I sama ih imam previše. »Jeste li ga vidjeli
tijekom večeri? Nakon što sam otišla?«
»Nisam ga vidjela od večere«, kaže Tammy. »Prije više od sat vremena. Otišao
je gore s vama.«
John podigne ruke u gesti koja kaže da nema što dodati. Trebali bi biti ljuti
što sam uletjela u njihov privatan prostor, što ih bombardiran pitanjima, no nisu.
Razumiju me.
303
»Je li razgovarao s nekim u hotelu?« Pomislim na Dwanea i pitam se je li još

uvijek ovdje. Možda je Dwane pozvao Bena da pogleda njegovu maketu grada.
Molim te, Bože, samo da je Ben s mojim starim prijateljem.
Tammy odmahne glavom.
»Želite li da nazovem policiju?« upita John.
»Dajte mi sekundu.« Ostavim ih i krenem prema baru. I dalje ne paničarim
izvana. Otvorim vrata i shvatim da sam bila u pravu: Tom je ovdje. Leđima je
okrenut prema meni, no prepoznajem njegovu jaknu i njegov glas dok se smije.
»Tome«, viknem dok prelazim prostoriju.
»Hej.« Glumi da je iznenađen, no toplina u njegovim očima govori mi da se
nadao da će me vidjeti, da je došao ovamo kako bismo se sreli. Zatim se duboko
zagleda u moje lice. »Što je?«
»Moram razgovarati s tobom. Smjesta.«
Slijedi me u hodnik koji je prazan izuzevši Johna i Tammy koji oklijevaju kraj
kuhinjskih vrata.
»Ben je nestao.« Ne želim gubiti vrijeme i čekati na njegova pitanja, zato mu
kažem sve što je potrebno. »Bio je ovdje kad sam otišla prije sat i pol. Pretražila
sam naše sobe, parkiralište i zajedničke prostorije. Nije uzeo svoj kaput, svoj
telefon ili novčanik. Tammy i John ga nisu vidjeli. Nije rekao da će izaći i ne
poznaje nikoga u gradu. Izaći i ne ostaviti mi poruku nije nimalo njegov stil.«
Znam što slijedi, pa dodam: »Otišla sam do kuće Glassbrookovih. Imam
ključeve. Znao je da idem onamo.«
Tom stisne oči. »Je li te možda slijedio?«
»Nije isključeno«, kažem.
»Imaš li njegovu fotografiju?«
»Imam jednu gore. Stara je nekoliko godina, ali...« zastanem jer se osjećaj
panike pokušava probiti van. U dnu mog grla je krik i...
»Florence!« kaže Tom.
Pogledam ga u oči.
»Idi po nju. Brzo. Vidimo se ovdje dolje. Za dvije minute.
»Idi.«
304
Odem, gurnem nekoga ustranu na stubama, utrčim u svoju sobu. Zgrabim

svoju torbu, uzmem telefon iz Benove sobe i potražim njegove ključeve. Ne mogu
ih pronaći.
Predvorje je prazno kad se spustim. Benov ključ ne visi iza recepcije, a to mi
govori da nije namjeravao napustiti hotel.
»Florence.«
Tom se vratio. »Dopusti da ti kažem što sam poduzeo.« Pokazuje mi da priđem
bliže. »Ozbiljno sam shvatio situaciju«, počne. »Ne zato što sam zabrinut - nisam
zabrinut. Siguran sam da je u redu i negdje u blizini - no poduzimam sve
potrebne mjere zato što je riječ o tebi.« Osmjehne mi se. »I zato što je riječ o nama.
I zato što se događa ovdje.«
Uspijem mu se isto tako osmjehnuti kako bih mu zahvalila. Tom zna da ću
zahtijevati da učini sve što je moguće kako bismo pronašli mog sina i da ću podići
galamu ako to ne dobijem. Zna da ćemo zbog svega što smo prošli zajedno uvijek
ozbiljno shvatiti nestanak djeteta. I zna da ćemo ovdje, na sjeverozapadu,
uvijek pretpostavljati da se dogodilo ono najgore.
»Kategorizirao sam ga kao ranjivu nestalu osobu i dao podijeliti njegovu
fotografiju«, nastavi Tom. »Za deset minuta stiže tim sa psima.«
Tim sa psima pronaći će trag samo ako je Ben otišao pješice.
»Policajci stižu kako bi pretražili hotel. Tammy i John će surađivati. Drugi
tim će početi pretraživati grad, javne parkove, pubove za koje znamo da poslužuju
maloljetne goste.«
Kimnem. Znam da Ben nije ni na jednom od tih mjesta, no Tom mora slijediti
proceduru.
»Ti i ja idemo do kuće Glassbrookovih kako bismo bili sigurni da nije ondje.
Zatim ću te vratiti i ti ćeš ovdje čekati na njega, nazvati njegova oca i njegove
prijatelje kod kuće s kojima je možda bio u kontaktu.«
Njegova oca. O, Bože, njegova oca.
»U redu.« Tom me povede sa sobom niz hodnik i van iz hotela, a mene
obuzme osjećaj déjà vua. Nekoć smo to činili bezbroj puta. No nikad kad mi je
bilo ovako mučno. Dok sam se osjećala ovako bespomoćno.
»Sjajno se držiš.« Tom otvori vrata za mene.
305
»Moram se ulogirati u sustav«, kažem dok izlazimo iz grada. »Doći ću u

postaju čim obavim telefonske razgovore. Moram provjeriti ostale nestanke
tinejdžera na sjeverozapadu. Razgovarat ću i s Yorkshireom.«
Tom ne kaže ništa.
»Cumbria«, nastavim. »Meyerside.« Svjesna sam da govorim samoj sebi. »On
ih ne bi odveo odavde. Tako bi privukao pozornost na sebe. Otišao bi dalje, ali ne
predaleko. Sigurno je stacioniran ovdje. Kako je, kvragu, znao da ću se vratiti? I
kako je nagovorio Bena da izađe iz hotela? Ben je pametan.«
»Florence, saberi se.« Kad mi je Tom to ljutito rekao, ugledam strah koji
pokušava skriti od mene. »Ne postoji >on<. Ne postoji predator na slobodi u
okolici Sabdena. Larry Glassbrook je ubio djecu, a on je mrtav.«
Tom je upalio plava svjetla. Jurimo kroz tihe ulice. Dio mene želi viknuti da
uspori kako bih, dok prolazimo, mogla provjeriti svaku mračnu ulicu i ugao, drugi
dio želi da ubrza. Stigli smo do kuće Glassbrookovih. Tom jurne uz prilaz ne
provjerivši brzinu te završi kraj ulaznih vrata. Iz prtljažnika izvadi džepnu
svjetiljku i dva para jednokratnih rukavica, a ja zahvaljujem Bogu što još uvijek
razmišlja racionalno, što se ponaša poput policijskog časnika, a ne roditelja na
rubu panike.
Lupa po vratima kako bi probudio Lunu dok ja trčim po vrtu, gledam iza
stabala, ispod grmlja. Nakon što se nitko ne javi, predam mu ključeve. Ulazimo.
Pretražimo je od vrha do dna, zatim i Larryjevu radionicu, pa ostavu za drva u
stražnjem dijelu i vrtnu kućicu. Ne pronađemo ništa. Lima nije ovdje. Kao ni Ben.
»Tome.« Stojimo vani pred stražnjim vratima, pitamo se što učiniti sljedeće.
»Znam što misliš i znam da bih to mislila na tvom mjestu, no možeš li me
poslušati, molim te?«
»Slušam.«
Kažem mu što mi je maloprije rekla Luna. Kako je jedne noći, dok me nije
bilo, vidjela Larryja kako po mraku kopa po vrtu. Kako ju je to uznemirilo,
dijelom zato što oca nije zanimalo vrtlarenje, a dijelom zato što nitko ne kopa po
mraku ako nema što sakriti.
»Gdje u vrtu?« upita.
»Kraj košnica.«
Tom ne kaže ništa.
306
»Reci to pčelama«, kažem. »Kad sam ga zadnji put vidjela, Larryja je nešto
mučilo. Istaknuo je da je to rekao pčelama. Mislila sam da je ono što sam trebala
pronaći bila lutka. Što ako nije tako? Što ako Larry nije znao ništa o tome nego je
nešto sakrio u blizini košnica?«
Tom uzdahne. »Tvoja odluka«, kaže. »Mogli bismo provesti sljedećih pola sata
u potrazi za ostacima Larryjeve mačke, a ja mislim da bismo bolje mogli iskoristiti
to vrijeme. No imamo svjetiljku, a u kućici su lopate. Tvoja odluka.«
Donesem odluku. Pronađem lopatu i odvedem Toma do košnica. On
svjetiljkom osvijetli tlo, a mi ne ugledamo ništa osim ravne livade, visoku travu i
uobičajeni korov. Mogli bismo kopati satima i ne pronaći ono što je Larry ostavio
ovdje. Priđem bliže košnicama i osjetim nešto tvrdo ispod cipela.
Zgrabim Tomovu ruku i nagnem svjetiljku prema dolje. Mali kamen, što ne
znači ništa, osim što ih ima više. Cijeli red. Šest kamena u ravnoj liniji, zatim red
od četiri kamena, pod pravim kutom. Slovo »L«.
»Evo ga«, kažem. »Ovdje je.«
Držim svjetiljku. Tom ubrzano kopa.
»L« za Larry? »L« za Luna? »L« za Lovelady? »L« za ljubav?
»Hej «, promrmlja Tom, a ja prestanem mahati svjetiljkom. U dubokoj rupi
nalazi se platnena torba s vrpcom za stezanje. Stara je i jako prljava.
»Unutra«, kaže Tom.
Tom za kuhinjskim stolom razveže vrpcu. Iz torbe ispadne velika žuta
omotnica bez poštanske marke i pečata, s urednim starinskim rukopisom,
naslovljena na cijenjenog gospodina Larryja Glassbrooka. Tom je otvori, a mi
ugledamo nekoliko crno-bijelih fotografija i komadić zamrljane tkanine. Tom
posloži sve fotografije na stol, i znam da ga prva uzdrma koliko i mene. Na
fotografiji smo nas dvoje.
Fotografija je stara trideset godina, snimljena je kad sam živjela i radila ovdje.
Na fotografiji sam pijana, mlada dvadesetdvogodišnjakinja. Tom kojeg se sjećam
iz tih dana vodi me iz Black Doga.
Na drugoj fotografiji udaljeni smo nekoliko metara od puba, u pozadini mogu
vidjeti Tomov auto. Na trećoj je pubov kombi i John Donnelly koji istovaruje
nešto iz podruma. Fotografije su snimljene one noći u kojoj smo Tom i ja vodili
ljubav kraj Black Tarna, one noći u kojoj sam Lunu izvukla iz preuranjenog groba.
307
Na četvrtoj nismo ni Tom ni ja, nego Luna koja se penje u stražnji dio
kombija. Iza nje, spreman da zatvori vrata, stoji John. Na posljednjoj fotografiji je
kombi koji izlazi s parkirališta. John je za volanom. U to je vrijeme bio premlad
za vozačku dozvolu, no sjećam se da mi je Tom rekao kako su ga jedanput
zaustavili i dali mu opomenu zbog vožnje bez isprava.
»Ne razumijem«, kaže Tom. »Tko je ovo snimio?«
»To je ista noć«, kažem. »John je u istoj odjeći na svim fotografijama.«
»Uvijek je nosio istu odjeću. Jadnik nije imao odjeću osim one koju bi mu
prepustio otac.«
Pokažem fotografiju na kojoj Luna ulazi u kombi. »To je odjeća u kojoj smo
je pronašli«, kažem. »Ovo je noć u kojoj smo je pronašli.«
Tom ne odgovori.
»Pogledaj mjesec.« Prstom pokažem sjajnu bijelu kuglu na nebu na jednoj
fotografiji, zatim i na ostalima. Mjesec je bio gotovo pun u noći u kojoj je Luna
bila oteta, te pun u noći u kojoj je bila pronađena.
»Nije na istom mjestu«, kaže Tom, no u njegovu se glasu nazire nesigurnost.
»Ne može ni biti. Mjesec se kreće nebom. Rekla bih da su fotografije s Johnom
i Lunom snimljene sat vremena nakon što smo otišli.«
»Tko?« upita. »Tko ih je snimio? Tko je, zaboga, satima čekao ispred Black
Doga?«
Ne znam, a to trenutačno i nije moja najveća briga. »Ove fotografije dokazuju
da Luna nije bila oteta. Nije ju oteo njezin otac, nitko ju nije oteo. Izgleda li kao
da je John silom gura u kombi? Sve su lažirali. Od samog sam početka govorila da
je Lunina otmica drugačija.«
Tom kao da se ljulja na mjestu. »Čekaj, Florence - pronašla si je u plitkom
grobu.«
Ispružim ruku kako bih dotaknula njegovu, no on ustukne. »Da, njezin
pogreb bio je posve različit od onog koji su dobili ostali. Nije bila u kovčegu. Bila
je miljama daleko od grada. I, upozorili su mene. Meni su rekli gdje je mogu
pronaći. Luna nikad nije bila u stvarnoj opasnosti.«
Odmakne se za korak kako bi me bolje pogledao. »Gdje je bila cijelo to
vrijeme? I zašto? Zašto bi, do vraga, netko lažirao otmicu? Koji je bio razlog?«
308
Odjednom sam sigurna u sebe. Uskoro ću biti ljuta, bijesna na samu sebe jer
to nisam vidjela prije, jer sam ignorirala sumnje koje su me izjedale u vezi s
Larryjevom krivnjom, no sada će biti dovoljno prihvatiti ono što znam da je
istina.
»Kako bi odvukli pozornost od stvarnih ubojica«, odgovorim. »Njih samih.
John i Luna ubili su Stephena i Susan i Patsy. A ostali - Tammy, Dale, Unique -
vjerojatno su također bili upleteni. Tome, sjećaš se kad smo onomad govorili da
je Lunina otmica trik, način kojim Larry pokušava odvratiti pozornost od sebe
jer tko bi ubio vlastitu kćer? Pa, bili smo u pravu što se tiče trika, no ne i osobe
koja je zapravo bila odgovorna.«
On odmahne glavom, no poznajem Toma. Razmišlja o tome.
»Znali su da smo sve bliže rješenju«, nastavim. »Znali su da sam ja sve bliže
rješenju. Luna je pronašla moje dijagrame, znala je da se zanimam za djecu u školi,
da skupljam informacije o njima. Ona i John vidjeli su da posjećujem školu. Bože,
jedan dan čak su pokušali izvući informacije iz mene. Ovdje u vrtu. Sjećaš se
kako nam je John rekao da je gej? Kako je Luna pokušala svaliti krivnju na mene?
Oni su manipulativni lažljivci. Bili su opasni kao tinejdžeri, dvostruko su opasni
sada, a imaju Bena.«
Sjetim se zabrinutih lica Johna i Tammy u Black Dogu i osjetim kako bi lako
bilo golim rukama rastrgati ljude. Osjetim kako nokte zabijam u dlanove, kako
mi disanje izmiče kontroli. Kipim od bijesa. Ti ljudi nemaju pojma, nemaju
nimalo pojma što su pokrenuli kad su upleli mog sina.
»Elanor Glassbrook već godinama ne živi u Sabdenu«, kaže Tom, a njegov glas
zvuči kao da je miljama daleko od mene.
Samo se s naporom uspijevam vratiti k njemu, govoriti smirenijim glasom
premda je sve što želim zavijati. »John Donnelly i Tammy su vlasnici puba u
kojem odsjedamo. Ben bi imao povjerenja u njih. Kad bi mu pokucali na vrata i
rekli: >Nešto se dogodilo tvojoj mami. Dolje je. Dođi brzo.< On bi to učinio.«
Tom mi okrene leđa i nagne se nad sudoper. Na tren pomislim da će se
ispovraćati. »Zašto je Larry priznao?« pita slavine. »Ako je Larry bio nevin, zašto
je trideset godina sjedio u zatvoru?«
»Iz ljubavi«, kažem. »Znao je da je Luna kriva. Preuzeo je krivnju zbog nje.«
Obraća se vlastitom odrazu. »Dopustila je da joj otac ode u zatvor?«
309
Pomaknem se kako bih stala iza njega. »Bila je tinejdžerica i psihopatkinja.

Mirno bi gledala kako joj oca vješaju.«
Tom još jednom polagano i duboko izdahne. Na rubu sam da izgubim
strpljenje, no trebam Toma.
»Netko mu je poslao dokaze«, kažem. »Netko je ove fotografije poslao
Larryju.« Ispružim ruku i laktom gurnem komadić tkanine. Čak i da ne nosim
rukavice, ne bi me zabrinjavala mogućnost da ću ga kontaminirati svojim DNK-
om. Moj DNK već je na njemu. Ova tkanina bila je omotana oko mog prsta.
»Netko mu je poslao moj prst«, nastavim. »Znao je da je moj. Dao mi je
kompliment za lak na noktima. Znao je da je njegova kći čudovište, no učinio je
to kako bi je zaštitio.«
Tom se okrene. Ne mogu pročitati njegove oči. »Ubojstva su prestala«, kaže.
»Ovdje živim više od trideset godina i više nije bilo neobjašnjivih nestanaka djece
u Sabdenu.«
»To je bio dogovor«, kažem na to. »On preuzme krivnju, a oni se moraju
upristojiti. Zakopao je dokaze kako bi bio siguran da će održati riječ. Sve ovo
vrijeme nije dopustio Sally da proda kuću jer su fotografije bile zakopane u vrtu.«
»O, sranje«, kaže Tom.
»Možda i nisu prestali«, kažem. »Možda su postali pametniji. Zato moram ući
u sustav i potražiti slučajeve nestale djece. Nakon što privedemo Johna i Tammy.«
Projurimo kroz grad. Već dio vremena čvrsto se držim za sjedalo jer se Tomov
stil vožnje nije promijenio posljednjih trideset godina, a ne namjeravam mu reći
da uspori. Kad ga promet prisili na kočenje, kažem mu: »Nisam ona dva dana bila
zatvorena u Larryjevoj ostavi za drva. To je izmislio. Otišla sam je vidjeti. To nije
isto mjesto.«
Ovaj put ne proturječi. »Gdje onda?«
»Pretpostavljam u Black Dogu«, odgovorim. »To mjesto sigurno ima velik
podrum. A dvostrukim vratima koja smo vidjeli lako se može prići s parkirališta.
Mislim da su ondje držali Lunu, a i mene. Neko vrijeme možda i ostale.«
»Pretražili smo Black Dog.«
»Možda postoji skriveni podrum za koji nitko ne zna.« Pitam se hvatam li se
za slamku, je li moja želja da pronađem Bena tako snažna da izmišljam skrovišta
310
koja ne postoje. »Dwane mi je jednom nešto spomenuo. Vrlo stari podrum u

kojem se još uvijek nalaze lanci i u kojem su se nekoć držali zatvorenici prije
odlaska u Lancaster Gaol. Jesi li ikad čuo za nj?«
Kratko slegne ramenima. »Možda.«
»A Luna se ne bi opirala. Bila bi spremna sakriti se.«
»No, ti nisi. Tražili smo te u podrumu Black Doga. Tražili smo posvuda. Nitko
od nas nije spavao tri noći.«
Glas mu pukne, a ja ispružim ruku kako bih pogladila njegovu. Ne mogu
dopustiti da nas uhvati panika. Ben je moj sin. Moj život je gotov ako mu se išta
dogodi.
Brzo stižemo do puba. Na parkiralištu su patrolna vozila s upaljenim
svjetlima.
Tom ugasi motor i okrene se prema meni. »Ostaješ ovdje«, kaže.
Posegnem za ručicom, a on me zgrabi za ruku. »Nemoj biti glupa, Floss. Ne
mogu dopustiti da sudjeluješ u ovome. Ući ću sam i pobrinut ću se da Johna i
Tammy Donnelly odvezu u postaju na razgovor. Ako ne žele poći samovoljno,
uhitit ću ih. Potom ćemo pretražiti podrum. Ti ćeš ostati ovdje dok Donnellyjevi
ne odu, a zatim ćeš otići u svoju sobu. Jesam li jasan?«
Ne mogu se prepirati. Ne mogu učiniti ništa što bi odgodilo potragu za
Benom.
Gledam kako Tom nestaje u pubu i na sekundu zurim u vrata. Opazim
plamenu torbu, sada pažljivo umotanu u vrećicu za dokaze, kako leži na
stražnjem sjedalu. Tada me i izvana ulovi panika.
Tammy i Johna odvezu u odvojenim vozilima. Tom se ponovno pojavi, slijedi ga

otmjeno odjeven muškarac. Mislim da bih trebala poznavati tog visokog
muškarca u skupocjenom odijelu, no ne mogu ga nigdje smjestiti. U ranim je
četrdesetima, ima tamnu kosu, guste obrve i male oči boje škriljevca. Nešto u
njegovu držanju govori mi da je policajac, višerangirani detektiv. Izađem iz auta
kako bih ih dočekala. Obojica opaze da sam plakala, nijedan me ne može
pogledati u oči.
»Vraćam se u postaju kako bih vodio ispitivanje«, kaže Tom. »Potrajat će jer
ćemo možda morati čekati odvjetnike i...«
311
»Znam kako to ide«, kažem. »Želim gledati.«

On odmahne glavom. »Nemoguće, Florence. Ostavljam te s višim
inspektorom Brianom Rushtonom. Stanovim sinom. Zna sve o tebi. Pobrinut će
se za tebe.«
Kimnem muškarcu kojega se sjećam s fotografije kao zdepastog djeteta s
policijskom kacigom. Prepoznala sam njegovu veliku sličnost s ocem. Drago mi
je što je tu. Iza nas čujem kako Tom ulazi u auto i nestaje.
»Idemo provjeriti podrume, gospođo«, kaže Rushton glasom svog oca.
»Možete poći sa mnom ako ćete raditi točno ono što vam kažem.«
Podrumi su golemi. Zidovi su od kamena, na nekim su mjestima obojeni u
bijelo, no boja je stara i ljušti se. Podovi su obloženi kamenim pločama, osim
ondje gdje se nalazi savinuti komad linoleuma. Prostorije kroz koje prolazimo su
hladne i zaudaraju na proliveno pivo i vlažne ručnike. Vidim kako na nekim
zidovima sjaje lišajevi.
Bačve su, naravno, ovdje dolje, uredno posložene sjajne srebrne bačve koje su
labirintom cijevi spojene za zidove. Ondje su i kutije s grickalicama, orašastim
plodovima i čipsom od svinjske kožice, sanduci s pivskim bocama i limenkama te
bezalkoholnim pićima. U nekim su prostorijama uza zidove naslagani stolovi
s nogarima, a tornjevi sjajnih stolica sežu sve do stropa. U drugima je namještaj
za spavaće sobe i oprema za kupaonice.
Nismo pronašli Bena. Pregledali smo sve. Inzistiram da se pregledaju i prazne
bačve, no on nije ovdje. Zastanem kad se nađemo u sobi gdje velika dvostruka
zaklopna vrata vode van na parkiralište. Ovo bi mogla biti vrata koja sam čula,
vrata kroz koja je moje slabo i bolno tijelo bilo bačeno, no nisam sigurna.
»Postoji još jedna soba«, kaže barmen koji je naš vodič, a mi slijedimo njegov
pogled prema kamenom zidu uz koji su naslagane bačve. Mogu vidjeti drvenu
plohu iza bačvi.
»Kakva soba?« pita Rushton.
»Stara je«, odgovori barmen. »Ne koristimo je.«
Bačve su teške, potrebna su četiri muškarca - Rushton, barmen i dva policajca
koja su u našoj pratnji - kako bi ih prevrnuli i otkotrljali. No nakon nekoliko
minuta gurnu ustranu plohu i otkriju niski nadsvođeni prolaz, obložen
312
kamenjem, sjajan od vlage od obližnje rijeke i pun obruča starih drvenih bačvi.
Nitko od nas neće moći stajati uspravno u njemu.
Obuzme me klaustrofobija dok ulazimo ispod niskog, neravnog stropa i
gledamo kako Rushtonova svjetiljka otkriva usko, raspadajuće stubište na drugom
kraju. Staro je i izlizano kao da se kamen stopio sa svojom okolinom. Sjaji poput
tekućine i stoga pomislim da neće biti dovoljno čvrsto da podnese našu težinu.
»Pazite«, kaže barmen i jurne uz stubište poput vjeverice.
»Ne trebate poći s nama«, kaže mi Rushton, no ja ga ne poslušam. Nakon
nekoliko neugodnih sekunda, on i ja popeli smo se skliskim stubama i stojimo u
najudaljenijem dijelu podruma Black Doga. Naša dva policajca čekaju nas dolje.
Ovo je soba koju mi je davno spomenuo Dwane. Mjesto u kojem su se držali
lopovi i banditi prije odlaska u Lancaster Goal.
Zemlja se probija na mjestima na kojima se mrvi kamen. Mala je, ne može se
stajati uspravno i vlada gužva s nama troma unutra. Pretpostavim da je velika
dvanaest puta osam stopa. Iznad naših je glava željezna rešetka kroz koju se
probijaju biljke. Pretpostavljam da se rešetka nalazi na obali rijeke i da podrum
poplavi u vrijeme plime.
Na zidovima su ostaci lanaca i željeznih stezalica - mislim da bi se zvale karike
ili negve. Željezni prsteni pričvršćeni su na dnu zida.
»Jeste li već bili ovdje, gospođo?« pita me Rushton tihim glasom.
Uzmem si vremena. Kamene ploče ispod naših stopala, osjećaj da se nalazimo
ispod zemlje, vlaga i hladnoća. Sve odgovara. No ne i sam prostor. Zatvor u mom
sjećanju bio je veći.
»Mislim da nisam«, odgovorim.
»Nisu je pretražili«, kaže Rushton. »Poznajem taj stari slučaj. Bezbroj puta sam
pogledao te spise. Ovaj dio podruma bio je zatvoren i nisu ga pretražili. Možda
ste bili ovdje. Možda su ovdje držali Lunu Glassbrook i ostale.«
»Ben nije ovdje«, kažem. »Jedino je to sada važno.«
313
63.
BAVIM TELEFONSKE RAZGOVORE. Nazovem supruga koji je još uvijek u

O Parizu i lažem, kažem da nisam zabrinuta, da sam se javila samo kako bih
bila sigurna da sam ispunila sve svoje obaveze. Nazovem Benovu baku i djeda.
Lažem i njima. Nazovem najboljeg prijatelja svog sina, drugog najboljeg
prijatelja i prijateljicu za koju znam da bi želio da mu je djevojka, no koju se još
nije odvažio to pitati. Nikome se nije javio. Unatoč lažima osjećam kako kroz
zemlju odašiljem male strelice panike koje se zabijaju u srca i glave.
Imenovanjem strahova dajemo im moć. Benova otmica - više ne mogu
govoriti o »nestanku« - svakom minutom postaje sve ozbiljnija. Želim istrčati van
u noć, uzvikivati njegovo ime. Želimo lupati po svim vratima u hotelu i natjerati
ljude da mi kažu što su vidjeli i čuli. Želim otići u njegovu sobu, pronaći nešto
njegovo što još uvijek miriše na njega i držati to uza se. Ne napravim ništa od toga.
Prvim ne bih ništa postigla, drugim bih poremetila policijsku istragu, a što se tiče
trećeg, zbog svih slučajeva nestale djece koje sam vidjela, znam da se tako
ponašaju roditelji koji su digli ruke. Ja ne namjeravam dići ruke.
Razmišljam moram li nazvati još nekoga kad na vratima začujem kucanje.
Ben ne bi kucao. Potisnem navalu nade i otvorim vrata Brianu Rushtonu.
»Imate li trenutak, gospođo?« upita kao da imam druge, važnije obaveze.
Ispod njegove lijeve ruke zataknuta je hrpa starih spisa u kartonskim fasciklima,
onih koje ovih dana vidimo samo kad moramo kopati po arhivi koja još nije
kompjutorizirana. On sjedne na krevet. Ja odaberem stolicu.
»Moj tata je puno pričao o starim danima«, započne. »Osobito o slučaju
Glassbrook. Mučio ga je do samog kraja.«
Dakle, ne samo mene. Nisam bila jedina koja nije mogla ušutkati sumnje koje
su me izjedale. »Vaš otac je bio izvrstan časnik«, kažem.
314
Napola se osmjehne. »Kladim se da postoje stvari za koje ne znate«, nastavi.

»Podaci u spisima, stari godinama. Istraženi su, no držali su se u tajnosti. Kao da
netko nije želio da se narušava sloga.«
Narušava sloga? To sam već jednom čula.
Taj netko mogao je biti samo njegov otac, no ne kažem to. Umjesto toga
pitam: »Kakvi podaci?«
Letimice pogleda dolje u spise. »Četiri mjeseca nakon njezina pogreba, sada
govorim o njezinu stvarnom pogrebu, ukradeno je tijelo Patsy Wood.«
Što god sam očekivala da će reći, ovo zasigurno nisam.
»Netko je jedne noći otišao na groblje i iskopao je«, nastavi. »Zamijenili su
kovčeg, vratili zemlju u grob, sve napravili kako treba, no održavate je primijetio
sljedeće jutro i znao da nešto nije u redu. Prijavio je to policiji i diskretno je
provedena istraga. Kovčeg je bio prazan.«
Kao da je odjednom u sobi postalo vruće. »Kako je moguće da ne znam za to?«
upitam.
»Držalo se u tajnosti.« Rushton slegne ramenima. »Pretpostavljam da je tata
mislio kako je naneseno dovoljno štete. Djevojci se ionako više nije moglo nanijeti
nikakvo zlo. No moglo se obitelji. Možda im nije htio zadati još više boli.«
Pogledam u prozor. Već je otvoren, ali u sobi nema svježeg zraka. »Zataškao
je?«
Brian Rushton pogne glavu. »Ne bih to bio spomenuo - imate dovoljno briga
- no bilo je još nešto.«
»Što?«
Duboko uzdahne. »U to vrijeme nisu mogli usporediti uzorke DNK-a, stoga
nemojte ovome pridavati preveliku važnost, no među pepelom krijesa na Hillu
pronađeni su ljudski ostaci.«
Neće naći mir... Morate je spaliti.
»Zašto mi to govorite?«
Pogleda u spise u svom krilu.
»Zašto mislite da je to važno za Benov slučaj?«
315
Podigne pogled. »Ne znam je li važno. Znam samo da ljudi nisu bili zadovoljni
s presudom donesenom protiv Larryja Glassbrooka, premda nikad nisu naglas
izrazili svoju zabrinutost. Mučilo ih je. Osjećao sam to kod svog oca.«
On ustane. »Tom mi je rekao što ste pronašli kod kuće Glassbrookovih, rekao
mi je za vašu novu teoriju, da su krivci možda naposljetku ipak bila djeca. Ako ste
u pravi, onda nam je vraški puno toga promaklo.«
I ja ustanem.
»Maloprije me nazvao šef«, kaže Rushton. »Stigli su Johnovi i Tammyjevi
odvjetnici. Započet će s ispitivanjima. Rekao je da možete doći i slušati ako
želite.«
»Želi me imati na oku, zar ne?« kažem dok se spuštamo stubama.
Rushton kaže: »Rekao mi je i da ste ukrali dokaze i da će vas dati uhititi ako
ih ne vratite.« Napola se osmjehne kako bi pokazao da to ne misli ozbiljno ili da
Tom to možda ne misli ozbiljno. Što god. Uhvaćena na djelu. Držim torbu
otvorenu kako bih pokazala omotnicu koju sam izvukla iz platnene torbe
dok sam bila sama u Tom ovu autu.
»Nije kompromitiran ni na koji način«, kažem. »Cijelo sam vrijeme nosila
rukavice, a bili su u različitim vrećicama za dokaze.«
On ne skrene pogled.
»Nisam samo tako mogla sjediti i čekati da privedete Tammy i Johna. Bila sam
izvan sebe. Pomislila sam da bi mi nešto moglo pasti na pamet ako ponovno
pogledam fotografije.«
»I, je li?«
Odmahnem glavom.
»Predajte mi ih.«
316
64.
N E ISTE VEČERI«, izjavljuje John Donnelly u trenutku našeg dolaska. Sjedi

zavaljen u stolici, no njegove su šake na naslonu stisnute. »Kakav je dokaz
odjeća? U ono smo vrijeme nosili istu odjeću dok nije počela smrdjeti.«
»Isti mjesec.« Ne mogu vidjeti lice narednice koja ga ispituje, samo njezinu do
ramena dugu smeđu kosu.
»Koliko ja znam, već milijunima godina svake noći izlazi isti mjesec«, kaže
John. Podiže ruku do usta kako bi gricnuo nokat, no ona se trese.
Policajac kraj mene kaže: »Inzistira da su fotografije snimljene prije Lunina
nestanka.«
»Jeste li pronašli Lunu?« pitam, na što on odmahne glavom. Luna je netragom
nestala kao Ben.
Tammy i Johna ispituju u razdvojenim prostorijama. Obje su opremljene
nadzornim kamerama koje prenose snimke u nadzornu sobu. Možemo se kretati
od jednog ekrana do drugog i pratiti oba razgovora.
Na drugom ekranu, Tammy se ne pretvara da je nije strah, no priča istu priču.
Nitko od tinejdžera nije znao ništa o nestanku djece.
»Luna je vjerovala da joj je otac kriv«, govori. »Više nikad nije bila ista nakon
njegova uhićenja. Nikad se nije oporavila. Sigurno je Larry snimio te fotografije.«
»Zašto bi Larry sam sebi poslao fotografije?« upita Tom. »Zašto bi ih uopće
snimio?«
Ona ne odgovori. »John je u to vrijeme hodao s Limom«, kaže umjesto toga.
»Stalno je krao očev kombi kako bi nas vozio uokolo. To ne znači ništa.«
Tom se nasloni u svojoj stolici i počeše po glavi. »No, vidite, ispitao sam Johna
u noći Lunina nestanka i posve se jasno sjećam kako nam je rekao da je gej. A to
317
je čudno uzimajući u obzir da je oženjen već više od dvadeset godina i da vas

dvoje imate troje odrasle djece. Zašto bi rekao da je gej, Tammy?«
»To što je gej ne znači da je ubojica«, kaže.
»To što nije gej znači da je lažljivac«, odvrati Tom.
»Pitam se tko će prvi reći istinu, vi ili vaša supruga«, kaže narednica Johnu.
»Nadam se da će to biti vaša supruga. Mislim da ne bi mogla podnijeti dugu
zatvorsku kaznu.«
John je problijedio.
»Mogu zamisliti kako je sve to funkcioniralo«, kaže. »Kome bi djeca vjerovala
više nego drugoj djeci? Osobito popularnoj djeci, družini koje su svi željeli biti
dio. Vjerojatno ste ih uvjerili da je riječ o šali: »Provalimo u pogrebno poduzeće,
pogledajmo nekoliko mrtvaca. Vidimo se ovdje u deset sati. Možeš li se iskrasti,
a da te ne vidi mama?<«
»Zbog snimke ističem da gospodin Donnelly odmahuje glavom«, kaže
policajac.
»Ne biste čak ni morali provaliti. Luna je mogla krišom iz kuće uzeti rezervne
ključeve. A u torbi njezine majke mogli ste pronaći sve sedative koji su vam bili
potrebni. Sitnica.«
»Moj klijent nema komentara«, kaže odvjetnik.
»A vi ste imali pristup podrumu u kojem ste držali Lunu dok su je smatrali
nestalom«, nastavi narednica. »Vidite, Johne, znamo kako ste to izveli. Samo ne
znamo zašto.«
»Zašto ste ubili svoje prijatelje, Tammy?« pita Tom. »Što su napravili Susan,
Stephen i Patsy osim što su željeli biti dio vaše družine?«
Čujemo kako se otvaraju vrata sobe za ispitivanje i vidimo kako policajac u
uniformi proviruje glavom. »Spremna je, gospodine«, kaže. »Potpisala je obrazac
za dobivanje imuniteta u zamjenu za iskaz.«
Tammyna odvjetnica kojoj su se sklapale oči odjednom se uspravi. »Što je
bilo?« kaže i protrlja lice.
»Morat ću vas ostaviti na neko vrijeme, Tammy.« Tom ustane. »Netko drugi
treba moju pozornost. Nadam se da će se pokazati kooperativnijom.«
318
»Tko?« upita Tammy. »Tko je ovdje?«

»Tammy, šuti«, kaže njezina odvjetnica. »Nikad nisam čula za obrazac za
dobivanje imuniteta... Kako ste ono rekli?«
»O, ignorirajte Mačka, on uvijek pobrka obrasce«, odgovori
Tom.
»Je li Lima? Je li Luna ovdje?«
»Luna je ranije ove večeri prijetila da će spaliti kuću Glassbrookovih«, kaže
Tom. »Rekao bih da je to žena s mnogo toga na savjesti.« Zastane kraj vrata. »Ovo
će potrajati. Reći ću da vam donesu nešto toplo.«
»Čekajte«, vikne Tammy.
Tom se okrene namrštena lica.
»Tammy, mislim da...« počne njezina odvjetnica.
»Ne smijete vjerovati Luni«, kaže Tammy. »Nitko nije nikad mogao vjerovati
Luni. S njom nešto nije u redu.«
Tom uzdahne. »Tammy, imate li nešto reći jer...«
»To je bila njezina ideja.«
U susjednoj sobi svi udahnemo i zadržimo dah.
Tom se odmakne od vrata. »Što to?« upita.
Sat poslije, sedmero nas okupilo se u sobi za sastanke.

Tom je prvi. »Prema Johnovu i Tammynu iskazu, a njihove se priče
podudaraju, Luninu su otmicu lažirali oni sami. Zajedno su to smislili. Ona se
nekoliko noći skrivala u podrumu Black Doga, a potom ju je John odvezao do
staroga groblja. Bila je u grobu samo nekoliko minuta kad je stigla Florence.«
»Zašto?« pitam. »Zašto bi napravili nešto tako glupo i neodgovorno?«
»Iz zabave, tvrdi John.« Narednica me pogleda suosjećajna izraza lica. »Znam,
znam, shvaćam«, kaže ona. »Ta su djeca bila na televiziji. Pozornost je neobična
stvar. Što je više imate, to je više želite.«
Tom nastavi: »Prema Tammynoj izjavi, sve je to bila Johnova i Lunina ideja,
a nju su prisilili da sudjeluje. No priznaje da je ona bila ta koja te je nazvala te
noći, Florence, koja ti je rekla gdje možeš pronaći Lunu.«
319
Glas koji sam čula te noći mogao je biti Tammyn. Sjećam se da je bio visok i
bespolan, onako kako bi zvučao netko tko želi prikriti svoj glas.
»Tako bi se objasnilo zašto se Lunin nestanak razlikovao od nestanka ostalih
po nekim ključnim elementima«, kaže Brian.
To sam bila tvrdila i ja. O, Bože.
Narednica na to kaže: »Johnovi i Tammyni iskazi razlikuju se u jednoj
pojedinosti. Luna je prema Johnovu mišljenju predložila tu neslanu šalu zato što
je već sumnjala u svog oca ili opazila da drugi ljudi sumnjaju u njega. Željela je
odvratiti pozornost od njega. Mislila je da nitko neće posumnjati u Larryja ako je
njegova kći jedna od žrtava. Priča o silovanju, optužbe na vaš račun, gospođo,
time je željela odvratiti pozornost od svog oca. Pokušavala ga je zaštititi.«
»Luna mrzi svog oca«, kažem. »Rekla je da je čudovište.«
»Možda ga je bez obzira na to željela zaštititi«, kaže narednica. »Koliko god
dugo može.«
Više njih gotovo neprimjetno kimne, a ja osjetim smanjenje napetosti u
prostoriji. Poznajem taj osjećaj. Polagano se širi policijskim timom kad je rješenje
na vidiku. No nikad prije nije me užasnuo.
Tom nastavi: »Ako govore istinu, opet stižemo do Larryja Glassbrooka kao
zakonito osuđenog počinitelja triju ubojstava i otmičara pozornice Lovelady
1969. godine.«
»Što je s fotografijama snimljenima te noći na parkiralištu Black Doga?«
pitam. »Kakvog bi smisla imalo snimiti ih i poslati ih samom sebi?«
»Također ne bi imalo smisla da su ih snimila i poslala djeca«, kaže Tom.
Nitko na to ne reagira. Ima pravo. Nema smisla.
»John i Tammy Donnelly su lažljivci«, kažem. »Lagali su nam prije svih tih
godina, a lažu i sada.«
Odjednom me nitko ne može pogledati.
»Nismo pronašli nikakve naznake da su Tammy ili John večeras napustili
Black Dog«, kaže mladi policajac. »Naprotiv, bili su neobično zaposleni. Tammy
je bila u kuhinji. John je bio rastrgan između kuhinje i bara, pomagao je pri
serviranju. Da je jedno od njih dvoje nestalo na neko vrijeme, to bi bili
primijetili njihovi zaposlenici.«
320
»Još je troje bilo u družini«, kažem na to. »Dale Atherton, Richie Haworth i
Unique Labaddee.«
»Dale Atherton je preminuo«, kaže netko. »Prije više godina. Srčani udar.«
»A ja sam prilično sigurna da je Richie Haworth odselio«, kaže netko drugi.
»Mislim u Novi Zeland.«
»Još nešto«, kaže Tom. »Imamo dojavu sa željezničkog kolodvora. Nakon šest
sati nema nikoga u uredu za prodaju karata, no imamo svjedoka koji tvrdi da je
vidio momka koji odgovara Benovu opisu, kako kupuje kartu s uređaja. Oko pet
minuta prije polaska vlaka za Manchester.« Nasloni se u svojoj stolici. »Florence,
znam da si rekla kako se niste posvađali, no je li moguće da se nešto događa čega
ti nisi svjesna? Neki razlog zbog kojeg se Ben odjednom morao vratiti dolje na
jug?«
Jedino mogu zuriti u njega.
»West Coast Trains iz Manchestera kreću prema jugu svakih sat vremena«,
kaže netko drugi. »Ima nadzornih kamera na Victoria Stationu i na Piccadillyju.
Mogu kontaktirati Greater Manchester, zatražiti da netko pregleda snimke.«
Tom kimne, a idiot koji misli da je moj sin večeras uhvatio vlak za Manchester
ustane i izađe iz sobe.
»To su radili i prije«, kažem. »Nakon što bi nestalo dijete, stigle bi dojave da
su bili viđeni na autobusnom ili željezničkom kolodvoru. Pokušali su nas uvjeriti
da su djeca pobjegla, da su napustila okolicu kako ih ondje ne bismo tražili.«
»Tko?« upita netko. »Tko su »oni«?«
Ignoriram ga.
»Psi su nanjušili trag«, kaže uniformirani policajac kraj Toma. »Kako se
udaljava od Black Doga.«
Podignem glas. »Zašto tek sad čujem za to?«
»Trag vodi od Black Doga, skreće desno uz glavnu cestu i nastavlja njome
sljedećih dvjesto metara«, kaže Tom. »Zatim ponovno skreće desno duž Old
Sabden Road. Izgubili su ga pri kraju te ceste.«
Na kraju Old Sabden Roada je Station Road. Trag koji su psi navodno nanjušili
vodio je prema kolodvoru.
Ustanem.
321
»Florence, sjedni«, kaže Tom.

Ignoriram ga.
»Brian, idi s njom.« Tom podigne glas. »Nastavit ćemo tražiti, Florence. Tražit
ćemo cijelu noć. Pronaći ćemo ga.«
Nastavit će tražiti. Vjerujem barem u to. No neće ga pronaći.
322
65.
P USTIM DA ME Brian Rushton odveze u hotel. Potom mu kažem da me pusti

samu. Kažem da ću biti dobro i da će mi najviše pomoći ako se pridruži
potrazi za mojim sinom. Podsjetim ga da još uvijek ima omotnicu s fotografijama.
Nakon njegova odlaska, uđem kroz ulazna vrata kako bih odmah potom izašla
kroz stražnja. Neopaženo ulazim u svoj auto.
Moje prvo odredište je kuća Glassbrookovih gdje najprije ulazim u Larryjevu
radionicu. Treba mi pet minuta da pronađem što mi treba, a ondje je i stara
naprtnjača u kojoj ću sve to nositi. Prije odlaska još jednom pogledam košnice.
Prije trideset godina bile su žive i bučne, pune malih stvorenja za koja se Sally
brinula. Larry nije mogao staviti figuru u košnice prije uhićenja. To znači da je to
učinio netko drugi u posljednjih nekoliko dana, netko tko je znao da postoji šansa
da ću je pronaći. Pitanje je »tko«.
Možda je lakše odgovoriti na pitanje »zašto«.
Kako bi me intrigirao. Prestrašio. Razljutio. Možda sve to zajedno, no prije
svega kako bi me zadržao ovdje, kako bi bio siguran da neću otići iz grada.
Nijedan policajac uključen u slučaj Glassbrook ne bi ignorirao nove dokaze.
Netko je to znao. Netko je namjerno manipulirao sa mnom kako bih ostala u
gradu. Ionako sam to planirala, no nisu to mogli znati.
John i Tammy su to znali. Rezervirala sam sobe u Black Dogu na dvije noći.
Oni me ne bi morali namamiti figurama. Prema tvrdnjama policije, John i Tammy
gotovo sigurno nisu večeras napustili pub. Policija ne vjeruje da su John i Tammy
oteli Bena, a i ja se počinjem slagati s tim.
Luna? Obitelj može ući u kuću. Da je Luna ostavila figuru za mene, pronašla
bih je na jastuku svog starog kreveta, a ne u vrtu. Dale Atherton je mrtav. Richie
323
Haworth se odselio. Moje čvrsto uvjerenje da su djeca odgovorna za smrt svojih

prijatelja nestaje, čini se, onoliko brzo koliko se i pojavilo.
I, ostavlja me ni sa čim.
Vratim se u auto, odvezem se do otvorenog krajolika i nastavim voziti. Hill
se ocrtava u daljini, a ja se ne zaustavljam. Odvezem se do krajnje točke i parkiram
auto. Upravo namjeravam izaći kad me pogodi najgora misao.
Zašto me žele ovdje? Zašto me žele zadržati u gradu?
Ja sam zadnja osoba za koju bi željeli da otvori stari slučaj. I zašto, pobogu,
uplesti mog sina kada znaju da neću prezati ni od čega kako bih ga pronašla? Zašto
bi, od svih policijska časnika u zemlji, rukavicu bacili meni?
Ne mogu se sjetiti nijednog razloga osim osvete i, ako sam u pravu, Ben je već
mrtav.
Ne, ne mogu odustati.
Večeras nema mjeseca, no na mojoj strani je astralna energija koja nebo
ostavlja bistrim. Zvijezde se doimaju osobito sjajnima dok izlazim iz auta i
počinjem se penjati. Trideset sam godina starija od posljednjeg uspona na Pendle
Hill. Gubim dah zbog tjeskobe, no ne posustajem. Neće mi trebati više od pola
sata. Mislim da mi treba manje.
Neću odustati.
Zaustavim se na malom platou gdje su se obično sastajale vještice. Vidim krug
od kamenja, pepeo, čak i nešto pougljenog drvlja gdje su posljednji put zapalili
vatru. Ohrabri me saznanje da je ovo još uvijek sveto mjesto.
Ovo možda jest, a možda i nije mjesto gdje se nalazio Malkin Tower, no to i
nije važno. Ovo je mjesto gdje su moje sestre desetljećima prakticirale svoje
umijeće. Ovdje postoje energije koje mogu iskoristiti.
Složim drva koja sam ukrala iz Larryjeve radionice. Vatra ne mora biti velika,
no mora gorjeti snažno i dugo. Procijenivši da ih imam dovoljno, izvadim šibice
iz torbe i zapalim ih.
Daphe i Avril davno su me naučile da vještičarstvo ima tri discipline:
liječenje, proricanje i vraćanje. Proučila sam sve tri i prakticiram sve tri, no bile
su u pravu istaknuvši da vještice uvijek privlači jedna. Ja sam proricateljica, ona
koja prakticira umjetnost proricanja budućih događaja i otkrivanja skrivenih
znanja putem znamenja. Imam tarot karte, vikinške rune i viseće kristale, no
324
uvijek sam bila najbolja u proricanju budućnosti iz kristala, a vatra je moja

omiljena metoda.
Triješće se brzo zapalilo, nakon samo nekoliko minuta plamenovi palucaju po
drvu i stvaraju žar. Kad sam sigurna da se vatra uhvatila, raspem bilje. Lavanda,
kadulja, metvica i ružine latice imaju snažno zaštitničko djelovanje. Stolisnik i
kamfor pospješuju psihičke sposobnosti. Anis će mi pomoći da uđem u trans.
Umirim se i pustim da mi um dostigne ono prazno, receptivno stanje koje trebam.
»Moj sin je ovdje. Moj sin je živ. Moj sin je u opasnosti.«
Gledam kako se dim penje i kako se srce vatre sve više žari. Vidim Benovo
lice, no znam da je to samo manifestacija mog straha. Moram ići dublje. Nagnem
se prema naprijed i udahnem miris gorućeg bilja. Nakon nekoliko trenutaka
mogu osjetiti kako se smirujem. Počet ću vidjeti kad dostignem stadij u kojem
sam svjesna okoline, ali se osjećam odvojenom od nje.
Vjetar se pojačava. Hill počinje stenjati i uzdisati, a mirisni se dim obavija oko
mene.
Vidim lance. Vidim kako moj sin leži na mraku i kako ga okružuje mrak.
Vidim malo, ustrčalo stvorenje koje je istodobno i grabežljivo i prestrašeno.
Moj sin je ispod zemlje, ali može se kretati i disati. Vidim debele, snažne
zidove oko njega. Vidim slike zaključanih vrata.
Ne vidim kako se miče. Leži savršeno mirno poput...
U tom trenutku osjetim nov miris, ne gorak miris gorućeg bilja nego odvratno
sladak. To je miris budleje. Ne sjećam se rastu li u blizini grmovi budleje, no ne
želim izaći iz transa kako bih provjerila. Vidim glave muškaraca, gnjevnih
muškaraca. Mnoštvo. Visoke zidove. Žarka svjetla.
Vidim li mjesto gdje je zatočen moj sin ili se sjećam mjesta u kojem sam bila
ja? To i nije važno. Oba mjesta odvest će me k njemu.
Razgovaraj sa mnom, Bene. Reci mi gdje si.
Komad drva pomakne se u vatri, iskre polete, prizor se promijeni. Oblici koje
vidim formiraju uspravne šiljke, visoki toranj, pticu visoko na nebu.
Ne mogu zadržati viziju. Razbija se pred mojim očima. Nemam izbora nego
odvratiti pogled. Pogleda usmjerenog prema zvjezdanom nebu vraćam se u
sadašnjost. Visoko sam na drevnom brdu i više nisam sama. Okružuju me tamne
figure. Izmorenim očima koje me peku pokušavam ih razabrati. Nakon sekunde
325
ili dvije vidim dvanaest osoba. Neki od njih su mladi, neki stari. Sve su
žene. Vještice su došle po mene.
Podignem se na noge, isprva nestabilno, no pridrži me Avril Cunningham.
»Polako«, kaže. »Odmakni se od vatre. Diši duboko.«
Pod svjetlom zvijezda čini se da uopće nije ostarjela. Kosa joj je i dalje crna,
možda malo manje bujna. Još uvijek je visoka i uglasta, a oči su joj goleme u
mraku. Tek kad se osmjehne, opazim duboke bore oko očiju i usta.
»Draga djevojko«, kaže. Okrenem se prema ostalima. Prepoznajem Marlene
Labaddee i mlađu ženu sličnog izgleda za koju pretpostavljam da je Unique.
Ugledavši je, nešto se zgrči u meni. Unique je bila jedna iz družine.
»Jedna od nas.« Jasno se čuje upozoravajući ton u Avrilinu glasu. »Moraš imati
povjerenja u nekoga, Florence.«
Unique me gleda velikim očima boje čokolade. Dražesna je kao što se sjećam
da je bila njezina majka.
»Jeste li ukrali tijelo Patsy Wood?« odrješito pitam Marlene. »Jeste li je
spalili?«
»Svi smo sudjelovali«, odgovori Avril. »Florence, moraš se smiriti. Moraš nam
vjerovati.«
Naglo se okrenem prema njoj. »Daphne?« pitam.
»U autu je«, odgovori Avril. »Željela se pridružiti, no rekla sam joj da čuva
energiju za važnije stvari.«
Odmaknem se i pogledam niz Hill. Ne mogu u mraku vidjeti automobile, no
mislim da mogu razabrati svjetlo koje bi moglo pripadati automobilu. Podignem
ruku u pozdrav.
»Nemamo mnogo vremena«, kaže Avril iza mene.
»Kako ste znale da sam ovdje?« pitam.
»Otišle smo u Black Dog kad smo čule da si napustila policijsku postaju«,
odgovori. »Nisi bila ondje, pa smo otišle do kuće Glassbrookovih i do groblja sv.
Wilfrida. Tad smo ugledale tvoju vatru.«
Jedna od žena koju ne poznajem donijela je još drvlja i potpaljuje vatru.
326
»Ovo je Jenny Ogilvy.« Avril nježno prema naprijed pogura majušnu, mršavu
ženu mojih godina. »Dwaneova žena. Jesi li ikad upoznala njegovu sestru
Lorraine?«
»Moj suprug je već trideset godina zaljubljen u vas«, kaže mi Jenny.
Nisam raspoložena za isprike. »I ja volim njega«, kažem. »On je moj dragi
prijatelj.«
Kimne ne osmjehnuvši se dok mi Avril predstavlja ostale. Sjećam se Brende
koja je radila u telefonskoj centrali u postaji, no većina imena ulazi u moju glavi
i napušta je bez ikakva odjeka. Zadnja istupi Mary, domaćica u kući
Glassbrookovih, koja je dotad oklijevala odostraga. Pozdravi me kimnuvši bez
osmijeha.
»Jesi li što vidjela?« Avril pokaže na rasplamsanu vatru. Kažem joj što sam
vidjela, no kad dodam da se možda samo sjećam mjesta u kojem sam ja bila
zatočena, ona nagne glavu.
»Policija misli da je Ben otišao iz grada«, kažem. »Ne žele se suočiti s
činjenicama, kao što to nismo željeli svi mi prije trideset godina. I dalje misle da
je Larry ubio onu djecu. Ali, nije. Stvarni ubojica još je uvijek na slobodi.«
»Znam«, kaže ona. »No sada je najvažnije da pronađemo tvog sina.«
»Izvest ćemo čaroliju traganja«, kaže Jenny. »Razdvojit ćemo se i otići na četiri
strane svijeta. Znamo da je negdje u gradu.«
Četiri strane su najsjevernija, najjužnija, najistočnija i najzapadnija točka u
gradu. Koven ih je sigurno odavno otkrio. Znaju kamo trebaju ići i što trebaju
učiniti. Rabit će dim ili možda prašinu, pratiti u kojem se smjeru kreće dok
izgovaraju riječi čarolije. Zatim će usporediti svoje rezultate, pokušati odrediti
dio grada u kojem bi mogao biti Ben.
Avril skine lanac s vrata. Na svjetlu vatre ugledam kristal u obliku suze.
Prebaci mi ga preko glave, a ja na vratu osjetim kako je hladan i gladak. »Marlene
će ostati ovdje s tobom«, nastavi. »Ima ti mnogo toga za reći.«
Odmahnem glavom. »Gotova sam ovdje. Moram se vratiti u grad kako bih
tražila sina.«
Avril podigne obje ruke kao da će fizički spriječiti moj odlazak. »Florence,
moraš ostati. Moraš čuti sve o majstorima.«
327
66.
STALI NAS OSTAVE. Kao da smo se unaprijed dogovorile, Marlene i ja sjedamo

O na tvrdo do. Gledamo se kroz plamenove. Moje tjeskobno tijelo želi da se
pomaknem, sjedenje mu predstavlja mučenje. Ipak nastavim čekati.
Marlene zuri u vatru kao da i ona proriče budućnost iz kristala. Znam da ću
se vraški morati potruditi kako bih otkrila što mi želi reći. Ona ne želi biti ovdje
kao ni ja.
Ako moram biti smirena za Bena, bit ću smirena. »Majstori?« započnem.
Nikad nisam čula za takvu skupinu, no nešto u vezi s imenom učini mi se
neobično poznatim. Kao da već godinama čekam kako bih saznala za njih. »Tko
su oni?«
»Ne znamo«, kaže Marlene plamenovima. »To je prva stvar. Čak i ne znamo
postoje li zaista. No tijekom godina kružile su glasine da postoji još jedna skupina
u gradu.«
»Još jedan koven?«
Kroz dim vidim kako je blago kimnula. »Da. No, različit. Vrlo različit od
našeg.«
»Na koji način?« Već osjećam koliko se očajnički polagano razvija ovaj
razgovor.
Ona podigne štap i počne njime kopati po vatri. »Bilo je znakova, tijekom
godina, znakova koje nismo mogle ignorirati.
Grobovi su bili oštećeni, no krivnja se svaljivala na lisice. Crkve su bile
vandalizirane. Životinje su bile ukradene ili osakaćene.«
Ona opisuje klasična obilježja crne magije. No to su i stvari koje se događaju
s vremena na vrijeme bez ikakve mračne pozadine.
328
»Postoji moć u ovom gradu koja je u rukama nekolicine ljudi«, nastavi

Marlene. »Muškaraca u gradskom vijeću, policijskih časnika, vlasnika tvornica,
bogatih poslovnih ljudi. Rade što žele i zakon im ne može ništa.«
»Zvuči više kao slobodno zidarstvo, a manje kao vještičarstvo«, kažem ja, no
u istom se trenutku sjetim davnog Larryjeva upozorenja.
»Možda se jedno ne razlikuje toliko od drugog. Ili je možda jedno paravan za
drugo?«
»Mislite da su svi slobodni zidari vještaci? To nije moguće. Bilo ih je strašno
mnogo, osobito u ovom kraju.«
»Ne, ne svi. Naravno da ne svi. Možda mali krug. Možda ih šire bratstvo štiti,
čak i samo tako što ih ne ispituje, ne zaustavlja.«
Opet zabija štap u vatru. Iskre polete uvis, a naslagano drvlje u srcu vatre se
uruši. »Davno«, počne Marlene, »kad su djeca počela nestajati, pribojavale smo se
da bi to moglo biti djelo majstora. Učinile smo što smo mogle: zaštitne čarolije,
čarolije traganje. Svima je laknulo kad je Larry bio uhićen, kad je
priznao. Bolestan, izopačen ubojica? Govorile smo sebi da to i nije tako strašno.«
I dalje sjedi spuštena pogleda, a ja se pitam je h itko u gradu doista, istinski
vjerovao da je Larry kriv.
»Je li Larry bio majstor?« pitam.
Ona odmahne glavom. »Nemoguće. Zaštitili bi ga. Larry je bio sam. Što god
je drugo bio, bio je sam.«
»Recite mi što znate«, kažem na to.
Ona duboko udahne. »To su bili muškarci«, kaže ona. »Nikad im se nije
pridružila nijedna žena. Mi smo razgovarale o njima samo u krugu žena jer nikad
ne možete znati je li muškarac s kojim razgovarate jedan od njih.«
»Bilo je muškaraca u vašem kovenu«, kažem. »Sjećam se da sam ih vidjela.«
Ona kimne. »Više ne. Davno smo prestale vjerovati muškarcima koji su se
zanimali za naš rad. Muškarcima koji bi nam se pridružili i naučili naše vještine
kako bi ih rabili u pogrešne svrhe.«
Sjetim se Roya Greenwooda, Larryjeva partnera. Davida Milnera, učitelja iz
škole.
»Što još?« kažem jer mi ništa nije otkrila.
329
»Trebali su nas. Trebali su mene. Muškarci nikad ne postanu dobri vidari.

Svako toliko bi me pitali za tonikum. Pitali bi me da ih opskrbim njime. No uvijek
putem glasnika. Nikad izravno.«
»Bili ste travarica - naravno da su vas pitali za tonikume.«
Ona odmahne glavom. »Ne takve vrste tonikuma.«
Na licu joj se ocrtava nešto poput straha.
»Jesu li tonikumi uspavljivali ljude?« pitam znajući da postoje brojne biljke
koje imaju uspavljujuće djelovanje. Divlji mak, na primjer.
»Ne«, odgovori ona. »Zanimao ih je tonikum koji drži ljude budnima, ali
posve nepomičnima. Mogu vidjeti i čuti, no ne mogu se pomaknuti.«
Osjećam kako me nešto stišće u grudima. Ona govori o induciranom stanju
paralizirane budnosti. Vjerojatno najranjivijem stanju u kojem se može osoba
naći.
»Ako vjerujete da su majstori bili odgovorni za nestanak djece«, kažem, »što
mislite da je bio razlog? Zašto su željeli sahranjivati živu djecu? Jesu li bili sadisti?«
»Ne, ne mislim da je razlog bio užitak; Mislim da je stvar bila u moći. Vrlo
lošoj moći.«
»Kako to mislite?«
Njezino se lice zgrči, na sekundu je ružno. »Moji ljudi znaju mrtve pretvoriti
u robove.«
Gledam u njezinu sjajnu, crnu kožu, njezine sjajne oči i kažem: »Zombije?«
Nakrivi gornju usnu. »Ne. Zombiji su robovi samo u tijelu, njihovi su umovi
mrtvi. Moji ljudi su crnom magijom stvarali drugačije robove. Robove čija su
tijela mrtva, ali čiji su umovi i dalje živi. Samo u lancima.«
Ne razumijem. Um u lancima?
»Ne znam ništa o tome, razumijete?« kaže. »To su priče koje sam čula.«
Marlene se previše počela braniti, no ne mogu je izazivati. Trebam je.
»Razumijem«, kažem. »Razumijem da je to spekuliranje s vaše strane.«
Marlene nastavi: »Ako uzmete osobu, živu dušu, i zatočite je u mjestu smrti,
izvedete rituale tako da dok ona umire njezina je energija napušta i ulazi u vas,
ako učinite sve to, tijelo umre, ali ne i duša.«
330
»Mnogi ljudi ionako vjeruju u to. Kršćani govore o besmrtnoj duši«, kažem na
to.
»Ali te duše nisu slobodne«, kaže Marlene. »One su zatočene, robovi su onih
koji su izveli čaroliju vezivanja.«
Zbunjuje me njezino ponavljanje riječi »robovi«.
»Od kakve koristi ikomu može biti rob bez tijela?« upitam.
»Od svi zamislivih koristi ako ste crni vještac. Oslobođena duša može prolaziti
kroz zidove, može letjeti zrakom, može nasmrt preplašiti neprijatelje. Rob koji
nije ograničen zemaljskim zakonima čini svog vlasnika nezamislivo moćnim.«
Podignem ruke. »Marlene, ne mogu vas pratiti. Vjerujem da postoje prirodne
energije koje se mogu iskoristiti, no ono o čemu vi sada govorite...«
»To nije ono najgore.«
»Nije?«
»Okovana duša nema mira. Kad ne izvršava zadatke svoga gospodara, ona se
vraća svome grobu kako bi se opet sjedinila sa svojim trulećim tijelom. No ona ne
zna da joj tijelo izjedaju crvi. Ona misli da je još uvijek živa. Kad se izvede ta
čarolija, onaj koji je zatočen ispod zemlje, zauvijek će ostati takav.«
»Nijedna čarolija ne može tijelo zadržati živim bez zraka.«
Ona se nagne prema naprijed gotovo zaboravivši da je vatra između nas. »Ne
shvaćate, zar ne? Tijelo umre, no duša to ne zna. To je najgora od svih smrti jer
nikad ne završi. Gore je, mnogo gore nego kad si živ zakopan. Kad si živ zakopan,
umrijet ćeš nakon nekoliko sati. Majstori su pokušali dušu pretvoriti u roba kad
ste vi bili ovdje. Prvo dvoje ubio je tonikum. Patsy Wood bila je zarobljena, no
mi smo je oslobodile kad smo joj spalile tijelo. Kad je Larry bio u zatvoru, nisu
mogli djelovati zato što su se bojali da bi mogao povući svoje priznanje ako djeca
opet počnu nestajati. No oduvijek žude da od duše naprave roba, a sada to iznova
pokušavaju. S vašim sinom.«
Pogleda moju lijevu ruku. »Imaju njegovu kost koja je vaša kost. Napravili su
figuru. Figura koju ste pronašli sigurno više nije u postaji. Ondje negdje postoji
kovčeg, mjesto smrti. Planirali su iskoristiti vas kad su bili sigurni da ćete se
vratiti. Vaš dječak je bio bonus.«
Ova je žena luda. To što govori je nemoguće. Neopisivo. Podignem se na noge.
»Vaša će figura djelovati i za njega jer je on meso od vašeg mesa.«
331
»Zašto djeca?« pitam. »Osim mene sve su rane žrtve bile djeca.«
I ona se podigne na noge. »Ne djeca. Tinejdžeri. Zato što su gotovo odrasli, no
ipak su mali i ne mogu se uspješno braniti. Odrasli bi bili najbolji, no odrasle je
teško uhvatiti u zamku.«
»Zašto nam to niste rekle prije?« kažem. »Sigurno ste to znale kad su počela
nestajati djeca. Spalile ste Patsyno tijelo.«
Ona se okrene i pljune. »Mislite da bi policija povjerovala u priče o crnoj
magiji? Biste li vi?«
»Odbacili bismo priče o crnoj magiji«, priznam, »no možda bismo bili spremni
prihvatiti da drugi vjeruju u njih. Trebale ste nam reći.«
Ona odvrati pogled. »Nismo znale ništa.«
»Gluposti. Znate više nego što priznajete«, kažem na to. »Možda su to bile
spekulacije i glasine za Avril i ostale, no vi ste previše dobro informirani.«
Ona spusti pogled.
»Vaš suprug je jedan od njih, zar ne? Charles Labaddee je majstor.«
»Više nije moj suprug.«
Dala mi je odgovor koji trebam.
»Tko još?« Zaobiđem vatru kako bih joj se približila. »Tko je još majstor? Gdje
se sastaju? Gdje drže Bena? I kad namjeravaju izvesti taj bolesni ritual? Večeras?«
Sjetim se da je noć tamnog mjeseca i odmah me uhvati panika.
»Ne znam.« Ona odmahne glavom. Ne okreće mi leđa, ne pokušava pobjeći
od mene, no osjećam da je slomljena. I da mi je rekla sve što zna.
»Ako moj sin večeras umre, pobrinut ću se da vas osude za ometanje pravde i
sudioništvo u ubojstvu«, kažem. »Vaš suprug će trunuti u zatvoru i...«
Njezin me vrisak naglo zaustavi.
»Mislite da je išta od toga važno?« Zgrabi me za rame i sikćući mi kaže u lice:
»Slušajte. Vaš sin neće umrijeti. Smrt bi bila blagoslov u usporedbi s onim što će
podnositi. Bit će zarobljen u tom sanduku do kraja vremena, pokušavat će doći
do zraka, udarat će u drvo dok ne pomisli da su mu slomljeni prsti, vrištat će da
ga oslobode. Dozivat će vas još dugo nakon što ste vi već umrli i pretvorili se u
prah.«
332
Tlo se pomakne poda mnom, osjećam kako padam. Sve zvijezde su se ugasile.
Opkoljava me tama. Zatim me nešto snažno udari po licu.
Marlene me je pljusnula. Vidim njezinu podignutu ruku, spremnu da me
ponovno udari. »Morate pronaći tijelo vašeg sina, morate ga spaliti«, kaže mi
režućim glasom. »Ako to ne učinite, nikad neće pronaći mir. To je jedino što
možete napraviti za njega. Pronađite ga i spalite ga.«
333
67.
N E SJEĆAM SE kako sam se spustila Hillom do auta, no tu sam, palim motor,

spremna sam za odlazak. Imam posjekotine na rukama, koljena su mi
izgrebena, no ne sjećam se da sam pala. Ne sjećam se da sam krenula natrag u
grad, no odjednom sam na parkiralištu postaje. Ugasim motor znajući da je
dežurni policajac sigurno već opazio moj auto, da ljudi u zgradi već znaju da sam
se vratila. Na trenutak ostanem sjediti u autu,, dišem duboko, brojim do deset,
navlačim masku smirenosti, zdravog razuma.
Marlene misli da sam poražena. Misli da je Ben već mrtav, da su mi se majstori
osvetili i da jedino mogu spasiti njegovu besmrtnu dušu. Neću to prihvatiti.
Tražim svog sina, a ne njegovo tijelo.
Larry nije bio ubojica. Sada to znam. Larry je priznao jer je mislio da je
njegova kći Luna ubila troje svojih prijatelja, a on je preuzeo krivnju kako bi je
zaštitio. Njegovo skrivanje fotografija bilo je osiguranje: dok se bude klonila
neprilika, on će šutjeti.
Čuvao sam ih trideset godina, napisao mi je. Predajem ih tebi...
Mislila sam da govori o svojoj obitelji. No, nije tako. Mislio je na djecu u
gradu.
No i Larry je bio u krivu. Luna i njezini prijatelji nisu bili odgovorni za
Susaninu, Stephenovu i Patsynu smrt, kao ni on.
Larryja su obmanuli ljudi koji su mu poslali fotografije i moj prst. Mislim na
svoju kosu i cipelu, na češljeve i rupčiće i ključeve ostalih žrtava koji su bili
pronađeni u Larryjevoj radionici i pitam se jesu li bili podmetnuti, poslani kao
fotografije i moj prst ili ih je sam pokupio kad me je spasio.
334
Larry me je spasio. Premda mislim da to znam već neko vrijeme, snažno me

pogodi to saznanje. Dugujem svoj život muškarcu kojeg sam trideset godina zvala
čudovištem.
Moram vjerovati nekome, rekla je Avril, i u pravu je. Vjerujem kovenu, čak i
Marlene. Vjerujem da mi je naposljetku rekla sve što zna. Avril i ostale znaju što
se ovdje događa, no većina njih su starije žene, žene koje nemaju ni moć, ni
utjecaj, i postoji granica koliko toga mogu učiniti. Oduvijek je postojala.
Vjerujem Tomu. Vjerujem u kolektivnu moć i integritet britanskih
policijskih snaga, no Tom i njegov tim ne žele pogledati činjenicama u oči.
Suočeni s različitim mogućnostima, odabrat će onu koja je najlakša, kao što smo
to učinili prije trideset godina. Tom i njegov tim traže Bena, ali na krivim
mjestima.
Zato sada moram donijeti odluku. Mogu se pridružiti kovenu, uzdati se u moć
kolektivne misli i drevnih sila svijeta koji će me odvesti do mog sina, izvoditi
čarolije za zaštitu i potragu. Vještica sam trideset godina, gotovo onoliko koliko
sam policajka.
No, prvo sam bila policajka Lovelady.
Ušavši, pitam za Briana Rushtona, a ne za Toma. Naravno da vjerujem Tomu.

Shvatim da duboko u mojoj nutrini, dio mene još uvijek voli Toma, no Tom je
označen onim što se dogodilo prije trideset godina. I dalje se čvrsto drži uvjerenja
da smo tada riješili slučaj. Brian na nekoj razini zna da nismo.
Pronađem ga i brzo mu objasnim što želim. Kažem mu da sam znala kako je
prije trideset godina u gradu postojala još jedna grupa vještica i kako mislim da su
one možda bile poslale fotografije Larryju.
»Moraju im se uzeti otisci prstiju«, kažem. »Možete li to napraviti ovdje?«
»Vještice?« kaže on na to.
»Ne morate vjerovati u to«, kažem. »Samo prihvatite da je tako. Možete li
ovdje analizirati otiske prstiju?«
»Djelomično.« Još uvijek se mršti zbog spominjanja vještica. »Ne možemo
identificirati djelomične otiske prstiju ili pronaći nešto složenije, no obično
možemo pronaći očite, cijele otiske.«
»Možemo li pokušati?«
335
On krene i pokaže mi da mu se pridružim. »Već smo započeli. Hajdemo,

idemo vidjeti jesu li nešto pronašli.«
Slijedim ga niz hodnik pa dolje u podrum.
»Pronašao sam tri više ili manje cijela otiska.« Policajac u sobi za otiske ima
duboke bore između obrva. »No, posve iskreno, ovaj bi dokaz mogao biti
kontaminiran.«
»Kako to mislite?« upita Brian.
Policajac gurne uvećanu sliku otiska prsta prema nama. Pogledam lukove i
zavoje okružene crnom prašinom. »Ovo je šefov«, kaže sa zbunjenom grimasom
na licu. »To se lako dogodi«, nastavi. »Osobito kad su osjećaji uzavreli.« Pogleda
me. »Vjerojatno ćemo pronaći i vaše.«
Treba mi nekoliko sekunda da progovorim. »Pretpostavljam da nismo
razmišljali hladne glave. Oboje smo bili tako uzbuđeni što smo nešto pronašli.«
Brian opsuje sebi u bradu, no previše je pristojan kako bi naglas kritizirao
mene ili Toma. »Jeste li imali sreće s ostalima?« upita.
Policajac odmahne glavom. »Još ne.«
»Trebali bismo ga ostaviti da radi svoj posao«, kažem. »Briane, ne osjećam se
dobro. Mislite li da bih mogla negdje sjesti?«
***
Dok sam to izgovarala, znala sam kako postoji rizik da će me Brian odvesti do
recepcije ili u jednu od soba za ispitivanje, no on me pogleda i shvati da mi doista
nije dobro. Ne usuđuje se pustiti me samu. Stoga me odvede gore do sobe krim-
policije i posjedne za svoj stol. Pripremi čaj i prije nego što ode tiho porazgovara
sa ženom koja sjedi u kutu. Nekoliko puta baci pogled u mom smjeru. Očito je da
joj je rekao da me pripazi.
Nije mi dobro. Nikad mi u životu nije bilo ovako loše. Borim se protiv poriva
da vrišteći ne istrčim iz prostorije. Osjećam kako se svijet okrećući udaljava od
mene, kako me ostavlja u golemoj tami iz koje ne mogu pobjeći, no znam da se
nekako moram sabrati. Zatvorim oči, spustim glavu na stol Briana Rushtona i
336
molim se za mirnoću, za snagu, za bistrinu misli. Pokušam se povezati sa svojim

sestrama na četirima stranama svijeta kako bih privukla dio njihove moći.
Glava mi je naslonjena na spise koje je Brian donio u moju hotelsku sobu.
Stare Glassbrookove spise.
Podignem glavu. Nitko me ne gleda. Troje ljudi je u prostoriji, no suosjećajni
su, daju mi privatnost, stoga nije teško uzeti spise sa stola i ubaciti ih u torbu u
mom krilu.
»Idem u zahod«, kažem ženi koja je dobila zadatak da pazi na mene.
Napola ustane. »Mogu li vam ikako pomoći? Znate li kamo trebate ići?«
»Kraj hodnika«, kažem. »Potražite me ako se ne vratim za deset minuta.«
Uputim joj, nadam se, osmijeh pun ohrabrenja.
Ženski zahod vidno se popravio od mojih dana. Postoji šest kabina. Sve su prazne,
a ja se zaključam u onu najudaljeniju od vrata.
Ljudi koji su ubili djecu prije trideset godina, ljudi koje moram naučiti zvati
majstori, pronašli su priliku da Larryju podmetnu ubojstva kad su otkrili što su
učinili njegova kći i njezini prijatelji. Ne znam točno zašto su to poželjeli
napraviti. Možda su se osjećali ranjivima, shvatili kako se potraga policije sužava.
Možda je poveznica s kriketom bila ključna, možda su osjetili da brzo
moraju zatvoriti slučaj.
Donijevši odluku da će Larryju podmetnuti ubojstva, poslali su mu
inkriminirajuće fotografije i dokaze koji su mu sigurno bili uvjerljivi - moj
amputirani prst - i pustili ga da dođe do jedinog mogućeg zaključka. Predvidjeli
su da će me spasiti i da će preuzeti krivnju za zločine.
To znači da su mu rekli gdje me može pronaći. Još su nešto poslali Larryju u
onoj žutoj omotnici. Nešto što dosad nisam vidjela, no što imam priliku pronaći
sada ako nije bilo uništeno ili izgubljeno prije trideset godina.
Sjedim na zahodskoj dasci i prolazim kroz spise. Vidim fotografije kojih se
sjećam i rukom ispisane bilješke, mnoge od njih moje. Nabrzinu pregledam izjave
svjedoka i ostale bilješke i zahvalim nebesima za kompjutorizirane baze podataka
koje naš posao čini mnogo lakšim. Nastavim pazeći na vrijeme jer znam da će
prije ili kasnije netko doći po mene.
337
Napokon, nakon što sam pregledala tri četvrtine spisa, pronađem popis odjeće
koju je Larry nosio u noći svoga uhićenja. Dok ga čitam, sjetim se uskih traperica,
svjetlosmeđe jakne s ljubičastim obrubom, košulje boje marelice, špicastih antilop
cipela. Špičoke. Sjetim se imena nakon svih tih godina.
Na popisu je detaljno naveden i sadržaj džepova njegovih traperica: Svežanj s
tri ključa, jedna crna kožnata lisnica s novčanicom od pet funti i tri novčanice od
jedne funte. Kovanice, uključujući šest šilinga i deset penija. Maramica s plavo-
bijelim prugama. Smeđi, plastični češalj s tankim zupcima.
Potom slijedi sadržaj džepova njegove jakne: Jedan amputirani prst (vjeruje
se da je treći prst lijeve ruke pozornice Florence Lovelady), jedna krvlju zamrljana
tkanina omotana oko navedenog prsta, jedan isječak iz Sabden Gazette od 18.
lipnja 1969.
Ne mogu se sjetiti razloga zbog kojeg bi Larry imao isječak iz Sabden Gazettea
u džepu košulje, i to baš te noći. Pronađem ga dvije minute poslije, zgužvanog,
izblijedjelog, s tintom koja je prešla na ostale papire, no i dalje čitljivog.
Riječ je o neredima u Perseverance Millu. Nisam imala pojma da je te noći
ondje bio fotograf. No bio je jer je fotografija uz članak snimljena sa stražnje
strane mnoštva. Na njoj deseci muškaraca, mnogi s kačketom koji se nosio u to
vrijeme, zure u vrata predionice, dok im šest časnika - viši inspektor Sharpies,
narednici Brown i Green, pozornici Butterworth, Devine i Lovelady -
stoje nasuprot.
Velika metalna vrata. Podzemne prostorije. Mjesto nedaleko od groblja sv.
Wilfrida gdje sam bila pronađena. Ovo je to mjesto. Larry Glassbrook me prije
trideset godina spasio iz Perseverance Milla. Moj sin je u Perseverance Millu.
338
68.
N E VJERUJEM NIKOME.
Odlazim iz policijske postaje javivši se samo dežurnom policajcu. Kažem mu
da se vraćam u hotel. On kimne, jedva me može pogledati u oči, no to je
dobro. Ne vidi iskru za koju znam da je neću moći sakriti.
Vozim se onoliko brzo koliko se usuđujem dok neprestano provjeravam prate
li me plava upozoravajuća svjetla. Još jednom je moja prva stanica kuća
Glassbrookovih. Treba mi samo nekoliko minuta. U Larryjevoj radionici
pronađem alate koji će mi trebati. Oštar nož, industrijski rezač za metal, veliki
željezni čekić i čelična poluga koja je u Americi poznata kao praseća noga, a u
Engleskoj kao pajser. Zamotam ih u komad tkanine i spremna sam. U autu imam
džepnu svjetiljku i suzavac zbog kojeg me Ben tog jutra zadirkivao.
Moja odlučnost popustila je tek tijekom dvije milje duge vožnje natrag u
predionicu. Prošlo je trideset godina. Predionica je bila prazna 1969., a ja sam
glupa ako mislim da je još uvijek ondje. Sigurno je davno srušena. Stići ću u
Jubilee Street i ugledati blok stambenih zgrada. Preplavi me očaj, gotovo se
zaustavim, no nešto me tjera da nastavim niz glavnu cestu sve do Jubilee Streeta.
Ondje je. Dok se približavam, vidim visoke vanjske zidove od tamne opeke
na blijedom svjetlu sigurnosnih svjetiljki. Još ih uvijek okružuje zid. Ogradu su
zamijenili, izgleda čvršće i neprobojnije nego prije. Predionica je preživjela
dovoljno dugo kako bi se na građevinu objesio konzervatorski zahtjev.
S jedne strane vrata je osvijetljeni znak, a dok se parkiram uz rub pločnika
između Citroena i Honde, čitam natpis Perseverance Mill. Iznajmljuju se uredi,
industrijski prostor i radionice.
Majstori o kojima mi je govorila Marlene moćni su muškarci. Bogati
muškarci. Možda im pripada ova građevina, možda im pripada više od trideset
339
godina. Možda je John Earnshaw koji je bio vlasnik 1969. godine, jedan od njih.
Ne mogavši je držati praznom i usprkos svim planovima razvoja urbanih područja
i nalozima o prisvajanju zemljišta, možda su je obnavljali, unajmljivali,
zadržali dio za sebe.
Hvatam li se za slamku? Mislim da ne. Nešto u vezi s ovim mjestom oduvijek
se doimalo pogrešnim. To mi govori da sam u pravu.
Nemam mnogo vremena. Majstori me sigurno prate otkad sam stigla u grad.
Možda već znaju da sam otišla iz postaje. Ako shvate da sam vidjela spise, možda
znaju da stižem ovamo. Ne smijem gubiti vrijeme, no neću nestati bez traga.
Posegnem za telefonom. Avril se javi nakon prvog zvona.
»Florence, dušo, prilično smo sigurne da je negdje u centru grada. Ne previše
daleko od glavne ceste, bliže Padihamu nego Hillu, no ne tako daleko kao most
Hinton Street. Žao mi je što ne možemo biti...«
Opisuje područje od oko pola kvadratne milje.
»U redu je«, kažem joj. »U pravu ste. On je u Perseverance Millu. Ondje sam.«
»O, Bože. Čekaj nas. Stižemo.«
»Ne, Avril. Želim da ostanete gdje jeste, ti i ostali. Ostanite na četiri strane
svijeta. Želim da mi šaljete zaštitu. I snagu. Za mene i Bena. Odmah. Možete li to
napraviti?«
»Florence, molim te, reci mi da ne...«
»Avril, moram ići. Mogu li se pouzdati u tebe?«
Kratka stanka, potom: »Naravno.« Veza se prekine.
Pažljivo pogledam na sve strane nakon izlaska iz auta. Parkirani automobili -
ima ih cijelo mnoštvo - prazni su. Nitko me ne promatra iz okolnih kuća. Opipam
haube automobila. Hladne su.
Vodenični jaz još je uvijek tu, no sada služi kao vrt u kojem uredski radnici
provode pauzu za ručak. Dok provirujem preko zida, zapahne me sladunjavi miris
cvjetova budleje. Nisam na Hillu potražila grm budleje i zato ne mogu znati je li
ono što sam namirisala bilo stvarno, sjećanje ili predosjećaj. Nije ni važno.
Sjećam se još jednih vrata sa stražnje strane, i pamćenje me dobro služi. Nisu
tako velika ni neprobojna kao ona ulazna, a i mračnije je odostraga. Žena mojih
godina nije vješt penjač, no mene ne zabrinjava ni moje dostojanstvo ni moja
340
odjeća. Gurnem alat i torbu kroz rešetke i nakon manje od minute stojim u
dvorištu.
Ovdje nema parkiranih vozila. Nema upaljenih svjetala u zgradi.
Šuljam se uza zid, ostajem u sjeni, pazim na nadzorne kamere. Ako je Ben
ovdje, vjerojatno ga čuvaju. U isto vrijeme, krećem se najbrže što mogu zato što
znam da stižu. Metalna vrata su s jedne strane zgrade, kao što ih se sjećam, no
nikako im se ne može prići iz dvorišta. Sigurno su zakračunata odozdo.
Larry je pronašao put u zgradu prije trideset godina. No tada je bila zapuštena,
a moji su otmičari željeli da me pronađe, možda su čak i vrata ostavili
nezaključana. Pitam se koliko ga je bilo strah dok je prolazio praznom
predionicom, je li u bilo kojem trenutku bio u iskušenju da odustane.
Larry je to činio kako bi spasio svoje dijete, kao što to činim ja. Zastanem na
sekundu kad mi sine misao da je Larry to možda činio i kako bi spasio mene.
Nastavim, tražim ulaz koji je možda koristio Larry. Iza sljedećeg su ugla još
jedna pokrajnja vrata, no zaključana su. Produžim, a uredne uredske prozore s
prednje strane zamijene oni praktičniji sa stražnje strane. Ovdje se sigurne nalaze
prostorije za održavanje i kuhinja. Opazim reljefno staklo iza kojeg je vjerojatno
zahod.
Izašla sam iz postaje prije dvadeset minuta. Oni stižu.
Dokotrljam metalnu kantu do zahodskog prozora kako bih mogla dosegnuti
staklo i razbiti ga polugom. Ne začuje se alarm, no osjetim prodornu bol u desnoj
ruci. Posegnem dolje i napipam ljepljivu, toplu krv. Dok proklinjem vlastitu
nespretnost, povučem rukav dolje do rane i odstranim ostatak stakla s prozorske
daske prije nego što se provučem unutra. Ni sada se nije upalio alarm. U muškom
sam zahodu, spremna da se spustim u umivaonik. On ne popusti pod mojom
težinom, a ja se potom nađem na popločenom podu.
Moje srce istog trena počne luđački lupati. Zastanem na trenutak. Dišem
duboko, no prostorija je nedavno bila očišćena i miris izbjeljivača probija se do
mog grla. Kad se okrenem prema umivaoniku, ugledam grimizne mrlje svoje krvi.
Odjednom mi je silno loše kao da ću se onesvijestiti.
Iz prve kabine povučem toaletni papir, zapletem ga i čvrsto ga stegnem oko
ruke, no bol u mojoj glavi sve je jača.
Ovo nije krenulo dobro.
341
Tad shvatim da nisam sama. Netko stoji iza mene. Osjećam njegov dah na
svom vratu, zapravo čujem zviždanje u njegovim plućima. Naglo se okrenem i
počnem se povlačiti prema pregradi kabine, no ne opazim ništa osim otvora
centralnog grijanja na zidu nasuprot.
Moram van iz zahoda.
Vrata se otvaraju prema hodniku koji je blago osvijetljen sigurnosnim
svjetlima. Skrenem lijevo, krenem prema zaklopnim vratima kroz unutrašnjost
zgrade koja se posve promijenila. S moje su desne strane uredi sa staklenim
zidovima, a iza njih atrij kroz koji će ulaziti svjetlost kad izađe sunce. Na
udaljenom kraju su dodatni uredi i vanjski zid predionice. Sada ne ulazi svjetlost.
Ljudi u uredima sa staklenim zidovima! Vidim nekoliko figura, tamne likove
koji se kreću sa mnom, koji ubrzavaju kad i ja, koji jure prema vratima kako bi
me zaustavili u hodniku. Okrenem se. Krenem natrag. I oni se okrenu. Tutnji mi
u glavi, mislim da ću se ispovraćati.
Dok otvaram vrata muškog zahoda, osjetim nalet svježeg zraka izvana. A s
njim i miris trave i dima od paljevine. Od toga mi se malo pročisti glava. Sine mi
misao. Okrenem se još jednom.
Figure u uredu se ne miču, gledaju me. Podižem desnu ruku. Oni me kopiraju.
Napravim korak naprijed. One učine isto. Udaljenost između nas se smanji. Moji
dvojnici su tako uvjerljivi da sam se umalo ponovno okrenula i otrčala. No sad
znam što su. Sjene i odrazi kojima je moj strah podario sablasnu moć.
Gubim previše vremena, nasrćem na duhove. Mislim da vani čujem motor
automobila.
Ponovno krenem. Ignoriram neobične zvukove koje proizvodi zgrada.
Piskavi zvuk dolazi od cijevi, to nije siktanje vrebajućih zmija. Treperava sjena
visoko na zidu je noćna ptica u prolazu. Nije šišmiš.
Stižem do kraja hodnika i skrenem. Davnih dana ovdje je bio uski prolaz
prema stubištu koje je vodilo dolje do podzemnog kata. Moja glavobolja popušta,
no umjesto nje javlja se umor koji bio mogao biti rezultat nekoliko sati duge
mahnite zabrinutosti. Trebam adrenalin, nervoznu energiju, no najosnovniji
instinkt kao da me je napustio.
Zrak je ovdje vruć i ustajao.
342
Nestala su trula drvena vrata kojih se sjećam. Zamijenila su ih veća vrata s

čeličnim rebrenicama. Vrata nalik na ova uvijek vode u prostorije za održavanje,
kotlovnice ili podrume. Stižem do vrata i zaustavim se kako bih došla do daha.
Još se nije oglasio alarm.
Vrata su zaključana, no nisu dorasla Larryjevu pajseru i mom očaju. Brava se
razbije nakon petog pokušaja. Da sam prisebna, vjerojatno bih uspjela nakon
trećeg, no vrata se napokon otvore. Više ne očekujem zvuk alarma. Zbog kojeg
god razloga, ovo mjesto nije zaštićeno uobičajenim sigurnosnim sustavom.
Stubište preda mnom vodi dolje u mrak i, bez obzira jesam li ili
nisam proricateljica, nikako ne mogu znati što ću pronaći dolje.
Već sam bila ovdje. Bok, Florence, govori mrak. Dobro došla kući.
Uzmem sekundu. Zaključana vrata sugeriraju da možda nitko ne čuva Bena.
Možda sve što moram napraviti jest spustiti se ovim stubama, osloboditi sina i
izvesti ga iz ove zgrade. No ovdje imam posla s crnom magijom. Osjetila sam je
čim sam provalila unutra. Čak i sada dok zurim dolje u mrak, gotovo je mogu
vidjeti kako se kreće, kao da dolje vreba neka sila.
Upalim svjetiljku i usmjerim je prema dolje. Vidim gole ožbukane zidove,
metalni rukohvat i betonske stube koje vode u beskraj. Nema kraja tim stubama.
One vode izravno u pakao. U tom trenutku prva stepenica, ona na kojoj stojim,
popusti i ja padam. Dok rukom pokušavam dosegnuti ogradu, iz ruke mi ispada
svjetiljka koja se zvekećući otkotrlja dolje. Ruka mi je izvinuta. Glavom udarim
u zid, no nisam se skotrljala. Ne usudivši se pustiti ogradu, okrenem se i pogledam
prvu stepenicu. Neoštećena je. Izgubila sam ravnotežu, to je sve.
Na dnu stubišta, sada vidim da postoji dno, ni dvadeset stuba niže ugledam
svoju svjetiljku koja osvjetljava kameni pod pun mrlja od vlage i prašine koja se
ovdje skupljala godinama. Pokazuje mi put prema mom sinu.
Došao je trenutak u kojem moram sakupiti svu svoju hrabrost.
Iz četiriju strana ovoga grada moje mi sestre šalju svu snagu i odvažnost koju
imaju. Nisu imale vremena za složene pripreme, zato su se sigurno poslužile
najjednostavnijim obredom, starodrevnom čarolijom. Zapravo, mole za mene, a
ja to rado prihvaćam.
Na trećoj stubi začujem cviljenje.
343
Ukočim se. Negdje dolje je ozlijeđena životinja koja izražava svoju bol.
Zamislim kako puže k meni, kako vuče koščato tijelo po podrumskom podu, kako
se obavija oko mog stopala i zabija svoje izgladnjele zube u moje meso.
Za Boga miloga! Moram se sabrati. To što čujem dolje je moj sin.
»Ben!«
Cviljenje utihne.
»Ben, ja sam. Stižem.« Nastavim se spuštati stubama. Na pola puta ugasi se
svjetiljka.
Nastavljam, koračam prema potpunoj tami. Ako se zaustavim, strah me je da
se više nikad neću pomaknuti. Mislim da se sjećam barem još devet stepenica. Na
sedmoj sam posebno oprezna. No znam kad sam stigla do dna zbog površine
podrumskog poda.
Okrenem se i pogledam otvorena vrata, no hodnik je tako slabo osvijetljen da
do mene ne može doprijeti njegovo blago svjetlo. Sagnem se, pokušam pronaći
svjetiljku i ponovno je upaliti, no razbila se tijekom pada. Moram pronaći Bena u
potpunoj tami.
Ako dođu sada, oboje smo u zamci, bespomoćni u mraku.
»Ben«, pokušam ga dozvati, »ovdje sam, ali ne vidim te. Čuješ li me, dušo?«
Opet onaj zvuk. Prodoran cvilež koji ne mogu povezati sa svojim visokim,
snažnim sinom. Napregnem svu svoju snagu, okrenem se u njegovu smjeru i
zakoračim naprijed, pa još jednom, no teško je kretati se kad bih u svakoj sekundi
mogla naići na zid, provaliju ili režeće lice.
Podrumska vrata iznad mene snažno se zalupe.
Sada i ja cvilim. Moram napregnuti svu svoju snagu kako bih se smirila. Ben
je ovdje i treba me snažnu. Opet je počelo cviljenje i sada dolazi iz drugog smjera.
Okrenem se prema njemu i zakoračim, no izgubila sam osjećaj za prostor. Ne
znam gdje su stube, odakle je dolazio zvuk.
»Ben?«
Strašan zvuk koji proizvodi, ako to jest on, a ne zlo puzeće stvorenje iz mojih
noćnih mora, kao da dolazi iz svih smjerova, kao da podrum proizvodi jeku. Više
nisam sigurna jesu li mi oči otvorene ili zatvorene, ali mogu vidjeti slike u svojoj
glavi koje prikazuju puzeće stvorove koji pandžama grebu po tlu i koji
344
svojim golemim, mliječnobijelim očima mogu vidjeti u mraku. Čujem ih. Čujem
kako svoja mršava tijela povlače po grubom tlu.
Oni pobjeđuju. Majstori me svladavaju.
Podignem ruku do vrata u instinktivnoj, zaštitničkoj gesti i prstima uhvatim
kristal koji mi je dala Avril. Mislim na njih, na tih trinaest žena na rubovima
grada i zamišljam kako se njihove misli šire i stižu do mene poput mjesečeve
svjetlosti.
Iznad sebe čujem zvukove, no zapriječim im pristup svom umu.
»Ben!« Pronašla sam svoj glas. »Bene, slušaj me. Želim da nešto učiniš, vrlo je
važno. Sjećaš se kad si bio mali? Kad smo se igrali skrivača? Pretvarao si se da si
miš, sjećaš se? Cičao si kao miš, a ja bih došla i pronašla te? Želim da to sada učiniš.
Ciči kao miš, Ben. Kao što si to činio kad si bio mali.«
Na sekundu ili malo dulje, tišina.
Potom: »Ciju!«
Imam ga! Naglo se okrenem u pravom smjeru i pričekam kako bih bila
sigurna. Ponovno ga čujem.
»Ciju!«
Da. Zakoračim, pa još jednom.
»Stižem dušo«, kažem.
»Ciju!«
Cičanje je drugačije, no sjećam se kako su mi bila začepljena usta kad sam bila
ovdje dolje. On daje sve od sebe. On cijukne, a ja zakoračim naprijed i prisjetim
se dana kad je jedino važno na ovome svijetu bilo to sićušno stvorenje koje mi je
bilo dano kako bih se skrbila o njemu. Tada smo bili sve jedno drugome, Ben i
ja. Svijet je postojao samo za nas dvoje, i gotovo svakodnevno, otkad je mogao
hodati do odlaska u školu, igrali smo se skrivača.
»Nastavi«, kažem mu. »Još malo pa sam tamo.« Znam da jesam jer su zvukovi
koje proizvodi sve glasniji i bliži. Stopalom udarim u nešto mekano, bacim se na
koljena i zgrabim njegovu nogu. Rukama se spuštam do njegovih stopala i osjetim
ljepljivu traku oko njegovih gležnjeva. Potom ih podižem uz njegovo tijelo do
njegovih ruku koje su svezane ljepljivom trakom iza njegovih leđa. Uspravlja se.
Pronađem njegovo lice i čvrsto ga stisnem, obuhvatim ga dlanovima. Na sekundu
maknem ruke kako bih pronašla nož.
345
Prvo razrežem traku oko njegovih nogu kako bi mogao trčati, zatim traku
oko njegovih ruku kako bi se mogao boriti. Naposljetku mu pomognem skinuti
traku s usta kako bi mogao govoriti.
Tiho zastenje i nasloni se na mene. Živ je. Imam ga, ali majstori su još uvijek
ondje vani.
»Bene, možeš li stajati? Moramo pobjeći odavde.«
Obgrlim ga rukom i pokušam ga podignuti. Nisam imala pojma koliko je težak
moj sin, no nakon nekoliko pokušaja tijekom kojih njegove noge popuste pod
njim kao kod tek rođenog ždrjebeta, uspije se podignuti i nasloniti se na mene.
Okružuje nas mrak i ja nemam pojma kako izaći.
»Avril, pomozi mi!«
Nisam željela vrisnuti. Očajnički želim biti jaka za svog dječaka, no ne mogu
si pomoći. Stići ovako daleko i biti zarobljena ovdje s njim, umrijeti zajedno
nakon svega što je prošao.
»Šiziš «, zakriješti kraj mene.
Pokušavam ne zaplakati. U pravu je. Branila sam se od ludila sve ove godine.
Izgubila sam dio duše u ovom podrumu, a sada kad sam se vratila, počela sam
tonuti.
»Šiziš «, kaže još jednom, no ovaj put ne zvuči kao »šiziš« nego kao...
»Šibice«, kaže jasno poput kristalnog zvona. »Mama, imaš šibice.«
U pravu je. Imam šibice u torbi. Čak i svijeće. Kažem mu da se drži za mene.
Kopam po torbi dok ne pronađem šibice. Zapalim jednu i zahvaljujući njezinu
malom, jasnom svjetlu ugledam stube ni petnaest stopa udaljene. Na pola smo
puta kad mi šibica oprži prste i ugasi se. Druga šibica odvede nas do dna stuba.
Tad se počnemo penjati.
Vrata su se zalupila zbog vjetra. Možemo izaći. Posrćemo kroz hodnik,
držimo jedno drugo, pa izjurimo kroz izlaz za nuždu. Odvučem ga do ulaznih
vrata kako bismo mogli pogledati kroz rešetke i ponovno vidjeti svijet. Tek tad,
kad znam da smo na sigurnom i izvan njihova dosega, nazovem policiju.
346
69.
B ENA ODVEZU RAVNO u Bumely General. U bolničkim kolima ima dovoljno

svjetla kako bih vidjela njegovo sivo, zgrčeno lice i drhtave ruke i noge. Prvo
podignem obje njegove ruke i prebrojim prste. Deset, hvala Bogu. On ih istrgne
iz mog stiska i ugura ispod svojih podlaktica.
Želim da plače zato što je plač reakcija razumne osobe, no on ne plače.
Dok nas užurbano odvode u Odjel hitne medicine, pojavi se Brian Rushton i
ja mu objasnim kako sam vidjela fotografi i predionice u starim spisima i
zaključila ostatak. Kažem mu kako ondje nisam vidjela nikoga i da nemam pojma
tko je oteo mog sina. On mi kaže da je cijela predionica zatvorena i da je
sada glavno mjesto zločina. Željet će razgovarati s Benom, no to može pričekati
do sutra ujutro.
Ben ima posjekotine i modrice, te vjerojatno lagani potres mozga, no ništa
zbog čega bih se trebala dugoročno zabrinjavati, tvrdi osoblje koje se brine za
njega. Barem što se tiče fizičkog dijela. Spominju savjetovalište i ponude mi
nekoliko imena, no ja im kažem da ću ga odvesti čim to bude moguće.
»Nemojte podcijeniti učinak koji će ovo imati na mladi mozak«, kaže liječnik,
kao da se meni, od svih ljudi, mora istaknuti dugoročan učinak traumatičnog
događaja. Kad pomislim da će Ben proći kroz ono što sam prošla ja, uključujući
ono u podrumu i ono što će uslijediti tijekom godina, zapanjena sam količinom
bijesa koji mogu osjetiti.
U tom je trenutku već dva sata ujutro. Mislim da je bolničko osoblje
iznenadilo mnoštvo koje nam dolazi ususret nakon što smo liječnik i ja izašli iz
sobe u kojoj je Ben napokon zaspao.
Daphne, niža i deblja, no nedvojbeno Daphne, prilazi nam s Avril ispod ruke,
a ostale ih žene slijede. Na samom je kraju, između supruge i sestre, Dwane.
347
Daphne me zagrli, a ostale se okupe oko nas, stisnu i podijele s nama ono malo
snage što im je preostalo. Osjećam kako njihova životna energija ulazi u mene
kao da znaju što noćas još moram obaviti.
»Ne želim ostaviti Bena«, kažem Avril i Daphne. »Strah me je ostaviti ga.«
Avril spusti dlan na moju nadlakticu. To nije gesta utjehe nego solidarnosti.
»Draga moja«, kaže. »Mi ćemo biti ovdje dok se ne vratiš. Koliko god to potrajalo.«
Dwane se odvoji od naše male skupine i zaustavi se ispred Benovih vrata. Stoji
širom razmaknutih nogu i prekriženih ruku. Zuri u daljinu poput tjelesnog
čuvara nekog liliputskog kralja. Znam da će umrijeti prije nego što će dopustiti
da kriva osoba uđe kroz ta vrata. Žene se smještaju u hodniku, dovlače
stolice. Zauzimaju položaje oko vrata i ja znam da je moj usnuli sin na sigurnom.
»Jesi li sigurna, Florence?« šapne Avril. Znam da unatoč svemu želi da se
predomislim.
Dok se spuštam bolničkim hodnikom, izvlačim telefon i tipkam kratku
poruku.
Što kažeš na noćno kupanje?
348
70.
P RVA STIŽEM do Black Tarna, kao što sam očekivala. Kao što sam računala.
Policija večeras ima mnogo posla i on mi se neće odmah moći pridružiti.
Izvučem pokrivač iz auta, vino i plastične čaše koje sam kupila na benzinskoj
crpki. Sjedim kraj jezera dok čekam, grabim gusto glineno blato s ruba jezera,
poravnavam ga i oblikujem, dodajem suhu zemlju s obale kad osjećam da joj
treba više čvrstine. Ja nisam majstor, no figura koju izrađujem ne mora biti
prepoznatljiva. Važna je moja namjera. Mora biti iskrena. Iskrena je.
Ovdje sam gotovo pola sata kad začujem motor drugog automobila. Uguram
figuru među šaš i nagnem se prema jezeru kako bih oprala ruke. Otresam ruke
kad se pojavi Tomov auto.
Nekoliko sekunda osvjetljavaju me farovi. Poput reflektora su, i moje srce
počne ubrzano lupati. Ne vidim tko vozi automobil. Zatim se svjetla ugase.
Trepnem nekoliko puta i ugledam Tomov visok obris koji izlazi iz auta. Ima
upaljen radio. Naravno da ima. Ostavi ga upaljenog.
Nisam iznenađena što čujem Scarborough Fair Simona & Garfunkela. Pješice
prijeđe nekoliko preostalih metara i zaustavi se metar daleko od mene.
»Kako je?« pita.
»Spava«, odgovorim. »Okružen naoružanom stražom.«
»Naoružanom?«
»Ljubavlju, hrabrošću i najboljim namjerama.« Gledam kako se njegovo
zbunjeno mrgođenje pretvara u osmijeh.
»Nevjerojatna si, znaš to? Prošlo je trideset godina, a ti si i dalje brža od svih
nas.«
»Jesi li za piće?« upitam.
349
On kimne pa oboje sjedamo na tlo. Nalijem vino. Kaže mi što se događa u

Perseverance Millu, istakne da su pronašli nekoliko svježih tragova, da imaju
izjave svjedoka koje će provjeriti ujutro, premda se, naravno, nadaju da će puno
pomoći Benovo svjedočenje.
Kažem mu da još nisam dopustila da ispitaju Bena. Čini se da se počeo
opuštati. Pogledam nabore njegove jakne ne bih li otkrila skriveno oružje. Ne
vidim ništa. Bez obzira na to osjećam kako se u njemu nakuplja energija.
Provjerim je li mi torba nadohvat ruke.
»Vjeruješ li u staru priču«, kažem dok promatramo nepomično, crno jezero,
»da žene krštene u ovom jezeru služe dvama gospodarima?«
»Vjeruješ li ti?« Čujem oštrinu u njegovu glasu koja mi kaže da moram biti
oprezna.
»Vjerujem da se žene koje su krštene u ovom jezeru promijene«, kažem.
Njegove plave oči doimaju se crnima. »Ako si se promijenila, onda je to zbog
vrlo teškog slučaja i zato što te je zamalo ubio manijak.« Njegovo se lice smekša i
on se osmjehne. »No upravo sada, Floss, kunem se da se uopće nisi promijenila
nakon trideset godina. To je vjerojatno zbog mjesečine.«
»Nema Mjeseca.«
»Nisam primijetio.«
Nagne se prema naprijed i poljubi me. Pustim ga zato što je dio mene uvijek
volio Toma i uvijek hoće. Pustim ga jer kad smo posljednji put Tom i ja bili ovdje,
bila sam cijela i neoštećena žena, žena za koju je svijet bio pun čudesnih i
uzbudljivih mogućnosti. Na sekundu ili dvije poželim ponovno biti ta djevojka.
Razdvojimo se. On se osmjehuje. Ja mu uzvratim osmijehom. On ispruži ruke,
a ja znam da one ovaj put idu prema mom vratu. I to ne s prijateljskim namjerama.
Poprskam ga suzavcem.
Suzavac je iznenađujuće djelotvoran.
Naciljam njegova prsa kao što su me naučili prije mnogo godina kad sam još
dolazila u kontakt s nepredvidivom javnošću. Tekućina pogodi svoj cilj i istog se
trena pretvori u plin zbog kojeg će Tom sljedećih nekoliko minuta podnositi
strašne bolove. Poskočim na noge jer ne smije pogoditi mene. On pada prema
naprijed, trlja oči premda vjerojatno zna da je to najgora stvar koju
može napraviti. Moram brzo djelovati. Pritisnem ga uz do i lisicama mu svežem
350
ruke iza leđa. Potom, prije no što se oporavi i počne udarati nogama, gležnjeve
mu svežem najlonskim užetom iz Larryjeve radionice. Zgrabim ga za okovratnik
kako bih ga odvukla do auta.
Nije lako muškarca lomove visine i težine ubaciti u prtljažnik, no suočavala
sam se i s većim preprekama od ove večerašnje, a čvrsto sam odlučila svladati ovu.
Opire se, naravno, no još je uvijek slab i nesiguran od suzavca.
»Što to jebeno radiš? Jesi li poludjela?« kaže glasno kad ponovno može
govoriti.
»Ja sam žena kakvom si me napravio«, odgovorim. »Kad si me zaključao u
podrumu, odrezao mi prst i doveo me do ruba ludila.«
Njegovo se lice pretvori u zbunjenu grimasu, no vidim strah u njegovim
očima. »Floss, pogrešno si zaključila.«
»Pronašli smo tvoje otiske prstiju na fotografijama«, kažem. »Ti si poslao
fotografije Larryju Glassbrooku. Znao si da će pretpostaviti da je Luna kriva. Ti si
podmetnuo dokaze zbog kojih je osuđen.«
On odmahne glavom. Njegove su oči crvene i suzne.
»Cijelo smo vrijeme nosili rukavice dok smo večeras bili u kući«, nastavim.
»Tvoji otisci prstiju nisu mogli biti na fotografijama osim ako ih nisi imao u
rukama prije trideset godina. Sada si mnogo oprezniji policajac nego što si bio
prije.«
On se rita, pokušava se uspraviti. Ja ga odgurnem Larryjevim pajserom.
»Imaš jednu priliku da me uvjeriš u suprotno.« Lažem. Nema šanse da preživi
više od nekoliko sljedećih minuta, no i dalje želim izvući informacije iz njega.
»Reci mi tko su ostali majstori.«
»Ne znam o čemu govoriš.«
»Pretpostavljam da su to bili Roy Greenwood i David Milner«, kažem.
»Greenwood je imao pristup pogrebnom poduzeću. Milner se zanimao za
lončarstvo, a obojica su bili članovi Daphnina i Avrilina kovena. Greenwood je
mrtav, zato ga je sigurno zamijenio netko drugi. Znam za Charlesa Labaddeeja.
Možda je riječ o Johnu Earnshawu. Koliko ih je još?«
Ponovno se naglo uspravi i ja nemam izbora nego ga snažno udariti pajserom.
Naciljam njegovo rame jer ga želim svjesnog. Pada unatrag.
351
»Recimo, sve zajedno sedam«, kažem znajući da koven najčešće čini trinaest
osoba, no trinaest je mnogo ljudi u koje se mora imati povjerenja, osobito kad se
bavite crnom magijom. Sedam je sljedeći najpovoljniji broj. »Ti, Charles, Milner,
ako je još uvijek živ. Tko još? Želim još četiri imena.«
On mi se podsmjehuje. »Ubit će te.«
Nagnem se bliže. »Neka pokušaju.«
Kako više nema pretvaranja između nas, izvučem Larryjev nož i napravim
malu posjekotinu iznad njegove jagodične kosti. On opsuje i počne se ritati u
prtljažniku. Moje srce poskoči od straha. Ako se oslobodi, naše će se pozicije
zamijeniti u sekundi, no skoro sam gotova. Odem do jezera, pronađem glinenu
figuru koja je još uvijek vlažna i meka, i premažem je Tomovom krvi.
Vratim se k autu, a on se već napola izvukao iz prtljažnika, stoga ga ponovno
poprskam suzavcem.
Kad ponovno progleda, pokažem mu figuru. Vidim užas u njegovim očima i
shvatim da on vjeruje. Počne vrištati kad je smjestim kraj njega u prtljažnik, no
oboje znamo da ga ovdje nitko neće čuti. Sjedam na vozačko mjesto, upalim
motor i odvezem se do ruba jezera.
»Zadnja prilika«, lažem mu još jednom.
On me pljune. »Progonit ću te«, kaže.
»O, računam na to.« Gurnem ga dolje i zatvorim prtljažnik. Ponovno upalim
motor i otpustim ručnu kočnicu. Auto se počne kotrljati prema naprijed. Tom
udara i lupa s unutarnje strane prtljažnika. Mislim da mogu vidjeti kako se svija
metal.
Prednji dio auta udara u vodu i nastavlja se kotrljati dok uz blatnjavu obalu
šalje crne valove sve do mene. Uskoro će voda ugasiti motor, a gravitacija će
preuzeti njegovu ulogu. Ovo jezero je vrlo duboko.
Kad je trećina auta ispod vode, počnem govoriti. Nikad nisam izvela vezujuću
čaroliju, no riječi nisu toliko važne koliko namjera. Iznenađena sam kako mi se
brzo vraćaju riječi prve vezujuće čarolije koju sam čula.
»Dovedi Thomasa kojeg je Mary donijela na svijet, sina Harolda, k meni«,
započnem.
352
Auto uroni dublje u vodu i počne plutati. Sa svih strana iskaču mjehurići
zraka, a ja i dalje mogu čuti Toma koji lupa i viče da ga oslobodim. Ako je ono što
mi je rekla Marlene točno, on će to činiti zauvijek.
»Vuci ga za kosu, za crijeva, sve dok mi ne bude blizu«, kažem, »i dok ga držim
poslušnim za cijelog života, dok me voli, žudi za mnom i govori mi svoje misli.«
Auto tone, sve je manje mjehurića zraka. Na površini jezera vidi se samo još
jedna srebrna mrlja, a potom nestaje i ona. Čekam da se površina posve ne
poravna, tek tada skupim svoje stvari i odem.
353
71.
Srijeda, 11. kolovoza 1999.
N EBO JE ZASTRTO OBLACIMA kad se drugi put okupljamo oko groba Larryja
Glassbrooka. Dakako, ne zovemo to drugim pogrebom. Čak i u Sabdenu
radije samo jedanput pokapamo svoje mrtve. Zovemo to privatnom molitvom za
obitelj. Sally i njezine kćeri ovaj put stoje uz grob i plaču zajedno.
Hladan povjetarac s vrištine obavija nas u trenutku u kojem župnik započinje
svoj govor. Osjetim potrebu da se stisnem uz nekoga, no nitko nije dovoljno blizu.
Stojim sama.
Izuzevši visokog muškarca nekoliko centimetara iza mene. Osjećam njegov
dah, hladan uz moj vrat. Kod njega neću pronaći toplinu.
»Zahvaljujemo ti se za sav njegov život«, kaže župnik. »Za svako sjećanje puno
ljubavi i radosti, za svako dobro djelo njegovih ruku.«
Na drugoj strani groba, malo podalje od grupe, ulovim Dwaneov pogled.
Danas je iz nekog razloga odjenuo svoju staru odjeću grobara i stoji naslonjen na
lopatu.
Čujem glasan uzdah.
Ovaj put ima cvijeća. Koven je došao punih ruku. Velik dio potječe iz njihovih
vrtova, ostalo su ubrali s ljetnih livada i živica.
Divlji pelin, končara, bekovina i sljez, cvijeće koje ublažava bol, smanjuje
tjeskobu, donosi miran san. Moje prijateljice, trinaest vještica, stoje u krugu oko
groba i kad ih pogledam, vidim brojne izraze lica: tugu, sram, krivnju, no najviše
od svega strah. Znaju koliko su nemoćne. Kako su nemoćne žene poput njih
oduvijek bile.
354
Oblaci se pomaknu iznad nas i sunce se probije preplavivši groblje svjetlom.

Još je rano, sunce je iza nas. Pojave se sjene, ravne od nadgrobnog kamenja,
šiljaste i svijajuće od stabala, u ljudskom obliku i nepomične od župljana.
Okupilo nas se dvadeset dvoje oko groba. Ja izbrojim dvadeset tri sjene.
Čim sam dopustila da ga ispitaju, Ben je naveo načelnika Toma Devinea kao osobu
koja je nazvala njegovu hotelsku sobu netom nakon što sam otišla i laskanjem ga
nagovorila da se spusti na parkiralište pod izlikom da mi treba pomoć oko auta.
Stajao je ondje dok ga je netko drugi zgrabio odostraga. U tijeku je potraga
za Tomom Devineom, no pretpostavlja se da je već napustio područje. Hoće li ga
se ikad povezati s trima ubojstvima prije trideset godina, pitanje je koje još treba
riješiti. Dok smo čekali župnika, Brian Rushton šapnuo mi je da su nestale
fotografije koje smo pronašli u kući Glassbrookovih, one s Tomovim otiscima
prstiju. Kao i moja slika.
Tom nije djelovao sam.
Progonit ću te. Tomov je glas tako jasan u mojoj glavi da sam na trenutak
sigurna da ga doista čujem. Pomičem usne dok mu nečujno odgovaram, pa
opazim kako me gleda Daphne s druge strane kruga. Čvrsto stisnem usne i kažem
samoj sebi da se usredotočim.
Drugi muškarac kojeg volim - dobar muškarac kojeg volim - moj suprug Nick
stigao je rano ujutro jureći preko vriština od manchesterske zračne luke u
rasklimanom unajmljenom automobilu. On i Ben otad se nisu razdvojili. Čudno
me gledaju, gotovo kao da misle da bih ih mogla napustiti. Na neki način već
jesam. Sinoć sam prešla crtu. Više se nikad neću moći posve vratiti.
»Hvala ti za nebesku slavu koju ćemo zajedno dijeliti. Čuj naše molitve kroz
Isusa Krista našega Gospodina.«
Sumnjam da oko groba ima ijednog kršćanina, osim možda Briana Rushtona,
no svi pokorno promrmljamo »amen«. Nakon toga ljudi počinju odlaziti. Prve odu
Sally i djevojke, potom Ben i Nick, a nakon njih vještice. Slijedi ih Brian. Moj
mali prijatelj i ja ostali smo sami.
Gotovo sami.
»Ako se nešto dogodi«, kažem, »nazovi me. Vratit ću se.«
355
Dwane ne odgovori. Nije me pogledao. »Mogu pomoći«, nastavim. »Sada

znam za majstore.«
Dwane pogleda iza mene u ogradu. »Obitelj čeka.« Okrene mi leđa i poravna
već savršeni humak zemlje.
Pogled mi privuče kretanje na uglu groblja. Okrenem se i ugledam troje
mrtvih tinejdžera koji sjede na zidu i petama udaraju po kamenju kao što to čine
djeca kojima je dosadno, pa se sjetim da je moj sin zamalo postao jedan od njih.
Ne žalim ni za čim.
Podignem ruku i mahnem, a svi koji gledaju pomislit će da pozdravljam
Dwanea. Potom se okrenem. Dvije sjene, moja i ona koja će me progoniti do kraja
života, krenu, stignu do staze prije mene te poskakuju po šljunku do mjesta gdje
me čekaju suprug i sin. Mislila sam da ću se bojati tog trenutka, no zapravo me
zaintrigira. Radoznala sam doznati što slijedi.
»Drago mi je što si sa mnom«, kažem.
»Uvijek«, odgovori Tom.
356
Bilješka autorice
Sabden, u podnožju Pendle Hilla u Lancashireu, stvarno je mjesto koje nije

nimalo slično gradu zvanom Sabden u ovoj knjizi. Kako bi moja priča bila
uvjerljiva, bio mi je potreban grad, a ne selo; bili su mi potrebni deseci ulica,
trgovina, pubova i tvornica, dobro opskrbljena gradska knjižnica i policijska
postaja s velikim brojem zaposlenika. Trebali su mi gradski parkovi,
veličanstvene viktorijanske građevine i brojna groblja.
Moj Sabden temelji se na nekoliko milja udaljenom gradu zvanom Darwen u
kojem sam rođena i odrasla. Stanovnici Darwena vjerojatno će prepoznati mnoga
znamenita mjesta i ulice koji su postali dio knjige. Moje isprike, kao što je red,
stanovnicima Sabdena i Darwena.
Povijesne činjenice o suđenjima vješticama 1612. godine točne su prema
mom najdubljem uvjerenju.
357
Zahvale
Samu Eadesu i timovima u Trapezeu i Orionu za njihovo povjerenje i podršku.

Ann Marie Doulton i njezinim kolegama u agencijama Ampersand i Buckman
za njihove mudre savjete i neumorni trud; mom starom prijatelju Johnu
Wilcocku koji mi je pomogao shvatiti što rade vještice; mom malo novijem
prijatelju Adrianu Summonsu koji se prisjetio kako je bilo raditi u policiji u 1960-
ima; Killer Women koje su mi dopustile da se pridružim najboljem klubu u gradu;
onima koji se motaju oko mjesta događaja; i naposljetku mojoj obitelji koja
mi pomaže više nego što će ikad znati.
358
Sharon Bolton odrasla je u Lancashireu te radila u marketingu i odnosima

s javnošću. Napustila je karijeru kako bi postala majka i spisateljica.
Njezin roman Krvava žetva proglašen je najboljim prvijencem na
britanskom Amazonu, a njezina druga knjiga Awakening osvojila je 2010.
godine prestižnu američku nagradu Mary Higgins Clark.
U Znanju su dosad objavljeni romani Krvava žetva, Male prljave laži
i Voli me, ne voli me.
359

U Sjeni ZlaBD

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

U Sjeni ZlaBD

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

www.balkandownload.

Jednog proljetnog jutra 1612. godine vlasnik mlina Richard Baldwin u

No postoji jedna knjiga koju sam oduvijek željela napisati. Knjiga o

Nagutao sam se užasa do sita.1

Utorak, 10. kolovoza 1999.

Standardi su pali od Larryjevih dana. Muškarci koji su radili za pogrebno

Lijepa je na način koji nitko nije mogao predvidjeti kad je bila

Ispustim zemlju svjesna da se iza mene nudi i drugim ožalošćenima koji

Slijedim je, no neki mi zvuk privuče pozornost i ja se zaustavim. Iza mene,

N IKAD NEĆU SAZNATI što je Patricia Wood proživljavala u satima nakon

Jkopaju po sjećanjima. Dobro

stražnjih vrata. Imala je plinski štednjak, star već i 1969. godine, za

Pustim da mi pogled klizi preko prašnjavih površina pa ga bacim na mrtve

Naposljetku, tko bi drugi stanovao ovdje nakon svega što se dogodilo?

R IJEČI »LIJES« I »KOVČEG« rabe se zamjenski, no prilično su različite. Lijes je

u unutrašnjosti kovčega, skriven iza podstave, kliznuo bi na svoje mjesto i tako

P RIZOR LARRYJEVE RADIONICE snažno me uzdrmao. Sjedam na krevet kako

L JUDI ZAROBLJENI u mrtvačkim kovčezima ne prežive dugo. Mišljenja o tome

N E RAZMIŠLJAM dok trčim niz Glassbrookov prilaz. Ne gledam kamo idem. Ne

»Tek smo došli.«

M ISLIM DA JE PATSY vrištala na djecu dugo nakon što su ona pobjegla s

M AMA?« KAŽE BEN.

»Je li sve u redu?«

VO JE NEKOĆ BIO Kenyons Bakery«, kažem dok mi se Ben pridružuje s

Osmjehnem se na usrdan pogled na licu svog sina. »Od ubojice?

Sada, kad je noćca gluha,

Ponedjeljak, 16. lipnja 1969.

Plakati nestale djece visjeli su na uličnim svjetiljkama i zurili kroz prozore s

»Slažem se.« I ovaj me je put jedva pogledala. »Ljudi u Pilkingtonu govore da

»U redu, pustit ćemo te na miru.« Tom je gurnuo adresu u džep. »Hvala ti za

»Svi u postaji puni su nerazumnih predrasuda o svim mjestima južno od

»Pretvaramo li se zato da je njih troje pobjeglo od kuće?« pitala sam tihim

Načelnik Stanley Rushton, visok, podebeo muškarac u četrdesetima, uz tresak

Utorak, 17. lipnja 1969.

E KIPA LOOK NOOKNORTHA bila je iznenađujuće zainteresirana za ideju o

John je zračio nečim čudnim, bezvremenskim. Njegova se odjeća činila

Pretpostavljalo se da će Patsy poći kući jednom od tih uličica. To je bio najbrži

U SABDENU, GRADIĆU u Lancashireu, u podnožju Pendle Hilla, zabrinutost za

Uslijedio je val poziva. Više pozivatelja tvrdilo je da je vidjelo Patsy na putu do

»Evo Dwanea«, rekao je otac.

»Razgovarala sam s dečkima, gospodine. Ne mislim da su lagali.«

»Gospodine, ne govorim o ekshumaciji nego samo o premještanju zemlje kako

»Odustani, Florence«, rekao je Tom dok su ostali odlazili u svojim automobilima.

»Tko zna? Vjerojatno. Slušaj, dušo, drži se po strani i nemoj upadati u

je pod velikim pritiskom, a ti si ga samo još povećala. Obećaj mi da nećeš napraviti

»Jeste li je pronašli?« pitala me Cassie dok je Luna glumila da povraća.

Srijeda, 18. lipnja 1969.

Z BOG UMORA KOJI sam osjećala, trebalo mi je neko vrijeme da zaspim.

Mali engleski hrt - pretpostavljala sam - ponovno je zarežao. No nije se

zvukove, paprati koja se savijala u suprotnom smjeru od vjetra. Gotovo

Vjetar je postao snažniji, zvuk šuštanja krošnji podsjećao me je na šapatom

K AKO IDE, FLORENCE?« pitao je Tom Devine. »Treba li ti pomoć?«

»Florence, na noge i odmakni se nekoliko koraka.« Tom nije podigao pogled.

TIGAVŠI DO KUĆE GLASSBROOKOVIH, isprala sam lopatu ispod vrtne slavine i

R EDARSTVENA PODRUČJA SU dijelovi grada kojima bi policajac trebao

stakla koji je okruživao predionicu i dvorište. Par škanjaca izgradio je gnijezdo na

Osvrnula sam se - nitko ne gleda - i popela se na najnižu prečku. Prebacila

Prišao je bliže, a ja sam mogla osjetiti ustajali miris alkohola i cigareta u

Velika, heksagonalna mrtvačnica podsjećala je na javno kupalište u Sabdenu

»Uzimajući u obzir hermetički zatvoren prostor u kojem ste je pronašli,

Moje oči opet su se okrenule prema američkoj platani.

R USHTON JE IMAO TAJNICU koja je u pravilu kuhala čaj za njegove sastanke,

»Imala je pravo u vezi s tim«, prekinuo ga je Brown. »To je bilo zabilježeno

M ALA ŽENSKA FIGURICA koju su pronašli u kovčegu zajedno s Patsy bila je