Boris Dežulović

Ugovor s Đavlom

I tako nam ubiše Ferdinanda

ili kako je Franjo Tuđman Božjom milošću postao doživotni predsjednik Republike
Hrvatske

Kažu da je jednom zgodom, pred opće izbore, Franjo Tuđman pozvao svog glavnog
savjetnika za unutarnju politiku, samoga Gospodina Boga Stvoritelja - s kojim je, po vlastitim
riječima, imao ugovor još tamo od 1990. - i pitao ga postoji li način da ljudi nekako zaborave
sve gluposti koje je činio otkako je postao predsjednik države, a bogami i ranije, onako kako
su zaboravili i Starčevićevo militantno jugoslavenstvo i Radićeve ode kralju Aleksandru, a
naročito Titove marifetluke. Da o njemu kao svome Predsjedniku, vodi, utemeljitelju države,
učitelju, uzoru i Ocu Nacije - baš kao i hrvatski nacionalisti o drugu Titu - s ljubavlju i
dužnim dubokim poštovanjem govori čak i najljuća opozicija.
— I opozicija?! — začuđeno ga je, veli predaja, pitao Gospodin.
— I oni — odgovorio je, kažu, predsjednik Tuđman.
— Ali ima medu njima i onih koji te optužuju za nacifašizam i boljševizam, za diktaturu, tihu
vojnu huntu, politička ubojstva, agresiju na susjednu državu, organizirani kriminal, opću
bijedu i siromaštvo, propast države i ratno profiterstvo — podsjeti ga Gospod Bog.
— Znam — klimnu Franjo Tuđman. — Zato te i pitam.
— Ima ih koji bi ti sudili na sudu za ratne zločine! — dometnu Svemogući.
— Naročito oni — odgovorio je Tuđman.
—To nije lako — uzdahnuo je Gospodin. — Kad bi i najradikalnija opozicija o tebi govorila
kao o ocu i učitelju, ti bi bio doživotni predsjednik!
— To, to! — oduševljeno je pljeskao rukama Franjo Tuđman.
— Doživotni predsjednik?
— Da, da, da, da, da!
— U redu, samo... — pogledao je Svevišnji hrvatskog predsjednika ravno u oči. — Morao bih
biti prilično siguran da ti je stalo. Da ti je baš stalo.
— Stalo mi je — nestrpljivo ga prekinu Franjo Tuđman. — Baš mi je stalo.
—- Ako bi i pristao da mu to uredim morao bi biti upravo beskrupulozno ambiciozan!
— Taj sam! — značajno se pridigao od stola Franjo.
— Hm, doživotni predsjednik... — pogladi dugu, sijedu bradu Gospodin. — Ima, doduše,
jedan način. Iako to već dosta dugo nisam radio. Jesi spreman?
— Spreman. Sto moram raditi?
— Jesi li upozorio Hrvate na crvene, crne i žute vragove?
— Jesam, još prošli tjedan.
— Onda ništa, samo se opusti.
I tako je, kaže legenda, umro Franjo Tuđman, milošću Božjom doživotni predsjednik
nezavisne hrvatske države.
***
Njegov ga mudri savjetnik, pak, nije prevario - sljedećih su se dana njegovi najveći politički
protivnici, neistomišljenici i različitomišljenici, utrkivali u skladanju lauda i himni
dojučerašnjem polufašističkom diktatoru, srbofobu i antisemitu, a sada utemeljitelju i prvom
predsjedniku Republike Hrvatske, velikom prijatelju Srba, Zidova i svih ljudi dobre volje.
Potresni reci koji slijede vjerno su rekonstruirani na temelju novinskih izvještaja s
komemorativnih sjednica održanih diljem Lijepe naše.
«***
— Vijest o smrti Predsjednika Tuđmana duboko nas je potresla. Zajedno s njim sudjelovali
smo u stvaranju hrvatske države — zajecao je tako na komemorativnoj sjednici najjače
opozicijske stranke Ivica Račan, predsjednik SDP-a. — Prosperitetna Hrvatska koju ćemo
graditi bit će najbolja potvrda opravdane težnje hrvatskog naroda u vremenu u kojem smo svi
mi s dr. Franjom Tuđmanom krenuli na put državne samostalnosti!
— Zahvalni smo mu što je vodio državu. Osobi poput njega teško će se naći zamjena!—
zaplakao je i dr. Alojz Tušek, šef splitskog ogranka HSLS-a, stranke čiji je predsjednik glavni
kandidat za Tuđmanovu zamjenu. Ni sama buduća Tudmanova zamjena, nije, međutim,
skrivala bol.
— Franjo Tuđman, predvodnik pokreta za uspostavu nezavisne hrvatske države, znao je
prepoznati pravi trenutak da se stavi na čelo dozrelih nastojanja hrvatskog naroda za
oslobađanjem od prisilnog jugoslavenskog zajedništva — drhtavim je glasom Dražen Budiša
tražio prave riječi.— Z,bog toga će ime Franje luđmana ostati trajno i neizbrisivo upisano u
sve buduće knjige o povijesti hrvatskog naroda!
— Pamtit ćemo susrete s dr. Franjom Tuđmanom — ridajući je svoje uspomene na
najpravednijeg među Pravednicima među narodima evocirao dr. Ognjen Kraus, predsjednik
Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj. — Svim građanima Hrvatske pridružujemo se u
osjećajima kojima ispraćaju Predsjednika u Vječni mir. Zihronam livraha!
— Snagom svoje ličnosti i autoritetom tvorca države, dr. Tuđman je bio središnje mjesto ne
samo državne vlasti, već i ukupnog nacionalnog jedinstva! — potpuno shrvan zbog odlaska
velikog prijatelja srpskog naroda naricao je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog
vijeća.
— Njegovim odlaskom svi mi, građani Republike Hrvatske, u obvezi smo da svojim
odgovornim djelovanjem čuvamo nacionalnu stabilnost!
— Smrt Franje Tuđmana je veliki gubitak za Hrvatsku — grcao je nad odrom Oca hrvatskog
transregionalizma Luciano Sušanj, predsjednik Primorsko-goranske stranke. — Radi se o
čovjeku koji je otvorio prostor demokratskim promjenama u Hrvatskoj. Mi moramo nastaviti
na tragu njegovoga djela!
— Predsjednik Tuđman bio je na čelu Hrvatske u trenucima njezinih najvećih vojnih pobjeda,
Bljeska i Oluje, i držimo da će rijetko koji hrvatski građanin zaboraviti jedan od najponosnijih
trenutaka svih Hrvata, kada je Predsjednik podigao hrvatsku zastavu na kninskoj Tvrđavi! —
gušio se u suzama predsjednik HNS-a Radimir Čačić.
— Uvijek sam uvažavao njegov doprinos i njegovu povijesnu ulogu. Godine 1992., iako su
građani bez moje suglasnosti prikupili potpise za moju kandidaturu za predsjednika države, iz
moralnih razloga, s obzirom na to da sam bio u Vladi nacionalnog jedinstva i imao puno
povjerenje Franje Tuđmana u najtežim danima, nisam prihvatio kandidaturu — sa sjetom se
iskrenog prijatelja hrvatskih socijaldemokrata prisjećao Zdravko Tomac, potpredsjednik SDP-
a. — Nezaboravan je bio naš zajednički boravak u Moskvi i razgovori s Jeljcinom i
Miloševićem. Cesto smo razgovarali dugo u noć... Uvijek sam znao da će me predsjednik
Tuđman braniti i ako nešto krivo napravim.
Čak su i stari, ponosni partizani javno protestirali zbog toga što ih nitko nije zvao na ispraćaj i
posljednju stražu nad odrom »svoga suborca«. Na posljetku, da ne bi sve ostalo na riječima,
splitski su SDP-ovci zdušno podržali HDZ-ov prijedlog da se mitska splitska Riva nazove
imenom Franje Tuđmana, najvećeg među hrvatskim velikanima, a njihovi
zagrebačkikamaradi predložili su da Vrhovnikovo ime ubuduće nosi i trg bana Jelačića.
***
— Priznajem, ovoga s Trgom ni sam se ne bih sjetio! — opčarano je, negdje s visoka,
uskliknuo Franjo Tuđman. — Iako, milije bi mi bilo da su mi dali onaj trg kraj Hrvatskog
narodnog kazališta.
— Htjeli su oni, ali nisam mogao to dopustiti — odgovorio je Svevišnji. — Obećao sam ga
već onom starom u ćošku.
— Kojemu?
— Onome za klavirom.
— Leonardu Bernsteinu?! Židovu si dao trg ispred kazališta?
— Ne Bernsteinu, nego onome što svira. Onaj s jednom nogom, vidiš ga tamo?
— Aha... i što si mu obećao? — upitao je zbunjeno Tuđman.
— Ah, bilo je to davno — odgovorio mu je Gospodin. — Pitao me jednom postoji li način da
o njemu kao o svome Predsjedniku, vođi i uzoru, najzaslužnijem za slobodu, ujedinjenje
hrvatskih zemalja, pobjedu u Drugom svjetskom ratu, međunarodno priznanje i nezavisnost
Hrvatske, s ljubavlju i dužnim poštovanjem govore čak i — najljući hrvatski nacionalisti.
prosinca 1999.za treće tisućljeće spremni
ili kako su se Hrvati pripremali za prve izbore bez Oca Nacije
Jeste li spremni za novi milenij?
Dakako - riješili ste problem millennium-buga, kupili na vrijeme jaja za francusku salatu i
odavno već odradili onih par dana kako biste spojili Božić, Novu godinu i parlamentarne
izbore. No jeste li zaista spremni za 2000. godinu? Gdje vam je, primjerice, članska iskaznica
HDZ-a?
1. ČLANSKA ISKAZNICA HDZ-a?
Da, gdje vam je članska iskaznica HDZ-a? Nije vam, dakako, uopće padalo na pamet kako će
taj komadić plastificiranog kartona biti vrlo out u predstojećoj godini i da ga se treba što prije
riješiti. Vi, međutim, nikada niste bili član HDZ-a, kao - uostalom - nitko u Hrvatskoj osim
Gojka Šuška i Franje Tuđmana. Da, i Josipa Manolića. Naravno da niste, no o tome ćemo
nešto više nakon što se riješimo članske iskaznice.
2. KONTEJNER?
Najjednostavnije ju je, dakako, baciti u smeće. Dva su bitna razloga zašto to nije dobar izbor:
prvo, manje će ljudi primijetiti vašu iskaznicu HDZ-a ako je objavite u novinama nego da je
bacite u kontejner za smeće. Drugo, povijesna nas iskustva uče da te stvari ne treba bacati, već
spremiti za ni-kad-se-ne-zna-situacije. Evo, recimo, vaša stara partijska knjižica: niste li i nju
onomad htjeli baciti?
3. PARTIJSKA KNJIŽICA?
Da, da, ista ona koju ste sakrili još 1990. godine i koju već dva dana tražite po stanu. Jasno da
je ne možete naći jer ste je prije deset godina i sakrili tamo gdje je nitko ne bi tražio.
Razmislite malo: gdje bi mogla biti? Pogled vam leti po sobi i odjednom pada na kipić
raspetog Isusa kojega ste, uz male preinake, prije deset godina napravili od figurice narodnog
heroja Stjepana Filipovića, uspomene s sindikalnog izleta u Valjevo. Grozničavo skidate
pločicu sa postolja i iz njega ispada stara, prašnjava knjižica s TitovimL E U l ipveuciuiii u
LiaLULisK.u. uuscic znoj s ceia: osiaje jos samo smisliti Kamo s članskom iskaznicom HDZ-
a. Gledate raspelo i razmišljate: »Zašto ne?«
4. NARAVNO: ZAŠTO NE?
Odličan bunker za iskaznicu, mada ne treba pretjerivati. Prepravljati raspetog Isusa s
aureolom nad glavom nazad u Stjepana Filipovića pod njemačkim vješalima glupo je ne samo
stoga što legendarnom skojevcu omča sasvim sigurno nije lebdjela iznad glave već i zato što
narodni heroji ni u novom mileniju neće biti naročito in. Možda bi, doduše, uz malo truda
ispao sasvim uvjerljivi Matija Gubec, otac hrvatskog sindikalnog pokreta, ali bit će dovoljno
dobar i stari, dobri Isus — utemeljitelj moderne socijaldemokracije. U svakom slučaju, vi ste
sakrili omraženu iskaznicu HDZ-a i sada spremno očekujete susjedovo pitanje.
5. NISI LI TI ONO BIO U HDZ-u?
U načelu, vi ne samo da nikada niste bili u HDZ-u već ste od samog početka to krajnje
sumnjivo društvo populista, karijerista, paraustaša i kriminalaca smatrali strankom opasnih
namjera. Ipak, treba biti spreman i na mogućnost da susjed drugačije formulira svoje pitanje.
6. NISAM LI TE ONO 1990. JA OSOBNO UPISAO U HDZ? Vjerojatnije je, doduše, da će
vas susjed pitati malo nitrorazredivača da odlijepi križ s leda Stjepana Filipovića, ali treba biti
pripravan i na mogućnost da vam je susjed, recimo, Josip Manolić. U tom slučaju vi ne
možete poreći da ste bili u HDZ-u, ali imali ste prilično jake razloge za to.
7. ZANIMLJIVO
Možda, ali - reći ćete - takva su bila vremena. Evo, uostalom, nekoliko dovoljno jakih razloga
zbog kojih ste bili u HDZ-u.
8. DA ČUJEM
— Da, bio sam član HDZ-a, ali isključivo zato da bih taj nenarodni, bolesni i nakaradni sustav
razarao iznutra.
— Da, bio sam član HDZ-a, jer je u doba mraka to bio jedini način da dobijem posao i
prehranim obitelj.
— Da, bio sam član HDZ-a, ali ubačen u njihove redove kao špijun i ilegalac.— Da, bio sam
član HDZ-a, i to zato što sam samo tako mogao dobiti oružje za ustanak protiv Tuđmanovog
režima.
— Da, bio sam član HDZ-a, kao što bi bio svatko da mu upere pištolj u potiljak.
— Da, bio sam član HDZ-a, ali samo zato jer je to bio jedini način da upišem fakultet, i tako
danas budem koristan narodu.
— Da, bio sam član HDZ-a, ali da nisam bio ja, bio bi netko puno gori.
— Da, bio sam član HDZ-a, ali sam izbačen zbog zalaganja za svjetsku socijalističku
revoluciju.
— Da, bio sam član HDZ-a, jer su svi pravi drugovi otišli u HDZ.
— Da, bio sam član HDZ-a, ali nikad nisam platio članarinu.
— Ne, nikad u životu nisam bio član HDZ-a, osim jedanput, i to samo deset godina.
— Ne, nikad nisam bio član HDZ-a.
— Ne, nikad nisam bila član HDZ-a. Vi vjerojatno mislite na moju sestru blizanku, ona se isto
zove Hloverka.
9. VI, DAKAKO, NIKAD NISTE NI GLASALI ZA HDZ? Uvriježeno je mišljenje da je na
ovo pitanje jednostavno odgovoriti, jer se općenito smatra kako su izbori bili tajni i da nitko
ne zna za koga ste glasali. Uvijek, međutim, ostaje mogućnost iz točke 6., dakle da vam je
susjed Josip Manolić. U tom slučaju treba biti naročito oprezan. Najvažnije je dobiti na
vremenu, pa ćete - dok tražite najbolji odgovor - uvrijeđeno zapitati: »Tko, ja?!«
10. DA, VI!
U međuvremenu ste se pribrali od zaprepaštenja, pa vam tako neće pasti na pamet odgovoriti
nekakvim glupim potpitanjem, poput: »A kako vi to znate da sam glasao za HDZ?« Izaberite
jedno od sljedećih zgodnih odgovora na to nezgodno pitanje.
11. NA PRIMJER? Na primjer:
— Da, glasao sam za HDZ, jer sam htio dokazati daje to neartikuliran, populistički pokret.
— Da, glasao sam za HDZ, jer sam mislio da je to skraćenica za Ho-cijal-demokratsku
zartiju.— Da, glasao sam za HDZ, jer je to bio jedini način da komunisti ostanu na vlasti.
— Ne, vi vjerojatno mislite na mog oca, on se isto zvao Andrija Hebrang.
12. A ZA KOGA ĆETE ONDA SAD GLASATI?
Došli smo i do ključnog pitanja. Uvijek se, naravno, možete pozvati na pravo na privatnost
svoga političkog izbora, ali šutnja bi, s obzirom na sve do tada, mogla biti prilično pogrešno
protumačena. Stoga ćete susjedovo podbadanje preduhitriti nedvosmislenim odgovorom:
glasat ću za koaliciju SDP-HSLS.
11. SDP-HSLS?
Naravno. Za četiri godine uvijek ćete moći reći: da, zaokružio sam SDP-HSLS, jer su svi
ozbiljni politički analitičari govorili da izbori 2000. godine nisu bili »za«, već »protiv«.
prosinca 1999.Povratak otpisanih
ili kako je Andrija Hebrang preživio strašan tuđmanizam i još se smijao
Danas - prije nego bude počinjena i veća šteta - priznajem: kad sam uoči parlamentarnih
izbora napisao priručnik za hadeze-ovce s uputama za ponašanje u slučaju poraza na izborima
- uključivši i navedene »jake razloge zašto ste bili u HDZ-u« — bila je to samo zajeban-cija.
Pokazalo se, međutim, da s hadezeovcima, čak i kad nisu na vlasti — nema šale.
Samo mjesec dana kasnije na vidjelo su izašle - i još uvijek izlaze - potresne, ponekad i
stravične priče ljudi koji su deset godina proveli kao uznici HDZ-a, zatočenici bolesne
politike jednog krvožednog diktatora i njegove klike, ne mareći ni za vlastiti život dok su
razarali taj sustav iznutra.
»Nikome ne bih zaželio kalvariju koju sam ja prošao u posljednjih nekoliko godina u
nastojanju da zaštitim Hrvatsku i anuliram loše poteze HDZ-a« - drhtavim glasom se uredniku
Nacionala ispovijedio Mate Gra-nić, punih osam godina ministar u HDZ-ovoj Vladi.
»S hrvatsko-muslimanskim ratom se nikad nisam slagao. Službeno sam branio stav države, s
gorčinom u ustima, ali intimno se nikad nisam s tim slagao... Svojedobno sam, 1992. godine,
čak bio stavljen pod vrlo ozbiljnu stranačku istragu u najboljoj maniri komunističkih
partijskih istraga« -još uvijek vidno uzbuđen novinaru Globusa je svoju jezivu priču ispričao
Žarko Domljan, po kazni dugogodišnji predsjednik Sabora.
»Nije nikakva tajna da je HDZ radio tako da se amandmani opozicije a priori nisu prihvaćali,
čak ni ako su bili najbolji. S tim se nikad nisam slagao!« - potvrdio je priče o hadezeovskoj
diktaturi Domljanov supatnik i posljednji predsjednik HDZ-ovog Sabora dr. Vlatko Pavletić,
u intervjuu Jutarnjem listu.
»Sve nezakonitosti treba prezentirati javnosti, i oni koji su se u tome ogriješili morat će biti
kažnjeni! Na to sam uvijek upozoravao!« - dodao je u Slobodnoj Dalmaciji Anđelko Gabrić, u
doba mraka ilegalac na mjestu predsjednika splitskog HDZ-a i poznati borac protiv
organiziranog kriminala.
»Još prije nekoliko godina ja sam osobno dr. Tuđmanu više puta, a napose nakon afere
Dubrovačka banka, predlagao da smijeni Pašalića!« — tek sada može o tome novinarima
slobodno pričati Rikard Gumzej, u to vrijeme član Središnjeg odbora HDZ-a.
»Znalo se za makinacije u pretvorbi, za podmetanja, znalo se za tekstove koje su financirali
članovi HDZ-a!« — opominje u Jutarnjem listu dr. Andrija Hebrang, Tuđmanov privatni
ministar zdravstva koji je na koncu ipak uspio pobjeći iz HDZ-a i spasiti živu glavu.
»Pravna država nikad nije profunkcionirala, bilo je mnogo bahatosti i arogancije, a ja sam
uvijek bio suprotnost tome! Nakon operacije Oluja, u Vladi su dobivali informacije da se na
terenu pale kuće, pljačka i ubija. Osobno sam pokušao kod Predsjednika učiniti sve da se što
prije uspostavi kontrola na tom području« — otkriva tako Hrvatima potpuno nepoznate
detalje HDZ-ovog terora Mate Granić, zavapivši u Nacionalu gnjevnim krikom: »Je li itko u
Hrvatskoj za kriminal odgovarao i je li itko osuđen? Nije! Evo, navedite mi samo jedan
slučaj!«
»Kome da prijavim da se od mene prije dvije godine tražilo da lažiram rezultate izbora, kad su
to svi znali?« — zavapio je novinaru Jutarnjeg lista i Petar Kljajić, ilegalac na mjestu
predsjednika osječkog Županijskog suda, koji je svoju kalvariju prošao svojevremeno
osuđujući Sodolovačku skupinu protiv svoje volje, samo da HDZ-ovim glavešinama ne bi bio
sumnjiv. »Nitko nikada nije zapisao da je moja obitelj ostala bez sedam kuća u Bosanskom
Brodu i deset hektara zemljišta vrijednog pet milijuna maraka. Sve je to izgubljeno jednim
potpisom predsjednika Tuđmana, koji je Posavinu dao Srbima!«
Punih deset godina mislili smo, eto, kako je Franjo Tuđman - dobroćudan živahan starčić koji
je volio malu djecu i domaće štrukle - sami Otac nacije, uskrisitelj hrvatske države, lučonoša
naše slobode i hrvatski Mojsije, da bi nam sada šokantne priče ljudi oslobođenih iz okova
HDZ-a otkrile pravu sliku o njemu - satrapu, diktatoru i tiraninu koji je trgovao hrvatskim
teritorijem i nekretninama Petra Kljajića. Siroti Kljajić, dakako, nije jedini. Ispovijesti jadnika
koji su do jučer podrivali HDZ iznutra ovih dana upotpunjuju sliku »našeg Franceka« dosad
potpuno nepoznatim detaljima.
»Franjo Tuđman je bio autoritaran, s prezirom je govorio o svemu što je bio kolektiv. Zato
nije mnogo uvažavao ni Sabor. Previše je živio za svoju ulogu u povijesti... Moram priznati da
se s mnogim Tudmanovim poli-nčkim tezama i postupcima nisam slagao. Katkad sam mu to i
otvoreno govorio« — nastavlja tako svoju priču Žarko Domljan, otkrivajući i običnim
smrtnicima zabranjen svijet Predsjednikovih raskošnih domjenaka i dvorskih balova:
»Odbijao sam Tudmanove pozive na dočeke Nove godine ili intimne ručkove. Nikad mi se
nije sviđala ta ukočena i udvornička atmosfera koja je tamo vladala.«
Kako je Domljan preživio suludo hrabro odbijanje Diktatorovih poziva na ručak, nije nam
htio odati. Medu onima koji su se natčovječanskim naporima suprotstavljali Tudmanovoj
samovolji ima, međutim, još preživjelih.
»Nekoliko puta moje je strpljenje bilo dovedeno do samog ruba. Jasno sam Tuđmanu dao do
znanja da je donji prag moje tolerancije uvođenje sankcija!« — nerado je o svom otporu
pripovijedao u Globusu skromni Mate Granić.
»Uvjeren sam, a imam i dokaze, da je predsjednik Tuđman odigrao negativnu ulogu u
razdoblju nakon stvaranja samostalne Hrvatske. Sigurno je da Tuđman snosi najveću
odgovornost, jer je najveća snaga bila koncentrirana u njegovim rukama!« - svjedoči u
Nacionalu i Hrvoje Sarinić, čovjek koji je u samoubilačkom pokušaju da Hrvatsku spasi
Tiraninove samovolje uspio prodrijeti čak do mjesta šefa Tudmanovog kabineta.
»U stranci je carevala negativna kadrovska selekcija koja je demoralizirala i sablažnjavala
široko članstvo. Bilo bi zabadanje glave u pijesak ne reći da dr. Tuđman nije snosio dio
odgovornosti za to« - svjedoči u Slobodnoj Dalmaciji dr. Dujomir Marasović, tada zatočen
kao predsjednik splitskog HDZ-a, zaključujući: »Da je Tuđman živ, HDZ bi izgubio čak i s
višim postotkom!«
»Odluke su se morale donositi kolektivno i u tim okolnostima nisam mogao provesti sve ono
što sam mislio da bi bilo najbolje. Međutim, sastav Predsjedništva je takav kakvoga ga je
kreirao dr. Tuđman i u tim okolnostima nije bilo mnogo izbora« — potvrđuje dr. Ivić Pašalić,
u krugovima ilegalaca poznat kao Tihi.
»Tuđman je u određenim trenucima stvarao nedoumice svojim izjavama. To je bilo vrlo
opasno za Hrvatsku« — slaže se dr. Vlatko Pavletić Prle.
»Zapitajmo građane, ali i političare, tko je predsjednik Švedske ili Švicarske? Isto sam pitao
za Bugarsku ili Nizozemsku, rezultat je bio isti. Zašto je to tako?« — pita se na kraju dr.
Andrija Hebrang u Globusu i odmah odgovara: »Zato što u većini europskih zemalja politički
i gospodarski život ne ovise o jednoj osobi!«
Prava je osobna tragedija tih ljudi što su svjedoci njihovih herojskih pokušaja da se odupru
partijskom jednoumlju i udare temelje pravnoj državi- mrtvi. General Ljubo Cesić Rojs priča
tako ovih dana novinarima kako za poslove vojne inženjerije ne postoje ugovori jer je on
samo slušao zapovijedi, i to usmene. I to od — Gojka Šuška.
»Ovo sad prvi put kažem: napisao sam pismo Mati Bobanu o potrebi zatvaranja logora u
Hercegovini!« — nevoljko priznaje hrabar i samozatajan ministar lanjskih poslova Mate
Granić, ovaj put u Nacionalu.
»Prvi put javno kažem: i sam sam pokrenuo istragu u SIS-u, na što se Tuđman strašno
naljutio!« - prepričava u Slobodnoj Dalmaciji ovu malo poznatu epizodu dr. Andrija Hebrang.
Sva je sreća za Šuška, Bobana i Tuđmana da su mrtvi, jer bi im, čini se, gnjevni taoci HDZ-a
presudili prije nego što bi ugledali Haag. Ako to, dakako, ne bi već učinili tzv. »obični, mali
ljudi« - oni koji su u HDZ-u bili samo da bi dobili posao i prehranili obitelj - poput,
primjerice, članova osječko-baranjskog HDZ-a, koji su tek nakon Tudmanove smrti mogli
slobodno i bez straha odbiti položiti cvijeće na njegov grob.
»Sve nas je to podsjetilo na već viđeno, 'druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne
skrenemo' i slično« — povjerio se Jutarnjem listu jedan član izaslanstva koji je, još uvijek u
strahu od partijskih isljednika u kožnim mantilima, htio ostati anoniman. »Neka Tuđman
počiva u miru sa svim svojim zaslugama i manama, a mi se moramo okrenuti budućnosti i
raskrstiti s prošlošću!«
Prvi je, koliko je suvremenoj historiografiji poznato, s prošlošću odlučio raskrstiti Zlatko
Canjuga. On se, za razliku od drugih, na to odlučio dok je svemoćan diktator još bio teoretski
živ, raspisavši referendum za povratak imena Dinamo i s neskrivenim se užasom prisjećajući
olovnih HDZ-ovih godina kada se već i zbog Dinamovog šala premlaćivalo i zatvaralo. Na
njegovu sreću, dr. Tuđman se iz kome nikad nije probudio.
Neviđenu hrabrost pokazao je i Marko Skreb, guverner Hrvatske narodne banke, koji je vratio
svoju iskaznicu HDZ-a još krajem prošlog tisućljeća, puna tri dana prije nego što je HDZ
izgubio izbore i sišao s vlasti: »Moja dužnost guverenera HNB-a nije spojiva s članstvom ni u
jednoj političkoj stranci, pa tako ni u HDZ-u!« — napisao je beskompromisni Skreb u pismu
glavnom tajniku stranke Dragi Krpini.
Nekoliko dana kasnije HDZ je izgubio izbore i Hrvatska je odahnula. »Izborni poraz HDZ-a
je dobar za Hrvatsku!« — odahnuo je u ime cijele HDZ-ove diplomacije Janko Dobrinović-
Vranyczany, za kojega se zna da je postao predstavnik hrvatske misije za EU i NATO kao
kandidat Hrvatske stranke naravnog zakona.Bilo je, naime, i onih koji su se iz uputa s početka
teksta odlučili za opravdanje »nikad nisam bio u HDZ-u«.
»Nikad nisam bio član HDZ-a! Ja sam samo radio što su od mene naručili!« — tvrdi Zrinko
Ogresta, koji je s pištoljem na potiljku radio predizborne spotove zločinačke organizacije.
»Na vrijeme sam zamrznula svoje članstvo u HDZ-u!« - upozorava Hloverka Novak-Srzić,
oslobođena logorašica zloglasnog Prisavlja. »Nisam otišao iz HDZ-a, jer u njemu nikad nisam
ni bio!« - podsjeća Branko Salaj, čovjek koji je po kazni kao ministar informiranja morao
zabranjivati novine. »Nikad nisam bio član HDZ-a! Nikad nisam bio 'pod patronatom
Pantovčaka'!« - kune se u Globusu Hr-voje Petrač, stradalnik Imovinskog rata koji je prošao
svoj križni put poslujući s obitelji Tuđman. »Nisam član nijedne stranke! Nikad nisam tražio
da me vrate u članstvo HDZ-a!« - prisjetio se također u Globusu strašnih dana partijskih čistki
Miroslav Kutle.
»Nikad nisam za sebe govorio da sam hadezeovac! Nikad nisam pristajao na nekakve
simboličke geste prema kojima su se hadezeovci trebali prepoznati, kao što je držanje ruke na
srcu za vrijeme sviranja himne!« -odlučno u svojoj ispovijedi istom tjedniku tvrdi Žarko
Domljan, koji je svojevremeno - o okrutnosti! - bio prisiljen upravo na »simboličku gestu«
predavanja predsjedničke lente dr. Tuđmanu kad je ovaj preuzeo vlast. Jer su mu, valjda,
zaprijetili da će mu u protivnom likvidirati sestru, otetu i zatočenu u Prisavlju.
Strašna svjedočanstva Granica, Hebranga, Domljana, Sarinića, Pavle-tića, Kutle, Petrača i
drugih tihih ljudi o čijim se žrtvama u podrivanju HDZ-a iznutra i junačkom otporu
krvoločnom Tuđmanu dosad tako malo znalo, tek su, međutim, prvo poglavlje HDZ-ovih
»Deset krvavih godina«. Samo je pitanje dana kada ćemo u novinama otkriti nove pojedinosti
njihove kalvarije.
Primjerice, kako je Ivić Pašalić osobno tražio od Tuđmana da se zatvore svi ortaci
Dubrovačke banke, počev od petog. Ili kako je Zlatko Canjuga jednom zgodom na dočeku
Nove godine Tuđmanu pred očima pjevao »Sveto ime Dinamo«, smijući mu se u lice i
pokazujući srednji prst, zbog čega je za kaznu ošišan kao tifusar i poslan za predsjednika
Croatije. Ili ono kad je general Ante Gotovina osobno spasio sedmoro nemoćne srpske
starčadi pred HDZ-ovim eskadronima smrti, a od vješala ga spasio Tomislav Merčep, čovjek
poznat po tome što se osobno suprotstavio Tuđmanu kad je ovaj htio zataškati zločine u
Pakračkoj Poljani, i zbog toga bio izbačen iz HDZ-a.Ili, pak, kako je Vladimir Seks
ultimativno tražio od Tuđmana ostavku nakon zagrebačke krize, nakon čega se — što je danas
malo poznato — u znak prosvjeda zbog Tuđmanove bahatosti živ zapalio pred zagrebačkom
Gradskom vijećnicom. Preživio je — a i to će se jednom saznati — samo zahvaljujući Juri
Radiću, koji je zajedno s Dragom Krpinom u posljednji čas savladao Tuđmana kad ga je ovaj
u bolnici htio ustrijeliti svojom trofejnom parabelom.
A tek kad progovori Zlatko Mateša, koji je kao premijer - iako, što malo tko zna, nikad nije
bio član HDZ-a - spasio Hrvatsku od sankcija kada je osobno, pod okriljem noći, oteo
Mladena Naletilića Stelu iz podruma Tuđmanove vile, gdje ga je predsjednik krio, i izručio ga
Haagu! Jednog dana saznat će se valjda i kako je Miroslav Tuđman svom ocu u lice rekao
»Neću!« kada ga je ovaj poslao da baci smeće. I zbog toga za kaznu nije smio u bioskop s
društvom iz Ulice generala Zdanova.
Danas ti tihi, samozatajni ljudi konačno mogu slobodno govoriti. Kockicu po kockicu, složit
će se sljedećih dana i mjeseci mozaik HDZ-ovog Magnum crimena, brutalno iskrene priče o
jednom strašnom desetljeću terora i straha, vremenu koje je imalo svoje nedodirljive velikane,
ali i male, hrabre ljude koji od sna o slobodnoj i sretnoj Hrvatskoj nisu odustali sve dok se
nisu probudili.
I koji, dakako, nikad u životu nisu bili u HDZ-u.

Siječnja 2000.Slučaj 971124IT

ili što je mala Alisa Aleksandri, što je Aleksandra Alisi, a što su njih dvije nama

— Hoćeš li, molim te, ovom sudu reći svoje ime i prezime?
— Adnan Zec.
— Hvala. Adnane, ti si cijeli život živio u Ahmićima?
— Da.
— Išao si u školu, zar ne? Gdje si išao u školu?
— U osnovnu školu u Vitezu.
— Pokušaj se prisjetiti 15. travnja 1993., jesi li išao u školu toga dana?
— Da.
— Jesi li primijetio nešto neobično u školi?
— Da, opazio sam da neka hrvatska djeca, posebno djeca Hrvata iz Ahmića, nisu došla u
školu.
— Kad si se vratio, jesi li opazio nešto neobično kod kuće?
— Da, moji roditelji su komentirali kako hrvatska djeca nisu išla u školu. Naši susjedi,
Miličevići, odveli su svoje žene i djecu autom izvan sela, a ispred kuće Ive Prpića stalno su
neki automobili dolazili i odlazili.
— Miličevići i Prpići su Hrvati, zar ne?
— Da.
— Adnane, tko je tada živio u vašoj obiteljskoj kući?
— Otac Sabahudin, on je bio 37 godina star, majka Hajrija, koja je imala 40, sestra Alisa od
11 godina i druga sestra Melisa, ona je imala 6 godina. I ja - meni je tada bilo 13.
— U četvrtak, 15. travnja navečer, svi ste bili kod kuće?
— Da, zaspali smo oko 10 sati. Ja sam spavao u svojoj sobi, sestre u svojoj, a roditelji u trećoj
sobi.
— Adnane, hoćeš li, molim te, ispričati ovom Sudu što se dogodilo sutradan, u petak 16.
travnja 1993. godine?
— Rano ujutro, oko 5 sati, otac i majka su utrčali u naše sobe i probudili nas vičući da se brzo
obučemo i bježimo, jer kuća gori. Vani su se čule detonacije i pucnjava. Spustili smo se u
prizemlje i neko vrijeme se kriliispod stepenica, no uskoro su moji roditelji zaključili da ne
možemo tu ostati, jer je vatra već zahvaćala cijelu kuću. Odlučili smo istrčati i bježati prema
kući Zijaha Ahmića. Tu smo se ščučurili iza zida čekajući da pucnjava stane. Međutim, nije
stala. Odlučili smo trčati dalje. Roditelji i sestre su bježali prema Nurijinoj kući, a ja malo
niže. Negdje kraj Zahi-rove kuće zaustavio me neki vojnik, lice mu je bilo obojano u crno, i
pitao: »Gdje ćeš ti, mali?«. Vidio sam da Zahir leži na tlu do njega, rekao sam da se puca, da
bježim, a on je rekao: »Bježi, bježi!« Nastavio sam trčati, a onda me zaustavila grupa vojnika
i rekli mi da stanem. Okrenuo sam se da pobjegnem natrag, ali s druge strane su dolazila tri
vojnika. Oni su odmah zapucali. Osjetio sam bol i pao. Trenutak prije nego me pogodio, vidio
sam roditelje malo dalje. Dok sam ranjen ležao na tlu, onaj vojnik koji je pucao na mene
naredio je drugome da puca na tatu i mamu. Vikao je: »Ubij ih, ubij ih, ubij ih!«... tri puta.
Kad je drugi put rekao: »Ubij ih!«, moj otac je rekao: »Ubij mene, samo pusti ženu i djecu!«
— Tvoje sestre su tada još uvijek bile s ocem i majkom?
— Da, otac je držao za ruku Alisu, a majka Melisu.
— Sto se tada dogodilo?
— Onaj drugi je najprije pucao u oca i Alisu. Oboje su pali mrtvi. Onda je ubio majku, ali nije
pogodio Melisu. Moja sestra je samo pala na tlo zajedno s mamom.
— Sto se s njom kasnije dogodilo?
— Kad sam došao svijesti, nje više nije bilo tu. Kasnije sam saznao da ju se skupio Elvir
Ahmić sa svojom sestrom. Rekao je da je našao Melisu kako spava kraj maminog tijela.
Isprva nije htjela ići s njima, govorila je da će pričekati da se mama probudi.
— Adnane, ta tri vojnika koja su pucala u tvoje roditelje, bili su u uniformama, zar ne? Kakve
su im bile uniforme?
— Bili su u maskirnim uniformama.
— Jesu li na uniformama imali nekakve oznake?
— Da. Imali su oznake Hrvatske vojske.
Valjat će nam očito još neko vrijeme iznova iščitavati svjedočanstva poput ovoga Adnana
Zeca, trinaestogodišnjaka kojemu su pred očima ubili oca, majku i sestru. Mala Alisa Zec,
njena majka Hajrija i otac Sabahudin troje su od ukupno 116 žrtava masakra u Ahmićima.
Alisa je jedno od 15 djece ubijene u tom selu - najmlađem je bilo samo devet mjeseci.
Ispovijest Adnana Zeca čak nije ni najstrašnija priča iz Ahmića - birokratski zavedena pod
brojem 971124IT, ona je nasumce izvučena iz golemog sud-skog spisa o krvavoj zori u
Lasvanskoj dolini, u petak, lb. travnja \yyo. godine.
Valjat će nam, naime, ta svjedočanstva iznova čitati svaki put kad sljedećih mjeseci i godina
budemo otkrili nove i nove dokumente koji će »bacati drugačije svjetlo na događaje u Bosni
ili u Oluji«, i kada budemo vagali odgovara li taj »kut svjetlosti« nacionalnim interesima
Republike Hrvatske.
Valjat će, primjerice, ta svjedočanstva svakako pročitati Zlatko Tomčić prije nego sljedeći put
izjavi kako »saborska rasprava o pronađenim tajnim dokumentima HIS-a ne bi koristila ni
Hrvatskoj ni Blaškiću«. Valjat će ih pročitati i ravnatelj HIS-a, sveučilišni profesor Ozren
Zunec, prije nego što još jednom kaže kako mu »moramo vjerovati kad kaže da ima jake
razloge zašto ne može reći sve o tim dokumentima«. Valjat će ih — u jednoj od dugačkih
pauza između svojih odmjerenih rečenica — pročitati i premijer Ivica Račan, prije nego opet
izjavi da je »nesretna kazna generalu Blaškiću podvala demokratskoj Hrvatskoj« i kako će
njegova Vlada senzacionalno otkrivenim dokumentima HIS-a »omogućiti Blaškiću da se
brani - istinom«.
Valjat će, na posljetku, ta svjedočanstva pročitati i Đurđa Adlešić, svaki put prije nego
ponovno izjavi da »treba biti oprezan s pronađenim tajnim dokumentima kako se ne bi
Blaškića stavilo u još teži položaj«.
Valjat će se, naime, s vremena na vrijeme prisjetiti da ispod svake od teških riječi kao što su
»transparentnost«, »kooperativnost«, »nacionalni interes«, »kriminalizacija« ili »jurisdikcija«,
leži po jedna mala Alisa Zec, i to ne samo zato što bi bilo ljudski - ili, ako vas to dovoljno ne
obavezuje, kršćanski — prisjetiti se tu i tamo da nisu samo generali bili žrtve HDZ--ove
bosanske politike.
Kakva je, naime, suštinska razlika između retorike Franje Tuđmana i njegovih komesara koji
su krili dokaze i štitili egzekutore pod krinkom »nacionalnih interesa«, zbog čega i dandanas
ta famozna fraza zvuči poput skraćenice za program za zaštitu svjedoka, i retorike nove vlasti
kojoj je trebalo samo nekoliko tjedana da po podrumima svojih novih ureda počne otkrivati
pravu istinu o zločinima, i onda, valjda šokirana onim što je pronašla, brzo zaključavati vrata
svojih konferencijskih sala i zajedno s Vladimirom Seksom do dugo u noć dovijati što s tim
otkrićima?
Ili, kraće: zašto treba paziti »da se generala Blaškića ne stavi u još teži položaj«?
Nova vlast, čini se, ima dovoljno jakih razloga da brine o Blaškićevom položaju. Kao prvo, on
je »bio tamo«: u uniformi je branio hrvatska og-njišta. Ali general Blaškić nije ubojica - čak
ni ne izgleda poput HDZ-ovih plaćenih ubojica - on je samo vojnik. On nije dijelio Bosnu,
već je branio Lašvansku dolinu. Na posljetku, general Blaškić je žrtva HDZ-ove haaške
politike. U zadnjih nekoliko mjeseci, on je tako postao gotovo simbol otpora osovini Zagreb-
Grude-Mostar. Dražen Budiša bi vjerojatno dao predsjednički mandat za takvu biografiju.
Takav general Blaškić, koji bi, da nije onomad dobrovoljno priveden u Sheveningen, možda
bio i Račanov ministar obrane, odjednom je, međutim, osuđen na 45 godina zatvora. Za
haaške suce, štrebere s Cambrid-gea, on nije ni HDZ-ova žrtva, ni branitelj stoljetnih ognjišta,
već zapovjednik vojnika koji su onoga petka, 16. travnja 1993., u pet sati ujutro kraj Nurijine
kuće presreli prestrašenog muškarca i ženu s dvije maloljetne kćerkice. Činjenica.
Drakonska presuda haaškog suda bila je tajnom šifrom za ustanak hrvatske desnice: i prije
nego je njihove crne uniforme zagrizao prvi moljac, već su iz svojih skrovitih jazbina izmiljeli
grlati neofašisti s prepoznatljivim nabreklim žilama na čelu, da bi zajedno sa Zvonimirom
Separovićem, Mladenom Schwartzom, Čirom Blaževićem, Tomislavom Merčepom i Ivicom
Ropušem tražili Račanovu glavu, izjednačivši Blaškićevu kaznu s 45 godina komunističkog
mraka — kao da je sam Ivica Račan slao Blaškića u Bleiburg. Pardon, Haag.
Premijer Račan mirno je pak čekao da HDZ podigne svoju desnicu: danima prije on je znao
za 1800 registara tajnih dokumenata pronađenih u HIS-ovim podrumima. Kada je pred TV-
kamerama dramatičnim glasom objavio svoje senzacionalno otkriće, bio je to veličanstven
politički potez: u trenutku je neobranjivo vratio lopticu u sam kut HDZ-ova terena,
istovremeno se predstavivši spasiteljem nevino osuđenog hrvatskog heroja: »Omogućit ćemo
generalu Blaškiću da se brani istinom!«
Slavlje zbog fantastičnog returna iskusnog tenisača Račana trajalo je, međutim, svega dan-dva
- toliko je trebalo da se s tajnih registara obriše prašina. Onda je Zlatko Tomčić, predsjednik
Sabora, rekao da »javna rasprava o tim dokumentima ne bi koristila ni Hrvatskoj ni
Blaškiću«. Potom je Ozren Zunec onako, sebi u bradu, ocijenio kako ti dokumenti možda i
nisu tako spektakularni. Na kraju je Đurđa Adlešić, predsjednica saborskog Odbora za
unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, dodala da »treba biti oprezan s pronađenom
dokumentacijom«. Zašto? »Zato da se još više ne naškodi generalu Blaškiću«. Našem čovjeku
u Haagu.
Novoj vlasti bilo je tako potrebno samo nekoliko tjedana da se uvjeri u ono što joj je HDZ
tuvio u glavu deset godina: da je istina jedna vrlozajebana stvar. Prije nego što je otvorio već
čuvene registre, Račan je brzopleto najavio kako će »omogućiti Blaškiću da se brani istinom«.
Sada je jasno: istina je dobrodošla samo ako će biti svjedokom obrane.
Odjednom, naime, »istina« nije tako »spektakularna«. Možda i nije nužno da se pojavi na
sudu. Možda nije ni dobro da se pojavi na sudu. Možda nije dobro ni da se pojavi uopće. I
ikada. I opet je tako istina postala sredstvo, a ne cilj. Baš kao nekada. Nakon svega, uredno
razvrstana i složena po abecedi, vraćena je u registre na obrisanim policama i zaključana iza
teških podrumskih vrata.
U ovom trenutku potpuno je nevažno što će se dalje događati. Čak i ako se ustanovi da istina
ipak jest »spektakularna«, i ako se — baš kao u američkim filmovima - kao krunski svjedok u
posljednji čas trijumfalno pojavi na vratima sudnice, pred blijedim licima haaških tužitelja, i
ako se ustanovi da je Blaškić nevin, i ako bude oslobođen - ostat će saznanje da ona nikad ne
bi ugledala svjetlost dana da nije bila korisna za »našu stvar«. Dakle, za »nacionalni interes«.
Ako, pak, ostane zaključana u Zunecovu podrumu, mi ćemo se sljedećih godina pitati što je to
u tim registrima što ne odgovara ni Kordiću ni Blaškiću, ni Tuđmanu ni Račanu.
Ako, međutim, i takvu istinu - neugodnu i »nespektakularnu« - Račan i društvo ipak jednom
odluče objaviti, mi ćemo se pitati zašto su kalkulirali. I, što je još važnije: je li to sve? I nije li
možda nešto ostalo u mračnim, zabačenim kutcima zgrade HIS-a. Nešto s čime još uvijek
»treba biti oprezan«.
Ostat će tako u ustima trpki okus prijevare: istinu ćemo saznati samo ako je to u
»nacionalnom interesu«. Primjerice, ako se »njom može braniti Blaškić«. U protivnom, »treba
biti oprezan«. Sto to znači? Ako istina Blaškića »može staviti u još teži položaj« - ako je
medu pronađenim dokumentima, primjerice, pismena zapovijed generala Blaškića da se
zatvori istraga o Ahmićima - mi ih nećemo dati Haagu?!
Među porotnike, dirnute ponosnim držanjem žrtvovanog generala, ubačena je klica sumnje.
Da može, Blaškićev odvjetnik Anto Nobilo najvjerojatnije bi uskliknuo: »Prigovor!« te
naložio poroti da zanemari iskaze svjedoka Račana, Zuneca i Adlešićke.
Postoji najmanje jedna osoba kojoj je nakon svega sasvim svejedno jesu li pronađeni
dokumenti »spektakularni« ili nisu, i je li u Lašvanskoj dolini postojao paralelni zapovjedni
sustav ili nije, i postoji li famozni »drugi izvještaj HIS-a« ili ne, i je li haaški sud instrument
velikih sila, i je li presuda Blaškiću politička poruka. Ime mu je — Adnan Zec.Danas
dvadesetogodišnjeg mladića, Adnana može zanimati samo istina. Ako ga uopće još i ona
zanima. Nije, naime, osobito vjerojatno da će ikakav mir njemu i maloj Melisi donijeti
konačno saznanje tko je sve— imenom i prezimenom — odgovoran za ubojstvo njihove
obitelji. Istina je potrebnija nama, ma kako »spektakularna« bila. Tek kad je budemo znali,
cijelu i u svoj njenoj nakaznosti, moći ćemo je vratiti u registre, zaključati u podrum i - baciti
ključ.
Ovako, već sutra će nam iz tog istog mračnog podruma zakucati duh jedne druge djevojčice,
istih godina, istih inicijala i istog prezimena kao mala Alisa, koju su — kako već sudbina, kad
piše romane, zna biti perverzna— godinu i pol ranije, također zajedno s ocem i majkom ubili
(također!) vojnici s oznakama Hrvatske vojske.
Hoće li se sutra Ivica Račan i njegovi ministri iz počasne garde čuvara nacionalnih interesa,
kad otkriju dokumentaciju o zločinima u Pakračkoj Poljani i gnjusnom ubojstvu male
Aleksandre Zec i njenih roditelja, opet zatvarati iza hrastovih vrata i sa zatvorenih sjednica
poručivati kako dokumenti i nisu tako »spektakularni«? I kako valja biti oprezan da se ne bi
naškodilo »i Hrvatskoj i Tomislavu Merčepu«? Ili će ipak, kad im zapjenjeni crnokošuljaši
pokucaju na vrata Markova trga, »omogućiti Merčepu da se brani istinom«?
Za dvije djevojčice, Alisu i Aleksandru Zec, i još tisuće drugih žrtava u »krvnom« srodstvu,
ionako je već odavno kasno. Zašto onda silaziti u podrum i škripom čeličnih vrata remetiti
miran san živih, ali nedužnih Hrvata?

Ožujka 2000.Nazovi M. radi ubojstva

ili kako su Tuđman i Milošević telefonski dogovorili raketiranje Banskih dvora

— F . zove M . Ponavljam: F. zove M. Prijam.

— M. ovde. Čujnost tri. Zuna je sletela na odžak. Ponavljam: žuna je sletela na odžak. Prijem.
— Kakav prijem, za koga prijem?
— Za predsednika Vlade, kako za koga? Jesmo rekli za Antu Marko-vića prijem? Prijem.
— Ne, rekli smo u šiframa. Ante Marković je 'odžačar'. Odžačar je u kafani. Sunce je visoko.
Prijam.
— Razumem, odlično. Karte su podeljene. Prijem.
— Stručak jaglaca šest dinara. U boj, u boj! Ponavljam: u boj, u boj! Prijam.
— Dogovorili smo se da ne srne operacija 'U boj' s tvog telefona. Prijem.
— Kakvo ubojstvo? Ne razumijem. Prijam.
— Reko, 'u boj' s tvog aparata nije po dogovoru. I ne koristi reč 'ubojstvo'. Sam si reko da
govorimo samo u šiframa. A i nije lepo da se pominje ubistvo. Ponavljam: ne ide 'u boj' s tvog
aparata! Prijem.
— Razumijem. Ne ide ubojstvo. Čekam upute. Prijam.
— Ide, ide, al ne preko tvog aparata. Prijem.
— Mog atentata? Ponavljam, dogovor je da govorimo u šiframa. Molim, ne spominji atentat.
Dogovorena šifra je 'U boj', točno?
— Dogovorena cifra je u broj tačna, potvrđujem. Dvaes miliona leglo jučer na račun. Prijem.
— Ne, ne, dogovorili smo se da ne govorimo o ciframa preko telefona. Rekli smo da je šifra
»žuna sletela na odžak«. Prijam.
— Slušaj, govori ko čovek, meni je dosta tih tvojih udbaških fazona i zajebantskih fora.
— Kakvih Banskih dvora? Sto puta smo rekli da ne spominjemo nikakvo ubojstvo, atentat,
novac, Antu Markovića i Banske dvore. Pitam samo ide li ili ne ide operacija 'U boj'? Prijam.
— Kakav broj, bre?
— Nema broja, ovo je izravna veza, samo šifrirana. Zašto pitaš?
Kako sad stvari stoje, tako će otprilike izgledati transkripti kodiranih razgovora Franje
Tuđmana i Slobodana Miloševića kada ih jednog dana šef Mesićeva kabineta Damir Vargek
pronađe negdje u blindiranim podrumima pantovčačkog Kamelota. I otprilike točno toliko —
u šiframa, žu-nama, odžacima, ubojstvima i atentatima - još ćemo određeno vrijeme moći
znati o tim famoznim razgovorima. A jesu li dva ratna druga pritom dahtala u slušalice svojih
kodiranih crnih telefona o raketiranju Banskih dvora ili o, recimo, novoj pošiljci nafte, ostat
će tajnom kojom će se povjesničari i historičari početi baviti tek za koje desetljeće, čim se
razjasni tko je smjestio Andriji Hebrangu. I to starijem, jasno. Mlađi će doći na red nešto
kasnije.
U početku cijele priče još je moglo i biti smiješno: kad su se Zagrebom širile glasine kako
hadezeovci uništavaju i spaljuju tone strogo povjerljivih papira, zlobnici na čelu sa mnom
prisjetili su se stupova dima nad Zagrebom onoga hladnog proljeća 1990. godine kada su,
tvrde svjedoci, toplane radile punom parom, a u nedostatku goriva komunjare (mislilo se,
dakako, na komunalne službe) ložile pune kamione dokumenata Službe državne sigurnosti.
Kasnije smo, naravno, shvatili da su to bile izmišljotine dežurnih paranoika, a shvatili smo
bogami i zašto. Taktika je bila savršena u svojoj jednostavnosti: cijele arhive komunističkih
tajnih službi povjerene su — bivšim udbašima! Tko bi ih, uostalom, bolje čuvao? I tko bi ih
bolje — iskoristio? Činjenicu da je drugi čovjek države - prvi hrvatski pašalić - tada bio
provjereni udbaški kadar Josip Manolić, koristili smo tek kao zgodan šla-gvort za
neokomunističku karikaturu nove vlasti.
Ništa nismo shvatili čak ni onda kada smo otkrili da su one poznate siluete iza lampi uperenih
u naše oči ustvari Josip Perković i Zdravko Mu-stać, pouzdani policajci Jugoslovenske
bezbednosti za koje smo do tad mislili da se kriju negdje pod lažnim brkovima i novim
imenima. Onda smo se zadovoljili sprdanjem s klišejom o policijskom profesionalcu, dobrog
za svaku državu i svaki režim. Kako smo bili glupi!
Ni kada je monstruozni Tuđmanov novoudbaški sustav počeo koristiti stare ljude i stare
arhive za obračune s mangupima u svojim redovima, nama još uvijek nije bilo jasno kako to
da svih sedamsto četrdeset devet HDZ-ovih tajnih službi sa svim onim supertajnim arhivima
Udbe u deset godina nije uspjelo pronaći niti, recimo, ubojicu Bruna Bušića?Smiješno
suđenje Sindičiću bilo je poput utakmice Rijeka-Osijek - svi su unaprijed znali sučevu odluku,
svi su znali konačni ishod, a glavni krivci su ostali nekažnjeni. Strijelac je, naravno, poznat,
ali njegov pogodak ne važi, jer ima dobar alibi: bio je u ofsajdu. Tako bar kaže svjedok Damir
Pe-trić. Naručitelji ubojstva ostali su u Nogometnom savezu, pardon, tajnoj policiji, i čini se
da je samo Bruno Bušić izvukao - dublji kraj.
Tako smo, blaženi u čudu hrvatske naive, dočekali hladno proljeće 2000. godine. I opet su
nam se u magnovenju pričinjali stupovi dima nad Zagrebom, i opet smo povjerovali kako
hadezeovske komunjare iz komunalnih službi spaljuju dokumentacije svojih obavještajnih
službi. Dim se nije ni razišao, a onda je iznebuha Ivica Račan objavio senzacionalno otkriće
tajne arhive HIS-a.
Još uvijek ništa ne shvaćajući, čekali smo sutrašnje novine da pročitamo stenograme iz
Karadorđeva i ratni dnevnik Tihomira Blaškića, da pročitamo tko je naredio Ahmiće, tko je
plaćao Tutu, tko je ispraznio Vareš, tko je ubio Paradžika. Kupovali smo tako uzalud novine
par dana, a onda nam je novi šef HIS-a Ozren Žunec, ozbiljnim glasom sveučilišnog profesora
u čije se riječi ne sumnja, odao kako pronađena dokumentacija »i nije tako spektakularna«.
U redu, povjerovali smo da su u preko tisuću registratora s tajnim papirima HIS-a bili računi
za telefon i mjesečni obračuni potrošene struje - koji se valjda svugdje u civiliziranom svijetu
čuvaju u blindiranim podrumima — ali smo se ponadali da ćemo saznati drugu poslasticu iz
tajnih arhiva HDZ-a: dosjee praćenih novinara, političara i boraca za ljudska prava. Kad je,
međutim, novi šef SZUP-a Franjo Turek odgovorio novinarima Ferala i Nacionala kako im na
temelju Zakona o tajnosti podataka ne može omogućiti uvid u njihove dosjee, rekli smo: »K
vragu, zakon je zakon, ne može se protiv zakona ma kakav on bio, najprije ćemo promijeniti
zakon, nećemo ga kršiti kao oni prije, eto što je pravna država, bravo Franjo, živio Franjo!
Mislim, Turek.«
Tek što smo povjerovali kako nam ne daju naše vlastite dosjee samo zato jer to Zakon ne
dopušta, puknula je »afera Tot«. Franjo Tot, bivši aktivist Hrvatskoga helsinškog odbora i
Glasa 99, iscijedio je dušu na novinski papir i priznao kako ga je SIS zavrbovao i mobilizirao
kao duboko grlo u tim nevladinim organizacijama. Izbio je skandal širokih razmjera, zaredale
su bogami i ostavke na obje strane — Zvonko Maković je dao ostavku na funkciju u HHO-u,
a Žarko Peša na funkciju ravnatelja SIS-a - a na kraju je čak osnovano i Istražno
povjerenstvo.Kako je Istražno povjerenstvo po definiciji iz hrvatskoga rječnika tijelo koje
dokazuje da se nigdje i nikada ništa nije dogodilo, tako je i sada Ozren Zunec — nakon što
smo opet danima kupovali novine da saznamo tko je naredio operaciju Kameleon — otprilike
ponovio kako nije otkriveno »ništa spektakularno«. Točnije, kako nisu utvrđene nepravilnosti
u toj operaciji, kako je ona sasvim regularno i po zakonu pokrenuta, zavedena, sprovedena i
arhivirana. Dakle, isto što je nekad govorio i Ivan Penić — da, prisluškujemo novinare, ali po
zakonu.
Rekli smo: »K vragu, zakon je zakon, a tajna služba tajna služba, u cijelom civiliziranom
svijetu tajne policije se bave uhođenjem nevladinih organizacija, vrag su nevladine
organizacije, masoni, urotnici, žbiri, tko zna. I taj Franjo, svaka mu čast, zna on što sve ima u
tim HHO-ima, crvenih, žutih, zelenih vragova, bravo Franjo, živio Franjo! Mislim, Tot.«
I kad smo već debelo vjerovali da su sve te paranoje o mračnim podrumima HIS-ova i SIS-
ova, o prisluškivanju, praćenju i uhođenju, o mikrofilmovima, disketama i kasetama, tajnim
telefonima i mikrofonima, da su svi ti špijunski mitovi i legende posljedica pretjeranog
konzumiranja Jamesa Bonda i Ivana Zvonimira Čička, odjednom eto Stipe Mesića kako pred
TV-kamerama pokazuje crni telefonski aparat na radnom stolu bla-ženopočivšega
predsjednika i novinarima otkriva senzacionalnu tajnu o dugogodišnjoj izravnoj telefonskoj
vezi između Tuđmana i Miloševića!
I opet smo ujutro trčali na trafike da pročitamo što su to jedan drugome na uvce cvrkutala dva
predsjednika. No u novinama ništa: ni sutradan, ni prekosutra, ni do dana današnjeg - samo
novinarske fantazije o nekakvom šifriranom telefonu s dekoder-karticom kojega je Tuđmanu,
navodno, poklonio osobno Slobodan Milošević. Onda je Vesna Škare-Ožbolt glasom Ozrena
Zuneca rekla kako to nije nikakav bondovski supertelefon, već običan »tihi telefon« sa
sustavom protiv prisluškivanja, kakvoga je imalo pola HDZ-a.
Rekli smo: »K vragu, to je u redu, to da se predsjednika ne prisluškuje, a to što je razgovarao
s Miloševićem, Bože moj, to je politika, zar nisu Ken-nedy i Hruščov biglisali tako preko
čuvenog 'crvenog telefona', pa ih nitko nije optuživao za veleizdaju, osim toga da nije
Tuđman razgovarao s Miloševićem, dan-danas bi se Dinamo zvao FK Serbia, pusti ti to,
politika je kurva, a kaže naš narod 'ko ne plati kurvu, platit će likara', pametan je bio naš
Franjo, bravo Franjo, živio Franjo! Mislim, jasno, Tuđman.«
Uostalom, nekako istovremeno i s istog mjesta - iz ostakljenog labirinta Predsjedničkih dvora
- pukla je i afera s nestankom 830 magnetofonskih vrpci na kojima je pedantni Franjo
Tuđman snimio sve razgovoreu svom kabinetu. Novinari su tvrdili da je Predsjednikovu
golemu kolekciju s najvećim uspjesima Šuška, Bobana, Canjuge, Jarnjaka, Pašalića,
Rizvanbegovića i drugih Pantovčačkih mališana nakon njegove smrti sredila i na sigurno
spremila komisija na čelu s Miroslavom Tuđmanom. Mi smo, dakako, opet neumorno
kupovali novine da saznamo što su to pričali Tuđman, Šušak i Boban, te da konačno iz prve
ruke čujemo kako se to, primjerice, dijelila Bosna.
Nakon nekoliko dana konačno smo shvatili i bez da nam je Ozren Žunec išta rekao: materijal
je na sigurnom, pregledan i preslušan, i nema tu ničeg spektakularnog. Rekli smo: »K vragu,
zakon je zakon, a državna tajna državna tajna, nigdje na svijetu to ne izlazi u novinama, može
se uostalom nešto i krivo shvatiti, može netko umjesto 'u boj' čuti 'ubojstvo', osim toga i nije
pristojno slušati tuđe razgovore, neka je to na sigurnom, bravo Tuđmane, živio Tuđman!
Mislim, Miroslav.«
Sad, kad čovjek bolje razmisli, možda je i bolje tako. Kad čovjek previše razmišlja, svašta mu
padne na pamet. Pa se malo bolje zagleda i, primjerice, zaključi kako su one poznate siluete
iza lampe uperene u njegove oči ustvari Ivo Lučić, Zvonimir Zrilić, Ante Baković i svi oni
pouzdani HDZ-ovi policajci nacionalne sigurnosti za koje smo sve vrijeme mislili da se
negdje kriju pod lažnim brkovima i novim imenima. Čak je i Ksenija Pašalić - supruga Ivica
Pašalića i jedini dokaz da mu je Pašalić prezime, a Ivić ime - na svom starom obavještajnom
mjestu! Da, točno - upravo onako kako smo nakon 1990. otkrili da su Dolancovi
»profesionalci« još uvijek na svom mjestu!
I onda - da ne bi zbrzao sa zaključkom kako je i sam Pašalić preživio izbore i konsenzusom
nove vlasti izabran za potpredsjednika Sabora na isti način kako je Manolić onomad »preživio
komunizam i još se smijao« - čovjeku preostaje samo trezveno zaključiti kako su to
profesionalci, a profesionalci su, znamo to iz sad već priličnog iskustva, dobri svakoj državi i
svakom režimu. Uostalom, u Rusiji je ovih dana nekadašnji KGB-ov špijun postao
predsjednik države. Ima, dakle, još nade za Miroslava Tuđmana.
Kad se tako mudro zaključi, lakše je i zaključati sve one arhive s dokumentima, vrpcama,
disketama i transkriptima. Pa je stoga najbolje tu negdje i stati.
Jer, što se događa kad čovjek ne zna stati? Razmišlja dalje i zapita se, na primjer, kako to da
nitko od SDP-ovaca nikad zapravo nije najebao od HDZ-ovih tajnih službi i kako to da nitko
od HDZ-ovaca nije niti će najebati od SDP-ovih tajnih službi? Pa mu se u visokom stadiju
paranoje učini da je shvatio zašto je SDP onomad onako tiho prepustio vlastHDZ-u i zašto je
deset godina kasnije HDZ tiho vratio vlast SDP-u. Samo još ne može dokučiti jesu li u HDZ-
ovim službama sjedili bivši komunisti ili u SDP-ovim sjede bivši HDZ-ovci. Ili možda —
budući?
Pa mu se na trenutak učini da zna što slijedi: primjerice, suđenje nekakvom Tudmanovom
sindičiću zbog ubojstva, recimo, sindikalnog vođe Milana Krivokuće. Na kojemu će svi znati
da su nalogodavci ubojstva i dalje u svojim uredima u HIS-u, SIS-u ili kako se već ta Udba
zove, a da će Tudmanov sindičić biti oslobođen. I da će cijelo smiješno suđenje biti poput
utakmice Dinamo-Hajduk u zadnjem kolu - svi će unaprijed znati sučevu odluku, svi će znati
konačan ishod, glavni krivci će ostati nekažnjeni, a pogodak poništen jer je strijelac bio u
zaleđu. Netko mu je, naime, čuvao leđa.
Počinje tako novo hrvatsko stoljeće, a mi još ne znamo ni tko nam je onomad poslao Josipa
Broza, a kamoli tko nam je ovomad poslao Franju Tuđmana. Niti ćemo - i jedno i drugo - tako
brzo saznati. I to ne zato što su proljeća u Hrvatskoj hladna i što će vam se opet učiniti da
suklja dim iz zagrebačkih toplana, već stoga što, vjerujte, istina i nije tako spektakularna.
Dima iz zagrebačkih dimnjaka ionako - to ste valjda shvatili — neće biti. Sto bi se reklo:
»žunec sleteo na odžak«.
Zašto ste, na kraju, uopće vjerovali da će novi čuvari špijunskih arhiva širom otključati teška,
čelična vrata i dati vam vaše dosjee, Tuđmanove stenograme i Bobanove faksove iz Zagreba?
Vi to, kakvi ste, ionako ne biste razumjeli. I to ne samo zato što su razgovori i dokumenti
šifrirani.
Uostalom, što biste zaključili kad bi vam, recimo, Ozren Zunec pokazao transkript
telefonskog razgovora između Franje Tuđmana i, recimo, Hrvoja Sarinića? Na primjer:
— Alo, Hrvoje, predsjednik pri telefonu.
— Izvolite, gospodine predsjedniče!
— Ajde nazovi časkom M.
— Zašto?
— Radi ustrojstva.
— Kakvog ubojstva, gospodine predsjedniče?!
— Obavještajne zajednice, čega drugog?

Ožujka 2000.Lenzov zakon

ili praktično uputstvo za upotrebu nijednog sredstva kojega se nećete libiti

»Bili smo razoružani 1990. i 1991. godine, a sada nismo i nećemo se libiti nijednog sredstva u
obrani naših prava i obrani Republike Hrvatske od onih koji žele poništiti i obezvrijediti
Domovinski rat!«
Ovaj je potresni J'accuse javno, na konferenciji za novinare uoči saborske rasprave o suradnji
s Haaškim sudom, izgovorio predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata
brigadir Branko Borković, poznatiji kao Mladi Jastreb, zapovjednik obrane Vukovara.
Dan kasnije, u Saboru — dodatno iznerviran zlokobnim brujanjem teških rovokopača i bijelih
džipova na putu za Obradovića Varoš i druga gospićka stratišta, te stidom Gorana Granica
zbog zločina počinjenih u njegovo ime - mladi će Jastreb biti još određeniji: »Ako se ova
deklaracija prihvati, ne preostaje nam ništa drugo nego da ponovno ratujemo za stvaranje
hrvatske države!«
Kako je poznato, Deklaracija je nakon maratonske rasprave usvojena, što otprilike znači da
znamo što nam je očekivati: novi, dakle, Domovinski rat. U kojemu se Jastrebovi, kako smo
čuli, »neće libiti nijednog sredstva u obrani Republike Hrvatske od onih koji žele obezvrijediti
Domovinski rat«.
Kako bismo što ispravnije - dakle, što ozbiljnije - shvatili ovu nedvosmislenu prijetnju, valja
nam najprije definirati što je to, zapravo, Domovinski rat. Mi smo, naime, godinama vjerovali
kako je riječ o obrambenom ratu izazvanom agresijom Miloševićeve Srbije na goloruku
Hrvatsku.
Deklaracija o suradnji s Haaškim sudom, a bogami ni haaški istražitelji koji ovih dana
prekopavaju Obradovića Varoš, ni jednom riječju, međutim, ne dovode u pitanje tako
pojednostavljenu definiciju Domovinskog rata, već — to je doista već pomalo dosadno
ponavljati — sasvim pojedinačne zločine ljudi s imenom i prezimenom nad ljudima s imenom
i prezimenom.
Imena? Recimo, Mirko Norac i Tihomir Orešković, gospodari Domovinskog rata u Gospiću,
koji su 16. listopada 1991. poslali patrole u kuću jednog poznatoga gospićkog suca i drugih
viđenijih, dakle sumnjivih Srba.Imena? Ivan Milas, koji je 5. prosinca iste godine tražio - a
HDZ-ov parlament blagoslovio — otkaz za gospićkog suca koji pet dana nije došao na posao.
Imena? Đuro Pavlica, Srbin, sudac gospićkog suda koji pet dana nije dolazio na posao iz
prostog razloga što je bio — mrtav.
Hoćete još imena? Primjerice — kad smo već kod srpskih sudaca — onaj visoki časnik
Hrvatske vojske koji će nekoliko godina kasnije i nekoliko kilometara sjevernije, lokalne
oreškoviće pozvati na raport zbog loše obavljenog posla: »Još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22
suca u Karlovcu sedmero su Srbi!«
Ah, da - ime: Franjo Tuđman, vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske.
Tko, dakle, obezvrjeđuje i kriminalizira Domovinski rat? Oni koji traže ime i prezime zločina,
ili oni koji ratni zločin proglašavaju Domovinskim ratom? Naime, zakomplicirajmo: tko
Domovinski rat uopće proglašava ratnim zločinom? Oni koji traže ratne zločince ili oni koji
se »neće libiti nijednog sredstva« u obrani Hrvatske od onih koji traže ratne zločince, dakle
onih koji »obezvrjeđuju Domovinski rat«? Kakva maestralna zamjena teza!
Kad je već tako, dobro je znati i kakva su to »sredstva« kojih se jastrebovi o kojima je u ovoj
priči riječ - dakle oni s haaških popisa - »nisu niti će se libiti« u nužnoj samoobrani od »onih
koji žele obezvrijediti Domovinski rat«. Evo, dakle, nekih od tih sredstava, s detaljnim
uputama za upotrebu.
METAK U ČELO
»Za Gospić je vrijedila naredba 'etnički očistiti'. Ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike
restorana i kojekakve druge Srbe. Ubojstva su izvođena metkom u čelo, jer nismo imali
vremena. Ponavljam, iz vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću.«
NOŽ
»Jednom prilikom, negdje u 2 ili 3 sata u noći, u prostoriju je došao Tomi zajedno s još
nekolicinom osoba, te me ponovno izveo iz sobe i uveo u drugu prostoriju. Odmah su me
počeli tući, a Tomi me snažno udario šakom po licu i slomio mi čeljust. Nakon toga skinuli su
mi gornji dio odjeće, te sam morao mirno stajati, dok su me ostali držali. Tomi je uzeo nož...«
DINAMIT
»Ponekad smo znali likvidirati u kućama, a kuću potom dignuti u zrak. Nema tijela. Bilo je
puno takvih kuća, najviše u selu Bujavici.«
PIŠTOLJ
»Jedan od prisutnih ljudi u maskirnoj uniformi izvadio je pištolj, uperio ga u nas i rekao da će
nas sada pobiti. Odjednom su odjeknuli pucnji, i to više njih. Ja sam u prvom momentu mislio
da pucaju u mene. Međutim, nakon što su odjeknuli pucnji, nisam osjetio nikakav udarac ni
bol — samo sam vidio kako je muškarac kojeg su doveli pao u jamu koju su oni iskopali.«
BOMBA
»Poslije sve pucnjave Saša je u podrum ubacio jednu bombu, a odmah zatim Bego ga je pitao
može li i on baciti jednu. Kako mu je Saša rekao da može, i Bego je u podrum bacio jednu
bombu.«
JOŠ O NOŽU
»Sjećam se da je jedan Nijemac kojega su zvali Saša i jedan Bosanac, koji je živio u
Njemačkoj, tukli zatvorenike i bušili im uši nožem. Nakon toga svaki bi progovorio.«
JOŠ SAMO JEDAN METAK
»Netko mi je rekao da djevojčici vežem oči. Uzeo sam komad plahte i kada sam joj zavezao
oči, rekao sam da ispale samo jedan metak. Ja sam se nakon toga okrenuo i nisam htio gledati.
Nisam čuo jedan, nego više pucnjeva. Kada sam se okrenuo, curica je ležala na zemlji.«
KALAŠNJIKOV
»Trojica zarobljenika iskopala su na jednoj livadi jamu, a zatim me Tonči zamolio da on to
učini, što sam i dozvolio, pa je ovaj u Marinu pucao iz automatske puške. Kada ju je ubio,
sjećam se da je Tonči rekao: 'Hvala ti, Rimac, što si dozvolio da ja pucam!'«
MALOKALIBARSKA PUŠKA
»Siniša i Saša su išli kod tog čovjeka i doveli ga u zatvor u Poljanu, gdje je bio saslušan,
nakon čega je netko rekao da ga treba likvidirati. Krenuli su kamionom Siniša, Nikola i
Briševac, a sa sobom su uzeli dva druga zatvorenika. U šumi su zatvorenici iskopali jamu, a
onda su malokalibarskom puškom ubili staroga sa štakom.«
PUŠKOMITRALJEZ
»Kad više u kombiju nije bilo nikoga, otišao je sa Zadrom i Begom do ulaza u podrum, gdje
su već bila tri zatvorenika. Nakon pucnjave i pada ove trojice u podrum, Zadro je iz
puškomitraljeza H-84 pucao po podrumu i po tijelima, a Miro ga je upozorio da to ne radi jer
bi se neki metak, zrno metka, moglo odbiti i ozlijediti ga.«
SNAJPER
»Jednom sam rekao da su svi koje sam ubio, umirali sretni, jer sam im ja na malom bloku
pisao potvrde da mogu proći naše straže i oni s tom potvrdom sretni idu doma. Onda sam ih ja
čekao snajperom. Umirali su sretni.«
GOLE RUKE
»Stela joj je prišao straga, obuhvatio je desnom rukom ispod vrata, počeo je stezati i srušio na
pod, zajedno su se srušili na pod. On je ležao ispod nje i držao je stegnutom desnom rukom
preko vrata na sebi. Tako su ležali negdje minutu-dvije. Čulo se krkljanje te žene, a ja sam
rekao: 'Tiše, netko ide!'«
OSTALO
»Ponekad sam navraćao u zatvor, a jednom prilikom vidio sam u njemu puno ljudi. Ne znam
koliko, mislim da se radilo o 11 ljudi koji su ubijeni u jednom podrumu u Bujavici. Te ljude
su ubili Miro, Piko, Saša i Tonči. Po njima su pucali iz 'škorpiona', automata, 'pumperica' i
mitraljeza.«
Navedena sredstva, zajedno s uputama za upotrebu detaljno opisana u zataškanim policijskim
izvještajima, ispovijedima zločinaca i svjedočenjima žrtava u Gospiću, Pakračkoj Poljani i
drugdje - odakle su za potrebe ovoga priručnika i preuzeta — bila su, međutim, tek
konvencionalna, gotovo regularna sredstva u »obrani Republike Hrvatske«. Te jeseni, sada
već davne 1991. godine, jastrebovi su, međutim - kako smo čuli - uglavnom bili razoružani.
Kada nisu uza se imali konvencionalna, »nisu se libili nijednog sredstva«, pa ni onih
priručnih. Iznenadit će se što sve može poslužiti u tu svrhu.
LENZOV ZAKON
»Kad se sjetim svih tih mučenja, pitam se kako su se uspjeli sjetiti svega toga. Primjerice,
najbolnije je zabiti male čavle pod nokte. Kad na njihspojite trofaznu struju, od čovjeka ne
ostane ni traga! Pepeo! Ja se toga nikad ne bih dosjetio, a znam Lenzov zakon.«
PENDREK
»Naredili su mi da se skinem, te uzeli 'pendrek' koji je bio napravljen od kabla za struju, i
istim me tukli po cijelom tijelu. U jednom trenutku navedeni čovjek s brkovima ugurao mi je
'pendrek' u debelo crijevo, što me jako zaboljele Pored 'pendreka', tukli su me čime su stigli,
rukama, nogama, i ostalim što su imali pri ruci. Takva maltretiranja su bila gotovo
svakodnevna.«
SOL I OCAT
»Otvarali smo im rane po kojima smo posipali sol i ocat. Uglavnom, nismo dozvoljavali da
prestanu krvariti.«
PLINSKI PLAMENIK
»Zatvorenike smo držali u podrumu osnovne škole, a kad ih je bilo više, onda bismo ih
stavljali i u učionice. Za njih su najgore bile noći, kad smo ih operativno obrađivali, a to je
značilo da smo pokušavali pronaći najbolji način da im nanesemo što veću bol kako bi što
više priznali. Znate li koji je najbolji način? Palite zatvorenika plamenom iz boce plina i onda
ga polijete octom, a to radite uglavnom po genitalijama i očima.«
PETOŽILNI KABEL
»Zatvorenicima se u guzicu znao gurati petožilni kabel, to bi im ostavili po par sati da ne
mogu sjesti.«
POLJSKI TELEFON
»Postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to. Radi se o istosmjernoj struji,
ne može ubiti, ali stvara neugodan osjećaj kod čovjeka. Pitaš onda tog priključenog Srbina
odakle je, on ti kaže 'iz Dvora na Uni', a ti onda na poljski telefon nazoveš Dvor na Uni.«
Dosta vam je? Cutite mučninu kako vam se penje iz trbuha prema gore? Tako i treba, jer to
vas čeka ako ste i na trenutak pomislili kako je upravo potraga za istinom i počiniteljima ovih
i drugih zločina zapravo jedino »sredstvo u obrani Republike Hrvatske od onih koji žele
obezvrijediti Domovinski rat«. Sredstvo kojega se ne bi trebali libiti.Uostalom, nijedan od
ljudi čija ste svjedočenja pročitali u ovom jezivom priručniku do dana današnjeg nije osuđen
za nedjela o kojima su tada tako spremno pričali. Dapače, neki od njih su i odlikovani »u znak
priznanja, ali i obveze da nastave kako su to i dosad činili, da budu uzor drugima i opravdaju
povjerenje koje sam im ukazao«, kako je to lijepo rekao dr. Franjo Tuđman prilikom dodjele
odličja svome gardistu Siniši Rimcu (vidi pod METAK, KALAŠNJIKOV I
MALOKALIBARSKA PUŠKA). Svoj orden Rimac je, naravno, zaslužio za — junačko djelo
u Ratu.
Zato mi danas, kad govorimo o njegovim zločinima, moramo osjećati nelagodu veću od one
koju je osjetio on, odlikovani junak Domovinskog rata - heroj s certifikatom - kad je okretao
oči od 12-godišnje Aleksandre Zec. Zato Goran Granić, javno u Saboru izražavajući svoj stid
zbog tih zločina, mora brisati hladan znoj s čela i gutati knedle veličine poveće bundeve,
knedle kakve ni u jednom trenutku nisu omele Ivana Milasa da u istoj sabornici traži otkaz za
mrtvog Srbina. Zato danas, kad slušamo Branka Borkovića, moramo osjetiti strah jednak
onome koji je osjećao ku-tinski taksist Branko Velagić, jedan od rijetkih koji su preživjeli
Poljanu, one noći kad je »Tomi uzeo nož«.
Zato ćemo morati osjetiti paničan strah kada jednoga dana započnemo istraživati, primjerice,
noćne nestanke vukovarskih Srba onoga ljeta 1991. — zato što će to biti »poništavanje i
obezvrjeđivanje« vukovarske tragedije.
Laka vam, dakle, noć, taoci Branka Borkovića! Mi, koji ne mislimo da »zločin u obrani
Domovine nije zločin«, ni noćas nećemo spavati. Neprijatelj ionako nikad ne spava, naročito
ako očekuje da mu »negdje u 2 ili 3 sata dođe Tomi«, sa »svim sredstvima u obrani Republike
Hrvatske«. A posebice ako se »Tomi« prije toga uredno najavio na konferenciji za novinare. I
ako za njega ne važi nijedan zakon osim Lenzovog.
Kako je to, uostalom, lijepo objasnio jedan visoki časnik hrvatske vojske u uvodniku prvog
broja službenog vojnog glasila: »Jest, za oslobođenje hrvatske države i hrvatskog naroda, za
uspostavu hrvatske narodne slobode neće se odbaciti nijedno sredstvo, pa ni ono najgroznije,
jer veliki i sveti cilj posvećuje svako, pa i najstrašnije sredstvo!«
Ah, da - ime: Ante Pavelić, poglavnik.

Travnja 2000.Po vašim izborima

ili nekoliko kratkih recenzija domaćih glazbenih hitova iz ludih devedesetih

Frankie Goes To History

Featuring Dr. John Pašalić
WHO WANTS YESTERDAY'S PAPERS?
(Tuđman Records/Mesic-Music, 1997.)
Elvis je mrtav, živio Elvis!
Jedva četiri mjeseca od smrti Kralja - Elvis just left the building, rekla bi na Pantovčaku
Sinnead O'Zbolt - počelo je krčmenje njegove goleme zaostavštine. To je morao pomisliti
svaki istinski fan Frankieja Tuđmana kada je, usred procesa oko njegova naslijeđa i galame
koja se podigla zbog najave luksuznog boxa Basement Tapes (Mesic-Music, izdavačka kuća
Stipe Mesića) - nekadašnjeg Frankiejevog studijskog glazbenika - objavila Who Wants
Yesterday's Papers, posthumnu kolekciju Tudmanovih snimaka koje je kasne 1997. godine
snimao u studijima vlastite kuće Tuđman Records.
Kako krivo!
Jer, Yesterday's Papers mnogo je više od jeftine rasprodaje memorabi-lija pokojnoga Kralja:
riječ je o prvorazrednom materijalu koji za njegova života nije objavljen vjerojatno samo zbog
visokih kriterija samog Tuđmana, mada se po skromnom sudu vašega kritičara može mjeriti s
najzvjezdanijim trenucima ženevskih sessiona s Miloševićem i Karadžićem zabilježenim na
This Landls My Land {HTVRecords, 1995.) i po mnogima njegovim najboljim studijskim
albumom Franks Wild Years, kojega je za HTV Records producirao legendarni Branko
Uvodić, pa čak i antologijskim piratima Live In Karageorgeovo {Založba kaset in plosč
Paraga, 1990.) i The Night They Droto Old Vukovar (ST/Božić Productions, 1991.).
Album otvara The Foggy Day, sjajni duet s Ivićem Dr. John Pašalićem, britka satira o ljudima
koji svako jutro kupuju novine i gube se u magli rutinske svakodnevice, u kojoj će negdje
putem zametnuti vlastiti identitet: o anonimusima, dakle, o kojima nitko nikada neće ništa
znati. »Bilo je u novinama da se prodaje,/ali da ti anonimusi ne mogu
biti!/Predsjedniče,Uostalom, nijedan od ljudi čija ste svjedočenja pročitali u ovom je- J
živom priručniku do dana današnjeg nije osuđen za nedjela o kojima su tada tako spremno
pričali. Dapače, neki od njih su i odlikovani »u znak priznanja, ali i obveze da nastave kako su
to i dosad činili, da budu uzor drugima i opravdaju povjerenje koje sam im ukazao«, kako je
to lijepo rekao dr. Franjo Tuđman prilikom dodjele odličja svome gardistu Siniši Rimcu (vidi
pod METAK, KALAŠNJIKOV I MALOKALIBARSKA PUŠKA). Svoj orden Rimac je,
naravno, zaslužio za — junačko djelo u Ratu.
Zato mi danas, kad govorimo o njegovim zločinima, moramo osjećati nelagodu veću od one
koju je osjetio on, odlikovani junak Domovinskog rata - heroj s certifikatom - kad je okretao
oči od 12-godišnje Aleksandre Zec. Zato Goran Granić, javno u Saboru izražavajući svoj stid
zbog tih zločina, mora brisati hladan znoj s čela i gutati knedle veličine poveće bundeve,
knedle kakve ni u jednom trenutku nisu omele Ivana Milasa da u istoj sabornici traži otkaz za
mrtvog Srbina. Zato danas, kad slušamo Branka Borkovića, moramo osjetiti strah jednak
onome koji je osjećao ku-tinski taksist Branko Velagić, jedan od rijetkih koji su preživjeli
Poljanu, one noći kad je »Tomi uzeo nož«.
Zato ćemo morati osjetiti paničan strah kada jednoga dana započnemo istraživati, primjerice,
noćne nestanke vukovarskih Srba onoga ljeta 1991. — zato što će to biti »poništavanje i
obezvrjeđivanje« vukovarske tragedije.
Laka vam, dakle, noć, taoci Branka Borkovića! Mi, koji ne mislimo da »zločin u obrani
Domovine nije zločin«, ni noćas nećemo spavati. Neprijatelj ionako nikad ne spava, naročito
ako očekuje da mu »negdje u 2 ili 3 sata dođe Tomi«, sa »svim sredstvima u obrani Republike
Hrvatske«. A posebice ako se »Tomi« prije toga uredno najavio na konferenciji za novinare. I
ako za njega ne važi nijedan zakon osim Lenzovog.
Kako je to, uostalom, lijepo objasnio jedan visoki časnik hrvatske vojske u uvodniku prvog
broja službenog vojnog glasila: »Jest, za oslobođenje hrvatske države i hrvatskog naroda, za
uspostavu hrvatske narodne slobode neće se odbaciti nijedno sredstvo, pa ni ono najgroznije,
jer veliki i sveti cilj posvećuje svako, pa i najstrašnije sredstvo!«
Ah, da - ime: Ante Pavelić, poglavnik.
travnja 2000.Po vašim izborima
ili nekoliko kratkih recenzija domaćih glazbenih hitova iz ludih devedesetih
Frankie Goes To History
Featuring Dr. John Pašalić
WHO WANTS YESTERDAY'S PAPERS?
(Tuđman Records/Mesic-Music, 1997.)
Elvis je mrtav, živio Elvis!
Jedva četiri mjeseca od smrti Kralja - Elvis just left the building, rekla bi na Pantovčaku
Sinnead O'Žbolt — počelo je krčmenje njegove goleme zaostavštine. To je morao pomisliti
svaki istinski fan Frankieja Tuđmana kada je, usred procesa oko njegova naslijeđa i galame
koja se podigla zbog najave luksuznog boxa Basement Tapes (Mesic-Music, izdavačka kuća
Stipe Mesića) - nekadašnjeg Frankiejevog studijskog glazbenika - objavila Who Wants
Yesterday's Papers, posthumnu kolekciju Tudmanovih snimaka koje je kasne 1997. godine
snimao u studijima vlastite kuće Tuđman Records.
Kako krivo!
Jer, Yesterday's Papers mnogo je više od jeftine rasprodaje memorabi-lija pokojnoga Kralja:
riječ je o prvorazrednom materijalu koji za njegova života nije objavljen vjerojatno samo zbog
visokih kriterija samog Tuđmana, mada se po skromnom sudu vašega kritičara može mjeriti s
najzvjezdanijim trenucima ženevskih sessiona s Miloševićem i Karadžićem zabilježenim na
This LandIs My Land (HTVRecords, 1995.) i po mnogima njegovim najboljim studijskim
albumom Franks Wild Years, kojega je za HTV Records producirao legendarni Branko
Uvodić, pa čak i antologijskim piratima Live In Karageorgeovo (Založba kaset in plošč
Paraga, 1990.) i The Night They Drotu Old Vukovar (ST/Božić Productions, 1991.).
Album otvara The Foggy Day, sjajni duet s Ivićem Dr. John Pašalićem, britka satira o ljudima
koji svako jutro kupuju novine i gube se u magli rutinske svakodnevice, u kojoj će negdje
putem zametnuti vlastiti identitet: o anonimusima, dakle, o kojima nitko nikada neće ništa
znati. »Bilo je u novinama da se prodaje,/ali da ti anonimusi ne mogu biti!/Predsjedniče,ja
sam oko toga napravio veliku maglu/jer to ne smije biti ni iz aviona vidljivo/da ima ikakve
veze s nama«, pjevaju Frankie i Dr. John, koji na kraju uvodne The Foggy Day zaključuje:
»Bitno je da nitko ništa o tome ne zna/ ja ću organizirati da se jave još tri-četiri ponude tako
da bude potpuna magla«. Nitko nije tako uvjerljivo pjevao o krizi identiteta još otkako je
onomad Tomislav Merčep pred istražnim sucem pjevao »Nisam ja!«
Izdavač ovih doista raritetnih snimaka nije se, doduše, pretjerano trudio oko koncepta albuma,
jer tu ima i snimaka koji ne samo da ne dosežu razinu uvodnih skladbi već i »ispadaju« iz
spomenute fabule o frustriranom prodavaču novina. Primjerice Oh, Lord, tugaljiva pjesma o
ostarjelom lordu Carrigtonu kojega nitko više ne zove na diplomatske skupove, koju je
Frankie svojedobno snimio s Vesnom Sinnead O'Zbolt i grupom studijskih muzičara {Neven
Madey, Gordan Radin) ili Goin Home, neuvjerljiv blues o jednome malom gradiću nakon
završetka rata: »A koliko se iseljavaju, malo?/Gotovo ništa, Predsjedniče, prerevnosni
smo/preozbiljno su oni shvatili nas,/a mi svoj posao.« Nedostaje još samo Suad Garfunkel
Rizvanbegović pa da zapjevaju Bridge Over Troubled Water o partiji bridža na brijunskoj
terasi nad morem - pomislio bi na trenutak kakav ciničan slušatelj.
Ipak, posljednja trećina albuma opet donosi izvanredne sessione s Dr. Johnom Pašalićem,
poput briljantne Money, Money, Money (»Radi se o otprilike 16 milijuna maraka/to je 53
posto/s time da ostaje još 25 posto/zato smo išli na varijantu/da ostavimo 25 posto u
Mirovinskom fondu/prema tome, to će biti naše,/a i ovo će biti naše«) ili sarkastične Poiver
To The People (»Dobro, građanska inicijativa/znači inicijativa za rušenje vlasti«).
Uz ukusno uređen booklet s tekstovima pjesama, Who Wants Yesterday's Papersje
nezaobilazna kolekcija snimaka iz Frankiejeve najzrelije faze, kolekcija koja će cementirati
njegov kultni status kod hrvatske publike i čijoj autentičnoj snazi - pa ni komercijalnoj
»isplativosti« - sasvim sigurno nije bio potreban dodatni marketinški adrenalin izdavača iz
Mesic-Musica s, doduše vještim, medijskim trikom i afericom oko navodnog nestanka
mastera s originalnim snimkama. Ionako se još 1991. znalo da će Mesić kad-tad izdati
Tuđmana. Makar kao reizdanje.
Elvis je možda mrtav, ali - budimo iskreni - tko još vjeruje u to? Što bi rekla Sinnead O'Zbolt:
Elvis only left the building.
***
Frankie Goes To Historj THEBASEMENT TAPES
(Tuđman Records, 1990.-99.)i prije nego što ćese pojaviti na tržištu, luksuzni box od 836
vrpci sa snimkama koje pokrivaju cijelo posljednje desetljeće Fran-kiejevog rada podigao je
priličnu prašinu. Najprije se pričalo da su vrpce nestale iz Frankiejevog studija na Pantovčaku,
potom da su ukradene i da se nalaze kod nekog pasioniranog kolekcionara, a na posljetku su
neke novine objavile čak i da su — uništene.
Srećom, bili su u krivu. Ispostavilo se da je vrpce iz studija Tuđman Recordsa iznio osobno
Frankiejev sin Miroslav, koji ih je uredno posložio i izdao kao fascinatan set težak nekoliko
stotina kilograma.
Box The Basement Tapes obuhvaća Frankiejeve snimke od najranije faze, iz razdoblja
suradnje s Gojkom Šuškom (Blood On The Tracks) i Matom Bobanom (Đule pade na behar
na voće), pa sve do recentnijih kolaboracija sa Suadom Rizvanbegovićem (Sticky Fingers) ili,
primjerice, Ivanom Jar-njakom (Undercover OfThe Night), uključujući i dosad neobjavljene
snimke sa Zlatkom Canjugom (Stop The War In NK'Croatia'i himničku You'll Never Talk
Alone).
Prava je šteta što su retrospektivom obuhvaćeni uglavnom autorski radovi starog majstora, pa
se nije našlo više mjesta za neke od sjajnih obrada starih stvari, poput glasovite obrade
kosovca za urednika informativnog programa. Od obrada tradicionala u boxu su se tako našle
samo obrada vremešnog direktora Croatia Osiguranja za financiranje Croatije i nadahnuta
obrada nezavisnih novina u sklopu zajedničkog projekta s Ivanom Jarnjakom — Every
Tuđman 1Knoiv Is Crazy BoutAn Papamobile.
Set The Basement Tapes nije samo pravi zlatni rudnik za okorjele sljedbenike Frankieja
Tuđmana već i nezaobilazan klasik za svačiju kućnu kolekciju. Jer takve snimke ne samo da
još niste čuli, već - kako stvari stoje — ni nećete.
Miroslav Tuđman, nasljednik kuće Tuđman Records, box je, naime, izdao u ograničenoj
nakladi od jednog primjerka. Ne treba se stoga čuditi što su The Basement Tapes odmah po
objavljivanju planule. I to, kažu upućeni, u nekoj od zagrebačkih toplana.
Butch Cassidy & Škegro The Kid TAKE MONEYAND WIN!
(Mesic Music, 1999.)
Trenutačno vodeći hrvatski izdavač nosača zvuka StipeMesić i njegova kuća Mesic Music
priredili su nam još jedno ugodno iznenađenje:ja sam oko toga napravio veliku maglu/jer to
ne smije biti ni iz aviona vid- T
ljivo/da ima ikakve veze s nama«, pjevaju Frankie i Dr. John, koji na kraju uvodne The Foggy
Day zaključuje: »Bitno je da nitko ništa o tome ne zna/ ja ću organizirati da se jave još tri-
četiri ponude/tako da bude potpuna magla«. Nitko nije tako uvjerljivo pjevao o krizi identiteta
još otkako je onomad Tomislav Merčep pred istražnim sucem pjevao »Nisam ja!«
Izdavač ovih doista raritetnih snimaka nije se, doduše, pretjerano trudio oko koncepta albuma,
jer tu ima i snimaka koji ne samo da ne dosežu razinu uvodnih skladbi već i »ispadaju« iz
spomenute fabule o frustriranom prodavaču novina. Primjerice Oh, Lord, tugaljiva pjesma o
ostarjelom lordu Carrigtonu kojega nitko više ne zove na diplomatske skupove, koju je
Frankie svojedobno snimio s Vesnom Sinnead O'Zbolt i grupom studijskih muzičara {Neven
Madey, Gordan Radin) ili Goiri'Home, neuvjerljiv blues o jednome malom gradiću nakon
završetka rata: »A koliko se iseljavaju, malo?/Gotovo ništa, Predsjedniče, prerevnosni
smo/preozbiljno su oni shvatili nas,/a mi svoj posao.« Nedostaje još samo Suad Garfunkel
Rizvanbegović pa da zapjevaju Bridge Over Troubled Water o partiji bridža na brijunskoj
terasi nad morem — pomislio bi na trenutak kakav ciničan slušatelj.
Ipak, posljednja trećina albuma opet donosi izvanredne sessione s Dr. Johnom Pašalićem,
poput briljantne Money, Money, Money (»Radi se o otprilike 16 milijuna maraka/to je 53
posto/s time da ostaje još 25 posto/zato smo išli na varijantu/da ostavimo 25 posto u
Mirovinskom fondu/prema tome, to će biti naše,/a i ovo će biti naše«) ili sarkastične Power
To The People (»Dobro, građanska inicijativa/znači inicijativa za rušenje vlasti«).
Uz ukusno uređen booklet s tekstovima pjesama, Who Wants Yesterday's Papers je
nezaobilazna kolekcija snimaka iz Frankiejeve najzrelije faze, kolekcija koja će cementirati
njegov kultni status kod hrvatske publike i čijoj autentičnoj snazi — pa ni komercijalnoj
»isplativosti« — sasvim sigurno nije bio potreban dodatni marketinški adrenalin izdavača iz
Mesic-Musica s, doduše vještim, medijskim trikom i afericom oko navodnog nestanka
mastera s originalnim snimkama. Ionako se još 1991. znalo da će Mesić kad-tad izdati
Tuđmana. Makar kao reizdanje.
Elvis je možda mrtav, ali — budimo iskreni — tko još vjeruje u to? Što bi rekla Sinnead
O'Zbolt: Elvis only left the building.
***
Frankie Goes To Historj THE BASEMENT TAPES
(Tuđman Records, 1990.-'99.)i prije nego što ćese pojaviti na tržištu, luksuzni box od 836
vrpci sa snimkama koje pokrivaju cijelo posljednje desetljeće Fran-kiejevog rada podigao je
priličnu prašinu. Najprije se pričalo da su vrpce nestale iz Frankiejevog studija na Pantovčaku,
potom da su ukradene i da se nalaze kod nekog pasioniranog kolekcionara, a na posljetku su
neke novine objavile čak i da su — uništene.
Srećom, bili su u krivu. Ispostavilo se da je vrpce iz studija Tuđman Recordsa iznio osobno
Frankiejev sin Miroslav, koji ih je uredno posložio i izdao kao fascinatan set težak nekoliko
stotina kilograma.
Box The Basement Tapes obuhvaća Frankiejeve snimke od najranije faze, iz razdoblja
suradnje s Gojkom Šuškom (Blood On The Tracks) i Matom Bobanom (Dule pade na behar
na voće), pa sve do recentnijih kolaboracija sa Suadom Rizvanbegovićem {Sticky Fingers) ili,
primjerice, Ivanom Jar-njakom (Undercover OfThe Nighi), uključujući i dosad neobjavljene
snimke sa Zlatkom Canjugom (Stop The War In NK 'Croatia'i himničku You'llNever Talk
Alone).
Prava je šteta što su retrospektivom obuhvaćeni uglavnom autorski radovi starog majstora, pa
se nije našlo više mjesta za neke od sjajnih obrada starih stvari, poput glasovite obrade
kosovca za urednika informativnog programa. Od obrada tradicionala u boxu su se tako našle
samo obrada vremešnog direktora Croatia Osiguranja za financiranje Croatije i nadahnuta
obrada nezavisnih novina u sklopu zajedničkog projekta s Ivanom Jarnjakom -Every Tuđman
I Knotv Is Crazy BoutAn Papamobile.
Set The Basement Tapes nije samo pravi zlatni rudnik za okorjele sljedbenike Frankieja
Tuđmana već i nezaobilazan klasik za svačiju kućnu kolekciju. Jer takve snimke ne samo da
još niste čuli, već - kako stvari stoje - ni nećete.
Miroslav Tuđman, nasljednik kuće Tuđman Records, box je, naime, izdao u ograničenoj
nakladi od jednog primjerka. Ne treba se stoga čuditi što su The Basement Tapes odmah po
objavljivanju planule. I to, kažu upućeni, u nekoj od zagrebačkih toplana.
***
Butch Cassidj & Škegro The Kid TAKE MONEYAND WIN!
(Mesic Music, 1999.)
Trenutačno vodeći hrvatski izdavač nosača zvuka StipeMesić i njegova kuća Mesic Music
priredili su nam još jedno ugodno iznenađenje:prvi singl Bonslava ikegre, nekadašnjeg
narmoniKasa, aanas paK znanog kao gurua hrvatskog gangsra-rapa.
Kako doznajemo od samog Stipe Mesića, vrpca s originalnim zapisom teme Take Money And
Win mjesecima je ležala u podrumima zgrade na Pantovčaku, nekadašnjeg sjedišta Tuđman
Recordsa u koje je Mesić uselio svoju izdavačku kuću. Cim ju je pronašao, znao je da je riječ
o iznimnom materijalu. I imao je pravo: Take Money And Win je snažna priča o legendarnoj
dvojici prekaljenih razbojnika koji prebacuju sto milijuna dolara u nekakvu irsku banku, kako
bi ih uoči parlamentarnih izbora plasirali u zemlju, pokrpali neke proračunske rupe i tako,
jasno, pobijedili na izborima.
Pravo iznenađenje skriveno je pak u činjenici da se iza pseudonima Butch Cassidj navodno
krije nitko drugi do - Frankie-Goes-To-History Tuđman\ I ovaj bi se singl mogao stoga
uračunati u »rasprodaju bola« nakon njegove smrti. No Stipe Mesić tvrdi da je vrpca
autentična, a svatko tko je posluša osvjedočit će se da je riječ o vrlo dobrom uratku najvećeg
slobodnog majstora hrvatskog gangsta-rapa koji bi bez mnogo problema »držao vodu« i u
legalnoj diskografiji samoga Frankieja Tuđmana.
Po jedna zvjezdica otpada samo zbog traljave produkcije Nede Sole, Tuđmanove »kućne«
producentice, te Mesićeve opreme koje ne samo da ne sadrži osnovne podatke o vrpci već —
za razliku od Yesterday's Papers — ni tekstove pjesama!
Franjo T. & Kameleoni CARMA CAMELEON
(SIS Records, 1999.)
Doista nije jasno zašto je kao autor ovog kaotičnog nosača zvuka potpisan Franjo T. - teško
je, naime, povjerovati da je Franjo Tot pravo, a ne kodirano, odnosno umjetničko ime čovjeka
koji potpisuje Carma Cameleon, jedno od najneugodnijih iznenađenja sezone. Ako su, naime,
izdavači iz SIS Recordsa i htjeli efektnu reklamu, ona im s ovakvim vrpcama zacijelo nije
mogla pomoći. Pa čak ni s imenom koje bi valjda trebalo privući fanove jednog i jedinog
Franje T.
No da ne griješimo dušu, možda se čovjek stvarno zove Franjo T, dakle Tot. Uostalom, kao
producent ovoga projekta potpisan je nitko drugi doli Miroslav Tuđman, Frankie Junior
glavom, a za njega se uglavnom misli da zna što radi. Ili je barem znao. Možda je baš zato
Miroslav, pionir našega his-hopa, odlučio ovaj katastrofalni debi svoga pulena objaviti
podnezavisnom etiketom SJS Kecorasa, male kuće koja se uglavnom bavi snimanjem
neafirmiranih umjetnika.
Franjo Tot — ili kako god da se zove — nudi nam, naime, sirovi, neis-peglani i prilično
neuredan materijal s plitkim političkim konotacijama, u kojemu progovara o akcijama
Hrvatskog helsinškog odbora, Glasa 99 i drugih nevladinih organizacija, dok su mu glasove
na vrpcama posudile neke od već zaboravljenih zvijezda kao što je, primjerice, Ivan Zvonimir
Čičak.
Pokazalo se tako da su oni zlobnici koji su, nakon što je propjevao i Franjo Tot, s
indignacijom zaključili kako svatko u ovoj državi može snimiti kakvu vrpcu ili nosač zvuka,
možda i bili u pravu. Kako je počelo, propjevat će na kraju i Miroslav Tuđman.
***
Razni izvođači
ZAGREB PAKET ARANŽMAN
(SZUPer Sound, 1996.)
Golem posao napravili su kultni producenti Smi-ljan The Smile Reljić i Ivan Jarnjak okupivši
na jednom mjestu vrpce sa snimkama takvih velikana zagrebačkog undergrounda devedesetih
kao što su Dražen Budiša, Goran Granić, Ivo Škrabalo, Zdravko Tomac, Zlatko Tomčić i
mnogi drugi, objavivši ih pod radnim naslovom Zagreb paket aranžman - iako je puni naziv
albuma »Saznanja prikupljena primjenom tajne kontrole telefonskih razgovora TKTR o
stavovima pojedinaca iz političkih stranaka u vezi s izborom Poglavarstva grada Zagreba«.
Uh!
Mada sastavljen od stilski nepovezanih autorskih cjelina, Paket aranžman donosi kompetentnu
sliku zagrebačkog undergrounda iz vremena posvemašnje gradske krize, kad se tamošnja
»oficijelna« glazbena produkcija svodila na uvijek istu pjesmu - glasovitu »oporbenu
situaciju« - a alternativna scena kričala u telefonske slušalice ili mikrofone skrivene pod
stolovima, životareći po opskurnim manifestacijama tipa »Tajni mikrofon je vaš«.
Ogromnu građu iz tog vremena - navodno se radilo o nekoliko stotina vrpci - Reljić i Jarnjak
su prikupili na jedno mjesto i odabrali najbolje i najatraktivnije ili, što bi rekao Smiljan The
Smile, »sigurnosno najinteresantnije«. Ne znam kako, jer odabrati najinteresantnije iz takvoga
obilja doista nije lako.Je li to, primjerice, uvodna buck 1 be bystem, drska neopunKersKa oa-
raža u kojoj se neki fra Ante telefonski obraća Goranu Granicu: »Svakoj vlasti koja se bahato
ponaša/dođe trenutak da se ona odvoji/počne funkcionirati sama za sebe/nema više sluha ni za
koga/njih zanima samo vlast, moć i pare/i to što više para/i ništa više«? Ili možda Tuđman
Calling, još jedan dojmljivi Granićev duet, ovoga puta s Ivom Škrabalom? »Misliš li da će se
Tomac/dobro držati kod predsjednika?«, pita G.G., a Ivo odgovara - »To nije za telefon«.
Ili je to, pak, urbana himna Street Fighting Man, u kojoj haesesovci Zlatko Tomčić i Stjepan
Radić pjevaju: »Ima jedna stvar/koja mi se ne svi-da/Budiša i Granić očito nisu/za tuču do
kraja«? Možda žestoka Peter Is On My Side Zdravka Tomca - »Odazvali su se svi/od
Galbraitha do Kere-steđijanca/bilo je ne dobro,/nego senzacionalno/svi su na našoj strani!«?
Ili impresivni duet Branke Šeparović i Dobroslava Parage — /Just Call To Say I Love You?
Bilo kako bilo, Paket aranžman nije samo arhivsko svjedočanstvo o zagrebačkom new waveu
iz sredine devedesetih: riječ je o vrpcama koje i danas zvuče tako svježe i aktualno da
slušatelj može pomisliti kako su snimljene jučer poslijepodne.
Obavezno prisluškivati!
Pardon, poslušati.
***
travnja 2000.Zašto pišam i drugi eseji
ili kako pišanjem zaraditi slavu i lovu, te na kraju oprati ruke od svega
Bilo je to ritualno obilježavanje teritorija, svojstveno državotvornom instinktu afričkih hijena
ili kojih li već beštija iz Hadžise-limovićevih dokumentaraca, koje visokim podizanjem
zadnje noge i ispuštanjem mokraće po suhoj zemlji označavaju prirodne i povijesne granice
svoga malog nezavisnog krda. Tako je, naime, namjerniku zalutalom u zemlju Hrvata, u
kordunsko selo Veljun, te subote morao izgledati prizor prestrašan i za oči svikle na svakojake
balkanske užase: na mjesnom groblju, gdje su lokalni Srbi obilježavali 59. godišnjicu
ustaškog pokolja, neka je Biserka Legradić, predstavivši se kao majka poginulog hrvatskog
branitelja, onako junački spustila svoje crne hrvatske hlače i popisala se pod spomenik
žrtvama veljunskog masakra.
Bio je to jedan od onih prizora koji nadilaze svoj vlastiti trenutačan užas i postaju opća mjesta
kolektivne memorije, poput, recimo, masakriranih lica policajaca u Borovu Selu, krvavih
scena iz ulice Vase Miškina ili tužne kolone vukovarske starčadi onog studenog utorka 1991.
Da, prizor upravo toliko stravičan koliko i potmula jeza četničkog deseterca o Slobi,
Hrvatima, mesu i salati.
Kako bi ovu priču razjasnili do najniže moguće točke razumljivosti — ne razumijevanja —
zanemarit ćemo neke detalje. Na primjer, činjenicu da rečena, za potrebe priče nazvat ćemo je
kolokvijalno gospodom, uopće nije majka poginulog branitelja — sin joj je, naime, poginuo u
eksploziji plinske boce - mada su na toj činjenici inzistirali i liberalni domoljubi s
certifikatom. Da li pak zbog toga što taj detalj, eto, amnestira dragovoljce i njihove obitelji ili
zato što bi to, da je stamena Biserka doista majka palog borca, bio legitiman politički čin,
ostalo je nepoznato do kraja ovog pasusa.
Zanemarit ćemo i umobolne primjedbe organizatora »hrvatskoga« pro-tuprosvjeda, nekakvog
predsjednika Mjesnog odbora, koji se javno, preko Hrvatske televizije, zapitao jesu li se
nemile scene na veljunskom groblju mogle izbjeći i jesu li tamošnji Srbi godišnjicu ustaškog
pokolja morali obilježavati baš u vrijeme kad se dogodio(?!?). Valjda samo prisebnom
uredniku Merlićumožemo zahvaliti što je prilog prekinut prije nego što je glas razuma
-korektno podijelivši odgovornost - pecnuo i netaktične ustaše, prijekorno ih zapitavši jesu li
morali srpske civile početi ubijati baš na Đurđevdan.
Ogolimo, dakle, priču do kosti i vratimo je na početak, u onaj veljun-ski Durdevdan 1941.
godine, kada je zloglasni Maks Luburić sa svojim crnokošuljašima stigao u selo istražiti
ubojstvo obitelji hrvatskog mlinara Jose Mraunca: u idućih nekoliko dana Luburićevi su
»istražitelji« za odmazdu ubili preko četiri stotine i pedeset stanovnika Veljuna. Na mjestu
jednog od najmasovnijih pokolja na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu podignut je
spomenik, pod kojim će se, eto, 59 godina kasnije Biserka Legradić ritualno - popisati.
»Skinula sam gaće i pišala po njihovu spomeniku!« - izjavila je, zakopčavajući remen na
svojim crnim hlačama - »Ovo je Hrvatska, i ako ja hoću pišati po bilo kojem dijelu Hrvatske,
pisat ću!«
Teritorij je tako obilježen. »Ovo je Hrvatska!« Garašaninovo Načerta-nije, koje je crveni
vojvoda Sešelj kasnije slobodno preveo kao »Srbija je tamo gdje su srpski grobovi«, dobilo je
odgovor: »Hrvatska je tamo gdje se Hrvat popisa«. A Hrvat, »ako hoće pišati po bilo kojem
dijelu Hrvatske, pisat će«. I po srpskom grobu. Ili upravo po srpskom grobu.
Teritorij je, dakle, obilježen. Smrad koji se ovih dana širi iz Veljuna, smrad Biserkine
mokraće pod vijencem za četiri stotine pedeset veljunskih Srba, ima točno takvu funkciju kao
i zadah hijenine pišaline: odbiti svakoga kome to smrdi, odbiti dakle svakoga kome smrdi
takva hijenska Hrvatska, ukratko - odbiti neprijatelja.
Policija, dakako, nije reagirala. Zašto i bi? Da se, recimo, Biserka Legradić popisala po
umivenim granitnim pločama Jelačićeva placa ili na ulašten mramor Importanne centra,
policija bi je pokupila prije nego što bi stigla podignuti gaće. Dapače, nova bi je, europska
Hrvatska uhapsila i da joj je pas kojim slučajem zapisao, recimo, cvjetnu aleju pred
Mimarom.
Ali Biserka u Veljunu nije pišala - ona je obilježavala hrvatski teritorij. A to je kažnjivo kao
crtanje slova »U« po pravoslavnim crkvama ili dizanje desnice za dom spremnih u »crvenom«
Splitu. Dakle, ne kažnjivo, već upravo legalno. Gotovo pa po Zakonu o katastru.
Uostalom, koliko pamtim, samo je jednom javno pišanje hrvatske desnice zakonski
sankcionirano: prije otprilike tri godine, kada je Feral na naslovnoj stranici objavio
fotomontažu Tomislava Merčepa kako spuštenih gaća »zalijeva« cvijeće. Bio je to jedan od
onih covera za koje smo znali da će završiti na sudu. Samo što je umjesto Merčepove
sedamstod-vadesete tužbe uslijedila prijava mr. Nevena Jurice, predstojnika tadaš-njeg
fantomskog Vladinog Ureda za priopćavanje. Splitski Prekršajni sud za Merčepovo je pišanje
na naslovnoj stranici Feralu razrezao pedesetak tisuća kuna kazne, uz obrazloženje kako
»pripadnici hrvatskog naroda vjekovno pripadaju ne samo prostorno nego i civilizacijski i
kulturno srednjoeuropskim zemljama, a glede etičnosti, morala i naukovanja katoličkoj vjeri,
pa je stoga uvjerljiv i logičan zaključak da je opisana naslovnica pobudila kod većine građana
osjećaj gađenja i revolta«.
Bilo je to, međutim, vrijeme hadezeovskoga pravosuđa. Ne tvrdim, naravno, da bi nekakav
Prekršajni sud u Karlovcu tada sankcionirao pišanje Biserke Legradić po cvijeću upletenom u
vijenac žrtvama veljunskog pokolja: dokument je važan zbog obrazloženja kojim se i
administrativno definira civilizacijski i kulturni prostor iz kojega se može van samo
»prelazeći sve granice«. Recimo, objavljujući nakaradnu fotomontažu s Mer-čepom kako
piša.
Danas je, pak, drugo vrijeme. Suci su, doduše, ostali isti — kako u Karlovcu, tako i u Splitu -
ali naputci su novi. A jedan od njih otprilike glasi: »Javno pišanje je dopušten oblik
izražavanja političkog stava«. Kao i crtanje kukastih križeva i golemih slova »U«. Kao, na
posljetku, dizanje junačke desnice uz pozdrav »za dom spremni«, kakve su samo par dana
nakon veljunskog prosvjeda bile Schvvartzova desnica na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu ili
desnica Luke Podruga na splitskoj Rivi. Visoko, dakle, podignuta - baš kao zadnja desna noga
hijene kada obilježava svoj teritorij.
Biserka Legradić tako je tankim, preciznim mlazom obilježila »ne samo prostornu nego i
civilizacijsku i kulturnu« granicu svoje Hrvatske. Ono što je, pak, »glede etičnosti, morala i
naukovanja Katoličke crkve, izazvalo gađenje i revolt Hrvata« bio je, kako stvari stoje, tek
besraman pokušaj veljunskih Srba da usred Hrvatske polažu vijenac pod spomenik svojim
mrtvima. A ne, kako su neki mogli pomisliti, mokrenje po grobovima ili nacistički pozdravi
usred zemlje koja je, na koncu, upravo u sjeni podignute njemačke desnice doživjela najveća
stradanja u svojoj tisućljetnoj povijesti.
Sudbina je to, eto, zemlje kojoj je utemeljitelj i prvi Predsjednik sam sebi volio tepati kao
»aktivnom sudioniku antifašističkog pokreta«, i kojoj je sadašnji Premijer rođen u njemačkom
koncentracijskom logoru. Čudan je i iracionalan taj strah od uzdignute krajnje desnice, čak i
kad je građani pijunu - makar iz tople sigurnosti ograđenih glasačkih mjesta.
Nova je hrvatska vlast umjesto nepopularne represije i još nepopularnijeg gaženja »slobode
izražavanja« — a razlika između, recimo, pisanja i pišanja tek je jedna mala kvaka, pače
kvačica — izrazila tek pristojno građansko zgražanje. Ibivša se vlast, međutim, zgražala
barem tri tisuće puta — svaki put, dakle, kad je u Hrvatskoj srušen spomenik žrtvama fašizma
— pa ne sumnjam da bi se i HDZ danas, onako srednjoeuropski i demokršćanski, zgrozio nad
Biserkinim činom. U čemu je onda razlika, ako znamo da su i jednima i drugima ruke —
čiste?
Nešto o čistim rukama zna, recimo, Anđelko Brajković, koji je prije tridesetak godina,
zajedno s mnogo poznatijim Mirom Barešićem, upao u jugoslavensku ambasadu u
Stockholmu i ubio Aleksandra Rolovića, veleposlanika SFRJ u Švedskoj, uguravši mu pištolj
u usta i raznijevši mu glavu. Jedan je detalj iz njegovoga svjedočenja pred švedskim sudom
posebno zanimljiv za ovu priču.
»Ruke su mi bile okrvavljene, jer je njemu svuda tekla krv, pa sam prišao prozoru, popisao
krvave ruke i obrisao ih o zavjesu.«
Zadržimo se na trenutak kod prozora jugoslavenske ambasade i za potrebe ove priče
zanemarimo ostale detalje. Recimo, činjenicu da danas, tridesetak godina kasnije, Anđelko
Brajković živi mirnim obiteljskim životom u svojoj domovini Hrvatskoj, koja mu je dala
posao u Hrvatskoj vojsci i pristojan stan daleko od Interpolovih agenata.
Zadržimo se, dakle, na prizoru kada narodni heroj Anđelko Brajković otkopčava hlače i piša
se na vlastite ruke uprljane krvlju iz Rolovićeve glave, te ih pedantno briše zavjesom na
prozoru ambasade. Isti je to, naime, onaj ritualan mlaz kojim će Biserka Legradić mnogo
kasnije obilježiti teritorij države za koju je Brajković prolio krv - mada srpsku, »četničku« -
ali i svoju mokraću; isti je to, na kraju krajeva, ritualni mlaz kojom će svoje ruke od
Brajkovićeva i Barešićeva zločina pilatski - zapravo brajkovićevski — oprati hadezeovska
vlast kad im bude dijelila činove i dizala spomenike.
U čemu je onda — osim u kemijskom sastavu, razini oksalata, krea-tinina i pH vrijednosti -
taj žut mlaz različit od mlake vodice kojim će od fašističkih junačenja takozvanih domoljuba
svoje ruke oprati i nova vlast, sve pod oportunističkim sloganom Makepiss, not tvar!, u
paničnom strahu da javno hapšenje fašista koji se bahato kočopere po hrvatskim trgovima kao
po berlinskom Alexanderplatzu prije šezdeset godina, javno pišajući po grobovima žrtava
nacizma, ne bude okarakterizirano kao ni manje ni više, nego već famozna »kriminalizacija
Domovinskog rata«?
Pod istim će mlakim, demokratskim mlazom, uostalom, svoje ruke prati i Schwartz i Podrug,
ne bi li im visoko podignuti dlanovi bili čisti i uredni, takorekuć srednjoeuropski.
U toj, međutim, srednjoj Europi, ili u danas socijaldemokratskoj Njemačkoj, i Biserka
Legradić, i Mladen Schwartz, i Luka Podrug - o AnđelkuBrajkoviću da ne govorimo — bili bi
u zatvoru. U danas socijaldemokratskoj Hrvatskoj njih se četvero, međutim, zajedno brčkaju u
ugodno toploj lokvici hrvatske mokraće, pod budnim okom Lučinova Baywatcha.
Teritorij je tako obilježen, a ruke su ostale čiste.
Onima kojima pak tu nešto smrdi, poslana je jasna poruka: odbijte od našega krda! Mada,
ruku na srce, i nije bilo neke osobite potrebe - nitko nije pokazao ni najmanje volje da široko
prekorači žutu lokvicu i povrijedi rezervat hrvatskih hijena, uredno obilježen i ograđen negdje
između prozora jugoslavenske ambasade u Stockholmu i pravoslavnog groblja u kordunskom
selu Veljunu.
Hrvatska je ljuta desnica tako, potpuno rasterećena hipoteke ustaštva, čučnula pred žrtvama
fašizma.
Tko će potegnuti vodu?
svibnja 2000.Nazovi S. radi progonstva
ili kako su prisluškivali Sanaderov SOS-telefon za progonjene hadezeovce
Utorak, 23. Svibnja
»Dužnosnici i članovi HDZ-a izloženi su bezobzirnim i dirigiranim progonima, prijetnjama i
teroru aktualne vlasti. Nedopustivo je da se noću na informativne razgovore odvode bivši
članovi Vlade, o čemu je već svjedočio Borislav Skegro. U kasne noćne sate ljudi se pozivaju
na informativne razgovore pod izgovorom da su lažni invalidi, a zapravo ih se progoni samo
zato što su članovi HDZ-a! Pritisak se vrši čak i na članove obitelji simpatizera HDZ-a,
posebice njihovu malodobnu djecu. Na to ćemo reagirati energično i beskompromisno!
Otvorit ćemo dežurni SOS--telefon za konkretne slučajeve progonjenih članova!«
(dr. Ivo Sanader, predsjednik HDZ-a, na konferenciji za novinare, 23- svibnja 2000)
SRIJEDA, 24. SVIBNJA
-— Halo, je li to SOS-telefon za progonjene hadezeovce?
— Da, izvolite?
— Dobar dan, ja bih htjela prijaviti grubi slučaj dirigiranog progona, staljinističke čistke,
terora, revanšizma i beskrupuloznog obračuna s hrvatskom državotvornom mišlju kao
takvom.
— Otkud zovete, gospodo?
— Tu, iz Zagreba. Ovo je strašno, vi morate odmah doći da to vidite... u kuću su mi upali,
izbacili su me iz moje kuće, ja ne znam šta ću sad.
— Tko vas je izbacio?
— Komunjare, specijalci, Udba, milicija... njijova, srbokomunistička! Upali su mi u kuću,
izbacilo nas je sve iz kuće, pretraživaju, privrću, izvrću, sve mi je ostalo u kući, a ne daju mi
unutra... bunda, cipele, šminka, sve mi je ostalo unutra! I oni lipi šešir za prijame! Sve!
— Smirite se, gospodo, samo se smirite. Polako. Recite, gdje ste sad?— Tu, ispred kuće... nu
ga, nu, eno bravu minja! Đava te odnijo četnički da te odnijo! Bravu su mi'prominili, ovo je
strašno, ovo je neviđeni pogrom slobodnomislećih ljudi!
— A vi ste član ili simpatizer?
— Ma Đurđa ovdi, Đurđa.
— Ne valjda Adlešić?
— Ma jok, Đurđa, brate... Šušak.
— Aha, to ste vi, gospođo Šušak. Kažite, na kojoj ste adresi?
— To vam je Kunišćak, znate gdje je zgrada HIS-a?
— Da, znam.
— E, pa ta kuća, izbacili su me otamo, sve su mi stvari ostale u kući... i šešir onaj za prijame.
Sve! Ovo mora Evropa čut, ovo je pogrom nezapamćeni!
— Dobro, smirite se, gospođo Šušak, recite - imate li kod sebe nekakve osobne dokumente?
— Nema, kakvi dokumenti, sve mi je ostalo u kući, svi dokumenti, sve. I dosjeri, i
stenogrami, i fonogrami, i izvješća, i zapisnici, svi su mi dokumenti ostali u kući. Ovo je
strašno, vi morate poduzet nešto!
ČETVRTAK, 25. SVIBNJA
— Halo, je li to SOS-telefon za progonjene hadezeovce?
— Je, izvol'te.
— Dobar dan, ja sam Ivić Pašalić i htjeo bih prijaviti eklatantno kršenje ljuckih prava,
policijsko maltretiranje nedužnog življa i teror aktualne vlasti.
— Što se dogodilo?
— Ja sam evo sad s informativnog razgovora. Dva sata su me ispitivali, maltretirali, mučili i
svašta. Samo zato što sam hadezejovac.
— Tko vas je maltretirao, gospodine Pašaliću?
— Ovi novi, komunjare, Istražno povjerenstvo... liberali, socijaldemokrati, ko sve nije, svi su
se izredali! A najgori je bio jedan u civilu, neki Kontić, Joško, Jole ga zovu... gadan liberal.
Taj me izdegenečio!
— Kako?
— Stalno me strjelja u oči i pita za one stenograme s Tuđmanom. A ja njemu: znadem ja da
su svi ti stenogrami izmišljeni. I ovaj sad je izmišljen. Znam ja.
— Koji?
— Ovaj sad šta mi divanimo. Sve je ovo izmišljeno i iskonstrujirano.— I ovo što sad
razgovaramo? Nemoguće! Pa to je strašno!
— Dašta je nega strašno. Jel' vidite vi dokle ide ta komunistička strahovlada?
— Sto mislite tko to izmišlja? I zašto?
— Da tko?!? Pa ovi Tomcovi i Mesićovi, sve ne bi li me nekako kom-rot... komprmor...
komprot...
— Kompromitirali?
— E to, baš to! Oni su svašta u stanju izmislit, pošaljem ja ujutro maloga po novine, ono
ispadne da sam dao zadatak Kutli da kupi Slobodnu Dalmaciju. Pošaljem maloga po novine
navečer, ispadne da sam dao nalog Zubaku da kupi Večernji list.
— A sve je, kažete, izmišljeno? I sad ovo što ja govorim?
— Sve, kažem vam. Ja to najbolje znadem.
— Ali zašto bi oni sad izmislili ovaj razgovor?
— Aaaa, znaju oni, to je Rankovićova škola! Ima razlog. Sigurno ću do kraja ovoga
razgovora ja nešto lupit. Samo slušajte!
— Ali što?
— Ne znam ni ja, kako ću znat kad oni izmišljaju? Mogu svašta izmislit. Evo mogu sad ako
oće izmislit da sam ja vama rekao ono za Dubrovačku banku.
— Kojo?
— Pa to da sam ja peti ortak, šta drugo?
— E, pa što s tim?
— Kako što? Pa jel' vidite vi da sam vam ja sad priznao da sam ja peti ortak! Znao sam ja da
će nešto oni izmislit! Jeste li se sad uvjerili?
— Nevjerojatno! I tako stalno?
— Stalno. Vidite li vi šta oni rade?
— Stvarno.
— E, da. I sad šta ja mogu, ako rečem da je i ovaj razgovor izmišljen, ko će mi virovat, pitam
ja vas? Ko?!? Reći će da izmišljam, da je cijeli ovaj razgovor izmišljen!
— Pa zar nije?
— Jest, u tome i je stvar! Shvaćate? To je perfidna igra. Oni izmisle da ja izmišljam. I kad ja
kažem da je ovaj stenogram izmišljotina, oni kažu: eto, što smo vam rekli — i sam je Pašalić
rekao da je to da mi izmišljamo stenograme obična izmišljotina! Razumite? Ja sam u klopki!
IX i rviv, z,o. ovitHNJA
— Halo, dobar dan, general Zagorec pri telefonu.
— Dobar dan, gospodine generale.
— Jel se u vas prijavljivaju neviđeni progoni hadezeovaca od strane krip-tokomunista?
— Da, izvolite.
— Ja bih prijavio jedan.
— Što?
— Pa progon.
— Kažite, o čemu je riječ?
— Meni ovo sad što rade, to je stravično i nepojmljivo. To je tipični staljinistički montirani
proces! Evo danas izašao u Jutarnjem listu stenogram gdje me se optuživa da sam upleten u
međunarodni šverc oružjom i da sam preko Ministarstva obrane prodavao oružje nekom
Azerbajdžanu! Zamislite vi to! A ja ne znam ni tko je taj Azerbajdžan ni odakle je!
— Tko vas je optužio za to? Komunisti?
— Aha, komunjare... onaj marksist, profesor marksizma... taj je glavni u progonu mene kao
iskrenog hadezeovca.
— Tko, Tomac?
— Ma ne, Markica Rebić.
SUBOTA, 27. SVIBNJA
— Dobar dan, jesam li dobio HDZ-ov SOS-telefon?
— Da, izvolite.
— Ja bih želio prijaviti dosad nezabilježeni atak na slobodu govora.
— Kažite, molim vas, najprije ime i prezime.
— Nemojte se ljutiti, ali ne smijem vam reći.
— A odakle zovete?
— To vam pogotovo ne smijem reći.
— Ali zašto?
— Ne smijem, dali su mi lažni identitet, krivotvorene dokumente i rekli da se krijem.
— Tko? Tko vam je dao lažni identitet?
— To vam ni za živu glavu ne smijem kazati!
— I morate se kriti? Gdje se krijete?
— Pa rekao sam vam, to ne smijem reći.
— Razumijem, ali što ste učinili da se morate kriti?— iNe mogu vam to reci, mogu sve — ai
to niKaKo:
— Ne možete ili ne smijere?
— Ne smijem!
— Pa smijete li mi išta reći?
— Ne, to vam i govorim! To je neviđeno, toga nije bilo u Sovjetskom
Savezu!
— Čega to?
— Pa to da čovjek ne smije ništa reći! Jel to ta sloboda govora, demokracija, šta je to? Ne
smijem ni pisnuti otkad su došli ovi Crveni! To je stravično šta mi rade, ne znam više ni kako
se zovem!
NEDJELJA, 28. SVIBNJA
— Dobar dan, ovdje državni odvjetnik Zivković.
— Dobar dan, gospodine odvjetnice.
— Je li to onaj telefon da se prijave progonjeni hadezeovci?
— Da, taj je.
— Ja bih prijavio svoj slučaj ako može.
— Samo izvolite.
— Vidite, mene već mjesec dana proganjaju i prijete. Te kriminal, te pretvorba, te Ahmići, te
mito i korupcija, te Nevenka Tuđman... Evo me se i predsjednik Mesić uhvatio, kaže —
Tudmanov čovjek. Nema dana da me se po novinama ne vuče i ne traži moja ostavka!
— Zašto? Sto ste uradili pa da vas tako progone?
— Ništa, u tome i jest stvar. Zaista ništa nisam učinio!
PONEDJELJAK, 29. SVIBNJA
— Halo, je li to SOS-telefon?
— Da, izvolite.
— Je li to za prijavljivanje slučajeva?
— Da, da, recite, gospodine.
— Ja bih prijavio nekoliko slučajeva, ove lijeve teroriste, komunjare, partizanske bandite i
tomu slično. Jel to kod vas prijavljujem?
— Da, recite.
— Mene već danima napadaju i razapinju samo zato što sam Hrvat, znate? To ja u Titovoj
Jugoslaviji nisam doživljavao što danas doživljavam.
— Što, je li vam prijete? Tko vam prijeti?— iu su ovi raaiKalni nevicarsKi Krugovi,
aogmatsKe njeve snage. 10 što oni rade, to... Recimo, moj prijatelj, kolega, nije mogao dobiti
posao u HIS-u samo zato što je član stranke. I po Tuđmanu udaraju, po našem mrtvom
predsjedniku, po Šušku, ne gleda to...
— Gdje? Gdje se to dogodilo?
— Gdje nije? Ima ih svugdje, u strankama, državnim institucijama, u medijima... svugdje! To
je jezivo nešto!
— I u medijima?
— Aha. Pišu mi svašta, da sam recidiv prošlosti, kriptonacionalist, građanski Đapić, novi lider
hrvatske desnice, tim riječima, svašta pišu. To je poziv na linč, mene i svih iskrenih
domoljuba.
— Gdje to pišu?
— Evo, konkretno sad u ovomu zadnjem Globusu, u onoga Dežulo-vića, piše baš tako:
'recidiv prošlosti, kriptonacionalist, građanski Đapić, novi lider hrvatske desnice', tim
riječima.
— Nije moguće!
— Mogućo, mogućo! Onda, na primjer, nekidan su napali moga kolegu iz stranke zbog toga
što se poklonio na grobu Gojka Šuška! A drugi slučaj, jednoga kolegu skoro su likvidirali
samo zato što je govorio na Bleiburgu, što je rekao da su na Bleiburgu udareni temelji
hrvatskoj državi! Zamislite!
— To mislite na Milasa, ne?
— Ne, ja... kakav sad Milas?
— Gospodine Krpina, jeste li to vi?
— Ne, Budiša ovdje, Dražen Budiša.
— Ali... halo?
— Alo?... Je li to uopće SOS-telefon za HSLS-ovce?
svibnja 2000.Pucanj u noći
ili kako je general Glavaš najprije
pogođen u srce, a onda ostao i bez desne ruke
»Vozio sam se s prijateljima u automobilu, išli smo baš na sastanak Hvidre, pričali usput,
smijali se, tako... nitko nije očekivao da bi se nešto takvo moglo dogoditi. Sjećam se, bilo je to
negdje taman na početku ljeta, polovicom lipnja. Znam da je bilo nepodnošljivo vruće, pa sam
u jednom trenutku skinuo sako u kojemu je bio novčanik. Bila je to kobna greška, danas
razmišljam što bi bilo da sam ostao u sakou, možda... možda bi me novčanik spasio, tko zna?
Tek, u jednom trenutku Ivan mi je dodao novine, otvorio sam novine i... oprostite... teško mi
je kad pričam o tome. Tada je počeo napad.«
Tako priča general Branimir Glavaš, i danas zamuckujući i vidljivo drhteći kad se prisjeti
onoga 14. lipnja kad je jedna srbočetnička bomba zauvijek promijenila živote njega i njegovih
vjernih suboraca i prijatelja Ivana, Mate, Mile, Bude, Copa, Matka i ostalih.
Nakon što mu pogled neko vrijeme odluta na maglovite, blatnjave poljane vojničkih sjećanja,
obrve nad generalovim očima naglo se mršte i skupljaju, a miran, hrapav glas pretvara se u
grmljavinu, iznenadnu i snažnu poput ljetne oluje:
»A ovi srbočetnici danas kažu da sam lažni invalid, i ja i Matko, i Buda... i Ivan, i svi. Da smo
lažni invalidi! Mi, koji smo sve dali Hrvatskoj! Kako ih nije sramota! Ja, ja...«
Tu se glas legendarnog osječkog zapovjednika opet gubi negdje unutra, nastavlja više za sebe,
zadržavajući suze onako kako to vojnici nikad ne plaču, i riječi mu se gube odjekujući još
dugo negdje obzorima njegove panonske duše, široke i ranjene poput slavonske ravnice.
Te srijede bomba je odjeknula s naslovnih stranica svih hrvatskih novina: Visokim časnicima
Hrvatske vojske oduzet status invalida Domovinskog rata! Pa onda druga: Generalima prijeti
nečastan otpust iz Hrvatske vojske! Novinske naslove poslije više nitko nije ni brojao:
Generali - lažni invalidi!, Heroji prometnih nezgoda, Glavaš ranjen na dvostrukoj punoj
crtibojišnice, luklo je sa svih strana: Nečasni časnici, Lažni invalidi morat će vratiti novac!,
Prosjaci sjajnih činova...
»Pogodilo me to i kao vojnika, i kao čovjeka, Hrvata. Gdje? Evo, točno tu«, udara general
Glavaš lagano šakom o lijevu stranu grudi. »Vjerujte, u srce me to pogodilo!«
Opširna dokumentacija koju posjeduje Branimir Glavaš hladnom, preciznom medicinskom
terminologijom potvrđuje njegovu priču: prva bomba, naslov Visokim časnicima Hrvatske
vojske oduzet status invalida Domovinskog rata!, pogodio je generala u visini srca i okrznuo
rebro. Drugi je projektil, međutim, bio mnogo razorniji: naslov Glavaš ranjen na dvostrukoj
punoj crti bojišnice pogodio ga je ravno u srce.
Generalovo veliko srce umalo je popustilo, načeto prijašnjim ratnim ožiljcima. »Samo
nekoliko dana ranije, gotovo u isto mjesto pogodila me najprije odluka čelništva stranke da
Mate Šimić ostaje predsjednik županijskog HDZ-a, a onda i vijest da ću biti smijenjen s
funkcije župana«, objašnjava Glavaš. »I onda na kraju ovo za lažni invaliditet! Sad, kad se
svega toga sjetim, nije mi jasno kako sam uopće preživio!«
Napada se dobro sjeća i general Ivan Tolj: »Kako se ne bih sjećao... I ja sam bio u autu kad je
počelo, odjedanput, sa svih strana. Bum! - General Tolj lažni invalid. Bum! — General Tolj
stradao u prometnoj nezgodi. Bum! — General Tolj: ratnik koji se nije vezivao... Bilo je
jezivo. Pogodilo me to, kako me ne bi pogodilo!«
I general Tolj pokazuje rentgenske snimke, na kojima se jasno vidi - vijest o ukidanju statusa
vojnog invalida generala Tolja pogodila je sa strane, kroz rebra, ravno u dušu, prošla kroz
lijevo plućno krilo i izašla u - novinama.
»Pogođen sam nalazima Vladinog povjerenstva, odnosno, kako ga ja zovem, zavjerenstva!«,
rekao je general Tolj u Jutarnjem listu. »To je napad na moj ljudski, moralni, nacionalni i
fizički integritet!«, izjavio je sutradan u Slobodnoj Dalmaciji. Liječnička mu je komisija na
temelju dokumentacije priznala 80-postotni invaliditet, ističući kako je pravo čudo da se Ivan
Tolj uopće izvukao, jer je manje poznato da boluje od urođene bolesti patološke
hipersenzibilnosti duše, anomalije poznate u medicinskim krugovima kao tzv. »pjesnička
duša«.
Pritom je i njegova tako osjetljiva duša bila teško pogođena samo koji tjedan ranije, kad mu je
policijska patrola banula u stan s nalogom za pretres, tražeći neregistrirano oružje. Podmukli
srbočetnički napad u srijedu, kad je u novinama optužen da je invaliditet zaradio u prometnoj
nezgodi daleko od bojišta, njegova je pjesnička duša stoga jedva preživjela:»Kažu, ranjen sam
u automobilu, na cesti. Pa naravno, samo što oni ne shvaćaju simboliku činjenice da sam
ranjen na državnoj cesti — grubom, vijugavom makadamu prema hrvatskoj državnoj
nezavisnosti. Ovo mi je, dakle, hvala što sam se krvavo borio za pjesničku slobodu hrvatskog
naroda!«
Legendarni se general i pjesnik nikad zapravo nije oporavio — i danas ga, kaže, duša boli kad
se sjeti nadoknade koju je do jučer primao na ime 80-postotne invalidnosti.
Baš kao, primjerice, i generala Matka Kakarigija, koji je također teško stradao u tom napadu.
»Nije to bio samo napad na mene, Ivana, Branimira i druge moje suborce - bio je to napad na
Hrvatsku, na Domovinski rat, na cijeli hrvatski narod!«, kaže general Kakarigi prisjećajući se
bombe koja ga je te srijede uvečer »pronašla« u stanu, gdje je gledao TV-Dnevnik u kojemu
je ministar Ivica Pančić objavio popis »lažnih invalida«.
»To je zaista odjeknulo, čulo se i izvan Zagreba. Znam da su odmah počeli zvoniti telefoni,
svi su zvali, pitali jesam li živ, kako mi je, hoću li se izvući...«, vidno uzbuđen priča ovaj
heroj Domovinskog rata. »Ležao sam na kauču, pogođen tim izmišljenim popisom, tim
prljavim napadom na hrvatske dragovoljce, i mislio da ću umrijeti.«
General Kakarigi hodajuća je legenda Domovinskog rata, ranjavan prije toga više puta. Još
1992. godine pogodile su ga optužbe iz vojnih krugova da je nesposoban, nakon čega je kao
službeno nesposoban za vojnu službu imenovan načelnikom Uprave za graditeljstvo
Ministarstva obrane. Tu je, u jednoj od brojnih bitaka, bio pogođen i optužbama da je
stratešku kotu u središtu Zagreba, poslovni prostor Ministarstva obrane, bez ispaljenog metka
predao jednom jugoslavenskom generalu, odnosno njegovoj kćeri, iako je zapravo
nadljudskim naporima, ne mareći ni za vlastiti život, oslobodio taj prostor i sačuvao ga za
predsjednika Republike, odnosno njegovu kćer, praktički ga sam pritom obranivši od brojčano
nadmoćnijih ponuda.
Riječi ministra Pančića da se na popisu lažnih invalida nalazi i njegovo ime, generala
Kakarigija pogodile su također u srce, ali i u - glavu. Ipak, nekim nebeskim proviđenjem,
ostao je živ. Kako?
»Nije mi išlo u glavu da netko na takav način može obezvrijediti sve moje žrtve za
Domovinu! To se kasnije pokazalo spasonosnim, jer kako mi to ni uz najbolju volju nije išlo u
glavu, tako mi je barem glava ostala neozlijeđena.«srce hrabroga generala bilo je manje sreće
— ranciceve rijeci pogodile su ga, kao i Branimira Glavaša, točno u srce. I dandanas u njemu
se nalazi pet gelera kao »uspomena« na taj napad. Od Pančićevih riječi kako se »na popisu
invalida Domovinskog rata nalazi i 17 časnika Hrvatske vojske koji su invaliditet zaradili na
temelju lažnih liječničkih izvještaja«, a koje su teško pogodile Matka Kakarigija, i danas mu,
kaže, njih pet leži na srcu: »Hrvatska vojska«, »Domovinski rat« i veznik »i«. Jasno se vide i
na RTG-snimkama, koje Kakarigi namjerava poslati novinama.
Gelere u tijelu iz podmuklog napada na dignitet Domovinskog rata nosi još jedan general,
Zivko Budimir. Njega je vijest o ukidanju statusa vojnog invalida pogodila dok se vozio
gradom.
»Mirno sam vozio kada sam s lijeve strane, možda četiri, pet metara od mene, u izlogu kioska
vidio novine s naslovom Generalima lažnim invalidima prijeti nečastan otpust iz vojske«,
prepričava dramatične događaje toga dana general bojnik Budimir. »Instinktivno sam se
sagnuo pa me ta vijest nije pogodila - prošla mi je tik uz uho, prošla kroz prozor automobila i
pogodila generala Matu Laušića, koji me upravo mimoilazio automobilom iz suprotnog
pravca, zajedno s generalom Ćukom. Podigao sam glavu i u jednom trenutku ispod naslova o
lažnim invalidima ugledao — svoju sliku! To me pogodilo tako da sam bio u šoku dobra dva
sata.«
General bojnik Zivko Budimir bio je, kako kaže, »povrijeđen kao časnik i kao čovjek«. Da
povrede nisu bile bezazlene, pokazao je i liječnički pregled, na kojemu su ustanovljene »teške
povrede ljudskog dostojanstva i vojničkog moralnog integriteta«, nakon čega je generalu
priznat status ratnog vojnog invalida.
General Mile Ćuk, koji se vozio u automobilu zajedno s generalom La-ušićem, zaustavio je
vozilo kad je vidio da mu je kolega iznenada klonuo na sjedalo kao pokošen.
»Nisam shvaćao što se događa, Mati je samo pala glava i ponavljao je: 'Pogođen sam, Mile,
pogođen sam!' Kako, što? - vikao sam, a Mate je samo ležao, teško pogođen«, priča general
Ćuk. »Tresao sam ga, vikao da kaže nešto, a on je samo promrmljao da ne smije, da mu ne da
ministar Radoš. Onda sam digao pogled i ugledao novine na trafici. U zadnji čas sam maknuo
pogled, tako da me vijest nije pogodila, ali me zato tako duboko potresla da sam petnaest
minuta bio bez zraka!«
Najbizarnije je, čini se, stradao general Marinko Krešić, kojega, kako veli, nije toliko
pogodilo spominjanje njegovoga imena u cijeloj aferi, koliko činjenica da je nestala
cjelokupna medicinska dokumentacija o njegovu invaliditetu. On se tako našao u situaciji da
je pogođen navodnim nepostojanjemdokaza o invaliditetu, ali mu invaliditet ne može biti
priznat jer za to nema dokaza. General Krešić se tako vrtio u krugu pet dana, nakon čega su ga
suborci pronašli iscrpljenog, izgladnjelog i obnevidjelog od bolova koje je trpio pogođen
»niskim insinuacijama neokomunističke vlasti«.
»Riječ je o političkom progonu!«, decidirano tvrdi general Krešimir Čop, i sam žrtva
podmuklog napada na hrvatske generale. »Mene je vijest o reviziji invalidnina zatekla dok
sam čitao novine u uredu Odjela hrvatskih branitelja u Varaždinu, pogodilo me tako da sam
kao katapultiran odletio iz fotelje, a ne samo da mi za to nisu priznali invaliditet već sam istog
dana odlukom ministra Pančića izletio s mjesta načelnika varaždinskog Odjela, jer navodno
ne ispunjavam zakonske uvjete!?«
General Branimir Glavaš, legendarni zapovjednik s početka priče, slaže se da je riječ o
revanšizmu nove vlasti i njihovom obračunu s najvećom svetinjom Hrvata — Domovinskim
ratom.
»Njihov je argument da nas je vijest o ukidanju statusa ratnih invalida pogodila u
automobilima i stanovima, daleko od bojišta, dapače, pet godina nakon završetka rata«,
ogorčen je general Glavaš. »Ali ostaje činjenica da smo pogođeni na zadatku. To nitko ne
može osporiti, to da smo imali specijalne zadatke priznaje uostalom čak i nova komunistička
vlast!«
Iste one srijede kad je ozbiljno pogođen izvještajem o reviziji invalidnina, svega nekoliko sati
kasnije, Branimir Glavaš je pogođen novom viješću: u Osijeku je započeo sudski proces
protiv njegova kuma i dugogodišnje desne ruke, smijenjenog načelnika Policijske uprave
osječko-baranjske Dubravka Jezerčića. Ironijom sudbine, Glavaš je tako istoga dana kad mu
je ukinut status invalida ostao bez - desne ruke.
Što će sada reći Vladino povjerenstvo za reviziju ratnih invalidnina?
lipnja 2000.Fama o biciklistima
ili kako je na utrci od Vukovara do Dubrovnika potajno utemeljena četvrta Jugoslavija
Prije nego što prijeđem na stvar, evo zagonetke za ljetnu dokolicu: što dobijete kad na jednom
mjestu okupite družinu deklariranih Baska, Bretonaca i Korzikanaca, pridružite im par
čistokrvnih Slavena - Ceha i Poljaka, na primjer - medu njih umiješate dva Južnoame-rikanca,
Gvajanca i Argentinca, te dva rastafarijanca s Malih Antila - iz Guadeloupe i Martiniquea - pa
im dodate četvoricu Afrikanaca: jednog iz Gane, drugog iz Alžira, trećeg iz Senegala, a
četvrtog iz Malija? Jeste? E sad u sve to ubacite jednog Zidova, jednog Azijata, recimo
Armenca, i jednoga melanezijskog domoroca iz daleke Nove Kaledonije, uz istočnu obalu
Australije.
Sto ste dobili, znanstveni seminar na temu »Velike ideje i mali narodi«? Plakat za još jednu
brotherhood-of-men-ka.mpa.nju Olivera Toscanija? Ili možda nekakvu radnu skupinu
summita nesvrstanih?
Krivo! Ako ste pomno slijedili upute, dobit ćete - nogometnu reprezentaciju Francuske! Dobit
ćete, dakle, u finalu Brazil s 3:0 i osvojiti titulu prvaka svijeta!
Prije dvije godine, i najgrlatiji francuski rasisti, fašisti, vichvjevci i ksenofobi zašutjeli su kad
je upravo takva multi-kulti kaznena ekspedicija iz 13 država sa svih pet kontinenata poharala
Mundijal, prisilivši i njihovoga dapića Le Pena da se pokloni pred vlastitom noćnom morom:
trijumfom moćne francuske nacije u režiji jednog - o užasa! - alžirskog useljenika,
neponovljivog Zinedina Zidanea, uz magiju Liliana Thurama, woodoo--čarobnjaka s Antila,
mistiku armenskog pravoslavca Jurija Đorkajeva, poznatijeg kao Youri Djorkaeff, i afričku
vradžbinu Marcela Desailh/ja. Le Pen bi se mogao tješiti što im je barem najbolji strijelac
rođen u Parizu, da to nije — tamnoputi Thierrv Henry.
Ista ta šarena - zapravo, više crno-bijela - nogometna Legija stranaca ovih dana hara Belgijom
i Nizozemskom, bacajući u očaj protivničke obrane jednako kao i ujedinjenu europsku
desnicu, dovoljno već iznerviranu trijumfima Turaka ili, ako baš hoćete, dvije godine ranije -
Hrvata.Pokušajmo sada na ovom mjestu, čisto iz zajebancije, zamisliti hrvatsku nogometnu
reprezentaciju u kojoj bi glavni kreator igre bio, recimo, Srbin, vezni red sastavljen od dva
Muslimana, vratar Čeh, stupovi obrane, šta-jaznam, istarski Talijan i baranjski Mađar, desno
krilo Albanac, a glavni golgeter, na primjer, sin nekog Titovog stipendista iz bratske Etiopije i
otpravnice poslova indijske ambasade, rođen u Zagrebu. Teško?
U zemlji u kojoj ni dječji festival ne smije otvoriti sinčić jednog Srbina, niti Muslimanka biti
missica, naravno da je teško zamislivo da bi Torcida i Bad Blue Boysi skandirali nekome
Zidaneu iz Donjega Lapca. Što se pak Ante Dapića tiče, naš bi mu Le Pen iz Čaprazlija
zapljeskao eventualno tek kad bi na pobjedničkom postolju podigao desnicu prema loži i
zapjevao »Evo zore, evo dana«. Dok bi se Antun Vrdoljak vjerojatno i dalje pitao »šta fali
našemu Leki«.
Iako, ruku na srce, nisu u našem sportu svi takvi vrdoljaci. Ima i u nas klubova gdje bi Crnci
mogli igrati. »Kod mene će prije igrati Crnac nego Srbin!«, reći će tako čuveni pukovnik
Spajić, prvi čovjek Hrvatskog dragovoljca, da bi kasnije ipak pojasnio tu svoju brzopletu
izjavu: »Crnca bih uzeo samo ako je katoličke vjere.«
Nije, dakako, ni Dragovoljac jedini klub gdje će prije igrati Crnac nego Srbin. Evo, recimo,
Cibona. Ivica Nakić svojedobno je javno proglašen srbočetnikom i potjeran iz Kluba, a
doveden je crni Amer Kenneth At-kins, koji je - kako su tada pisale Sportske novosti -
»svojom borbenošću zaradio nadimak Chuckv Ustaša«. »Kad smo ga pitali zna li značenje tog
nadimka, sa smiješkom je rekao: Yeah man, I think it's cooll Što više reći -naš čovjek!« -
blažena izraza svršio je novinar Sportskih novosti.
Crnac, dakle, može ako je ustaša ili barem katolik. Baš kao što može i Srbin ako je - Hrvat. I
tako je, naime, znao govoriti predsjednik Dragovoljca, kluba kojega je predsjednik HVIDR-e
Marinko Liović svojedobno označio - pazi sad - »nukleusom arijevskog nogometa u
Hrvatskoj«!
Francuzi se, međutim, ne opterećuju previše činjenicom što im nogometna selekcija više
nalikuje ekipi Vladinog Ureda za imigrante ili percu-tf/0«-sekciju Mickeva Harta koja je
netom odnijela Grammvja za najbolji etno album, nego na tim koji ima pronositi slavu
francuske nacije. Njima je — čudna li svijeta! — dovoljno to što je Francuska svjetski prvak.
Ni ostatak svijeta — ako se izuzme jedan novinar Globusa koji je, navodno, proveo sedam
sati na Internetu istražujući odakle su sve porijeklom francuski reprezentativci - ne bavi se
previše takvim pizdarijama. Njima je — doista, čudna li svijeta! — dovoljno to što ta
katoličko-pravoslavno-islamsko-židovsko-woodooo-budistićka sekta igra uvjerljivo najljepši
nogomer u ovom kutku galaksije.
Fanatici svjetskog bratstva i jedinstva došli su na svoje: crno-bijelo je šarenije, šareno je bolje,
miješano je jače, različito je ljepše. Imate li protu-argument? Zaboga, jedini tim koji je u
zadnjih nekoliko godina pobijedio »Francuze« bila je prije nekoliko dana momčad sastavljena
od potomaka ilegalnih doseljenika iz Surinama i zapadnoindijskih arhipelaga, koja se samo
administrativnom greškom i nemarom Uefine birokracije naziva reprezentacijom —
Nizozemske.
Ima, dakako, i drugačijih pogleda na stvar: legendarni Antun Vrdo-ljak, čovjek koji se već
godinama nekažnjeno predstavlja kao član Međunarodnog olimpijskog komiteta, jednom je
izjavio kako su svi ti Crnci i Arapi na travnjaku samo tamnoputi sinovi Ivane Orkanske koji
ginu za svoju Domovinu Francusku, i koje je sa svih strana svijeta okupila i ujedinila trobojka
na svetom francuskom dresu. Možda. Iako bi se čovjek, kad ih onako gleda, zakleo da oni
tamo zapravo igraju nogomet. I da ih je u francuski dres ujedinila jedino čudesna vještina
rukovanja - pardon, nogovanja - loptom.
U protivnom, kad bi oblačenje istog dresa bio tek državotvoran čin -nešto s čim su Francuzi
raščistili nešto prije nas - ljudi ne bi čitali novine odostraga, od sporta, niti bi se pitali: što bi,
dovraga, na jednom mjestu okupilo sve te Senegalce, Alžirce i Armence da kojim slučajem ne
znaju igrati nogomet? Bi li uopće bili - Francuzi?
Kad jednom Antun Vrdoljak, sitni švercer u olimpijskoj misiji, shvati da je nogomet važniji
od jeftinog rodoljublja, moći će shvatiti i kako to Zinedine Zidane, pripadnik nacije koja je u
francuskoj »tamnici naroda« propatila malo duže i malo više od Hrvata u Jugoslaviji, nakon
gola Brazilcima u finalu Svjetskog prvenstva može ljubiti francuski grb na dresu, a da ne bude
ni alžirski kvisling ni veći Francuz od Le Pena.
Pa će mu biti razumljivije i zašto nitko ozbiljan u Francuskoj ne pizdi što je jedan Arapin
zauzeo nekom Francuzu radno mjesto u veznoj liniji nacionalne reprezentacije, i zašto nitko
izvan Francuske i ne zna da je Zidane zapravo Alžirac, i zašto nitko nikad ne bi znao ni da je
Zidane Francuz da nije najbolji nogometaš svijeta. I zašto bi, konačno, popularni Zizou bio
najbolji nogometaš svijeta i da nije Francuz. Dokaz A: pitajte bilo kojega klinca u kvartu bi li
radije bio Zidane ili — Francuz.
Kad bi, uostalom, bilo važnije to što je Zidane Francuz nego što je nogometaš, onda bi,
recimo, i dream-team koji se u subotu u Bologni trebao okupiti u počast Krešimiru Cosiću,
bio reprezentacija komunističke Jugoslavije.A nije. 1 ne samo zato što na hommageu velikanu
hrvatske košarke na posljetku nije bilo nikoga iz — Hrvatske.
Još kad je prije nekoliko tjedana najavljena, humanitarna utakmica
— na kojoj su se trebali zajedno naći nekadašnji Krešini učenici — u hrvatskim je medijima
dočekana tek suzdržanim izjavama nesuđenih sudionika i imbecilnim komentarima na pragu
kolektivne paranoje iz sredine devedesetih, kad je svako made in Yugoslavia na nekoj ribljoj
konzervi iz državnih rezervi tumačeno kao otvoren poziv na rušenje hrvatske države i obnovu
Jugoslavije.
Ovo što slijedi je anonimna anketa, diskrecija je zajamčena i vaš odgovor neće znati nitko
osim vas samih: biste li voljeli pogledati na televiziji all-star momčad u sastavu Rada,
Đorđević, Kukoč, Danilović, Vran-ković, Zdovc, Komazec, Paspalj, Perasović, Divac...?
Naravno, vaš je odgovor »ne«. I naravno, lagali ste, jer se još uvijek panično bojite etikete
jugonostalgičara i uskrisitelja mrtve Jugoslavije, a ne stoga što nakon deset godina ne biste
ponovno, još samo 40 minuta, gledali najbolji bijeli košarkaški tim svih vremena, momčad
koja je u svoje vrijeme gazila sve pred sobom i kojoj se nitko, pa ni Rusi, nije približio na
manje od 25 razlike. Momčad koja je jedina mogla ugroziti mit američkog dream-teama, koja
se raspala na svome vrhuncu, neporažena, kao europski i svjetski prvak, i koju - da se država
koja je nezasluženo nosila ime te reprezentacije nije raspala - nitko ne bi pobijedio do dana
današnjeg. Molim, to su činjenice.
Sad, umjesto utakmice u Bologni, koju niste vidjeli, izvadite s dna ormara videokazetu s
finalnom utakmicom Europskog prvenstva u Rimu
- da, onu za koju tvrdite da je nemate - i pogledajte je još jednom. Ne, naravno, samo zato da
biste čuli komentar zagrebačkog reportera o »provokacijama hrvatskih nacionalista«, već da
biste gledali košarku. Košarku kakvu danas, kad bez upozorenja TV-komentatora ne možete
znati je li riječ o rezultatima vaterpolo ili košarkaške lige, više nećete vidjeti. Ovdje je, naime,
samo o košarci i riječ.
Tvrditi, dakle, da bi takva all-star ekipa - okupljena samo da bi se prikupio novac za Krešinu
djecu - bilo obnavljanje mrtve države, jednako je umobolno kao, recimo, reći da bi ponovno
okupljanje Bijelog dugmeta bilo prizivanje duha Titove Jugoslavije. Iako, nije da nije bilo i
takvih pokušaja. Ne, jasno, da se uskrsne Juga, već da se tako protumači jedan od posljednjih
mitova Južnih Slavena, onaj o reunionu Dugmeta. Jednako kao i možda nespretna, svakako
nesretna, ali nikako zlonamjerna inicijativaBogdana lanjevića da se Europa pokloni uspomeni
na prvog svog košarkaša u američkoj Hali of Fame.
Pitajte, uostalom, Juru Zdovca — Slovenca koji je toga ljeta 1991., kad su Kadijevićevi
tenkovi krenuli na Deželu, usred prvenstva napustio Rim; pitajte ga zašto se prošle subote
vratio u Italiju: igrati za agresorsku Jugoslaviju ili jednostavno - nevjerojatno je koliko su
neke stvari ponekad jednostavne — za pomoć obitelji Ćosić?
Kako to da se hrvatski vrdoljaci nikad nisu zapitali što to na jednom, i još k tomu skrovitom
mjestu rade glavom i bradom hrvatski i srpski predsjednik, i ne obnavljaju li možda oni nama
iza leda Jugoslaviju? A hrvatski i srpski sportaš na jednom mjestu ni o čemu drugom i ne
misle?! Ili ovako: kako to da, recimo, toliki hrvatski nogometaši po austrijskim klubovima
nikad nisu razotkriveni u očiglednoj misiji obnove Austrougarske? Nećete valjda reći da oni
tamo samo igraju nogomet?! Ah, da, Vastić je Austrijanac. A Strupar Belgijanac. Baš kao što
je Davids Nizozemac, Zahović Slovenac, a onaj crni Larsson fetivi Šveđanin.
I baš kao što su svi oni ponosni hrvatski reprezentativci poput odbojkašice Čebukine, dizača
Pešalova i gimnastičara Demjanova sve odreda potomci starih hrvatskih plemićkih obitelji!
Kako to, naime, da još nitko nije prozreo pakleni plan da se dijeljenjem hrvatskih putovnica
ruskim od-bojkašicama i bugarskim snagatorima u stvari obnavlja — Varšavski pakt?!
Jer za naše vrdoljake, vertikale olimpijskog duha, Hrvat i Srbin u istom dresu znače samo
jedno. Zato se nitko od Hrvata, u strahu od njihova pravednog gnjeva i svoje državotvorne
savjesti, nije pojavio u Bologni. Kataklizma biblijskih razmjera spriječena je u posljednji čas.
Da nije bilo vrdo-ljaka, klinci od Vardara do Triglava sutra bi učili da je Četvrta Jugoslavija
nastala u dvorani Pallazzio dello sport u Bologni, a da su inicijatori bili — biciklisti. Tako,
naime, tvrdi vrhovni hrvatski vrdoljak, Antun.
»Mi smo tu utrku nazvali Vukovar-Dubrovnik, kao spomen na dva grada mučenika, a Smolić
ju je nazvao 'Utrka kroz Hrvatsku'. Već smo jednom imali 'Utrku kroz Hrvatsku', koja je
kasnije postala 'Kroz Hrvatsku i Sloveniju', a onda 'Utrka kroz Jugoslaviju'! Ovo je za mene
prva etapa nove 'Utrke kroz Jugoslaviju'!« izjavio je tako guru hrvatskog olimpizma kada je
prije nekoliko dana čuo da je predsjednik Hrvatskog biciklističkog saveza u »Utrku kroz
Hrvatsku« pripustio i — sakloni, Bože! — neke srpske bicikliste.
I što sad? Dokazivati Antunu Vrdoljaku da je paranoidiot i da se Svetislav Basara u Fami o
biciklistima samo zajebavao, ili naprosto šutnuti nogom u guzicu i njega i one senilne,
korumpirane lordove što ga drže i slikaju se snjim oko švedskih stolova na vrtnim zabavama
Međunarodnog olimpijskog komiteta?
Svatko normalan bi ipak radije ovo drugo, da državotvorni vrdoljaci nisu Hrvate zaista
uvjerili da države nastaju na biciklističkim utrkama, rock-koncertima i nogometnim
igralištima, pa tako čak i ozbiljni, odrasli ljudi, politolozi i povjesničari, i dan-danas
raspravljaju kako je nezavisna Hrvatska nastala na onoj utakmici Dinamo-Zvezda. I jebi ga,
kad čovjek malo bolje razmisli, zašto onda neka nova Jugoslavija ne bi nastala na nama
naivcima benignoj Utrci kroz Hrvatsku, ili nekoj »humanitarnoj« košarkaškoj utakmici? Ili na
koncertu Đorda Balaševića u, recimo, Jajcu?
Uostalom, samo je pitanje vremena kad će se konačno otkriti da su i Jugoslaviju osnovali
hrvatski i srpski nogometaši, u poluvremenu utakmice Hajduka i beogradskog BSK-a na
turniru u Versaillesu 1918. godine.
Što ćete, dakle, dobiti kad na jednom mjestu okupite družinu sastavljenu od Srba, Crnogoraca
i Hrvata? Košarkašku selekciju Velike Srbije ili pak biciklističku utrku »Kroz Jugoslaviju«?
Zašto ne, međutim, Bokšićev i Mihajlovićev Lazio, ili Šukerov i Mijatovićev Real? Ili
Bobanov i Savi-ćevićev Milan, ili Tudorov i Kovačevićev Juventus?
Krivo! Dobit ćete, naime, nogometnu reprezentaciju - Slovenije.
lipnja 2000.Djevojčica s pendrecima
ili zašto svijet šuti o senzacionalnom otkriću mape antihrvatskog genoma
Dva događaja iz 1969. godine prve su dvije žive slike koje do detalja pamtim i dandanas.
Jedna je sjeverni gol Hajdukova stadiona: slika u rasteru žičane ograde sjevernog stajanja - na
Starome placu tek mirnog kutka za penzionere i malodobnu djecu - pod prozorom starog
rodilišta u kojemu sam pet godina ranije i ugledao svijet. Peti Hajdukov gol za glatkih 5:0
protiv Vardara, balun koji se koprcao u lijevoj »maloj mreži« svega par metara od mene, i nije
neka povijesna slika da bi je čovjek pamtio za cijeli život: sam Bog, ako ima išta s tim, zna
kako radi ljudski mozak, i zašto moj čuva baš sliku toga nevažnog gola, dok se, na primjer,
Peleovog Brazila na Svjetskom prvenstvu sljedeće, 1970. godine, ne sjećam niti pod
hipnozom. Bio je to, dakle, prilično mali korak za čovječanstvo, ali veliki za mene.
Druga slika je crno-bijela, prekrivena tankim bojama onih plastičnih »filtera« kakvi su se
stavljali na prve televizore: sjećam se gužve oko starog, drvenog RIZ-ovog aparata, oca kako
se pentra po krovu namještajući sliku, nekog opipljivog uzbuđenja u zraku, i pokojne babe
koja se samo znamenovala mrmljajući »zdravomarije« i zazivajući »su'svita«, Sudnji dan,
godinama me kasnije uvjeravajući da su Amerikanci - antikristi! - to snimili negdje u nekoj
pustinji. Izvodila bi me na prozor, pokazivala u nebo i govorila kako sam ja pametno babino
dite i da mi je valjda jasno da čovik ne može živ na Nebo, a kamoli na Misec.
Sjetio sam se toga onoga dana kada je Bili Clinton na CNN-u objavio najsenzacionalniju
vijest od kada je Neil Armstrong zakoračio na Lunu: epohalno otkriće mape ljudskoga
genoma, uputstva za stvaranje života i karte svih tajni ljudskog života, uključujući i tajnu
onoga petoga Hajdukova gola protiv Vardara. Bila je to vijest koja je istog časa prekinula
redovne programe svjetskih TV-mreža i zatrpala sve zwL-stranice ovoga svijeta, tjerajući
novinske urednike da zaustavljaju rotacije i mijenjaju naslovne stranice.Samo valjda u
Hrvatskoj, vijest o epohalnom otkriću u udarnom je dnevniku nacionalne televizije dobila
svoju zasluženu dvadeset-i-neku minutu, negdje između priloga o eksperimentalnoj vožnji
njemačkog nagibnog vlaka na liniji Zagreb-Split i vijesti o nestanku 36 zlatnika iz trezora
splitske Policijske uprave, dobivši tretman ležerne ljetne priče za odmor hrvatskih mozgova
otečenih od teških, povijesnih epova poput odluke osječkih branitelja da blokiraju slavonske
prometnice.
Kako sada stvari stoje, za dvadeset ili trideset godina nekoga Hajdukovog petoga gola neće se
sjećati ni klinci mnogo stariji nego što sam ja bio 1969. — vjerojatnije je da će se neki sjetiti
petog jedanaesterca kojega je toga ljeta 2000. godine Nizozemcima u Amsterdamu »skinuo«
Fran-cesco Toldo. Postoji li, međutim, ijedan petogodišnji klinac u ovoj zemlji kojemu će
tada najstarija slika u memoriji moždanoga hardivarea biti Dubravko Merlić kako potkraj
Dnevnika, u terminu rubrike »zanimljivosti«, neobavezno najavljuje nekolikosekundni prilog
o obraćanju američkog predsjednika svijetu i otkriću »jezika kojim je Bog stvorio život«?
Slijede sport i vremenska prognoza, doviđenja do sutra.
Postoji li, dakle, klinac koji će pamtiti riječi američkog predsjednika Billa Clintona o
»najvažnijoj i najčudesnijoj mapi koju je čovječanstvo ikada napravilo«, kao što ja pamtim
riječi predsjednika Neila Armstronga o »malom koraku za čovjeka, ali velikom za
čovječanstvo«? Teško.
Te, 1969. godine, svijet i mi dijelili smo, naime, isti san o odiseji dvije-tisuće-i-neke i isti
romantičan mit o američkim i ruskim vitezovima u bijelim skafanderima: svi smo sakupljali
samoljepive sličice »Osvajanje svemira«, svima je falio onaj jedan Gemini, ne znam više koji
po redu, i svi smo vjerovali da ćemo, kad odrastemo, biti astronauti u Apollu.
U međuvremenu, svijet je otišao osamdesetak milijuna kilometara dalje: svega nekoliko dana
prije nego što je objavljena mapa ljudskoga genoma, američki su znanstvenici kubrickovskim
slikama s Marsa potvrdili pretpostavke da je na crvenom planetu još prije nekoliko
godzilijardi godina bilo tekuće vode. Dakle, možda i - života.
A mi? Mi smo se vratili osamdesetak godina - istina, ne svjetlosnih, već sasvim zemaljskih -
unatrag. Za razliku od ostatka ovoga našeg planeta, Hrvati umjesto tajanstvene mape DNK,
danas otkrivaju mape tajanstvene Balkanije; umjesto adenina i citozina oni u svoje mape
ucrtavaju berlinske zidove i meke granice; umjesto tajnoga koda ljudskih gena, Hrvati,- »mi,
Hrvati!!!« - otkrivaju antihrvatske gene u hrvatskim kromosomima, odnosno — cro-
mosomima.riila je to dramatična utrka s vremenom: i dok je istraživački tim hrancisa
Collinsa, direktora Projekta ljudskoga genoma, vodio mrtvu trku u provaljivanju »šifre
života« s Craigom Venterom, vlasnikom instituta Celera Genomics, istraživački je tim
Slobodne Dalmacije na čelu s Markom Markovićem u isto vrijeme grozničavo prebrojavao
krvna zrnca i slagao čudesan mozaik mape antihrvatskoga genoma — Vesne Pusić.
Svoje epohalno otkriće Slobodna je objavila svega par dana prije ame-ričko-britanskih
znanstvenika, a rezultati su bili uistinu spektakularni: djed Vesne Pusić bio je ni manje ni više
nego brat dr. Grge Budislava Angje-linovića, šefa zagrebačke policije koji je 5. prosinca
1918. na Jelačić placu krvavo ugušio pobunu hrvatskih vojnika protiv novouspostavljene
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca! Da, istog onog dr. Grge Budislava An-gjelinovića koji
se kasnije, kao poslanik u beogradskoj skupštini, hvalio hrvatskom krvlju na svojim hrvatskim
rukama: »Gospodo, ja sam smatrao da je to moja dužnost i ja se tim krvavim rukama, koje mi
predbacuju gospoda od Hrvata - ponosim!«
Taj je i takav dr. Grga Budislav Angjelinović - da, da, isti onaj koji je kasnije surađivao s
Dujićevim četnicima i pisao nadahnute tekstove u Srpskom glasniku - brat djeda Vesne Pusić,
predsjednice HNS-a, koja ovih dana sustavno kriminalizira Domovinski rat i predbacuje,
primjerice, Draženu Budiši »nastavak politike HDZ-a« drugim sredstvima!
Do otkrića antihrvatskoga genoma Vesne Pusić došlo je, naime - baš kao i do svih velikih
otkrića u povijesti - slučajno. Legenda kaže da je Isaacu Nevvtonu, primjerice, zakon sile teže
sinuo kad mu je pala jabuka na glavu. Marku Markoviću na glavu nije, doduše, pala jabuka,
ali mu je zato pao dr. Grga Angjelinović. Stari je, prevejani četnik - kaže legenda -Markoviću
pao na pamet kad je Budiša zaprijetio predsjednici HNS-a da će »detaljnije progovoriti o
profilu stranke koja se zove Hrvatska narodna stranka«. Ostalo je povijest.
Uspjehom znanstvenog tima Josipa Jovića zacijelo bi se silno ponosio i otac hrvatske
genetike, akademik dr. Franjo Tuđman, koji, eto, nije imao sreću doživjeti ostvarenje svoga
sna - otkriće mape antihrvatskoga genoma, čije je istraživanje prije tri godine, na kongresu
Mladeži HDZ-a, osobno proglasio započetim.
»Protivnici iz baruštine negativnog povijesnog naslijeđa još su prisutni u svim sferama našeg
nacionalno-društvenog života!« — grmio je tada nesuđeni nobelovac dr. Tuđman.
»Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele
obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i
prodaneduse!« Uslijedila je poanta - rečenica koja ce postati zaglavnim kamenom suvremene
hrvatske genetike: »Takvi su genetski programirani protiv slobodne i nezavisne hrvatske
države!«
Hrvatski genetičari bacili su se na posao. Najbliže konačnom otkriću bio je, čini se, ugledni
hrvatski znanstvenik Mate Ćavar, koji je ustvrdio kako su riječi dr. Tuđmana »politički i
biološki« — biološki! — »na mjestu«: »Razni Puhovski, Cičci, Gotovci i drugi očito su se
našli pogođenima jer im nešto u genima smrdi«, pisao je Mate Cavar. »Tko ne vjeruje, neka
se malo raspita tko je i kakav je bio otac Puhovskog, Čička, Gotovca i da ih ne nabrajam. Sve
su to jugo-pasmine u genima, žandari od jugo-žandara!«

Tri godine kasnije, mladi je genetičar Marko Marković nastavio tamo gdje su stali Tuđman i
Čavar. Ključni trag bio je neugodan zadah koji se širio oko Vesne Pusić: dr. Marko je po
Ćavarovim naputcima slijedio njen genetski smrad, »malo se raspitao« i došao do
senzacionalnog otkrića. Teza koja je nesuđenom hrvatskom nobelovcu sinula u nastupu
znanstvenog delirium tremensa — imajmo na umu da na dr. Tuđmana nije pala nekakva
banalna jabučica, već povijesna odgovornost za stvaranje samostalne hrvatske države — tako
je konačno dokazana. Da, gospodo, dr. Grga Budislav Angjelinović!
Sef zagrebačke protočetničke policije iz prvih dana jugoslavenske monarhije — dakle »jugo-
žandar« par excellence — klasičan je Tuđmanov »protivnik iz baruštine negativnog
povijesnog naslijeđa«. Kako je to, međutim, pedeset godina nakon smrti jugo-žandar Grga
»još uvijek prisutan u svim sferama našeg nacionalno-društvenog života«? Naravno, kroz
osobu unuke svoga brata, »smušenjakinje i smutljivice, mutikaše i bezglavnice, jalnuške
diletantice i prodane duše« Vesne Pusić! Jer, tko više od prodane duše Vesne Pusić ovih dana
»obezvrjeđuje velebne hrvatske olujne ratne pobjede«?
Marku Markoviću, gigantu hrvatske analitičke misli, preostalo je da zbroji dva i dva: djed
»smutljivice« Vesne Pusić brat je onakvoga jugo-žandara Grge Angjelinovića iz »baruštine
negativnog povijesnog naslijeđa«, dakle - Pusićka je »genetski programirana protiv slobodne i
nezavisne hrvatske države«! »Žandar od jugo-žandara!« Heureka! Šifra antihrvatskoga
genoma je provaljena!
Kad se znaju razmjeri antihrvatske zavjere, koja ne samo da je onomad dovela jugoslavensku
žandarmeriju na čelu s žandarom Grgom u Zagreb već je osamdeset godina kasnije i unuku
njegova brata umalo instalirala za zagrebačku gradonačelnicu, potpuno je jasno zašto o ovom
kolosalnom Markovićevom otkriću znanstveni svijet šuti, dok istovremeno pjeva himne
Collinsu i Venteru, plaćenicima međunarodnog kapitala. Uostalom,ni sam Franjo Tuđman —
kako nam je to svojedobno skromno priznao — nije dobio Nobelovu nagradu samo zato što je
Hrvat, pa je, naravno, neće dobiti ni Marko Marković. Dobit će je ona dva hohštaplera koja su
»dokazala« temeljnu teoriju obezboženog Novog svjetskog poretka: tezu da u ljudskom genu
nema ni nacije ni države.
Svoju zasluženu nagradu hrvatski genetičari od Franje Tuđmana do Marka Markovića dobit
će, međutim, od hrvatskoga naroda i njegova povijesnog pamćenja. Za dvadeset ili trideset
godina, sad je to već izvjesno, današnji klinci neće pamtiti ni Hajdukov peti gol ni Toldov peti
jedanaesterac, ni Billa Clintona, kako objavljuje svijetu otkriće mape ljudskoga genoma.
Pamtit će tek grdo, mračno vrijeme u kojemu su »neprijateljima države« kopali po krvnim
zrncima i cro-mosomima, otkrivali »smrad u genima« — genima »negativnog povijesnog
naslijeđa«, »genima jugo-pasmi-ne« - i pedantno ih bilježili i klasificirali kao »smutljivce
genetski programirane protiv nezavisne hrvatske države«.
Umjesto ključnog otkrića svjetske pameti, klinci će tako u treći milenij ponijeti uspomene na
ljeto kada se posustali hrvatski šovinizam bučno zijevajući probudio iz zimskog sna; umjesto
Billa Clintona, sjetit će se vjerojatnije Ante Đapića kako nepogrešivo pronalazi »genetski
programirane« neprijatelje: »U odorama hrvatskih policajaca zapravo hodaju abo-lirani
Srbi!... Jednom ćemo i mi doći na vlast, a onda jao Srbima!«
Umjesto petog Hajdukova gola ili pete stopostotne šanse Alessandra Del Piera u finalu, sjetit
će se vjerojatnije požara koji su toga ljeta harali Dalmacijom, i riječi Marinka Čavke,
načelnika općine Kijevo: »Osamdeset posto požara izazvali su Srbi!«
Umjesto dana kad je otkrivena tajna ljudskog života, klinci - naročito oni s urođenom
greškom u mapi genoma — sjetit će se vjerojatnije dana kad je otkrivena spomen-ploča vitezu
Juri Francetiću, i riječi još jednog uglednog hrvatskog genetičara, Dragana Hazlera: »Na
svakom pedlju hrvatske zemlje moraju živjeti Hrvati i stoga nećemo dopustiti da nam se ovdje
koti ona nacionalna manjina koja nam je najveći neprijatelj!«
Neki od klinaca pogrešnoga genetskog koda pamtit će, recimo, i riječi nekog Božidara
Mancea, vlasnika nekakvog motela u Brodu na Kupi: »Vrlo je loše za hrvatski turizam kad je
stranim turistima prvi dojam o Hrvatskoj hrpa romske dječurlije. Drski su, neuredni i
bezobrazni. Činjenica je da stvaraju ružnu i negativnu sliku o Hrvatskoj!«
Umjesto otkrića da su svi ljudi jednaki u svojim različitim genima, današnji će klinci iz 2000.
godine pamtiti riječi glasovitog hrvatskog genetičara Krunoslava Kiće Slabinca: »Fućkam na
građansku državu ukojoj smo svi jednaki, odnosno u kojoj smo svi zajedno nitko i ništa, kao
što smo bili u Jugoslaviji!«
Umjesto otkrića da su u ljudskom genu zapisani nekakvi adenini i cito-zini, talenti i bolesti,
boja očiju i broj stopala, ali ne i nacionalnost i državljanstvo, klinci će — posebno oni
miješane genetske šifre — pamtiti riječi Damira Škare, još jednoga iz plejade hrvatskih
genetičara: »Od ljudi iz miješanoga braka ne možemo očekivati da srcem rade za hrvatsku
državu, jer krv nije voda!«
I zar je onda čudno što se ti klinci, zbunjeni otkrićima hrvatske genetike, već sad iščudavaju i
krste poput moje pokojne babe, baš kao što se ovih dana u rubrici »Blažova pošta« u »Malom
koncilu« iščudava i krsti mala Zorica iz Širokog Brijega, dječji izravno pitajući sebe i Blaža:
»Isus je rekao da su svi ljudi na Zemlji braća. Pa kako, reci mi, meni može biti brat, na
primjer, Kinez ili Amerikanac?«
Stoga, kada jednoga dana, za nekoliko godzilijardi godina, na hrvatsku pustoš sleti nekakva
čudna letjelica - »mali korak za Marsovca, ali veliki za Mars« — i uzme uzorak hrvatske
grude, vanzemaljski će znanstvenici otkriti tek tragove nekakve guste, ljepljive crvene
tekućine, i razočarano zaključiti kako u Hrvatskoj nikad nije bilo života.
Jer, kako bi to rekao akademik Škaro — »krv nije voda«.
srpnja 2000.Strah od letenja
ili kako je krunski svjedok Milan Levar u garaži pristavio kavu, pa tako sedam puta
Bila je to upravo montipajtonovska scena, poput skeča iz Top liste nadrealista: zima je ratne
1992. godine, a u poluspaljenoj sarajevskoj čaršiji nekakva sirota baba s maramom preko
ofurenog lica stoji nasred ruševine koja je još jutros bila njen dom, pričajući novinarima što se
dogodilo: »Evo, tu sam stajala i krenula da ću skuhat kahvu. Stavim ja džezvu na šporet,
odvrnem gas, i taman kresnem šibicu, kad ono - pade granata!«
Tko zna je li jadna sarajevska nana ikad saznala da nije na kuću pala nikakva granata, već da
joj je eksplodirala prastara plinska boca. Možda su joj i rekli, ali ona nije vjerovala: tada je
ipak bila ponešto veća vjerojatnost da vam, makar upravo u trenutku kad ste kresnuli šibicu i
prinijeli je plinskom štednjaku, na kuću padne granata.
Sjetio sam se te scene kad je pred kraj dnevnika nacionalna televizija javila da je Milan Levar,
ključni svjedok masakra nad gospićkim Srbima 1991. godine, poginuo u svojoj kući u
Gospiću od — eksplozije plinske boce. Izgledalo je kao prilog za rubriku Zanimljivosti, a
Tihomir Ladišić je to ispričao otprilike poput one sarajevske babe: sišao, naime, Levar u
radionicu, radio nešto za kuću, i taman kad je Haag otvorio istragu o Gospiću - eksplodirala
plinska boca! Eto što ti je život, bio je zaključak HTV-a. Vi koji se grijete na plin pripazite,
dakle, na svoje dotrajale plinske instalacije, jer dolazi prohladna jesen. Više o tome u
vremenskoj prognozi, odmah nakon promičbenih poruka. Dovidenja, vidimo se i sutra. Uz
malo sreće.
Trebao je proći cijeli jedan dan da nova vlast shvati da nisu baš svi Hrvati debili koji će popiti
priču kako je čovjek pao na Mujin nož, pa tako sedam puta. Niti da su jadne, prestravljene
babe koje će kleti sudbinu što je odvela Levara u radionicu baš kad je eksplodirala plinska
boca. Pa su nepokolebljivi istraživači HTV-a na kraju otkrili da nije bilo do plinske boce, već
da je ipak, sarajevskim rječnikom kazano, pala granata. Hrvati, naime, malo znaju, ali —
nakon svega — još manje vjeruju.A ima ih i koji znaju: oni se u Hrvatskoj zovu odlikaši - vec
odavno, doduše, ne dobivaju cure s duplerica, ali zato dobivaju stipendije i završavaju
fakultete u inozemstvu. Drugi su oni koji znaju više: takvi dobivaju jack-potove u Lokasovim
kvizovima i završavaju u finalnoj epizodi Izazovu. Treći su ljudi koji znaju mnogo: to su oni
koji dobivaju zastupnički imunitet i završavaju kao potpredsjednici Sabora. Konačno, četvrti
su ljudi koji znaju previše: oni, kako vidimo, završavaju — dva metra pod zemljom.
Postoje, naravno, i oni peti — ljudi koji ne znaju ništa: oni se u Hrvatskoj zovu policajci i
ministri. Oni ne znaju ništa ni o čemu: ne znaju ni što oni prvi rade u inozemstvu, ni što oni
drugi rade kad nisu u Izazovu, ni što su radili oni treći prije nego što su dobili zastupnički
imunitet. Oni, naravno, ne znaju ni tko ubija one koji znaju više od njih. To je ona vrsta ljudi
koji, kad ne žele da se problem riješi, osnuju nekakvu komisiju: kad ne žele da se o tome išta
sazna, oni pak osnuju - istražno povjerenstvo.
Čini se da će i ubojstvo Milana Levara biti jedan od onih problema za koje, iz nekih
privremeno nedokučivih razloga, nitko ne želi da se riješe. Poput, recimo, afere Večernji list.
Sjećate se, naravno, buke koja je mjesecima dopirala iz sobe u kojoj je Joško Nedodirljivi-
Eliott-Ness-Kontić ispitivao Ivica Pašalića i društvo: mjesecima prije ta je afera bila top-
temom hrvatskih medija, stenogrami su Pašalićeve intrige dokazivali jasnije nego svojedobna
svjedočenja splitskih bankara njegov projekt prodaje Slobodne Dalmacije Kutli, i izgledalo je
da o prodaji Večernjaka svi u državi znaju više i od samog Pašalića: nacija je danima, s
nestrpljenjem kojim je očekivala novi nastavak Labirinta strasti, čekala TV-dnevnik ne bi li
konačno vidjela Herr Flicka u lisičinama. I onda, na vrhuncu drame, Sabor je osnovao -
Istražno povjerenstvo.
Nekoliko mjeseci kasnije Povjerenstvo je sastavilo nekakav izvještaj, državni tužitelj je
sumnjičavo klimnuo glavom, i cijela je priča potonula u duboki kolektivni zaborav: upravo
ovih dana Vlada je tako famoznom Caritas Fundu s Djevičanskih otoka ukinula zabranu
raspolaganja Večer-njakovim dionicama. A Ivić Pašalić? Navodno i dandanas bezbrižno živi
u Zagrebu, radeći kao potpredsjednik Sabora. Rekla bi stara narodna poslovica: dobra je svaka
priča koja na svom kraju ima vuka sitog, a HDZ-ovce na broju.
Zašto se, dakle, nakon vijesti o eksploziji plinske boce u kući ključnog svjedoka gospićkog
masakra svakome u ovoj državi čini da će hrvatski Eliott Ness opet od njega napraviti
autentičnog hrvatskog Idiott Nessa, dok će potraga za čudovištima iz Gospića koji su ubili
Levara završiti otprilike kao potraga za čudovištem iz - Loch Nessa?Ua ce Milanu Levaru
eksplodirati plinska boca, znali su u ovoj državi svi osim hrvatske policije. Njegova supruga
Vesna svjedoči o »knjizi žalbe« gospićke policije, cijeloj ispunjenoj Milanovim pozivima
zbog prijetnji, ucjena, uznemiravanja i napada. Kada je u travnju, povodom dolaska haaških
istražitelja u Obradovića Varoš, u Gospiću održan »Miting istine«, jedan od prozvanih zbog
»veleizdaje« bio je, imenom i prezimenom, i Milan Levar.
Prijetnje su dolazile i iz zabitih telefonskih govornica, i s konferencija za novinare: »Bili smo
razoružani 1990. i 1991. godine, a sada nismo, i nećemo se libiti nijednog sredstva u obrani
naših prava i obrani Republike Hrvatske od onih koji žele poništiti i obezvrijediti Domovinski
rat!« — ova nedvosmislena prijetnja Branimira Borkovića, Mladog Jastreba, možda nije bila
adresirana Milanu Levaru osobno, ali zato jest onima koji su javno govorili o zločinima nad
Srbima i nelojalnim Hrvatima, o »hrvatskim« zločinima u Domovinskom ratu, poput onoga u
Gospiću, gdje su haaški istražitelji upravo počinjali ekshumacije, što je i bilo povodom za te
teške riječi. Ukratko, dakle, prijetnja adresirana upravo - Milanu Levaru.
Tada sam u kolumni pisao o »sredstvima« kojih se mladi jastrebovi »neće libiti« u obrani
Hrvatske od »onih koji žele obezvrijediti Domovinski rat«. Medu »sredstvima« kojih se ni do
tada »nisu libili« bili su i konvencionalni metak, nož i bomba, kao i vrlo nekonvencionalna
sredstva za mučenje. Plinsku bocu, pak, dodat će pet mjeseci kasnije.
Prijetnje iz Gospića nisu naišle na muk nove vlasti. U paničnom strahu da ih se ne svrsta
medu »one koji žele obezvrijediti Domovinski rat« — strahu od letenja kojega su ponijeli iz
vremena kad su »oni koji žele obezvrijediti Domovinski rat« letjeli u zrak zajedno sa svojim
kućama, automobilima i slučajnim prolaznicima — socijaldemokratsko-liberalni zdrug složno
je osudio Haaški sud, svjetskog Nadkadiju, pazeći da istovremeno načelno osude i
»neodgovorne pojedince« koji državu guraju u kaos, očajnički ih pokušavajući pretvoriti u
vlastite neprijatelje.
Opća »antibjelosvjetska« histerija, koja se zakotrljala još drakonskom kaznom generalu
Blaškiću kao prvim haaškim ispitom nove vlasti, kulminirala je istupima Dražena Budiše i
Zdravka Tomca u povodu afere Stipetić. »Vrijeme je da netko Haagu kaže: dosta!« - urlao je
u Vukovaru Zdravko Tomac, već potpuno pogubljenih crvenih niti, vjerno skinuvši ne samo
retoriku već i naglasak svoga Učitelja. Uostalom, »nije tajna da sam Vam često govorio kako
sam ja Vaš učenik!« — ne samo da se pitomac Tomac svojedobno upravo tim riječima znao
smjerno obraćati svom Vrhovniku većje, ne naućivši ništa iz lekcije sa svojom
KomunisticKo-samoupravnom bibliografijom, to i zapisao u jednoj svojoj knjizi.
U takvoj Hrvatskoj — drugačijoj i novoj samo po tome što će odlučno »Ne!« Haagu umjesto
Tuđmana reći njegov dapić, pardon, đačić Tomac
— ljudi koji su tih dana pratili Levara, studirali plan njegove kuće i spajali crvene i žute žice
na plinsku bocu, osjećali su se kao kod kuće. Zašto i ne bi? To je država koja će, ako
»ljevičarski teroristi« baš budu insistirali, graditeljima Francetićeva spomenika hrabro tražiti -
građevinsku dozvolu, moleći usput Boga da je imaju. Na posljetku, to je država kojoj će - ako
sve bude išlo po planu i Milan toga jutra siđe u radionicu - trebati punih trideset i šest sati da
se javno izjasni o tom »terorističkom činu«, a državnoj televiziji tek onoliko manje koliko
prosječnoj sarajevskoj babi, izluđenoj od rata i granata, treba da shvati da je zapravo
eksplodirala plinska boca.
Po čemu se, dakle, ta država razlikuje od Hrvatske 1999.? Osim, jasno, po tome što je Levar
za HDZ-ova mandata bio »živ i zdrav«, kako će nevjerojatno bezobrazno primijetiti
Tudmanov ministar policije Ivan Pe-nić, kojega je valjda samo vječno ograničen prostor
medija spriječio da u nastavku nabroji sve one koji kraj njegova mandata nisu dočekali toliko
živi i zdravi kao Milan Levar.
Cak ni pažljiviji analitičari ne bi primijetili bitnu razliku: reakcija vlasti bila je, recimo,
potpuno jednaka kao i za Penićeva mandata. Nema, naime, nikakve sumnje da bi i
Tuđmanova mašinerija osudila »gnjusni teroristički akt«, a još manje da bi ga kvalificirala
»pucnjem u Hrvatsku«, kao što se lijepo izrazio Zdravko Tomac. I sav onaj demokratski otpad
ponašao se jednako komotno: Đapić je konstatirao otprilike da je Levar dobio što je tražio,
dok je Mladen Schwartz pozdravio »muževni čin naših bojovnika iz Gospića«, upozorivši
ostale levare da je »duga ruka pravde hrvatskoga naroda«. Tihomir Orešković, nakon
Levarove smrti jedini živ čovjek koji zna što se događalo u Gospiću te jeseni prije točno devet
godina, samo je kratko procijedio: »Boli me kurac!« Suštinski jednako, mada biranijim
riječima, ubojstvo je kurcoazno osudila i opozicija, ne optužujući izravno vlast, ali je ni ne
amnestirajući odgovornosti.
Sve, dakle, potpuno isto kao da je Levar ubijen, recimo, u kolovozu 1999., samo što su neka
imena — da ne kažem identiteti — zamijenjeni. Zašto bi onda išta drugo bilo imalo
drugačije? Zašto bi, recimo, ubojice bile otkrivene i uhvaćene? Zašto bi, konačno, itko ikada
više odgovarao za Gospić, za Poljanu, za splitsku Loru i ostala stratišta?
Zašto bi, uostalom, itko od nove vlasti očekivao energičnije korake
— ako već ne, na primjer, najobičniju zaštitu svjedoka? Pa što je to soci-jaldemokratsko-
liberalni zdrug radio dok je bio »ljuta opozicija« Tudma-novom režimu? Sve su afere i sve
zločine toga režima otkrivali novinari, dok su Budiša i Tomac — Tudmanovi ministri i
ministranti — kliktali o »pucnjima u međunarodni ugled Hrvatske«, iako su, kako će se
kasnije pokazati, znali za zločine mnogo prije novinara.
Novinari su dobivali prijeteća pisma i batine, a ljuta opozicija je šutjela. Novinari su se
umjesto ubojica vukli po sudovima, a ljuta opozicija je šutjela. Novinari su na kraju
ubojicama isplaćivali goleme svote za duševne boli - jer njih je i tada »bolio kurac« - a ljuta
opozicija je i dalje gromoglasno šutjela.
Onda je ljuta opozicija došla na vlast. I kroz usta potpredsjednika Vlade Gorana Granica
zagrmjela kako »više ljudi strada od pisane riječi nego od metka za vrijeme agresije«. Plinske
boce, doduše, nije spominjao.
U takvoj je shizofrenoj državi i moguće da predsjednik Republike novinarima pokazuje
prijeteća pisma i napada institucije vlasti, policiju i Vladu, kako ništa nisu poduzeli da bi
spriječili smrt svjedoka Levara: ukratko, da funkcionira kao opozicija. I samo je u takvoj
shizofrenoj državi, u kojoj se vlast ponaša potpuno isto kao i u vrijeme kad je bila opozicija,
moguće da se i opozicija ponaša kao u vrijeme kad je bila na vlasti - dakle bahato i
bezobrazno.
Zašto se onda Đapić, Schwartz i Orešković ne bi ponašali kao da se baš ništa dogodilo nije?
Zašto se tako ne bi ponašali i oni što grade spomenike fašistima, a pišaju po spomenicima
žrtvama fašizma? Zašto se, na koncu, tako ne bi ponašali i oni koji su planirali Levarovo
ubojstvo? Što se to dogodilo 2000. godine da bi ih pokolebalo u njihovu naumu?
To su, naravno, glupa pitanja, jer odgovore znamo. Pravo je, omiljeno novinarsko pitanje —
tko je sljedeći? Stipe Mesić, Levarov kolega s haaške klupe za svjedoke? Uostalom, ne lomite
glavu, sve pojedinosti saznat ćete na vrijeme, u popularnoj HTV-ovoj rubrici »Zanimljivosti«.
Na primjer, kako je neki ekscentrik i pustolov M. B., javnosti poznatiji po svom svjedočenju
pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, odlučio u Haag odletjeti - automobilom.
U međuvremenu, Vlada će osnovati već nekakvo istražno povjerenstvo koje će temeljito
ispitati sve okolnosti pod kojima je poginuo Milan Levar. Neće proći ni četiri mjeseca, a mi
ćemo već imati opširan izvještaj sa svim pojedinostima o dotrajalom ventilu na zarđaloj
plinskoj boci kojoj je, uzgred budi rečeno, atest istekao prije godinu dana.
Stoga, ako idete u inozemstvo, recimo u Haag, držite se onih priručnika koji kažu da prije
putovanja sve dragocjenosti pohranite u sef - ili,ovisno o njihovoj prirodi, kod odvjetnika -
potom zatvorite sve prozore i isključite električne uređaje. I svakako ne zaboravite isključiti
plin.
Ako ga ne isključite vi, neće ni istražno povjerenstvo: ono, naime, ne isključuje nijedan
mogući uzrok tragedije.
rujna 2000.Dobri susjed Toni
ili tko ima najljepši vrt u Ulici Grge Novaka i otkud mu sjeme onih prekrasnih gardenija
»Nisam se nikad pitala od čega živi, iako ni on ni supruga nisu radili. Znala sam samo da su
doseljenici iz Bosne. Njegovom zaslugom asfaltirana je cijela ova cesta koja vodi do naših
kuća, bili smo stvarno zadovoljni. O njemu mogu reći samo sve najbolje, neprekidno je radio
oko kuće i pomagao drugima.«
Tako novinarima, još uvijek vidno uzbuđena, priča susjeda Tonija Ra-jića: tu, u ulici Grge
Novaka u prestižnoj zadarskoj četvrti Diklo, ona i novinar okruženi su policijskim
automobilima, pozornicima koji oko susjedove kuće lijepe žutu traku, buljukom znatiželjne
djece i prolaznicima koji živo komentiraju sinoćnje događaje.
»Krasan čovjek. Doselio se u susjedstvo prije godinu dana... njegova kuća i vrt pravo su
ogledalo njegova karaktera i ponašanja, koje je bilo besprijekorno.«
Potresena gospoda pokazuje preko puta ulice jednostavnu, ali lijepu bijelu kuću s ukusno
uređenim vrtom i travnjakom: s ograde stubišta i balkona iznad ulaznih vrata prelijevaju se
slapovi brižljivo njegovanog cvijeća. To je dom Rajićevih - tihe, drage obitelji koja je u četvrt
doselila u prosincu 1999. godine i živjela tu sve do prošlog ponedjeljka.
Te večeri njihovu je »kućicu u cvijeću« okružila grupa sumnjivih tipova u crnom, lica
sakrivenih pod kapuljačama s prorezima za oči. Bilo je kao u američkim filmovima: s
puškama su čučali pokraj vrata i šuljali se pod zatvorenim prozorima. Susjeda Rajićevih
odmah je okrenula 94: »Zvala sam policiju misleći da je riječ o provali. Policajac mi je,
međutim, rekao da se sklonim, da je sve u redu...«
»Sumnjivi tipovi« koji su se te večeri muvali po cvjetnim gredicama Rajićevih nisu, naime,
bili provalnici, već pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko iz Zagreba. Nekoliko sati ranije
dobili su kratku zapovijed da hitno idu u Zadar: tek predvečer rečeno im je što je i cilj
tajanstvene operacije — hvatanje nekog Tonija Rajića i još dvojice Zadrana, Josipa Tomića i
Ivana Vulete. Od te trojice policija je uhvatila samo Josipalomića. sutradan poslijepodne u
okviru iste akcije u Biogradu je uhapšen i neki Jakov Gudelj. Ivan i Toni, međutim, nisu bili
kod kuće.
»Policija nije nikoga našla, Rajići su već prije pobjegli«, objasnila je novinaru gospođa iz
elitne zadarske četvrti, ne trudeći se previše sakriti zadovoljstvo što je njihov dobri susjed
Toni izmakao policijskoj opsadi. Nije se gospoda previše obazirala ni na kojekakve priče koje
su te večeri krenule ulicom Grge Novaka: jest, bio je Toni Rajić Bosanac, kažu iz Busovače,
ali naš čovjek, Hrvat — vrijedan čovjek koji je svojim rukama uredio napuštenu kuću preko
puta i nesebično pomagao svima koji su pomoć trebali - zaboga, organizirao im je asfaltiranje
ulice! Sto se nje tiče, to je sve što je trebalo znati o tihom susjedu Toniju, čovjeku koji je
odnjegovao najljepši vrt u kvartu.
Sada, eto, o Toniju svašta govore, pa čak i da mu to, zapravo, nije pravo ime. »Ne želim vam
reći pod kojim imenom mi se predstavio, jer ga želim zaštititi«, završava susjeda novinaru
svoju priču, zadovoljno klimajući glavom. »On je krasan čovjek!«
A da se samozatajan vrtlar Toni Rajić svojoj novoj susjedi u ulici Grge Novaka prošloga
prosinca predstavio svojim pravim imenom, predstavio bi se kao Paško Ljubičić iz Busovače,
zamjenik šefa policije Hercegovač-ko-neretvanskog kantona.
Da joj je tihi susjed Toni Rajić pričao o sebi, možda bi joj ispričao i sve
0 onoj davnoj srijedi, 14. travnja 1993., kada je kao zapovjednik 4. bojne Vojne policije H
VO-a Viteza od generala Blaškića dobio zapovijed za napad na muslimanske snage na brdu
iznad malog muslimanskog sela Ahmići. Ispričao bi joj i kako je sutradan zajedno sa svojim
»zadarskim« susjedom
1 tadašnjim pomoćnikom Ivanom, te Jakovom i Josipom, prvim ljudima srednjebosanskog
SIS-a, otišao u Busovaču kod Darija Kordića, s kim je malo »razradio« Blaškićevu zapovijed.
Ispričao bi joj uz kavu i kako su zvali prijatelje u Ahmićima i savjetovali im da sutra ne budu
kod kuće; kako je tog četvrtka uvečer poslao ljude da crnom bojom nacrtaju križeve na
hrvatske kuće u Ahmićima; kako su u ponoć u jednoj kući u Nadiocima kraj Viteza on i Ivan s
pripadnicima jedinica za posebne namjene dogovarali zadnje detalje; kako je u pet ujutro
Vitezovima i jockerima izdao kratku zapovijed za opći napad; kako je u tom napadu na
»stratešku kotu« zaklano, ustrijeljeno ili živo zapaljeno 116 civila, staraca i žena i kako je na
zgarištima ostalo 15 beživotnih dječjih tijela, od kojih je najmlađem bilo samo devet mjeseci.
Ispričao bi joj susjed kako je te travanjske zore gorjela svaka kuća u malom selu Ahmići kraj
Viteza — svaka kuća koja nije imala nacrtan križ.
Da je svojoj susjedi Toni Rajić pričao o sebi, ispričao bi joj i kako je nakon toga unaprijeđen u
zamjenika šefa kantonalne policije, i kako je po-slije godinama mirno živio udobno zavaljen u
lovorike svoje ratne slave, i kako ga je 1998. godine, baš nekako nakon Blaškićeva
svjedočenja u Haagu, netko hitno zvao iz Mostara, kako je preko noći smijenjen s policijske
funkcije i kako je iz Zagreba dobio novu osobnu iskaznicu i putovnicu na ime Toni Rajić.
Da joj je dobri susjed Toni ispričao sve svoje mračne tajne, ispričao bi joj i gdje se sve
potucao više od godine i pol prije nego što je sa suprugom doselio u njeno susjedstvo, u mirnu
ulicu Grge Novaka, i tko mu je dao tu praznu kuću, i od čega živi, i gdje uopće nabavlja sjeme
onih prekrasnih bijelih gardenija.
Slučaj Tonija Rajića, pravim imenom Paška Ljubičica, jednog od naj-traženijih Hrvata
današnjice, baš kao i slučajevi njegovih zadarskih susjeda Ivana Vulete, Jakova Gudelja i
Josipa Tomića - pravim imenima Vlade Cosića, Ante Sliškovića i Tome Vlajića - na prvi je
pogled klasična, do karikature tipična priča o tihim susjedima-ratnim zločincima kakve je
desetljećima poslije Drugog svjetskog rata po mirnim, rezidencijalnim četvrtima
južnoameričkih gradova hvatao izraelski Mossad. Priča je to i o simpatičnom starcu iz
argentinske Santa Teresite, vlasniku malog dućana sportske odjeće kojega su jednog dana
odveli policijski specijalci objasnivši susjedima da je dobri čovjek Dinko bio šef nacističkog
konc-logora u Hrvatskoj. Klišej, dakle, o dragom susjedu s krasnom dječicom, uhodanim
poslom, lijepom kućom s uvijek - bez iznimke! - divno uređenim vrtom, njegovanim
travnjakom i jednom duboko zakopanom mračnom tajnom.
Taj klišej ne funkcionira, dakako, bez zaprepaštenih susjeda koji poslije danima pričaju
novinarima kako ni u snu ne bi pomislili da je taj drag, tih čovjek koji je njihovoj djeci
popravljao bicikle, nekada zapravo bio šef nekakvog koncentracijskog logora ili pak
zapovjednik jedinice koja je izmasakrirala cijelo jedno selo. I upravo tu, na tom mjestu — na
prozoru Tonijeve susjede u zadarskoj ulici Grge Novaka - ova se priča razlikuje od otrcanog
klišeja.
Vratimo se dva tjedna unatrag: kako stvari stoje, izvjesno je da je nove identitete i nove adrese
zločinaca iz Ahmića policija doznala tek nakon anonimne dojave u četvrtak, 31. kolovoza.
Četiri dana policija je znala tko je tihi susjed iz ulice Grge Novaka, četiri dana je držala
njegovu kuću pod prismotrom, i opet je Paško Ljubičić uspio nestati, baš kao i koju ulicu
dalje njegov prijatelj Ivan, zapravo Vlado Ćosić, Ljubičićev zamjenik u Vojnoj policiji HVO-
a! Kako? Odgovor je dala zadarska policija, pojasnivši u priopćenju kako su »pojedinci iz
državnih tijela u svojim kontaktima s osumnjičenima pomagali u njihovu skrivanju i bijegu«.
Policija nam je tako otkrila zaista senzacionalnu novost: mangupi u njihovim redovima, u
MUP-u i SZUP-u, i dandanas, baš kao u stara, dobravremena, pomažu i servisiraju ratne
zločince s potjernica, štiteći ih od »crvenih vragova« i »crnih haagova«! A mi se sad valjda
moramo snebivati od čuda i praviti kao da to nismo znali sve ovo vrijeme.
Bilo bi zapravo idealno da su toga ponedjeljka iz svojih kuća uspjeli nestati i herceg-bosanski
SIS-ovci Slišković i Vlajić. Tada bi se policija, umjesto da prizna istinu, mogla pozvati na
svoj omiljen alibi: novinare. Koji su samo nekoliko dana ranije objavili tajni izvještaj o
Ahmićima i tako dali signal »Toniju« i drugovima. No Toni i društvo ostali su u svojim
novim domovima. Zašto?
Po odgovor na to pitanje valja nam se pak vratiti pet mjeseci unatrag. Još u travnju Globus je,
naime, otkrio da je HDZ-ova obavještajna mašinerija nakon Blaškićeva svjedočenja ahmićkim
krvnicima dala nove identitete i adrese. Mjesec dana kasnije Nacional otkriva i detalje
operacije: lažne osobne iskaznice »četveročlanoj bandi« osigurali su Markica Rebić i Žarko
Peša, što dokazuju dokumenti nađeni u HIS-ovoj arhivi još u ožujku. Dapače, iz tih
dokumenata novinari saznaju da se Ljubičić i društvo kriju u - Zadru! SIS-ov agent Štipan
Udiljak u jednom izvještaju opisuje tako čak i proslavu Ljubičićeva useljenja u novu kuću,
onu istu napuštenu kuću u ulici Grge Novaka. Podsjećam, nova je vlast sve to znala još u
ožujku. Ako ništa drugo, mogli su, naime, pročitati u — novinama.
No ni nakon tog otkrića »četveročlana banda« nije uhvaćena. Analitičari su ponudili zgodna
objašnjenja, poput bolesti ministra Stjepana Iva-niševića i nepovjerenja Račanove vlade u
niže razine korumpiranog HDZ--ovog pravosuđa, ili pak nerazmirica u vrhovima obavještajne
zajednice između Mesićevih i Račanovih ljudi. OK. Zvuči glupo, dakle moguće. Ali to
zapravo i nije važno za našu priču. Važnije je pitanje: zašto ni tada Ljubičić nije pobjegao?
Zaboga, pa njegova je prva susjeda iz novina mogla saznati tko je on! Ili možda to njega
zapravo i nije toliko brinulo?
Uostalom, po prvoj verziji priče, također iz policijskih izvora, ahmićka je četvorka otkrivena
sasvim slučajno: navodno je patrola uočila upaljena svjetla u odavno napuštenoj kući, malo
pronjuškala i - kako su pisale novine - »saznala da tu živi krvnik iz Ahmića«. Otprilike kao
kad je svojedobno Nevenka Tuđman pronašla poslovan prostor MORH-a šetajući
Zvonimirovom ulicom. Svi su se smijali toj priči, baš kao i ovoj iz Zadra. Za nas, međutim,
ona je zanimljiva samo zato što se nitko nije upitao kako je to policija »saznala« da u kući živi
ratni zločinac? Pitala je susjedu preko puta!? Glupo, dakle - moguće.
Poanta ove priče jest upravo u tome: svi su u ovoj državi znali gdje su Ljubičić, Cosić,
Slišković i Vlajić - i HIS, i MUP, i SZUP, i Vlada, i novinari, i gospoda u Novakovoj ulici. I
tu se priča o našim junacima razlikuje od klišeja o tihim susjedima Eichmannovima. Naš
junak, naime, nije uArgentini ih Paragvaju, već u ulici Grge Novaka, u elitnoj četvrti Diklo, u
Zadru, u Hrvatskoj, dakle - kod kuće. Gdje će ga štititi, jer on je »krasan čovjek«. On svima
pomaže, asfaltira cestu i ima najljepši vrt u četvrti.
Zašto, pak, tako ne bi i bilo? Zašto bi »Toni« i njegovo društvo iz one kuće u Nadiocima bili
jedini u zatvoru? Zašto onda u zatvoru ne bi bili, recimo, i oni koji su im dali lažne isprave?
Zašto u zatvoru ne bi bili i oni koji su zapovjedili tu operaciju? Zašto u zatvoru ne bi bili i oni
koji ih pokrivaju sve ovo vrijeme, od 3. siječnja do danas? Zašto su svi oni na slobodi, s
novim identitetima, kao saborski zastupnici, pomoćnici ministara, predsjednici kojekakvih
odbora za koješta, potpredsjednici Sabora, sveučilišni profesori, ugledni građani, tihi susjedi u
rezidencijalnim četvrtima hrvatskih gradova?
Kao da ne znamo tko su oni zapravo! Zar ne gledamo i mi sa svojih prozora — iz naših
sigurnih, toplih kuća označenih križem — u njihove njegovane vrtove? Nisu li to krasni ljudi,
ti naši dobri, mirni susjedi?
Možda vam je sada jasnije zašto ćemo i onu dvojicu uhvaćenih SIS--ovaca po hitnom
postupku izručiti Haagu i pokazati našu kooperativ-nost s Međunarodnim sudom. Koliko je
meni, naime, poznato, izdavanje lažnih dokumenata nije ratni zločin, pa makar ih izdali i
ratnom zločincu. Za razliku od nekog našeg nadobudnog suca, one u Haagu neće zanimati tko
je potpisao Sliškovićevu putovnicu, i svi oni Penići, Brzo-vići, Peše, Markice, Miroslavi,
Đurđe, Ivici i ostali tihi susjedi preko puta ulice moći će odahnuti i posvetiti se svojim
gardenijama. Mi pak nikome nećemo reći tko su oni. Štitit ćemo ih jer su to krasni ljudi.
Asfaltirali su i put.
Ni mi, kao i ona gospođa iz Novakove ulice, o njima ne znamo ništa doli samo sve najbolje.
Jer i mi smo, kao i ahmićki Hrvati onoga petka u zoru, u našim kućama označenim križem,
navlačili debele zavjese preko prozora da ne čujemo krikove i ne vidimo što se događa u
susjedovu dvorištu. Nismo li, na koncu, i mi zavjese razgrnuli tek kad su u kuću preko puta
uselili novi stanari, vrijedni neki ljudi - naši, Hrvati - koji su je uredili, okrečili i posadili
bijele gardenije?
Stoga, kad nas budu pitali kako su nam se susjedi predstavili, nećemo im reći. I kad nas
anketari ovih dana budu pitali smatramo li da je HDZ zločinačka organizacija, dvije trećine
nas odgovorit će: »Ne, to su krasni ljudi, ti naši susjedi.«
rujna 2000.Sat lobotomije
ili u čijim je rukama bila drška sjekire, a u čijim će biti drška lopate
Danas, devet godina kasnije, točno pamtim samo datum: 10. prosinca 1991. godine. Sve
ostalo nejasno je povezani niz oštećenih slika, poput friza fresaka u nekoj mračnoj kapeli,
koje su mi se poslije često vraćale u snove: one noćne more nakon kojih se ne budiš s
olakšanjem zbog toga što je sve to bio samo ružan san, već s užasom zbog toga što - nije.
Kasnije su košmari prestali i tu sam epizodu zakopao medu ostale nenapisane priče, da bih je,
eto, iskopao nakon devet godina, prateći tko zna koju po redu raspravu o ratnim zločinima i
gledajući lopate u rukama haaških istražitelja.
Toga sam se dana, tog studenog prosinca devedeset prve, nakon još jednog reporterskog
mandata spremao vratiti iz Beograda u Split. Sam vrag zna - jer ja do danas nemam pojma -
zašto sam ponovno, prije povratka, odlučio otići u okupirani Vukovar. Bio sam tamo nešto
ranije, svega par dana nakon pada, jedva izvukao živu glavu spasivši se strijeljanja u Nego-
slavcima, i jedino gluplje što sam nakon toga mogao napraviti bilo je -otići još jednom.
Zajedno s mojim ratnim šerpom Mićom sjeo sam u džip i s falsificiranom dozvolom
Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, napravljenom u dopisništvu ljubljanskog Dela,
uputio se ponovno smrznutim zgarištima zapadne Slavonije.
U Vukovaru nas je dočekala poveća grupa beogradskih novinara i stranih dopisnika od kojih
sam većinu znao, pa ovoga puta čak nisam ni krio identitet. Čekali su vojni autobus — nešto
se događa, ne znaju detalje
— kad nam je prišao neki oficir i uputio se ravno prema meni. Svega što se dalje događalo
sjećam se, kažem, tek u nekakvim ispremiješanim fragmentima, poput nervoznog videospota
nekog death-metal banda.
Pamtim tako da su nas utrpali u autobus, pamtim da se taj oficir stalno derao, posebno na
mene — netko mu je očito rekao da sam hrvatski novinar
- psovao je i urlao, »sad ćeš da vidiš«, ali ni on niti onih nekoliko četnika u autobusu nisu me
dirali. Samo su neartikulirano vikali i gestikulirali, jasam Diebetao o novinarskoj profesiji,
onda su malo urlali na strance, dok je prljavim prozorom odmicala blijeda silueta smrznute
ruševine Vukovara.
Nakon možda pola sata autobus je stao usred smeđe izmaglice iza koje su se nazirale
pocrnjele kuće — rekli su mi da se selo zove Divoš. Dočekala nas je opskurna družina
Arkanovih četnika pod crnim vunenim kapama, rezervista sa Zvezdinim grbom na
šljemovima, nekoliko civila u šarenim džemperima i par preplašenih »sladoledara« s
oznakama Crvenog križa.
Izvukli su me iz autobusa i na čelu uskomešane kolone stali gurati prema prvim kućama. Sve
vrijeme su vikali, malo na mene, malo na sijede glave iz Crvenog križa; novinari su kaskali za
nama, fotoreporteri namještali objektive, onda je oficir pokazao rukom, tamo uz onu kuću,
vidim nešto, približavamo se: ljudsko tijelo skvrčeno uz zid, u kosi kristali smrznute krvi;
kamerman beogradske televizije me gura, snima, škljocaju aparati, arkanovci psuju majke
ustaške, teturam ne bih li se izmakao, ali oficir me gura dalje, idemo dalje, tamo, na ledini
golemi krater, kao od nekakva meteora, u dnu dva-tri tijela, crna, pougljenjena, oficir spretno
uskače u jamu i pokazuje kažiprstom: »Gledaj, mamu im jebem«, kamerman zumira, a ja
instinktivno okrećem glavu: ruke bez prstiju, glave bez ušiju.
Metež se pretvara u kaos, oficir i dalje urla, fotoaparati škljocaju, kamera zuji, a meni - to baš
pamtim - prolazi kroz glavu kako će Merlić večeras to skinuti s beogradske televizije i
prikazati u »Slikom na sliku« - mene s ovim ubojicama - pa ono malo prisebnosti što mi je
preostalo koristim da se izvučem iz kadra beogradskom kamermanu, odguravam ga od sebe,
objašnjavam mu, on uopće ne sluša, snima dalje, ja uzmičem, a neki sitan arkanovac gura me
nazad, tamo, iza traktora; idemo tamo, opet leš, malo dalje dva, onda tamo, iza kuće, svi,
poput čopora divljih pasa - dvije izgladnjele, sive svinje obješenih rebara izbezumljeno bježe
od nas - oficir nam pokazuje, kao kaustos, upire prstom u tijelo leđima uronjeno u smrznuto
blato, zabačene glave; jedna novinarka plače i psuje, gledam, aparati rafalno škljocaju, a
kamera zumira golemu sjekiru zabi-jenu u prsi nesretnika pod našim nogama.
Kasnije, kad sam to ponovno proživljavao u snovima, uvijek sam se budio negdje usred toga
dugog kadra, zureći u tu divovsku sjekiru, dok mi se oficir izbezumljenim glasom boje
šljivovice unosi u lice psujući mi majku ustašku, neprestano ponavljajući: »Snimaj, da vidite
šta vaši rade!« a ja mu odgovaram: »Nemam aparat, nemam aparat«, automatski, poput
kompjutora Hala iz Kubrickove »Odiseje«. Iz te noćne more sam se, eto, svaki put budio u
tom trenutku: svaki put osim tada, kada sam - buljeći ukrvavu drsku sjekire i buncajući kako
nemam fotoaparat — zapravo čekao da me netko probudi.
Te večeri, u Beogradu, s prijateljima sam gledao Dnevnik. Počeo je slikama iz Divoša —
učinilo mi se da u jednom trenutku vidim sebe kako bježim iz kadra, a tvrdi je ženski glas
govorio nešto o petnaest, dvadeset leševa u malom selu Divošu kraj Ernestinova, nesretnicima
koje su ustaški bojovnici izmasakrirali povlačeći se iz sela prema Osijeku.
Razgovarali smo o tome, i nitko od beogradskih kolega nije mogao reći je li to istina ili nije
— nitko od nas nikad prije u životu nije ni čuo za Divoš, a beogradska je televizija tih dana
čak i improvizirana ratna groblja u parkovima predstavljala kao masovne grobnice
vukovarskih Srba. Onda smo shvatili kako je tek sad postalo važno koje su nacionalnosti ti
ljudi i tko je onaj čovjek sa sjekirom u grudima: Hrvat ili Srbin. A važno je zapravo bilo samo
do jučer, kad je jedino o tome - o njegovu prezimenu - ovisilo hoće li ga luđak koji mu se pred
kućom pojavio sa sjekirom u ruci zaobići ili će tu sve završiti.
Nisam ni riječi napisao o tih nekoliko sati kaosa i užasa: tih je dana ionako glavna priča bio
Vukovar, i pored nepreglednih stotina crnih vreća u dvorištu vukovarske Ciglane dvadesetak
leševa u nekom selu čak ni Srbima nije bilo osobito zanimljivo. Poslije sam se i raspitivao, ali
uglavnom nitko o događajima u Divošu nije imao pojma — tek je kolega iz Osijeka bio načuo
nešto o nekom masakru. Tko zna, možda se kasnije i otkrilo, ali mi je promaklo: nikad poslije,
naime, više nisam čuo za Divoš, malo selo kraj Ernestinova, i tako do dana današnjeg ne
znam tko su zapravo -»naši ili njihovi« - bili ti jadnici.
I to je otprilike poanta te priče.
Ne znam jesu li možda za Divoš čuli Račan, Tomac ili Budiša — potonja dvojica u to su
vrijeme bili i ministri u ratnoj Vladi. Kasnije se, naime, ispostavilo da su znali mnogo više
nego što se dalo naslutiti. I tko zna jesu li tada mogli pomisliti da će ih sve te jame naše bliske
prošlosti dočekati nei-skopane, i da će im povijest tutnuti lopate u ruke. Kako, međutim, stvari
stoje, njihove su ruke odveć njegovane za lopate: oni bi radije nekakav sofisticiran laboratorij
za precizno mjerenje kauzalnosti zločina.
Baš, eto, nekako na devetu godišnjicu tajanstvenog masakra u Divošu, Ivica će Račan tako
provaliti dugo kupljenim bijesom prema Haaškom sudu. Kap je prelila čašu žuči kad se
saznalo da Haag priprema optužnice protiv generala iz rodoslovnog stabla Oluje. U
nedostatku skupe opreme, ponovno se ručno obavlja anatomija zločina koje više niti Vladimir
Seks ne poriče: tko je, dakle, odgovoran za Uzdolje, Varivode, Donji Lapac,rlavno...r
Odnosno — budimo precizni, jer to je ključno pitanje — jesu li, primjerice, dvadesetak civila
u Golubiću vojnici 4. gardijske brigade poubijali »na svoju ruku« ili su te »svoje ruke« imali
odriješene velikim planom Franje Tuđmana o etničkom čišćenju Krajine?
Netko bi, naime, mogao pomisliti da je riječ o ovom drugom: ne treba biti Anto Nobilo -
dovoljan je i brucoš prava - da podsjeti kako nitko za te zločine nije odgovarao; da je, recimo,
petorka koja je poubijala devet staraca u Varivodama niti godinu dana kasnije oslobođena i da
ti ljudi danas s nama sjede u kafiću; da podsjeti, uostalom, na one smiješne Tuđmanove
poruke Srbima da ostanu kod svojih kuća, emitirane preko radija i televizije, i na Tuđmanove
euforične poruke samo nekoliko dana kasnije: »Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da
ih nikada nije ni bilo!«, ili kratko i jasno - »Neka im je sretan put!«
Pripadnici Hrvatske vojske i psi rata koji su nahrupili iza tenkova imali su licence to kili i
bianco-dozvolt za palež i pljačku: »Svaki je pripadnik HV-a osjećao moralnim pravom
poslužiti se tuđom imovinom!« objasnio je tada neki pukovnik u Benkovcu. Poruka Franje
Tuđmana Srbima da mirno čekaju u kućama zapravo je tek trebala olakšati posao. I naš
brucoš prava, kojega smo angažirali za ovu prigodu, zna da nigdje ne postoji pisana zapovijed
za ubojstvo civila u Golubiću ili Varivodama. Postojala je samo ogromna količina dobre volje
prema zločinima i veličanstven, monumentalan zid šutnje o svemu što se tih olujnih
kolovoskih dana događalo u zabitim krajinskim zaseocima.
Zid šutnje razbili su, kao i obično, novinari i humanitarci, ali tragovi tog golemog zdanja još
se mogu vidjeti na istom mjestu: u Banskim dvorima. Dapače, u toku su opsežni radovi na
njegovoj rekonstrukciji, u skladnoj suradnji s HDZ-ovim konzervatorima iz Zavoda za zaštitu
spomenika.
Zašto je Račanu, Granicu, Tomcu, Budiši i ostalima toliko stalo do te nakaradne građevine?
Upravo zato što su — u velikom i prilično glupom lovu na HDZ-ove glasače - prihvatili
hadezeovsku inicijativu da se zid proglasi spomenikom nulte kategorije. Oluja je - to nitko u
ovoj državi neće niti smije poreći - sam kamen temeljac hrvatske slobode. Malo krvi u
temeljima isto tako nitko neće poreći, ali će zato kao najgoru uvredu doživjeti svaki pokušaj
da se dokaže kako je ta krv bila predviđena i troškovnikom i »generalnim urbanističkim
planom«. Individualizacija zločina, o kojoj toliko vole govoriti, umjesto jasnog imenovanja i
kažnjavanja neposrednih krivaca — ubojica među nama — postala je tako tek efektnim
pravnim sredstvom za amnestiranje odgovornih. Jer ako su ubojice među nama, odgovorni su
i među - njima.Račan i društvo upali su tako u HDZ-ovu zamku, nemoćno se koprcajući dok
Vladimir Seks trijumfalno konstatira kako su konačno prihvatili njihovu politiku prema
Haagu. Uostalom — kad smo već kod prigodnih godišnjica — prije točno godinu dana, u
ovom istom tjedniku, Ivica Račan je u predizbornom intervjuu rekao i ovo: »Nacionalni
dignitet brani se i poštovanjem preuzetih obveza i provođenjem zakona koji regulira odnose s
Haaškim sudom. Moramo pokazati veću sposobnost da svoje nacionalne interese branimo
suradnjom i dijalogom, a ne sukobima i svađama. Svadljiva država nije vjerodostojna, pa ni
previše cijenjena kao partner.«
Godinu dana kasnije, Račan šalje ultimatum Haaškom sudu u 13 točaka, ponavljajući gotovo
u riječ ono što su tada ponavljali Seks i kompanija. Odjednom, »svadljiva država« je
vjerodostojna: nakaradnom logikom, zajedno s preuzimanjem vlasti preuzeta je i odgovornost
vlasti za zločine. Račan i njegova Vlada dobrovoljno su se umetnuli kao neraskidive karike u
»zapovijedan lanac«, dokazujući »vjerodostojnost države« jednostavnim preuzimanjem HDZ-
ovih teza. Nezgodno je, naravno, jedino to što proizlazi kako je ta »vjerodostojna vlast«,
oslobađajući okupiranu četvrtinu države isplanirala i njeno etničko čišćenje, kao spajanje
ugodnog s korisnim, a to je, suhim pravnim rječnikom - ratni zločin.
Stoga treba dokazati da je svaki zločin individualan - što nitko razuman neće sporiti - e kako
bi nasljedstvo dobiveno od Tuđmana bilo legalno, odnosno »vjerodostojno«. Zašto bi se inače
bivšoj vlasti prišivala odgovornost za sve katastrofe posljednjeg desetljeća — od pretvorbe i
pljačke do nezaposlenosti i bijede - osim odgovornosti za zločine?
Tim poučnim satom anatomije zločina - zapravo satom lobotomije -iz kolektivne je savjesti
jednom za svagda trebalo odstraniti jednu ružnu epizodu slavne povijesti. Zloćudan tumor
uvjerljivo je prikazan kao vitalni organ, rez je zašiven i publika bi se mirno razišla da u salu
tog trenutka nisu banuli istražitelji Haaškog suda. Naravno, svatko sa zrnom soli u glavi zna
da je taj sud politički institut: zato i jest lakše biti »svadljiva država« i nacionalni interes
braniti »sukobima i svađama«, nego prihvatiti mogućnost da je nepravedni Haag možda - u
pravu.
Iza svakog sata anatomije ostaju, međutim, neugodna saznanja i — mrtva tijela. Plitko
zakopana pod dva pedlja zemlje, ona će i dalje izranjati, a drške lopata umjesto nas držat će
haaški istražitelji. I tu, u tom trenutku - gledajući tu lopatu — sjetio sam se Divoša i one
goleme drške za sjekiru.
Kad saznam tko su nesretnici iz Divoša, malog sela pokraj Ernestinova, znat ću i u čijim je
rukama bila sjekira. Njima to, naravno, poodavno nije važno. Kao što više nije važno ni
onome jadniku iz Komića, kojemu je tobilo važno samo do 12. kolovoza 1995., kad su u selo
upali transporteri HV-a i kad je samo o tome — o njegovu prezimenu — ovisilo hoće li ga
toga jutra vojnici zaobići ili će biti živ spaljen.
Važno je to sad samo nama, discipliniranim pacijentima u redu za anesteziju pred veliki sat
lobotomije. Pristati na operaciju ili ne? Ništa ne brinite: kad se oznojeni probudite, osjetit ćete
golemo olakšanje zbog toga što je sve to bio samo ružan san.
prosinca 2000.Pisma Djedu Bozicnjaku
ili stajalište hrvatske Vlade
o božičnim poklonima u trinaest točaka
Dragi Djede Božićnjače!
Vjerojatno će te začuditi, ali ja i za ovaj Božić želim isto što i lani: jedne velike, dobre
predsjedničke izbore. Molim te da se ne ljutiš što sam one lanjske već potrošio: svi moji
prijatelji ionako kažu da nisu bili bog zna šta i da se ne može dalje od drugog nivoa. Zato bih
ja ove godine - ako ikako može - neke totalno cool predsjedničke izbore, da budem glavni u
kvartu, pa da svi kažu: ovo su izvanredni predsjednički izbori!
Ako ti nisu preskupi, ja sam čuo da su najbolji američki predsjednički izbori. Moj prijatelj
Smiljko kaže da su to neki posebni, elektronski izbori na kojima može pobijediti i
konzervativac s pola milijuna glasova manje. Je li to istina?
Tvoj
Dražen Budiša
Dragi Djede Božićnjače!
Najprije jedan vic: znaš li koja je razlika između Djeda Božićnjaka i Franje Tuđmana?
Tuđman se nije dao kremirati, dok Djed Božićnjak bez problema prolazi kroz dimnjak. Dobar,
a?
Inače, ove sam godine bio bolji nego inače. Razdijelio sam novinarima sve kilograme iz
podruma i pomilovao dilera koji je bio u zatvoru samo zbog nekoliko stenograma droge. Svi
mi kažu da sam bio dobar i da sam se dobro vladao, pa očekujem i dobre poklone. Ja bih
svakako od svih poklona najviše volio kad bi mi se poklonili Račan i Tomčić.
P. S. Napominjem da bi moje vladanje bilo još bolje da mi nisu ustavnim promjenama
ograničili i ukinuli većinu ovlasti.
Tvoj Stipe Mesić
Cijenjeni gospodine Božićnjače!
Bit ću ovom prilikom sasvim otvoren: božični pokloni da, kolonijalni odnosi — ne! Dakako,
to ne isključuje mogućnost razgovora, ali, molim, s ravnopravnih pozicija. Dopustite stoga da
Vam iznesem svoje Stajališteo poklonima Djeda Božićnjaka u 13 točaka. Dakako, ovo
Stajalište ne isključuje nastavak naše suradnje, iako je moj kućni proračun u stanju i sam
procesuirati ispunjenje mojih želja.
Prvo, Djed Božićnjak ne smije izjednačavati žrtvu i agresora. Ako ja za Božić dobijem kredit
MMF-a, srbijanski premijer Milutinović ne može dobiti jednako. Bit ću sasvim otvoren: više
da, jednako ne! Drugo, Djed Božićnjak mora kažnjavati konkretna djela, a ne općenito loše
vladanje. Treće, zahtijevam da Djed Božićnjak više učini na nagrađivanju dobrih djela što su
ih pripadnici bivše SKH počinili na području Hrvatske od 1990. do 1995. Tražim nadalje da
se poštuje vremenski slijed i težina dobrog djela. Peto, zahtijevam da se Djed Božićnjak
rukovodi načelom nagrađivanja bez obzira na položaj, te da napusti svoj stav da će darove
uskraćivati samo odgovornima na vodećim položajima.
Šesto - tražim da napustite dosadašnju praksu dijeljenja poklona prema nacionalnoj
pripadnosti. Bit ću sasvim otvoren: nekima da, ostalima ne! Sedmo, tražim da u nagrađivanju
dobrog ponašanja surađujete s pravosudnim organima RH. Osmo, kod nagrađivanja državnih
dužnosnika Djed Božićnjak treba kontaktirati hrvatsku Vladu. Nadalje, pri pozivanju svjedoka
za ocjenu nečijeg ponašanja Djed Božićnjak treba poštovati dužnost čuvanja državne ili vojne
tajne, i — kao deseto — tražim da ne primjenjujete dvostruke standarde u procjenjivanju
dobrih djela. Jedanaesta, dvanaesta i trinaesta točka su zapravo trotočka, što znači da ovo
Stajalište nije konačno.
Dakako, nadam se da će ovo moje Stajalište pridonijeti učvršćivanju naše suradnje. I ovom
prilikom bit ću sasvim otvoren: suradnja možda, sve ostalo ionako.
Primite, gospodine Božićnjače, izraze mog najdubljeg štovanja.
Iskreno Vaš, Ivica Račan
Dragi Djede Božićnjače!
Ja bih za Božić najviše želio barbi-auto - i to ako može barbi-kabriolet, sivi metalik - onda
veliki barbi-kombi i jedan barbi-džip, pa barbi-vespu, barbi-bicikl, barbi-kaput, barbi-klavir,
barbi-kuhinju, barbi-bazen, barbi-vikendicu, barbi-kućicu i barbi-vilu s travnjakom,
privatnom plažom, dvije garaže i barbi-terenom za tenis.
Ako ne može barbi, onda može i meni. Barba Franjo bi mi ionako sve to dao kad-tad.
Tvoj
Darko TuđmanCijenjeni gospodine Božićnjače!
Moj klijent je i ove godine pokazao vrlo dobro ponašanje, te očekujemo da ćete znati to uzeti
u obzir kod tradicionalnog božičnog darivanja. Osim izjava svjedoka, u prilogu Vam
dostavljam i izvješće sudskog vještaka koje dokazuje da je onih nekoliko nepodopština i
smicalica moj klijent počinio u stanju privremene neuračunljivosti prouzrokovane posttu-
dmanovskim stresnim poremećajem.
Molim Vas također da prilikom ocjene ponašanja uzmete u obzir i činjenicu da je moj klijent
neposredan sudionik Domovinskog rata od samih završetaka, dosad nekažnjavan. Svakako
bismo, naime, željeli izbjeći pozivanje na zastupnički imunitet, pa smo u tom smislu otvoreni
i za pregovore o pogodbi.
Unaprijed zahvaljujem i srdačno pozdravljam,
za g. Ivica Pašalića, opunomoćenik Zeljko Olujić, v. r.
Dragi Djede Božićnjače!
Ja ove godine imam samo želju: s obzirom da na stranačkim izborima za Glavni odbor SDP-a
nisam prošao samo zato što mi je prezime zbog abecede pri kraju liste, ja bih za Božić želio
novo prezime, neko koje počinje s »A«, kao što ga imaju Mato Arlović i Zeljka Antunović.
Znam da ti to nije nikakav problem, jer si to bio onomad sredio i Terezi Ganzi.
Ako već ne može prezime Andabak, pa da budem prije Antunovićke, onda bih volio biti
barem ispred Arlovića - recimo, šta ja znam, Aralica.
Iskreno tvoj Zdravko Tomac, prof.
P. S. Ako mi to središ, možda ne bi bilo loše da usput, prije županijskih izbora, dobijem i
novo ime. Zdravko Aralica bi po abecedi opet bio debelo iza Ivana Aralice, pa bi možda
moglo i neko ime na »A«.
Na primjer, Anto.
Dragi Djede Božićnjače!
Ja ne želim ništa, samo želim da javno objaviš kako si mi one nekretnine, jahtu i uhodan
biznis ti darovao kad sam ti ono bio pisao za Božić, sjećaš se... pa kad sam sve to ujutro našao
ispod jelke? Mislim, da se konačno sazna kako sam se to obogatio preko noći.
Tvoj
Goranko FižulićSlušaj Dide Božićnjače!
Otkad si me lani onako zajebo reko sam neću ti više pisat, ijonako si crven ki Račan, a ja
Račanu nemam šta ni pisat ni prepisivat. Pa isto da ti rečem: kad sam za prošli Božić poželijo
da bi najviše želijo prić prag, mislijo sam na izborni prag, a ne da me izbacu iz državnoga
stana. Sitijo sam se ja kad sam priša kućni prag sa svin stvarima, namještajom i Kan-darovim
knjižurinama, da si me to ti zajebo.
Zato ću ti baš reć za ovu godinu, pa da ti vidin poštenja i komunističkoga morala. Za ovu
godinu ja bi opet volijo prić prag, al na županijskim izborima, onako kako su prija dvi godine
lipo prošli prag češki desničari, pa da i ja ki Klaus buden primjer. Premijer, primjer, dava bi
ga zna.
Eto tolko za ovi put od mene, pa baš da vidin na koju ćeš me linkvi-stičku foru ovi put zajebat
kad budem prilazijo prag.
Bog i Hrvati! Anto Đapić
Dragi Djede Božićnjače!
Ja sam već velika i znam da ti ne letiš zrakom u kočiji niti se uvlačiš u dječje sobe kroz
dimnjak. Čak i moja djeca znaju da onaj djed koji im je poklanjao banke, holdinge i BMW-e
nije bio nikakav Božićnjak.
Zapravo, javljam ti se s ozbiljnim poslovnim prijedlogom: nudim ti odlične ugovore s
državnim institucijama za darivanje djece službenika i dužnosnika. Vjeruj mi, imam tu
izvrsne kontakte i veze, a zauzvrat tražim samo tri posto od proračunske participacije plus 1,5
posto od ukupne vrijednosti ugovora s dobavljačima, naravno bez carine. Isplata čista, preko
računa, na temelju ugovora o uslugama konzaltinga, po dogovoru PDV prebijam u fakturi za
sljedeći Božić ili reinvestiram uz podjelu oslobođenog poreza. Sto kažeš?
Molim da se javiš što prije. Ukoliko imaš bilo kakvih zadrški, slobodno se raspitaj kod
Svetoga Nikole, s kojim već imam uhodan posao.
Želim ti uspješan Božić i sretnu Novu godinu.
Nevenka Tuđman, TNTd.o.o.
Dragi Djede Božićnjače!
Iako sam bijo dobar i zbog dobrog ponašanja čak i više puta bijo pohvaljivan od ovdašnji
vlasti, ja bi nekako najvolijo ako je ikako moguće da ove godine ne dobijem ništa.
Tvoj
Dario KordićPoštovani druže Božićnjače!
Otkako obnašam dužnost zagrebačkog gradonačelnika, iz SDP-ovih organizacija diljem
zemlje svakodnevno pristižu zamolbe naših članova i simpatizera za rješavanje niza problema
— počevši od posla, stana, upisa u škole i na fakultete, pa do zdravstvenih usluga.
Kako bih osobno želio pomoći svima koji iskažu takvu potrebu, a s obzirom na to da
očekujemo veliku navalu i gužvu za božične blagdane, svesrdno Vas molim da sve takve
zahtjeve i želje, uz preciznu specifikaciju, uputite Jeleni Pavičić, v. d. tajnika Gradske
organizacije SDP-a Zagreba, putem telefona 4810-544 ili faksa 4811-664. Nadam se da će
moje mogućnosti biti jednake zadovoljstvu i osobitoj časti da ispunim sve Vaše božične i
novogodišnje želje.
S obzirom na to da osobito pred Božić očekujemo velik broj zamolbi i želja naših članova,
prijatelja i poslovnih partnera, zamolio bih Vas također da nam svoje zahtjeve i želje uputite
što prije, kako bismo izbjegli blagdansku gužvu.
Nadam se kako će ovo pomoći zajedničkoj suradnji na dobrobit svih ljudi SDP-a kojima
možemo zajednički pomoći.
Srdačno Vaš, Milan Bandić
P. S. Kao što Vam je vjerojatno već poznato, već duže vrijeme Vaše se ime u javnosti
spominje kao »komunistička izmišljotina«, pa sam slobodan zamoliti Vas za diskreciju, kako
bismo izbjegli neugodne konotacije i zloupotrebu naše korespondencije u jeftinim političkim
obračunima.
Božić2000.Pismo Hrvatima iz prošlog tisućljeća
ili tko se još sjeća Ivice Krešimirice Račana i Dražena Gojslava Budiše?
Znači li vam što ime Svend? Svend Rašljobradi?
Dobro, onda ste morali čuti za Svetoslava Suronju... sina staroga Stefa? Ne?! Da vidimo...
braća Krešimir i Gojslav? Aha, znam: Gerbert, onaj luckasti biskup što je poslije postao papa?
Moćni Orseolo i kćerka mu Hicela? Nikad čuli?! A Kapetovići? Eppensteinovi? Fatimidi?
Dobro, za njih vjerojatno niste čuli, ali jeste za Džauhara? Čuveni Džauhar, »Džaja»...?
Nemate pojma?!
Likovi iz kakve epske neogotičke bajke u osebujnom prijevodu Zlatka Crnkovića? Casting
»Gospodara prstenova«, »Harrvja Pottera« ili nastavka »Sume Striborove«?! Ne!
Ništa čudno. Tekst koji čitate nastao je, naime, još u prošlom tisućljeću: u posljednjem tjednu,
zapravo posljednjoj suboti cijelog jednog tisućljeća. Potpuno ludo iskustvo, ali i zgodno za
možda besmisleno, ali zato kratko milenijsko sic-transit-gloria-mundi-razmišljanje: u prvoj
suboti toga tisućljeća svijet se još bavio danskim osvajanjem Velike Britanije, a Europljani se
pomalo nepovjerljivo spuštali s planina, kamo su bili pobjegli - zvuči poznato, zar ne? - u
paničnom hilijastičkom strahu od smaka svijeta na Kristov 1000. rođendan! Papa Silvestar II.
upravo je tih dana u europsku znanost uveo novotariju s Istoka: čudne znakove od 0 do 9 koji
su imali zamijeniti nezgrapne rimske brojke, kakve su baš toga petka moji Splićani ispisivali
na epitafu svom prvom nadbiskupu Martinu, dok je svjetina na Rivi - ili kako se to već tada
zvalo - cvijećem dočekivala mletačku mornaricu na njihovu osvajačkom pohodu Dalmacijom.
Rijetka je ovo privilegija za nas nesretnike koji nismo mogli dobiti No-belovu nagradu samo
zato što smo Hrvati: pridružiti se, naime, velikanima poput Shakespearea ili Dantea i pisati
tekstove koji će se čitati i u sljedećem tisućljeću. Makar tjedan dana, ali - molim - u sljedećem
mileniju.
Tekst kojega upravo čitate star je, dakle, paušalno računajući — što je, uostalom, dogovoreni
način razmišljanja u stoljeću u kojemu ga pišem — čak tisuću godina! Kako je zemaljsko
vrijeme relativna stvar: za nas odavde,iz drugog milenija, u vrijeme kad nastaje ovaj tekst,
prošlo tisućljeće je bilo doba u kojemu je Zemljom — a bogami i vodom — još hodao sam
Isus Krist, a Hrvata, najstarijeg europskog naroda, tada još uopće nije bilo u Europi. Za vas
pak koji ćete ovo čitati sljedećeg tjedna — pardon, milenija — prošlo tisućljeće je vrijeme u
kojemu su zemljom hodali Pašalić i Canjuga, a Tomac i Budiša zdvajali nad sudbinom svojih
heroja, generala, svoje države i Hrvata kao takvih — kao, naime, najstarijeg europskog
naroda.
O tome sam, zapravo, i htio pričati: o drami koja se Hrvatima događa na samom kraju jednog
krvavog tisućljeća, tisućljeća u kojemu su dobili svoju državu i našli se, svoji na svome,
potpuno zbunjeni i nespremni pred izazovima novog milenija.
A kakvo je to tisućljeće bilo, taj prošli milenij! Gotovo cijelo je moralo proći prije nego će se,
na samom njegovu kraju, naći dva čovjeka koji će Hrvate izvesti na put pune državne
samostalnosti: prvi ih je uveo u moderan svijet na strani zapadnih saveznika, porazivši
okupatore, ali naivno pruživši ruku Srbima, dok će drugi ujediniti Hrvate i stvoriti
jedinstvenu, samostalnu hrvatsku državu, postavši prvi koji će se moći nazvati hrvatskim
poglavarom. I kad je već izgledalo da su se Hrvati na posljetku ipak okućili, nasljednici
prvoga hrvatskog poglavara na.prijelazu tisućljeća mladu su državu doveli na rub katastrofe.
Protiv njegova izabranog nasljednika urotila su se dvojica nesuđenih, optužujući vladara da je
marioneta Zapada, dok je opozicija u nebo vapila kako nova vlast državu vodi ravno u
propast.
U sljedećem mileniju to će se i dogoditi: naš će izabrani lider pozvati u pomoć Zapad, koji će
okupirati pola države, dok će se dva njegova Bruta osloniti na Istok, i bit će to kraj samostalne
hrvatske države.
Kako znam? Pa čitao sam o tome u knjigama: zaboravljate da ovo pišem u drugom mileniju, i
da je za nas iz prošlotjedne davnine prethodni milenij bio milenij kralja Tomislava, koji nas je
obranio Mađara i Bugara, pruživši ruku Srbima, i Stjepana Držislava, prvog proglašenog
kralja Hrvatske i Dalmacije, te njegovih sinova nasljednika Svetoslava Suronje, Krešimira i
Gojslava. Prvi će u pomoć pozvati venecijanskog dužda Petra Orseola, koji će okupirati
Dalmaciju i svoju kćer Hicelu udati za njegova sina, dok će druga dvojica kao pučisti-
suvladari priznati Bizant: poslije njih doći će Mađari i sve će biti gotovo.
Naravno, vi ste u mom katastrofičnom hrvatskom horoskopu prepoznali glas Maje, Seksa,
Nenada Ivankovića, don Ante Bakovića ili barem Zdravka Tomca. Vama iz trećeg tisućljeća,
vremena velikih povije-snih figura Stjepana Mesića Suronje, Ivice Krešimirice Račana i
Dražena Gojslava Budiše, svijet je počeo stvaranjem moderne hrvatske države i u vašim
najgorim noćnim morama Sudnji dan, smak svijeta, jest dan kad te države, tih drvenih kolaca
na medama našega imanja, više neće biti.
Imena Svenda Rašljobradog, danskog osvajača Britanije, ili biskupa Gerberta, kasnije
poznatijeg kao papa Silvestar II., vama ne znače ništa. A tada, na prijelazu milenija, prije
tisuću godina, oni su bili top storj: da je onda postojao magazin Time, njih dvojica bili bi
vjerojatno prva imena u izboru za the man of the year, pače osobu desetljeća. A osobe
decenije u nas opet bi bili neki Suronje, Držislavi, Gojslavi i kojekakvi drugi Tudmani, a
nikad naše Drakulićke ili Kostelićke, Kukoči ili Ivaniševići, poput, recimo, našega
Dalmatinca Džauhara, čovjeka koji je prije tisuću godina u afričkoj vukojebini osnovao i
izgradio gradić El Qahira, danas pak poznatiji kao Kairo — jedan od najvećih gradova na
svijetu!
A da su tada, prije tisuću godina, postojali Zdravko Tomac ili Dražen Budiša, i oni bi sasvim
sigurno - ukočeni u hilijastičkom strahu pred Sudnjim danom državnosti — kriknuli kako se
više »ne smije reći ni da si Hrvat«, ili da su »na djelu poražene snage«, recimo snage
poganske, bez-božne, iranske Hrvatske. No našim Krešimirima i Gojslavima sasvim je dobro i
u trećem tisućljeću, kamo su zalutali zajedno s drugim srednjovjekovnim glagoljašima, poput
onih iz Slobodne Dalmacije koji će upravo ovih dana, kad nas sa svih strana vrebaju
kojekakvi ovovjeki Bugari, Ugari, Mlečani i Normani, kriknuti teškim, olovnim glasom:
»Perspektiva nam je vrlo mutna i neizvjesna, ako se ne osvijestimo i shvatimo da nam je
potreban odlučan poziv na jedinstvo!«
»Sudi li se u Haagu hrvatskoj slobodi?« — pita se tako Maja Freundlich, glasnogovornica
premijera Račana. »Opet nam se prodaje neki europski internacionalizam koji ubija svaki
narodan ponos i težnju za samostalnošću, tako da je to danas u stvari hrvatski neprijatelj broj
jedan!« - upozorava don Anto Baković, glasnogovornik Kaptola. »Strahujem da ne završimo
u zapadnobalkanskom loncu koji je gori od ijedne Jugoslavije!« - trese se u samrtnom strahu
Joško Celan, glasnogovornik Dražena Budiše. »Trećega siječnja ove godine nad Hrvatsku je
pala noć!« — obznanio je splitski župan Branimir Lukšić. »Kako je krenulo, uskoro ćemo
hrvatsku državu tražiti u Herceg-Bosni!«, zloguko predviđa Hrvatsko slovo, glasilo hrvatskih
glagoljaša.
Zaista, samo je pitanje vremena kada će neki hrvatski Stipe Mesić potpisati pristupnicu
Hrvatske NATO-u i Europskoj uniji, pa da mu njegov vlastiti narod presudi kao onomad
Zvonimiru kada je htio Hrvateuključiti u Papin NATO i povesti ih u križarski rat. Pa da kojih
800-900 godina kasnije završimo u Jugoslaviji.
Te paranoje, eto, tresu naše glagoljaške autiste na prijelazu stoljeća u kojemu će se čovjeku o
glavu obijati najveći užasi i zla u cijeloj povijesti čovječanstva: nuklearne, vakuumske,
neutronske, tko zna kakve sve strašne bombe, kemijski otrovi, AIDS, ebola, sintetičke droge,
prljava industrija, klimatske promjene, globalno zatopljenje, otapanje ledenjaka, ozonske
rupe, milenijski potresi, poplave, požari, oluje, genetski inženjering, mutiram virusi, kravlje
ludilo, i — na kraju — najveće od svih užasa stoljeća, zlo nad svim zlima, najgora pošast
trećeg milenija — Haaški sud! Hrvati su tako jedini narod na svijetu koji će za svoj Sudnji
dan dobiti uredne pozive i skupe odvjetnike.
Za Hrvate se, naime, ništa gore od toga ne može dogoditi. To je, uostalom, onaj široki
hrvatski svjetonazor koji je kroz usta njihova zakonitog prijestolonasljednika, Miroslava
Tuđmana Suronje, stvaranje hrvatske države označio događajem tisućljeća: »Svi se
pripremaju za 21. stoljeće, a za Hrvatsku je ono stiglo već činom međunarodnog priznanja
Republike Hrvatske. Ništa se za nas Hrvate tako veliko u 21. stoljeću neće dogoditi!«
Tako Hrvati ulaze u 21. stoljeće i treći milenij, milenij u kojemu im se neće dogoditi ništa
tako veliko kao što je bila ona sjednica Sabora na kojoj je Domljan Tuđmanu oko vrata
zavezao šarenu vrpcu s pepita-uzorkom.
Zamislite sada, vi sretnici s početka trećeg tisućljeća, kako će svijet izgledati na njegovu
kraju. Ne bojte se, ne mogu vaše maštarije biti ništa lude nego što bi našim precima prije
tisuću godina izgledalo ovo naše vrijeme. Ili, što je sve manje nevjerojatno, četvrto tisućljeće
nećemo ni doživjeti? Proširit će se ozonske rupe, ubit će nas vlastito Sunce, potopit će nas
ledenjaci, udarit će nekakav gigantski asteroid i izbaciti nas iz orbite, pobit će nas neki zeleni
Hitler iz sazviježda Vege ili ćemo se u jednom konačnom Ratu veličanstveno poubijati sami.
A možda budućnost i nije tako crna. Čovjek na Marsu? Jupiteru, Nep-tunu? Prvi kontakti s
drugim civilizacijama? Međuzvjezdane alijanse, inter-galatičke integracije? Putovanja kroz
vrijeme, kroz crne rupe? Život u nekoj drugoj, sretnijoj dimenziji?... Susret sa Stvoriteljem
glavom i bradom? Dobro, možda i Stvoriteljicom.
Blago nama Hrvatima: nama se od svega toga ništa tako veliko kao što je bilo stvaranje
hrvatske države neće dogoditi. Mogu svi pred nekakvom općom kataklizmom pobjeći na
Mars, mi ćemo ostati ovdje, svoji na svome; mogu se svi udružiti u kojekakve intergalatičke
integracije, mi ćemo ostati svoji na svome, nezavisni i suvereni; mogu se otopiti svi lede-njaci
i poplaviti svijet, mi ćemo - poučeni naukom našeg Franje Držislava - sve te kvadratne
kilometre mora nad hrvatskom grudom računati u površinu vječne nam i jedine Hrvatske;
može eksplodirati kugla Zemaljska, može nas udariti kakav golem asteroid, možemo se svi
poubijati, samo - kvragu! - ne trpajte nas na Balkan!
Takvi smo, uostalom, dočekali i preživjeli i ovo, drugo tisućljeće, u kojemu nam se ništa tako
veliko kao što je stvaranje države nije moglo dogoditi — ni tiskarski stroj, ni novi kontinenti,
ni lijek protiv boginja ili tuberkuloze, ni električna energija, ni motor ni računalo, ni spuštanje
čovjeka na Mjesec, ni čovjekova genetska mapa. Valjda nam je zato koncem takvog milenija
hrvatska država i bila suđena.
A ako vi, putnici trećeg milenija, doživite njegov kraj, hoće li vam posljednje subote nešto
značiti ime Ivica Račan? A Zdravko Tomac, Stipe Mesić, Dražen Budiša ili, recimo - Zlatko
Canjuga? Bili Clinton? Karol Wojtyla? Moćni Franjo i kćer mu Nevenka? Ili će ti junaci
našeg tako sudbinskog trenutka nekom Hrvatu kojemu će dopizditi hrvatski autizam biti tek
zgodan šlagvort za podsjećanje da nezavisna Hrvatska nije oduvijek bila dio Europe - tog
trećeg po redu Jupiterova satelita?
I da bi bio red da se Hrvatima u četvrtom mileniju ipak dogodi nešto više od međuplanetarnog
priznanja male hrvatske svemirske kolonije. Da nam, eto, Ujedinjene galaksije barem ukinu
sankcije.
Do tada, srdačan pozdrav iz drugog tisućljeća. Sjetite nas se koji put, makar samo kao dokaz
da je bolje biti sam i u beskonačnom svemiru nego biti sam na ovoj maloj, tijesnoj, prljavoj
rotirajućoj kugli.
prosinca 2000.Svinja, govedo, majmun, pas i mater
ili uloga hrvatske džukele obične u seksualnom životu domaćih ovaca
U blatnjavim nastambama hrvatske životinjske farme, još tamo od Radićevih gusaka u magli
pa do Tuđmanove pra-ščadi, teladi, magaradi i ostale živine, u društvu HDZ-ovih jastrebova,
Araličinih intelektualnih krpelji i punokrvnih hrvatskih goveda, Jakov-čićevih koza i
dalmatinskih lavova, zagrebačkih tigrova i splitskih paukova, raznih slavnih puma, pantera,
osa i mungosa, Nikolićkinih gusaka što su spasile Rim i Vrdoljakova poučnog ptića u
govnima, konvertibilne kune i njemačkih orlića, neprijateljskih svinja, novinarskih lešinara,
hijena i druge izdajničke stoke i gamadi, svih ovih godina pretpovijesne i pretpolitičke
evolucije od pečenih volova do ludih krava, u tom zoološkom vrtu između Dropulićkine
maksimirske majmunare i Vitezovog saborskog kokošinjca, u znamenitom je Gotovčevu
državotvornom krdu svoje sasvim posebno mjesto imao i običan domaći - pas.
U toj desetogodišnjoj basni autohtono je hrvatsko pseto najčešće imalo zadatak poslušno
uraditi ono što ne može njegov gospodar: ako već ne njegovu neistomišljeniku pregristi
grkljan, a ono barem da mu se popisa ispred vrata ili mu, recimo - zaskoči mater
komunističku.
Vjerni pas i majka gospodareva neprijatelja vazda su na ovim prostorima bili u sasvim
osebujnoj vezi. Jebo ti pas mater! - to je ključni argument nakon kojega potomstvu oštećene
strane ne preostaje ništa nego da negdje iz bogatoga hrvatskog bestijarija izvuče osu, kobru,
škorpiona ili neku drugu živinu od 7,6 mm i prosvira mu onu teleću čunku. Na srpske,
jugoslavenske, komunističke, i općenito sve majke koje svoju djecu nisu odgojile u hrvatskom
katoličkom duhu, a nekako najpopularnije bile su majke čija su se čeljad izrodila u novinare -
svoje su bijesne pse odvezivali i Giro Blažević, i Zlatko Vitez, i čuvari digniteta
Domovinskog rata, i kojekakvi polupismeni šekulini, i heroji Pakračke Poljane. Zajedno s
nama i ostalim našim ljubimcima, na obećano kopno u Noinoj je arci doplovio tako i
endemski pas mater, nesretna beštija po kojoj su sve nepristojnerečenice - dakle one u kojima
netko nekome nekoga nešto - kasnije i nazvane psovkama.
No kako nije vijest kad pas čovjeku mater, već kad pas čovjeka ugrize, tako su se psi upravo
ovih dana vratili na novinske stupce, gdje ih nije bilo još otkako je Ćiro Blažević otišao u p...
hm, penziju. Da, pardon, Perziju. Penziju u Perziju.
U razmaku od samo deset dana dva su - zapravo tri - psa bili akterima dviju gotovo identičnih
priča. U oba slučaja žrtve su bili devetogodišnji dječaci.
U Kninu se devetogodišnji A. M. vraćao iz sportske dvorane kada su ga iznenada napala dva
golema dobermana, koje je njihova vlasnica, M. G., izvela u uobičajenu večernju šetnju:
nesretni je dječak s teškim ozljedama završio na Odjelu dječje kirurgije kliničke bolnice u
Splitu.
Desetak dana kasnije, u Erdutu, maloga su D. K. roditelji poslali k susjedu M. S. zamoliti ga
za pomoć pri kolinju. Pred vratima u kuću odjednom ga je, međutim, iz čista mira napao
veliki susjedov rotvajler: s ozljedama na rukama i nogama, te slomljenom jabučnom kosti,
dječak je završio na Odjelu dječje kirurgije kliničke bolnice u Osijeku.
U čemu se ove dvije vijesti razlikuju? Gotovo ni u čemu. Dobro, možda tek u činjenici da je
protiv M. S., vlasnika erdutskog rotvajlera, podignuta krivična prijava, dok je protiv M. G.,
vlasnice kninskih dobermana, najavljena tek prekršajna. Eh, da: i u tome što je vijest iz Erduta
uredno objavljena u crnim kronikama, dok vijest iz Knina — nije.
Zašto? Možda ipak zato što za vijest iz Erduta uopće nije važna činjenica da je vlasnik
rotvajlera neki Miloš S., dakle po svoj prilici Srbin, a nesretni dječak Davor Kos, po svoj
prilici Hrvat - na posljetku, dječak je dobro poznavao i susjeda i njegova psa - već je važna
samo činjenica da je jedan pas divljački izgrizao dijete.
Za vijest iz Knina, činjenica da je vlasnica dobermana Melita G. Hrvatica, kao i sama
činjenica da se nesretni dječak zove Aleksandar Manoj-lović, bile su dovoljno važne ne samo
da se vijest ne objavi, već ni da kninska policija uopće ne reagira: već sutradan, u isto vrijeme
i na istom mjestu, gospođa Melita je svoja dva dobermana izvela u uobičajenu večernju
šetnju.
Zašto, međutim, za tu vijest nije bila važna samo činjenica da su dva psa divljački izgrizla
dijete? Zato što je vlasnica ugledna kninska Hrvatica, profesorica, njoj Srbi prijete,
maltretiraju je, ona je ugrožena, njoj su četnici srušili veliku kuću, nije se ona valjda borila za
to da srpska djeca slobodno šetaju Kninom, a da njeni domobrani — pardon, dobermani —
trunu okovani lancima, brnjicama i vodilicama.Za događaj iz Knina saznalo se tako tek nakon
što se oglasio Dalmatinski komitet za ljudska prava, kome se obratila majka malog
Aleksandra. Vijest je tako izašla u novinama istoga dana i na istoj stranici s pričom iz Erduta.
Pa čovjeku ostane samo da se zapita tko je tu kome Hrvat, tko Srbin, a tko kome — pas?
Na posljetku, da ga izgrize pobješnjeli pas i nije najgore što se djetetu može dogoditi samo
zato što je »pogrešne krvne grupe«: samo nekoliko dana kasnije u međimurskom naselju
Trovec-Parag jedno je novorođenče umrlo zbog toga što kola Hitne pomoći nisu htjela doći
po njegovu majku dok se porađala. Zašto? Samo zato što su roditelji nekoliko minuta stare
bebe — Romi! »Ne dolazimo u romsko naselje. Snađite se kako znate i umijete!« — glasio je
hladnokrvan odgovor dežurnog u čakovečkoj Hitnoj pomoći.
I onda zaista dođete u iskušenje da odvežete svog psa i pustite ga na mater šovensku svakome
tko je u stanju čak i dijete pustiti da izdahne samo zato što ga, za razliku od njih, nije »rodila
majka Hrvatica«.
A opet, možda vijest iz Knina nije izašla u novinama jer naprosto nije bilo mjesta? Recimo,
zato što je dvojici kninskih dobermana medijsku slavu preoteo jedan drugi - pas.
Junak ove priče, međutim, već je poodavno mrtav; ne zna mu se ni ime ni pasmina. Svjedoci
pamte tek da je bila to ogromna jedna džukela, po svoj prilici njemački ovčar. Bolje se sjećaju
njegova gospodara, devetnaestogodišnjeg zagrebačkog studenta, koji je, vele, običavao svoga
psa šetati Sveučilištem, odjeven u tamnosmeđi mantil s policijskom palicom u desnoj ruci.
Bilo je to davno, prije točno trideset godina, i vjerojatno se nitko nikad više ne bi sjetio te
goleme beštije da njegov gazda nije ovih dana imenovan novim državnim odvjetnikom.
Svjedočenje Ivana Zvonimira Čička i Krunislava Olujića o novom državnom tužitelju
Radovanu Ortvnskom, koji se onomad, 1971. godine, dobrovoljno stavio na raspolaganje
SUP-u u razbijanju studentskih demonstracija, te svoga ogromnog psa huškao na kolege s
faksa, napunilo je novinske stranice taman nekako onih dana dok je mali Aleksandar ležao u
splitskoj bolnici. Radovanove goleme džukele sjetili su se, eto, i nakon trideset godina, i diglo
se na noge pola države. Naravno, glupo je da, recimo, Udruga sudaca raspravlja o takvim
glupostima kakve su neprimjerene kazne za ljude čiji psi jedu malu djecu po hrvatskim
parkovima: oni danas odlučno i prkosno dižu svoj glas zbog toga što je jedan pas, jedan
komunistički ker, prije ravno trideset godina režao na studente, hrvatske sveučilištarce,
domoljube i prvoborce Domovinskog rata. Može li čovjek čiji je pas lajaona hrvatsku djecu
biti hrvatski odvjetnik? Naravno da ne moze! Može li gospoda koja je ostavila okrvavljeno
dijete na ulici i odšetala sa svojim dobermanima biti učiteljica? Oprostite, ali vi relativizirate
stvar!
Uostalom, nije 1971. zadnji put Radovan Ortvnski posijao strah medu Hrvatima, s velikim
psom uz nogu i u smedem mantilu, kao kakav simbol udbaško-srpskog režima: »Režiš li?«
pitao bi Radovan, »režim, druže Radovane, režim!«, odgovorio bi njegov pas. »Kako režiš,
hrvatski ili srpski?« »Srpski, druže Radovane«, uzvratilo bi, kažu svjedoci, pas: »Srpski
režim!« Mnogo godina kasnije Ortvnski će, naime, postati istražni sudac, a proslavit će se
postrojivši na optuženičkoj klupi tzv. Zločinačku organizaciju. U međuvremenu je prilično
osijedio i ostario, ali je njegov pas i dalje ostao u formi, sijući strah među Hrvatima: devetna-
estooptuženi Blaž Petrović tako je Ortvnskog tužio sudu, navodeći u tužbi kako mu je 25.
kolovoza prošle godine u hodniku Županijskog suda poručio: »Zapamtit će on mene, jebo mu
pas mater hercegovačku!«
Na koncu, da je Hrvatska cijelu ovu godinu imala svog državnog odvjetnika, možda ne bi
ovih dana neki psi rata iz dobermanske pukovnije lajali i režali upravo po - kakva li slučaja! -
Splitu i Osijeku, bijesno se okomivši na »Srpkinju Vesnu Pusić«, »Stevana Mesića« i ostale
»četnike«, po nakaradnoj logici po kojoj oni ne napadaju sve Srbe, ali su svi koje oni uzmu na
očnjak zacijelo — Srbi. »Nisu svi Srbi Cigani, ali cigani su svi Srbi!«, pjevao je svojedobno
njihov guslagovornik Pajo Kanižaj, ustanovivši načelo po kojemu će kasnije Seksov »Stevan
Mesić« biti »ciganin« — kako ga je u jednom od svojih stenograma nazvao i predsjednik
Tuđman
- a mali, tek rođeni Ciganin iz međimurskog naselja Trovec-Parag, valjda
- Srbin. Dakle, netko kome nema Hitne pomoći.
Psi laju, karavani prolaze — kaže poslovica naroda u kojemu psi ne zaskaču tuđe matere, već
čuvaju dom. Karavani prolaze, a psi i dalje laju
- mogla bi glasiti poslovica naroda u kojemu psi zaskaču tuđe matere i tudu djecu, pravdajući
se da čuvaju Dom. Hrvati pak vjeruju da psi koji laju ne grizu. Ali i psi rata imaju svoje
gospodare. Oni im kažu tko je Srpkinja, a tko Stevan. »Režiš li, Podruže Luka?«, pitao bi
Seks; »Režim, druže Vlado, režim!«, odgovorio bi drug Podrug.
Mogu li ipak psi koji laju i ugristi? Evo još dvije poučne priče iz novina, objavljene u isto
vrijeme kad i priče iz Erduta i Knina: u Bandiporu, u indijskoj državi Kašmir, čopor pasa
lutalica tako se uzlajao da ih je postrojba provladinih snaga morala rastjerati pucanjem u zrak.
Indijske jedinice, čuvši rafale, pomislile su da se radi o napadu muslimanskih separatista,
uzvratile su vatru i uskoro je došlo do prave bitke. Kad se otkriloda su to samo lajali psi, za
nekoliko mladića u uniformama već je bilo
kasno.
Druga je poučna priča nešto bliža, iz sela Gunje: devet je mladih života tamo okrutno ugašeno
u pravom masakru koji se dogodio kad je u selo banula skupina uzlajalih, podivljalih pasa:
nakon pola sata u golemoj lokvi krvi i blata ostalo je devet leševa. Psi su imali ogrlice i
markice, što znači da su imali gospodare i da su bili pušteni s lanca. Nedužne žrtve, koje su
vjerovale da psi koji laju ne grizu, bile su pak - ovce.
Krvoločne pse lutalice, naravno, uopće nije pogodilo kad im je vlasnik pobijenog stada
poručio da im »pas mater!«. Njima je, naime, doista jebo pas mater.
To se zove - pedigre.
veljače 2001.Jeste li i vi Mirko Norac
ili kako su Hrvati u velikoj seobi naroda iz Otoka kraj Sinja došli na Balkan
Hrvatsku, čini se, trese ozbiljna kriza identiteta, najozbiljnija još tamo od biskupa
Strossmavera. Jesmo li, dakle, mi zaista Južni Slaveni, polupitomi pastiri zabasali u ove
krajeve s Karpata, jesmo li legendarni Hurravati, bojovnici s perzijskih visoravni, ili smo,
kako tvrdi ugledni antropolog dr. Hrvoje Sošić, potomci prvog hrvatskog kralja Adama
Lakovjernog i mitske kraljice Eve?
Ako je, međutim, vjerovati najnovijim istraživanjima, niti smo mi Slaveni, niti Hurravati, a
nije nas bogami svojim rukama - i na svoju sliku i priliku - iz blata izvaljao ni sam Svevišnji,
Kozmički Protohrvat. Nedvojbeno je, naime, dokazano da su Hrvati porijeklom iz Otoka kraj
Sinja i da su stari 34 godine. Koliko se zna, u Sinju su završili srednju ugostiteljsku školu,
smjer konobar, a na područje današnjeg Zagreba taj je neobičan narod stigao točno — što sve
suvremena znanost neće otkriti! — 5. kolovoza 1990. godine, i to novim golfom, takozvanom
»dvojkom«. Danas naseljavaju teritorij od Jadrana na jugu do Drave na sjeveru, ima ih četiri i
pol milijuna i zovu se - Mirko Norac.
Ključni dokaz za ovu tezu je ploča nađena na splitskoj Rivi, datirana u rano treće tisućljeće,
na kojoj je, na izvornom mirkonoračkom jeziku, crnim flomasterom uklesano »Svi smo mi
Mirko Norac«. Norce, međutim, ne treba brkati s narodom slične kulture, jezika i običaja, a
koji je živio tu prije nego su došli Norci - narodom koji je ostavio brojne spomenike i pisana
svjedočanstva, uključujući i znamenitu ploču »Drug Tito - to smo svi mi!«.
Tu, međutim, znanstvena potraga za tajanstvenim narodom Hrvata već pomalo nalikuje na
znamenitu Golužinu Kviskoteku, u kojoj je nakon kraćeg ispitivanja kod istražnog suca
Olivera Mlakara slijedila popularna igra detekcije, što izgleda otprilike ovako:
Osoba A: Ja sam Mirko Norac, umirovljeni general Hrvatske vojske, zapovjednik obrane
Gospića i junak Domovinskog rata!Osoba B: Ja sam Mirko Norac, umirovljeni general
Hrvatske vojske, zapovjednik obrane Gospića i junak Domovinskog rata!
Osoba C: Ja sam Mirko Norac, umirovljeni general Hrvatske vojske, zapovjednik obrane
Gospića i junak Domovinskog rata!
— Dakle, moglo bi se reći da ste svi vi Mirko Norac? Osobe A, B i C (uglas): »Da!«
Nakon početnog predstavljanja obično bi slijedilo unakrsno ispitivanje: cilj je bio da se
sistemom eliminacije ustanovi tko je od tri tajanstvene osobe Mirko Norac, ili - preciznije -
tko nije. To onda izgleda ovako:
— Osoba A, hoćete li reći što vi zapravo radite?
Osoba A: Ja sam diplomirani pravnik iz Osijeka, zastupnik HDZ-a u Zastupničkom domu
Sabora.
— Hvala. Osoba B, možete li nam i vi reći što ste po zanimanju? Osoba B: Naravno. Ja sam
diplomirani teolog, nadbiskup splitsko-ma-
karski.
— Zahvaljujemo osobi B, isto pitanje postavit ćemo i osobi C. Osoba C: Ja... ja sam
nazaposlen, u slobodno vrijeme inače čitatelj
Globusa. Ustvari, upravo sada čitam ovaj tekst.
— Zanimljivo. Vi, znači, možete pročitati sve, čak i ono što ja tek imam reći?
Osoba C: Da. Evo, na primjer, sada ćete reći: »Nevjerojatno, upravo sam to htio kazati«.
— Nevjerojatno, upravo sam to htio kazati! Izvanredno, izvanredno, molim aplauz za osobu
CL. Hvala lijepo.
U ovoj fazi igre detekcije istražni sudac pribjegava takozvanim trik--pitanjima, ne bi li uljeza
dovabio u zamku i otkrio koja od tajanstvenih osoba nije, a tko jest Mirko Norac. Na primjer:
— Osoba A, gdje se nalazite u ovom trenutku? Osoba A: Žalim, ali ne bih vam to smio reći.
— Sjajno, osoba A se sjajno izvukla. Da vidimo kako će se izvući osoba B. Osoba B, gdje ste
vi sada?
Osoba B: Ovoga trenutka, ja sam u mislima i u srcima svih domoljubivih i državotvornih
Hrvata!
— Hvala osobi B, to je bilo dosta zgodno... i na kraju isto pitanje i za osobu C.
Osoba C: Trenutačno, ja sam... u novinama. U Globusu, točnije, na 96. stranici, u tekstu
»Jeste li i vi Mirko Norac?«.
— Ha, opet vi! Pretpostavljam da opet znate što ću sada reći?»JsoDa iNaravno. Reći cete:
»/.ao mi je, ovaj put niste pogodili«.
— Žao mi je, ovaj put niste pogodili! (Aplauz.) Ha, ha, bila je to mala logička zamka.
Dosad, sva se trojica odlično drže: čini se da svatko od njih može biti Mirko Norac. Ništa
čudno, znamo li da smo »svi mi Mirko Norac«, no u tome i jest draž ove igre. Prvu zamku sva
su trojica uspješno mimoišla, ali prava iskušenja tek ih očekuju. Istražitelj prelazi na izravnija
pitanja.
— Osoba A, hoćete li, molim vas, reći što ste radili u ratu?
Osoba A: Svašta. Između ostalog, bio sam i javni tužitelj, kako se to sada kaže... državni
odvjetnik.
— Zanimljivo. Recite, kao državni odvjetnik vi zacijelo mnogo znate o ratnim zločinima...
(Ovdje istražitelj lukavo priprema ključno pitanje.) Niste li, na posljetku, upravo vi izravno
odgovorni za zataškavanje ratnih zločina u Gospiću?
Osoba A: To je prljava laž! Ja nemam ništa s ratnim zločinima u Gospiću!
— Ali na sudskim spisima je vaš osobni nalog da se obustavi istraga o ubojstvima u
Gospiću... to je vaš rukopis!
Osoba A: Vi lažete! To je bila Pakračka Poljana! Nema što, osoba A se nije dala zbuniti. Da
vidimo kako će se izvući osoba B.
— Osoba B... kao visoki crkveni dostojanstvenik, niste li i vi tijekom rata praktički
blagoslivljali ratne zločine?
Osoba B: Hm, pa sad, znate, tada smo blagoslivljali mnoge stvari, automobile, haubice,
pontonske mostove, kamene temeljce, kapelice, vojarne, teretne liftove... zaista se ne bih
mogao sjetiti... ratne zločine, kažete?
— Da. Hajde, morali biste se sjetiti, ratni zločin ne zastarijeva! Osoba B: Ha, ne zastarijeva,
bogami, ni mercedes C-klase, pa se svejedno ne bih baš mogao sjetiti svakoga kojega sam
blagoslovio!
— Ha, ha, sjajno, sjajno! Molim aplauz za osobu B, bili ste upravo izvanredni! Ostala nam je
osoba C. Osoba C, vi ste, recimo tako, čuli za ratne zločine u Gospiću?
Osoba C: Da, jesam.
— Čuli ste i za ubojstva viđenijih Srba u tom gradu, u listopadu 1991. godine?
Osoba C: Da, čitao sam o tome.
— Gdje ste čitali, kad?
Osoba C: U novinama, evo na primjer maloprije, par redaka poviše: »...ubojstva viđenijih
Srba u tom gradu, u listopadu 1991. godine«.— ria, opet vi sa svojim metatekstuainim
dosjetkama... brrrr, Aona sumraka, ha? Di-du-di-du, di-du-di-du... ili su ro Dosjei X? (Aplauz,
smijeh.) Hvala, hvala. Osoba C, može li se zaključiti da ste vi onda sve vrijeme znali što se
događalo u Gospiću?
Osoba C: Da, ali...
— I što ste poduzeli po tom pitanju?
Osoba C: Kako mislite?... Ništa, ovaj, nastavio sam čitati, što drugo?
— Ukratko, niste poduzeli ništa? Molim, odgovorite s »da« ili »ne«. Dakle - »da, nisam
poduzeo ništa« ili »ne, nisam poduzeo ništa«!
Osoba C: Ali kako god da odgovorim...
— Točno, u tome i jest stvar! To je ujedno bilo i moje posljednje pitanje, molim velik aplauz
za naše goste, sjajno ste se držali, bravo, bravo!
I igra je gotova. Tko je Mirko Norac? »Svi smo mi Mirko Norac«? Dobro, to je bila zgodna
parola, ali nama valja ustanoviti tko je Mirko Norac de facto, a tko de iure. To onda ide
ovako:
— Sada ćemo zamoliti da nam se predstavi, recimo... osoba A. Osoba A: Ja sam Vladimir
Seks, predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a.
(Aplauz.)
— Hvala, hvala. Gospodine Seks, moram priznati da ste bili vrlo uvjerljivi. U jednom
trenutku sam čak bio uvjeren da ste vi Mirko Norac!
V. Seks: Znate, to se tako samo kaže.
— Hvala gospodinu Seksu, a mi idemo do osobe B. Hoćete li se, molim vas, predstaviti našim
čitateljima?
Osoba B: Ja sam monsignor Marin Barišić, nadbiskup splitsko-dalma-tinski. (Aplauz.)
— Hvala lijepo. Gospodine nadbiskupe, ono da ste »u našim srcima i mislima«, to vam je bilo
briljantno, ali ako smijem primijetiti, mislim da vas je odala ta neobična kapa na glavi. Hoću
reći, to i nije tipična generalska šapka, zar ne?
Msgr. Barišić: Ustvari, to je biskupska kapa, mitra.
— Zaista? Fascinantno! Molim veliki aplauz za njegovu uzoritost... hvala. I tako smo došli do
kraja ove igre. Osoba C - ili bih trebao reći gospodine Norac? - imate pravo šutjeti, sve što
sada kažete može biti upotrijebljeno protiv vas. Jeste li razumjeli?
Ne, naravno, vi niste ništa razumjeli. To mora da je nesporazum, vi niste Mirko Norac, to je
neka zabuna, vi ste tu sasvim slučajno, ustvari, u početku niste uopće ni namjeravali čitati
ovaj tekst, vi... vi želite odvjetnika, vi imate pravo na jedan telefonski poziv!Pa ipak, jedini
koji će najebati u cijeloj ovoj priči oko Mirka Norca bit ćete upravo - vi. Vi, osoba C, koji ste
pristali na glupavu igru »Svi smo mi Mirko Norac«, jer nikada zapravo niste rekli »Ja nisam
Mirko Norac»; vi, koji ste sve vrijeme znali za zločine, koji ste sve ove godine o tome čitali u
novinama — da, da, »par redaka poviše« — a niste ništa poduzeli; vi, koji ste šutke pristali da
razni šeksovi i monsignori u vaše ime govore »Svi smo mi Mirko Norac«, i tako vas navuku u
jednostavnu »logičku zamku« po kojoj osoba u čije se ime netko predstavlja Mirkom Norcem
može biti samo - Mirko Norac.
Ali ne klonite duhom: Seks će vas braniti, makar po službenoj dužnosti, a biskupi će moliti za
vas. Neka vam to bude utjehom kada se, zbog ratnih zločina počinjenih u Gospiću toga
listopada 1991. godine, upravo vi nađete u zatvoru, osuđeni na još desetak godina samice,
tijesne i vlažne, ali ipak »lijepe naše« hrvatske samice, izolirani od svijeta, dovoljni sami sebi
i svojoj mjeri slobode: čudesnoj »logičkoj zamci« po kojoj se može biti u ćeliji, a opet braniti
sa slobode.
Uostalom, za tu slobodu ste se i borili, zar ne, gospodine Norac?
veljače 2001.Metak po glavi stanovnika
ili zašto je na putovanje avionom uvijek pametno ponijeti nekakvu eksplozivnu napravu
»Istina, čula sam pucanj, ali nisam se obazirala. Znate, to je ovdje normalno.«
Ne, te riječi nije izgovorila prodavačica u Teteksovom dućanu u Tetovu, gradu u kojemu se
ovih dana zaustavio »voz bratstva i jedinstva« na svom putovanju »pesmom i igrom kroz
Jugoslaviju«. Nije ih izgovorila ni prodavačica u Politikinoj trafici u Beogradu, ni Palestinka
koja za rijetkih primirja u predgrađu Jeruzalema turistima prodaje »autentičan čavao s Isusova
križa, s certifikatom«, niti prodavačica domaće vodke na željezničkom kolodvoru u
Mineralnije Vodi, ruskom gradiću na granici s Cečenijom.
»Istina, čula sam pucanj, ali nisam se obazirala. Znate, to je ovdje normalno.«
Te je riječi, naime, u mikrofon HTV-a izgovorila anonimna prodavačica u dućanu usred
središta Zagreba, u Bogovićevoj ulici, svjedokinja ma-fijaškog obračuna koji se s asfalta
mračnih predgrađa i parkirališta sumnjivih gostionica i noćnh barova — kako je to običaj u
svim normalnim gradovima Trećeg svijeta — prenio na uglačane granitne ploče umivenog
srednjoeuropskog velegradskog središta - usred bijela dana i belog Zagreba grada. »Znate, to
je ovdje normalno.«
Kakav Beograd?! Beo Zagreb grad!
Televizijski reporteri su kasnije prokomentirali kako, eto, samo pukom srećom nitko od
slučajnih prolaznika nije pogođen. Iako, pošteno govoreći, sreća zaista nema ništa s tim: to što
nitko od Zagrepčana nije bio posebno pogođen pucnjavom više je, naime, stvar navike.
»Znate« - podsjetit će nas anonimna prodavačica — »to je ovdje normalno«.
Najotrovniji komentar, pak, stigao je - makar bez takve namjere - od gradonačelnika
austrijskog Innsbrucka, kojega je, veli, u zagrebački hotel nazvala zabrinuta supruga i pitala
što se to uopće događa. »Odgovorio sam joj da je Zagreb jedan od najsigurnijih gradova u
Europi«, ispričao je novinarima herr Herwig van Staa, ilustrirajući to nevjerojatnim
iskustvom: »U ponoć se sam samcat šećem gradom!«Koješta, herr Herwig! Lako vam je šetati
Zagrebom u ponoć - proše-tajte, recimo, Cvjetnim trgom u dva sata popodne!
A kad Zagrepčane može zajebavati gradonačelnik imperijalnog Inn-sbrucka, što ne bih i ja, iz
bratskog Splita. Gdje smrdljivom Rivom od podneva šetaju narkomani, kurve, pijani mornari
i zadrigli crnokošuljaši, ali, jebiga, bar se ne ubijaju pištoljima i zoljama.
Već to rade u podrumima kasarne u Lori, bez svjedoka i puno buke, bejzbol-palicama, i - što
je najvažnije - noću. U vrijeme kad pošten svijet spava. Ili šeta Zagrebom.
Tako, dakle, izgleda jedan dan u životu metropole: umjesto budilice, ujutro vas - točno u 6.00,
nakon konačnog fajrunta prigradskih krčmi s ukrajinskim plesačicama — budi rafalna
pucnjava s ulice, i vi oblačite čistu i ispeglanu pancirnu košulju. U svakom slučaju, još je
uvijek ponešto bezopasnije na posao ići tramvajem, nego da vam je posao - voziti tramvaj.
Izlazite ispred jedne od brojnih ambasada, gdje ćete uz malo sreće izbjeći Molotovljeve
koktele, i produžujete pješice u svoj ured. Sto, opet, i ne mora biti toliko opasno ukoliko ne
radite u mjenjačnici, kafiću, na sudu ili u - školi.
U pauzi za ručak popit ćete kavu u Bogovićevoj, i kad vas uobičajena poslijepodnevna
pucnjava na koncu ipak pogodi kao čovjeka, Zagrepčanina i slučajnog prolaznika, poći ćete se
žaliti Milanu Bandiću, koji će vas uvjeriti kako je Zagreb siguran grad. Uostalom, možete biti
sigurni da bomba koja će tog trenutka eksplodirati na parkiralištu ispred Poglavarstva neće
biti ništa zvučnija od Rojsovog šamara kojega biste dobili da ste se zbog općeg nasilja u
zemlji išli žaliti u Sabor.
Odustajete stoga od žalbe i odlučujete se vratiti kući. I dok čekate svoj tramvaj, razmišljajući
kako ste ustvari ipak sretan čovjek - jer sretan je čovjek svatko tko preživi 24 sata na vrućem
zagrebačkom asfaltu - na kraju dana u kojemu ste izbjegli metke, rafale, zolje, bombe,
Molotovljeve koktele i Ljubu Ćesića Rojsa, na glavu će vam pasti golema kamena ploča s
fasade Ciboninog tornja i konačno će sve biti gotovo.
Ili će vam se barem tako učiniti. Jer baš kad tamo dolje, dva metra pod zemljom, budete
pomislili da ste konačno našli svoj mir, eksplozija paklenog stroja postavljenog pod
mirogojski spomenik narodnim herojima podsjetit će vas kako je glupo bilo očekivati da
zagrebačkom podzemlju možete pobjeći - pod zemlju.
Pitanje sigurnosti građana u Zagrebu i ostalim hrvatskim gradovima nije više tako
jednostavno pitanje, kao, recimo, omiljeno pitanje novinskih blic-anketa: »Jeste li sigurni u
Zagrebu?«. To je danas malo složenijepitanje. 1 ne glasi: »Jeste li sigurni?«, već, primjerice:
»Jeste li sigurni da upravo sad u kafiću ne sjedi plaćeni ubojica kojemu žrtva sjedi stol do
vas? I jeste li sigurni da je on profesionalac koji ne promašuje?
Jeste li sigurni da su oni mali, izbrijani i istetovirani šupci na klupi u parku nabrijani samo na
Srbe, Rome i Zidove? Jeste li uopće sigurni da niste ni Srbin, ni Rom ni Židov?
Jeste li sigurni da se ovoga trenutka u kontejneru kraj vašeg dućana ne nalazi pakleni stroj,
tempiran da eksplodira za dvadesetak minuta, baš nekako u vrijeme kad vi u njemu budete
obavljali svoj svakodnevan shopping? Jeste li, na koncu, sigurni da sam mislio na dućan, a ne
na kontejner?«
Postoji jedna zgodna priča o pouzdanoj matematičkoj metodi kojom možete precizno
izračunati svoju osobnu sigurnost.
Prije nekoliko godina američki je Journal ofStatistics Education donio nekoliko zgodnih
»primjera iz života« za studente matematike i statistike. U jednom od njih Journal je tješio
studente matematičkom formulom kojom je dokazao kako je avion uvjerljivo najsigurnije
prijevozno sredstvo, tisuće puta sigurnije od, primjerice, automobila. To se, naime, lako
izračuna brojem poginulih po broju prevezenih putnika.
O.K., ali što je s otmičarima i njihovim bombama? Izračunajte sada -piše Journal- kolike su
šanse da u avionu kojim sutra budete putovali kući za Dan zahvalnosti bude neki palestinski
ili hrvatski terorist s paklenim strojem. Marljivi studenti su dijelili i množili broj prevezenih
putnika u svijetu s brojem otmica u kojima su sudjelovali teroristi s bombom, te dobili sjajan
rezultat po kojemu je vjerojatnost da se nadu u avionu s bombašima nekih 1:1.000,000. »Jeste
li sigurni?« - postavila je redakcija Journala studentima ključno pitanje. »Jeste li, naime,
sigurni da baš sutra nije taj milijunti let?«
Onda je studentima zadano da izračunaju kolika je vjerojatnost da se nadu u avionu u kojemu
će, ne znajući jedan za drugog, biti - dva čovjeka s bombom u torbi! To je lako - šanse za to
su na kvadrat manje, dakle nikakve: matematički, milijun puta milijun, odnosno točno
1:1.000.000.000,000! Jedan naprama bilijun! Može li se to nazvati sigurnošću u avionskom
prometu? Da, to se zove apsolutna sigurnost - toliko avionskih letova neće, naime, ni biti
dokle god se ne potroše sve naftne zalihe u galaksiji!
»Dobro, ali kakve je to utjeha nama, koji sutra putujemo avionom? Stvar je jednostavnija
nego što izgleda: kad budete pakirali prtljagu za let« — poentirao je Journal of Statistics
Education - »ne zaboravite u torbu staviti pakleni stroj: šanse da u avionu istovremeno budete
i vi i otmičar s bombom, kako vidimo, u tom su slučajnu potpuno zanemarive!«Matematičkog
poučka američkog časopisa za statistiku valja nam se prisjetiti danas, kad nam ni
gradonačelnici, ni Vlada, ni policija ne mogu garantirati tu famoznu »sigurnost«. Dakle, vrlo
matematički: u manje od dvije godine na istom mjestu, u Preradovićevoj ulici, dogodila su se
dva mafijaška obračuna najrazličitijih kalibara. Pod pretpostavkom da se na tom uglu u
svakom trenutku vrzma nekih tri stotine ljudi koji se tu zadržavaju u prosjeku četiri minute,
šanse da se zateknete na tom mjestu u trenutku kad netko vadi zolju, iznose još uvijek vrlo
dobrih jedan naprama par stotina tisuća.
Vi, pak, i dalje »niste sigurni«. Samo što sada dalje znate sami: sutradan kad budete išli na
svoju uobičajenu kavu u grad, ponijet ćete sa sobom zolju i pištolj. Jer vi znate da su šanse da
se u Preradovićevoj u istom trenutku, ne znajući jedan za drugog, susretnu dvoje ljudi sa
zoljom i pištoljem iznose prilično umirujućih jedan naprama desetak milijardi. Ako vas, pak,
put nanosi blizu Gradskog poglavarstva ili na Mirogoj, u torbi ćete nehajno nositi bombu
razorne eksplozivne moći. Šanse da se na Mirogoju istovremeno nadu dva čovjeka s bombom,
naime, još su manje: nekih 1:27.700.000,000.
Nezgodnu stranu matematičkog poučka o vjerojatnosti zolje otkrit ćete tek kasnije, kad
primijetite kako odjednom svi u kafiću drže ležerno na stol naslonjene čudne SMB-tuljke s
»arhitektonskim nacrtima za novi stan« ili vodovodne cijevi koje su, eto, »baš tog jutra kupili
u Metalci«. Ili kad vam u Gradskom poglavarstvu nitko ne bude htio pružiti ruku jer s obje
grčevito drži neobičnu crnu kožnu torbu. Ili kad se na Mirogoju budete pitali kakav je to novi
običaj najdražima na grobove nositi nekakve nezgrapne budilice kućne izrade.
Tek će to, međutim, biti vrijeme matematički apsolutne sigurnosti na gradskim ulicama.
Vrijeme kad ćete moći biti potpuno sigurni da u svakom trenutku svaki prolaznik i svaki gost
u kafiću ima pištolj, zolju, ručnu granatu, bombu i manji protuavionski projektil. Vrijeme kad
ćete znati da je vjerojatnost da se u istom trenutku, ne znajući jedan za drugoga, u
Preradovićevoj ulici nađe tri stotine ljudi sa zoljama i »škorpionima« -okruglih i umirujućih
1:1.
Vozit ćete se Zelenim valom u lakim jurišnim samohotkama i uvoznim tenkovima-
kabrioletima, pijuckati kavu u svom mitraljeskom gnijezdu u Teslinoj i navijati nezgrapne
budilice kućne izrade po tradicionalnoj detonaciji s parkinga Gradskog poglavarstva, točno u
podne.
Stoga, prije nego sljedeći put zagrintate na Šimu Lučina, hrvatsku policiju i njihovu tzv.
neučinkovitost u borbi s oružjem na gradskim ulicamai po kućnim tavanima, sjetite se
matematičkog poučka o vjerojatnosti zolje i znajte da je to za vaše dobro. I vašu sigurnost.
Nikad, naime, nećete moći biti do kraja sigurni u onog nervoznog tipa za susjednim stolom, sa
smiješnim slušalicama u uhu i netaknutom kavom na stolu: je li to plaćeni ubojica ili ste,
možda, plaćeni - obojica?
ožujka 2001.Vražja mater, kraljica Hrvata
ili jednostavan priručnik za prepoznavanje Nečastivog u trinaest lakih lekcija
Čini se da je ipak najveći problem u tome što Hrvati zapravo ne znaju koji im je vrag.
A neki im vrag jest: to zna svatko tko je u zadnje vrijeme makar dan-dva proveo u Hrvatskoj,
zemlji koja — kažu domaći demonolozi i egzorcisti — polako, ali sigurno ide u vražju mater.
Neki je davo, kažu, ušao u Hrvate.
Kao vrhunac svega, eto, ovih dana Hrvatska se histerično obazire oko sebe, prestravljena
najavama da bi se na njenom tlu trebao održati veliki kongres Antikristovih sljedbenika,
satanista iz svih krajeva svijeta. Crkva i smjerni katolički mediji na sva su zvona udarili opću
»mračnu opasnost«, a Ministarstvo unutarnjih poslova podignuto je na prvi stupanj bojeve
gotovosti, ponavljajući kako njima »nikakav sličan skup nije najavljen«. Kao da se Vrag ikada
ikome najavio.
Počelo je još prije nekoliko mjeseci, kada su groblja manjih slavonskih gradića - kasnije
bogami i diljem Lijepe naše, poput splitskog Sustipana, na primjer - stala svitati išarana
naopakim križevima, pentagramima i šesticama, autentičnim Antikristovim autogramima.
Dokona djeca, uvjeravala nas je policija i oni »razboriti« medu nama, šaraju iz dosade i
obijesti. Dobro.
Onda je Zagreb osvanuo oblijepljen plakatima za rock-koncert lukavo najavljen za »četvrtak,
12.«, na kojemu dvije demonske prikaze rukama lome zvonike zagrebačke katedrale. Crkva je
opet prva reagirala na ovu sotonsku poruku - uostalom, rock je poodavno označen sotonskim
teritorijem, a policija i oni »razboriti« medu nama uvjeravali su nas da je koncert uredno
prijavljen i da je razrušena katedrala na plakatu stvar - umjetničke slobode. Dobro.
Onda je netko primijetio da je rock-koncert najavljen za »četvrtak, 12.« jasna poruka, gotovo
kao plakat za Sudnji dan. Jer eto, ove godine Veliki petak pada - trinaestoga. »Samo da još ne
bude i u petak«, krijepile su se kršćanskom nadom plavuše iz MUP-a. Dobro.E, onda je uoči
Velikog petka, trinaestog, u selu Martincu kraj Bjelovara, koza Milana Stanivukovića ojarila
jare — bez glave. »Ojario se kao drugi od tri kozlića i tek na kraju shvatio sam da nema
glavu«, prepričao je novinaru Jutarnjeg lista gazda Milan. »Iz ramena su mu virile samo -
uši!« Bio je to klasičan Antikristov Znak. Nikome više nije bilo smiješno.
Tu, u tom trenutku, Hrvati su se našli na početku ove priče. Prestravljeni saznanjem da će se
nešto dogoditi na Veliki petak, 13., a da ne znaju što. Prestravljeni saznanjem da u tom
trenutku Hrvatskom tisuće sotonista pristižu na kongres - na Veliki petak, 13. - a da ne znaju
gdje. Prestravljeni saznanjem da su Antikristova djeca tu, među njima, a da ne znaju tko su.
Da ne znaju koji im je od susjeda, poznanika, djece ili kolega sam Đavo, glavom i bradom.
Da ne znaju, dakle, koji im je - vrag.
Uz pomoć vodećih svjetskih i hrvatskih egzorcista i satanologa sastavili smo stoga ovaj
praktični kratki priručnik za prepoznavanje Vraga u trinaest lekcija.
1. POSTOJI LI UOPĆE VRAG?
»Najveća je Đavolova vradžbina u tome što nas je uvjerio da ne postoji« -otprilike tako nas je
još davno upozorio Denis de Rougemont.
Ispravno čitajući De Rougemonta, hrvatski su se katolički intelektualci nakon višegodišnjeg
istraživanja našli, čini se, pred razrješenjem misterije nepostojećeg Vraga. Ako nas je upravo
on, naime, uvjerio da ne postoji, po čemu bi činjenica kako mi ne vjerujemo da on postoji,
bila krunskim dokazom tezi da zaista postoji, onda bi Vrag - slažu se hrvatski katolički
intelektualci - morao biti nešto u čije postojanje oni ne vjeruju. Sto bi to, međutim, moglo
biti?
Hrvati u štošta ne vjeruju. Oni, primjerice, i dandanas ne vjeruju da postoje kanta za smeće,
sjedišta za invalide i trudnice, četka za čišćenje WC-a, Bosna i Hercegovina ili, recimo, tzv.
mjesečna plaća. A posebice ne vjeruju, utvrdit će katolički intelektualci, da postoji itko tko bi
mogao zamijeniti Očuha nacije, pokojnog predsjednika dr. Franju Tuđmana.
2. KAKO PREPOZNATI VRAGA?
Bio je to ključ tajne: netko je, naime, u međuvremenu ipak zamijenio pokojnog dr. Franju
Tuđmana na mjestu predsjednika Republike. I sada se vjerojatno u onoj svojoj rezidenciji
đavolski smije kako je nasamario tupave Hrvate uvjerivši ih da ne postoji nitko tko bi mogao
Tuđmana zamijeniti: da ne postoji, dakle, Stipe Mesić, odnosno Vrag glavom, a naročito
bradom.tirvatski su katolički intelektualci, egzorcisti i demonolozi kasnije došli do cijelog
niza dokaza da je Stipe Mesić Sotona: postoji li, recimo, ijedan državni poglavar na svijetu
koji bi išao posredovati za mir u tamo nekoj balkanskoj vukojebini Makedoniji dok mu
njegov vlastiti narod trpi teror mračnih svjetskih zlosila u susjednoj tzv. državi? Postoji li,
nadalje, ijedan predsjednik na svijetu koji bi u jednom danu poslao u penziju dvanaest
najuglednijih generala i tako u najkritičnijim trenucima države obezglavio njenu vojsku?
Postoji li, na posljetku, ijedan državnik na svijetu koji bi na Međunarodnom sudu za ratne
zločine svjedočio protiv vlastite države?
3. NARAVNO DA NE POSTOJI.
Eto vidite, o tome vam i govorim. Đavo vas je uvjerio da ne postoji!
Uostalom, nije li upravo pokojni dr. Tuđman još u svibnju 1994. godine upozorio da je »to
vraški posao, vođenje hrvatske države«?
4. PA ŠTO ČEKAMO?
Jedan državni udar riješio bi, dakle, sve naše probleme s Antikristom. No je li - što bi rekli
hrvatski katolički intelektualci - uistinu tomu tako? Komu kako? - odgovorili biste vi. Kako
komu - glasio bi jedini mogući odgovor. Vama, na primjer, ne postoji gora varijanta od Stipe
Mesića. Sjetite se, međutim, kako vas je Nečastivi maloprije uvjerio da ne postoji.
5. ZNAČI, NIJE SAM?
Hrvatski katolički intelektualci ustvrdili su da Sotona mijenja oblik i da se ne zadržava dugo
na jednom mjestu. Ukratko: danas je to, primjerice, Stipe Mesić, a već sutra... tko zna?
6. TKO ONDA ZNA?
Znaju, naravno, hrvatski katolički intelektualci. Na primjer, glasilo katoličke mladeži Mi:
»Iako smo svi mi toga svjesni, nerado priznajemo povezanost komunizma sa sotonizmom.
Prije svega, bitno je razlikovati onaj tip komunizma koji smo mi doživjeli od komunizma na
Zapadu, koji sada prodire i u naše krajeve, a to je onaj istinski bezbožni, sverazarajući
komunizam čiji je uzor, duhovni utemeljitelj i sijamski blizanac sotonizam, tj. okultni i
dubiozni krugovi europskih iluminata.«E, onda je uoči Velikog petka, trinaestog, u selu
Martincu kraj Bjelovara, koza Milana Stanivukovića ojarila jare — bez glave. »Ojario se kao
drugi od tri kozlića i tek na kraju shvatio sam da nema glavu«, prepričao je novinaru Jutarnjeg
lista gazda Milan. »Iz ramena su mu virile samo — uši!« Bio je to klasičan Antikristov Znak.
Nikome više nije bilo smiješno.
Tu, u tom trenutku, Hrvati su se našli na početku ove priče. Prestravljeni saznanjem da će se
nešto dogoditi na Veliki petak, 13., a da ne znaju što. Prestravljeni saznanjem da u tom
trenutku Hrvatskom tisuće sotonista pristižu na kongres - na Veliki petak, 13. - a da ne znaju
gdje. Prestravljeni saznanjem da su Antikristova djeca tu, medu njima, a da ne znaju tko su.
Da ne znaju koji im je od susjeda, poznanika, djece ili kolega sam Đavo, glavom i bradom.
Da ne znaju, dakle, koji im je - vrag.
Uz pomoć vodećih svjetskih i hrvatskih egzorcista i satanologa sastavili smo stoga ovaj
praktični kratki priručnik za prepoznavanje Vraga u trinaest lekcija.
1. POSTOJI LI UOPĆE VRAG?
»Najveća je Đavolova vradžbina u tome što nas je uvjerio da ne postoji« -otprilike tako nas je
još davno upozorio Denis de Rougemont.
Ispravno čitajući De Rougemonta, hrvatski su se katolički intelektualci nakon višegodišnjeg
istraživanja našli, čini se, pred razrješenjem misterije nepostojećeg Vraga. Ako nas je upravo
on, naime, uvjerio da ne postoji, po čemu bi činjenica kako mi ne vjerujemo da on postoji,
bila krunskim dokazom tezi da zaista postoji, onda bi Vrag - slažu se hrvatski katolički
intelektualci — morao biti nešto u čije postojanje oni ne vjeruju. Što bi to, međutim, moglo
biti?
Hrvati u štošta ne vjeruju. Oni, primjerice, i dandanas ne vjeruju da postoje kanta za smeće,
sjedišta za invalide i trudnice, četka za čišćenje WC-a, Bosna i Hercegovina ili, recimo, tzv.
mjesečna plaća. A posebice ne vjeruju, utvrdit će katolički intelektualci, da postoji itko tko bi
mogao zamijeniti Očuha nacije, pokojnog predsjednika dr. Franju Tuđmana.
2. KAKO PREPOZNATI VRAGA?
Bio je to ključ tajne: netko je, naime, u međuvremenu ipak zamijenio pokojnog dr. Franju
Tuđmana na mjestu predsjednika Republike. I sada se vjerojatno u onoj svojoj rezidenciji
đavolski smije kako je nasamario tupave Hrvate uvjerivši ih da ne postoji nitko tko bi mogao
Tuđmana zamijeniti: da ne postoji, dakle, Stipe Mesić, odnosno Vrag glavom, a naročito
bradom.rirvatski su katolički intelektualci, egzorcisti i demonolozi kasnije došli do cijelog
niza dokaza da je Stipe Mesić Sotona: postoji li, recimo, ijedan državni poglavar na svijetu
koji bi išao posredovati za mir u tamo nekoj balkanskoj vukojebini Makedoniji dok mu
njegov vlastiti narod trpi teror mračnih svjetskih zlosila u susjednoj tzv. državi? Postoji li,
nadalje, ijedan predsjednik na svijetu koji bi u jednom danu poslao u penziju dvanaest
najuglednijih generala i tako u najkritičnijim trenucima države obezglavio njenu vojsku?
Postoji li, na posljetku, ijedan državnik na svijetu koji bi na Međunarodnom sudu za ratne
zločine svjedočio protiv vlastite države?
3. NARAVNO DA NE POSTOJI.
Eto vidite, o tome vam i govorim. Davo vas je uvjerio da ne postoji!
Uostalom, nije li upravo pokojni dr. Tuđman još u svibnju 1994. godine upozorio da je »to
vraški posao, vođenje hrvatske države«?
4. PA ŠTO ČEKAMO?
! Jedan državni udar riješio bi, dakle, sve naše probleme s Antikristom. No je li - što bi rekli
hrvatski katolički intelektualci - uistinu tomu tako? Komu kako? - odgovorili biste vi. Kako
komu - glasio bi jedini mogući odgovor. Vama, na primjer, ne postoji gora varijanta od Stipe
Mesića. Sjetite se, međutim, kako vas je Nečastivi maloprije uvjerio da ne postoji.
5. ZNAČI, NIJE SAM?
Hrvatski katolički intelektualci ustvrdili su da Sotona mijenja oblik i da se ne zadržava dugo
na jednom mjestu. Ukratko: danas je to, primjerice, Stipe Mesić, a već sutra... tko zna?
6. TKO ONDA ZNA?
Znaju, naravno, hrvatski katolički intelektualci. Na primjer, glasilo katoličke mladeži Mi:
»Iako smo svi mi toga svjesni, nerado priznajemo povezanost komunizma sa sotonizmom.
Prije svega, bitno je razlikovati onaj tip komunizma koji smo mi doživjeli od komunizma na
Zapadu, koji sada prodire i u naše krajeve, a to je onaj istinski bezbožni, sverazarajući
komunizam čiji je uzor, duhovni utemeljitelj i sijamski blizanac sotonizam, tj. okultni i
dubiozni krugovi europskih iluminata.«7. ZNACI, KOM U NJ ARE!
I ne samo komunjare. »Hrvatskom narodu najveća pogibelj prijeti od liberalizma«,
autoritativno je još prije nekoliko godina zaključio ugledni hrvatski egzorcist Krešimir
Pavelić. »Radi se o mješavini komunizma, internacionalizma, okultizma, satanizma i tako
dalje.«
8. HA, NEPRINCIPIJELNA KOALICIJA!
Eto, već smo ih otkrili nekoliko. A zapravo je lako: valjalo je samo ustanoviti što je ustvari
Sotonin cilj. Raskinuti, dakle, s tradicionalnom i uvriježenom predstavom Vraga s rogovima i
trozupcem, koji kuša našu vjeru porocima i vabi nas u vječni oganj Pakla. Jer jedini i
isključivi cilj Nečastivog -nepobitno su utvrdili hrvatski katolički intelektualci poput dr.
Antuna Liseca - jest rušenje mlade hrvatske države. Iznenadit ćete se na što je sve Antikrist
spreman:
»Cilj sila Tame je što više razrijediti narod, oslabiti naciju i onda nametnuti svoj utjecaj. Evo
kako to čine: rušenjem domaće proizvodnje, uvlačenjem države u dug, stvaranjem ekonomske
ovisnosti i onda utjecajem na državno zakonodavstvo, kako bi ono osuđivalo nerođenu djecu
na smrt; razvojem negativnih stavova prema braku, abortusima, kontracepcijom, poticanjem
na homoseksualnost i širenjem SIDE!«
9. DO VRAGA! Nevjerojatno, zar ne?
Sad kad smo naučili prepoznati Vraga, valja nam se pripremiti za njegova lukavstva. Poput,
recimo, onoga da po potrebi on zapravo uopće ne postoji. Zar ste, uostalom, zaboravili kako je
jedini dokaz njegova postojanja naša uvjerenost da on ne postoji?
Štos je, naime, u tome da ne smijete vjerovati da postoji, jer ako vjerujete, onda bi to bio
dokaz da ne postoji. A kad ne bi bilo Đavla, što bi radili hrvatski katolički intelektualci?
10. NIŠTA.
Točno. A kad hrvatski katolički intelektualci ne bi radili ništa, Hrvatska bi vrlo brzo otišla - k
vragu.
11. K VRAGU!
Naravno. Stoga, pravog Hrvata katolika činjenica da Vrag ne postoji, neće omesti u naumu da
ga istjera. Vi se, jasno, pitate — kako? Jednostavno: on će ga izmisliti. To se zove proces
utjerivanja Đavla, odnosno - sotonizacija.Uzmite, primjerice, nekoga za koga nitko nikad ne
bi rekao da je sotona: mladi sveučilišni profesor, pa k tomu još i - žena. Onda uzmete
njegovu/njenu izjavu da je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu i podsjetite
njene političke partnere da su to isto i oni govorili prije izbora. Onda oni kažu da to nije istina,
da nemaju pojma odakle vam to, jer da je to jedna vrlo opasna teza. Onda angažirate
predsjednika parlamenta da joj zbog te jedne vrlo opasne teze izreče javnu opomenu. Onda
angažirate hrvatske katoličke novinare da malo istraže njeno obiteljsko stablo i otkriju kako
joj je djedov brat bio jugoslavenski žandar-hrvatoubojica. Onda angažirate nekoliko tisuća
demonstranata da joj glasnim skandiranjem dokažu srpsko-cigansko porijeklo. Na kraju joj
dodate rep, u ruke joj metnete trozubac, u usta izjavu da je Hrvatska rođena u zločinu, na
glavu rogove i — gotovo: dobili ste Vesnu Pusić. Dakle, Nečastivu.
Nakon toga preostaje još samo složen postupak egzorcizma, tj. istjerivanja Đavla iz zemlje,
odnosno - stručnim rječnikom - deportacija.
12. JE LI TO SVE?
Naravno da nije. Nije Sotona samo političar ili rock-muzičar. Naročito oprezno valja pratiti
novine, omiljen Antikristov medij: osobito ga, naime, zabavlja pisati tupave i plitke tekstiće o
tome kako, recimo, prepoznati Đavla — jeftine pamflete u kojima će sve okrenuti na
zajebanciju.
Kažu da je takve lako prepoznati po tome što se - poput Zeppelina ili Beatlesa, na čijim se
pločama puštanim unatraške mogu čuti sotonske poruke — iste takve poruke mogu naći i u
njihovim tekstovima, kad se čitaju unatrag. Najčešće su to antihrvatske parole s ciljem
uspostave nove Jugoslavije i slični sotonski stihovi, obično na kraju pamfleta, koji čitani s
desna na lijevo odašilju jasne pozive na raspirivanje hrvatsko-srpskog bratstva i jedinstva.
13. NA PRIMJER? Ana voli Milovana.
travnja 2001.Otpis stanovništva
ili kako je prvi predsjednik samostalne Hrvatske dr. Franjo Tuđman otišao u Pakao
Prije točno deset godina, čovjek s fasciklom na kojoj je pisalo Popis stanovništva 1991.
zakucao je navrata trošne, kamene kuće starine Marka u malom selu Varivode kraj Kistanja.
Uz pomoć mladih članova obitelji i on se tada upisao medu 4.784,265 građana Hrvatske:
Berić, Marko, s prebivalištem u Varivodama b. b., općina Knin, nacionalnost: Srbin,
vjeroispovijest: pravoslavna.
Popila se i rakija s popisivačem, razjasnilo se tko je komu šta — jer skoro svi stanovnici sela
su se preživali Berić - a stariji su pričali kako je o svakom popisu stanovništva vazda bilo
nekoga belaja. Sedamdeset prve u hrvatskim se selima skandiralo Savki i Tripalu, i mnogi su
se susjedi iz okolnih zaselaka te godine prvi put upisali kao Srbi i Hrvati. Osamdeset prve
brujalo se o nekakvim nemirima na Kosovu, a stariji su držali parastose Titu i pitali se što će
biti s Jugoslavijom. Devedeset prvu, pak, ovi mlađi iz sela dočekali su na barikadama tamo
dolje, kraj Civljana. Konačno, samo par dana prije nego što je i u Markovu kuću stigao
popisivač s fasciklom, pala je krv na Plitvicama.
Istini za volju, kad je popisivač otišao, nije se starac ni nadao da će ga ikada više u životu
vidjeti: te je godine preko leda prevalio već sedamdeset osmu.
Četiri godine kasnije, u ljeto 1995., zatutnjala je daleka grmljavina iza Dinare. U petak, 4.
kolovoza stalo je iz Knina i okolnih sela bježati i staro i mlado. Pričali su da Knin pada, da je
sve gotovo. Srpski radio Knin puštao je rodoljubne pjesme braće Bajić i Maloga Knindže, a
Hrvatski radio po cijele je dana emitirao poslanicu predsjednika Franje Tuđmana
stanovnicima Krajine, s porukom da samo ostanu kod svojih kuća i sve će biti u redu. Kad su
se slegli dim i prašina, iza velikog zbjega u praznim su selima ostala tek nemoćna i
nepokretna starčad. U Varivodama ih je ostalo sedamnaest, a najmlađemu je bilo blizu
šezdeset. Sljedećem se popisu stanovništva, istini za volju, ionako nisu nadali.Nekoliko
tjedana kasnije, u četvrtak, 28. rujna, predvečer - već je polako padao mrak — selom se
začulo neko komešanje. Onda je odjeknuo prodoran krik, pa pucanj, drugi pucanj, bolan jauk,
pa rafal. Taj zadnji je bio blizu. Onda je netko zalupao i na vrata starine Marka. Otvorio je
vrata i ugledao čovjeka u maskirnoj uniformi.
U travnju 2001. godine započeo je popis stanovništva, prvi u samostalnoj hrvatskoj državi. U
malom selu Varivodama kraj Kistanja, općina Knin, popisivači nisu imali mnogo posla.
Umjesto njih, u Knin su tih dana stigli istražitelji Haaškog suda i uz pomoć hrvatske policije
bijelim trakama ogradili gradsko groblje. Tu, medu nekoliko stotina trulih drvenih križeva
naći će i onaj s imenom starine Marka Berića. Do njega, obrasli u korov, križevi s imenima
njegovih suseljana Dušana Dukića (59) i Mirka Pokrajca (84), a s druge strane, uredno
poredani drveni križevi s imenima Jove (75), Spira (55), Radivoja (69), Jovana (56), Marije
(67) i Milke (69). I svima isto prezime, kao i Markovo. Jer skoro svi stanovnici sela su se
preživali - Berić.
Nije na kninskom groblju to tako rijetka pojava: malo dalje, recimo, na grobovima pod
rednim brojevima 544.-550., križevi su s imenima Vasilja, Save, Dušana, Marije, Kosovke,
Milke i Grozdane, svi - Borak. Ima, međutim, na kninskom groblju i križeva na kojima je isto
i ime i prezime. Takvih je i najviše. I svi se zovu - N. N.
Na svima, pak, ista godina smrti - 1995.
A kako se to već nikad ništa ne događa slučajno, i kako u raspletu svake priče ima nekog
kozmičkog reda - da bismo je valjda lakše razumjeli — tako je upravo tih dana, dok su
popisivači virili kroz davno zatvorene prozore Berićevih, a ljudi u bijelim mantilima i s
maskama preko lica popisivali njihove grobove, na šibenskom Županijskom sudu nakon tri
mjeseca nastavljeno suđenje šestorici optuženika - istim uniformiranim muškarcima koji su
onoga davnog rujanskog četvrtka terencima stigli u malo selo Varivode kraj Kistanja. Da je
starina Marko živ, prepoznao bi među njima i ono iskrivljeno lice koje ga je s kalašnjikovom
u rukama gledalo s praga njegove kuće. Posljednje lice koje je vidio u životu.
Ista ta lica, uostalom, posljednja su koje je u svom životu vidjelo i onih sedam Berićevih
susjeda s kninskoga groblja, sedmero staraca iz sela Gošići, svi - Borak. U njihov su zaseok
Donji Borci nepoznati »popisivači« u maskirnim uniformama stigli mjesec dana prije nego
Berićima - 27. kolovoza, tri tjedna nakon Oluje.
S popisom stanovništva Hrvatska tako sređuje svoje račune. Na granične prijelaze, preko onih
gordih ploča s grbom Republike Hrvatske, stavili smonatpise »Ne radi. Inventura«. Veliko
spremanje pokazat će u preciznim brojkama konačni saldo proteklog desetljeća. Pokazat će da
u Hrvatskoj živi nekoliko stotina tisuća ljudi manje nego u travnju 1991. Pokazat će da u
Republici Hrvatskoj još uvijek živi 150 tisuća izbjeglica, ali i da je barem jednako toliko
mladih u proteklih deset godina napustilo zemlju. Pokazat će da u Hrvatskoj živi preko stotinu
tisuća Hrvata iz susjedne države, i da samo u kninskoj općini živi više od deset tisuća Hrvata s
Kosova i iz Bosne i Hercegovine. Pokazat će da u Republici Hrvatskoj, međutim, više ne živi
Marko Berić, Varivode b. b., općina Knin. Pokazat će da u Hrvatskoj više ne žive Vasilj,
Sava, Dušan, Marija, Kosovka, Milka i Grozdana Borak. I da ne živi više nijedan N. N.
Kad na kraju popisa zbrojimo sve križeve, i kad onih sedam stotina imena na križevima
obraslih krajinskih groblja zbrojimo s onima uredno prekriženim na molbama za domovnice,
pokazat će se da u Republici Hrvatskoj više ne živi 200 ili 250 tisuća Srba.
Jedan bi čovjek bio sretan da je to doživio. Bio bi ovaj popis stanovništva konačna svjedodžba
njegovoga desetljeća, tumač njegovih snova. Razvukao bi on nad rezultatima popisa svoj
poznati osmijeh i stisnuo šake u trijumfalnom grču, onako kako je onomad slavio rezultate
Croatije: to je Hrvatska kakvu je sanjao, čista Hrvatska, Hrvatska koja »ne želi da u njoj žive
pripadnici drugih nacija«, kako je u iznenadnom napadu iskrenosti, na konferenciji za
novinare nakon Oluje, priznao potpredsjednik njegove Vlade. To je Hrvatska kakvu je imao
na umu svaki put kad bi zaključio da »imamo Hrvatsku!« - Hrvatska Hrvata, Hrvatska bez
Srba, bez reme-tilačkih čimbenika, Hrvatska za kakvu je, kako reče, bio spreman »ići i u
Pakao ako treba«.
Je li za Hrvatsku zaista i otišao u Pakao, ne zna se. Tek, ni njega popisivač nije našao kod
kuće kad je zakucao na vrata Nazorove 14 u Zagrebu. Franjo Tuđman, ime oca Josip, rođen
1922., nacionalnost Hrvat, vjeroispovijest rimokatolička, imovinsko stanje neopredijeljen, nije
doživio da mu izaslanstvo Državnog zavoda za statistiku na početku TV-Dnevnika svečano
preda uredno sortirane i u kožu uvezane rezultate popisa stanovništva, certifikat o etničkoj
čistoći Hrvatske, »ekološki čiste države«, kako bi to pak rekao njegov vitez Tomislav Merčep.
Umjesto Tuđmana, potvrdu o »ekološkoj čistoći« primit ćemo mi, njegovi zakoniti
nasljednici, baštinici Hrvatske kakvu nam je ostavio pokojni Otac nacije. Ostavinska rasprava
vodi se na Haaškom sudu, a Hrvati ovih dana otkrivaju bogatstva koja im je ostavio Otac: od
Ante Jelavića i Herceg-Bosne do Ivica Pašalića i Hercegovačke banke, od Ljube ĆesićaRojsa
i Monitora do Mirka Norca i Tihomira Oreškovića, od dalmatinskih biskupa do umirovljenih
generala, od Gospića i Ahmića do Vari-voda i Gošića, od križa s imenom Milana Levara do
križeva s imenima Berića i Boraka. Od rednog broja 544. do rednog broja 550.
Hrvati, čestit katolički svijet, odvjetnike koji im na ostavinskoj raspravi čitaju posljednju
Očevu volju gledaju kao prevarante. Jer nije u Oluji bilo ratnih zločina. To je, uostalom,
pravnički precizno definirao još predsjednik Komisije za ratne zločine (sic!) Milan Vuković.
Ako je i bio gdje-koji zločin, nije ga počinio pripadnik Hrvatske vojske. Kako je to objasnio
pokojni ministar Sušak, »mnogi su odore Hrvatske vojske dobili još 1990., a kako nije bila
praksa vraćati ih, u njima su okopavali vrtove, sadili duhan, pa i išli zapaliti kuću«. Šestorica
muškaraca koji su poubijali starce u Varivodama i Gošićima, recimo, nisu bili hrvatski
vojnici. Čudesnom igrom slučaja demobilizirani su 1. kolovoza, uoči Oluje, a rješenja o
demobilizaciji, vjerojatno zahvaljujući tromosti vojne birokracije, primili su - kakve li
slučajnosti! - zajedno s pozivom za sud.
Uostalom, nezavisno Tudmanovo sudstvo kasnije ih je oslobodilo krivnje zbog proceduralnih
grešaka i nedostatka dokaza. U dokaze, recimo, spadaju i tijela, a njih nije bilo kad su
novinari, humanitarci i UNPROFOR stigli u Varivode. Dan ranije helikopterom Hrvatske
vojske sklonjeni su u Knin, gdje su pokopani bez znanja rodbine. Zataškavanje? Koješta: kako
nije bio običaj vraćati vojne letjelice, ljudi su helikopterima Hrvatske vojske - to je opće
poznato — sijali duhan, zaprašivali polja i prevozili leševe ubijenih Srba.
Ne, nije bilo ratnih zločina. Ako je i hrvatski vojnik ubio kojega civila, i ako nije
demobiliziran, a tijelo sklonjeno, onda je civilna osoba sigurno bila opasan terorist. Poput,
recimo, Marije Grubor iz sela Grubori, jedne od pet srpskih civila ubijenih dan prije masakra
u Gošićima. Taj je masakr general Čermak, zapovjednik zbornog područja Knin, onomad
nazvao »antiterorističkom akcijom«. A s opasnim teroristima poput zloglasne Marije Grubor
ne može se drugačije nego zapaliti ih žive, zajedno s kućom. Samo naivne može zbuniti
varljiv podatak da je Marija imala devedeset godina.
Ne, nije bilo ratnih zločina u Oluji. I nije to bilo etničko čišćenje. Zaboga, pa predsjednik
Tuđman je pozivao Srbe da ostanu u svojim kućama! Sad, međutim, znamo i zašto. Ne, ne
stoga što bi ih bilo lakše pobiti, već zbog toga što bi ih bilo lakše - pokrstiti. Recimo, u N. N.
Na posljetku, upravo onih dana kad su šestorica sijača duhana upala u Varivode, Gojko Šušak
je na izbornoj skupštini splitskog HDZ-a šeretskiobjasnio: »Naši su roditelji Srbe tjerali iz
Hrvatske, a oni su ostali. Mi smo ih molili da ostanu, a oni su otišli. Radilo se, dakle, samo o
pristupu.« Na dočeku Vlaka slobode u Kninu, a upravo onih dana kad su sijači duhana stigli i
u obližnje Gošiće — i sam je predsjednik Tuđman, impresioniran prizorima spaljene zemlje u
prozoru svog luksuznog vagona, veselo zaključio: »Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva
kao da ih nikada nije ni bilo!«
Franjo Tuđman, pak, nije neslavno nestao iz Hrvatske kao da ga nikada nije ni bilo. Ostalo je
za njim, naime, monumentalno djelo - posljednji svezak njegovih Sabranih radova, u kožu
uvezan »Popis stanovništva 2001. godine«. Popis koji će pokazati da su »Srbi nestali kao da
ih nikada nije ni bilo« i koji će točno pokazati koliko je Srba napustilo zemlju. Koliko ih je
pak ostalo u zemlji, pokazat će popisivači Haaškog suda. Radi se, naime, o pristupu.
Prema Zakonu, popis stanovništva registrira stanje zatečeno 31. ožujka 2001. godine, u ponoć.
Popisom će tako i službeno biti registriran mrak nad Tuđmanovom Hrvatskom. Isti mrak što
je onoga četvrtka pao na Varivode, malo selo kraj Kistanja, općina Knin.

travnja 2001.Hrvati, Cigani!

ili kako su se zlatne ptice čudesno pretvorile u ljude, a ja u Hrvata
Postoji u Rusiji legenda o jatu veličanstvenih ptica najljepšega glasa koji je svijet ikad čuo.
Krstareći nebom nad tajgama jednoga dana naletjele su na palaču svu sazdanu od zlata, blistav
grad u kojemu su živjele kokoši. Želeći zadržati prekrasne pjevice kod sebe, zasuše ih kokoši
zlatom i draguljima. Ptice pak nisu odoljele iskušenju i uskoro su bile okovane zlatom. Samo
je jedna odbila biti zatočenikom zlatnog kaveza: slomljena od boli, vinula se u nebo i
strmoglavila o kamenje pred palačom. U taj čas, veli priča, crveno perje stalo je padati s neba
na zarobljene ptice i zlato je počelo otpadati s njih. Oslobođene, zamahnule su krilima, ali
uzalud: više nisu mogle letjeti. Tužno sklopljenih krila, krenule su prizemljene ptice za
crvenim paperjem nošenim vjetrom, prašnjavim putem, daleko negdje, odbacujući putem
svoja pera i pretvarajući se u ljude.
Tako su, kaže legenda, nastali Cigani. U duši, međutim, oni su zauvijek ostali ptice koje su
zaboravile letjeti.
Mnogo godina kasnije, vrelog ratnog srpnja 1992. godine, grupica tih ptica zatočenih u
ljudskom tijelu zateći će se u Sokolović Koloniji, predgrađu Sarajeva, pod kišom projektila iz
zloglasnih PAM-ova, »sijača smrti«: unezvijerena Ciganka s bebom u naručju, koja mi je sat
vremena ranije na kutiji cigareta zahvalila blagoslovom »da me Bog pozivi da po-živim do
kraja života«, oko njenih bosih nogu dva prestravljena, gola i slinava klinca; do njih, stariji
muškarac glave oblivene krvlju žali se skupini stranih novinara: »Šta oni nas pucaju sa
protuavijonski mitraljezi, pa mi smo Cigani, nismo mi avijoni!«
Cigani, naime, ne lete u nebo: davno su zaboravili letjeti. A nije da ne bi voljeli. Osobito onaj
s punom vrećom otpadaka rata, kojega UNPROFOR nije puštao preko check-pointa, iako je
vojnicima zapadnog kapitalizma lijepo objasnio: »Pa mi Cigani smo i izmislili slobodno
tržište!«
Dirljive epizode s Ciganima, pticama zatočenim u ljudskom tijelu koje kriče »nismo mi
avijoni!«, sjetio sam se ovih dana čitajući izjavu predsjednikazagrebačke organizacije Roma
Kasuma Cane. Žaleći se na teror kojega proživljavaju na asfaltu metropole, ispričao je
nedavno kako ni policija katkad nije ništa bolja od skinheadsa: »Ponašaju se kao šerifi.
Nekidan se jedan tako izderao na nekog Roma da mu je ovaj uzvratio: 'Ne deri se na mene,
nisi mi ti žena!'«
Nakon stoljeća lutanja svijetom, vodene crvenim perjem, ciganske su čerge tako zapele u
svijetu u kojemu već odavno ne živi grof Orloff da ih dovede carici Katarini i začara ruski
dvor razuzdanom pjesmom i divljim plesom, u svijetu u kojemu su i oni sami poodavno već
zaboravili ne samo letjeti već i pjevati; u surovom nekom, grubom svijetu kojemu će morati
dokazivati da oni nisu avioni da pucaju po njima, niti su im policajci žene da se deru na njih.
U tom svijetu uvreda je nekome reći »Ciganine jedan!« Jer Cigani su neuredni, prljavi,
podmukli, lažljivi, prijetvorni i lijeni. Cigani prose, kradu, džepare i šire zarazne bolesti, a
Ciganke kradu malu djecu i jedu ih za ručak. Zato Cigane treba protjerati iz naših gradova, iz
tih blistavih palača, zato ih treba istrijebiti, zato njihovu djecu treba cipelariti i mlatiti bejzbol
palicama. Zato se na očajničke pozive iz ciganskih naselja ne trebaju obazirati ni policija ni
Hitna pomoć, zato mala ciganska beba mora umrijeti na porođaju, zato cigansku djevojčicu
treba izbosti noževima, zato joj nitko ne smije priskočiti u pomoć, zato policija nije sigurna
što se zapravo dogodilo i je li možda mala Ciganka prva počela i napala grupu skinsa, zato do
danas nitko zbog napada na Cigane nije u zatvoru.
Zato je, konačno, svatko tko nije Hrvat - Ciganin. Zato je još pokojni predsjednik Tuđman
prvi proglasio Stipu Mesića Ciganinom, zato će nam kasnije Cigani biti i Ivica Račan i Vesna
Pusić. Zato će na Poljudu i Tomo Sokota postati Ciganin, zato će - kako je svijet mali! -
Cigani postati i isti oni policajci što se na Cigane deru kao da su im žene, i isti oni izbrijani
Bad Blue Boysi što junački mlate male Ciganke. Zato će na Maksimiru, naravno, Cigani biti i
isti oni izbrijani redikuli splitske Torcide što su Ciganima proglasili Zagrepčane, jednako kao
što će i opet Cigani biti policajci kad premlate iste one koje nisu dirali dok su mlatili Cigane,
po istom načelu po kojemu su na posljetku Cigani postali i oni koji su Mesića krstili
Ciganinom.
U svega nekoliko mjeseci toliko je Hrvata postalo Ciganima da su se i hrvatski arijevci —
kojima je na početku priče svatko tko nije Hrvat bio Ciganin - morali zapitati zašto je uopće
uvredljivo kad nekome kažeš da je Ciganin. Pa su onda oni koji tim trogloditima pišu govore i
priopćenjazaključili da se »skandiranjem 'Cigani, Cigani' nikoga ne vrijeđa« jer su, eto,
»Cigani jedan čestit i dobar narod«.
Ništa odvratnije hrvatski jezik na svojoj koži nije otrpio još otkako nam je ono Vjesnik nakon
utakmice Croatia-Partizan objasnio da je skandiranje u Zagrebu »Cigani, Cigani«, isto što i
skandiranje »Ustaše, ustaše!« u Beogradu. »Jedina je razlika«, lijepo je razlučio Ivankovićev
skinhead Nikola Lipovac, »što se 'partizanovcima' vikalo da su Cigani iz prezira, a 'modrima'
da su ustaše - iz respekta»(!). Taj je pak prezir dvije godine ranije opisala živa legenda
Vjesnikovih »odjeka i reagovanja« Božidar Spitzer: »Jedva smo čekali Zvezdu da možemo
istresti svoju dobrodošlicu 'Cigani, Cigani', znajući da vrijeđamo Rome, ali žrtvovali smo ih
da bismo onima pokazali što mislimo o njima!«
A ako se nakon svega pitate u kojoj su školi ti »heroji ulice«, koji svoje domoljublje iskaljuju
na tamnoputoj djeci, naučili taj fin izraz građanskog prezira, valja vam kao poreznom
obvezniku znati da postoji vrlo precizan odgovor: recimo, u zagrebačkoj osnovnoj školi Julija
Klovića, gdje je u vrijeme kad su skinheadi s Tomislavca bili maleni puškoškolci gospodin
Spitzer bio - ravnatelj! Čovjek, dakle, od respekta.
Profesor Spitzer, nema sumnje, svojim je učenicima objasnio i zašto bi »istresanje
dobrodošlice« Srbima skandiranjem »Cigani!« bilo uvredom Ciganima, odnosno njihovim
»žrtvovanjem« kako bismo »onima« pokazali što o njima mislimo. Isti je to, naime, onaj
Božidar Spitzer, profesor hrvatskog jezika, koji je u svome udžbeniku za male naciste -
Ivankovićevu Vjesniku - onomad napisao kako su »rasni zakoni i vrpce na židovskim rukama
bili bolne žrtve jedinom cilju koji se zove Država«. Zidove smo, eto, prinosili kao žrtve
Oltaru Države lijepeći im Davidove zvijezde na nadlaktice, a istom »jedinom cilju« Rome
smo žrtvovali skandirajući Srbima »Cigani!«. Kako je u međuvremenu ponestalo Srba,
učenici profesora Spitzera danas Ciganima nazivaju — Hrvate. Sasvim je svejedno je li to
predsjednik države ili centarfor Dinama, premijer ili policajac koji će vas grubo odgurnuti
samo zato što ste zapalili stadion.
Zašto, uostalom, ne? Zar zato što su Hrvati, za razliku od Cigana, čisti i uredni? Zato što
Hrvati ne džepare po tramvajima niti prose pred crkvama? Zato što se Hrvati ne opijaju i ne
tuku svoju djecu? Zato što, za razliku od Cigana, vrijedno rade i primaju plaću? Zato što ne
prevrću po kontejnerima i deponijima? Zato što Hrvate ne tuku niti bodu noževima???
Ili možda stoga što su Hrvati — za razliku od pijanih, prljavih Cigana koji maltretiraju ljude
na ulici zbog pet kuna - civiliziran svijet, koji ljude na ulici maltretira samo kad imaju tamniju
kožu od njih? Oprostite, ali dlan ispružen za par kuna u odnosu na dlan ispružen u pozdrav
Državii Naciji meni ipak izgleda kao golem civilizacijski iskorak. Čak i kad ne bismo znali da
ovaj potonji pritom nije ispružen za par kuna, nego za par milijuna maraka.
Kad svi tako postanemo Cigani, bilo kao vokativ u šovenskoj deklina-ciji ili kao prosjaci na
željezničkoj stanici — mi, djeca s Kolodvora Zagreb
- onda će se valjda i s nama obračunati kako spada. Ako već ne rasnim zakonima i vrpcama
oko ruku, onda barem bejzbol palicama. A mi ćemo čekati da i na nas dođe red, uvredljivo
skandirajući »Mi, Hrvati!«.
Postoji, naime, legenda o palači cijeloj sazdanoj od zlata, blistavu dvorcu u kojemu je živjela
razna perad. Jednog dana iz palače su nastale sve guske: pričalo se da su završile u guščjoj
pašteti. Kokoši, kojih je bilo najviše, nisu se pretjerano uznemirile: ta guske su ionako bile
glupe - da su davale jaja za kajganu, bile bi žive. Onda su jedne noći nestale sve patke
-navodno su završile u umaku od brusnica. Kokošima je laknulo kad su vidjele da više nema
podmuklih, škrtih pataka: uostalom, da su davale jaja za omlet, još bi bile žive. Onda su, baš
negdje oko Uskrsa, nestali i svi oni debeli, masni purani. »Sami su krivi, kad ne daju jaja za
pisanice!«
- kokodakala je kokošad. Onda su odjednom nestale i sve ptice pjevice: po jednima, završile
su u kavezima zato što lijepo pjevaju, a po drugima zato što su krale kokošima hranu. Kad su
bile lijene dati jaja za kolače! - s prezirom su zaključile kokoši, zadovoljne što su konačno
ostale same.
Onda su sljedećeg jutra došli i po njih. I tada izbezumljene kokoši od-lučiše pokazati jaja.
Bilo je, međutim, kasno: pohvatali su ih po palači i stali im čupati perje.
Tako su, kaže legenda, nastali Hrvati. U duši, pak, oni su zauvijek ostali ptice koje su
zaboravile da je jaja trebalo pokazati kad su nestajale guske i purani.
Zato ovih dana nadglasavam Rivu i Poljud s Esmom Redžepovom, Sabanom Bajramovićem,
Džansever, Mitsou i La Macanitom - pticama koje su zaboravile letjeti. Odbijam biti kokoš
koja misli da je ostatak svijeta u kavezu i od danas se službeno proglašavam Ciganinom. Neka
mi nitko ne kaže da se to ne može i da Hrvat ne može biti Ciganin. Na njihovu jeziku, naime
— za razliku od hrvatskog — Rom znači »čovjek«.
I već na prvom sljedećem popisu stanovništva, u znak solidarnosti s obespravljenim
beskućnicima, prljavim i bosonogim prosjacima, pijancima s kolodvora i besprizornim
jadnicima s gradskih deponija upisat ću se kao - Hrvat.svibnja 2001.
Uči li noćas netko
u ovom gradu zemljopis
ili kako će nam na kraju glave doći rudna bogatstva jugoistočne Azije
Iznenadilo nas je i zateklo kao što nas svake godine iznenade i zateku požari na dalmatinskim
otocima u srpnju ili snjegovi na ličkim cestama u siječnju: samo nekoliko dana prije završetka
školske godine sedamnaestogodišnji Josip K. mirno je prišao automobilu na parkiralištu
ispred varaždinske Srednje rudarske škole, hladnokrvno ispalio dva metka kroz prozor vozila,
provjerio je li njegov profesor zemljopisa mrtav i na posljetku pucao sebi u glavu; samo par
dana kasnije njegov vršnjak Z. C. pred šokiranim je učenicima splitske Pomorske škole
najprije svom profesoru nautike uperio pištolj u sljepoočnicu, potom pro-pucao plafon razreda
i otišao kući.
Hrvatska je bila konsternirana, kao da ama baš nitko, nakon svega, nije očekivao da će
jednom, po zakonu velikih brojeva - iako zapravo malih, jer riječ je o jedinicama — na kraju
školske godine jedna takva jedinica nekome doći glave: splitski je profesor pošteđen tek kad
se učenik uvjerio da mu je iz nautike zaključio dvojku.
Hrvatska je bila konsternirana onako kako je, uostalom, uredno konsternirana svaki put kad
ruševni balkon padne nekome na glavu, pa se sjeti kako je godinama govorila treba li čekati
da nekome balkon padne na glavu pa da poduzmemo nešto, s tim balkonima. Kao što je cijela
Hrvatska bila uredno konsternirana i kad je prije dva-tri mjeseca četrnaestogodišnji Marko J.,
učenik Srednje obrtničke škole u Sisku, upao u razred s puškom M-48 i s vrata pucao na
kolegu i profesoricu, te se tako konsternirana pitala treba li čekati da netko pogine pa da
poduzmemo nešto s tim oružjem u školama. Kao što je bila uredno konsternirana i prije pet
godina, kad je Igor H., učenik đakovačke gimnazije, bacio bombu u zbornicu i ozlijedio devet
svojih profesora. I kad je prije tri godine cijeli jedan razred osnovne škole u Prelogu bio
taocem osmaša s ručnom bombom. I kad je prije dvije godine sedmaš D. G., nezadovoljan
ocjenama, ispucao puni šaržer po zidovima hodnika osnovne škole u Lepoglavi. Kao što će,
na posljetku, biti šokirana kad za nekoliko godina Hrvatska bude zemlja s najviše odlikaša na
kugli zemaljskoj.I zaista, može izgledati kako je u cijelom krvavom klupku neobjašnjiva,
neočekivana i stvarno šokantna zapravo samo činjenica što je krv u školi pala tek sad, i što se
nešto slično nije dogodilo već ranije. U zemlji gdje se pištolji, puške, kalašnjikovi, zolje i
bombe izvlače u diskotekama, tramvajima, odvjetničkim uredima, kafićima, zatvorima i
policijskim stanicama, a mrtvi padaju i po sudnicama jednako kao po Cvjetnim trgovima,
doista se čini pravim čudom što mrtvih još nije bilo i u školskim učionicama.
Ovdje, međutim, nije riječ ni o kakvom čudu. Radi se naprosto o tome da su djeca odrasla i
završila školu. Pucnjevi u Varaždinu i Splitu nisu bili ništa drugo do zaključne ocjene u
svjedodžbi o završenoj školi u kojoj smo ih cijelo desetljeće učili da dva i dva jednim jedinim
metkom mogu biti - tri.
Sedamnaestogodišnjaci koji su ovih dana pucali u hrvatskim učionicama krenuli su, naime, u
školu prije jedanaest godina. U prvom razredu, te 1990. godine, šestogodišnji J. K., Z. C. i
njihovi vršnjaci naučili su prvu lekciju: »Hrvatska puška na hrvatskom ramenu«: profesor je
bio dr. Franjo Tuđman. U drugom razredu, ratne 1991. godine, naučili su i abecedu hrvatske
puške na hrvatskom ramenu — od automatske puške AK-40 do češkog puškomitraljeza
zbrojovke. U trećem razredu mali su osmogodiš-njaci već učili čemu služi hrvatska puška na
hrvatskom ramenu. Praktičnu nastavu držao je Merčepov vitez i Tuđmanov narodni heroj
Siniša Rimac: »Uzeo sam komad plahte, vezao djevojčici oči i rekao da ispale samo jedan
metak.« Pojam nužne samoobrane pojašnjavao im je ugledni pravnik, pače predsjednik
Vrhovnog suda: »U obrani nema ratnog zločina!«
U četvrtom razredu, 1993. godine, učili su kako se iz oružja ne puca samo na ratištu i u
samoobrani, već i u kafiću, na ulici, na svadbi, u spavaćoj sobi. Predavali su najeminentniji
inicijali tog vremena, poput T. A. iz Požege: »1991. sam se prijavio u 107. pričuvnu brigadu,
zatim sam prešao u 3. gardijsku, pa u 1. samostalnu bojnu. Uslijedile su 160., pa 5. gardijska,
pa opet Treća. Iz nje su me premjestili u 15. protuoklopnu raketnu brigadu u Križevcima, gdje
sam bio zapovjednik bitnice, i tko zna kako bi mi se vojna karijera dalje razvijala da 30.
kolovoza 1993. nisam ubio suprugu«, podučavao je T. A. u Večernjem listu.
U petom razredu mali su desetogodišnjaci već učili kako oružje ne služi samo za ubijanje Srba
i supruga, već i domaćih izdajnika. Profesori su im bili najugledniji hrvatski znanstvenici,
poput Drage Krpine, koji je pacifistima poručivao kako im »treba sprašiti metak u potiljak«;
ili uglednog pravnika, budućeg ustavnog suca Vice Vukojevića, koji je hrvatskim do-
moljubima poželio »smirene prste na okidaču pri traženju neprijateljskih čela«.
U šestom razredu naučili su i kako se oružjem mjeri domoljublje. Profesori su bili najveći
Hrvati toga doba, poput znamenitog Boška Landeke ili još znamenitijeg Dominika Ilijaševića
Come. »Ja sam za hrvatstvo spreman umrijeti, i tko god želi, ja ću mu dati napunjen pištolj, a
nek' mi on dadne svoj, i za hrvatstvo pucat ćemo sebi u glavu!«, propovijedao je prof. Como,
dok bi ih nekonvencionalni prof. Landeka znao zbuniti učenjem kako, naprotiv, »za Hrvatsku
treba ubiti, a ne poginuti«.
U sedmom razredu profesori su u traktorima i prikolicama iz Oluje iznosili videorekordere,
frižidere, namještaj i građevinski materijal, a tate pak s terena kući donosili oružje: mnogi su
dvanaestogodišnjaci tada prvi put vidjeli kalašnjikov, »škorpion«, berettu ili ručnu bombu. I,
naravno, naučili što s tim oružjem. Ovaj put predavač je bio pukovnik Cerina: »Svaki
pripadnik Hrvatske vojske osjeća moralno pravo poslužiti se tuđom imovinom!« A oni koji ne
misle tako? Takvi bi, učio ih je profesor Dubravko Horvatić, »trebali biti pred streljačkim
strojem«.
U osmom razredu osnovnu školu završili su naučivši kako se oružjem može istjerati nekoga s
posla i useliti u njegov stan, kako se oružjem može doći do velikog novca i velikog terenskog
automobila, kako se s pištoljem u ruci zapravo može uspjeti u životu. Učili su to na satovima
suvremene hrvatske književnosti: »Zauzeto, hrvat!«, »Gubi se, ćetnik!« ili klasično »Pare ili
život!«.
Onda su klinci pošli u srednju školu. U prvom srednje, te su 1998. godine kao
četrnaestogodišnjaci već naučili kako se s pištoljem može postići i mnogo više od srpske kuće
i polovnog automobila - kako se, naime, oružjem može postati i veliki Hrvat, i veliki
gospodin, i veliki biznismen. Predavač je bio vlasnik Croatia Recordsa Ante Glibota: »Da,
gospodo, leptir-mašna i revolver u obrani interesa Hrvatske u perfektnom su skladu!«
U drugom razredu srednje petnaestogodišnjaci su već branili seminarske radove o tome kako
se svaki problem može riješiti oružjem. Obavezna literatura bile su im crne kronike hrvatskih
novina i sudska arhiva, poput zapisnika sa suđenja zbog pokušaja ubojstva nekom B. Đ. na
splitskom Županijskom sudu: »Sjedili smo s trojicom momaka u kafiću i častili se. Svađa je
počela oko toga tko su veći Hrvati - Imoćani ili Hercegovci. Osjetili smo se nemoćni i zato
smo otišli kod Ivice kući po pušku.«
U trećem razredu promijenila se uprava škole i došlo je vrijeme da ponove sve što su naučili.
Profesor im je bio Branko Borković zvani Mladi Jastreb: »Bili smo razoružani 1990. i 1991.
godine, a sada nismo i nećemose libiti nijednog sredstva u obrani naših prava i obrani
Republike Hrvatske od onih koji žele poništiti i obezvrijediti Domovinski rar!«
Konačno, u četvrtom razredu, 2001. godine, novi su profesori sedam-naestogodišnjake naučili
ključnu lekciju: ništa od onoga što su do tada naučili nije — kažnjivo. Preostalo je tako još
samo obraniti maturalni rad i riješiti zadani problem. Josipu K. iz Varaždina taj je problem —
najveći problem u cijelom njegovom kratkom životu — bila jedinica iz zemljopisa. Dvojka je,
naravno, bila njegovo pravo, a pištolj tek jedno od »nijednog sredstva« kojega se nije libio.
E, tu se u priči pojavljujemo mi. Eto nas kako 2001. godine, prestravljeni krvoprolićem,
iscrtavamo kredom obrise dva tijela na parkiralištu varaždinske Rudarske škole i pitamo se što
se to dogodilo u glavi sedamnaestogodišnjeg Josipa K. kad je, izbezumljen zaključenom
jedinicom iz zemljopisa, ubio profesora. Zaključili smo, jasno, da je školski program
preopširan i da su učenici pod golemim pritiskom: Josip K. se osjetio nemoćnim i otišao kući
po pištolj. Već sutra mi ćemo problem nasilja u školi riješiti izbacivanjem lekcije o rudnim
bogatstvima jugoistočne Azije. Slučaj je riješen.
Naravno, jer mnogo nam je lakše zaključiti da je problem u složenom školskom programu
nego da je došlo gadno neko vrijeme u kojemu problem koji se rješava magnumom i
kalašnjikovom više neće biti to što je netko Srbin ili domaći izdajnik, što netko pjeva
»srpske« pjesme ili mu je stan dala JNA, već sasvim civilni problem poput — jedinice iz
zemljopisa. A jedinica iz zemljopisa, vjerujte, zna biti mnogo veći problem od toga jesu li
Imoćani veći Hrvati od Hercegovaca.
Hrvatski Internet-magazin Klik u povodu tragedije u Varaždinu proveo je anketu pitanjem:
»Držite li kod kuće neprijavljeno oružje?«. Rezultati su bili šokantni: gotovo dvadeset posto
anketiranih odgovorilo je potvrdno! Ne zaboravite, riječ je o anketi provedenoj u vjerojatno
najmanje rizičnoj grupi - medu školovanim ljudima koji kući imaju računala i surfaju po
Internetu. Čak i kad bi to bio reprezentativan hrvatski uzorak, bio bi dovoljan da s punim
šaržerom u pištolju statistički dosegnemo metak po glavi stanovnika.
Jedan od metaka je i na vašem tavanu, u noćnom ormariću ili u podrumu, u kutiji pored
pištolja. Ne biste li trebali večeras malo raditi sa svojim djetetom zemljopis?\
lipnja 2001.
Haag Prison Blues
ili kako Srbin za izručenje Slobodana dobije gotovinu, a Hrvat mora izručiti Gotovinu da bi
bio slobodan
When I ivasjust a baby, My mama told me: »Son, Always be a good boy -Don't everplay
withguns!« But I shot a man in Reno, Just to watch him die...
(Johnnv Cash, Folsom Prison Blues)
Vic je prije dvadeset i nešto godina stigao američkim ratnim brodovima u prijateljsko-
pedagoškom posjetu Jadranu, kao prva lekcija iz engleskog jezika mnogim splitskim klincima
što su se, žvačući originalne američke žvake, penjali na nosač aviona Saratoga. Iako su
izvorni junaci vica bili američki predsjednik Jimmy Čarter i ruski mu kolega Leonid
Brežnjev, nije trebalo mnogo da potonjeg zamijeni Josip Broz, kojemu će se tako negdje u
hladovini Brijuna visoki gost iz Washingtona hvaliti dometima američkog kulturnog
imperijalizma: In United States, ive have Stevie Wonder, Bob Hope and]ohnny Cash! Well, in
Yugoslavia... - šeretski mu je uzvratio Tito samozadovoljno otpuhujući dim nesvrstane
kubanske cigare - ...there is no Wonder, no Hope, no Cash!
Titovo odlučno »ne« američkom kulturnom imperijalizmu — ta nismo li mi umjesto Stevieja
Wondera imali našeg autentičnog Lea Martina, umjesto Boba Hopea našeg endemskog
Miodraga Petrovića Čkalju, a umjesto Johnnvja Casha našeg autohtonog Tomu Zdravkovića?
— beskrajno nas je veselilo i ispunjavalo ponosom, makar po pravilima te igre riječi there
ivas no ivonder, no hope, no cash. Cijena otpora entertainment-^ohaVizaci)! bila je poantom
vica: nema čuda, nema nade, nema gotovine.
Kako ni čuda, ni nade, a bogami ni love neće biti još neko vrijeme, nije bilo čudo ni to što je
vic preživio sve ove godine, pa su mu junaci bili i Milka Planine, i Ante Marković, i Franjo
Tuđman. Tek će se Ivici Račanu posrećiti da u samo mjesec dana posrami Georgea Busha i
sve njegove Wondere, Hopeove i Cashove.Wonder?! U Titovo vrijeme mnogi su vidjeli svoga
boga, ali Gospu nitko nije smio vidjeti dok Stari nije umro. Tko, međutim, danas smije reći
there is no wonder u zemlji u kojoj se Gospa već ukazuje i na prozorima i u cjepanicama? Ima
li uopće većega čuda od one misteriozne vode što već danima kaplje iz koljena Isusova kipa u
Međugorju? I može Stevie Wonder do iznemoglosti pjevati Superstition ain't the way: pitajte
proizvođače plastičnih Djevica ima li u Hrvatskoj čudesa.
HopeV. U Titovo vrijeme i posljednja nam je nada otišla u Južnu Ameriku i promijenila ime u
Esperanza Sakic, ali tko danas smije reći there is no hope u zemlji u kojoj jedna obična
domaćica u poodmaklim godinama preko noći može postati članom Nadzornog odbora
zagrebačke Veletrž-nice? I može Bob Hope do iznemoglosti pjevati America is 200years old,
but theres still hope: pitajte Budišu ima li Nade.
Cash?! U Titovo vrijeme gotovinu nam je s lihvarskim kamatama slao isti onaj Zapad koji
nam se rugao vicevima, a koji danas od nas traži -pazi sad — Gotovinu! Tko, međutim, danas
smije reći there is no cash? Gotovine, gospodo, ima, a to što izgleda kao da nema — to je
samo zato što se krije. I može Johnnv Cash do iznemoglosti pjevati There's a golden moon
that shines up through the mistland1knovu thatyour name can be on that list: pitajte Carlu del
Ponte čije je ime na toj listi.
Čini se da je na koncu upravo taj apsurd najviše pogodio zemlju čudesa, nade i gotovine:
Srbin pošalje Slobodana u Haag i zauzvrat dobije gotovinu, a Hrvat, eto, mora poslati
Gotovinu u Haag da bi zauzvrat bio - slobodan. Kako god okreneš, u igri riječi Hrvat svaki
put najebe. Pa se s pravom pita je li gotovina koju su Amerikanci obećali Srbima za izručenje
Miloševića zapravo general Ante Gotovina, baš kao što se Srbi vjerojatno pitaju je li zapravo
general Ante ta gotovina koja im je obećana za Miloševića.
Trgovačkim jezikom to bi se zvalo kompenzacija, no kako je kompenzacija i izmišljena da bi
se izbjeglo plaćanje gotovinom — ili Gotovinom, svejedno - Hrvati ovih dana traže načina da
grijehe iz bliske prošlosti plate na drugi način. Ako bi, štajaznam, hrvatsko pravosuđe moglo
dobiti neki kredit od međunarodne zajednice pa da generalima sudimo u Hrvatskoj. I to s
odgodom. Problem je, čini se, samo u tome što pragmatični Amerikanci ne primaju kreditne
kartice, a kamoli čekove s odgodom plaćanja, omiljeno sredstvo plaćanja u Hrvata, već
isključivo — Gotovinu. Cash and Carry.
I, što je najgore, na Gotovinu ne daju nikakav popust.
Gotovinu, naravno, nećemo dati. Uostalom, i mogu je dati samo oni što je imaju. Gotovinu
zato ovih dana junački brane i nikome ne daju upravo oni što su se gotovine marljivo
napljačkali svih ovih godina, što su šlepe-rima prebacivali vreće gotovine u Hercegovinu i
mijenjali je u njemačke marke, što su takvu gotovinu pedantno prali u raznim dubrovačkim
bankama i off-shore kompanijama po polinezijskim otocima, pa tako opran, čisti cash u
prtljažnicima pod diplomatskim tablicama, u sitnim banknotama i neoznačenim novčanicama,
prebacivali na tajne račune švicarskih i zagrebačkih banaka: da, oni kojima se kompetentnim
mišljenjem sudaca Ustavnog suda gotovina nije ni računala u imovinu.
Sto je najsmješnije od svega, isti su ti biznismeni prije nekoliko godina i otvorili u
Nizozemskoj račun na koji ovih dana treba leći gotovina iz Hrvatske!
Kasnije su im se, po logici gotovinskog plaćanja, pridružili i oni malobrojni Hrvati koji su - za
razliku od milijuna sunarodnjaka - imali priliku pošteno zaraditi neku gotovinu, makar
ganjajući lopte po europskim travnjacima i parketima. Svoj dug Domovini, iako im ga
Domovina zapravo nikad nije ni tražila, oni ne plaćaju u gotovini, već - neupućenima to sad
već može izgledati pomalo komplicirano - svojom bezrezervnom podrškom. Gotovini,
naravno.
I jedni i drugi zajedno, s rukama na lisnici, u pozi s kojom su sve ove godine polagali svoj
cash na Šalteru Domovine, oni sada prkosno pjevaju refren himne »Lijepa naša gotovino«.
Prijevod ide otprilike ovako: »Gotovinu ne tražimo, niti bi vam ga dali!«
Gotovina je, uostalom, na sigurnom: dok pouzdani izvori tvrde da se od zahtjeva za izručenje
krije negdje u Hercegovini, drugi se kunu da je odavno već uredno deponirana u švicarskim
bankama. Stoga partnere kojima su Ante puna usta, a gotovine puni džepovi - kako je to u
brojnim anketama ovih dana nepogrešivo osjetio cijelo jedno desetljeće umrtvljen živac
takozvanog običnog puka — neće pogoditi kad narod u kojega se tako grlato kunu ne bude
imao niti 150 kuna za knjigu Nenada Ivankovića o generalu Anti Gotovini. Gotovinu će tada
moći posuditi samo u - biblioteci. Bit će, doduše, nešto i u džepu, čim se Ivanković sjeti
tiskati džepno izdanje.
Da, da - sretna će se zemlja zvat': stajat ćemo u redovima za ulje i šećer, vozit ćemo stare,
dobre stojadine, i to po sistemu par-nepar, bonove za benzin mijenjat ćemo za deset deka
kave, sretnicima koji dobiju vizu za Italiju naručivat ćemo levisice i all-starke iz Trsta, za
novčanicu od 5000 kuna s likom Gorana Ivaniševića moći ćemo kupiti mjesečnik Sportske
novosti i diviti se prolaznom vremenu našeg boba-četveroreda na Zimskoj olimpijadi u Srbiji,
a klinci će prve lekcije iz engleskog jezika učiti na golemim nosačima aviona u prijateljsko-
pedagoškim posjetima Jadranu.Sjedit će tako na Brijunima George Bush Junior i Ivo Sanader:
In United States, nadmeno će se svome domaćinu hvalisati Bush, we have Stevie Wonder,
Bob Hope and]ohnny Cash. »Znam taj vic!«, značajno će zastrignuti ušima naš Ivo: In
Croatia, there is no Wonder, no Hope, no Cash. Pa nakon kratke dramske pauze dodati:
Believe me, no cash at ali!
Sanaderovo odlučno »Ne!« američkom kulturnom imperijalizmu — ta nemamo li mi umjesto
Stevieja Wondera našeg autentičnog Olivera Dra-gojevića, umjesto Boba Hopea našu
endemsku Nelu Eržišnik, a umjesto Johnnvja Casha našeg autohtonog Duška Kulisa? -
beskrajno će nas veseliti i ispunjavati ponosom, jer ćemo dobro znati što nam je Amer tom
igrom riječi zapravo htio reći: možete se nadati čudima ako nam date Gotovinu. Cijena otpora
globalizaciji u kojoj bi američke vojnike u NATO-vim bazama na Jadranu za Božić zabavljali
Stevie Wonder i Bob Hope, a Johnnv Cash svirao Hrvatima po bjelosvjetskim kazamatima,
bit će poanta vica: neće biti čuda, neće biti nade, ali Gotovine će, bogami, biti!
Ima taj Johnnv Cash, rečeni Ivan Gotovina, par lijepih stihova o tome - znate onu kad je
upucao čovjeka u Renou i završio u zatvoru Folsom, odakle je slušao vlakove kako odlaze put
San Antona. Pa kaže - / bet there's richfolk eatin in a fancy diningcarlthey'reprob'ly drinkin
coffee and smokin bigcigarslbut Iknow Ihadit comin, Iknow Ican't befree...
Sto nam je pjesnik Gotovina htio reći? Ukratko: tamo negdje, iza rešetaka, na trulom Zapadu,
sad neki bogati ljudi zacijelo jedu u luksuznim vagon--restoranima, piju kavu i puše velike
cigare. Ali naš junak zna da ne može biti slobodan.
No uionder, no hope, no cash.
Uostalom, i red je da jednom i Hrvati dobiju u toj igri riječi. Slobodan? Ne, hvala. Ne može,
kako i sama pjesma kaže, naš junak biti Slobodan. Slobo je agresor, a naš junak žrtva. Slobo
je u zatvoru, a mi naše junake ne damo. Pa ako smo svi mi Ante Gotovina — a gotovina je,
bogu hvala, zbirna imenica - nema toga Folsom Prisona ni Sheveningena u koji će stati cijeli
jedan narod. Četiri i pol milijuna u Gotovini.
Radije ćemo se sami ograditi balvanima, bodljikavom žicom i međunarodnim sankcijama, pa
neka američki marinci do iznemoglosti pričaju viceve. Poput onoga kad se Ivo Sanader hvalio
Carli del Ponte kako »kod nas u Hrvatskoj nije bilo ratnih zločina dok je državni
pravobranitelj bio Petar Sale«. Well... - mrtvački ozbiljno uzvratila je Carla - »...kod nas u
Haagu nema Sale.«srpnja 2001.
lustitia et fax
ili pliva guska čista srca, nosi pismo preko... Save
Izjava komisije IUSTITIA ET PAX O SVJETSKOM PRVENSTVU U PLIVANJU
Već više godina u relativno kratkim razmacima hrvatski građani izvrgavani su stanjima velike
psihičke napetosti zbog događanja na političkoj sceni. Jedan od razloga takvoga stanja nalazi
se u nedefiniranom i nejasnom odnosu međunarodnih čimbenika prema hrvatskoj državi i
načinu na koji je stekla svoju samostalnost. Evo, primjerice, Svjetsko prvenstvo u plivanju i
vaterpolu.
Na tome velebnom natjecanju, koje je ovih dana završeno u japanskom gradu Fukuoki,
svjedočili smo velikoj svetkovini new-age kulta vječne žurbe i trke zapadnog čovjeka, te
zlatohlepljive i srebroljubive kvareži, kako glavinja po bazenu gore-dolje kao da ga sama
nečista sila goni po vodi, a sve za zlatnik ili srebrnjak, onako kako ta pogan ljudska cijeli
život trči za zlatom i srebrom, za novcem, za zaradom, za bogatstvom, sjetivši se Boga samo
da ga opsuje kad zakasni stotinku ili dvije.
Jasna je poruka međunarodne zajednice: hajdete za nama, plivajte za nama, mašite, lupajte
rukama i nogama kao opsjednuti đavlom, nema veze što vam je voda do grla, slijedite nas,
samo slijepo plivajte za nama, pa ćete i vi dobiti zlata i srebra, zaboravite tu u bazenu i Boga i
narod i državu i dom i obitelj i djecu, samo požurite jer, eto, pobjegosmo mi.
A lijepo kaže Sveto pismo: »Zlatom se mudrost kupiti ne može, ni cijenu njezinu srebrom
odmjeriti!« (Knjiga o Jobu, 28:15).
Mi Hrvati nećemo se dati tom neznabožnom kultu: mi ćemo doći jedanaesti, dvadesettreći ili
četrdesetosmi, ali ćemo doći kad-tad. I neka se vijori tamo u Japanu srpska zastava, prodana
za šačicu srebra, mi ćemo biti osmi, ali ponosni. Možda mi nemamo zlata ni srebra, nemamo
bogatstvo ni skupe automobile, krova nad glavom ni čestita posla, možda nemamo što jesti,
ali imamo, gospodo, svoju Domovinu, nezavisnu i vječnu nam Hrvatsku.
I mi smo mogli imati Judine srebrne medalje, samo da nismo htjeli biti svoji na svome i da
smo ostali u srpskoj tamnici naroda. A što će Australcima,pitamo mi njih, sve one medalje
kad svoje domovine nemaju i kad im je kraljica tuđinska? I što će Nizozemcima sve one
medalje kad na svoju crven-bijelu-plavu trobojku ne smiju šahovnicu staviti?
IZJAVA KOMISIJE IUSTITIA ET PAX O ERUPCIJI VULKANA ETNA Već više godina u
relativno kratkim razmacima hrvatski građani izvrgavani su stanjima velike psihičke napetosti
zbog događanja na političkoj sceni. Jedan od razloga takvoga stanja nalazi se u nedefiniranom
i nejasnom odnosu međunarodnih čimbenika prema hrvatskoj državi i načinu na koji je stekla
svoju samostalnost. Evo, primjerice, vulkan Etna u Italiji.
Je li slučajno što se ovaj zloglasan sicilijanski vulkan probudio upravo ovih dana, kad
nezavisna Hrvatska proživljava najteže dane u tisućljetnoj deceniji svoje povijesti? Je li baš
čudesnom igrom slučaja što je Etna, za koju smo naivno vjerovali da je odavno zamrla
neslavno se ugasivši zajedno s Berlinguerovim eurokomunizmom, stala rigati crvenim ognjem
iz utrobe Zemlje upravo ovih dana, kad se crvena neman opet budi i prijeti erupcijom iz
najmračnijih dubina zemlje Hrvatske i njezine zlosretne povijesti?
Jasna je poruka međunarodne zajednice, poput crvene rijeke koja se spušta Etnom i sve pred
sobom pretvara u prah i pepeo: pokorite se, vi u podnožju, jer sve će vas prekriti crvena
lavina! A pod njom svi ćete biti isti, mrtvi i jednaki. Neće biti nacija ni nacionalnih država, ni
Boga ni Božjega, sve će biti jednom crvenom bezličnom masom, svi ćete biti komunističkim
Pompejima.
Ali neće se Hrvati predati golemim pritiscima koji ovih dana izbacuju lavu iz Etne. S naših
planina ne spušta se crvena nečist iz same utrobe Pakla, već se s naših planina spuštaju kršni
hrvatski muževi koji će stati na put mitu i erupciji zapadnih sila.
Lijepo veli Sveto pismo: »Budite nepokolebivi i ne dopustite da vas ponovno upregnu u jaram
ropstva!« (Poslanica Pavla apostola Galaća-nima, 5:1). Mi bismo bili slobodni dodati: i ne
dajte se upregnuti u jaram boljševičkoga, bezbožnog, anacionalnog, tzv. multikulturalnog i
multietničkog terora međunarodne zajednice.
Jer znamo mi kakvo je to društvo koje nam nameću svjetski centri moći: u svakoj maloj,
nacionalnoj državi po jedan vulkan, po jedna Etna koja će bljuvati crveni oganj. I eto vam
multietničkog društva!IZJAVA KUMIMJb lUM'lTIA ET 1JAX O GENETSKI
MODIFICIRANOJ HRANI
Već više godina u relativno kratkim razmacima hrvatski građani izvrgavani su stanjima velike
psihičke napetosti zbog događanja na političkoj sceni. Jedan od razloga takvoga stanja nalazi
se u nedefiniranom i nejasnom odnosu međunarodnih čimbenika prema hrvatskoj državi i
načinu na koji je stekla svoju samostalnost. Evo, primjerice, genetski modificirano voće i
povrće.
Velike korporacije i krupni kapital u svojim podzemnim laboratorijima prevrću i premeću od
Boga posložene gene, miješaju kruške i jabuke, krave i štakore, vinske mušice i suncokret,
kukuruz i gujavice, zvjerad i biljad, svaštad i svakojačad, pa nam onda to jeftino prodaju i
domalo više nema na hrvatskoj tržnici našega ličkoga krumpira od oca i matere, krumpira iz
čestite obitelji krumpirske, već Hrvati jedu nekršteni krumpir koji je u trećem koljenu bio
bundeva ili alga.
Jasna je poruka međunarodne zajednice: križajte se, miješajte se, za-metnite i onaj zadnji gen
naš hrvatski i u praščadi i u čeljadi, metnite gen srpske omorike u slavonski hrast, metnite gen
šumadijske šljive u hercegovačkog poskoka, metnite gen velikosrpskoga gedže u hrvatsko
čeljade, miješajte kromosome i srbosome, pa se množite, klonirajte, modificirajte, dok čovjek
više ne bude znao je li to krumpir ili šišmiš, je li to ovca ili guska u magli, je li to krst ili
nekrst, je li to Hrvat ili Srbin ili Jugoslaven ili što je.
A lijepo veli Sveto pismo: »Pij vodu iz svoje nakapnice i onu što teče iz tvoga studenca!«
(Mudre izreke, 5:15).
Kako imamo Komisiju za utvrđivanje žrtava Rata i poraća, tako nam sad valja osnovati i
Komisiju za utvrđivanje žrtava voća i povrća. I reći odlučno alkemičarima iz masonskih
laboratorija: »Jedemo mi tu vašu genetski modificiranu hranu i vaše klonirane ovce, da vam
jedemo po sto puta!«
IZJAVA KOMISIJE IUSTITIA ET PAX O SVEMU I SVAČEMU Već više godina u
relativno kratkim razmacima hrvatski građani izvrgavani su stanjima velike psihičke napetosti
zbog događanja na političkoj sceni. Jedan od razloga takvoga stanja nalazi se u nedefiniranom
i nejasnom odnosu međunarodnih čimbenika prema hrvatskoj državi i načinu na koji je stekla
svoju samostalnost. Evo, primjerice, sve i svašta.Svega je i svačega, naime, danas u svijetu
koji sam sebe voli nazivati razvijenim — u toj, dakle, međunarodnoj zajednici: ratova, gladi,
bolesti, seksa, oružja, paleži, pljačke, ubojstava, silovanja, električne glazbe, masturbacije i
koječega drugog. Homoseksualci se vjenčavaju, lezbijke usvajaju djecu, žene su predsjednice
država, muškarci mijenjaju spol, djevojke spavaju s mladićima, mijenjaju se vlasti, snimaju
reklame za uloške. Poplave, potresi, SIDA, uragani, ebola, globalno zatopljenje, ozonske
rupe, Internet, abortus, eutanazija, konceptualna umjetnost — ukratko, sve i svašta.
Jasna je poruka međunarodne zajednice: radite što god vam padne na pamet, činite sve i
svašta, samo ne stvarajte nezavisnu hrvatsku državu! Govorite gluposti, pišite besmislice, sve
je dopušteno i sve je moguće, samo nije dopušteno Hrvatu svome na svojemu biti niti je
moguće da Hrvat to bude!
A lijepo veli Sveto pismo: »Sve je dopušteno, ali sve ne izgrađuje!« (Prva poslanica Pavla
apostola Korinćanima, 10:23).
Što nam Pavao kaže? Sve ne izgrađuje: ponešto, naime, i ruši. A sve je dopušteno. Dočim
Hrvatu, kad je spreman na sve i svašta da bi izgradio svoju suverenu državu, odjedanput više
nije sve dopušteno. Odjednom postoje stvari koje se ne smiju. Po njima Hrvat može zapaliti
zamotuljak marihuane, ali ne i srpsku kuću!
Po njima, eto, i hrvatski biskupi mogu pisati izjave o svemu i svačemu, mogu trabunjati
svakojake besmislice i glupotvorine, samo dok se ne meću u politiku i državotvorbu. Kao da
se ne mogu trabunjati najgluplje besmislice o svemu i svačemu, a da to bude duboko
državotvoran čin! Svašta? Dašta, nego svašta!
IZJAVA KOMISIJE IUSTITIA ET PAX O REDENJU ŽENA, CELIBATU I PEDOFILIJI
MEĐU SVEĆENSTVOM
No comment!
kolovoza 2001.Tuga, alkar, kukavica
ili kako je Dražen Budiša izvrijeđao englesku kraljicu, a kako je tuđim kurcem gloginje
mlatiti
I stvarno, sad kad čovjek bolje razmisli, sva je sreća što Goran Ivanišević nije Wimbledon
osvojio ranije, u jednom od ona tri finala za vladavine HDZ-a, kad je počasni doživotni
vojvoda Hrvatskoga teniskog saveza bio sam Prvi Reket U Hrvata, državni poglavar Franjo
Tuđman, rečeni Bjorn Bog, kako mu tepahu od milja i debilja. Sad već na BBC-u imam
sasvim plastičnu sliku Central Courta u nedjeljno kolovoško poslijepodne 1994.: u trenutku
kad vojvotkinja od Kenta u kostimu boje bre-skve kreće predati pehar Goranu Ivaniševiću, na
travnjak poput furije ulijeće predsjednik Viteškog teniskog društva Suad Rizvanbegović i
staje između njih: »Dokle god gospoda u počasnoj loži, kojekakvi lordovi Oweni i
Carringtoni, smišljaju paklene planove o federalizaciji Hrvatske, i dokle god se ta ista
lordovska gospoda ne ispričaju za sramnu predaju hrvatskih muževa partizanskim koljačima
na Bleiburgu, Hrvatski teniski savez ne može primiti darove namijenjene pobjedniku
Wimbledona!« U taj čas, iz lože u kojoj su smješteni gosti Hrvatskog reketarskog saveza dr.
Ivić Pašalić, Branko Lukšić, Anto Dapić, Joško Kontić i Dražen Budiša, čuje se bučno
skandiranje: »Kraljice, Ciganko! Kraljice, Ciganko!!!«
Kažem, sva je sreća, iako je - istinabog - sasvim izvjesno da Goran ne bi tek tako pristao
mijenjati svoj desetogodišnji san za jedan tisućljetni, te u nastavku imaginarnog prijenosa
vidimo Ivaniševića kako uzima pehar iz vojvotkinjih ruku i uz birane psovke njime mlati po
Suadovoj glavi, kao da želi reći — jer BBC-ova cenzura prekriva ton iz Wimbledona — kako
su pobjeda i pehar samo njegovi, i ako već netko treba zasrati najveći uspjeh i najveće slavlje
u povijesti hrvatskog sporta, onda na to ima pravo samo on i nitko drugi.
Pala mi je um ta naizgled nezgrapna prispodoba jer, zapravo, i nema suštinske razlike između
wimbledonskog i sinjskog turnira. Oba s bogatom tradicijom koja se proteže kroz tri-četiri
stoljeća, oba sa strogim protokolom i još strožim pravilima, propisanim odorama i
pripetavanjem, oba veličanstvene svetkovine hipokrizije u kojima je običnom puku i pravim
navijačima mjesto pred televizorom i na marginama borilišta, a u ložamai na boljim mjestima
dosađuju se glumeći ushićenje raznoshirski plemići i saborski zastupnici, hollywoodske
zvijezde i hercegovački fratri, lordovi i generali, buckinghamska dvorska svita i predsjednički
izaslanici, svi sa svojim blaziranim suprugama i konkubinama pod širokim šeširima s
paunovim perjem, voštani svatovi pred kojima se i u Wimbledonu i u Sinju po protokolu
moraju pokloniti pravi heroji tih turnira, slavodobitnici s reketima i kopljima, junaci čija se
imena, za razliku od onih na listi počasnih gostiju, pamte i žive u legendama, poput imena
legendarnih peterostrukih slavodobitnika Bjorna Borga i Nikole Cerinića. Ne, dakle, turnira iz
prošlog stoljeća, ne imena vojvotkinje ili carskog izaslanika, ne zemalja i sela iz kojih su
došli, već baš njih, Bjorna i Nikole. Ili, recimo, Gorana Ivaniševića i Ivice Perića.
Pa onda, kad i nema suštinske razlike između ta dva viteška turnira, zašto bi naš jalnuški
domobranski um i Wimbledon i Alku shvaćao ikako drugačije nego isključivo kao nastavak
vojno-redarstvene akcije drugim sredstvima, zašto bi pobjeda Gorana Ivaniševića bila njegova
sasvim privatna pobjeda, a ne pobjeda nad haaškim imperijalizmom i gesta potpore generalu
Anti Gotovini, i zašto bi pobjeda Ivice Perića bila njegova sasvim privatna pobjeda, a ne
pobjeda nad komunističkim režimom i gesta potpore generalu Mirku Norcu?
Stvar postaje ozbiljna: možete li se zakleti da vam usred nekog potpuno vašeg i vrlo osobnog
slavlja — recimo, nakon devedesetšest molbi dobili ste posao — neće uletjeti kakav
autentičan hrvatski troglodit iz neke Hrvatske udruge za nešto, te pljunuti u lice vlasniku
autopraonice u kojoj ste se zaposlili, urlajući kako vi ne možete prihvatiti posao dok su tisuće
policajaca koji su krvarili u Domovinskom ratu na ulici? Ili, recimo, da ne možete primiti
vjenčani prsten dok su najbolji hrvatski muževi u Haagu, daleko od svojih hrvatskih supruga.
Ili da ne možete prihvatiti jack-pot kojega ste dobili na lotu, dokle god se novcem Hrvatske
lutrije puni državni proračun kojim se plaćaju tužitelji i čuvari hrvatskih kazamata. I još nešto
o Norcu, Gotovini, Haagu, Ciganima i tomu slično.
Kao što je, uostalom, s jednako naglašenim domoljubnim osjećajem Ivić Pašalić onomad u
znak prosvjeda zbog izručenja viteške skupine Haagu odbio kredit što mu ga je odobrila
Zagrebačka banka. I kao što je Anto Đapić u znak prosvjeda zbog izglasavanja Ustavnog
zakona o suradnji s haaškim sudom odbio primiti diplomu magistra pravnih znanosti, kao što
Branko Lukšić u znak protesta zbog haaške politike izjednačavanja agresora i žrtve već
godinama odbija primati plaću splitsko-dalmatinskog župana, i kao što će, primjerice, Dražen
Budiša za dvije-tri godine u znakprosvjeda zbog izručenja Janka Bobetka odbiti predsjedničku
lentu. No dobro, onda barem odrezak od penzije.
U narodu u čije ime ti vrli muževi mimo protokola govore postoji, naime, stara izreka —
»lako je tuđim kurcem gloginje mlatit'«: lako je Ivani-ševićevim reketom mlatiti Carlu Del
Ponte, lako je Perićevim kopljem mlatiti Stipu Mesića. Možda svinjski, ali bezbolno i lako. Pa
je onda lako i zaključiti da to rade oni koji svoje vlastito koplje nemaju. Na koncu, da ti
slavodobitnici svinjske alke imaju »koplje«, imali bi valjda i muda, a onda im za gloginje
mlatit' tuđe ne bi ni trebalo. Da bi se, međutim, postalo muško - davno nam je to lijepo
napisao Dinko Simunović u pripovijetci »Duga« — valja proći ispod duge, valja dakle
napraviti nešto nemoguće, veliko, valja osvojiti Wimbledon s pozivnicom ili osvojiti alku s tri
pogotka »u sridu«.
Može se, doduše, i tuđim kopljem pogoditi »u sridu«, mogu se njime gloginje mlatiti, može se
tuđim nogama ispod duge proći, ali ćeš svejedno dovijeka ostati kukavnom strašivicom, baš
kao onaj nesretni kaluder iz jedne druge Simunovićeve pripovijesti - »Kukavice« - jadnik koji
se bojao i vlastite sjene, a cijeli život, poput ovovijekih kaludera iz počasne lože, ispovijedao
načelo »tko se ne osveti, taj se ne posveti«. Pri čemu se, naravno, lako tuđim dževerdanom
posvetiti.
Možda će i vama tako biti lakše. Mislim, da to što ste bez posla sami sebi objasnite kao,
recimo, junačku gestu prosvjeda kojega ste primili na svoja pleća umjesto Ivica Pašalića. Ili -
zašto ne? - da to što ste izgubili u trećem kolu ATP-turnira u Cincinnatiju prihvatite kao
»osvetu« za progon hrvatskih generala.
Goran Ivanišević, primjerice - svojeglav, tvrdoglav i lud kakvim je ispao od dragoga Boga i
poštenoga ćaće — deset je godina »igrao za Domovinu«, ali nije dopuštao nacionalizaciju
svojih pobjeda. I nikad nije osvojio Wimbledon. A onda je odlučio igrati za sebe. I osvojio
Wimbledon. Pa na koncu tu pobjedu prodao za šaku Gotovine.
S druge strane, Ivica Perić - do jučer nepoznati 40-godišnji zaštitar iz Sinja - nije pristao da
njegova pobjeda bude tek potpisom na proglas potpore Mirku Norcu, da njegova sablja i
prsten budu položeni na Oltar Domovine, dakle da njegovim alatom drugi gloginje mlate.
Njegova i Goranova priča ipak imaju zajedničku nit: obojica su svoje pobjede izborili sami
samcati, bez ičije pomoći, i one pripadaju samo njima da s njima rade što hoće. I obojica su
svoje navijače — razočarali. Goran se, eto, »posvetio« veličanstvenom pobjedom »osvetivši«
hrvatske generale, i ma koliko nas time rastužio više nego da je izgubio finaleWimbledona,
ostaje njegovim pravom da sa svojim pobjedama radi što želi, pa ako hoće — da se poslužimo
njegovom terminologijom — i pizdarije. Na koncu, zašto nismo bili tako tužni kad je Suker
svoje golove posvećivao Tuđmanu? I nismo li svi mi nakon splitskog slavlja bili razočarani i
tužni baš zbog toga što smo »svi mi Goran Ivanišević«, zato što smo tamo u Wimbledonu
»tuđim reketom Raftera mlatili«?
Ivica Perić, pak, na užas i konsternaciju Viteškog alkarskog društva i cijele počasne lože, ne
da svoj zaslužen prsten i svoju zasluženu sablju. U ovom trenutku on je nacionalan heroj,
nešto poput Ankice Lepej koja je -za razliku od frustrirane djevojčice Srne iz spomenute
Simunovićeve pripovijetke - uspjela proći ispod duge i postati muško. Muška Ankica Lepej
- Ivica Perić - nije razotkrio tajni račun Franje Tuđmana, ali je razotkrio tajni račun bezmude
hrvatske desnice, račun po kojemu ništa u nacionalnoj hrvatskoj državi — ni zemlja, ni život,
ni rođeno dijete, ni sportski trofej, ni vlastiti medunožni glogomlat - ne pripada čovjeku
pojedincu, već Naciji, Državi, virtualnom kolektivitetu, duhovnom kolhozu kojega su,
naravno, poslovođe i upravitelji upravo oni dični budiše i budišalići, »bijedne strašivice« i
kukavice iz počasne lože, čudovišta s tuđim glavama i tuđim glavićima. I sasvim je svejedno
što će slavodobitnik s prstenom i sabljom, može ih on i pokloniti Norcu, ali on je — Ivica
Perić — četrnaest godina radio kao konj na kojemu je jahao da bi pogodio tri »sride« iz četiri
pokušaja, i on hoće svoj zasluženi prsten.
Budiše i davorije iz počasne lože ionako su nakon Alke, umorni od mlaćenja gloginja, zapili u
lokalnoj krčmi, na račun sponzora — »lako je tuđim novcem večeru platiti« - zadovoljni još
jednom veličanstvenom pobjedom hrvatskog uma, oštra hrvatskog oka i junačke hrvatske
desnice: da su ikako mogli, oni bi u znak prosvjeda zbog američke vanjske politike junački
odbili i Kukočev prsten NBA-prvaka.
Tu se negdje krije i osnovna razlika između pobjednika i luzera, između slavodobitnika i
glavogubitnika, između duge i tuge, između alkara i kukavica. Ako se, naime, oni što su se
čitavi posvetili radu, radu i samo radu — što su se danonoćnim radom realizirali i s radom se
identificirali
— ako se, dakle, takvi nazivaju radoholičarima, kako se nazivaju oni koji su uzeli sebi pravo
realizirati se i identificirati s — Alkom?
kolovoza 2001.God Bless America, moj dragi dom
ili kako je Nenad Ivanković skočio u vlastita usta i na kraju pojeo govno
Možda sam ja glup čovjek, ne znam, ionako je opće poznato da ne treba osobit kvocijent
inteligencije da bi se postalo novinarom u Hrvata. Kažem, možda sam ja glup, pa ako se da
vama, evo probajte sami. Samo naprijed. Ne bojte se, to je ipak samo Nenad Ivanković.
— Dobar dan, gospodine Ivankoviću. Ja sam čitatelj Globusa, imao bih nekoliko pitanja za
vas.
— A vi čitate...?
— »Ugovor s Đavlom«, znate onu kolumnu...
— Ha, mogao sam i misliti! Što vas zanima, ustvari?
— Recite, što je zapravo smisao i cilj HONOS-a? Piscu ovoga teksta nije baš jasno, pa me
zamolio da vas pitam. Što kraće, molit ću.
— Ukratko, HONOS radi na reafirmaciji lika i djela Prvog Predsjednika Svih Hrvata, te
promiče temeljne vrijednosti i stečevine Domovinskog rata ugrožene veleizdajničkom
politikom nove vlasti.
— Dakle, nešto poput lika i djela maršala Tita i tekovina revolucije?
— To je bilo prilično nisko i zlonamjerno.
— Znam, ali ja samo čitam što piše. Iskreno, i meni se čini malo... znate već. Nategnuto.
— To sam i mislio. Vidite, niti vi, niti onaj tko vam smišlja pitanja ne možete sebi dopustiti
takvu usporedbu. Samozvani maršal Josip Broz bio je hrvatožder i komunistički satrap, a
takozvana Narodnooslobodilačka borba ništa drugo doli hrvatski građanski rat u užem, a
srbosovjetska boljševička okupacija u širem smislu. Zaboga, pa takozvani hrvatski anti-fašisti
kao dan »ustanka« slave običnu sovjetsku obavještajnu smicalicu kojom su htjeli odvući dio
Hitlerove armade istog dana kad je krenula na ruski front!
— Za razliku, pretpostavljam, od Domovinskog rata?
— Točno. Domovinski rat je kao suza čist oslobodilački rat hrvatskog naroda predvođenog
predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.— U redu, to smo razumjeli. Recite, gospodine
Ivankoviću, kako su, po vašem skromnom mišljenju, ugrožene temeljne vrijednosti i tekovine
revolucije?
— Stečevine Domovinskog rata.
— Da, jasno, ispričavam se.
— To je razvidno. Veleizdajnička kriptokomunistička vlast nastoji hrvatske vitezove prikazati
kao ratne zločince, a Oluju kao operaciju etničkog čišćenja, te na taj način kriminalizirati
cijeli Domovinski rat i dovesti u pitanje samu hrvatsku državu kao takvu.
— Kakvu?
— Slobodnu, samostalnu i suverenu. Dakle, svakakvu onakvu kakva danas nije.
— Po vašem skromnom mišljenju, zašto bi nova hrvatska vlast to radila?
— To nije teško pitanje. Naprosto zato što je ova vlast marionetska i vazalska u odnosu prema
međunarodnoj zajednici. Zar to najbolje ne pokazuje kukavički odnos prema Haagu? Peta
kolona radi po diktatu Haaga, Bruxellesa i Washingtona. Ta je osovina postavila Račanu rok
do kojega može mijenjati gotovinu za eure ili za dolare. Molim da pritom Gotovinu pišete s
malim »g«, kako bi moja rijetko lucidna i razorna aluzija na uvođenje eura i nestanak moćne
njemačke marke bila što jasnija.
— Vrlo dobro. Vi, naravno, tvrdite da ratnih zločina u Oluji nije bilo?
— Nećete me navući u zamku. Ja samo tvrdim da je Oluja u pjesničkom smislu bila
veličanstvena pobjeda golorukog hrvatskoga naroda zlatnim slovima upisana u »tvrdu stinu«
njegove povijesti. Dočim je u pravnom smislu bila, dakako, legitimna oslobodilačka akcija
tadašnje hrvatske vlasti nad kojom nikakva strana sila nema niti je ikada imala ikakve
ingerencije. Ratni zločin po načelu zapovjedne odgovornosti u tom smislu je pravno neodrživ.
— Imate li vi, gospodine Ivankoviću, kakve dokaze za to?
— Naravno. Evo, na primjer, ove fotografije. -— Zanimljivo. Recite, zašto brijete noge?
— Ne, ne ta fotografija, otkud sad ta... Evo, ove tri ovdje.
— I tko su ova gospoda pored generala Gotovine?
— Američki časnici i visoki obavještajci CIA-e. To je snimljeno uoči Oluje.
— Što dokazuju ove fotografije uopće?
— Dokazuju da su Amerikanci sve znali, zaboga! Američka vojska, CIA i Washington imali
su detaljan uvid u planove i tijek Oluje.— Ali to smo znali i prije. Kad su nezavisni novinari
prije pet-šest godina pisali o tome, vi ste ih smatrali veleizdajnicima.
— Naravno.
— Što se promijenilo?
— Povijesne okolnosti. Vrijeme je da javnost i međunarodna zajednica saznaju neke stvari.
— Zašto?
— Zato što to dokazuje da je Oluja bila legitimna vojna akcija.
— Zato što su je blagoslovili Amerikanci?
— Možete li nakon ovakvih dokaza biti sigurni da su je Amerikanci samo blagoslovili? Ne
mislite da su i oni imali svoje prste u svemu tome?
— Zašto bi Amerikanci uopće to radili?
— Ne budite glupi. Zbog strateških interesa. Zašto bi im jedan Vijetnam bio važniji od
Europe, pobogu?
— Moram priznati da zvuči dosta logično. I ja sam se sve vrijeme pitao zašto bi uopće
hrvatski vrh naređivao zločine, ubojstva, palež i pljačku. Amerikanci u tome imaju puno više
iskustva.
— No vidite?
— Pa to je sjajno. Znači, general Gotovina je nevin. Tuđman i Sušak su nevini, a Hrvati kao
Dan domovinske zahvalnosti slave običnu američku obavještajnu smicalicu!
— To ja sve vrijeme pokušavam dokazati. Hvala Bogu da još ima razumnih ljudi! Kako ste
rekli, koji ono tjednik čitate?
— Globus.
— Sjajno! Imate li još pitanja, žurim na rolanje?
— Samo još jedno. Recite, gospodine Ivankoviću, ako je sve tomu tako, ako je sve to
»američka pita«, kako to da je Domovinski rat »čist oslobodilački rat hrvatskog naroda
predvođenog predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom«, a Oluja »legitimna oslobodilačka
akcija tadašnje hrvatske vlasti nad kojom nikakva strana sila nema niti je ikada imala ikakve
ingerencije«.
— Tko je to rekao?
— Vi, prije nekoliko minuta.
— Gdje to, molit ću lijepo?
— Tamo, lijevo... gore, kad sam vas pitao je li bilo ratnih zločina u Oluji, vidite, tu piše...
— Hm, da, stvarno piše... Vidite, to je sad dosta jedan složen problem.-— Zašto bismo mi,
naime, uopće branili i reafirmirali stečevine jedne američke vojno-obavještajne smicalice?
— Tko to uopće želi?
— Vi. Vi ste sami rekli da je to cilj HONOS-a.
— Ha, nije to baš tako jednostavno. -— Nego kako jest?
— Mislim, Domovinski rat i to... s druge strane, međutim, Amerikanci, vi morate znati... što
sam zapravo htio reći?
— A opet, ako je nezavisna hrvatska država duboko utemeljena u jednu najobičniju američku
vojno-obavještajnu smicalicu, onda to prilično »dovodi u pitanje samu hrvatsku državu kao
takvu«.
— Kakvu?
— Slobodnu, samostalnu i suverenu.
— Da, to je sad dosta nezgodno.
— Ne znam, tako ispada.
— Da, da, nema zbora, zaista... moramo nešto..., a opet, možda Amerikanci i nisu baš sve,
znate... Ne vjerujem da je njima baš odgovarala nezavisna i suverena Hrvatska.
— Suverena? Država po kojoj strane vojske vršljaju, organiziraju i provode vojne operacije u
najmanju je ruku prilično labava suvereniteta.
— Ne, ne, mislim — možda oni i nisu organizirali Oluju, dapače, zašto bi oni uopće
organizirali Oluju?
— Možda da riješe Bosnu, šta ja znam, sad lupam... Otkud ja znam, ja sam samo čitatelj
ovoga teksta.
— Ne, ne stoji... nije ta politika baš tako... vidite, ja uopće ne vjerujem da Amerikanci imaju
išta s tim. Pa čitali ste kako i sam Peter Galbraith kaže da se Tuđman smijao kad mu je
službeno protestirao zbog Oluje? No?!
— Naravno da će to reći. Pa neće valjda priznati! Oni još nisu priznali ni da su bili u
Kambodži, a kamoli u Hrvatskoj!
— Ne budite smiješni! Oni u Hrvatskoj nikada nisu bili! Bar ne za vrijeme predsjednika
Tuđmana. Tada je ovo ipak još bila slobodna, samostalna i suverena država!
— Dobro, možda nisu samostalno organizirali Oluju, ali barem su surađivali. Ako ništa drugo,
sve su znali. Da oni nisu blagoslovili Oluju, ništa od vaše »veličanstvene pobjede golorukog
hrvatskog naroda«, »zlatnih slova« i »tvrde stine«!F — lo je strašno što vi sad govorite. Imate
li vi kakve dokaze za to što
govorite? Neka znate da ću tužiti i vas i list koji čitate ako nemate jake dokaze za svoje
bogohulne tvrdnje!
— Naravno da imam. Evo, na primjer, ove fotografije.
— Kakve sad... što je to? Otkud vam ta fotografija? To je fotomontaža, ja se ne brijem tu
dolje nikada...! Otkud vam to?
— Ne, ne ta... Evo, ove tri fotografije ovdje.
— Dajte da vidim. Hm... i što s ovim? Što to uopće znači, što je to? General Gotovina s nekim
časnicima... tko su ti ljudi?
— Američki vojni obavještajci. To je snimljeno uoči Oluje.
— Glupost! Tko vam je uopće dao te fotografije?
— Vi, prije nekoliko minuta.
— Ja?!
— Aha.
— Nemoguće! To je laž! Zašto bih vam ja uopće dao ove fotografije?
— Nemam pojma, možda da mi dokažete da Hrvati tada nisu imali muda...
— Ne, ne tu fotografiju, nego ove tri ovdje!
— Pa na njih i mislim. Uostalom, to ćete objasniti na nekom drugom mjestu. Naime,
gospodine Ivankoviću, malo mi vas je, s oproštenjem, dopizdilo čitati.
— Čekajte malo, stanite, sve mogu objasniti!... Vidite, ta fotografija, te fotografije...
— Zbogom, gotovo. Vidite da smo na dnu stranice?
— Stanite, ček...
rujna 2001.
lbSto je muškarac bez brcica
ili kako je Robert de Niro na koncu odustao od ubojstva Vladimira Seksa
Stvar je ovaj put ipak otišla predaleko: tisuće Hrvata pretraživalo je Internet očajnički tražeći
nekakav livescore-prijenos, uzavreli su forumi i chatovi u potrazi za bilo kakvom
informacijom, a sretnici s moćnom satelitskom opremom uspjeli su čak pronaći i signal
bahreinske državne televizije. Cijela nacija te je dramatične noći strepila za rezultat
nogometne utakmice između - Saudijske Arabije i Bahreina.
Karuseli, bengalke, pjesma i pucnjava po ulicama hrvatskih gradova nakon sjajnih 1:1
Bahreina i novog neuspjeha Arabije, najljućeg hrvatskog rivala, bili su, međutim, tek uvod u
tjedan u kojemu je Hrvate očekivala presudna utakmica između Irana i Iraka. Danima su se
raspitivali za zdravlje najboljeg iranskog igrača Ali Karimija, a više od svega brinuli kako će
njihovi ljubimci preživjeti pakao Bagdada, gdje ih je čekalo sto tisuća raspomamljenih iračkih
fanatika i jedanaest očajnika koji su u paničnom strahu pred Saddamovim sinom Udavom
spremni i ubiti za pobjedu nad Iranom. Kad je konačno, pet minuta prije kraja, Ali Daei uvalio
gol za 2:1, Hrvatska je eksplodirala. Iran je pobjegao Saudijcima i Iračanima na sedam
bodova i praktički izvadio vizu za Svjetsko prvenstvo u Japanu.
Sto se, dakle, dogodilo s Hrvatima da već mjesecima u transu prate rezultate nogometne
reprezentacije Irana? Sto se dogodilo s Hrvatskom, u kojoj svake dnevne novine imaju barem
po dva stalna sportska dopisnika iz Teherana, koji nas, u bespoštednom ratu da se sazna više
od konkurencije, svakodnevno opskrbljuju novim i novim detaljima iz biografije iranskog
vratara ili pomoćnog trenera? Sto se to, naime, dogodilo s velikim Hrvatima, koji su nas
godinama uvjeravali kako ih ne zanima ništa istočnije od iločkog traminca i kako im je
Sarajevo jednako zanimljivo koliko i Dar-es-Salam, da odjednom na svojim satelitskim
prijamnicima memoriraju iransku televiziju, u svakom trenutku spremni u dahu izrecitirati
prvu jedanaestoricu: Mirzapoor, Mahdavikia, Minavand, Hasheminasab, Ali Karimi,
Deanmohammadv, Ali Daei, Vahedi, Nekonarrr, Mohammadv, Rezai!Povratak svojim
perzijskim korijenima, zov djedovine i davnih predaka? Ne - dogodio se, naravno, definitivno
neizbježni Ćiro, selektor nogometne selekcije Irana, čovjek od kojega, eto, ne možemo
pobjeći ni velikom seobom naroda preko Karpata u južnu Europu.
Stvar je, zapravo, otišla predaleko kad su mi u razmaku od par dana trojica od ukupno
nekoliko ljudi do čijeg mišljenja držim, u napadu iskrenosti nakon nekoliko boca vina,
priznali da su s užasom otkrili kako sami sebi ne mogu poreći da im je, dakle, taj Ćiro, takav
kakav je, lud pa lud, jebi ga, znamo svi kakav je i šta je, ali, eto, da im je takav Ciro, otkad je
zaludio Iran, postao nekako, hm... simpatičan.
Priznali su mi to s olakšanjem s kojim ljudi za šankom priznaju prijateljima da ih žena vara. S
olakšanjem pražnjenja neke goleme muke koju, eto, konačno mogu podijeliti s nekim i sad
gledaju u vas očima mutnim od pića i tuge, čekajući da im kažete nešto utješno. Na primjer,
da to nije ništa jer je i vas žena prevarila već tri puta. Ili da je, recimo, i vama taj peder Ćiro
postao nekako, dakle, kako se to kaže, simpatičan.
Stvar nije otišla predaleko samo zato što je naš omraženi Ćiro u Teheranu postao bog - dobro,
ajde, onda barem Prorok - iako je i Iran već dovoljno daleko da bi stvari uopće i dotle došle.
Dogodilo se to, naime, nekako u isto vrijeme kad su novine objavile da će na nekakvoj
lokalnoj kutinskoj televiziji, TV-Netu ili kako se već zove, svoj talk-shoiv pod nazivom Ave,
Cezare imati nitko drugi doli - Zlatko Canjuga. A malo poslije četrdeset osme HTV-ove
reprize kultne Svlačionice s legendarnim Stjepanom Spa-jićem, inače valjda sedamnaeste ili
osamnaeste Knjazove emisije s njim u glavnoj ulozi. Koja je, dakako, uslijedila odmah nakon
reprize Svlačionice s Markom Perkovićem Thompsonom.
Ćeka se još samo repriza Ogrestina ciklusa s rasplesanim Seksom, galantnim Sanaderom,
duhovitim Pašalićem i (opet) lepršavim Canjugom, i bit će to definitivna potvrda da sam
onomad za šankom bio u pravu: riječ je, naime, o trendu. Mogao bi se zvati »fašizam po mjeri
čovjeka«, ili — fašizam s ljudskim likom.
Hajde, priznajte. Ne, naravno, da vam je Ćiro postao simpatičan, čak i vama koji ga do prije
godinu-dvije niste mogli vidjeti niti kako pere Sekin auto ili »jebe mater vlastitom sinu ako
nije za Tuđmana« - jer to ste ionako već svi glasno priznali. Priznajte, naime, da vam se
Canjuga kod Ogreste, s onom pionirskom kapicom na glavi, učinio nekako milim, skoro
dragim. Blentav, ali nekako dobroćudno blentav, dakle - simpatičan. Priznajte da već,
uostalom, tražite frekvenciju lokalne televizije koja će, kako pišu novine, prenositi Canjugin
show. Priznajte, bit će vam lakše.Priznajte da su vam zaigrali kutovi usana kad je Vladimir
Seks ono nezgrapno poput mečke plesao na bini, smijući se sam sebi onako kako se smijao
Mate Granić onom imbecilnom vijencu od krušaka na svojoj okrugloj, simpatičnoj glavi.
Priznajte da je baš bilo simpatično kad je Spajke kod Knjaza narodski psovao i vrtio janjce, ili
kad se ono Thompson s prijateljem iz djetinjstva svađao u čijem je selu Drugi svjetski rat
dulje trajao i čije je selo ubilo više partizana. Priznajte da vam se Ivić Pašalić na onoj golemoj
obiteljskoj fotografiji preko cijele stranice učinio nekako u dubini duše dobrim čovjekom, s
razarajućim smiješkom kad priznaje da mu je nadimak Herr Flick osobno sasvim simpatičan.
Priznajte da su vam se svi ti likovi iz prošlosti u krugu obitelji i prijatelja, u opuštenim
okruženjima kultnih TV-svlačionica, dok plešu i pjevaju s pionirskim kapicama i bananama
na glavi, učinili nekako... ljudskim.
Priznajte, bit će vam lakše. Baš kao što se današnjoj jadnoj, frustriranoj i kukavnoj Hrvatskoj
lakše sa svojim fašistima nositi kao sa simpatičnim, dobrim susjedima. Kao što joj je svoje
fašiste lakše pozvati na ples nego na sud i kao što ta Hrvatska sama sebe tjera priznati da su
njeni fašisti potpuno bezopasni dok plešu, pjevaju, pričaju omiljene viceve, voze dječje
bicikle, prepričavaju prva seksualna iskustva, uče djecu plivati ili vode nogometnu
reprezentaciju Irana.
Nije li, uostalom, lakše popularnog Spajketa pitati koja mu je najdraža gomoljka nego ga
pitati zašto Srbi ne mogu igrati u Hrvatskom dragovoljcu? Zar nije lakše Canjugi dati talk-
shovu da on sam druge pita koje su im najdraže gomoljke, nego njega pitati kako su to
»komunjare huškale pijane, nafiksane i drogirane huligane na Tuđmana«? Lakše je, naravno,
sto puta je lakše Seksa prikazati kao čovjeka koji - kao i svaki narodski čovjek — voli dobru
kapljicu i natjerati ga da zapleše, onako simpatično nespretno nego ga natjerati da prizna kako
su Merčepovi vitezovi iz Pakračke Poljane preko noći nestali iz zatvora. Lakše je Ivica
Pašalića pitati tko vodi djecu u školu - Vi ili supruga? - nego ga pitati kako su organizirani
konc-logori u Herceg-Bosni i gdje su nestali dokumenti o praćenju novinara i opozicijskih
političara. Zar nije, uostalom, simpatičnije pročitati kako će se Ćiro javno objesiti ako izgubi
od Iraka nego kad je onomad istom sudbinom prijetio »četnicima u hrvatskim novinama«?
Naravno da je lakše. A onda je lakše s njima i živjeti, s tim fašistima, rasistima i šovinistima s
ljudskim likom. Čemu stoga naš skladan trajno-smješkajući odnos opterećivati prošlošću, a
kamoli — budućnošću?
Postoji, naime, istinita priča o jednom poznatom hrvatskom književniku - znate ga sto posto,
dobar pisac i dobar čovjek, neće se on naljutitišto ga spominjem. Imao je on onomad tezu da
su i fašisti ljudi i da ih kao takve treba promatrati: ne, naravno, da bi ih opravdao, već da bi ih
razumio. »Nije njima lako živjeti s tim govnima u glavi«, znao je govoriti u intervjuima,
objašnjavajući kako u svojim pripovijetkama i tekstovima pokušava proniknuti u te crne jame.
Skoro da sam mu zavidio na odnosu kojega je uspostavio sa svojim likovima: usitno ih je
prcao i zajebavao, razorno i nemilosrdno, a opet nekako švejkovski toplo, ljudski, pun
razumijevanja za govna u njihovim glavama.
Onda je s prijateljima otišao promovirati knjigu u svoje rodno selo i doživio noćnu moru: kao
u kakvom horroru njegovi su likovi oživjeli, okružili krčmu u kojoj je organizirana promocija
i urlajući prijetili linčem. Nije to više bila literatura, već više onako spašavanje žive glave.
Kasnije smo se sreli na domaćem terenu, u konobi kod Fife, pa sam ga podsjetio na njegovu
davnu tezu o fašistima. Njima možda zaista nije lako s tolikim govnima u glavi, rekoh, samo
što se mi u njima davimo, a ne oni. »Pizda ti materina«, odgovorio mi je, »kako si se sad toga
sitija?«
Pala mi je, eto, na pamet ta priča dok gledam euforiju po teheranskim ulicama i Ciru kako
ispaljuje da će prijeći na islam, i dok pitam sam sebe je li mi, onako iskreno, taj Ciro, kakav
jest da jest, a znam ja kakav je, je li mi tako budalast i lud barem malo, kako se kaže...
simpatičan?
Onda sam sjeo za kompjutor i napisao tekst. Završio sam ga otprilike ovako:
I Ćiro, i Canjuga, i Seks, i Thompson, i Spajke, i Doktor i svi ti mračni likovi udobno su se
smjestili u naše poslijeratne živote, odgovaraju na naramke brzopoteznih i kao iz topa
ispaljuju da ne vole silikone i da im je najdraža gomoljka krumpir, uživaju u svojim novim
ulogama običnih, gotovo simpatičnih ljudi. Smiješni su kad stave vijenac banana na glavu,
nezgrapno plešu ili voze dječji bicikl, nije da nisu, sve je zapravo tako švejkovski veselo da
nam dode kao i Robertu De Niru kad je u filmu The Good Fellas, razgaljen dobrim društvom i
vicevima Joea Pescija, šapnuo Rayu Liotti da zaboravi planirano ubojstvo onog debelog
dosadnjakovića i da mu sve oprašta.
Problemi će, jasno, nastati kad dode vrijeme za promociju i kad promovirani fašisti ožive. E,
to onda više neće biti ni literatura, ni talk-shoiu, već više onako spašavanje žive glave. Mi
njima, vjerujte, nikada nismo bili niti ćemo biti simpatični.
Kako bi to rekao naš pisac — a dobar je čovjek, pa se neće naljutiti što ga spominjem - »što je
muškarac bez brčića!«
rujna 2001.Junaci Al Shehrijeve ulice
ili hoće li sloboda umjeti da kriči kao što su taoci kričali zbog nje
Nakon svega, neće to ni biti nekakav skandal - to, naime, kad gradske vlasti Kandahara jednu
ulicu u tom afganistanskom gradu nazovu imenom Walida Al Shehrija, junaka koji se za
upravljačem boeinga 767 American Airlinesa, zajedno sa šezdeset putnika, toga utorka zabio
u sjeverni toranj World Trade Centera u New Yorku. Slutim da nas to neće ni iznenaditi ni
sablazniti: ako ne stoga što nakon masakra nekoliko tisuća ljudi u ruševinama Twin Towersa
imenovanje nekog prašnjavog sokaka po beskrupuloznom samoubojici i ne bi bio neki
skandal, onda barem zbog svega onoga što će prethoditi pučkoj svečanosti u Ulici šehida Al
Shehrija.
A to već možemo rekonstruirati pouzdanim znanstvenim metodama: recimo, po Hamzi Al
Ghamdiju - jednom od otmičara United Airline-sova leta 175, koji se zabio u južni toranj
WTC-a — nazvat će specijalnu jedinicu afganistanske vojske, dok će ime Ziada Jarraha,
otmičara aviona koji se srušio u Pennsvlvaniji, ponosno nositi jedan kamp za obuku Bin
Ladenovih talibana negdje na afganistansko-pakistanskoj granici.
Neće, naravno, sve ostati na imenovanjima ulica i kasarni: Hamdi Al Saghani, domaćin grupe
koja je organizirala otmicu trećeg zrakoplova, bit će imenovan predsjednikom afganistanske
Matice iseljenika, Said Bahaji, koji je otmičarima nabavio vize za SAD, bit će imenovan
generalom afganistanske vojske, a Mohammad Hamesh, pomagač skupine koja je četvrti oteti
avion obrušila na Pentagon, postat će — ni manje ni više — ministrom obrane! Na posljetku,
čak će i supruga jednoga od otmičara dobiti posao u stožeru osiguranja mule Mohammada
Omara, vode afganistanskih talibana. Pretjerujem? Ne, pretjerano bi bilo kad bi je talibanska
vlada imenovala, recimo, savjetnicom u afganistanskoj ambasadi u - Sjedinjenim Državama!
Kako znam? Duga je to priča.
Onog dana kad su njujorškim grobljem odjekivali počasni plotuni, obitelji pronađenih i
identificiranih policajaca - prvih od stotinjak stradalih u urušavanju tornjeva WTC-a — mogli
su vidjeti svježe cvijeće na grobujednog davno poginulog njujorškog policajca. Njegovu pak
obitelj na groblje tih dana nije dovela samo tiha solidarnost s pokojnikovim kolegama: samo
dan prije »crnog utorka«, kad se stotinu njujorških plavaca upisalo na stravičan opis žrtava
napada na New York, oni su obilježili 25. godišnjicu svoje tragedije. Nije, međutim, stvar ni u
datumu, iako i u njemu ima već dovoljno simbolike.
Bilo je to prilično davno, i osim obitelji nesretnoga policajca još se samo rijetki sjećaju toga
babljeg ljeta 1976., ljeta kojim su harali Veljko Rogošić i Nadia Comaneci. Medu njima su i
putnici boeinga Trans World Air-linesa koji su na njujorškom aerodromu tada strpljivo čekali
poziv za let 355 na liniji za Chicago, ne sluteći da će samo nekoliko sati kasnije postati
sudionicima drame koju će režirati pet otmičara. Ovaj put - za razliku od čuvene otmice Air
Franceova aviona samo dva mjeseca ranije - otmičari nisu bili Palestinci. Predstavili su se kao
hrvatski revolucionari, te prijeteći bombama tražili od pilota da skrene preko Atlantika i
nadleti Hrvatsku, gdje bi izbacili letke s »Pozivom na borbu protiv srpske hegemonije«.
Umjesto nad Hrvatskom završili su, međutim, u Parizu, gdje su uhapšeni, izručeni SAD-u i
poslani na dugogodišnje robije.
Otmica ipak nije prošla bez žrtava: da bi pokazali kako misle ozbiljno, hrvatski su
revolucionari ostavili bombu u pretincu za prtljagu njujorškog željezničkog kolodvora. Pri
demontaži eksplozivne naprave jedan je policajac poginuo, dok su dvojica teško ranjena.
Dogodilo se to 10. rujna 1976. godine. U ponedjeljak, prije dva tjedna, navršilo se točno 25
godina od otmice TWA-ova leta 355. Samo dan kasnije Bin Ladenovi su kamikaze zaparali
nebo nad Manhattanom. Ljubitelji bizarnih teorija i nostradamusovskog simbolizma - koji su
u dimu »paklenog tornja« WTC-a prepoznali Sotonin lik, a u datumu »crnog utorka« američki
emergency-call 911 - čak će i u matematičkoj jednadžbi, po kojoj brojevi letova četiri oteta i
srušena aviona zbrojeni daju 356, otkriti čvrsti dokaz za tezu da otmica leta 355 tog davnog
10. rujna nije samo kalendarski prethodila tragediji 11. rujna, 25 godina kasnije.
Osim obitelji poginulog njujorškog policajca i putnika na liniji New York-Chicago, te se
otmice danas sjeća još samo poneki hrvatski emigrant u sizifovskoj misiji sakupljanja potpisa
za oslobađanje vođe otmičara Zvonka Bušića, koji u zatvoru u Lewisburgu služi svoju
doživotnu kaznu. Da, i neki hrvatski novinari koji su u istoj misiji do jučer objavljivali
feljtone o nevinim hrvatskim borcima za slobodu koje američki fašisti drže u kazamatima. A
danas traže pravdu i nemilosrdnu kaznu za krvoločne arapske teroriste.Naravno, postoji
razlika. Leteći mudžahedini oteli su avion s namjerom da ubiju. I ubili su tri tisuće ljudi.
Leteći hrvatski revolucionari oreli su avion s namjerom da bace letke. I ubili su jednog
čovjeka. Talibanski su otmičari na kolokvijalnom hrvatskom »više teroristi« nego naši. Čak
tri tisuće puta više. Da, postoji golema razlika između afganistanskih i hrvatskih
revolucionara.
Samo su, uostalom, u jednome isti: i jedni i drugi su »borci za slobodu«. I jedni i drugi
slavljeni su u svojim domovinama kao heroji, pa oni medu njima koji su preživjeli i doživjeli
trijumfalan doček u »krvavo izborenu slobodu« — pri čemu je, naravno, sasvim nebitno čija
je to krv — mogu računati na sve vojne i civilne počasti. Iako bih se zakleo da oni što su, u
najboljoj talibanskoj maniri, onomad planirali rušenje najvišeg hrvatskog nebodera, i nisu baš
računali da u Zagrepčanki neće biti nikoga da pogine, kao što su računali na nagradu za svoju
požrtvovnu borbu - jednog dana, u slobodnoj Hrvatskoj.
Nisu li, na primjer, otmičari i ubojice ambasadora Rolovića 25 godina kasnije u Hrvatskoj
dobili udobna skloništa od Interpola, stanove i poslove u Hrvatskoj vojsci? Zar nije otmičar
Miro Barešić danas i službeni narodni heroj s pripadajućom bistom, heroj po kojemu se
nazivaju glazbeni festivali, malonogometni turniri i gradske ulice? Zar nisu pomagači
hrvatskih terorističkih skupina u Americi, baš kao i oni što su podmetali bombe po
dalmatinskim plažama, kasnije postali najviši državni funkcionari, generali i ministri? Nije li
jedan notorni Ivan Andabak, koji je sedamdesetih godina po Njemačkoj palio JAT-ova
predstavništva i ubijao djelatnike jugoslavenskih konzulata, mnogo godina kasnije u
slobodnoj Hrvatskoj počašćen generalskim činom?
Zar nije, uostalom, Julienne Eden-Bušić, jedna od otmičara TWA-ova leta 355, nakon
zatvorske kazne odslužene u Sjedinjenim Državama, u Hrvatskoj dočekana cvijećem i
odlikovanjima, te zaposlenjem u Tuđma-novom Prvom gardijskom zdrugu? Mislite da je to
bilo pretjerano? Ne -pretjerano je bilo kad je otmičarku američkog aviona hrvatska vlada
imenovala savjetnicom pri hrvatskoj ambasadi u - Sjedinjenim Državama!
Zar će, na posljetku, takvu Hrvatsku iznenaditi i sablazniti kad jedna ulica u Kandaharu dobije
ime Walida Al Shehrija, talibanskog junaka koji se za upravljačem Boeinga 767 American
Airlinesa, zajedno sa šezdeset putnika, sunovratio na sjeverni toranj World Trade Centera u
New Yorku?
To je, gledano iz pilotske kabine, cijena slobode — ekonomska logika po kojoj veći broj
žrtava ne znači inflaciju valute, nego veću vrijednost robe. Nije da se ljudski život ne poštuje:
životi pilota-samoubojica, baš kao i, recimo, članova Bugojanske grupe, po toj su logici
ugrađeni u sametemelje slobode za koju su se borili. Životi tisuća nesretnika iz Twin To-
wersa — kao i život onog nesretnika poginulog u eksploziji bombe u avionu na liniji
Kopenhagen-Zagreb 1972. godine, ili onih dvadeset šest žrtava bombe podmetnute u vlak na
pruzi Dortmund-Atena nekoliko mjeseci kasnije — nešto su pak bez čega se u građevinarstvu
ne može, poput tisuća tona betona na jednome jedinom kamenu-temeljću.
A to hoće li - kako reče pjesnik - sloboda umjeti da kriči kao što su taoci kričali zbog nje, to
ostaje na nama, stanovnicima tih »krvavo izborenih sloboda«. Onda, vrijedi li ta sloboda
života nekih nama nepoznatih ljudi u Americi ili Njemačkoj? Vrijedi li sloboda Sjeverne Irske
života jedne jedine učenice protestantske škole, vrijedi li sloboda Baskije života sve one djece
u kinu, vrijede li slobode Izraela i Palestine života onih staraca u džamijama i sinagogama?
Može mala pomoć: za odgovor na takvo pitanje najprije treba razjasniti jesu li teroristi i
ubojice zaista »borci za slobodu«, sa svim pripadajućim činovima i odlikovanjima. Makar
samo da sebi olakšamo slobodu za koju su se oni »borili«. Kad već nismo kričali zajedno s
njom.
Od toga - vidjet ćete - uvelike će zavisiti i kakva će biti sloboda u kojoj ćete živjeti. Hoće li to
biti sloboda samo za ubojice i teroriste? Hoće li to biti sloboda kojom će jezovito odjekivati
skandiranje »Smrt Ciganima!« ili »Ubij, ubij Židova!«, kao na prošlotjednoj utakmici
Dinamo-Maccabi? Hoće li to biti sloboda po definiciji iz šerijatskog prava, po kojoj će važiti
pravilo »oko za oko, zub za zub«, kao što to ovih dana prijete hrvatski ta-libani ukoliko se
usudimo pohapsiti one koji su umjesto američkih pilota ubijali srpsku starčad i revno
nalijevali temelje hrvatske države?
Hoće li to, kad jednom dođu na vlast hrvatski talibani - retorikom upadljivo jednaki onima
koji »okom za oko« prijete lovcima na Osamu bin Ladena - biti sloboda kakvu danas uživaju,
recimo, afganistanske žene? I hoće li jedina razlika između talibanskog Afganistana i
talibanske Hrvatske biti u pravu naših žena da uopće rade - makar kao otmičarke aviona ili,
još bolje, kao savjetnice u veleposlanstvima?
Nekako nisam uvjeren da su takvu slobodu sanjali i baš svi Afganistana kad su se ono davne
1980. godine digli protiv marionetske komunističke vlade i sovjetskih tenkova. Sjećam se,
tada je u Jugoslaviji bila popularna subverzivna poštapalica — »Danas u Afganistanu, sutra u
vašem stanu«.
Danas, dvadeset godina kasnije, nisam više siguran ni da se ta doskočica odnosila samo na
Ruse.
rujna 2001.Kaj hočeju ti studenti?
ili kako zemlja koja ima ovakvu budućnost ne treba brinuti za svoju mladost
Bilo je, uostalom, samo pitanje vremena kad će se i to dogoditi. Kad će se, dakle, pobuniti
studenti - savjest, budućnost i avangarda svakog društva u povijesti, pa tako i ovog našeg
nesretnog »društva u ćošku« balkanske krčme. I eto, dogodilo se, na početku milenija.
Konačno. Jest, napredna snaga hrvatskog društva popizdila je posljednja, nakon
obespravljenih radnika, trudnica, umirovljenika, partizana, seljaka, vozača tramvaja, vlasnika
autorskih prava petparačkih pop-hitića i antimilitarističkih Jehovinih svjedoka — čak i debelo
poslije svoga vjekovnog neprijatelja, policije. Pa ipak, povijest će zabilježiti, a mediji posebno
naglasiti: radi se o najvećem organiziranom studentskom prosvjedu nakon legendarne 1968. i
još legendarnijeg studentskog štrajka 1971. godine.
Akcija ima i prikladni naziv: »Veliko NE!«. A ne postoji vlada na kugli zemaljskoj koja se ne
bi tresla od toga velikoga, pa još studentskoga »NE!«. I kad na ulice prokulja vulkanski gnjev
mladih ljudi koji traže promjene odmah i sada, obično se hitno i tajno sastaje državni vrh,
policija podiže stupanj bojne gotovosti, a posrednici — u pravilu neke sijede, akademske
glave od autoriteta medu mladima, moralni stupovi društva poput Jeana Paula Sartrea ili,
recimo, Veljka Vlahovića - razgovaraju sa studentima u zadimljenim sveučilišnim kafićima.
Bit će tako, izgleda, i u Hrvatskoj ovih dana. Sastajat će se uži kabinet Vlade, Sime Lučin će
sa suradnicima razraditi plan obrane Markova trga i provjeriti pritisak u vodenim topovima, a
Ivica Račan vjerojatno već traži hrvatskog Sartrea. »Gospodine Supek« - dramatično će Račan
- »stvar je ozbiljna, a ja ne znam koga će studenti saslušati ako neće vas!« »Hm« — nakon
kraće pauze će časna starina — »a što uopće traže?«
Zaista, što uopće traže? Kako bi rekao stari Broz: »Kaj hočeju ti studenti?« Što nabrijani
sveučilištarci zahtijevaju »odmah i sada«? Ostavku Vlade zbog sveopće ekonomske i moralne
krize države? Zbog politike koja je rezultirala s 50 tisuća mladih i obrazovanih Hrvata u
dijaspori i samo 5 posto građana s fakultetskom diplomom? Aha, znam: demonstrirajuprotiv
letećeg cirkusa Čondvja Pvthona i izriču svoje jasno i veliko »NE!« desničarskom
halucinacionalizmu? Ne?! Pa da, jasno, hrvatski studenti su se pridružili kolegama diljem
svijeta i protestiraju protiv ekonomske globalizacije i diktature profita zbog kojega telefonski
pretplatnici umiru od gladi, a bubrežni bolesnici od jeftinih filtera za dijalizu, i već sutra će
porazbijati sva stakla na zgradama Hrvatskog telekoma i Plive. Sto, nije ni to? Onda razlog
njihovu bijesu može biti još samo američko peglanje afganistanskih pejzaža, svakodnevne
»kolateralne greške« u kojima ginu djeca i civili, te bezrezervna podrška vazalne hrvatske
Vlade pendreku svjetskog policajca.
Naravno da ne: hrvatski studenti ovih dana ne potpisuju peticije ni protiv globalizacije, ni
protiv bahate samovolje SAD-a, niti protiv desničarskog ludila, već protiv ukidanja njihova
dosadašnjeg prava na - dječji doplatak! Eh, da - i protiv novih menija u studentskim menzama
po kojima će pite imati desetak grama jabuka manje, a ručak umjesto 4 i pol kune koštati
sedam.
Studentsko »Veliko NE!« odjeknulo je Hrvatskom poput bombe: odlučno »ne« Vladi koja
gnjevnim demonstrantima s Molotovljevim koktelima beskrupulozno ukida dječji doplatak i
pileću juhu srijedom!
Dobro, da se krivo ne razumijemo, ne branim ja ni državu ni Vladu koja velikodušno sanira
banke, oprašta dugove nogometašima i sama sebi dijeli volonterske naknade, a socijalnu
pravdu lomi preko reumatiziranih leda penzionera i uspravnih kičmi studenata. Ali - jebi ga,
priznajte i sami - čovjek zaista mora biti malo zločest dok gleda na televiziji kako studenti na
Barkelevu ili UCLA-u protestiraju protiv rata u Afganistanu ili Bushove redukcije ljudskih
prava, sveučilištarci u Francuskoj i Hong Kongu gađaju kamenjem staklene tornjeve velikih
korporacija, australski brucoši u gumenim čamcima nalijeću na goleme tankere, a heidelberški
studenti mlate neonaciste, dok istovremeno njihovi hrvatski kolege traže svoj dječji doplatak.
Na najvećem i najmasovnijem studentskom prosvjedu u Hrvatskoj u posljednjih trideset
godina.
I stvarno, kad se to pročita ovako kako je napisano, čovjeku dođe da im ukine i voćni jogurt
uz večeru i Teletubbiese prije večere. Jer što ako Vlada popusti i odobri im dječji doplatak do
diplome? Sto će sljedeće zahtijevati? Plavstation 2 na svakom fakultetu i postdiplomski studij
za trenere Pokemona?
A zapravo nisam htio biti tako zloban prema hrvatskim studentima. Jer kao i svako dijete na
ovom svijetu, nisu oni krivi, već roditelji i društvo. A i jedni i drugi prilično su se
promijenili.Evo, recimo, naši pradjedovi — dok su bili studenti, rukli su se sa žandarima
demonstrirajući protiv Hedervarvja; naši djedovi pak pišali su krv u Karadordevićevim
kazamatima boreći se za radnička prava i besklasno društvo; naši su očevi na fakultetima bili
»realni i tražili nemoguće«, protestirali protiv rata u Vijetnamu ili barem odljeva deviza u
Beograd; čak smo i mi kao studenti imali odličnu ideju da promijenimo svijet — izdavali smo
Omladinsku iskru u sto tisuća primjeraka, objavljivali priče
0 Golom otoku, završavali na sudu zbog intervjua s Milovanom Dilasom
1 tražili oslobađanje Janeza Janše.
Danas, pak, studenti traže veću kaloričnu vrijednost svojih hrenovki. A ja opet ispadam
zloban iako nisam htio tako poentirati. Uostalom, to može zvučati i kao lijep civilizacijski
napredak. Da opet parafraziramo starog Starog - mladost koja ima takvu zemlju ne treba
brinuti za svoju budućnost. Mislim, naravno, na zemlju koja nema drugih problema osim
dječjeg doplatka za apsolvente i malih normativa za punjene paprike u studentskim menzama:
to mora da je raj na zemlji. Odnosno, zemlja u raju. Ili će bar biti, jednog dana kad se
izborimo za dječji doplatak do penzije.
Pa ipak - nije.
Imala je ova zemlja i drugih problema posljednjih godina, pa studenti nisu izlazili na ulice niti
pisali peticije. Šutjela je naša budućnost i kad su im profesori sumnjivih gena izbacivani s
fakulteta i kad su im kolege sumnjivih krvnih zrnaca odlazile u političke azile. Šutjeli su
studenti kad im je HDZ postavljao dekane, rektore i ravnatelje studentskih centara. Šutjeli su
studenti povijesti umjetnosti i arhitekture kad je srušen Stari most, šutjeli su studenti
književnosti kad su uništavane knjige »sumnjivih lica«. Šutjeli su i kad je Hrvatska pljačkana,
kad su im roditelji dobili otkaze i kad su im djedove na Trgu žrtava antifašizma cipelarili
izbrijani neonacistički dupeglavonošci. Šutjeli su kad su im noću odvodili susjede i kad su im
kolege s faksa mobilizirali za rat u susjednoj državi - zaboga, šutjeli su čak i kad su im htjeli
uvesti »policiju za mladež«, kad su im zabranjivali techno-partyje i zatvarali kultne klubove!
I onda su, nakon deset godina stoičke šutnje, studenti kriknuli velikim »NE!«. Sjetit ćete se
tog povijesnog trenutka prije točno dvije godine, u vrijeme kad su beogradski studenti rušili
Miloševića, a Tuđman posljednjim snagama prijetio državnim udarom ako HDZ izgubi vlast
na izborima. Sjećate se valjda kako su zagrebački studenti u tim dramatičnim okolnostima —
gotovo u ilegali — organizirali peticiju za uvođenje vegetarijanskih obroka u menzama? Da,
tada je sve počelo.Na ovom mjestu obično dolazi pitanje »zašto?«. Zašto, dakle, studenti šute?
A odgovor je jednostavan: studenti su umorni od politike - od He-dervarvja do Miloševića, od
»univerziteta revolucije« do »Crvenog sveučilišta«, od Vijetnama do Bosne, politički
angažman bio je takorekuć obavezan »izborni predmet« svake generacije brucoša na ovim
prostorima. Danas je, međutim, cool biti nezainteresiran za politiku. To je dosadno i to nikoga
ne zanima. I svi su oni, mislim ti političari, svi su oni u kurcu. Nema veze ako nas koji put
klepe po glavi ili pošalju da osvojimo Bugojno, nama je u stvari super dokle god imamo
Severinu, Coloniju, Hajduka, Dinama, Plavstation i subotnje reprize meksičkih sapunica,
dokle god imamo pravo na dječji doplatak i repete kad je na studentskom meniju pizza.
Deset godina sustavno zastrašivanu, dresiranu i zaglupljivanu, kastriranu je hrvatsku mladost -
onako cool nezainteresiranu za politiku - moglo mobilizirati jedino kad im je Vlada na
posljetku ukinula i dječji doplatak. No budite bez brige: popustit će već Vlada pred prijetnjom
studenata, napredne snage i savjesti hrvatskog društva - eventualno će u pregovorima zatrebati
pomoć posrednika, možda nadbiskupa ili nekoga generala — i dobit će rušilačke horde
demonstranata nazad svoje dječje doplatke. A režim će moći na miru nastaviti raditi sve ono
zbog čega u nekim drugim vremenima i na nekim drugim prostorima studenti demonstriraju,
protestiraju, tiskaju studentske novine, upadaju na Vladine web-stranice i mlate se s
policijom. Zaglupljeni i indoktrinirani studenti - zna se! - garancija su mira u kojemu će
vladati. Ako vam je pak na pamet pao onaj slučaj kad je pobuna u studentskoj menzi završila
revolucijom, to je ipak bilo davno, i to u tamo nekoj Prištini.
Nebeski mir u kojemu će vladati tako je nekako zamislio i pokojni rektor Republike Hrvatske,
kad je onomad projektirao državu bez opozicije i studente bez stava. Uostalom, i aktualni
režim još uvijek uživa plodove njegova pedagoškog rada: vlast koja ima takvu mladost ne
treba, naime, brinuti za svoju budućnost.
listopada 2001.
1RP
Ratstvo i jedinstvo
ili kako je Jacques Kambanda ostao bez šlepera krava, a Zoran Žigić bez nevjeste
»Kambanda se volio šaliti, a kako je bio na katu uglavnom sa Srbima, oni su mu poklonili
majicu s natpisom 'Jugoslavija'. Kad se Zoran Žigić odlučio na ženidbu, svi su mu u šali
davali savjete kakvu ženu da uzme. Kambanda mu je ponudio svoju sestru, ali pod uvjetom da
on, kao brat — kako je kod njih običaj — od mladoženje dobije jednu kravu. 'Ma dat ću ti ja
šleper krava ako je dobra', smijao se Žigić.«
U nekim drugim vremenima ovakve anegdote čitali smo u reportažama s Titovih turneja
nesvrstanim državama. Za razumijevanje ove šaljive epizode potrebno je ipak razjasniti:
Jacques Kambanda bivši je premijer Ruande, zbog genocida nad pola milijuna Tutsija osuđen
na doživotnu robiju. Zoran Žigić nekadašnji je čuvar zloglasnog logora u Omarskoj, zbog
brutalnih mučenja i ubojstava Bošnjaka osuđen na 25 godina zatvora. Kambandina sestra
ostala je, pak, u Africi, a Zigićeva krava u Bal-tama kraj Prijedora: Zoran se kasnije ipak
oženio svojom zaručnicom, na skromnoj svečanosti u posebnom odjelu zatvora Scheveningen
u Haagu. Svadba je, priča se, bila skromna, ali odlično organizirana. Uostalom, za družinu
koja je organizirala ubojstva gotovo milijun ljudi organizacija jednog vjenčanja bila je dječja
igra.
Anegdota o veselom Kambandi, zaljubljenom Zoranu i jednoj kravi, koju su nam ispričali
braća Mirjan i Zoran, te njihov bratić Vlatko Ku-preškić — koji su se prošloga tjedna vratili iz
Haaga oslobođeni optužnice za masakr u Ahmićima - važna je jer cijeloj priči daje novu
dimenziju. Nema, dakle, to veze s Balkanom, sa Srbima, Hrvatima i Bošnjacima: oni se
naprosto razumiju. Čak i kad su Hrvati iz Bosne, a Srbi iz Ruande. Zločin nema granica, ni
matematičkih ni geografskih. I uopće ne sumnjam da bi Jacquesu Kambandi i Osama Bin
Laden ponudio sestru za jednu kravu, devu ili što li već.
Priče o skladnom životu stanara velike zgrade od crvene opeke na pješčanoj obali Sjevernog
mora i prije su dopirale do nas, ali to sad već poprima razmjere legende, i čini se da ne postoji
kućni savjet od četrdesetak stanara koji funkcionira tako dobro kao onaj u Scheveningenu.
»Pritvorenici susvako jutro zajedno pili kavu, pričali, razmjenjivali knjige i novine: mi njima
hrvatske, oni nama srpske. Momčilo Krajišnik nam je dao knjigu lorda Owena, a mi njemu
Savkine memoare. Tu i tamo znao bi nam nešto ispričati, kakvu anegdotu iz tih silnih
pregovora za vrijeme rata u BiH. Nitko se nije upuštao u političke rasprave, a nije nam se ni
dalo«, pričaju Kupreškići. »Kad bismo čuli zvuk helikoptera, znali smo: evo, netko novi
dolazi. Svi bismo pomagali 'došljaku', tko god bio - davali smo mu sokove, cigarete, knjige,
svaku pomoć dok se malo ne snađe.«
Nije poznato je li na tako toplu dobrodošlicu naišao i najnoviji stanar Scheveningena
Slobodan Milošević, ali poznato je da se dosta brzo uklopio u susjedstvo, koje mu čine i Srbi i
Bošnjaci, ali i skupina Hrvata na čelu s Darijom Kordićem i Mariom Čerkezom. Zatvorski
čuvari ispričali su novinaru londonskog Timesa kako su mu prilikom useljenja pokazali popis
38 zatvorenika i pitali ga postoji li netko koga ne bi želio za susjeda. Odgovorio je: »Ne.«
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, Milošević se druži sa svima, igra karte, priča viceve i drži
dosta uspješne repeticije iz engleskog jezika. »Pomno ih ispravlja kad pogriješe«, svjedoče
zatvorski čuvari, »i svaki dan ih nauči nekoliko novih riječi«.
Uostalom, kažu da samo jedan stanovnik haaškog zatvora nije bio pretjerano sretan zbog
dolaska novog susjeda. Premještanjem stanara kako bi se napravilo mjesta za Slobu, Mladen
Naletilić Tuta, kapetan zatvorske odbojkaške momčadi, ostao je, naime, bez najboljeg
prijatelja Momira Talića, bivšeg zapovjednika Vojske Republike Srpske. Prijateljstva,
naravno, nisu rijetka među zidinama Scheveningena. Milojica Kos, Zigićev kolega iz logora
Omarska, preko Kupreškića je dao posebno pozdraviti Dragana Papića, Hrvata također
oslobođenog optužbi, s kojim je kratio duge zatvorske dane, a prije godinu dana, vele čuvari
Scheveningena, bilo je i suza kad je Duško Tadić, gospodar smrti u logoru Keraterm, odlazio
na odsluženje svoje dvadesetogodišnje robije u neki njemački zatvor. U Haagu pričaju da je
Tadić bio sjajan slikar - čak je bio organizirao i nekakvu izložbu, a slikanju je učio i druge
zatvorenike.
Nije li, na posljetku, prije nekoliko mjeseci, na kraju suđenja Bošnjaku Esadu Landži, o
karakteru optuženika kao svjedok obrane nastupio — Goran Jelisić! Da, da, »srpski Adolf«,
kako je sam sebe nazivao čovjek koji je običavao smaknuti tucet logoraša prije jutarnje kave i
junak fotografije koja je obišla svijet, one na kojoj iz »škorpiona« puca u potiljak zarobljenom
Bošnjaku. Srpski je Adolf tako posvjedočio časnom sudu kako je, eto, taj Esad Landžo dobar
kuhar i još bolji čovjek, pravi prijatelj, uvijek spremanpomoći i njemu i drugim
zatvorenicima. Pa čak je i Biljana Plavšić, koja je, prije nego se vratila u Bosnu braniti se s
krvavo izborene slobode, bila jedina dama na odjelu, odbila »zaštićenu kuću« u gradu i
prihvatila ćeliju na katu s Kordićem i društvom, ostvarivši, kako sama kaže, sasvim lijep
kontakt s »dječacima«.
Ja osobno, recimo, poznajem dosta ljudi s ove strane rešetaka koji bi sve dali da imaju sobu s
televizorom i kompjutorom, teretanu, biblioteku, sportsku dvoranu i kuhinju kakvu imaju
stanari te crvene kuće. No, vjerujte, još ih je više — pa i onih koji sami imaju vile i palače
veličine scheve-ningenskog zatvora - koji bi sve to dali da imaju takve susjede i prijatelje
kakve imaju haaški zatvorenici. U čemu je fora?
U čemu je fora da masovne ubojice, zloglasni silovatelji i hladnokrvni mučitelji, najgori
ljudski šljam koji je Europa vidjela na jednom mjestu još od suđenja u Nurnbergu, zvijeri koje
nisu ljude žive spaljivali, derali im kožu, rezali dojke i silovali djecu zbog toga što im je to
govorio neki unutrašnji glas, nego svjesno ubijajući i zatirući cijele narode, u čemu je dakle
fora da ta gamad tako skladno funkcionira kad ih se stavi u četiri zida -po mogućnosti što
tješnja i sa što manje prozora — pa se tamo uz pjesmu bratime istom onom krvlju koju su do
prije koju godinu bujicama prolijevali? »Ponekad zajedno pjevaju u ćelijama. Ne znam točno
koje pjesme, ali čini mi se da prepoznajem riječi 'bratstvo' i 'jedinstvo'«, svjedočila je
novinarima Florence Hartmann, glasnogovornica Suda, koja - da ne bi bilo zabune - dosta
dobro vlada BCS-om, kako u Haagu glasi službeni naziv bosnian-croatian-serbian jezika.
Timothv Tim McFadden, upravitelj zatvora u Scheveningenu, ima o tome svoju teoriju. Kada
je 1997. preuzeo dužnost, odlučio je zatvorenike »izmiješati« prema osobnim sklonostima,
interesima, afinitetima i talentima, a ne prema nacionalnoj pripadnosti. »Oni sklapaju
prijateljstva na osnovi socijalnog backgrounda, intelektualnog nivoa i interesa, na primjer
ljubavi prema šahu. Povezivanje prema etničkoj pripadnosti više im nije zanimljivo« —
ispričao je svojevremeno ovaj strogi Irac, nekada i sam vojnik.
Nije da nije zanimljiva ta njegova teorija. No gospodin McFadden očito za svoga života nije
bio ni blizu zemalja odakle su mu došli ti dragi ljudi koji dijele ljubav prema šahu, slikanju,
Paolu Coelhu i dobroj pjesmi. Jer, kad bi to zaista bilo tako, onda bi ljudi »istoga socijalnog
backgrounda, intelektualnog nivoa i interesa« sasvim skladno funkcionirali i bilo gdje drugdje
— primjerice u školskoj zbornici, brodogradilištu, pošti ili bilo kojoj zgradi s četrdesetak
stanara u Hrvatskoj, Srbiji ili, recimo, Ruandi.Pa ipak nije tako. »Više je međunacionalne
tolerancije u Haagu nego ovdje, na slobodi«, lucidno je, nakon što je pušten do početka
suđenja, zaključio Simo Zarić, nekadašnji šef Državne bezbednosti u Bosanskom Samcu,
optužen za zločin protiv čovječnosti i progone bošnjačkih civila.
»Ovdje, na slobodi«, recimo, nema teorije — pa bila ona i sasvim zanimljiva, poput
McFaddenove - da zajedno sa susjedima, onako, iz čiste zaje-bancije, pjevate partizanske
pjesme, a da jutro ne dočekate na Traumatologiji mjesne bolnice. Ovdje, na slobodi, nećete
susjeda suprotne krvne grupe dočekati pićem i cigaretama bez sasvim plastičnog rizika za
zdravlje, a kamoli s njim mijenjati novine i knjige, latinicu za ćirilicu. Ovdje, na slobodi, neće
Hrvati na glas navijati za Jugoslaviju u košarci, Srbi za Hrvatsku u nogometu, Bošnjaci za
jedne i za druge, a svi zajedno protiv Ni-zozemaca, kao što je to običaj u TV-sali
scheveningenskog zatvora. Ovdje, na slobodi, nema šanse da Vlada, naša ili njihova,
svejedno, odabere jedan datum u prosincu kad se zajednički slave i katolički i pravoslavni
Božić i muslimanski Bajram - kao što je to već dugogodišnja tradicija u Scheveningenu! — pa
da obilazite susjede s harmonikom i svježe ispečenim kolačima.
Ovdje, na slobodi, naime, mi ne sklapamo prijateljstva na osnovi socijalnog backgrounda,
intelektualnog nivoa i interesa - na primjer ljubavi prema šahu. Povezivanje prema etničkoj
pripadnosti nama je, za razliku od naših nesuđenih ubojica u Haagu, još uvijek prilično
zanimljivo.
A oni? Budimo realni - oni zapravo nikad nisu imali ništa jedni protiv drugih. Jesu protiv nas,
to da, ali međusobno nisu imali razloga. Jer su isti. Oni danas dijele cigarete kao što su nekoć
naftu i municiju: tamo, u Haagu, ubojice se razlikuju samo po nacionalnosti svojih žrtava, sve
drugo je isto - način ubijanja, oružje i motiv. Da, naravno, i ljubav prema šahu. Zaboga, pa oni
se sasvim lijepo razumiju i s Crncima iz Ruande, a kamoli međusobno!
A mi, »običan narod«, dobri ljudi koji i danas mrzimo i Srbe i Hrvate i Crnce jednako kao i
šah, ostali smo tako »ovdje, na slobodi«, zatočenici haaških zatočenika, dobrovoljno se
identificirajući s njima, pretvarajući Scheveningen u »tamnicu naroda« i cijele države u
scheveningenske tamnice.
Strahotu zablude u kojoj robijamo mi »ovdje, na slobodi«, najbolje je, uostalom, opisala
majka Hazima Delića, Bošnjaka optuženog za zločine nad srpskim civilima, kad joj je sin
opisao kako se tamo dobro zabavljaju uz gitare, bezalkoholno pivo i partizanske pjesme.
»Ajde sine, polako«,brižno je uzdahnula majka u telefonsku slušalicu, »samo pazi da se ne
potučete na toj zabavi!«.
Ili, kako je to iz drugog kuta - onoga u svojoj haaškoj ćeliji - objasnio spomenuti »srpski
Adolf« Goran Jelisić, na kraju svjedočenja u obranu svoga bošnjačkog brata po zločinu: »Mi
smo između sebe postigli mir i pomirenje, ali nas jako brine kako će oni naši tamo, kući.«
studenog 2001.Ciča Adolfova koliba
ili kojim se stilskim figurama pisac služi u opisu roditeljskog doma
»Danas se pokazuje sretnom okolnošću za mene to što mi je sudbina za rodno mjesto odredila
baš taj maleni gradić smješten točno na granici dviju Država - Država čije ujedinjenje, barem
za nas iz mlade generacije, mora biti cilj kojemu ćemo posvetiti svoje živote... Ljudi iste krvi
moraju živjeti u jednoj Državi!«
Kada jednog dana u programu obavezne školske lektire za sedmi razred osnovne škole bude i
priča »U domu mojih roditelja«, priča koja počinje u malom gradiću na granici dviju Država
— potresna ispovijest dječaka koji, na užas svoga oca činovnika, želi postati umjetnik ili
arhitekt - u dnu stranice udžbenika književnosti stajat će i ona masna slova i svi oni kurzivi
kojima djecu već stoljećima maltretiraju provjeravajući jesu li shvatila »što je pisac htio reći«.
PONOVIMO: 1. Kojim metaforama se pisac služi u opisu roditeljskog doma? 2. Koje stilske
figure pisac rabi da bi nam dočarao dječakovo razočaranje životom njegovih roditelja? 3. Sto
nam je pisac zapravo htio poručiti zaključujući priču dječakovom odlukom da napusti dom
svojih roditelja i ode u Beč? 4. Sto tebi znače njegove riječi »Predodređen sam da postanem
netko i nešto — ali sigurno ne činovnik«? 5. Bi li ti želio biti kao svoj otac? 6. Sto bi želio
postati kada odrasteš? 7. Smatraš li daje u redu što tvoj narod živi u dvije države? 8. Hoćeš li i
ti posvetiti život ujedinjenju svoga podijeljenog naroda u jednu i vječnu Domovinu? 9.
Prepoznaješ li ironiju u dječakovim riječima da postati slikarom znači postati »netko i nešto«?
10. Sto je to ironija?
Ne mislim - kad me već pitate, prepoznajući ironiju u prethodnom pasusu - da su baš sva djela
Ivana Aralice bezvrijedna i da im nije mjesto u školskoj lektiri. Ne mislim ni da priča o
dječaku kojemu je otac uprdio u glavu da će biti činovnik kao i njegov stari nije poučna za
mladež, dapače. Radi se, ustvari, o prilično bizarnom nesporazumu: priču o dječaku koji nikad
nije postao umjetnik - pa je život posvetio ujedinjenju svoga naroda s obje strane granice na
kojoj je odrastao - uopće nije napisao Ivan Aralica. Ipak, vaše elementarno nepoznavanje
književnih klasika da se razumjeti: izbog toga što uvodni pasus priče zaista neodoljivo
podsjeća na Araličine feljtone, ali i zbog toga što u vrijeme kad ste išli u školu poznati
austrijski dječji pisac Adolf Hitler još nije bio u obaveznoj lektiri.
Kako stvari stoje, zapravo je riječ o tek par sitnih birokratskih formalnosti koje valja riješiti i
Hitlerov Mein Kampf - ključno djelo njemačkog nacionalrealizma — naći će se na policama
hrvatskih školskih biblioteka, a uvodna priča »U domu mojih roditelja« u udžbenicima za
sedmi razred osnovne škole. Ključno pitanje nije kako bi se tako nešto uopće moglo dogoditi,
već - kako to da već nije?
»Moja borba« - do zla boga dugačka priča o dječaku kojemu otac nije dao da bude slikar, pa
je otišao od kuće i poubijao nekoliko desetaka milijuna ljudi - opet je broj jedan na popisu
hrvatskih bestsellera. Kao i svake godine otprilike u ovo doba, još od 1999. godine, kad se
prvi put pojavila i zauzela počasna mjesta hrvatskih knjižnica i uličnih štandova - odmah uz
Rojnicu i Protokole sionskih mudraca - planuvši u nekoliko tisuća prodanih primjeraka,
usprkos cijeni od sto i nešto maraka, njemačkih. Ove godine, za razliku od prethodnih, mali je
Adolf ipak postao »netko i nešto« i hrvatski prijevod Mein Kampfa na koncu se našao i na
pravom pravcatom sajmu knjiga. Ne, doduše, na onom frankfurtskom, što je lani spriječeno
međunarodnom židovskom zavjerom nekih hrvatskih izdavača i besprizornom servilnošću
njemačkih kvislinga, već tamo gdje je Hitleru i mjesto: u Hrvatskoj, na zagrebačkom
Hitlerliberu. Pardon, Interhitleru. Ispričavam se - Interliberu.
I ove godine pojavu Mein Kampfa popratio je prigodni skandal. Zahtjev zagrebačkog
izdavača Nenada Popovića da se opskurni Hitlerov manifest ukloni iz hrvatskih izloga naišao
je na tradicionalan odgovor Ministarstva kulture kako »nema zakonskih prepreka za izlaganje
Mein Kampfa u Hrvatskoj«. I uopće, kada o Hitleru tražite mišljenje Ministarstva kulture ili
Državnog odvjetništva, to izgleda kao kad vadite izvod iz Matične knjige rođenih: svaki put
dobijete isti papir, samo svježe ovjeren. »Nema zakonskih prepreka.« Vlasnik autorskih prava
bila je bavarska vlada, no kako je od autorove tragične smrti prošlo pedeset godina, po
međunarodnom običajnom pravu njegovo djelo postaje općenarodnom baštinom, pa »nema
zakonskih prepreka« da ga netko objavi, i tako dalje, i tako dalje. Naravno da nema zakonskih
prepreka! Pitanje je — ima li ikakvih drugih?
E, tih već ima. Recimo, napraviti državu u kojoj bi tu knjigu s prikladnim komentarima
pročitala, pa čak i kupila, tek nekolicina starih profesora povijesti, pokoji novinar ili,
štajaznam, psiholog. Napravitidržavu u kojoj bi ljude, ako već ne bi pljunuli i na Hitlerovu
sliku na omotu knjige u izlogu, u najmanju ruku savršeno bolio kurac i za pisca i za njegovu
imbecilnu knjižurinu, koja je pritom toliko dosadna da je prema njoj Tuđman sa svojim
Bespućima u najmanju ruku Stephen King. Napraviti, dakle, državu u kojoj bi lokalni izdavač
Mein Kampfa bankrotirao, razveo se od žene i na koncu najvjerojatnije skončao u državnoj
umobolnici.
U nas, naravno, za Hitlera nema ni zakonskih ni nikakvih drugih prepreka. Uostalom, budimo
iskreni, njegovo je ambiciozno i patetično djelce, napisano u zatvoru, gdje knjige pišu samo
tuberkulozni pjesnici ili budući Veliki Vođe, prava romantičarska lirika prema svemu onome
što smo čitali proteklih deset godina. Jasno, bez zakonskih prepreka. Pa u nas nema zakonskih
prepreka ni da nekoga zbog pogrešne krvi ubiješ, zapališ mu kuću i siluješ kćer niti da mu
prijetiš ili premlatiš ga bejzbol palicom, a kamoli da objaviš knjigu o tome kako ti otac nije
dao da budeš umjetnik i kako valja istrijebiti sve Židove. Više je nacišovenskih sranja u
stenogramima sjednica hrvatskog parlamenta kad u raspravi sudjeluje general Rojs nego u oba
toma Hitlerovog Mein Kampfa!
Samo u takvoj državi čovjek se može zapitati, ne otkud Mein Kampf na jednom sajmu knjiga,
već kako to da ga nema u školskoj lektiri. Potpuno je, naime, jasno da je taj Franjo Letić, kako
je već ime tom izdavaču, nije izdao samo da namlati pare - iako bi već i činjenica da netko na
Hitleru zarađuje novac dok su kina prazna bila dovoljna da se zapitamo kakva je to zemlja.
Lijepo je on to objasnio prije dvije godine, kad se upustio u svoju prosvjetiteljsku misiju:
»Činjenica da je Mein Kampf napisao najveći zločinac u povijesti ipak ne opravdava zaziranje
od nekih vrijednosti koje ta knjiga neosporno ima. Primjerice, tehnologija politike i političke
propagande jedan je od boljih aspekata Mein Kampfa i u tom smislu može biti korisna za
aktualna politička zbivanja.«
Na primjedbe da knjiga nije popraćena odgovarajućim kritičkim komentarom Letić je, pak,
odgovorio otprilike da Hrvati nisu glup narod da im se objašnjava što valja, a što ne. Dosta
zanimljiva teza o narodu kojemu treba detaljno objasniti opasne teze BBC-jevog
dokumentarca o raspadu Jugoslavije, ali ne i Hitlerove knjige. Predlažem stoga tom Letiću
nov izdavački pothvat, koji bi se sasvim lijepo uklopio u koncept njegove biblioteke s
Hitlerom, Protokolima i Mladenom Schwartzom: recimo Miloševićeve Godine raspleta,
hrvatski prijevod, s predgovorom o tome kako je »tehnologija politike i političke propagande
jedan od boljih aspekata Godina raspleta« i kako »u tom smislu može biti korisna za aktualna
politička zbivanja«. A usputće zaraditi i dobru lovu. Četnika, naime, u Hrvatskoj ima puno
više nego Hitlerovih sljedbenika — tako barem kažu Letićevi istomišljenici.
U međuvremenu, hrvatski nas izdavač Mein Kampfa zabavlja novim tezama: »Volio bih
vidjeti istraživanja koja pokazuju da ta knjiga podupire vjersku i rasnu mržnju«, veli on u
povodu nastupa na Interliberu. »Svaka knjiga s vremenom dobiva na novom značenju, što
pokazuje i Čiča Tomina koliba, koja se danas čita kao knjiga za djecu.«
I sad nekako dolazimo na početak ove priče. Adolf Hitler kao školska lektira? A zašto ne? Zar
zbog toga što bi Hrvatska bila posljednji europski rezervat za male hitleriće i letiće? Ne,
naravno, već zato što »svaka knjiga s vremenom dobiva na novom značenju«. Evo, recimo,
Ciča Tomina koliba. Taj je roman sto pedeset godina čitan kao abolicionističko i antira-
sističko štivo, a zapravo se radi - kako će nam već u predgovoru objasniti Franjo Letić - o
manifestu civilizacije u kojoj nije loše ropstvo, već eventualno gospodari. A o dobrim
gospodarima ćemo učiti u sljedećoj lekciji, pod naslovom »Moja borba«. Okrenite sada
udžbenike na stranu 83., pročitajte priču »U domu mojih roditelja« i u bilježnice nabrojite
pridjeve kojima pisac opisuje ljude drugih nacionalnosti koji žive u njegovu zavičaju.
Za čitatelje i učenike, kojima će Hitlerova knjiga »u tom smislu biti korisna za aktualna
politička zbivanja«, Letić ne mora brinuti. Svega dan-dva nakon vijesti o Mein Kampfu na
Interliberu, u novinama je objavljena i vijest o napadu skinheadsa na Japanca Endu Takahiru,
koji je s teškim ozljedama završio u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Merkur. Samo tjedan-dva
prije Interlibera teški se neonacistički incident dogodio i u klubu Močvara, a još nisu
splasnule ni modrice na tijelu one romske djevojčice koju su junački iscipelarili zagrebački
skinsi. Letić bi vjerojatno bio zadovoljan kako su djeca ispravno pročitala Čiča Tominu
kolibu i naučila lekciju: onu, naime, kad na kraju snagatori gazde Simona Legreeja na plantaži
pamuka nasmrt premlate staroga Toma.
U međuvremenu, zagrebačka policija traga za počiniteljima. Ne, naravno, ubojstva crnoputog
roba Toma - jer u tom je predmetu po hrvatskom zakonu došlo do zastare - već napada na
nesretne Rome i Japance. Iz policije smo tako obaviješteni kako se »istraga malo otegla zbog
potrebe za prevoditeljem s japanskog jezika«.
Srećom, barem nemamo problema s njemačkim.
studenog 2001.Sjećate h se Suade Dilberović?
ili čija je ničija zemlja, a čije cvijeće teče ispod Vrbanja mosta
Suada, kao uostalom nitko iz mnoštva, nije znala da su srpske snage toga jutra već zauzele
Školu unutrašnjih poslova na Vracama: dok su jedni nastavili prema Skupštini, oni su se
zaputili upravo tamo, preko Vrbanja mosta, vodeni sumanutom idejom da svojim maršem na
Grbavicu ujedine grad i vrate ga njegovim građanima. Onda su s početka kolone krenula
upozorenja da se neki ljudi tamo muvaju po krovovima i medu stablima. Nitko ta upozorenja
nije uzeo ozbiljno: s ove strane mosta dopirala je i hrabrila ih galama demonstranata pred
Skupštinom, koji su se već sasvim ozbiljno i dirljivo naivno ufurali u osnivanje Komiteta
nacionalnog spasa.
Tada se nekome u gomili učinilo da je čuo pucanj, s južne strane, baš s Vrbanja mosta. Čula
ga je i Suada, ona i njeni drugovi s fakulteta zastali su, zbunjeni: tamo naprijed, na čelu
kolone, neki čovjek je pao i psujući se držao za nogu. Začuli se krikovi, potom drugi i treći
pucanj, sad već mnogo jasnije, a onda i eksplozija. Masa se u bezglavu trku razbježala nazad
preko mosta, a neki su zalegli, pobacavši se iza parkiranih automobila. Na asfaltu, nasred
mosta, ostalo je tek jedno žensko tijelo, duge plave kose uronjene u veliku lokvu krvi.
Suada Dilberović, dvadesetčetverogodišnja studentica, za mjesec je dana trebala diplomirati
na Medicinskom fakultetu u Sarajevu. Toga jutra s prijateljima je krenula na demonstracije
protiv rata, čija se potmula grmljavina tamo iz Podrinja već sasvim jasno mogla čuti i u
Šeheru. Izdahnula je u koševskoj bolnici, pogođena snajperskim hicem u grudi, kao prva žrtva
duge i krvave opsade Sarajeva.
Sutradan, na Dan oslobođenja Sarajeva, u grad su došli rudari iz Tuzle, tisuće ljudi slilo se
opet pred Skupštinu, a Televizija Sarajevo prenosila je demonstracije. Rade Šerbedžija i Josip
Pejaković bili su na bini, Rade je upravo recitirao »Neću protiv druga svog« kad su s gornjih
katova hotela Holidav Inn odjeknuli pucnji. Opet kaos, opet krv, pa pucnjava u Holidav Innu,
na TV-ekranima telop »Narodi BiH, ujedinite se protiv rata, prestanite pucati!«, dolazi vijest
da je Europska zajednica priznala BiH, Izetbegovićproglašava mobilizaciju, nicu prve
barikade u gradu, Aerodrom je vec blokiran tenkovima JNA. Te večeri na opkoljeno Sarajevo
past će prve granate i minobacački projektili. Bio je 6. travnja 1992. godine.
Deset godina kasnije, John Travolta i Sharon Stone na glamuroznom su vanity-fairu u Kodak
Theatreu mladom bosanskom redatelju Danisu Tanoviću predali Oscara za najbolji strani
film. »Ničija zemlja«, naravno, priča priču o ratu — koji je u međuvremenu protutnjao
Bosnom, odnijevši dvjesto tisuća života i raselivši milijune ljudi, ali sasvim slučajno i izvan
scenarija, i jednu malu priču o Hrvatima.
»Hrvati slave Oscara!«, kričale su tako naslovnice hrvatskih novina: »Oscar filmu s
hrvatskom glumačkom postavom!« Filmski kritičari su naglašavali da dvije od tri glavne
uloge tumače hrvatski glumci, i Tanovi-ćeva »Ničija zemlja« je iznebuha postala hrvatskim
filmom, uz krunski argument da je producent filma, jedina osoba koju je Tanović u zahvali
spomenuo imenom, rođen u - Rijeci!
Ni deset krvavih godina nije, eto, nimalo usporilo taj hrvatski uvjetni refleks koji nas
nepogrešivo trza na svaki spomen Bosne, i koji se ne može i neće pomiriti s činjenicom da
Bosna može išta bez nas, pa ako već ne plasman na svjetsko nogometno prvenstvo ili
Kristalni globus u slalomu, ono barem - Oscara. Ili, još gore, da u takvom pothvatu unajmi
Hrvate kao radnu snagu, onako kako smo mi nekad unajmljivali Bosance kao zidare i
konobare. Ne, to nije bosanski film u kojemu igraju Hrvati: to je hrvatski film kojega je,
sasvim slučajno, napisao i režirao Bosanac.
Priča o »Ničijoj zemlji« bizaran je, možda i banalan, ali ipak logičan nastavak desetljeća stare
priče o Bosni i Hrvatima, priče koja je simbolično počela točno prije deset godina, onog 5.
travnja 1992. godine, kad je Suada Dilberović, prva na dugačkom sarajevskom spisku s preko
deset tisuća imena, pala na Vrbanja mostu. Suada, naime, uopće nije morala biti na
demonstracijama, niti bi joj to itko zamjerio: Sarajevo nije bilo njezin grad, ona ne samo da
nije bila Sarajka - nije bila niti Bosanka, onako kako se danas ljudi determiniraju u
koordinatama krvi i tla. Suada je bila Dubrovkinja na studiju u Sarajevu, kako bi se to danas
reklo - hrvatska državljanka. Čak su i njeni roditelji u to doba bili izbjeglice u vlastitom
gradu, u jednom dubrovačkom hotelu.
Suada, jasno, nije predstavljala službenu Hrvatsku — ni svojom sumnjivom bošnjačkom
krvlju, prolivenom po asfaltu Vrbanja mosta, ni svojom sumnjivom antiratnom gestom.
Službena je Hrvatska, naime, sutradan, 6. travnja - istoga dana kad su na Sarajevo pale prve
granate - viđena u Grazu, gdje su Mate Boban i Radovan Karadžić mudro palamudili o
»razgrani-čenju hrvatskih i srpskih interesa u Bosni i Hercegovini«. O razgraničenju, kako
bismo to danas rekli, glavnih uloga u podjeli »ničije zemlje«. Suadi u tom castingu nije bila
namijenjena glavna uloga: tek uloga jednog od 200.000 statista za veličanstvenu masovnu
scenu »razgraničenja hrvatskih i srpskih interesa«.
I ovoga Uskrsa Hrvati su se, kao i svake godine, sjetili Josipa Jovića, mladića iz Aržana koji
je na Uskrs 1991. godine na Plitvicama pao kao prva žrtva rata u Hrvatskoj. Koliko će ih se,
samo pet dana kasnije, sjetiti Suade Dilberović, naše sugrađanke koja — za razliku od nas —
nije toga dana ostala ispred televizora? Hoće li se službena Hrvatska sjetiti svoje državljanke,
djevojke pred kojom je toga travanjskog jutra, prije deset godina, bio cijeli život i jedna mala,
ali životna odluka: pridružiti se Sarajlijama na demonstracijama ili ne?
I ove će godine građani Sarajeva na taj dan bacati u Miljacku cvijeće, u spomen na
dubrovačku studenticu, hrvatsku Sarajku koja se odbila pomiriti s podjelom grada. Hoće li u
cvjetnim brzacima što će 5. travnja poteći ispod Suadina mosta — kako se danas zove
Vrbanja most — barem jedan cvijet biti naš?
travnja 2002.Lice anđela
ili kako smo okretali glave i zatvarali oči kad su ubijali crne djevojčice
Za jednu je Anđelu, na žalost, kasno, ali ipak vrijedi pokušati - zbog svih onih anđela za koje
možda još ima vremena. Sve što trebate uraditi jest - zamišljati zatvorenih očiju. Ionako su
vam već prilično dugo zatvorene, a ako toga i niste svjesni, postat ćete na kraju, kad ih
užasnuti otvorite. Zato čitajte polako i slijedite upute.
Zamislite, recimo, dva polupijana troglodita - dobro ih znate, jedan je čak i neki jebeni
političar, lokalni moćnik i uredni nedjeljni katolik -kako na pustoj prigradskoj cesti presreću
djevojku, djevojčicu, i trpaju je u auto. Gledajte joj lice: u grču, prestravljeno, bez zraka da
govori ili vrišti. Uskoro stižu do nekakve barake u kojoj se šutaju mjesni narkomani, guraju je
unutra, udaraju, smiju se i viču, psuju, junački potežu iz boce i opet udaraju. Zamislite ih kako
je tjeraju da skine odjeću, opet udarci i psovke, jedan je hvata s leda, drži je čvrsto - ne
okrečite glavu! - a njoj se vrti od boli i straha, omamljuje je slatkasti miris krvi iz njenih usta i
kiseli smrad jeftinog domaćeg brendija iz usta onog primata što je drži i dahće joj za vratom.
Zamislite lice djevojčice, lice koje plače i grca, dok oni i dalje viču, razbijaju bocu, pa je
ponovno udaraju, trgaju joj odjeću i smiju se, pljucaju i podriguju.
Zamislite sad tog debelog deliju, tog lokalnog katoličkog šerifa, kako otkopčava šlic i ceri se
zadahom karijesa, skida hlače, a djevojka — djevojčica — više ne može ni do zraka, očiju
razrogačenih do boli, usta punih krvi, zamislite to nježno lice, ranjeno, na tlu, medu prljavim
heroinskim špricama, u jednom trenutku bez svijesti, u idućem opet budno od goleme boli,
mrcvareno sljedećih pola sata, sat, nekoliko sati, cijelu noć, uz udarce i psovke. A monstrumi
na njoj dahću, sline, stenju... i psuju, stalno psuju najmračnijim kletvama što ih možete
zamisliti.
Zamislite ih potom, olakšane za teret svoje bolesne strasti, kako se nešto svađaju, zamislite
djevojku — djevojčicu — kako ih u mučnom polusnu čuje, kao u daljini, onda joj delija
prilazi, zamahuje nečim jednom, dvaput, pogled joj se zamagljuje u oštrom, metalnom bolu i
nepodnošljivom zujanju u ušima, i uskoro je sve gotovo.Zamislite troglodite sad kako vuku to
malo, krhko tijelo, beživotno i modro, i kako se cere usput nekoj umobolnoj dosjetci, pa
prevaljuju tijelo preko ruba neke udoline, pokrivaju ga granama i šibljem, prekrivaju to
izmučeno i nevino lice, lice anđela, krvavo i prljavo, mokro i modro.
Zamislite to lijepo, mrtvo lice, kako se nazire pod vlažnim, trulim lišćem. Jeste li? Vidite li te
sive usne i ugasle oči, pod granama divljeg oraha? Vidite li ih dovoljno jasno?
E, sad zamislite da je to lice — vaše kćeri.
Ovu jezivo sugestivnu metodu suočavanja sa zločinom pamtim iz jednog filma: koliko se
sjećam priče, u nekoj se zadrtoj južnjačkoj vukojebini sudi bahatom mjesnom ugledniku,
ubojici siromašne crne sirotice, a tužitelj šokira članove porote zamolivši ih da zatvore oči,
prizovu sliku masakrirane djevojčice i potom zamisle da je — Bijelkinja.
Poanta je vještog tužitelja svakako bila u - kako bismo mi Hrvati to rekli - izjednačavanju
agresora i žrtve: efektnom dokazu da je smrt crne djevojčice jednako strašna kao i smrt njene
bijele vršnjakinje, i da je ubojica male Crnkinje jednako ubojica kao i onaj tko bi ubio bijelu
djevojčicu. Bilo je to nimalo ugodno buđenje porote iz sna u kojemu se njihovim malim
bijelim djevojčicama, u puloverima s grbom prestižnog ženskog koledža, takvo nešto nije
moglo dogoditi.
U slučaju nesretne sedamnaestogodišnje Anđele Bešlić državni tužitelj sasvim sigurno neće
trebati posezati za takvim metodama. Hrvatskoj poroti, naime, ne treba zamišljati svoju djecu
u onoj šikari da bi osudili bahatog južnjačkog lokalnog šerifa: ne pamtim zapravo kad je
nacija bila tako sjedinjena u sućuti kao što je to danas, nakon jezivog otkrića o Anđelinoj
sudbini i njenim ubojicama: da se sada raspiše referendum, smrtna kazna bi u Hrvatskoj
prošla s najmanje 85 posto glasova.
Zašto onda onakav uvod?
Zato što takve tekstove Hrvati nisu htjeli čitati onda kad je trebalo — kad su u predgrađima,
pod trulim lišćem, otkrivani leševi »crnih djevojčica«. I kad je zatvorenih očiju na mjestu
crnih trebalo zamišljati bijele djevojčice, umjesto »njihovih« zamišljati naše kćeri. Predočiti,
recimo, malu Aleksandru Zec, zamisliti njen strah i očaj, njenu usamljenost i bespomoćnost,
njen užas kad su joj vezivali oči, njeno beživotno tijelo pokošeno rafalom i lice pokriveno
lišćem. I onda zamisliti da je to lice vaše kćeri, da je to lice našeg anđela.
U međuvremenu, izgradili smo društvo ravnodušno na zločine, uljuljano u san da se takve
stvari događaju samo crnim djevojčicama. A nasilje je postalo obično i praktično poput trake
za tamanjenje mušica. Surovomsilom olakšavaju se teški tereti izopačenih strasti, ah i
rješavaju vrlo svakodnevni problemi — među mafijašima kao i u obitelji, u vojsci kao i u
školi, na nogometnim stadionima kao i na stranačkim izborima. Izgradili smo društvo u
kojemu će na posljetku ubijati i naše djevojčice, naše anđele.
Prije sedam godina, iz Suhača kraj Sinja, iz istog sela iz kojeg je one kobne večeri Anđela s
prijateljima otišla na koncert, nestala je Milena Nešić, mentalno zaostala djevojka. Pronađena
je desetak dana kasnije, mrtva, polugola, prekrivena granjem i lišćem. Istraga je ustanovila
smrt uslijed jakog edema pluća. U istom tom selu prije četiri godine, na pravoslavan Božić
1998., tri su muškarca kolcima i toljagama nasmrt zatukla 66-godišnjeg Jovana Borovica. Do
dana današnjeg ubojice nisu privedene pravdi. Iste je godine u istom selu, u prilično nejasnim
okolnostima svoj život na dnu bunara skončao Jovanov kum i najbolji prijatelj. Istraga je
zaključila da je riječ o samoubojstvu.
Policija danas otvara te dosjee, odavno prekrivene prašinom, zbog očitih sličnosti u
okolnostima tih smrti. Jer je Milena također bila iz Suhača, jer je Jovan također bio iz Suhača,
jer je njegov ubojica brat Ivana Bulja, Anđelinog ubojice. Policija, naravno, nije institucija od
koje bi se očekivalo da uoči besmislenost svoje formulacije o »sličnosti u okolnostima tih
smrti«. Kao da svaka smrt nije ista, i kao da okolnost svake nasilne smrti nije ista!
Tada, naime, u vrijeme kad su u Suhaču kraj Sinja nestajale »njihove« djevojke i »njihovi«
starci, Hrvati nisu zatvarali oči da zamisle svoju djecu u plitkim grobovima i svoje očeve na
dnu bunara. Nisu bile iste ni okolnosti, ni smrti. Njihove su oči bile zatvorene samo kako bi
zamislili da se to ne događa. Barem ne njima.
Kad su na posljetku ipak u užasu otvorili oči, bilo je kasno. Lice pod lišćem — modro, krvavo
lice sivih usana — bilo je stvarno. Lice Anđele Bešlić. Lice anđela.
travnja 2002.Princeze miješane krvi
ili kako znate da onaj Albanac iz slastičarnice u prizemlju ne jede malu djecu
Sjetila me cijela ova tužna storija na događaj koji se u Šibeniku zbio prije ravno osam godina.
Nije, doduše, ta priča tada potresla Hrvatsku ni upola koliko ova, a opet, ruku na srce, nije
bila ni tako fizički tragična. Strašno je to bilo, ne kažem, ali kako bilo, mali Luka - a Luka se
zvao taj dječak - danas vjerojatno živi posve normalnim tinejdžerskim životom. Čak i ako više
ne živi u Hrvatskoj, moguće je da je sad sretan mladi čovjek koji i ne zna što mu se dogodilo
toga ljeta 1994. godine.
Bilo je to uoči svečanog otvaranja šibenskog Festivala djeteta: na sjednici Gradskog vijeća
raspravljalo se o ideji da ga te godine otvorenim proglasi određeni dječak Luka Č. Požutjeli
novinski članci ne pamte zbog čega je mali Luka zaslužio čast da otvori Festival, je li zbog
školskih ocjena, glumačkog talenta ili naprosto zato što je bio slatko dijete, ali pamte zašto
HDZ-ovim vijećnicima šibenskog Gradskog vijeća mali Luka nije dolazio u obzir. »Uz toliko
djece naših palih branitelja i policajaca, zar da šibenski Festival djeteta otvara jedan Luka Č.,
koji je po ocu Srbin?!« -bjesnio je vijećnik Vinko Vučenović.
Eto, te sam se tužne priče sjetio - mada sam mogao i brojnih drugih, zapravo još mračnijih, ali
ova je toliko strašna u svojoj ljudskoj niskosti, da je tako svedena gotovo jednako užasna
poput priča o djeci koja su zbog iste stvari — zato, naime, što su bili »po ocu Srbi« — završili
u plitkim i neoznačenim grobovima.
Sjetio sam se, naime, maloga Luke Č. svaki put kad sam proteklih mjeseci u novinama čitao o
zloj sudbini male četverogodišnje Nine i njezine sedmogodišnje sestre Ele, čiji su roditelji
umrli ostavivši im samo virus AIDS-a. Prvi put to je bilo kad ih u Kaštelima, gdje ih je
usvojila obitelj Oblak, nisu htjeli primiti u dječji vrtić. Onda smo za njih čuli kad su
zagrebačke vlasti, koje su gradske stanove dijelili Mesićevim tjelohraniteljima i raznim
estradnim kolutićavcima, odbile Nini i Eli dati stan i tako im olakšati česte odlaske na
terapiju.Na posljetku, za Ninu i Elu opet smo cuh smo prije neki dan, kada su njihovi
usvojitelji konačno dobili ključeve zagrebačkog stana, a njihovi ih novi susjedi, u Brazilskoj
14 u zagrebačkim Gajnicama, na sastanku Kućnog savjeta proglasili — nepoželjnima. »Nitko
nas nije obavijestio o toj odluci«, šokirano govore stanari Brazilske ulice. »Sramota je da iz
medija moramo doznati o njihovu useljenju!«
Mala Nina i Ela, kao i mali Luka C., nose u sebi grijeh rođenja, grijeh roditeljskog naslijeđa
koji nisu mogli ni izabrati ni odbiti: očev gen ili majčin virus koji će odrediti njihovo biće i
ostatak života. Biti Srbin i biti neizlječivo bolestan nije, naravno, usporedivo: u zemlji Hrvata
to je isto. Od onog trenutka kad je mali Luka C., klinac koji nikomu ništa nažao nije napravio
u svih svojih nekoliko godina života, pomnom analizom dezoksiribonukleinske spirale
raskrinkan kao neravnopravan našoj arijevskoj djeci, dakle nepodoban da otvori jedan običan
jebeni dječji festival.
Kad je uskoro nestalo Srba, tražili smo muslimanske gene, nalazili ga i kod djevojaka koje su
se usudile čak i pobijediti na natjecanju za Miss Hrvatske, a kad smo ostali bez muslimana,
tražili smo krive gene u romske djece, mlatili ih po kolodvorima i puštali ih da umru u
majčinoj utrobi, jer Hitna pomoć je samo za čistokrvne Hrvate.
Kad smo na posljetku ostali sami, u 90-postotno čistoj državi, etnički najčišćoj u čitavoj
svojoj povijesti, stali smo grozničavo tražiti medu sobom homoseksualce, lezbijke, mormone,
vegetarijance, duševne bolesnike i zaraženu djecu, dakle sve one koji su drugačiji od prototipa
zdravog heteroseksualnog Hrvata katolika. Na kraju tog ksenofobičnog i ekskluzivnog kruga
priča se zavrtjela u svoj logičan finale: biti bolestan zapravo je isto što i biti Srbin. Dakle
drugačiji od nas, nepoželjan na poslu, u susjedstvu, u vrtiću.
Na koncu, nisu li hrvatski nacionalisti AIDS objašnjavali upravo kao specijalno oružje u
velikoj antihrvatskoj zavjeri? »Cilj sila Tame je oslabiti nacije i onda nametnuti svoj utjecaj«
— pisao je svojedobno Vjesnik - »Evo kako to čine: razvojem negativnih stavova prema
braku, abortusima, kontracepcijom, sterilizacijom, poticanjem na homoseksualnost i širenjem
SIDE.« Wow! Nisu li, uostalom, za epidemiju kuge u trinaestom stoljeću bili krivi - Zidovi?
Jasno, stanari Brazilske 14 u Gajnicama nemaju ništa protiv Nine i Ele. »Osobno nemam ništa
protiv njih, mi samo štitimo svoju djecu«, dirljivo se novinaru ispovjedio jedan od njih. »A
nama nitko ne jamči stopostotnu sigurnost!«Poznata vam je ova teza, zar ne? Ne mrzimo mi
nikoga, ali »tko nam jamči stopostotnu sigurnost« od novih susjeda Srba, tko nam jamči da
nisu snajperisti? Tko nam jamči da oni Crnci studenti odozgo nisu dileri kokaina? Tko nam
jamči da onaj musliman s kojim hoda naša mala neće obrezati naše unuke? Tko nam jamči da
onaj Albanac iz slastičarnice u prizemlju ne siluje malu djecu i potom ih jede? Tko nam jamči
da onaj peder s prvog kata neće obratiti naše sinove? Tko nam jamči da ona lezbijka preko
puta neće zavesti naše djevojčice? Tko nam jamči da ih one dvije djevojčice s trećeg kata
neće zaraziti AIDS-om?
Ili, precizno: »Uz toliko djece naših palih branitelja i policajaca, zar da se naša djeca igraju s
Ninom i Elom, koje po ocu imaju sidu?!«
Nitko nikome, naravno, ne može »stopostotno jamčiti« da ga jednom u životu Nina ili Ela
neće zaraziti. Zato Ninu i Elu treba staviti u nekakav dom. Ali u domu rade nečije majke,
mogu li ih Nina i Ela zaraziti? Naravno da teoretski mogu, zato Ninu i Elu treba staviti u
izolaciju, u kakav logor za drugačije ljude. Ali čuvari logora su naša djeca i očevi, mogu li ih
Nina i Ela zaraziti? Naravno da teoretski mogu — zato u domovima i logorima trebaju raditi
Srbi, muslimani, homoseksualci i mentalni bolesnici.
Mala Nina i Ela još nemaju pojma u kakvom im je svijetu i kakvoj Hrvatskoj živjeti.
Obilježene grijehom rođenja i okružene predrasudama kojima će ih mali, sitni Hrvati mjeriti s
pristojne i sigurne distance.
Zadovoljni što je konačno i medicina dokazala da je opasno miješati krv.
lipnja 2002.Imaju li kokoši jaja?
ili kako je znanstveno dokazano da svako jutro jedno jaje oportunizmu snagu daje
Da mi je netko prije pet ili deset godina rekao da će neki tip na Markovu trgu, pred zgradom
Vlade, sačekati premijera i gađati ga jajima, a da pritom ne samo da uopće neću biti fasciniran
njegovom građanskom hrabrošću, nego neću niti navijati za njega, teško da bih mu
povjerovao. Ili da mi je netko, prije petnaestak godina, rekao da će netko jajima gađati Ivicu
Račana, a da to ne samo da neću biti ja, već da ću u novinama objašnjavati zašto mi se to ni
najmanje ne sviđa - rekao bih mu da ili je lud on, ili ću lud biti ja.
Pravo građana da jajima gađaju predsjednika Vlade - ne, jasno, samo predsjednika Vlade, i ne
samo jajima - jedno je od temeljnih stečevina zapadne demokracije i najvažnijih ljudskih
prava, uz bok pravu na informaciju ili pravu glasa. Zbog naizgled kompliciranog
demokratskog paradoksa po kojemu nije na nama da dokazujemo kako su političari lopovi,
već je na njima da nama dokažu da nisu, premijera ili predsjednika Republike — mislio sam
tada, a mislim i danas — građanin treba gađati jajima kad god može. Dakle, kad god ima —
jaja.
To pak da ćemo jednoga dana, kad skončaju socijalističko jednoumlje i dugački redovi pred
samoposlugama, svi imati jaja... zar nismo upravo tako razmišljali demokratsko višeumlje,
vladavinu prava i slobodno tržište?
Pa ipak, kad je prije nekoliko dana bivši policajac Zvonko Lovrenčić, jedan od onih što su
mjesecima štrajkali pred Vladom i Saborom, po drugi put ovoga ljeta naciljao premijera Ivicu
Račana jajima, nije — koliko god bih i ja osobno prvi na Račana digao jaje - da mi je došlo
pokloniti se odvažnom demonstrantu.
Pa ni kad su zbog toga junačkog čina sutradan Lučinovi policjoti pendrecima razjurili
sedmoricu preostalih otpuštenih kolega s Markova trga, a onda drugi jedan građanin, Mirko
Condić, pred zgradom Vlade u inat bacio ni manje ni više nego dvije stotine jaja, nije mi baš
došlo da ustanem i zaplješćem hrabrom pukovniku u invalidskim kolicima.Da li, naime, zbog
toga sto je bacio dvjesto jaja, pa se ima računati vrijednim za stotinu ljudi, vrag će ga znati -
tek, nije mi podvig Mirka Čon-dića izgledao nešto sumanuto hrabrim. Nije bilo Lučinovih
žandara, nije ga nitko niti pokušao spriječiti - pukovnik Condić je s prijateljima došao na
Markov trg, uredno pozvanim novinarima odrecitirao par dosjetki tipa »ako je jedno jaje bilo
razlogom za policijsku akciju, evo im još dvjesto razloga«, i onda, uz pjesmu ženskog zbora
»Bože, čuvaj Hrvatsku«, na pločnik pod Račanovim prozorom bacio veliku plastičnu vreću
trgovačkog lanca »Diona« s dvadeset ružičastih kartona jaja. Sve zajedno izgledalo je poput
tupavog umjetničkog performansa kakvog ambicioznog srednjoškolskog konceptualca, i
iziskivalo je manje hrabrosti nego, recimo, umiješati se u masovnu tuču u vrtiću Pirgo: na
koncu srčani demonstrant nije zaradio niti prekršajnu prijavu zbog onečišćenja javne
površine!
Možda, između ostalog, zbog toga prosječnom hrvatskom anarhoko-lumnistu srce nije
zaigralo dok su jaja letjela prema predsjedniku Vlade, kao što bi svako zdravo srce na svijetu
moralo zaigrati pred prizorom jaja razbijenih o čelo premijera. Možda zato ni u jednom
trenutku nije podijelio pravedan gnjev čovjeka u invalidskim kolicima pred zgradom krip-
tokomunističke Vlade. Zbog toga, naime, što danas više hrabrosti treba imati da bi se bilo
Ivica Račan nego da bi se na njega bacilo jaje.
To, naravno, ne govori ništa o hrabrosti ili toleranciji Ivice Račana — nije Ivica Račan
premijer zato što je hrabar čovjek, već zato što su hrabri bili njegovi glasači - koliko o
hrabrosti i toleranciji kojekakvih Lovren-čića ili Condića.
Na koncu, Ivica Braveheart Račan može biti sretan što je prošao samo s jajima, jer je rečenom
Zvonku Lovrenčiću mjesec dana prije »operacije jaje« policija u podrumu kuće u Sesvetama
otkrila zazidani bunker s - citiram policijski zapisnik - dvije pješadijske rasprskavajuće mine,
dva tromblona, 32 upaljača za mine, 16 spremnika za automatsku pušku, 1323 komada
streljiva, 500 grama baruta, 1,6 kilograma TNT-a, 13,6 kilograma vitezita i deset ručnih
bombi, takozvanih kinder-jaja!
Zaista, Račanu je trebalo dosta sreće — svakako više nego hrabrosti — da bi čovjek poput
Lovrenčića od svega što je imao kod kuće na prosvjed pred zgradu Vlade odnio kutiju jaja! I
to kokošjih.
Napravite, recimo, mali eksperiment: izvucite iz ormara crnu košulju, otiđite pred Banske
dvore i gađajte zgradu Vlade jajima. Gađajte ih, na primjer, zato što i vi, mada poražena
manjina ovog društva, imate pravo da vas se čuje. I što ćete vidjeti? Kao u onom vicu, prva
dva-tri dana vjerojatnoImaju li kokoši jaja?
ili kako je znanstveno dokazano da svako jutro jedno jaje oportunizmu snagu daje
Da mi je netko prije pet ili deset godina rekao da će neki tip na Markovu trgu, pred zgradom
Vlade, sačekati premijera i gađati ga jajima, a da pritom ne samo da uopće neću biti fasciniran
njegovom građanskom hrabrošću, nego neću niti navijati za njega, teško da bih mu
povjerovao. Ili da mi je netko, prije petnaestak godina, rekao da će netko jajima gađati Ivicu
Račana, a da to ne samo da neću biti ja, već da ću u novinama objašnjavati zašto mi se to ni
najmanje ne sviđa — rekao bih mu da ili je lud on, ili ću lud biti ja.
Pravo građana da jajima gađaju predsjednika Vlade - ne, jasno, samo predsjednika Vlade, i ne
samo jajima - jedno je od temeljnih stečevina zapadne demokracije i najvažnijih ljudskih
prava, uz bok pravu na informaciju ili pravu glasa. Zbog naizgled kompliciranog
demokratskog paradoksa po kojemu nije na nama da dokazujemo kako su političari lopovi,
već je na njima da nama dokažu da nisu, premijera ili predsjednika Republike - mislio sam
tada, a mislim i danas - građanin treba gađati jajima kad god može. Dakle, kad god ima - jaja.
To pak da ćemo jednoga dana, kad skončaju socijalističko jednoumlje i dugački redovi pred
samoposlugama, svi imati jaja... zar nismo upravo tako razmišljali demokratsko višeumlje,
vladavinu prava i slobodno tržište?
Pa ipak, kad je prije nekoliko dana bivši policajac Zvonko Lovrenčić, jedan od onih što su
mjesecima štrajkali pred Vladom i Saborom, po drugi put ovoga ljeta naciljao premijera Ivicu
Račana jajima, nije — koliko god bih i ja osobno prvi na Račana digao jaje - da mi je došlo
pokloniti se odvažnom demonstrantu.
Pa ni kad su zbog toga junačkog čina sutradan Lučinovi policjoti pendrecima razjurili
sedmoricu preostalih otpuštenih kolega s Markova trga, a onda drugi jedan građanin, Mirko
Condić, pred zgradom Vlade u inat bacio ni manje ni više nego dvije stotine jaja, nije mi baš
došlo da ustanem i zaplješćem hrabrom pukovniku u invalidskim kolicima.Da li, naime, zbog
toga sto je bacio dvjesto jaja, pa se ima računati vrijednim za stotinu ljudi, vrag će ga znati -
tek, nije mi podvig Mirka Con-dića izgledao nešto sumanuto hrabrim. Nije bilo Lučinovih
žandara, nije ga nitko niti pokušao spriječiti - pukovnik Čondić je s prijateljima došao na
Markov trg, uredno pozvanim novinarima odrecitirao par dosjetki tipa »ako je jedno jaje bilo
razlogom za policijsku akciju, evo im još dvjesto razloga«, i onda, uz pjesmu ženskog zbora
»Bože, čuvaj Hrvatsku«, na pločnik pod Račanovim prozorom bacio veliku plastičnu vreću
trgovačkog lanca »Diona« s dvadeset ružičastih kartona jaja. Sve zajedno izgledalo je poput
tupavog umjetničkog performansa kakvog ambicioznog srednjoškolskog konceptualca, i
iziskivalo je manje hrabrosti nego, recimo, umiješati se u masovnu tuču u vrtiću Pirgo: na
koncu srčani demonstrant nije zaradio niti prekršajnu prijavu zbog onečišćenja javne
površine!
Možda, između ostalog, zbog toga prosječnom hrvatskom anarhoko-lumnistu srce nije
zaigralo dok su jaja letjela prema predsjedniku Vlade, kao što bi svako zdravo srce na svijetu
moralo zaigrati pred prizorom jaja razbijenih o čelo premijera. Možda zato ni u jednom
trenutku nije podijelio pravedan gnjev čovjeka u invalidskim kolicima pred zgradom krip-
tokomunističke Vlade. Zbog toga, naime, što danas više hrabrosti treba imati da bi se bilo
Ivica Račan nego da bi se na njega bacilo jaje.
To, naravno, ne govori ništa o hrabrosti ili toleranciji Ivice Račana -nije Ivica Račan premijer
zato što je hrabar čovjek, već zato što su hrabri bili njegovi glasači - koliko o hrabrosti i
toleranciji kojekakvih Lovren-čića ili Čondića.
Na koncu, Ivica Braveheart Račan može biti sretan što je prošao samo s jajima, jer je rečenom
Zvonku Lovrenčiću mjesec dana prije »operacije jaje« policija u podrumu kuće u Sesvetama
otkrila zazidani bunker s - citiram policijski zapisnik - dvije pješadijske rasprskavajuće mine,
dva tromblona, 32 upaljača za mine, 16 spremnika za automatsku pušku, 1323 komada
streljiva, 500 grama baruta, 1,6 kilograma TNT-a, 13,6 kilograma vitezita i deset ručnih
bombi, takozvanih kinder-jaja!
Zaista, Račanu je trebalo dosta sreće — svakako više nego hrabrosti — da bi čovjek poput
Lovrenčića od svega što je imao kod kuće na prosvjed pred zgradu Vlade odnio kutiju jaja! I
to kokošjih.
Napravite, recimo, mali eksperiment: izvucite iz ormara crnu košulju, otiđite pred Banske
dvore i gađajte zgradu Vlade jajima. Gađajte ih, na primjer, zato što i vi, mada poražena
manjina ovog društva, imate pravo da vas se čuje. I što ćete vidjeti? Kao u onom vicu, prva
dva-tri dana vjerojatnoImaju li kokoši jaja?
ili kako je znanstveno dokazano da svako jutro jedno jaje oportunizmu snagu daje
Da mi je netko prije pet ili deset godina rekao da će neki tip na Markovu trgu, pred zgradom
Vlade, sačekati premijera i gađati ga jajima, a da pritom ne samo da uopće neću biti fasciniran
njegovom građanskom hrabrošću, nego neću niti navijati za njega, teško da bih mu
povjerovao. Ili da mi je netko, prije petnaestak godina, rekao da će netko jajima gađati Ivicu
Račana, a da to ne samo da neću biti ja, već da ću u novinama objašnjavati zašto mi se to ni
najmanje ne sviđa - rekao bih mu da ili je lud on, ili ću lud biti ja.
Pravo građana da jajima gađaju predsjednika Vlade - ne, jasno, samo predsjednika Vlade, i ne
samo jajima — jedno je od temeljnih stečevina zapadne demokracije i najvažnijih ljudskih
prava, uz bok pravu na informaciju ili pravu glasa. Zbog naizgled kompliciranog
demokratskog paradoksa po kojemu nije na nama da dokazujemo kako su političari lopovi,
već je na njima da nama dokažu da nisu, premijera ili predsjednika Republike - mislio sam
tada, a mislim i danas - građanin treba gađati jajima kad god može. Dakle, kad god ima —
jaja.
To pak da ćemo jednoga dana, kad skončaju socijalističko jednoumlje i dugački redovi pred
samoposlugama, svi imati jaja... zar nismo upravo tako razmišljali demokratsko višeumlje,
vladavinu prava i slobodno tržište?
Pa ipak, kad je prije nekoliko dana bivši policajac Zvonko Lovrenčić, jedan od onih što su
mjesecima štrajkali pred Vladom i Saborom, po drugi put ovoga ljeta naciljao premijera Ivicu
Račana jajima, nije - koliko god bih i ja osobno prvi na Račana digao jaje - da mi je došlo
pokloniti se odvažnom demonstrantu.
Pa ni kad su zbog toga junačkog čina sutradan Lučinovi policjoti pendrecima razjurili
sedmoricu preostalih otpuštenih kolega s Markova trga, a onda drugi jedan građanin, Mirko
Condić, pred zgradom Vlade u inat bacio ni manje ni više nego dvije stotine jaja, nije mi baš
došlo da ustanem i zaplješćem hrabrom pukovniku u invalidskim kolicima.Da li, naime, zbog
toga sto je bacio dvjesto jaja, pa se ima računati vrijednim za stotinu ljudi, vrag će ga znati -
tek, nije mi podvig Mirka Čon-dića izgledao nešto sumanuto hrabrim. Nije bilo Lučinovih
žandara, nije ga nitko niti pokušao spriječiti - pukovnik Čondić je s prijateljima došao na
Markov trg, uredno pozvanim novinarima odrecitirao par dosjetki tipa »ako je jedno jaje bilo
razlogom za policijsku akciju, evo im još dvjesto razloga«, i onda, uz pjesmu ženskog zbora
»Bože, čuvaj Hrvatsku«, na pločnik pod Račanovim prozorom bacio veliku plastičnu vreću
trgovačkog lanca »Diona« s dvadeset ružičastih kartona jaja. Sve zajedno izgledalo je poput
tupavog umjetničkog performansa kakvog ambicioznog srednjoškolskog konceptualca, i
iziskivalo je manje hrabrosti nego, recimo, umiješati se u masovnu tuču u vrtiću Pirgo: na
koncu srčani demonstrant nije zaradio niti prekršajnu prijavu zbog onečišćenja javne
površine!
Možda, između ostalog, zbog toga prosječnom hrvatskom anarhoko-lumnistu srce nije
zaigralo dok su jaja letjela prema predsjedniku Vlade, kao što bi svako zdravo srce na svijetu
moralo zaigrati pred prizorom jaja razbijenih o čelo premijera. Možda zato ni u jednom
trenutku nije podijelio pravedan gnjev čovjeka u invalidskim kolicima pred zgradom krip-
tokomunističke Vlade. Zbog toga, naime, što danas više hrabrosti treba imati da bi se bilo
Ivica Račan nego da bi se na njega bacilo jaje.
To, naravno, ne govori ništa o hrabrosti ili toleranciji Ivice Račana — nije Ivica Račan
premijer zato što je hrabar čovjek, već zato što su hrabri bili njegovi glasači - koliko o
hrabrosti i toleranciji kojekakvih Lovren-čića ili Čondića.
Na koncu, Ivica Braveheart Račan može biti sretan što je prošao samo s jajima, jer je rečenom
Zvonku Lovrenčiću mjesec dana prije »operacije jaje« policija u podrumu kuće u Sesvetama
otkrila zazidani bunker s — citiram policijski zapisnik — dvije pješadijske rasprskavajuće
mine, dva tromblona, 32 upaljača za mine, 16 spremnika za automatsku pušku, 1323 komada
streljiva, 500 grama baruta, 1,6 kilograma TNT-a, 13,6 kilograma vitezita i deset ručnih
bombi, takozvanih kinder-jaja!
Zaista, Račanu je trebalo dosta sreće - svakako više nego hrabrosti -da bi čovjek poput
Lovrenčića od svega što je imao kod kuće na prosvjed pred zgradu Vlade odnio kutiju jaja! I
to kokošjih.
Napravite, recimo, mali eksperiment: izvucite iz ormara crnu košulju, otiđite pred Banske
dvore i gađajte zgradu Vlade jajima. Gađajte ih, na primjer, zato što i vi, mada poražena
manjina ovog društva, imate pravo da vas se čuje. I što ćete vidjeti? Kao u onom vicu, prva
dva-tri dana vjerojatnonećete vidjeti ništa. Tek četvrti dan vidjet ćete odlučne Račanove
škova-cine kako s fasade skupljaju skorene i usmrđene mrlje od vaših jaja.
Pođite zatim na sastanak Čondićevog Stožera za obranu digniteta Domovinskog rata, ili na
osnivačku skupštinu Pašalićeva Hrvatskog bloka, ili na koncert Marka Perkovića Thompsona,
ili na neko obližnje suđenje ratnim zločincima. Pođite tamo i sad njih gađajte jajima. Gađajte
ih, primjerice, zbog toga što oni predstavljaju civilizacijski poraženu prošlost, jer ste vi
većina, jer ste vi pobjednici, jer ih se ne bojite. Sto ćete, međutim, sad vidjeti? Opet, naravno,
prva dva-tri dana nećete vidjeti ništa. Tek četvrti dan vidjet ćete malo — na lijevo oko. Možda
odlučne Račanove komu-njalce kako s asfalta skupljaju skorene mrlje od vrlo doslovno vaših
jaja.
Ako ste, naime, sve napravili kako sam rekao, eksperiment bi trebao pokazati da za tako nešto
- a ne za gađanje Ivice Račana - treba imati jaja. I to, bogami, ne kokošja, i bogami ne u
plastičnoj kesi.
Što bi nam još kazali rezultati eksperimenta? Dobro, osim, hematoma na oba oka, frakture
lubanje, nagnječenja prsnog koša, tri slomljena rebra, par izbijenih zubi i relativno stabilne
krvne slike? Kazali bi nam zašto se pobjednička većina građana Hrvatske uopće ne osjeća
sigurnom i zaštićenom u državi kojoj su oni izabrali i predsjednika i premijera. I zašto ih je
tako malo što mogu suosjećati s čovjekom koji predsjednika Vlade takve države gada jajima.
Pa čak i zašto ga, kad je već tako, ni oni sami nikad ne bi gađali jajima.
Jer, kad većina nema jaja, a manjina čak i kinder-jaja ima doslovce na bacanje, za takvu je
nestabilnost društva obično kriv premijer. Njegova je pak sreća - svakako mnogo više nego
hrabrost, a mnogo manje nego takozvani demokratski paradoks - što većina građana nema jaja
da ga zbog toga gada jajima.
rujna 2002.Sve Eline bitke
ili jedna mala priča bez slavnih ratova, uskrslih državnosti i vjekova sedmih
Kao rijetko kad, i najobičnije adhoc novinske ankete ovih dana precizno oslikavaju hrvatsku
stvarnost. Više od tri četvrtine, točnije 78 posto Hrvata ni pod koju cijenu ne bi pristalo na
izručenje generala Janka Bobetka Haagu; nasuprot njima, svega 22 posto anketiranih pristalo
bi da im djeca idu u razred s HlV-pozitivnom djevojčicom Elom Oblak.
To je okrugla, stopostotna slika Hrvatske danas: poštar s kožnom torbom punom telegrama
podrške pred kućom generala Janka Bobetka na zagrebačkom Tuškancu; unutra, u dnevnoj
sobi, stari general telefonski razgovara s premijerom Račanom, oko stola s bićerinima domaće
rakije i malo narezanog drniškog pršuta natiskala se brojna rodbina, prijatelji i susjedi,
nekadašnji suradnici i suborci, novinari, odvjetnici i ratni veterani, razni izaslanici, stranački
čelnici, bivši ministri, gradski vijećnici i saborski zastupnici, dok su u hodniku stisnuli redove
Branimir Glavaš, Damir Kajin, Ivo Sanader, Vladimir Seks, Ljubo Ćesić Rojs, Dražen Budiša
i ostali uglednici smrknutih lica i smrknutih odijela.
Stožer hrvatskih branitelja najavljuje da će Bobetkovu kuću pretvoriti u utvrdu, zagrebačka
Gradska skupština pokreće proceduru proglašenja generala Bobetka počasnim građaninom, na
crkvi sv. Križa u Sisku koči se golemim slovima »Bobetko«, a na nogometnim stadionima
crni transparenti s porukom »Ako date Janka, kukat će vam majka!«.
To je slika Hrvatske danas; nešto južnije, u osnovnoj školi Bijaći u Kaštel Novom, na kraju
dugačkog hodnika u prizemlju, na sigurnoj udaljenosti od ostale djece, u velikoj sobi školske
knjižnice, za golemim stolom sama samcata sjedi mala Ela. Nema rodbine, nema prijatelja,
nema prijateljica, nema gradskih vijećnika ni saborskih zastupnika, nema nakon svega više ni
novinara, nema u toj velikoj bijeloj prostoriji ispunjenoj knjigama nikoga osim nje i njene
učiteljice Marine. Na stolu tužno obješeni fikus, knjige, bilježnice, pribor za prvu pomoć,
školski dnevnik samo za malu Elu i njena crvena torba s ironičnim, pretužnim natpisom FOR
ME ONLY-Samo za mene.Mala Ela rođena je baš nekako onih dana kad je stožerni general
Janko Bobetko odlazio u mirovinu. Ona ima sedam godina, ona je hrvatska budućnost —
ostarjeli general pak hrvatska je prošlost. Sudbina generala Bobetka piše se velikim i zlatnim
slovima, Elina je sudbina malena i beznačajna. Ona svoje prva knjige tek uči čitati, general je
svoje već napisao.
»Sve moje bitke« zove se njegova velika knjiga, jer sve su njegove bitke velike i važne, i sve
će ih mala Ela učiti u školi: i onu 1941. godine, kad se u Sisku priključio prvom oružanom
otporu nacističkoj sili u Europi, i onu 1971., kad se priključio otporu beogradskom
hegemonizmu, i onu 1991., kad se pridružio otporu velikosrpskoj agresiji; i bitku za Medački
džep, i bitku za dubrovačko zalede, i veliku, historijsku operaciju Oluja.
»Sve Eline bitke« nisu tako velike, važne i povijesne: ni ona kad se, u Godini Velike Oluje,
rodila s virusom HlV-a, ni kad joj je valjalo shvatiti da mame i tate više nema; ni kad je sa
sestricom Ninom tražila tko će ih udomiti, ni kad ih u Kaštelima nisu htjeli primiti u vrtić; ni
kad im zagrebačke vlasti nisu dale stan da im olakšaju terapiju, ni kad su ih nesuđeni susjedi u
konačno dodijeljenom stanu u Gajnicama proglasili nepoželjnima, ni kad su joj odrasli
objasnili da je škola prenapučena i da za nju mjesta ima jedino u školskoj knjižnici. Ela ima
sedam godina i za razliku od velikih, monumentalnih bitaka generala Bobetka njene bitke sve
su samo njene, male i - izgubljene.
U priči male Ele nema teških riječi, epskih djela i historijskih freski. U toj priči nema
narodnooslobodilačkih ratova, nacističkih okupatora i narodnih heroja, brigada, divizija i
ofenziva, nema hrvatskih proljeća, masovnih pokreta, tamnica naroda i komunističkih čistki,
nema tisućljetnih snova, uskrslih državnosti, vjekova sedmih i devetnaestih, veličanstvenih
Bljeskova i Oluja, vojnih parada, Vlakova slobode i zastava nad Kninom; nema u njenoj priči
ustaničkih pušaka, strijeljanih rodoljuba, lepoglav-skih samica i kućnih pritvora, nema leševa
uz cestu, spaljenih kuća, okićenih tenkova, svečanih akademija i masovnih demonstracija.
Nema u Elinoj priči ničega herojskog i historijskog, tek njena učiteljica Marina, pribor za
pisanje, crtanje i prvu pomoć, te crvena torba s natpisom For me only. Takva kakva jest ona je
hrvatska budućnost: mala, bistra, znatiželjna, vedra i nevina, ali i neizvjesna, nasljedno
bolesna i izolirana.
Hrvate, naravno, ona ne zanima previše i predugo: otprilike koliko i epizoda Oprah Showa na
temu AIDS-a. O, da, pročitat će oni u novinama nekoliko potresnih tekstova, možda i pustiti
suzu s pristojne distance, na drugom kraju dugačkog hodnika, ali imaju i oni svoju djecu,
morajumisliri na njih, Hrvatima je žao, nije da nije, ali ne mogu oni i njihova djeca biti taoci
dviju bolesnih djevojčica.
Zanimljivo je, međutim, kako isti argumenti ne važe kad je riječ o monumentalnoj hrvatskoj
prošlosti. O, da, imaju Hrvati svoju djecu, moraju misliti na njih, možda će i pustiti suzu zbog
njihove neizvjesne budućnosti, ali Hrvatska je u pitanju, optužnica protiv svakog generala
optužnica je protiv njih samih. Hrvatima je žao, nije da nije, ali Država zove: ako treba, i
njihova djeca stat će u živi zid, kao dragovoljni taoci par umirovljenih generala.
Tu, pred utvrdom na Tuškancu, Hrvati su kao kod kuće — čitavi u prošlosti, duboko u svojoj
slavnoj i krvavoj povijesti, u domaćem okruženju ratnih stjegova, velikih jubileja,
koncelebriranih misa, državnih ceremonija, fanfara i posmrtnih marševa, širokih gesta i teških
riječi; svi nati-snuti na ulazu u stan generala Bobetka, u tijesnom hodniku, gurajući se prema
dnevnoj sobi, prema bićerinima i platama s pršutom na stoliću od hrastovine.
Valjda je zato mala Ela sama u velikoj sobi, na kraju dugačkog hodnika u prizemlju škole u
Kaštel Novom. Objasnit će joj već jednom odrasli da je generalov stan bio prenapučen, i da je
za nju bilo mjesta samo u školskoj knjižnici. Medu nekoliko tisuća knjiga i »Svim mojim
bitkama«, pored fikusa, školskog dnevnika for me only i dječjeg pribora za prvu pomoć.
Jer tamo se Hrvati, začudo, panično boje krvi.
rujna 2003.Pukovniku nema tko da bi reč rekel
ili kako su Cristiano Vieri i Pippo Inzaghi završili na Općinskom sudu u Splitu
Ima u toj bizarnoj epizodi o nogometnom sucu Ivanu Katuši jedan izvanredno zabavan detalj
koji cijeloj priči daje i te kako ozbiljan ton: ono, naime, kad Josip Spajić, brat legendarnog
pukovnika Stjepana, sjedi u restoranu Motela Plitvice, za stolom u kutu, medu sasušenim
fikusima, osvrće se oko sebe da provjeri gleda li tko, pa preko stola dodaje nekakvu omotnicu
čovjeku preko puta stola, časnom dakle sucu Katuši. »Tu je deset tisuća eura, kako ste se
dogovorili sa Stjepanom«, tiho Josip slijedi svoju ruku, da bi na koncu, već posve nagnut nad
stol dodao: »I ne zaboravite, to vam je da sutra sudite pošteno!«
Eto, to »da sudite pošteno«, meni osobno to odmah ide u top 5 najboljih mafijaških citata svih
vremena, negdje između čuvene »ponude koja se ne može odbiti« (Don Vito Corleone,
naravno) i onoga opasnog tipa kojemu su »sudovi donosili odluke bez moga znanja« (Don
Franjo Tuđman).
Nastavak priče je poznat - Hrvatski dragovoljac te je subote na Gradskom stadionu u
Koprivnici izgubio od Slaven Belupa 1:2, Stjepan Spajić zatražio je, razumljivo, povrat
novca, časni sudac Ivan Katuša novce je, razumljivo, vratio, i sve bi, razumljivo, ostalo
»među njima« da svojeglavi pukovnik - posve nerazumljivo - nije i sebe i časnog suca
prijavio Disciplinskoj komisiji HNS-a, koji ih je ovih dana kaznio doživotnim i nešto kraćim
suspenzijama.
Nije, kažem, do kraja razumljivo zašto je Stjepan Spajić prijavio cijeli slučaj Disciplinskoj
komisiji, ali ništa manje razumljive nisu ni rigorozne kazne. Sve je tu, naime, bilo — pošteno.
Kao prvo, nije li Josip Spajić u Motel Plitvice pošteno donio točno onoliko novca koliko su se
dogovorili? Kao drugo, nije li on — molim lijepo - dao Katuši lovu »da sudi pošteno«? Ne,
dakle, da pobijedi Dragovoljac, već da suđenje bude pošteno? Josip Spajić je, dakle, pošten
čovjek.
Treće, nije li »pošteno suđenje« s Katušom pošteno dogovorio Stjepan Spajić? Nije li, na
posljetku i kao četvrto, upravo on pošteno prijavio cijeli slučaj? Stjepan Spajić je, dakle,
pošten čovjek.Kao peto, nije li Katuša pošteno vratio novac kad je Dragovoljac izgubio? Nije
li, kao šesto, time i pošteno priznao da suđenje nije bilo pošteno? Ivan Katuša je, dakle,
pošten čovjek.
Sedmo, but not at least, nije li Hrvatski nogometni savez pošteno kaznio i jednog i drugog
sudionika ovoga slučaja? I Savez je, dakle, sve pošten čovjek do poštenoga čovjeka.
Ukratko, cijela ta stvar je poštena i čestita do dosade. Otkud onda taj smrad?
Stvar je u sasvim specifičnoj definiciji »poštenja«. Najlakše mi je to objasniti upravo na
ponuđenom primjeru »poštenog suđenja«. Sto bi, dakle, bilo to, kako se zove - pošteno
suđenje?
Prije četiri mjeseca, na početku znamenitog procesa osumnjičenima za zločine počinjene u
Lori, ročište u kojemu su trebali biti saslušani svjedoci vojnopolicijskog terora u splitskoj
ratnoj luci legendarni je sudac Slavko Lozina započeo riječima: »S obzirom na prigodu u
kojoj smo, iskoristio bih ovdje prigodu da, u ime svih nas ovdje, čestitamo našoj
reprezentaciji na uspjehu koji je polučila prije par dana i da smo uza nju. Eto, samo toliko, a
sad idemo na naš posa'!«
Riječ je, da vas podsjetim, bila o utakmici Hrvatska-Italija, odigranoj nekoliko dana ranije na
Mundijalu u Japanu. Kako znamo, Hrvatska je pobijedila 2:1, a briljirao je danski linijski
sudac Jens Larsen koji je najprije poništio čisti Vierijev gol, pravdajući svoju odluku
ofsajdom, da bi na kraju utakmice, u drugoj minuti sudačke nadoknade, Talijanima poništio
još čišći gol, ovaj put zbog navodnog Inzaghijevog faula nad Kovačem. Svakome tko je
gledao tu utakmicu bilo je jasno da se radi o sudačkoj kradi kakva nije viđena još otkako je
ono Krečak na Kantridi mahao ofsajd — čak je i nesretni Larsen kasnije priznao obje greške
— pa ipak nikome zbog toga nije bilo nimalo neugodno.
Pravda je, naime, žrtvovana Višem Cilju — pobjedi Naših, a nijedna žrtva na putu nije
vrijedna žaljenja. Iz hrvatske perspektive, bilo je to »pošteno suđenje«: suđenje, dakle, u
kojemu - eto definicije koju smo tražili — pobjeđuju Naši. Pa makar primili dva čista gola.
Ako ikad zbog nekakve talijanske urote ostane bez posla, sudac Jens Larsen uvijek će se moći
zaposliti kao sudac Vrhovnog ili Ustavnog suda Hrvatske. Ili barem splitskog Općinskog
suda.
Sudac Lozina - sad vam je jasno - nije čestitao Našima u Japanu tek onako. Poruka je bila
jasna. I bila je upućena svima koji su se u tom trenutku Našima nalazili na putu: Cristianu
Vieriju, državnom tužitelju,Pippu Inzaghiju, novinarima, aktivistima za ljudska prava,
Gianluigiju Buffonu, svjedocima optužbe ili Slaven Belupu.
Slavko Lozina je, baš kao i Ivan Katuša, plaćen da sudi pošteno. Umjesto u restoranu Plitvice
od Stjepana Spajića, kuvertu s novcem za pošteno suđenje Lozina svakog mjeseca dobiva na
bankovnom šalteru, iz državnog budžeta. Kao, uostalom, i onaj sudac koji je nekidan
oslobodio Našeg Čovjeka optuženog za pokolj 14 ratnih zarobljenika na Koranskom mostu, s
obrazloženjem da se radilo o »nužnoj samoobrani« i da dva preživjela svjedoka — da ih je taj
visokoobučen vojnik zaista htio sve likvidirati — ne bi ni doživjela suđenje. Ili onaj sudac
koji je nekidan oslobodio Našeg Čovjeka optuženog za pokušaj ubojstva vlastite zaručnice, s
obrazloženjem da gospođica - da ju je taj visokoobučen vojnik zaista htio likvidirati - ne bi ni
doživjela suđenje.
Poput njih, ni sudac Lozina neće sebi dopustiti sudbinu Ivana Ka-tuše. Stoga će čak i na
stadionu plesati kako drugi sviraju. Na primjer, Thompson. Nema kod časnog suca Lozine
povrata novca, nema doživotne suspenzije: kod njega, gospodo, Slaven Belupo nema nikakve
šanse. Jer pošteno je suđenje ono u kojemu pobjeđuje Naš Čovjek - dakle Hrvatski
Dragovoljac. U protivnom, prijavit će vas onaj tko vas i plaća - Stjepan Spajić ili Republika
Hrvatska, svejedno - pa makar najebali i vi i on. Pardon, ona.
To je pošteni sudacper definitionem: onaj koji je uvijek na liniji, maše zastavom i sudi za
Naše. Ukratko, Jens Larsen.
listopada 2002.Prosječna naša domovino
ili što kažu činjenice, najveći prirodni neprijatelj hrvatske inteligencije
Koliko sam shvatio, to je sad jedna prilično velika katastrofa - to što se, kako stvari stoje,
nacionalna reprezentacija neće plasirati na Europsko nogometno prvenstvo. Tragedija je to
upravo eshi-lovskih dimenzija, toliko velika da je zasjenila čak i cijelu Bobetkovu haašku
epopeju, pa bi ostavka selektora u ovom trenutku bila poželjnija i društveno korisnija čak i od
ostavke predsjednika Vlade.
Gledam pokisle, gnjevne, konsternirane, bijesne i tužne Hrvate tamnih podočnjaka, crvenih
očiju i drvenog, tupog pogleda dugačkog jedva metar i pol: kao da su dva gola u Pletikosinoj
mreži bili nevjerojatniji i neočeki-vaniji nego udar dva boeinga u Twin Towerse, kao da je to
što smo izgubili od Bugara nešto zaista potpuno nedokučivo ljudskom umu, kao da je, na
koncu, Hrvatima uopće mjesto u Portugalu, medu šesnaest najboljih od pedeset europskih
država, i kao da im je mjesto medu šesnaest najboljih nacija bilo čega i u bilo čemu. Pa mi
smo, ljudi, i po abecedi dvadeseti u Europi, i posljednji u svojoj kvalifikacijskoj grupi!
Znanost još nije pouzdano ustvrdila, iako se najvjerojatnije radilo o nekakvom rijetkom
poremećaju svemirske ravnoteže — nešto sa strukturom antineutrona helija u difuznim
maglicama, ako me sjećanje ne vara - tek u jednom trenutku Hrvatima su se zvijezde posložile
kao Rubbikova kocka: nikad prije i nikad poslije Ladić nije branio kao tih mjesec dana u
Francuskoj; nikad prije i nikad poslije Asanović nije tako dijelio lopte; nikad prije i nikad
poslije nije Jarni dao onakav gol; nikad prije i nikad poslije, u bilo kojoj utakmici bilo koje
naše momčadi u bilo kojem sportu, nisu suci tek tako isključivali Nijemce i Francuze; nikad
prije i nikad poslije, da još sedamsto puta puca iz iste pozicije i da nizozemski bek raširi noge
kao Cicciolina, ne bi Sukerova lopta ponovno onako prošla i polizala Van der Saarovu
vratnicu. Nikad prije i nikad poslije nije Hrvatska ni u čemu bila treća na svijetu - čak je i po
korumpiranosti bila, čini mi se, peta ili šesta, a kamoli u nogometu.
Bronca iz Pariza stoga je uvijek bila više od klasične kucamo-na-vrata-zaboravljenih-asova
uspomene, i uvijek je služila za prizivanje »starih,dobrih vremena«, doba ponosa i slave, kad
su državorvorni Hrvati pobjeđivali i u ratu, i na izborima, i na natječajima za kupnju tvornica,
i u nogometu. I dandanas, kad se traži osravka onog smiješnog selektora kose boje trule
višnje, i kad se priziva legendarni Ciro Blažević, to je u sklopu iste seanse u kojoj duhove
slavne prošlosti prizivaju i Pašalić i Thompson, i velečasni Sudac i počasni Pukovnik, seanse
s nostalgičnim refrenom: »Al' se nekad svašta smjelo, baš!«.
Prilično teško Hrvati su, naime, primili gadan sudar sa stvarnošću u kojoj im je živjeti
sljedećih, nimalo slavnih tisuću godina: stvarnošću male, po svemu prosječne istočnoeuropske
državice poznate po Dubrovniku i pokojem osebujnom geniju što bi svakih sto godina izumio
izmjeničnu struju ili osvojio Wimbledon. Da, i po tome što iz nje porijeklo vuku penkala,
kravata, pas dalmatinac i baba Diega Maradone.
A ja vas pitam: što fali takvoj maloj, dosadnoj i posve običnoj državici sasvim prosječne
pošumljenosti, prosječne slanosti mora, prosječne smrtnosti na cestama, prosječne ljetne
temperature i prosječne starosti stanovništva? I što bi falilo da se isto tako sasvim
nespektakularno vrtimo negdje oko nekakvog europskog prosjeka u, recimo, ulaganju u
znanost, posjećenosti kina, dohotku po glavi stanovnika, broju priključaka na Internet ili
nakladi knjiga?
Zašto, dovraga, uvijek moramo biti veći od samih sebe, zašto uvijek moramo biti slavniji,
veličanstveniji, monumentalniji i povjesniji? Kako smo to povjerovali Velikom Mitomanu da
smo najstariji narod na svijetu, da smo zajedno s morskom površinom veći od Rusije i da smo
treći u svijetu, dakle odmah iza prva dva, i to zbog jedne jedine Bobanove greške, bez koje
bismo bili u finalu, znači sigurno prvi, najbolji svih vremena, najveći ikad, mitski narod
Hrvata?
Činjenice - najveći prirodni neprijatelj hrvatske inteligencije - kažu sljedeće: Bugarska je
točno dvostruko veća od Hrvatske i ima tri milijuna stanovnika više. O, da, i Bugari su
jednom bili u polufinalu Mundijala, baš kao i Sjedinjene Države, Švedska, Portugal, pa čak i
Austrija, zemlja u kojoj je nogometna lopta na listi najpopularnijih okruglih predmeta tek
četvrta, iza Mozart-kugle i grudi Daniele Rockenschaub, i u kojoj se nacija više svađa oko
toga kojem gradu pripada Beethovenov klavir nego tko je kriv što je reprezentacija ispala s
Mundijala. Bugari su pritom - vjerovali ili ne - i pomalo sportskija nacija od nas, s ravno 195
olimpijskih medalja, odnosno dvostruko više od svih sportaša bivše Jugoslavije zajedno,
računajući i one u dresovima Austrougarske i svih država nastalih nakon njenog raspada,
uključujući i Nikolaja Pešalova, inače - gle čuda - Buga-rina! S kojim pravom onda Hrvati
nariču zbog poraza od takve sportske sile?
Ili, recimo, Belgija: zašto bismo, stvarno, morali biti bolji od zemlje s dva i pol puta više
stanovnika i 140 olimpijskih medalja, zemlje čiji su nogometni klubovi deset puta bili u
finalima europskih kupova i osvojili ih četiri?
Budimo realni (to je ono kad su vam obje noge čvrsto na zemlji, a glava u visini ugašenog
televizora): u ovom trenutku vjerojatno smo bolji od Andore, moguće i od Estonije - od njih
smo veći, imamo više stanovnika, više olimpijskih medalja, više sunčanih dana u godini, veće
planine i veći urod maslina - što znači da smo u grupi s Bugarskom, Belgijom, Estonijom i
Andorom ukupno treći, dakle u sredini, znači jedna sasvim prosječna, prosječno velika,
prosječno uspješna i u nogometu prosječno dobra zemlja. Ništa više, ništa manje.
U takvoj bih ja, na koncu, prosječnoj državi volio živjeti: u zemlji koja možda neće ići na
Europsko prvenstvo, ali neće biti ni posljednja u grupi -zemlji poput Norveške, Češke,
Švedske, Irske, Grčke ili Finske. U zemlji koja će biti poznata po Nokiji i jezerima, ili po
Škodi i praškim pivnicama, ili po U2 i ekonomskom čudu, ili po, recimo, Dubrovniku i
otocima. A ne uvijek po slavnoj prošlosti, velikim bitkama, povijesnim ratovima, nacionalnim
herojima, brončanim konjanicima, brončanim vojskovođama i brončanim nogometašima.
U prosječno velikoj, prosječno lijepoj i prosječno sretnoj državici s posve prosječnim brojem
natprosječno dobrih književnika, tenisača, fizičara, vinogradara, neurokirurga i filmskih
redatelja.
Dobro, 'ajde, i nogometaša.
listopada 2002.Rambo: First Blood
ili kako su hrvatski suci studirali pravo kod profesora Slobodana Miloševića
U vrijeme kad se sve to događalo, Rambo je imao gotovo šezdeset godina i već je sedam
godina bio u vojnoj mirovini, pa iako više nije bio u punoj snazi, ipak je još bio dovoljno jak
da bez riječi ispruži ruke i krene za tim muškarcima, znajući gdje ga vode i što ga čeka.
Ramba su onda automobilom dovezli u logor i odmah ga ubacili u ćeliju broj 2. Neko vrijeme
borio se s najcrnjim mislima, tjerao ih misleći na obitelj, dok se vrata nisu otvorila i snažan
muški glas zapovjedio da izlazi.
Ramba su onda doveli u nekakvu kućicu, desno od ulaza u bazu. Tamo ga je čekalo nekoliko
vojnika u maskirnim uniformama. Jedan od njih pokazao mu je stolicu i zapovjedio da sjedne.
Potom mu se unio u lice i rekao mu da živ odatle neće izaći, da se iz te sobe ide samo u jamu.
Ostali su glasno odobravali i pijano se smijali.
Rambu su onda naredili da se skine gol. Rekli su da mu moraju »ispitati reflekse«, tako su se
izrazili. Jedan od njih, onaj s pendrekom, krenuo je od gležnja i bjesomučno udarao redom u
svaki zglob na njegovu tijelu. Drugi je priskočio i udario ga šakom, treći nogom, i u trenutku
je oko njega bilo divlje klupko, poput hijena kad se, izbezumljene od gladi, dočepaju strvine.
Onesvijestio se.
Ramba su onda polili kantom vode, pa je došao k svijesti. Donijeli su zatim stari vojnički
induktorski telefon i zakačili kleme za njegovo tijelo. Okretali su ručicu, sve brže i brže, a
struja ga je tresla i bacala sve dok ponovno nije izgubio svijest.
Ramba su onda nanovo polijevali vodom, pa su upalili nekakav ventilator, da bi se pod
mlazom hladnoga, mokrog zraka opet nakratko probudio. Potom bi sve još jednom ponovili,
pa još jednom, sve dok mu tijelo ne bi postalo preumorno čak i da se zgrči. Tada bi ga bacili u
ćeliju i pustili da noću sluša krikove i očajničke vapaje za malo milosti.
Ramba su svakoga dana vodili u onu prostoriju. Ponekad bi mu spajali induktor, a ponekad
gurali pištolj u usta i lomili mu zube. Onda bi mu zabijali prste u vrat i čupali vratne žile.
Onda bi mu dvojica svomsnagom potezala uši, svatko na svoju stranu, govoreći da će ih
»odrezati i osušiti, za uspomenu«, tako su se izrazili. Onda bi ga polijevali studenom vodom.
Onda bi poželio da ga smaknu, jednim metkom.
Ramba su na posljetku odveli u bolnicu. Doktorica ga je pitala što mu se dogodilo, a on je
zatražio čašu vode, jer ne može govoriti. Onda je vojni policajac doktorici izbio čašu iz ruke i
vratio ga u logor. Tri puta su ga tako polumrtva vodili u bolnicu, i sva tri puta vraćali u ćeliju.
Ramba su tako jedanaest dana mučili svim metodama koje su mogli smisliti. A smišljali su u
tom logoru najstrašnije moguće metode: puštali su zatvorenicima struju kroz genitalije, gurali
im petožilne kablove u čmar, tjerali ih na međusobne homoseksualne odnose, zatvarali u
kućice za pse i tjerali da laju, rezali prste, uši i jezike, vadili oči i sve vrijeme ih tukli i
polijevali hladnom vodom.
Onda su Ramba jedanaestoga dana doveli na kapiju i rekli mu da može ići. Jedva je stajao na
otečenim nogama. Tamo naprijed čula se graja učenika pomorske škole.
Rambo se pravim imenom zove Milosav Katalina, rođen je 1933. godine i od 1970. godine
živi u Splitu. Bio je zastavnik nekadašnje JNA, tamo do 1985. godine, kad je otišao u
mirovinu. U kolovozu 1992. godine grupa muškaraca u maskirnim uniformama pozvonila mu
je na vrata i rekla mu da mora ići s njima, da zna on dobro gdje i zašto.
Nadimak Rambo dobit će točno deset godina kasnije: dat će mu ga sudac Županijskog suda u
Splitu Slavko Lozina, obrazlažući oslobađa-juću presudu optuženima za ratne zločine u
splitskoj vojnoj bazi Lora. Reći će tada sudac Lozina da ta Lora i nije bila tako strašno mjesto
kako se tvrdi, da u tih desetak ćelija jest, eto, umrlo dvoje-troje ljudi, zbog čega je njemu kao
čovjeku žao, ali da to, zaboga, ne može biti ratni zločin. I još će reći da je on pozorno slušao
sva svjedočenja, uključivši i ono Milosava Kataline, da mu je bilo nelagodno to slušati, da on
vjeruje svjedoku da je bio tamo zatvoren, čak i da je bilo nekakvih nezakonitih postupaka, ali,
Bože moj - zaključit će duhoviti sudac Lozina svoju oslobađajuću presudu: »Kad bi bila istina
sve što je svjedok Milosav Katalina rekao i da je bio zlostavljan kao što priča, nijedan Rambo
ne bi to preživio!«
Rambo je, međutim, jači nego što bi to sudac Lozina mogao zamisliti. A kad mu jednoga dana
predsjednik splitskog Županijskog suda dodijeli i nekakav proces protiv srbočetničkog
agresora, vidjet će kako je svjedok Rambo mogao preživjeti i Manjaču, i Omarsku, i Bileću, i
Morinje, i Keraterm, i kninski zatvor, i niski, i iznenadit će se kako će Rambovo
svjedočanstvo bitiRambo: First Blood
ili kako su hrvatski suci studirali pravo kod profesora Slobodana Miloševića
U vrijeme kad se sve to događalo, Rambo je imao gotovo šezdeset godina i već je sedam
godina bio u vojnoj mirovini, pa iako više nije bio u punoj snazi, ipak je još bio dovoljno jak
da bez riječi ispruži ruke i krene za tim muškarcima, znajući gdje ga vode i što ga čeka.
Ramba su onda automobilom dovezli u logor i odmah ga ubacili u ćeliju broj 2. Neko vrijeme
borio se s najcrnjim mislima, tjerao ih misleći na obitelj, dok se vrata nisu otvorila i snažan
muški glas zapovjedio da izlazi.
Ramba su onda doveli u nekakvu kućicu, desno od ulaza u bazu. Tamo ga je čekalo nekoliko
vojnika u maskirnim uniformama. Jedan od njih pokazao mu je stolicu i zapovjedio da sjedne.
Potom mu se unio u lice i rekao mu da živ odatle neće izaći, da se iz te sobe ide samo u jamu.
Ostali su glasno odobravali i pijano se smijali.
Rambu su onda naredili da se skine gol. Rekli su da mu moraju »ispitati reflekse«, tako su se
izrazili. Jedan od njih, onaj s pendrekom, krenuo je od gležnja i bjesomučno udarao redom u
svaki zglob na njegovu tijelu. Drugi je priskočio i udario ga šakom, treći nogom, i u trenutku
je oko njega bilo divlje klupko, poput hijena kad se, izbezumljene od gladi, dočepaju strvine.
Onesvijestio se.
Ramba su onda polili kantom vode, pa je došao k svijesti. Donijeli su zatim stari vojnički
induktorski telefon i zakačili kleme za njegovo tijelo. Okretali su ručicu, sve brže i brže, a
struja ga je tresla i bacala sve dok ponovno nije izgubio svijest.
Ramba su onda nanovo polijevali vodom, pa su upalili nekakav ventilator, da bi se pod
mlazom hladnoga, mokrog zraka opet nakratko probudio. Potom bi sve još jednom ponovili,
pa još jednom, sve dok mu tijelo ne bi postalo preumorno čak i da se zgrči. Tada bi ga bacili u
ćeliju i pustili da noću sluša krikove i očajničke vapaje za malo milosti.
Ramba su svakoga dana vodili u onu prostoriju. Ponekad bi mu spajali induktor, a ponekad
gurali pištolj u usta i lomili mu zube. Onda bi mu zabijali prste u vrat i čupali vratne žile.
Onda bi mu dvojica svomsnagom potezala uši, svatko na svoju stranu, govoreći da će ih
»odrezati i osušiti, za uspomenu«, tako su se izrazili. Onda bi ga polijevali studenom vodom.
Onda bi poželio da ga smaknu, jednim metkom.
Ramba su na posljetku odveli u bolnicu. Doktorica ga je pitala što mu se dogodilo, a on je
zatražio čašu vode, jer ne može govoriti. Onda je vojni policajac doktorici izbio čašu iz ruke i
vratio ga u logor. Tri puta su ga tako polumrtva vodili u bolnicu, i sva tri puta vraćali u ćeliju.
Ramba su tako jedanaest dana mučili svim metodama koje su mogli smisliti. A smišljali su u
tom logoru najstrašnije moguće metode: puštali su zatvorenicima struju kroz genitalije, gurali
im petožilne kablove u čmar, tjerali ih na međusobne homoseksualne odnose, zatvarali u
kućice za pse i tjerali da laju, rezali prste, uši i jezike, vadili oči i sve vrijeme ih tukli i
polijevali hladnom vodom.
Onda su Ramba jedanaestoga dana doveli na kapiju i rekli mu da može ići. Jedva je stajao na
otečenim nogama. Tamo naprijed čula se graja učenika pomorske škole.
Rambo se pravim imenom zove Milosav Katalina, rođen je 1933. godine i od 1970. godine
živi u Splitu. Bio je zastavnik nekadašnje JNA, tamo do 1985. godine, kad je otišao u
mirovinu. U kolovozu 1992. godine grupa muškaraca u maskirnim uniformama pozvonila mu
je na vrata i rekla mu da mora ići s njima, da zna on dobro gdje i zašto.
Nadimak Rambo dobit će točno deset godina kasnije: dat će mu ga sudac Županijskog suda u
Splitu Slavko Lozina, obrazlažući oslobađa-juću presudu optuženima za ratne zločine u
splitskoj vojnoj bazi Lora. Reći će tada sudac Lozina da ta Lora i nije bila tako strašno mjesto
kako se tvrdi, da u tih desetak ćelija jest, eto, umrlo dvoje-troje ljudi, zbog čega je njemu kao
čovjeku žao, ali da to, zaboga, ne može biti ratni zločin. I još će reći da je on pozorno slušao
sva svjedočenja, uključivši i ono Milosava Kataline, da mu je bilo nelagodno to slušati, da on
vjeruje svjedoku da je bio tamo zatvoren, čak i da je bilo nekakvih nezakonitih postupaka, ali,
Bože moj — zaključit će duhoviti sudac Lozina svoju oslobađajuću presudu: »Kad bi bila
istina sve što je svjedok Milosav Katalina rekao i da je bio zlostavljan kao što priča, nijedan
Rambo ne bi to preživio!«
Rambo je, međutim, jači nego što bi to sudac Lozina mogao zamisliti. A kad mu jednoga dana
predsjednik splitskog Županijskog suda dodijeli i nekakav proces protiv srbočetničkog
agresora, vidjet će kako je svjedok Rambo mogao preživjeti i Manjaču, i Omarsku, i Bileću, i
Morinje, i Keraterm, i kninski zatvor, i niski, i iznenadit će se kako će Rambovo
svjedočanstvo bitipotresno i istinito, i kako živ čovjek uvijek može više podnijeti i otrpjeti
nego što je i budala u stanju povjerovati.
Svojom nečuveno drskom i bezobraznom opaskom sudac Slavko Lozina se u antologiji
pravosudnog beščašća svrstao odmah uz bok nešto starijem kolegi, pravniku iz haaške sudnice
Slobodanu Miloševiću, koji je iskaz svjedoka optužbe Nikole Samardžića, čovjeka
amputiranih nogu, popratio posprdnom replikom: »Znate li vi staru srpsku poslovicu u laži su
kratke noge?«
Sudac Lozina zna da je Milosav Katalina doživio teške traume, da zbog posljedica
jedanaestodnevne torture u Lori mora na operacije kralježnice i bubnjića, da i danas živi u
Splitu, samo ulicu-dvije daleko od mučitelja koji je onomad prijetio silovanjem njegovoj ženi,
kćeri i unu-kama, jednoga od onih koji nisu ni bili na optuženičkoj klupi; zna sudac Lozina da
ga Milosav još uvijek vida na ulici, i da mu ovaj i danas nekažnjeno prijeti, te prisiljava da s
njim pije piće u kafiću i sluša ga kako se u ratu »specijalizirao za lomljenje srpskih kostiju«,
tako se izrazio.
Zna sudac Lozina i da je svjedoku Katalini, u zgradi u kojoj i on radi, pred sobom istražnog
suca svojedobno prišla grupa bijesnih muškaraca i tu - usred zgrade splitskoga suda! - prijetila
njemu i obitelji smrću ako pred sudom samo zucne ijednu riječ o Lori. Zna sudac Slavko
Lozina, na posljetku, da je svjedok Milosav Katalina usprkos svemu ipak svjedočio.
A to bi, bogami, i Rambo teško preživio. Svjedočiti, naime, u procesu za ratne zločine na
splitskom Županijskom sudu, pred sucem Slavkom Lozinom.
studenog 2002.Drugi svjetski kup
ili kako su njemački skijaši desetkovani na superveleslalomu u Staljingradu
To je, dakle, to - konačno smo Hrvatsku dočekali onakvu kakvu smo je sanjali u doba
komunističke polarne noći, kad nam se ideja Amerike, zemlje gangsterske, činila
državotvornim idealom: država, dakle, u kojoj smiješ raditi što god ti padne na pamet sve dok
uredno plaćaš porez, država u kojoj nikad Al Capone ne bi završio u zatvoru samo da beg nije
bio cicija i da je platio porez.
To bi čovjek mogao zaključiti gledajući proteklih dana televiziju i čitajući novine, u kojima je
tema tjedna bila izjava Ante Kostelića u prošlom broju Globusa kako mu ne pada na pamet
plaćati porez hrvatskoj državi. Strašno je ta izjava uzdrmala hrvatsku naciju, i čovjek bi
pomislio kako u zemlji Hrvata ne postoji težega zločina nego što je neplaćanje poreza, te da u
cijeloj fiskalnoj povijesti Hrvatske nije zabilježen slučaj da je netko makar slučajno
zaboravio, a kamoli svjesno odbio platiti porez Lijepoj svojoj.
Druga jedna izjava iz istoga klana po Al Caponeovu je principu prošla potpuno nezapaženo:
svega par dana ranije, nakon veličanstvene dvostruke pobjede na otvorenom prvenstvu obitelji
Kostelić u slalomu, Ivica Kostelić svoju je uvjerljivu pobjedu prokomentirao sljedećim
riječima: »Gore si na startu, čekaš i gledaš kako prolazi konkurencija. A tada, kad dode red na
tebe, moraš se uvjeriti kako je pravi trenutak za pobjedu. Moraš biti spreman i samopouzdan
kao što je to 22. lipnja 1941. godine bio njemački vojnik!«
Dobro, nisam ja očekivao da mlađahnog skijaša zbog te izjave po kratkom postupku osude u
Niirnbergu, niti mislim da je jedna takva nepromišljena glupost ravna zločinima što se u
gangsterskim državama toleriraju sve dok se uredno plaća porez. Ono što me doista zanima
jest ta trajna fascinacija hrvatskih sportaša nacističkim »sportskim« modelom, još otkako je
ono Ćiro Blažević u četvrtfinalu Europskog prvenstva 1996. prizivao Nijemce, jer on, eto,
»voli Nijemce i Njemačku, a najviše ih voli vidjeti u tenku ili 'štuki' - uostalom, Nijemci su
tako natukli Ruse na ovom prvenstvu da su im se osvetili i za Staljingrad i za sve
drugo«.Pamtimo i imbecilnu gestu onoga nesretnog australskog Hrvata Bos-nicha, što je
branio za Manchester United i bio predodređen za velike stvari, dok jedne subote nije
protivničke navijače pozdravio nacističkim pozdravom i u srbokomunističkoj Engleskoj
navukao bijes cijele nacije, da bi nakon toga njegova karijera krenula nizbrdo brže od oboje
Kostelića zajedno. Takvi su nacistički pozdravi, uz kukaste križeve, već deset godina
obavezan dekor hrvatskih stadiona i dvorana, i čini se da fakat ima nešto u tome što hrvatske
sportaše čini spremnima za najveće dosege: onako spremnima i samopouzdanima kako je to
22. lipnja 1941. godine bio njemački vojnik.
Hajdemo onda za potrebe ovoga osebujnog modela mentalne pripreme mladih sportaša vidjeti
kako je to spreman i samopouzdan 22. lipnja 1941. godine bio njemački vojnik, kako je to pun
entuzijazma i vjere u sebe u tri sata ujutro dočekao Hitlerovu zapovijed za opći napad na
Sovjetski Savez. Mein gott, kakva je to sezona bila! Nakon samo par dana osvojio je slalom u
Minsku, onda spust u Novgorodu, potom veleslalom u Lenjin-gradu, pa kombinaciju u Kijevu
i Poltavi! Spreman i samopouzdan do jaja, ostavljao je iza sebe spaljene gradove i milijune
leševa, i činilo se zaista da ništa toga njemačkog vojnika nije moglo zaustaviti na putu da
osvoji svoju Kristalnu noć, Kristalni globus, kako li se već zvao taj Svjetski kup, Svjetski rat,
što li.
Problem je s takvom vrstom motiviranja mladih sportaša što taj Drugi svjetski kup i nije
završio slavno kako bi čovjek očekivao od tako spremne i samopouzdane njemačke
reprezentacije. Sve je bilo dobro do supervele-slaloma u Staljingradu, kad su počele prve
poteškoće s ozljedama, da bi se 31. siječnja 1943. — eto, upravo ovih dana obilježit ćemo
okruglu šezdesetu obljetnicu te nevjerojatne sezone - desetkovana Hitlerova skijaška selekcija
predala na Crvenom trgu u Staljingradu. Samo u posljednjih deset dana siječnja izginulo je
stotinu tisuća Nijemaca, a od goleme vojske od 300.000 skijaša što su te zime naumili osvojiti
super-G u Staljingradu kući se vratilo samo pet hiljada »spremnih i samopouzdanih«
njemačkih vojnika.
Zašto onda mladom Kosteliću, koji brani mali Kristalni globus svjetskog prvaka u slalomu,
nije palo na pamet biti »spreman i odlučan« braniti svoju titulu onako kako su to one zime
1942. spremni i odlučni bili branitelji Staljingrada? Ne, naravno, on to - kao i nijedan hrvatski
sportaš — nikada neće izjaviti, jer to nije fora, fora je biti samopouzdan kao njemački vojnik,
na »štuki« ili na tenku, ili na kakvoj mladoj Ruskinji, onako plav i gord i jak i samopouzdan,
savršen stroj za pobjeđivanje.Zbog toga mladi Kostelić, koji će istom prilikom zamjeriti
austrijskom slalomašu Schonfelderu »seljačko ponašanje« u ciljnoj ravnini — samo zato što
je umjesto paljenja ruskih sela simulirao seks na skijama - u svojoj golemoj želji da bude
kontraverzan nikad neće izjaviti kako »moraš biti spreman i samopuzdan kao što je to 22.
lipnja 1941. godine bio hrvatski partizan«. Recimo Janko Bobetko, član partizanskog odreda
što je, istoga dana kad je samopouzdan Hitler napao Rusiju, digao u zrak prugu Sisak--Sunja
kod Blinjskog Kuta i tako započeo oružan ustanak Hrvata protiv nacista. Koji je, eto, završio
pobjedom hrvatske selekcije u Drugom svjetskom kupu.
Ta pobjeda, međutim, nikad nije bila dovoljno nadahnjujuća hrvatskim sportašima. Oni će se i
dalje napajati s vrela fascinacije etikom i estetikom nacizma, tog stroja za mljevenje
protivnika, pače i za njegovo spaljivanje u krematorijima, zašto ne, to zvuči tako moćno i
samopouzdano. Istinabog, malo ćemo se čuditi zašto nas svijet baš i ne voli, pa ćemo se malo
čuditi kako se to i sami Nijemci ne pale na ruska sela i Hitlerovo samo-puzdanje i zašto oni ne
osvećuju onaj superveleslalom u Staljingradu, nego to umjesto njih priželjkuju razni Ćire i
Kostelići.
A najviše ćemo se čuditi kako su to Nijemci, svojedobno tako spremni i samopouzdani čak i
pred golemom Rusijom, manji od makova zrna kad svojoj Njemačkoj trebaju platiti porez.
siječnja 2003.Filozofija bečke palanke
ili koja je razlika između zvijezda iznad malenih i malenih ispod zvijezda
Ispao je to na kraju sasvim pristojan komad afere čak i u svjetskim razmjerima: o Ivičinoj su
invaziji na Rusiju pisali i Associated Press i Reuters, govorilo se o tome i na CNN-u i na
BBC-u, i od maloga lokalnog skandalčića fudbalersko-manekensk'm dimenzija ispala je baš
svjetska priča. Sto je, međutim, glupavu izjavu jednog nesazrelog dvadeset-i-nešto-godišnjaka
pretvorilo u top story\ Ništa osim činjenice da je taj junior jedan od najboljih svjetskih skijaša
i aktualan svjetski prvak u slalomu. Ivica Kostelić i njegov fizički i duhovni otac jedini to još
nisu shvatili.
Izvaljivali su, naime, kojekakvi hrvatski skotovi puno gore stvari i veće budalaštine, pa ipak
nisu bili svjetska priča. Zašto? Zato što nikoga pretjerano ne zanima niti što o nacističkoj
unutarnjoj politici misli predsjednik HDZ-a, da ne govorimo o političkim žoharima poput
Mladena Schvvartza, ali ako je bojeva gotovost Hitlerove armade kondicijski ideal nekog
svjetskog prvaka, dakle nekoga tko je u nečemu najbolji na svijetu
— bio to šah, jedrenje, skijanje ili boks — onda je to vijest.
Ivica Kostelić je rođen u studenome 1979. i bio je samo dva tjedna star kad je početkom
prosinca te godine u Splitu, u novoj sportskoj dvorani na Gripama, sagrađenoj za
Mediteranske igre samo stotinjak metara od moga roditeljskog doma, veliki Mate Parlov
boksao za novoustanovljenu titulu svjetskog prvaka u poluteškoj kategoriji po WBC verziji.
Sjećam se dobro toga spektakla - Marvin Camel je izašao u ring kao cirkusant, pod krunom od
perja, poput nekakvog indijanskog poglavice, a naš je Mate, u 32. godini života, već bio
pomalo umoran i kao da je jedva čekao da sve to skupa konačno jednom završi. Suci su ipak
presudili neriješen rezultat i Mate je karijeru završio četiri mjeseca kasnije, u ponovljenom
meču u Las Vegasu, izgubivši na bodove nakon iscrpljujućih petnaest rundi. Bio je to kraj
jedne veličanstvene sportske karijere, kraj kojemu je - sjetit će se
— ustao i poklonio se i Ante Kostelić Gips, rukometaš i rukometni trener iz Zagreba, otac
sinčića kojemu je dao ime Ivica.Mate Parlov, olimpijski, europski i svjetski prvak u boksu,
najveći je hrvatski sportaš svih vremena, i tu su se, kao u rijetko čemu, prigodne milenijske
ankete složile s mojim skromnim mišljenjem. Ne znam što kažu u službenom obrazloženju,
ali ako mene pitate ja sam glasao za Matu zbog toga što je veliki čovjek bio i u ringu i izvan
njega, ali i poslije njega, i što svoju veličinu nije dao mjeriti ni novcem, ni brojem kvadrata
vile na duplerici Glorije, ni brojem brakova, ni političkim angažmanom, već mjerom čovjeka,
pa i danas toga velikana možete vidjeti u njegovu glasovitom, a zapravo tako običnom kafiću
u Puli, gdje iza šanka pere čaše, uljudno pozdravlja goste, ulijeva im pelinkovce i — kad je od
volje — recitira stihove Tina Ujevića i A. B. Sirnica. Danas, 23 godine nakon oproštaja u Las
Vegasu, Mate Parlov je sretan čovjek, vozi prastari mercedes, recitira poeziju i kaže: »Kako ja
mogu biti nacionalist? Pa ja sam bio prvak svijeta!«
Ivica Kostelić se rodio onih dana kad je Veliki Mate odlazio, i danas, kad poput njega
suvereno vlada snježnim ringovima, štošta bi od legendarnog Imoćanina mogao naučiti.
Između ostaloga i to da su prvaci svijeta najveći kad su mali, i kad je najteže biti velik. I da su
svjetski prvaci cijelome svijetu, a ne svojoj maloj palanci.
Dvadesettrogodišnji Ivica je zasada još samo svjetski prvak svoje male palanke. Dopustio je
tako - on ili njegov fizički i duhovni otac, svejedno -da ga svojim prvakom proglase sitni
politički rekreativci i veterani pivskih trbuščića, i odjednom je, umjesto svjetskog šampiona u
slalomu, postao političkim mučenikom, stradalnikom i žrtvom svekolike antihrvatske zavjere,
neviđenoga progona i linča, koju brane marginalci iz počasne lože sinjske alke, vitezovi
uščule janjetine i prežeglih arambašića, na čelu s Draženom Budišom, legendarnim hrvatskim
borcem za prava progonjenih i linčovanih.
Ivica Kostelić i njegov fizički i duhovni otac uredno su se, naravno, ispričali zbog svojih
nepromišljenih izjava. Istinabog, malo je nezgodno što se njihova isprika nekako poklopila s
bijesnom reakcijom glavnog sponzora hrvatske skijaške reprezentacije, baš kao što je malo
nezgodno što je glavni sponzor austrijska neka banka, jer Austrijanci su — zamislite —
nekako baš osjetljivi kad se spomenu Hitler i nacizam, i baš kao što je malo nezgodno što nije
tako bijesno reagirao nijedan domaći sponzor.
Bilo kako bilo, voljeli bismo vjerovati da za Ivicu Kostelića još ima nade. Veliki Mate Parlov,
recimo, u njegovim godinama još nije bio ni olimpijski pobjednik. Ivica Kostelić još mora
naučiti da se svjetski prvaci jednako prvaci i jednako najbolji i u Koreji, i u Čileu, i u
Moldaviji,isto kao i u Hrvatskoj, i da imaju odgovornost prema slabijima od sebe i u Koreji, i
u Čileu, i u Moldaviji, isto kao i u Hrvatskoj. To je ono zbog čega Maradona, možda ipak
najtalentiraniji nogometaš u povijesti te igre, nikad neće biti Pele, to je ono zbog čega Ben
Johnson ne može biti Jesse Owens, i zbog čega Mike Tyson nikada neće biti ni Mate Parlov, a
kamoli Muhamed Ali.
Dva tjedna nakon nesretne epizode s invazijom na Rusiju, Ivica Kostelić je u Wengenu
zauzeo treće mjesto, iza senzacionalnog Japanca Akire Sasa-kija, koji je iz potpune
anonimnosti došao do drugoga mjesta. Skromni Japanac poslije utrke je izjavio da je ovo za
njega ispunjenje svih snova, jer je pobijedio svoga uzora Ivicu Kostelića. Eto, to — to da si
uzor nekome klincu, čak i vršnjaku, u Japanu ili na Trinidadu i Tobagu, i da si prema njima
odgovoran biti prvakom, a ne da si samo predizborna maskota palanačkoj partiji pivskih
trbuščića - to znači biti svjetskim prvakom. To je ono što Matu Parlova razlikuje od drugih
velikih svjetskih šampiona svoje župe, i to je ono zbog čega je Veliki Mate hrvatski sportaš
stoljeća, nakon kojega Ivica Kostelić ima šansu to postati samo zbog sretne okolnosti što je
njegovo stoljeće tek počelo.
I, naravno, samo ukoliko shvati stihove Antuna Branka Sirnica koje bi mu i sam Mate,
uvjeren sam, rado objasnio u svome kafiću, uz čašicu... dobro, šalicu čaja: »Čovječe, pazi da
ne ideš malen ispod zvijezda!«
siječnja 2003.Savjetovalište za lijevoseksualce
ili zašto u Hrvatskoj još nije uvedena obavezna karantena za žene u menstrualnom ciklusu
Prema popisu stanovništva i nekim relevantnim istraživanjima, većina ljudi u Republici
Hrvatskoj jesu Hrvati katolici, relativno pismeni i privremeno zaposleni, sa završenom
srednjom školom, oženjeni/udate, heteroseksualnih sklonosti i državotvorne orijentacije,
imaju polovni automobil i novi mobitel, ne čitaju knjige, vole Severinu i Thompsona,
smeđokosi su, tamnih očiju, gledaju kviz Tko želi biti milijunaš i znaju da je Poncije Pilat
oprao: pod b) noge.
Sto, međutim, kad netko ne odgovara takvom profilu prosječnog Hrvata? Sto kad netko ima
šest prstiju na nogama ili završen fakultet, a nema mobitel? Sto ako ne zna što je prao Poncije
Pilat? Sto ako je homoseksualac? E, pa jao tome kad na vlast dode široka heteroseksualna
koalicija predvođena Hetero-seksualnom seljačkom strankom, Hetero-seksualnom liberalnom
strankom i Hetero-seksualnom demografskom zajednicom!
»Čovjek pojedinac, muškarac ili žena, nije kriv ako ga ne privlači drugi spol«, započela je
tako Ljubica Lalić, saborska zastupnica HSS-a, svoju očito dobro pripremljenu diskusiju o
Zakonu o obitelji, braku i izvanbračnim zajednicama, objašnjavajući zašto se HSS »protivi
legalizaciji protuprirodnih ponašanja vrlo malog dijela građana«.
»Nepoznati su uzroci homoseksualnosti«, nastavila je pametna i načitana Ljubica. »Oni koji
imaju takve sklonosti često su radišni i čestiti ljudi koji u svojoj osamljenosti traže
prijateljstvo. Takvim našim građanima treba pomoć i to tako da ih se putem savjetovališta ili
pružanjem drugih oblika stručne pomoći dovede do spoznaje da svoje prirodno ostvarenje
čovjekova spolnost može naći jedino u suprotnom spolu!«
Idemo redom: »čovjek pojedinac«, kako to lijepo i tolerantno kaže naša Ljubica, »nije kriv
ako ga ne privlači drugi spol«. Nije kriv?! Ne, zato jer se uzroci toj ogavnoj pojavi zapravo ne
znaju. Ha, znači da je to ipak zločin, samo što u ovome slučaju zločinac »nije kriv«. Tko onda
jest? Ako, naime, ni najveći umovi ne znaju tko je »kriv«, odnosno što je uzrok
homoseksualnosti, kako onda naša Ljubica zna da je to protuprirodno?Homoseksualnih
odnosa ima i u drugih sisavaca, pa čak — vjerovali ih ne — i medu onima koji nisu slušali
Barbru Streisand i ne gledaju Euro-viziju. Ispada tako da je homoseksualnost prirodna,
odnosno — ukoliko vjerujete da je sve na Zemlji djelo Svemogućega - Božja volja.
Ha! — reći ćete vi, ali Sveto pismo je jasno kad je riječ o homoseksualizmu! Tako je,
gospodo Lalić, ali Sveto pismo je jednako jasno i kad je riječ o drugoj jednoj prljavoj,
odvratnoj i nakaznoj pojavi, takozvanoj menstruaciji, pa ipak nismo zapazili da ste bili
redoviti u mjesečnoj karanteni.
Idemo dalje: gospoda Lalić, iz najmračnijih dubina svoje kršćanske duše pune ljubavi,
milosrđa i trpeljivosti, razbija predrasude svojih zatucanih sunarodnjaka homofoba i prikazuje
homoseksualce kao »često radišne i čestite ljude koji u svojoj usamljenosti traže
prijateljstvo«. Na stranu sad pitanje otkud gospoda Lalić zna da su lezbijke, na primjer,
radišne i čestite žene. Ono što upada u uho jest taj Ljubičin topao glas pun sućuti i
razumijevanja, neobično sličan tonu don Ante Bakovića kad je ono pozivao Hrvate da »budu
pošteni i priznaju da ima i poštenih Srba«.
I na koncu: gospođa Lalić, u svojoj beskrajnoj dobroti, zbog koje je medu homoseksualcima
poznata kao Majka Hereza, nudi rješenje. Tim čestitim i radišnim nesretnicima, seksualnim
invalidima, trebaju »savjetovališta i drugi oblici stručne pomoći«, koji će ih »dovesti do
spoznaje da svoje prirodno ostvarenje spolnost može naći jedino u suprotnom spolu«. Točno,
dobro ste zaključili, to je ista ona dobrota kojom su misionari privodili Gospodinu
necivilizirane narode, »savjetovalištima ili drugim oblicima stručne pomoći« - ne bismo sad o
detaljima te »stručne pomoći« -uvjerivši ih da »svoje prirodno ostvarenje čovjekova duša
može naći jedino u krilu Majke Crkve«. Rimske, naravno, da ne bi bilo nesporazuma.
Kad tako »pokrstimo« sve te pedere i lezbače, doći će na red i drugi izvan posvećenog kruga
prosječnih i uobičajenih, sve manjine čijim devijacijama i drugačijosti nema pouzdano
otkrivenog uzroka. Recimo, oni zelenih očiju. Ili crvenokosi. Ili dvometrašice. Navijači
Zagreba. Čitatelji Vjesnika. Jednojajčani blizanci. Ili ljevoruki. Jer svaki pripadnik »vrlo
malog dijela građana« ponaša se po definiciji nevećinski, dakle »protuprirodno«. »Čovjek
pojedinac, muškarac ili žena, nije kriv ako je ljevoruk«, umno će nam objasniti Ljubica Lalić
u svom prijedlogu da se Zakonom o društveno prihvatljivim oblicima ponašanja stane na kraj
»tendencijama legalizacije protuprirodnih ponašanja vrlo malog dijela građana«, te zabrani
svako, ili barem javno bavljenje sportom Toniju Kukoču i Goranu Ivaniše-viću, tom »vrlo
malom dijelu građana«, drugačijim i posve neprosječnimHrvatima koji, suprotno svakom
Božjem zakonu, pišaju pridržavajući mokraćovod lijevom rukom.
Ipak, ona nije za to da ih se odmah uspava smrtonosonom injekcijom, jer »nepoznati su uzroci
ljevorukosti«: »Oni koji pišu ili igraju tenis lijevom rukom često su radišni i čestiti ljudi koji u
svojoj osamljenosti traže prijateljstvo. Takvim našim građanima treba pomoć i to tako da ih se
putem savjetovališta ili pružanjem drugih oblika stručne pomoći dovede do spoznaje da svoje
prirodno ostvarenje čovjekova motorika može naći jedino u desnoj ruci!«
Nije to uopće zajebancija, dragi čitatelji, barem neće biti sve dok se drugačijost bude smatrala
bolešću koja se liječi u savjetovalištima ili pak nekim »drugim oblicima pomoći«. Problem je,
međutim, što homoseksualce: a) ništa ne boli, b) nisu ni zaraženi ni zarazni, dakle c) baš
ničim opasni po heteroseksualnu okolinu. I, što je najvažnije, osim što su »radišni i čestiti«,
zaljubljeni homoseksualci su, vjerovali ili ne, sretni ljudi, baš kao što su sretni svi sretno
zaljubljeni ljudi, i ja ću pojesti ovaj tekst, upisati se u HSS i ispovjediti prvom
heteroseksualnom biskupu istoga onoga časa kad mi nađete još nekoga tko je u svojoj teškoj
bolesti, i samo zbog nje, tako sretan čovjek.
Dobro, osim Branimira Glavaša. S tim da se i njegovom ratnom invaliditetu i duševnoj boli
ipak znaju uzroci i »drugi oblici plaćanja«. Pardon, »pomoći«.
A to što su homoseksualci tako »osamljeni«, to nije zbog toga što su oni »bolesni«, već zato
što mi ostali pucamo od zdravlja. Kad Hrvati, naime, pucaju od zdravlja, bolesnima je
pametno naći nekakav dobar zaklon.
siječnja 2003.Vojvoda na dvoru cara Dioklecijana
ili kako su Splićani pjevali »Marjane, Marjane, ča bre barjak ne veješ?«
Bilo je upravo ovo doba zime, sredina ili konac veljače prije jedanaest godina, dakle davne
1992., kada je u mojoj sobi u beogradskom hotelu Moskva zazvonio telefon. Na drugom kraju
žice bio je osobno dr. Vojislav Sešelj, kojemu sam tih dana ostavio priličan broj poruka s
molbom za intervju. Predsjednik Srpske radikalne stranke na moje je veliko čuđenje rado
pristao na razgovor za hrvatske novine, i sutradan sam u prostorijama njegove stranke u
Ohridskoj ulici napravio jedan od bizarnijih intervjua u životu.
Podsjetio sam ga tada na njegovo svojedobno obećanje da će Split osvojiti na kraju, »kao šlag
na tortu«, na što mi je odgovorio da je to zaista i mislio, jer je to »stari srpski grad« u kojemu
»žive Srbi« i koji je, uostalom, »po odredbama Londonskog pakta bio garantovan Srbiji«,
nakon čega sam ga pozvao da, kad je tako, zajedno sa mnom pođe u Split, gdje će -s obzirom
na to da u njemu »žive Srbi« — bez sumnje biti veličanstveno dočekan. Vojvoda se glupavo
nasmijao i rekao da je to ipak nemoguće, jer su »pokatoličeni Srbi u Splitu odavno zaboravili
svoje istorijske korene«.
Intervju s Vojislavom Sešeljem u Slobodnoj Dalmaciji, naravno, nikad nije objavljen, jer je
Joško Kulušić procijenio to doba isuviše osjetljivim za takve stvari. Sjetio sam ga se,
međutim, ovih dana i izvukao iz arhiva pročitavši vijest o optužnici koju je protiv Sešelja,
zbog zločina u Hrvatskoj, podiglo tužilaštvo Međunarodnog suda u Haagu. Tako je Miloše-
vićev »crveni vojvoda«, kako ga je onomad zvala beogradska opozicija, umjesto u Split
spektakularno ispraćen — kao »šlag na tortu« — u Haag, »stari srpski grad«, kako bi to
dosjetljivo zaključio dr. Sešelj, barem po broju Srba koji tamo žive, i kojih je svaki dan sve
više.
Čitam te vijesti i razmišljam o vremenu kad je u beogradskoj konobi Dalmacija trebalo popiti
mnogo više »čuvenoga vina Vero« - legendarnog litraša Bepa, čije su posljednje predratne
zalihe te zime kelneri uredno čitali na ćirilici, kao vino Vero — kako bi se uopće moglo
zamisliti da će jednom doći dan kad će Vojislav Sešelj zbog ratnih zločina završiti na sudu, a
kamoli da će ga u zatvoru čekati, recimo, Slobodan Milošević.Ipak, ni cijela godišnja
proizvodnja Dalmacijavina ne bi tada bila dovoljna da se zamisli dan kad će Vojislav Sešelj
biti pred sudom za ratne zločine, a da to Hrvate neće zanimati niti. koliko stanje koljena jedne
skijašice, i da će to na televiziji biti dvadeset sedma ili dvadeset osma vijest, debelo iza
senzacionalne vijesti o Arlovićevim prijedlozima izmjena izbornog zakona.
Vještica o dobrovoljnom odlasku Vojislava Sešelja u Nizozemsku podsjetila nas je na već
zaboravljen Haaški sud - sjećate se, Međunarodni sud za ratne zločine, Sheveningen, Carla
del Ponte...? - koji u našoj kolektivnoj svijesti postoji isključivo kao nekakva virtualna sila za
pritisak, zastrašivanje i ucjenjivanje djevičanski nevinih Hrvata. Sjetit ćete se, uostalom, i kad
je ono prije nekoliko mjeseci započelo suđenje Slobodanu Miloševiću po dijelu optužnice za
zločine počinjene u Hrvatskoj. Prvih par dana Hrvatska je televizija izravno prenosila cijeli
tok suđenja, a Hrvati su se dijelili na one koji su, poput onoga luđaka u Splitu, trgli par pića i
krenuli klati Srbe, potom one koji su ravnodušno mijenjali televizijske kanale i, najzad, one
koji su više ili manje otvoreno navijali za Slobu, jer Slobo je »bog«, »car«, »zakon« i
»legenda«, kako im samo odgovara i kako im kontrira, tim uštogljenim, licemjernim
Englezima, Francuzima i kako li se sve ne zovu ti Amerikanci.
Uskoro smo umjesto izravnih prijenosa iz Haaga dobili tek skraćene snimke, pa kratke
izvještaje u TV-Dnevniku, da bi nakon nekog vremena Slobodan Milošević tiho nestao iz
naših života, preselivši se u lijeve donje kutove novinskih stranica, u nepristupačne, mračne
zabiti vanjskopolitičkih rubrika, tamo gdje ljudska noga nikad nije kročila.
Proteklih dana, recimo, u Haagu je o odgovornosti Miloševića i JNA za rat u Hrvatskoj
svjedočio nekadašnji prvi čovjek jugoslavenske Kon-traobavještajne službe, ispričavši stvari
za koje bi još prije samo pet-šest godina novinski izdavači davali stotine tisuća maraka.
Danas, njegovo cijelo svjedočenje stane u desetak redaka, između saobraćajne nesreće u Indiji
i inicijative bolivijske vlade da legalizira proizvodnju koke.
Gledajući iz veljače 1992. godine, potpuno je nevjerojatno da suđenje Slobodanu Miloševiću
za zločine u Hrvatskoj nikoga ovdje pretjerano ne zanima, ali to je upravo tako. U
međuvremenu, naime, otkrili smo ubojstva u Gospiću, Sisku, Pakračkoj Poljani, dogodila se
Bosna i Hercegovina, i Medački džep, i Bljesak i Oluja, i odjednom su naši heroji i generali
postali tek Miloševićevi cimeri, a svaka priča o Miloševićevim i Šešeljevim zločinima ništa
drugo doli podsjetnik na naše.Gledajući iz veljače 1992. godine, naime, Sešelj je u tome ratu
pobijedio. Split, pokazalo se, jest srpski grad, kao i Gospić, i Sisak, i Pakračka Poljana, i
Zagreb, i Osijek, i kao što je srpska i Hrvatska - srpska, naravno, u onom smislu u kojemu,
kako bi to rekao crveni vojvoda, u njoj »žive pokatoličeni Srbi«. A Srbi, pak, u onome smislu
u kojemu su nas huškači pet godina uvjeravali da su svi Srbi zločinci, a sljedećih pet da su svi
Hrvati Mirko Norac.
Valja onda zaista imati razumijevanja za zbunjujući užas onih Hrvata koji su iznenada shvatili
da su — Srbi. Njima je Milošević »zakon«, a Sešelj hadžija koji se sam javio na sud i koji će
pokazati tim napirlitanim Europljanima tko im je stajao na predziđu kad su se talibani, davno
prije New Yorka, zalijetali na zidine Beča.
Danas, jedanaest godina kasnije, ja naprosto nisam više toliko siguran da bi moj prijedlog za
odlazak u Split četnički vojvoda shvatio kao provokaciju. Jer, jedina je razlika između
hrvatskog Beograda i srpskog Splita u tome što ovdašnji etnički vojvode pjevaju »Za dom —
spremni!«, dok su vojvodu Sešelja u Beogradu ispratili sa »Sprem'te se, sprem'te četnici!«. To
što je u Splitu, prema popisu stanovništva, ostalo ukupno 9 (slovima: devet) pravoslavaca,
paradoksalan je, ali pouzdan znak da bi se vojvoda Sešelj ovdje osjećao kao kod kuće - etnički
čisto.
Dakle, četnički isto.
veljače 2003.Pobjede pisu povjesnici
ili tko na tvrdoj stini svoju povijest piše, a tko je ubio Sašu Gešovskog
Da je ovo civilizirana i kulturna zemlja kao što su Italija ili Češka, i kao što ni Italija niti
Češka nije niti će ikad biti, o tome bi događaju, potpuno sam siguran, već odavno bio snimljen
film, zapravo najgledanija domaća komedija, snimljena prema istinitom događaju. Dobri naš
Vinko Brešan, Brešana starog sin, snimio je nešto dosta nalik tome, ali koliko god »...Rat na
mom otoku« bio smiješan i tragikomičan, nikad on nije mogao biti toliko smiješan i
tragikomičan koliko to može biti istinit događaj u Hrvata.
Bio je 15. rujna 1991. godine, u jeku Tuđmanove kampanje zauzimanja vojarni JNA, kad su
kasarnu u nekadašnjoj Napoleonovoj utvrdi na splitskim Gripama opkolile jake snage MUP-a
i Zbora narodne garde. Snajperisti su zauzeli položaje po krovovima okolnih zgrada, stasiti
mladići u maskirnim uniformama, naoružani kalašnjikovima i lovačkim dvoci-jevkama
polijegali su iza automobila parkiranih oko kapije — dobar talijanski ili češki scenarist posve
sigurno bi, nadahnut istinitim događajem, čisto radi drame dodao i nekakav helikopter kako
nadlijeće kasarnu.
A ta se drama polako približavala točki usijanja: jedan od bojovnika urlao je u megafon i
pozivao agresorske krvoloke da se predaju, a njegovi suborci nervozno su rastjerivali
neoprezne znatiželjnike, među kojima i mater mi i oca, koji žive baš preko puta ulaza u
kasarnu, te su ozbiljno upozoreni da ne šetaju po stanu bez prijeke potrebe, i da bi bilo
najbolje da do daljnjega poliježu pod stol.
Bilo je već, mislim, kasno poslijepodne kad je pred repetirane puške, mašući bijelom krpom,
izašao jedan potpuno blijedi, golobradi devetna-estogodišnjak u sivomaslinastoj uniformi, na
primjer iz Vladičinog Hana ili tako nekako. Za njim, u kratkoj koloni, izašli su i ostali strašni
četnički koljači: sredovječni, debeljuškasti i posve obeznanjeni od straha, ulazili su u autobus
noseći svoje trube, trombone, saksofone i činele. Da, ta se po zlu poznata divizija svirepih
vukodlaka sastojala od desetak članova vojnog orkestra, pojačanih s dvojicom-trojicom
dječaka iz Vladičinog Hana, čuvara uklete tvrđave Gripe, sjedišta nadaleko ozloglašene
limeneglazbe JNA. Prizor bi bio nadrealan i zapravo urnebesno smiješan — jedan od onih za
kakve talijanski i češki režiseri daju dušu i još bubreg priđe — kad ne bi bila riječ o
povijesnom događaju, a ti su vazda bili veličanstveni, ozbiljni i epski.
Danas, dvanaest godina kasnije, natpis na velikoj kamenoj spomen--ploči postavljenoj pored
ulaza u kasarnu Gripe, ispod velikoga kamenog grba Republike Hrvatske, podsjeća naraštaje
odrasle u slobodi da hrvatski vitezovi oslobodiše tu tvrđavu i predaše građanima Splita, kao
prvu vojarnu agresorske JNA u Splitu, 15. rujna 1991. godine, kako to već -valjda o desetoj
obljetnici velikoga događaja — na ploči napisaše, pa ploču podigoše, naravno, zahvalni
građani.
Nisam prisustvovao toj svečanosti, pa ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali mogu prilično
pouzdano pretpostaviti da je tu, pred pločom pokrivenom hrvatskom zastavom, uz pomoćnog
biskupa i nekoga birokrata iz Poglavarstva, govorio i jedan od preživjelih heroja te krvave
epopeje, ispričavši ganutim građanima kako je to zapravo bilo i kako samo zahvaljujući
prisebnim gardistima iz te-i-te bojne grad nije sravnjen sa zemljom, a našao se sigurno i kakav
general, nekadašnji vulkanizer ili montažer kabelske televizije, da objasni kako je zauzeće
zloglasne vojarne Gripe zapravo bilo prekretnicom Domovinskog rata, kako su njenim padom
uspostavljeni posve novi odnosi snaga u regiji, te stvoreni preduvjeti za takvu globalnu
preraspodjelu moći kakva će na koncu rezultirati pobjedom doktrine preventivnog rata i
intervencijom SAD-a u Afganistanu i Iraku.
Događaj zbog kojega imam pravo vjerovati u to zbio se četiri mjeseca ranije i nije, na žalost,
bio urnebesno komičan kao što je to bila herojska borba golorukih snajperista s krvožednim
jugoslavenskim klarinetistima. Šestoga svibnja te, 1991. godine, splitski su sindikati
organizirali demonstracije pred zgradom Komande Vojnopomorske oblasti na splitskoj Rivi,
tražeći hitnu deblokadu Kijeva. U kaosu i gužvi, između stihova »Zovi, samo zovi« i
patetičnih parola državotvornih sindikalaca, iz mase pred Komandom odjeknuo je revolverski
hitac koji je pogodio Šaška Gešovskog, devetnaestogodišnjeg mladića iz Kavadaraca koji je u
Splitu služio vojni rok i kojega su glavonje pod šapkama isturile ispred sebe u živi zid, pred
razbješnjele demonstrante.
Prije mnogo godina je to bilo, i svašta se u međuvremenu dogodilo, zaboravili smo odavno i
maloga Makedonca i njegova uplakanog oca pred tv-kamerama, jer povijest slabo pamti
imena i prezimena onih koji nisu tako besmrtni da mogu preživjeti revolverske hice i živjeti
vječno unašim srcima i nazivima osnovnih škola. I još su pritom s druge strane nišana
ustaničke puške. Ili revolvera.
Prije nekoliko dana, međutim, povodom dvanaeste obljetnice opsade Komande JNA, u
splitskom je Salonu Galić otvorena izložba fotografija što svjedoče o tom slavnom
povijesnom događaju. Natpisom pod jednom od njih, na kojoj se vidi mjesto gdje je svoj
kratak život skončao mladi Makedonac, naraštajima odraslim u slobodi ovako je opisano ono
što gledaju: »Oklopno vozilo pred Banovinom kod kojeg je poginuo makedonski vojnik Saša
Gešovski, kojeg su ubili njegovi zapovjednici jer nije htio pucati na goloruk narod.«
Tako, eto, povijest pišu pobjednici. Svoja svjedočanstva oni pišu »na tvrdoj stini«, na
spomen-pločama na koje se ne pišu nezgodni detalji. Na tim je tvrdim stinama narod uvijek
goloruk, a žrtve uvijek naše, pa ako i nije baš naš, onda neka ga barem ubiju njihovi. Jer u
goloruka naroda ruke su gole, pa ne mogu biti krvave.
A da je ovo civilizirana i kulturna zemlja kao što nije i kao što, čini se, nikad neće biti, o
tragičnoj pogibiji Šaška Gešovskog bio bi već odavno snimljen film koji bi do kraja ogolio
sve frustracije i nezgodne detalje naše slavne povijesti. Ta povijest tada možda i neće biti tako
epska, veličanstvena i slavna, ali možda — kažem, možda — tada konačno postanemo i njeni
pobjednici. Ne zato što smo zarobili limenu glazbu, ubili Šaška Gešovskog i pobijedili u ratu,
već zato što smo napisali svoju povijest onakvu kakva je doista bila.
I ne zbog Šaška, jer njemu to više ništa neće značiti, nego zbog nas, kojima je živjeti u
slobodi, zajedno s onim do zuba golorukim herojem što je jednog davnog svibnja pucao u
blijedog klinca oduzetog od straha.
svibnja 2003.Sabor na cesti Žažvić - Đevrske
ili kome je debelo crijevo u gaćama, a kome čep Coca-Cole na ramenima
Ne zanima mene, zaista, taj teški trokrilni ormar od čiste bukovine, komad namještaja
naizgled po svemu zalutao u patetični ilirski interijer Hrvatskoga sabora, a opet tako savršeno
uklopljen u njegove jeftine štukature, crvene sagove, ulaštene biste dugih zulufa i isprane stol-
njake u kantini.
Ne zanima me, kažem, taj Ljubo Cesić Rojs, barem ne više, ili barem ne ništa više od jednako
pametnih i jednako ulaštenih glava na rukohvatima monumentalnog saborskog stubišta.
Mislim, ako ih uopće ima, jer svakako bi na rukohvatima od kovanoga željeza moralo biti
nekakvih ulaštenih kugli. Kao što, valjda, i u parlamentu mora biti tako sjajnih i rumenih
kugli poput Rojsove glave, ili - da ne ispadne da sam se uhvatio samo njega - obraza Ante
Kovačevića.
Ne zanimaju me više, eto, ni Ljubo Cesić Rojs, ni Anto Kovačević, ne zanimaju me ni kada
onakvi - jedan sa staturom dvolitrene Coca-Cole, drugi s njenom elokvencijom — ustanu iz
zadnjeg reda saborske dvorane i poput svih kafanskih vicmahera, cereći se vlastitome
kolosalnom urne-besju, udare po nekome tko nije njihove nacionalnosti, vjere, elokvencije ili
stature, kao što su im tako prošloga tjedna u parlamentu na red došli homoseksualci.
»Ako se želi biti human, ja nemam ništa protiv da se na Golom otoku napravi jedno lječilište
pa neka ti nesretni ljudi idu, neka se kupaju, neka im se pomogne i neka se liječe!« —
uključio se tako na svoj osebujan način Anto Kovačević u diskusiju o prijedlogu Zakona o
istospolnim zajednicama, da bi onda, ohrabren pozornošću koju je dobio, dodao kako su
ionako svi ti homoseksualci, ustvari, »sidaši i drogeraši«.
Ustao je na to Ljubo Ćesić Dvolitre i dometnuo svojemu kolezi i druzu da »nije istina da su
svi homoseksualci drogeraši i sidaši«, jer ima, eto, »i poštenih i čestitih homoseksualaca, ima
među njima vrlo uglednih političara, a vjerujem i saborskih zastupnika, samo što nemaju
hrabrosti i snage da iziđu pred hrvatski narod, da kažu da jesu topla braća!« »I onda bi
imbirači dali glas, treba samo biti muško i reći: jesam, peder sam!« - srkao je slinu zastupnik
Rojs uživajući i cereći se balavim hijenskim ustima.
Nisu me, velim, gledajući televizijski izvještaj s ove, nazovimo je tako, saborske sjednice,
dotakle ove umobolne opaske Ljube Cesića Rojsa i Ante Kovačevića Zbrojsa, jer odavno smo
već navikli na njihove šale, pošalice i pašaliće. Ono što me zaista zdrmalo — takav sam, pa i
dalje kao idiot mislim da to nikome ne može biti smiješno - jest dugačak televizijski kadar što
je nakon Rojsove urnebijesne šale prošetao sabornicom, hvatajući veleuvažena lica naših
inače mrkih zastupnika kako se tresu u grohotnome facijalnom grču, prijeteći eksplodirati u
napadaju razuzdanoga smijeha.
Hvatali su se tako za svoje trbuhe i Ivo Lončar i Joško Kontić, i Marin Jurjević i Vladimir
Seks, i lijevi i desni, i srednji i prednji, i crveni i crni, i zeleni i žuti, i muškarci i žene, cijela
se sabornica tresla od smijeha - čak je i uvijek strogi Mato Arlović gore, na katedri,
razdragano grcao i brisao suze smjehuljice - i u jednom trenutku hrvatski je parlament
izgledao poput krčme na cesti Zažvić — Devrske, jedne od onih gostionica s aluminijskim
vratima u kojima se, pod požutjelim kalendarom Dalmacijavina s Anom Sasso i kaširanim
portretom Ante Pavelića, uz uščulu bravetinu pričaju vicevi o pederima i Srbima, te pjevaju
duhovite gange o guzatim ženama i Juri Francetiću.
Kakav je to nezaboravan prizor bio! »Ja b' njizi sviju na Goli otok! Pa nek se prču k'liko god
želu!« — veselo započe konobar Anto. »Jašta!« — kroz smijeh će stol u kutu. »To su ti
ijonako sve drogeraši i sidaši!« - nastavlja konobar. »Nemoj tako« — upade ćelavi
kamiondžija naručujući duplu malu šibensku - »Ima i poštenih tiju... pedera. Samo triba bit
muško i priznat: nu, ja san peder!« »Ha, ha, ha!« - grgolja gazda Mato s prljavim ručnikom
oko vrata. »Ha, ha, ha!« — trese se krčma. »Ja pederčić, i moj ćaća bijo« - krene na to vesela
ganga, i cijela gostionica nastavlja - »pa me drugi ćaća napravijo!« »Predlažem sada stanku
od petnaest minuta« — u to će gazda Mato, jednom se rukom držući za trbuh, a drugom tarući
suze ručnikom, sve trčući prema zahodu već napola otkopčanih gaća.
Tako se, eto, u hrvatskom Saboru na lokalnoj cesti Zažvić — Devrske diskutira i polemizira o
prijedlogu Zakona o istospolnim zajednicama. U dostojanstvenoj atmosferi ilirskog interijera,
pod uljanim andelčićima i kristalnim lusterima, dodaju se tako zastupnici duplim lozama i
veselim gangama.
»Za taj zakon glasat će samo oni političari koji nemaju vatrogasno crijevo u gaćama, kao ja i
Rojs!« — smijući se između rumenih obraza dobacitće tako Anto Kovačević u Novom listu.
»Samo nek' donose takve zakone«
— dodat će u istim novinama vatrogasac Rojs, smijući se oko rumene glave — »više će žena
ostati meni i Anti Gotovini!« »Ha, ha, ha!« — uglas će društvo iz krčme na cesti za Devrske.
»Čekaj, imam ja jedan!« — diže na spomen Gotovine ruku Goran Mi-kuličić, Vladin
zastupnik u slučaju odbjegloga generala, i priča u Jutarnjem listu svoj omiljeni vic: »Došao
sin kući i kaže tati da je gay. Pita ga otac: Sto je to gay? Kaže sin: Pa znaš, muškarci i to. Pita
ga otac: Pa dobro, imaš li ti Ferrari? - Kakav Ferrari, eno ti Stojadin u garaži, odgovori sin.
- Dobro, a nosiš li Armanijeva odijela? - Jok, imam jedno Varteksovo od mature, kaže sin. —
A nosiš li zlatni Rolex? — Kakav Rolex, uopće nemam sat, kaže sin, a otac će na to: — E,
sine moj, nisi ti gay, ti si obična pederčina!«
»Ha, ha, ha!« - guši se od smijeha na odvjetnikov vic cijela Račanova Vlada, i eno već
Mikuličić juri prema Đevrskama da ga ispriča Rojsu, najvećem jebaču medu generalima i
najvećem generalu medu vatrogascima.
Gledam to veselo, rumeno društvo, čitam novine i razmišljam kako je u toj zemlji, u kojoj
dva-tri fašistoida nasmijavaju cijeli parlament, puku namijenjena uloga pederčina. Ne,
naravno, zato što bi Hrvati bili homoseksualci, pa čak ni zato što ne voze Ferrarije, ne nose
Armanije, niti gledaju u zlatne Rolexe. Naprosto zato što su sljedeći na redu, nakon Srba
šiljatih glava, podrezanih balija, opozicijske teladi i prasadi, dalmatinskih blitvara, istarskih
digića i žena za madrace: hrvatske pederčine kojima se smije cijela krčma.
To je hahahazija - zemlja u kojoj se fašisti i šoveni najslađe smiju.
srpnja 2003.Sindrom velike bijele psine
ili kako je strašna morska neman poharala srpska sela u šibenskom zaleđu
Neprijatelj -to smo učili još u komunističkim školama -nikad ne spava: u doba kad pošten
svijet hrče, svaki dobar neprijatelj smišlja kako mu doći glave, kako mu dokinuti državnu
nezavisnost i teritorijalni integritet, kako ga ugurati u nekakvu tamnicu naroda i izbrisati mu
nacionalni identitet, ili barem rastjerati turiste.
Slabo su tako proteklih noći spavali naši neprijatelji u zapadnoj Europi. S obzirom na to da se
u svjetskim medijima slabo primila vijest kako su hrvatski navijači sravnili sa zemljom jedan
omanji švicarski gradić -što je, ako ćemo pošteno, europskim urednicima jednako zanimljiva,
in-trigantna, senzacionalna i neočekivana vijest kao i uragan na jugu SAD, potres u Japanu ili
havarija trajekta na Filipinima, samo što hrvatski navijači mogu napraviti veću štetu — u
propagandnim laboratorijima Novog Svjetskog Poretka dali su se u grozničavo razmišljanje
kako još više nauditi Hrvatskoj.
— Sjetio sam se! — uzviknuo je valjda u pet ujutro Neprijatelj-koji-nikad-ne-spava, sakriven
iza tamnoljubičastih podočnjaka i dvodnevne brade požutjele od duhanskog dima. — Sto si se
sjetio? — upitali su njegovi prijatelji Neprijatelji. — Morski pas! — okrenuo se on prema
njima. Kakav morski pas, pobogu? - upitaše ga prijatelji Neprijatelji sažaljivo, pogledavajući
se međusobno prepuni sućuti za poludjeloga kolegu.
Njihov kamarad, provjereni neprijatelj Hrvatske, nije, međutim, po-šemerio pameću: sutradan
je tako u vodećim njemačkim i engleskim novinama objavljena vijest kako su ribari u
hrvatskom Jadranu, kraj otočića Jabuke, a na karti se lijepo vidi da je to jedva četiri
centimetra od Dubrovnika - u mrežu uhvatili golemu bijelu psinu, najopasniju i najkrvoločniju
od svih morskih nemani, dugačku četiri metra i tešku tonu i pol. Stavi pet! - dobacio je netko.
- Šta pet? - čudio se Neprijatelj. - Stavi da je dugačka pet metara — pojasnio je Veliki Meštar
Sviju Neprijatelja — i teška dvije tone. Nije beg cicija.Tako je vijest o šest metara dugačkom
i dvije i pol tone teškom morskom čudovištu, uopće jednom od najvećih ikada uhvaćenih,
poput bombe odjeknula njemačkim i engleskim turističkim agencijama. - Tko to podmeće
Hrvatskoj usred turističke sezone? - pitali su se u donjem desnom kutu karte Europe hrvatski
domoljubi. - Kome to odgovara velik bijeli pas na Jadranu baš uoči ferragosta?. - graknuli su
državotovorci. - Koja je sad to psina? - pitali su se treći. - Velika bijela - odgovorili su četvrti.
— Ma znamo — opet će oni treći — nego koja je to podvala, tko nam je to smjestio? — Aha,
to mislite — lupiše se četvrti po čelu — pa neprijatelji koji nikad ne spavaju!
Tako bi, eto, zahvaljujući budnim državotvornim prijateljima bio raskrinkan još jedan pakleni
plan naših somnambulnih neprijatelja, da nije jednog sitnog detalja: šest metara dugačke i
dvije i pol tone teške velike bijele psine koja je — avaj! — doista uhvaćena u moru kraj
otočića Jabuke, kako je uostalom objavljeno čak i u hrvatskim novinama.
Cijela ova priča, sve i da nije istinita kao što zaista jest, i sve da je i koji metar kraća, kao što
zaista nije, zvuči kao satirička persiflaža vijesti koja je nekako istovremeno potresla
Dalmaciju: Julie Pascal, britanska spisateljica što je sa svojom kazališnom skupinom
gostovala na 43. međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku, u londonskom je Guardianu
objavila tekst — »primitivan pamflet«, kako su ga nazvali budni hrvatski antidifamatori -u
kojemu opisuje svoj traumatičan boravak u Hrvatskoj, gdje se, kako piše Julie, na svakom
koraku vide ustaški simboli, gdje mnogi Srbi ni danas ne mogu nazad na svoje poslove i u
svoje stanove, gdje je antifašistima iz Drugog svjetskog rata pola penzije otkinuto i
poklonjeno nacističkim veteranima, gdje domoroci mrze muslimane i Zidove, i gdje su
spaljena sela jasna poruka Srbima koji se planiraju vratiti u Hrvatsku.
— Tko to podmeće Hrvatskoj usred turističke sez... pardon, usred eu-rointegracijskih
procesa? - pitali su se u donjem desnom kutu karte Europe hrvatski domoljubi. - Kome to
odgovaraju nacisti i ksenofobi na Jadranu, baš uoči prijemnog ispita Hrvatske za Europku
uniju? - graknuli su drža-votovorci. - Koja je sad to psina? - pitali su se treći. - Velika bijela -
odgovorili su četvrti smijuljeći se sharkastično.
Jednako kao i ona golema bijela psina tako bi, eto, zahvaljujući budnim državotvornim
prijateljima bila raskrinkana i ova, još veća i još golemija psina neprijatelja i mrzitelja svega
hrvatskog, da nije nekoliko sitnih detalja: ustaških simbola na svakom kutu, spaljenih srpskih
sela uz državne ceste, diskriminiranih partizana, honoriranih nacističkih veterana i
domorodačkihsovena kojih je - avaj! - Dalmacija puna, kako su, uostalom, godinama prije
Julie Pascal pisali čak i neki hrvatski novinari.
Taj fenomen u znanosti se zove »sindrom velike bijele psine«: nije Hrvatima problem to što
im se morem skitaju šest metara dugačke i dvije i pol tone teške krvožedne ljudožderske
zvijeri, već je problem što za to znaju kupači i strani turisti. Nije Hrvatima problem što im je
država išarana fašističkim simbolima i što su srpska sela i desetak godina kasnije još uvijek
davno obrasla zgarišta, već je problem što za to znaju stranci - neprijatelji što nikad ne
spavaju.
Ima jedan film, za Hrvate jako poučan, gotovo edukativan. Ne znam jeste li ga gledali,
Spielbergov jedan stariji film, zove se Ralje ili tako nekako. Uglavnom, u moru pred
Amitvjem, malim turističkim mjestom na obali oceana, pojavljuje se golemi bijeli morski pas,
što lokalne vlasti odlučuju prešutjeti kako ne bi rastjerali turiste. Sad, tu se još svašta događa,
da vas ne gnjavim s detaljima, ali ono što sam vam htio reći zbiva se na kraju: kad vlasti više
nisu mogle kriti da se tu muva orijaška zvijer i kad su bili prisiljeni nešto poduzeti, psina je
već potamanila pola filmske špice.
Koliko je među onima što su završili u želucu velike psine bilo onih što su građane Amitvja
uvjeravali da neprijatelj nikad ne spava, ne sjećam se sad točno. Ali da su bili u pravu, bili su:
stvar je samo u tome da su kasno shvatili tko im je neprijatelj. Do zadnjega su, nesretnici,
mislili da je to samo legenda - to, naime, da morski psi nikad ne spavaju.
srpnja 2003.Tajna predsjednikovih pištolja
ili koliko malokalibarskih metaka stane u zakonski okvir nužne samoobrane
— »Za pištolj sam imao valjanu dozvolu i zatražit ću da mi ga vrate. Za taj sam pištolj vezan
jer mi je obranio život!« - otvorio je Vinko Zuljević Klica svoju dušu poput konzerve, i na
njenu dnu pokazao novinaru ožiljke od tuge, s kojom i danas priča o svojoj tristapedesedmici,
Taurusu 357 magnum, što sada skuplja prašinu negdje u podrumu zagrebačkog Istražnog
centra, suho zaveden u Knjizi oduzetih predmeta pod nekom kompliciranom šifrom od
brojeva, slova i kosih zagrada. U suzne oči vraća mu se pak onaj lanjski utorak kad je u kafiću
NBA, »braneći goli život«, sasuo pet metaka u glavu agenta HIS-a Veselina Marinova.
Sutkinja zagrebačkog Županijskog suda ocijenila je, razumljivo, da pet metaka sprašenih u
nečiju glavu spada u prihvatljive oblike samoobrane. Zakonski okvir samoobrane određen je,
jasno, kapacitetom revolverskog okvira ili nekog drugog malokalibarskog šaržera. Otprilike
ovako - pet metaka, to je u okviru zakonski dopuštene samoobrane. Dvanaest metaka, recimo,
već nije: to su barem dva okvira.
Vinko Zuljević je tako oslobođen svake krivnje, i u ovom trenutku, u krugu obitelji, on žali
samo dvije stvari: hudu sudbinu hrvatskog medijskog prostora — »Uvijek sam imao
povjerenja u hrvatski pravni sustav, no danas sam velik skeptik prema našim medijima!« - i
još hudiju sudbu svoga srebrnog magnuma: »Za taj sam pištolj vezan jer mi je obranio život!«
Istodobno, na drugom je jednom županijskom sudu - onom splitskom
- drugom jednom Vinku, nekom Budiši, završeno suđenje zbog druge jedne hladnokrvne
egzekucije. Prije sedam godina Vinko Budiša zvani Mrki, tada zapovjednik Specijalne
policije, pred diskotekom Palladium iz češke zbrojevke kalibra 9 mm ispalio je metak u
potiljak 19-godišnjeg Milenka Đekića. Sudac Slavko Lozina, strah i trepet splitskih ratnih
zločinaca, razrezao je Budiši cijelih 59 mjeseci zatvora, i ubojica je otišao kući. Zahvaljujući,
naime, neobičnoj igri slučaja po kojoj je zakonski minimum za neodgodiv odlazak na
odsluženje kazne 60 mjeseci, Mrki je sada, kao i Klica, okružen obitelji. Koju je, by the way, i
zasnovao na meduvremenoj slobodi.Nije poznato je li i on »skeptik prema medijima«, no da
je »oduvijek imao povjerenja u hrvatski pravni sustav« nije pametno sumnjati. I on, kao i
Klica, danas može žaliti tek dvije stvari. Prvo, nad hudom sudbinom svojom - jer da je ispalio
pet metaka, da je dakle ispunio zakonski okvir nužne samoobrane i ispraznio zakonski okvir
svoga pištolja, danas bi vjerojatno bio na slobodi. Sa samo jednim ispaljenim metkom nije ga
mogao osloboditi čak ni Slavko Lozina.
Druga pak stvar za kojom Vinko Budiša može žaliti jest, naravno, huda sudbina njegove
zbrojevke. »Zatražit ću da mi je vrate«, možemo ga čuti kako šapuće odvjetniku. »Za taj sam
pištolj vezan jer mi je obranio život!«
Za razliku od Klice, međutim, on ga neće tako lako ponovno vidjeti: njegova je zbrojevka
usred suđenja nestala iz Istražnog centra, i do danas se ne zna gdje je ni tko ju je iz zgrade
suda odnio. Onaj tko ju je ukrao nadao se očito da će zbog nedostatka ključnog dokaza Mrki
dobiti blažu kaznu, no legendarni sudac Lozina nije nasjeo: s pištoljem ili bez njega, Budiša
će zbog jednog jedinog metka u potiljak u zatvoru čamiti nevjerojatnih gotovo pet godina.
Oni koji, za razliku od naša dva tiha sugrađana, nemaju baš toliko »povjerenja u hrvatski
pravni sustav«, sa zebnjom su - istodobno s vijestima
0 presudama Klici i Mrkome — u novinama pročitali kako je u splitskom kafiću Whiskey
neki Frane Caljkušić nožem teško ranio policajca, nakon čega je ubijen hicima iz policijskog
pištolja.
Frane Caljkušić je, naime, u ožujku 1999. godine s nekoliko metaka iz pištolja kalibra 9 mm
izrešetao 24-godišnjeg Miroslava Lazića, te ga potom, valjda u nužnoj samoobrani, zapalio
zajedno s njegovim mercedesom, nakon čega ga je splitski Županijski sud zbog neubrojivosti
— to je ono kad se ispaljeni meci ni ne broje — poslao na psihijatrijsko liječenje od dvanaest
1 pol godina. Iz Vrapca - gdje je, pretpostavljam, gorko plakao nad pištoljem koji mu je
spasio život - Frane je pušten nakon samo godinu i pol. Ako mi je dopušteno dalje
pretpostavljati, slutim da su ga izliječenim proglasili nakon što je prestao žaliti za pištoljem.
Zašto tako mislim? Pa iz jednostavnog razloga što mu je poslije liječenja, vidjeli smo, dobar
bio i običan nož.
Tri priče o tri pištolja, izvučene iz crnih kronika u svega par dana, priče su o hrvatskom
pravnom sustavu, sustavu u kojemu se ne morate bojati za svoj život dokle god vam se
potiljak kloni kratkih cijevi repeti-ranih u nužnoj samoobrani, i u kojemu cijevi ima toliko da
dolazi barem jedna po glavi stanovnika, rjeđe po nogama ili trbuhu.»Smiješno je da me u
akciji Barakuda terete da sam prošvercao šest pištolja«, ispovijeda se tako na kraju Vinko
Zuljević Klica. »Na ovim prostorima ima toliko pištolja i oružja da je to takav apsurd, da to
svijet nije vidio!«
I zaista, pored toliko oružja insistirati na tih bijednih šest pištolj-čića, to — priznat ćete — ne
ulijeva previše povjerenja u hrvatski pravni sustav. Odakle, međutim, sve te kratke cijevi, sve
te zbrojevke, magnumi i berette?
Ne znam za sve, ali za ova tri iz naše priče znam prilično pouzdano: sjetit će se pasionirani
čitači novina kad je ono u ostavinskoj raspravi pobrojena ostavština pokojnog predsjednika
Franje Tuđmana, i kad su, uz obiteljsku kuću u Nazorovoj, kolekciju umjetnina i dvjesto
tisuća maraka u gotovini, pobrojena i tri pištolja. Slučajno ili ne, dva su bila kalibra 9 mm, a
jedan - Predsjedniku posebno drag Smith&Wesson - magnum tri-stapedesetsedmica: upravo
dakle oni kalibri kojima su ubijeni Marinov, Đekić i Lazić.
Te smo, eto, kratke cijevi simbolično i doslovno naslijedili od pokojnog režima, kalibre kaosa
i bezakonja što će ih nova vlast tako rado prepisati na svoje ime, zajedno s pravnim sustavom
koji svečano otvara liftove i zatvore, i u kojega puno povjerenje, uz one koji drže pištolje,
imaju samo oni koji ih ne vide. Jer su im okrenuti potiljkom.
Oni, dakle, što nisu prekoračili nužnu samoobmanu.
rujna 2003.Tko je ubio Isusa K. (33)
ili kako nam je Svetozar K. osamdeset godina sjedio na grbači i onda se odao genocidu
Svetozar K., hrvatski Srbin, jedan od tisuća njih koji su za vrijeme Oluje napustili Hrvatsku, u
svoju se Korenicu vratio pet godina kasnije. Na informativni razgovor u policijsku stanicu
pozvan je odmah po povratku u Hrvatsku, a nakon još nekoliko policijskih ispitivanja i duže
istrage pritvoren je krajem 2002. godine.
Višemjesečno suđenje Svetozaru K., po optužnici koju je Državno odvjetništvo u Gospiću
podiglo u veljači ove godine, okončano je prije nekoliko dana presudom vijeća Županijskog
suda pod predsjedanjem suca Branka Milanovića.
Svetozar K. proglašen je krivim zato što su on i njegovi preci osamdeset godina sjedili na
grbači hrvatskoga naroda, zato što su na hrvatskoj grbači razni okupatori sjedili devet stotina
godina, i zato što je optuženi, shvativši da je Hrvatska pred rasulom i nestankom sa svjetske
pozornice, imao namjeru i plan na grbači Hrvata sjediti i dalje. Optuženi je kriv i zato što su
on i njegovi preci zajedno s Turcima preko petsto godina vršili genocid nad Hrvatima,
prisajedinili Hrvatsku Kraljevini Jugoslaviji i planski u njoj uništavali Hrvate, te konačno zato
što je 1991. godine s još neidentificiranim pomagačima razrušio pola Hrvatske.
Za navedena djela višestoljetnog uništavanja Hrvata, genocida nad njima, prisajedinjenja
Hrvatske Kraljevini Jugoslaviji, rušenja pola Hrvatske i sjedenja na hrvatskoj grbači u
vremenskom periodu od osamdeset godina, Svetozar K. iz Korenice osuđen je na jedinstvenu
zatvorsku kaznu od trinaest godina.
Na žalost, ovo nije nikakva tjeskobna kafkijanska ili orvvellovska fabula, pa ni nekakva
montypythonovska zajebancija - jer čak i da jest, bila bi to loša zajebancija: riječ je o
doslovno citiranom obrazloženju presude Svetozaru K. iz Korenice, kojega je, formalno zbog
zlostavljanja hrvatskih ratnih zarobljenika - mada ni to nije dokazano, a zapravo zbog sjedenja
na hrvatskoj grbači i sudjelovanja u osmanlijskom genocidu nad Hrvatima, sudac Branko
Milanović osudio na 13 godina zatvora. Da,ponavljam treći put, Svetozar K. je dobio 13
godina zatvora zato što je osamdeset godina sjedio na grbači hrvatskog naroda prije nego se
— kako na sarajevskoj televiziji reče ona baba čiji je sin otišao u četnike — »odao genocidu«.
Prvi poriv što ga normalan i zdrav pravni državljanin pravne države osjeti jest poriv da
dohvati suca Milanovića, natjera ga da pojede diplomu, pa mu da laksativ i natjera da njegovu
diplomu pojedu i oni koji su mu je dali, te na koncu i njima da laksativ, pa počasti
Milanovićevom diplomom i one koji su ga uopće imenovali sucem.
Časni sudac Dušan Milanović to, naravno, nije zaslužio. Naprotiv, zaslužio je nekakav orden,
velered ili tako nekako, nešto što se već dodjeljuje za one koji hrabro raskrinkavaju negativne
pojave i procese, i glasno govore ono što se šutljiva većina ne bi usudila ni za osamdeset, ni
za petsto godina.
A časni sudac Milanović raskrinkao je cijeli hrvatski pravosudni sustav, sustav koji
funkcionira po načelu kontekstualne odgovornosti, načela razrađenog nevjerojatnim marom
Tudmanova pravosuđa i konačno definiranog od strane najmjerodavnije i svakako
najkompetentnije i najviše pravosudne instance u Hrvata: naravno, Crkve - jedinog suda višeg
i od Ustavnog i od Vrhovnog.
Bilo je to relativno davno i samo se putnici zlonamjernici poput potpisnika ovoga teksta
sjećaju tog pisamca - riječ je, naime, o otvorenom pismu biskupa splitske metropolije
upućenom javnosti i Vladi onih dramatičnih dana u veljači 2001., kad je Hrvatska ključala
zbog suđenja Nor-čevoj skupini, optuženoj za ratne zločine u Gospiću u jesen 1991. godine.
»Ne ulazeći u pravni vid tih događaja, apeliramo da se pri donošenju suda o Domovinskom
ratu vodi računa o povijesnom kontekstu, da se ne zaboravi kojim je sve nepravdama hrvatski
narod bio izložen i što je sve morao pretrpjeti« — kaže se u tom povijesnom dokumentu, da bi
na kraju slijedile i detaljnije upute: 'Kod prosudbe pojedinih djela treba voditi računa i o tome
što je bilo prije, a što poslije: što je uzrok, a što posljedica.'«
Po naputku biskupa splitske metropolije organizirana su više-manje sva kasnija suđenja za
ratne zločine. Tako tek danas — nakon povijesnog obrazloženja časnog suca Branka
Milanovića — znamo, primjerice, da je časni sudac Slavko Lozina »pri prosudbi djela«
skupine vojnih policajaca optuženih za zločine u Lori i te kako »vodio računa tome što je bilo
prije, a što poslije«.Samo valjda zbog ograničenog prostora u obrazloženje njegove osloba-
dajuće presude nije stalo da su »optuženi i njihovi preci osamdeset godina na svojoj grbači
nosili srpske parazite«, da su »na njihovoj grbači razni okupatori sjedili devet stotina godina«,
da su »oni i njihovi preci preko petsto godina trpjeli genocid od strane Srba, Turaka i drugih«,
te da su »1918. godine prisilno prisajedinjeni Jugoslaviji i planski u njoj uništavani«.
U takvim okolnostima, što je drugo grupi vojnih policajaca u Splitu preostalo nego da —
svjesni kako je »Hrvatska pred rasulom i nestankom sa svjetske pozornice« - po gradu
skupljaju Srbe, zatvaraju ih u Lori, i tamo do smrti premlaćuju bejzbol palicama, muče
strujom i sakate noževima?
I što je drugo sucu Lozini preostalo nego da »kod prosudbe njihovih djela« povede računa i o
»povijesnom kontekstu«, o tome dakle »što je bilo prije, a što kasnije«, i da ih oslobodi
krivnje? Baš kao što je — po istom načelu kontekstualne odgovornosti - Svetozar K. kriv i za
ubojstvo Stjepana Radića, i za ubojstvo kralja Zvonimira na saboru na Kninskom polju,
kojega je počinio u dosluhu s Radomirom Đ., nogometašem Zagreba, zbog čega je ovaj
mladić crnogorske nacionalnosti prije nekoliko kola opravdano kažnjen žutim kartonom.
To je kontekstualna odgovornost — povijesni doprinos hrvatskoga pravosuđa zapadnoj
pravnoj znanosti - kojega su biskupi splitske metropolije izveli iz svojedobne revolucionarne
crkvene teze po kojoj su svi Zidovi krivi za raspeće i ubojstvo I. K. (33) prije gotovo dvije
tisuće godina.
Postoje, naime, utemeljene indicije da je te večeri među rimskim vojnicima, u uniformi vojske
tzv. SAO Krajine, naoružan kopljem i kratkim mačem, bio i neki Svetozar K. iz Korenice.
listopada 2003.Japanski susreti
ili kako je Cro Cop jedva deset minuta bio socijaldemokrat i odmah najebao
Oni nisu za bilo kakvu Hrvatsku, već za Hrvatsku socijalne pravde i zadovoljnih ljudi, oni su
za suradnju s Haaškim sudom za dobro Hrvatske, oni će Hrvate uvesti u Europu i Europu
dovesti u Hrvatsku. Oni će zaposliti nezaposlene, zaustaviti rasprodaju nacionalnog bogatstva,
smanjiti poreze i doprinose, oni će sagraditi modernu, sretnu Hrvatsku. Njihov voda gleda nas
s plakata i sporova nasmijan, u neobaveznoj sportskoj odjeći, kako klincima iza leda baca
košarkašku loptu i daje im »peticu«. Za njih svira Dino Dvornik, na njihovoj su listi mladi,
moderni ljudi, a Zdravko Tomac samo im formalno nije član.
Račanova Socijaldemokratska partija 1999.?
Ili ipak Sanaderov HDZ 2003.?
S druge strane su oni: ne, oni neće bespogovorno skidati hlače pred međunarodnom
zajednicom, oni će se boriti za dostojanstvo hrvatskog naroda, oni ne mogu prihvatiti da je u
Hrvatskoj bilo etničkog čišćenja Srba, niti u Bosni hrvatske agresije. Oni s balzamiranim
osmijehom otvaraju teretne liftove, asfaltne petlje, suvremene trafike i monumentalne vojne
ordinarijate, njihov veliki vođa pred izbore prima njemačkog kancelara i hita u prijateljski
Vatikan fotografirati se s polusvjesnim Ivanom Pavlom, predizbornom maskotom svoje
stranke. Za njih svira Severina, na njihovoj je listi Mirko Filipović Cro Cop, a Zdravko
Tomac samo im formalno nije član.
Tudmanova Hrvatska demokratska zajednica 1999.?
Ili ipak Račanov SDP 2003.?
Evo, na primjer - u kojem bi to paralelnom svemiru čovjek i Hrvat prije samo mjesec-dva
mogao zamisliti da će neki hrvatski političar pred novinarima i suradnicima gledati prijenos iz
Japana, gdje će se za titulu svjetskog prvaka u uličnom štemanju boriti stameni Cro Cop u
tijesnim gaćicama na crvene kockice i crnim majicama s oznakama Zvonimir Securitvja i
Antiterorističke jedinice Lučko, a da taj političar sa stisnutimpesnicama ispred televizora neće
biti ni Sanader, ni Pašalić, nego -Račan.
Dakle, ni Ivo ni Ivić, nego Ivica!
Političkim analitičarima ostaje sad analizirati tu bespoštednu borbu i njen rezultat, te pokušati
odgovoriti na pitanje hoće li HDZ izgubiti izbore kao što je izgubio Filipovića, ili će SDP
izgubiti izbore kao što je izgubio Filipović.
Mislim, taj je grmalj fakat razbijao ispred sebe sve što se micalo, obarao na pod mutante i
hulkove veličine Grgura Ninskog, borbe su mu trajale kraće od slovenskog rata za
nezavisnost, čak je i onu četverokatnicu — kako se zvao, Bob Sap, Bob Sdp, tako nekako -
srušio na pod kao što ih je nekoć obarao Božo Cro Cop Kovačević, i izgledalo je da mu ni
sam guverner Kalifornije u svojim najboljim danima ne bi u ringu izdržao duže nego što bi
japanskom najavljivaču bilo potrebno da mu izgovori prezime. Što bi bila Filipovićeva
najduža borba.
Onda je, na vrhuncu slave, Mirko-nikad-Bobom-Filipović svoje ime, prezime, nadimak, ugled
i high-kick stavio u službu Račanove predizborne kampanje, postavljen je visoko na listu
SDP-a i pred njim su se poput Boba Sappa ispružile svijetla budućnost i sjajna politička
karijera, najvjerojatnije ministra javnih radova i zaštite okoliša, koji će spojiti ugodno s
korisnim i u sklopu treninga golim rukama bušiti tunele i rušiti bespravne objekte.
Da bi onda, u iznenadnom obratu, već u prvoj borbi kao socijaldemokrat završio na podu,
koprcajući se nemoćno ispod oznojenog i uzdiha-nog brazilskog čudovišta smiješnog imena
Minotaur, tako da je ispalo zapravo nenadanom srećom što je minotaur po definiciji čovjek s
glavom bika, a ne obrnuto.
Podsjetila me ta borba na onaj vic kad se s malim Jovicom nitko nije htio igrati, zbog čega je
odlučio da se više ne zove Jovica, nego Ante: kako se na staro ime nije više htio odazvati ni
rođenoj majci kad ga je zvala na ručak, otac je ubio u njemu boga neposlušnoga, pa se naš
malac na koncu požalio prijateljima kako »ni deset minuta nije Hrvat, a već ga prebilo ko
magarca«.
Sjetio sam se tog vica gledajući Mirka Filipovića na podu u onoj tokij-skoj areni: ni deset
dana nije bio esdepeovac, a već ga prebilo kao Suvara!
Nije, eto, pomoglo ni SDP-ovo prihvaćanje pravila ultimate-fighta u izbornoj areni: uz vijesti
iz Tokija novine su sutradan donijele tako vijesti iz Imotskog, gdje je SDP-ovce Slavka Linića
i Marina Jurjevića uoči predizbornog skupa jajima gađao neki državotvorni minotaur — biće s
mozgom bika i, kako se dalo vidjeti, jajima kokoši.U istim novinama, na istoj stranici,
objavljena je i vijest daje u Zagrebu pretučen i Lovre Pejković, šef Uprave za prognanike i
pomoćnik Rača-novog koalicijskog partera Radimira Čačića. A nije isključeno — valja
provjeriti — da je i bek Rijeke Vušković na utakmici u Zagrebu nogama s leda oborio
Dinamovog napadača Stroka misleći da je riječ o Račanovom i Linićevom omiljenom
tajkunu.
Koga je onda - barem medu ozbiljnim političkim analitičarima -moglo iznenaditi što je istoga
tog dana nesuđeni Račanov ministar Mirko Filipović usred glamuroznog SDP-ovog
predizbornog skupa u Tokiju barbarski napao neki štemer s PTSP-om? A nije bilo ni Slavka
Linića da mu dovikne iz partera: »Mirko, pazi - poluga!«, pa da mu zahvalni kolega iz ringa
uzvrati: »Hvala, Slavko« i doda: »A ti, pazi — jaje!«
Oni su u predizbornoj kampanji zauzeli čvrst stav. Stav je klečeći, u ultimate fightu zove se
poluga i izgleda otprilike ovako: jednome je protivnikova ruka uvučena između nogu, a
drugome je glava protivniku na dupetu. Prizor u kojemu Mirko Filipović Cro Cop, bolno
izvrnute desne ruke, lijevom udara po podu ringa tražeći od suca prekid borbe, klasični je
hrvatski predizborni apsurd: desnica je u bezizlaznom klinču, a predala se - ljevica.
Izbor je, naravno, vaš.
studenog 2003.Znate li priču o Antonu Beliću
ili kako su talijanski četnici pretukli mlade filologe iz splitske Torcide
U petak, 14. studenoga, nakon osmodnevnog aranžmana u talijanskom zatvoru Regina Coeli,
sedmorica pripadnika splitske Torcide, osuđeni u Rimu na po 18 mjeseci zatvora uvjetno,
oslobođeni su — kako se to diplomatskim dijalektom kaže — »zahvaljujući nastojanjima
Veleposlanstva u Rimu i dobroj suradnji s talijanskim državnim tijelima«. Hrvatska ambasada
platila im je hotel u Rimu, voznu kartu do Ancone i još jedno noćenje u tom gradu, gdje su se
trebali ukrcati na trajekt koji će ih vratiti kući.
Istoga dana u mali Lopar na otoku Rabu, nakon osmodnevnog lutanja po Aziji i Europi,
trajektom je stigao limeni lijes s tijelom 67-godišnjeg Antona Belića, koji je do kraja odslužio
kaznu doživotnog zatvora u dalekom Egiptu. Supruga Nada i dvije kćeri, rodbina, prijatelji i
mještani Lopara rapskog su pomorca na njegovu posljednju plovidbu ispratili sutradan, u
subotu, istoga dana kad je iz Ancone za Split krenuo brod s golobradim Torcidašima.
Tako su ove subote završile dvije hrvatske zatvorske priče: jedna na naslovnim stranicama
nedjeljnih izdanja, sa slikama uplakanih majki i bijesne braće kako prijete fotoreporterima,
hvalospjevima našoj diplomaciji i simpatijama za dečke koji svoj klub prate i u dobru i u zlu,
druga tek malom osmrtnicom u kutu novinske stranice, onom kratkom rečenicom o dubokoj
boli i tužnoj vijesti.
Anton Belić, pomorac riječke Jugolinije, u egipatskom je zatvoru završio davne 1985. godine.
Stariji čitatelji novina pamte taj slučaj: uhapšen je kada je prilikom pretresa broda Bribir, na
sidrištu uz egipatsku obalu, u kabini kormilara Belića pronađeno 15 kilograma droge.
Po strogim egipatskim zakonima osuđen je na kaznu doživotnog zatvora, iako je sam pretres
obavljen pod vrlo sumnjivim okolnostima, iako prilikom otkrića droge nikog osim egipatskog
policajca nije bilo u Beli-ćevoj kabini, iako nitko drugi na brodu nije optužen, iako nisu
postojali nikakvi dokazi da je ta droga Belićeva, iako on nikad nije imao posla snarkoticima,
iako nikad nije utvrđeno gdje je ta droga nabavljena i kome je bila namijenjena.
Tada, osamdesetih godina, novine su o tome pisale velike reportaže, jer bila je to dobra priča,
poput Ponoćnog ekspresa. S vremenom su tekstovi bivali sve kraći i rjeđi, da bi se na koncu
tek povremeno javila očajna supruga Nada, teško optužujući Antonove kolege i poslodavce,
koji su svome kormilaru, kako se čini, po gusarskim običajima nasapunjali dasku i bacili ga u
egipatsku tamnicu. Onda je došao rat i Hrvatska se posvetila sasvim drugim nekim
zatvorenicima.
Zaboravljen od svih osim od obitelji, Anton Belić je u zatvoru pedeset kilometara udaljenom
od Kaira umro u srijedu, 5. studenog, istoga dana kad su ona sedmorica torcidaša, zajedno s
još pet tisuća navijača, krenuli u Rim, na utakmicu Kupa Uefe između Rome i Hajduka.
Praćena neskri-venim simpatijama medija splitska je Torcida poharala uže središte Rima, što
je domaćoj publici predstavljeno isključivo kao obračun razularenih romanista i krvožednih
karabinjera s mladim Splićanima, koji su s Coca-Colom i turističkim vodičima u rukama
obilazili valjda rimske galerije i muzeje.
Nezgodna i neobjašnjiva okolnost da su iza mladih splitskih ljubitelja klasične glazbe i
antičke arhitekture ostajale išarane crkve i fontane, da su na rimsku policiju, baš u trenutku
kad se našla ispred predstavnika splitske Udruge mladih filologa Torcida, iznenada s neba
počele padati bengalke i pivske boce, kao i čudesna slučajnost da je lik Dantea Alighierija na
transparentu kojega su nosili na rimskom stadionu neobično sličio Benitu Mussoliniju — sve
su to Talijani protumačili kao novu najezdu barbara na Rim.
Stvar je prevršila mjeru kada je raspjevana splitska mladost krenula u potragu za
Caravaggiovim monografijama i starijim izdanjima kultne Vasa-rijeve knjige Le vite dei'piu
eccellenti pittori..., a domaćini to predstavili kao pljačkanje rimskih trgovina. U jednom je
hrvatskom dnevniku zgoda s junacima naše priče opisana, naime, doslovce ovako: »Činjenica
da je iz jednog dućana u središtu Rima nekoliko majica nestalo baš kad je unutra bilo
tridesetak Torcidaša, kao i okolnost što se jedan karabinjer ozlijedio upravo pred tim butikom,
talijanskoj policiji su bile dovoljne da zaključi kako su Hajdukovi navijači opljačkali trgovinu
i pretukli karabinjera.«
Sedmorica mladih lupeža - kako je novinarima izjavila majka jednog od njih: »Pa ako su i
ukrali, nisu zbog toga lopovi!« — osuđena su na 18 mjeseci zatvora, uvjetno na pet godina, te
su nakon srcedrapateljskih apela na njihovu mladost i domoljublje od rodbine i kolega s
tribina dočekanigotovo kao heroji. Baš kako su svojedobno dočekivani BBB-ovci iz Milana ili
navijači vaterpolske reprezentacije iz Kranja. I ovoga puta krivi su domaćini, kao i onda kada
su mladi Hrvati protutnjali Slovenijom poput Kadijevićevih tenkista, a naši sportski
funkcionari i novinari okrivili Slovence, i to zbog »loše organizacije susreta visokog rizika«.
Najmlađi od torcidaša što su se vratili iz rimskog pržuna rodio se one godine kad je Anton
Belić bačen u egipatsku tamnicu i nikad nije čuo za njega. Kormilar broda Bribir nije, eto,
imao sreću da s pivskom bocom, zapaljenom bengalkom i uzdignutom desnicom bude
ambasador našega sporta i prenositelj stare slave djedovine, pa da se i za njega, kao svoga
putujućeg veleposlanika, zauzme mlada hrvatska država.
Anton Belić samo je stajao za kormilom: čak i da je zaista krijumčario drogu, što nikad
pouzdano nije dokazano, daleko je to i od sudjelovanja u slavnoj »bitci za Benetton«, a
kamoli od paljenja srpskih i bošnjačkih sela, ili kakvog drugog državotvornog čina, poput
otmice putničkog aviona i ubojstva policajca, zbog čega je predsjednik Tuđman nakon dobro
odigrane uloge u Davtonu - kako svjedoči Dunja Ujević u upravo objavljenoj hagiorafiji
Gojka Šuška — za protuuslugu od Amerikanaca zatražio izručenje Zvonka Bušića.
Anton Belić će na kraju ovog Prison Bluesa biti jedini koji će spavati mirno, vječno ležeći na
savjesti države koja gaje zaboravila, okupirana izdavanjem pasoša ruskim mafijašima i
srpskim zločincima, zabavljena plaćanjem advokata haaškim herojima, te zabrinuta dramom
balavih huligana u rimskom kazamatu. Nakon osamnaest godina na tvrdoj drvenoj postelji
zatvora El Qanatar, i takva će mu hrvatska zemlja biti laka i meka.
studenog 2003.KBC Rebro i ostale ženske bolesti
ili zašto se Hrvatice boje liftova, a ne znaju hodati po stepenicama
Možda je ipak krajnje vrijeme da se u ovoj zemlji uvede zakonska obaveza ugradnje dizala,
mada ne bi bilo loše da se razmisli i o donošenju posebnog zakona koji bi regulirao potpunu
zabranu stepenastog premoštavanja visinskih razlika u stambenim i gospodarskim objektima,
odnosno - Zakona o suzbijanju stepenica.
U protivnom, neće domalo biti nijedne Hrvatice čitavih potkoljeničnih ili podlaktičnih kostiju,
a onda će biti prilično kasno da se zapitamo: tko će nam, zaboga, sad kuhati, tko će nam
glačati, šivati, prati, čistiti i rađati? I tko će oprati ono krvavo stubište?!?
Da li, naime, zato što se ženski rod iz nekog nejasnog razloga boji trošnih, mračnih liftova, da
li zbog ergonomski neprilagođenih stepenica, da li stoga što ih same prerevno peru i laste pa
su opasno klizave, ili možda, evo sad mi je palo na pamet, naprosto zato što nas je Janica
Kostelić naučila da žena zaista može završiti u bolnici zbog nezgodnog pada niz za to
predviđenu površinu - stazu za spust ili kućno stubište, svejedno - tek ovo s padanjem žena
niz stepenice po Hrvatskoj sad već doista poprima razmjere epidemije, nešto poput SARS-a.
Hitne pomoći hrvatskih bolnica ovih su mjeseci tako pune pacijentica podleglih zagonetnom i
opakom virusu Gubitka imuniteta na padanje stepenicama, ili skraćeno - GIPS-a.
Najgore tek slijedi: ne samo da sezona poledica još nije ni počela već je i jedan poznati
zagrebački poduzetnik najavio gradnju najvišeg nebodera u Europi — golemog, stotinu i četiri
kata visokog poslovnog tornja!
Izračunajte sami koliko je to tisuća stepenica i koliko kilometara stubišta, koliko će na tih
stotinu i nešto katova doći poslovnih i osobnih tajnica, koliko telefonistica, kafe-kuharica,
konobarica, čistačica, daktilografkinja, pomoćnica i stažistica, koliko dakle slomljenih rebara,
kralježnica, nogu i ruku? Ako mene pitate, prije nego Hrvatska donese Zakon s početka
teksta, rečeni bi poduzetnik barem tri prizemna kata trebao urediti u suvremenu Kliniku za
hitni kirurški prijem i ostale ženske bolesti. Moglibismo joj dati i neki zgodni naziv, recimo
— Rebro. Dobro, ako vec postoji Rebro, onda, šta ja znam, Kičma. Ili Obje ruke. KBC Obje
ruke. Gdje bi, dakako, žene mogle dobiti i stručnu pomoć u liječenju straha od liftova.
Kako, naime, drugačije objasniti da nakon još neviđene, široke svehr-vatske kampanje protiv
nasilja nad ženama, kad smo mi gluplji i naivniji već povjerovali da nećemo tako brzo opet
pročitati vijest o nekoj nesretnici što se polomila niz stepenice, ovoga petka u novinama izađe
vijest kako je »55-godišnja žena s Peščenice prilikom pada niz stubište zadobila teške tjelesne
ozlijede, te je zbog prijeloma obje podlaktice i loma donjeg dijela kralježnice zadržana na
liječenju u Kliničkom bolničkom centru«.
Te je večeri kćer nesretne žene - kaže kratka vijest - nazvala policiju i rekla da su joj se
roditelji posvađali. Vozilom Hitne pomoći žena je nakon toga prevezena u bolnicu, dok je
njen 53-godišnji suprug priveden u policijsku stanicu u Petrovoj. Za vrijeme kriminalističke
obrade, međutim, i on i teško ozlijeđena supruga potvrdili su da se u žaru njihove rasprave
žena nezgodno spotakla i pala, uslijed čega je slomila obje ruke i kičmu. Vijest završava tako
da priču o klizavim stepenicama policiji na posljetku potvrđuje čak i - kćerka.
Svatko tko je pročitao tu vijest, ali baš svatko, zna da žena s Peščenice nije pala niz stepenice.
Svatko, baš svatko, zna da su i ona i kćer prestravljene kućnim terorom i prijetnjama
balkanskogapater familiasa potvrdile njegovu, službenu verziju priče o Pronto legno pulito za
čišćenje drvenih podnih površina, o nezgodnim skliskim svojstvima tog sredstva, o
stepenicama što ih je imbecilni arhitekt projektirao baš odozgo prema dolje, i tatinoj nozi o
koju je mama zapela rebrima... pa tako šest puta. I nitko, baš nitko se nije začudio vješticom
iz Crne kronike.
Fascinantno je zapravo to kako se u zemlji Hrvatskoj nasilnici osjećaju toliko komotno,
udobno i zaštićeno da se ne moraju zamarati niti smišljanjem nekakve uvjerljivije priče nego
što je to osebujna hrvatska disciplina »ženski skok niz dalj«.
Ne, zašto bi se vrli hrvatski muž sad zamarao grozničavim izmišljanjem priče o tome, hm, je
li, kako su on, žena i kćer bili na izletu, kako su brali različke i preskakali potočić, kako su
onda prostrli šaren stolnjak da pojedu mamine uštipke i domaći pekmez, i kako je onda, hm,
zapravo, ovaj, taman dok su hranili malu vjevericu, je li, ogromni asteroid pao ravno na ženu,
preko leda, i onda je žena taj meteorit, tu kometu, koji li je vrag bio, išla podignuti sa sebe,
ovako, i - puf-krc, pukle obje podlaktice!
Uostalom, ne zvuči li vam ta priča uvjerljivije nego otrcani klišej o hrvatskim domaćicama što
u slobodno vrijeme padaju niz stubišta?Hrvatska je, međutim, navikla živjeti u laži. U laži je
toplo, sigurno, udobno i meko, i što je najvažnije — nitko ništa ne pita, nitko ni za što ne
odgovara. Zašto ne bismo vjerovali onome vojniku da je četrnaest srpskih zarobljenika na
Koranskom mostu ubio u samoobrani? Zašto ne bismo vjerovali svim onim vojnicima što su
ih napadale srpske babe s kalašnji-kovima pod pregačom? Zašto ne bismo vjerovali
torcidašima da su oni zapravo spašavali onoga BBB-ovca iz automobila što se zapalio valjda
str-mopizdivši se niz stepenice?
Zaista, zašto ne bismo vjerovali policiji koja svakog tjedna mora prati krvave mrlje sa zidova
svojih istražnih centara, od svih onih privedenih bolesnika što lupaju glavom o zidove i mlate
policajce zubima po pendrecima? Zašto im ne bismo vjerovali da vlasnika Nove TV nitko nije
htio ubiti, nego ga je zasad nepoznata osoba namjerno gađala u noge kako bi ga opomenula?
Recimo, da nije platio struju?
Zašto im, najzad, ne bismo vjerovali kad u istrazi nepobitno utvrde kako je 55-godišnja žena s
Peščenice, žureći da dočeka svoga supruga koji se vraćao s posla s buketom ruža u ruci,
zapela o skupocjenu kinesku vazu, suprugov poklon za godišnjicu braka, i pala niz stepenice?
Hrvatska žena se, međutim, ne predaje, ona se i dalje bori sa stepenicama, najvećim zlom
suvremene arhitekture: kičma joj, naime, nije slomljena metaforički, nego samo doslovno.
prosinca 2003.Luburiću, šalji nam salate
ili mala nutricionistička analiza mesa iz Arkanovih klaonica i Maksovih mesarnica
Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate!
Sjećate se svi ovoga strašnog napjeva: imate, naravno, i sliku pred očima, povorku pijanih
četnika zamagljenih očiju, u jednoj im ruci kalašnjikov ili nož, u drugoj boca prepečene šljive,
onaj na čelu maše zlokobnom crnom zastavom s lubanjom i sloganom »Sloboda ili smrt - za
kralja i otadžbinu«. Dan je osamnaesti studenoga, Arkanovi četnici ušli su u centar Vukovara,
a mi smo toga dana slušali vijesti o padu Masleničkog mosta i pokolju u Skabrnji, i mislili da
je to najstrašnija vijest koju ćemo ikad čuti.

Nekoliko dana kasnije pušteni su nam prvi put ti snimci BBC-a, kadrovi od kojih nam se i
danas ledi krv u žilama: civili i hrvatski vojnici ugašenih pogleda, ruševine, krv, leševi, oganj,
i ona povorka kako stupa pjevajući, ponovit ću: »Slobodane, šalji nam salate, bit će mesa, klat
ćemo Hrvate!«
Danas, dvanaest godina kasnije, neki iz te mračne kolone možda su i mrtvi, ali većina je
mnogo vjerojatnije živa, iz prostog razloga jer i nisu bili ništa drugo doli besprizorne ubojice
leševa, bulumenta pijanih, smrdljivih strvinara što se u svoje novobeogradske stanove vratila
sa zamrzi-vačima i televizorima, noseći svojim kćerkicama barbie-lutkice u nagor-jelim
suknjicama.
Sasvim jasno mogu vidjeti te vukovarske pjevače danas, dvanaest godina starije, vidno
propale, u istim oronulim stanovima, s bocom prepečene šljive ispred prastara televizora što
ga je tata onomad donio iz rata. Kćerkica je odavno odrasla, vodi svoj život i nikad ga nije
pitala zašto je onoj barbiki suknjica bila nagorjela. Kao što ga nitko nikad ništa nije pitao.
Nije se imalo tu što pitati. A i da jest, kad bi ga netko i danas upitao kako je mogao to pjevati,
imao bi on priču lako razumljivu i teško osporivu.
Recimo, bilo je takvo vrijeme. Recimo, bio je rat, a u ratu... recimo, »te smo pesme pevali sa
stotinama hiljada Srba tokom rata, kada je ustaškaagresija ugrožavala sam opstanak srpskog
naroda, kad su hiljade Srba ginule braneći naše vrednosti od ustaške kame«. Zašto ih,
međutim, pjevaju i danas, kad se u birtiji opet nađe staro društvo vukovarskih pjevača?
Recimo, da »tom pesmom poručimo povampirenim ustašama da ih se ne bojimo i da ćemo da
štitimo svoje vrednosti po bilo koju cenu«.
Primijetili ste, naravno, da stalno spominju nekakve opće vrijednosti koje brane i danas kao i
onda, 1991. godine. Koje su to vrijednosti? Tri temeljne: »Bog, otadžbina, porodica«.
Zašto sam se sada, iako nije ni godišnjica, niti ikakav sličan povod, sjetio toga jezivog refrena
s vukovarskih ruševina? Zato što bih volio da mi netko objasni razliku između stihova kojima
se poziva Slobodan Milošević da u Vukovar pošalje salate - samo salate naime nedostaje, jer
»bit će mesa, klat ćemo Hrvate« - i onih, recimo, kojim se neki Marko Perković Thompson
rado prisjeti svijetlih trenutaka hrvatske kuhinje, kao što su bili, na primjer, »Jasenovac i
Gradiška Stara«, slavna »kuća Mak-sovih mesara«. Kako, naime, znamo, ni u Jasenovcu, ni u
Gradiški Staroj također nije nedostajalo »mesa«, samo što »mesar« nije bio drug Sloba nego
Maks Luburić.
Razlike, naravno, nema nikakve: »meso« je isto, ljudsko naime, mesari su isti, žrtve su iste - i
u Vukovaru i Gradiški Staroj - noževi i metode su iste, pjesme su iste, počesto i melodije, isti
su i pjevači, a bojim se i -publika. I isti su im razlozi.
»Te smo pjesme pjevali sa stotinama tisuća Hrvata tijekom Domovinskog rata, kada je četička
agresija ugrožavala samu opstojnost hrvatskoga naroda, kad su tisuće Hrvata ginule braneći
naše vrijednosti od četničkog noža«, reći će tako Marko Perković Thompson objašnjavajući
svoj osebujan koncertni repertoar. »Tom pjesmom poručujemo povampirenim komunistima
da ih se ne bojimo i da ćemo im se oduprijeti i štititi svoje vrijednosti po bilo koju cijenu.«
Primijetili ste, naravno, da Thompson stalno spominje nekakve opće vrijednosti koje on,
smjerni katolik, brani svojom pjesmom. Koje su to, dakle, vrijednosti? Ponovimo one tri
temeljne, koje Thompson spominje u svakom svom intervjuu: Bog, otadžbina, porodica.
Pardon - Bog, domovina, obitelj.
Bog? Da, »Bog koji sve ljude voli jednako«, Bog kojemu se »valja moliti i klanjati, i ništa ti
se ružno neće dogoditi«, kako u jednom takvom intervjuu propovijeda mladi ministrant
Thompson, koji se »redovito ispovijeda da bi očistio svoju savjest« i koji se Bogu redovno
moli, jer »lijepo je zaspati nakon molitve«.Domovina? Da, domovina koju je I hompson
branio »pjevajući zajedno sa stotinama tisuća Hrvata o Jasenovcu i Gradiški Staroj«,
domovina kojoj komunisti danas »pokušavaju nanijeti što više zla« proglašavajući njega,
Thompsona, zamislite, »fašistom, nacistom i slično«.
Obitelj? Da, obitelj koja je - kako u jednoj ženskoj reviji piše Thompso-nova službena
hagiografkinja — »uz Boga i Domovinu jedina konstanta u njegovu životu«, obitelj koja je
mladome pjevaču »najvažnija na svijetu«.
U pjesmi koju pjeva mladoj, razdraganoj publici u nekoj od mračnih dvorana na periferiji
zapadne civilizacije, i čiji je snimak na Internetu postao inicijalnom kapislom cijele ove afere,
Thompson između ostalog zaneseno pjeva »U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva
nosila«, nakon čega se može čuti kako prekaljeni koncertni majstor animira publiku povicima:
»Ajmo ruke, ajmo ruke gore!«.
Točno mogu zamisliti taj prizor: pjevač, cijela grupa zapravo, pjeva: »Slobodane, šalji nam
salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate«, a onda onaj na čelu poteže dugačak gutljaj i dere se:
»Ajmo ruke gore!«. Svakome će se ljubitelju domoljubne pjesme žmarci popeti uz kičmu pred
slikom kolone baba i djece, staraca i žena, kako kao jedan dižu ruke u zrak i puze šutke,
maglovitim novembarskim jutrom, u Čapljinu, Jasenovac, Ovčaru, Gradišku, svejedno, u
klaonicu mesara Maksa, Arkana, Jure, Slobe, kako li se već zove, praćeni pjesmom Marka
Perkovića Thompsona i njegovih mesarskih šegrta.
Ajmo ruke gore!
siječnja 2004.Bajka o bijeloj srni
ili kako, kada i zašto uvijek i bez ikakvog razloga ubiti drugačijeg
U šumi jednoj kraj drevnoga nekog grada živjela jednom jedna srna. Nije to bila obična srna,
kakve u tim sumama obitavaju već vjekovima, ljeti smedeg, a zimi sivkastog krzna: bijaše,
naime, ova srna bijela poput mladoga snijega, jedina bijela srna koju su višestoljetne lipe i
hrastovi vidjeli u cijelome svom životu.
Brzo se kraljevstvom proširiše glasovi o čudesnoj bijeloj srni koja donosi sreću svakome
kome prijeđe preko puta, i koja poništava sve nesreće svih crnih mačaka u kraju. Seljaci stoga
pohrliše u šumu u potrazi za svojom srećom, ali nitko nikada bijelu srnu vidio nije. Ili barem
one koji je vidješe: ti su ionako pronašli sreću i otišli u daleke krajeve, u druge neke, svoje
bajke, u kojima ljudi žive zajedno s bijelim srnama.
Nije dugo prošlo dok glas o čudesnoj srni nije došao i do samoga kralja. Ali kralj nije
vjerovao da nešto takvo postoji, te okupi jednoga jutra sve svoje vojnike i krene u šumu, u
potragu za bijelom srnom. Tragali su za njom danima, sve dok posljednjeg dana, kad su već
htjeli odustati, kralj iznenada pred sobom ne ugleda prekrasnu životinju. Malena srna stajala
mu je na putu i gledala ga svojim velikim očima: bila je bijela poput kraljičine puti.
— Ipak postoji — prošapta kralj, podigne dvocijevku i ispali hitac. Bijela srna se trgnu,
napravi dva drhtava koraka, zatetura u stranu i klonu na prednje noge: iz male, crvene točke
krznom se razli topla krv. Tri puta se pokušala pridignuti prije nego je konačno pala, gledajući
kralja očima što su se gasile polako i tiho poput posljednjeg umornog ugarka u kraljevu
ognjištu.
Kralj je tada dao srnu odrati, a odrubljenu glavu preparirati kao dokaz da zagonetna bijela
životinja postoji. I da donosi sreću. Jer od tada nitko u kraljevstvu ne bješe sretniji od kralja,
koji je svojom rukom ubio čudesnu bijelu srnu, jedinu na svijetu.
Priča o bijeloj srni mogla bi biti bajka, jer ima sve što za dobru bajku treba: i kralja i
kraljevstvo, i crnu šumu i mitska bića, i - naravno - jasnu poukui sretan kraj. A nemojte ni
ćasa sumnjati da ova bajka nema sretan kraj. Ne znate vi zemlju u kojoj su živjeli kralj i bijela
srna.
Priča o bijeloj srni mogla bi, naime, biti bajka, samo kad ne bi od riječi do riječi bila istinita.
Jedan je hrvatski dnevnik tako na svojoj zadnjoj stranici, tamo gdje se objavljuju urbane bajke
o princezama što pogibaju u pariškim tunelima i prinčevima što potpisuju za talijanske
nogometne klubove, donio priču iz samoborskog kraja, gdje je medu lovcima navodno više od
godinu dana kružila legenda o potpuno bijeloj srni, »primjerku kakav nije zabilježen u
povijesti hrvatskog lovstva«.
Da bi se uvjerili u istinitost glasina, članovi Lovačkog društva Šljuka krenuli su u šumu
Konjščicu kraj Okića, gdje je zagonetna životinja navodno posljednji put viđena. Dopisnik
prepušta dalje priču Franji Koletiću, uglednom lovcu, biznismenu i vlasniku Pirotehnike iz
Mirnoveca, kojemu novinar tepa kao hrvatskom »kralju vatrometa« - to je, pogađate, kralj iz
naše bajke.
»Kad mi je prijatelj rekao da je nedavno vidio bijelu srnu, nisam mu baš vjerovao. Ali ipak je
nas petnaestak odlučilo još jednom, i to zadnji put, provjeriti o čemu je riječ. Rasporedili smo
se po šumi i nakon nekoliko sati gotovo odustali od potrage. Tada sam je ugledao u daljini.
Nisam mogao vjerovati svojim očima«, priča još vidno uzbuđen naš kralj vatrometa.
»Naciljao sam, ali ona je pobjegla prema drugoj ekipi lovaca. Ubrzo su je i oni vidjeli, te je
potjerali natrag prema meni... i to je bilo to.«
U vijesti dalje tajnik Hrvatskog lovačkog saveza kaže kako se sličan ulov ne pamti u analima
našeg lovstva, dok profesor s Prirodoslovno-mate-matičkog fakulteta objašnjava kako se radi
o albino srni, primjerku kod kojega je uslijed genetske promjene došlo do slabijeg stvaranja
pigmenta. Glava bijele srne je, naravno, odrubljena i preparirana, i sada krasi dom Lovačkog
društva u Slavogori, a cijela priča ukrašena je i velikom slikom koja prikazuje prekrasnu
bijelu životinju kako leži na blatnjavoj šumskoj bogazi, glave izvrnute u posljednjem hropcu:
fotografija bi tako bila crno--bijela da nije male crvene točke iznad srninih slabina, iz koje se
bijelim krznom raširila velika ružičasta mrlja.
Nije pouka ove priče u vječnoj svađi o licemjerju lovaca koji ubijaju životinje jer ih vole, jer
vole prirodu i jedini skrbe o srnama i srndaćima, pa ih valjda ubijaju samo kad mali bambiji
postanu prijetnja ljudskoj vrsti, iako svatko razuman zna da lovci hrane i paze na srne i
srndaće samo zato da bi ih mogli ubijati i ni zbog čega drugog. Nije pouka ni u vječnoj svađi
o licemjerju srnoljubaca koji se zgražaju nad krvoprolićima u lovištima,iako će rado sami
uživati u srnećem butu, baš kao i mesu nevino usmrćenih svinja, goveda, kokoši i riba.
U ovoj se bajci, naime, radi o životinji koja je ubijena samo zbog svoje boje kože: ne zbog
hrane, ne zbog sporta ni zbog zabave — samo zbog boje krzna. Da je nesretna srna bila
smede-siva, kao i sve srne u šumi Konjšici kraj Okića, da je bila kao ostali i da nije stršala iz
smede-sive mase svojim snježnim krznom, nikad ne bi hrvatski kralj vatrometa sa svojim
drugovima krenuo tragati za njom i ona bi živa dočekala kraj lovne sezone, da kasnije umre
kao što će umrijeti i sve njene sestre, od gladi, hladnoće, bolesti, slomljene noge, vukova ili
— kako se to kaže — od sporta.
To je bajka o dalekom, drevnom kraljevstvu, o mračnoj šumi u kojoj nije dobro biti drugačiji
od većine, i u kojoj nije dobro biti drugačije boje. U toj zemlji žive lovci koji misle da je
različitost genetska greška i poremećaj pigmenta, i koji će dokazati da drugačiji postoje tako
što će ih ubiti i izložiti.
Pouka bajke? To, gospodo lovci, što ste ubili jedinu bijelu srnu na svijetu i što ste joj
balzamiranu glavu izložili na uvid skepticima i nevjernicima, nije dokaz da bijela srna postoji.
Koliko god vam to, naime, glupo zvučalo, ona tek sad više - ne postoji.
siječnja 2004.Uloga hrvatske vojske u Oktobarskoj revoluciji
ili kako se abortus protivi Ženevskoj konvenciji o ratnim zarobljenicima
Jedna od prvih pizdarija što sam ih napravio u novinama bio je mali tekstić u Omladinskoj
iskri - ima tome skoro dvadeset godina - u kojemu sam se satirički osvrnuo na nevjerojatan
fenomen prirodne reprodukcije jugoslavenskih partizana. Ta se čudesna vrsta, naime,
uspješno množila i četrdeset godina nakon revolucije, razvivši osebujan način razmnožavanja
uz pomoć dvojice svjedoka, koji bi nekakvoj komisiji potvrdile da se taj i taj borio s njima na
Sutjesci, ovjerili bi to potpisom, rukovali se s predsjednikom komisije, salutirali stisnutom
šakom i dok si rekao »Smrt fašizmu!«, eto gotovog mitraljesca, topovskog nišandžije ili
barem štapskog kurira - što već Vrhovnom komandantu treba.
Onda bi se štapski kurir zajedno s tog jutra osvjedočenim veteranom Igmanskog marša zakleo
pred komisijom da je i njegov šogor bio u ratu, diverzant ili tako nešto, znat ćete ga sigurno,
on je onaj što je digao most na Neretvi, glumio ga Yul Brinner pa ga svi poslije zvali »27.
juli«, jer da je bio dvadeset sedmi što se pred komisijom kleo da je baš on digao željezni most
na Jablanici.
Veliki je Smoje o tome napisao onu legendarnu epizodu Maloga mista, u kojoj šjor Ivan
Trogiranin dotura Luidija i Roka podmićuje s po jednom tukom, samo da posvjedoče kako se
s njima borio u ratu. Mnogo kasnije ja sam pak u Iskri napisao kratku priču o najmlađem
sudioniku Narodno-oslobodilačkog rata, junaku što je 1943. godine usred pretresa obiteljske
kuće kao osmomjesečni fetus prouzročio majci prijevremene trudove, te tako odvratio
pozornost talijanske patrole i spasio oca partizana skrivenog na tavanu.

Naravno, osvjedočeni partizani iz SUBNOR-a popizdili su zbog te moje neslane šale, i ispao
je to na kraju tipičan mali, općinski skandalčić. Srećom bez težih posljedica, jer osamdesete
su istjecale i stari su skojevci već po susjedstvu počeli polako tražiti očevice koji će pred
komisijom posvjedočiti kako su svirepo likvidirani na Bleiburgu.Tako je bilo u onome ratu,
tako je uostalom u svakome ratu, pa zašro bi i Domovinski rat bio izuzetak. Nije poznato
koliko je to tuka platilo glavom, i koliko je osmomjesečnih fetusa branilo Vukovar i Osijek,
ali posljednji službeni podaci govorili su da u Hrvatskoj uredno potvrđen ratni staž ima više
od — pazi sad — 400.000 ljudi.
Stvari, dakle, stoje ovako: ako stanovništvo Hrvatske podijelimo napola, pa ako od dva
milijuna muškaraca odbijemo djecu i starce, dobit ćemo fascinantnu statistiku, valjda
jedinstvenu u cjelokupnoj povijesti ratovanja: ispada, naime, da je u obrani Hrvatske pod
oružjem bio pola ratno sposobnih muškaraca, znači svaki drugi Hrvat. Provjerio sam tezu
matematički, u vlastitoj obitelji, i fakat - od nas dvojice braće svaki drugi je bio u ratu. Kao i
obično, ja sam bio prvi, dok je u ratu uvijek bio netko drugi.
Cetiristo i nešto tisuća vojnika - e to je, gospodo, jedna respektabilna vojna sila i meni sad
pada na pamet samo pitanje kakva je to hrpa diletanata, hohštaplera, propalica i idiota, a
sasvim moguće i četničkih agenata - vodila Hrvatsku vojsku u Domovinskom ratu, kad je
nekoliko desetaka tisuća pripitih četnika, rezervista i golobradih regruta okupiralo trećinu
zemlje koju je branilo gotovo pola milijuna stamenih vitezova?
Preko cetiristo tisuća ljudi?! Zaboga, saveznici su Hitleru zabili glogov kolac s jedva 150.000
mladića iskrcanih na pijesak Normandije! S cetiristo tisuća vojnika Hitler je držao pod
kontrolom gotovo cijelu Jugoslaviju, a s jednako toliko ljudi Lenjin je u jesen 1918. razbio
bjelogardejce i promijenio svijet. S cetiristo tisuća vojnika, ljudi moji, prosječan bi polaznik
kursa za pješadijsku obuku oslobodio Hrvatsku za petnaest minuta, a i benigniji bi se
simpatizer ideje o hrvatskoj Drini teško zaustavio prije Zemuna.
No čak ni to nije sve. Hrvatska se slavna vojska 1991.-95. još, naime, stvara: jedan od prvih
poteza Sanaderove vlade, vidimo, jest stopiranje revizije statusa silnih braniteljskih divizija, a
slavna i višestruko ranjavana tenkistica Jadranka Kosor svečano ovih dana objavljuje kako -
parafraziram — »nitko više nijednome hrvatskom vojniku neće reći da je lažni branitelj«.
Stavljen je tako moratorij na Pančićevu zloglasnu demobilizaciju i ništa više ne stoji na putu
Kosorki djevojci da mobilizira i nas preostalih četiri milijuna Hrvata, pa da krenemo u proboj
Dubrovnika.
Procedura je više puta iskušana i dobro provjerena, pa nema razloga da se mijenja: potrebna
su vam dakle dva svjedoka, sudionika Domovinskog rata, i s njihovim potpisom vi ste već
sutra jedan od stočetrdeset tisuća vukovarskih branitelja, ili kopilot Rudolfa Perešina, jedan
od njih sedamsto ipedeset, ili policajac iz onoga legendarnog autobusa na Plitvicama,
nevjerojatnog Mercedesova modela u koji stane četrnaest i pol tisuća redarstvenika.
Kad vas Jadranka Kosor nakon toga registrira i dodijeli vam ratni raspored, ne budite
uskogrudi: em će vam ih trebati za sva ona odlikovanja - mislim, grudi - em Domovina treba
svakoga tko može nositi odlikovanje. Pardon, pušku. Posvjedočite zato za svoje prijatelje,
kumove, zetove, šurjake, djevere, šogore, kolege i susjede, i izgradimo veličanstvenu vojnu
silu pred kojom će drhtati svijet.
Izračunajte sami: kad bi svih 450.000 sudionika Domovinskog rata po dvojica svjedočili pred
komisijom, u trenutku bi Hrvatska vojska brojila novih 225.000 vojnika, a kad bi potom
svjedočilo svih tih 675.000 vojnika, već bi nas bilo milijun. Tim tempom od milijun boraca-
svjedoka dobili bismo armiju od milijun i pol ljudi, s milijun i pol svjedoka Tud-manova bi
vojska 1991. godine već u četvrtom koljenu raspolagala s dva milijuna i dvjestopedeset tisuća
branitelja, a onda da vidim toga Kadije-vića koji bi navalio na takvu jednu silu. Još bi mi
razmatrali kandidaturu NATO-a da pristupi Hrvatskoj vojsci!
Genijalna strategija Jadranke Kosor za obranu Hrvatske od četničke agresije ima, međutim,
samo jednu slabu točku. Za dva milijuna i dvjestopedeset tisuća novoregrutiranih nositelja
Spomenice 1991. potrebno je, naime, četiri i pol milijuna tuka - za svakog svjedoka po jedna,
da mu se nađe.
Pitanje je: ima li Hrvatska četiri i pol milijuna tuka i tukaca?
veljače 2004.Big Tit Samantha u XI. gimnaziji
ili kako nam je vjeroučiteljica dokazala da je facijalna ejakulacija najbolja prevencija
trudnoće
»Danas ćemo učiti o prevenciji trudnoće«, rekla je časna sestra ulazeći u razred jedne
zagrebačke XI. gimnazije i smirujući djecu -zapravo sedamnaestogodišnje mamlaze na pragu
punoljetstva - izvadivši potom iz svoje neugledne crne torbe videokasetu. »Prikazat ću vam
jedan poučan film«, rekla je časna, sjedajući za svoj stol s daljinskim upravljačem u ruci.
»Voljela bih da poslije malo raspravimo o filmu i vidimo što ste iz njega naučili.«
Zamor se brzo stišao dok je ekranom televizora u kutu učionice išla špica filma: djevojka u
pripijenoj crvenoj haljini vozila je sportski kabriolet dok su preko slike išla slova - »Big Tit
Samantha... Gigi... i Bobby the Pitcher... u filmu... Pokvareni automehaničari«. Poluotvorenih
usta klinci su gledali kako zanosna Samantha ulazi u dvorište mehaničarske radnje. Ona
zatvara oči, sluti se kako joj naviru sjećanja, i uskoro u dnu zamagljene slike pojavljuje se
natpis: »Godinu dana ranije...«.
U flash-backu Samanthi prilaze dvojica snažnih mladića u kombinezonima, a ona podiže
poklopac motora i naginje se pokazati im što nije u redu s motorom. Manji od one dvojice
zadiže joj haljinu i skida gaćice, kolega mu kreće rukom u djevojčin grudnjak, ona mu
otkopčava hlače, onaj drugi skida se sam i gura joj svoju batinu odostraga, Samantha obraduje
većega dok on stenje na jakom njemačkom akcentu, stenje i onaj iza, a djevojka ritmički radi
glavom i rukom.
U sljedećih sat vremena Samantha, Gigi i Bobby izmijenili su sve moguće poze, na haubi
motora i na stražnjem sjedištu kabrioleta, na gomili automobilskih guma i u kanalu garaže,
analno i kanalno, oralno i moralno, normalno i nenormalno, da bi se na kraju razdragana
Samantha našla između dva propeta penisa iz kojih je — malo ustima stručno, malo rukama
ručno — iscijedila sok što je kao iz vatrogasnih crijeva šiknuo po njenom licu, po nosu,
obrazima i pohlepno razjapljenim ustima. Uz stenjanje i grgoljanje slika se opet magli i
Samantha se iznenada trgne surovo vraćena u sadašnjost. The end.»Može li nam netko reći što
smo iz ovoga filma naučili?«, okrenula se učiteljica vjeronauka gaseći videorekorder. U
učionici je bilo gluho kao u crkvi. »Hajdemo malo analizirati film«, nastavila ja. »Je li u
prvom kadru, godinu dana nakon zgode u mehaničarskoj radnji, Samantha u automobilu sama
ili su s njom njeni mali blizanci?« »Sama je, gospodo vjeroučite-Ijice«, bojažljivo odgovori
jedna učenica. »Sto to znači, koja je pouka filma?«, neumoljiva je časna sestra. »Može li se
zatrudnjeti od oralnog seksa?«
»Ne može... valjda«, odgovori muški glasić iz zadnje klupe.
»Ne može, naravno da ne može!« ustala je časna sestra i stala šetati među klupama. »Nitko
još nije zatrudnio od sjemena u nosnici ili u kosi, pa tako ni naša Samantha. Ekstravaginalna,
odnosno facijalna ejakula-cija, draga djeco, najbolja je i jedina stopostotno učinkovita
prevencija trudnoće!«
Opisana epizoda iz jedne zagrebačke XI. gimnazije — iz razumljivih razloga nećemo
spomenuti o kojoj je gimnaziji riječ - nije se, naravno, nikad dogodila, i plod je isključivo
prljave mašte autora ovoga seksa. Pardon, teksta. Na prljavu pamet pala mi je pak dok sam u
novinama čitao nevjerojatnu priču iz XI. gimnazije u Zagrebu, gdje je vjeroučiteljica
učenicima prikazala film »Abortus«, sa stravičnim, krvavim prizorima isisavanja fetusa
injekcijom iz tijela trudnice.
Posve osobit pedagoški film, kaže novinska priča, završava kadrom u kojemu fetus, zapravo
tek bezličan komad mesa, skončava u posudi punoj krvi, te scenama strave u konsterniranom
razredu, u kojemu su djevojke plakale i tražile da se film prekine, a neki učenici čak i
pokušavali ugasiti televizor ili napustiti učionicu.
Nije poznato je li vjeroučiteljica XI. gimnazije film »Abortus« u svoj nastavni program
preuzela iz ciklusa horror-filmova koji se upravo vrti na Hrvatskoj televiziji, ili je i to naročito
nastavno sredstvo dio programa Teen Star, kojega ovih dana razni katolički zborovi i udruge
pokušavaju uvesti u škole umjesto Memoaidsa, programa prevencije AIDS-a. Kojim se
gimnazijalce - sakloni, Gospodine - uči da se opaka bolest može spriječiti navlačenjem
kondoma, što možda u 99 posto slučajeva sprječava i trudnoću i sidu, ali zato u
bezbrojpostotnom omjeru jamči i seks - najveće zlo današnjice.
Moj prijedlog — nazovimo ga Porno Star, edukativni program kojim bi se u obrazovne
programe uvele obavezne projekcije pornofilmova — ima nekoliko očiglednih prednosti: kao
prvo, djeca sasvim sigurno ne bi gasila televizore i bježala s nastave, a kao drugo... svi pornići
ionako završavaju vanjskom ejakulacijom i većina adolescenata, slobodno provjerite, većsada
misli da to tako i treba. A što je jedna mala, bezazlena laž u odnosu na sve laži u
gimnazijama, napose u odnosu na činjenicu — podsjetit ću na riječi naše učiteljice — da
nijedna pornoglumica još nije zatrudnjela na setu?
Nastranu šalu na stranu, zadivljujuća je energija s kojom se Katolička crkva i njene paravojne
jedinice obračunavaju s najvećim zlima suvremenoga svijeta, poput predbračnog seksa ili rada
nedjeljom. Vjerojatno zbog toga ne preostaje previše vremena ni ljudi da se pozabave i nekim
sitnijim problemima u srednjoškolskoj populaciji, poput incidenta na kaštelanskom groblju i
pripadajućom mu crkvici, koje su veseli klinci išarali kukastim križevima, ili maturalnoj
proslavi budućih splitskih obrtnika, na kojoj se u hotelu Split orila već legendarna
Thompsonova oda Mak-sovim mesarima, baš kao što su nedavno, na Dan sjećanja na
holokaust, zagrebački srednjoškolci novinarima pozirali pred zidnim novinama s prizorima iz
Auschwitza, orno dižući desnice i vijući crne šalove s ljupko izvezenim slovom U.
Za razliku od predbračnog seksa ili nedjeljnog rada u trgovini, Crkva u fašizaciji
gimnazijalaca ne nalazi neku veću prepreku življenju vjere: čak ni Thompsonova himna
jasenovačkim koljačima nije iz Biskupske konferencije izmamila više od nevoljkog puhanja
njihova glasnogovornika.
Schindlerovu listu ili Pijanista na satovima vjeronauka još ćemo malo sačekati. Ipak su to
prekrvavi i prenasilni filmovi za djecu koja još ne znaju niti da se djeca ne prave oralnim
seksom, a kamoli da se krakovi na kukastom križu crtaju u pravcu kazaljke na satu.
veljače 2004.Vijesti iz sisačko--mozambičke županije
ili kako je Ivica Ivanišević Kičmanović prespavao hrvatsko-španjolsku granicu
Ivica Ivanišević, uz Ćiću Senjanovića jedini pravi Splićanin za našim utorkaškim stolom u
Vinka Hvaranina, ispričao je nedavno - kad smo nešto jutrom najranije palamudili na
Hrvatskom radiju o »Splitu jučer, danas, sutra« ili tako nečemu — kako svaki put kad dode u
Zagreb ima osjećaj da je prespavao carinsku i pasošku kontrolu.
Takav osjećaj mi je poznat: pamtim ga s kraja osamdesetih, kad se odlazilo na koncerte u
Sloveniju i kad se po besprijekornim travnjacima, čistim ulicama i prozorima punim cvijeća
nepogrešivo znalo gdje počinje Slovenija, i kad je Ljubljana izgledala upravo kao da je čovjek
negdje prespavao carinsku kontrolu.
Slika bijeloga Zagreb grada kao sjajne metropole žutih klasicističkih fasada, blještavih izloga
i staklenih tornjeva, trendovskih kafića i galerija, afterivork partyja i cocktail barova, irskih
puhova i sečuanskih restorana, slika dakle bogate, moderne metropole jedne inače posve
bijedne i blatnjave male državice, opće je mjesto svih sjevernjačko-južnjačkih, zagre-bačko-
dalmatinskih, zagrebačko-slavonskih i svih ostalih zagrebačko-hr-vatskih antagonizama, i čini
se da se od vremena Krležina prezira prema gospodi u bašti Esplanade promijenilo samo to da
se bašta Esplanade u ovih nekoliko desetljeća i ratova proširila do Avenije Vukovar, a
smrdljiva i zapuštena zagrebačka predgrađa sve tamo do Vukovara samog.
Zašto je to tako, zašto frustrirani klinci po fasadama Osijeka, Zadra, Vinkovaca, Splita i
ostalih zagrebačkih predgrađa ispisuju ZG=BG, parafrazirajući onaj znani refren: »Zagreb
radi, Beograd se gradi«?
Odgovor je ponudila Hrvatska gospodarska komora, objavivši ovih dana precizne podatke o
hrvatskom brutto društvenom proizvodu, onom mitskom BDP-u što smo ga učili u školi i po
kojemu smo razlikovali skandinavske zemlje od onih s roga Afrike. A podaci kažu da grad
Zagreb po glavi svoga stanovnika raspolaže s gotovo 20.000 dolara bruto društvenog
proizvoda, preciznije 19.125 dolara, što je točno tri puta više od hrvatskog prosjeka — 6.305
zelenih novčanica — i ravno šest puta više odostatka države, dakle od Hrvatske bez Zagreba,
koja proizvede fanra-stičnih tri tisuće dolara.
Kada dakle Ivica Kičmanović-lvanišević dolazi u Zagreb s osjećajem da je prespavao
carinsku kontrolu, onda se možda ipak valja zapitati je li riječ samo o osjećaju ili se Ivanišević
doista zapio u vagon restoranu i provjeru pasoša othrkao zavaljen u zaključanom WC-u, pa se
uopće ne sjeća kad je zagrebački granični policajac tražio dokumente i provjeravao ime,
prezime i brutto društveni proizvod. Jer Ivanišević i ne zna da dolazi iz Republike Ostatak
Hrvatske, egzotične otočne državice punog naziva Reliquiae Reliquiarum, Ostaci Ostataka
Hrvatske, u kojoj je BDP po glavi stanovnika ravan BDP-u Kazahstana, Uzbekistana,
Bolivije, Belizea, Gvajane ili Lesota.
I da sa svojom kazahstanskom putovnicom dolazi u Beli Zagreb Grad, metropolu s 20.000
dolara bruto društvenog proizvoda, dakle u državu u državi, zapravo državu u državici,
odnosno velesilu u državičici, blještav grad u kojemu je famozni BDP ravan onome
Španjolske ili Novog Zelanda, pa čak i manjih sultanata i naftaluka poput Katara ili Bruneja.
Ivica Ivanišević sa svojim kazahstanskim pasošem pritom nema pojma kakvu je sreću u
životu imao pa da je fetivi kaspijski Splićanin, a ne recimo Ličanin, Vukovarac, Šibenčanin
ili, ne daj Bože, Siščanin. Po glavi stanovnika Siska, naime, otpada nevjerojatnih cijelih 1.350
dolara, što je suma kakvu u svjetskim razmjerima brutto-društveno proizvedu još samo
regionalne sile poput Sudana, Zambije, Mozambika ili Čada.
Ta granica, granični prijelaz na Savi između Kazahstana i Španjolske, između Čada i Novog
Zagreba, Novog Zelanda, kako li se već zove taj šareni Disnevland, dakle između Zagrebačke
i Sudansko-kninske ili Si-sačko-mozambičke županije, granica je koju smo svi prespavali
zavaljeni u kupeu, gdje bi i dandanas spavali da nas na Zagrebačkom kolodvoru nije probudio
ljubazni španjolski kondukter, i da nam uslijed grubog kočenja s police nije po glavi
stanovnika pao brutto društveni proizvod i vratio nas u surovu stvarnost, u kojoj je Zagreb
dvostruko bogatiji od Istre, trostruko bogatiji od prosječne Hrvatske i šesterostruko bogatiji
od ostatka države, u kojoj po glavi Zagrepčanina pada ravno deset puta više love nego po
glavi nekog Šibenčanina, petnaest puta više nego po ličkoj i skoro dvadeset puta više novca
nego po ubogoj moslavačkoj glavi.
Ne znam imaju li sličan osjećaj Zagrepčani — osjećaj, naime, da su po dolasku u devastiranu
i osiromašenu Dalmaciju, da ne spominjem Vukovar ili Liku, prespavali pasošku kontrolu -
ali svaki put kad se čude grafitima ZG=BG moralo bi im pasti na pamet, na glavu stanovnika,
svihonin zu.uuu dolara, i to u kovanicama, rnje će ipaK Din aa taj osjećaj oni nemaju:
prosječni Zagrepčanin, naime, statistički je jednako prosječan kao i Brođanin ili Kninjanin,
što znači da on ni centa od onih 20.000 dolara nikad u životu nije vidio, baš kao što Siščanin
nije vidio nijedan od onih svojih tisuću.
A nemaju ga Zagrepčani — ne novac, već osjećaj — između ostalog i zato što ne dolaze oni
ni na Jadran ni na Dunav pa da prespavaju granicu, već Jadran i Dunav dolaze Zagrebu. Nije
ni čudo: zašto potezati do Novog Zelanda kad je Novi Zagreb bliži? Prvi su to shvatili
političari i sportaši, pa su danas Dinamo i Cibona zapravo zavičajni klubovi Dalmatinaca i
Slavonaca. I kad čovjek bolje razmisli, to je jedini način da se ova zemlja izvuče: da svi
preselimo u taj Novi Zeland! Da Siščani pokupe tih svojih tisuću dolara i upute se u Zagreb,
da se sa svojih dvije-tri tisuće prema carinskoj kontroli upute i Baranjci, Podravci, Zagorci,
Posavljaci i ostala hrvatska sirotinja, podstanari i uzbekistanari.
Zamislite kad bi na zagrebački BDP još mi dodali svoje hiljadarke! Nešto sam računao i
zbrajao, i ispada da bi zagrebački bruto društveni proizvod, kad bi mi donijeli svoje novce,
iznosio skoro 90 tisuća dolara, odnosno tri puta više od BDP-a Sjedinjenih Država. Sto bi sve
mi Zagrepčani mogli s tim novcem! Ti bokca, pa mogli bi pitati pošto ta, kak se zove,
Hrvatska!
ožujka 2004.Dobrodošli u
Tuđmanovo Uzice
ili hoće li po prvom predsjedniku biti nazvan i izvanbračni sin Štefa Tuđmana?
Okopnile su i posljednje krpice snijega oko Plitvica, tržnice su pune divljih šparoga, prvi su
debeli američki turisti u kratkim hlačama na Stradunu ispili svoje bočice white-spring-ice-
mountain-green--creek-blue-crystal-kurac-palac čiste izvorske vode, izlozi dućana sakriveni
su golemim panoima s velikim crvenim brojkama 30%, 50% i 70%, a magazini i revije
reklamiraju svoja sezonska lifestyle-\yosebn& izdanja. Pravo je, dakle, vrijeme za proljetno in
& out zbrajanje.
Definitivno su, recimo, out piercing'i tetovaža, kričave ho]e,fingerfood, ljudska prava i
Armani, dok su vrlo injeweleye, prirodna životinjska krzna, rimokatolicizam, terenska vozila i
— Franjo Tuđman.
Da, gospodo, mitski utemeljitelj moderne hrvatske države, Otac nacije, Doktor, Poglavar,
General, Generalissimus, Vrhovnik, Bismarck, naš Japa, Ćaća, Njofra, Tuki, Tule, George
Washington, Frane, Frane, Fran-tišek, Franjola, Frenki, dormitantium animorum exubitor, i
kako smo ga sve još zvali, dr. Franjo Tuđman se vratio u naše živote na velika vrata.
A nismo mi njemu samo tepali. Ako se sjećate, hercegbosanski guverner mr. Mate Boban i
zadarski župan Sime Prtenjača onomad su, svaki u svoje vrijeme, objavili da je Tuđmana
»sam Bog poslao na ove prostore«, zapravo tek parafrazirajući notornog don Antu Bakovića,
koji je običavao propovijedati kako je dr. Tuđmana »Nebo podarilo Hrvatima«, odnosno
legendarnu časnu sestru Mariju Anku Petričević, po kojoj je Tuđmana »na čelo Domovine
postavila Providnost«.
Mostarski pak biskup Ratko Perić - to je onaj što je nekidan Herceg Bosnu i NDH proglasio
istim hrvatskim državotvornim snom — dočekao ga je svojedobno kao »biblijskog Sina
Božjeg«, a ni Tudmanov privatni evanđelist Ivan — Aralica, dakako, nije se sustezao da ga
proglasi »Nazarencem«. »Pa tko mu se pridružio na putu«, gugutao je Aralica s Nazarenčeva
ramena, »taj je i u Jeruzalem došao.«
Sto je onda logičnije i prirodnije — dobro, u redu, natprirodnije — nego da »Nazarenac« što
su nam ga u ono doba poslali »Nebo«, »Providnost« i »sambog«, znači sam »sin Božji«, da
uskrsne dakle taman negdje oko — Uskrsa.' Pitate li se i danas zašto je teška, crna mramorna
ploča na znamenitoj Tudmanovoj grobnici onako nakošena? Ne izgleda li vam baš kao da je
uskrsli pokojnik netom odškrinuo raku i u gluho doba posttuđmanov-skoga mraka otišao u
legendu? Ako mene pitate, tako nekako morala je izgledati i Nazarenčeva grobnica kraj
Kalvarije onoga nedjeljnog jutra kad su mu Galilejke došle namazati tijelo i zatekle
odmaknutu nadgrobnu ploču.
Otkako je tako naš Nazarenac uskrsnuo i javio se svojim učenicima, pa čak i nevjernom
Seksu, novine su nam opet, baš kao u stara, dobra vremena, puna onoga milog lica ljupko
iskrivljenog od bijesa, njegove su vrpce s Pantovčaka ponovno na vrhu top-ljestvica
najslušanijih snimki, a stenogrami haraju listama najčitanijih proza. Franjo Tuđman glavni je
junak i najnovijih haaških optužnica, a Ivo Sanader i Ivica Račan otimaju se o njegovu
ostavštinu i natječu tko je veći tudmanovac - Sanader ga tako ovih uskrsnih dana brani od
optužbi za agresiju na Bosnu, a Račan od Vladimira Seksa, koji bi pokojnom predsjedniku, da
je živ, savjetovao da se dobrovoljno preda Haagu.
Posve u uskrsnom tuđman-revival trendu, njegov je sin Miroslav pokrenuo inicijativu da se, o
petoj godišnjici Vrhovnikove smrti, i u stolnom gradu Hrvata podigne spomenik kakvoga već
ima svaka varoš na jugu države, i još poneka u susjednoj, te da se Franjinim imenom krsti
jedan od širokih metropolitanskih trgova, kao što to Tuđmanov trg ili ulicu ima već svako
hrvatsko selo s manje od milijun stanovnika.
Inicijativu najvećega sina našeg Najvećega sina podržali su i ostali iz Letećeg cirkusa
Miroslava Tuđmana - Nenad Ivanković, Zdravko Tomac i društvo, a ruku im je dao i
dogradonačelnik Zagreba Milan Bandić, obećavši uoči Uskrsa da će se do Tuđmanova
rođendana, a hrvatski Božić pada 14. svibnja - znati lokacije i Tuđmanova trga i Tuđmanova
spomenika. Miroslav Tuđman na to je pak uzvratio toplim nadama da će i Zračna luka Pleso
biti preimenovana i nazvana po prvom hrvatskom predsjedniku, kao što je to — kako je rekao
Junior — »praksa u svijetu«.
Nakon toga komentator Globusa Boris Dežulović u svojoj je redovitoj kolumni podsjetio i
kako je »Miroslavov kolega Nenad Ivanković svojedobno, kao urednik Vjesnika, objavljivao
slične hvalevrijedne inicijative, poput one da se i najviši hrvatski planinski vrh nazove Vrhom
dr. Franje Tuđmana«, te u najnovijem broju toga tjednika pozvao da se ne stane samo na
trgovima, aerodromima, vrhovima ili mostovima, već »da se Tud-manovim imenom nazovu i
škole, sveučilišta, vojne akademije, bolnice,auto-ceste, čeličane, brodogradilišta, nogometni
klubovi, novootkriveni kontinenti, endemske vrsre kukaca i vanbračni sin Štefa Tuđmana«.
Znamo mi i bolje, osim toga imamo i nekoga iskustva, zar ne? Recimo, gradovi. Zašto ne bi
svaka županija imala jedan Tudmanov grad, onako kako je nekad svaka republika imala Titov
Veles, Titovu Korenicu ili jednostavno Titograd. Na primjer, štajaznam, Tuđmanove Bale u
Istarskoj županiji, ili Tuđmanova Rupa u Primorsko-goranskoj, a u Ličko-senjskoj
Tuđmanova Podlapača ili, još bolje, Tudmanov Krivi Put?
Onda, u Karlovačkoj županiji Tudmanovi Bosanci, u Vukovarsko-sri-jemskoj Tudmanovi
Nijemci, a u Zadarskoj - Tudmanov Srb? Ili, u Sibensko--kninskoj da je Tuđmanova
Biskupija, a u Splitsko-dalmatinskoj Tuđmanova Zupa? U Dubrovačko-neretvanskoj,
primjerice, po njemu bi mogli nazvati Tuđmanovo Blato, u Varaždinskoj Tuđmanovo Tužno,
u Bjelovarskoj Tudmanov Svinjarec, u Osječko-slavonskoj Tuđmanovu Batinu. Da je selo
Frankovci dovoljno preimenovati u jedninu, to — slažem se - nije loša ideja, ali Frankovci su
zasad još u Sloveniji.
Ako bi se pak u Osječkoj županiji odlučili za Kneževe Vinograde, u Karlovačkoj za
Generalski Stol, a u Sisačkoj-moslovačakoj za Banovu Jarugu, stav je ovoga predlagača da
nazive i nije potrebno mijenjati.
Molim također da se pritom zabilježi kako foru s Medvedgradom uopće nisam iskoristio.
travnja 2004.Sviščev dan u Pennslavoniji
ili kako su Hrvati napustili Perziju dan prije nego je izmišljena melioracija
U filmskoj komediji Beskrajan dan Bili Murrav kao tv--meteorolog putuje u Punxsutawney,
Pennsvlvania, gdje - kao i svake godine - snima priču o sviscu što nepogrešivo predviđa
koliko će trajati zima. Mrzovoljni Bili na Sviščev se dan budi uz pjesmu s radija 1gotyou
babe, ali nakon rutinski odrađena posla zbog oluje ostaje zaglavljen u Wukoyebini, gdje se
sutradan opet budi uz I got you babe, shvativši da iznova proživljava Sviščev dan. Beskrajni
će se dan ponavljati tako svakoga jutra, opet i opet, sve do The enda.
Baš tako, kao uhvaćeni u klopku na beskrajni Sviščev dan u nekom provincijskom hotelu,
ćute se Hrvati svakoga jutra kad upale televizore i pogledaju prve vijesti.
Evo, recimo, vijest da su u Slavoniji uvedene izvanredne mjere obrane od poplave: točno se u
glasu dopisnika Murraya čuje cinizam s kojim govori o brzini kojom mještani grade »zečje
nasipe«, dok ispod obilnih kiša, poplavljenih usjeva i katastrofalnih posljedica idu slike
seljaka u gumenim zelenim čizmama i blatnjavim plavim kombinezonima kako se dodaju
vrećama pijeska, i ona uvijek ista nesretna baba što sklapa ruke i gleda u Nebesa dok joj Bili s
kamerom gaca po kuhinji, u vodi do koljena.
Nemate li i vi osjećaj da je taj prilog star pet, deset ili trideset godina? Uvijek isti seljaci u
gumenim čizmama, uvijek isti vodomjer kojemu je voda došla do brojke 800, uvijek ona ista
baba i njena poplavljena kuhinja, uvijek isti glas: zbog obilnih padalina rijeka Ta-i-ta izlila se
iz korita, štete se procjenjuju, uništena je najmanje četvrtina usjeva šećerne repe, na kojima je
sjetva bila pri kraju, bla-bla, trle-brle, toliko i toliko hektara, litara kiše, milijuna dinara,
maraka, kuna, eura, čega li, bla-bla, elementarna nepogoda, propala ljetina, nemoćni seljaci,
trle-brle, država, republika, komitet, županija, naknada, odšteta — sarkastičnim glasom
recitira Bili Murray iz Pennsvlvanije, Pennslavonije, Panonije, odakle već - i tako dalje, i tako
dalje, sve uz veseli refren Igotyou, babe...U našem je, naime, kalendaru svaki dan Sviščev,
beskrajni dan u kojemu se sve ponavlja, svake godine, već desetljećima. Provjerite sami: za
najviše tri i pol mjeseca, tamo u kolovozu, bit će već tri mjeseca da nije palo kapi kiše, Bili će
nam prikazivati Mjesečevu površinu slavonskih oranica, seljake u istim plavim
kombinezonima, sada kako u rukama mrve suhu zemlju, i dalmatinske težake u sprženim
maslinicima kako lamentiraju o prepolovljenim prinosima.
Onda će, tri i pol mjeseca kasnije, negdje pred Novu godinu, njive i vinograde okovati mraz,
pa će uz zametene državne ceste Bili javljati i o seljacima kojima je led uništio sve što su
imali, tko će sad vraćati državne kredite, trle-brle, I-got-you-babe, pa će dva-tri mjeseca
kasnije pasti grad veličine oraha, govorit će Bili pokazujući usjeve prekrivene ledenim
kuglama i onu babu kako krši ruke prema olovnom nebu, bla-bla, I-got-you-babe, pa će dva
mjeseca kasnije pasti neuobičajeno obilne kiše, prelit će se Sava/Korana/Cetina, bla-bla, truć-
truć, I-got-you-babe, i tako svake godine, svakog nas jebenog Sviščevog dana bude lokalna
televizija i prevrtljiva priroda, jer tko je, za Boga miloga, ikad čuo da ljeti žari sunce -kao da
se pita ona baba što širi ruke prema treperavom, vrelom nebu.
Ja sam, priznajem, za meteorologiju i poljoprivredu potpun idiot, ali razumijem se ponešto u
ekonomiju i znam jedno: kad bih radio u dućanu i kad bi mi svake večeri u isto doba upadao
tip s pištoljem, mlatnuo me drškom po glavi i odnio dnevni utržak, i tako dakle svaki dan,
najkasnije do kraja mjeseca palo bi mi na pamet da ujutro, kad se spremam na posao, na glavu
stavim šljem.
Jednom od posljednjih istinskih misterija ostaje tako tajanstveno pleme Hrvata, narod koji
svake godine — baš svake od svih tisuću i cetiristo koliko oru Balkan - točno znaju kad će ih
poklopiti poplave, baš kao što nepogrešivo znaju godišnje doba u kojemu će ih zadesiti suše, a
iz nekog do danas nerazjašnjenog razloga u svih tih tisuću i četiri stotina proljeća nisu
sagradili nasipe niti navodnili oranice.
Prve civilizacije nastale su, naravno, upravo na rijekama, od Eufrata i Tigrisa do Nila i
Yangtzea, gdje su već nakon dvije sušne godine shvatili da rijeka i usred ljeta svejednako teče
i da milijuni kubika vode uzalud odlaze u krasni... Perzijski zaljev. I ako bi se malo zagrebalo
po zemlji, tu i tu, ovako — hap! — eto vode sve do usjeva! Otkriće melioracije staro je, eto,
nekoliko tisuća godina, ali Hrvati su, kako znamo, Perziju napustili koji dan ranije.
A nije pritom stvar samo u melioraciji. Hrvatima je, naime, Sviščev dan svaki dan u godini,
bilo ljeto ili zima, bilo nogometno prvenstvo iliparlamentarni izbori. Svaki put kad im obećaju
radna mjesta, i kad se konsterniraju kako su lažljivi ti političari, pa šire ruke k nebu i zaklinju
da ne bu njih više niko jebal. I kad svake godine povjeruju kako je prvenstvo od te godine
konačno regularno, i kad svake godine gase požare i prisežu da će sljedeće godine nabaviti
kanadere iz Sanade, sanadere iz Kanade, što li već.
Gdje ste to, uostalom, osim u našim novinama, mogli naći vijest kao onu od nekidan, kad je
naoružan lopov opljačkao tri zagrebačka dućana dva dana zaredom, u isto vrijeme? Treći dan
nije uspio samo zato što su u katoličkoj Hrvatskoj dućani nedjeljom zatvoreni. Ovdje vole
vjerovati da baš zbog toga prodavači ni u ponedjeljak nisu imali šljem na glavi.
I tako svake godine, o proljeću kiše, poplave, penali, ofsajdi i ha-de--ze, u ljeto suše, požari,
prometne gužve, salmonela, trihineloza i es-de-pe, u jesen opet kiše, poplave, skinheadsi,
huligani i ha-de-ze, o zimu snijeg, mraz, grad, bespravna gradnja, novogodišnji tv-program i
es-de-pe, bla--bla, trle-brle, I-got-you-babe, a hrvatskim debillima murrayima nikako već
jednom da dode pun k... punx... kako se već piše taj Punxsatowney.
Njih tako uvijek nekako zateče Sviščev dan, službeni nacionalni blagdan, Dan sveopćeg
zaprepaštenja, na koji se pripadnici tog neobičnog plemena svake godine iznova snebivaju što
s neba pada voda, što je Zagreb ponovno rukometni prvak i što Budiša opet nije predsjednik
Republike. Igotyou, babe, um-pa-pa, um-pa-pa, Igotyou, babe, toliko za danas, bio je to Bili
Murrav za Dnevnik Hrvatske televizije iz Kopačeva, Pennsvl-vania, hvala i dovidenja.
travnja 2004.Tri palme na otoku gubavaca
ili kako je goloruki Zdravko Tomac spriječio nuklearnu katastrofu na Jadranu
Nevolja čovjeka ponekad natjera na najnevjerojat-nije stvari, cijedeći iz njega snagu kakve ni
sam nikad svjestan bio nije. Evo, na primjer, bespravna gradnja. Promislite kakva nesreća
mora tištiti čovjekovu grud pa da se odluči na nekom srednjodalmatinskom otoku sagraditi
narančasto-zelenu četverokatnicu sa strmim alpskim krovom od plave kanadske šindre?
Prilično je, recimo, poznat slučaj glavnog državnog inspektora Jorda-nića, kojega je na
bespravnu gradnju natjerala činjenica što je ljudska vrsta, prema nekim saznanjima, u
posljednjih stotinu godina narasla dobrih pola metra. Staru kuću na Krku on je obnovio pokoji
metar višu jer su, kako reče njegov šef gradilišta, »ljudi nekad bili niži«.
Nekog Rozarija Gracina iz Primoštena na divlju je gradnju pak natjerala kudikamo veća
nesreća. Kako je ovih dana ispričao novinarima, prije dvadesetak godina nestao mu je sin
Nenad, nakon čega je, veli, »da ne bi poludio, udario nadograđivati kuću«. Liječeći dušu na
parceli tik uz more, Rozario je do dana današnjeg dogurao tako do sedmoga kata. Gledam na
novinskoj slici čudovišni Rozario Tower kako izranja iz pitome pri-moštenske plaže i
razmišljam tko je u ovoj državi lud. Dobro, znamo da Rozario nije.
Ipak, malo ih je s tako plemenitim pobudama krenulo u bespravnu gradnju kao vikendaši na
Viru, koji su »udarili graditi« samo kako bi spriječili da na ovom prekrasnom otoku zadarskog
arhipelaga bude sagrađena -nuklearna centrala! U grozničavoj utrci s vremenom,
nezajažljivim nuklearnim lobijem i Novim Svjetskim Poretkom Virani su tako u posljednjih
dvadesetak godina bespravno sagradili ni manje ni više nego desetak tisuća kuća. Vremena za
legalnu proceduru, građevinske dozvole i priključke za vodu, struju i kanalizacijsku mrežu,
naravno, nema, pa kuće i danas niču suludim tempom od skoro jedne dnevno®, i prema
nekim predviđanjima do konca godine na otoku Viru neće biti ni jednog jedinog slobodnog
kvadratnog metra. Pa neka onda HEP, Westinghouse i Hrvoje Sarinić grade atomsku centralu
gdje hoće!Tko zna bi li, međutim, javnost ikad saznala za neviđenu požrtvovnost
samozatajnih Virana da nije predsjednik Državnog savjeta za prostorno uređenje Jerko Rošin
obišao otok i otkrio da postoje »kvartovi« gdje mještani crpe vodu na istim parcelama na
kojima su iskopali — septičke jame! Šokirani je splitski arhitekt Vir slikovito nazvao »selom
gubavaca koje se može sanirati jedino ako na njega padne bomba«.
Izbio je, dakako, veliki skandal, Virani su zatražili Rošinovu glavu — načelnik Općine
Kristijan Kapović najavio je i sudsku tužbu zbog »blaćenja, širenja dezinformacija i naknade
materijalne štete«, a obratili su se, naravno, i svojim utjecajnim susjedima, viđenim hrvatskim
političarima koji imaju kuće u Viru. Anto Đapić, koji na Viru ljetuje od 1996. godine, poručio
je »svima kojima Vir ne paše, da na njega i ne dolaze«, dodavši da »Vir ima problema, ali kad
se to sredi, postat će hrvatski Monte Carlo«.
Jedino Zdravko Tomac, virski starosjedilac koji kuću na »otoku gubavaca« ima ravno
dvadeset pet godina, nije izdržao i pred novinarima je odao dugo čuvanu tajnu. »Na Viru je
sve bilo normalno dok nisu krenule najave o gradnji atomske centrale«, povjerio je
novinarima Tomac, »pa je, da bi se spriječila njezina gradnja, počela divlja gradnja«.
Tomčevo pomalo nesmotreno priznanje moglo bi ugroziti Divljegra-diteljski pokret otpora
drugdje u Hrvatskoj. Vir je vrlo vjerojatno spašen, na tom otoku neće biti mjesta ni za tri
palme, a kamoli za jednu atomsku gljivu, pa potpuno betoniran otok, uz pokoju epidemiju
lepre, i ne izgleda preskupo plaćenom cijenom da bi se sačuvao ovaj prekrasan komadić
netaknute prirode. Što je, međutim, s drugima? Hoće li, na primjer, Splićani uspjeti bespravno
betonirati sav prostor između Trogira i Omiša prije nego tu nikne NATO-va vojna baza? Hoće
li Hvarani uspjeti sagraditi planiranih 145 tisuća kuća i apartmana prije nego beskrupulozni
Slovenci tu sagrade nekakav nakazan hotel? Hoće li zagrebački graditelji uspjeti dovršiti
Calcuttu na Savi prije nego Hrvatska uđe u Europsku uniju i u Zagreb navale bjelosvjetski
građevinski hohštapleri?
Zdravko Tomac je strancima brzopleto odao strategiju hrvatskog antiglo-balizacijskog
pokreta, zasnovanog na autentičnom hrvatskom paradoksu, zahvaljujući kojemu su Hrvati i
preživjeli sve Scile i Haribde svoje turbu-lentne povijesti. Tomac to zna najbolje: zar nije on
jedan od onih koji su se protiv komunističke strahovlade borili tako da su se uvukli u Partiju, i
to tako duboko da su bili zapravo njeni ideolozi. Razmislite malo — da to nije bio Tomac,
mogao je biti... hm, strah me i pomisliti. Hrvati na čelu s Tomcem obračunali su se s
komunizmom tako da su se bjesomučno upisivali u komuniste, jedan po jedan, sve dok Partija
nije kolabirala.A ista je komunistička zvijer naumila prije dvadesetak godina na otoku Viru
sagraditi nuklearnu centralu. Zahvaljujući valjda Zdravku Tomcu, koji je na vrijeme dojavio
što se sprema u orkanskim visovima Partije, Virani su se bacili na posao i preduhitrili
antihrvatski nuklearni komplot.
Vir je tako postao paradigmom Tomčeve Hrvatske. Baš kao što se jedan otok spasio ekološke
katastrofe na način daje postao još gorom ekološkom katastrofom, i to takvih razmjera da bi
stvar, kako je to slikovito rekao Jerko Rošin, mogla spasiti samo razorna bomba što bi ga
sravnila sa zemljom - ili, da se sad slikovito izrazim ja, eksplozija nekakve nuklearne
elektrane — i Tomčeva je Hrvatska, u paničnom bijegu od Jugoslavije i Balkana, na dobrom
putu da postane gorom od svake Jugoslavije i svakog Balkana.
Sto, pale su teške riječi? Istjerajmo, međutim, paradoks do kraja: »ju-goslovenska ostrva«,
kojima je drug Tito tepao kao »našim nosačima aviona« i na kojima je srbočetnička
soldateska paranoično gradila vojne baze i zabranjivala turizam, danas su posljednje oaze
ljepote u zemlji koja se Lijepom našom zove. Otoci, pak, na kojima se branila Lijepa naša,
danas su - pridružujem se na optužnici za blaćenje i dezinformiranje - betonski leprozoriji.
Nosači aviona postali su nosači kamiona.
Sto se gube ili kuge tiče, na Viru je to ionako stvar rizika koji je ukal-kuliran u predviđene
gubitke i kolateralnu štetu. Na taj hazard je valjda mislio Anto Đapić kad je Vir nazvao
budućim hrvatskim Monte Carlom.
U konačnici, to se, rekoh, zove hrvatski paradoks. To, naime, kad crpite vodu na istom mjestu
gdje ste iskopali septičku jamu.
Ili, laički kazano, kad političari seru, a narod jede govna.
travnja 2004.Otvoreno pismo ministru policije
ili kako mi gospodin Ivan Mužić i gospodin Bog Svemogući prijete smrću
Ministru unutarnjih poslova Republike Hrvatske Gospodinu Marijanu Mlinariću, na ruke
Štovani gospodine Ministre!
Nemam običaj na ovakav način komunicirati s institucijama države koju niti poštujem niti
priznajem, mada sam u životu i profesionalnoj karijeri preživio mnoge pritiske, prijetnje i
ostale ugroze. Ono, međutim, zbog čega sam sada prisiljen obratiti se najvišim državnim
instancama, jest moja procjena da su prijetnje kojima sam izložen ozbiljnije no ikada, o čemu
ću vas izvijestiti u sljedećih nekoliko redaka.
Prije nekoliko tjedana gospodin Ivan Mužić iz Splita — tako se, naime, rečeni prijetitelj
životom zove - kao odgovor na jedan moj dosta uspjeli protuhrvatski pamflet sačinio je
psihološki profil hrvatskoga dušmanina pod naslovom »Kako prepoznati hrvatskog Judu«. U
njemu, između ostalog, stoji: »Odrasli bez obiteljske topline žive samo od mržnje pa se u tami
usamljenosti i drogiraju(...). U životu potkradaju i inozemne gospodare, a izražavaju se sa
samo stotinjak riječi iz frazeologije naslijeđene od komunističkih zločinaca. U novinskim i
drugim medijima, koji su im obavještajno povjereni, zarađuju širenjem laži(...)«
Svoju ekspertizu poslao je potom Globusu, dodavši mu opasku kako se moji kolege dušmani,
citiram, »u obezvrjeđivanju nacionalnih i kršćanskih vrednota posebno žele dodvoriti
programerima Svjetske vlade, koji u svojoj 'Deklaraciji o zemlji' ukidaju svetopisamski
Dekalog i postojeću Povelju o ljudskim pravima.« »S tim hrvatskim janjičarima kao
utjelovljenjima Zloga«, nastavlja gospodin Mužić, »nemoguć je dijalog«.
Dakako, gospodine Ministre, da me gore navedene procjene nisu posebno uznemirile, tim
prije što im ni sam ne nalazim hitnijih primjedbi, izuzmemo li tek kako nije posve jasno je li s
nama bezbožničkim janjičarima zapravo nemoguć dijalog ili Dekalog.Ono zbog čega vam se
obraćam, gospodine Ministre, jest otvorena prijetnja na kraju pisma, gdje gospodin Mužić
apelira na domoljube da »svaki put kada se oglase (dušmani, op. B. D.) treba zazivati Boga da
ih stigne Njegova kazna već za života«. Da ne bi bilo nikakve zabune oko naravi ovoga
zazivanja, gospodin Mužić je u dodatku pismu pojasnio kako se, citiram, »potrebno za pomoć
obratiti Psalmu 109., zato što je pravda pred hrvatskim sudištem prespora i preblaga«.
Na žalost, gospodine Ministre, meni kao provjerenom i osvjedočenom neznabošcu sadržaj
spomenutoga Psalma 109 - na kojega se gospodin Mužić, rezigniran sporošću i blagošću
hrvatskoga pravosuđa, očajnički poziva — potpuno je nepoznat. Srećom, rečeni je gospodin
ovih dana objavio knjigu znakovita naslova Zlodusi u Hrvatskoj, u kojemu je, uz neobjavljeno
pismo Globusu, otisnuo i spomenuti Psalam, nazvan Molitva za hrvatske dušmane, kako
slijedi:
»Svevišnji Bože, Ti u svojoj premudrosti znaš da su svi oni Hrvati koji Te ne žele izdati,
izloženi bjesomučnoj mržnji koja je uvijek djelo Sotone. Ljudska je pravda u obrani od
Zlotvora često nemoćna pa zato pravedniku jedino preostaje obratiti se Tebi. Oni ne zaslužuju
mir ni za života, jer u njemu samo strašljivo služe slugama Zloduha. Zato te za njih molimo,
sa židovskim i svetopisamskim psalmistom, ovako: '...Dani mu postali malobrojni/neka mu
drugi službu preuzme./Djeca mu ostala siročad,/ a njegova žena udovica./Djeca mu se
potucala i prosila/kuću im procjenitelj procijenio./Vjerovnik mu pograbio sve što ima/tudinci
mu opljačkali zaradu./Budući se njegov život prekinuo/iz vijeka koji će nastupiti njegovo se
ime izbrisalo./Opačinu oca mu Gospodin Bog zabilježio/ grijeh majke mu izbrisan ne
bio./Neka znaju, da je to ruka Tvoja/da Ti, Gospodine, to učini!'«
Dodatnu snagu tako raspisanoj tjeralici daje podatak kako je njen autor, po vlastitom
priznanju, »najčitaniji hrvatski autor XX. stoljeća« (Zlodusi..., str. 47), te je stoga realno
očekivati da je na kraju odista pročita netko osposobljen »život mi prekinuti«, poput
spomenutoga gospodina Svevišnjega. Da je ta prijetnja ozbiljna, može se zaključiti i iz Mu-
žićeva odnosa s dotičnim Gospodinom, o kojemu svjedoče činjenice da je još 1958. godine
bio član prvoga Pastoralnog vijeća Nadbiskupije Splitsko-makarske, a koju godinu kasnije i
delegat hrvatske Katoličke crkve na Svjetskom kongresu katoličkih laika 1967. u Rimu.
Napominjem da je gospodin Svevišnji prema službeno važećoj dogmi svemoguć, te da je neke
Muži-ćeve molitve, prema mojim spoznajama, već ispunio.
Osim na Nebesima, gospodin Mužić ima jako dobre veze i na tlu, o čemu pak dovoljno govori
saznanje da je prije nekoliko tjedana odlukom predsjednika Vlade Ive Sanadera imenovan
članom Nadzornog odbora novinske kuće Slobodna Dalmacija. Zbog svega navedenog,
zahtijevam hitnu istragu ovoga slučaja, te privođenje i ispitivanje Ivana Mužića i njegovih
jataka.
Ja, časni gospodine Ministre, u cjelokupnom svom protuhrvatskom djelovanju, ni u jednoj od
stotinjak riječi iz frazeologije naslijeđene od komunističkih zločinaca nikome nisam prijetio, a
kamoli gospodinu Mužiću. Moji kolege hrvatski dušmani i ja u obezvrjeđivanju nacionalnih i
kršćanskih vrednota želimo se samo dodvoriti programerima Svjetske vlade, i nikada nam nije
bila namjera ugroziti hrvatske građane kao pojedince, već samo hrvatski narod kao
kolektivitet, te — razumljivo — hrvatsku državu kao temelj njegove opstojnosti.
Nemušta pak opravdanja gospodina Mužića kako Svevišnjega angažira zbog nepovjerenja u
hrvatsko pravosuđe, od kojega je odustao i »zbog mogućnosti da ga u čestim susretima na
sudu zarazim okultnom infekcijom« (Zlodusi..., str. 67), smiješna su već zbog toga što je
općepoznato da se okultna infekcija ne širi tjelesnim kontaktom, već isključivo preko
novinskih i drugih medija, što gospodin Mužić kao priznati egzorcist jako dobro zna: o tome
je, uostalom, zajedno s episkopom Srpske pravoslavne crkve Atanasijem Jevtićem uoči rata
održao i zapaženo predavanje u beogradskom Domu omladine.
Dopustite, gospodine Ministre, da na koncu ove prijave napomenem kako su s njenim
sadržajem, dakle s otvorenim prijetnjama gospode Mužića i Svevišnjeg, upoznati ovlašteni
programeri Svjetske vlade, te da će - ukoliko mi se što dogodi - Svjetska vlada, Velika Loža
Crvenog Zmaja i ostale institucije Novog Svjetskog Poretka poduzeti sve potrebne korake
protiv hrvatske države i njenoga naroda.
Bilježim se s osobitim nipodaštavanjem, Boris Dežulović, hrvatski dušmanin i novinar
U Splitu, 9. svibnja 2004., na Dan objede nad fašizmomIma li Jasenovac građevinsku
dozvolu?
ili kako se Adolf Hitler razišao sa Židovima u promišljanju svijeta
Milijuni stranica teksta, deseci tisuća članaka, znanstvenih radova i knjiga ispisano je o
zloglasnom logoru, ali nitko — baš nitko! - u svih ovih šezdeset godina nije postavio to
pitanje, majku svih pitanja, ključni upitnik u prosuđivanju jasenovačkog zločina i kazne: je li
jasenovački koncentracioni logor imao uopće građevinsku i lokacij-sku dozvolu?
Je li, dakle, radni logor Jasenovac III na obali Save, kad je 1941. godine formiran od
prijašnjih, manjih pogona u Krapju i Bročici, od nadležnih komunalnih službi dobio sve
potrebne papire? Je li predratni kompleks za utovar i istovar riječne ribe na Graniku uredno na
Trgovačkom sudu pre-registriran za poslove masovnih likvidacija sjekirom, maljem i nožem?
Je li, najzad, kad je u prosincu 1941. počeo s radom, radni logor Jasenovac III imao uporabnu
dozvolu?
Vi, naravno, mislite da to nije važno. I griješite. Jer pretpostavka zločina nije ubiti ženu
maljem u glavu, već je zločin nezakonito ubiti ženu maljem u glavu. Ako je, naime, zakonito
zaklati nekoga kamom i baciti leš u rijeku, kako je moguće to nazvati zločinom? Po tome bi
zločin bio i prijeći raskršće na zeleno, platiti porez ili, recimo, nekog nezakonitog, lažnog
proroka raspeti na križ! Vidite kako je krivično pravo zajebana stvar?
Do gornjeg zaključka nakon višegodišnjeg predanog rada došao je ugledni novinski
propovjednik Zivko Kustić, postavivši u svom već antologijskom komentaru pitanje treba li
spomen-obilježje ustaškom ratnom zločincu Juri Francetiću u Slunju - zapravo tek »mali
spomen-kamen s neupadljivim natpisom« — rušiti ili ne? »Treba li ga«, pita se u svojoj
jutarnjoj propovijedi don Zivko, »rušiti zato jer je podignut bez dozvole, ili zato što je baš
Francetićev«? »Ako je podignut mimo zakona«, pita se on dalje, »treba li ga nezakonito
rušiti«? Nezakonito? »Da«, veli don Zivko, jer »pitanje je postoji li zakon koji to izričito
traži«. Baš kao što je pitanje »nije li mudrije i humanije spomenike ostaviti na miru«? Zašto?
»Zato da se građani«, završava nadahnuto naš župnik, »uče poštovati različita mišljenja«.Kad
su pak neki iz zadnjih redova u crkvici upozorili don Zivka na potencijalan rizik — mali,
jedva rizičić, ali ipak rizik — prihvaćanja nacifa-šizma kao drugačijeg mišljenja, po kojemu
bi Thompsonu odmah rrebalo dati medalju za toleranciju i promicanje slobode mišljenja, a
Hitlerovo »konačno rješenje« tumačiti tek kao njegovo razilaženje sa Zidovima u tumačenju
svijeta, odnosno alternativno promišljanje židovske integracije u Europi, jutarnji se
propovjednik jako uvrijedio. Ne, zaboga, on je »samo za to da se i u tom slučaju postupi po
Zakonu, a ne po emocijama«. Iako, kad ga već pitamo, »spomenik Francetiću ne svjedoči
mržnju, nego uspomenu na pokojnika«.
Rezimirajmo, dakle, današnju propovijed: spomenik masovnom ubojici nad čijim su se
krvavim pirovima po Bosni skanjivali čak i njemački oficiri, nije sporan ukoliko je podignut s
urednom građevinskom i lokacijskom dozvolom. Ako, pak, nema dozvole - opet nije sporan,
jer ne postoji Zakon koji predviđa rušenje spomenika ratnim zločincima, ukoliko takvi iz
nekog razloga već postoje. Zaključak: spomenik Juri Francetiću uopće i ni iz kojeg razloga
nije sporan.
Razvijmo tu misao dalje, onako kako bi i sam Kustić da za svoj župni ured u kutu novinske
stranice ima više od kartice prostora: ako bi, naime, spomenik Francetiću bio sporan samo
zbog toga što je rečeni gospodin zapovjedio gdjekoji masakrić poneke stotine civila
pravoslavne vjere, a što je sad već prilično jasna intencija ovoga teksta — može li se i o tome
govoriti hladne legalističke glave? Je li, naime, gospodinu Francetiću kojim slučajem zbog
toga sudio ustaški Vojni sud? Odnosno, budimo precizniji: je li u NDH postojao zakon koji bi
od Francetića izričito tražio pošteđi-vanje srpskih civila, onako kako u današnjoj Hrvatskoj ne
postoji zakon koji bi izričito tražio rušenje Francetićevih spomenika? Ili je - vrijeme je za
majku svih pitanja - ubijanje srpskih civila tada bilo vrlo precizno uređeno pozitivnim
zakonskim propisima Nezavisne Države Hrvatske, izmjenama i dopunama Zakona, te drugim
zakonskim aktima što ih je predano potpisivao don Zivkov resorni ministar, dakle ministar
bogoštovlja Mile Budak?
To nas vraća na početak teksta, na zlonamjerno pitanje o zakonitosti jasenovačkog logora.
Tema je medu Hrvatima dosta omiljena, jer tezu o Jasenovcu kao institutu Pravne Države
Hrvatske ovdje brane čak i školski udžbenici, u kojima se i danas može pročitati da su u
konclogoru na Savi ubijani »neprijatelji hrvatske države«. Najpreciznije ju je sažeo valjda i
najkompetentniji čovjek kojega smo mogli naći, sam nekadašnji upravitelj logora Dinko
Sakić, kad je onomad u veličanstvenom povratničkomintervjuu održao lekciju brucošima
prava: »Ako smo strijeljali, izvršavali smo to na temelju Zakona. Ja vam samo kažem da je
funkcionirala pravna država.«
Sto smo, dakle, danas naučili? Da je i najnepravedniji, ali čvrsti Zakon iznad labavog ljudskog
poimanja pravde, morala i dobrote. Najzanimljivija u svemu jest činjenica što nas to uči
čovjek koji nastupa upravo s oltara pravde, morala i dobrote. Nije valjda problem što su ta
načela u nas ljudska, a u njega Božja? Deset je Božjih zapovijedi ustav nad svim ustavima
zemaljskim, rekao bih, samo tko sam ja da tome učim jednog diplomiranog teologa i
opunomoćenog pastira?
Sto se mene tiče, ja ću iz ovih stopa krišom pobjeći s don Zivkove mise i pod okriljem noći,
da me župnik ne vidi, staviti desetak kilograma eksploziva pod spomenik Juri Francetiću, te
ga uime barem sedam od ukupno deset Božjih zapovijedi dići u zrak tako da od »malog
spomen-kamena s neupadljivim natpisom« ne ostane ni spomen na kamenu.
Napominjem da sam tekst napisao bez prisutnosti odvjetnika, tako da se na sudu ne može
koristiti kao vlastoručno priznanje. To za slučaj da postoji Zakon koji izričito zabranjuje
dizanje u zrak spomenika herojima iz Drugog svjetskog rata.
svibnja 2004.Lopovi, ubojice i dva nabijena pištolja
ili kako je Ivo Sanader pucao sebi u glavu iz Cominog revolvera
Mislio sam da su te stvari daleko iza nas i da će se nakon petnaest godina Hrvati konačno
početi međusobno natjecati u ponešto prizemnijim i ljudskijim disciplinama, poput,
štajaznam, tko ima ljepšeg muža, pametniju ženu ili bolji auto, tko zna pitanje za pola
milijuna kuna, kome je dijete talentiranije za violončelo i čije dionice bolje stoje na
Varaždinskoj burzi, tko ima jači kompjutor, više satelitskih programa, veći kurac ili manji
mobitel, u onim dakle stvarima u kojima se natječe sav normalan svijet.
Hrvati, međutim, imaju nekih neraščišćenih računa iz prošlosti. Recimo, tko više voli svoju
zemlju.
»Nema toga koji se može natjecati s vama i sa mnom osobno u ljubavi prema Hrvatskoj«,
rekao je tako premijer Ivo Sanader na zatvorenoj sjednici Vlade, da bi na podsmješljive
komentare iz zadnjeg reda podigao glas, lijevu obrvu i desni kažiprst, te ponovio: »Neću
dopustiti da itko bude veći od mene u ljubavi prema Hrvatskoj!«
U nekim dekadentnijim zemljama, premijera koji bi sa zatvorene sjednice Vlade - nakon teške
rasprave o reprogramiranju godzilijunskoga duga, pregovorima o kandidaturi za Europsku
uniju i suradnji s Međunarodnim sudom za ratne zločine — pred novinare izašao sa
zaključkom da u cijeloj državi nema nikoga tko domovinu voli više od njega, s ^>rLtf-
konferencije bi ispratili dvojica tjelohranitelja u bijelim mantilima, te ga bijelom limuzinom
odvezli do depadanse Vlade u podrumu najbliže psihijatrijske klinike.
U tim zemljama, vjerovali ili ne, ljubav prema domovini sasvim je privatna stvar čovjeka i
građanina, kao i seksualna orijentacija ili broj žiroračuna, a navodno postoje i države u kojima
se ta ljubav podrazumijeva. Nema, međutim, nijedne civilizirane države u kojoj se ljubav
prema domovini mora dokazivati, baš kao što ne postoji takva država gdje se za predsjednika
Vlade imenuje onaj njen građanin koji je voli više od svih ostalih.
Ivo Sanader — čovjek s certifikatom najvećeg živućeg hrvatskog domoljuba — svoju je
liječničku potvrdu o razini patriotizma izvadio u povodupoznatog slučaja s fantomskim
plakatima podrške Mirku Norcu, kojima se hrvatska Vlada proziva zbog pasivnog držanja kod
progona hrvatskih heroja.
Zgodnom igrom riječi na tim plakatima iznad slike generala Norca piše: »Kriv je«, a ispod:
»jer je branio Hrvatsku«. Kako znamo, Mirko Norac je kriv zbog — suhim pravnim
rječnikom — masovnih likvidacija srpskih civila u Gospiću, pa matematički proizlazi da su
progoni civila poželjni oblici obrane domovine, odnosno visokog domoljublja. Stara je to
stvar, omiljena teza hrvatskih domomrza, no zbunjuje kad kalibar kao mjeru patriotizma
postave dokazani državotvorni domoljubi.
U jednoj davnoj polemici legendarni pukovnik Stjepan Spajić pitao je Nadana Vidoševića: »A
koga si ti ubio, Vidoševiću, ako si dragovoljac?« Dragovoljac, državotvorac i domoljub mjeri
se, naime, reckama na kundaku, jer »dragovoljci su ubijali, i ubijat će, za Hrvatsku«, objasnio
je pukovnik Spajke.
»Ja ću za Hrvatsku ubiti, a ne poginuti!« — rekao je, na primjer, veliki domoljub Boško
Landeka, precizirajući Spajićev teorem i revidirajući stereotip o smrti za domovinu kao
najuzvišenijem rodoljubnom činu, ismijavši tom prilikom luzere koji su za slobodu pali,
umjesto da su se, poput Lan-deke, držali izvan četničkog puškometa i tražili glinene Srbe u
svojemu.
Iz takve duhovne klime proizašlo je posve osebujno tumačenje domoljublja, odnosno —
preciznije — »obrane domovine«, po kojemu na formu-laru za izdavanje potvrde o
patriotizmu, uz ime, prezime, adresu i pitanje »1. hoćeš li za domovinu: a) poginuti ili: b)
ubiti«, stoji i pitanje: »2. koga
si ti ubio,_______________(čitko ispuniti velikim tiskanim slovima),
ako si domoljub?«, te prazan prostor za upisivanje imena žrtava i njihova JMBG-a.
Ivo Sanader bio je visoki dužnosnik stranke kad su se takve potvrde izdavale, i nisu mu tada
osobito smetali plakati tipa »Heroj ili zločinac«. Pravi Hrvat »je ubijao, i ubijat će«, pa je
ubojstvo kakvoga Srbina u susjedstvu bilo vrhunaravan dokaz domoljublja. Ivo Sanader bio je
visoki dužnosnik stranke kad su se takvima, uz potvrde, dijelila i odlikovanja, pa i
državljanstva, i nije mu to osobito smetalo.
U njegovoj Hrvatskoj, domoljublje je bilo osnovni uvjet za dobivanje državljanstva, i nikakvi
milijuni dolara - kao što je slučaj s nekim kneževinama - nisu vam pomagali da dobijete
hrvatski pasoš ukoliko niste dokazali da Hrvatsku volite dovoljno da, »ako treba«, nekoga i
ubijete. Poznat je, primjerice, slučaj nekog Milorada Ulemeka zvanog Luković zvanog Legija,
koji je hrvatsko domoljublje potrebno za dobivanje hrvatske putov-nice dokazao na
najuzvišeniji mogući način: čovjek, naime, ne samo da je ubio Srbina, već je ubio ni manje ni
više nego srpskog premijera. Recite - tko više od njega zaslužuje hrvatsko državljanstvo?
Sada, međutim, kad se hudom sudbom našao s druge strane šaltera za izdavanje potvrda o
domoljublju, Sanader odjednom prijeti kako »neće dopustiti da itko bude veći u ljubavi prema
Hrvatskoj«. Bilo bi dosta zanimljivo priupitati ga na što je točno mislio kad je rekao kako
nikome, dakle ni meni, »neće dopustiti« da bude veći domoljub. Ja, evo, ovom prilikom javno
tvrdim da sam veći hrvatski domoljub od Ive Sanadera. Sto će mi sad napraviti, ubiti me? Ili
— što je vjerojatnije — ubijanje odjednom proglasiti nepristojnim i nepoželjnim?
Stoga bih, ako mene pitate, za domoljublje Ive Sanadera pitao onoga hercegovačkog
specijalca, kako se ono zvao, Dominik Ilijašević Como, tako nekako, koji je onomad, u
napadu domoljublja i nedostatku Bošnjaka, pomitio teze o ubijanju i umiranju za domovinu,
ter javno kriknuo: »Ja sam za hrvatstvo spreman umrijeti, i tko god želi, ja ću mu dati
napunjen pištolj, a nek' on meni dadne svoj, i za hrvatstvo pucat ćemo sebi u glavu!«
Zanima me, naime, kako to Sanader ne bi Comi dopustio da bude veći u ljubavi prema
Hrvatskoj.
lipnja 2004.Laku noć, jebači
ili kako je hrvatsko novinarstvo slobodno poletjelo na krilcima Severininih uložaka
Jednoga dana — neće to, doduše, biti uskoro, ali jednom sigurno hoće — o ovoj će se
veličanstvenoj epopeji snimati uzbudljive dokumentarne serije, pisat će se debele knjige i
otkrivati novi detalji, studenti novinarstva učit će o povijesti vlastite slobode i napajati se
nadahnućem iz hrabrosti njenih prvoboraca, a živi će se sudionici drhtavim glasom prisjećati
te herojske ere, romantičnih vremena osvajanja netaknutih pejsaža slobode, davno prohujalih
dana ponosa i slave.
Tada će to zvučati smiješno, bit će ih i koji neće vjerovati da je tako nešto uopće bilo moguće,
a starcima će tek zaiskriti davno ugasla iskra u oku: »Nemate vi pojma, balavci! Nemate vi
pojma kako je to bilo kad se zbog Severinine sise išlo na sud!«
Danas, međutim, to je odlučujući rat za slobodu moje profesije: ključna, teška i bespoštedna
bitka za svaki pedalj Severinine gole kože sam je njegov Dan D. Tu će, eto, na koncu završiti
priča o borbi za pravo javnosti da zna, o borbi protiv kontrole nad informacijom. Nasukana na
pijesku nor-mandije medijskih sloboda, na suverenom i neotuđivom pravu javnosti da zna
kakva je Severina u krevetu, ima li velike ili male bradavice i jesu li joj grudi zaista tako
velike kao što se priča, kakve poze u seksu najviše voli i što je osobito uzbuđuje: da zna svaki
njen madež, dlačicu, G-točku i — eh, da! — ima li celulita na stražnjici.
Jednog dana, kažem, to će biti normalno. Imat ćemo besplatni 24-satni uvid u živote slavnih i
javnih, i kad god zaželimo moći ćemo se uključiti u garderobe butika u kojima kupuju donje
rublje, ili na jednu od devet kamera u njihovim spavaćim sobama. Kroz leće minijaturnih
kamera u osvježivačima wc-školjki gledat ćemo online prijenose njihovih pišanja, iz žablje
ćemo perspektive pratiti kako se muče sa stolicom i pravovremeno znati kad koja pjevačica
ima proljev, a posebne će kamere snimati njihove spuštene gaćice s ulošcima.
Jednog dana - neće to, doduše, biti uskoro, ali jednom sigurno hoće - s pomoću kamere koje
će prema Zakonu o medijima svaka javna osoba mo-rati imati implantiranu na otvoru
mokraćnog kanala, u svako doba dana moći ćemo iskoristiti svoje neotuđivo pravo na
slobodnu informaciju. Jednog dana.
Do tada, na hrvatskim sudovima traje nemilosrdna borba za pravicu Hrvata da vide jednu
najobičniju ukradenu snimku jednog najobičnijeg seksa. Traže se prava reproduciranja,
distribuiranja i javnog prikazivanja, osporavaju autorska prava na videozapise, frcaju iskre,
padaju teške riječi. Uskaču u blatnjave i krvave rovove te titanske bitke veliki borci za ljudska
prava, marširaju avenijama Interneta kolone gnjevnih Hrvata tražeći bun-keriranu, integralnu
snimku od 80 minuta, velika pera dižu glas protiv ograđivanja širokih tundri slobode. Stotinu
godina nakon Emilea Zole i njegova herojskog »J'accuse!«, hrvatska emilad i zolad ispisuje
svoj dramatični »Ja' guze!«: lijevom rukom junački udaraju lijevo-desno po tastaturi
kompjutora, a desnom šlataju gore-dolje po vlastitim testisima.
I da je pariškom Pantheonu umjesto onoga neoklasicističkog portala kakav nekrofilski
Internet-portal, lijepo bismo sada iz svih mogućih kutova mogli gledati kako se veliki Zola
okreće u grobu. Kao Pariš Hilton u krevetu.
Istoga dana kad su borci za suvereno i Severinino pravo na informaciju gubili staljinistički
proces na Visokom trgovačkom sudu, Općinski sud u Splitu osudio je zagrebačku novinarku
Ljubicu Letinić na kaznu zatvora od dva mjeseca, uvjetno na godinu dana, zbog kaznenog
djela klevete. Ljubica Letinić je u emisiji Latinica na HTV-u objavila prilog o jednom
splitskom biznismenu što se obogatio razmjenjujući s gradskim vlastima nekretnine. Nekoliko
dana kasnije, bivši glavni urednik Novog brodskog lista Miroslav Jurić pakirao se na
odsluženje zatvorske kazne zbog istoga kaznenog djela. On je pak oklevetao suca
Županijskog suda u Slavonskom brodu što je potpisao nezakonita rješenja kojima je drugi
jedan promućuran biznismen pripisao na sebe imovinu neke brodske tvrtke, zbog čega je
novinar osuđen na 70 dana zatvora.
Na najvišoj koti zloglasnoga Venerinog brijega, vitezovi medijskoos-lobodilačkog rata -
zauzeti mlaćenjem svojih testisa i tastatura - nisu, međutim, imali vremena dizati ni pogled ni
glas. Sto su dva novinara u zatvoru prema njihovoj epopeji, što je pravo na informaciju o
korupciji vlasti i sudstva prema pravu na informaciju o Severininim omiljenim pozama?
Tih slavnih dana, dok se na Visokom staljinističkom sudu vodio rat za slobodu doivnloada,
potpredsjednik Vlade Andrija Hebrang - koji se onomad bio proslavio optužujući novinare za
korupciju, te nedavno, u najboljoj sovjetskoj tradiciji, bijesno telefonirao urednici TV-
dnevnika usred emitiranja — obrušio se na kritike prodaje hotelijerskog poduzeća
SunčaniHvar bivšem potpredsjedniku Vlade Borislavu Škegri, otkrivši kako je novinar koji je
o tome pisao — Srbin. Koji dan ranije, urednik Informativnog programa HTV-a cenzurirao je
prilog novinara koji je gledatelje naumio podsjetiti što su premijer Ivo Sanader i HDZ govorili
prije godinu dana, a što govore danas. U dogovoru s tim urednikom, predsjednik Vlade
cenzurirao je nedavno i pitanja za intervju koji je trebao dati novinaru HTV-a.
Prvoborci prava na slobodnu informaciju, međutim, ne vide i ne čuju. Eno ih daleko ispred
nas, ispred svog vremena, gdje rade snažan pritisak na vlast, na pravosuđe, na parlament, na
tastaturu, na miševe računala, na dugmad daljinskih upravljača svojih videorekordera i DVD-
playera. Sto je cenzura na javnoj televiziji prema brutalnoj cenzuri na njihovom privatnom
televizoru? I što je obično, benigno Hebrangovo prebrojavanje novinarskih krvnih zrnaca,
prema moralistima koji njima, eto, prebrojavaju spermatozoide na tastaturi?
Laku noć, jebači! Hvala vam na prostranstvima slobode što se mjere tuđom neslobodom,
hvala na pravu da zavirim kroz Severininu ključanicu. Hvala vam u ime generacija koje neće
pamtiti bezimene heroje iz pionirskih dana slobodnog novinarstva, sve one romantične
idealiste neukrotiva duha što su dobijali po glavi zavlačeći mobitele s kamerom pod ženske
suknje.
Slavne li bitke! U kolonama po dvoje marširaju novinari opet u zatvore, a hrvatski Zole kriče
svoj »Optužujem!« protiv staljinista što nam ne daju da virimo u tude krevete. Kriče hrvatski
Zole, prkosno podižu čela i gnjevno dižu pest. Pa spuštaju pest, pa je opet dižu. Pa ponovno
spuštaju, pa dižu, spuštaju, dižu, gore-dolje, brže, još brže, spuštaju pest, dižu pest, spuštaju,
dižu... svršavaju hrvatski Zole još jedan ljuti boj za slobodu medija. »Ja guze!«
Laku noć, jebači.
srpnja 2004.
27 A
Živjela smrt antifašizmu
ili zašto Luki Podrugu pred strijeljanje treba staviti povez preko očiju
Dvije su važne vijesti s istočne polutke prošloga tjedna bile apsolutne breaking-neivs svih
svjetskih medija. Nakon nedavnog iskrcavanja Tihooceanske flote na Kurilske otoke i
opsežnih operacija u Man-džuriji i Sahalinu, službena Moskva je prošlog petka objavila
priključenje Kurila i Južnog Sahalina SSSR-u. Istoga dana, 3. rujna, na američkom bojnom
brodu Missouri u vodama Tokijskog zaljeva, Njegovo Veličanstvo car Hirohito potpisao je
bezuvjetnu kapitulaciju Japana.
U hrvatskim medijima, međutim, ni u subotu, ni u nedjelju, ni do danas nema ni najmanje
crtice o događajima na Dalekom Istoku. Kao što ih na Hrvatskoj televiziji i u novinama nije
bilo ni prije četiri mjeseca, kad je ratificirana bezuvjetna predaja njemačkih oružanih snaga, i
kad je spektakularno pohapšena cijela vlada admirala Donitza. Umjesto toga, autistične
hrvatske novine na naslovnicama donose ekskluzivne fotografije Toma Cruisea na luksuznoj
jahti, na krstarenju oko Mljeta.
Prošlo je tako već gotovo tjedan dana, a Hrvati ne znaju da su utihnuli topovi na Pacifiku i da
je Japan kapitulirao. Zahvaljujući zapanjujućoj inertnosti dnevnih medija, Globus je tako u
prilici objaviti senzacionalni turboekskluziv: u petak, 3. rujna, točno šest godina nakon
njemačkog napada na Poljsku, završio je Drugi svjetski rat!
Ako vijest nije toliko atraktivna za specifičan ukus hrvatske javnosti, uredniku predlažem i
veliku fotografiju preplanulih američkih marinaca na luksuznom razaraču, na krstarenju oko
Mljeta.
Vijesti s fronta, međutim, sporo stižu u ovaj zabačen kutak Europe. Ima već mjesec dana da je
završila Potsdamska konferencija i da je na Hirošimu bačena atomska bomba, a do nas još
nisu stigle ni novosti od proljeća: vijesti iz Zagreba su dosta konfuzne, priča se da je Koču
Popovića dočekao prazan Jelačić plac i da je Stepinac odbio susret s Titom.
Domaće novine i najumnije hrvatske glave bave se tako i danas, duboko u 2004. godini,
regularnošću suđenja doglavniku NDH i okolnostima nerazjašnjenog ubojstva Jure
Francetića, povijesnim ulogama AndrijeHebranga i izbjeglog poglavnika Ante Pavelića, još se
broje leševi na ble-iburškom polju i otkrivaju jame s kostima, kalkulira se zašto Tito nije
posjetio Jasenovac i špekulira što bi bilo da su svi Hrvati priznali ustašku vladu, u britkim se
novinskim komentarima i analizama ocjenjuje karakter partizanskog ustanka i komentira jesu
li rasni zakoni doneseni pod pritiskom Trećeg Reicha. Kulturne rubrike recenziraju
nepravedno zapostavljen opus Mile Budaka, Crne kronike se bave plakatima s likom
zapovjednika Crne legije i prijedlogom Zakona o zabrani nacističkih simbola, s tužnih
stranica s osmrtnicama svako malo nas pogledaju odavno mrtve oči hrvatskih vitezova palih
za Domovinu i Poglavnika, a na ležernijim, sportskim stranicama podsjeća se na
veličanstvene utakmice reprezentacije NDH protiv Njemačke.
Tek na zadnjoj stranici stidljivo podsjećanje da je Hrvatska ipak sigurna za turiste, garnirano
senzacionalnim fotografijama Toma Cruisea na krstarenju oko Mljeta.
Šezdesetih i sedamdesetih godina, a kažu da je toga bilo i kasnije - u zapadnim su medijima
dosta popularne bile reportaže o japanskim vojnicima što su četrdeset pete zaglavili u
džunglama Indokine ili na nekom od onih polinezijskih otočića u arhipelagu Vražje Matere.
Američki vojnici i novinari objašnjavali bi ostarjelim i obraslim vojnicima carske japanske
vojske da je rat završio prije dvadeset godina, a oni bi preplašeno gledali u kamere, nerijetko i
sami sebe u svojim jazbinama eksplozivom dižući u zrak, radije nego da padnu u ruke
savezničkom zavojevaču.
Već dugo nema takvih vijesti: glasoviti poručnik Hiro Onoda, koji se sa savršeno očuvanom
puškom predao u džunglama Filipina u ožujku 1974. godine, bio je posljednji vojnik Osovine.
Ili se barem tako mislilo. U jednom neistraženom kutku kugle zemaljske, tamo odakle Bog
izvodi korner, postoji, eto, jedan otočić — zapravo, strogo uzevši, poluotočić — na kojemu
još žive zatočenici Drugog svjetskog rata.
U međuvremenu su se razmnožili i lijepo organizirali, izgradili ceste i mostove, siju žito,
uzgajaju svinje, štampaju svoj vlastiti novac i nemaju pojma da je tamo, s druge strane pučine,
rat završio prije šezdeset godina.
Kad im dođu strani novinari i pokazuju slike suvremene Europe, u kojoj ćelave naciste hapse
na licu mjesta, gdje za njemačke klubove igraju Crnci, a Zidovi dobivaju Nobelove nagrade,
tamošnji ih neuredni, krezubi veterani Drugog svjetskog rata gledaju prestravljeno, nerijetko
sami dižući desnicu u zrak, radije nego da je daju savezničkom zavojevaču.
Na tom malom, neistraženom dalekoistočnom otočiću, iza Japana i Polinezije, na samom
kraju Azije - Nijemci bi rekli: Endeazija - ovih danajedan vidno ispijen i iscrpljen veteran s
grčevima u desnoj ruci odlučio je konačno završiti Drugi svjetski rat: spustio je desnicu i
uhvatio se s dojučerašnjim neprijateljima ruku pod ruku. Ruki Podruku, Luki Podrugu, kako
se već zove taj tip, dosadilo je biti poručnik Hiro Onoda na otoku medu zaraćenim
ideologijama, i junački je ovih dana u lokalnim novinama podviknuo: »Smrt fašizmu i
antifašizmu!«
I da je na tome otoku pameti kao što nije, Podrugova bi genijalna parola bila i Ustav i Sveto
pismo. I svaki put kad bi nekome poput njega palo na pamet uzviknuti »Smrt fašizmu i
antifašizmu!«, istog časa kad bi započeo: »Smrt fašizmu...« - ovlašten državni krvnik Luka
Podrug bi ga kao uvjerenog antifašista, po članku 2. takozvanog Podrugovog presedana: »... i
antifašizmu!« - strijeljao na licu mjesta.
S tim da bih ja Luki Podrugu, koji je za dobro Hrvatske spreman i sam sebe strijeljati, ipak u
znak milosrđa zavezao oči. Možda i promaši.
O junačkoj smrti druga Podruga od zločinačke ruke mogao bi se poslije snimiti i potresan
film. Već vidim naslov - Kako je završio Drugi svjetski rat na mom otoku.
rujna 2004.Big Brother na Markovom trgu
ili gdje ste bili onoga dana kad su Saši pri izlasku iz kade skliznule gaće
Poznajem, baš kao i vi, svu silu ljudi kojima je Ingmar Bergman nepodnošljivo dosadan
redatelj i koji bi radije slušali integralni desetosatni govor Fidela Castra prigodom godišnjice
kubanske revolucije, čak i cijeli novi album Dire Straitsa, nego odgledali, šta ja znam, Prizore
iz bračnog života.
Još više, vi i ja poznajemo onih koji ni pod prijetnjom ovrhe ne bi otišli u kino pogledati,
recimo, nekakav hrvatski film. Pa i da na televiziji imaju izbor između turističkih panorama
Bjelolasice i Medvednice, tele-shoppinga sa spravama za oblikovanje trbušnih pločica,
sponzoriranog priloga sa sajma građevinske mehanizacije, talking-shoiva Branimira Bi-lića i,
primjerice, kakve domaće televizijske drame, istraživanje gledanosti pokazalo bi, nema u to
nikakve sumnje, opčinjenost Hrvata atraktivnim kadrovima Bjelolasice u magli, na 11
stupnjeva Celzijusa, uz tlak zraka 927 hPa i vlažnost od 88 posto. Svakako i neusporedivo
više nego krupnim kadrovima Vanje Dracha kako šutke puši.
Domaću dramu osamdesetih godina, u vrijeme kad je »domaća drama« bila skraćenica za
Dramski program Televizije Zagreb s Vanjom Drachom i Enom Begović, legendarni je Zoran
Radmilović u kultnom Radovanu III. opisao kao osebujan žanr u kojemu - za razliku od
glupavih američkih filmova u kojima se samo razbijaju automobili i toči krv - domaći glumci
ništa drugo ne rade nego sat i pol vremena sjede, zamišljeno puše i šute, pa opet puše, kažu
afektirano »eh, da« ili »tako ti je to«, pa opet besciljno šute, i puše.
Razvitkom demokratskog društva i hrabrim zauzimanjem nevladinih organizacija za zaštitu
ljudskih prava domaća je televizijska drama danas gotovo iskorijenjena, baš kao i svi ostali
oblici nehumanog kažnjavanja i tjelesne torture, i može se vidjeti još samo ponekad u noćnom
terminu, ili u kinoteci američke vojske u Guantanamo Bayu, zbog čega ćete iračke
zarobljenike nerijetko vidjeti s crnim vrećama na glavi. Na službenoj ljestvici najdosadnijih
televizijskih programa na svijetu hrvatski je film takona visokom četvrtom mjestu, odmah iza
izbora za pjesmu Eurovizije, američke predsjedničke kampanje i izravnog prijenosa Tour de
Francea.
U čemu je onda fora? Zašto stotine tisuća Hrvata, koji se na sami spomen Dramskog
programa Hrvatske televizije od dosade zalijeću pod kamione i ubijaju kolcima, ovih dana
vise pred televizorima i satima gledaju dvanaest ljudi koji ništa drugo ne rade nego satima,
danima i tjednima sjede, zamišljeno puše i šute, pa opet puše, govore afektirano »eh, da« ili
»tako ti je to«, pa opet besciljno šute, i puše. »Eh, da«; i brčkaju se u kadi.
Da, drugovi, ovaj famozan Big Brother, ili kako se već zove taj najimbe-cilniji televizijski
proizvod još otkako je nekome genijalcu palo na pamet da u poluvremenu nogometne
utakmice uz glazbenu pratnju Josepha Havdna pušta snimke oronulih zagrebačkih fasada,
ujedno je i dosad najambiciozniji proizvod iz škole Dramskog programa HTV-a. Sve je tu
onako kako dramaturzi Hrvatske televizije vide Krležu: beskrajno dugi kadrovi dvoje i više
ljudi kako puše i drvenim glasom izgovaraju potpune besmislice, prenemažu se, opet puše, pa
šute, brčkaju se u kadi, u kućnim ogrtačima razglabaju o piercingu, tetovažama i ostalim
buržoaskim izmišljotinama, pa onda zapale i zamišljeno bulje u točku na logotipu sponzora. I
što je najbolje - ta čudovišna dramska anakonda uopće nije proizvod HTV-a.
Prema tome RTL-ovom, kako se zove, Big Brotheru, i oni screensaveri s akvarijima i zlatnim
ribicama na monitoru kompjutora prava su eskapi-stička akcijska komedija. I Sedlarov
Fergismajniht i Schmidtov Božić u Beču u usporedbi s ovim realitj shoivom pravi su karuseli
razuzdane zabave, smijeha, jurnjave, seksa i bjesomučne akcije: prvog tjedna prikazivanja
-prvog tjedna, ej! — najdramatičniji trenutak bio je, čitam, kad su nekom Saši, jednome od
sudionika Big Brothera, pri izlasku iz kade malo pale kupaće gaćice i otkrile tri centimetra
muške guzice.
Cijela zemlja već danima priča o tome povijesnom trenutku televizije u Hrvata, prikazivat će
valjda i usporenu snimku toga kolosalnog časa istine, kad je Hrvatima došlo iz dupeta u glavu,
sociolozi i fenomenolozi za okruglim će stolovima raspravljati o dubljim značenjima te crte
na dnu leda, a prolaznici će šarmantnim RTL-ovim voditeljima pričati gdje su bili onog dana
kad su Saši skliznule kupaće gaćice.
Sto se to dakle dogodilo pa Hrvati - koji ne mogu sat i pol gledati hrvatski film pa taman da
im Dubravko Jelačić Bužimski osobno garantira obje sise Bojane Gregurić i odsijecanje glave
Borisa Buzančića - s trodnevnom bradom i podočnjacima s logotipom Konzuma zure u
dvanaest ljudskih zamoraca, poznatih samo po tome što su potpuno nepoznati, nezanimljivi,
neduhoviti i nepametni?Ideja da se nekolicina nepoznatih, običnih ljudi sasvim prosječna ili
čak ispodprosječna izgleda i inteligencije zatvori u četiri zida, da ih se potpuno izolira od
vanjskog svijeta i stvarnoga života, pa po cijele dane snima kako sjede, spavaju, svađaju se,
čitaju novine, hvale se, tračaju, pričaju loše viceve i lupetaju kojekakve gluposti, nije,
naravno, nova: već više od deset godina, recimo, HTV iz posebno za tu svrhu sagrađenog
golemog studija na Markovu trgu uživo prenosi sjednice Sabora.
Ja stoga mislim da je cijeli fenomen moguće objasniti samo golemom željom Hrvata za
promjenama. Da onaj koji u zatvorenoj kući pred kamerama blaženo dremucka nije uvijek
Luka Bebić, da onaj što se pravi da koncentrirano čita novine nije stalno Zdravko Tomac, da
glavna ženska u društvu nije svaki put Jadranka Kosor, da onaj koji pokazuje svoje gole
fotografije ne bi li štogod povalio na madrac nije baš uvijek Anto Kovačević, da ona dvojica
što se uživo svađaju nisu opet Vladimir Seks i Mato Arlović, da najveći šaljivdžija nije stalno
Slaven Letica, i da onaj što lupeta gluposti nije uvijek Ljubo Cesić Rojs.
I da onaj što skida gaće nije baš svaki put Ivica Račan.
rujna 2004.Kolinje u Zaljevu svinja
ili kad hrvatske torpedne pedaline udare na slovenske kajakaše na nemirnim vodama
Rat je, kako sada stvari stoje, gotova stvar i tu se ne da napraviti mnogo više od sigurna
skloništa i zalihe namirnica. Europa, koja je već dva puta u posljednjih stotinu godina u
vremenima poput ovakvih odmahivala rukom, da bi koju godinu kasnije zbrajala milijune
mrtvih i iznova gradila metropole, ovoga puta je spremna. Susjedne države proglašavaju
narančastu uzbunu, a gradovi najbliže žarištu sukoba prazne svoje trgovačke centre i
uvježbavaju građane standardnim postupcima za slučaj neposredne ratne opasnosti.
Kakav će to rat biti! Sav onaj sofisticiran hollywoodski spektakl na Bliskom istoku s
tomahavvcima, hurrierima, nosačima aviona, letećim tvrđavama, pametnim projektilima i
ostalim futurističkim igračkama, bit će tek obična arkadijska igrica za Plavstation 2 prema
strašnom ratnom molohu što će se probuditi kad se na onoj ledini na jugoistoku dohvate dvije
regionalne sile, dva najlikvidnija garanta stabilnosti u ovom dijelu Europe — Hrvatska i
Slovenija.
Kakav će to biti rat!
Već vidim kako počinje, kao i svaki iole pristojniji rat, nekom naiz-glednom sitnicom, nekim
Gavrilom Principom kojemu djevojka ne da što mu u principu pripada, pa ujutro puca u
prijestolonasljednika carevine, premijera ili predsjednika Državne komisije za granice.
Nekom Jožku Jorasu, recimo, ode gumica u ventilu, pa mu vodokotlić pušta vodu, dođe mu
račun veći nego obično, on optuži Hrvatsku vodoprivredu i pozove majstora iz Slovenije, i eto
rata. Ili Piranski zaljev. Isplovi Danilo Latin uloviti par liganja za večeru, popusti sidro i eto
Zaljeva svinja.
Samo što mi znamo - učili smo u školi, sjećate se - golemu razliku između povoda i uzroka
ratova, i da su uzroci mnogo dublji. U ovom slučaju, na primjer, uzrok je mjestimično i dublji
od šezdeset metara.
A prema Piranskom zaljevu onaj kubanski Zaljev svinja, kad su Ken-nedy i Hruščov
dogovarali gospodarski pojas i izlaz Sovjetskog Saveza na Atlantski ocean, bit će, vjerujte na
riječ, bal na vodi. Jer mali je tajzaljev što se ispriječio između dvije regionalne sile, i dosta je
da isplovi iz Savudrije brod hrvatske obalne straže s izaslanstvom hrvatskog Sabora, iz Pirana
isplovi brod slovenske policije s delegacijom slovenske skupštine, i eto učas pun Zaljev
svinja.
Dovoljno je da onda Glavašu ili Merčepu slučajno opali signalna zolja i započet će
armagedon od kojega nas ni Bruce Willis neće spasiti, i poželjet ćemo da je JFK onomad
pritisnuo crveno dugme i da je cijeli planet nestao u jednoj veličanstvenoj juhi od gljiva,
radije nego da doživimo rat između Hrvatske i Slovenije.
Kakav će to rat biti!
Isplovit će iz hrvatskih luka torpedne pedaline, laki borbeni skuteri i nosači paraglajdera,
krenut će im ususret zloglasni slovenski kajakaši na nemirnim vodama, pa kad navali prema
njima strašna Tuđmanova ro-nilica što je nismo vidjeli još od one parade na Jarunu, a iz
Portoroža gliser Slovenske ratne mornarice vukući nordijske skijaše na vodi i bananu sa šest
do zuba naoružanih turista, i kad ih dohvate obučeni specijalci iz hrvatske vaterpolo
reprezentacije, bit će u Zaljevu svinja neviđeno kolinje.
Slaven Letica ogrnut će se opet onom Jelačićevom odorom za koju smo tako naivno vjerovali
da je nikad više neće morati odjenuti, a na Svetoj Geri čekat će ga Janez Janša u lovačkoj
uniformi s onim perom na šeširu od kojega se ledi krv u žilama. Skočit će s Planice slovenski
piloti na Ela-novim skijama i u niskom letu izbaciti nad Zagrebom smrtonosnu kišu 80-
milimetarskih gruda, uzvratit će hrvatski zmajari s Velebita i zasuti slovensku televiziju
hrvatskim seks-bombama, onda će sa slovenskih ska-kaonica poletjeti i letači-samoubojice,
jodlajući »janezaiii«, obrušavat će se na dalmatinske plaže pune nevinih kupača. Hrvatski pak
letači-samoubojice, nadaleko poznati »kajmikaže?«, zalijetat će se sa zagrebačke katedrale na
granične postrojbe slovenske vojske, a specijalne jedinice Ministarstva za okoliš bagerima će
sravniti sva slovenska odmarališta.
Slovenski će se slalomaši i veleslalomaši naoružani golemim iskustvom spustiti s Karavanki,
dočekivat će ih na Sljemenu topovi za umjetni snijeg, pa kad još grune i top s Griča smrznut
će se Slovencima Bledsko jezero. Odlučan će biti odgovor Slovenaca, vojska izletnika s
rancima na leđima okupirat će hrvatska izletišta i nacionalne parkove. Mobilizirat će Hrvatska
postrojbu bobova četverosjeda koje će uvježbani kočničari zaustaviti na zapadnim granicama
Slovenije, uzvratit će Slovenci i sa svojim kanui-stima jednoklecima zaposjesti hrvatske
istočne granice.
Kakav će to biti rat!Gorjet će Gorenje pećnice i štednjaci, gorjet će TEZ sijalice, nazivat će se
hrvatske škole po narodnim herojima Zanussi-Končaru, Tesli-Ericssonu i Ćesiću-Rojsu.
Grmjet će nad Balkanom, smračit će se nebo na jugoistoku kontinenta, drhtat će Europa od
strepnje, tjeskobe i straha.
Onda će jednoga dana slovenski generalštab izdati zapovijed da se na Planici produži zaletište
i letači Slovenske ratne avijacije doskočit će negdje u Mađarskoj, u akciji probijanja prve
slovenske obrambene linije hrvatski će prvak u skoku u dalj oboriti nacionalni rekord i
doskočiti na austrijski teritorij, sukob dvije goleme europske države prelit će se preko
njihovih granica i bit će kasno za razmišljanje je li bilo moguće taj rat zaustaviti prije nego što
je započeo.
Recimo onoga dana kad su krstarili Piranskim zaljevom veliki moreplovci u sivim odijelima,
kad je bio pun Zaljev svinja, i kad ga je trebalo samo isprazniti i razjuriti s mora sve te
nezajažljive političare po kojima je Zaljev i dobio ime, pohlepne male životinje tupih glava
što žderu sve na što naiđu.
Te, kako se zovu, pirane.
listopada 2004.Produktivan Pavao Drugi
ili kako će zbog čudesnog Merčepovog izlječenja Papa proglasiti sveti Ludež
Svatko na svijetu ima neki dar, ali sretni su samo oni koji se tim darom realiziraju. Mnogi do
kraja života neće otkriti da posjeduju rijedak talent za, recimo, instaliranje centralnog grijanja,
ili vožnju autobusa unatrag, pa će cijeli svoj vijek biti tek obični generali i nikad neće shvatiti
zašto su jadni i nesretni.
Svatko, kažem, ima neki dar, čak i kraljevi i pape. Evo, recimo, papa Ivan Pavao Drugi.
Čovjek ima talenta za poeziju, vele da je u mladosti bio i darovit nogometni golman, ali
upravo je čudesan njegov dar za otkrivanje svetaca i blaženika: za dvadeset pet godina
pontifikata on je beatificirao i kanonizirao nevjerojatnih 1800 svetaca i blaženika! U dvije
tisuće godina prije njega 263 rimska biskupa sakupila su jedva osamsto blaženika, a Karol
Wojtyla već ih sam ima preko tisuću i tristo!
Nemojte se stoga iznenaditi ako i vi ovih dana u poštanskom sandučiću, medu šarenim
katalozima trgovačkih lanaca, pronađete neobičan formular na latinskom jeziku sa žuto-
bijelim memorandumom, u kojemu se traži da čitko ispišete ime, prezime, datum rođenja i
JMBG, te kratko opišete neko čudo iz života, na primjer kad ste ono susjedu programirali
video bez daljinskog upravljača, ili kad ste mu ženu čudesno izliječili od neplodnosti.
Prije par dana, recimo, pisale su novine o tome, papa Ivan Pavao Dugi proglasio je blaženim i
Karla I. Habsburga, posljednjeg austrijskog cara. Kakvo je to, međutim, osobito čudo naš
Karlo napravio da je zaslužio čast uzdizanja na slavu oltara? Nikakvo, osim što je usred Prvog
svjetskog rata preuzeo prijestolje od ujaka i prilično neuspješno odradio rat do kraja, nakon
čega ga je austrijska vlada prognala u negostoljubive gudure Švicarske. Sto je tu čudo? Moglo
bi biti čudom što je uopće preživio pakao švicarskih zimovališta i jedan vrlo nezgodan pad sa
skija, ali nije to — provjerio sam u obrazloženju beatifikacije. Da se, uostalom, za
preživljavanje po zimovalištima i padove sa skijama proglašavaju sveci, mi Hrvati imali bi
barem dvoje: svetu Janicu i svetog Ivicu. Oboje po ocu padovanski.Ključni uvjet da bi Karlo
bio proglašen blaženim, vatikanski su istraživači pronašli, međutim, u podatku da su se nekoj
poljskoj redovnici na zagovor cara Karla čudesno zaliječile — proširene vene. Pročitao sam
dva puta, sve mnijući kako mora biti riječ o neslanom lapsusu linguae, kakvi se već događaju
kad prefekti vatikanske Kongregacije pišu obrazloženja u zadnji čas. Greške, međutim, nije
bilo. Gospodar rata u kojemu je ubijeno ili nestalo preko 15 milijuna ljudi, a ranjeno i
osakaćeno njih 21 milijun, veliki car koji je jednim svojim potpisom mogao spasiti bar
desetak milijuna života, proglašen je blaženim jer je jednoj ženi izliječio proširene vene.
Prvo što mi je palo na pamet jest kako i među tim nebeskim uznese-nicima rade veze i
protekcije. Ziv sam svjedok kako mi je svojedobno dr. Parpura iz splitske Vojne bolnice
čudesno izliječio žučne kamence - ja sam samo legao, blaženi Parpura me umirio svetačkim
smiješkom, stavio mi nekakvu masku na lice, i kad sam se probudio žučnih kamenaca kao da
nikada nije bilo! Kunem se vlastitom čašću daje bilo baš tako, a imam i dva svjedoka. Pa i ja
sam, sjećam se dobro, jednom prilikom zajedno s dva prijatelja čudesno izliječio Tomislava
Merčepa od neizdržljivih duševnih boli. Kongregacija za kauze svetaca može, uostalom, u
svako doba provjeriti cijelu opsežnu medicinsku i sudsku dokumentaciju ovih čuda. Mogli
bismo se zvati Sveti Viva Ludež. Ili, šta ja znam, Sveto Trojstvo, ako nije već patentirano.
Pa ipak, ni dr. Parpura ni ja nikad nećemo biti niti blaženi, a kamoli sveci. Nas dvojica
naprosto nismo kalibri za blaženike. Obični su ljudi mogli postati svecima u neka davna doba,
svjedočeći vjeru pred rimskim ubojicama i takvim stvarima, ali danas idu samo
monumentalne povijesne ličnosti kojima, za razliku od vaskularnih kirurga, liječenje
proširenih vena nije posao, nego čudo.
Istinabog, nije Karlu I. Habsburškom to bio jedini pokušaj čudesnog liječenja. U ožujku 1916.
godine, primjerice, čuvši da kraj Gorice od proširenih vena stradavaju tisuće talijanskih
vojnika, austrijski feldmaršal Franz von Hoetzedorf im je na zagovor blaženog Karla pripisao
tri puta dnevno koktele fozgena, difozgena, akroleina i difenilklorarsina. Takva naročita
terapija nije, međutim, dala očekivane rezultate i nakon ovoga nesuđenog čuda - poznatijeg
kao »bitka na Soči« - ostalo je nekoliko desetaka tisuća prilično neizliječenih leševa.
Hrvatima se, naravno, jako svidjela beatifikacija Karla I. Habsburškog. I to ne samo zato što
je, formalno-moralno-pravno, Karlo bio i posljednji hrvatski kralj, te se i on ima smatrati
našim blaženikom, zajedno s AlojzijemStepincem koji se — kako je Austro-Ugarska mala! —
kao Karlov prašinar borio upravo na Soči.
Hrvatima se, naime, sviđa vatikanska logika po kojoj možete bojnim otrovima u smrt poslati
tisuće ljudi i završiti u Raju, pa tamo na zagovor neke nesretnice bolesnih vena ni kriv ni
dužan postati blaženim. Blaženici, a ne zločinci? Imamo ih mi na bacanje! Nije li nedavno, u
polemici o Mili Budaku, pronađen podatak da je doglavnik, koji je potpisivao rasne zakone i
slao u smrt tisuće Židova, čudesno spasio život jednome od njih, inače svome vozaču? Nisu li
u polemikama o upravitelju jasenovačkog logora, već zaboravljenom Dinku Sakiću, kao
dokazi čudesnog spašavanja spominjana i otpusna pisma iz Jasenovca?
Ili, recimo, dr. bi. Franjo Tuđman. Nije li i on u Oluji poput Mojsija otvorio koridore za
civile, dok je na Brijunima, kako čitamo ovih dana, naredio »takve udarce da Srbi praktično
nestanu«, istodobno ih pozivajući da ostanu u kućama? Nije li tako spasio nebrojene ljudske
živote?
Kako mislite »od čega spasio«? Pa od čega je Budak spasio svog šofera?! Od proširenih vena,
naravno! Dok su Židovi besciljno šetali uređenim perivojima Jasenovca, čovjek je cijeli rat
prosjedio u udobnoj crnoj njemačkoj limuzini. Zamislite da je morao pješački po Zagrebu. Ili
da su oni srpski sretnici, što su nakon Oluje dočekali Hrvatsku vojsku, morali pješačiti do
Banje Luke?
To, ako mene pitate, ne bi izliječio ni blaženi Karlo Kirurški.
listopada 2004.Živio Dante, prezime mu znate
ili kako je četnik zaigrao u partizanskom dresu što ga je dizajnirao ustaša
U načelu, »u« na čelu i kokarda na čelu jednaki su zločin, dakle načelan. Pravno formalno, to
znači da su i ustaški i četnički pokret načelno zločinački. Sto znači da fizička osoba s
kokardom na čelu, jednako kao i ona s »u« na čelu, u načelu krši zakon, bez obzira je li
zapalila koje selo ili nije. Pitanje je tek je li njegov zločin ratni - je li, naime, ta fizička osoba,
recimo, sam Ante Pavelić ili, na primjer, Draža Mihailović - ili samo načelan, počinjen već
načelnim pripadanjem pokretu s Pavelićem ili Mihailovićem na čelu.
U načelu, međutim, oni uopće ne moraju biti na čelu. Mogu, recimo, i na nadlaktici.
Uzmimo za primjer Milana Gurovića. Košarkašu beogradskog Partizana četnički se voda
toliko uvukao pod kožu da ga je taj mali, dvometarski komad idiota odlučio tamo trajno
ostaviti. Sjeo rmpalija u neki mračni tattoo salon na Cuburi i kazao gazdi da ne pita šta košta
da mu nacrta velikoga vojvodu. Gde? A gde drugo nego na levu nadlaticu, na mišicu, pa kao
što su nekoć golim ljepoticama na napetim mišićima jugoslavenskih regruta grudi odmah
rasle za dva broja, da se sad, kad u skoku Mila-nova ruka krene da odapne loptu za trojku,
vojvodi Draži onako šeretski nasmeje brk. Sudac onda podigne tri prsta, a naš Miki poljubi
komandanta u čelo i zapeva: »Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala/nije mala, nije mala, tri
poena dala!«.
Nerazdvojni drugari Milan i Draža - bizarni duo četnika u partizanskom dresu što ga je
osobno dizajnirao sam utemeljitelj ustaške države -nisu, međutim, dočekali da istrče na
zagrebački parket. Hrvatski MUP zabranio im je ulazak u Republiku Hrvatsku, na temelju
Zakona koji sankcionira poticanje na rasnu, nacionalnu ili vjersku mržnju.
Milan i Draža nisu mogli čudom da se načude. Pojma oni nisu imali da dolaze u
visokociviliziranu europsku državu u kojoj je isticanje simbola zločinačkih pokreta, kao i
slavljenje njihovih ideologa, Zakonom zabranjeno. Ovdje, u europskoj Hrvatskoj, nema s tim
stvarima zajebavanja. Moguudruge za ljudska prava sedam puta pročešljati Hrvatsku uzduž i
poprijeko, ali neće ovdje naći nikoga s tetoviranim Dražom Mihailovićem, ili, štajaznam,
dvoglavim orlom. Nećete, sve i da jednog po jednog skidate i pretresate, medu mladićima na
Thompsonovom koncertu naći niti jednoga s četničkom zastavom, niti će oni i u najdubljem
alkoholnom bunilu zapjevati neki od ravnogorskih refrena.
Nema na hrvatskim fasadama nijednog, a kamoli četiri ocila, nema hrvatskih crkava s
parolama u slavu kralja i otadžbine, niti ulica nazvanih po četničkim glavama, pa makar bili
književni kolosi. I može on biti najznačajnije ime moderne europske lirike prve polovice XX.
stoljeća, ali nećete ni u najmračnijem kvartu Zadra ili Gospića naći Ulicu Jovana Dučića.
U toj civiliziranoj Hrvatskoj nisu, naravno, samo četnička znamenja zabranjena. A, ne!
Pokušajte, recimo, na svadbi staviti na čelo neki drugi zločinački simbol iz Drugog svjetskog
rata. Na čelo svadbene povorke stavite, primjerice, jugoslavensku zastavu sa zloglasnom
petokrakom, i ja vam garantiram prvu bračnu noć u zatvoru na Bilicama. Neki su klinci u
Makarskoj na spomenik dr. Franje Tuđmana, osnivača četničkog HDZ-a, pardon Partizana,
stavili tako bijelu krpu s golemom crvenom zvijezdom, i već sutradan za opasnim skojevskim
teroristima tragale su sve raspoložive policijske snage Splitsko-dalmatinske županije.
U zemlji Hrvata antifašizam je jednako zlo kao i fašizam, ne zna se zapravo što je tu gore, i
utoliko je, ako mene pitate, čudnije što je hrvatski MUP, zabavljen Dražinim portretom na
bicepsu jednog mamlaza, hladno u zemlju pripustio ostalih jedanaest, sve s grbom kluba koji
se zove ni manje ni više nego Partizan, na kojemu se kočoperi ni manje ni više nego velika,
crveno izvezena - zvijezda petokraka! Sto to znači, da će sutra na parket Draženova doma
najnormalnije istrčati i sama Crvena zvezda? Sto je sljedeće? Koncert hora Crvene armije? Da
su Mlinarićevi policajci pazili na grudi beogradskih košarkaša kao što su pazili na njihove
nadlaktice, bila bi sad u Remetincu cijela momčad Partizana!
Lako je stoga bilo Diegu Maradoni onomad usred Maksimira ljubiti se sa srbokomunističkim
generalom Tuđmanom. Da ga vidim sada, pred Sanaderovom policijom, kako im podignute
nogavice objašnjava da tetovirana bradata spodoba na njegovoj lijevoj potkoljenici nije Draža
Mihailović, već Fidel Castro. Ma nemoj - unosi mu se u lice inspektor u Zračnoj luci Pleso -
nije srbočetnik, nego kubočetnik!
Ili, štajaznam, Mike Tyson. Sto s onim svojim ogromnim tetoviranim Mao Ce Tungom ne
dode u ring našemu Cro Copu? Pa neka hrvatskoj policiji tumači kako to zloglasnog kineskog
satrapa bez problema poka-zuje po ringovima SAD-a, kao da mi ne znamo kakva je to
komunistička strahovlada s ravno pedeset i dvije petokrake zvijezde na svojoj zastavi.
Konačno, eto, imamo policiju spremnu da se dohvati s reliktima mračne prošlosti. Već vidim
kako svi oni mrmoti, što su devedesetih nadlaktice ukrašavali mrkim Poglavnikovim
poluprofilom, skrušeno dolaze u tattoo salone i žale se gazdama da im nekako preprave ili
izbrišu tog tetoviranog zločinca, strašnu uspomenu iz četničkog logora. Vidjet ćete sljedećeg
ljeta, kad se skinu dugi rukavi, koliko će na hrvatskim bicepsima biti tetoviranih dugokosih,
muškobanjastih crnki egzotična imena Antea ili Antemonija, bit će sigurno i pokoji deda
Pantelija, a moj je osobni favorit Poglavnik s onim orlovskim nosom i docrtanim lovorovim
vijencem umjesto šapke. Pljunuti Dante, prezime mu znate. Oni mladi, takozvana urbana
mladež, izabrat će svoje junake, a ako tko u prepravljenom Paveliću i ne prepozna Bona
Voxa, sve će mu samo kazati veliko »U2«.
Najzad, »u« na čelu u načelu i ne mora biti krivično djelo. I to se u krojačkim i tattoo
salonima da zgodno riješiti. Nova, demokratska Hrvatska kroči tako u civiliziranu Europu s
»EU« na čelu. Načelno europska.
Još samo treba naći čelo dovoljno visoko da na njega stanu dva samoglasnika.
studenog 2004.Praznik u Rimu
ili kako je Mirsada iz Foče za potrebe naše sućuti postala Iračanka iz Falluje
Rim je grad čitav sagrađen da pučanina i pridošlicu impresionira i preplaši, samo što mu to
nikako ne uspijeva. Sa svojim titan-skim kolonadama i džinovskim kamenim grifonima
izgleda on jednako opasno i zajebano kao talijanski vojnik s onim perjem na glavi, koji ne
uspijeva strog izraz lica zadržati duže od četiri sekunde, pa pokazuje svoje ljudsko lice,
smiješno, tužno ili sućutno, baš kao onaj strašni colonello što se 1943. u pretresu jedne
trogirske kuće rasplakao nad mojom babom, vidjevši u njoj svoju staru majku.
Rim i ja poznajemo se već neko vrijeme i ovoga puta nije se ni trudio da me impresionira. U
prvo adventsko jutro mirisao je na pečene kestene i pinije, umio se mlakom južnom kišom i
otresao poput medvjeda, tjerajući japanske i američke turiste da oslobodi moj stol u kutu
Piazze Na-vona. Pijuckao sam njegov cappuccino, najbolji na svijetu, i kao svaki fetivi
Rimljanin koncentrirano listao La Reppublicu i Corriere della Sera, mršteći se nad člankom o
Berlusconiju i Iraku, od kojega nisam razumio ni riječi.
Rim voli kad se ja osjećam kao kod kuće, pa mi nije odao da u Berniniju pravi Rimljanin nije
sjeo još od pedesetih, i da tu sjede samo turisti koje ćete bez greške prepoznati po tome što
piju cappuccino, listaju Corriere della Sera i izgledaju jako zabrinuto štrajkom vozača
gradskih autobusa.
Kao svaki fetivi Rimljanin kupio sam poslijepodne nekoliko zgodnih suvenira i šetao
podignute glave poput samog Ducea, razmišljajući kako rijetko mi Rimljani gledamo te
ogromne zgrade što su nam pred nosom, zapravo dosta iznad, s kipovima golih muškaraca što
se nad ulazima u banke bore sa zmijama i na plećima nose teške balkone.
Onda se ispred mene stvorila ona. Nekoć lijepih očiju, danas praznih, u prljavoj crvenoj
skijaškoj jakni, na štakama, bez lijeve noge. Spretnim je pokretom podigla desnu ruku i
naslonila lakat na štaku pružajući mi otvoren dlan. Dok je tiho i ravno mrmorila na čudnom
jeziku donekle sličnom talijanskom, vadio sam iz džepa sitniš i gledao u natpis obješenoko
njenog vrata, komad kartona na kojemu je bio zalijepljen neki naslov iz arapskih novina, i
kvrgavim rukopisom ispisana rečenica u kojoj se spominjao Irak, Falluja, guerra i grazie.
U taj čas dozvala je prijateljica s drugog kraja ulice i ja sam shvatio da je nesretna žena —
Bosanka. Pitao sam je kako se zove i odakle je zapravo, a ona je problijedila i promucala neko
ime što je zvučalo kao Mirsada, i neki grad što je zvučao kao Foča, uznemirena i uplašena dok
sam je pitao bi li htjela sa mnom popiti kavu.
Tada je iznenada zatvorila dlan s novcem, spretno dohvatila štaku, spustila glavu i izmakla se
korak-dva. Shvatio sam i zašto: prema nama krupnim je korakom stizao muškarac opasnog
pogleda - shvatio sam ubrzo da se zove Elvir — vičući na perfektnom našem da se skloni, da
nema ona ništa ni s kim pričati, tko sam uostalom ja, što hoću od nje i od njih. Galama je
privukla poglede Rimljana i turista, netko je rekao da bi trebalo zvati karabinjere, a rmpalija
mi se unio u lice i gurao me prema zidu, psujući i vičući, dok su se japanski turisti smješkali
shvativši da je zacijelo riječ o nekakvom performansu, poput onih pantomimičara i klaunova
što im za euro ili dva uveseljavaju Rim.
Najzad, tip me ostavio psujući nam svima majke i gurajući pred sobom dvije nesretnice, rekao
sam nekom mladiću da je sve O.K., da mi je novčanik na mjestu, japanski su turisti već bili na
štandu s dresovima Tottija i Nakate, a ja sam ostatak dana razmišljao o Mirsadi iz Foče, ili tko
li je već i odakle žena nekoć lijepa lica koja je u ratu ostala bez lijeve noge i odraza svijeta u
očima.
Desetak godina nakon što je utihnula grmljavina nad Balkanom, tržišna vrijednost bosanske
tragedije prilično je, eto, pala i Elvir je na komadu kartona u jednoj rečenici ispisao tragediju
iračkog naroda i zahvalu svim ljudima dobra srca, a Mirsada iz Foče postala je nesretna iračka
žena što je u užasu Falluje ostala bez noge, bez obitelji, bez doma i sredstava za život.
Je li to prevara? Naravno da nije. Beskrupulozni Elvir, što izgleda baš kao Guinnessov Fagin
u Leanovom Oliveru Twistu i u jeftinim rimskim betulama troši eure bogatih Rimljanki u
bundama, samo uzima svoj mali dio od golemog novca koji se vrti oko ljudske nesreće. Elvir
ne radi ništa što ne rade i multinacionalne korporacije, organizacije za ljudska prava, velike
medijske kuće i ostali morski psi rata. Mirsada, jebiga, ima osiguran kartonski krov nad
glavom, jedan obrok dnevno i solidne metalne štake.
Nesreća je ionako ista i sva je samo njena. Nije Mirsada promijenila identitet, već se nesreća
sad drugačije zove i više nije Foča, nego Falluja. Tako smo odlučili mi Rimljani, što vadimo
eure iz džepova za obnoveiračkih škola ili Elvirovu bocu jeftine grappe. Bosna više nije in,
sad je Irak vrlo trendy i jako je moderno zgražati se nad tragedijom Falluje. Sve dok svjerski
trendsetteri za sljedeću sezonu ne otkriju novu tvrdokornu mrlju na našoj savjesti, a Mirsada
iz Foče postane nesretna Ukrajinka Tatjana iz građanskim ratom razorenog Kijeva. Svakako,
to nikad neće biti naš Rim.
Prvi je dan Došašća, mi Rimljani zapalili smo prvu svijeću na advent-skom vijencu, kupujemo
zastave s duginim bojama i natpisom Pace, te ih vješamo ih na balkone koje nam nose goli
kameni robovi. Poslijepodne ćemo popiti cappuccino i prolistati Corriere della Sera, mrštiti se
nad člankom o Iraku, pa u prigodnom božičnom raspoloženju pokazati svoje ljudsko lice,
smiješno, tužno ili sućutno, i dijeliti kusur od blagdanskih poklona crnim saksofonistima na
stepenicama crkava, balavim Cigančićima i nesretnim Iračankama bez nogu. Od njihove
nesreće veća je samo naša sreća što s dva eura možemo svijet učiniti ljepšim mjestom za
život.
U Disnevevim filmovima Mirsadu iz Foče zaposlit će, naravno, bogati talijanski industrijalac
meka srca, zaljubiti se u nju, voziti je rimskim ulicama na bijeloj vespi i zaprositi je na
božičnom ručku, pred svim poslovnim partnerima. U stvarnom životu, ona je Iračanka iz
Falluje koja će jesti iz njegove kante za smeće.
U stvarnom životu, to znamo, Mirsada iz Foče ne postoji.
studenog 2004.Dobrodošli u domovinu budalaština
ili što bi bilo da su pop Đujić i poglavnik Pavelić pobijedili u ratu
Znate one table što uz široke američke autoceste upozoravaju putnike da prelaze granicu
Georgije, države breskvi, Kansasa, zemlje suncokreta, ili Louisiane, domovine šećera, a na
ulazima u gradove daju im do znanja da upravo ulaze u rodni grad Marvlin Monroe, najveći
mali gradić na svijetu ili grad s najvećom tavom na kugli zemaljskoj? Nije to loša ideja: turisti
skreću s highwaya i slikaju se uz najveću ikad napravljenu tavu, kapne koji dolar lokalnom
prodavaču suvenira i gazdi mjesne mek-donaldžinice, zaluta u taj gradić i Tommy Lee Jones
ganjajući u nekom filmu bjegunca iz federalnog zatvora i uskoro cijeli svijet zna za gradić s
najvećom tavom na svijetu.
Mogli bismo i mi tako. Pa da na graničnom prijelazu stoji tabla s natpisom »Dobrodošli u
Hrvatsku, domovinu svih svjetskih budalaština«. Onda putnik skrene s autoceste na državnu
cestu i iz ukusno dizajnirane brošure, što mu je na granici poklonila djelatnica Ministarstva
turizma, objašnjava djeci otkud najviši europski rotirajući restoran na vrhu gigantskog
dimnjaka u zaljevu inače poznatom po pjenušcu, da bi ih sat-dva kasnije nagovarao da
iskoriste jedinstvenu ponudu i iskuse čari autentične staljinističke torture na Golom otoku,
biseru arhipelaga Gulag.
Prošla bi onda obitelj pored zatvorenog Masleničkog mosta, nadaleko poznatog
»najuzaludnijeg mosta na svijetu«, razgledajući u Memorijalnom centru Jure Radića njegove
nacrte za most između Ognjene zemlje i Antarktika, kupujući djeci maketu Masleničkog
mosta, zgodnu drvenu kutiju na kojoj na osam svjetskih jezika piše »Ne otvaraj, zatvoreno
zbog bure!«. Produživši cestom, vesela bi obitelj ubrzo na cesti naišla na crnu tablu s
natpisom »Zadar, prijestolnica svih hrvatskih budalaština«.
Na ulazu u grad turiste bi, kako sam ja to zamislio, uz maraschino dobrodošlice dočekivao
predsjednik Gradskog vijeća u živopisnoj crnoj narodnoj nošnji s crnom kapom na glavi,
okružen tradicionalnim zadarskim domobranima u košuljama živih crnih boja. Turisti bi ih
onda pitali što im znači to slovo »U« na kapama, a oni bi odgovorili da je to skraćeno od
»domobran«.Što su to domobrani? - pitali bi ljubopitljivi turisti, a zadarski crnokošuljaši bi
odgovorili: »Sama riječ kaže: ustaše.« »A što su to 'ustaše'?« »Borci za hrvatsku nezavisnost i
slobodu«, ne bez ponosa odgovorio bi predsjednik Gradskog vijeća stisnutih očiju i isturene
brade. Vi ste zacijelo ponosni na tisućljetnu tradiciju ustaštva u Zadru? — upitali bi onda
turisti, a zadarski domobrani bi odgovorili: »Zapravo, ustaša baš i nije bilo u Zadru.« Silno bi
se na to iznenadili naši gosti, a domaćini bi im objasnili da je Zadar, naime, bio talijanski.
Talijanski?! - čudili bi se putnici potežući gutljaj maraschina. »Vjerojatno je mnogo ustaša
izginulo u borbama za Zadar?« »Ne baš«, uzvrpoljio bi se prežidente Vijeća, »vidite, ustvari
su upravo ustaše poklonile Zadar Talijanima.« »Shvaćam«, zadovoljno bi zaključio turist već
lagano zagrijan maraschinom, »prokleti izrodi medu ustašama izdali su Zadar, zar ne?«
»Zapravo«, zadarski su domaćini sad već pomalo iznervirani rado-znalošću glupih turista,
»Zadar je Talijanima poklonio sam Poglavnik.« »Ustaški?« »Da.« »Sad shvaćamo, vi ste
Talijani?« »Ne.« »Znači Zadar je sad ipak hrvatski?« »Da.« »Pa kad ste ga točno oslobodili?«
»Vidite, tehnički ga nismo baš mi oslobodili.« »Nego tko?« »Ttvpzn«, promrmljao bi
domaćin u crnom. »Tko?!?« »Ttvprtzni.« »Sorry, nismo čuli dobro?« »Titovi partizani, jebo
vas Tito!!!«, uzviknuo bi već sasvim izbačen iz takta domaćin. »Ahaaa«, nasmijao bi se
dobroćudni namjernik, »zato znači nosite Titovu sliku?« »Nije to Tito«, hladno bi procijedio
predsjednik Gradskog vijeća. »To je Poglavnik Ante Pavelić.«
»Ne razumijem«, zbunio bi se malo gost, »zašto kao Zadrani i hrvatski nacionalisti nosite
sliku čovjeka koji je vaš hrvatski grad dao Talijanima?« »Zato, dragi gospodine«, nasmijao bi
se široko Davor Aras konačno došavši na svoje, »što je ovo Zadar, prijestolnica svih hrvatskih
budalaština.«
I zaista, od svih hrvatskih budalaština, a Hrvatska ih, hvala dragome Bogu, ima više nego
Francuzi vina - ova posljednja, s kolonom ustaških crnokošuljaša što sliku Ante Pavelića nose
Zadrom kao Sinjani Gospu Sinjsku, upravo je kapitalan doprinos svjetskoj budalogiji. Jer da
su nacisti i njihovi ustaški priprdci kojim slučajem pobijedili u Drugom svjetskom ratu,
signore Arasso bi u najboljem slučaju bio desničarski zastupnik hrvatske manjine u
Municipale di Zara, a njegovu bi veselu družinu ustaša zadarski karabinjeri po kratkom
postupku priveli sudu zbog podrivanja ustavnog poretka Republike Italije. I time im zapravo
spasili živu glavu, u posljednji ih čas istrgnuvši iz ruku razjarenih stanovnika inače mirnog
talijanskog gradića na Costa Adriatici.Sutrašnji bi Corriere della Sera u svom regionalnom
izdanju za Dal-maziu i Istriu donio opširne izvještaje o incidentu, a komentator lista bi pitao
Hrvate kako bi se oni osjećali da netko tako središtem Zagreba pro-šeta sa slikom četničkog
vode Draže Mihailovića.
To je autentična hrvatska budakaština - pardon, budalaština: svašta čovjek napiše kad su slova
»k« i »1« jedno do drugog na tipkovnici — to kad hrvatski nacionalisti u gradu kojega su
hrvatski fašisti velikodušno poklonili talijanskim fašistima, a hrvatski antifašisti oslobodili od
talijanskih fašista i brutalno očistili od talijanskih građana, slavi hrvatske fašiste, dok
istodobno antifašistima minira spomenike i optužuje ih za - autono-maštvo i talijanaštvo.
To je isto, ako mi je dopuštena usporedba, kao kad bi se zadarski ustaše na Kalelargi slikali s
fotografijom popa Đujića. Najzad, za hrvatski Zadar taj je saveznik ustaških saveznika barem
jednako zaslužan kao i Ante Pavelić.
I da su pop Đujić i Ante Pavelić dobili rat, danas bi se hrvatski turisti vozili autostradom
preko Maslenizze, pa niz prekrasne Cottari Piatti, dok ne bi naišli na tablu s natpisom
»Bienvenuti a Zara, citta regallo dei ustasha croati«: Dobrodošli u Zadar, grad poklon
hrvatskih ustaša.
Za dar - spremni!
prosinca 2004.It's a Man's Life in Croatia
ili kako je fra Luka razmotrio mogućnost da muškarci zatrudne samooplođivanjem
It's a Man's Life in the Army! — glasio je omiljeni slogan Pvthonovaca iz kasnih šezdesetih, s
kojim je ekipa besmrtnog Letećeg cirkusa pod uniformama brkatih britanskih oficira otkrivala
ružičasto žensko donje rublje. O, da - muški je život bio u Britanskoj vojsci. A bogami je
muški i život u slavnoj Hrvatskoj vojsci, leglu razvrata i svakojake opačine, u čijim sivim
betonskim utvrdama, nakon što se spusti tro-bojka i truba označi povečerje, nastupa noć užasa
za ambiciozne mlade časnice i golobrade regrute na požarnom dežurstvu, dok strepe kad će ih
dežurni oficiri maznim glasom pozvati da im malo nalože peć.
Hrvatska je vojska priznala 52 slučaja seksualnog zlostavljanja časnica, ročnika i civila,
najčešće maloljetnika, koje su odlikovani časnici i frustrirani veterani Domovinskog rata, kao
i sami regruti, zlostavljali i silovali u najboljoj man's-life-in-the-army tradiciji. Svatko
razuman pritom zna da je taj broj mnogo veći i da ga valja pomnožiti s istim koeficijentom
kojim se množi broj registriranih »civilnih« silovanja, ako ne i većim, jer muškarci seksualna
zlostavljanja prijavljuju još rjeđe od žena. Upravo zbog toga što žive u muškoj civilizaciji.
O, da - muški je život u Hrvatskoj vojsci, baš kao u Saboru ili Crkvi u Hrvata, gdje proćelavi i
otromboljeni muškarci razliveni u svojim foteljama i rezbarenim drvenim stolicama
podučavaju žene da »manje pričaju, a više rađaju«, jer su »rođene za madraca, a ne za
mudraca«, a slučajeve zlostavljanja malih ministranata, baš kao u vojsci, zataškavaju ili
rješavaju prekomandama pohotnih župnika.
Taj se man's life lijepo, gotovo panoramski dao vidjeti u onoj Latinici o pobačaju, bahato
razbaškaren nadutih trbuha u oznojenim tijesnim sintetičkim košuljama, kad su trojica ocvalih
mužjaka objašnjavala ženama s druge strane kako njihova tijela nisu samo njihova i kako ona
silovana nikaragvanska devetogodišnja djevojčica, što ju je Crkva ekskomunicirala, nije
smjela pobaciti, već je mogla roditi carskim rezom. Zato je valjda u pravu bio fra Luka
Tomašević, profesor splitskog Bogoslovnog fakulteta, koji je u veličanstvenoj
maskulinističkoj katarzi ustvrdio kako bi svijetbio ljepši i bolji kad bi muškarci mogli rađati.
Kako, međutim, stvari stoje — i kako pokazuju istraživanja francuskih znanstvenika, koji
tvrde da bi muškarci teoretski mogli nositi plod u svojim prilično elastičnim mošnjama - prije
će muškarci sami sebi napraviti dijete i roditi nego što će žena biti biskup ili, sakloni Bože,
papa.
Ja bih, na primjer, sve dao da doživim taj utopijski fra Lukin svijet u kojemu bi muškarci sami
sebe mogli oploditi i zatrudnjeti, recimo, mastur-biranjem. Pa da vidim sve te uzorite
katoličke muževe u kilometarskim redovima pred klinikama za pobačaje.
Kakav bi to bio ljepši i bolji svijet, u kojemu nam žene ne bi trebale niti za reprodukciju, i
kojega bismo konačno mogli urediti po mjeri man's lifea, s pivom i daljinskim! Bez onih
dosadnih izblajhanih bića što nam zauzimaju pola postelje i kojima drvena drška služi samo
da drži metlu, a ne za muške igre s regrutima, ministrantima i ratnim zarobljenicima.
Do tada, jedini problem s muškarcima, kojega su uočili i francuski znanstvenici, jest taj što
oni za rađanje naprosto imaju - premala muda. Kao što su im premala za sve osim za češkanje
pred ženama i kamerama, ili u sudnicama, gdje će čopor muških hijena rastrgati Severinu
Vučković ispitujući je li već prije snimala porniće, tražeći mišljenje seksologa ima li u njenom
filmu nešto još neviđeno u pornografskoj industriji, kao da sve u tome odavno već nije
viđeno, i to na njihovu žalost samo viđeno, jer ti potentni mužjaci i akrobati u krevetu ionako
svršavaju u osmoj sekundi filma i nikad u životu nisu izdržali jedanaest minuta.
Ali u sudnici - u sudnici oni su raspomamljene seks mašine, pred muškim sucem, muškim
tužiteljem i muškim zapisničarom ispitat će oni svaku tu koketnu kurvicu zašto je kobne noći
nosila minicu, je li barem malo uživala u tome, kako ona to naziva, silovanju, je li već prije
imala spolne odnose, koliko točno, gdje i kakve. A onda zamoliti časnog suca za kratku
pauzu, jer moraju časkom u WC.
Da nije tužno, bilo bi užasno zabavno gledati te muškarčine kad u sudnici nije Severina, kad
na optuženičkoj klupi nisu pretučene prostitutke ili predsjedničke kandidatkinje u prekratkim
suknjama, već neki izbrijani pripuz iz Knežije ili muškarac višeg čina, većeg vrata i dužeg...
hm, ratnog staža. I kad se odjednom ti strašni muškarci podvijena ratnog staža pretvaraju u
plišane zečiće pune ljudskog razumijevanja za teške živote jebača iz kasarni i masovnih
ubojica.
Bol rađanja najteža je na skali ljudskih bolova i činjenica je da žene jedine imaju muda za to. I
samo zbog te biološke prednosti, te da imaju muda tamo gdje ih muškarci nemaju, bilo je
moguće da, recimo, gospićkimgospodarima života presudi jedna krhka žena, časna sutkinja
Ika Šarić. Osvetu bezmudih muškaraca osjetila je zato ovih dana zamjenica karlovačkog
državnog odvjetnika Davorka Nyerš-Katušić, koja je — nakon prijateljskog uvjeravanja da u
Karlovcu ne postoji sudac koji će osuditi ratnog heroja - odbila sudjelovati u cirkusu sa
suđenjem Mihajlu Hrastovu zbog pokolja ratnih zarobljenika na Koranskom mostu, i zbog
toga po kratkom postupku razriješena dužnosti.
Zbog te biološke prednosti bilo je moguće da upravo jedna žena jedina u Saboru bude
dovoljno hrabra da prizna kako je Hrvatska u Bosni bila agresor, kao što je jedini hrvatski
ministar koji je podnio časnu ostavku bila — žena. I da Tuđmanove tajne račune ili
malverzacije u Ini, umjesto jajatih untouchables uskoka pod crnim maskama i u punoj bojnoj
opremi, prokazuju sredovječne tajnice i šalterske službenice, koje u slobodno vrijeme heklaju
makramee za nahtkastne i muževnim komandosima skupljaju čarape po stanu. Baš poput onih
bakica iz Letećeg cirkusa Montvja Pythona, koje torbicama mlate skinse i siju strah ulicama
muškog svijeta, svijeta brkatih generala u čipkastim gaćicama i debelih biskupa nad
ginekološkim stolovima.
O da, it's a man's life in Croatia. Muški je život u Hrvatskoj, zemlji u kojoj su muškarci
pičkice, a žene imaju muda.
prosinca 2004.Tko je Hrvatima smjestio Srbe na vrbe
ili kako Srbi podmeću Hrvatima da podmeću Srbima da podmeću Hrvatima da podmeću mine
Prilično mi, kao i vama, idu na živce uskoumna hrvatčad što misli da je njihovo pleme Božji
narod, bistar i pametan na Oca, svemogućeg i sveznajućeg, i da su svi ostali narodi sirota
retardirana polubraća kakve viđamo tek o božićnim posjetima ili na spotovima za
humanitarne akcije. Pa ipak, počesto ostanem zaista osupnut kad vidim kakvi su lijepi komadi
idiota ovih ostalih šest milijardi hrvatolikih majmuna koje Gospodin nije blagoslovio niti
kakvom zgodnom razvedenom obalom, a kamoli takvom inteligencijom i mudrošću, kakvima
je prosvijetlio svoju užu rodbinu na obroncima Dinare.
Evo, recimo, ovi nesretni Ukrajinci. Lider opozicije im je skoro umro otrovan dioksinom, a
oni za to odmah optužili KGB-ove službe u marionetskoj proruskoj vladi. Tko bi drugi
napravio tako nešto ako ne Rusi, reći će vam svaki prosječno inteligentan Ukrajinac. - Ha -
odgovorit će im Hrvat nadmoćno — razmislite malo: kome je odgovaralo da Viktor Juščenko
bude otrovan? - Pa samom Juščenku, to je barem jasno. Hajde, promislite: tko je par mjeseci
kasnije pobijedio na ponovljenim izborima? Ha? Vidite kako je to lako.
Mi Hrvati, sam skorup čovjekove evolucije, nemamo problema s brzopletim zaključivanjem.
U Udbini je, primjerice, na zgradi Općine osvanuo oveći grafit »Srbe na vrbe«, ukrašen
ljupkim kukastim križićem. »Stvar je tu«, rekli bi Ukrajinci, »jasna kao faul na Sevčenku: to
Hrvati utjeruju Srbima strah u kosti, kako im ne bi palo na pamet vraćati se u Udbinu. Ništa
lakše, zar ne?« E pa, vidite, baš zbog toga su Srbi to i uradili. Srbi? Naravno, pa to je upravo
napadno razvidno, kako bi rekli Rusi - jasno ko Jasna Poljana. Kome odgovara da su Hrvati
ksenofobi što tjeraju Srbe? »To je njihova ruka napisala, samo da mi budemo krivci«, veli
tako u Jutarnjem listu mještanin Ante Vukušić, po imenu i sposobnosti razlučivanja očigledno
Hrvat.
Nije li tako i prije koji dan, kad su se hrvatske novine raspisale o onom ustaškom mimohodu u
Zadru, svakom hrvatskom Ukrajincu stvar bila jasna ko noć, sve dok im dr. Zvonimir Vrančić
iz zadarskog HDZ-a nijeobjasnio da su to zapravo inscenirali novinari, sve kako bi
kompromitirali Hrvatsku u osvit njenog priključenja Europskoj uniji? Kome, zaboga,
odgovara ustaška NDH, ako ne Srbima i Židovima? Izginut ce do posljednjega na vrbama i po
logorima, kao fanatična sekta Jasenovačkih svjedoka, masovnim ritualnim samoubojstvom u
Wacou na Savi, i onda nam deset tisuća godina to nabacivati na nos. A Hrvati će do Sudnjega
dana ostati fašisti. Stvar je jasna ko Pakračka Poljana.
Baš kako je ono nepravedno zaboravljeni Jakov Gumzej proročanski pisao u Vjesniku prije
deset godina: »Osobe koje uopće nisu Hrvati uzet će hrvatske pseudonime, govoriti i pisati po
hrvatskom tisku protiv Židova i time stvarati lažnu sliku antisemitizma.«

No je li stvar baš uvijek tako razvidna, jasna, pakračka i upadljivo logična, kao sa Srbima i
Židovima s Pavelićevom slikom u jednoj, i auto-spre-jem u drugoj ruci? Srećom pa su Hrvati
pametni na Oca, i nepogrešivo prepoznaju takve judeočetničke komplote. Istog dana kad je
objavljena vijest iz Udbine, gdje su Srbi sami sebe vješali o vrbe samo da napakoste
Hrvatima, jedan od vodećih hrvatskih konspiraciologa Josip Jović osvrnuo se tako u
Slobodnoj Dalmaciji na senzacionalno otkriće Novog hrvatskog slova o suradnji predsjednika
Mesića sa srpskim obavještajnim službama.
Hm, oprezni su hrvatski Ukrajinci, na prvu ruku to je jednostavno: jasno je da nije ono što
jest, dakle da Mesić nije srpski agent. Kome, međutim, odgovara daje hrvatski predsjednik
srpski agent? Srbima, naravno. E, vidite, upravo to Srbi žele — da mi pomislimo kako oni
kompromitiraju hrvatsku vlast. Razmislite, dakle, još jednom: kome odgovara da je hrvatski
predsjednik srpski agent? Pa hrvatskom predsjedniku, kome drugom! Dakle, on sam sebi
podmeće? Naravno. Zašto bi, zaboga, hrvatski predsjednik sam sebi podmetao? E, upravo
zato da bi mi pretpostavili kako on nije srpski agent! Znači, ipak, Srbima odgovara da je
hrvatski predsjednik srpski agent? Ne, već hrvatskom predsjedniku. Zašto? Zato jer je srpski
agent! Kužite? Baš kao i u aferi POA, koja je - razmišlja na glas Jović -»preventivno
konstruirana kako bi se Mesić prikazao žrtvom protuoba-vještajnih igara i još na tome
dodatno poentirao«.
Hm, ako je to tako - razmišljate sad na glas vi - možda i ona stvar sa grafitima u Udbini nije
tako jednostavna? Sto ako su, primjerice, upravo Hrvati ispisali grafite »Srbe na vrbe«, kako
bi svijet pomislio da to Srbi rade s namjerom da svijet pomisli kako to rade Hrvati? Ha,
sažaljivo će se nasmiješiti Jovićevi protuurotnički komandosi - vidite kako ste upali u zamku
srpskih specijalaca. Jer upravo su Srbi, to je barem očito, ispi-sali grafit »Srbe na vrbe« kako
bi Zapad pomislio da to rade Hrvati, s namjerom da za to optuže Srbe koji navodno to rade ne
bi li taj isti Zapad pomislio da to rade Hrvati.
Baš kao što su zapravo srpski agenti i judeopravoslavna novinarska klika marširali Zadrom
prerušeni u ustaške uniforme, sve kako bi zapadni svijet optužio Hrvate da podmeću Srbima
kako pokušavaju kompromitirati Hrvate da nameću Zapadu zaključak kako Srbi optužuju
Hrvate da smještaju Srbima igru kako bi ispalo da podmeću Hrvatima da hoće kompromitirati
Srbe koji žele da svijet zaključi kako su Hrvati podmetnuli Srbima da podmeću Hrvatima da
podmeću Srbima da podmeću Hrvatima da su sve organizirali ne bi li optužili Srbe da
prerušeni u ustaše marširaju Zadrom, kako bi Hrvatska ispala vodeća neofašistička sila u
regiji.
Stvari, kako vidite, nisu uvijek tako jednostavne. Sad vam je valjda jasnije i tko je u
Kumrovcu pod okriljem Tihe noći brončanom Josipu Brozu dinamitom odrubio glavu.
Razmislite zato dobro: kome odgovara Tito bez glave? Jasno, onima koji su Titove glave
godinama držali u školama, parkovima, državnim ustanovama i regalima, a da nikad nitko,
gledajući te silne brončane glave, nije pitao: kamo su, jebiga, nestala sva ona Titova torza?
Neke zaključke, to ste naučili, ne valja donositi na brzinu, iako nekima neće biti jasno taman
da satima razmišljaju.
Kako bi to rekli stari Hrvati - sapienti sat, a budali ni cijeli dan.
prosinca 2004.Još Hong Kong ni propao
ili kako je Gotovina na slobodi jedina ekonomska sloboda koja zanima Hrvate
U tjednu u kojemu su Hrvati razbijali glavu oko toga hoće li Niko Kranjčar doći na Poljud ili
će Stipe Mesić otići s Pantovčaka, Boris Mikšić - famozni dečko s Trešnjevke koji se još, a
dok pišem ove retke već je četiri poslijepodne, nije probudio iz svog američkog sna -pokazao
nam je da čovjek time uopće ne treba razbijati glavu. Pogotovo ako je ženina negdje nadohvat
ruke.
I dok su Hrvatice tako razbijale glavu oko toga je li ručak gotov i jesu li im muževi dobili
povišicu od čak 66 posto stavljajući cijelu plaću na Barcelonu protiv Villareala, jedna je vijest
prošla u sjeni predsjedničkih izbora, Nike Kranjčara i katastrofalnog poraza Barcelone. Tko je
od vas, na primjer, od zasljepljujuće vizije Jadranke Kosor o gospodarskom Dis-nevlandu koji
nas sa svojim šarenim vlakovima smrti i blještavim kućama strave čeka ako djevojčica iz
Pakraca ostvari svoj hrvatski san, uopće primijetio mali, jedva vidljiv godišnji izvještaj o
ekonomskim slobodama washingtonske zaklade Heritage?
Tko je od vas, od zaglušujućeg Mikšićevog hrkanja u dubokom američkom snu, uopće čuo za
tu zakladu? Većina Hrvata ionako misli da riječ zaklada znači »zaklati nekoga zbog opklade«,
a indeks ekonomskih sloboda — to zna svako dijete — indeks od 1,66 na pobjedu Barcelone.
Sto, priznat ćete, na uloženu plaću osigurava lijepu ekonomsku slobodu do prvoga. A u
slučaju pobjede Villareala brutalnu zakladu grintave supruge kuhinjskim nožem.
Zaklada Heritage i The Wall Street Journal već jedanaest godina objavljuju svoju top-listu
svjetskih zemalja prema njihovim ekonomskim slobodama, ocjenjujući fiskalna opterećenja,
monetarnu politiku, strane investicije, vlasnička prava i ostale nerazumljive ekonomske
kategorije. U njihovom nedavno objavljenom izvještaju za 2004. godinu, kako prenosi
nacionalna informativna agencija, Hrvatska bilježi konstantan napredak, dobivši od američkih
stručnjaka laskave ocjene za svoju monetarnu politiku i nisku inflaciju. U odnosu na prošlu
godinu Hrvatska je ukupnu ocjenu pove-cala za spektakularnih 0,11 bodova, značajno
popravivsi svoj plasman na Heritageovoj ljestvici.
Eh da, kad već insistirate: na listi 155 obrađenih zemalja Hrvatska se nalazi na - 74. mjestu.
Ili, što nisu propustili napomenuti hrvatski novinari, pri samom vrhu zemalja ocijenjenih kao
»uglavnom neslobodne«. Sto zvuči kao kad smo onomad skandirali »Druga liga Zapad«.
Samo što nije ni druga liga, a bogami nije ni Zapad. Po onoj staroj hrvatskoj ekonomskoj
poslovici »bolje prvi u selu, nego zadnji u gradu«, bolje je nama biti prvi medu neslobodnima
nego zadnji medu slobodnima, poput lu-zera iz Senegala. Svakome će istinskom domoljubu
krenuti trnci uz kralježnicu kad vidi tablicu na kojoj su medu osamdesetak neslobodnijih
država samo Haiti, Kuba i Brazil zapadno od Hrvatske.
Lijepa se naša tako u društvu Ugande, Libanona, Gvajane i Namibije smjestila u zlatnu
sredinu tablice. Ispred nas su samo takve ekonomske velesile kao što su Kambodža,
Mongolija ili Mauritanija, a od tranzicijskih zemalja bolje od Hrvatske su tek Estonija, Litva,
Latvija, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Bugarska, Albanija, Makedonija i nekoliko
bivših sovjetskih republika. Uz fantastično 67. mjesto po stopi nekorum-piranosti u nedavnom
izvještaju Transparencv Internationala, Hrvatska tako nezadrživo grabi prema kapitalističkom
blagostanju u kojemu će svaki Hrvat biti tako ekonomski slobodan da neće uopće raditi,
slobodan od posla, novca, poreza i svake ekonomije.
Površnom promatraču koji je zapamtio floskule o komunističkoj uravnilovci i ekonomskom
ugnjetavanju Hrvatske, i u čijim ušima još odjekuju parole »Zagreb radi, Beograd se gradi« ili
»Hrvatski novac u hrvatskoj lisnici«, s kojima su Hrvati onomad krenuli u boj, u boj, može
izgledati da je Hrvatska u svom tisućljetnom američkom snu malo prespavala i da joj je
možda čak bilo bolje u Jugoslaviji, gdje se barem znalo da se privatna tvornica lakih metala ili
poljoprivredni kombinat ne mogu imati zato što to ne dopušta Centralni komitet, a ne birokrat
iz privatizacijskog fonda koji traži sto tisuća eura. I kad stranac naše nekretnine nije mogao
kupiti zato što nije smio, a ne zato što mora plaćati proviziju lokalnim mafijašima, kao u
slučaju Nike Kranjčara.
Hrvate, međutim, to ne brine, jer ekonomska sloboda nije ona za koju su se borili. Pod
parolom »Zagreb ne radi, Medvedgrad se gradi« Hrvati su se borili za slobodu da sami odluče
kako će propasti, za slobodu s koje će se braniti pljačkaši i varalice, jednako kao i ubojice,
silovatelji i ratni zločinci. Sloboda za koju su se Hrvati borili jest sloboda da u svojoj državi
neometano marširaju s Poglavnikovom slikom, da svoji na svome podižuspomenike nacistima
i slobodno po zidovima ispisuju samoglasnike koje god oni žele.
Hrvati su se borili za slobodu na kojoj će biti i ubojice iz Pakračke Poljane, i ubojica s
Koranskog mosta, i Mirko Norac, i general Ante Gotovina, za slobodu u kojoj neće slobodan
biti kapital, već će Slobodan biti Praljak. Kojekakvim indeksima kojima se mjeri sloboda
tržišta i kapitala mi ne razbijamo pretjerano glavu. Radije je, kako je poznato, razbijamo
bejzbol palicama i sjekirama, i činjenica da je Gotovina i dalje na slobodi otprilike je jedina
ekonomska sloboda koja Hrvate još zanima.
Pogledajte, uostalom, Estoniju, koja se hvali četvrtim mjestom na He-ritageovoj ljestvici. Sto
Estoncima vrijedi sva ekonomska sloboda ovoga svijeta kad im se državom vrzma 400 tisuća
Rusa, čitava trećina stanovništva, koji i u parlamentu govore ruski, »da ih ceo svet razume«?
Ili Hong Kong, koji je na famoznoj tablici zaklade Heritage uvjerljivo na prvom mjestu. Sto
toj bijednoj državici veličine stola za ping pong vrijedi bruto nacionalni dohodak od 174
milijarde dolara, 25 tisuća per capita, kad pod kineskom čizmom »Hong Kong radi, a Sangaj
se gradi«? I kad ne može iz sveg srca slobodno zapjevati »Još Hong Kong ni propao«?
Jer za razliku od Hrvatske, kako stvari stoje, nikad ni neće.
siječnja 2005.Bal krumpira
ili kako je na kraju bala ispalo da ste vi krivi što su nam bogataši glupi
Ne znam za vas, ali ja sam odgovorni porezni obveznik i ne samo da mi nije svejedno kamo
odlazi novac što ga uplaćujem na žiro račun državnog proračuna već me pritišću i razne druge
društvene odgovornosti. A ne biste vjerovali za kakve sve stvari može biti odgovoran jedan
odgovorni porezni obveznik.
Evo, recimo, bogataši. Zar vam ne smeta što su nam bogataši tako nepodnošljivo plitki, glupi,
primitivni i neobrazovani? Pitate li, na primjer, hrvatskog bogataša bi li se usudio odgovoriti
na pitanje za milijun kuna, on će bez krzmanja izvaditi čekovnu knjižicu, ispisati vam ček na
milijun i cupkajući na nožnim prstima nestrpljivo poput djeteta reći: pucaj! Pitate li našeg
tajkuna što misli o operi, iskreno će vam reći daje nije gledao sigurno već mjesec dana, ali da
mu se daleko najviše svidjela ona o retardiranoj djeci, iz doba dok je Oprah još bila debela.
Pitate li ga pak što trenutačno čita, naš će vam biznismen između dva zalogaja janjetine reći
da redovito uz Jutarnji kupuje onaj Enciklopedijski rječnik u 12 svezaka, ali da će ga pročitati
tek kad sakupi svih 12 nastavaka.
Mora li naš domaći dinaridski milijunaš biti baš tako glup da se naljuti i kad ga nazovete
dinaridskim, pa da vam uvrijeđeno odgovori kako je »u dinarima svatko bio milijunaš, al ajde
ti kume budi milijoner u eurima?« Odnosno, da se vratim na početak teksta, ne osjećate li se
barem malo suodgovorni zbog toga što su nam tajkuni mahom neobrazovani i tupi?
Ukoliko se i vi osjećate odgovornim zbog toga, sad nas je već trojica. Vi, ja i gospodin
Vladimir Stojsavljević, pročelnik Ureda za kulturu grada Zagreba, koji je - zgrožen
zgražanjem nekih cjepidlaka zbog pola milijuna kuna donacije njegova Ureda za famozni VIP
operni bal u zagrebačkom HNK - rekao doslovce ovo: »Naša je odgovornost obrazovanje
bogataša, kako bi postali svjesni svoje društvene odgovornosti prema kulturi i socijalno
ugroženijim slojevima društva.«
U praksi, kako smo to zamislili gospodin Stojsavljević i ja, to bi izgledalo ovako: socijalno
ugroženi slojevi društva, statistički najuredniji po-rezni obveznici, poklonit će svojih, hm, evo
recimo petsto tisuća kuna, za organizaciju neviđenog Bala po uzor na onaj bečki, na kojemu
će vlasnici auto-salona u crnim smokinzima uz taktove bečkih valcera vrtjeti čačkalice s kraja
na kraj usana, a utegnute antilope očajnički okretati svoje tanane vratove u potrazi za
fotografima društvenih rubrika. To se, naime, zove obrazovanje bogataša. Ili, ako vam je tako
draže, večernja škola za tajkune.
Nisi htio ići u školu kad i sva ostala djeca, nego si švercao petarde, preprodavao ukradene
automobile, menadžerskim kreditom kupio trgovački lanac i sagradio poslovno carstvo? Škola
nije bila za mladog gospodina, je li? E, zato ćeš sad u večernju školu, u crnom fraku i limuzini
od 200 tisuća eura, s Miss sjetve za 2004. pod rukom, i to ne u bilo koju školu, o ne, nego
ravno u Hrvatsko narodno kazalište, gdje ćemo iščupati sve sjedalice i novcem poreznih
obveznika - koji za razliku od tebe imaju neku jebenu odgovornost za tvoje obrazovanje,
lijenčino glupa! - montirati skupi drveni pod po kojemu ćeš plesati valcer, piti Dom Perignon
»iz šampanjca«, žva-kati sendviče s kavijarom i brisati usta kravatom od 200 eura.
Netko baš ljubopitljiv mogao bi, međutim, pitati - zašto uopće obrazovati hrvatske bogataše?
Nije li njihovo temeljno ljudsko pravo biti glup i neobrazovan? Na koncu, posve je razumno
pitati bi li ikada bili tako bogati da su čitali Krležu umjesto carinskih deklaracija, da su
umjesto sajmova rabljenih automobila obilazili sajmove knjiga, i da su računali arapskim
brojkama umjesto njemačkim markama?
Zašto stvari ne bi ostale kakve su i dosad: s jedne strane mi - mala, pametna, bistra i vrijedna
teslad što poput ličkog genija zna odgovore na pitanje za milijun kuna, ali milju kuna nikad
vidjeti neće, a s druge strane oni, priglupa, neobrazovana telad s erudicijom ličkog krumpira,
koja ne zna odgovor ni na pitanje za sto kuna, ali ima para da kupi i kviz i Tarika Filipovića i
Hrvatsku televiziju. Nije li to svemirska ravnoteža na kojoj počiva svijet, ying-yang pameti i
ljepote, mudrosti i snage, moći i gluposti?
E, zato smo tu gospodin Stojsavljević i ja, da vam objasnimo zašto tajkune treba obrazovati i
što je to »društvena odgovornost« hrvatskog jet-seta »prema kulturi i socijalno ugroženim
slojevima društva«. U kratkim crtama — vi ste barem siromašni i ne treba vam sve crtati — to
je ono kad vi date pola milijuna kuna za pod po kojemu će se Blachnikove cipelice vrtjeti po
Straussovu taktu, kad za isti montažni pod glavni sponzor Opernog bala VIPnet priloži još
cijelih milijun i 750 tisuća kuna, kad pola milijuna kuna za bal bogataša doda i INA, dakle
državna tvrtka, dakle država, dakle vi, kad dakle organizatori velikog Opernog balasakupe
tako dva milijuna i sedamsto pedeset tisuća kuna, odnosno 366 tisuća eura, da bi na koncu u
Jutarnjem listu izrazili, citiram, nadu da će skupe lože za bal biti rasprodane i da će tako
sakupiti planiranih 150 tisuća eura za školovanje mladih pjevača.
Najzad, sve je i organizirano samo za pomoć mladim pjevačima, dakle kao jedna
veličanstvena manifestacija »društvene odgovornosti prema kulturi«.
Samo vi na kraju ovoga teksta stojite namršteni poput gipsanih grifona na fasadi HNK,
stišćete oči i računate u glavi: ako je za ovu rijetko snobovsku prc-paradu skupljeno 366
tisuća eura, a sve samo da bismo se toplo nadali kako će na njoj za mlade umjetnike biti
prikupljeno 150 tisuća eura, zar nije bilo jednostavnije odmah dati sigurnih 150 tisuća mladim
umjetnicima? I još bi ostalo više od 200 tisuća eura za, šta ja znam, obrazovanje mladih
bogataša.
E vidite, upravo zbog takvog pametovanja vi ćete uvijek biti tamo gdje ste i sad: odlikaši s
tramvajske stanice na Trgu maršala Tita, s nadmoćnim smješkom kojim preko puta, pred
Fellner-und-Helmerovom žutom palačom, ispraćate mazgove na crvenom tepihu, praznoglave
vlasnike benzinskih crpki i špediterskih tvrtki kojima leptir-kravate stoje kao biskupima
prezervativi.
Nikad od vas neobrazovana budala!
siječnja 2005.Tajna ljudi u bijelom
ili kako je hrvatska znanost dokazala da avioni zapravo ne mogu letjeti
Bilo je i vrijeme da se počnemo gađati argumentima i dokazima, i da prepustimo riječ
stručnjacima. Hrvatska medicinska znanost ušutkala je ignorante teško osporivom činjenicom
da djeca začeta umjetnom oplodnjom »sanjaju ljude u bijelom«, i da takva djeca po svim
svojim karakteristikama »nisu ljudska bića, nego stvari«.
Ugledni kirurg otkrio je tako da masturbacija izaziva tumor, da virus HlV-a prodire kroz
prezervativ, da seks s više od dva partnera uzrokuje rak grla maternice, da bludnici žive 10
godina kraće od čednih i da je neplodnost kazna za promiskuitet, kojom dragi Bog čuva
ljudski rod od nasljednih bolesti. Uopće, više smo u medicini postigli u zadnja dva tjedna
nego u prethodna dva milenija!
Neobrazovani bi, međutim, mogli pitati je li embrio iz epruvete također »stvar«? Ne,
odgovaraju znanstveni autoriteti, jer i zametak od par stanica je ljudsko biće. Ukoliko je,
naime, terapijom uništen, to je ubijeni život. A ako se razvije i rodi, onda je stvar. Hrvatska je
znanost tako dokazala da život nastaje ubojstvom, a prestaje rađanjem. Umjetna oplodnja je
zločin, porođaj je ubojstvo! To se zove »teorija relativnog nataliteta«. I kad se čovjek sjeti da
onaj hohštapler Radman za svoj Institut za istraživanje života traži milijune samo da bi
dešifrirao DNA, a mi smo do istog otkrića došli plaćajući milodare. Naime, do dna.
Znam, teško je razumjeti, ali neukima ponekad i najjednostavnije znanstvene istine zvuče
prekomplicirano. Ignorancija zato može biti jako opasna. Laici će, samo još jedan primjer,
pitati je li onda seksualno iživljavanje nekog župnika nad djetetom začetim umjetnom
oplodnjom, strogo formalnopravno uzevši, krivično djelo? Ili se ta djeca tretiraju kao gumene
lutke i druge prikladne stvari? Možda su »ljudi u bijelom« koje oni sanjaju — svećenici?
Vidite kako neukost može biti opasna! Znanstvenici će, međutim, trezveno objasniti da je to
što župnik radi s takvim djetetom, stručnim rječnikom kazano, njegova stvar.Nije li
fascinantan napredak medicine u Hrvata? A još jučer mislili smo da je umjetna oplodnja
vrhunac medicinske znanosti. Kao što smo vjerovali da je dr. Tuđman umro od raka, da bi
nam suvremena znanost na koncu dokazala da je zapravo začaran voodoo-ritualom. Skoro
smo dopustili istospolne brakove, a onda nam je jedan od vodećih psihijatara objasnio da je
homoseksualnost bolest koja se liječi. I to sve dok Hrvatska za znanost iz budžeta izdvaja
svega dva posto, najmanje u Europi! Sto bi tek bilo da ulažemo europski prosjek od pet posto?
Pa Nobelova bi nagrada u Hrvatskoj bila uvjet za zapošljavanje!
Priprost čovjek poput vas pita se koliko su knjiga ti eksperti morali pročitati da bi otkrili ono
što mi danas prihvaćamo kao svakodnevne činjenice? I iznenadi se kad čuje da je sva pamet
svijeta u jednoj jedinoj knjizi. »Biblija je najbolja medicinska knjiga«, kaže nitko drugi do dr.
Damir Buković s Klinike za ženske bolesti u Petrovoj, isti onaj što upozorava da masturbacija
izaziva rak. Dokaz? Biblija lijepo opisuje, tvrdi on na televiziji smrtno ozbiljnim glasom,
kako se širenje spolnih bolesti sprječava
- kamenovanjem bludnica.
Istina, mnoga će neuka žena nakon toga dobro razmisliti prije nego se javi u Petrovu, a
ponešto je jasnije i zašto se ministar zdravstva operirao u inozemstvu. Oni pak bez predrasuda
prema znanstvenim dostignućima i sami će zaviriti u Bibliju i otkriti kako Izaku nije padalo
na pamet voditi ženu kod Asima Kurjaka, već je prizvao Boga, nakon čega je, kako znamo,
njegova Rebeka rodila blizance. Saznat će i kako ta starozavjetna medicinska enciklopedija
propisuje ženama s menstruacijom da se sedam dana zaključavaju u sobe kako ne bi prljale
svijet, a u poglavlju o pedijatriji vidjet će kako Jahve uči da izvanbračna djeca, »ako žive
dugo, nisu ni za što i na koncu im je starost nečasna, umru li opet rano, nade nemaju niti
utjehe za Sudnji dan, jer okrutna je kob grešna roda«.
Epidemiolozi će u Bibliji naći i podroban opis liječenja zaraznih bolesti: »Pošto ga svećenik
pregleda, neka ga proglasi nečistim; gornju usnu neka prekrije i viče: 'Nečist!', 'Nečist!', i neka
mu je stan izvan tabora.« Kakvi imunoglobulini, seroprofilakse i kemoprofllakse! Najzad, nije
li u tom opsežnom udžbeniku precizno opisana i transplantacija ljudskih »organa«
— »oko za oko, zub za zub«?
Živimo, eto, u uzbudljivo vrijeme nevjerojatnih otkrića, pa je i najživljoj mašti teško zamisliti
što nas čeka sutra. Otkrit će hrvatska znanost, tko zna, da je tuberkuloza neizlječiva i da se od
masturbiranja suši kralježnica, ili da gromove baca Ilija Gromovnik i da je Zemlja ravna ploča
koja ne stoji, kao što se dugo vjerovalo, na četiri golema slona, nego na tri. Zamislite kakoće
nam se život izmijeniti kad hrvatski znanstvenici otkriju da avioni ne mogu letjeti jer su teži
od zraka, i kad kolabira cjelokupna svjetska zrakoplovna industrija. Ostat će još samo u
Bibliji pronaći lijek za skorbut i hrvatska će moderna trgovačka mornarica zavladati svijetom.
A možda i otkriti morski put za Indiju.
Dah novog doba već se ćuti: Ministarstvo znanosti i obrazovanja minira Radmanov Institut i
uvodi u škole »tradicionalan pravopis« iz doba ilirskog preporoda, djeca uče da je čovjek
nastao od zemlje i blata, Vlada razmišlja o zabrani pobačaja, katolički gurui pozivaju na
paljevinu televizora, a biskupi dokazuju da »Internet i računala potiču samoljublje i razaraju
obitelj«. Svijet je zaglavio u 21. stoljeću, a naša mala Ljudevit Gaj-zajednica nezadrživo, s
budnicama i davorijama na usnama, juri ka devetnaestom, i dalje, sve do blistavog srednjeg
vijeka. Ne osjećate li i vi beskrajnu sreću što ste se rodili u samo podne ljudskog napretka? I
to, usput, na suvremeni način, prizivanjem Boga, a ne primitivnom umjetnom oplodnjom?
Kako ćete znati? Dobro pitanje. Stručnjaci kažu: ako noćas budete vidjeli bijele ljude, vi ste
začeti umjetnom oplodnjom i za vas nema nade, »jer okrutna je kob grešna roda«. Ukoliko
pak budete vidjeli bijele miševe, sve je u redu, vi ste rođeni najsuvremenijom, takozvanom
hrvatskom bezuvjetnom oplodnjom: otac je malo popio, pa je majka vidjela svoga Boga. Zato
ga je valjda i prizivala.
Sto ste mislili, zašto inače oni krikovi iz Petrove?
veljače 2005.Zabranjeno za pse i pušače
ili zašto na pištoljima nema upozorenja da »oružje uzrokuje prestanak rada srca«
Prije nekoliko dana hrvatska javnost šokirana je odlukom suda da onom makarskom zlatnom
dečku, što je svojim BMW-om usmrtio dvije srednjoškolke, kaznu smanji na samo dvije
godine zatvora. Dan-dva ranije, 17-godišnji je klinac kraj Osijeka automobilom sletio u kanal
i ubio svog suvozača, a 25-godišnji Zagrepčanin na pješačkom prijelazu pokosio 86-godišnju
staricu. Jednako kao što će, samo koji dan kasnije, 19-godišnji mladić u Bjelovaru usmrtiti
maloljetnicu koja je na zebri mirno prelazila ulicu.
Iz nekog razloga, nijedan od automobila kojima su obijesni klinci poubijali petoro ljudi na
vratima nije imao veliki natpis »Upravljanje vozilom je opasno za zdravlje«. Iz nekog razloga,
makarski maloljetnik nije imao nikakvih problema kad je s vrećom tatinih para kupovao
automobil koji razvija brzinu od 280 km na sat. Da je s dvanaest kuna došao na trafiku kupiti
kutiju cigareta, prodavačica bi mu ljubazno pokazala natpis koji upozorava kako je zabranjena
prodaja duhanskih proizvoda osobama mladim od 18 godina. Da je isti natpis stajao na ulazu
u auto-salon BMW-a, ili na šalteru za izdavanje vozačkih dozvola, dvije bi Makaranke ovih
dana polagale svoje prve ispite na fakultetu.
Prije nekoliko dana u Zenevi je potpisan globalan sporazum kojim se zemlje članice WHO-a
obavezuju na zabranu oglašavanja duhanskih proizvoda i već znane markice upozorenja, koje
u zapadnim zemljama zauzimaju više od polovice kutije cigareta, ponekad i sa strašnim
fotografijama ljudskih organa uništenih rakom. Neke su zemlje zabranile pušenje u javnim
prostorima, Italija je prognala pušače iz svih barova i restorana, a slično razmišljaju i u
ostalima, pa i u Hrvatskoj.
Pušači su tako postali najomraženija i najdiskriminiranija društvena manjina. Čovjek koji
promrzao cupka ispred robne kuće s cigaretom između kažiprsta i srednjaka prezreniji je od
onoga koji do njega prosi, pušači sve teže dobivaju posao, sve lakše otkaze, i uskoro ćemo uz
prigradske ceste nailaziti na napuštene kuće na kojima će pisati »Zauzeto, nepušač!«. Zašto
smo, odustajući u vrijeme političke korektnosti od ideje da proganjamoCrnce, Arape, Srbe,
homoseksualce i ostale društveno štetne kategorije, za neprijatelje izabrali pušače?
Našem se rasizmu sviđa to što oni nose znakove svog identiteta, onako kako Crnci imaju
tamnu put, a Srbi nezgodna prezimena. Pušači nose smrdljive štapiće u rukama, oni zaudaraju
i imaju žute nokte. I što je još važnije, oni su dokazano društveno štetni: ne uništavaju samo
svoje zdravlje već su opasni i za ljude koji su u njihovoj blizini, što medicina nikako nije
uspjela dokazati za, recimo, muslimane i homoseksualce.
Ipak, najvažnije je od svega to što su oni najbezopasniji i najmiroljubi-viji. Ne mašite
spiskovima milijuna mrtvih od raka: u tim je statistikama golema većina takozvanih aktivnih
pušača, onih što su sami sebi krivi i nitko drugi. Pušenje je njihov izbor, kao što je vaš izbor
McDonalds ili pečeni odojak u nekoj zagorskoj krčmi, od čega ćete dobiti kolesterol baš kao i
pušači rak. Nitko, međutim, nikada nikoga nije ubio pod utjecajem duhana, kao što nevini
svakodnevno ginu od ljudi pod utjecajem piva koji se najnormalnije oglašava i prodaje, ili
smrskani u zavoju izravnim udarcem automobila čija je golema reklama na jumbo plakatu uz
cestu možda zadnje što su vidjeli.
Za razliku od njih, od pušača se naprosto možete skloniti. Vi ne morate doći kod mene na
večeru poslije koje ću zadimiti stan, kao što ja ne smijem pušiti u kinu ili autobusu. I to je u
redu. Dvije mlade Makaranke su, međutim, morale prijeći ulicu, baš kao što je njihov
maloljetni ubojica smio voziti BMW.
Najzad, pušač vas ne može ubiti ako se držite sasvim lako pamtljive upute: izbjegavajte
provesti s njim nekoliko godina u istoj prostoriji. Za obranu od pijanih vozača, međutim, još
nije izmišljena tako jednostavna obrana. Čak i famoznih 0,0 promila više pogađaju ljude koji
nakon ručka u čaši vina uživaju bezopasno kao u cigareti, nego one kojima je sad i službeno
svejedno jesu li popili čašicu ili bazen rakije. Pa ipak, iz nekog razloga vaša sam najveća
opasnost ja, koji pušim za svoj ćeif i nikada vam ne pušem dim u lice, onako kako ćete u isto
lice dobiti šaku pripitog hu-manoida ili branik njegovog terenca.
Na etiketi njegove rakije nema, međutim, natpisa »Alkohol šteti zdravlju«. Na elegantnim,
ulaštenim automobilima nema golemih fotografija ljudskih organa rasutih na cesti s
upozorenjem Driving is a health hazard!. Sto je još neobičnije, nema ih ni na kundacima
pištolja i pušaka koje možete kupiti lako i jednostavno kao kutiju cigareta, pivo ili automobil.
Nema na kutiji malokalibarskih metaka masnim slovima otisnutog upozorenja da vatreno
oružje »uzrokuje prestanak rada srca i razaranje vitalnih organa«.A oružje, provjerio sam, ne
služi ni za uživanje nakon ručka, ni za gašenje žedi, ni za razvoženje djece u školu, već samo,
isključivo i upravo za — ubijanje.
Svojedobno je u Splitu pripiti muškarac, iznerviran što je automobil ispred njega stao na žuto,
izašao iz auta i čovjeka u vozilu pred semaforom hladnokrvno ubio hicem u glavu. Ni njegov
automobil, ni prazna boca na suvozačkom sjedištu, ni puška u prtljažniku nisu imali nikakva
upozorenja o štetnosti za zdravlje vozača i njegove okoline. Velikim crnim slovima na
»štetnost za zdravlje« upozoravala je samo parola na kutiji cigareta u pretincu.
Što kad jednog dana iskorijenimo pušenje? Što će doći na red? Pola ekrana zauzimat će natpis
»Gledanje ovog filma opasno je za vaše mentalno zdravlje«. Na naslonima fotelja u salonima
namještaja stajat će upozorenje kako »Dugo sjedenje izaziva smrt od povećanja masnih
naslaga«. Preko donje polovice Playboyeve duplerice u crnom će okviru pisati »Ma-
sturbiranje izaziva atrofiju kralježnice«.
Hvala na takvoj civilizaciji. Ako pak u međuvremenu na ulici brzinom od 140 na sat na vas
naiđe kakav veseljak u kabrioletu, ili na sjednici gradskog poglavarstva sretnete lolu s
kalašnjikovom, svakako ih upozorite da su vožnja u pijanom stanju i pucanje iz automatske
puške ružne navike, i da brzina od 140 na sat i kalibar 7,9 opasno ugrožavaju zdravlje ljudi u
njihovoj okolini. Učinite to ljubazno, onako kako ste mene upozoravali da pušenje nije
zdravo.
ožujka 2005.Balada o Sofki i Tarzanu
ili zašto volimo pse i ljude lutalice
Tako valjda nastaju romantične legende i urbani mitovi. U utorak, prvog dana ožujka, Sofija
Seferović legla je na hladni asfalt splitskog Pazara i pod glavu stavila kartonsko pakiranje
jaja. Nije bilo prvi put da Sofija zaspe nasred tržnice, podmetnuvši pod glavu kakvu kasetu ili
svoju prljavu maramu. Ovaj put, međutim, bio je posljednji. Dok su Splićani veselo
komentirali najnoviji ispad popularne Sofke, ona je pod njihovim nogama lagano, u snu,
prepuštala dušu hladnom vjetru i odlazila u onaj bolji svijet iz ciganske molitve: »Pamet u
glavu, svemogući Bože, kad drugi put bude budeš stvarao svijet«.
Sofija Seferović, u gradu poznatija kao Sofka, bila je pretposljednja splitska Romkinja, barem
od onih administrativno registriranih u Zavodu za socijalnu skrb, dakle s »prijavljenim
boravištem« u Splitu. A njena adresa bila je park iza Autobusnog kolodvora, bez broja,
naravno, jer koji put je spavala na kamenoj klupi, ponekad na travi, a za kišnih noći i pod
nadstrešnicom stanice gradskog autobusa. S njom je gotovo uvijek bila i sada posljednja
splitska Ciganka Fatima Bajrić-Halilović, Sofkina svekrva.
Da, Sofka je bila udata. Njena višegodišnja lj ubavna odiseja s Tarzanom Bajrićem nije,
naravno, nikad ozakonjena potpisom u matičnom uredu i vlakićem u mesinganoj sali nekog
prigradskog restorana, ali svi su u Splitu znali da je Sofka Tarzanova žena. Njihove se zgode i
batude prepričavaju i prepričavat će se još dugo. Kako je Sofka zajedno s Tarzanom ulazila u
Bobis na Rivi i s užicanom lovom naručivala dva pelinkovca, da bi ih onda sama oba iskapila
na eks. Kako je o Božiću znala pjevati i plesati pod golemim božičnim drvcem na splitskoj
Pjaci. Kako im je Gradsko poglavarstvo kupilo kamp-prikolicu, a oni je galantno odbili, jer
draže je njima bilo za krov nad glavom imati vedro nebo ili prljavu nadstrešnicu od
pleksiglasa.
Još za života postali su Tarzan i Sofka novi splitski Roko i Cicibela, ljubavni par kakvog ima
svaka pristojna urbana mitologija. Onda je prije nekoliko godina Tarzan umro, a njegova žena
i majka ostale su same naasfaltu. I kad Split bude jednog dana pisao operetu o njima, svakako
će u posljednjem činu Sofka tiho umirati od tuge za Tarzanom, i skončati na kraju u
radosnom, šarenom šušuru Pazara, spretnom kontrapunktu njene patnje.
Sofijin život, međutim, nije bio opereta. Polovicu batuda koje ćete čuti na splitskim štekatima
ni ona ni Tarzan nikad nisu izgovorili. Da, ona je zaista naručivala i ispijala po dva
pelinkovca, ali u libretu ne piše kako je nakon toga, pred očima šetača na Rivi, od svog
Tarzana dobivala krvničke batine. U libretu ne piše da je njena najstarija kći Vesna već
godinama u domu, a da je njenog mlađeg sina Mustafu i kćer Vericu udomila jedna obitelj na
Bačvicama. Ne piše kako je Sofka odlazila pred školu Pojišan i tamo pijana maltretirala
Mufija i Vericu.
Sofija Seferović bila je nesretna žena. Iako gotovo moja vršnjakinja, doimala se starije nego
što pamtim pokojnu babu. Vazda pijana i uvijek na mom putu u grad, bila je poput carinika
koji silazak na Rivu naplaćuje pelinkovcem u jednoj od onih kolodvorskih špelunki. Ona i
Tarzan izgledali su upravo onako kako u svijetu iz reklama za osiguravajuća društva izgledaju
Cigani: nametljivi, glasni, neuredni, prljavi. Zadnji put Sofku je valjda oprala kiša što je pala
one noći kad je zaspala na klupici u parku. Sofija Seferović nije, naime, umrla od tuge za
Tarzanom, već od obične i posve neliterarne upale pluća.
Onog dana kad je skončala pod kontejnerom na Pazaru, brojni znanci su me u nevjerici pitali
je li istina da je umrla Sofka. Splićanima je, nemojte sumnjati u to, istinski bilo žao kad su
čuli za njenu smrt. Paradoksalno, ta je sućut bila veća - kao što je i Sofka bila popularnija - jer
je bila Ciganka. Da je na Pazaru skončao kakav »naš« pijanac, nitko ne bi ni primijetio da ga
nema. Na dan kad je pokopana Sofka, u hladnjači splitske mrtvačnice već je mjesec dana
ležao jedan Splićanin bez igdje ikoga svog, čak i bez Centra za socijalnu skrb da ga ukopa
pod lovrinačke čemprese, kraj splitskog Tarzana i njegove Džejn.
Za razliku od bezimenog nesretnika, Sofku smo voljeli jer nas je njeno poniženje zabavljalo,
jer je za Cigane to način života, a taj način nikad nije bio naš, niti je njeno poniženje bila naša
sramota. Oslobođeni svake identifikacije i slobodni od opterećujuće solidarnosti, ljudi vole
takve redi-kule: smijat će im se kad Tarzan bude nogama mlatio Sofku, platiti im piće da se
mogu smijati kad budu brbljali besmislice, a onda im kupiti kamp--kućicu, jer Cigani su
čudan neki svijet koji, čuli smo, živi u prikolicama.
To je ona vrsta prigodne ljubavi kakvu osjećamo prema psu lutalici iz novina, prljavom,
malom križancu koji će biti uspavan ako ne nade udomitelja. Takvaje otprilike i tuga za
njima, onoliko iskrena koliko i neobavezujuća: nitko tog psića neće udomiti, dakako, jer on je
prljav, šepav i uz to posve negla-murozan križanac. Pored svih Splićana koji su voljeli Sofku i
njenu djecu, mali Mufi i Verica dom su na koncu našli kod dobrog Nijemca Uwea Mullera i
njegove Hercegovke Edite, koji su na Bačvicama uz petoro svoje djece pod krov primili i
Sofkinu djecu.
Tako valjda nastaju romantične legende i urbani mitovi. Tarzan i Sofka pridružit će se
panteonu osebujnih splitskih oridinala, Karuzu, Picari, Roku i Cicibeli, koji su onomad živjeli
na drugom kraju Rive, u napuštenom, crvljivom brodu na Matejušci. Bili su naši onoliko
koliko su od nas bili drugačiji. Zato im nikad nismo dopustili da nam se previše približe. Zato
smo im dali brodsku olupinu i kupili kamp-prikolicu, zato su piće koje smo im plaćali uvijek
pili za šankom, a nikad za našim stolom.
Mi, naravno, ne znamo da će svijet iz reklama za osiguravajuća društva, ako dragi Bog usliši
ciganske molitve i bude pametniji kad ga drugi put bude stvarao, biti isti kakav je naš danas.
Jer likovi iz operete »Tarzan i Sofka« sličniji su nam nego što smo spremni priznati. Nisu oni
bili ništa sretniji ili nesretniji od nas, i nisu se ništa više ili manje voljeli. Samo su, baš kao
Roko i Cicibela, svoju ljubav i nesreću pokazivali svima kojima je tako bilo lakše vjerovati da
su voljeniji i sretniji.
Njima je, uostalom, od nas trebao samo dupli pelinkovac.
ožujka 2005.Intervju s Isusom Kristom
ili kako je Sin Božji postao predsjednik Hebrejske čiste stranke prava
— Dobar dan, Gospodine. Neobična mi je čast ugostiti Vas u mojoj maloj, skromnoj kolumni.
Molim Vas, osjećajte se kao u Svetom pismu.
— No, no, bez formalnosti. Osim toga, Gospodinom zovu moga oca, pa to može unijeti
zabunu kod čitatelja. Zovite me samo Isus...
— Mogu li Vas ponuditi nečim? Čašu vina?
— Može i obična voda, hvala.
— O.K., Isuse. Vidite, kao ateist tražim odgovore na neka pitanja koja me, hm, zbunjuju.
— Samo pitajte, gospodine...?
— Boris.
— Da, naravno. Izvolite, Borise.
— Koliko sam shvatio, smisao vaše vjere medu ostalim je opraštanje i ljubav bez obzira na
vjeru ili naciju?
— Pa, moglo bi se i tako reći. Iako, ne treba to shvatiti suviše doslovno.
— Možete li mi to pojasniti?
— Vrlo rado. Vidite, Boruse... Borus, zar ne?
— Boris, Boris. Ja nisam Rimljanin, već Hrvat.
— Ispričavam se. Dakle, Borise, smisao moje vjere nije baš tako širok i apstraktan. Ljubav
medu ljudima, to zvuči sjajno, ali da bi se ljudi voljeli, moraju imati jasno definiran kolektivni
identitet. Dakle, nacija, država, pa tek onda čovjek. Vi ste rekli da ste što, Hazar?
— Hrvat.
— Poznajem neke Hrvate. Gdje je točno vaša država?
— Nemamo još državu. Imat ćemo je tek za 2000 godina.
— Ni vi? Onda znate o čemu govorim.
— Uz dužno poštovanje, nisam tako shvatio Sveto pismo.
— Jasno, kad ste čitali prijepise prijepisa. Sto mislite, koje je moje poslanje na Zemlji?—
Objava, otkup naših grijeha, spas čovječanstva i te stvari. Tako me barem učio don Ivan
Grubišić.
— Ne budite smiješni. Moja je prva zadaća uspostava nezavisne i suverene židovske države.
Znači, protjerivanje agresora iz Judeje i svrgavanje rimske prokurature, a onda rat za
oslobođenje cijele zemlje i proglašenje nezavisne Palestine. Tek nakon toga možemo pričati i
o demokraciji, a kamoli o miru, ljubavi i kupovini... kako ste ono rekli?
— Otkupu ljudskih grijeha.
— Da, hvala. Najzad, grijehe, kao i pšenične rezerve, treba napraviti da bi ih netko otkupio,
zar ne?
— Ali vaša vjera je naddržavna, transnacionalna?
— Ne, ona će to tek postati, kad svaki narod bude imao suverenu državu i nadbiskupa
podređenog papi.
— Može li se u borbi za takvu državu počiniti zločin?
— Ne. Obrambeni rat oslobađa odgovornosti za zločin.
— Sto je sa zapovijedima vašeg oca: ne ukradi, ne ubij, ne poželi kuće bližnjega svoga, ne
svjedoči lažno...
— Ne, ne, to je krivo interpretirano.
— ...ili ona vaša, citiram, »ljubite svoje neprijatelje« (Matej, 5:44). Moram li ja onda voljeti
susjeda koji je bio u vojsci SAO Krajine?
— Ne budite smiješni. Ako me netko ošamari, neću mu valjda okrenuti i drugi obraz? Ako me
netko gađa kamenom, što ja da radim, da ga gađam kruhom?!
— Vama je, pretpostavljam, poznat slučaj Barabe?
— Da, naravno. Poznajem Barabu, on je čestit čovjek.
— Optužen zbog pobune i ubojstva.
— Gledajte, ne ulazim u to što je uradio, jer čovjek treba braniti svoju zemlju, ali kao čovjek
je vrlo plemenita osoba. Ono što meni smeta jest bahato ponašanje Rima. Ako židovska
država mora ići u europske integracije samo zbog Eurosonga i Lige prvaka, a pognute glave i
s herojima u zatvoru, onda nama takva Europa ne treba.
— Ali ne možete opstati izolirani. Kao što ne možete poreći da je Rim ovdje sagradio ceste,
vodovode, kazališta.
— Slažem se, samo nama ne trebaju ceste ako će uz njih stajati prostitutke. A ja se bojim da
će ulaskom u Rimsko carstvo biti legalizirani blud i homoseksualnost. Vidite što se danas radi
u rimskim palačama! Na koncu, što će meni takva Judeja u kojoj ću kupovati jeftine
numibijske skuše i sirijske datulje, a da istodobno jerihonske kumice ne mogu na
jeruzalemskoj tržnici prodavati domaći ovčji sir?— Ako dopustite da se malo našalim, vi biste
mogli nahraniti cijelu Judeju s jednim kolutom sira.
— Da, aludirate na moja čuda, hahaha. Ne bih na tome insistirao. Najveće čudo bit će
Nezavisna Država Izraelova.
— Isuse, hvala na razgovoru. Imate li za kraj neku poruku za moj narod?
— Borite se za svoju državu i ne žalite žrtve za nju, ni svoje ni tude. Ne srljajte u integracije
kao deve u pješčanoj oluji i ne dopustite da sude vašim herojima. Kad se omeđi država, lako
je ne ukrasti ili ne ubiti, ljubiti bližnje, gađati kruhom, okretati obraz i te stvari. I molim vas,
svakako mi pozdravite generala Gotovinu.
Razgovor s poznatim židovskim državotvorcem plod je, dakako, moje bolesne mašte. Za
razliku od intervjua koje je posljednjih dana dao znameniti Zlatko Sudac, čovjek s aurom
živog sveca. Iz nekog razloga, mnogima se neće svidjeti razgovor s Isusom. Što je najčudnije,
iz istih razloga isti će ljudi riječi velečasnog Sudca doživjeti kao religiozno iskustvo, gotovo
kao prosvjetljenje na njegovom seminaru.
Zlatko Sudac nosi stigme koje su njegova tjelesna, gotovo izravna veza s Kristom. On
posjeduje sposobnost bilokacije, iscjeliteljstva i levitacije, te širi Isusove poruke o
prednostima duhovnih dobara nad zemaljskim. I što nam u svojim novinskim meditacijama
poručuje taj mistik?
»Haag predvodi hajku na hrvatski narod!« Ili: »General Norac nosi križ ovog naroda.« Ili:
»Ne ulazim u to što je Gotovina radio u ratu.« Ili: »Tko u ratu broji koliko bombi pada?« I
još: »Kada pogledamo granice Hrvatske, ona izgleda kao odgrizena jabuka.« I još: »Nama ne
treba Europa, mi možemo opstati sami.« I još: »Bojim se da će ulaskom u EU biti legalizirani
abortus i homoseksualni brakovi.«
Njegove rane su možda rane Isusa Krista, ali rečenice su Ljube Cesića Rojsa. Ljubav i oprost
univerzalne su i vječne poruke njihove vjere, ali tek nakon što bombardiramo Knin i spalimo
Lapac A Sin Božji sa svojim defetističkim porukama u Hrvatskoj bi završio ili kao kolumnist
Arkzina ili u banijskom blatu, s metkom u potiljku.
Krist pak s kojim sam ja razgovarao, to ste shvatili, jest onaj iz Sudčevih molitvi, sin Kraljice
Hrvata i predsjednik Hebrejske čiste stranke prava, gipsani hrvatski Ježuš kojega se moli za
smrt susjedove krave, zdravlje Ante Gotovine, dobitak na kladionici i ostala duhovna dobra.
A on kaže: Ja i Hrvati - dolje EU, ropska unija!
ožujka 2005.MUP i MUPIji
ili kako je hrvatska policija otkrila da je organizirani kriminal dobro organiziran
»Počinitelj je mijenjao lokaciju.« Štoštanam je jasnije nakon ove već glasovite rečenice,
kojom je glasnogovornica zagrebačke policije objasnila zašto baš ništa nije poduzeto nakon
očajničkog poziva s mobitela silovane djevojke u prtljažniku otmičarevog automobila.
»Počinitelj je mijenjao lokaciju.« Da je to izjavio Goce Sedloski, kad ga je ono Karabogdan
pretrčao kao kojota Đuru, bezobrazno i nenajavljeno mijenjajući lokaciju, čas na centru, čas u
Dinamovu šesnaestercu, prepričavala bi se ta rečenica kasnije poput vica. Jer bilo bi užasno
smiješno da mu je trener prijavio kako je napadač iz Koprivnice upravo protrčao pored
reklame za Ožujsko, da mu je detaljno opisao njegov plavi dres s reklamom Belupa, čak i
registarsku oznaku - broj 11 na leđima - i da je nakon gola Dinamov bek izjavio kako nije
mogao ništa poduzeti jer je Karabogdan mijenjao lokaciju.
Ovako, to nije nimalo smiješno. Silovana djevojka je policiji detaljno opisala nasilnikov
automobil i prijavila njegovu točnu registraciju, kao i mjesta kroz koja prolaze. Punih
jedanaest sati kasnije silovatelj ju je konačno pustio, a policija je konsterniranoj javnosti
objasnila da je automobil bilo nemoguće pronaći, jer je - kako se to u stručnoj policijskoj
terminologiji običava reći - »mijenjao lokaciju«.
Dosta je nezgodna ta osobina automobila, ta da neprestano mijenja lokaciju. Čini se da stvar
dodatno otežavaju i složene naprave koje kriminalci ugrađuju u vozila, takozvani kotači, s
pomoću kojih krše pozitivne zakone fizike i navodno izbjegavaju trenje objekta o površinu
kolnika, što omogućava razmjerno brzo kretanje automobila, odnosno »mijenjanje lokacije«.
Tako je, eto, bilo moguće da policija ni punih jedanaest sati nakon prijave ne pronađe
automobil iz kojega je stigao poziv u pomoć. Činjenicu da on i dalje mijenja lokaciju, zbog
čega ga nisu pronašli do dana današnjeg, punih jedanaest dana kasnije, policija će vjerojatno
objasniti mogućnošću da kotače automobila pokreće osobit stroj, motor ili tako nekako, koji
radina derivate tosilnih goriva što se u Hrvatskoj mogu posve legalno kupiri na svim
benzinskim crpkama.
Policijski »paukovi« vratili su se tako nakon potjere praznih ruku, obeshrabreni saznanjem da
se automobil koji traže stalno miče i da otmičar, suprotno udžbenicima, ne nosi gradom
transparent »Ja sam silovatelj«, i policajci su opet ispali glupi, kao u vicu o žarulji u
policijskoj stanici, ili kad je Tudmanov ministar policije onomad izjavio da to što je »kriminal
u porastu za 18,5 posto ne znači da ga ima više«.
Ili kad je sutradan grupu Partizanovih navijača bez ulaznica za ruko-metnu utakmicu sa
Zagrebom policijski konvoj pratio gotovo 400 kilometara, praktički do dvorane - zbog čega
valjda tu noć nije bilo dovoljno policije da traga za onim otmičarom - da bi potom nerede u
dvorani i kaos na ulicama objasnili činjenicom da su »navijači bili organizirani«.
Nezgodna sklonost navijača organiziranju — primijetili ste i vi — neobično podsjeća na
sklonost automobila »mijenjanju lokacije«. Policija, čuo sam, sad ozbiljno razmatra i
mogućnost da su se na sličan način organizirali i oni pljačkaši iz Praške, opremljeni
automobilom s kotačima, a sumnja se da je čak i organizirani kriminal dobro organiziran. Pa i
neke nevladine organizacije.
Policajci, naravno, nisu ni mafijaši ni navijači, pa da se organiziraju. Good Blue Boysi stoje
naslonjeni na svoje automobile ili reklame u dvorani, i budno vrebaju da im siledžije same
priđu i uljudno se predstave, te u prisutnosti odvjetnika potpišu priznanje za silovanje ili
pokušaj ubojstva.
Štošta je, rekoh, jasnije nakon proteklog slavnog policijskog vikenda. Primjerice, zašto smo
onako divljački najureni iz čekaonice za Europsku Uniju. »Gotovina stalno mijenja lokaciju«,
nemoćno je Ivo Sanader slijegao ramenima. »Ajde?!?« zaprepastila se, kažu, gospođa Del
Ponte. »Aha. Opremljen je visokom tehnologijom za micanje i izmicanje. Kotači, cilindri i te
stvari.« »I njima mijenja lokaciju?« »Ne samo to. Ima napravu i za mijenjanje brzina.«
»Mijenja brzine?« iščuđavala se Carla. »Kako je to moguće?« »Lijepo«, odgovorio je
premijer Clouseau, »njegovi pomagači su organizirani!«
Kako su dobro organizirani, najbolje govori podatak da se jedan od glavnih generalovih jataka
registrirao kao njegov rođeni - brat! Znaju oni, naravno, da je policija odveć pametna da bi
pitala tamo gdje se to od nje najprije očekuje, recimo u obitelji ili na kućnoj adresi. Tko ne
pamti Ivicu Rajića, kojega je s optužnicom Haaškog suda godinama tražila cijela hrvatska
policija: nisu dopustili da ih zbuni to što je živio na adresi iz svoje osobne karte, niti ih je
prevarilo to što je na vratima stana pisalo »Ivica Rajić«.Generalov brat Boro, koji se od
policije krije pod prezimenom Gotovina, prije neki dan je, recimo, zaprijetio Račanu i drugim
»progonireljima svoga brata« da »neće mirno spavati«, javno im poručivši »neka se boje za
svoju djecu«. Svaki bi brucoš policijske akademije nakon toga pokucao na vrata na kojima
piše »Boro Gotovina«, popričao malo s vlasnikom stana, zapisao nešto u notes i na kraju
otišao u Ured državnog odvjetnika. Ne i hrvatska policija: umjesto toga, oni su osigurali
zaštitu Ivici Račanu. Kad bi bila riječ o bilo kome drugom, a ne baš o Račanu, zakleo bih se
da to policija zapravo štiti Boru Gotovinu.
Poslovično beskompromisni i odlučni Ivica Račan, na pitanje je li istina da mu je Boro
Gotovina prijetio u uredu odgovorio je: »Mi političari moramo prihvatiti određene okolnosti
pod kojima moramo raditi«. Da se radilo o »određenim okolnostima« uz kavu i sok, a nikako
prijetnjama, potvrdio je i sam Boro. »Ako pak nije bilo prijetnji, čemu policijsko osiguranje
za Račana?« pitate se vi, zato jer ste glupi i ne razumijete kako funkcionira policija.
Jer vi biste privodili svakog tko vam priprijeti djeci, vi biste na dojavu o otmici blokirali sve
ceste u županiji, vi biste Partizanove navijače bez karata za utakmicu vratili odmah na granici,
vi biste, kakvi ste neuro-skeptici, očekivali čak i napad na autobus pun razdragane četničke
mladeži u miroljubivoj, viktorijanskoj Dubravi. Jer vi ste od onih tipova koji u ljeto očekuju
suše, u jesen poplave, u zimu snježne zamete, a u proljeće Čondića, Thompsona, velečasnog
Sudca i druge »određene okolnosti«.
Ako vam to ne odgovara, vi se »organizirajte i promijenite lokaciju.« Budite sigurni da vas
nitko neće tražiti.
ožujka 2005.Kurac palac guzic music freak show
ili što spektakularnije, što bizarnije, što krvavije, što šokantnije, što gluplje
Večeras u Explozivu pogledajte potresnu priču o nesretnoj Barici V, neizlječivo bolesnoj
starici koja u zaseoku C. umire sama, bez ikakvih primanja, bez socijalne pomoći, bez
rodbine, susjeda i prijatelja. Nakon toga slijedi prilog iz Bruxellesa, gdje su nadaleko poznati
belgijski majstori čokolade izradili najveće uskrsno jaje na svijetu, a potom ispovijest roditelja
malog Jure G, koji pati od rijetke bolesti poremećaja rasta kostiju, zbog koje ovaj deformirani
dječak školu pohađa kod kuće. Opustite se i uživajte uz novo izdanje Exploziva!
Otprilike tim riječima - »opustite se i uživajte« je doslovan citat! - lijepa Tatjana Jurić je prije
koji dan nakon središnje informativne emisije najavila magazin RTL-a bombastično nazvan
Exploziv, monstruozan njemački medijski proizvod u kojemu se, nakon teških političkih
tema, krize na Srednjem istoku, smrti Ivana Pavla Drugog i bombaša samoubojica u Iraku,
gledatelji »opuštaju i uživaju« uz ponešto ležernije teme, poput najvećeg čokoladnog
uskrsnog jaja, blizanaca s Downovim sindromom, žene s tri sise, čudaka koji kod kuće drži
reptile ili onoga što se rodio bez ruku i nogu, pa zubima slika dojmljive pejsaže.
Prije stotinjak godina to se zvalo freak show: veliki cirkusi, kao što je bio znamenit Barnumov
cirkus, obilazili su gradove i pored dresiranih divljih životinja i akrobata na trapezu
gledateljima u zasebnim šatorima za par centi prikazivali bradate žene, sijamske blizance i
druge hendikepirane nesretnike. Danas, kad sitničavi zakonodavci i borci za ljudska prava
prilično neblagonaklono gledaju na mogućnost da zaradite koju kunu prikazujući po selima
dijete s vodenom glavom, ulogu freak shoiva spremno su preuzeli mediji.
Zastrašujući RTL-ov Exploziv, u kojoj prekrasna Tatjana nepodnošljivo hinjenom sućuti vrti
glavom nakon priloga o bradatoj djevojci ili najdebljoj ženi na svijetu, da bi nakon toga
najavila emisiju s praktičnim uputama za depilaciju ili mršavljenje, uz slogan - opet doslovno
- »izgledajte kao Tatjana Jurić«, samo je krajnji, uz to i uvozni, proizvod sveopće
imbecilizacije hrvatskog novinarstva i pretvaranja hrvatskih medija ugolem, šaren, uzbudljiv i
raskošno osvijetljeni freak show. U njemu je zastarjelih pet postulata novinske vijesti — što,
tko, kad, gdje, zašto? — zamijenjeno s novih pet »što«: što spektakularnije, što bizarnije, što
krvavije, što šokantnije, što gluplje.

Zgodan su i školski primjer hrvatski Internet portali, poput Indexa, što ga je donedavno vodio
najnoviji Emile Zola hrvatskog žurnalizma, Matija Babić, medijski vitez koji se proslavio
naslovom »Imamo Severi-nin pornić!«. Index.hr, kojega drže najboljim i najinformativnijim
medu hrvatskim portalima, ima primjerice rubriku fun, gdje se znatiželjni surfer može
zabaviti - dakle »opustiti i uživati« - uz vijesti da je neka ljubomorna Kineskinja zakopala
živog muža, da je Cameron Diaz nezadovoljna svojom stražnjicom ili da je u nekom turskom
zoološkom vrtu pred prestravljenom djecom tigar rastrgao čuvara.
Urednik tog portala odnedavno ureduje nešto što se zove 24 sata, tabloid koji je gromoglasno
reklamiran kao »cijela istina u pola cijene«, najavivši u svom prvom uvodniku
beskompromisnu bitku za istinu, taj sveti gral novinarstva, svim političkim pritiscima
usprkos. Kako izgleda ta beskompromisna križarska vojna za »cijelu istinu u pola cijene«,
vidjeli smo već u prvih nekoliko brojeva: red sisa, red shoivbusinessa, red sisa, red bizarnih
vijesti iz Crne kronike, malo senzacionalnih mobitelećih snimki orgija Dinamovih igrača,
malo celebritj-pedofUije, a poneka tzv. ozbiljna tema, poput odgode pregovora o pristupu
Hrvatske Europskoj Uniji, popraćena je - valjda »svim političkim pritiscima usprkos« -
naslovnom stranicom sa svojim vodećim reporterom u majici »NećetEU Cavoglave!« i
naslovom »Ma ko vas jebe!«. Ako mene pitate, za to treba imati takva muda da me neće čuditi
ako u jednom od sljedećih izdanja Exploziva uz dvoglavo tele i Indijca s tumorom od
četrdeset kilograma budemo vidjeli i urednika s najvećim jajima na svijetu.
To je današnji hrvatski medijski freak shoiv. Čak i ako nemate dvanaest prstiju na rukama,
krumpir u obliku penisa ili tešku celebralnu paralizu, u tim blještavo obojanim šatorima
možete i vi dočekati svojih pet minuta slave: dovoljno je da se svojim automobilom sa sto
sedamdeset na sat zabi-jete u semafor na Vukovarskoj aveniji. Urednici obožavaju takve
prizore, a vi ćete, pod bijelom plahtom u lokvi krvi, završiti na svim naslovnim stranicama.
Ukoliko biste pak slavu radije dočekali živi, možete na pješačkom prijelazu pregaziti cijeli
dječji vrtić ili sjekirom raskomadati punicu, što je, na koncu, još uvijek lakše nego uzgojiti
suncokret od pet i pol metara ili dovući na svoj brod Severinu.Uz malo sreće, doduše, ljudi će
vas gledati čak i ako nisre nikoga ubili ili silovali, ne znate provlačiti gliste kroz nos i češkati
morske pse po trbuhu, ako nemate baš nikakvu rijetku smrtonosnu bolest ili tešku tjelesnu
manu. Takvi se izlažu u šatoru pod nazivom Big Brother i predstavljaju vjerojatno najbizarniji
freak show ikad: oni, naime, nisu baš nikome ni po čemu i nimalo zanimljivi. To je valjda
vrhovni postulat novog novinarstva: više nije vijest kad čovjek ugrize psa - što, uostalom, već
ima konkurencija - već kad pas ugrize čovjeka. Naročito ako urednik ima sreće da je čovjek
trogodišnja djevojčica, a pas bijesni rotvajler.
Nakon Exploziva, znaju to vjerni gledatelji televizije, ide Exkluziv, u kojemu umjesto
bradatih žena gledamo one uredno izbrijane, nakvarcane, silikonizirane i plastificirane. Kakav
bi to, uostalom, freak show bio bez lijepih, bogatih i slavnih? Red Carpet, Glamour Caffe,
Extra, Shpitza, kuratz-palatz, ajmo ljudi, večeras samo u vašem gradu, bradati muškarac s dva
Oscara i depilirana žena s dvije sise, cijela istina u pola cijene!
Nije stoga ni čudo da zemlja iz takvih medija izgleda kao Barnumov cirkus, golemi šareni
šator pun luđaka, bolesnika, čudaka, budala, ubojica, ubijenih, pregaženih, debelih, lijepih,
nakaznih, uzaludnih i svakakvih, freak show ekscentrika, egocentrika, žena gigantskih sisa i
muškaraca čokoladnih jaja.
Koliko je to pak realna i objektivna slika Hrvatske, procijenite sami.
travnja 2005.Doktori, magistri i kreteni
ili kako je Michelle Santella magistrirao pravo, a Anto Đapić nije
Već mjesec dana moja se pokći muči s talijanskom literaturom i luta prostranstvima Interneta
pripremajući maturalni rad iz talijanskog jezika. Kad me nekidan pitala može li jednu
rečenicu prepisati s Mreže, jer taj neki podatak naprosto ne zna drugačije reći, lagano sam se
štrecnuo.
Istu večer, naime, objavljeno je da su pravaški »vukovi« Anto Đapić i Boris Kandare na
splitskom sudu oslobođeni odgovornosti za sramotan slučaj prepisivanja magistarskog rada. I
umjesto da se nakon skandalozne odluke suca Pešutića pokrije ušima, dekicom ili čime se već
hrvatski znanstvenici pokrivaju u stvaralačkoj ognjici, te sakrije u svoju vučju jazbinu dok se
stvar ne stiša, lider HSP-a trijumfalno se smješkao pred kamerama, kao da je netom dobio
Fulbrightovu stipendiju.
Anto Đapić je hladnokrvno prepisao 114 od 176 stranica magisterija svog mentora Borisa
Kandarea, od slova do slova, pritom ga niti ne spomenuvši u popisu korištene literature.
Nisam magistar prava i ne znam pravni izraz za tu znanstvenu metodu, ali u govornom
hrvatskom jeziku to se zove krađa. Ona je dokazana i na sudu i na fakultetu, koji mu je
oduzeo magistarsku titulu, ali Đapić, koji je punih 12 godina studirao pravo i završio ga s
dvojkom, predebele je kože da bi se barem i na trenutak zacrvenio. Baš kao i Boris Kandare,
koji je svoj magisterij posudio stranačkom šefu. Na posljetku, nije li ta pravaška plagijatorska
družina i simbol stranke dizajnirala tako da je jednostavno precrtala vučju glavu iz logotipa
NBA kluba Minnesota Timberwolves? Reklo bi se, vuk ni slova ne mijenja, a kamoli ćud.
Robert Pešutić pak s visoka, iz fotelje suca, cjelokupnu je hrvatsku znanost pljunuo sluzavim i
bezobraznim obrazloženjem kako je »točno da je dio magisterija prepisan, ali to je nešto što je
uobičajeno i na drugim fakultetima«. On nema problema s takvom ocjenom, pa nije došao niti
u iskušenje da proces pusti još samo mjesec dana i elegantno riješi na svoj način, zastarom
predmeta. Tako je prije dvije godine stegovni postupak protiv njega, pokrenut zbog brojnih
zastara, završio - vjerovali ili ne -zastarom. Pešutić, međutim, o prepisivanju zna više od
mene i vas, vjerojatno iz doba kad je bio predsjednik HDZ-a u Bolu na Braču, i kad su se
nekretnine nepodobnih vlasnika tamo prepisivale na podobne Hrvate.
Nakon Đapićevog presedana, svaki roditelj i učitelj koji ukori dijete zbog posve legalnog i
društveno poželjnog prepisivanja ili krađe, bit će kreten koji djecu uči davno zastarjelom
sustavu vrijednosti, baš kao da ga pred maturalnu zabavu podučava kraljevski naklon i bečki
valcer.
Razmišljajući nakon svega što reći pokćeri, sjetio sam se kako sam kao nadobudni apsolvent
povijesti umjetnosti mjesecima sjedio u Znanstvenoj knjižnici i penjao se po splitskim
palačama, da bih napisao dvjesto gusto tipkanih stranica diplomske radnje na temu
»Renesansna arhitektura u Splitu«. Moj mentor, pokojni akademik Kruno Prijatelj, sažaljivo
je vagao moje par kilograma teške renesansne dvore od oraha, rekavši da je to gotov
magistarski rad, ali da ne bi bilo loše da ga skratim na podnošljivih tridesetak stranica i prije
magisterija ipak diplomiram. U međuvremenu sam bezglavo upao u novinarstvo, pa moj
nesuđen magistarski rad i danas leži u dnu ormara, zajedno sa starim pločama i fotografijama.
Danas znam da sam postupio ispravno. U državi u kojoj je Anto Đapić magistar ja bih bio
budala.
Najzad, nije li Otac te države osobno utemeljio hrvatsku podružnicu srpske resavske škole,
gdje su prije šest stoljeća monasi prepisivali vjerske i filozofske knjige? Glasovitu je resavsku
školu Franjo Tuđman završio u Beogradu, gdje je marljivo prepisivao i svojim imenom
potpisivao članke uglednog filozofa Danka Grlića, da bi je doktorirao u Zadru, jednostavno
prepisavši disertaciju dr. Ljube Bobana. A ako može Otac nacije, zašto ne bi mogao i mali
Anto? Ili Antoliš?
Krunoslav Antoliš, recimo, a riječ je ni manje ni više nego o docentu Ekonomskog fakulteta u
Zagrebu — na natječaju za stipendiju Zaklade Marijan Hanžeković natjecao se sa
znanstvenim člankom doslovno prevedenim s Interneta. Da stvar bude još budalastija, što nije
lako, rad Williama R. Fasta on je prepisao jednostavno umjesto »SAD« upisavši »Hrvatska«.
Je li, međutim, gospodin Antoliš budala? Naravno da nije. Gotovo istog dana kad je otkriven
skandal, časnog je docenta Sabor imenovao članom Vijeća za nadzor tajnih službi!
Ne - ni on, ni doktor Tuđman, ni magistar Đapić nisu budale. Budale ste, dragi čitatelji, svi vi
koji ste danju učili rudna bogatstva Azije, a noću za lektiru čitali Krležu, ne bi li danas možda
na pitanju iz Glembajevih u Milijunašu zaradili pola plaće jednog lažnog magistra. Ruka
pravdeprespora je za njegov najbrži prst. A najbrži mu je, pokazao vam je, onaj srednji.
Iz suvremene smo povijesri pak naučili koliko malo treba da bi se prešlo s riječi na djela.
Mislim, s krade riječi na kradu djela. Od prepisivanja magisterija do prepisivanja vlasništva
nad tvornicama. Država u kojoj je prepisivanje »nešto što je uobičajeno« i u čije je temelje
uzidan intelektualni kriminal, završila je temeljito opljačkana. Ta čudesna država za znanost
izdvaja najmanje u cijeloj Europi, a sad nam je jasnije i zašto: budžet za znanost, to vam je u
Vladinom proračunu ona stavka za nabavu fotokopirnih uređaja.
Sto se moje pokćeri tiče, ona će - ako bude pameti i sreće - maturirati, završiti studij i otići
negdje gdje neće biti diplomirana budala, i u kojoj prepisivanje nije »nešto što je uobičajeno«.
Recimo u Italiju, gdje je neki Michelle Santella svojedobno cijelu Bibliju prepisao unatrag i
poklonio Papi, a ljudi ga ipak smatraju dokonom budalom. I imaju Talijani pravo: ne zato što
je prilično budalasto za Papu prepisivati Bibliju unatraške, već zato što je na isti način u
Hrvatskoj mogao doktorirati pravo.
Stoga, da je ovo takva država i da se mene u njoj nešto pita, Anto Dapić bi za kaznu
kompletan magistarski rad prepisao unatrag. I to na ćirilici. Kaznu bi, naime, kako sam ja to
kao pravni laik zamislio, služio u manastiru Resava-Manasija. Ni nakon šest stotina godina za
Resavsku školu — kako vidimo - nema zastare.
travnja 2005.Fra Ljubo na vrućem telefonu
ili kako je župnik iz Runovića ispovijedao bludnice na Solomunskim otocima
Stavljajući papinski ribarski prsten, novije rimski biskup Benedikt XVI podsjetio na
simbolično naslijede prvoga pape, svetog Petra, ribara koji je »lovio ljude« poput riba, da bi
ih - kako se to lijepo izrazio Zivko Kustić, »iz mutnih voda grešnosti prenio u naručaj Božje
ljubavi«. U proteklih dvije tisuće godina »ribari grešnih duša« nahvatali su tako sasvim
pristojan ulov, i u njihovim se mrežama našlo zaista svega, od krupnih kapitalaca čije
darovnice i portreti — ako laže čovjek, ne laže slika - krase čak i vatikanske odaje, pa do
razne sitneži, srdela, inćuna, girica i gavuna. Reklo bi se, od papa do papalina.
Istina, nije uvijek taj ribolov bio u granicama zakona o ribarstvu. Znala se tu i tamo loviti i
nedorasla mlad i zaštićene vrste, bacale se i nedopuštene mreže, koćama rovalo po
društvenom dnu, a bilo je bogami rimskih ribara što se u »mutne vode grešnosti« nisu libili
bacati i eksploziv. Osvrnuli bi se oko sebe, pa dok nema na obzoru Obalne straže bacali
štapine dinamita i začepili uši. I dok si rekao »amen«, isplivale bi na površinu tisuće grešnih
duša, plutajući na leđima napuhanih bijelih trbuha, a preživjele pirke i kanjci od straha bi sami
skakali u kasete na ribarici.
Danas, kako znamo, pod pritiskom ekologa i ljubitelja prirode ribari ljudskih duša rabe
ponešto suptilnije i svakako zakonitije metode. Jedna od njih su i ribogojilišta, u kojima
Petrovi nasljednici uzgajaju tone grešnih duša spremnih za izvoz u zemlje Onog svijeta. Sve
je tu čisto i po zakonu: veselo se u okruglim kavezima praćakaju milijuni tustih i dobro
ugojenih komarči i lubina, zaštićenih i sretnih u svojim malim rezervatima, bez dodira s
vanjskim svijetom, onim koji - kako bi to rekao bavarski ribar Joseph Ratzinger, »nikad neće
spoznati puninu Božje milosti«.
Jedini problem s tako uzgojenom ribom, znaju to ljubitelji, jest taj što je masna i bezukusna.
Prepoznat ćete je na prvi pogled: njeno oko nije stakleno i bistro kao u pučinskih divljaka,
nekad joj je pogled čak i mutan, da ne kažem tup, a ponekad ne samo da to nije oko lubina,
nego to uopće nije lubin. O da, zna se u tim uzgajalištima naći i glamaca: male, priproste
ribepoznate po tome što je... koji izraz da upotrijebim?... najlakše bi bilo reći naivna, ali ne i
do kraja precizno, pa recimo — ograničene moći rasuđivanja.
Evo, da ne potrošim cijelu kolumnu u biblijskim parabolama i metaforama, jednog
nasumičnog primjera. U Runovićima kraj Imotskog djeca zadnjih dana odbijaju ići na
vjeronauk, a vjernici bojkotiraju mise, sve zbog toga što je odlukom Crkvenog vrha povučen
iz službe njihov župnik, franjevački svećenik Ljubomir Simunović. Popularni fra Ljubo
mjesecima je, naime, novac od milodara svojih župljana trošio na prilično nekonvencionalne
pastirske metode. Zgrožen valjda moralnom katastrofom čovječanstva, runovićki je župnik
odlučio stvar uzeti u, hm, svoje ruke, ispovijedajući preko telefona bludnice sa Solomunskih
otoka, posrnule djevojke iz seksi-oglasa i noćnog programa njemačkog RTL-a koje vape za
malo utjehe.
Fra Ljubo je tako danju pripremao runovićku mladež za sakrament prve pričesti, a noću
neumorno ispovijedao Pohotnu Hildu i Uspaljenu Kristl, udjeljujući im za ciglih 1,69 eura po
minuti i po dvadesetak Očenaša i Zdravomarija. I tko zna koliko bi ih još »iz mutnih voda
grešnosti prenio u naručaj Božje ljubavi« da telefonski računi župnog ureda u Runovićima
nisu dosegli gotovo 200 tisuća kuna, i da franjevački provincijal, procijenivši valjda da na
cijelom Solomunskom otočju nema više nijedne neispovjeđene bludnice, nije premjestio fra
Ljubu na nejavno, svakako manje odgovorno mjesto.
Sve je tu bilo jasno, i majka Crkva je priznala prekoračenje ovlasti i telefonskih računa, i sve
bi završilo kako već takvi slučajevi u Petrovim ribogojilištima i završavaju, dakle tako da
Crkva sve zataška ili - kao u slučaju nagodbe bostonskog biskupa u poznatom pedofilskom
skandalu - »obere Boston«. Samo da su Runovićani pristali šutjeti kao ribe. U nedjelju se,
međutim, cijelo selo okupilo pred crkvom na pravim pravcatim demonstracijama, potpisujući
peticiju za povratak svoga pratra i poručujući, pazite sad: »Ako je fra Ljubo i trošio novac na
seksi-telefone, trošio je naš novac!«
I zaista, ako mene pitate, stvar je tu čista, poštena i legalna baš kao i u prostorima takozvane
zemaljske vlasti. Zupljani su fra Ljubi dali novac iz svog džepa, i ako se njih ne tiče kupuje li
on od tog novca BMW-ov pra-tarmobil ili noću vrti aht-und-cvajcig-aht-und-cvajcig telefone,
ne znam koga bi se to trebalo ticati. Nedavno su, sjećate se, u krivolovu uhvatili i onog ribara
Čučeka, šestinskog župnika što je u svoju mrežu hvatao maloljetne djevojčice, nedoraslu
mlađ, da bi na njima zadovoljavao svoju pohotu. Pohota je, međutim, samo njegova, a djeca
ničija doli šestinskihžupljana, pa su oni u sasvim pravednom gnjevu opkolili zgradu
zagrebačkog suda transparentima »Ne damo našeg župnika« i »Vratite nam don Cučeka«.
I samo se još budale čude kad u Gospiću pijani gradski boss brutalno siluje djevojku, a
Gospićani sutradan uglas kažu da se radi o političkom progonu njihova uglednog sugrađanina.
Vidjeli ste ih na televiziji: to su glamci iz ribogojilišta. Možete za njihove novce sliniti u
telefonsku slušalicu ili podizati mramorne dvore vojnih ordinarijata, možete od njihova novca
sliniti u Saboru i graditi privatne vile, možete iz njihova džepa kupovati za sebe luksuzne
limuzine, tvornice i hotele, možete raditi njima i njihovoj djeci što hoćete, možete uopće raditi
što god hoćete, a oni će opet svejednako nositi transparente s vašim imenom. I ne možete vi tu
sitnu ribu toliko popljačkati i poniziti koliko će ona svaki put glasati za vas.
Pa kad vas, ribare, uhvate kako s njihovim novcem zovete hot-line telefone ili burzovne
mešetare, oni će - baš kao Runovićani - reći: »Neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha!«
Kad vi nakon toga prvi bacite kamen i pogodite ih posred glave, oni će vas gađati — kruhom.
I kad im na koncu pojedete sav kruh, oni će sve u slast jesti mrvice s vašeg stola. Pitate se
zašto to rade, ta smiješna stvorenja što dišu na škrge i praćakaju se u blatnom plićaku? Zato
što vjeruju da su one oštre niklovane udice u mrvicama - najhranjiviji sastojci kruha.
travnja 2005.poznate po tome što je... koji izraz da upotrijebim?... najlakše bi bilo reći naivna,
ali ne i do kraja precizno, pa recimo — ograničene moći rasuđivanja.
Evo, da ne potrošim cijelu kolumnu u biblijskim parabolama i metaforama, jednog
nasumičnog primjera. U Runovićima kraj Imotskog djeca zadnjih dana odbijaju ići na
vjeronauk, a vjernici bojkotiraju mise, sve zbog toga što je odlukom Crkvenog vrha povučen
iz službe njihov župnik, franjevački svećenik Ljubomir Simunović. Popularni fra Ljubo
mjesecima je, naime, novac od milodara svojih župljana trošio na prilično nekonvencionalne
pastirske metode. Zgrožen valjda moralnom katastrofom čovječanstva, runovićki je župnik
odlučio stvar uzeti u, hm, svoje ruke, ispovijedajući preko telefona bludnice sa Solomunskih
otoka, posrnule djevojke iz seksi-oglasa i noćnog programa njemačkog RTL-a koje vape za
malo utjehe.
Fra Ljubo je tako danju pripremao runovićku mladež za sakrament prve pričesti, a noću
neumorno ispovijedao Pohotnu Hildu i Uspaljenu Kristl, udjeljujući im za ciglih 1,69 eura po
minuti i po dvadesetak Očenaša i Zdravomarija. I tko zna koliko bi ih još »iz mutnih voda
grešnosti prenio u naručaj Božje ljubavi« da telefonski računi župnog ureda u Runovićima
nisu dosegli gotovo 200 tisuća kuna, i da franjevački provincijal, procijenivši valjda da na
cijelom Solomunskom otočju nema više nijedne neispovjeđene bludnice, nije premjestio fra
Ljubu na nejavno, svakako manje odgovorno mjesto.
Sve je tu bilo jasno, i majka Crkva je priznala prekoračenje ovlasti i telefonskih računa, i sve
bi završilo kako već takvi slučajevi u Petrovim ribogojilištima i završavaju, dakle tako da
Crkva sve zataška ili — kao u slučaju nagodbe bostonskog biskupa u poznatom pedofilskom
skandalu - »obere Boston«. Samo da su Runovićani pristali šutjeti kao ribe. U nedjelju se,
međutim, cijelo selo okupilo pred crkvom na pravim pravcatim demonstracijama, potpisujući
peticiju za povratak svoga pratra i poručujući, pazite sad: »Ako je fra Ljubo i trošio novac na
seksi-telefone, trošio je naš novac!«
I zaista, ako mene pitate, stvar je tu čista, poštena i legalna baš kao i u prostorima takozvane
zemaljske vlasti. Zupljani su fra Ljubi dali novac iz svog džepa, i ako se njih ne tiče kupuje li
on od tog novca BMW-ov pra-tarmobil ili noću vrti aht-und-cvajcig-aht-und-cvajcig telefone,
ne znam koga bi se to trebalo ticati. Nedavno su, sjećate se, u krivolovu uhvatili i onog ribara
Cučeka, šestinskog župnika što je u svoju mrežu hvatao maloljetne djevojčice, nedoraslu
mlad, da bi na njima zadovoljavao svoju pohotu. Pohota je, međutim, samo njegova, a djeca
ničija doli šestinskihžupljana, pa su oni u sasvim pravednom gnjevu opkolili zgradu
zagrebačkog suda transparentima »Ne damo našeg župnika« i »Vratite nam don Cučeka«.
I samo se još budale čude kad u Gospiću pijani gradski boss brutalno siluje djevojku, a
Gospićani sutradan uglas kažu da se radi o političkom progonu njihova uglednog sugrađanina.
Vidjeli ste ih na televiziji: to su glamci iz ribogojilišta. Možete za njihove novce sliniti u
telefonsku slušalicu ili podizati mramorne dvore vojnih ordinarijata, možete od njihova novca
sliniti u Saboru i graditi privatne vile, možete iz njihova džepa kupovati za sebe luksuzne
limuzine, tvornice i hotele, možete raditi njima i njihovoj djeci što hoćete, možete uopće raditi
što god hoćete, a oni će opet svejednako nositi transparente s vašim imenom. I ne možete vi tu
sitnu ribu toliko popljačkati i poniziti koliko će ona svaki put glasati za vas.
Pa kad vas, ribare, uhvate kako s njihovim novcem zovete hot-line telefone ili burzovne
mešetare, oni će - baš kao Runovićani - reći: »Neka prvi baci kamen onaj koji je bez grijeha!«
Kad vi nakon toga prvi bacite kamen i pogodite ih posred glave, oni će vas gađati — kruhom.
I kad im na koncu pojedete sav kruh, oni će sve u slast jesti mrvice s vašeg stola. Pitate se
zašto to rade, ta smiješna stvorenja što dišu na škrge i praćakaju se u blatnom plićaku? Zato
što vjeruju da su one oštre niklovane udice u mrvicama — najhranjiviji sastojci kruha.
travnja 2005.Bauk determiniranog kaosa kruži Europom
ili dan kad je Crvena armija Svjetske Nadvlade udarila na goloruku Božju vojsku
Prema posljednjim saznanjima, Treći svjetski rat započet će u Rijeci 2025. godine. Mjesta za
paniku dakle nema, jer imate cijelih dvadeset godina da u dvorištu iskopate svoje malo
obiteljsko atomsko sklonište i napunite ga vakumiranim gavrilovićkama, arhivskim vinima,
švicarskom čokoladom i križaljkama.
I kad negdje u proljeće 2025. otpočne »bitka posljednjih vremena«, kad na riječkom Korzu u
veličanstvenoj prababi svih bitaka udari Crvena deterministička armija Svjetske Nadvlade na
višestruko slabiju i goloruku Bijelu vojsku Štovatelja Boga Stvoritelja, vi ćete u svom
skloništu pijuckati grand eru burgundac, udobno zavaljeni u tirkiznu pjenu podzemnog
jacuzzija, veselo prduckati u ritmu be-bopa iz vrhunskih Boseovih zvučnika i zahvaljivati
Nebesima za admirala Davora Domazeta koji vam je precizno i na vrijeme najavio Treći
svjetski rat, pa ste mjesec dana ranije sve blagodati suvremenog građevinarstva i moderne
tehnike pokupovali na karticu.
Da, ako već niste čuli, tako početak Velikog Konačnog Rata u svojim knjigama i intervjuima
najavljuje umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo. Prema njegovim istraživanjima, završni
će obračun Dobra i Zla početi u Rijeci — ima to neke veze s premještanjem stožerne
geostrateške gravitacijske točke na jug, taj dio i nisam baš dobro razumio - gdje će pukovnije
Gospodara Determiniranog Kaosa upravo bitkom za uništenje Hrvata krenuti u svoj pohod
prema Koreji, s paklenim planom da razore Božje Kraljevstvo, sruše sve monoteističke
religije, uspostave pseudoreli-giju New Agea i ovladaju svjetskim zalihama pitke vode.
Ne znam za one koji su redak ranije prekinuli čitanje ovog teksta i požurili u Pevec, ali vi koji
ste nastavili - baš kao i ja - morate osjetiti blagi užas kad shvatite da je čovjek koji mrtav
ozbiljan govori o Gospodarima Kaosa koji preko Da Vincijevog koda i Jutarnjeg lista
miniraju nosive duhovne vertikale Božjeg Kraljevstva, prije samo koju godinu bio načelnik
Glavnog stožera Hrvatske vojske i Obavještajne uprave GS OS RH. Osebujnu teoriju zavjere,
shvaćate, nije postavio nekakav pijanac u tijesnojmajici s likom Ante Gotovine na sanku
kolodvorskog kahca u Kninu, vec zapovjednik jedne sasvim pristojne europske Vojske,
čovjek dakle koji nam je - da ga je glava zaboljela samo malo ranije - svima mogao gurnuti
kalaš-njikove u ruke i mobilizirati nas u posljednji križarski rat protiv hostesa McDonaldsa,
majstora reikija, novinara Jutarnjeg, insralatera kablovske televizije, skladištara Coca-Cole i
ostalih bojovnika globalizma i Neiv Agea, u završni veliki boj protiv Novog Svjetskog
Poretka.
Ne kažem ja, i u normalnijim zemljama takvim se ljudima obraćaju s »gospodine admirale«,
ali nekako pažljivije i obzirnije; tamo na primjer nećete čuti da je netko rekao »gospodine
admirale, prije nego počne Treći svjetski rat, je li za nas bolje da ga dočekamo u Europskoj
uniji ili izvan nje«, već eventualno »gospodine admirale, prije nego počne Treći svjetski rat,
vrijeme je za vaše pilule«. I tamo, recimo, oni nose iste bijele uniforme, samo što se rukavi
vežu na leđima, dok su u nas, kako vidimo, rukavi dosta slobodnijeg kroja.
Nije, međutim, problem u njima - zapravo jest, naravno, ali nisam mislio u medicinskom
smislu - već u njihovim vojnicima. Naprosto nisam siguran da onih koji bi admiralu Loši
knjige promovirali u kreativnim radionicama specijaliziranih ustanova, s uređenim
travnjacima i obučenim osobljem, ima više nego onih koji su s njegovom knjigom najzad
došli na svoje, otišli u krčmu i slavodobitno je konobarima čitali na glas, a onda u dvorištu
uplakanoj djeci objašnjavali kako će na mjestu ljuljačke i kućice za Flokija tata sagraditi
krasno malo atomsko sklonište.
Kako, naime, objasniti da su Hrvati spremni bezrezervno povjerovati u najnevjerojatnije
teorije zavjere, paklene strategije Svjetskih Centara Moći, Sionskih mudraca, Slobodnih
zidara, Trilateralnih komisija, Globalnih Nadvlada i raznih đavoljih korporacija - ta nije li
upravo slučaj generala Gotovine dokaz kako Gospodari Determiniranog Kaosa ovladavaju
Kraljevstvom Božjim i zalihama pitke vode? — dok su istovremeno u stanju kao vješticu
spaliti svakoga tko se usudi reći da je, primjerice, Tuđman planirao podjelu Bosne? Spremni
su vam se u svoju djecu zaklinjati da su Protokoli Sionskih mudraca ključni dokaz
judeomasonske zavjere protiv slobodnog svijeta, a istovremeno do pucanja vratnih žila
objašnjavati kako su Brijunski transkripti i Tudmanovi stenogrami, Protokoli Brion-skih
mudraca, podmukla krivotvorina britanskih obavještajnih službi.
Naslonjeni na miješalicu u dvorištu iza kuće, nalijevajući armiranobe-tonsku ploču preko
bazena, gledat će vas oni sažaljivo kao šizofrenika, s podsmjehom vam objašnjavajući da su
vaše teorije o Tudmanovom »humanom preseljenju Srba« i aneksiji Bosne pomalo bolesne i
paranoične.Onda će vam, šarafeći Raspetoga u kapelicu svog novog atomskog skloništa, reći
kako ne treba biti naivan i vjerovati svakoj budali s transkrip-tima i najnevjerojatnijim
teorijama zavjere.
Eto, i ta Bosna, tu je barem stvar jasna kao dan — trezveno će vam i mirno na kraju
obrazložiti razumni admiral Lošo: »Prvi upravljani determinirani kaos bio je na području
bivše Jugoslavije, narodi na tom prostoru bili su prvi laboratorijski uzorak koji je testiran.
Metoda kojom se kriza drži u laboratoriju je nasilje, svi unutar toga moraju sudjelovati. Ako
ne sudjeluju, onda se inducirano učini da sudjeluju. Primjer toga je sukob Hrvata i Muslimana
u BiH.«
Sto se mene tiče, za gospodina admirala, dokonog penzionera što smišlja Svjetske ratove i
Sudnje dane na riječkom Korzu, te hobite i trolove za nove nastavke Gospodara kaosa, ja —
paranoik koji vjeruje u svaku glupost iz Tudmanovih stenograma — imam samo jedno
pitanje. Ne sjećam se sad je li to rekao Woody Allen ili neki drugi veliki ironik, ali kad ga je
ulični prorok s megafonom, transparentom i krunicom oko vrata pozvao da se pokaje i spasi,
jer sutra je smak svijeta, ovaj ga je hladnokrvno zamolio da mu u tom slučaju pozajmi svoju
kreditnu karticu.
Fore s Gotovinom su ionako sve potrošene.
svibnja 2005.Slučaj novinara Kristijana Horvata
ili kako je Ante Gotovina dobio nagradu za intervju s Ivom Pukanićem
Prije petnaestak godina, u sam ružičasti osvit hrvatske države, jedan splitski liječnik osnovao
je svoju stranku. Sjećate se tih vremena, ljudi su se budili ilirski preporođeni, pročitali bi neki
od hrvatskih magazina s Bleiburgom na naslovnoj stranici, popili kavu, otišli na sud
registrirati stranku i na povratku preko Pazara kupovali blitvu i kapulu za ručak. Svaki Hrvat
koji je držao do sebe imao je svoju stranku, i registriranih političkih stranaka bilo je više nego
danas književnih nagrada: na to slavno, pionirsko doba hrvatskog višestranačja i sada
podsjećaju požutjeli natpisi na vratima bolničkih odjela i psihijatrijskih ordinacija, znate ono
»Stranke primamo od 9 do 12«.
Naš junak, nazovimo ga Ante - zapravo se doista i zvao Ante - svoju je stranku nazvao
Hrvatska nacionalna demokratska hrvatska socijalna kršćanska hrvatska stranka narodnog
hrvatskog prava, ili tako nekako, jer običaj je bio da stranka u nazivu ima pridjeve »hrvatska«
i »demokratska«, da ne bi tko neupućen pomislio da je portorikanska ili feudalistička.
U prvom broju svog stranačkog glasila, koji se, kako je bio red, zvao Hrvatsko nešto, dr. Ante
je objavio opširan razgovor sa samim sobom. Bilo je to nama tako smiješno da smo se mjesec
dana zajebavali sa sirotim doktorom, koji je u rečenom intervjuu sam sebi govorio »Vi«.
Nismo tada shvatili dvije stvari: prvo, da se nije on sebi obraćao s »Vi« iz samodopadnog sa-
mopoštovanja, već iz prostog razloga što je bio u množini; i drugo, da je time udario temelje
novoj novinarskoj formi - autointervjuu - koji će kasnije proslaviti hrvatsko novinarstvo. Naš
je dr. Ante kasnije tiho preminuo, zaboravljen od države i struke, nikad ne dobivši zasluženo
priznanje za svoj pregalački rad, pa je možda i ovaj prisjećaj dobrom prigodom da Hrvatsko
novinarsko društvo nagradu za intervju godine nazove njegovim imenom.
Doktora Ante sjetio sam se pak prije koji dan, čitajući u novinama o skandalu s krivotvorenim
dokumentima na ime Kristijana Horvata, što su odbjeglom generalu Anti Gotovini pribavile
hrvatske obavještajne službe. Medu papirima koje gospodin Horvat ovih dana pokazuje
ljubaznimslužbenicama u Ministarstvu branitelja — »kako me se ne sjećate, gospođo Kosor,
to sam ja, Kristijan, samo mi je nos malo natekao« - nalazi se, naime, i — novinarska
iskaznica.
— Sto će, zaboga, Anti Gotovini novinarska iskaznica? — pitao sam se, naivan kao prije
petnaest godina, iako je pravo pitanje, naravno: što će mu, dovraga, putovnica? Za lice s
međunarodne tjeralice nema ustvari praktičnijeg dokumenta od hrvatske pressice. Poznato je,
znate to i sami, da hrvatska novinarska iskaznica u svijetu ima ugled kakav je u doba Hladnog
rata i miroljubive aktivne koegzistencije imao crveni jugoslavenski pasoš. Hrvatski novinari -
riječ »novinar« navodno potječe iz vremena kad su još pisali za novine - osobe su upravo
renesansnog spektra interesa i talenata, i s njihovom iskaznicom moguće je riješiti gotovo
svaki problem. Treba li vam ispis ženinih telefonskih poziva, ambasadorsko mjesto, većinski
paket dionica, zastupnička plaća, duga cijev, ispravni minobacač, šleper cigareta, Severinin
pornić, audi pun kokaina, bilo što, samo tipu pokažete novinarsku iskaznicu i problem je
riješen.
— Oho, hrvatski novinar, što niste odmah rekli — razvući će se osmijeh na licu vašeg
poslovnog partnera — zacijelo poznajete gospodina Horvata?
- Novinar Horvat? Znam samo jednog, Domagoj Horvat se zvao, ali taj je u Feralu bio
pseudonim -, odgovorite vi. - Ne, ne, to mu je valjda brat
- pokušava se sjetiti biznismen s diskretnim ožiljkom preko lijevog oka -ime mu je išlo
nekako na K.
Na K? Krešimir, Kazimir, Kosor... Kustić? Ne, Kristijan! - sjeti se tip iznenada - kao
Amanpour, samo muško!
Otkriće pressice na ime Kristijana Horvata neće, međutim, pretjerano uznemiriti odbjeglog
generala. Manje je poznato da ih on zapravo posjeduje nekoliko, stotine zapravo, i ubuduće će
samo morati pripaziti da susretljivim policajcima, kad ga zaustave zbog malo brže vožnje,
pokaže neku drugu iz svoje bogate kolekcije. Recimo, onu na ime Ivice Marija-čića. Ili
Milana Ivkošića. Ili Nenada Ivankovića. Ili Mirjane Hrge. Ili neko drugo ime iz Legije
stranica. Primjerice njegovu omiljenu novinarsku iskaznicu, onu na ime Ive Pukanića.
Upravo me ta zgoda — sjećate se, lani je za razgovor koji je sam sa sobom napravio za
Nacional dobio čak i nagradu za intervju godine - podsjetila na dr. Antu s početka teksta. I
ovaj Ante, gigant suvremenog hrvatskog novinarstva, voli sebi govoriti »Vi«. Nezaboravno je
bilo kad je u tom intervjuu u Nacionalu zdvojno i ekskluzivno sam sebe upitao: »Zašto niste
iskoristili medije i kroz njih ispričali svoju priču?«.Ante Gotovina se ne obraća sebi s »Vi«
kako bi sam sebi laskao, već zato što je — shvatili ste - u množini, pače u većini. »Svi smo mi
Ante Gotovina!«, kliče zbor hrvatskih novinara. »Ja nisam«, podiže ruku usamljeni Josip
Jović u zadnjem redu, »ja sam Mirko Norac«. I zaista, da je pravde, Mirko Jović Kevo je za
onaj legendarni intervju sa samim sobom u vlažnoj tami Dioklecijanovih podruma zaslužio
nagradu mnogo prije Ante Gotovine. Umjesto što sada iz riječkog zatvora šalje kolumne za
Slobodnu Dalmaciju.
Njegov kolega, HRT-ov lutajući reporter Ante Gotovina za to je vrijeme napravio novi
novinarski pothvat: s iskaznicom na ime Silvije Luks otišao je ravno kod Carle del Ponte, koja
je - ništa ne sluteći - sjedila nasuprot generala odbjeglice i slušala kako je šaljivdžija pod
perikom pita zna li gdje je Ante Gotovina. I ne samo to - za taj je razgovor Kristijan, Ivo,
Silvija, kako li se već zove, ponovno dobio nagradu za intervju godine! Ne bi me stoga čudilo
da tu nagradu osvoji i sljedeće godine, te tako malu plaketu Hrvatskog novinarskog društva
dobije u trajno vlasništvo.
Mogao bi, na primjer, napraviti intervju s odmetnutim vodom bosanskih Srba. Intervju bi išao
pod egidom »Ekskluzivno: razgovor ratnog zločinca i najpoznatijeg haaškog bjegunca«. Za
njega bi se mogao poslužiti nekom od iskaznica što idu na K. Recimo, Karadžić.
Mada zapravo nije ni važno. Meni ionako svi ti novinari idu na K.
svibnja 2005.Prokletstvo kamenih spavača
ili zašto je betonski križ na nekropoli stećaka jedan velik plus za Stolac
»Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu/ideš prema meni i u jurišu/pred sobom/sve
čistiš/i ništiš/Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš,/ ali nikako da nadeš/istinski put/do
mene...«
Tako je prije četrdesetak godina pisao veliki, možda najveći hrvatski i bošnjački pjesnik
Mehmedalija Mak Dizdar, čekajući »pod nogama prastarih šuma« kraj starog gradića Stoca da
mu u pohode dode »spavač ispod kamena«. Ni četrdeset godina poslije, niti četiri stotine
godina prije njega, nije sudbina Bosne i njenih ljudi tako snažno ispisana kao u njegovoj
zbirci Kameni spavač. I mogao je on svoje zapise ispisati i četristo godina ranije, i četrdeset
godina kasnije, i opet bi Bosna bila i »posna i bosa«, i »hladna i gladna«, i »prkosna od sna«. I
onda bi bili, i sada su — tamo na Radimlji kraj Stoca — kameni spavači pod stećcima čije
»blijede usne od miljevine« govore: »Davno ti sam legao i dugo ti mi je ležati.«
Na mjestu gdje je Mak Dizdar razgovarao sa spavačima ispod kamena, neposredno uz
najljepšu bosansku nekropolu sa stotinu trideset i tri prekrasno ukrašena stećka, vlasti etnički
očišćenog Stoca prije nekoliko su godina podigle betonski industrijsko-skladišni kompleks.
Nakon što su u ratu sravnile ovu bosansku varoš, hrvatske su se vlasti tako ritualno i
simbolično popišale na njen bosanski identitet, onako kako se svojedobno ono biće, što ne
zaslužuje ni da mu se ime spomene, jednako ritualno, nimalo simbolično i vrlo doslovno
popišalo na grobnicu žrtava ustaškog masakra u Veljunu.
Stećci su, naime, zajebana stvar. Nijednim slovom, znakom ili znamenom ne odaju oni
»vrlom pitcu nekom« spava li pod njim katolik, pravoslavac ili, daleko bilo, musliman. Čije je
to onda groblje, to na Radimlji kraj Stoca? Groblje Bosanaca? Groblje ljudi? Ta pretpostavka,
izvedena iz činjenice da nema tamo stećka sa šahovnicom ili slovom »U«, posve razumljivo
zbunjuje nove stolnike Stoca. Da ne bi, međutim, bilo daljnje zabune, ovih dana tik uz obod
znamenite nekropole podignut je i betonski križ posvećen — 60. godišnjici bleiburške
tragedije.»Križevi su zajednički simbol i oni nikomu ne bi trebali smerati, nego samo
povezivati ljude«, rekao je tom prilikom mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić. Sto je u
betonskom križu zajedničko Dizdarovim kamenim spavačima, kapitalu iz nakaznih
narančastih hangara industrijske zone, okupacijskim vlastima Stoca i izbjeglim Bošnjacima
posijanim po bijelom svijetu, zna valjda samo biskup Perić. Koliko god nas mrtvi ozbiljni
trudili uvjeriti da je stolački križ zajednički simbol - onako kako je neumrli duh mostarskih
liski divovski križ na Humu ocijenio kao »jedan velik plus za Mostar« - odavde, sa strane,
gledajući iz hladovine pod nogama borova zasađenih nekako baš u ono doba kad je Mak
Dizdar pisao Kamene spavače, izgleda prije da je ružnim betonskim križem prekrižena sama
Bosna, ona prije Karadorđeva, Graza, Zeneve i Davtona, Bosna koja je umirala od smrti, a ne
od sebe same, i u kojoj se kameni grobovi nisu radili po čovjekovoj vjeri, već po njegovoj
mjeri.
»Ti, koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda i vratio se, jer tami neima ništa do
ponovno ti sam«, piše na jednom od stećaka na Radimlji. »I mnogo ot moje ruke na zemji bi,
a ni ot mene niko ne bi mrtav ni ubit. I da ostavih kosti u tujini, i tad bih samo Bosnu sanjo.«
Tko zna jesu li neimari betonskog, hrvatskog Stoca pročitali ovaj zapis, uklesan na jednom od
stećaka na Radimlji? Tko zna je li u njima ostalo dovoljno ljudskog da se barem s nelagodom
štrecnu na njegov završetak? »Clovječe, tako da niesi proklet, ne tikaj u me«, opominje taj
kameni spavač, sna duga gotovo hiljadu godina, od onoga »ljeta kad bješe suša, pa u nebu ne
bješe nijedne suze za me.«
I ove godine suša je velika, biblijska, pa nema na nebu nijedne suze ni za njega, ni za ostala
stotinu trideset i dva spavača na Radimlji kraj Stoca. Suze su umjetne, i ovoga ljeta ima ih
samo za betonske spavače s Bleiburga, one koji zaista »ostaviše kosti u tujini«, ali ne
zavrijediše spomen ni što su mrtvi ni što su Bosnu sanjali, već samo da »tikaju« u kamene
spavače, i samo zato što se oni koji su ih se spomenuli Bosne nisu sjetili ni u snu. Pa bio on
tisućljetan poput onoga ot čije ruke na zemji niko ne bi ubit.
Ako se pak i upita vrli pitac neki je li baš tome služi križ na najljepšoj bosanskoj nekropoli,
neka proskita malo Bosnom što je nekad Bosnom bila. A ako mu je i Bosna daleko, neka ode
do Ciste Velike, sela na putu iz Trilja prema Imotskom, da vidi Crljivicu, izvanrednu
nekropolu stećaka sred koje već godinama stražare »zajednički simboli«, betonski križ i
visoka gvozdena bandera s hrvatskom zastavom, koje su lokalni neimari podigli valjda da ne
bi tko neupućen pomislio da to nije Hrvatska, kad se većkameni spavači nisu dosjetili da sami
na svoje stećke umjesto anacionalnih životinja i biljki uklešu znamen hrvatske
državotvornosti.
Ista je to primitivna ignorancija kojoj se obraćao spavač iz Dizdarove pjesme: »Ti si nakanio
da mene nema i pod svaku cijenu ideš prema meni, i u jurišu pred sobom sve čistiš i ništiš« —
i ista nakana kojom je onaj troglodit 1992. na zgradu sarajevske pošte napisao »Ovo je
Srbija«. Nepoznati je genij tada u Sarajevu nadopisao »Ovo je pošta, budalo«; sada, međutim,
nema nikoga da napiše »Ovo je svjetska spomenička baština pod zaštitom UNESCO-a,
budalo!«.
Ista je to, najzad, nepodnošljiva ignorancija kojom se na »nehrvatske« spomenike crtaju
hrvatski samoglasnici, ista bahatost kojom su splitski pravaši prekrasnu kasnoromaničku
heksaforu na Pjaci prekrili golemim plakatom Ante Gotovine. Ta bahatost ne priznaje povijest
stariju od svog mandata, ona ne podnosi kamen bez svog imena, ona će ritualno označiti svoj
teritorij svojim znamenom: ponekad križem ili zastavom, a ponekad samo jednim slovom,
ispisanim crnim auto-sprejem ili tankim, preciznim mlazom mokraće, svejedno. Tu će
bahatost uvrijediti kad netko napiše da su iz tih ruku križ i slovo jedno te isto, ispisani ili
ispisani, ali ne i kad ih te ruke upravo tako i upravo zato ispisu.
Te se ruke nikad nisu pružile rukama kamenih spavača, nikad nisu ni tražile »istinski put« do
njih. Kao što je to uradio veliki Dizdar u pjesmi Ruka, prvoj iz poglavlja nazvanog Radimlja,
u kojoj mu blijede usne od miljevine šapću: »Ova ruka kaže ti da staneš/i zamisliš se nad
svojim rukama.«
svibnja 2005-Marko Perković Manson Live
ili kako sagraditi župnu crkvu u Škabrnji i uz to dovršiti pulsku Arenu
A sve je moglo završiti bez galame i skandala, samo da je bilo malo pameti i dobre volje.
Govorim, naravno, o barufi što se nadigla zbog gostovanja američkog rockera Marilvna
Mansona u pulskoj Areni. Samo, eto, da su se svi ti župnici i katolički intelektualci dosjetili,
pa umjesto očajničkog vapaja za zabranu nastupa zloglasnog sotonista Mansona, zamolili
njegova menadžera — znamo da je zahtjev pomalo neuobičajen, ali ako je ikako moguće - da
se koncert održi u - Cavoglavama. Da, dobro ste pročitali: u Zagori, na izvoru rijeke Cikole.
Cak bi i prihod od ulaznica išao za dovršetak mjesne župne crkve. U nadi da ćete nam izaći u
susret, bla-bla, kako to već ide, sincerely yours, rev. Zeljko Staver, Pula, Croatia.
Ovako sam ja zamislio taj koncert: na stage, pred tridesetak tisuća duša, izlazi Marih/n
Manson i urla iz najmračnijih dubina svoga grla — Are you ready??? Tridesetak tisuća duša
na ledini pored Cikole odgovara - Yeaa-ahhhh!!! — a Marilvn, sav u crnom, ponavlja
zamuckujući na hrvatskom
- »Yeustee li... spruemniii?« »Jesmoooo!«, vrišti tridesetak tisuća duša, i oni svi u crnom,
poput svog sotonističkog idola. »Zaaa... štoouu... stee... spru-emniiii???«, diže atmosferu
Marilvn čitajući s papirića. »Za dooommmm«, odgovara tridesetak tisuća duša kao jedna, »za
dooom — spremnih!!!«
I kreće furiozni koncert: Manson pjeva o besmislu života i smislu smrti, zubima otkida
kokošje glave i baca ih u publiku, gore križevi na bini, cerekaju se slinavo goleme Vražje
glave, lete svinjske iznutrice, mačje oči, komadi goveđeg mesa i mrtvi štakori, a krv teče
potocima, hektolitri guste, crvene krvi, toliko je zapravo krvi da je dosjetljiv organizator
montirao u dnu bine manju hidrocentralu, točnije krvocentralu, za potrebe Manso-nova light-
shoiva. Onda, na vrhuncu koncerta, kreće poznati gitarski riff i Manson započinje hrapavim
glasom - »Jasenovac i Gradiška Stara...«
- pa sve bacajući u publiku ovčje glave, teleće koljenice, juneće tripice i janjeće pržolice
nastavlja - »...to je kuća Maksovih mesaraaaa!«.
Na kraju koncerta župnik don Zdenko Dundović broji novce, sve u zgužvanim novčanicama
od sto kuna, isplaćuje velikog domoljuba MarilvnaMansona, blagoslivlja ga i zadovoljno
javlja biskupu Anti Ivasu da je ostalo i više nego dovoljno novca da se završi župna crkva u
Čavoglavama, da ustvari ima toliko love da se može dovršiti i pulska Arena, od PVC-pro-zora
do kupole sa zlatnim križem. »Ha, ha, sav si vražji«, smije se biskup don Zdenku, »ali ti je
ideja božja!« »Nije moja«, skromno će don Zdenko, »nego od onoga novinara, znate onoga.«
I opet će, naravno, ispasti da ja vrijeđam Crkvu i vjernike. Jer njih je, eto, neviđeno pogodilo
što će u pulskoj Areni nastupiti Marilvn Manson, rock'n'roll cirkusant koji - četrdeset godina
nakon Morrisonova drkanja na bini i trideset godina nakon Sida Viciousa - sa svojom
šminkom, dvije kantice krvi i pozivima na ubojstva roditelja može šokirati još samo izolirane
mormonske zajednice u planinama Utaha. I da, naravno, Hrvate.
On, zamislite, govori o ubojstvima i pritom se đavolski kezi, on uz ime Marilvn Monroe nosi
prezime Charlesa Mansona, najpoznatijeg američkog zatvorenika, hladnokrvnog i brutalnog
ubojice. Ma gle k... Pardon, ma gle! A što da je za pseudonim izabrao, recimo, ime Anje
Šovagović-Despot, a prezime, nemam pojma, nekog drugog poznatog zatvorenika,
hladnokrvnog i brutalnog ubojice, nekog ratnog zločinca... evo na primjer Mirka Norca? Anja
Norac. Ili, još bolje, da je uzeo naziv neke strašne bombe, koljačkog noža, malja za ubijanje
stoke ili, pada mi na pamet, neke automatske puške, strojnice za ubijanje ljudi, Uzi,
Kalašnjikov, tako nekako. Anja Norac Kalašnjikov. Ili, još bolje — Thompson.
I šta da je tako, s takvim imenom, došao u pulsku Arenu, sav u crnom, da pjeva »Jasenovac i
Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara«? Ili — »U Čapljini klaonica bila, puno Srba
Neretva nosila«. A mladi fanovi, u crnim košuljama, pod crnim kapama, salutirajući visoko
podignutim desnicama, u hipnotičkom transu ponavljaju - »za dom!«, »za dom!«. Ili, kad već
zamišljamo, šta da je takav shock-rocker nastupio, recimo, u Ska-brnji, za obnovu mjesne
crkve Svetog Ante? Ili u Čavoglavama? Kad su ovako graknuli zbog koncerta u jednoj
profanoj, bezbožnoj rimskoj areni, zamislite kako bi tek Crkva i njeni dušebrižnici skočili da
je taj Manson, Thompson, kako li se već zove, svirao za gradnju župne crkve u Čavoglavama?
Kako meni, međutim, Vrag ne da mira - to mi je u ugovoru, trebalo je o tome misliti na
vrijeme - sjetih se da je upravo jedan takav, baš Thompson se zvao, svirao za gradnju župnih
crkava u Skabrnji i Čavoglavama. Sjetit ćete se i vi, ima tome godinu dana, malo više, kad se
na koncertu u Skabrnji crnilo od uniformi i orilo »Evo zore, evo dana«, a koncert za crkvu u
Čavoglavama mjesni župnik don Zdenko Dundović popratiolakonskim — »najvažnije da se
pjeva i veseli«. I baš kao što ne vidim da je ijedan svećenik za Mansonov koncert rekao tako
nešto - »najvažnije da se pjeva i veseli« — ne sjećam se, možda se vi sjetite?, da su se pisale
peticije za zabranu Thompsonova koncerta, jer on na svojim koncertima »poziva na nasilje,
krv i ubojstva«. I ne sjećam se da je policija tada razmatrala zabranu »javnog okupljanja«
zbog »raspirivanja vjerske, rasne ili nacionalne netrpeljivosti«, kako već glasi taj paragraf.
Uostalom, ako zaista postoji takav Zakon, ja već sad pozivam da mi se pridružite u peticiji
splitskoj i zagrebačkoj policijskoj upravi, te javno zahtijevam zabranu javnih okupljanja u
crkvama Svetog Dominika u Splitu, te Ranjenog Srca Isusova u Zagrebu, tamo negdje pred
Novu godinu, kad shock-pateri Luka Prcela i Vjekoslav Lasić budu držali mise zadušnice za
poglavnika Antu Pavelića.
Takvih vam se, vjerujte mi, za vašu djecu valja bojati, a ne Marilvna Mansona. Jer nije baš
svaki cirkusant s naopakim pentagramom i tri šestice na nadlaktici Sotonin sin. Baš kao što,
shvatili ste, nije svaki cirkusant s bijelom haljinom i srebrnim križem na prsima — Božji
čovjek.
kolovoza 2005.Cas seksualnog vaspitanja
ili jesu li ratni veterani veći eksperti za povijest nego časne sestre za spolni odgoj?
— Dobro — isprsit će se pred razredom sredovječan muškarac u izglačanoj uniformi, dok mu
dugmad napeta preko trbuha prijeti poput ve-be-era u Rujanima. — Ko će mi reć di smo stali
zadnji put? Petre Krešimire Četvrti?
— Nisam ja Petar Krešimir Četvrti — sramežljivo će se javiti mališan iz zadnje klupe. —- To
je ime oca. Petar Krešimir IVE, sin Ive, gospodine nastavnice.
— Je li? — unijet će se strogi oficir prestravljenom dječaku u lice. — E pa vidiš, nisam ni ja
zastavnik! Zastavnici su bili u onoj vojski, srbočet-ničkoj, a u našoj su narednici, satnici,
bojnici i tako to. Evo, metnimo, ja sam satnik. Jel to jasno?
— Ali ja nisam rekao zastavnik, nego nastavnik, gospodine... satnice.
— Opet krivo. Najprvo i najprvo, nisam ja za tebe gospodin satnik. Jesil ti s menom gonijo
četnike po Dinari?
— Nisam, gospodine...
— Profesore — unijet će se opet u malo, blijedo lice gospodin nastavnik, satnik, što li već. —
Za tebe sam ja gospodin profesor. Jesmol to usvojili sad?
— Jesmo! — složno će zacvrkutati mališani.
— Vrlo dobro. Ko će mi sad reć di smo stali zadnji put?
— Na Četvrtoj ofenzivi -— spremno će odgovoriti djevojčica iz prve klupe. — Stali smo u
ljeto 1995-, kod ofenzive na Banja Luku, gospodine profesore.
— Vrlo dobro, Nela! A zašto smo stali kod Banja Luke?
— Zato jer smo imali skraćene satove — odgovorit će mala bistrica — jer je gospodin biskup
držao otvoren sat biologije.
— Ne! — zagrmjet će na to glas gospodina profesora. — Nega smo mi stali kod Banja Luke
zato jer je američki veleposlanik zvao našega vrhovnog komandanta dr. Franju Tuđmana i
kumijo i molijo da se zaus-tavimo! A zašto je američki veleposlanik kumijo i molijo da se
zaustavimo kod Banja Luke?
— Ja znam, gospodine profesore! — javit će se onaj rošavi mangup iz druge klupe. — Zato
da povampirene ustaše ne pokolju goloruku srpsku djecu!
— Opet on! — pobjesnit će naš profesor, doći do druge klupe i onda sitnom dječaku do
rošavog mangupa odvaliti zvučan šamar. — Jovice, koliko sam milijona puta reko da nema
šapćanja?
Tako će, otprilike, izgledati nastava suvremene povijesti u hrvatskim školama kad sljedeće
školske godine zaživi genijalan projekt ministra prosvjete Dragana Primorca, SDP-ovog
hadezeovca Milana Bandića i pregaoca iz veteranske udruge Tigar 90/91 Rakitje, koji su sjeli
za stol i na osamdeset stranica složili projekt nastave tzv. Domovinskog odgoja za osnovne
škole. Za početak jednom mjesečno — a ako stvar dobro krene valjda i jednom tjedno, pa i
češće, zašto ne? — isluženi oficiri Hrvatske vojske, veterani Bljeska i Oluje s ulaštenim
Spomenicama, Pleterima, Redovima i Veleredovima na grudima, našoj će djeci držati rijetko
zanimljiva, atraktivna i uzbudljiva predavanja o Domovinskom ratu, živo svjedočeći o
slavnim danima stvaranja hrvatske države, o ratnom putu i herojskoj epopeji Tigrova, ono kad
su probijali južni front i kad su gonili Crnogorce, kad je Fric golim rukama zarobio osamdeset
rezervista, kad su u Rujanima Donjim trčeći u cik-cak izbjegavali srpske ve-be-erove, i kad je
general Bobetko popizdio jer je Bego sa svojima iz Rakitja otišao do Nikšića na pivo... dok će
djeca s neizrecivom dosadom gledati kroz prozor, ili u sat na kojemu je vrijeme stalo. Samo
će onaj rošavi mangup iz druge klupe ispod udžbenika admirala Loše Domovinski odgoj 2 na
svojoj Playstation Pocket konzoli rasturati mrske intergalaktičke snage i golim rukama ubijati
čitave divizije Saturnijanaca.
Od ministra znanosti koji je onako ustrajno ratovao s idejom suvremenog međunarodnog
Instituta za istraživanje života, i države čiji je službeni stav da prepisivanje magisterija nije
kriminalno djelo, najmanje što se na polju prosvjećivanja novih naraštaja i ponižavanja
svekolike hrvatske znanosti moglo očekivati bila je ovakva jedna inicijativa, nakon koje zaista
više ništa ne stoji na putu klasičnim srednjovjekovnim skolastičkim programima, te
prigodnim lomačama u školskim dvorištima za one koji djecu uče da je čovjek nastao od
majmuna, da se zemlja okreće oko Sunca i da je general Mirko Norac osuđen ratni
zločinac.Jer, na stranu sav opravdan bijes zbog neumrlog komunističkog uma, iz čijeg se
sklopa i ispilila ideja o »otvorenim časovima istorije«, ovdje je riječ samo o osebujnom
shvaćanju kompetencije kojim je impregnirano cijelo hrvatsko društvo. To društvo, veselo
društvance u kutu — u kojem su ministri obrane bivši pekari pizza, a pizze peku umirovljeni
policajci, u kojemu su generali monteri centralnog grijanja, a centralno grijanje vam ugrađuju
sveučilišni profesori - nema nikakvih problema s tim da djeci seksualni odgoj predaju časne
sestre, a povijest oficiri. Njima je, najzad, slavna hrvatska povijest čista, nevina i sveta točno
onoliko koliko i časnim sestrama seks.
Uostalom, ako je »aktivno sudioništvo« u ratu uvjet da bi se o ratu podučavalo djecu i jamstvo
da će djeca dobiti pravu istinu, kako to da se nitko u Ministarstvu prosvjete i znanosti nije
dosad sjetio da taj toliko sporni seksualni odgoj djeci predaju »aktivne sudionice«. Razmislite
malo: prostitutke bismo konačno makli iz mračnim uličica i parkova, dobile bi socijalno,
zdravstveno i urednu plaću, a pritom su sasvim sigurno bolji pedagozi i psiholozi nego satnici
iz Rakitja. Da ne govorim koliko bi djeci bilo zanimljivije slušati satove na otvorenom
profesorice Elizabete nego profesora Rojsa.
— Dobro — isprsila bi se pred razredom na nekom sljemenskom proplanku gospođica
profesorica, dok joj dugmad napeta preko grudiju prijeti poput onoga ve-be-era u Rujanima
Donjim. — Ko će mi reć di smo stali zadnji put?
— Stali smo na predigri — zacvrkutao bi spremno cijeli razred.
— A zašto smo stali na predigri? — upitala bi gospođica profesorica.
— Zato jer smo imali skraćene satove — odgovorila bi ona mala bistrica — jer je profesor
Gotovina držao otvoreni sat zemljopisa.
rujna 2005.Heroji olimpijskih jacuzzija
ili utjecaj azijskog DNA biljega u Y-kromosomu na plovnost slavenskih muškaraca
Tek nedavno, eto, saznali smo za izvanredno otkriće samozatajnog ministra znanosti Dragana
Primorca, koji je analizom DNA pedeset osmorice hrvatskih muškaraca znanstveno potvrdio
tezu što je dugo smatrana tek legendom iz Tudmanovih vremena — onu, naime, da su Hrvati
porijeklom Iranci. Nadmoćno je pritom odmahnuo rukom na dobacivanja jalnuških diletanata
kako je na uzorku od samo pedeset osam muških Hrvata jednako pouzdano mogao dokazati i
da su svi Hrvati muškarci i da nema Hrvata žena. »Kako se onda razmnožavaju?« »Nikako«,
odgovaraju u neslanoj šali diletanti, »zato ih i ima samo pedeset i osam.«
Proučavajući u laboratoriju gene svojih zamoraca, pardon Zagoraca, pardon Primoraca,
zaključio je tako naš ministar da čak 45 posto njih u svojim genima nosi takozvani azijski
biljeg, a jedva dvadesetak posto onaj slavenski. Kojim su naše perzijske kromosome
vjerojatno uprljali Titovi inženjeri na iranskim, bahreinskim i kuvajtskim bauštelama.
Nisu ponosni Hrvati ni časa časili da proslave konačno dokinuće štros-majerovskog
slavenskog mita. U ognju nacionalne katarze jedan od njih riješio je da naročitom gestom
dade svoj obol iranskom preporodu Hrvata. Duje Draganja, tako se zove mladić, naumio je,
kažu, uzeti nekakvo zgodno perzijsko ili arapsko državljanstvo, te simbolički premostiti tisuće
godina i kilometara što su se ispriječile između naše dvije domovine. Upravo tako, dakle
simbolički i nimalo slučajno, odlučio se za Bahrein, otočnu državu što se smjestila usred
našeg Protojadrana, Perzijskog zaljeva, točno pred obalama Lijepe naše Islamske Republike
Iran. Za taj Brač naše stare djedovine - je li slučajno da se otok smješten jugoistočno od
Bahreina zove baš, pazi sad, Huwar?! - Duje Draganja bi nastupio na Olimpijadi u Pekingu, a
zauzvrat bi od šijitske braće dobio milijun dolara, tako da ovi zanimljivi Iranski susreti
Republiku Hrvatsku ne bi koštali nijedne jedine petrokune.
Ali avaj! Umjesto da slave Draganjinu hvalevrijednu inicijativu, Hrvati su odjednom
konsternirani idejom da bi on već sutra s desnicom na depiliranimgrudima mogao mrmoriti
»Lijepo naše Bahreino, oj junačko zemlje milo, staro slave djedovino, da bi vazda nafte bilo«.
Naprotiv, mogućnost da Draganja za milijun dolara klorom i faunom svjetskih bazena pronosi
slavu nezavisnog Bahreina doživljena je kao izravna izdaja. Onaj neobičan uzorak, što se u
nedostatku preciznije antropološke definicije naziva sportskom javnošću, mješavinom
sažaljenja i prezira označio ga je sportskom kurvom, a najizravniji je, kao i obično, bio
doživotan tupoglavar svih hrvatskih sportskih institucija, Juan Antonio Vrdoljach, koji je
izdajice svoga državljanstva nazvao - »škovacinima«.
Smrad škovaca, zanimljivo, nimalo mu ne smeta kad škovacin Nikolaj Pešalov Vrdoljakovoj
Hrvatskoj sa svake Olimpijade u svojoj škovacjeri donese pokoju medalju, ili kad ono
»brazilsko smeće« Eduardo da Silva Antu-novu domovinu u kontejneru odvede na Europsko
nogometno prvenstvo za juniore.
Nisu li, uostalom, tu Vrdoljakovu Hrvatsku iz tamnice naroda u slobodu izveli upravo
škovacini što su za šaku konvertibilnih valuta bez problema uzimali njemačka, kanadska ili
paragvajska državljanstva, šepureći se tuđinskim pasošima dok smo mi, draganje, orali
domovinske bazene i slušali bajke o biznisima u njihovim dalekim bahreinima? Nisam čuo da
je tko zbog kanadskog pasoša škovacinom nazvao Gojka Šuška, ili onog talentiranog dečka
Antu Gotovinu što je godinama za šaku franaka pod francuskom zastavom nastupao po
Gvineji i Alžiru. Nisam čuo da je netko domoljube s dvojnim državljanstvom nazvao
škovacinima zato što njihove goleme jahte kupljene od naših tvornica plove pod panamskim i
liberijskim zastavama.
Postavimo stvari ovako: da je Draganja u SAD otišao samo zbog fakulteta, bi li itko živ u
ovoj državi ikad postavio pitanje zašto je jedan student kulture slavenskih zemalja i
međunarodnog menadžmenta - to, naime, on tamo studira - uzeo američko ili bahreinsko
državljanstvo? Za magisterij mu treba pedeset hiljada dolara, i pritom mu, nećete vjerovati, na
Berkelevu ne daju da ga prepiše, već ga mora sastaviti svojim riječima. Veliki, debeli Hrvati
što mu prigovaraju unovčavanje talenta, tu lovu potroše samo na jacuzzi-bazen u svojoj
podsljemenskoj vili. Duje pak s potpuno istim hrvatskim DNA može dobiti Nobelovu nagradu
iz ekonomije, ali Hrvate zanima samo dok pod njihovom zastavom zamahuje rukama po vodi.
Glupo?
Naravno. Može i ovako: ako mladi bahreinski plivač Duje Ibn Al-Dra-ganya u Pekingu obori
tri svjetska rekorda, hoće li oni manje vrijediti zato što nije Hrvat? Vrijede li svjetski rekordi
Asafe Powella na 100 metara iliMikea Powella u skoku u dalj manje zato što Powelli nisu, šta
ja znam, Pawellići? I zna li itko čiji su uopće ti »čudni ljudi čudna imena«?
Rekao je jednom prilikom veliki Mate Parlov, Naš Najveći: »Ja sam prvak svijeta, kako ja
mogu biti nacionalist?« Samo eto tim, kako se zovu, Hrvatima veličanstveni rezultat Rashida
Ramzija, prvog čovjeka koji je postao svjetski prvak na 800 i 1500 metara, ništa ne znači jer
čovjek nije Hrvat. Već Marokanac što - by the way - trči pod bahreinskom zastavom.
Sto se Draganje tiče, on će dogodine diplomirati - iz slavenskih kultura predlažem mu rad na
temu »Utjecaj azijskog DNA biljega u Y-kro-mosomu na plovnost slavenskih muškaraca« —
i za koju godinu uživat će u svojoj vikendici na Huwaru kao, uz Pešalova, jedan od rijetkih
Hrvata s olimpijskim medaljama osvojenim pod dvije zastave. Veliki, debeli Hrvati što s kraja
na kraj olimpijske kade mogu stići samo jahtom - pod uvjetom, dakako, da im u olimpijski
bazen uopće stane — za to će vrijeme u svojim luksuznim jacuzzi-bazenima tonuti sve dublje.
Do DNA.
rujna 2005.Don Zivkov kod
ili što ako je Isus imao pokvarene zube, klempave uši i jednu kraću nogu?
Antropolozi i kompjutorski eksperti koji su se za potrebe dokumentarnog filma BBC-a
obračunali s klasičnom renesansno-hollywo-odskom ikonografijom Isusa Krista, i na
znanstvenim pretpostavkama rekonstruirali moguć izgled mladoga palestinskog proroka,
navukli su bijes katoličkih talibana, razjarenih foto-robotom crnpurastog bliskoistočnog
konjokradice i švercera kalašnjikovima, kakvog su im ponudili kao vjerojatan lik
Bogočovjeka. Nisu, naravno, izostali ni komentari hrvatskih stručnjaka, u svijetu poznatih
istraživača Y-kromosoma. Uz uvrijeđeni, deoksiribonukleinsko kiseli smiješak ruga se tako
naš don Zivko Kustić protestantskom nauku koja Sina Božjeg vidi kao »neandertalca«,
zaključujući da njihova »slika Isusa nije plod znanosti«, već »zlobe«.
Na stranu tupav ignorantski stav jutarnjeg propovjednika, koji ismijava znanstvenu
pretpostavku da bi Isus mogao/morao izgledati naprosto onako kako su ljudi na Bliskom
istoku tada izgledali, dakle tamnoputi i crnokosi. Odakle mu, uostalom, ideja da bi Isus Krist
morao izgledati kao da je iz Nazaretha, dakle kao gitarist nekakvog sweet-metal banda pomno
njegovane bradice i izblajhane trajne, koji na posljednjoj večeri samo što se nije popeo na
binu, uzeo gitaru i zapjevao Love hurts?
Ideja, naravno, nije Kustićeva. Već su prvi kršćani - »ne poznavajući Kristova obličja« - Isusu
jednostavno davali lice mitoloških junaka iz svoje bliske neznabožačke prošlosti, poput
Hermesa ili Orfeja. Talijanski renesansni modni stilisti uredili su ga do kraja, baš kao u Oprah
Showu, pa je tako crnomanjasti palestinski konjokradica — look at him noivl — postao
fragilni dugokosi ljepotan kakvoga bi svaki dinarski katolički otac odmah poslao u brijača, pa
u teretanu.
Od žive diskusije u kojoj britanskim antropolozima naš don Zivko pod nos gura torinsko
platno — što je znanstven domet sasvim u rangu Hrvoja Sošica, ministra Primorca ili onoga
uglednog zagrebačkog doktora koji tvrdi da umjetno začeta djeca u snu vide ljude u bijelom
— zanimljivija je, međutim, uvrijeđenost kojom je Kustić dočekao mogućnost da je Isus
izgledao kao »pračovjek«. »Sto je nekoga moglo navesti da Isusa prikažekao pračovjeka?«,
bolno odjekuje njegov krik. »Zar se ne bismo mogli složiti da jedni drugima ne vrijeđamo
svetinje?«
Zanimljivo. Hrvatske katolike, ako sam dobro shvatio don Zivka, vrijeđa to što je BBC-jev
crnomanjasti Krist niskog čela za zapadno oko — baždareno na industrijsku ljepotu Kleinovih
modela za muško donje rublje — ružan. Sto će na to reći ljudi koje dragi Bog nije obdario
licem po strogim standardima Don Zivkovog koda, već sasvim prosječnim zalis-cima i
podbratkom? Treba li dodati i ono - »na svoju sliku i priliku«? Od čovjeka posvećenog Duhu
ne bi se očekivala banalna rasprava o Isusovu looku, bliža ženskoj spavaonici Big Brother
kuće nego spiritualnim visinama propovjedaonice nad oltarom.
Zašto, uostalom, Krist ne bi bio niskoga čela i gustih crnih obrva? Zašto ne bi bio, šta ja
znam, nizak i debeo? Možda je imao i jednu nogu kraću, možda je bio razrok, vjerojatno je
imao pokvarene zube, vjerojatno je na pasjoj judejskoj vrućini za Kustićeva fino ugodena
osjetila i gadno zaudarao na znoj i ovčji loj? Možda je imao kreštav glas, ili klempave uši,
možda nije znao izgovoriti »r«? Bi li i to uvrijedilo štovatelje lika i djela Isusa Krista? Ili bi se
oni prvi rugali Isusu Kvistu Nazavećaninu? Baš kao što svojom uvrijeđenošću vrijeđaju sve
ružne i hendikepirane ljude, sve koji nemaju lik i tijelo Brada Pitta, niti novca za plastičnog
kirurga?
Kontemplari Don Zivkovog koda tako su se lijepo postrojili u istu mega-korporacijsku
policiju koja nas već lijepih pola stoljeća uvjerava da je ljepota »svetinja« (citat Kustićev) i da
je loše - pače, kako vidimo, i uvredljivo -biti ružan. Ista je to policija koja je manje vrijedne
neandertalce nekoć tjerala u koncentracione logore, i koja djevojčice danas tjera u pakao
bulimije i anoreksije. A sve zato što je sredovječna, pretila tajnica ili prezenterica vremenske
prognoze našoj ubermensch-cw\Yizaći)\ podjednako nezamisliva kao i beba u naručju umorne
i podbuhle, u trudnoći petnaest kilograma odebljale Majke Božje, neuredne kose i podočnjaka
ljubičastih od neprospavane noći i Isusekovog plača zbog grčeva ili, recimo, proljeva. Jer
našoj je civilizaciji nezamislivo da je Isus, kao bogočovjek, dakle bog, ali čovjek, mogao na
primjer imati proljev. Sto, vrijeđa vas ta pomisao?
Policija toga visokodizajniranog Novog Svijeta, u koju se eto prijavio i don Kustić,
podjednako bira i glasnogovornice velikih tvrtki, i finaliste splitskih festivala, i kandidate za
Big Brother. Na koncu, po uzorku iz raznih Survivora, Barova, Multi Talentsa i ostalih
realitjja, antropolog Kustićeva profila mogao bi zaključiti da su svi Hrvati naočiti, preplanuli i
atletski građeni manekeni, a sve Hrvatice dugokose i dugonoge gorske vile lijepih,okruglih
grudi. I, na žalost, tek potvrditi jednako znanstveni stereotip po kojemu su lijepi ljudi šuplji
poput gumenih lutaka iz sexy-shopova.
Kakve bi šanse u Coca-Colinom muzičkom showu imala, primjerice, debeljuškasta i pristava
djevojka anđeoskog glasa? Koliko bi u Big Brot-heru ostao, recimo, kratkovidan Fulbrightov
stipendist? Ili, da budem iz-ravniji, Isus Krist iz BBC-jevog dokumentarca — omaleni, ružni i
dosadni stolarski šegrt iz Nazareta koji ukućane maltretira moralizatorskim pro-dikama o
»siromašnima duhom u Kraljevstvu Nebeskom«, i ponizno im pere čarape dok ga oni u
spavaonici ogovaraju?
Ako mene pitate, ja bih novac radije stavio na Kustićevog kandidata, ispraznog plavokosog
manekena s medugorskih naljepnica koji svako jutro nakon tri serije sklekova pomno fenira
uvojke i maže ten dnevnom kremom, pa za doručkom ukućane zabavlja pretvaranjem vode u
Karlovačko pivo, komentirajući grudi Marije Magdalene i nisko, neandertalsko čelo svog
najvećeg konkurenta, temperamentnog galeba Barabe iz Jeruzalema.
listopada 2005.Cijeli svijet jedna poljana
ili kako je inženjer Merčep srpskim lelekom gradio hrvatski Telekom
Znate li koji je najbolji način? Postoji mali induktor, poljski telefon, pa Srbina priključiš na to.
Pitaš ga onda odakle je, on ti kaže »iz Dvora na Uni«, a ti onda na poljski telefon nazoveš
Dvor na Uni.
Tako se nekad davno, kad su mobitele teške pola kilograma i desetak tisuća maraka imali
samo Hercegovci iz viceva, u primitivnoj hrvatskoj telefoniji pozivao Dvor na Uni. Prije
pojave japanskih i finskih džepnih kompjutorskih čudovišta imali smo nezgrapne, teške
poljske naprave. Nisu, dakako, bile iz Poljske, već su naziv dobile zbog toga što su u zla
vremena fiksnih telefona omogućavale kakvu-takvu vezu u nepristupačnim poljima i
Poljanama.
Mukotrpnih početaka telekomunikacije na ovim prostorima, kad se veza s Dvorom na Uni
dobivala spajanjem na genitalije kakvog priručnog Srbina, svojedobno se bio prisjetio upravo
jedan od pripadnika jedinice glasovitog inženjera Tomislava Merčepa, koji su početkom
devedesetih priključivali poljske telefone u Vukovaru, Gospiću, Zagrebu i Pakračkoj Poljani,
u vrijeme kad Hrvatska još nije cijela bila pokrivena signalom induktorske telefonije.
Danas je sve mnogo lakše i jednostavnije. Za telefonsku vezu s Dvorom na Uni ne trebaju
više, kao nekoć, ranac i stroj s ručicama i brojčanicima, kilometri žice i jedan Srbin. Dvor na
Uni danas se naziva jednostavnim biranjem na minijaturnim telefonima opremljenim
kamerama i klima--uređajima. Danas se ta usluga zove roaming. Danas je inženjer Tomislav
Merčep, otac suvremenog roaminga, kandidat za člana Nadzornog odbora Hrvatskog
telekoma.
Inženjer Merčep ima bogato iskustvo u telekomunikacijama i nadzoru. »Merčep je sve znao,
on nije osobno sudjelovao u egzekucijama, ali je čitao sve što smo mu mi pisali u
izvješćima«, priča njegov vrijedni djelatnik s početka priče. Ukratko, Tomislav Merčep bio je
nešto poput predsjednika Nadzornog odbora Pakračke Poljane.O njegovim patentima i
dosezima na polju telekomunikacija, a bogami i na poljanama iste, postoji još bezbroj
svjedočanstava. Na primjer: »Merčep me nazvao telefonom i zaprijetio da će srediti mene i
moju obitelj ako njegovu sinu ne zaključim pozitivnu ocjenu«, ispričala je nedavno na
zagrebačkom Općinskom sudu neka Melita Rolich. Prije koji dan, naime — nekako
istovremeno kad su ga i dragovoljačke udruge istaknule kao svog kandidata za Nadzorni
odbor HT-a - inženjer Merčep trebao se pojaviti na suđenju zbog telefonskih prijetnji
profesorici Treće ekonomske škole što se drznula njegovom sinu dati — jedinicu.
Na sudu se, naravno, nije pojavio. Osnovano se sumnja da je zatajila digitalna telefonija.
Nekad, u romantično doba poljskih telefona, tehnologija je bila mnogo pouzdanija. Nadeš na
ulici Srbina, spojiš mu žice na ekstremitete, okreneš ručku i dobiješ Dvor na Uni. Ili, šta ja
znam, nadeš telefonski broj učiteljice, okreneš brojčanik, predstaviš se i sin dobije peticu u
svjedodžbi.
Danas, međutim, kad su Merčepovi teleoperateri odlučili svoje znanje i iskustvo uložiti u
biznis, umjesto po burzama oni se vuku po sudovima. A tamo nikoga ne zanimaju zasluge iz
herojskih vremena hrvatskih telekomunikacija, kad se srpskim lelekom gradio hrvatski
Telekom. Telefonom nazoveš, primjerice, vlasnika benzinske crpke u Zenici i ljubazno mu
ponudiš zaštitu njegove imovine i djece, a umjesto vreće novca dobiješ nekoliko godina
zatvora. Pitajte Igora Mikolu, još jednog od Merčepovih radnika iz terenske jedinice
Pakračkog telekoma. Ili njegovog kolegu Muniba Suljića, kojemu je zbog ubojstva
Aleksandra Antića u Pakračkoj Poljani prije par tjedana izrečena presuda od deset godina
zatvora.
»Na Pelješcu sam nedavno kupio kuću, otvorio konobu i taman počeo s planovima za gradnju
hotela s pedeset soba, a onda dode ova presuda«, požalio se novinaru nesuđen, a osuđen
biznismen, kao da ga je usred velikog poslovnog projekta prekinula upala grla, a ne osuda
zbog ubojstva. »U Trogiru sam već završio 70 posto poslova na izgradnji velike hladnjače.
Propala bi tako zelena mafija, jer poljoprivrednici ne bi morali budzašto prodavati svoje
proizvode nakupcima, nego bi ih skladištili u našim hladnjačama. Ali ne, Munib Suljić ovoj
državi više odgovara kao ubojica nego kao biznismen!«
Pionir induktorske telefonije i poljoprivrednog skladištarstva Munib Suljić danas je u bijegu.
Na izricanju presude na Županijskom sudu u Zagrebu, baš kao i njegov šef na Općinskom,
nije se pojavio. U suvremenom telekomunikacijskom marketingu to se zove »neograničena
sloboda«. To je ono kad Vesna Škare-Ožbolt u crvenoj haljini raspuštene kose trči cvjet-nom
livadom, snima se 3G mobitelom i šalje MMS Munibu Suljiću, uspješnom poslovnom
čovjeku na odmoru u nekom karipskom lounge--baru, a on s širokim osmjehom na
preplanulom licu zove Tomislava Mer-čepa, korporacijskog menadžera koji na sastanku
Nadzornog odbora u futurističkom uredu HT-a zamišlja kako na cvjetnoj poljani, u
usporenom snimku, trči ususret zamamnoj plavuši u crvenoj haljini. Dok dolje, uz muzičku
podlogu Green, Green Grass ofHome, ide slogan: Hrvatski tele-kom — cijeli svijet jedna
poljana.
Ali ne, ovoj državi oni više odgovaraju kao ubojice nego kao biznismeni!
Ministrica pravosuđa — atraktivna plavuša iz reklame za HT — to, uostalom, najbolje zna.
Baš jučer čitam tako u novinama kako od svih ministara u hrvatskoj Vladi ona na službeni
mobitel troši daleko najviše, čak četiri tisuće kuna mjesečno! A ubojice i biznismeni joj i dalje
ne odgovaraju. Samo kažu: »Pretplatnik je trenutačno nedostupan.«
studenog 2005.Per Aspera Ad Opel Astra
ili tko želi biti milijunaš, a tko kancelar Vojnog ordinarijata
Da je kviz Tko želi biti milijunaš postojao prije dvadesetak godina, medu jokerima koji bih
zvao u pomoć sasvim sigurno bi bio i rođeni brat moje nepismene babe Kate. Fra Ferdo
Barada - tihi starac sitnog koraka i golemog znanja - bio je franjevac stare škole, erudit s
kojim sam subotom učio latinski, a nedjeljom odlazio na Hajdukove utakmice, preko puta
njegova samostana pod zapadnom tribinom nove poljudske školjke.
U to doba svećenici su, naime, bili obrazovanija i pametnija manjina svoga stada i nisu
dokono krstili jariće. Je li zbog toga što nije tada bilo autoputova, a dućani nedjeljom ionako
nisu radili, tek nisu se kršćanski pastiri zabavljali blagoslivljanjem autoputova i kampanjama
protiv rada nedjeljom. Umjesto toga završavali su ugledne europske teologije, govorili tri-
četiri živa, par mrtvih jezika i perfektno se služili pučkim, i mogli ste s njima podjednako
raspravljati o De Rougemontovim tezama o Đavlu, Kardeljevim tezama o pravcima
socijalističkog samoupravljanja i Ivićevim tezama o bunkeru na protivničkoj polovici terena.
Zato bih ja, eto, na jedanaestom pitanju u pomoć zvao fra Ferdu Ba-radu, kao što bi mi danas
među jokerima bili don Ivan Grubišić ili fra Petar Andelović.
Umjesto mene, međutim, prošle je nedjelje na stolicu nasuprot Tariku Filipoviću sjela mlada
neka žena, ime joj sad nije ni važno, i malo po malo došla, bogami, do dvanaestog pitanja.
Drama je blizu klimaksa, sto dvadeset pet tisuća kuna je u pitanju, i Tarik polako čita pitanje:
»Koja je slavna američka književnica 1993. godine, za vrijeme rata, nekoliko mjeseci živjela i
radila u Sarajevu: a) Eve Ensler, b) Sušan Sontag, c) Eudora Welty, d) Flannery O'Connor?«.
Dama se znoji, priznaje da nema pojma, ali ima još joker »zovi«, Tarik pita tko joj je na
raspolaganju, i ona spremno odgovara: »Don Anđelko Kaćunko.« »Onaj don Anđelko
Kaćunko?« pitate se u sebi vi i Tarik, da, on je, dobra večer don Kaćunko, imate trideset
sekundi, izvolite. Mladagospoda čita pitanje, njen joker šuti, pa unjkavo muca, »khm, khm,
nisam siguran«, vrijeme leti, »još petnaest sekundi, don Anđelko«, a naš se velečasni muči,
stenje i preznojava, još pet sekundi, »hmmm, paaaa, ne bih zn« — gotovo, vrijeme isteklo.
Ako je to za ovu priču uopće važno, žena je na koncu ipak odlučila gađati: »d) Flannerv
O'Connor«, i ostala bez trideset dvije tisuće kuna. Na svog se jokera vjerojatno ne ljuti, jer
nema razloga. Zašto bi, naime, jedan svećenik — dobro, jedan od najutjecajnijih hrvatskih
svećenika, kancelar Vojnog ordinarijata glavom — uopće morao čuti za Sušan Sontag, jednu
od najutjecajnijih intelektualki dvadesetog vijeka, zašto bi morao čuti za njene romane i eseje,
i zašto bi, za Boga miloga, morao znati za njen svojedoban angažman u opsjednutom
Sarajevu?
U kojem bi to paralelnom svemiru neki hrvatski katolički svećenik morao znati za jedan od
najmoralnijih svjetskih umova, ženu koja nije, poput nekih pomodnih filozofa, Sarajevom
protutnjala u bijelom tenku UNPROFOR-a, već je došla tamo da nešto radi, da previja
ranjenike ili režira kazališne predstave, bilo što? U kojem bi to svemiru don Kaćunko mogao
znati za ženu koja se nakon 11. rujna hrabro suprotstavila kolektivnom ludilu Bushove
Amerike, ili koja je - pfuj, pfuj, sakloni Bože - svojedobno stala na čelo Međunarodnog
komiteta za obranu Feral Tribunea, kad je ono 1996. Tuđman poslao svoje divizije u treću
ofenzivu protiv splitskog tjednika?
Don Anđelko Kaćunko ionako ne živi na istom planetu. On javno optužuje sudionike
Samoborskog fašnika da su tog istog Tuđmana ubili voodoo--ritualom, on označava Harrvja
Pottera glavnim neprijateljem Hrvata, on u rockerima vidi Sotonine apostole, on vozi novu
limuzinu na kojoj se koči registracija Angelo, kao da je vojni kapelan ganga s Knežije, on je
za tu pločicu pljunuo soma eura i građaninu koji se požalio da nema ni za bicikl bahato
odgovorio da će mu ga kupiti iz svog džepa. Jedina Sontag za koju on zna je »nedjelja«, na
njemačkom »sonntag«, na koju pošten Hrvat ne radi, već se odmara čitajući neko opuštajuće
štivo za oltarom i gledajući Milijunaša.
O da, don Anđelko Kaćunko se bavi i knjigama. Neke je i sam napisao — jedna mu se zove
Pogled sa Sljemena - neke je pročitao, a neke bi, opet, rado spalio. Pozivajući onomad na
paljenje televizora, Pandorinih kutija našeg vremena, pozvao je pastvu neka se ne da
pokolebati ljevičarskim blebetanjima kako će oni što pale knjige sutra paliti ljude. On piše
kolumnu u Areni, sluša Thompsona, promovira knjige Hrvoja Sošica i nema pojma da je
Sontag zapravo Sušan: on je kancelar Vojnog ordinarijata.Don Anđelko Kaćunko, svećenik u
bež uniformi za volanom srebrnog automobila — na njemačkom »Opel Astra« — s
registracijom »Angelo«, slika je Crkve u Hrvata: male, autistične sekte čiji misionari odavno
više ne čitaju Tomu Akvinskog u originalu niti se mole pod raspelima na zidovima
isposničkih sobica: njihov je Isus raspet na zidu katastarskog zavoda, a njihov »pogled sa
Sljemena« seže od restorana NK Trnje do Opelova auto--salona u Velikoj Gorici, per aspera
ad opel astra. Preko Trnja do Astre.
Neka vas zato ne zbuni kad za mjesec dana, na prvu godišnjicu smrti velike spisateljice,
zabrecaju i zvona crkava iz Kaćunkove podsljemenske duhovne zone. Zajedno s ostatkom
svijeta i mi ćemo se uoči Nove godine misama zadušnicama, uz pokoju toplu riječ na
njemačkom, prisjetiti zvijezde koja je za vrijeme rata često boravila u Sarajevu, obasjavši nam
prošlo stoljeće i osvijetlivši sljedeće.
Toga dana, 28. prosinca, njima je umrla: b) Sušan Sontag.
Istoga dana nama je umro: a) Ante Pavelić.
studenog 2005.Bruce Lee
u osinjem gnijezdu
ili kako je Mali Zmaj na kraju svoje velike karijere najebao u Mostaru
Prošle subote u Mostaru je svečano otkrivena brončana skulptura Lija Hsiao Lunga,
poznatijeg kao Bruce Lee - legendarnog filmskog borca samog protiv svih, čovjeka koji je
promijenio povijest filma, ali i zauvijek izmijenio stereotip o Kinezima kao kuharima i
željezničkim radnicima. U nedjelju, na njegov rođendan, samo dan kasnije nego u Mostaru,
brončani spomenik glasovitom majstoru kung fua podignut je i u njegovu rodnom Hong
Kongu. Ostat će tako zapisano da je mostarski spomenik Malom Zmaju prvi takav u svijetu,
baš kao što je kameni Tolstoj podignut u Selcima na otoku Braču bio prvi svjetski spomenik
ruskom klasiku, i kao što je u istom mjestu kameni Ivan Pavao Drugi opet bio - prvi.
Takav smo mi svijet: šezdeset treći u ekonomskom rastu, osamdeset deveti u
nekorumpiranosti državne uprave, ali prvi u dizanju spomenika. Gdjekad ih dižemo u spomen
kraljevima, gdjekad u spomen neznanim herojima, nekad u bronci, ponekad u kamenu, a
najčešće u zrak.
Spomenik u mostarskom Gradskom parku stariji je od hongkonškog samo jedan dan — zbog
vremenske razlike čak i manje — pa ipak, u trenutku kad su na Aveniji velikana u Hong
Kongu Robert i Fib Lee otkrivali bratovu skulpturu, mostarski je Bruce Lee već bio uništen.
Najpoznatiji svjetski terorist, lopov, masovni ubojica i silovatelj, zloglasan balkanski
Nepoznati Počinitelj, preko noći je razbio Leejeve nunčake, izbio mu palicu pod desnom
rukom i prerezao lanac. Kao iz onoga pučkoškolskog vica -sjećate se, »kako se zove Brus
Lijeva žena?« — nunčake mu je iz ruke izbila jedna ljutita brusilica.
Tako je veliki Mali Zmaj — nakon što je golim nogama prebio pola kineske muške populacije
i izvrnuo više ruku nego što ih je glasalo za Mao Ce Tunga, napravivši pritom više salta od
cijele rumunjske gimnastičke reprezentacije na svih dvadeset osam Olimpijada - na koncu
dobio batine u jednom mračnom mostarskom parku.»U Zmajevu gnijezdu«, reći će upućeni,
bilo mu je kao u lastavičjem prema onome što ga je čekalo u Mostaru. »U osinjem gnijezdu«.
Nisu pomogla ni sva ona trostruka salta unazad i kružni mavashi geriji: to se siroti Bruce
samo vrtio u grobu.
I prije nego je s nekoliko udaraca čekićem oštećen — ili, točnije kazano, dovršen - mostarski
je spomenik mitskom štemeru, za razliku od onog hongkonškog, više govorio o nama i našem
vremenu, nego o samom Bruceu Leeju. U malim sredinama poput naše svjetskim velikanima
se samo zbog toga i dižu spomenici. Malo bračko mjesto Selca dobar je primjer: stotinjak
godina stari spomenik Lavu Tolstoju, prvi u cijelom svijetu, nije danas spomen na pisca koji
je ostavio monumentalnu fresku rata i mira, već spomenik panslavenskom romantizmu u
austrougarskim provincijama. Nedaleka kamena skulptura Karola Wojtyle, također prva na
planetu, nije spomenik papi Ivanu Pavlu Drugom, već »rekristijaniziranoj« i nezavisnoj
Hrvatskoj.
Takav je i spomenik Brucea Leeja: kad jednog dana njegove ulaštene brončane mišiće
prekrije zelena patina vremena, neće to biti spomenik jednom filmskom borcu protiv
nepravde, već dobu kojemu je silno nedostajao, u zemlji i u gradu u kojemu je poništena
svaka pomisao i svako sjećanje na jednostavnu, romantičnu crno-bijelu pravdu, onakvu kakvu
je svojim nunčakama dijelio Bruce Lee. Inicijatorima i organizatorima cijelog projekta, Ninu
Raspudiću i Veselinu Gatalu iz mostarskog Urbanog pokreta, to je, međutim, i bila namjera.
»Što je Bruce Lee učinio za Mostar?« pitali su tudumi koji ništa ne razumiju. Isto što i Frank
Zappa za Prag, odgovorio bih da su pitali mene. Što znači mnogo više nego, recimo, ban
Jelačić za Zagreb.
Oskvrnuti Bruce Lee tako se pridružio brojnim posrnulim brončanim herojima naše prošlosti.
I nije to bez veze. Narodni heroj Bruce Lee Zmaj nema, naravno, nikakve veze sa štemerima
što su umjesto hongkonških i američkih mafijaša mlatili fašiste i domaće izdajnike.
Predumišljaj koji je neznanog junaka neku noć doveo na megdan s mrtvim Bruceom Leejom
isti je, međutim, predumišljaj koji je tolike heroje prije njega stajao glave, noge ili ruke. To je
meni upravo dirljivo: to da je nekome ideološki neprijatelj Bruce Lee, filmski junak koji je
život posvetio borbi protiv međunarodne mafije, krijumčara droge i oružja. Ili to možda u
Hercegovini ima nekakve mafije?
Njegov mostarski spomenik nije mi se odmah svidio. Onaj hongkonški mnogo je uspjeliji,
Mali Zmaj je tamo u svojoj prepoznatljivoj pozi, povučen korak unatrag, poput kobre spreman
za lijevi direkt i desni high-kick.Mostarski je miran i statičan: s palicom pod jednom, i
podignutom drugom rukom, izgleda poput prometnog policajca koji sa znakom »Stop« pod
pazuhom regulira promet. Pogledate li, međutim, malo bolje, vidjet ćete da je taj prometnik
zapravo savršen bosanskohercegovački Bruce Lee.
Ne znam je li na to mislio i mladi kipar Ivan Fijolić, ali ja sam gledajući njegovog Brucea
Leeja vidio zapravo onog arhetipskog »kamenog spavača« s bosanskih stećaka, onaj
opominjući lik koji se često prikazuje s oružjem i otvorenim dlanom podignute ruke. Tako
stoji i Mali Zmaj od Bosne, s nunčakama u desnoj i otvorena dlana lijeve ruke.
I da može govoriti, vjerojatno bi njegovo odrješito Don't touch me! iz biografskog filma The
Bruce Lee Story krzavi titl u dnu filmskog platna preveo kao onaj nezaboravan stih Maka
Dizdara: »Ova ruka kaže ti da staneš i zamisliš se nad svojim rukama.«
Ja nikad nisam čuo bolju i precizniju definiciju kung fua.
studenog 2005-Amerikanska luka u splitskoj luci
ili kako je mladi poduzetnik Ante Tomić zamislio megaprojekt Broadwaya na Kozjaku
Sljedeće godine, kako stvari stoje, splitske će uske, mračne kalete biti scenografijom
visokobudžetnog hollywoodskog horrora. Svijet će tako vidjeti i onu drugu, ljudskiju sliku
Splita, poleđinu otrcane mediteranske kič razglednice s osunčanom Rivom, nasmijanim
besposličarima na vespama, utegnutim rodama s dizajnerskim naočalama i ribarskim
brodicama koje u suton voze tamo-amo obzorom. Horror koji će Ameri ovdje snimati neće,
međutim, biti jezovita priča o silama tame koje sišu krv iz splitske ekonomije, koja bi se
mogla zvati »Grad koji se užasavao izlaska Sunca« ili još bolje »Petak, trinaesti«, sa zvučnim
reklamnim sloganom »Kako nakon 13. u mjesecu?«, ili recimo Carrie, Kerum, tako nekako.
Umjesto toga, u Splitu će se snimati remake klasika strave i užasa u nas poznatog pod
naslovom Pretkazanje.
U tom filmu, vjerojatno pamtite, vražje dite Damian maltretira obitelj i okolinu, razbija,
demolira, ubija i pali, ukratko radi sve ono što u slobodno vrijeme i inače radi nestašna
splitska omladina. U novoj pak verziji Split će »glumiti« Jeruzalem, a ovih dana održat će se i
audicija za statiste, zbog čega je, kako čujem, u Split došao i magistar Anto Đapić. Ako bi
producenti, naime, odriješili kesu i negdje u Splitu od šperploče sagradili filmski Yad
Vashem, Đapić bi konačno mogao službeno odati počast žrtvama holokausta, a usput za
genocid nad Zidovima optužiti i živahnog Damiana. Osim, naravno, ukoliko se film ne bude
snimao prema dobro poznatom scenariju judeosrbomasonskih krugova iz osovine Bruxelles--
Tel Aviv-Beograd, pa naš najpoznatiji antofašist završi u sasvim drugom horroru. Možda ste
ga gledali, taj je po Stephenu Kingu i zove se Chil-dren ofthe Corn iliti - Djeca kukuruza.
Nije, međutim, Pretkazanje jedini horror koji se sprema Splitu. Ovih dana luksuznim
prilogom u boji umetnutim u Slobodnu Dalmaciju predstavljen je ambiciozan plan grupe
poduzetnika rijetko maštovita naziva Hrvatski san, megaprojekt izgradnje novog, modernog
grada na poluotoku Čiovu, preko puta Marjana. Futuristički je megalopolis u »pismu o
namjerama« opisan i kompjutorski animiran kao dalmatinski Miami,odnosno urbanistički
megamix Manhattana, Dubaija i Disnevlanda, sa staklenim neboderima, umjetnim pješčanim
plažama, zabavnim parkovima, golf rerenima, plutajućim hotelima, pozlaćenim palmama i
ostalim čudima iz bogatog graditeljskog naslijeđa Saudijske Dalmacije.
Već po tradiciji, svakih par godina pojave se tako u ovom gradu nekakvi vizionari s hrvatskim
snom, i iz nekih teško dokučivih razloga u njihovim se snoviđenjima Split uvijek ukazuje kao
dalmatinski Dubai ili Miami, ovisno već valjda o lijekovima koje piju. Zašto, kad investitore
sanjarenje ništa ne košta, nikad nijednome nije palo na pamet dizati ovdje hrvatski Berlin,
jadransku Barcelonu ili jednostavno dovršiti dalmatinski Split, prilično je nejasno, ali parcela
pod Marjanom zbog nečega je upravo idealna za novu Floridu. Još tako pamtimo onaj
zlosretni AFCO i nekog Hillarvja Ilijaša, kojemu se u hrvatskom snu ukazao drevni antički
Miami s golemim hotelima i kockarnicama što iz Rive izranjaju skladni poput egipatskih
piramida u Las Vegasu.
Donedavno, procedura je bila mnogo kompliciranija, i za gradnju hrvatskog Miamija u
hrvatskom se snu trebala najprije ukazati Gospa. Otkako je pak Sanader uveo One Stop Shop
strategiju, gospođa Djevica Marija je kao prilično nepouzdan input preskočena: sad je
dovoljno napraviti nekoliko photoshop montaža Savudrijske Arabije, Miami Beachvice s
hotelima veličine Ceausescuovog parlamenta, i sljedećih mjesec-dva politička i poduzetnička
elita najozbiljnije će raspravljati o vašem hvalevrijednom projektu, dobit ćete podršku Vlade,
grada i županije, a vodeći arhitekti noću će vas buditi s revolucionarnim idejama za vaše
Semiramidine viseće garaže.
Tako to ovdje ide. Ante Tomić, recimo, zamisli mali gradski teatar sa stotinjak stolica i cijelo
Gradsko poglavarstvo mu se mjesecima sažaljivo smije, a svaki Hillarv ili Miami Vice s
vizijom male Floride za milijun--dva ljudi dočekuje se kao ozbiljan partner i već do podne
ima memorirane privatne mobitele gradonačelnika i barem tri ministra.
Ali Tomić je promućurni Vlaj i najdalje za desetak dana, čim mu mali svlada photoshop,
ponudit će on splitskom Poglavarstvu projekt Broad-waya na Kozjaku s lancem gigantskih
kazališta i opernih dvorana, grčkim amfiteatrima i stadionima za korejske sletove, replikom
dubrovačkog Lovrijenca za Hamleta i umjetnim Brijunima u Kaštelanskom zaljevu za Kralja
Leara. Na kozjački Broadway iz splitskog Miamija stizat će se uspinjačom, a s čiovskog
Manhattana visećim mostom, kopijom Golden Gatea s kojega će se pružati prekrasan pogled
na pješčane plaže Kaštel Dubaija. Novac? To je najmanji problem, grupa ulagača na čelu s
jednimdosta ozbiljnim kamatarom iz Prološca navodno je prilično zagrijana za cijelu stvar.
U međuvremenu, dok ne zazive vizije naših poduzetnika i dok s po-nistre ne ugledamo
Floridu, Split će glumiti tek mračan, srednjovjekovni Jeruzalem. Već sutra, međutim,
futuristički ćete splitski skyline prepoznati u akcijskim krimi-serijama poput Pravde u Los
Angelesu ili Njujorških plavaca. Širokim avenijama Čiova i po krovovima bračkih nebodera
američki će detektivi ganjati beskrupuloznog menadžera, nekakvog propalog pisca zabavnih
romana koji je na vjernoj replici Boljšoj teatra za sina i kćer bespravno nadogradio dva
penthousea s olimpijskim bazenom.
Serija se, barem u mojoj viziji, zove Proroci Miamija.
prosinca 2005.Opća teorija spolnosti
ili kako hrvatski domoroci pozdravljaju pridošlice i goste gurajući im prst u čmar
Kolega Zoran Čutura iz Jutarnjeg lista nedavno je podsjetio na ono glasovito Mujino
tumačenje opće teorije relativnosti: »Vidiš, Haso, to ti je kao da ti sad meni staviš nos u dupe
- obojica ćemo imati nos u dupetu, samo što ću ja biti u relativno povoljnijem položaju.«
Mujina teorija relativiteta nedavno je pak i službeno dokazana, i to na Županijskom sudu u
Gospiću. U znanstvenoj interpretaciji, Mujin poučak zvuči ovako:
Upočinjenju spolne radnje mora sudjelovati, ili na strani počinitelja, ili na strani žrtve, spolni
organ jedne od osoba i on mora prodrijeti u neki od ostalih dijelova tijela druge osobe. U
ovom slučaju ni prst ni anus nemaju svojstva spolnosti, ako bi bili u međusobnom kontaktu,
jer ni prst ni anus nisu spolni organi, pa se njihovim kontaktom ne ostvaruje spolna radnja i ne
može se izjednačavati sa spolnim odnošajem.
Teorija relativnosti na primjeru prsta dokazana je, naime, u službenom obrazloženju presude
kojom je prije nekoliko tjedana čuveni poduzetnik Joso M. zvani Tuđman oslobođen svake
krivnje za silovanje tamnopute američke košarkašice. Protrljajte još jednom oči i nastavite
čitati:
Kada bismo prihvatili daje svaka radnja u međusobnim kontaktima izjednačena sa spolnim
odnošajem, tada bi nastao kaos u pogledu primjene ovog kaznenog djela, jer bi se svaki dodir
između dviju osoba praktično mogao smatrati počinjenjem ovog kaznenog djela, ako jedna od
osoba ne želi tjelesni kontakt, pa bi i obično rukovanje bilo kazneno djelo silovanja, a stoje
neprihvatljivo.
Gospićki sudac konačno je tako otklonio i posljednje nesporazume oko razumijevanja
specifičnih hrvatskih narodnih navada, poput onog već pomalo odumrlog običaja da se ljudi
pozdravljaju guranjem prstiju, svijeća, pivskih boca i drugih »objekata bez svojstava
spolnosti« u anus. Poznat je, primjerice, slučaj onih hrvatskih vojnika iz splitske vojne baze
Lora, nepravedno osuđenih samo zato što su zarobljenike dočekali drevnim hrvatskim
vojničkim pozdravom s petožilnim kabelom. Neki se, eto, narodi pozdravljaju
oralno,poljupcem, drugi opet nazalno, trljanjem nosovima, treći banalno, najobičnijim
rukovanjem, a neki, kako vidimo, više analno.
Nelagoda koju ćete stoga osjetiti kad vam, recimo, vlasnik nekog malog hotela u Hrvatskoj
osobno dode u sobu i srdačno ugura prst sa zlatnim pečatnjakom u čmar, proizlazi tek iz vaših
predrasuda. Kako i sama riječ kaže, prstom u vašem analnom otvoru ti vas neobični urođenici
zapravo pomno analiziraju. Oni vam time žele reći: »Sad smo braća — obojica imamo prst u
dupetu.«
Sudac koji je biologiju, antropologiju, etnologiju i međunarodno pravo obogatio za
senzacionalna nova saznanja i tumačenja zove se Branko Milanović. Isti je to sudac što se
prije dvije godine proslavio suđenjem Svetozaru Karanu, kojega je na trinaest godina zatvora
osudio zato što je »kao pripadnik tzv. Vojske RSK zarobljene pripadnike Hrvatske vojske
tukao šakama, nogama, aluminijskom šipkom, palicom i drvenim štapom«.
Sudac Milanović u to doba očito nije imao današnjih spoznaja o balkanskom folkloru, pa još
nije shvaćao naročite srpske običaje izražavanja dobrodošlice šakama, nogama i aluminijskim
šipkama. Da je tada znao što danas zna, ne bi valjda u obrazloženju te presude napisao kako
su, doslovno citiram: »zločinci činili genocid nad hrvatima i to ne samo u ovom ratu, već
skupa sa ostalim činili su to preko 500 godina od dolaska Turaka, kada su skupa sa Turcima
dolazili i uništavali Hrvate, a otkad su 'prisajedinili' ove krajeve Jugoslaviji i praktično ih
uništili na određenim područjima i sada žele da zauzmu ono doklen je Osmanlija došao, a
skupa sa Osmanlijama doklen su došli optuženik i njegovi preci.«
Sve u svemu, tamnoputa košarkašica gospićkog kluba na kraju je i dobro prošla. Samo glupa
administrativna greška zbog koje je ona ispala tužiteljica, a Joso optuženik, spasila ju je
višegodišnje robije zbog, ako mi je dopušteno parafrazirati »optuživanja hrvata za silovanje i
genocid, i to ne samo sad, već skupa sa ostalim činili su to preko 15 godina od dolaska
Unproforaca, kad su skupa sa Unproforcima dolazili i optuživali Hrvate i crnci od Butrosa i
Butrosa Galija do Kofija Anana i Kondolize Rajs, a otkad su 'prisajedinili' ove krajeve
Europskoj Uniji i praktično ih uništili na određenim područjima i sada žele da zauzmu ono
doklen je Unija došla, a skupa sa Unijom doklen je došla optužena i njezini preci.«
»U hrvatskom jeziku zna se točno što je spolni odnošaj« - kaže sudac Milanović na kraju svog
revolucionarnog obrazloženja teorije relativnosti silovanja - »zna se točno što je spolna radnja
i nitko ne može nešto drugo navesti kao spolnu radnju, niti izjednačiti sa spolnim
odnošajem.«U praksi, to izgleda ovako: ako ja sad analiziram presudu suca Milanovića, to bi
se moglo smatrati zabadanjem nosa u tude poslove ili čak prcanjem hrvatskog pravosuđa. U
hrvatskom jeziku, međutim, zna se točno što je spolna radnja, baš kao što se točno zna i kako
se zove ono gdje se zabada nos, prst ili neki drugi ud bez svojstva spolnosti. Naprosto,
ukoliko zabadate nos u hrvatsko pravosuđe, to znači samo to da i vi i hrvatska država imate
nos u dupetu. Samo što je država u relativno povoljnijem položaju.

prosinca 2005.Jer vi to zaslužujete

ili zašto se u Hrvatskoj snimanjem zvijezda bave paparazzi, a ne astronomi
Mlada hrvatska znanstvenica Dijana Dominis radi u Astrofizičkom institutu u Potsdamu i
članica je međunarodnog tima koja je prije nekoliko dana u sazviježđu Strijelca otkrio
najmanji i Zemlji najsličniji planet izvan Sunčeva sustava. Druga je naša mlada znanstvenica,
Ana Bedalov s Astrofizičkog instituta u Jeni, nedavno sa suradnicima objavila prvu izravnu
sliku nekog ekstrasolarnog planeta. Mlade znanstvenice Tea Mišić i Amela Hozić-
Zimmermann s Instituta Ruder Bošković, zajedno s mentoricama dr. Verom Svetličić i dr.
Vesnom Zutić, svojim su snimkama stanica nanoplanktona prije koji dan zaslužile nagradu za
najbolje svjetske radove na nanoskopu.
Na Ruderu radi i Zorka Mikloška, koja tamo dovršava svoj rad na cjepivu protiv genitalnog
herpesa, započet na sydneyskom Westmead Millennium Instututeu. Dr. Dijana Matak-
Vinković zajedno sa stručnjacima iz Cam-bridgea objavila je 3D strukturu najvažnijeg
ljudskog enzima zaduženog za razgradnju lijekova. Druga hrvatska znanstvenica, dr. Danica
Ramljak, izazvala je malu senzaciju objavivši na Sveučilištu Georgetown svoje otkriće da
polifenol iz čokolade zaustavlja rast tumorskih stanica kod raka dojke. Mlada hrvatska
znanstvenica dr. Mihaela Skobe, pak, članica je tima s Harvarda koji je otkrio kako se tumor
dojke širi limfnim sustavom.
Njihova imena vama, dakako, ne znače baš ništa. A zašto i bi? Nisu bile u Big Brotheru, nisu
se razvele od nogometaša, nisu se niti udale za njih, nisu snimile album kod Huljića, nema ih
na špici, ne pokazuju gaćice napartyjima, niste nikad vidjeli čak ni njihove bradavice. Sto su
to onda napravile da biste morali znati za njih? Dobro, osim što su otkrile nove planete ili
lijek za genitalni herpes i rak dojke.
Uostalom, astronomija, snimanje planeta i nanonplanktona, sazviježđe Strijelca, dojka, rak,
medicina i genitalni herpes mogli bi završiti na na-slovnicama samo kad bi neku manekensku
zvijezdu rođenu u znaku Strijelca i podznaku Raka - koja je postala poznata kad je operirala
grudi, pa dobila herpes - fotografi uhvatili u restoranu Planet Hollywood dok jede
nanoplanktone, pa joj ispod stola snimili genitalije.Snimanjem zvijezda u nas se, naime,
umjesto astronoma bave papa-razzi, a geniralijama i dojkama urednici novina.
Vi, naravno, znate sve o Tanji Tušek, Renati Sopek i Nikolini Pišek, znate sve o Lani Kiingor,
Lani Banelv, Lani Pavić i ostalim belaj-lanama. A i one, bogami, znaju sve. Znaju kad nadire
anticiklona sa sjevera, znaju što će se nositi ovoga ljeta i tko je protiv koga trudan, znaju koji
su psići danas in, znaju sve o ivellnessu i feng-shuiju. Zašto bi još morale znati i kako
djelovati na molekule kojima tumor potiče izgradnju limfnih žila u tkivu?
Jedna od tih zvjezdica, nema više od dvadeset pet godina, nedavno je uz veliku medijsku
pompu najavila ukoričavanje svog bogatog životnog iskustva. Memoari su njena davnašnja
želja, htjela ih je, kaže, napisati još prije dvije godine, ali — citiram — morala je sačekati da
prikupi još tog, kako se kaže, životnog iskustva. Evo, upravo dok ovo pišem jedna mladica na
Sanjinom talk-shoivu govori o kokainu medu hrvatskim zvijezdama. Na stranu tema — opet,
dakle, medicina i astronomija — ali koje su njene kvalifikacije da o tome kompetentno
govori? Ona je, pazite sad, manekenka s fotografije objavljene u Globusovoj temi o kokainu,
na kojoj je pozirala kao da šmrče bijeli prah!
U debilnoj red-carpet civilizaciji, u kojoj na realitj shoivu slavnih pobjeđuje dvojnica Pariš
Hilton, dakle osoba koja je nitko i ništa, i kojoj je jedini atribut to što neobično nalikuje osobi
koja je slavna jer je nitko i ništa - netko i nešto, kako vidimo, može biti samo netko tko je
apsolutno nitko. I ništa. Ili netko tko tako izgleda.
U toj je debilnoj civilizaciji važno biti slavan i lijep, jer slavni i lijepi ljudi ništa ne rade i od
toga dobro žive. Nedavno istraživanje u Britaniji pokazalo je da bi tri četvrtine djevojaka
radije bile lijepe nego pametne. Ako bi u nas taj postotak i bio manji, to ne bi bilo zato što
naše cure žele biti pametne, nego zato što su ih uvjerili da su već lijepe.
A sve te Dijane, Ane, Zorke i Mihaele koje uz ime nemaju broj godina u zagradama i prezime
Dinamovog centarfora, već ono rogobatno dr. se, dosadne su punoglavke s malim sisama koje
ne znaju ništa o pilatesu,^-nessu i ivellnessu. Nijedna od njih nikada neće biti celebritj,
novinari je nikad neće pitati koja joj je omiljena mineralna voda i koje je najegzotič-nije
mjesto na kojemu je vodila ljubav, kako je bilo na tom snimanju na Tasmaniji, kako to misli
teleskopsko snimanje, što je to točno statističko i kompjutorsko modeliranje dvojnih zvijezda i
je li na Tasmaniji vidjela to čudovište o kojemu svi pričaju.Toj debilnoj civilizaciji znanje je
jedini prirodni neprijatelj i zato cure s početka priče drže daleko od vas. Ali ne brinite za njih.
Dok vi budete čitali o najnovijem skandalu s manekenkom hrvatskog L'Oreala — recimo baš
onom što je operirala grudi pa pokupila genitalni herpes — jedna će druga, nepoznata
djevojka, recimo mlada splitska molekularna biologinja Silvija Bilokapić, prva hrvatska
znanstvenica koja je dobila stipendiju For Women in Science što je dodjeljuju L'Oreal i
UNESCO, u pariškim Laboratories Garnier za dobru lovu smišljati načine kako da — kad već
niste pametni - budete barem mladi i lijepi.
Jer vi to zaslužujete.
veljače 2006.Oklada za istinu o Domovinskom ratu
ili kako su zadarski zakladioničari uložili pola milijuna na pobjedu Gotovine
U ono slavno doba kad se Hrvatska branila u Dretelju, Hrvatsko vijeće obrane raspisalo je
vojnu obavezu koja se, u slučaju vojne nesposobnosti ili opravdane spriječenosti,
kompenzirala u novcu. Ako je, primjerice, bio spriječen položiti život na oltar domovine jer je
u tom trenutku vario čeličnu konstrukciju na berlinskom Potsdamerplatzu, ili studirao
pejzažnu arhitekturu u Zagrebu, hrvatski je vitez svakog mjeseca na račun HVO-a morao
uplatiti određenu količinu njemačkih valutnih jedinica. Hercegbosanski Hrvati na
privremenom radu u inozemstvu mogli su tako dug prema domovini vratiti vrlo doslovno,
općom uplatnicom na žiroračun rodne Grude.
Vojno sposobni mužjaci mogli su birati između polaganja života na oltar domovine, ili pak
polaganja novčanog depozita na šalter domovine. Najzad, to je bilo najmanje što su za svoju
domovinu mogli učiniti u vrijeme kad su se za Herceg-Bosnu borili čak i njihovi sunarodnjaci
iz susjedne Republike Hrvatske. Što bi se reklo, na privremenom ratu u inozemstvu.
U kampanji za prisilnu naplatu dobrovoljnih priloga posebnu ulogu imali su opskurni listovi
poput Tomislavgradskih ratnih novina, objavljujući dugačke popise pojedinaca koji su HVO-u
uplaćivali pozamašne svote Bundesbank orlića. Još duže bile su, međutim, liste sa stotinama
imena i adresa ljudi koji su se pravili da nisu čuli kako ih Domovina zove. Duplerice s crnim
listama bile su stup srama na koji se nisu vezivali samo dezerteri s Potsdamera i zagrebačkih
fakulteta već i cijeli njihov bližnji i daljnji rod.
Na sličan način javno su tada sramoćena i njihova djeca, kojoj su se odasvud obraćali posteri s
portretom arijevske hercegovačke djevojčice, male Heidi s Blidinja, kako drži očevu ruku u
maskirnom rukavu i poručuje »Moj tata je u HVO-u, a tvoj?« - plakati kakvih se ne bi
dosjetio ni pokojni Jozo Gabela rečeni Joseph Goebbels.
Stup srama na duplerici Tomislavgradskih ratnih novina nije, naravno, bilo sve što je čekalo
neuredne platiše duga prema hercegdomovini. Ukoliko javno prozvani civil gastarbajter, bio
on dipl. ing. ili obični kvisl. ing.,ne bi podmirio dug, posebnim odlukama općinskih vijeća —
baš kao na nekakvim zasjedanjima lokalnih avnoja - bila mu je zaplijenjena imovina i
zabranjen povratak u zemlju.
Jesu li hercegovački diplinzi ikad vratili dugove i vratili se u zemlju, metaforički ili doslovno
- mislim i na dug i povratak u zemlju - nije mi poznato, mada bi i to bilo zanimljivo istražiti.
Novinskih sam se spiskova s imenima izdajnika sjetiti mnogo godina kasnije, kad se na
hrvatskim trafikama pojavio neki Večernji list s bombastičnim naslovom »Zadar i Zagreb
daju za Gotovinu — Split ništa«.
Riječ je, naravno, o odluci zadarskih vlasti i gradonačelnika Zivka Kolege da na žiroračun
famozne Zaklade za istinu o Domovinskom ratu, utemeljene - kako sam naziv kaže - u svrhu
financiranja obrane generala Ante Gotovine, grad Zadar uplati pola milijuna kuna prireznih
obveznika. Odmah nakon Zadra, 35 tisuća kuna uplatila je i općina Pakoštane, a svoje uplate
ekskluzivno su najavili i gradonačelnici Knina, Drniša, Siska, te - dakako - Zagreba. Samo,
eto, Split ništa! - prijekorno s trafika maše kažiprstom naslovnica tomislavgradskih
poslijeratnih novina.
Već vidim plakate oblijepljene po sivim splitskim fasadama i trafostanicama: malen Zivkov
kolega Bandić u tradicionalnoj Bossovoj narodnoj nošnji drži veliku, muževnu ruku u
maskirnom rukavu s generalskim oznakama i poručuje: »Moj grad je uplatio za Antu, a tvoj?«
Posramljeni Splićani prolaze pored plakata i ubrzavaju korak, a Zadrani i Zagrepčani mašu im
pred nosom čitko ispunjenim uplatnicama, pljuju pod noge i psuju majku izdajničku: »Za
Niku imate gotovinu, a za Gotovinu — niko!«
Priznajem, posramila me ta naslovnica. »Zadar i Zagreb daju za Gotovinu — Split ništa!«
Ušao sam u prvu poslovnicu HVB Splitske banke, dok je kći s psićem ostala pred ulazom.
Vidim odmah da sam na pravom mjestu: sa stropa visi plava ploča s natpisom »Gotovinske
uplate«. U banci, naravno, ni žive duše. »Stoka blitvarska izdajnička«, pomislih, »da je na
generalovo oslobađanje koeficijent 3,40 sad bi pred šalterima bili redovi tovara.« »Valjalo
bi«, sve u sebi razmišljam, »osnovati Opkladu za istinu o Domovinskom ratu.« Na svakoj
kladionici u Hrvatskoj stajao bi natpis: »Ovdje možete uplatiti na oslobađanje generala
Gotovine.« Pa da vidite onda naslovnica! »Split za Gotovinu uplatio najviše!«
Iz razmišljanja me prenuo strog ženski glas. »Gospodine«, gurnula je moj novac nazad,
»ovdje su samo bezgotovinske transakcije.« »E moja gospođo«, nisam mogao više izdržati,
»da smo mi devespete bili bez Gotovine, sad bi ti radila transakcije hrvačkih deviza u
Jugobanki!« »Gospodine«, povi-sila je glas, »zvat ću kolegu!« »E to!«, povikao sam. »Njega
zovi, Kolegu! Neka ti Kolega kaže! Bando izdajnička! Blitvari!«
Kći nije ni vidjela kad su me odvezli na snimanje mozga. Sad sam u splitskoj bolnici na
čekanju — staroj, neispravnoj magnetskoj rezonanci za popravak, vele, treba milijun kuna. Za
to će Splićani, vidjet ćete, naći lovu. Na ovaj ili onaj način. O da, za mamografije i
ultrazvukove ima novca, ali za heroja, a ne zločinca — nema.
Kći je s psićem još pred bankom. Belji se prolaznicima, zajebava ih i dobacuje: »Moj tata je u
HVB, a tvoj?«
travnja 2006.Iskrsnuće Krista
Kralja u Vrbniku
ili kako je dugokosi Šveđanin iskrsnuo u pritvoru Policijske uprave Krk
Prijedlog vikara Krčke biskupije monsignora Ivana Kor-dića da se stara jezgra gradića
Vrbnika na otoku Krka proglasi »čednom zonom«, na temelju kojeg je gradska vlast
vrbničkim kaletama i pjacetama zabranila kretanje »neprimjereno odjevenim osobama« —
dakle turistima u kupaćim gaćicama i turistkinjama počesto ogrnutim tek tankim i prozirnim
maramama - meni se, a vi kažite što vas volja, čini upravo spektakularno hrabrom. Netko,
naime, tko zahtijeva da mu se pod prozorom ne muvaju ljudi golih ramena i trbuha, a
istodobno na radnom mjestu drži nekoliko desetaka slika i skulptura golog muškarca,
ogrnutog samo komadićem krpe oko pojasa, mora biti - priznat ćete i sami - onako baš
bezobrazno hrabar.
U čemu je, zaista, stvar s tom golotinjom? Gdje je i kad puklo između Boga i polugolih
turista, ljudi dakle čijeg je čukunčukunčukunčukun-čukundjeda sam Gospodin, ako nas nisu
krivo učili, stvorio vrlo golog, dakle bez ijedne krpice na sebi, ne davši mu niti Speedo gaćice,
a ženi mu Evi čak ni nekakve tange s rasprodaje? Pa ni onaj smokvin list među nogama, s
kojim iz obiteljskih albuma pamtimo pradida Adama i prababu Evu, ako im ga je Stvoritelj
tamo zaista i umetnuo, evolucijom je odavno otpao, poput repa, pokazavši se vjerojatno
nepraktičnom smetnjom u reprodukciji vrste.
Pa ipak, golotinja je danas - uz horror-hlmove, kondome, Marih/na Mansona, rad nedjeljom,
Internet, televiziju, seksualni odgoj u školama, Harrvja Pottera, rastavljene žene i samohrane
majke — najveći neprijatelj Crkve u Hrvata. Pa i onda kad je ta, najveličanstvenija od svih
Božjih kreacija, prekrivena grudnjacima, maramama i kupaćim kostimima. Goli pupak, trag
vrpce koji nas vodi sve do pramajke Eve, biljeg Rođenja, čuda nad svim čudima, tako je eto,
koju tisuću generacija kasnije, postao naj-skaradnijom mogućom uvredom Crkvi. Dosta
zanimljivo, zna li se da u svim crkvama na svijetu, pa tako i vrbničkim, svoj goli pupak
ponosno pokazuju čak i Adam i Eva, jedini ljudi u svekolikoj povijesti ljudske vrste koji,
jednostavnom logikom stvari, pupak nisu imali. Njima su, eto,Crkva i njeni umjetnici u stanju
pupak i izmisliti, pa ga onda i javno pokazivati, ali kad se njihove prapraprapraunuke pojave s
golim trbusima, odjednom se časni monsignor nade preneražen.
Što se monsignora Kordića i vrbničkih vlasti tiče, može se njima po gradu šetati i najgori
privatizacijski tajkunski šljam, i mračne serijske ubojice, silovatelji, mafijaši i rabijatni
huligani, sve dok su uredno odjeveni u svoja Bossova i Armanijeva odjela, maskirne uniforme
ili crne košulje i kape. Mogu i po crkvama švrljati, jer Božji je hram, kako znamo, otvoren za
svu njegovu djecu. Osim, naravno, one u kratkim hlačama ili golih ramena.
Tim neodgojenim balavcima njihovi će roditelji već nekako znati objasniti kad ih u vrbničkoj
crkvi Majke Božje od zdravlja, popularnoj Gospoji, budu pitali kako onaj mali usred crkve
može biti gol kao od majke rođen, a oni moraju nositi majice i po ulici.

»Koji mali?« pitat će majka. »Onaj na oltaru«, odgovorit će balavac pokazujući na oltar. I
zaista, kad žena bolje pogleda, na oltaru sjedi žena u zlatno-crvenoj haljini, a u krilu joj
malac, onako odoka dvije su mu godine, gol-golcat. »Majmune«, klepit će majka sina
osvrćući se po crkvi, »to je mali Isus. On se takav rodio.«
»A onaj barba gore?«, javit će se sad stariji, onaj što se uvijek pravi pametan. »Koji sad barba,
šta ti pričaš?«, majka već gubi živce. »Onaj iznad maloga Isusa«, izvadit će stariji huligan
kažiprst iz nosa i uperit ga prema vrhu oltara. I ima majka što i vidjeti: na vrhu oltara kočoperi
se mladić, nema mu dvadeset godina, gotovo potpuno obnažen, tek onako nehajno prebacio
komad krpe preko... hm, znate već.
»To je, to je...«, ušeprtljat će se mati, pa se okrenuti prema gospodinu u crnoj haljini.
»Oprostite, tko je onaj polugoli muškarac na oltaru Gospe od zdravlja?«
»Ah, on«, prići će monsignor Ivan Kordić u redovnoj inspekciji, »to je sveti Sebastijan.« »A
zašto je on gol usred crkve?«, ne da se onaj maloljetni delinkvent. »Zato, drago dijete«,
strpljivo će objasniti monsignor, »jer se on uvijek prikazuje takav, da se vidi kako je pogođen
strelicama.« »A zašto su ga strijeljali strelicama?« gnjavit će opet krelac, sve dok crkvom ne
odjekne zvučna pljuska. »Pa zato, majmune«, objasnit će mu majka, »jer se polugol šeta po
crkvi!«
I tako će djeca konačno naučiti zašto je onaj drugi nesretnik, onaj dugokosi na suprotnom zidu
crkve, onako okrutno raspet na križ.
Još će im bridjeti obrazi kad kasnije, u obilasku crkve Svetog Ivana Krstitelja na starom
vrbničkom groblju, dođu pred oltar i ugledaju dvojicu polugolih muškaraca u nekakvom
plićaku. Šutke će tako klipani gledatikako jedan sa stolnjakom prebačenim preko golog tijela
— vide mu se i prepone i desna bradavica — polijeva vodom po glavi drugog, a taj opet
gotovo čitav gol, jedva s nekom krpicom omotanom oko struka i ruku prekriženih preko
obnaženih prsiju, ustravljen valjda od inspekcije monsignora Kordića. Neće ni pisnuti derišta
zureći u taj prizor, kao da su ta dva tipa na kupalištu u uvali Zgribnica, a ne usred crkve
Svetog Ivana Krstitelja. Gledat će njih, pa mamu, i neće ništa reći, ali svejedno će crkvom na
starom groblju zazvoniti dva reska šamara.
I zaista, sad nešto razmišljam, što kad bi Isus Krist ponovno iskrsnuo među nas, odnosno
uskrsnuo, ispričavam se — Uskrs, Iskrs, svejedno - kao što čitam da bi mogao ovih dana? I
kad bi se pojavio - dobro, znam, male su šanse, ali ne zaboravite da su nedokučivi Njegovi
putovi - baš u Vrbniku. Ja sebi prilično plastično mogu dočarati taj nezaboravan prizor.
»Gospodine, gospodine, halo, mister«, odjekivao bi vrbničkom Pjacom usplahireni glas vikara
Kordića, sve dok nezgrapno trčeći, zadignute haljine, ne bi zadihan stigao pred neobičnog
plavokosog turista, zacijelo Šveđanina, nekakvog Kristianssena ili tako nešto, odjevenog
samo u komad sukna vezan oko pojasa. »Gospodine, ne možete tako odjeveni po gradu!«
»Tko si ti?«, upitao bi ga stranac mirno. »Ja sam vikar Krčke biskupije«, odgovorio bi
monsignor još dašćući, »i lijepo vas molim da se vratite u hotel i odjenete nešto prikladno.
Znate, gradska uredba broj...« »Zašto?«, prekinuo bi ga dugokos mladić s jakim naglaskom.
»Kako zašto? Pa vrijeđate naše kršćanske osjećaje, eto zašto!« »Ahaaa, vi sigurno mislite na
ovo«, lupio bi se turist po čelu i pokazao na krvavu, prilično gadnu ranu na rebrima: »To me
jedan vojnik ubo.«
»Gospodine«, sad bi naš vikar već počeo gubiti živce, »mene se ne tiče s kim ste se tukli i tko
je koga ubo nožom, a naročito me se ne tiče ako vas je koji vojnik ubo, jer ako vas je koji
hrvatski vojnik i ubo nožom, sigurno ste to i zaslužili. Šta se mene tiče, mene se tiče samo to
što vi šetate ispred Božjeg hrama kao da ste na plaži!« »Ha, vidite, ja sam baš...«, blagim bi
glasom pokušao objasniti plavooki, ali bi ga naš monsignor prekinuo: »Gospodine, zvat ću
komunalnog redara!«
Tako će nekako i završiti povratak Spasitelja na Zemlju. Otac će ga kasnije pitati što ga je
toliko zadržalo - glad, poplave, epidemija, rat, Opus Dei, što? »Jok«, reći će Sin, »zatvorilo
me zbog kršenja općinske odluke o javnom redu. Dobio sam mjesec dana.« »Hahaha, mjesec
dana!« nasmijat će se Stari grohotom od 8,6 Mercallijeve ljestvice, »pa neće te valjda na kraju
zbog toga hapsiti?«
»Oće, oće«, odgovorit će mu Isus, »zašto si me ostavio?«
svibnja 2006.Pješice u Raj
ili kako je u slavu Majke Božje izginuo pun autobus hrvatskih nogometaša
Neke od čvršćih dokaza da Bog ne postoji naći ćete medu svim onim budalaštinama koje
neobična stvorenja s malenog plavog planeta u Sunčevoj orbiti rade u Njegovu slavu. Uz
popriličan napor mogu razumjeti čak i da Svemogući dopušta da uzduž i uzšir te kugle pate
posve nedužna stvorenja - Raj je njihov - ali sve rasprave o svemogućno-stima Svemogućeg
ničice padaju pred činjenicom da bi takvo jedno nad-biće dopustilo, recimo, nekom
slaboumniku na Filipinima da se svakog Uskrsa velikim građevinskim čavlima prikuca na
križ od bukovih dasaka, pa onda još to predstavi slavljenjem Gospodina. Ja bih, recimo,
ozbiljno sumnjao u kvocijent takve izvanzemaljske inteligencije, koju ovdje kolokvijalno
nazivaju Bogom, samo kad bih u nju vjerovao onoliko koliko i, primjerice, trgovci gipsanim
Gospama u Čitluku.
Eto, kad već spominjem Gospu, prije koji dan u Zagrebu trojica drugara naumila su obilježiti
dvadeset petu godišnjicu Marijina ukazanja, pa odlučili zaprašiti do Međugorja - pješice. Ne
osobito originalno, ali provjereno. Ima ih što za Veliku Gospu pješače do Sinja bosi, a u
samom Međugorju oni osobito pobožni, recimo Filipinci, do križa na Brdu ukazanja penju se
na koljenima. Moguće i zbog toga što su im stopala u zavojima još od Uskrsa, sam Bog zna.
Ne razumije, ali zna.
Kao što samo On zna što je bilo u glavi, a što na nogama, onim časnicima Hrvatske vojske što
su hodali do Haaga kako bi vidjeli generala Gotovinu, da bi se nakon 1800 kilometara,
stotinjak metara od zatvora, s generalom čuli tek mobitelom. Pothvat naših hodajućih časnika
- ili, kraće, hodočasnika - imao je manje smisla nego putovanje naše nogometne selekcije na
Svjetsko prvenstvo u Njemačku: ako ništa drugo, Kranjčar i društvo išli su tamo
klimatiziranim autobusom, a hodali jedva stotinjak metara, i to po travi.
Kako bilo, drugari iz Zagreba napunili su torbe špekom i lukom, nabili slamnate šešire,
navukli tijesne majice s likom Majke Božje i uputili se ka Međugorju — autocestom. Da, da,
autocestom. Svrstali se u kolonu pojedan, pa pustili korak uz ogradu, sve pjevajući nabožne
pjesme i nadglasavajući se s kolonama turskih šlepera i čeških Octavija.
I tko zna dokle bi oni tako marširali - dobro, znam da su naumili do Međugorja, to se samo
tako kaže — da ih pred Karlovcem nije zaustavio zaprepašten policajac. Njima nije bilo jasno
»čemu kažnjavati hodočasnike«, a i policajac je bio vrlo susretljiv i pun razumijevanja, kako
je valjda i red kad imate posla s prekršiteljima koji se od zakona, kao od vampira, štite
raspelima. Hodočasnici su, naravno, zaslužili sve simpatije novinara, koji se nijednog trenutka
nisu zapitali što bi se dogodilo i u čiju slavu da se jedan od njih na ovoj afričko-papričkoj
vrućini, recimo, onesvijestio, da je neki Ceh s petoro djece u Octaviji zbog toga naglo
okrenuo ulijevo, i da je na njih naletio, štajaznam, autobus pun nogometaša.
Čudna je to stvar. Eto, recimo, kad već spomenuh Čehe: i ovoga ljeta, kao i svakog, izginut će
u Dalmaciji cijeli jedan gradić veličine Čeških Bude-jovica, mi ćemo im se opet rugati i pitati
što je s tim ljudima pa se u sandalama pentraju Biokovom i na madracima preplivavaju Brački
kanal, a kad se tri Hrvata upute pješice po autocesti mi se klanjamo snazi njihove vjere.
Ja sam za te stvari potpun ateist, pa me zanima što o tome kaže teologija. O tome, dakle, da je
hodanje zaustavnom trakom autoceste, usred ljeta, dok asfaltom zuji pedeset hiljada
automobila - duboko religiozan čin. Zbog kojega bi se, ako sam dobro shvatio, Majci Božjoj
od ganuća trebale orositi oči. »Vidiš onu trojicu s ruksacima i krunicama, dolje na autocesti«,
reći će Djevica suprugu, »oni će u Raj.« »Dva Kranjčara i Tomas?«, zbunjeno će sveti Josip,
»zašto, zato što su ih izbacili iz autobusa?« »Ne oni, nego ona trojica kraj Karlovca, vidiš li
ih?«, pokazat će mu žena prstom. »Aha, sad vidim«, na to će Josip, »i šta, oni će u Raj?
Kako?«
»Pješice.«
Uvijek me zanimalo zašto tim ljudima u vjerskoj ognjici ne padne na pamet istu tu snagu
vjere, potrebnu za pet stotina kilometara hodanja, posvjedočiti tako da pomognu nekome
siromahu popraviti krov ili prenijeti staru termo-akumulacijsku peć na selo. Po nekim novim
teološkim saznanjima, međutim, izgleda da to gospođi Djevici ne bi bilo po volji.
»Vidi ih, čovjeku besplatno obnovili kuću pa misle da će zato u Raj!« »Aha«, odsutno će
Josip zavaljen u mekani oblak trosjed, vrteći daljinski za radničke demonstracije. »A Sveta
Mati Slobode na Jarunu će se sama dovršit'.«
»E.«Zaustavi li vas tako ovih dana policija zbog toga što ste sa 170 na sat preticali preko
dvostruke pune crte, recite da ste vozočasnici i da u slavu Majke Božje vozite od Zagreba do
Crikvenice. Možda vas i oglobe, ali ovaj put bit će to susretljivo i s razumijevanjem.
Hoćete li, međutim, zato u Raj? Naravno. Sa 170 na sat imate sasvim lijepe šanse.
srpnja 2006.Dugo putovanje na Zapad
ili kako su Europljani nastali od majmuna, a majmuni nestali iz kaveza
Ne znam za vas, dragi čitatelji, ali meni je te Europe već lagano pun k... ku... kako se kaže, na
vrh mi je jezika, znate ono kad vam je nečega taj ku... što li već, toliko pun da je nabrekao
poput Ante Đapića, kao da će svaki čas eksplodirati koliko je pun, pa bi to nešto čega je, je li,
pun, najradije nabili na to, na taj k... ku... kako se već kaže. Da, kufer.
Spremaju se tako Hrvati u Europu, pa trpaju u taj kufer što treba i što ne treba. Sve sam to
mirno gledao, i nije da mi s vremena na vrijeme nije skakao živac, ali opet, mislim se, ne bi se
štel mešat, zna Hrvat valjda bolje od mene što mu za taj dugačak put danas treba. Hrvatska je,
kako reče jednom Žarko Domljan, bila Europa prije Europe, a ja u Europi bogami puno prije
hrvatske osuverenidbe, pa vi sad računajte kako je to davno bilo kad sam ja bio u toj Europi.
Tada je bio dovoljan crveni pasoš, a danas - oprostite na izrazu - ni pun kufer. Zato ja sjedim
sa strane, pušim, šutim, lupam po tastaturi i jednim okom kutrim na Hrvate što tamo pred
ormarom pakiraju velike kufere.
I sve tako do subote, kad začuh od tamo nekakvu gadnu galamu. Skrenem pogled, kad iz
Jutarnjeg lista dreči velik naslov »S ovakvim Kaptolom ne možemo u Europu!« Pogledam
malo bolje, a ono se jedan poznati hrvatski arhitekt u novinama svađa sa svojim zagrebačkim
kolegama oko natječaja za obnovu Kaptola. Pa sve viče: »S ovakvim Kaptolom ne možemo u
Europu!«
Tu mi je, priznajem, pukao film. Kako bi se ono reklo - dokuferčilo, brate!
Pratim, naime, te hrvatske svađe oko kufera za Europu još otkako je ono prije deset godina
Marina Matulović Dropulić u maksimirskom zoološkom vrtu svečano otvorila suvremen
paviljon s majmunima, rekavši kako »s ovakvom 'majmunarom' slobodno možemo u
Europu«. I kad je urednica Večernjaka upozorila kako »u Europu možemo samo s kanticom i
lopaticom za skupljanje izmeta kućnih ljubimaca«.Što sve sljedećih godina nismo u taj kufer
gurali preko plastičnih lopatica i kaveza za majmune, i što sve nismo iz njega ljutito vadili! Te
ne možemo u Europu bez hotela s pet zvjezdica, poticaja za sadnju maslina, recikliranog
papira, domaćih brandova, terena za golf, Muzeja suvremene umjetnosti, digitalne televizije i
striptease-barova; te u Europu možemo samo s novom autocestom, rampama za invalide,
slow-food restoranima, Bolonjskim procesom, istospolnim zajednicama, sapunom od levande,
Zakonom o zaštiti životinja, besplatnim prezervativima, novim policijskim odorama i
semaforima za slijepe; te ne možemo u Europu s lošim benzinom, piratskim CD-ovima,
nesređenim katastrom, limenim čepovima za vino, ražnjima uz cestu, PDV-om na knjige,
narodnom muzikom, vrhnjem na Dolcu i, čuli smo na kraju, zapuštenim Kaptolom.
Već vidim taj prizor. »Doberdan, imate kaj za prijavit?« pita ljubazni slovenski carinik na
ulazu u Europu. »Ah, ništa posebno«, ležerno Ivo Sanader pokušava prikriti ponos i otvara
veliki, nabrekli Samsonite kufer, onaj bez kojega se ne može u Europu. »Evo, zeru auto-puta,
koncept hitro.hr, dikoji launđ-bar, nova majmunara i prepoznatljivi vizualni identitet
Hrvačke.« »A kaj pa je to?«, pokazuje carinik na prljav zamotuljak sakriven u rezervnom
kotaču. »Ah, to«, smije se Sanader kiselo, dok mu se obrazi naočigled rumene. »To je Kaptol.
Bezveze, samo stara gradska zona, između Tkalce i Stare Vlaške.« »Vama je valjda poznato
da s ovakvim Kaptolom ne možete u Europu?« strogo ga prekine Slovenac. »Nije moguće«,
pravi se naš Ivo glup, a kapljica znoja igra mu na obrvi poput zrele kruške. »Smetje
balkansko«, misli carinik, pa pogleda Sanadera i odjednom mu nekako bude žao tog čovjeka
što se znoji kao krigla piva. »Dobro, ajde... Recite, imate li barem neki suvremeni noćni klub
s go-go plesačicama?«
Tako, eto, Hrvati zamišljaju dan kad će na graničnom prijelazu konačno propustiti onaj turski
šleper ispred nas — i oznojenog kamiondžiju što mucajući objašnjava da je u lažnom tanku za
gorivo samo desetak političkih zatvorenika, dobro, možda trideset - i kad će doći red na nas
da kroz otvoren prozor razvučemo europejski smiješak i zacvrkućemo: »Lep pozdrau!«
Do tada, valja nam srediti Kaptol i otvoriti na njemu pokoji zgodan topless-bar, od onih kakve
otvaraju ministri i bez kojih se ne može u Europu. Time ćemo konačno definirati i onu zonu
oko moderne majmunare u Maksimiru, parcelu što se kolokvijalno naziva europskom
Hrvatskom. Nju smo, valjda ste shvatili, ionako sređivali zbog Europe, a ne zbog sebe. Nama
će biti dobar i onaj mali, zasrani paviljon u kutu. Banana-republika.Pa kad iz kaveza budemo
izlazili u šetnju Kaptolom, a gospon na kapiji nas strogo upozori da »u Europu možemo samo
s lopaticom i kanticom«, mi ćemo s dna kufera spremno izvući plastične zelene lopatice i u
lice se nasmijati svim skepticima što su govorili kako nikad nećemo na zelenu granu.
srpnja 2006.Trg heroja ulice
ili što ova država može učiniti za tebe,
a što ti možeš učiniti da se pojaviš na televiziji
Cijela se ta stvar može promatrati i kao početak kraja sveopče i do jučer nezaustavljive
imbecilizacije hrvatskih medija — za naslovne stranice i crvene tepihe, naime, više nije
dovoljno par tjedana češati jaja pred kamerama nekakve manje nacionalne televizije. Danas,
bogami, valja nešto i napraviti, nešto po čemu će vas pamtiti. Dobro, možda ne baš odmah
uzeti kakvog Nobela. Za početak bit će dovoljno sjesti u očev BMW i voziti kroz tunel Mala
Kapela u suprotnoj traci 260 na sat. U rikverc. Tunel je zgodan za te stvari, jer je pokriven
sigurnosnim kamerama. Snimke će već sutra biti objavljene u nekom nacionalnom dnevniku,
a prekaljeni istraživači mozaik-exkluziv-exploziv-spektakl-de-bakl-imbecakl rubrika pronaći
će vas najmanje za 24 sata. A uz malo sreće i za RTL ili Hrvatsku televiziju. Tko su ti novi
heroji hrvatskih medija?
Prošli mjesec jedan je splitski mulac u dresu hrvatske reprezentacije probio osiguranje na
Olimpijskom stadionu u Berlinu i usred utakmice između Hrvatske i Brazila utrčao na teren.
Iste večeri postao je nacionalni heroj, na vijest da će biti kažnjen s 10 hiljada eura sugrađani
su organizirali prikupljanje novca, a u Zagrebu i rodnom Splitu dočekan je kao Hajle Selasije.
Sljedećih dana novinari svih medija otimali su se za ekskluzivni intervju, a investigativni
timovi tražili su njegove roditelje, prijatelje iz kvarta i razrednicu iz osnovne škole. Tih dana
nije bilo pametno postavljati pitanje što je zapravo tip napravio da bi zauzeo naslovne
stranice. »Kako šta? Jebate upa je na teren, na svjeckon prvemstvu, alo!«
Znalo se, doduše, i prije događati da usred utakmice travnjak bezglavo pretrče psi, mačke ili
vjeverice. Zašto, međutim, inteligentna stvorenja upadaju na utakmice? Znanost to nikad nije
objasnila, ali zna se zašto upadaju ljudi: zato da završe u novinama. Svjetski mediji su,
primjerice, uskoro bili puni one jedanaestorice hrvatskih državljana što su, vodeći se
primjerom mladog Splićanina, u dresovima hrvatske nogometne reprezentacije pred očima
cijelog svijeta upali na travnjake stadiona u Niirnbergu i Miinchenu.Trčanje ledinama nije,
naravno, jedini način da se privuku reflektori. Tjedan-dva kasnije mladi mužjak iz roda zlatne
mladeži (lat. juventus aureus), navodno mladunče vlasnika jedne zagrebačke benzinske crpke,
u redakciju nacionalnog dnevnika donio je fotografiju brzinomjera svog Mercedes Brabusa,
kojeg je snimio mobitelom tjerajući mašinu 320 na sat. Zadivljenim novinarima hvalio se da
je snimku napravio vozeći od Zagreba do Slavonskog Broda za 28 minuta, te javno pozvao
policiju da ga uhvati ako može. Naravno da su ga sljedećih dana bile pune sve hrvatske
novine. Tristo dvadeset na sat, ljudi moji, nije to zajebancija. Netko će jednog dana snimiti
film o tome. Jedan talentiran mladi režiser što po Slavoniji snima sprovode, navodno je jako
zainteresiran.
Ostali mužjaci iz plemena brzo su prihvatili rukavicu što je bacio orangutan u Brabusu.
Novinarima se odmah javio lola iz Belišća, otac četvero djece, koji je u pet godina na
slavonskim cestama prikupio nevjerojatnih 614 prometnih prekršaja, od čega 81 kaznu za
vožnju u alkoholiziranom stanju, sve bez položenog vozačkog ispita, i sve uredno registrirano
i zavedeno u osječkoj Policijskoj upravi! Ha, saobraćajni prekršajčići — javila se iz Karlovca
ponosna majka talentiranog maloljetnika koji je već do šesnaestog rođendana sakupio 116
kaznenih prijava: »Nečije dijete je rekorder u plivanju, nečije u sviranju, a moj sin u
krađama.« A biti rekorder u krađama u Hrvatskoj nije mala stvar. To je kao, recimo, biti
prvak Švicarske u preciznom urarstvu.
Počela je grozničava potraga za novim rekorderima i »herojima ulice«. Novinari jednog od
onih kretenskih televizijskih tabloida bili su najbrži: u okolici Karlovca otkrili su tipa koji je u
životu slupao 33 automobila. »Natoči i sebe i auto pa po gasu!« - čuli smo u ovoj toploj
ljudskoj priči. »Osam puta oduzimali su mi dozvolu, a prvi automobil razbio sam sa 16
godina«, priča on ne krijući ponos: »Kad bih sve kazne stavio na hrpu, mogao bih kupiti novi
auto.« Bilo je to sve u ovom izdanju eksploziva, sutra pogledajte prilog o Saudijcu koji je
slupao četiri putnička aviona.
Doista, kako se srozalo hrvatsko novinarstvo! Do jučer, heroj naslovnih stranica nisi mogao
biti ako nisi upao na teren susjedne države, slupao tridesetak sela, sagradio koncentracijski
logor, pobio nekoliko generacija srpske obitelji, protjerao nekakvu nacionalnu manjinu,
etnički očistio manji grad ili barem sa 100 na sat projurio tenkom preko džamije. Danas —
veterani iz herojskih vremena explozivnog novinarstva vjerojatno se vrte u svojim kožnim
naslonjačima - dovoljno je, eto, projuriti kroz crveno i slupati par automobila.uto sto je aosio
oa Hrvatske: mala, dosadna zemlja u kojoj su reflektori slave upereni na lokalne geliptere što
svojim Brabusima s krunicom na retrovizoru jure seoskim sokacima i zajebavaju policiju.
Kamo to idemo? Sto je sljedeće, hoćemo li uskoro u exkluziv-exploziv-extra-story-štikl-im-
becikl rubrikama čitati kako takve, šta ja znam, hapse?
srpnja 2006.ustasKe picKe
ili kako je poglavnik Pavelić izdao hrvatsku vojsku, a Vlatko Marković nije
»Zašto niste osudili ustašku ikonografiju na vašim
koncertima?«
Mate Bulić, pjevač i domoljub, očekivao je to pitanje. »Pa, mislim«, grozničavo je trljao
kažiprstom korijen nosa, »ni sam nisam načisto...« »Konkretno«, prekinulo ga je novo pitanje,
»predstavlja li vama ustaška zastava dobro ili zlo?« »Ne mogu to komentirati«, stao se sad
praviti glup, »jer ne znam tko ju je donio.« »Sto da netko na vaš koncert unese petokraku?«
»Organizator to ne bi dopustio«, otkucao je Mate čovjeka ne trepnuvši. »A Pavelićevu
sliku?«, glasila je nova provokacija. »Bez komentara«, junački je odbrusio pjevač i domoljub.
Razgovor nije, kako biste pomislili, voden nakon koncerta u nekom hrvatskom domu u
bespućima Kanade, negdje 1976., već vrlo 2006. godine: tako se, eto, vrli revolucionarac
Mate prije nekoliko tjedana kobe-ljao i koprcao pred novinarom Slobodne Dalmacije. Vrag će
ga, naime, znati zašto, ali svaki put kad se ti muži nadu u prilici da ponosno stanu pod crn
barjak i javno kažu: »Da, ja sam ustaša!« - oni se razbježe kao žohari i zavuku iza frižidera,
dok jadnici uhvaćeni pod čašom od jogurta mucaju kako »jeke, znate, ovaj, khm«.
Čovjek bi pomislio da se u ovoj zemlji zbog toga ide u Lepoglavu, da će mu propasti nov
ugovor i karijera, a publika masovno okrenuti leda. Ali ne: svu svoju slavu, tiraže i rasprodane
koncerte on i njegovi »kumovi« duguju upravo reputaciji pjevača na čije se koncerte ide s
crnim barjacima. Zbog tih zastava, ustaških popevki, uzdignutih desnica i povika »Za dom!«,
ni on, ni ostali kumovi hrvatske ustrade, niti uopće ijedan ustaša, nikada nije imao ni najmanji
problem. I nije mi poznato da u Hrvatskoj postoji identitet s kojim bi čovjek bio tako zaštićen
i bezbrižan, jednako pred državom i javnošću kao i pred šankom kolodvorske krčme: s više
rizika Hrvat se danas deklarira kao vegetarijanac nego kao ustaša.
Pa ipak, iz nekog razloga tako se deklarira tek onih par zadarskih redi-kula i šačica
mengeloida s Internet-foruma, zaključana u svojim dječjim so-oicama i topio ususicana poa
rreuaonimima poput ustasaKoijac 111 rarajei-boban. Kojima se svake godine, polovicom
svibnja, pridruži i ona slavna bojna što se u grmlju iza graničnog prijelaza Bregana presvlači u
crno, pa na Bleiburgu neustrašivo reve ustaške davorije.
Nekidan su tako novine prenijele izjavu Vlatka Markovića kako Crnac neće biti hrvatski
izbornik dok je on živ, na što je legendaran noglavnik odgovorio da je to laž, jer da on nije
fašist, kako ga već godinama cinkare hrvatski novinari. Poput valjda rečenoga novinara
Slobodne, što ga je koji tjedan ranije pitao tko mu je bliži, ustaše ili partizani.
»Ja sam bliže našoj vojsci«, glasio je nedvosmislen i prčevit odgovor. »'Naša vojska' je za vas,
pretpostavljam, ustaška?« predmnijeva novinar. »Rekao sam svoje«, ne da se naš vitez.
»Molio bih konkretan odgovor«, uporan je sugovornik. »Stričevi su mi ubijeni kod Bleiburga,
pa znate onda na kojoj je strani moja familija«, junački se dobri bojak Vlatko sakrio iza strica.
»Pa što je teško reći 'ustaškoj'?« iskreno se novinar čudi njegovu paničnom strahu. »Na strani
na kojoj treba biti!« javio se noglavnik negdje ispod stričeva šinjela, odbivši odati svoju
ustašku braću i ostalu mnogobrojnu rodbinu.
Svega koji dan kasnije Dinamov fiihrer Zdravko Mamić spremno je fotografima pozirao s
visoko podignutom desnicom. I kad se očekivalo da barem on, još u školi cijepljen protiv svih
skrupula poznatih medicini, zapjeva »ja ustaša, i moj ćaća bijo«, odjednom se mali Zdravko s
desnicom do lakta u tegli marmelade izvlači da je »samo mahao, pa su mu uhvatili ruku u
nezgodnom trenutku«, te u nazi-materazzi maniri dodaje kako »on i ne zna što je to fašistički
pozdrav«.
Jednako budalasto, sjetit ćete se, svojedobno se i Anto Dapić glupirao da mjeri kukuruz, a
onda počeo mucati kako on nikad nije bio ustaša, da bi se na kraju u najboljoj tradiciji
ustaškog herojstva, prerušen židovskom jarmulkom i konfekcijskim brojem Ariela Sharona,
stao gurati pred Zid plača. Čak je i mitski hrvatski muž Ljubo Česić, komentirajući one
zastave na Bulićevim i Thompsonovim koncertima, u Saboru nemušto prtljao kako u
Hrvatskoj nema ustaša, već da su to udbačeni provokatori.
Uvijek me to podsjeti na priču moga prijatelja Željka Maganjića, kojemu je jedan stari
Livnjak svjedočio kako je u velikom zbjegu 1945. godine pod ženskom maramom ugledao
poznato lice. »Poglavniče, jes' to ti?!« uzviknuo je on, a ja već znam kako priča dalje ide.
»Bog ti jadan, prijatelju«, uzvrtjela se, slutim, muškobanja baba namještati maramu, »al' ne
vidiš da to nisam ja?«Diz ce aa se oa toga aoDa nraDn rogiavniKovi muževi nazivaju jos i
ustaške pičke. Neka se dame iz publike ne nadu uvrijeđene, jer ustaška pička je formalno-
anatomski muškog roda. Sto bi rekao rečeni Rojs: Budi brate muško pa priznaj da si ustaša!
kolovoza 2006.Franz Kafka
iz našeg sokaka
ili kako sam pravomoćno oslobođen optužbe za pokušaj ubojstva suca Lujka Gašpara
Prije nekoliko dana u jednom malom dalmatinskom mjestu svjedočio sam pravoj maloj
kafkijanskoj dramici: mladi bračni par iz Sarajeva u sitan noćni sat šetao je uličicom držeći se
za ruke i zaljubljeno čavrljajući, da bi već u sljedećem trenutku bili u policijskoj stanici, punih
četrnaest sati bez vode, cigareta, zahoda i ikakvog suvislog objašnjenja.
Što se dogodilo? Da sad ne prepričavam cijeli »Proces«, samo ukratko: jedna od onih
nervoznih baba koje vrebaju noćne šetače da na njih s po-nistre istresu vreću najsočnijih
psovki jer »galame dok pošten svijet spava«, poslala ih je u za to predviđen spolni organ
majke bosanske. Mladić, nazovimo ga za ovu prigodu JusufK., na ovu je srdačnu dalmatinsku
dobrodošlicu uzvratio poslavši babu u tri za to predviđena reproduktivna organa, na što je iz
kuće izletio babin sin, te namlatio i mladića i njegovu ženu. JusufK. i supruga slučaj su
prijavili policiji, a policajac ih sproveo u stanicu, gdje su četrnaest sati čekali suca za
prekršaje. Koji ih je na kraju ove tople, kafkijanske pričice osudio na novčanu kaznu zbog -
remećenja javnog reda i mira.
Ako je nesretni Franz Kafka svoje slavno prezime ustupio svjetskim leksikonima kao sinonim
za beznadne i bezizlazne situacije poput ove, u kojoj se našao mladi sarajevski bračni par,
hrvatsko pravosuđe u svjetske bi leksikone moglo ući kao sinonim posve suprotna značenja.
»Hrvatski-janska« situacija, kako sad da objasnim, bila bi ona u kojoj netko malo hrvat-skijih
inicijala od nesretnog Jusufa K., iz posve beznadne i bezizlazne pravosudno-birokratske
situacije, ni kriv ni dužan - točnije, vrlo kriv i dužan - iznenada izađe kao slobodan građanin,
ni sam ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.
Mnogo mi je lakše to objasniti primjerom: svojedobno su se pred dubrovačkim sudom našla
trojica mladića - nazovimo ih za ovu prigodu Josip K., Frane K. i Robi K. - uhvaćenih nakon
što su bježeći pred policijom iz jurećeg automobila izbacili paket s kilogramom marihuane.
Slučaj je bio, što bi se reklo, čisti penal: policajci iz potjere i nekoliko prolaznika posvjedočili
su na sudu da je droga izbačena iz njihovog automobila, sve
su okolnosti do zadnjeg detalja sudski dokazane, pa ipak su na kraju ovog malog
hrvatskijanskog procesa sva trojica — oslobođeni.
Dubrovački sudac Lujak Gašpar — valja nam, nakon svih onih Lozina, Milanovića, Pešutića,
Pečina i ostalih, zapamtiti i to ime — oslobodio ih je iz jednostavnog razloga što nije mogao
ustvrditi kome je točno pripadala ta droga! Svaki od optuženih optuživao je drugu dvojicu, i
časni sudac Gašpar, jasno, nije imao druge nego ih osloboditi.
»Zar nisu onda sva trojica kriva?« pitate se vi, kreteni bez pravnog fakulteta. »Zar to nije
klasično zločinačko udruživanje?« Ne! — potvrdilo je to prije koji tjedan i vijeće Vrhovnog
suda na čelu sa slavnim Antom Potrebicom, obrazlažući da je, citiram, »bilo koji od njih
dvojice mogao, a da druga dvojica to ne znaju, u automobil unijeti paket s marihuanom, te se
zato ne može reći da su supočinitelji«.
Vi se, naravno, u nevjerici pitate: »Sto bi bilo da su tako nekoga i ubili, pa bacili pištolj.«
Drago mi je da ste to pomislili vi, poštovani čitatelju, a ne ja. Zamislite, naime, da sad nas
dvojica - nazovimo nas za ovu prigodu Vladimir S. i Branimir G., ili još bolje, Boris D. i
Jozef K. - nabavimo pištolj, sjednemo u automobil i krenemo na nekoga tko nas je obojicu iz
nekog razloga baš naljutio. Dovezemo se tako pred Općinski sud u Dubrovniku, sačekamo
Lujka Gašpara i - bum! Dobro, ne bismo ga za potrebe ove priče baš ubili, ali recimo da smo
ga upucali u neki manje vitalan organ, na primjer između nogu. Pobjegnemo onda
automobilom, na magistrali izbacimo pištolj, i nakon malo jurcanja predamo se policiji.
»Onda«, pita nas kasnije sudac strogo, »tko je od vas dvojice pucao?« »On, Jozef K.«, kažem
ja pokazujući prstom na vas. »On, Boris D.«, odgovorite vi pokazujući prstom na mene. »Čiji
je pištolj?« pita sudac već pomalo nervozno. »Njegov!« kažemo mi uglas. »Dobro«, nastavlja
sudac u bezizlaznoj situaciji, »čija je to onda bila ideja?« Vi se malo došaptavate s
advokatom, pa kažete: »Njegova. Eno sve piše u Globusu.« Onda se ja malo došaptavam s
odvjetnikom, pa kažem: »Časni sude, u tekstu lijepo i eksplicitno piše kako je gospodin
čitatelj to prvi pomislio.«
I tako smo nas dvojica, poštovani čitatelju, na kraju oslobođeni optužbi za pokušaj ustrojstva
hrvatskog pravosuđa. A krunski svjedok optužbe za to se vrijeme vrti u neudobnoj stolici,
češka po za to predviđenom organu i zove medicinsku sestru iz pratnje. Treba li to zamijeniti
zavoje, ili ga je u zao čas uhvatila mala potreba, takorekuć potrebica?
Ne: to hrvatsko pravosuđe za vas, poštovani gospodine Jozefe K., samo - boli k.
kolovoza 2006.
Kim II Sung II Ante Starčević?
ili kako je spomenik Ocu Domovine mladi umjetnik Anto Đapić zamislio kao autoportret
Hulka
Na kraju cijele te seoske aferice sa spomenikom Anti Starčeviću - nakon Đapićeva odbijanja
apstraktne skalinade kaštelanskog umjetničkog trojca - na glavnom će osječkom Trgu, točno
kako je onomad najavio Jure Pavičić, ipak osvanuti »akademistička tjelesina nekog od
prokušanih mahera domaće naručene idolatrijske plastike«.
Akademski kipar Miro Vuco, »prokušan maher naručene plastike« od kojega je gradonačelnik
Đapić naručio nov spomenik, predstavio je model upravo takve, trometarske tjelesine kako
pruža ruku prolaznicima, nešto kao mladunče Godzile i Kipa slobode: »Zamislio sam
Starčevića kao jaku ličnost koja govori: 'Tu sam, svoj na svome, i nitko mi ništa ne može!'«
Miro Vuco prilično je samouvjeren za nekoga tko je već podizao spomenike očevima i
sinovima domovine, od Veljka Vlahovića do Stjepana Filipovića, nekada dakle itekako svojih
na svome, a kojima su brončanih glava na kraju došli još svojiji - hrvatski vitezovi i hrvatski
vitezit. I sam je Vuco kasnije lijepo primijetio da klupa njegova opuzenskog heroja, koja još
stoji dolje uz magistralu, »kao da čeka Filipovića da se popne na nju u svoju vječnost«.
Bit će da se zbog toga Đapić prestrašio one kaštelanske balature - da se na nju kao na vješala
ne popne Vucin heroj, pa krikne: »Smrt fašizmu!« Dade se ta stvar s današnjom tehnikom
lako riješiti: u ovom slučaju, na primjer, Miro Vuco je zamislio da Starčevićev interaktivni
spomenik, dok pruža ruku šetačima, govori: »Tu sam, svoj na svome, i nitko mi ništa ne
može!«.
Proći će tako u jutarnjoj šetnji gradonačelnik Trgom, stati pred Kolosom iz Osijeka -
popularnim Kolosijekom - i stisnuti mu brončanu desnicu: »Gdje si, imenjače, ljudino?« A
trometarska ljudina odgovorit će: »Tu sam, svoj na svome!«
Baš zbog toga ne bih, na Đapićevu mjestu, posve odbacio onaj pobjednički rad sa
stepenicama. Jer trbonja iz Osijeka - popularan Trbosijek - koliko god da je velik komad
»akademističke tjelesine«, teško će se rukovati s još većim, trometarskim Starčevićem. Zato
bi, po mom idejnom rješenju, pored Vucinog spomenika stajala i ona skalinada, pa da se
poteštat Anto
.391
popne na nju, propne na nožne prste i pruži desnicu. Neupućenima će, doduše, izgledati kao
da mjeri kukuruz, ili Starčevićev... dobro, ovo i nije bilo tako duhovito... ali, ne — to se
gradonačelnik zapravo pokušava rukovati s Otcem Domovine: »Imenjače, k'liki si, ne mogu ti
ni ruku dofatit!« »Naravno«, odgovorit će mu Otac, »meni nitko ništa ne može!«
Stvar, međutim, komplicira Dapićeva sumnja da njegov projekt minira osječki župan
Branimir Glavaš — popularni Glavosijek — i prijetnja da će za svaki napad na spomenik
brončanu tjelesinu u inat povećati za pola metra. Što znači da je već sad osječki Otac
domovine visok tri i pol metra. Predlažem zato i humanitarnu akciju radnog naziva »Budite i
vi donator spomenika Ocu Domovine«: svaki napad na spomenik - još pola metra Starčevića!
Uz dobar odaziv kolega, mogao bi na glavnom osječkom Trgu stajati gorostas veličine
sjevernokorejskog Oca domovine. Kim II Sung? »Ni Kim ni Sung«, reći će gradonačelnik,
»zar ne vidiš da je isti Ante?«
Zlatni donatori, složit će se Đapić, bili bi oni koji spomeniku posvete cijeli pljuvački pamflet.
Takvi bi, recimo, mogli birati gdje točno da se za pola metra poveća Starčevićev klip. Kip,
ispričavam se, vidite kako me Đapić ispizidio s tim svojim kukuruzom.
Osim profesionalnih mrzitelja svega hrvatskog, u akciji bi sudjelovali i građani, koji bi
pozivom na broj 031 22 92 37 Starčevićev džinovski brončani gunj mogli povećati za još
pokoji konfekcijski broj. Ne, ne biste tim pozivom donirali 6,99 kuna plus PDV: to je, naime,
broj Dapićeva ureda. Nazovete taj broj, dobardan-dobardan, i kažete nešto, štajaznam
»Spomenik ti je idolatrijska akademistička tjelesina«, ili samo: »Beeee!«, a automatski
gradonačelnik odgovori: »Vaš poziv je registriran, upravo ste za Starčevićev spomenik
poklonili pola metra bronce, hvala što ste sudjelovali u akciji, Bog i Hrvati, za Dom spremni,
kukuruz Cepin jedan-de-vet-nula, kukuruz Cepin stodevedeset.«
Klip slobode tako će rasti i rasti, poput brončanog balona, sve dok se na kraju nad Osijekom
ne nadvije prijeteći četiristometarski kruškoliki Hulk koja će se vidjeti iz svakog kutka
Slavonije. »Čiji je ono spomenik?« pitat će zadivljeni turisti, a domaći će odgovoriti: »Svoj.«
»A kome je podignut?« »Anti.« »Pa kako on može podignuti svoj spomenik usred grada?«
»Tako, lijepo«, odgovorit će Slavonci mirno. »Na svome.«
Turisti će još malo na slavonskom obzoru gledati magloviti obris golemog bamvanskog Bude
sa zulufima, pa oprezno upitati: »I vi ste mu to dopustili?!« »Ha«, raširit će ruke domaćin, kao
da mjeri Starčevićev ku... hm, kukuruz: »Njemu nitko ništa ne može.«kolovoza 2006.
Olovka piše srcem
ili zašto glasnogovornica MUP-a može javno reći da su hrvatski suci budale, a ja ne smijem?
Prije dva tjedna pisao sam o slučaju iz Dubrovnika, gdje su trojica mangupa, uhvaćena kako
iz automobila bacaju kilogram trave, pravomoćno oslobođena krivnje. Svaki od njih, naime,
poricao je krivnju i optuživao drugu dvojicu, pa sud nije mogao utvrditi kome droga pripada.
Zamislio sam tako situaciju u kojoj čitatelj i ja pucamo u suca, pa bacamo pištolj i za pokušaj
ubojstva optužujemo jedan drugog. Jasno, moj neukusan komentar već je u sljedećem broju
izazvao neviđen bijes teško povrijeđenog suca Gašpara Lujka i cijele Udruge hrvatskih
sudaca.
I znate što? Ne bih se volio naći u njihovim sudnicama. Ako su mene onako oderali zbog
literarnog pokušaja ubojstva - iako je iz teksta razvidno da suca zapravo nisam htio ubiti - ne
usuđujem se ni pomisliti što bi mi uradili da sam u fizičkom svijetu, recimo, nekome u
potiljak ispalio pet metaka, pa se onda branio nužnom samoobranom.
Časni sudac Gašpar Lujak i časni sudac Đuro Sessa, predsjednik ceha časnih sudaca, optužuju
me tako za neuvažavanje pravnog poretka Republike Hrvatske i miniranje njegova kamena
temeljca: načela po kojemu se pravomoćna presuda ne može dovoditi u pitanje. U pravo se,
kako ispravno ocjenjuju časni suci, možda i ne razumijem, ali o pravdi ipak ponešto znam. I
priznajem krivnju po svakoj točki optužnice: da, ja nimalo ne uvažavam takav pravni poredak
Republike Hrvatske. I pod punom odgovornošću dovodim u pitanje pravomoćnu presudu
kojom su tri dilera danas na slobodi. Evo, pred cijelom javnošću ja vam tu pravomoćnu
presudu dovodim u pitanje: Pravomoćna presuda?! Pravomoćna presuda?!? Hoćete još:
Pravomoćna presuda?!?!? I što ćete sad?
Zanimljiva je ta stvar s dovođenjem u pitanje sudskih presuda. Dok proces traje, o njemu ne
smijemo pisati jer se to kvalificira kao pritisak na rad suda. Kad proces završi, o presudi se ne
smije pisati jer, dakako, još nije pravomoćna. I kad presuda najzad postane pravomoćna, o
njoj se ne smije pisati jer je temeljno načelo pravne države da se pravomoćna presuda ne
dovodi u pitanje.
Tom genijalnom kvakom 22 hrvatski su suci zaštićeni poput logotipa Coca-Cole. Mogu javno
u novinama dovesti u pitanje i postojanje Boga
i teoriju da je Zemlja okrugla, već petnaesrak godina, kako vam je vjerojatno poznato,
neometano dovodim u pitanje i samu hrvatsku državu, ali ne smijem, eto, u pitanje dovesti
presudu Županijskog suda u Dubrovniku pod brojem K.1%3.
Igrom slučaja, istog je dana glasnogovornica MUP-a Emina Lišić komentirala skandal na
utakmici u Livornu, kad je šezdesetak hrvatskih navijača svojim tijelima na tribinama
formiralo kukasti križ. Na opasku kako hrvatski zakoni sankcioniraju isticanje nacističkih
simbola, portpa-rolka je odgovorila da »ti navijači zapravo nisu isticali nacistički simbol«:
»Budimo realni, navijači se mogu bez problema obraniti riječima da nisu znali u kojem
položaju stoje njihova tijela.«
Iz nekog razloga, međutim, njene riječi nisu razbjesnile nikoga iz Udruge hrvatskih sudaca.
Iako je to kako sam ih ja zajebavao samo loš vic prema konstrukciji gospode Lišić. Jer, pred
kim bi se oni idioti na tribinama »bez problema obranili riječima da nisu znali u kojem
položaju stoje«? Pred hrvatskim sudom, naravno. A kad bi to zaista bilo tako, kad bi šez-
desetorica pijanih majmuna s desnicama u zraku pred nekakvim županijskim sudom bili
oslobođeni jer, de iure, »nisu mogli znati da su mjereći kukuruz u Livornu svojim tijelima
čudesnom igrom slučaja formirali kukasti križ«, to bi zaista značilo da u sudačkim foteljama
sjede budale. Otprilike kao kad bi ona trojica dilera bila oslobođena jer nisu znali da su svojim
tijelima formirali lanac trgovine drogom.
Problem je, međutim, što to nisam rekao ja, već glasnogovornica MUP-a. A ona, za razliku od
mene, zna što govori: njeno Ministarstvo tijesno surađuje s hrvatskim pravosuđem.
Ili bi, nemojte mi reći, kreteni iz Livorna zaista na hrvatskom sudu bili oslobođeni da je
svatko od njih pred sucem rekao kako nije imao pojma da je ostalih pedeset devet oko njega
napravilo kukasti križ? Eto, neka mi na to pitanje odgovori predsjednik Udruge sudaca. Znam,
pitanje je hipotetsko, ali molim, odgovorite s »da« ili »ne«.
Hvala, nemam više pitanja.
Sto se mene tiče, zapravo sam samo htio napisati kako je nama Hrvatima lakše
neargumentirano kuditi nego pravedno suditi. I što se dogodilo? Krenuo ja napisati kako je
nama kuđenje u krvi, kad su se tipke na tastaturi ispremiješale i - znam da mi nećete vjerovati
- umjesto da ispisu kako je »nama Hrvatima kuđenje u srcu«, slova su svojim tijelima
formirala rečenicu da je »nama Hrvatima suđenje u...«. No znate već.
Eto tako je bilo, časni sude, tako i nikako drugačije. Kako, uostalom, i biva kad olovka piše
srcem.kolovoza 2006.
Seks & grad i drkanje & selo
ili zašto je hrvatskim svećenicima važna veličina mogućnosti grijeha
Parafrazirajući onaj klasičan američki vic o lažljivim odvjetnicima, pitanje bi se moglo
postaviti i ovako - kako ćete znati kad hrvatski svećenik govori o seksu? Jednostavno: miče
usnama.
Zaista, zašto su hrvatskim svećenicima usta puna muških i ženskih spolnih organa? Država se
raspada, mafija samo što nam još ne naplaćuje komunalne usluge, advokati reketare javne
bilježnike, policajci reketare građane, menadžeri nogometaše, kirurzi bolesnike, premijer
svjetsku farmaceutsku industriju, a naši svećenici o - seksu. Cijeli se svijet raspada po
ekvatoru kao po šavu, s Bliskog Istoka prijeti nuklearni rat, ledenjaci se otapaju, stanari Big
Brother kuće kažnjeni su s 20 tisuća kuna, udala se Iva Majoli, a hrvatski svećenici o —
seksu.
Poznati jutarnji propovjednik Zivko Kustić ima svoju teoriju o tome: »Vjerojatno su mnogi
ljudi svakodnevno više u mogućnosti griješiti u vezi sa seksom nego u vezi s politikom, pa su
osjetljiviji kad Crkva govori o onome što ih neposrednije žulja.«
A da su Hrvati osjetljivi kad ih žulja, osjetljivi su. Njih, naime, iz nekog razloga prilično
neposrednije žulja kad ih netko, je li, medu noge - dakle neposredno - nego onako, je li, u
glavu. Najzad, u državi u kojoj umirovljeni policajci obavljaju parketarske poslove, pizzaioli
rade kao ministri obrane, vozači autobusa kao generali, a profesori marksizma kao
predsjednici upravnih odbora banaka, posve je prirodno da o seksu govore ljudi koji su golu
ženu vidjeli samo na stropu Sikstinske kapele, na maturalnom izletu četvrtog razreda
bogoslovije.
Don Zivko, međutim, nije iz te priče. On je grkokatolik, što znači da o neposrednom žuljanju
ponešto i zna. Grkokatoličkim svećenicima, naime, brak i seks nisu zabranjeni. Za razliku od
ovih drugih, drkokatoličkih. Potonji, međutim, nemaju problema kad govore o seksu. Ali
imaju problema, što je dosta zanimljivo, kad obična seksualna bića, ili čak ateisti, govore o
Crkvi.
Sto, dakle, žulja drkokatolike? Dobro, osim nokta na malom prstu? Zgodan je primjer nedavni
skandal sa splitskih Kašjuna, gdje se šest promiskuitetnih
Španjolki pred brojnim kupačima i njihovom djecom skinulo do gola. To je, dakako,
doživljeno kao seksualni teror, gotovo silovanje nevinog pučanstva, a da nitko nijednom
riječju nije spomenuo onog splitskog drkokatolika što je legao kraj Španjolki, skinuo gaće i
naočigled istih tih kupača i njihove djece udario razvlačiti veseljka, zbog čega je, uostalom,
cijela barufa i počela. I koji je u najboljoj tradiciji drkokatoličkog junaštva pobjegao, te jedini
prošao nekažnjeno i bez posljedica, tek s neposrednim žuljevima na desnoj ruci.
Velečasni Zivko Kustić ima rješenje za te i slične »grijehe bludnosti«, kako on kolokvijalno
naziva cijeli korpus moralnih problema na polju neposrednog žuljanja. Jer bludnost, veli on,
»onemogućuje spontane ljudske odnose između muškaraca i žena«. Dosta hrabra teza, jer ja
bih se, kao seksualni amater, bio zakleo da »bludnost« i nije ništa drugo doli »spontan odnos
između muškarca i žene«.
Sada znamo da nije. Spontani odnos između muškarca i žene bio je onaj stari, dobri
mladenkin prvi seks u mračnoj spavaćoj sobi, nakon što je otac završio pomnu inventuru
miraza i dao njenu ruku brkatom loli, kojemu je kći obećao još kad ju je u četvrtom razredu
ispisao iz škole. Suvremena bludnost isključuje samu suštinu takvog radosnog i spontanog
sjedinjenja. Jer mladoženja ne može, kao nekad, spontano izaći na prozor i pod-napitim
svatovima spontano pokazati krvavu plahtu.
A upravo ta romantična vremena zaziva naš jutarnji propovjednik. Jer baš »u tom smislu« - u
smislu dakle omogućavanja spontanih odnosa -»crkveni su mislioci dugo bili sumnjičavi
glede mješovitih škola, osobito mješovitih plaža«. »Jesu li«, pita se on na kraju propovijedi,
»na hladno puhali, ili se još uvijek u tome mnogi opeku?«
Da je splitska plaža Kašjuni podijeljena na muški i ženski dio, Španjolke bi se skinule i nikom
ništa. Da postoje muške i ženske gimnazije, muški i ženski odjeli u restoranima, muška i
ženska strana na Rivi, muški i ženski liftovi, muška i ženska sjedala u kinima, ne bi Hrvati
»bili više u napasti i mogućnosti griješiti u vezi sa seksom nego u vezi s politikom«.
Ako pritom znamo da je prosječni heteroseksualni Hrvat »u vezi s politikom u mogućnosti
pogriješiti« tek jednom u četiri godine, onda znamo kako nam bogat seksualni život sprema
Crkva u Hrvata. Preostalo bi nam tek čeznutljivo gledati u ogradu na Kašjunima i leći
trbuhom na žalo. Znam da žulja, ali je barem spontano.
Pa se tako, sa svojom velikom »mogućnošću grijeha« zabijenom u vrelo žalo, zapitajte je li
Zivko Kustić na hladno puhao ili ste se i vi u tome opekli.
rujna 2006.
.-tor
Munamea aii isus, najveći
ili što nam je dobroga donijela rimska Crkva, osim kanalizacije, melioracije i inkvizicije?
U onoj legendarnoj sceni iz kultnog Brianovog života, koju su britanski filmofili proglasili
najsmješnijom filmskom scenom svih vremena, John Cleese kao Reg, voda Narodnog Fronta
Judeje, retorički se na sastanku partijske ćelije pita što su im to uopće Rimljani dobra donijeli.
»Vodovod«, dobacio je iznenada jedan suborac. »I kanalizaciju«, sjetio se drugi. »Dobro«,
nevoljko je priznao Reg, »slažem se da su vodovod i kanalizacija dvije stvari što...« »I ceste«,
dodao je opet prvi. »Da, očito«, promrsio je Reg, »ali osim vodovoda, kanalizacije i putova...«
»Medicinu«, prekinuo ga je drugi. »I obrazovanje.« »U redu, dovoljno je«, iznervirao se Reg.
»I melioraciju«, nastavili su drugovi. »Javna kupatila.« »I vino.« »Da, vino«, klimnuo je onaj
prvi, »vino će nam zaista nedostajati kad odu.«
»U redu«, planuo je konačno Reg, »ali osim vodovoda, kanalizacije, cestogradnje,
obrazovanja, melioracije, javnih kupatila, zdravstvene zaštite i vina, što su Rimljani ikada
učinili za nas?«
Gledam tako na televiziji papu Benedikta XVI. kako s katedre Sveučilišta u Regensburgu
citira bizantskog cara Manuela II.: »Pokažite mi što nam je to novoga donio Muhamed, osim
zla i neljudskih stvari, poput zapovijedi da se vjera širi mačem?«
I sve mi se ispod one bijele kapice ukazuje Regovo lice, pa umjesto pape Benedikta, vidim
Ivana Cleesea Drugog kako se retorički pita: »Sto su nam to uopće muslimani dobra
donijeli?«
— Matematiku — dobacit će iznenada student informatike iz zadnjeg reda. — Decimalan
sustav, brojke koje i danas nazivamo arapskim, nepoznanicu x i revolucionarnu nulu, nakon
koje svijet više nikad neće biti isti. I trigonometriju. I algebru, koja se tako zove po Kitab Al-
Jabru, djelu čuvenog matematičara Al-Hawarizmija. Po kojemu je, usput, svoj naziv dobio
algoritam.
— Dobro — nevoljko će priznati Benedikt XVI., voda Narodnog Fronta Europe — slažem se
da su brojke i algebra dvije stvari što...— i geogranja — sjetu te se treći stuuent. — i niozonja.
ovojim prijevodima u mračnom su nam srednjem vijeku sačuvali grčku filozofiju. Izradili su
prvu kartu svijeta, prvi izračunali opseg Zemlje i otkrili helio-centričan sistem. Sagradili su
prvi opservatorij, utemeljili modernu astronomiju i s Istoka nam donijeli kompas. I papir. I
rižu.
— U redu, dovoljno je — iznervirat će se Papa.
— I šećer, naranču, limun, breskvu — nastavit će studenti — prešu za ulje, sustav
navodnjavanja i uopće modernu poljoprivredu. Pamuk, tekstilnu industriju i modu. Jakna je
arapski izum. Konstruirali su prvu cameru obscuru i utemeljili optiku. Onda qitara, gitara. I
kava.
— Da, očito — procijedit će Benedikt s katedre — ali osim matematike, geografije, filozofije,
poljoprivrede, astronomije i gitare...
— I farmakologije — dodat će neka nadobudna studentica. — U vrijeme kad se Europa gušila
u smradu i bolestima, Arapi su nam dali sapun i parfem, objasnili da se zaraza širi zagađenom
vodom, te donijeli čuveni Qanun Ibn Sine, prvu enciklopediju lijekova i eliksira - pardon, al-
iksira. Da, pranje tijela vodom i osobna higijena arapski su uvoz. Najzad, upravo su arapski
alkemičari — alkemija, od al-kimya — očevi moderne kemije. Između ostalog, otkrili su
lužine i barut, izmislili destilaciju i dobili al-kuhul. Zvuči poznato?
— Da, alkohol — klimnut će netko — alkohol će nam zaista nedostajati kad odu.
— U redu — planuo je konačno Benedikt XVI. — ali osim decimalnog sustava, brojeva,
algebre, matematike, filozofije, karte svijeta, astronomije, kompasa, papira, riže, šećera,
pamuka, navodnjavanja, camere obscure, optike, jakne, gitare, kave, parfema, sapuna,
alkohola, farmacije, higijene i moderne kemije, što su muslimani ikada učinili za nas?
— Što su nam, dakle, muslimani novoga donijeli osim zla i neljudskih stvari? — čita s papira
studentima regensburškog Sveučilišta Joseph Rat-zinger, sav u svili i kadifi, zanemarujući za
tu prigodu ne samo činjenicu da su mu muslimani donijeli i svilu i kadifu koju na sebi nosi, i
papir s kojega čita, već i neumoljivu činjenicu da su čak i koncept sveučilišta preko
Španjolske u Europu donijeli upravo Arapi.
»Učenjakova tinta svetija je od mučenikove krvi«, rekao je, nećete vjerovati - strašni
Muhamed.
»A što nam je Muhamed donio osim zapovijedi da se vjera širi mačem?« pita se Benedikt
XVI. u govoru o besmislenosti širenja vjere silom, propuštajući prigodu da u tom smislu malo
zaore vlastito dvorište, pa podsjetina K.aiuncK.1 uzinau. i aa se zapita: poKazite mi sto jc iu
isus nuvuga uumu Južnoj Americi, osim zla i neljudskih srvari?
Dobro, osim vodovoda, kanalizacije, cestogradnje, obrazovanja, poljoprivrede, zdravstvene
zaštite, tehnologije, filozofije, arhitekture, kazališta, umjetnosti i vina?
U redu, i nogometa.
rujna 2006.ureenvvar: umijeće zdravog ratovanja
ili kako kalij sulfid iz kalibra 7.92 može uzrokovati zatajenje vitalnih organa
Poznavatelji bizarne povijesti svijeta pamte kako je pred napad NATO-a na Srbiju ruski
desničar Vladimir Zirinovski prijetio tajanstvenim eliptonom, oružjem koje, kako je smrtno
ozbiljno pisala Politika: »funkcioniše na bazi spajanja protona i neutrona na visokim
temperaturama«. »Elipton uništava živu silu, ali bez zračenja i posljedica kao od atomske
bombe«, objasnio je Zirinovski. »To je ekološko oružje.«
Bruka je pukla kad je objavljeno da se supertajno oružje proizvodi u šabačkom Elektronu:
jedino misteriozno što je iz te tvornice izašlo bio je Svirko - »dečija noša« koja svira kad se
dijete u nju, je li, isprazni. Sofisticirano ekološko oružje koje neprijateljsku živu silu uništava
svirajući »Vuče, vuče, bubo lenja« nije, kako znamo, ozbiljnije uzdrmalo saveznike. Ideja,
međutim, i nije bila takvo sranje kako je izgledalo.
Dvanaest godina kasnije, britanski je proizvođač oružja BAE Svstems najavio projekt
neškodljivog ekološkog oružja, kao što su bombe bez otrovnih sastojaka koji, citiram, »mogu
štetiti okolišu i nauditi ljudima«. Konstruirane, ako sam dobro shvatio, s ciljem da pobiju što
više ljudi, ali tako da ih što manje strada.
Britanska vojska ubuduće će tako na Irak bacati ekološke, netoksične bombe koje proizvode
manje dima, ali i manje buke. Bagdađani će za vrijeme zračnih napada moći šetati gradom bez
maski, a zahvaljujući tihim projektilima i za najžešćih bombardiranja čut će jutarnji ezan.
Sljedeća generacija sadržavat će, pretpostavljam, i C-vitamine i kalcij, čija će jedna doza
vašem organizmu vrlo doslovno biti dostatna do kraja života.
BAE-ov program toliko je sam po sebi britanski duhovit da se nadmoćno otima svakom
ironiziranju. Ja sam se, recimo, odmah sjetio bezolovnih metaka, cijeli tekst sam zapravo htio
napisati kao zajebanciju s ekološki prihvatljivom municijom, kad malo dalje u agencijskoj
vijesti tvrtka najavljuje upravo proizvodnju - bezolovnih metaka! I sad ti budi satiričar.
Napišem, primjerice, da će »zdravi meci« najbližoj bolnici slati EKG i krvnu
grupupogođenog, ili da će, za slučaj da promaše živu silu, nositi sjeme pšenice i ukrasnog
svijeća, a BAE me onda tuži zbog industrijske špijunaže!
Kako bilo, na kutiji američkih metaka možda će ubuduće i pisati Bul-let is a health hazard! ili
»Kalibar 7,9 može uzrokovati zastoj rada srca!« ali ne i na engleskim. Njihovi light-meci neće
sadržavati olovo i druge teške metale, ispuštat će minimalne količine kalij-sulfida, dakle i
manje dima, bit će apsolutno sterilni i od njih ćete umrijeti savršeno zdravi.
Mene je pak cijela stvar podsjetila na onaj slučaj kad je NASA uložila milijune dolara da
riješi problem brijanja astronauta, jer lebdeće dlačice mogu ozbiljno ugroziti osjetljivu
elektroniku: usred projekta jedna se posada vratila iz svemira svježe obrijana, objasnivši
zaprepaštenim ekspertima da su koristili — običnu zemaljsku pjenu za brijanje. Cijela
britanska vojna industrija godinama tako razvija oružje koje bi uništavalo živu silu bez štetnih
posljedica po okoliš, angažiravši dakle tisuće znanstvenika i uloživši milijarde funti za ono što
mi radimo običnim — kuhinjskim nožem.
Činjenice: saveznici su u Iraku dosad potrošili 300 milijardi dolara i ubili jedva 50 tisuća
ljudi, uništivši usput fosforom i uranom nebrojene biološke cjeline, staništa ptica i drugih
životinja. Nasuprot tome, Balkanci su u prvom posve environment friendlj ratu, noževima iz
kuhinjskih ladica i sjekirama iz Peveca pobili 200 tisuća ljudi, i što je najbolje - priroda je
ostala netaknuta. Zapravo, još netaknutija nego prije rata: sjetite se samo svih onih ružnih
kućerina što su nagrđivale djevičansku ljepotu bosanskih šuma i dinarskog krša, a koje su
marljivo sravnjene sa zemljom i obrasle u divlju, autohtonu floru.
Zapravo, da je pameti u onoj našoj smiješnoj vojnoj firmi, RH-Alanu Fordu ili kako se već
zove, njihovi bi trgovački putnici već Britancima nudili našu verziju eliptona, jedino
stopostotno »zeleno oružje« koje garantirano ubija sve što se kreće, a bez toksičnih sastojaka,
emisija štetnih plinova i ikakvog utjecaja na okoliš.
I svaki bi saveznički vojnik dobio ukusno dizajnirani komplet kuhinjskih noževa Korduna iz
Karlovca za dvanaest osoba, idealan za svadbe -Ameri znaju o čemu pričam - sa satenskom
podstavom i međunarodnim certifikatom Greenpeacea o »zadovoljavanju najviših ekoloških
standarda«, kao »potpuno neškodljiv i bezopasan za ljudsko zdravlje«.
Da parafraziram, naime, budućeg britanskog ministra obrane, gospodina Alija G: neka mi
ekolozi pokažu koga je to ikad ubio kuhinjski nož!
rujna 2006.Čudo u Solothurnu
ili kako je prorok Zlatko Sudac čudesno izliječio gubavca Branimira Glavaša
Velečasni Sudac zatvorio je oči i zabacio glavu: »Prorok Izaija kaže: Njegove nas rane
iscijeliše!« »Aleluja!«, zborno je odgovorilo četrnaest tisuća duša na tribinama sportske
dvorane u švicarskom Solothurnu. »Ali ima ih, braćo i sestre, i danas koji sumnjaju«, nastavio
je velečasni u transu, »ima i danas ovdje jeruzalemskih farizeja koji se pitaju - tko je Isus da
vam oprašta grijehe?« »Uaaaa! Buuu! Gazi, gazi, gazi farizeje!« skandirao je zbor gnjevnih.
»Istih onih, braćo i sestre«, grmjelo je iz razglasa, »koje je Isus pitao: Je li lakše reći 'Grijesi
su ti oprošteni', ili 'Ustani i hodaj'?«
Tribine su napokon utihnule. »Ja sada ponavljam riječi apostola Petra«, podigao je velečasni
Sudac prst u zrak, a onda ga nakon dramske pauze uperio u zlosretnika u invalidskim
kolicima pokraj ulaza u dvoranu. Četrnaest tisuća pari očiju okrenulo se prema bogalju koji se
najprije zbunjeno okrenuo, a onda pokazao kažiprstom na sebe, kao da pita »tko, ja?«.
Velečasni se nije obazirao. »A Petar kaže: ja nemam ni srebra ni zlata, ali što imam to ću ti i
dati« - svečano je deklamirao prema siromahu koji je očajnički mahao kažiprstom pod
bradom, kao da moli »ne mene, ne mene«: »U Isusovo ime, ustani i hodaj!«
Dvorana je zamrla. Svi su gledali u bogalja kraj ulaza, a on je najprije nešto promrmljao sebi
u bradu - zvučalo je čak kao psovka - pa nevoljko ustao iz kolica. I dok je četrnaest tisuća
duša na tribinama plakalo i pjevalo: »Aleluja!« ovaj je — čvrsto osovljen na zdrave noge —
velečasnoga strijeljao stisnutih očiju, zamišljajući kako bi, da on ima Isusove moći,
najpoznatiji hrvatski karizmatik istoga časa pao na tlo osut velikim boginjama.
Da ne duljim priču, Arena je odmah objavila potresnu priču o gostovanju glasovitog
stigmatika u Švicarskoj, gdje je pred četrnaest tisuća svjedoka čudesno izliječio Hrvata Miču
G., pune četiri godine okovanog u invalidska kolica. Već sutradan, međutim, na vrata Mićina
švicarskog doma zakucala su dvojica muškaraca u crnim odijelima i predstavili se kao državni
službenici.Tako je — milošću Gospodnjom, čudesnom snagom vjere i moćima sluge Isusovog
velečasnog Zlatka Sudca - hrvatski emigrant Mićo G. ostao bez švicarske invalidske
mirovine.
Je li se događaj zbio baš ovako kako ga je rekonstruirao Globusov in-vestigativni kolumnist,
manje je važno: novinari su ovih dana raskrinkali igru jednog poduzetnog Hrvara koji se ljeti
kupa u Crikvenici, zimi pred komisijom švicarskog zdravstvenog osiguranja glumi bogalja, a
u slobodno vrijeme prati velečasnog Sudca na njegovoj turneji, te čudesno ustaje i hoda po
sportskim dvoranama. Nije važno ni jesu li karizmatični iscjelitelj i njegov menadžer fra Sito
Corić znali da je onaj invalid u parteru pred pozornicom zapravo zdrav poput Zeljka
Mavrovića. I koliko još takvih sezonskih invalida ustaje i hoda na seminarima velečasnog
Sudca. Nije važno ni zašto nitko iz Hrvatskog skijaškog saveza nije Janicu Kostelić umjesto u
kliniku u Schrumsu odveo kod Sudca, da joj ovaj kaže: »Ustani i skijaj!«
Druga jedna stvar meni je pala na pamet. Da u dogovoru s Kaptolom država postavi
velečasnog Zlatka Sudca na čelo Komisije za reviziju ratnih invalidnina. Pravo je čudo, ako
već govorimo o čudima, kako se toga dosad još nitko nije sjetio.
»Faljen Isus i Marija«, »vazda budi«, »kako se zovete?« - tako bi otprilike započinjali
seminari u zgradi Ministarstva obrane. »Branimir Glavaš.« »Hm... ovdje piše da ste vi ratni
invalid.« »Tako je.« »Vrlo dobro«, odgovorit će referent s flasterom na čelu, nešto naškrabati
po formularu, pa onda skinuti naočale i reći: »Ustani i hodaj.« I dok si rekao »Aleluja!«, već
invalid Branimir Glavaš kao preporođen skakuće stepenicama ministarstava i općinskih
sudova, a država bilježi uštedu od desetak tisuća kuna.
Jasno, uvijek postoji mogućnost da Branimir Glavaš ostane kao ukopan u svojoj stolici i kaže:
»Ali ja sam hodati mogao i prije.« »Aha«, stavit će karizmatični činovnik naočale na nos i
opet nažvrljati nešto na formularu. »Branimire, ova država nema ni srebra ni zlata, ali što ima,
to će ti i dati«, reći će viši referent Sudac, »u Isusovo ime, odustani i hodaj!«
Stvar je zapravo vrlo jednostavna: ukoliko se u mjesec dana ne riješi revizija lažnih ratnih
invalidnina, otkrit će se da su prevaranti ili: a) ratni penzioneri, ili: b) velečasni Zlatko Sudac.
Nije da me krasi neka posebna snaga vjere u Riječ Gospodnju, ali nešto me vuče ka odgovoru
pod a). Ja, naime, snažnije vjerujem u švicarsku pravnu državu. I baš i ne vjerujem da bi
švicarsko Zdravstveno osiguranje za agenta uzelo nekog hohštaplera što po sportskim
dvoranama iscjeljuje lažne bogalje, pa videokasete prodaje po 40 franaka.
Kažem ja vama: ima tu nešto.
listopada 2006.Ping Pjong Jang diplomacija
ili kako je lwo Jima Sanader objasnio Bushu razliku između Sjeverne Koreje i Južne Hrvatske
Ne mogu tvrditi sa stopostotnom sigurnošću, ali zakleo bih se da je to bila ista ruka.
Nekonvencionalan kosi kadar, prigušene boje, neizoštrena slika i dramatična kompozicija,
posve nova i revolucionarna u televizijskom novinarstvu: Ivo Sanader grca od smijeha u
donjem lijevom kutu, a George Bush u krupnom planu, glave zanimljivo odrezane u visini
ušiju. Ne bih, kažem, stavio ruku u vatru, ali recimo da bih ruku na grudi stavio da je to bila
ista ona ruka i isto oko što je već jednom snimalo ova dva vesela drugara.
Sjetit ćete se, prije godinu dana je to bilo, kad je u izvještaju s konferencije Međunarodne
demokratske unije u Washingtonu Jutarnji list na naslovnoj stranici objavio fotografiju Busha
i Sanadera, vedrog i nasmijanog dvojca, barem koliko se dalo naslutiti iz mutne fotografije.
Malo tko je tada primijetio potpis uz fotografiju, tri riječi koje su jezgrovito sažele hrvatsku
vanjsku politiku: snimio Božo Biškupić.
Taj dirljiv prizor mogu predočiti vrlo živo i, za razliku od Biškupića, prilično jasno. I već
vidim ministra kulture jedne europske države kako, s digitalnim idiotom u ruci, ponizno pita
može li jedna fotografija za iznad kamina, a strašni se Bush tupavo smješka, kako da ne,
izvolite, a vi ste iz?... »Kroejša, mister prezident...« na što se mister prezident iznenada
smrkne... »Not rili Nort Kroejša?!...«, ha ha, shvatio je nesporazum foto Božo, »ne Koreja,
kakva Sjeverna Koreja, mister prezident, mi smo iz Republike Koreje, zapravo pardon
Republike Kroejše, Kroejša, ju nou, Suker, Ivanišević... Kukouč?«
I to je otprilike sav posao hrvatske diplomacije: objasniti s vremena na vrijeme trenutačnom
američkom Georgeu Bushu da Hrvatska nije Koreja, ponizno ponuditi svoje usluge u regiji i
ulogu lidera na poluotoku - »ne, ne na Korejskom poluotoku, mister prezident« — i na kraju
se zgotiviti za kamin i novine. Uz smijeh na Bushovu duhovitu paralelu između situacije na
Korejskom poluotoku i odnosa između južne Hrvatske i sjeverne Slovenije, koja upravo ovih
dana u Krškom gradi novi nuklearan reaktor.Nije stoga ni čudo da Sanader na putovanja
uvijek vodi Biškupića. Foto Božo je meštar od kamere, iako bi mu netko trebao objasniti da
njegova ležerna ekspozicija i radikalna kadriranja nisu uvijek u hrvatskom nacionalnom
interesu. Malo je, naime, neugodno svakom visokom gostu na Markovu trgu objašnjavati da
je to na slici na kaminu baš predsjednik Bush, samo što mu glavi nedostaje sjeverna
hemisfera.
Sve ostalo prošlo je kao podmazano, i u rijetko uzbudljivoj predizbor-noj utrci za Bijelu kuću
Sanader je na kraju ipak pobijedio Stipu Mesića. Predsjednikov službeni nacionalni rekord,
postavljen prije dvije godine na summitu NATO-a u Istanbulu, kada se u razgovoru s
američkim predsjednikom zadržao punih 28 sekundi — koliko je Mesiću trebalo da se
predstavi, a Bushu da izgovori historijsko Keep a good tvork! - uvjerljivo je nadmašen.
Hrvatski premijer i lider slobodnog svijeta, kako mu voli tepati slobodan svijet, razgovarali
su, naime, punih sat vremena. Koliko je valjda Sanaderu trebalo da se predstavi, a Bushu da
shvati da visoki gospodin i malen fotograf nisu iz Koreje.
Ako je, međutim, vjerovati premijeru, nije tu bilo govora samo o krizi na Dalekom istoku.
Kao odgovor na senzacionalan uspjeh Stipe Mesića, koji se javno pohvalio da je nedavno u
New Yorku predsjednik SAD-a jedino njega, od svih državnika, »obgrlio i poljubio« (25,7
sekundi, drugi najbolji rezultat svih vremena), Iwo Jima Sanader trijumfalno je prepričao
svoju uspjelu šalu o tome kako se s Bushom nije dogovorio samo oko toga čija je obala ljepša,
pozvavši ga da dode svojim obiteljskim nosačem aviona i osobno se uvjeri.
A zlobnici koji tvrde da američki predsjednik i ne zna s kim je razgovarao, nisu ni svjesni
koliko griješe. Sjedinjenim Državama u ovoj trusnoj regiji i te kako treba pouzdan partner,
naročito otkako je njena nestabilnost postala prijetnjom američkim interesima. Vidjet će,
uostalom, ti hrvatski jalnuši kad George W. Bush uzvrati posjet Hrvatskoj i obori prastar
Clintonov rekord sa Zračne luke Pleso (17 minuta i 22 sekunde).
Nekoliko rashodovanih aviona i pokoji hrvatski bataljun u Iraku bit će mala cijena za ono što
će Hrvatska dobiti kad mister Bush pred cijelim svijetom bude priznao kako je fasciniran
ljepotama naše obale, zaljevom Kanghwa, Inchonskom rivijerom i prekrasnim otocima Žutog
mora, ali još više naporima građana Ripablik of Kroejše i premijera Sa Na Denga da stanu u
svojevrsan antemurale americanitatis pred nuklearnom prijetnjom iz Sjeverne Kroejše,
Koreje, kako se već zovu sve te male državice.
Bushova duhovita paralela između Koreje i Balkana bit će, naravno, trideset osma.
listopada 2006.I konjicu ubijaju, zar ne?
ili kako smo negdje putem izgubili svaku radost igre i postali laka magarad
Prije pola stoljeća svjetskim je nogometom vladala Mađarska, predvođena čuvenom navalom
Czibor-Kocsis-Hidekuti-Pus-kas-Bozsik, koja godinama - sve do finala Mundijala 1954. - nije
znala za poraz. Voda i najbolji strijelac možda najveće jedanaestorice svih vremena, prve u
povijesti koja je pobijedila Engleze na mitskom Wembleyu, bio je njena glasovita ljevonoga
desetka, popularni Oczi - Ferenc Puskas.
Godine 1955., iste one kad je Oczi sa strašnim Honvedom po peti put osvojio prvenstvo
Mađarske, nešto južnije svoj je peti naslov osvojio i splitski Hajduk. Glasovita navala Rebac-
Matošić-Vukas-Vidošević-Senauer utrpala je Dinamu u Maksimiru šest golova, a najbolji
strijelac bio je Mostarac Sulejman Rebac, popularni Sula, kralj gostionice i šesnaesterca, koji
će gotovo trideset godina — sve do dolaska drugog jednog mostarskog belaj--bega - ostati
zapamćen kao najveći Hajdukov nogometni boem.
Dok su Puskas i Rebac zabijali na velikim pozornicama, grbavim ledinama zagrebačke
provincije gospodario je neki Ivan Marković, od nedjeljnih kibicera prozvan Dalma, po
Djalmi dos Santosu, desnom braniču slavnog Peleovog selegaoa i, kažu, najboljem
brazilskom beku svih vremena. Našeg Đalmu velike su stvari tek čekale: te 1955. u
zagrebačkom je Poštaru još igrao derbije zagrebačke Podsavezne lige.
Puskas, Marković i Rebac rođeni su godinu za godinom: Oczi 1927., Dalma 1928., a Sula
1929. Prošlog tjedna otišli su tiho jedan za drugim, dan za dan: u srijedu je umro Dalma
Marković, u četvrtak Sula Rebac, u petak Oczi Puskas.
Istih tih dana hrvatski su se mediji preko Interneta dokopali transkripta telefonskih razgovora
između zadarskog nogometaša Romana Obilino-vića i njegova menadžera Siniše Soše. Bolje
od svih eseja što će ovih dana uspoređivati nogomet Puskasove lake konjice i Sulinog lakog
konjaka s onim što se nogometom smatra u današnjoj Austrougarskoj, više od svih usporedbi
sadašnjeg hrvatskog nogometa s onim kakvog je svoje juniore učio Dalma Marković, govori
tih nekoliko kratkih telefonskih razgovora jednog mladog nogometaša i jednog klasičnog
balkanskog menadžera i kunoždera, od onih što u Kauflandu kupuju krumpire, kapulu i nogo-
metne kadete, pa u prijelaznom roku prodaju svoju sumnjivu robu očajnim kućanicama i
korejskim nogometnim menadžerima.
Vrijedi citirati stenogram tog poslovnog sastanka.
»U četvrtak letimo«, kaže menadžer Siniša Sošo svom pulenu. »Di letimo?« zbunjen je mladi
igrač. »Za Koreju.« »U jeba te led, imamo utakmicu. Neće me ovi moji pustit.« »Boli me
kurac«, prekida ga gazda, »dat ćemo im četrdeset iljada eura nek te pustu i gotovo.« Mladi se
igrač nećka, ne ide mu se u Koreju, nije on posve siguran ni u kojoj se ligi natječe ta Koreja, a
menadžer mu strpljivo objašnjava: »Jebo ti bog mater retardiranu, tebe treba ubit, mater ti
jeben! Di ja tebe iman u glavi? Treban uzet ka kamatar, dobro te isprebijat, da radiš u kamp
kućicama, da naplaćuješ ka invalid na kapiji, pička ti materina!«
Osim Obilinovića, gospodin Sošo zastupa i Antu Rukavinu, našeg najperspektivnijeg mladog
igrača. Nije teško zamisliti razgovor, recimo, uglednih menadžera Soše i Zdravka Mamica, a
čak i originalan stenogram dogovora o podjeli Bosne iz Karadorđeva odmah bih mijenjao za
tran-skript subotnjeg razgovora Rukavininog menadžera i sportskog direktora Lyona. »Ja bih
maloga prvu godinu dao na posudbu Sochauxu«, kaže mon-sieur Guy Genet. »Pa štaš ga
uzimljat akoš mi ga posuđivat«, odgovara monsieur Sinisha Shocheaux. »Daj ti dva miljona
pa ga materi posudivaj!«
Prije pedeset godina Ferenc Puskas je pred sovjetskim tenkovima pobjegao u Španjolsku i
postao najslavnija Realova desetka svih vremena. Sulejman Rebac i Dalma Marković otišli su
pak u trenere: Dalma je stvorio Zajeca, Bobana i Prosinečkog, a Rebac slavni mostarski
BMW, generaciju Marica, Bajevića i Vladića, najbolju Veležovu momčad svih vremena.
Danas mladi igrači o životu i nogometu uče od svake seoske šoše, pardon šuše, što zaparsto
eura i polovan BMW kapariraju golobrade balavce, trpaju ih u prtljažnike i vodaju po stočnim
sajmovima. Ti zbunjeni klinci više ne sanjaju bijeli ili modri dres, njih nogomet zapravo ne
zanima, njima to odavno više nije igra, već samo posao na koji ujutro idu s entuzijazmom
lučkih radnika, njih zanima samo novi BMW kakav ima i menadžer, a stotinjak tisuća eura u
Koreji najodvažnija je ambicija i najsmioniji san na koji su se spremni usuditi.
Priča o Puskasu, Rebcu, Đalmi, Obilinoviću i Siniši Šoši nije priča samo o nogometnim tempi
passati. Priča je to o dvije podjednako teške i surove ere, između kojih se negdje putem
izgubila svaka radost igre, svaka ambicija i svaki san.
Nekad smo možda i bili konji, ali bili smo laka konjica. Danas smo tek lakovjerna magarad.
studenog 2006.Mile voli kvisko
ili koliko posto mozga uopće imamo ako je kilo mozga euro, a mi koristimo samo desetinu
»Znanje je opet 'in'!« — neuvjerljivo nam s televizijskih ekrana poručuje Longliver Mlakar, i
točno se može vidjeti kako je čovjeku neugodno dok to govori. Znanje ne samo da nije in —
ljudi koji znaju išta više od tablice množenja kladioničarskih koeficijenata doživljavaju se kao
osobe s tjelesnom manom. Klinci se tako na zadarskim ulicama okreću za Mirkom Miočićem
i blesavo klibere, a matere ih prijekornim glasom uče kako nije pristojno pokazivati prstom
takve ljude.
Nekad je vrlo popularna bila teorija o glupim Amerikancima koji ne samo da nemaju pojma
gdje je Europa već ne znaju na karti pokazati ni vlastiti kontinent. Pothranjivali smo mit o
našim zahtjevnim školama u kojima mali geniji uče rudna bogatstva Burkine Faso, pa kasnije
bez problema završavaju Oxforde i Harvarde, na kojima studenti štrebaju ono što se u nas uči
u osmom osnovne. I cijela godišnja kamenoklesarska proizvodnja ne bi valjda bila dovoljna
da iskleše sve ploče za rodne kuće naših nobelovaca, samo da nije one podmukle politike
Švedske akademije po kojoj Hrvat ne može dobiti Nobelovu nagradu.
U ta davna vremena šesnaestogodišnji je šampion Kviskoteke Robert Pauletić bio istinska
jugoslavenska zvijezda. Danas je takva bizarna situacija — to, naime, da je netko zvijezda
zato što zna kronološki poredati geološka razdoblja — posve nemoguća. Ne zato što nema
djeteta koji zna je li prije bio kenozoik ili mezozoik, nego zato što bi takvog klinca roditelji
poslali ravno u psihologa, iskreno zabrinuti da će jednog dana završiti kao onaj redikul
Miroslav Radman, pa da se s njim zajebava čak i Slaven Letica.
»Šta da radim s malim?« pitat će očajna majka. »Nekidan sam ga uhvatila kako čita knjigu.«
»Knjigu?« prenut će se dotad nezainteresirani psiholog. »Aha«, reći će ona na rubu suza, »ono
s koricama i slovima.« »Hm«, pogladit će bradu psiholog, »bojim se daje jedino rješenje
komuna, tamo sad dosta uspješno rade s takvom djecom.« »Gdje, u Španjolskoj?« zaplakat će
se majka. »Ma ne, ima toga danas i kod nas. I odmah da vam kažem, neće biti lako, tri
mjeseca bit će u potpunoj izolaciji, ali vjerujte, to je malome posljednja šansa.« »Ne mislite
valjda...?« prestravljeno će gospoda. »Da«, prekinut će je psiholog, »Big Brother kuća.«Dva
mjeseca kasnije, čak mjesec dana prije roka, mali Mile, milo majke svoje, izlazi iz BB-kuće
kao lijep komad kretena, zahvalan otac nosi na RTL domaći pršut, a ponosnoj majci teku suze
dok sin prepričava novinarima onu epizodu kad su za tjedni zadatak rješavali križaljku.
»Životinja s kućicom, tri slova, prvo slovo P«, priča on i uživa u dramskoj pauzi, »znam,
kažem ja: pas!« »Kakav si ti kralj!« zadivljeno ga promatra manekenka iz predgrađa koja je
odmah jutros odkantala onog nogometaša Hajduka što je u pristupnicu za zlatnu American
karticu upisao ime, prezime i titulu: prvaci Hrvatske 2005.
Vidjeli ste, uostalom i sami: jedna je sirota neobrazovana i polupismena djevojka dogurala do
finala Big Brothera i postala autentična zvijezda isključivo svojim kolosalnim neznanjem,
pobijedivši čak i onog tuduma koji se na nečiju opasku kako ljudi koriste tek desetak posto
mozga zapitao koliko posto mozga čovjek uopće ima.
Ona je danas u pravom smislu ono što je nekad bio Robert Pauletić, ivunderkind kojemu
tepaju kao »enciklopediji uzaludnih znanja«. Ona je tako cool, »kraljica« i »legenda«: istinska
dakle manekenka retardirane civilizacije neznanja, serijski proizvod idiotustrije koja nas je
uvjerila da zaista postoji nešto kao »uzaludno znanje«.
Korporacijski šefovi trljaju ruke i zbrajaju zaradu, objašnjavajući roditeljima da su im djeca
po svim istraživanjima pametnija nego ikad, jer prelaze nivoe teških igrica kao od šale i znaju
razmjenjivati informacije preko bluetootha. Pa tako pripremljeni za život stoje pred pećnicom
i čekaju da se kesica s logotipom Dr. Oetkera pretvori u princes-krafnu, a noću konobare u
kafiću i vrebaju iznad glave onaj oblačić s tisuću bodova pa da skoče na Level Two.
»Možeš li mi na karti pokazati Sjevernu Ameriku?« pita tako učiteljica geografije, a mali
Mile, mangup iz zadnje klupe i glavni krele u razredu, upire prstom negdje između Žrnovnice
i Tugara. Razred napeto iščekuje profesoričinu reakciju, a dripac se preznojava svjestan da je
upravo stavio na kocku svoju reputaciju najcool budale, pa bojažljivo, da učiteljica ne vidi,
pomiče prst prema Trilju i razmišlja kako nije valjda te kurčeve sreće pa da je od svih
Amerika na svijetu pogodio baš onu Sjevernu.
»Kilo mozga dvije marke«, najavio je svojedobno i u nas dolazak civilizacije neznanja
ugledan antropolog Ivan Milas rečeni Mile, što - s obzirom na činjenicu da je iskoristivo
svega deset posto - i nije ispalo tako jeftino kako smo mislili. Kad bismo još znali koliko
posto mozga uopće imamo, lako bismo izračunali i kolika je čista zarada od globalnog
zatupljenja.
prosinca 2006.Žene na vrbe
ili kako je otpočeo završni boj protiv najvećeg prirodnog neprijatelja Hrvata
Rat se bogami opet rasplamsao. Prema izvještajima s terena, protekli je tjedan bio jedan od
najkrvavijih u posljednjih nekoliko godina: u Bregima iznad Opatije 84-godišnju staricu sin
njenoga podstanara najprije je davio, a potom rukama i nogama pretukao na smrt. Dva dana
ranije, u srijedu, u podstanarskom stanu u Osijeku pronađena je mrtva 43-godišnja žena,
izmasakrirana s 33 uboda nožem po vratu i trbuhu. Dan ranije, u utorak, 56-godišnju ženu u
Harmici kraj Brdovca muž je ubio raz-bivši joj glavu staklenom vazom. Dan prije toga, u
ponedjeljak, 32-godišnja Siščanka teško je ozlijeđena kad joj je ljubomoran bivši mladić u
automobil ubacio ručnu bombu.
Ni tjedan prije ovoga nije bio mnogo mirniji. Najprije je u jednom kafiću u Dokmanovićima
kraj Moravica profesionalan zaštitar službenim pištoljem ubio nevjenčanu ženu, onda je u
Đakovačkoj Breznici 56-godišnju ženu nožem ubio zakonit muž, da bi na kraju jedan
Zagrepčanin u Dubravi svoju 47-godišnju suprugu ubio pištoljem, usred bijela dana, na ulici,
baš kao psa.
Šest mrtvih žena, od kojih su najmanje njih četiri ubili partneri — osakaćene, ranjene i
silovane više niti ne brojimo - bilanca je protekla dva tjedna na hrvatskim ratištima.
Dosadašnji, stabilni hrvatski prosjek bio je jedna ubijena žena svakog mjeseca. Sada,
ponavljam, šest u svega pola mjeseca. Vijesti s fronta, međutim, još više ohrabruju kad se zna
da muška armija pritom nije imala ljudskih gubitaka.
Naprijed, braćo, u boj, u boj! Ne zaboravite da i sad, u ovom trenutku, dva milijuna i tristo
tisuća žena još uvijek slobodno šeće svetom hrvatskom muškom zemljom. To je, braćo
Mužjaci, četiri puta više nego što je ovdje ikad živjelo Srba.
Da, gospodo, dok smo se mi obračunavali s vanjskim i unutrašnjim neprijateljima, one su se
tiho i neprimjetno množile, sve dok popis stanovništva nije pokazao porazan podatak: danas
su u Hrvatskoj žene u natpolovičnoj većini, i ima ih gotovo 170 tisuća više nego Muškaraca!
Čak iovim tempom, od tri žene tjedno, Hrvatska bi bila seksički očišćena tek za tisuću godina!
Meni je, moram priznati, teško shvatljiva ta neučinkovitost. Jer žene se, braćo Muži, od nas
razlikuju više nego Srbi, muslimani ili homoseksualci. Ženu je na ulici ili u krevetu lako
prepoznati — rekao bih da su razlike medu nama vrlo opipljive — pa iako ljevičarska laprdala
tvrde da se genetski ne razlikujemo od pravoslavaca, čak i oni moraju priznati očite biološke
razlike između Muškaraca i žena. Časopis Nature još je 2003. godine objavio rezultate
dekodiranja muškog Y kromosoma, čime je dokazano da ne postoji jedan ljudski genom, nego
dva: muški i božeprostiženski. Nakon čega je ženska propaganda slavodobitno graknula kako
muški kromosom ima samo 78, a ženski, X kromosom, čak 1098 gena! I tko je onda seksist,
tko kome prebrojava genska zrnca? Ako mene pitate, činjenica da muški kromosom ima skoro
petnaest puta manje gena rječit je dokaz — genocida nad muškarcima.
Protiv takvog genocida Muškarci se bore kako znaju. S obzirom na to da im nerazumnim
embargom međunarodne zajednice u tom ratu nisu dopušteni bojni otrovi, teška artiljerija i
ratno zrakoplovstvo, Hrvati švercaju puške, pištolje i ručne bombe, bore se sjekirama,
noževima i palicama, nerijetko i goloruki jurišajući na brojčano nadmoćne žene. Otvaraju
logore i trpaju žene u sigurne kuće, mlate, siluju i padaju ih niz stepenice. Rat je to do
istrebljenja, do svetog cilja: Hrvatska bez žena, čista muška Hrvatska, zemlja piva,
plavstationa, kladionica, daljinskih upravljača, žutih muda-nata, začepljenih zahoda i ispisanih
WC-dasaka.
I kad poubijamo sve preostale žene, kad dovršimo krvavi hrvatski že-nocid, bit će to Hrvatska
kakvu su sanjali naši slavne ćaće muške domovine i didurine stare slave djedovine. Pa još
samo da se ostvari vizionarski Imagine there's no ivomen fra Luke Tomaševića, profesora
moralne teologije — i, pazi sad, bioetike — na Bogoslovnom fakultetu u Splitu, koji je
onomad na Latinici ukazao kako poguba mješovitih brakova Hrvata i Hrvatica rastače zdravo
mišićno tkivo muške Hrvatske, i zavapio kako bi »svijet bio bolji kad bi Muškarci mogli
rađati sami«. Imagine no Sex and Cityll wonder ifyou canlno needfor maternitjla brotherhood
ofmen.
Jer to je, realno, jedini potencijalan problem maskulinistički čiste Hrvatske, Hrvatske bez onih
bučnih nastavaka za usisivače, kako se ono zovu... da, žene. Tko će, naime, rađati nove
Mužjake? Kad bi se nekako mogli samo-oplođivati, kao u fra Lukinoj Imagine, bili bi hrvatski
Muškarci konačno svoji na svome. I kad se tako na veličanstvenom brotherhood-ofmen-
vthuncu nabijemo svoji na svoga, da vidimo samo još kako da zatrudnimo i rodimo.
Fra Luka — ili kako se već zove onaj iz oglasa — sredit će nam valjda da ne bude žensko.
siječnja 2007.Tko o čemu, Hrvat o poštenju
ili kako najbolji mogu biti pošteni, a pošteni ne mogu biti najbolji
Ako je istina ono što kažu, a kažu kako su sami igrači donijeli odluku da se posljednja
utakmica drugog kruga Svjetskog rukometnog prvenstva protiv Španjolske ne pusti — onda
taj događaj po svemu nadilazi značaj jedne obične rukometne utakmice. Kao prvo, ovaj put
odlučio je »narod«. Iako su »strukture« htjele odmarati glavne igrače, a zapravo tiho pustiti
Španjolcima utakmicu, izbjeći u četvrtfinalu La France Fatale i namjestiti Islandane, Balić i
društvo rekli su povijesno: »Ne!« Istina, jedino tu utakmicu nisam gledao, a navodno je bila
loša, ni Španjolci se nisu baš nešto polomili oko pobjede. Pa ipak, Hrvatska je pobijedila
golom razlike, i završilo je, kako je završilo.
Igrači su htjeli pošteno - pa kad se upozorava da ne treba brkati sportski pobjednički motiv s
poštenjem, valja znati i to da je malo toga danas poštenije od sportskog motiva za pobjedom -
i na kraju su s jednim porazom, jednim jedinim porazom uz devet pobjeda, zauzeli tek peto
mjesto.
Strukture, naravno, likuju. Predsjednik Rukometnog saveza otvorio je paljbu na selektora i
igrače, nazvavši njihovu želju za pobjedom »bahatom« — i to će ući u slavnu povijest
hrvatskog beščašća — bivši selektori i trenutačni novinari smatraju da se Španjolcima moralo
pustiti, jer bismo preko Islanda lako bili svjetski prvaci, a notorni Ćiro Blažević dozvao je u
pamćenje one svoje sramotne poraze protiv Portugala i Argentine, kada je sebi kukavički
namještao alibi utakmice protiv Njemačke. Čak se i Lino Červar branio kako odluka da se
pobijedi Španjolce nije bila njegova, prebacujući odgovornost na igrače.
I danas, a cijeli je tjedan prošao od poraza protiv Francuske, ne prestaju tako polemike: je li
trebalo pustiti Španjolcima?
Pouka cijelog slučaja je jasna, znali smo to uostalom i prije Svjetskog rukometnog prvenstva:
poštenje se ne isplati. I u pravu su strukture kad kažu da se poraza od Španjolske, da smo bili
mudriji, danas — na dočeku svjetskih prvaka na Jelačića placu — nitko ne bi ni sjećao. Kao
što se, na posljetku, ne sjećamo onih bijednih utakmica protiv Portugala i Argentine, koje
Hrvatska televizija nikad ne reprizira i koje smo uspješno amputirali iz kolek-tivne memorije,
onako kako se ne volimo sjećati sitnih podlosti iz svojih malih prošlosti, cinkarenja,
ogovaranja, laži, podmetanja i podmićivanja kojima smo sebi krčili put u četvrtfinale života.
Kao što će ih zaboraviti podjednako i kurvini sinovi iz parlamenta i beskrupulozni očajnici iz
TV-kviza Najkurvinskija karika, što osvajaju par tisuća kuna izbacujući bolje i pametnije od
sebe, odavno oslobođeni čak i najobičnijeg ljudskog stida.
Odluka Balića, Metličića i ostalih da protiv Španjolske idu na pobjedu na posljetku ipak nije
ipala povijesna, jer takve mijenjaju povijest, a ova neće promijeniti baš ništa. Hrvatska,
zemlja koju su predstavljali na Prvenstvu, i dalje će biti tamni vilajet u kojoj će poštenje biti
psovka, a poštenjaci retardirana kukavelj: tko je ovdje jamio, jamio je, tko je pustio - pustio
je. A puštali su ovdje Španjolcima i osvajali svjetska prvenstva kojekakvi hohštapleri, lešinari,
mufljuzi i hijene.
Gledao sam tu utakmicu s Francuzima i nisam se iznervirao. Ništa kao sport nije život sam,
nikakva književnost ni umjetnost, i ja sam znao da ćemo izgubiti. Ako se u stvarnom životu
takve utakmice i dobivaju, to će biti samo zato da te ošamari kasnije, u polufinalu, ili finalu.
Zadnji put tako sam se prazno poslije utakmice osjećao prije dvadeset pet godina, kad je ono
1982. u Barceloni Bearzotova Italija pobijedila strašan Santanin Brazil sa Žicom, Socratesom,
Cerezom i Falcaom. Nije Brazil, naravno, izgubio zato što je bio pošten - kao što, u krajnjoj
liniji, nije ni Hrvatska u Njemačkoj, ali bilo je nekako duboko nepošteno da taj Brazil ispadne
s prvenstva. Balićeva je družina u rukometu ono što je tadašnji Brazil bio u nogometu, ali
talent i ljepota jedva da kotiraju malo bolje od poštenja. Samo se u umjetničkom klizanju
ocjenjuje umjetnički dojam -zato to i nije sport. Povijest pamti tu herojsku utakmicu Paola
Rossija, ali nitko više ne pamti da je na Mundijal u Španjolskoj isti taj Rossi stigao ravno s
dvogodišnje nogometne robije zbog namještanja utakmica.
Hrvatska prvi put u svojoj povijesti, a možemo slobodno toj povijesti dodati i Jugoslaviju —
ima reprezentaciju koja je u nečemu zaista najbolja na svijetu, i prvi put ima nekog igrača
momčadskog sporta koji je apsolutno najbolji na svijetu. I kao što Diego Armando Balić nije
zvijezda - nikad se neće dogoditi da pobjednik Najkurvinskije karike svojih dvadesetak tisuća
kuna nakon emisije preda boljemu, kao što je Ivano svoju nagradu za najboljeg igrača
utakmice s Rusijom prepustio Zrniću — tako ni njegova reprezentacija nije prvak svijeta.
Pošteni ne mogu pobijediti niti u maloj Hrvatskoj, pa kako će biti prvi u svijetu?
Poštene, naime, ljudi vole i hvale iz daleka, ali ih - primijetili ste vjerojatno i vi - ne dočekuju
na aerodromima i trgovima.
veljače 2007-Ne ćastivi na Filozofskom fakultetu
ili hoće li Hrvati pisati odvojeno »ne će« ili ne će, i ako »ne će«, zašto ne će i »za što«
Ne znam za vas, ali ja sam bogami mislio da se Ante zajebava. Tomić. Ono kad je prije
desetak dana u nedjeljnom Jutarnjem napisao da će nakon donošenja Zakona o jeziku policija
krenuti u bespoštedan obračun s prekršiteljima, »široku akciju kodnog imena 'Kačić-Miošić'«.
Već je Ante vidio naslove u novinama: »Središće: Pogrešnom deklinaci-jom akuzativa
zlostavljao nevjenčanu suprugu«, ili »Gospić: Napio se pa brkao glagolska vremena«.
Nije, međutim, prošlo ni sedam dana, a u istom tom Jutarnjem listu osvanuo je preko cijele
stranice naslov: »Zagreb: Bili protiv 'grješke' i 'ne ću' i ostali bez kune za znanstvene radove!«
I sva je sreća da ono što Tomić piše u Hrvatskoj i službeno nije umjetnost, jer bi stari cinik
Oscar Wilde opet bio u pravu, tvrdeći kako život oponaša umjetnost.
Sto se dogodilo? Dvojica starijih muškaraca, koji su u šturom policijskom izvješću navedeni
samo kao J. S. (73) iz Milaša kraj Donjeg Jelenja, po zanimanju profesor emmeritus, i I. P.
(60) iz Kotor Varoša, Bosna i Hercegovina, po zanimanju prof. dr., obojica državljani
Republike Hrvatske, uhvaćeni su u kri-voslovu kada su od Ministarstva znanosti zatražili
novčanu potporu za svoje znanstvene radove »Hrvatski pravopisni-pravogovorni priručnik«,
odnosno »Priručnik za učenje hrvatskog jezika kao stranog«, namijenjen strancima koji uče
naš jezik.
Kako doznajemo, radi se o Josipu Siliću Zemuncu i Ivi Pranjkoviću zvanom Prenki,
dugogodišnjim predavačima na Katedri hrvatskog jezika Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U
njihovoj jazbini na Sveučilištu, koja je prema očevicima izgledala kao Stjepan-Babina pećina,
pronađena je veća količina slova »j« i »t«, što su godinama zagonetno nestajali pri
»pogrješkama« u »zadatcima« na Odsjeku za kroatistiku.
Beskrupulozan dvojac, otprije poznat organima gonjenja po svom protivljenju odvojenoj
transkripciji glagolskog oblika »ne ću« — a Josip Silić Zemunac i po »Pravopisnom
priručniku hrvatskog ili srpskog jezika« iz 1986., kojega je sastavio s pokojnim bossom
Vladimirom Anićem zvanimNećo - glatko je odbijen na natječaju Ministarstva kulture i
znanosti kad su recenzenti u njihovim projektima otkrili goleme količine pravopisnih
pogrješaka, spremnih za dilanje, predavanje i prepredaju lakovjernim studentima Filozofskog
fakulteta. Ukratko, u svojoj odbijenici organi gonjenja su poručili Prenkiju i Zemuncu da se
gone u za to predviđene organe. Zajedno sa svojim projektima.
I samo valjda zahvaljujući činjenici da Zakon o jeziku još nije donesen, zloglasni jezikoslovci
nisu završili u Lijepoglavi, da tamo šest mjeseci str-jelicama označavaju pogrješke u svojim
zadatcima, zajedno s okorjelim kriminalcima s Trećeg programa Hrvatskog radija, a sve po
članku 16. Zakona o hrvatskome jeziku, koji glasi: »Zatvorom do šest mjeseci kaznit će se
odgovorna osoba u krugovalnoj ili dalekovidničkoj postaji u kojoj se rabi nehrvatski
medunarodno-hrvatski jezik.«
Ante Tomić? Ne, već Vice Vukojević, u svom prijedlogu Zakona o jeziku iz 1995. godine.
Da, isti onaj slavni Vice Vukojević, koji je u to doba predlagao i osnivanje Državnog ureda za
hrvatski jezik - jezične policije koja je između ostalog imala zadaću i »nadgledati jezik u
tisku« i »jezično savjetovati pisce književnih djela«.
Ako je vama smiješno, meni nije. Tip koji bi u normalnoj Hrvatskoj bio junak Globalnog
sijela, zaboravljen redikul iz Sabora koji u istoj onoj maskirnoj uniformi danas sakuplja po
kontejnerima prazne boce mineralne vode i na pazaru prodaje mineralni kupus, još uvijek je
sudac Ustavnog suda, one dakle instance koja će sutra razmatrati ustavnost Zakona o jeziku.
A njegova ideja, za koju smo mislili da pripada mračnom dvadesetom vijeku, kako vidimo -
još živi. Dva veka Vukojevića.
Uistinu, fascinantna je upornost naših jeziko-palucajaca da zauzdaju hrvatski jezik. Njihov je
trud urodio posve jedinstvenim fenomenom u svjetskim razmjerima: ne postoji danas narod
koji se svoga jezika boji kao Hrvati, prestravljeni i kad rješavaju križaljku - jedini na svijetu
koji, čak i kad znaju da su pogriješili, ne znaju jesu li napravili grešku ili grješku.
Hrvati ne znaju svoj jezik, i nije mi poznato da je ijedan projekt koji se ikad našao na stolu
ministra Primorca imao više smisla, je li ijedan Hrvatima bio potrebniji od onoga kojega je
Primorčevo ministarstvo glatko odbilo Ivi Pranj-koviću Prenkiju — »Izrada priručnika za
učenje hrvatskog kao stranog jezika«.
I dok jezikoslovci u maskirnim uniformama ne donesu Zakon o jeziku, prije nego me počnu
»jezično savjetovati« kako »ne će pogrješke u zadatcima« - dok traje dakle jezikoslovostaj -
ja, evo, koristim priliku da im na svom nestandardnom hrvatskom poručim — ebie se.
Pa neka rastavljaju i ubacuju »j« i »t« kako god hoće.
veljače 2007.Slavica Cukteraš
i prsten Nibelunga
ili kako Nijemci polude kad u prvom činu VValkure kurvin bas traži baritonovu krv
Vlasnici turbofolk klubova i liberalni sociolozi došli su na svoje. Masovna tučnjava s
noževima i pucanjem ovaj put se dogodila ispred kultne Močvare, samog hrama takozvane
urbane kulture. Građanski ratovi ne događaju se dakle samo na parkiralištima turbofolk
klubova, narodnjaci nisu krivi za sve. Istog dana, uostalom, Seka Aleksić je bez najmanjeg
incidenta održala koncert u srcu Splita. Narodnjaci su iz predgrađa sišli i u stari Agram, i tko
više može reći da to nije urbana muzika? Najzad, turbofolk je to i po definiciji, kao
radioaktivna urbana mutacija narodne muzike. Takorekuć urbo-folk.
Stražari s predziđa građanstva argumentiraju svoju tezu statistikom s gubicima u ljudstvu,
zaključivši nakon obdukcije kako su ubodne rane na leševima pred folkotekama očito od
Sekinih srceparajućih stihova, a ne od srceparajućeg noža brata Hrvata. Kao da su onog
nesretnika pred klubom Bačvica kraj Rijeke u trbušnu šupljinu pogodile riječi Olje Kar-leuše:
»Ubij me ako znam šta radim/tu na pragu tvome«, a ne metak kalibra 7.65 mm.
Čuvari urbanog identiteta naših gradova - jer tramvaje, kako znamo, razbijaju i pale samo u
zabitim ličkim selima i na nekim pučinskim otocima - kažu da za masakr pred Močvarom nije
kriva muzika koja se tamo sluša. Naravno da nije. Ali zanimljivo kako sad iznenada važi teza
da muzika nije kriva. Nego samo obični idioti, suri gradski (lat. chrvsaetos urbis), s pištoljima
i skakavcima. I odjednom nije trebala ni Slavica Cukteraš da im zapjeva: »Pucaj mi u srce/kad
u leda mogao si/daj joj svoju ljubav/kad već telo dao si«.
Mi, eto, ne možemo u Europu s turbofolkom i balkanskim običajem da se bijele linije na
parkiralištima crtaju u obliku ležećih ljudi. Jer u Europi se, drugovi i drugarice, ne mlati
bejzbol palicama i martensicama, već dirigentskim štapićima i baletnim papučicama. Pištolji
se tamo ne vade pred prljavim prigradskim folk-klubovima, nego pred opernim kućama.Evo,
ako ne vjerujete, vijest iz Njemačke: deseci lakše i nekoliko teže ozlijeđenih bilanca je
masovnog sukoba koji je ispred zgrade frankfurtske Opere izbio za vrijeme tradicionalnog
Opernballa, iste one subote navečer kad su se primitivni Hrvati mlatili pred Močvarom!
Što se dogodilo? Popizde li to temperamentni frankfurteranci načisto kad čuju kako u prvom
činu Wagnerove Walkiire onaj kurvin bas traži baritonovu krv, pa kako Siegmund vadi mač iz
Hundingova stabla, tako se u ložama iz frakova vade noževi i odvijači, a rafali iz »škorpiona«
reše-taju žutu štukaturu Lucaeove Opernahaus? Ili je tankoćutne germanske duše taknuo onaj
tihi A-dur, kojim su violine najavile Helmuta Kohla i Brigitte Nielsen na lijepom plavom
Dunavu, pa su na parkiralištu pred Operom odmah poletjele čaše schnapsa, boce piva,
Kruppovi pajseri i meci iz mausera?
Iznenadili biste se, ali Nijemce ne pale toliko Wagnerova persifalska mistika i Straussove
violine. Oni se medu sobom mlate iz mnogo prozaičnijih razloga. Nerede u Frankfurtu,
recimo, izazvali su mladi lokalni antika-pitalisti, protestirajući zbog glamuroznog Opernog
bala, malograđanske prc-parade koja se - za šesto eura po glavi i sloganom »Život je lijep,
živio život« — održava usred afera s rezanjem socijalne pomoći i smanjenjem budžeta za
obrazovanje. Umjesto s vjenčanim kumovima, izbrijanim redarima i slučajnim prolaznicima,
golobradi se njemački barbari obračunavaju tako s kapitalističkim kičem, državnim
licemjerjem, nepravednim sistemom i njegovom policijom.
S druge strane lijepog plavog Dunava, mlada hrvatska europež čita njemačkim vršnjacima
lekcije iz uljuđenosti: oni operu prate koncentrira-nošću kolege Zužulovića, a najviše od svih
opera vole Operah Show. Za razliku od njemačkih huligana, oni opernball-preseravanja s
Pariš ili Pokos gledaju pozorno, s dugačkim stalaktitima sline iz usta, dok im se jezik u
slapovima slijeva baroknim stepeništima tajkunskih dvoraca kao crven tepih kojim će koračati
drogometaši, starlete, ratni profiteri, sopranosi sapun-skih opera i zjevačke pvijezde, junaci
Red Carpeta, Shpitzze, Exkluziva, Exploziva, ili nekog 24-satnog stabloidnog lišća.
Nakon bala opernbaleri i njihovi navijači svejedno će se zajedno naći u Ludnici, Pashi ili
nekom drugom narodnjačkom klubu, u VlP-separeu ili ispod šanka, ovisno o kastinskoj
pripadnosti.
Glavni ideal mladih europskih antikapitalista ovdje je postignut na parkiralištu pred klubom,
gdje svi imaju jednake šanse za život. Ostali su ionako prilično nejasni: nije li smisao
kapitalizma - kako ga shvaća naš turbovolk jugend — upravo u tome da, bogu hvala, nema ni
posla niobrazovanja? Što se pak socijalne države tiče, jedina socijalna pomoć koja im
eventualno treba jest pomoć za upad na neki social-event.
Može i Prsten Nibelunga u zagrebačkom HNK, ako će Alberich njime konačno oženiti Paolu
Valić, Lanu Pavić, ili kako se već zove. Pa da i naša gnjevna mladež konačno zapuca ispred
Opere.
veljače 2007.Vitezovi Ku-Kukuruz-Klana
ili kako je na izborima u Slavonskom Brodu pobijedila Schindlerova lista
»Pokrivajući čak pola milijuna hektara, od svih poljoprivrednih kultura u Hrvatskoj
najrasprostranjeniji je - kukuruz«, čuje se glas naratora Martina Sheena dok kamera u
nepreglednom zelenom moru zumira debeljuškastog farmera koji govori nagnut nad nježnu
mladicu: »Vidite kako se izdužuju internodiji stabljike, a konus rasta dolazi na površinu tla. U
ovoj fazi nodijalno pravo korijenje čini glavni dio kor-jenovog sistema i već je dobro
razvijeno. Korijenje je jako važno, jer stabljika zna visoko narasti. Uz malo dubriva, ovoliki
će kukuruz narasti do žetve.«
Tako bi nekako počinjao film »Korijeni za budućnost«, jednosatni do-kumentarac o Anti
Đapiću, da sam ga ja radio. Ali film je radio Jakov Sedlar, pa nekako slutim da publika na
premijeri u Angelica Theateru u New Yorku nije vidjela ni svojedobnu Pavelićevu sliku u
Dapićevu uredu, ni dirljivu scenu s otvaranja Francetićevog spomenika u Slunju, ni onu
kultnu scenu u kojoj Đapić, poput ministra poljoprivrede u NDH Živana Kuveždića, visoko
uzdignute desnice pokazuje »koliki će kukuruzi u Slavoniji rasti kad HSP dode na vlast«.
Šteta, jer tajming je bio savršen. Istoga dana na izvanrednim lokalnim izborima u Slavonskom
Brodu Đapićev je Ku-Kuruz-Klan odnio premoćnu pobjedu, a za koji tjedan počinje sjetva
kukuruza: na vašem mjestu ja bih odmah sve rasprodao, pa kupio komad Brodsko-posavske
županije i nekoliko šlepera Bc-ovog sjemena hibridnog kukuruza.
Pa ipak, kako sad stvari stoje, prije će osječki gradonačelnik obnoviti gornjogradsku sinagogu,
i prije će postati počasni predsjednik Židovskog športskog društva Makabi, nego što taj
kukuruz sazrije za žetvu. Ne zato što kukuruz neće narasti, nego zato što je Anto Đapstein
odlučio, izgleda, postati pravednik medu narodima.
Svega smo se mi do povraćanja gadljivog nagledali, ali Dapićeva izraelska epizoda, protokol
avionskog mudraca na liniji Zagreb-New York vio. Jeruzalem, jedna je od najdegutantnijih.
Nakon što se ušuljao u Izraelkao turist-samoljubojica, pa gotovo provalio u Yad Vashem,
gurajući se pred knjigom utisaka, nakon što je mjesecima po Svetoj zemlji tražio neki grad,
gradić, selo, zaselak, kibuc, lift, bilo što da se pobratimi s Osijekom, Đapstein se dosjetio
novom genijalnom potezu: unajmio je izraelsku producentsku kuću Filmind, specijaliziranu za
političku propagandu, da snimi film o njemu.
Filmind je već radio propagandne filmove za brojne izraelske i europske političare,
uključujući i Velju Ilica, nesuđenog predsjednika Srbije, danas ministra za kapitalne
investicije, organizatora Cecinih koncerata i najvećeg kabadahiju Koštuničine vlade. Sto je
koincidencija zgodna poput one kad se istodobno s Đapićem Izraelom šuljao Pero Bukejlović,
premijer Republike Srpske.
Treba vjerovati je da je naš Velja Đapić najprije pokušao doći do Spiel-berga, ali ovaj, koliko
je poznato, ne planira nov nastavak Ralja. Ne bi bio loš ni Jurski park, ali pretpostavljam da
su Lucasovi kompjutorski animatori, kad su vidjeli skice glavnog junaka, procijenili da je to
prevelik izazov.
Preostali su tako producenti iz Filminda, koje rabin Đapitz sad po Hrvatskoj vodi kao mečke.
Stvar je, kažem, odvratna do povraćanja, jer jedino što je Đapiću bilo važno jest plakat za
film, na kojemu će uz njegovo blago filosemitsko lice stajati ona nerazumljiva hebrejska
slova.
U tom naručenom dokumentarcu nećete tako čuti Đapića kako govori da je »jedina krivnja
ustaškog pokreta u tome što nije uspio«, nećete čuti da je »i jedan Srbin u Saboru previše«, da
»nije isto počinio zločin Srbin ili Hrvat«, ili da »je vijest o smanjenju broja Srba jedna od
boljih u posljednje vrijeme«. Neće u tom filmu, slutim, biti mjesta za izjavu da je suđenje
jasenovačkom krvniku Dinku Sakiću bio »politički proces«, i da »hrvatskim Židovima
imovina za NDH nije bila oduzimana, nego davana drugima na upravljanje«. Neće stati
mnogo takvih i sličnih izjava velikog antifašista i osvjedočenog prijatelja židovskog naroda
Ante Đapića.
Na pitanje zašto se žrtvama nacizma poklonio u Jeruzalemu, kad mu je Jasenovac mnogo
bliži, Anto Đapić je posredno odgovorio u beogradskim Večernjim novostima, rekavši kako
će u Jasenovac otići kad Srbija raskrsti s jasenovačkim mitom, jer bi u protivnom »bio
dijelom propagandističke mašinerije i specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata«. »Naše
hrvatsko čovjekoljublje obvezuje nas izraziti žaljenje za nevine žrtve«, rekao je tada Đapić,
»ali smo istodobno obvezni voditi računa i o tome, da se ta naša iskrena gesta ne zlorabi u
propagandističke svrhe suprotne nacionalnim interesima. A upravo bismo takve učinke
polučili da je u Jasenovac otišao Anto Đapić.«Propagandna mašinerija, kako vidimo, dobra je
kad radi za Hrvatsku i njene nacionalne interese. A Đapić u njoj Zidove koristi kao nove
maskote svoje stranke, ondje gdje se do nedavno kočio opaki sivi vuk: njemu su Zidovi
potrebni i korisni otprilike koliko i Dinku Sakiću u jasenovač-kom pogonu za preradu kože.
Vuk, naime, kožu mijenja.
Ako vam se to doima neslanom shalom, Yad Vashem smislu za humor. Čekajte da vidite
ovogodišnju izbornu listu HSP-a. Kako čujem, nositelj liste bit će Oskar Schindler.
ožujka 2007.Rado ide Hrvat u violončeliste
ili kako će Hrvatsku braniti Zbor židovske garde iz Verdijevog Nabucca
Ukidanje obaveznog vojnog roka sad je već sasvim izvjesna stvar, novi će Zakon o obrani biti
i formalno izglasan u Saboru, pa će hrvatski srednjoškolci prestati - kao u vrijeme janjičara i
otoman-skih zavojevača — bjesomučno upisivati fakultete i rezati prste na rukama. Ili barem
opsjedati doktore za potvrdu da imaju četiri prsta. Nema za koga ti golobradi mali huligani
nisu proteklih stoljeća ratovali - od Vatikana i Mletaka do Austrije i Jugoslavije, a sad, kad
konačno imamo svoju državu, oni bi odjednom na fakultet!
Ne znam za vas, ali ja nisam siguran da je to dobro rješenje. Čak i kad bi to bio strateški
povratak dobroj, staroj mitološkoj podjeli na »hrvatsku kulturu i srpsko junaštvo«. Ali nije mi
poznato da se radi na osmišljavanju ročnog sustava za novačenje u tisućljetnu uljudbu. Ono
što je danas ministar obrane, tad bi trebao biti ministar kulture. Svaka bi općina — kako sam
ja to zamislio - imala Ured za kulturu, i klinci bi pred kraj srednje škole dobivali uredne
pozive za odsluživanje uljudbenog roka.
»Si dobil pozif?« »Aha. Uljudbena pošta 1087 Vatroslav Lisinski.« »Kaj je to, koji je to rod?«
»Filharmonija. A ti?« »Japica imaju vezu, pak sem dobil UP 4082 Hlebine.« Tako bi to bilo,
da se mene pita. I onda surova obuka. Ustajanje uz Odu radosti, hrvatski vojnički hors
d'oeuvres, niskokalorična voćna salata ili kiflice s mozzarellom, pa čišćenje instrumenata,
rastavljanje i sastavljanje klarineta, i marš na solfeggio. »UP 7009, Brijuni? Mornarica, a?«
»Aha. Teatar Uh/sses.« Da, da, gospodo. Tko nije za kralja Leara, nije ni za ženu.
I bila bi ta vojska korisnija nego ova današnja, koja samo sjedi u kasarnama i čeka neku
poplavu, potres ili lokacijsku dozvolu za pukovnikovu vikendicu. Prašinari koje dopadne UP
1072 Društvo hrvatskih književnika, u vojarni Ivan Aralica Bukara na Jelačića placu pisali bi
bildungsromane o uskrsnuću Glembajevih u slobodnoj Hrvatskoj, a kad domovina u nevolji
pozove, pisali bi nadahnute novinske komentare mudrih Vladinih poteza i govore za
predizbornu kampanju. Pješadija iz HNK glumila bi odu-ševljene narodne mase kako kliču, a
u slučaju veće prirodne katastrofe spremno bi uskočila i u sapunice, sitcome i televizijske
reklame.
Ponositi hrvatski mladići pod sloganom »Rado ide Hrvat u violonče-liste« opraštali bi se od
svojih na kolodvorima, uplakane majke trpale bi im u torbe domaće ulje na platnu, a s radija
bi ih ispraćao glas voditeljice: »Antoniju Čavki sretan odlazak na odsluženje uljudbenog roka
žele sestra Meredit, mama Biserka i ćaća Jozo uz Sostakovičev klavirski trio u C-molu, op.
67«. Zbunjene, golobrade guštere u koncertnim dvoranama i ateljeima dočekivali bi strogi
intendanti, dirigenti i sveučilišni profesori: »Splićo, a? Ima jedan tvoj tamo, u
konceptualcima.«
Kakve bi to vojničke priče bile! »A u vojsci sam stekao druga do groba, i kroničnu upalu
zgloba, suvenir na baletne dane.« Desetljećima poslije pričali bi hrvatski muži o svojim
vojničkim danima, večerima poezije negdje u velebitskim vrletima, i kiparskim kolonijama u
karaulama na granici. I kako se ono bojnik Gabelica na premijeri Gavranove drame izderao na
šaptača, jer pomaže ročnicima. I kako je jedan mangup iz Pule za vrijeme požarstva satniku
Ušljebrki u baletanke ispraznio cijelo sljedovanje Rosinio kalafonijskog premaza za violinu.
Tako, međutim, biti neće. Umjesto da primaju pozive za simfonijski orkestar, Varaždinske
barokne večeri ili Studio za suvremeni ples, maturanti će od sada biti prepušteni ulici i
pravnim fakultetima. A domovina slovenskom zavojevaču.
Profesionalni vojnici, kažete? Nemojte me zajebavat'! Zašto mislite da će oni — kad Hrvatska
vojska postane profesionalna, tvrtka dakle kao i svaka druga državna firma - biti išta drugačiji
od učitelja ili medicinskih sestara? I kad sa sjevera udare Janšine trupe, bit će kasno: otkrit
ćemo, naravno, da je pola kopnene vojske na bolovanju, a druga u štrajku zbog neisplaćenih
dječjih doplataka. Iz inženjerijskih baza nestajat će žice i armature, terene za vikendice
pripremat će jurišni tenkovi, koje će voziti nećaci što ih je zaposlio bojnik Gabelica, a
mornarica će torpedima loviti ribu i prodavati je na crno restoranima. Pa pilot se niti u
izviđački let neće dignuti bez kuverte s dva-tri soma eura!
I što kad prva generacija profesionalne vojske dođe pred penziju, pitam ja vas? Negdje
najkasnije do 2035., domovinu će nam braniti armija šez-desetogodišnjaka naoružana
izoflavonskim kapsulama za prostatu, vrećicama ginko čaja protiv senilnosti i maskirnim
pelenama za inkontinenciju. Njima, vjerujte, neće padati na pamet ratovati mjesec dana pred
penziju.
A neće tada biti ni ročnika s violinama, ni pješadije Dramskog programa HTV-a, ni rezervnog
sastava zbora robova iz Nabuca - Zboražidovske garde - da zagrmi Verdijev Va pensiero,
sullali dorate!, tako da se agresoru sledi krv u žilama.
Tisućljetna hrvatska uljudba? Dobro vam je i trajala.
ožujka 2007.Menadžerski papa Ivan Pavao Coelho
ili kako smo pjevali »S morskog dna sirena kliče - dobro doš'o, Titaniče!«
U jednom od najglasovitijih prizora prošlog stoljeća, američki je multimilijunaš Benjamin
Guggenheim na tonućem Tkanicu najprije u čamac za spašavanje smjestio ljubavnicu i njenu
sluškinju, nakon čega se vratio u kabinu i odjenuo svoje najskuplje večernje odijelo. Usred
užasne gužve, dok je orkestar Wallacea Hartleva svirao ragtime, Guggenheim je - prema
sjećanjima svjedoka — zapalio cigaru i dostojanstveno otpuhnuo dim: »Spreman sam otići
kao džentlmen.«
Benjamin Guggenheim, kao i svih osam članova Hartleveva orkestra, potonuli su s Tkanicom.
Zajedno s njima, nestala je i civilizacija u kojoj je bilo moguće da jedan bogataš, koji je
naslijedio dovoljno novca da kupi cijeli Titanic zajedno s brodogradilištem, na burzi smrti
zamijeni svoj život s nekom nesretnicom iz potpalublja. Nisam tako naivan da idealiziram
povijest i njene junake, ali odavde, iz trećeg tisućljeća, ta mi njena autentična epizoda izgleda
kao istinita srednjovjekovna viteška legenda. Dovoljno vam je na palubi tonućeg trajekta s
nedovoljno čamaca za spašavanje zamisliti Keruma, Pašalića, Rojsa ili nekog drugog od
junaka naše tranzicijske pljačke, pa da shvatite o čemu govorim.
Titanic je potonuo 15. travnja 1912., a samo dva dana nakon 95. godišnjice te mitske tragedije
u Zagreb je stigao Jack Welch, bivši predsjednik General Electrica, čije je gostovanje i
nadahnuto predavanje na temu liderstva u suvremenom biznisu najavljeno kao dolazak
menadžerskog pape.
Kliknuo sam na sajtu Jutarnjeg na tu najavu, te pored online prijave za Svetu Misu i
budalastih coelhizama Velikog Gurua - poput one duboke »Naučio sam da greške mogu biti
dobar učitelj za uspjeh« - naišao i na kviz znanja: »Jack ima nekoliko pitanja za vas.
Odgovorite i saznajte kako biste prošli u okršaju s legendarnim svjetskim menagerom!«
Naravno da sam odmah spremno sjeo sučelice Učitelju, i otvorio kviz čija su se pitanja
doimala kao »Modra lasta za menadžere«. Evo primjera: »Pruža vam se prilika za
unapređenje; međutim, za njega ćete se morati izboriti protiv starije kolegice preko koje ste i
došli u tvrtku. Vi ćete:a) odustati od unapređenja, jer ona je puno učinila za vas, ovo joj je
zadnja prilika za napredak, a vi ste mladi i bit će još šansi za vas, b) nema popusta ni za koga;
punim gasom po unapređenje, vrijeme ju je ionako pregazilo, i c) krenuti u borbu, ali s pola
snage, pokazati ljudima oko sebe da želite napredak, ali i da niste beskrupulozni: tako ćete
lakše s njima manipulirati kad im postanete šef.«
Iskreno, mislio sam da je riječ o trik-pitanjima, jer odgovor pod b) je providan i prvoloptaški,
pa sam bojažljivo zaokruživao odgovore pod a), po duši i osebujnom poduzetničkom
iskustvu, ali i s tihom strepnjom da ću na kraju ispasti idealan materijal za Novog Menadžera,
mudrog i pravednog, ali osjećajnog Dragog Vođu. Zebnja je, naravno, bila sasvim
neutemeljena: od mogućih 20 u kvizu sam dobio puna četiri boda i dijagnozu »Izgubljen«, uz
obrazloženje: »Kako ste vi uopće dospjeli na odgovornu funkciju? Hipi pokret je već odavno
prošao, parola je make money, a ne make love. Obavezno posjetite predavanje, samo pazite
da Jack ne sazna kako ste mekani jer će vas potjerati kući.«
Priznajem, prilično sam popizdio i najozbiljnije naumio poslušati savjet, pa pred svim onim
mutantima rotarijanske mladeži postaviti Velikom Guruu sljedeće pitanje: »Pruža vam se
prilika za spas s tonućeg broda; međutim, za posljednje mjesto u čamcu morat ćete se izboriti
protiv ljubavnice s kojom ste i otišli na krstarenje, te njene sluškinje. Vi ćete: a) odustati od
čamca, jer ona je puno učinila za vas, pa ćete je smjestiti u čamac, presvući se u večernje
odijelo i dostojanstveno potonuti s brodom, b) nema popusta ni za koga; punim gasom preko
žena i djece u čamac, i c) sluškinju gurnuti u more, a ljubavnicu ubiti pištoljem da se ne muči,
i pokazati svima u čamcu da niste posve beskrupulozni.«
Jack Welch bi me, slutim, sažaljivo pogledao i rekao: »Oho, imamo i hipija ovdje«, a
dvoranom bi se zaorio složan hijenski smijeh. »Vidite, mladi gospodine, ja sam naučio da
greške mogu biti dobar učitelj za uspjeh« - nastavio bi Guru, dok bi mladi menadžeri ridajući
padali na koljena, »a ja sam iz greške gospodina Guggenheima mnogo naučio.«
To je, eto, prorok dvadeset prvog vijeka, guru mladih menadžera u štakorsko sivim odijelima,
odgajanih da se čovjek mjeri nulama i da na tom putu nema živih zarobljenika. Veliki Učitelj
će toj obezljuđenoj direktorskoj mladunčadi objasniti kako je glupo gaziti i ubijati u ime
nacije i vjere, i da nam je ušteđenu mržnju i neljudskost — prirodni resurs vrjed-niji od mora,
otoka, Sunca i drugih budalaština - mnogo pametnije investirati u profit.Sto se mene tiče, ja
ću obući stare, izlizane zvoncare, otpuhnuti dim trave i gledati kako Titanic tone. Umjesto
Wallace Hartleya, svirar će orkestar Lowella Georgea. Don't bogart that joint, kaže himna
Izgubljenih, gubitnika koje su učili dijeliti, a ne množiti.
Sve je u redu, pustite mladog gospodina u čamac. Ja sam spreman otići kao hipi.
travnja 2007.Djevica Marija kod Mislava Bage
ili kako se Elvis Preslev ukazao na Zlatnim žicama Slavonije u Požegi
Nekakav bezbožni cinik već bi se zapitao: »Gdje je dosad, da joj se nije šta dogodilo?« Ali
nema razloga za strah: Djevica Marija, Kraljica Hrvata, vratila se i ukazala, eto, prije koji dan
u Kaniži kraj Slavonskog Broda, ovoga puta u kori orahova drveta u dvorištu jedne obiteljske
kuće. Oko drveta već su, naravno, nikle svijeće i krunice, vjernici iz cijele Slavonije, čak i iz
Austrije i Njemačke, mole krunicu pod njegovom krošnjom, a fotografija Gospe od Oraha
obišla je Hrvatsku.
Gledam tu fotografiju, i stvarno, u orahovoj kori jasno se nazire antro-pomorfni obris. Nisam,
doduše, nikad uživo vidio Kraljicu Mira i ne bih znao reći je li to baš ona — meni se, ako baš
pitate, na prvi pogled učinio Lavvrence od Arabije, naslonjen na pušku, ili Tiger Woods pod
sponzor-skom šiltericom, kako preko svog golferskog štapa ocjenjuje razdaljinu do rupe prije
nego na. greenu u dvorištu kuće posljednjim udarcem osvoji Kaniža Open. Kužite simboliku:
Wood- drvo? Pa ipak, za stotine hodočasnika - kaže gazdarica kuće novinarima - »znak koji
su vidjeli na stablu predstavlja Gospu i nitko nije rekao da vidi nešto drugo«. A oni valjda
znaju bolje od mene.
I zaista, kad malo bolje pogledam, to je ona: realno, tko bi drugi mogao biti ženski lik pod
maramom? Nije valjda Benazir Bhutto, ili Grace Kelly?! Zanimljiva je to stvar. Jednako kako
Isusa Krista i na filmskom platnu i u mrlji masnoće u mortadeli vidimo kao švedskog stueet-
metalca pažljivo njegovane bradice i dugih plavih uvojaka, tako nam se i njegova majka javlja
kao europska manekenka što ponosno pokazuje savršen ten kojega nisu načeli ni težak
porođaj, ni jako galilejsko Sunce, ni godine. Tko bi rekao da ta gospoda ima sina od trideset
tri godine? Kao da vjernicima svijeta šalje poruku: »Jer ja to zaslužujem«.
Iz nekog razloga, naime, vidioci u panju starog hrasta nikad ne vide Nicole Kidman, ili
Angelinu Jolie s usvojenim kambodžanskim dječakom Maddoxom, pa ni samu Madonnu sa
svojim malim Davidom u naručju. Naravno, jer što bi se profane nevu-age svetice javljale u
kori stabla? Sto da nam poruče? Corning soon, to a theater nearyou>. \ Ne, naravno — kora
ora-hova drveta medij je malo svemirskijih i transcendentalnijih sila. I jasno sad i sam vidim
Gospu kako s debla u Kaniži šalje okupljenim vjernicima poruku: I'U be backl
Hasta la vista, Hrvati! Vidimo se za koji mjesec, u neobičnom obliku neke stijene na
gradilištu autoceste, u krošnji nečije šljive, zapletenom korijenu, »u čvoru crne smrče«, tko
zna, možda u šari razrezane orahnjače jedne domaćice iz Kaniže, u vlažnoj mrlji na zidu
nečije kupaonice, u talogu kafe Zdravka Tomca, Vrag će ga znati. Ups, pardon. Sam Bog zna.
Sic transit gloria Dei. Nekad su nam se, eto, više sile javljale praćene neviđenim specijalnim
efektima, gorjeli su more i nebo, rastvarale se planine, potapali kontinenti, mračilo Sunce, a
danas nam se Majka Božja javlja u kori drveta na seoskom imanju u Kaniži. Otprilike kao kad
bi se Elvis Preslev pojavio na tamburaškom festivalu Zlatne žice Slavonije u Požegi.
Pa ipak, izgleda da je drvo jedno od omiljenijih Gospinih medija. Nedavno se tako Kraljica
Hrvata u jednom posavskom selu kraj Odžaka pojavila u kori borovog stabla, a u deblu bora
pojavila se prije koju godinu i u ulici Bartola Kašica u Đakovu. Valjda polovica marijanskih
svetišta u Hrvatskoj — od Gospe od Drena u istarskom Sumberu do Gospe u šumi u
slavonskom Garčinu - nastalo je na mjestima gdje su mještani Gospin lik otkrivali u kori
drveta, krošnji ili panju. Bit će da je iz tog doba i izraz »drvena Marija«, za ukočenu i
nepristupačnu ženu. Možda je najpoznatiji suvremeni slučaj ukazanja »drvene Marije« onaj iz
Bizovca, gdje je neka gospoda Anica, pripremajući drva za ogrjev, u raspolovljenoj cjepanici
ugledala jasan lik Majke Božje s krunicom, o čemu su javljali svi ozbiljniji hrvatski mediji. I
tko zna koliko bi Rajska Djeva, Kraljica Drvata čekala zarobljena u trupcu da neka sila nije
vodila Aničinu ruku sa sjekirom, kao onomad Mojsijev štap?
Uz drvo, najomiljeniji medij Kraljice Hrvata je - staklo. Pamtimo onaj nedavni slučaj iz
Hreljina kraj Rijeke, gdje se Gospa tri dana pojavljivala na balkonskom staklu jedne
obiteljske kuće. Iz nekog razloga, međutim, i Gospi od Stakla naročito je mila — Slavonija.
Prije godinu-dvije ukazala se tako s djetetom u naručju u staklu na prozoru jedne obiteljske
kuće u Vladislavcima kraj Osijeka, privukavši rijeke hodočasnika iz cijele Slavonije. Pojavila
se potom i u samom Osijeku, u armiranom staklu na ulaznim vratima jedne kuće u Divaltovoj
ulici. Ono što je bilo osobito zanimljivo u tom slučaju jest činjenica da se Gospa ukazivala
isključivo uvečer i noću, pojavljujući se, kako su kazivali svjedoci, »u raznim bojama« svaki
put kad bi Divaltovom ulicom prošaoautomobil s upaljenim svjetlima. Bilo je, naravno,
skeptika koji su zbog toga brzopleto zaključili da to ima veze s lomom svjetlosti iz
automobilskih farova, ali zaboga, razmislite malo: je li bilo automobila prije dvije tisuće
godina?!
Nedokučivi su putovi Gospodnji, ali ništa dokučiviji nisu ni Marijini. Ukazivala se ona i u
mrljama mazuta u moru, i pjeni kapucina, u kori kruha, u šarama na koži goveda i krumpirima
osebujna oblika. Zapravo, ako mene pitate, posve je nevjerojatno kako je Djevica Marija
tehnološki i medijski zaostala u prvom stoljeću nove ere, u dobu plamtećeg grmlja, najezdi
skakavaca, nebeskih strijela i kamenih ploča, i kako joj - u vrijeme kad i pape svoje enciklike
objavljuju na Internetu - ni u jednom trenutku nije palo na pamet kako bi kudikamo
učinkovitije bilo da se, umjesto u kori oraha u Kaniži ili prozorskom staklu u Vladislavcima,
pojavi na HTV-u, kod Stankovića u Nedjeljom u 2, recimo, ako već ne u Oprah Showu.
Moj osobni favorit medu ukazanjima svjedočenje je onog vidioca što je svojedobno na portalu
Hrvatskog informativnog centra mrtav ozbiljan ispričao kako mu se u Međugorju ukazala
Gospa u obliku - kipa. Sad, ne znam je li mu netko u međuvremenu rekao da u Međugorju
ustvari i ima jedan kip - istina, u obliku Bogorodice - tek njegovo je svjedočanstvo po mom
skromnom mišljenju suštinsko za razumijevanje fenomena Gospinih ukazanja: da se kojim
čudom Majka Božja zaista pojavi kod Mislava Bage u Otvorenom, televizijski bi vidioci
zacijelo uzbuđeno prepričavali kako su vidjeli Gospu u obliku cjepanice.
To je, naime, vjera koja Majku Božju vidi u čvoru na hrastovom parketu: deklarativna i
površna, koja će ljudsko biće prije prepoznati u cjepanici nego u susjedu. Kojoj ni
Michelangelova Pieta nije mramorni kip Gospe, nego sama Gospa u obliku kipa.
»Prije nekoliko dana, baš na blagdan Velike Gospe, listala sam sa susjedom Jutarnji list kad
mi se iznenada, na dvanaestoj stranici, ukazala Majka Božja!« vidno uzbuđena pričat će već
ovoga ljeta novinarima domaćica iz jednog sela nedaleko drugog, pokazujući prema kameri
uokviren primjerak Jutarnjeg lista rastvoren na dvanaestoj stranici, dok će okupljene susjede
padati ničice, mrmoreći Zdravomariju. »Hm, ali to i jest Majka Božja«, oprezno će novinar.
»Naravno, to i kažem«, neće se dati zbuniti vidjelica, »vidite ovdje plašt kako pada, evo ovo
je glava, a ovo noge, dobro se vide i ova dva anđela dolje, i mali Isus, evo ovdje, zar to u
njenom naručju nije isti mali Isus?« »Da, jasno«, okolišat će novinar, »možda zato što toi jest
slika Bogorodice, Sikstinska Madona, slika Raffaella da Urbina iz Gemaldegallerie u
Dresdenu.«
»Kako to mislite?« umiješat će se, slutim, seoski župnik. »Pa piše ispod«, pažljivo će pokazati
novinar na potpis ispod slike, objavljene u posebnom prilogu Jutarnjeg lista za blagdan Velike
Gospe. »Mladiću, to je dokaz koji je potreban vašem bezboštvu, mi smo i bez toga znali da je
to Majka Božja«, hladno će odgovoriti župnik, uzeti uokvirene novine i uz molitvu okupljenih
žena staviti ih u paket, objašnjavajući ostalim novinarima da će, u dogovoru s biskupom, taj
primjerak Jutarnjeg poslati na ekspertizu na Gregorijansko sveučilište u Vatikanu.
Muž vidjelice za to vrijeme lijepo će se zapiti u seoskoj kafani, i sve će mu se od drvenih
panjeva, koje je gazda u baštu postavio kao stolice, prividati svetačke figure. Zakleo bih se da
je onaj manji komad hrasta zapravo figura mladog muškarca, kao raspetog, one dvije grane
mu dodu kao raširene ruke, dok onaj veći panj neodoljivo podsjeća na stasitu figuru drvodjelje
iz Nazareta: bogami mu je ono brada, a ona dva čvora velike, mudre oči. Pa će mu se u
alkoholnom bunilu pomiješati riječi župnikove propovijedi o drvodjelji iz Nazareta, svetom
Josipu Radniku, i pijani vic gazde Jože. Gledat će naš vidjelac u one panjeve i jasno vidjeti
drvenog mladića s čavlima u rukama i nogama kako širi ruke prema onom drvodjelji i viče
»Oče! Oče!«, dok će ga stari drvodjelja gledati s nevjericom, i ganuto uzvratiti: »Pinokio,
Pinokio!«
I doista, jeste li se ikad zapitali zašto na kipovima bogova i svetaca, koje je čovjek napravio
na svoju sliku i priliku, u pravilu najprije strada - nos?
travnja 2007.automobil s upaljenim svjetlima. Bilo je, naravno, skeptika koji su zbog toga
brzopleto zaključili da to ima veze s lomom svjetlosti iz automobilskih farova, ali zaboga,
razmislire malo: je li bilo automobila prije dvije tisuće godina?!
Nedokučivi su putovi Gospodnji, ali ništa dokučiviji nisu ni Marijini. Ukazivala se ona i u
mrljama mazuta u moru, i pjeni kapucina, u kori kruha, u šarama na koži goveda i krumpirima
osebujna oblika. Zapravo, ako mene pitate, posve je nevjerojatno kako je Djevica Marija
tehnološki i medijski zaostala u prvom stoljeću nove ere, u dobu plamtećeg grmlja, najezdi
skakavaca, nebeskih strijela i kamenih ploča, i kako joj - u vrijeme kad i pape svoje enciklike
objavljuju na Internetu - ni u jednom trenutku nije palo na pamet kako bi kudikamo
učinkovitije bilo da se, umjesto u kori oraha u Kaniži ili prozorskom staklu u Vladislavcima,
pojavi na HTV-u, kod Stankovića u Nedjeljom u 2, recimo, ako već ne u Oprah Showu.
Moj osobni favorit medu ukazanjima svjedočenje je onog vidioca što je svojedobno na portalu
Hrvatskog informativnog centra mrtav ozbiljan ispričao kako mu se u Međugorju ukazala
Gospa u obliku - kipa. Sad, ne znam je li mu netko u međuvremenu rekao da u Međugorju
ustvari i ima jedan kip - istina, u obliku Bogorodice - tek njegovo je svjedočanstvo po mom
skromnom mišljenju suštinsko za razumijevanje fenomena Gospinih ukazanja: da se kojim
čudom Majka Božja zaista pojavi kod Mislava Bage u Otvorenom, televizijski bi vidioci
zacijelo uzbuđeno prepričavali kako su vidjeli Gospu u obliku cjepanice.
To je, naime, vjera koja Majku Božju vidi u čvoru na hrastovom parketu: deklarativna i
površna, koja će ljudsko biće prije prepoznati u cjepanici nego u susjedu. Kojoj ni
Michelangelova Pieta nije mramorni kip Gospe, nego sama Gospa u obliku kipa.
»Prije nekoliko dana, baš na blagdan Velike Gospe, listala sam sa susjedom Jutarnji list kad
mi se iznenada, na dvanaestoj stranici, ukazala Majka Božja!« vidno uzbuđena pričat će već
ovoga ljeta novinarima domaćica iz jednog sela nedaleko drugog, pokazujući prema kameri
uokviren primjerak Jutarnjeg lista rastvoren na dvanaestoj stranici, dok će okupljene susjede
padati ničice, mrmoreći Zdravomariju. »Hm, ali to i jest Majka Božja«, oprezno će novinar.
»Naravno, to i kažem«, neće se dati zbuniti vidjelica, »vidite ovdje plašt kako pada, evo ovo
je glava, a ovo noge, dobro se vide i ova dva anđela dolje, i mali Isus, evo ovdje, zar to u
njenom naručju nije isti mali Isus?« »Da, jasno«, okolišat će novinar, »možda zato što toi jest
slika Bogorodice, Sikstinska Madona, slika Raffaella da Urbina iz Gemaldegallerie u
Dresdenu.«
»Kako to mislite?« umiješat će se, slutim, seoski župnik. »Pa piše ispod«, pažljivo će pokazati
novinar na potpis ispod slike, objavljene u posebnom prilogu Jutarnjeg lista za blagdan Velike
Gospe. »Mladiću, to je dokaz koji je potreban vašem bezboštvu, mi smo i bez toga znali da je
to Majka Božja«, hladno će odgovoriti župnik, uzeti uokvirene novine i uz molitvu okupljenih
žena staviti ih u paket, objašnjavajući ostalim novinarima da će, u dogovoru s biskupom, taj
primjerak Jutarnjeg poslati na ekspertizu na Gregorijansko sveučilište u Vatikanu.
Muž vidjelice za to vrijeme lijepo će se zapiti u seoskoj kafani, i sve će mu se od drvenih
panjeva, koje je gazda u baštu postavio kao stolice, prividati svetačke figure. Zakleo bih se da
je onaj manji komad hrasta zapravo figura mladog muškarca, kao raspetog, one dvije grane
mu dodu kao raširene ruke, dok onaj veći panj neodoljivo podsjeća na stasitu figuru drvodjelje
iz Nazareta: bogami mu je ono brada, a ona dva čvora velike, mudre oči. Pa će mu se u
alkoholnom bunilu pomiješati riječi župnikove propovijedi o drvodjelji iz Nazareta, svetom
Josipu Radniku, i pijani vic gazde Jože. Gledat će naš vidjelac u one panjeve i jasno vidjeti
drvenog mladića s čavlima u rukama i nogama kako širi ruke prema onom drvodjelji i viče
»Oče! Oče!«, dok će ga stari drvodjelja gledati s nevjericom, i ganuto uzvratiti: »Pinokio,
Pinokio!«
I doista, jeste li se ikad zapitali zašto na kipovima bogova i svetaca, koje je čovjek napravio
na svoju sliku i priliku, u pravilu najprije strada - nos?
travnja 2007.Ne mozes ti našega čovika zajebat
ili zašto prijedlog Drugog zakona termodinamike nije u skladu s hrvatskim Ustavom
— Ne možeš ti našega čovika zajebat—rekao je sneskrivenim ponosom mnogi Hrvat
pročitavši u novinama kako je neki Saša (24) s otoka Krka prvi u svijetu, prvi dakle od svih
šest milijardi ljudi i svih pola milijuna vlasnika novog američkog elektroničkog čuda, uspio
probiti zaštitu revolucionarnog Appleovog mobitela iPhone. Saša je, naravno, odmah postao
nova hrvatska medijska zvijezda, potamnivši slavu čak i onog Lopine, Sapine, kako se zvao
onaj naš ugostitelj iz Berlina, haker koji je probio zaštitu berlinskog kladioničarskog sustava,
pa postao autentičan hrvatski Robin Hood što pljačka bogate da bi... dobro, kupio crveni
ferrari.
Ne možeš ti našega čovika zajebat! Koliko puta ste u čuli tu rečenicu, izgovorenu na jednom
od tri-četiri štokavska jezika s ovog brdovitog poluotoka, ovisno je li se za potrebe kafanskog
razgovora nije dao zajebati naš čovik, čovjek, čovek, čo'ek, ili koja li već podvrsta te
endemske balkanske životinje, upravo nevjerojatno prilagodljive svim životnim uvjetima, od
surovih azijskih suhopoljina do skandinavske liberalne demokracije?
Iza te rečenice cijela je čudesna balkanska mitologija, čarobnija i opsežnija čak i od grčke, s
odvažnim junacima čije podvige mi, smrtnici s podnožja Olimpa, prepričavamo s koljena na
koljeno, dodajući uvijek nove detalje i nevjerojatne obrate, o dovitljivim zemljacima koji za
našim šankovima postaju pravi bogovi i polubogovi.
Čuli ste te priče bezbroj puta, i sami ste ih često prepričavali. O onom hrvatskom
gastarbajteru, ili Bosancu, Srbinu, svejedno, što je sagradio kuću na obali Ženevskog jezera,
na državnoj zemlji, na užas šokiranih Svicaraca, koji su zbog toga morali mijenjati svoje
manjkave zakone, jer u cijeloj sedam stotina godina dugoj povijesti švicarske države nije
zabilježena bespravna gradnja, pa ne postoje ni zakonom predviđene sankcije. Ili je to bilo u
Norveškoj? Zar je važno - nema te uređene demokracije koja će zajebati našeg snalažljivog
zemljaka.
Pa nije li ono i spomenutog hrvatskog Robina Hooda, koji je njemačke kladionice oštetio za
dva milijuna eura, sud u Berlinu oslobodio zato štotamošnje zakonodavstvo jednostavno nije
predvidjelo njegove inovativne metode kladioničarskih malverzacija?
Proslavljen košarkaš Chicago Bullsa Toni Kukoč pričao mi je, recimo, kako je s jednim
takvim išao u ribolov na jezero Michigan. Amerikanci čuvaju riblji fond jezera Michigan i
postavili su jasna pravila ponašanja: dopušten ulov su dvije ribe. Stoga se, ulovivši drugu,
Toni htio vratiti kući, ali zemljak se samo nasmijao i nastavio lov — izvukao je treću, pa
četvrtu, pa sedmu, pa desetu. Naravno da je znao da ne može s deset riba proći strogu
kontrolu na izlazu: kad je ulovio desetu, izabrao je dvije najveće, a ostale - bacio u jezero.
Desetljećima su, eto, glupi Cikažani odlazili sa štapovima na jezero Michigan i vraćali se kući
čim uhvate dvije ribe, pa makar i veličine inćuna, i nikome nikad nije palo na pamet da ulovi
petnaest riba, pa izabere dvije najveće. Sve dok nije došao naš mitološki junak.
- Ne može država Illinois našega čovika zajebat! - začuje se svaki put s druge strane šanka
pouka te priče, pa krene sljedeća: ona o ratnim izbjeglicama iz Hrvatske, odnosno Bosne,
odakle već, koji su shvatili da svaka njemačka savezna država izbjeglicama daje hiljadu
maraka mjesečno, pa se prijavili u svaki od trinaest Bundeslandera, i onda prvog u mjesecu
sjedali u auto i odlazili na turneju po Njemačkoj, skupljati svojih 13.000 maraka socijalne
pomoći. Svašta, eto, Švabo može, može napraviti auto koje će nadživjeti kenozoik, ali me
može zajebati našeg čovjeka.
Meni osobno najdraža je pak ona priča o tom mitskom »našem čovjeku« koji se u
izbjegličkom sužanjstvu Njemačke - ili Nizozemske, Švedske, Finske, izvori se ne slažu
uvijek - zaželio domaće janjetine s ražnja. Zna se, naravno, da je janjetina na ražnju
nezamisliva zapadno od Mure i da je nema na jelovnicima uljuđenih europskih gasthausa, jer
to se na pristojnom Zapadu smatra ekstremno barbarskim načinom termalne obrade mesa, pa
se taj naš-čovjek dosjetio da mlado janje kupi u trgovini s — kućnim ljubimcima. Prodavač
se, kaže taj raširen urbani mit, čudom načudio kupčevoj želji - neće on anakondu, tarantulu ili
krokodila, kao sav normalan zapadni svijet, nego baš mladunče ovce, a kako u uređenom
kapitalizmu nema toga što vam trgovac neće naći, tako je tjedan dana kasnije naš-čovjek
došao u pet-shop po svoje malo, bijelo janje.
I prošla bi ta janjetina na ražnju bez posljedica, da se našem-čovjeku nije omililo, pa je u
dućanu s kućnim ljubimcima naručio i drugo, i treće i sedmo janje. Raznježila se prodavačica
u dućanu, stvar se pročula, za neobičan slučaj ljubavi čovjeka i domaćih životinja
zainteresirali su se uskoro i novinari, ali i budni aktivisti lokalnog društva za zaštitu životinja,
kojeje zanimalo kako se taj siromašan nesretnik brine za svoje stado. I na posljetku je u plitkoj
kosturnici u dvorištu iza kuće u predgrađu Diisel-dorfa — ili Malmoa? — otkrivena mračna
tajna tihog i povučenog N. N., prognanika s krvavog Balkana.
Postoji i druga verzija ovog mita, još nadrealnija i luda, gotovo kao predložak za karakter iz
nekog psihološkog trilera. Zaklinjali su mi se ljudi da se stvar dogodila negdje u Americi,
možda čak u Australiji, uglavnom negdje gdje je nemoguće vidjeti da bi se leševi životinja,
kao kod nas, prodavali cijeli. Kako bilo, naš-čovjek je, zaželjevši se one iskonske radosti kad
jaganjci utihnu, u mesarnici kupio dvije janjeće plećke, dva buta, rebarca, bržolice, glavu,
cijelo je janje naš junak kupio u dijelovima, kod kuće ga sastavio žicom i — na veselje male
izbjegličke kolonije — okrenuo na ražnju.
Eh da, ne možeš ti našeg čovjeka zajebat! — začuje se onda u kafani jednodušan zaključak, u
kojemu ćete prepoznati duboko divljenje nena-djebivom balkanskom geniju, i više iskrenog
ponosa nego što ga mogu izmamiti sve nacionalne himne i zastave, slavne bitke, titule
svjetskih prvaka i svi Teslini patenti zajedno. Urbana mitologija bjelosvjetskih Slavena slavi
njihovu neviđenu snalažljivost, kakvoj ih je naučila valjda surova povijest: to su hajduci i
drumski razbojnici dvadeset prvog vijeka, koji odavno više ne pljačkaju trgovačke karavane,
niti iz zasjede zaskaču mletačke, turske i austrijske naoružane patrole, već presreću porezne,
socijalne, bankarske, financijske i ostale službe razvijene demokracije.
Jače je to čak i od njihova opjevanog i pomalo precijenjenog slobodarskog i državotvornog
duha, jer nijednu državu nisu Hrvati, Srbi i Bošnjaci baš toliko sanjali da je ne bi prevarili. I
radije će Hrvat položiti život na oltar domovine nego tisuću kuna poreza na njen šalter.
Obratite, uostalom, pozornost na tu rečenicu: ne možeš ti našeg čovika zajebat. Jer, i Zakon o
rekreativnom ribolovu u američkoj državi Illinois, i Urbanistički plan ženevskog kantona, i
pravilnik Savezne države Baden-Wiirttenberg o stjecanju prava na socijalnu pomoć, i Zakon o
zaštiti životinja Novog Južnog Walesa, svi su ustavi i zakoni modernog svijeta, kako je
poznato, smišljeni samo da zajebu našeg čovjeka, i ni zbog čega drugog.
Takav će vam se naš-čovjek, ležerno naslonjen na svoj crveni ferrari pred kakvim berlinskim
kafićem, požaliti da je i Drugi zakon termodinamike, zloglasan Zakon entropije, donesen
samo da se zajebe njegova revolucionarna ideja o održivom razvoju neuređenog sustava.
Sustav je, naime, najveći prirodni neprijatelj našeg-čovjeka, mitološkog Boga prevare, i cijela
je povijest takozvanog napretka, od prvih zemunicado visokih civilizacija na ušćima rijeka,
generirana samo idejom da se zajebe naš čovjek.
Zato je ohrabrujuća vijest s otoka Krka. Bogovi urbane mitologije hodaju, eto, ukorak s
vremenom, i široko su s kozjih staza narodne epike, iz prostora izbjegličkih logora i
gastarbajterskih kontejnera na bauštelama — uz cvilež elektromotora i veselo okretanje
kakvog domaćeg papkara nabijenog na kolac — zakoračili u digitalnu eru. Pričat ćete sutra
tako o nekom našem neviđeno pametnom i snalažljivom čovjeku koji je lukavo zajebao cijeli
norveški mirovinski sistem tako što je naoružan zoljom opljačkao blindiran kombi s
penzijama, a supatnik sa šanka dodat će: »Nije to ništa, jedan naš student s Krka«, sutra će biti
iz Zivinica, Novog Pazara, već po potrebi, »probio je zaštitu Appleovog iPhonea.«
Hiljade vrhunskih inženjera uposlila je tvrtka Apple na tom projektu, uložila milijune dolara i
angažirala cijele timove nobelovaca na osmišljavanju složenog sistema zaštite, što sve ta
američka gamad nije poduzela, a sve samo s jednom namjerom - da zajebe našeg čovjeka.
Zaboravili su, međutim, jednu stvar.
Ne možeš ti našeg čovjeka zajebati - dovršit ćete vi rečenicu, dok vam uz kičmu strojevim
korakom, kao jedan, budu marširali žmarci ponosa.
svibnja 2007.I tako nam Ijubiše kamarada
ili kako je Ivica Račan milošću Božjom postao doživotni predsjednik SDP-a
Kažu da je jednom zgodom, pred opće izbore, Ivica Račan pozvao svog savjetnika za
unutarnju politiku, samoga Druga Boga Stvoritelja — s kojim je, po vlastitim riječima, imao
ugovor još tamo od 1990. - i pitao ga postoji li način da ljudi nekako zaborave sve gluposti
koje je činio otkako je postao predsjednik Partije, a bogami i ranije, onako kako su zaboravili
i Starčevićevo militantno jugoslavenstvo i Radićeve ode kralju Aleksandru, a naročito Titove
marifetluke. Da o njemu kao svome drugu, vodi, učitelju, uzoru i Ocu Moderne Hrvatske
Socijaldemokracije — baš kao i hrvatski nacionalisti o drugu Titu — s ljubavlju i dužnim
dubokim poštovanjem govori čak i najljuća opozicija.
— I opozicija?! — začuđeno ga je, veli predaja, pitao Drug Bog.
— I oni — odgovorio je, kažu, Ivica Račan.
— Ali ima medu njima i onih koji te optužuju za restauraciju Jugoslavije, kriptokomunizam,
boljševizam, titoizam i staljinizam.
— Znam — rekao je Račan.
— A ima, s druge strane, i onih koji te optužuju za koketiranje s nacionalizmom i
šovinizmom, za legitimiranje diktature, izdaju ljevičarske ideje, propagandu kapitalizma i
koaliranje s desnicom — podsjeti ga Svevišnji.
— Znam, znam — nestrpljivo klimnu Ivica Račan. — Zato te i pitam.
— Ima ih koji bi ti sudili na partijskom sudu časti! — dometnu Svemogući.
— Naročito oni — odgovorio je Račan.
— To nije lako — uzdahnuo je Drug Bog. — Kad bi i na desnici i na ljevici o tebi govorili
kao o vodi i učitelju, ti bi bio doživotni predsjednik Partije!
— To, to! — oduševljeno je pljeskao rukama Ivica Račan.
— Doživotni predsjednik?
— Da, da, da, da, da!
— U redu, samo... — pogledao je Svevišnji predsjednika SDP-a ravno u oči. — Morao bih
biti prilično siguran da ti je stalo. Da ti je baš stalo.— Stalo mi je — nestrpljivo ga prekinu
Račan. — Baš mi je stalo.
— Ne razumiješ — uzvrati mu Tovariš Bog. — Onaj tko bi i pristao da mu to uredim morao
bi biti upravo beskrupulozno ambiciozan!
— Taj sam! — značajno se pridigao od stola Ivica.
— Hm, doživotni predsjednik... — pogladi dugu, sijedu bradu Tovariš. — Ima, doduše, jedan
način. Iako to već dosta dugo nisam radio. Jesi spreman?
— Spreman. Što moram raditi?
— Jesi li upozorio svoje partijske drugove na avet komunizma?
— Jesam, još prošli tjedan.
— Onda ništa, samo se opusti.
I tako je, kaže legenda, umro Ivica Račan, milošću Božjom doživotni predsjednik
Socijaldemokratske partije Hrvatske.
Njegov ga mudri savjetnik, pak, nije prevario - sljedećih su se dana njegovi najveći politički
protivnici, neistomišljenici i različitomišljenici, utrkivali u skladanju lauda i himni
dojučerašnjem komesaru, titoističkom demagogu, srbokomunističkoj marioneti i ideologu
jednoumlja, a sada velikom Hrvatu, čovjeku koji je svojom mudrošću i hrabrošću omogućio
stvaranje nezavisne hrvatske države.
Potresni reci koji slijede vjerno su rekonstruirani na temelju novinskih izvještaja s
komemorativnih sjednica održanih diljem Lijepe naše.
***
— Želim izraziti svoje duboko poštovanje prema liku i djelu Ivice Račana, prije svega zato jer
je bio čovjek koji je u zadnja dva desetljeća bio jedan od aktera suvremene hrvatske povijesti
— zajecao je tako njegov najljući politički protivnik, predsjednik HDZ-a Ivo Sanader.
— Zajednički smo kreirali Savez za Europu, jer smo znali da je budućnost Hrvatske u
Europskoj uniji i transnacionalnim integracijama. U ovoj tužnoj situaciji želim mu odati svoje
priznanje zbog takvog političkog djelovanja koje nije bilo uskostranačko, jer je znao kada
treba voditi računa o općim interesima.
— Kao političar, stranački čelnik i bivši premijer sudjelovao je u oblikovanju najznačajnijeg
razdoblja suvremene hrvatske povijesti, te je, djelujući više desetljeća u hrvatskom javnom i
političkom životu, u sebi nosio obilježja tih vremena, ali i snagu prihvaćanja promjena —
stajalo jeu potresnom priopćenju za javnost Hrvatske demokratske zajednice. — Račanova
uloga i osobni politički angažman u zahtjevnim vremenima raspada bivše države utjecali su
na smjer političkih kretanja i opredjeljenja u hrvatskoj javnosti u tim presudnim trenucima.
Svojom je političkom zrelošću prihvatio zaokret iz dotadašnjeg društveno-političkog i
ideološkog sustava.
— U povijesti hrvatskog naroda i države zasigurno će biti zabilježeno ime Ivice Račana,
čovjeka koji je pokazao da je spreman i na promjene, i u tome je dao svoj velik doprinos —
drhtavim je glasom Jadranka Kosor tražila prave riječi. — Mi u HDZ-u zapamtit ćemo ga i
kao čovjeka s kojim smo dogovorili najvažnije odrednice vezane uz ulazak Hrvatske u
Europsku uniju i u tom smislu bili smo apsolutno na istom putu.
— U prijelomnim trenucima raspada bivše Jugoslavije i komunistič-ko-socijalističkog
ideološkog sustava imao je političke zrelosti prihvatiti zaokret prema novom demokratskom
poretku. Ivičino zauzimanje za europske vrijednosti za europsku Hrvatsku predstavlja
značajnu stečevinu hrvatske politike — ridajući je svoje uspomene na najdražeg neprijatelja
Ivicu u Knjigu žalosti upisivao predsjednik Sabora Vladimir Seks. — Kolegi u Saboru,
suputniku u političkim dionicama suvremene hrvatske povijesti, silaskom sa životne i
političke pozornice, jedno veliko Hvala.
— Sa žaljenjem smo primili vijest o smrti velikog čovjeka — potpuno shrvan zbog odlaska
velikog prijatelja hrvatskog nogometa naricao je Dinamov šef Zdravko Mamić. — Lider SDP-
a i bivši premijer jedan je od ljudi koji su obilježili stvaranje hrvatske države, te bi bez
njegove pomoći taj proces zasigurno bio još krvaviji i mukotrpniji.
— Smrt Ivice Račana nenadoknadiv je gubitak za hrvatsku političku scenu — grcao je nad
odrom Oca hrvatskog parlamentarizma Anto Đapić, predsjednik Hrvatske stranke prava. S
Račanom sam imao korektne odnose, i osobno će mi nedostajati na političkoj sceni.
— U vršenju svoje političke i državne službe gospodin Ivica Račan u određenom razdoblju
naše nedavne prošlosti imao je visoku odgovornost za naš narod i zemlju — dostojanstveno se
od osvjedočenog prijatelja hrvatskih katolika oprostio kardinal Josip Bozanić. — Crkva
uvijek moli za upravitelje država i ljude na vlasti da odluke usmjere na opće dobro i mir, a
pokojnog Ivicu Račana, koji je završio ovozeman život, preporučujem Božjem milosrđu.
— Ponajviše žalimo što smo u gospodinu Račanu izgubili osobu koja se posebno zalagala za
ostvarivanje prava vjerskih manjina, što je svakako jedna od temeljnih značajki
demokratičnosti svake zemlje — dirljivo seod svog duhovnog brata oprostila i Vaišnavska
vjerska zajednica u Hrvatskoj. — Zasigurno će stoga ostati zapamćen kao neumoran borac
koji je Hrvatsku usmjerio na europski put poštivanja civilizacijskih standarda.
— Nakon kraha SKJ i očitih velikosrpskih težnji Miloševića, Račan je dopustio reformskoj
struji unutar SKH da dopuste višestranačke izbore, a onda s Tuđmanom dogovorio i miran
prijenos vlasti, pristajući na neminovnost: neovisnu Hrvatsku — sa sjetom se starog suborca
iz bitke za slobodnu Hrvatsku prisjetio Zdravko Tomac, nekadašnji potpredsjednik SDP-a. —
Ne samo da je Ivica Račan tako zaslužan za obranu Republike Hrvatske od velikosrpske
agresije, već je i jedan od ključnih ljudi hrvatske obrane!
Čak su i stari, ponosni hadezeovci javno protestirali zbog toga što ih nitko nije zvao na
ispraćaj i posljednju stražu nad odrom »njihova suborca«. Na posljetku, da ne bi sve ostalo na
riječima, zagrebačka je skupština zdušno podržala prijedlog gradskog SDP-a da se u Zagrebu
jedna ulica ili trg nazove imenom Ivice Račana, najvećeg među hrvatskim velikanima.
***
— Priznajem, ovoga s trgom ni sam se ne bih sjetio! — opčarano je, negdje s visoka,
uskliknuo Ivica Račan. — Iako, više bih volio da se po meni zove politička škola u Kumrovcu
nego neki trg u Zagrebu.
— Da, da, i ovi tvoji su rekli isto, ali nisam mogao to dopustiti — odgovorio je Svevišnji. —
Obećao sam već nekome.
— Sto? - pitao je Račan začuđeno.
— Pa to — odgovorio je Maršal Bog. — Da u Zagrebu neće imati ni ulicu ni trg.
— Kome si to obećao?
— Onom starom na vojnoj paradi tamo, u bijeloj uniformi.
— Drugu Titu?! — zaprepastio se Ivica Račan. — Tito neće imati trg u Zagrebu?
— Ne Tito, nego onaj gore, u svečanoj loži — nasmijao se Drug Bog.
— Onaj s krivim ustima, vidiš ga tamo?
— Aha... i što si mu obećao? — upitao je zbunjeno Račan.
— Ah, bilo je to davno — odgovorio mu je Gospodin. — Pitao me jednom postoji li način da
i on, kao i Tito, bude doživotni predsjednik države.
svibnja 2007-
KNJIŽNICA ZELINAKnjižnica Zelina