Muzicka Tradicija

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
UČITELJSKI FAKULTET
ODSJEK ZA UČITELJSKE STUDIJE
(Čakovec)
PREDMET: GLAZBENA KULTURA
DIPLOMSKI RAD
Ime i prezime pristupnika: Sandra Grivić
TEMA DIPLOMSKOG RADA: Tradicijska glazba i kultura Podravine
MENTOR: Branimir Magdalenić, viši predavač
Zagreb, rujan 2016.

Sadržaj
SAŽETAK ................................................................................................................... 2
SUMMARY ................................................................................................................. 5
1. UVOD ...................................................................................................................... 6
2. TRADICIJSKA GLAZBA PODRAVINE ............................................................... 8
3. TRADICIJSKE PJESME ....................................................................................... 10
3. 1. Primjeri tradicijskih podravskih pjesama ....................................................... 10
2.1.1. Lado nam je, lepo nam je .......................................................................... 10
3.1.3. Zorja moja, zorja ....................................................................................... 13
3.1.4. Zbogom ostanite ....................................................................................... 14
3.1.5. Crleno cvetje i modro ............................................................................... 15
3.1.6. Lepe su nam sinokoše ............................................................................... 16
3.1.7. Široke širine .............................................................................................. 17
3.1.8. Hajd idemo gore pod Širine ...................................................................... 18
3.1.9. Devet godin tabor bio ............................................................................... 19
3.1.10. Oj sončece, sončece ................................................................................ 20
4.TRADICIJSKO PJEVANJE ................................................................................... 22
5. PRIMJERI TRADICIJSKIH GLAZBALA ........................................................... 23
5. 1. Dude ............................................................................................................... 23
5. 2. Cimbal ............................................................................................................ 25
5. 3. Tambura.......................................................................................................... 27
5. 4. Violina ............................................................................................................ 28
6. GLAZBENI SASTAVI U PODRAVINI ............................................................... 30
7. TRADICIJSKA KULTURA PODRAVINE .......................................................... 32
7. 1. Folklor ............................................................................................................ 32
7. 1. 1. Scenski folklor ........................................................................................ 33
7.1.2. Scenski folklor u Podravini....................................................................... 34
7. 2. Tradicijski plesovi .......................................................................................... 35
7.2.1. Svatovska kola .......................................................................................... 37
7.2.2. Uskrsna (Vuzmena) kola .......................................................................... 42
7.2.3. Plesovi u paru............................................................................................ 44
8.2.4.Solistički plesovi ........................................................................................ 47
7.3. Tradicijska podravska nošnja .......................................................................... 48
2
7.3.1. Virje .......................................................................................................... 49
7.3.2. Koprivnički Ivanec ................................................................................... 61
7.3.3. Podravske Sesvete..................................................................................... 66
7.4. Tradicijski običaji(šege) .................................................................................. 70
8.4.1. Virovski svati ............................................................................................ 70
7.4.4. Blagdanski običaji..................................................................................... 80
8.4.5. Fašenski običaji......................................................................................... 83
7.5. Tradicijske plesne igre..................................................................................... 86
7.6. Kulturni događaji u Podravini koji potiču očuvanje tradicijske kulturne baštine
Podravine ................................................................................................................ 87
7.6.1. Kajkavski etno kviz u Virju ...................................................................... 87
7.6.2. Picokijada.................................................................................................. 87
7.6.3. Podravski motivi ....................................................................................... 89
ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 90
LITERATURA ........................................................................................................... 91
KRATKA BIOGRAFSKA BILJEŠKA ..................................................................... 95
IZJAVA O SAMOSTALNOJ IZRADI RADA ......................................................... 96
3
SAŽETAK
Tema diplomskog rada je „Tradicijska glazba i kultura Podravine“. Temu sam
odabrala iz vrlo jednostavnih razloga, dolazim iz Podravine i godinama sam plesala u
mjesnom kulturno-umjetničkom društvu gdje sam razvila ljubav prema narodnim,
tradicijskim plesovima i pjesmama.
Nekoć se glavna struktura života temeljila na određenim ritualima i ceremonijama
koji su obuhvaćali sve segmente ljudskoga djelovanja. Danas te rituale nazivamo
narodnim običajima. Oni su se mijenjali u skladu s povijesnim, društvenim i
ekonomskim promjenama. Tradicijska glazba i ples dio su života svake ljudske
zajednice i njihovih običaja. Tradicija živi u nama i u našoj svakodnevici. Nama su je
prenijeli naši preci, a naša je dužnost poznavati je, razumjeti i prenijeti našim
potomcima.
Smatram da je očuvanje tradicije i kulturne baštine, u današnjem modernom,
tehnološki naprednom društvu izrazito važno kako bi se očuvala autentičnost sela i
narodnih običaja koji sve više odlaze u zaborav.
Ovom temom želim prikazati ljepotu kulturne baštine i tradicije Podravine, te ju na
taj način sačuvati od zaborava.
Ključne riječi: tradicijska glazba,tradicijska kultura, tradicijski plesovi, običaji
4
SUMMARY
The topic of the thesis paper is „Traditional music and culture of Podravina“. I chose
the topic for very simple reasons, I come from Podravina and for years I have been
dancing in a local cultural-artistic society where I have developed my love for
national, traditional dances and songs.
The main structure of life used to be based on certain rituals and ceremonies which
encompassed all segments of human activities. Today we call these rituals national
customs. They were changing as historical, social and economic changes happened.
Traditional music and dance are a part of life of every human community and their
tradition. The tradition lives within us and our everyday life. It was brought to us by
our ancestors, and our duty is to be familiar with it, understand it and pass it on to
our descendants.
I believe that keeping tradition and cultural heritage alive, in todays modern,
technology advanced society, is very important to keep the authentity of villages and
national traditions which are getting more and more forgotten.
With this subject I want to show the beauty of cultural heritage and traditions of
Podravina, and in that way, preserve it from getting forgotten.
Key words: traditional music, traditional culture, traditional dances, traditions
5
1. UVOD
Riječ tradicija dolazi od latinske riječi traditio što znači prenošenje, predaja.
Tradicija podrazumijeva „prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja,
kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo
usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr.“ (hjp.znanje.hr, pristupljeno 15. 8.
2016.)
Stoljećima ljudi usmenom predajom prenose pravila ponašanja, zakone,
vjerske običaje, zanate (kako umjetničke tako i graditeljske), recepte, poeziju,igre,
obrede, napjeve, plesove. Neke običaje koje njegujemo i održavamo danas, njegovali
su naši roditelji, bake i djedovi, što ne znači da će ih njegovati i naša djeca. Kako
običaji ne bi potpuno iščezli dužnost nam je sačuvati ih od zaborava i potpunog
nestajanja. Običaji i tradicija su u nama. Oni su naše nasljeđe, a u očuvanju tradicije i
običaja ostavit ćemo djelić sebe i naših predaka.
Kako joj i samo ime govori, Podravina je nizinska regija smještena uz rijeku
Dravu:
„Široka ravnica što se od brežuljaka Bilogore spušta prema Dravi. Omeđena je

Hrvatskim zagorjem na zapadu, Međimurjem na sjeverozapadu, dok se dalje
sjeveroistočno pruža duž granice s Mađarskom, prelazeći prema istoku u Slavonsku
Podravinu. Obuhvaća općine Ludbreg, Koprivnicu i Đurđevac.“(Randić – Barlek i
Barlek, 1996, str.121)
Stanovništvo ovog kraja pretežno se bavilo poljodjelstvom i ratarstvom, te u

manjoj mjeri, vinogradarstvom. Obiteljske zajednice bile su strukturirane
patrijarhalnim načinom života. Veliki utjecaj na život ljudi u ono vrijeme imala je
religija. Vjerski običaji s vremenom su se duboko usadili u ljudsku svakodnevicu i
postali dio narodnih običaja. Podravci su oduvijek bili narod koji je bio poznat po
pjesmi i plesu. Uz religiozni način života, pjesma i ples su bili sastavni dio ljudske
svakodnevice. Iskorištavala se svaka prilika da bi se zasviralo i zaplesalo. Ljudi su
voljeli svoju rodnu grudu što se moglo vidjeti i čuti u njihovim pjesmama. Tako je
bilo sve do kraja Drugog svjetskog rata, kada je počela nagla urbanizacija i
industrijalizacija, čime je došlo do preobrazbe stanovništva. Kako je vrijeme
prolazilo, sve se rjeđe pjevalo i plesalo. Počeli su se zaboravljati tekstovi pjesama,
plesni koraci, izostavljali su se rituali koji su bili karakteristični za neke blagdane ili
6
događaje kao što je bila svadba. Danas su rijetki oni koji se sjećaju nekad
neizostavnih običaja, a još rjeđi su oni koji ih prakticiraju u svojim životima.
7
2. TRADICIJSKA GLAZBA PODRAVINE
Tradicijsku ili narodnu glazbu Podravine, prema Gavazzi Milovanu možemo
smjestiti u tzv.panonsku folklornu zonu u koju još spadaju Slavonija, Baranja,
Međimurje, Turopolje, Posavina, dio Bilogore i Pokuplja. Gavazzijevu etnografsku
podjelu potvrđuje i Ivan Ivančan svojim terenskim istraživanjima. (Gavazzi, 1928)
Slika 1. Prikaz panonske folklorne zone

(http://www.hrvatskifolklor.net/php/folklornezone.php; preuzeto 10.8.2016.)
Iz priloženog prikaza (Slika 1.) možemo pretpostaviti utjecaj susjednih zemalja na

ovu folklornu zonu.
Teško je pričati o karakteristikama tradicijske glazbe Podravine s obzirom
da se geografske i etnografske granice ne podudaraju. Naime, na istočnom djelu
Podravine vidljiv je utjecaj Slavonije, kako na glazbu, tako i na običaje, a slično je i
na sjevernom kraju (okolica Varaždina) koji etnografski pripada Zagorju. Stoga,
kada govorimo o tradicijskoj glazbi Podravine, govorimo o glazbi koja je
karakteristična za uže područje Podravine, a to je okolica Koprivnice i Đurđevca.
(Ivančan, 1991)
U povijesnom smislu Podravina je područje koje je znatno bilo pod
utjecajem susjednih zemalja zbog izuzetne blizine granice,što se posebice odnosi na
Mađarsku. Seljaci koji su živjeli u blizini granice posjedovali su zemlju s Hrvatske i
Mađarske strane i tako bili u direktnom doticaju s tamošnjim stanovništvom. Još
8
izraženiji kontakt s mađarskom glazbom i kulturom događao se za vrijeme sajmova i
crkvenih proštenja, te odlaskom podravskih momaka u Mađarsku na izučavanje
nekog zanata ili služenja vojske. (Ivančan, 1991)
Na taj su se način u Podravinu prenijeli neki mađarski plesovi i glazbala,
koji su se kasnije duboko ukorijenili u našu kulturu. U prenošenju glazbene kulture
obavezno valja spomenuti Rome (cigane) koji su bili poznati putujući glazbenici.
Prema Ivančanu, također veliku ulogu u prenošenju glazbe u naše krajeve iz
susjednih zemalja imali su i učitelji, koji su prenijeli mnoge novitete u naš folklor,
kako iz Mađarske, tako iz Austrije i Češke.
9
3. TRADICIJSKE PJESME
„Pjesma je niz riječi izgovorenih višim i nižim tonovima različita trajanja,
složenih u melodijsku cjelinu, uglazbljeni tekst podijeljen na kitice.“ (Anić, 2000)
Pjesma je za Podravce ono „kaj se popeva“, oni ne poznaju stihove koji ne bi bili
vezani uz pjevanje i teško bi izrecitirali nešto bez pjevanja. (Ivančan, 1991).
U Podravini je karakteristično da se tradicijska pjesma često javlja u više verzija, pa
se ponekad u jednom selu moglo čuti nekoliko verzija jedne pjesme. (Winter,1981)
Za Podravinu su karakteristične tri vrste pjesama:
1. stare jednoglasne, pentatonske
2. novije, ličnih harmonija kao i slavonske
3. posuđene pjesme od domaćih i stranih varoških pjesmica (to su većinom
svatovska kola).(Ivančan, 1963)
Zanimljiva je karakteristika umetanja štokavskih riječi ili cijelih rečenica u kajkavske
pjesme. Podravci nisu veliku pažnju pridavali čistoći kajkavskog izraza, pa su često
umetali štokavske riječi zbog rime ili ritma pjesme. (Winter, 1981)
„Dok si preštuderam, vu glavi, priberem, razaberem, pak sakoj den i posel, svojo je
pesmo imal, kojo bi ftečno, sega grla i popevali, zadovoljneši ostajali...“
(Petričec,2002)
Širok je opus tema u podravskim pjesmama. Podravci su voljeli pjevati o

suvremenim ljudima svojeg sela, dnevnim ritualima, plesovima, nesretnoj ljubavi, o
susjedima Međimurcima, vinu, svadbama, maškarama itd.
3. 1. Primjeri tradicijskih podravskih pjesama
2.1.1. Lado nam je, lepo nam je
U Podravini su česte bile pjesme koje su u sebi sadržavale izraz „lado“.

„Lado“ je stara slavenska riječ koja je s vremenom izgubila smisao, a u pjesmama se
koristi kao sinonim za nešto lijepo, milo i drago. (www.zagrebinfo.hr, pristupljeno
7. 9. 2016.). Te su se pjesme, ladarske pjesme, uglavnom pjevale u vrijeme
obilježavanja blagdana sv. Ivana.
10
Slika 2. Notni zapis (Winter, M.,Podravske narodne pjesme, 1981.)
„Kaj vam se oće, lado,

Kaj je nas više, lado nam je lepo nam je.
Nam se ga oće lado,
Mladog junaka (mlade djevojke), lado nam je lepo nam je.
Imenujte ga (ju) lado,
Z lepim imenom, lado nam je, lepo nam je.
Njegvo (njeno) ime je lado,
Prelepi Ivo (prelepa Kata) lado nam je, lepo nam je.
Idi si Ivo (Kato) lado,
Ter si poskoči, lado nam je, lepo nam je.“
(Ivančan, 1989, str. 40)
3.1.2. Sveti Ivan kresa loži

Blagdan sv. Ivana obilježavaju dva značajnija događaja, ivanjski krijesovi i
ophodi ladarica. Običaj paljenja krijesova provodio se noć uoči blagdana. Uz svaki
običaj pjevale su se prigodne pjesme, pa tako i uz krijes.
11
Slika 3. Notni zapis (Špoljar, Z., Hrvatske pučke popijevke – popijevke iz Podravine,
1918)
„Kresa loži, v šaltvu igra.

Na ivanjsko...
V šaltvu igra, ljubu pita:
-„Gde si, ljuba, senoć spala?“
-„Ja sam spala starum majkum,
starum majkum na postelji.“
-„Da bi spala starum majkum,
Starum majkom na postelji,
Ne bi tako probledela,
Kak je roža rasvećena.“
(Špoljar, 1918, str. 11)
Ladaricama su zvali djevojčice koje su formirane u skupinama, na sam

blagdan sv. Ivana išle selom i obilazile kuće pjevajući, plešući i noseći ljudima dobre
želje. Bile su obučene u bjelinu, a u kosi su nosile vjenčić od poljskog cvijeća. Za
pjevanje su ih ljudi nagrađivali darovima (jajima, jabukama, kolačima) koje su
stavljale u košaru okićenu cvijećem. Prema kazivačici iz Koprivničkog Ivanca, bilo
12
je situacija kada ih domaćini nisu htjeli darivati, pa su ih kažnjavale stihovima
negativnog naboja:
„Na toj hiži štakor visi, štakor visi v zdelo misli!“
Ladarice su uglavnom odlazile pjevat u susjedna sela, npr. u Molvama su pjevale
ladarice iz Đurđevca, u Virju ladarice iz Miholjanca i sl.
Slika 4. Notni zapis(Ivančan, I. Narodni plesovi Hrvatske 2, 1963)
„Pune škrinje i hambare

Oj lepo Lado, Lado, Lado!
Či to žnjaci v ravnom polju?
To su žnjaci Pintarovi.
Što im nosi rani obed?
Mlada sneha Katarina.
3.1.3. Zorja moja, zorja
Ova pjesma se pjevala u svadbi, kada je mladenka napuštala roditeljsku

kuću. Poznato je nekoliko melodijskih i tekstnih verzija ove pjesme. U nastavku
slijedi tekst pjesme koji je zapisao etnograf Miroslav Dolenec Dravski, prema
zapisima pisca i učitelja Franje Viktora Šignjara iz Virja i notni zapis koji je zapisao
etnomuzikolog Vinko Žganec:
13
Slika 5. Notni zapis (Žganec, V.,Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline,
1962)
„Zorja moja, zorja!
ne shađaj mi rano!
ne shađaj mi rano,
pričekaj me malo
dok si ja dragomu
košuljo našijem.
Na jednom rukavcu,
sivoga sokola,
na drugom rokavcu
beloga goluba.„
(Janaček – Kuničić, 1985, str. 100)
3.1.4. Zbogom ostanite
Još jedan primjer pjesme koja se pjeva prilikom odlaska mladenke iz

roditeljske kuće. Običaj je da ovu pjesmu pjevaju podsnehalje (žene vjenčanih
kumova).
Slika 6. Notni zapis (Ivančan, I.,Molve narodni život i običaji, 1998.)
14
„Zbogom ostanite japek i mamica
Japek i mamica, bratec i sestrica.
Bratec i sestrica i sva rodbinica.
Gledi si jo majka pod zelenim vencom
Zutra si jo bodeš pod crlenim ropcom.“
3.1.5. Crleno cvetje i modro
Ova je pjesma dio svadbenog ceremonijala, a pjevale su je djevojke

prilikom slaganja svadbenih vjenčića za barjak i boce vina koje su nosili djeveri.
Slika 7. Notni zapis (Ivančan, I. Molve narodni život i običaji, 1998.)
„Crleno cvetje i modro.

Nje mi je brala Marica,
za onom gorom zelenom.
Siplje je majki na krilo.
Majka je siplje na zemlju.
Ni cvetje moje, ni Mara.
Siplje je jočku na krilce.
Jočko je siplje na zemlju.
Siplje je bratu na krilce.
Bratec je siplje na zemlju.
Siplje je sestri na krilce.
Sestra je siplje na zemlju.
Siplje je dragu na krilce.
Dragi je k sebi privijal.
I z desnom rukom zaručil.
15
I cvetje moje i Mara.
Trga se grana od bora
A naša Mara od roda.
Zbogom mi ostaj ižica.
I v njoj moja mila majkica.“
(Kovačić, 1981, str. 169)
3.1.6. Lepe su nam sinokoše
Pjesme s motivima nesretne ili neuzvraćene ljubavi, česta su pojava u

Podravini. Primjer je pjesma koja govori o djevojci koja čezne za svojim dragim.
Slika 8. Notni zapis (Žganec, V.,Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline,

1962)
„Lepe su nam sinokoše,

de nam rastu plave ruže,
plave ruže fijolice,
nek je beru djevojčice.
Svaka svomu i dragomu,
a ja draga nemam komu.
Ja si ftrgem fijolicu
pak ju pošlem v Koprivnicu,
v koprivničke bele hiže,
de moj dragi s perom piše.
Niti piše nit spisava
neg za dragu premišlava.“
(Žganec, 1962, str. 88)
16
3.1.7. Široke širine
Pjesma o „Širinama“, velikoj hrastovoj šumi pokraj sela Virja.

Uz šumu su bile i livade koje su mještani Virja iskorištavali za ispašu stada. Kako je
to područje bilo prilično udaljeno od samog Virja, Virovci su ondje podigli konake,
manje zaseoke sa stajama i nastambama za pastire u kojima su spavali kako ne bi
svaki dan morali prevaljivati veliki put do kuće. Tako je iz virovskih konaka nastalo
selo Novo Virje, iz đurđevačkih selo Molve, a iz molvarskih naselje Gornja šuma.
Kao i većina, i ova pjesma je zabilježena u nekoliko različitih melodijskih i
tekstualnih verzija.
Slike 9, 10. Notni zapis (Žganec, V.,Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i

okoline, 1962)
17
„Lepe ti su široke Širine,
v njima ima sakvačke zverine.
Ta živina crne joči ima,
crne ima i z njima se štima.
Hajde, bratec, da lova lovimo!
Vlovili smo srno i košuto
i jelena z velkemi rogami
i divojku žutemi kosami.
Hajde, bratec, da lova delimo:
tebi bode srna i košuta,
meni jelen z velkemi rogami
i divojka žutemi kosami.“
(Žganec, 1962, str.127)
3.1.8. Hajd idemo gore pod Širine
Još jedna od pjesama u kojoj se spominju virovske „Širine“.

Ova pjesma je svojevrsna rugalica na račun ondašnjih suvremenika, mještana Virja.
Prezimena koja se spominju u pjesmi, Ivančin, Hapavlek i Grgić, i danas u Virju
nose brojne obitelji.
Slike 10, 11. Notni zapis (Žganec, V.,Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i
okoline, 1962)
18
„Hajd idemo gore pod Širine,
bomo vidli dekle Lukešine,
bomo vidli pod šumicom one,
kojim kupi Dečković bonbone.
Kokuvača na brestu kokuje,
Dečković im pantline kupuje.
Pod oblokom tarabice niske,
na obloku tri feringe vinske.
Ajd idemo svi skupa na Molve,
Dečković nam kupuje lemune.
Martin ide za štagljom po stezi,
a Ivančin za njim poprek beži!
„Otpri, Baro, ta gančena vrata,
samo nemoj obuditi „bjata“.
Oj Janica, a što to mahuče?
Ti budala, to Dečković huće!
O Barica, pazi na Janicu,
Grgić jo je napravil preslicu!
Hapalvelku kukruza so brale
Dečkovića plesat so pozvale.
Martin se je poprek Drave vozil
i barila pod pazuhu nosil.
Te je baril puno djelovao,
Dečković se obadvem dopao!“
(Žganec, 1962, str. 149)
3.1.9. Devet godin tabor bio
U Podravini su česte pjesme prožete ratnim temama, a govore o patnjama

vojnika koje su izazvane odlaskom i napuštanjem rodnog kraja i ljubavi. Pjesma koja
slijedi u nastavku primjer je ljubavne balade iz vojničkog života. Govori o nesretnoj
sudbini mladića koji je zbog višegodišnje službe u vojsci i odsutnosti iz rodnog kraja,
umalo izgubio ženu koju voli.
19
Slika 12. Notni zapis (Ivančan, I., Molve – narodni život i običaji, 1998)
„Devet godin tabor bio

i ja junak u njem bio.
Na deseto godinico
ja dobijem pozivnico
da se moja ljubav vdaje.
A ja skočim k svetlom caru.
- Svetli care gospodare!
Pusti mene na domaje.
Ljuba mi se sad udaje.
Kad sam došo pod penđere,
moja drag kod večere.
Kak je mene opazila,
večero je ostavila.
Prime konja za uzdico
pa ga vodi u štalico.
Položi mu deteljico
i nastre mu hotavico.
Mene prime za ročico
pak me vodi vu sobico.
Ponudi mi večerico
i mekano posteljico.“
(Janaček-Kučinić, 1985, str. 114)
3.1.10. Oj sončece, sončece
Prema predaji, ovu su pjesmu pjevale žene svojim muževima kod ispraćaja
prije odlaska u rat.
20
Slika 13. Notni zapis (Ivančan, I. Molve - narodni život i običaji, 1998)
„Oj sončece sončece de mi bodeš sađalao

Jel za gorom za vodom, jel za turskom granico
Gde junaki v red stoje, v rokaj puške si drže
Puške se nabijaju na turčina ciljaju
Turska kuglja doleti, pandur Štefa mam zruši.
Pandur Štefo dole pal, se pajdaše sebi zval.
O pajdaši, pajdaši, najte me ostaviti.
Peljajte me vodete, u te mrtve špitalje
U te mrtve špitalje, pred te carske doktore.“
21
4.TRADICIJSKO PJEVANJE
U knjizi „Folklor i scena“, autor Ivan Ivančan donosi značajke pjevanja
panonske etnografske zone koje su time karakteristične i za Podravinu:
 „svi pjevači pjevaju forte, glasno.

 u pjevanju nema dinamičkog nijansiranja, odnosno ono nije lako uočljivo.
 prvi glas obično pjeva jedan sudionik ili manji broj njih dok svi ostali prate.
Drugi glas se jače čuje i na neki način je glavni.
 ne postoje logički dahovi tamo gdje svršava neka glazbena fraza. Pjevači
„kradu“ dahove na drugim mjestima nastojeći da pjesma ima uvijek isti
intenzitet.
 u strahu da se dah ne pojavi na logičnom mjestu (prema glazbenoj ili tekstnoj
frazi) pjevači na tim mjestima instinktivno pojačavaju intenzitet pjevanja.
 pjeva se prsno i grleno.“
(Ivančan, 1971)
22
5. PRIMJERI TRADICIJSKIH GLAZBALA
5. 1. Dude
Dude su tradicijsko puhače glazbalo slično gajdama koje je nekoć bilo

izuzetno popularno na prostorima Bilogore, Podravine, Međimurja, Hrvatskog
zagorja, Turopolja, Moslavine i Posavine.
Dude se sastoje od nekoliko dijelova:
 mješina- radila se od prirodne ili umjetne kože, u njoj se nalazi rezervar zraka
 mijeh – služi za reguliranje zraka u mješini
 prebiralica – cijev u koju se upuhuje zrak na kojoj se nalaze tri ili četiri piska
od bazge ili trstike po kojima se prebire, svira
 trubnja – dugačka cijev koja je zabačena preko ramena svirača i koja
proizvodi stalan ton za vrijeme sviranja
Slika 14. Podravske dude (http://www.hrvatskifolklor.net/images/dudepodr2.png;

preuzeto 7. 9. 2016.)
U Hrvatskoj postoje dvije vrste duda, četveroglasne i peteroglasne.

Peteroglasne dude nazivamo još i podravske. Razlika između četveroglasnih i
peteroglansih duda je u broju piskova u svirali (prebiralici), pa prema tome i u tehnici
sviranja. Stoljećima se zrak u mješinu upuhivao ustima, no prije nekih stotinjak
godina u dude je ugrađen dodatni mijeh (laktača, sufla, sufra), koji je s vremenom
23
postao zaštitni znak duda. Podravske dude u svirali imaju četiri piska uz još jedan
dodatni koji se nalazi u trubnju, što ovo glazbalo čini peteroglasnim jer istovremeno
može proizvesti pet različitih tonova. Kod podravskih duda je karakterističan položaj
rupica na svirali. One su smještene tako da se sviraču nalaze tik pod prstima, što mu
omogućava sviranje svakog pojedinog tona posebno, te prekid svih tonova
istovremeno i ponovno puštanje tonova u bilo kojem trenutku i bilo kojoj
kombinaciji. Zbog svog osebujnog zvuka,dude ponekad ostavljaju dojam da glazbu
izvodi nekoliko glazbala istovremeno, a ne samo jedno.
U Podravini su dude nazivali mrčal(j)ke. Josip Tomec, etnomuzikolog iz Virja, u
svojim zapisima iz 19. st. ovako opisuje dude:
„Otkad se starci sečaju, imali su samo mužiku dudaša, dude su bile načinjene od
cuckove fčinjene kože, s čuture, skojom se meh napuhnul, mrčalke, koja je
kontruvala i 2 glasnice vu što je dudaš prebiral. Dudaš je igral u svatovi, dudaš je
igral, ako je gazda dopuščal, da se družina i težaki razveselili, dok su se gorice
kopale, kokruz runjil, ili tukel, ili svetkom posle podne, i fašenske dneve“. (Šabarić,
2011)
Prije formiranja glazbenih sastava, u takvim prigodama gdje se pjevalo i

plesalo, dudaš je izvodio glazbu solistički. Dudašima nikako nije bilo lako zadovoljiti
plesače s obzirom da je svirati dude bilo izuzetno naporno, a plesači željni plesa mu
nisu dali ni da predahne. Dudaši su uz svirku, kako bi se odmorili, ubacivali razne
šaljive poskočice. Josip Tomec je to ovako opisao:
„Igraj duda,
odpala ti muda.
Svaku je kiticu dva puta ponavljal, časom je igral, pa je zapeval
Oj snašice, snašice
Vi mi dobro znate
Što mi srce voluje
Pak vi men´nedaste
pa je časek igral, pa zapeval i znogami po redu lupal, da je sve tukmek stal
Ja sam isko, isko
Već kuliko puta
Dab´se moći zavući
24
Među vaših skuta
Makar bi me tukle
Makar bi mi i kariku
Na njega navukle.
Tancari su plesali, na popevku, kako i na igranje, a bilo jim i zvoljom, da je dudaš
menjal, čas popeval, čas igral kad su znali vikati,
Noder duda, daj još malo pevaj,
eh onda dudaš, kao pomaman uz ciku tančara i lupanje nogu
Milo mi je oteklo
Debelo ko ruka
Nema mira nit pokoja
Nit krevet nit klupa
O snašice snašice
Vi ste tomu krive
Što mi srce boluje
Niste ljubežljive.„
(Ivančan, 1989)
Kako su dude bile izuzetno popularne u Podravini, možemo vidjeti i u

pjesmama gdje se spominju. Primjer se nalazi u stihovima izvorne pjesme iz Virja,
„Lepo naše belo Virje“: „Ponesite sobom dude da nam tamo lepše bude, huja haj!“
Dudaša je u Podravini nekoć bilo u gotovo svakom selu, sve do pojave mužikaša i
tamburaša. Na kraju su potpuno nestale zajedno s tradicijom solističke glazbene
pratnje. Dude su počele izumirati otprilike oko početka Prvog svjetskog rata.
(Ivančan, 1998)
Posljednji dudaš na području ovog dijela Podravine umro je 1945. godine u Virju.
(Janaček – Kuničić, 1985).
Sviranje na dudama je danas rijetka pojava koju možemo vidjeti jedino u izvedbama
nekih kulturno-umjetničkih društava koja su bila u mogućnosti pribaviti ovo raritetno
tradicijsko glazbalo.
5. 2. Cimbal
Cimbal je tradicijsko žičano glazbalo koje se svira naizmjeničnim

udaranjem po žicama dvama drvenim batićima. Ovo je glazbalo bilo neizostavno u
25
glazbenim sastavima u Podravini i Međimurju. Cimbal u Podravini nazivaju cimbule
ili cimbulje. Prvi detaljniji opis izgleda i načina sviranja ovog glazbala donosi prvi
hrvatski etnomuzikolog Franjo Kuhač u zapisima iz 19. st. (Miholić, 2003)
Cimbal se sastoji od drvene rezonantne kutije i žica. Rezonantna kutija je
trapezoidnog oblika i na nju je razvučeno od osamdeset do sto žica. Žice su ugođene
po skupinama. Za svaki ton su ugođene najmanje dvije, a najviše četiri žice. Cimbal
se izrađuje od više vrsta drveta. Gornja daska se izrađuje od drveta jele ili smreke, a
donja od javorovine. Stranice mogu biti izrađene od bilo koje vrste drva, ali glave
(bočne stranice s vijcima koje drže žice) obavezno moraju biti od nekog tvrđeg drva
koje može podnijeti veliku napetost žica. To npr. može biti drvo oraha ili kruške.
Drvene batiće kojima se svira cimbal, u Podravini nazivaju cape, tace ili bocke.
Izrađuju se najčešće od drva šljive, savinuti su i na jednom kraju imaju utore za prste,
a na drugom, kraju kojim se svira (udara), omotani su tkaninom ili vatom.
Slika 15. Dijelovi cimbala (Miholić, I., Cimbal u glazbenom životu sjeverne i
sjeverozapadne Hrvatske na kraju dvadesetog stoljeća, 2003)
Jedna od prednosti kod sviranja ovog glazbala je ta što je osmišljen način

kojim se može svirati i u pokretu, pa svirač nosi cimbal obješen oko vrata na remenu
(gurta). Tako se sviralo većinom u povorkama za vrijeme svadbe. Drugi način je
statičan, svirač svira na cimbalu postavljenom na stolu. Cimbal se u Podravini svirao
solistički, ako su bile neke manje zabave u pitanju, u kombinaciji s pjevačem, ali u
većini slučajeva se svirao u sklopu nekog glazbenog sastava. Primarna zadaća
sastava uz cimbal je bila sviranje plesne glazbe, polke ili čardaša. Kako i odakle je
26
došao cimbal u Hrvatsku, ne može se sa sigurnošću tvrditi. Jedna od pretpostavki je
da je iz Turske došao u Hrvatsku, pa iz Hrvatske u Mađarsku. Druga pretpostavka se
odnosi na direktan prijenos u Podravinu. Pretpostavlja se da je u Podravinu došao
krajem 19. st. s ciganskim glazbenicima koji su na ova područja dolazili svirat po
svadbama. Kuhač u svojim spisima iz 19. st. ističe kako je cimbal uspio pronaći
samo u selima oko Koprivnice i u Bosni. (Miholić, 2003)
Početkom 90.-ih godina prošlog stoljeća ostala je nekolicina aktivnih cimbulaša.
Jedan od njih je Đurđevčanin Andrija Maronić koji je pokrenuo njegovu
popularizaciju surađujući sa poznatim hrvatskim etnoglazbenicima i pjevačima.
Kako ovo tradicijsko glazbalo nebi skroz otišlo u zaborav, u Đurđevcu je 2010.
godine osnovana Udruga cimbalista Hrvatske. Udruga se bavi izradom cimbala,
glazbenim radionicama za početnike, a sve u svrhu očuvanja kulturne baštine
Podravine.
Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture je
2012. godine upisalo umijeće izrade i sviranja cimbala u Podravini, Međimurju i
Hrvatskom zagorju na Listu zaštićenih kulturnih dobara.
5. 3. Tambura
„Tambura je kordofonotrzalačko glazbalo s ovalnim (eliptičnim),

kruškolikim, tikvastim ili gitarističkim trupom, s kraćim ili dužim vratom, te
držačima žica.“ (Ferić, 2011)
Tambura pripada porodici kordofona (glazbala kod kojih zvukovi nastaju titranjem
jedne, dvije ili više napetih žica) i porodici lutnja. Ime tambure potječe od perzijske
riječi tamburan, što u prijevodu znači žica. Ne može se sa sigurnošću tvrditi kada je
tambura došla na ovo područje Europe, ali je glavna pretpostavka da su je ovdje
donijeli Turci u 14. ili 15. st.za vrijeme svojih osvajačkih pohoda. Tambura se
prvotno stacionirala na području Bosne, a odande je prešla u Hrvatsku za vrijeme
seobe Šokaca i Bunjevaca na područja Slavonije, Srijema i Bačke. (Leopold, 1995)
Glavni dijelovi tambure su trup, vrat s hvataljkom i glava s vijcima. Trup može biti
izdubljen u jednom komadu drva ili može biti sastavljen lijepljenjem savijenih i
ravnih daščica. Za izradu trupa koristi se drvo javora, klena, lipe, topole, šljive,
oraha, jablana, duda, kruške ili jasena. Trup još nazivamo tijelo, korpus, zvekalo ili
kopanjica. Vrat (ručica, divčik) veže trup i glavu tambure. Gornja strana vrata je
27
ravna, a donja zaobljena. Glava tambure (čivijšte) je nekoć bila šiljastog oblika, a
danas je pužolikog oblika.
Slika 16. Dijelovi tambure (Leopold, S., Tambura u Hrvata, 1995)
Na tamburi je moguć različit broj žica, od dva do deset, ali najčešće su

tambure s pet ili šest žica. Tambure mogu biti jednoglasne, dvoglasne, troglasne, ali
danas su najrasprostranjenije četveroglasne tambure.
Tambura se svira okidanjem žice trzalicom ili u rjeđim prilikama prstima. Za
postizanje kratkih tonova žice se otkucavaju, a za postizanje dužih, trzaju. Trzalica se
prvotno radila od kore višnje, potom od guščjeg pera, zatim od kravljeg roga, a danas
od celuloida ili plastike. Postoje dva oblika trzalice, trokutasti i pravokutni i oba
imaju zaobljene rubove.
U porodicu tambura spadaju bisernica, brač, čelo, bugarija i berde.
5. 4. Violina
Violina je najpoznatije žičano glazbalo. Ona pripada u porodicu gudačkih

glazbala s četiri žice. Razvila se od prvih gudačkih glazbala koja su se svirala u antici
i ranom srednjem vijeku. Violina, kakva je danas, nastala je u Italiji između 1520. i
1540. godine. Najstariju postojeću violinu napravio je Andrea Amati iz Cremone u
Italiji, pa se često njemu pripisuje pridjev izumitelja violine. Najvažnija promjena u
razvoju violine dogodila se otprilike krajem 18., početkom 19. st. razvojem gudala
od strane Francoisa Tourtea koji je izmijenio luk gudala. Naime, Tourte je barokno
gudalo koje je imalo ravne ili izbočene štapove, zamijenio udubljenim gudalima koja
su se svijala prema strunama u središtu. Nova gudala su omogućila snažno
28
kontinuirano sviranje dugačkih vokalnih dionica. Još jedna značajnija promjena kod
violine dogodila se u izgledu i građi struna. Strune su postale duže, teže i zategnutije,
a produljeni su i vratovi violine što je omogućilo napinjanje dužih žica. Žice su se
prvotno izrađivale od životinjskog crijeva, najčešće ovčjeg. U 17. st. uveli su
zatezanje žica od srebrnih niti radi snažnijeg zvuka, a u 19. st. i bakrene i čelične
žice. U 20. St. žice su se počele izrađivati od sintetičkog vlakna, ali kasnije se vraća
na prvobitnu izradu žice od životinjskog crijeva. (Wilkinson, 2015)
Slika 17. Violina

(http://www.znanje.org/i/i26/06iv04/06iv0422/violina_files/image004.jpg; preuzeto
12. 9. 2016)
Egede ili hegede (od mađarske riječi, hegedű = violina), kako su je

Podravci zvali, donijeli su u Podravinu mađarski Romi. Njihovom pojavom na ovom
području počelo je postepeno izumiranje duda. Mađarski Romi su podučili podravske
Rome sviranju violine, koji su podučili ondašnje stanovništvo. O tome svjedoči Josip
Tomec u svojim spisima iz 19. st.:
„Kad so Cigani prvi složili možika, a navčili so se vele od madjarske ciganov, od

ciganov počelo se i naš i se nekoji v hegede vučiti igradi, pak se je jeno vreme igralo
na goste, kaj nuz dudaša igrali hegeduš. Hegeduš je vodil a dudaš je samo
kontruval.“ (Šabarić, 2011)
29
6. GLAZBENI SASTAVI U PODRAVINI
Tradicijsku glazbu u Podravini izvodili su sastavi mužikaša ili tamburaša.
U većini sela, prema vremenskom postojanju, mužikaši su stariji od tamburaša, ali je
bilo iznimaka s obratnom situacijom. Ovi glazbenici nisu bili profesionalci, nego
samouki pojedinci koji su svirali prema potrebi.
Mužikaši su bili gudački sastav koji se sastojao od sljedećih glazbala: dvije violine
(prva i druga), viola, bas, cimbal, a ponekad i klarinet.
Slika 19. Mužikaši (osobna arhiva)
Tamburaški sastav sastojao se od dvije bisernice (prve i druge), bugarije, berde i

ponekad violine.
Slika 20. Tamburaški sastav iz Virja (Matišin, M.,Virje na kraju 20. st. kroz pisanu
riječ i fotografiju, 2000)
30
Mnogi glazbeni sastavi u Podravini nisu imali naziv. Podravci su ih
oslovljavali prema rodnom selu iz kojeg dolaze, npr. „Šemovčani“ (Šemovci),
„Hampovčani“ (Hampovica), „Molvarci“ (Molve), „Miolančani“ (Miholjanec) ili su
ih jednostavno zvali „mužikaši“ i „tamburaši“. Glazbeni sastavi su se formirali i u
sklopu obitelji. Svi ili većina članova su bili iz jedne obitelji, npr. „Gašparići“,
„Glavanovići“, „Žibregi“. Sastave su formirali i prema zanimanjima, takvi su bili
„Kolari“ iz Grabrovnice, a oni ambiciozniji, su ime nadjenuli prema vođi sastava.
Prisutnost glazbe u značajnijim događajima je bila neizostavna. Sviralo se na ulicama
na kraju radnog dana, na čehaljcima, svadbama. Na nekim događajima, kao što je
čehaljec, nisu svirali cijeli sastavi, već neki instrumenti pojedinačno, npr. dude ili
cimbal.
Pojavom gramofona i snimanjem prvih gramofonskih ploča, krajem 60-ih
godina 20 st. u Podravini počinje popularizacija podravske narodne glazbe, gdje se
posebno ističu pjevači Blaž Lenger i Marica Hasan, te sastavi poput „Veselih
Podravaca“.
(Šabarić, 2011)
Osim mužikaša i tamburaša u Podravini su bili popularni i mađarski
sastavi, pretežno Romi, koje su ljudi unajmljivali za svirku na svadbama.
Da su mužikaši bili voljeni i štovani, jasno nam govore i brojni stihovi podravskih
pjesama: „Igrajte nam mužikaši, nek se naše srce raši“. (Winter, 1981)
31
7. TRADICIJSKA KULTURA PODRAVINE
7. 1. Folklor
Riječ folklor dolazi od engleske riječi „folk“ (puk, narod) i „lore“ (nauk,
znanje). Doslovno prevedeno folklor je narodno znanje. U današnjem smislu on
podrazumijeva kulturnu baštinu naroda nekog kraja ili zemlje koja je sačuvana u
pričama, vjerovanjima, glazbi, plesu, nošnjama, likovnome stvaralaštvu. (Školski
rječnik hrvatskoga jezika, 2012)
Na folklor utječu ljudi koji ga stvaraju, vremenski period stvaranja,
društveni i politički odnosi. Istraživanjem narodne kulture i folklora bave se
etnologija i folkloristika.(Rihtman-Augustin,1979)
32
7. 1. 1. Scenski folklor
Kako u Hrvatskoj, tako i u Podravini, tradicijska glazba se pretežito

njeguje u folklornim društvima, kulturno-umjetničkim društvima, te folklornim
ansamblima koji predstavljaju scenski folklor. U sklopu očuvanja tradicijskih
plesova i pjesama veliku ulogu imaju smotre folklora.
Prikazivanje folklora na sceni počelo je davne 1925. godine kada je zagrebačko
kazalište pokrenulo program prikazivanja kazališnih predstava za seljake. Prva od
prikazanih predstava bila je „Diogeneš“ Tituša Brezovačkog. Nakon toga je počelo
prikazivanje narodnih običaja na sceni. Prvi takvi prikazi napravljeni su pod
organizacijom seljaka Stjepana Novosela. U njima su bili predstavljeni narodni
običaji njegova rodnog sela, Bukovca kraj Zagreba („Badnja večer“, „O Jurjevu“,
„Prigorska svadba“). Jedno od najstarijih pjevačkih seljačkih društava je „Sljeme“ iz
Šestina, koje je pokrenulo osnivanje posebnog udruženja seljačkih pjevačkih zborova
unutar pjevačkog saveza, pa je tako 5. svibnja 1926. osnovana seljačke župa „Matija
Gubec“. Već je 6. lipnja 1926., spomenuta župa, organizirala u Zagrebu prvu
„Smotru hrvatskih seljačkih pjevačkih društava“ na kojoj je sudjelovalo sedam
zborova. U godinama koje slijede, smotre takvog karaktera su se počele organizirati i
van Zagreba. Na trećoj organiziranoj smotri u Zagrebu, članovi svih zborova su
pjevali odjeveni u narodnim nošnjama sela ili kraja iz kojeg dolaze. Jedan od
značajnijih događa u razvitku scenskog folklora dogodio se na smotri 1935. godine
kada su dvije grupe, uz pjevanje, izvele i narodno kolo svojeg kraja. Nakon toga je
odlučeno (pod vodstvom dr. Vlatka Mačeka) da se na budućim smotrama izvode
pjesme bez nota, te da se prikazuju plesovi, igre i običaji uz glazbeno pratnju. Osim
toga, odlučeno je da će se prije smotre, organizirati manje pokusne smotre po
različitim krajevima. Od ključne 1935. godine održavanje smotri imalo je uspona i
padova koji su rezultirali pod utjecajem društvenih okolnosti (političkih i
gospodarskih). (Sremac, 1978)
„Hrvatski sabor kulture“ (naziv nosi od 1991.), koji djeluje još od
1948.(pod imenom „Savez kulturno-prosvjetnih društava Hrvatske“), savez je udruga
kulturno-umjetničkog amaterizma zadužen za organiziranje susreta na kojima se
predstavljaju najuspješnija ostvarenja folklornih amatera u Republici Hrvatskoj.
Pravo sudjelovanja na državnom susretu stječu najuspješniji ansambli i
skupine sa županijskih i regionalnih smotri, te oni odabrani putem samostalnih
33
nastupa. Najuspješnije izvođače odabire stručno povjerenstvo. Svaku županiju ili
regiju predstavlja jedan sudionik u svakoj od kategorija. (Prema pravilima susreta
hrvatskih folklornih ansambala i izvornih skupina, www.hrsk.hr, pristupljeno 12. 9.
2016)
Smotre folklora dijelimo u dvije kategorije: smotre izvornog i smotre
koreografiranog folklora. Na smotrama izvornog folklora folklorne grupe na
autentičan način prikazuju folklorne tradicije svoga sela ili kraja, a na smotrama
koreografiranog folklora prikazuju plesne i glazbene tradicije uže ili šire regije (npr.
Slavonije, Međimurja) s većim ili manjim udaljavanjem od autentičnih oblika.
(Sremac, 1978)
„Izabrani ansambli u kategoriji koreografiranog folklora izvode dvije koreografije s

kojima su se predstavili na županijskoj smotri, u preporučenom trajanju do 10 minuta
svaka. Vidi stavak 6. Članak 3. Pravilo vrijedi i u slučaju kada se dva ili više
ansambla na Susret plasiraju s koreografijom istog područja. Ansambli koji na
Susretu sudjeluju nekoliko godina uzastopce, ne mogu dvije godine zaredom izvoditi
iste koreografije.“ (Pravila susreta hrvatskih folklornih ansambala i izvornih skupina,
www.hrsk.hr, pristupljeno 12. 9. 2016)
Svi izvođači i sudionici državnog susreta folklornih grupa dobivaju priznanje

za sudjelovanje na susretu, a stručno povjerenstvo najuspješnijima u svakoj od
kategorija dodjeljuje 1., 2. i 3. nagradu Hrvatskog sabora kulture. (Prema pravilima
susreta hrvatskih folklornih ansambala i izvornih skupina, www.hrsk.hr, pristupljeno
12. 9. 2016)
7.1.2. Scenski folklor u Podravini
Prema kazivanju dr. Nade Šešić (zamjenica predsjednika Hrvatskog sabora

kulture) u koprivničko-križevačkoj županiji registrirano je aktivnih 56 folklornih
društava. Folklorno društvo koje slovi za jedno od najstarijih društava u Hrvatskoj je
Hrvatsko pjevačko društvo „Ferdo Rusan“ iz Virja.
Počeci društva sežu u davnu 1850. godinu, kada ilirac Ferdo Rusan osniva „Hrvatsko
dobrovoljačko glumištno društvo, pjevačko društvo Rusan“. Društvo počinje s radom
1879. godine, a pravila i naziv društva („Ferdo Rusan“) su potvrđena godine 1884.,
koja se bilježi kao godina osnutka. (Ivančan, 1989)
Od osnutka do danas, društvo nije mijenjalo naziv.
34
Slika 21. Smotra folklornih kola u Virju 1936. god. sa sudioniciMA iz Đurđevca,
Kalinovca, Virja; (Matišin, M., Virje na kraju 20. st. kroz pisanu riječ i fotografiju ,
2000)
Rusan je okupio seoske momke, djevojke i neke starije mještane s željom očuvanja
izvorne pjesme i glazbe. Društvo predstavlja svoj rad održavanjem brojnih javnih
koncerata, kako u mjestu, tako i u okolici, te u diljem lijepe naše i van njenih granica.
1984. godine izdaje gramofonske ploče s domaćim izvornim skladbama: „Lepo naše
belo Virje“ i „Narodne pjesme i plesovi Virja“.
U društvu djeluje mješoviti pjevački zbor, tamburaški orkestar, folklorna
grupa, glumišna družina i likovna sekcija. 2014. godine HPD „Ferdo Rusan“
obilježilo je 130. obljetnicu djelovanja.
7. 2. Tradicijski plesovi
Ples se smatra jednom od najstarijih umjetnosti, starijom i od čovječanstva

jer je ples poznat i u životinjskom svijetu (ples goluba, pijetla, tetrijeba, lastavice)
međutim, „.samo je čovjek u stanju oblikovati ritam i pokret u umjetničku formu“.
(Ivančan, 1971)
Mnogi su razlozi ljudske potrebe za smislenim ritmičkim kretanjem. Ivančan je rekao
da je „plesna umjetnost – nijema umjetnost pričanja“, ljudi su kroz ples izražavali
svoje emocije i svoje osjećaje. (Ivančan, 1971)
35
Kroz prošlost, ritmičkim pokretima oponašalo se kretnje životinja, izvodili
su se razni plesovi koji su bili povezani s magijom (plesalo bi se kako bi se otjerale
zle sile), pa se javljaju i razni ratnički, erotski,žalobni plesovi itd. Kroz povijest je
ples očito imao različite uloge i funkcije, a danas se pleše radi rekreacije, zabave ili
isključivo iz umjetničkih razloga.
Podravci su narod koji je oduvijek bio poznat po tome da se pjevalo i
plesalo u svakoj prigodi. To potvrđuje i članak Ferde Rusan objavljen u
„Dragoljubu“ 1868. godine:
„Bilo je, da vam izpripoviedam, plesnih zabava i kod nas a ne samo kod vas u
glavnom gradu trojednice, i to: kod lava, kod jelena i kod Fijala, uz glasbu iz pisma i
na pamet, do njeko doba doći, a kod gdjekojih i do biela dana“. (Ivančan, 1989)
Ni jedan značajan događaj nije prolazio bez pjesme i plesa. Plesalo se i pjevalo na
ispaši, u vinogradima, za vrijeme žetve, na kućnim zabavama. Posebnu važnost imali
su pjesme i plesovi povezani s kršćanskim blagdanima kao što su Božić, Uskrs,
Ivanje i sl. I danas postoje pjesme i plesovi koji su se izvodili isključivo samo na te
blagdane. Neizostavni su bili plesovi i pjesme koji su se izvodili u kombinaciji sa
svadbenim običajima. Uz svaki dio svadbene ceremonije izvodile su se prigodne
pjesme i plesovi.
U davna vremena plesanje u kolu je ljudima bilo od velike važnosti. Biti dio kola je
za djevojke značio početak zrelosti, početak novog životnog razdoblja, bile su
spremne za udaju. U kolu su se rađale i simpatije između momaka i djevojaka:
„Pred zimu bi se vraćali u Virje iz konaka u svoje domove pastiri i poljski radnici
koji bi za poljske sezone izbivali iz sela. Tada bi, tj. na svetu Barbaru momci obično
u kolu birali djevojke za ženidbu.“ (Ivančan, 1963)
Osim toga, narodno kolo je bilo centar društvenih zbivanja. U kolu su mogli plesati
siromašni i bogati, nije bilo klasifikacije i svi su bili ravnopravni. Kolo je bilo „ples
zajednice koje ljude izjednačuje“ (Ivančan, 1971).
Većinom su plesali svi, stari i mladi. U nekim kolima dozvoljeno je bilo plesanje
samo neudanim djevojkama, a u nekim kolima i mladim snahama, ali nikako starijim
ženama, to se nije smatralo primjerenim. Djevojke su pretežno počele plesati u dobi
od 14 godina (u toj dobi su također dobile status mlade djevojke, što je predstavljalo
36
zrelost, spremnost za udaju) dok su momci počeli plesati malo kasnije, u 15. ili 16.
godini.
Učenje plesanja je bilo samostalno, većinom gledajući starije kako plešu ili
kroz igru, plesanjem s metlom. Najviše se plesalo na svadbama, zatim u vrijeme
blagdana i poklada, te rjeđe na kućnim zabavama. Uglavnom se plesalo u zatvorenim
prostorima (svadbe, maškare), a na otvorenim prostorima se plesalo u vrijeme
blagdana (Božić, Uskrs, Ivanje, Jurjevo). Pod otvorenim prostorima
podrazumijevamo ulice i raskršća. Na raskršću se plesalo kako bi magična snaga
plesa otjerala tamne sile s tih mjesta. Vjerovalo se da su se na raskršćima okupljali
vukodlaci, demoni, vile i slična stvorenja koja su predstavljala zlo i
opasnost.(Ivančan, 1963)
Prema Ivančanu, za Podravinu su karakteristične tri vrste plesa.
Prvi oblik plesa je u formi zatvorenog kruga – ljuljanje uz šetnju i pjesmu.
To su kola koja se izvode isključivo uz pjesmu ili uz pratnju pjesme i glazbe,
uglavnom svatovska i Uskrsna (Vuzmena) kola. Plesanje u zatvorenom kolu je
karakteristično za panonsku etnografsku zonu. Držanje u kolu se razlikovalo od
regije do regije, pa čak i od sela do sela, ovisno o tome kakav je ples, a kretalo se
lagano u smjeru kazaljke na satu.
Drugi oblik plesa predstavljaju plesovi u paru. To su su plesovi uz drmanje
s izraženim vertikalnim pokretima. Takvi su plesovi drmeš, ples s maramicom (ples
z ropčecom) i neka novija svatovska kola.
U treći oblik plesa svrstavamo solističke plesove koji su u Podravini
karakteristični po virtuoznom preplitanju nogu. Najpoznatiji takav ples je moldovan.
U daljnjem tekstu navedeni su i opisani kola i plesovi karakteristični za
Podravinu. Od svatovskih i Uskrsnih kola navela sam nekoliko koja se izvode u
većini sela na tom području Podravine. Tekstovi i melodije pjesama nisu identični u
svakom selu. Tijekom prenošenja se uvijek nešto izostavilo, nadodalo, izmijenilo,
kako u tekstu tako i u melodiji.
7.2.1. Svatovska kola
Od svih navedenih svatovskih kola koja se nekad bila neizostavna na

svadbama, danas se na svadbama ne izvodi ni jedno.
37
Većina svatovskih kola su bila birača kola, što znači da se u zatvorenom krugu nalazi
plesni par ili pojedinac koji nakon što ispuni svoju ulogu, otpleše zadani ples u kolu,
odabire sljedećeg koji će plesati unutar kruga, pa zauzima njegovo mjesto u krugu.
7.2.1.1.Tronjaka
Ovo je kolo dio svatovskog obreda, koje se plesalo prije same večere, u
otvorenom kolu, te se plešući sjedalo za stol. Domaći starešina (domaćin svadbe) bi
poveo kolo i plesalo bi se lagano sve dok i zadnji svat nije bio na svojem mjestu za
stolom. U kolu su bili samo glavni svati: starešine(domaći i svatovski), mladenci,
dever (kum), podsnehalje. Samo značenje riječi tronjak nije točno definirano, ali su
zato iznesena neka razmišljanja o mogućnosti značenja te riječi. Prema etnografu iz
Virja, Peri Lukancu, tronjak je bio valjak za rastezanje tijesta, i nekad davno su se
prilikom plesa nosili predmeti nabrojeni u pjesmi, između ostaloga i tronjak
(trolnjak, troljnjak).(Ivančan, 1963)
Slika 22. Notni zapis (Ivančan, I., Narodni plesovi Hrvatske 2, 1963)
„Troljnjaka, baba, troljnjaka!
Sekiro, dede, sekiro!
Ščavnjaka, jedrva, ščavnjaka!
Kantico, sneha, kantico!
Bičoka, japek, bičoka!“
(Dolenec Dravski, 1987, str. 67)
7.2.1.2. Vanjkušec
Najpoznatiji primjer svatovskih kola je plesna igra Vanjkušec. Vanjkušec

se plesao uz pratnju brojnih pjesama i melodija. Jedna od pjesama koja se izvodila uz
ovu plesnu igru je „Igraj kolo u dvadeset i dva“. Kao i kod većine tradicijskih
pjesama, i ova pjesmu možemo vidjeti u različitim melodijskim i tekstualnim
oblicima. Kako mu i samo ime govori (Vanjkušec), ples se pleše uz korištenje
jastuka.
38
„Vu virovskejo svate ima i jeden ples koji se zove vanjkušec, a zove se tak kad se vu
njemu porabljuje mala vanjkušnica (jastuk). Pleše se predi nego kej bodo išli fkraj z
mladenkine hiže v mladoženjino. Najpredi takrečenoga vanjkušeca zemuje domači
starešina pri mladenki. On ga hiti pred prvo podsnehaljo, a to je žena svatovskoga
starešine. Na klekeč se kušno, digno se, otplešo dva – tri dondara i se ide odnovič.
Prva podsnehalja hiče vanjkušeca pred svatovskoga starešino, a ov pred mlado,
mlada pred mladoženjo, mladoženja pred drugo podsnehaljo, podsnehalja svojemu
čoveku deveru, dever prvi klincerici, klincerica svojemu klinceru i tak dogoder se si
ne obredaju.“ (Dolenec Dravski, 1987)
Slika 23. Notni zapis (Ivančan, I., Molve, narodni život i običaji, 1998)
„Igraj kolo, igraj kolo, vu dvadeset i dva!
Hej-haj ružice, u dvadeset i dva!
Vu tom kolu, vu tom kolu, lepi pari plešo!
Hej-haj ružice, lepoi pari plešo!
Ljub´te, pari, ljub´te, pari, koga vas je volja!
Hej-haj ružice, koga vas je volja!
Ili mene, ili mene, il´ koga do mene!
Hej-haj ružice il´ koga do mene!
Samo najte, samo najte, crnoga Cigana!
Hej-haj ružice, crnoga Cigana!
Koji puši, koji puši lulico duhana!
Hej-haj ružice, lulico duhana!“
(Dolenec Dravski, 1987, str. 72)
7.2.1.3. Na kraj sela kolo igra
Ovo kolo su većinom plesale mlade djevojke, ali ponekad i muškarci. Ono
je nekad bilo neizostavno na svadbama. Plesalo se u manjim grupama, do šest
39
plesača. Ples se plesao u kombinaciji dva djela, laganijeg i bržeg tempa. Prvi dio
plesao se laganije (prva dva takta), ostatak pjesme se plesalo brzo i to ponekad toliko
brzo da se formacija kruga pokidala ako se plesači nisu dovoljno dobro držali jedan
za drugog. (Ivančan 1963)
„Na kraj sela kolo igra
Mene zovu u svatove,
U svatove za devera
Kako bi im dever bio
Kad je v kolu moja ljuba.“
Slika 24: Notni zapis (Ivančan, I., Molve, narodni život i običaji, 1998)
7.2.1.4. Dilber nam je u kolu
Ovo je miješano svadbeno birače kolo koje se pleše tako da je uvijek jedan
plesač u sredini kola. Ovo kolo je bilo izuzetno popularno pa se znalo dogoditi da je
u kolu preko dvadeset plesača, koji su bili skupljeni jedan do drugoga tik rame uz
rame (svadbe su se održavale u kućama, u malim prostorijama, pa kad bi se skupilo
oko dvadeset plesača, zauzeli bi skoro cijelu prostoriju).Zbog načina na koji se pleše,
ovaj ples je izuzetno sličan vanjukšecu. U sredini kola šeće momak, koji kada dođe
kraj pjesme odabire jednu od djevojaka, poljube se u obraze i izmjene uloge, tada je
djevojka u kolu koja šeće i bira sljedeću momka koji će plesati u kolu. Postoje i
verzije ovog kola gdje se u sredini nalazi par plesača. Ples se sastoji od dva dijela.
Prvi dio je sporijeg, a drugi bržeg tempa.
40
„Dilber nam je u kolu, u kolu
Na dilberu košulja, košulja,
z crnim vezom vezena, vezena
Sitnim švelom šivena, šivena.
Sada biraj koga očeš
Koga tvoja srce oče
Sada biraj koga očeš
Koga tvoje srce oče.“
7.2.1.5. Ja sam crni ja
Prema Ivančanu, ovo kolo potječe iz Češke. Ritmički elementi u prvom

dijelu ovog češkog kola se podudaraju s ovim podravskim svatovskim kolom. Prema
glazbenim, tekstnim i ritmičkim elementima Ivančan zaključuje da je ovaj ples iz
Češke prenesen u Podravinu i ondje se zadržao.On pretpostavlja kako su ples
prenijeli putem škola, ali to nije jedina mogućnost. (Ivančan, 1963)
Prema kazivačicama iz Virja (Marija Plemenčić, Ljubica Antoljak) nekoć
su ovim prostorima često prolazili i obitavali trgovački putnici iz Češke koji su
lokalnom stanovništvu prodavali odjeću, marame i sl. Zaista ne bi trebalo smetnuti
mogućnost da su ovo kolo u Podravinu prenijeli baš ovdje spomenuti trgovački
putnici. Ovo je kolo koje se razlikuje od ostalih po načinu plesanja. Naime, pleše se u
kolu, krugu, ali svaki par sam za sebe. Parovi se u kolu šeću jedan iza drugog.
Momci drže svoju desnu ruku na djevojčinom desnom ramenu, a lijevom rukom drže
njenu lijevu ruku u visini struka. Postoje različiti načini držanja u ovom kolu, jedan
od načina je sličan već navedenom, razlika je u tome da muškarac svoju desnu ruku
ne drži na djevojčinom desnom ramenu nego je drži za ruku kao i lijevo i to u visini
ramena, kao da je vodi. Nakon otpjevane kitice, par se poljubi u obraz i djevojka
41
odlazi šetanim korakom jedno mjesto naprijed do sljedećeg momka. I tako se pleše
dok se ne otpjevaju sve kitice u pjesmi.
„Ja sam crni ja
crne oči ja imam
crne oči kano vrana
ja poljubim svog dragana
ja sam crni ja.
Ja sam mala ja
medna usta ja imam
medna usta kao šećer
dođi dragi svaku večer
da se ljubimo.“
(prema predaji)
7.2.2. Uskrsna (Vuzmena) kola
Slika 27. Vuzmeno kolo (osobna arhiva)
42
Uskrsna kola su se plesala na Uskrs, Uskrsni ponedjeljak i prvu nedjelju
poslije Uskrsa (Bela nedelja). To su bila šetana kola umjerenog tempa koja su
uglavnom plesale djevojke i mlade snahe, a u nekim kolima su plesali i muškarci. Uz
ples je u pratnji bila i pjesma, a ponegdje i glazba. Vuzmena kola su se plesala na
raskršćima ulica. Za Vuzmeno kolo djevojke su se posebno uređivale. Oblačile su
svečanu odjeću, koja se kupovala i šivala posebno za tu prigodu.
Slika 28. Notni zapis (Špoljar, Z., Hrvatske pučke popijevke – popijevke iz
Podravine, 1918)
Ovo je uskrsno šetano kolo, koje se kao i ostala uskrsna kola izvodilo na
sam Uskrs i ostale uskrsne blagdane. Izvodilo se isključivo uz pratnju pjesme, bez
glazbe i plesale su ga mlade djevojke i snahe. (Ivančan, 1963)
Pjesma se pjevala jednoglasno i to tako da se svaka kitica ponavljala dva puta. Prvi
put kiticu pjeva solistica (počimalja), a drugi put ostale djevojke u kolu. Stariji ljudi
43
ovo kolo nazivaju gospodskim plesom, zbog načina plesanja i dostojanstvenog
držanja. Ovo kolo po tekstu, melodiji i načinu plesanja potječe iz Dinarskog
područja. Pretpostavlja se kako je ono vjerojatno došlo s Dinarcima za vrijeme
masovnog naseljavanja područja Podravine radi povoljnijih životnih uvjeta. Dokaz
tome su ostatci ikavskoga govora u tekstu. (Ivančan 1989)
Poznata Vuzmena kola su i „Ne leluj se kamen mosta“ te „Njihala se Katalena“ koja
se pjevala uz istu melodiju kao i pjesma „Dušo moja, oj divojko“. (Špoljar Z., 1918)
7.2.3. Plesovi u paru
7.2.3.1.Čardaš
Čardaš je ples koji su Podravci preuzeli od susjeda Mađara, a

rasprostranjen je i u ostalim regijama Hrvatske. Podravci su ovaj ples zvali na tanac
ili tanc. Ovaj ples koji se pleše u Podravini stilski nije previše sličan mađarskom stilu
plesanja. U Ždali (podravsko selo na samoj granici s Mađarskom) su poznatilagani i
brzi čardaš. Melodija glazbe je jednaka, mijenja se samo tempo izvedbe. (Ivančan,
1991)
Slika 29. Notni zapis (Ivančan, I., Narodni plesni običaji Podravine 2, 1991)
7.2.3.2. Drmeš
Najpoznatiji parovni ples u Podravini je drmeš. Ovaj ples se plesao u svim

prigodama, ali najviše na svadbama jer se ondje najviše plesalo. Izvodi se isključivo
uz instrumentalnu pratnju, nekad su to bile dude (puhači instrument s mijehom koji
se javlja u srednjem vijeku i postaje glavna glazbena pratnja uz ples), a kasnije i
gudaći sastavi (mužikaši). Kod plesanja, parovi se drže tako da plesačica stavlja ruke
na plesačeva ramena, a plesač drži plesačicu oko struka, ali vanjskom stranom dlana i
to tako da su palac i kažiprst spojeni, a ostali prsti otvoreni. Glavna karakteristika
ovog plesa je drmanje, po čemu je ovaj ples i dobio ime. Pleše se na način da se
44
plesači vertikalnim titranjem nogu pomiču naprijed i nazad okrećući se proizvoljno u
obje strane. U panonskoj etnografskoj zoni poznate su dvije vrste titranja (drmanja),
oštrije i blaže titranje. Za Podravinu je karakteristično oštrije titranje za vrijeme
plesa. (Ivančan, 1971).
Kod drmeša je zanimljivo to da su plesači često znali improvizirati u koraku ili
načinu držanja. Osim titranja u ples su znali uključiti i podbijanje (naskok na jednu
nogu i udarac drugom nogom o pod i tako naizmjenično, jedna pa druga noga,
prateći ritam).
Slika 30. Notni zapis (Jalžabetić, J., Narodni plesovi iz Ferdinandovca, 1978.)
7.2.3.3. Ples z rupčecom
Kako mu i ime govori, ovaj ples se pleše s rupčecom (maramicom).

Ivančan ga je svrstao u parovne plesove, iako se zapravo plesni partneri ni ne
dodiruju, ali ipak plesači u nekim verzijama ovog plesa plešu jedan nasuprot drugom,
pa se stječe dojam parovnog plesa.(Ivančan, 1963)
Ples se izvodi isključivo uz instrumentalnu pratnju, bez pjesme. Postoji
više varijanata ovog plesa, ali glavna struktura se svodi na to da se maramica
prebacuje s desne u lijevu ruku i obratno, istovremeno plešući nogama u ritmu
melodije. Momci su prebacivali maramice s jedne u drugu ruku prevlačenjem ispod
podignutih koljena, dok djevojke zbog dužine haljina to nisu mogle, pa one plešu
tako da umjesto podizanja koljena naprave blagi polučučanj. Dakako, moram
napomenuti da je ovo skromni opis jedne od mogućih verzija ovog plesa.
45
7.2.3.4. Grizlica
Ovaj parovni ples popularan je u cijeloj Podravini. Razlikuje se od ostalih

jer se sastoji od nekoliko različitih dijelova, bržih i sporijih, što samu izvedbu čini
dinamičnijom i raznolikijom. Ovaj ples se plesao isključivo uz pratnju glazbe, bez
pjesme.
7.2.3.5. Žena ide na gosti
Ovaj ples izuzetno je popularan i vrlo često izvođen u Podravini. Još jedan
parovni ples, koji se ističe po svom šaljivom tekstu u pjesmi. Plesači plešu u paru,
držeći se jedan za drugog, djevojke rukama drže momke za ramene, a momci
djevojke rukama u struku. Ples se pleše poskakivanjem s noge na nogu naizmjenično
četiri puta u lijevu i četiri puta u desnu stranu, te nakon toga slijedi okret za vrijeme
pripjeva Harom apile, te se svaka kitica ponavlja dva puta, ali pjevana različitim
melodijama.
46
Slika 33. Notni zapis (Ivančan, I. Narodni plesovi Hrvatske 2, 1963)
„Žena ide na gosti

sobom muža ne pusti,
harom apile!
Moj muž domaj buš,
pure, race ranil buš,
harom apile!
Zakolješ si racicu,
pak si skuhaš tacicu,
harom apile!
Zakolješ si purana,
pa si skuhaš gvatana,
harom apile!“
(prema predaji)
8.2.4.Solistički plesovi
7.2.4.1. Moldovan
Ples koji se pleše z cepcom (valjak za razvijanje tijesta) ili s mlatiljkama za

žito. Moldovan je bio izrazito kompliciran ples, izuzetno zahtjevan za izvođenje i
samo vrsni plesači uz dugotrajnu vježbu su ga mogli tehnički točno otplesati. Ivančan
kaže kako je ta njegova zahtjevnost u virtuoznosti izvođenja jedan od razloga što ga
47
mladi ljudi, novije generacije, zapostavljaju. Ovaj ples potječe iz ne tako daleke
Moldavije. Navodno su ga u Podravinu donijeli vojnici koji su ondje bili u vojnoj
službi i vidjevši ga u Moldaviji, u Podravini su ga nazvali moldovan. (Ivančan, 1963)
U ovom plesu, muškarci su imali vodeću ulogu. U njemu su mogli iskazati svoje
virtuozne sposobnosti preplitanja nogu, visokog podizanja nogu, preskaču preko
cepca, plešući s bocom na glavi te istovremeno držeći gornji dio tijela izrazito
mirnim i stabilnim. Ovaj ples se plesao i u paru i to tako da je plesačica stajala
nasuprot plesača u dijagonali, a na tlu između njih je bio postavljen cepec. Prvi dio se
pleše na mjestu, rukama položenima u pasu, dok se u drugom dijelu plesači uhvate
desnim rukama tako da tvore svojevrstan križ i preskaču preko cepca.
Slika 34. Notni zapis (Ivačan, I., Narodni plesovi Hrvatske 2, 1963)
7.3. Tradicijska podravska nošnja
Podravska narodna odjeća pripada panonskom tipu odjeće. Kao i na

čitavom panonskom području, u Podravini su se glavni dijelovi muške i ženske
odjeće šivali od domaćeg platna koje se radilo od konoplje i lana. Odjeću koja se
radila od domaćeg platna šivale su i krojile žene za sebe i svoje ukućane, a odjevne
predmete od tvorničkih materijala su izrađivali seoski krojači koji su svoje uratke
prodavali većinom na sajmovima. Tradicionalni način odijevanja se počeo napuštati
otprilike između dva svjetska rata. Postepeno se su se preoblikovali, izmjenjivali ili
izostavljali dijelovi nošnje koji su nekoć bili dio svakodnevnog života. Za razliku od
muškaraca, žene su djelomično zadržale i očuvale tradicionalan način odijevanja,
stoga i danas u nekim selima možemo vidjeti žene koje djelomično prakticiraju
tradicijski način odijevanja.
Glavni dijelovi ženske podravske nošnje su košulja ili bluza, suknja i
pregača, a glavni dijelovi muške nošnje su košulja, hlače i prsluk.
Od nakita su žene većinom nosile kraluše, ogrlice od kuglica u ranim bojama koji su
također specifični za panonsku etnografsku zonu. Neizostavan dio svakodnevne
upotrebe je bila svevremenska maramica (rupčec). Rupčec su žene nosile u ruci,
48
obavezno u crkvi na bogoslužju zajedno s krunicom i molitvenikom, a pri plesu se
zataknuo za pojas. (Benc-Bošković, 1986)
U Podravini se nošnje izgledom razlikuju od sela do sela, iako je ponegdje
između njih udaljenost samo koji kilometar.
U nastavku slijede opisi narodnih nošnji triju podravskih sela: Virje,
Koprivnički Ivanec i Podravske Sesvete. Izabrala sam nošnje iz ova tri sela jer svaka
od njih ima svoje posebnosti po kojima su prepoznatljive i po kojim se ističu. Nošnja
Koprivničkog Ivanca prepoznatljiva je po svojem Ivanečkom vezu, nošnja
Podravskih Sesveta po svojim surkama (kaputima), a nošnja iz Virja, iako izgledom
skromna i jednostavna, zapravo ima sve karakteristike građanske (gospodske) nošnje.
Opisi tradicijskih nošnji koji slijedi u nastavku sastavljen je na temelju predaje i
razgovorima s kazivačima iz navedenih sela.
 Kazivačice iz Virja: Marija Plemenčić, Ljubica Antoljak, Branka Ogrizović
 Kazivačica iz Koprivničkog Ivanca: dr. Nada Šešić
 Kazivač iz Podravskih Sesveta: Josip Cugovčan
Tradicijska odjeća koju opisujem nosila se prije stotinjak i više godina, s nekim
preinakama u dijelovima nošnje koje su bili uvjetovane povijesnim i društvenim
prilikama.
U većini podravskih sela dječja odjeća je bila skromna i jednostavna. Djeca su
pretežno nosila košulje od bijelog domaćeg platna, koja im je dopirala gotovo do tla,
te bila nalik haljinici.
7.3.1. Virje
7.3.1.1. Svečana odjeća i oglavlje djevojaka
Nekada je ženama i djevojkama bilo nezamislivo i sramotno izaći iz kuće

nepočešljane ili neuredne kose. Kako su nosile izrazito dugu kosu, nisu same mogle
održavati i praviti frizure. Zato su tu bile tete, bake, prijateljice, kume, mame, koje su
uzajamno jedna drugoj pomagale češljati i spremati kosu, odnosno frizuru. Kosa se
pretežno prala subotom, a kako nekada nije bilo preparata namijenjenih konkretno za
pranje kose, žene su je prale u pepelu. Isto tako su za učvršćivanje kose koristile
šećer otopljen u vodi ili guščju mast.
49
Mlade djevojke, kao i u svim podravskim selima, su bile gologlave. Kosa je bila
čvrsto počešljana i zalizana prema gore (nije bilo razdjeljka) te prikopčana u punt.
Punt je punđa koja se radila na zatiljku omatanjem jedne fute (pletenice) u krug.
Slika 35. Djevojačka frizura (osobna arhiva)
U Virju postoji običaj presvlačenja. Taj običaj odnosi se na proces

sazrijevanja, to je svojevrsna inicijacija zrelosti. Kada djevojčica navrši određeni broj
godina (14, 15) tada se iz dječje presvlači u djevojačku odjeću. Time djevojčica
postaje djevojka i takva biva prihvaćena u društvu. Zanimljiv je običaj sjedenja
djevojaka u crkvi na misi. Naime, pravilo je bilo da su u prvim redovima uvijek
sjedile friško presvlečene djevojke, u sljedećim redovima malo starije djevojke, a u
zadnjim redovima su uvijek sjedile djevojke koje su bile spremne za udaju.
Interesantno je kako se i u nadasve banalnim situacijama, kao što je sjedenje,
poštivala svojevrsna hijerarhija. Također valja spomenuti kako je bilo slučajeva kada
je djevojčica već došla u vrijeme određeno za presvlačenje, ali još nije prošla kroz taj
proces te se i dalje odijevala kao djevojčica. Te mlade djevojke nisu bile ni
djevojčice, a ni djevojke. Njih su mještani zvali smičikite. Taj naziv opisuje
smicanje, njihanje kita, pletenica po leđima.
Kada je djevojka presvlečena ona počinje nositi odjeću prikladnu svojem statusu.
Djevojke su na sebe prvo odijevale košulje koje su se nosile ispod bluze. To su bile
svojevrsne potkošulje, bijele boje, koje su se šivale od tankog domaćeg platna i
ukrašavale ušivavanjem bijelog konca (našite košulje).
50
Slika 36. Košulja (osobna arhiva)
Na košulju se oblačila bluza, također šivana od domaćeg platna ili pamuka, koja se
ukrašavala ušivavanjem cvjetnih uzoraka najčešće crvenim ili plavim koncem.
Slika 37. Bluza (osobna arhiva)
Podsuknje (podsuknjenke) su bile naborane (nafaldane), šivane od domaćeg platna

na rubovima ukrašene čipkom(špicama). Djevojke su nosile dvije ili tri podsuknje,
ovisno o njihovoj fizičkoj građi. Ako je djevojka bila mršavija, nosila je tri
podsuknje (jednu kraću i dvije dugačke), a ako ne, nosila je samo dvije dugačke
podsuknje. Zimi su se nosile podsuknje od debljeg platna (matvonke). Šivale su se od
flanela i na rubovima ukrašavale caklinima (ušiti končani ukrasi).
51
Slika 38. Podsuknjenka ukrašena caklinima (osobna arhiva)
Na podsuknju se odijevala suknja koja je djevojci dopirala do gležnja. Prema predaji,

djevojci se gležnjevi nikako nisu smjeli vidjeti jer to nije bilo pristojno, čak zbog
toga djevojke nisu smjele voziti bicikl. Suknja je bila šivana od tri pole (jedna pola je
dužine 90 cm), cijela naborana. Nabori (falde) su bili izuzetno mali (1 do 2 cm).
Suknje su se šivale od baršuna (baršunjače), pliša (plišenjače) ili štofa
(štofenjače).Baršunjače su izuzetno svečane suknje koje su se zbog debljine
materijala (baršun) nosile pretežno zimi. Plišenjače su suknje s cvjetnim uzorcima
koje su se nosile u proljetno i jesensko vrijeme, dok su se ljeti nosile suknje tankog
materijala (štof).
52
Slika 39. Baršunjača (osobna arhiva)
Na suknju se vezala pregača (frtun) crne boje koja je bila iste dužine kao i suknja.
Pregača se vezala u struku i pokrivala je prednji dio suknje (otprilike od boka do
boka). Rubovi pregače su bili ukrašeni čipkom.
Slika 40. Frtun (osobna arhiva)
53
Velika marama (u Virju merinjak, u nekim podravskim selima tibet) presavijena po
pola u obliku trokuta nosila se ogrnuta na leđima ili prekrižena u struku i svezana na
stražnjem donjem dijelu leđa. Merinjaki su pretežno bili crveni s cvjetnim uzorcima,
ali bilo ih je i crnih, zelenih, boje bijelog vina (vineni) ili prljavo bijeli (žoti).
Slika 41. Merinjak (osobna arhiva)
7.3.1.2. Svečana odjeća i oglavlje žena
Mlade, netom udane žene su na glavi nosilešamiju, crvenu maramu od

kašmira sa cvjetnim uzorkom. Šamija se u Virju vezala na četiri vugla (format
svezane šamije je u sebi morao sadržavati četiri ugla) dok se u susjednim Molvama
vezalo na dva vugla. Prema predaji, vugli su predstavljali zaštitu od uroka. Kosa
mladih snaha kosa je bila počešljana na frke (frizura mladih snaha u Virju) s prednje
strane glave, a na zatiljku je nosila punt kao i djevojke.
Slika 42. Frizura na frke z šamijom (privatna arhiva)
54
„Pol lasev se prečeše na prvo stran, a pol se ostavi za punta. Onda se za čelno stran
prevugne prek vrpce, koja je svezana pod brado. Onda se slaže punt i v punt i v punt
se zapleto lasi od frke i z špangicami se prikapče.“ (Dolenec Dravski, 1987)
Punt se prekrivao poculicom, malom kapicom kojom se prekrivala kosa, i

na to se na kraju vezala šamija. Takvu frizuru su snahe nosile otprilike godinu dana
od udaje. Osim crvenih, postojale su i plave šamije koje su se nosile u vrijeme
korote, tamnocrvene šamije (ronine) koje su nosile starije snahe i šamije boje bijelog
vina (vinene) koje su nosile snahe nakon godine dana od udaje. Kod odlaska na misu,
na šamiju se vezao i svilaš (svilena marama).Svilaši i šamije su marame koje se
nikako nisu smjele prati, jer su kašmir i svila materijali koji su skloni stiskanju, što
znači da su žene vodile veliku brigu kako bi očuvale ove marame. U Virju su se
svilaši vezali na poseban način. Kako su se svezali (učvrstili) ispod brade,
preklopljeni vrhovi marame su morali stajati usmjereni prema gore, što je također
prema predaji predstavljalo zaštitu od uroka. Ove marame su se uglavnom nosile
samo u crkvu, ali nikako za vrijeme kišnog vremena, jer bi kiša oštetila maramu.
Ukrašene su raznim motivima, najčešće motivima cvijeća i žita. Nosili su se svilaši
nježnih tonova, pastelnih boja (zelena, plava, roza, boja vina i sl.) Svilaše su žene
(prema predaji) kupovale od trgovačkih putnika koji su dolazili iz Češke, a u novija
vremena su se mogli pronaći i u lokalnim trgovinama.
Slika 43. Svilaš (privatna arhiva)
55
Starije žene su preferirale nositi tamnije marame, štofenjake ili marame od pliša i
baršuna, što je opet ovisilo o godišnjem dobu (marame od baršuna su se nosile zimi).
Boje koje su prevladale su crvena, tamno crvena, tamno ljubičasta, tamno zelena i sl.
Odjeća udane žene je bila identična odjeći mlade djevojke.
Slika 44. Svečana odjeća mlade snahe (privatna arhiva)
Kako bi se ugrijale, zimi su djevojke i žene nosile marame od debljeg materijala.

Nosili su se baveli, vunjenjaki i jamičnjaki.
Baveli (skraćeno od dviju riječi, banski vel) su velike vunene marame koje su nosile
žene iz imućnijih obitelji jer su bili izuzetno skupi. Rađeni su u dvije boje, zelenoj i
crnoj. Žene su ih vezale na dva načina. Jedan od načina je identičan vezanju
merinjaka, a kad je bila oštra zima vezao se tako da se obuhvatila i zaštitila glava.
Ovo je marama koja se nosila samo u svečane prilike kao što su neki veliki blagdani
(Božić, Uskrs i sl.).
56
Slika 45. Bavel (privatna arhiva)
Vunjenjak, kao što mu i samo ime govori, je rađen od vune, manjih je dimenzija od
bavela i on se nije vezao, njime su se žene samo ogrnule. Postojali su smeđi
vunjenjaki koje su nosile starije žene i bijeli koje su nosile mlade djevojke (dekle) i
mlade snahe.
Slika 46. Vunjenjak (osobna arhiva)
Jamičnjaki su također marame od vune, slične vunjenjakima, ali se razlikuju od

vunjenjaka po načinu pletenja. Jamičnjaki su pleteni tako se dobio uzorak jamice, po
čemu je ova marama dobila ime. Ovo su također bile svečane zimske marame.
57
Slika 47. Jamičnjak (osobna arhiva)
U novije vrijeme (od početka 20. st.), žene su zimi nosile tušlin, kratki
kaputić od crnog kupovnog sukna ili baršuna podstavljen vatom. Ovaj kaputić je
karakterističan za ovaj dio Podravine. Ponekad su, za vrijeme izuzetno velikih
hladnoća, žene na njega znale ogrnuti i vunjenjak. Tušlin je obilježje građanske mode
toga vremena.
Karakteristična ženska obuća nekoć u Virju su firkli, niske crne ljetne cipele; šumi
cipele, koje su specifične po tome što su špic dizajna i ševro cipele, gležnjače rađene
od izuzetno tanke kože.
Valja napomenuti kako su žene obraćale pozornost da cijela odjevna

kombinacija bude usklađena. Ako su obukle plavu suknju, na glavi je bila vezana
plava marama (svilaš), ili u kombinaciji s crvenom suknjom je obavezno išla bijela i
sl.
7.3.1.3. Muška odjeća
„...oni su nosili široke gače debeljašne, domače tkanje kej se je reklo

„jedno po drugom“. Platno je bilo lenski kej je bilo malo mekše i fineše. Gače so bile
„v osem pol“, ače je bil gazda bogateši. Drugač so išle 4-5 pole. Gače so se vezale na
svitnjak. Na nogaj so bili opanki. Bogateši so ljudi imali takrečene „štucne“
zaštrikane doma od pređe ili vone, ili so pak bili takrečeni obojki. Robače so bile bez
obešvice, z domačega platna „jedno po drugom“, širokejo rokavov, na kraju rokavov
58
so bile mađete, a rokavi so se vezali s vrpčicom. Gombi so mogli biti, ali so bili
domaće proizvodnje, drveni oblečeni z pređom. Za parado, mlajši so ljudi imeli
„lajbeca“. Lajbec je bil crni glot. Na glavo je išel škrljak, ne preveč velikoga pera.
Imel je gandlina svilnoga. Bil je nizek (okre 20 centimetrov). Za škrljak se neso
nametali nikakvi nakiti (ni pero fazanovo, ni zrno trušljekovo, niti ništ drugo). Za
zimsko vreme moškarci so imeli takrečen „čohe“. Čuha je bila zetkana, ali to se neje
tkalo na Vire, nego negdi v Mađerski. Ona je z vone, gosto je tkana, a debela je okre
jenoga centimetra. Imela je kratke rokave (do lakta), a bilo ji je i bez rokavov. To se
je vekšinom nosilo dok se je išlo na daleki pot. Čuhe so nosili i kanasi i čoraši i bolši
gazdi. Čuhe su većinom bile drap (sive), neje imela gombe, nego se je prigrnola i
privlekla z špagom. Imela je i kapuljačo, kej se je mogla nateknoti na glavo dok je
dežđ ili sneg padal.“ (Dolenec Dravski, 1987)
U opisu Miroslava Dolenca Dravskog možemo detaljno predočiti izgled

nekadašnje virovske muške odjeće iz 19. st. Početkom 20. st. došlo je do nekih
izmjena u odjevanju, kako kod žena, tako i kod muškaraca. Muškarci su nosili
košulju (robaču) sašivenu od domaćeg platna, crne svečane hlače (rajtoze), prsluk
(lajbec) crne boje, bez ikakvih ukrasa. Na nogama su nosili čizme, a na glavi šešir
(škrljak). Zimi se nosio kaput srednje dužine.
7.3.1.4. Muška i ženska radna odjeća
Radna odjeća se izgledom nije previše razlikovala od svečane osim u

finoći izrade. Žene su nosile bluze u pastelnim bojama (popelini i didemi),
podsuknju, suknju i pregaču. Suknje su bile sašivene od tankog materijala s cvjetnim
uzorkom i bile su malo kraće od svečanih. Boja suknje se usklađivala s bojom bluze.
Radna pregača je bila tamnoplave boje s velikim ili malim točkama. Na glavama su
se vezale marame istog uzorka kao i pregače, ali za razliku od svečenih marama,
radničke se nisu vezale ispod brade nego na zatiljku.
Muška radna odjeća je kao i ženska, bila vrlo slična svečanoj odjeći. Jedan od
istaknutijih radnih odjevnih predmeta je muška pregača (šulec). Šulec je bio
tamnoplave boje i muškarcima je dopirao do koljena ili do poda. Ove muške pregače
se nisu vezale straga, naime vrpce kojima su se vezale su bile toliko dugačke, da su
se u stražnjem dijelu samo prekrižile i vezale se s prednje strane. Muškarci su
59
ponekad znali uzeti jedan rub pregače i zataknuti ga za vrpcu u struku. Glavna
funkcija pregače, kako muške tako i ženske, je bila zaštiti odjeću od prljavštine.
Slika 48. Radnici u vinogradu (http://podravske-sirine.com.hr/2016/08/02/sulec/;

preuzeto 5. 9. 2016.)
I muškarci i žene su nekoć kao radničku obuću nosili opanke (vezovake). Podravski
opanci su se pleli od kore i lika vrbe ili od bilo koje vrste drva koji je imao podatnu
koru.
Slika 42. Opanci (http://podravske-sirine.com.hr/2016/08/03/opanci-vezovaki/;

preuzeto 5. 9. 2016.)
60
7.3.2. Koprivnički Ivanec
7.3.2.1. Ivanečki vez
Narodna nošnja općine Koprivnički Ivanec (u općinu spadaju još i sela

Kunovec, Botinovec, Goričko, Pustakovec) je specifična i prepoznatljiva po svom
izvornom ivanečkom vezu te se po njemu razlikuje od ostalih sela u koprivničkom
dijelu Podravine. Vez se izrađuje bez nacrta i sheme. Osnovni motivi veza su
tulipani (veliki i mali), vurica, srčeka, ruže (velike i male), frka, djetelina, hrastovo
lišće, cvijet ivančice i đurđeka, ali najčešći motiv koji možemo naći na nošnjama je
motiv vurice z frkami koji podsjeća na sovine oči. Osnovne boje koje se koriste kod
veza su crvena i tamno crvena (višnova boja), zelena, plava, bijela, narančasta,
ljubičasta i crna. Motive ivanečkog veza nalazimo na košuljama i oglavljima. 2011.
godine, Ministarstvo kulture uvrstilo je umijeće izrade ivanečkog veza u registar
zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Slika 43. Uzorak ivanečkog veza (osobna arhiva)
7.3.2.2. Odjeća i oglavlje djevojke
Neudane mlade djevojke su bile obavezno gologlave. Njihova je frizura,

odnosno kosa bila podijeljena na razdjeljak, te prikupljena u jednu pletenicu koja je
uglavnom bila pričvršćena crvenom vrpcom zavezanom u mašnu.
Djevojke su nosile pamučnu košulju (opleće, plećek) koja je na rukavima bila bogato
ukrašena ivanečkim vezom i ukrasnim končanim trakama oko vrata, zapešća i na
prednjici.
61
Slika 44. Plećek (osobna arhiva)
Na košulju se vezala bijela marama (peća) koja je bila u obliku trokuta i sašivena od
čipke ili tila. Na košulju i maramu vezala se još jedna marama (tibet) koja je
prekrivala cijelo područje koje je prekrivala i peća. Tibet (od pamuka, rese su od
vune šivane u petlje, cvjetni uzorci, kupovne konfekcijske marame). Tibet je mogao
biti crvene boje, boje vina i ljubičaste (najsvečaniji). Suknja (rubača) je bila bogato
nabrana, i šivala se od domaćeg platna. Platno se radilo od lana ili konoplje (kasnije i
pamuk) i bilo je veličine pet pola. Suknja je bila šivana tako da je u stražnjem djelu
bila nabrana (otprilike od boka do boka). Suknja je dopirala do ispod koljena,
otprilike do listova.
Slika 45. Rubača (osobna arhiva)
62
Ispod suknje se nosila podsuknja (podsuknjenka). Podsuknja je bila nabrana s rubom
od platnene šlinge. Na suknju se privezala crna pregača (frtun) koja se izrađivala od
lana. Ta pregača se nekad po rubovima ukrašavala koncem u boji, koji je najčešće
bio crven. U novije vrijeme konac je zamijenila crvena ukrasna traka. Pregače su bile
nabrane i zapeglane. Kad se pregača privezala na suknju prekrivala je njezin prednji
dio (otprilike od boka do boka). Pregača se vezala tako da je u donjem dijelu bila u
ravnini sa suknjom ili je par centimetara bila duža, ali nikako nije smjela biti kraća
od suknje.
Slika 46. Frtun (osobna arhiva)
Na nogama su se nosile čizme crne boje, a u novije vrijeme i crvene, te čizme s

raznolikim uzorcima koji su najčešće cvjetni.
7.3.2.3. Odjeća i oglavlje žena
Kod udanih žena frizure su se slagale pomoću kofrtala. Kofrtalo je pomagalo

za namatanje duge kose (pletenica se motala oko njega). Na frizuru su se prvo
stavljale podšpice (platnena traka s ukrašenim rubom), zatim špice (kukičana čipka) i
na kraju poculica (bogato ukrašena kapica), a na poculicu se stavljala i mašna
(pantlin, svilena traka s cvjetnim motivom). Starije žene su na poculicu vezale i crnu
maramu.
63
Slika 47. Poculica (osobna arhiva)
Nije bilo velike razlike u odjeći između udane žene i djevojke. Udane žene su kao i
djevojke nosile plećek, peću, tibet, rubaču, frtuni čizme. Dodatak je bio crni prsluk
(kožulec, kožulić) od samta na koji je bila našivena vuna (imitacija krzna) ukrašen
iglicama (sitni ukrasi). Prsluci su se kopčali metalnim gumbima ili vezali vrpcama.
Slika 48. Kožulec (osobna arhiva)
Zimi, kad je bilo hladno, djevojke i žene su nosile zimske kaputiće tušlinke. Tušlinka
je bila crne boje rađena od pliša ili štofa i ponekad su se na nju našili neki sitni
ukrasi. Tušlinka se oblačila na tipet. Tušlinka je istoznačnica tušlina iz Virja. Ovaj
odjevni predmet karakterističan je za ovaj dio Podravine (Virje, Novo Virje, Molve,
Đurđevac itd.)
64
Slika 49. Nošnja Koprivničkog Ivanca (http://koprivnica.hr/wp-
content/uploads/2016/07/DSC0081-1024x753.jpg; preuzeto 15. 9. 2016.)
Muškarci su nosili bijele košulje s dugim rukavima od domaćeg platna

(robača) na koju se oblačio crni prsluk (lajbec) po rubovima ukrašen crvenim
trakama u obliku nanizanih petlji, bijele hlače (gaće), koje su također šivane od
domaćeg platna ili crne svečane hlače. Na nogama su nosili crne čizme, a na glavama
šešire (škrilak). Zimi se nosio dugi crni kaput od štofa (mentež).
Radna odjeća je bila slična svečanoj, ali nije bila fino ukrašena (košulje nisi
bile vezene). Udane žene su osim poculice na glavama vezale bijele marame koje su
štitile kosu i poculicu od prljavštine. Na pregaču se vezala još jedna kraća pregača
(šircl) koja se jednim uglom opasala oko struka. Na taj način su žene dobile
improvizirani džep. Radna odjeća muškaraca po izgledu se nije razlikovala od
svečane, ali se na polja nije oblačilo nešto novo, već starije košulje i hlače. Dodatak
muškoj radnoj odjeći je plava duga pregača (šircl) koja je imala funkciju zaštite
odjeće od prljavštine.
65
7.3.3. Podravske Sesvete
7.3.3.1. Odjeća i oglavlje djevojaka
Frizura mlade djevojke u Podravskim Sesvetama radila se na kolombar.

Kosa se po sredini razdijelila na dva jednaka dijela, iz svakog od njih se isplela futa
(pletenica). Na tjemenu je kosa bila napeto začešljana, a dvije pletenice na zatiljku
omotale su se jedna oko druge u krug u kolombar. Frizura se na kraju ukrasila
ukrasnim ukosnicama (kresećeiglice). Broj ukrasnih ukosnica u kosi ovisno je o
materijalnom stanju djevojčine obitelji. Na lijevu stranu glave pričvrstila se kitica od
sezonskog cvijeća.
Slika 50. Kreseće iglice (osobna arhiva)
Oko vrata su djevojke nosile tanku traku crne boje napravljenu od baršuna.
Košulja (oplećek) je gornji dio odjeće koji se bio sašiven od bijelog domaćeg platna.
Rubovi na rukavima su se ukrašavali čipkom (špicama). Na košulju se vezala velika
marama (franđaš), crvene, zelene, narančaste (čanđava) ili krem boje. U donji dio
odjeće spadaju podsuknja, suknja i pregača. Podsuknje (pocuknjare) su se šivale od
domaćeg platna (četiri do pet pola). Djevojka je na sebi nosila četiri do pet podsuknji
koje su dopirale do gležnjeva. Prva podsuknja koju su oblačile na sebi je bila malo
kraća od ostalih, a zadnje je bila nabrana (našnitana).Na podsuknju se oblačila
suknja, šivana od tanjeg domaćeg platna ili od štofa (pet pola). Suknja je bila cijela
nabrana. Bilo ih je crvenih, plavih, svjetlo zelenih, tamno crvenih. Crvene su se
nosile na Uskrs, a plave na Uskrsni ponedjeljak. Na suknju se vezala pregača (frtun z
rancle). Pregača se šivala od domaćeg platna ili od štofa, ovisno o materijalnom
stanju. Pregače od domaćeg platna su našivene uzorcima cvjetnih motiva, po
rubovima ukrašene čipkom. Štofene pregače dolazile su u crvenoj, narančastoj,plavoj
ili zelenoj boji. Na nogama su djevojke nosile bijele čarape (dokolenke). Čarape su
66
bilepletene, štrikane ili vunene. Cipele (firtle) su bile crne ili smeđe, niske, s
remenčićima i malo povišenom petom.
Slika 51. Narodna nošnja Podravskih Sesveta (Cugovčan, J., Narodna nošnja
Podravskih Sesveta, 2010)
7.3.3.2. Odjeća i oglavlje žena
Udane žene kosu su češljale na zafrčke i kobasicu (odrezana vinova loza u

obliku slova U koja je služila kao pomagalo za oblikovanje frizure). Na glavi su
nosile bogato ukrašenu poculicu (ženska kapica). Poculica je ukrašena bijelom
čipkom, posrebrenom bijelom žicom, bijelim šljokicama i raznobojnim svilenim
vrpcama. Mlade snahe su poculicu vezale i bijelu maramu (peću), a starije žene
svilene ili štofene marame.
67
Slika 52. Poculica (osobna arhiva)
Odjeća udane žene se minimalno razlikovala od djevojačke i to u boji pregače.

Djevojke su uglavnom nosile bijele, a udane žene pregače u boji.
I djevojke i udane žene su zimi nosile dodatna pokrivala kako bi se ugrijale. Pa su
tako nosile kratki crni kaputić (tušljin), bavel (velika vunena marama) i surku.
Surka se radila od prešane vune. To je bio kratki kaputić koji se nosio za vrijeme
oštre zime, pa su ga žene oblačile na tušljin. Surka je bila prljavo bijele boje, a
ukrašavala se cvjetnim motivima koncem u žutoj, zelenoj i crvenoj boji.
Od nakita su žene nosile ogrlice koje su bile skrojene po želji. Ogrlice koje su se
dobile u djevojačkoj dobi, nosile su se do starosti, što znači da su djevojke i udane
žene nosile isti ili sličan nakit. Nosile su i biserne i staklene kraljuše, prstene i
naušnice (menđuše). Ispod košulje nosio se škapular, metalni medaljon s prikazom
nekog sveca. Oko vrata se vezao tankom kožom, komadićem tkanine ili koncem.
68
Slika 53. Škapular (osobna arhiva)
Svi muškarci su nosili košulje (robače), šivane od domaćeg platna s

poluširokim rukavima. Na košulju se oblačio prsluk (lajbec) crne boje bez ikakvih
ukrasa. Hlače (gaće) su također šivane od domaćeg platna (4 pole), cijele nabrane.
Na rubovima su se ukrašavale bijelom čipkom. Na hlače se vezala bijela naborana
pregača ukrašena crvenim koncem i franđama (mrežasto pletivo). Pregača je
muškarcima dopirala do koljena, a hlače do gležnjeva. Na nogama su nosili opanke
ili čizme, a na glavi šešir (škriljak). Na ruci oko zgloba, kopčali su narukvice od
baršuna ukrašene našivenim cvjetnim motivima.
Slika 54. Muška narukvica (osobna arhiva)
Zimi su nosili dodatna pokrivala kao što su kaputi, surke ili čove, te na glavama
šubare.
69
Slika 55. Surka (osobna arhiva)
Radnim danima frizura žena je bila ista kao i u svečane prigode. Umjesto
poculice, na glavama se nosilo poculišće (radna kapica koja nije bila bogato
ukrašena), a ponekad se na nju vezala i bijela marama. Odjeća izgledom nije bila
previše različita. Bila je jednostavnija, sašivena od starijeg platna i neukrašena. U
polje su žene nosile klompe ili drvenjake (natikače napravljene od drva), ali samo
ako je bilo veliko blato, inače su bile bose. Kao i žene, muškarci su nosili
jednostavniju stariju odjeću. Kad se išlo u polje, hlače su presavili do koljena. Na
glavama su radnim danom nosili smeđe, sive ili zelene šešire, a na nogama su nosili
čizme ili su hodali bosi.
7.4. Tradicijski običaji(šege)
8.4.1. Virovski svati
Nekada su u Podravini bili učestali dogovoreni brakovi. Prosjek godina u

kojima su se djevojke udavale se kretao od 18 do 22, dok su se momci ženili i puno
stariji. Bilo je slučajeva kad su se djevojke udavale i puno mlađe, već s 15, 16
godina, npr. ako je došlo do smrtnog slučaja u obitelji i glavna radna snaga (muž) je
preminula, majke su udavale kćeri kako bi zet zamijenio mjesto muža u poslovima.
70
Dogovoreni brakovi su zapravo bili poslovni dogovori. Ako je djevojka bila iz
imućne obitelji, nikako se nije mogla udati za nekog momka slabijeg imovinskog
stanja, već se udavala za nekog sebi dostojnog. Na taj način su se spajala dva velika
gospodarstva i proširivao se imetak. Također je bilo neprimjereno udati se za nekoga
tko nije bio sumještanin iz sela. To se smatralo velikom sramotom. Za dogovaranje
brakova bile su zadužene žene bliže rodbine i kume, a ponekad i žene koje su se
striktno bavile dogovaranjem brakova, tzv..snobljenjem. Kada su dogovori u svezi
braka bili gotovi, krenulo se u pripremu svadbe.
Jedan od zastarjelih virovskih običaja je plac na Sesvete. Na blagdan Svih
svetih se službeno objavljivalo koji par će stupiti u bračnu zajednicu i to tako da su
budući mladenci, svečano odjeveni, zajedno posjećivali grobove svojih bližnjih.
Danas, stariji ljudi pogrešno tumače pojavljivanje mladog nevjenčanog para zajedno
na groblju na Sesvete, pa u selu počinju s pričama o mogućoj svadbi.
Svadbe su se uvijek održavale u jesensko i zimsko vrijeme, za vrijeme malog i
velikog sečnja. Mali sečenj se odnosi na vremenski period od jeseni do Adventa, a
veliki sečenj na period od Nove godine do Korizme.
Kako bi svadba bila službeno dogovorena, običaj je bio ići v snoboke
(prosidba). U prosidbu su išli zaručnikovi roditelji i zaručnik koji je dolazio oko pola
sata kasnije. Zaručnicu se pitalo hoće li biti njihova snaha, ako je njen odgovor bio
potvrdan, počeli su se dogovarati detalji u svezi svadbe (točan dan vjenčanja, glazba i
sl.). Kad je sve bilo dogovoreno, k svećeniku se išlo na ozov i zapis. Svećenikova je
dužnost bila najavljivati vjenčanje budućih mladenaca tri puta prije vjenčanja
(nedjeljama u vrijeme mise).
Mladenka je u cijelosti odjevena u bjelinu. Ona na sebi ima košulju, bluzu,
dvije podsuknje i suknju. U kosu joj je pričvršćen veo (šlajer) koji je dopirao do tla.
Na glavi nosi vjenčić od asparagusa (sobno cvijeće poznato pod nazivom ukrasna
šparoga) s ružicama izrađenima od voska ili krep papira.Vjenčani buket se također
izrađuje od asparagusa, te je kao i vjenčić ukrašen ružicama od voska ili krep papira.
Prema Dolencu Dravskom, u Virju je bilo uobičajeno to da je za odijevanje i slaganje
mladenkine frizure bila zadužena neka odžena u selu koja je bila spretna u slaganju
tradicijskih frizura. U nastavku slijedi Dolenčev opisa spremanja mladenke za
vjenčanje:
„Slagala je flizuro i šljahera (kak je stareši svet govoril). Najpredi je mladenko
nabrenala s brenajzlinom samo naprvo, a odzač je bil punt. Bo se reklo, splela se je
71
jena futa ili kita i ta se je zamotala v punt i z harandlini i iglicami učvrstila. Z malemi
iglicami se je šljaher prikapčuval. Vu frizuro je išlo i nekaj špangic kej se to bode
jakše držalo i kej se ne bo rasteplo. „VENEC“ se je kopuval, a to je bilo od mirte ili
vojskeno cvetje i to se je pričvrstilo na šljaher. „ŠLJAHER“ (od njem. Der Schleier =
veo, koprena) je bil od mrežastoga tila, nabran okre glave i slobono puščan prek pleč
skoro do zemlje. Sega skupa moglo je toga biti okre dva metra.“ „ Venčana oprava
sezala je do vrha cipelov, bila je široka, nabrana, v pet pole (jena pola 80-90 cm, se
skupa okre pet metrov). Nafaldana suknja bila je do pojasa z opasinom, bluza k telu
do gora, z dogemi rokavi, z manđetami i z belemi okrugljemi gombi. Na prse je
imala ružico z ružmarinom. Na nogaj je imala bele štonfe i bele cipele salonke (koji
se neso kapčili). Mladenka je imala i takrečeno „PUKETO“ (od njem. das Bukett =
kita cvijeća), a bila je napravljena od papira z kojega so napravljene ruže (imitacija
okulantov, a med njemi nekoliko struke asparagusa.“ (Dolenec Dravski, 1987)
Slika 56. Vjenčana odjeća (osobna arhiva)
Mladoženjina odjeća se nije razlikovala od svečane muške odjeće koja se

nosila u ono vrijeme. Mladoženja je bio obučen u košulju (robaču), crne hlače
(rajtoze) i na sebi je imao crni prsluk (lajbec), šešir (škrljak) i čizme. Na prsluk je
bila pričvršćena vjenčana kitica od ružmarina s ružicama od krep papira i voska
72
vezana u mašnu bijelom ukrasnom trakom koja je bila dužine koju ju odredila
mladenka.
Glavni svati (sudionici) u svadbi su:
 mladenci
 domaći starešina
 svatovski starešina
 dever
 podsnehalje
 zastavnik
 klenceri i klencerice
Slika 57. Glavni sudionici svadbe (osobna arhiva)
Domaći starešina je bio neki stariji čovjek, rodbina ili obiteljski prijatelj.
Obnašati dužnost domaćeg starešine u svadbi za ljude je predstavljala iznimnu čast:
„Domaći starešina određuje kej se bo delalo, gda i kak se bo kej zbavilo i to vu jeni i
drugi hiži, mladenkini i mladoženjini“. (Dolenec Dravski, 1989)
Dužnost domaćeg starešine je bila dočekati i otpraviti uzvanike, držati govore, on je
određivao kad je vrijeme da se sjedne za stol i krene s ručanjem, večeranjem.
Svatovski starešina je bio netko od najbliže mladoženjine rodbine, oženjeni
stariji brat, stric, ujak ili tetak. On je ujedno bio i prvi kum na vjenčanju. Njegova je
dužnost bila obavezno ići na cimere i držati govore.
Dever je bio netko od bližnje rodbine (brat, svak), a imao je ulogu drugog
kuma u svadbi:
„Ače je bil dober pripovedač, ondar je bil starešina, a koj je bil na jeziku slabeši, bil
je dever.“ (Dolenec Dravski, 1989)
73
Prva podsnehalja je bila žena svatovskog starešine, a druga podsnehalja, deverova
žena.
Ulogu zastavnika je imao mlađi neoženjeni brat, bratić ili bliži prijatelj.
Njegova dužnost je bila ići s mladoženjom na cimere, voditi mladenku na vjenčanje i
na zdenec. On nosi tanjur s jabukom, brine o mužikašima, za vrijeme darivanja briše
uzvanike ručnikom, prikuplja darove, nosi mladencima svadbenu juhu.
Svadbeni ritual je trajao tri dana i počeo je obavezno u subotu. Proces je

počeo s tradicijskim prijevozom djevojčinog miraza - posteljari. Miraz se prevozio
svadbenim kolima. Broj kola koje su prevozile miraz, ovisio je o materijalnom stanju
mladenkine obitelji. Uglavnom su stvari prevozile dvoja kola, ali ako je obitelj bila
imućnija, išla su po troja ili čak četvora kola. Miraz se prevozio u poslijepodnevnim
satima, uglavnom oko 13-14 h. U miraz su išli sljedeći predmeti: kip ili slika svete
obitelji, ormar, jastuci, posteljina, ručnici, ogledalo (psiha), šivaća mašina, metle i
slični predmeti koje su žene nekoć koristile u svakodnevnoj upotrebi. Kola koja su
prevozila miraz su uvijek bila bogato ukrašena našivenim ukrasnim ručnicima,
kiticama cvijeća i sl.Kada su selom prolazili posteljari, većina stanovništva je izlazila
van iz kuća ili kroz prozor gledala što se prevozi u miraz, te su još mjesecima kasnije
pričali o tome. Putem su posteljari pjevali pjesme:
„Plači, majka, makar ti se neče

Kad se ruho iz dvorišta kreče.
Kad je ruho na kola složeno,
Srce majke jače rastuženo.“
(Dolenec Dravski, 1989)
Dolaskom posteljara u mladoženjinu kuću započela je gozba. Domaćini su

ugostili posteljare jelom i pilom, plesalo i se i zabavljalo nekoliko sati, pa se pošlo
kućama. Navečer se išlo v cimere kod mladenke. To je običaj, kako mu i samo ime
govori, kada glavni svatovski uzvanici dobivaju cimere (kitice s ružmarinom) koje
dijeli i pričvršćuje cimerica. Ulogu cimerice u svadbi je imala najbolja mladenkina
prijateljica koja je ujedno bila i prva klencerica, djeveruša (die Krannzlerin –
ovjenčana djevojka, izvedeno od njemačke riječi der Kranz = vijenac. (Dolenec
Dravski, 1987).
74
U cimere se išlo kasno uvečer, oko 22 h. Povorka je krenula od
mladoženjine kuće uz pratnju glazbe (mužikaša). U cimere su išli klenceri (djeveri),
kumovi (dever i svatovski starešina), zastavnik, mladoženjina majka, tete, strine,
krsna kuma, a u novije vrijeme i krizmana kuma. Oni su nosili mladenki darove. Kod
mladenke je uzvanike dočekao domaći starješina i pokrenuo razgovor sa svatovskim
starješinom koji je došao sa uzvanicima. Nakon razgovora, svatovski i domaći
starješina izmjene boce s vinom, nazdrave i ispiju. Mladenkina majka donosi tanjur
sa svijećom (dupljerom), svetom vodom i grančicom šimšira (bušpana). Mladoženja
pod svijeću stavlja novac za „kupnju“ mladenke i vjenčano prstenje koje mladenkina
majka blagoslivlja svetom vodom. Jedan od neizostavnih običaja koji se radio u
cimerima je prevlačenje maramice (ropčeca) kroz rupicu na mladoženjinom kaputu.
Naime, mladenka je morala tri puta provući maramicu kroz rupicu i obrisati svome
zaručniku nos. Za to vrijeme ju je mladoženja pokušao spriječiti. Ako je mladenka
uspjela u svome naumu, to je bio znak da će u njihovom braku njezina riječ biti
glavna, tj. da će ona biti gazda u kući.
„Sakoja mati svoji čeri pove da treba ropčeca mladoženji pod lajbec tri pota
prepeljati. Nuspot mora zagledati kak bu mu nosa obrisala, to bi značilo da ona pri
hiži bode gazda.“ (Petričec, 2012)
Domaći starješina vodi svadbu za stol primivši svatovskog starješinu za

ruku i redom ostale svatove uz pjesmu „Tronjak“. Potom je slijedila večera, ples i
zabava do jutarnjih sati.
Drugi dan svadbenog rituala, nedjelja, je bio dan vjenčanja. Od jutarnjih
sati je počelo spremanje mladenke za vjenčanje, oblačenje vjenčane odjeće i slaganje
vjenčane frizure. Mladenku je spremala neka od žena koja je u selu bila poznata po
spretnosti slaganja frizura.
Vjenčanje se održavalo za vrijeme velike meše (glavne nedjeljne mise) u 11 h. Nekoć
davno, vjenčanje se održavalo za vrijeme večernje mise (večernice) koja se održavala
u 15 h. Do crkve su mladenci išli zajedno, pa je mladoženja, zajedno sa cijelom
svadbom došao po mladenku njenoj kući gdje je od svatovskog starješine tražio
dopuštenje da potraži svoju nevjestu. Na čelu svadbene povorke je bila mladenka sa
zastavnikom koji je u ruci nosio tanjur na kojem je redom bila položena crvena
šamija, na njoj jabuka i kraj nje kitica. Jabuka, kao simbol plodnosti, se nosila iz
praznovjernih razloga. Ovo je još jedan od brojnih primjera kako je ovaj religiozni
75
kršćanski puk u svojim običajima kontinuirano primjenjivao neke stare praznovjerne
rituale. Nakon vjenčanja, mladoženjini uzvanici su išli mladoženjinoj kući, a
mladenkini uzvanici zajedno s mladencima i glavnim svatima, mladenkinoj kući.
Po dolasku kućama, slijedio je ručak, pa večera, s kontinuiranim plesom i pjesmom u
međuvremenu. Prije druge večere, mladenkini roditelji su blagoslovili mladence, te
im udijelili savjete i želje za dobar brak i život. Nakon druge večere, tamo negdje
poslije ponoći, glavni svati su zaplesali vanjkušeca, tradicijsko svadbeno oproštajno
kolo i uslijedilo je spremanje mladenke za odlazak u svoju novu kuću. Nakon
opraštanja s roditeljima i uzvanicima, glavni svati su, uz pratnju glazbe, krenuli
prema mladoženjinoj kući. Ondje su ih svečano dočekali domaćini i domaći
starešina je održao govor dobrodošlice. Mladenka je u novoj kući prvi ples plesala s
mladoženjinim ocem, dok su ostali uzvanici pozorno gledali kako mladenka pleše
odnosno njene plesne sposobnosti. Ples i zabava su trajali sve do jutra.
Trećeg (posljednjeg) dana, mlada snaha je morala ustati u cik zore kako bi išla u
crkvu na speljuvanje (misni obred u kojem je svećenik blagoslivljao i molio nad
mladom snahom).
„To je išlo ovak: popu se je držala za štolo i on jo je vodil pred oltar (ili kak so
stareše žene rekle ontar) i tam je molil nad njom. I nazaj jo je vodil v šakeštrijo, gde
jo je čekala prva podsnehalja. Ondar je z podsnehaljom išla na ono mesto gde je
podsnehalja stala sako nedeljo pri meši i tam je – kagda – bilo dalje snehino mesto.
Sako nedeljo čez mesec dana išla je mlada žena k meši vu šamiji, počesana i vređena
kak mlada sneha. Tomu se je, oto, na Vire govorilo speljuvanje.“ (Dolenec Dravski,
1989)
Mladenka je sada počešljana kao mlada snaha sa šamijom (maramom) na glavi, te

oblači odjeću koju joj po običaju kupuje svekrva.
„Trebalo je podati budući snehi, kakvo našito bluzo, ili po volji suknjo. Nekoj den se
nosila cela oprava koja bi se v pondeljek na zdenec oblekla.“ (Petričec, 2012)
76
Slika 58. Mladenci (osobna arhiva)
Po dolasku iz crkve, snaha oblači radnu (delatnu) odjeću i dužna je počistiti, odnosno
pomesti i u red dovesti cijelu kuću koristeći metlu koju je dobila u miraz. Time je
snaha pokazala svoju spretnost u čišćenju i spremanju kuće, te su ostali ukućani time
mogli procijeniti jesu li dobili vrijednu snahu dostojnu svoga sina. Za vrijeme
čišćenja, neki od uzvanika su pravili razne spačke i nepodopštine kako bi testirali
njeno strpljenje i prag tolerancije. Takve spačke nisu bile negativne konotacije, to je
bio običaj koji je ljude veselio i zabavljao. Nakon čišćenja se kuća spremala kako bi
se dalje nastavilo sa svadbenim običajima i ritualima i dočekalo pogačarke. To su
bile žene iz mladenkine obitelji (tete, strine, kume) koje su mladoženjinu kuću u
velikim pletenim košarama donosile kolače, meso, vino i sl. Košare su se vozile
kolima, uz pratnju neizostavnih mužikašov.
„Uobičajeno pogačari so nosili kvasnice (diganoga kolača) prkače i kojo flašo vina.
V drugi korpi bila je pečena pura ili goska, a negdi je moglo biti i prase.“(Petričec,
2012)
77
Slika 59. Doček pogačarki (osobna arhiva)
U kući je već sve bilo pripremljeno za doručak, na kojem su osim glavnih

svatova, prisustvovale i pogačarke. Taj posjet pogačarki je bio svojevrsna provjera
nove obitelji. Jedan od značajnijih običaja podravske svadbene svečanosti je odlazak
na zdenec“. Ovaj događaj se odvijao nakon odlaska pogačarki iz mladoženjine kuće.
Iz mladoženjine kuće je krenula svadbena povorka na čelu s zastavnikom i
mladenkom uz pratnju mužikaša. Svadbenu povorku je na ulicama dočekalo gotovo
cijelo selo, jer je ipak to bio jedan od najupečatljivijih događaja. Povorka je išla do
obližnjeg bunara, koji se nalazio u toj ili susjednoj ulici. Usput se išlo u kuću
svatovskog starešine kako bi se i on priključio svadbenoj povorci. Pri dolasku do
cilja, iz bunara se kantom (vedricom) izvlačila voda. Potom je prva podsnehalja iz
kante kriglom zagrabila vodu i postavila je na tlo ispred mladenke. Mužikaši počinju
svirati marš, a zastavnik vodi mladenku oko bunara sve do početne točke kretanja i
tako tri puta. Prva dva puta mladenka nogom prebaci kriglu i prolije vodu i u tom
trenutku glazba prestaje svirati. Treći puta mladenka ne prebacuje kriglu već je
podiže i vraća podsnehalji, koja ju kasnije nosi nazad kući. Tada počinje ples,
mladenka pleše sa zastavnikom, plešu i ostali uzvanici te ostali promatrači koji nisu
dio svadbe. Na zdenec je zastavnik nosio i komplet s jabukom na tanjuru. Jabuka je
bila neizostavan rekvizit u gotovo svim dijelovima svadbenog procesa, osim u crkvi
za vrijeme vjenčanja.
78
„Zastavniku je za na zdenec bil pripravljen tanjer na kojem je bila crlena šamija na
koji je bila crlena jaboka vu koju je bila zapičena bela rožica od voska.“ (Petričec,
2012)
Slika 60. Na zdencu (osobna arhiva)
Po povratku kući uslijedio je ručak te darivanje mladenaca, vmivanje.

Voda koja se nosila z zdenca služila je za umivanje gostiju. Mladenka bi tom vodom
uzvanika umila po obrazima, dok bi ih zastavnik brisao ručnikom (obrisačom). To je
bio znak da počinje darivanje. Slijedi paljenje svijeća i zastavnik prikuplja darove
mladoženjinih uzvanika i stavlja ih ispred mladoženje. Tada zastavnik, mladoženja i
klenceri odlaze mladenkinoj kući i njihove uzvanike vode u mladoženjinu kuću kako
bi i oni predali darove. Ti darovi sa stavljaju ispred mladenke. Tada započinje ples,
koji traje do ponoći i mladenkini se uzvanici, koji su došli na darivanje, vraćaju
nazad na slavlje u mladenkinu kuću. Kad je i to završilo, opet se plesalo, pilo,
veselilo, zabavljalo do večere, poslije večere i tako do ranih jutarnjih sati.
7.4.1.1. Čehaljec
Čehaljec se naziva kućna radinost čehanja (kidanja) perja koja se odvijala

zimi i to pretežno u tjednu nakon svadbe. Kako se za svadbu pripremalo obilje jela,
moralo se pripremiti i obilje namirnica za spremanje tog jela, pa se nekoliko dana
prije svadbe organiziralo kolinje. S obzirom kako je od kolinja uvijek ostalo perja,
organizirao se čehaljec, kako bi se to perje obradilo i iskoristilo za daljnju upotrebu.
Običaj je bio da se čehaljec u mladenkinoj kući održavao srijedom, a u
mladoženjinoj četvrtkom. U čehanju su sudjelovale samo žene, dok su muškarci u
79
susjednoj sobi kartali i razgovarali. Okupljalo se oko 18, 19 sati, a čehat su dolazile
mlade djevojke, mlade snahe, starije žene, susjede, rodbina i sl. Za vrijeme čehanja
perja žene su voljele prepričavati dogodovštine sa svadbe (tko je kako bio obučen,
tko je s kime razgovarao, tko je koliko popio, plesao i sl.), te o novostima iz sela.
Ako nisu pričale rado su pjevale, kako bi im rad brže prošao. Perje se čehalo
najkasnije do ponoći, pa se zatim pospremalo. Tada su se na stol nosili svatovski
kolači i počela je zabava kojoj su se priključili i muškarci. Sviralo se i plesalo do
otprilike dva ujutro, kada je već bilo krajnje vrijeme za počinak.
7.4.1.2. Prvići
Održavanjem prvića završile su svadbene svečanosti. Tako se nazivala

večera u mladenkinoj kući koja se odvijala prvu nedjelju nakon svadbe, što je ujedno
bio i prvi posjet rodnoj kući nakon udaje.
„Na prviče, koji se samo pri dekli obdržavajo, pozava se samo najvekši rod (okre
dvadeseti – trideseti duš). Složi se večerja, a troška trpe deklini droditelji, i to dura
do pol noči, a ače se baš jako raspištolje, ondar moro i znado ostati do beloga
dana.“(Dolenec Dravski, 1987)
7.4.4. Blagdanski običaji
7.4.4.1. Zvezdari
Večer uoči blagdana Sveta tri kralja i na sam blagdan, selo su obilazila tri
dječaka, zvezdara. Prolazeći selom nosili su zvijezdu i pjevali crkvene pjesme.
Izrađivali su je pomoću predmeta koje su se mogle naći među kućnim
potrepštinama.Zvezda ustvari nije imala oblik zvijezde. Zvijezda se nalazila u
unutrašnjosti kuhinjskog sita koje je bilo pričvršćeno za štap. Sito se omotalo
papirom, a u unutrašnjost sita su se stavljali kipići svete obitelji. U unutrašnjost se
pričvrstila i svijeća koja je osvjetljavala svetu obitelj, a i same zvezdare koji su noću
prolazili mračnim ulicama. Dječaci su noseći zvijezdu, dolazili ispod prozora kuća
gdje su čestitali i pjevali pjesme, a domaćini su ih nagrađivali jabukama, šljivama,
orasima, kolačima i sl.:
„O sveta tri krala, o blažen vaš dan

Kad sveti kral mladi bil s neba poslan
80
O sretne zvjezdice što svijetlila vam
Kad sinka Djevica porodila nam
Gle zvjezdica vodi na svem putu vas
To znak da se rodi svim ljudima spas
O sveta tri krala mi molimo vas
Kim dare ste dali darujte i nas.“
„Nebo daj oku zvijezdu visoku vidjeti

Jer triju kralja stazicu valjda slijediti, slijediti
Svijetla nebesa, čine čudesa rođenom
Anđeli svoju pjesmicu poju malenom, malenom
Kraljima zvijezda u Betlem kaže stazicu
Po njoj su tako spoznali lako štalicu, štalicu
Tamjan i zlato, mast dragu na to uzeše
Slijedeći svjetlost od boga milost pođoše, pođoše
Došav u Betlem pred kralja mladog padoše
Darove svoje Isusu kralju dadoše, dadoše
Kralju kraljeva nek slavu pjeva svaki nas
Daj svijete cijeli te se veseli ovaj čas, ovaj čas.“
(Njerš, 2013)
7.4.4.2. Matkanje
Na Bijelu nedjelju (matkina nedelja), prvu nedjelju poslije Uskrsa, u nekim

podravskim selima (Ferdinandovac, Podravske Sesvete, Koprivnički Ivanec,
Peteranec) provodio se običaj matkanja, razmjene pisanica. Djevojke su
razmjenjivale pisanice u znak prijateljstva. Prilikom darivanja u selu Peteranec,
pokraj Koprivnice, izgovaralo se sljedeće:
„Na ti matka pisanca, na;
Na ti matka pisanca, na;
Na ti matka pisanca, na.
Ve se mi bomo zvale matke.“
(Njerš, 2013)
81
7.4.4.3. Pomirovno
Običaj izrazito sličan matkanju je pomirovno. Prema predaji se i ovaj

običaj izvodio na Bijelu nedjelju. Žene i djevojke, svečano obučene, su se u
popodnevnim satima skupile na ulicama. Sobom su nosile obojane pisanice i vino.
Kad bi se okupile, prosile su jedna od druge međusobno pomirenje i oprost za uvrede
ili svađu počinjene tijekom prethodne godine. Čin pomirenja okrunile su
prijateljskim poljupcem u obraz i izmijenile pisanice. Od toga, pa sve do istog dana
sljedeće godine međusobno bi se zvale matkom, a tako i njihova djeca. Poslije
pomirbe, pjevale su i pile vino koje su donijele, te na kraju otišle svojim kućama.
7.4.4.4. IVANJE
Proslavu blagdana sv. Ivana dijelimo na dva dijela, na ivanjsko navečerje i

na dan Ivanja. Na Ivanjsko navečerje na raskršćima ulica ili u središtu sela, momci
su ložili krijesove. Skupljalo se drvo za oganj, uglavnom vinova loza, što je ostala od
obrezivanja vinograda, ili ostalo granje što se moglo pronaći. Oko krijesa su većinom
obitavale mlađe generacije željne zabave i plesa. Momci su stajali separirani od
djevojaka s jedne strane a djevojke su stajale s druge strane krijesa. Pored krijesa su
stajale i žene, a djeca su bila posvuda. Kako i svi značajniji događaji, ni ovaj nije bilo
bez mužikaša, plesa i pjesme. Prema kazivačici iz Koprivničkog Ivanca, postojao je
običaj preskakivanja krijesa, sa ciljem svojevrsnog dokazivanja muškosti. Osim toga,
žene su promatrale omladinu s naumom spajanja potencijalnih budućih supružnika.
7.4.4.5. JURJEVO
Na Jurjevo (Đurđevo) Podravci su obilježavali početak proljeća. Toga dana

su pastiri prvi puta išli sa stadom na ispašu. Đurđari su bili dječaci koji su u
formiranim skupinama večer prije Jurjeva, obilazili kuće u selu. Domaćinima su
pjevali jurjevske pjesme koji su ih za uzvrat darivali jajima, kolačima, slaninom i
vinom. Jedan od mladića je predstavljao Zelenog Đuru. On je na sebi nosio neku
vrstu stožaste košare koja je cijela bila isprepletena zelenim grančicama. Nakon što
bi đurđari otpjevali pjesmu, domaćica bi otkinula dio grančice sa Zelenog Đure, jer
je on prema vjerovanjima štitio stado i usjeve od nevremena. (Janaček Kučinić,
1985)
82
Slika 61. Đurđari (http://podravske-sirine.com.hr/2016/08/11/durdari-i-zeleni-duro/;
preuzeto 15. 9. 2016.)
8.4.5. Fašenski običaji
Fašenki (maškare) su se, kao i danas, obilježavali u dva dana, na fašensku

nedelju (posljednja nedjelja prije korizme) i u utorak, na sam dan fašenka (dan prije
početka korizme). Fašenske povorke na dan fašenkasu kretale već od podneva.
Povorka se uglavnom sastojala od oženjenih muškaraca. Omiljeno je bilo maskiranje
u cigane ili u mladence, zatim u lopove, skitnice i sl.
83
Slika 62. Maškare u Virju (Matišin, M.,Virje na kraju 20. st. kroz pisanu riječ i
fotografiju, 2000)
Povorku su pratili mužikaši na kolima. Ulice su bile pune promatrača, naročito djece.
Neoženjeni momci se nisu previše maskirali, eventualno su porumenjeli obraze
crvenim krep papirom ili sokom od cikle, te zacrnili čađom. Ako su im domaćini
odobrili, momci su svraćali kućama gdje su bile mlade djevojke, ondje otplesali
nekoliko plesova i krenuli dalje. Oženjenim muškarcima to nije bilo dozvoljeno.
Zabava je trajala otprilike do ponoći.
84
Slika 63. Povorka maškara u Virju 20-ih godina (Matišin, M.,Virje na kraju 20. st.
kroz pisanu riječ i fotografiju, 2000)
Djeca su imala običaj maskirana obilaziti kuće u selu kako bi zaradila koji
novčić, jaje, jabuku ili neku poslasticu. Kuće su obilazili u grupama od petero,
šestero djece. Prolazeći selom, djeca su nosila veselje i pjesmu. Kad bi domaćini
otvorili vrata, djeca bi iz sveg grla stala pjevati. U selu Ferdinandovac, pokraj
Đurđevca, zabilježena je ova pjesmica:
„Vi ste kuma fina dajte nama vina.

Vi ste kuma tanka dajte nama fanka.
Vi ste kuma ovca dajte nama novca.
Mi plešemo za konoplje i za lan
I za vaš masni kofrtan.
I ju ju, i ju ju mi nebumo dugo tu.“
(Golub, Lukić, 2014)
U fašenskom tjednu je bio uobičajen ples na četrtek. Domaćin, organizator

je pozvao rodbinu i prijatelje, te pripremio hranu, a momci su imali dužnost osigurati
piće.
Običaj maskiranja nekoć se primjenjivao i u svadbama. Skupina od otprilike
dvadesetak ljudi došla je u svadbu u mladenkinu kuću predvečer, oko 18, 19 h. Kad
85
su se fašenki pojavili na svadbi, nastalo je opće veselje. Mužikaši su svirali glazbu
posebno za njih, a domaći starešina im je odredio broj plesova koji smiju otplesati
(svega dva do tri plesa).
7.5. Tradicijske plesne igre
Kad bi se zasitili plesa na zabavama (svadbama, čehaljcu i sl.), Podravci su

imali običaj skratiti vrijeme raznim plesnim igrama. Plesne igre su voljeli stari i
mladi. Kod takvih igara su bile karakteristične spačke, podmetanja, ironije. Plesnih
igara u Podravini je bilo u izobilju. Neke od najpopularnijih su bile: mostec,
dondača, zdenec, diplič, ples z metlom, igra mesecov itd. (Petričec, 2012)
Po kuliko lešnjačeca („Mostec“)
Ovo je plesna igra koja se igrala pokraj uskrsnih kola, na svadbama i

ostalim zabavama. U parove se spoje momci i djevojke, ne drže se rukama već
maramicama. Postavljeni u koloni, stoji momak iza momka i djevojka iza djevojke.
Ruke su im za vrijeme igre podignute u zrak. Zadnji par u koloni prolazi sredinom
između parova sve dok ne dođe na čelo kolone gdje podiže ruke ponovo u zrak i tako
jedan za drugim. Prilikom igre, pjevala se pjesma „Po kuliko lješnjačeca“:
Slika 64. Notni zapis (Žganec, V.,Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i

okoline, 1962)
„Po kuliko lešnjačeca, rode moj, rode moj?

Po petero, po šestero, rode moj, rode moj.
Po potoku, po praheku, rode moj, rode moj.“
(Žganec, 1962, str. 131)
86
7.6. Kulturni događaji u Podravini koji potiču očuvanje tradicijske
kulturne baštine Podravine
7.6.1. Kajkavski etno kviz u Virju
U sklopu Martinjskih dana Virja, koji se obilježavaju svake godine u

mjesecu studenom u Virju, već se 22 godine za redom održava „Kajkavski etno
kviz“. Organizator kviza je OŠ prof. Franje Viktora Šignjara Virje. Kviz je osmišljen
s ciljem razvoja ljubavi učenika prema zavičajnom govoru, običajima i tradiciji. Ovo
je priredba natjecateljskog karaktera gdje učenici pokazuju svoje znanje vezano uz
tradiciju mjesta iz kojeg dolaze.
Kviz je zamišljen u suradnji s poznatim kajkavskim pjesnikom, etnografom i
etnologom Miroslavom Dolencem Dravskim koji je bio i član Prosudbenog
povjerenstva na samom natjecanju.
U kvizu sudjeluju učenici iz Novigrada Podravskog, Koprivničkih Bregi,
Molva, Đurđevca, Ferdinandovca, Kalinovca, Kloštra Podravskog, Pitomače i Virja.
Na kvizu mogu sudjelovati učenici od 5. do 8. razreda, a svaka škola prijavljuje jedan
par. Natjecatelji prema uputama moraju biti obučeni u narodnu nošnju mjesta iz
kojeg dolaze.
Svake godine osmišljavaju se nova pitanja i zadaci za kviz. U nastavku slijedi opis
natjecanja iz 2013. godine.
Natjecanje je strukturirano u tri kruga. U prvom krugu učenici imaju zadatak
prezentirati nekog manjeg poznatog književnika iz svog sela. Ovaj zadatak je
istraživačkog karaktera, a sudionici su ga dobili u uputama kod prijave. Cilj ovog
zadatka je prezentacijom promovirati odabranog književnika i potaknuti čitatelje na
čitanje njegovih uradaka. Drugi krug natjecanja obuhvaća poznavanje kajkavskog
govora. Prva dva kruga završavaju s praktičnim igrama. U trećem krugu sve skupine
predstavljaju svoj jezično-istraživački projekt koji se prema uputama odnosio na
tradicijske igre. (Cik-Adaković, 2013)
7.6.2. Picokijada
Picokijada je kulturna, zabavna, folklorna i sportska manifestacija koja se

obilježava svake godine posljednjeg vikenda mjeseca lipnja u gradu Đurđevcu od
1968. Središnji događaj predstavlja povijesno - scenski prikaz „Legende o
Picokima“. Picoki su stanovnici grada Đurđevca, koji su se prema legendi tako
87
imenovali. Naime, legenda dolazi iz 16. st., po kojoj je ondašnje stanovništvo
obranilo grad od zloglasnih Turaka, i to ni više ni manje nego pijetlom. Ministarstvo
kulture 2007. godine „Legendu“ je uvrstilo na listu zaštićenih nematerijalnih
kulturnih dobara.
U svrhu promoviranja i očuvanja tradicijske kulturne baštine Podravine, na
Picokijadi možemo vidjeti bogato osmišljen program.
Jedan od istaknutijih događaja je povorka aranžiranih kola koja nosi naziv
„Podravina od leta do leta“. U sklopu ovog događaja, posjetioci mogu vidjeti
tradicijske običaje, pjesme, plesove, zanate. Stariji ljudi se mogu podsjetiti, a mladi
naučiti kako se nekad živjelo i radilo. U brojnim prikazima možemo vidjeti proces
nastajanja platna, košenja i sušenja sijena, branja grožđa, nastajanja virjana (koša,
spremnika za kukuruz), potkivanja konja, pečenja kruha i sl.Osim toga, posjetioci
mogu vidjet i improvizaciju đurđevačkih svatovskih običaja.
Slika 65. Prikaz povorke „Podravina od leta do leta“ (Matišin, M., Virje na kraju 20.
st. 2000)
Na Picokijadi je svake godine osiguran bogati folklorni program u kojem
možemo vidjeti nastupe brojnih folklornih grupa iz Hrvatske i inozemstva, te
domaćih kulturno – umjetničkih društava.
Osim navedenog, u programu se nalaze i razne izložbe, kao što su izložbe
likovnih radova i izložba kolača; kazališne predstave u izvođenju poznatih hrvatskih
kazališta; koncerti poznatih estradnih umjetnika; sportski turniri u brojnim
sportovima (nogomet, košarka, kuglanje, šah, biciklizam). (Petroković-Peroković,
1996)
88
7.6.3. Podravski motivi
Ovo je kulturno-turistička manifestacija koja se održava već 22 godine za

redom. Jedna je od najvećih kulturnih manifestacija u ovom dijelu Europe.
Manifestacija je osnovana 1995. godine s ciljem promocije i prezentiranja naivnog
slikarstva i kiparstva. Naivna umjetnost u Hrvatskoj javlja se 30-ih godina prošlog
stoljeća, točnije u Hlebinama (selo pokraj Koprivnice). Hlebinska slikarska škola
„Zemlja“, pod vodstvom akademskog slikara prof. Krste Hegedušić, sastojala se od
nekolicine likovnih umjetnika (Ivan Generalić, Franjo Mraz, Mirko Virus) koji su
započeli ovaj slikarski trend u Hrvatskoj. Navedeni umjetnici postižu slavu svjetskih
razmjera, posebice Ivan Generalić, čime postaje središnja ličnost Hlebinske škole.
Ova manifestacija održava se svake godine početkom srpnja u trajanju od
tri dana (petak, subota i nedjelja). Na Podravskim motivima posjetioci mogu užiivati
u raznolikom programskom sadržaju u kojem se posebno ističu sajam naive
umjetnosti, izložbe starih zanata te nastupi brojnih kulturno-umjetničkih društava
koji izvode pjesme i plesove iz Podravine.
89
ZAKLJUČAK
Ovaj je rad, meni osobno, od iznimne važnosti. Njime sam htjela predstaviti
bogatstvo i ljepotu koju sadrži tradicija moga rodnog kraja. Tradicija je utkana u naše
živote, htjeli mi to ili ne i na nama je da ju sačuvamo od nestajanja.
Tradicija se danas njeguje pretežito u sklopu kulturno-umjetničkih društava,
nešto malo u školama, te u sklopu obiteljskih zajednica. Unatoč brojnim
manifestacijama koje promoviraju tradicijsku kulturnu baštinu, smatram da je to
premali broj dodirnih točaka u kojima mladi mogu upoznati, razumjeti i zavoljeti
tradicijsku kulturnu baštinu svoga kraja. Smatram da se temelj očuvanja tradicije
nalazi upravo u obiteljskim zajednicama u kojima roditelji, bake i djedovi djeci mogu
direktno prenijeti svoje običaje i upoznati ih s njihovim porijeklom i povješću, u
svrhu očuvanja entiteta rodnog kraja.
Podravina je kolijevka plesa i pjesme, koje nažalost zauzimaju jako mali ili
nikakav udio u životu današnjih mlađih generacija. Sve je manje ljudi koji se sjećaju
starih tradicijskih podravskih pjesama, a sve više onih koji ne znaju ili nisu čuli ni za
jednu. Premalo poznajemo svoju tradicijsku kulturnu baštinu, a previše je
podcjenjujemo. Današnje generacije ne shvaćaju i ne razumiju, pa čak i
omalovažavaju užitak plesanja u narodnom kolu. Ono što je nekada bilo vrhunac
društvenog života, danas je samo blijedo sjećanje.
Na kraju, želim reći kako zapravo možemo biti sretni i ponosni što živimo u
jednoj tako maloj državi koja svoju veličinu iskazuje s raznolikom spektrom bogate
kulturne baštine. Srećom, ljudi su sve više svjesniji te činjenice pa možemo biti
zahvalni što postoji nekolicina ljudi koja je doprinjela očuvanju tradicije, narodne
pjesme, plesa i običaja.
90
LITERATURA
 Anić, V. (2000). Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Novi liber
 Benc-Bošković, K. (1986). Narodna nošnja Podravine – Koprivnički Ivanec.
Zagreb: Kulturno – prosvjetni sabor Hrvatske
 Cik Adaković, M. (2013). 20 godina Kajkavskoga etnokviza u Virju. U D.
Podravec, D. Feletar, K. Filipović, R. Čimin, M. Kolar-Dimitrijević, H.
Petrić, N. Cik, M. Ferenčić, V. Prvčić, M. Cik Adaković, S. Bebek, M.
Matišin. (Ur.), Virje na razmeđu stoljeća, zbornik 7 (str. 116-119). Virje:
Općina Virje
 Cugovčan, J. (2010). Narodna nošnja Podravskih Sesveta. Koprivnica:
Zajednica kulturno-umjetničkih udruga Koprivničko-križevačke županije
 Dolenec Dravski, M. (1987) Svadbeni običaji podravskog mjesta Virje. U M.
Mihaldinec, M. Matišin, P. Petričec, I. Pikivača, M. Puškaš (Ur.), Virje na
razmeđu stoljeća, zbornik 3 (str. 65-81). Virje: Zavičajni muzej Virje
 Ferić, M. (2011). Hrvatski tamburaški brevijar. Zagreb: Udruga za
promicanje hrvatske kulture i baštine Šokadija Zagreb
 Golub, V., Lukić, N. (2014). Tak je to negda bilo. U S. Kendželić (Ur.),
Ferdinandovac – iz baštine za budućnost (str. 11-22). Ferdinandovac: OŠ
Ferdinandovac
 Ivančan, I. (1963). Narodni plesovi Hrvatske 2. Zagreb: Savez muzičkih
društava Hrvatske
 Ivančan, I. (1971). Folklor i scena. Zagreb: Prosvjetni sabor Hrvatske
 Ivančan, I. (1989). Narodni plesni običaji Podravine 1. Zagreb: Kulturno-
prosvjetni sabor Hrvatske
 Ivančan, I. (1991). Narodni plesni običaji Podravine 2. Zagreb: Hrvatski
sabor kulture
 Ivančan, I. (1998). Molve – narodni život i običaji. Molve: Općinsko
poglavarstvo Molve; „Mali princ“ d. o. o. Koprivnica
 Ivančan, I. (1999). Narodni plesni običaji Podravine 3. Zagreb: Institut za
etnologiju i folkloristiku
 Jalžabetić, J. (1978) Narodni plesovi iz Ferdinandovca. U F. Horvatić, D.
Feletar, J. Fluksi, V. Kostjuk, B. Loborec, B. Pavleš, V. Prvčić, M. Sigetić, J.
91
Turković, F. Vrtulek (Ur.), Podravski zbornik 1978. (str. 188-196).
Koprivnica: Muzej grada Koprivnice
 Janaček-Kučinić, S., (1985). Zemlje podravske glas. Đurđevac: SIZ za
kulturu i informiranje općine Đurđevac i skupština općine Đurđevac
 Kovačić, Ž. (1981). Svatovski običaji u Podravskim Sesvetama prije 50
godina. U F. Horvatić, B. Loborec, J. Belović, J. Fluksi, I. Haramija, V.
Kostjuk, Ž. Krušelj, I. Peterlin, M. Sigetić, K. Šalamon, M. Špoljar (Ur.),
Podravski zbornik 1981. (str. 169-176). Koprivnica: Centar za kulturu
Koprivnice, n. sol. OOUR-a; OOUR Muzej grada Koprivnice
 Markota, J., Peršić Kovač, V. (2008). Tradicijske frizure Podravine.
Koprivnica: Udruženje obrtnika Koprivnica
 Matišin, M. (2000). Virje na kraju 20 st. kroz pisanu riječ i fotografiju. Virje:
Općina Virje
 Miholek, V. (2012). Zabavni i glazbeni život te zborovi u Đurđevcu do 1940.
godine. U R. Čimin (Ur.) Podravski zbornik 2012. (str. 84-91). Koprivnica:
Muzej grada Koprivnice
 Njerš, M. (2013). Zableni zvoni. Koprivnica: Udruga žena Peteranec
 Peršić-Kovač, V. (2007). Rukotvorstvo oglavlja u Podravini. Koprivnica:
 Petričec, P. (2012). Svatovski običaji i igre u Virju i okolici. U D. Feletar, D.
Podravec (Ur.), Virje na razmeđu stoljeća, zbornik 6 (str. 149-171). Virje:
Općina Virje
 Petroković-Peroković, V. (1996). Picokijada od ljeta do ljeta. U R. Golubić, I.
Hodalić, V. Piškorec (Ur.), Đurđevečki zbornik (str. 109-119). Đurđevec:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
 Randić-Barlek, M., Barlek, J. (1996). Podravina. U R. Golubić, I. Hodalić, V.
Piškorec (Ur.), Đurđevečki zbornik (str. 121-132). Đurđevec: Ministarstvo
kulture Republike Hrvatske
 Šabarić, Z. (2011). Podravska glazbena tradicija. U D. Ernečić, D. Mađarić,
D. Jalćić Ernečić (Ur.), Podravski zbornik 2011. (str. 226-233). Koprivnica:
 Špoljar, Z. (1918). Hrvatske pučke popijevke, II. popijevke iz Podravine.
Ludbreg
92
 Večenaj, I. (2009). Podravski motivi. U B. Anić, D. Bilić, R. Čimin, V.
Bobnjarić Vučković, B. Cuki, D. Ernečić, D. Jalšić Ernečić, E. Janković
Hapavel, Z. Hitrec, M. Matica, M. Mesarić, V. Miholek, V. Peršić Kovač, S.
Petak Samardžić, S. Vitković, D. Vugrinec (Ur.), Podravski zbornik 2009.
(str. 165-168). Koprivnica: Muzej grada Koprivnice
 Wilkinson, P. (2015). Povijest glazbe u 50 glazbala, Zagreb: Školska knjiga
 Winter, M. (1981). Podravske narodne pjesme. U F. Horvatić, B. Loborec, J.
Belović, J. Fluksi, I. Haramija, V. Kostjuk, Ž. Krušelj, I. Peterlin, M. Sigetić,
K. Šalamon, M. Špoljar (Ur.), Podravski zbornik 1981. (str. 181-192).
Koprivnica: Centar za kulturu Koprivnice, n. sol. OOUR-a; OOUR Muzej
grada Koprivnice
 Žganec, V. (1962). Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline.
Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije
Internet izvori:
 Gavazzi, M. (1928). Kulturna analiza etnografije Hrvata. Narodna starina:

nepovremeni časopis za povijest kulture i etnografiju južnih slovjena, (1928),
17 (2), str. 115-144. Preuzeto 16. 8. 2016. sa http://hrcak.srce.hr/file/92290
 Hrvatski folklor na adresi
http://www.hrvatskifolklor.net/php/tradicijskaglazbala.php (7. 9. 2016)
 Hrvatski jezični portal na adresi http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search
(15. 8. 2016.)
 Hrvatski povijesni portal na adresi http://povijest.net/podravina/ (10. 8.
2016.)
 Hrvatski sabor kulture na adresi
http://www.hrsk.hr/index3.php?pIDm1=2&pToken=abae7204344fb87ef7dd7
d08b136d4b2ee1f8fa5 (12. 9. 2016.)
 Miholić, I. (2003). Cimbal u glazbenom životu sjeverne i sjeverozapadne
Hrvatske na kraju dvadesetog stoljeća. Narodna umjetnost: hrvatski časopis
za etnologiju i folkloristiku, (2003), 40 (2), str. 153-166. Preuzeto 10. 8. 2016.
sa http://hrcak.srce.hr/file/43821
93
 Pravila susreta hrvaskih folklornih ansambala i izvornih skupina na adresi
http://www.hrsk.hr/admin/uploads/doc/pravila_susreta_hrvatskih_folklornih_
ansambala_i_izvornih_skupina.docx (12. 9. 2016.)
 Rihtman-Auguštin, D. (1979). Istraživanje folklora i kulturna praksa.
Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, (1978), 16
(2), str. 9-19. Preuzeto 7. 9. 2016. sa http://hrcak.srce.hr/file/70219
 Sremac, S. (1978). Smotre folklora u Hrvatskoj nekad i danas. Narodna
umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, (1978), 15 (1), str.
97-114. Pereuzeto 7. 9. 2016. sa http://hrcak.srce.hr/file/176801
 Udruga cimbalista Hrvatske na adresi http://www.udruga-cimbalista.hr/ (7. 9.
2016.)
 Zagreb.info na adresi http://www.zagrebinfo.hr/vladarice-vladari-folklorne-
scene-u-hrvatskoj/ (7. 9. 2016.)
Izvori slika:
 http://www.znanje.org/i/i26/06iv04/06iv0422/violina_files/image004.jpg (12.
9. 2016.)
 http://podravske-sirine.com.hr/2016/08/03/opanci-vezovaki/ (5. 9. 2016.)
 http://www.hrvatskifolklor.net/php/folklornezone.php (10.8.2016.)
 http://podravske-sirine.com.hr/2016/08/11/durdari-i-zeleni-duro/ (15. 9.
2016.)
 http://podravske-sirine.com.hr/2016/08/02/sulec/ (5. 9. 2016.)
 http://www.hrvatskifolklor.net/images/dudepodr2.png (7. 9. 2016.)
94
KRATKA BIOGRAFSKA BILJEŠKA
Sandra Grivić rođena je 16. veljače 1990. u Koprivnici. Stanuje u Virju gdje je
završila osnovnu školu. Nakon toga upisuje opću gimnaziju u Đurđevcu koju
završava 2008. godine. Trenutno je apsolventica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu
– odsjek u Čakovcu, smjer razredna nastava, modul odgojne znanosti.
95
IZJAVA O SAMOSTALNOJ IZRADI RADA
IZJAVA
kojom ja, Sandra Grivić, OIB 72153180559, izjavljujem da sam ovaj diplomski rad
napisala sama, uz pomoć stručne literature i mentora.
____________________________
U Čakovcu, rujan 2016.
96
97

Muzicka Tradicija

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Muzicka Tradicija

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

PREDMET: GLAZBENA KULTURA

Ime i prezime pristupnika: Sandra Grivić

TEMA DIPLOMSKOG RADA: Tradicijska glazba i kultura Podravine

MENTOR: Branimir Magdalenić, viši predavač

Zagreb, rujan 2016.

Ključne riječi: tradicijska glazba,tradicijska kultura, tradicijski plesovi, običaji

Key words: traditional music, traditional culture, traditional dances, traditions

„Široka ravnica što se od brežuljaka Bilogore spušta prema Dravi. Omeđena je

Stanovništvo ovog kraja pretežno se bavilo poljodjelstvom i ratarstvom, te u

Slika 1. Prikaz panonske folklorne zone

Iz priloženog prikaza (Slika 1.) možemo pretpostaviti utjecaj susjednih zemalja na

Širok je opus tema u podravskim pjesmama. Podravci su voljeli pjevati o

3. 1. Primjeri tradicijskih podravskih pjesama

2.1.1. Lado nam je, lepo nam je

U Podravini su česte bile pjesme koje su u sebi sadržavale izraz „lado“.

„Kaj vam se oće, lado,

3.1.2. Sveti Ivan kresa loži

„Kresa loži, v šaltvu igra.

Ladaricama su zvali djevojčice koje su formirane u skupinama, na sam

Slika 4. Notni zapis(Ivančan, I. Narodni plesovi Hrvatske 2, 1963)

„Pune škrinje i hambare

3.1.3. Zorja moja, zorja

Ova pjesma se pjevala u svadbi, kada je mladenka napuštala roditeljsku

3.1.4. Zbogom ostanite

Još jedan primjer pjesme koja se pjeva prilikom odlaska mladenke iz

Slika 6. Notni zapis (Ivančan, I.,Molve narodni život i običaji, 1998.)

3.1.5. Crleno cvetje i modro

Ova je pjesma dio svadbenog ceremonijala, a pjevale su je djevojke

Slika 7. Notni zapis (Ivančan, I. Molve narodni život i običaji, 1998.)

„Crleno cvetje i modro.

3.1.6. Lepe su nam sinokoše

Pjesme s motivima nesretne ili neuzvraćene ljubavi, česta su pojava u

Slika 8. Notni zapis (Žganec, V.,Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline,

„Lepe su nam sinokoše,

Pjesma o „Širinama“, velikoj hrastovoj šumi pokraj sela Virja.

Slike 9, 10. Notni zapis (Žganec, V.,Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i

3.1.8. Hajd idemo gore pod Širine

Još jedna od pjesama u kojoj se spominju virovske „Širine“.

3.1.9. Devet godin tabor bio

U Podravini su česte pjesme prožete ratnim temama, a govore o patnjama

„Devet godin tabor bio

3.1.10. Oj sončece, sončece

„Oj sončece sončece de mi bodeš sađalao

 „svi pjevači pjevaju forte, glasno.

Dude su tradicijsko puhače glazbalo slično gajdama koje je nekoć bilo

Slika 14. Podravske dude (http://www.hrvatskifolklor.net/images/dudepodr2.png;

U Hrvatskoj postoje dvije vrste duda, četveroglasne i peteroglasne.

Prije formiranja glazbenih sastava, u takvim prigodama gdje se pjevalo i

Kako su dude bile izuzetno popularne u Podravini, možemo vidjeti i u

Cimbal je tradicijsko žičano glazbalo koje se svira naizmjeničnim

Jedna od prednosti kod sviranja ovog glazbala je ta što je osmišljen način

„Tambura je kordofonotrzalačko glazbalo s ovalnim (eliptičnim),

Slika 16. Dijelovi tambure (Leopold, S., Tambura u Hrvata, 1995)

Na tamburi je moguć različit broj žica, od dva do deset, ali najčešće su

Violina je najpoznatije žičano glazbalo. Ona pripada u porodicu gudačkih

Slika 17. Violina

Egede ili hegede (od mađarske riječi, hegedű = violina), kako su je

„Kad so Cigani prvi složili možika, a navčili so se vele od madjarske ciganov, od

Slika 19. Mužikaši (osobna arhiva)

Tamburaški sastav sastojao se od dvije bisernice (prve i druge), bugarije, berde i

Kako u Hrvatskoj, tako i u Podravini, tradicijska glazba se pretežito

„Izabrani ansambli u kategoriji koreografiranog folklora izvode dvije koreografije s