Sveučilište u Mostaru

Fakultet prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti

Ivica Mišura i Armin Habibija

AD HOC MREŽE

SEMINARSKI RAD IZ RAČUNALNIH MREŽA

Mostar, 2014. Godine.

SADRŽAJ

1. UVOD................................................................................................1

2. POVIJEST AD HOC MREŽA.......................................................2

3. KARAKTERISTIKE AD HOC MREŽA......................................3

4. NAČINI UPOTREBE......................................................................5

4.1. SAMOSTOJEĆE AD HOC MREŽE.......................................5

4.2. PAN (PERSONAL AREA NETWORK).................................8

4.2.1. WPAN (Wireless personal area network)..........................9

4.2.2. Bluetooth.............................................................................10

4.2.3 Wi-Fi.....................................................................................11

4.3 BEŽIČNE SENZORSKE MREŽE..........................................11

5. PROBLEMI AD HOC MREŽA...................................................14

6. BUDUĆNOST AD HOC MREŽA...............................................16

7. ZAKLJUČAK................................................................................18

LITERATURA...................................................................................19
1. UVOD

Ad hoc mreža je decentralizirana vrsta bežične mreže. Mreža se zove ad hoc zato jer se
ne oslanja na već postojeću infrastrukturu, kao što su routeri u bežičnim mrežama ili
pristupnim točkama u vođenim (infrastruktura) bežičnim mrežama. Umjesto toga, svaki čvor
sudjeluje u routingu tako da prosljeđuje podatke za druge čvorove, pa odluka koji od čvorova
prosljeđuje podatke se određuje dinamički na bazi mrežne povezanosti. Kao dodatak
klasičnom routingu, ad hoc mreže mogu koristiti usmjeravanje prometa svim čvorištima za
prosljeđivanje podataka. Ad hoc mreže su formirane od strane korisnika koji žele komunicirati
bez potrebe za infrastrukturom. Svaki modul u mreži ima mogućnost bežičnog komuniciranja
te može u svakom trenutku pristupiti i napustiti mrežu. U zadnje vrijeme je ovaj način
organizacije mreža privukao mnogo pažnje tako da se mnoga istraživanja provode na tom
području. U ovom seminarskom radu vidjeti ćemo nešto o povijesti ad hoc mreža,
karakteristikama i načinu upotrebe te koji su glavni problemi i kakva je budućnost ad hoc
mreža.

1
2. POVIJEST AD HOC MREŽA

Povijest ad hoc mreža može se pronaći davne 1972. godine i DoD sponzoriranog Packet
Radio Network-a (PRNET-a), koji se razvio u Survivable Adaptive Radio Networks
(SURAN) program ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća [1]. Cilj tih programa bio je da
osiguraju packet switching umrežavanje prijenosnim elementima u bojnome polju na mjestu
bez infrastrukture, neprijateljskom okruženju (vojnici, tenkovi, letjelice, itd., formirajući
čvorove u mreži)

PRNET je koristio kombinaciju ALOHA i CSMA pristupa za srednji pristup, i neku vrstu
distance-vector rutinga. SURAN se značajno popravio nakon radija (praveći ih manjima
jeftinijima i štedljivijima), nadograđenost algoritama i otpornost na elektronske napade.
Ruting protokoli su bili bazirani na hijerarhijskom link-state-u i bili su veoma podesivi. U
ranim devedesetim godinama dvadesetog stoljeća bujica novih razvoja označilo je novu fazu u
ad hoc mrežama. Laptopi su postali popularni, kao i besplatni softveri, kao i održiva
komunikacijska oprema koja je bazirana na RF i infracrvenim zrakama. Ideja o kolekciji
mobilnih centralnih računala bez infrastrukture je bilo predloženo na dva konferencijska
papira [2,3], i onda je IEEE 802.11 pododbor usvojio je naziv „ad hoc mreže.“ Ideja
komercijalne (koja se ne koristi u vojne svrhe) je došla. Druge plemenite mogućnosti su
predložene (što je spomenuto u uvodu), i zanimanje je raslo.

Otprilike u isto vrijeme, DoD je nastavio gdje je bio stao, financirao je programe kao što
su Global Mobile Information Systems (GloMo). Cilj GloMo-a je bi da omogući u okružjima
kao što su uredi stalnu povezanost stalno, svugdje, na mobilnim uređajima. Pristupi različitim
kanalima bili su sada u CSMA/CA i TDMA protokolima, i nekoliko „novel routing“ protokola
i topologijskih shema su bili razvijani. NDTR je koristio razredovanje i link-state ruting, koji
se samoorganizirao u dvorednu ad hoc mrežu. Sada je koristi američka vojska, i ona je jedina
„prava“ (koja nije kopirana) ad hoc mreža koja se koristi danas.

Potaknuti sve većim interesom u ad hoc mrežama, velik broj standardnih aktivnosti i
komercijalnih standarda razvili su se u srednjim do kasnih devedesetih dvadesetog stoljeća. U

2
okvirima IETF-a, Mobile Ad Hoc Hoc Networking (MANET) radna skupina je rođena, i
tražila je da standardizira ruting protokole za ad hoc mreže. Razvoj rutinga unutar MANET
radne skupine i sve veće zajednice proširila se u reaktivne i proaktivne ruting protokole [4].
802.11 pododbor standardizirao je „medium access“ protokol koji je baziran na izbjegavanju
sudara i skrivenim terminalima, što ga je učinilo iskoristivim, ako ne optimalnog, za gradnju
mobilnih ad hoc mrežnih prototipova iz laptopa i 802.11 PCMCIA kartica. HIPERLAN i
Bluetooth su bili standardi koji su imali koristi od ad hoc mreža.

3. KARAKTERISTIKE AD HOC MREŽA

Ad hoc mreže su mreže definirane na način da njeni korisnici mogu komunicirati bez
potrebe za postojanjem infrastrukture ili prethodno uređenih odnosa među potencijalnim
korisnicima mreže.
Ad hoc komunikacija može nastati na različite načine i neovisno o pojedinim
uređajima, načinu bežičnog prijenosa, mreže i protokola. Ad hoc mreža se može značajno
razlikovati u veličini, može postojati s dva modula koji razmjenjuju podatke, pa sve do na
tisuće malih senzora koji promatraju okolinu. Moduli mogu pristupati i napuštati mrežu u bilo
kojem trenutku.
Uređaji u ad hoc mreži mogu biti različiti (prijenosna računala, PDAovi, mobiteli,MP3
playeri, senzori, igraće konzole...) i sa različitim karakteristikama kao što su protočnost, jačina
odašiljača, kapacitet baterije, veličina ili cijena. Glavna osobina ad hoc mreže je mogućnost
ostvarenja komunikacije postojećim bežičnim tehnologijama i s ograničenim energetskim
izvorima. Najčešće razmatrane tehnologije su Bluetooth, WLAN 802.11, i UWB [7].
Vrlo različite upotrebe, uređaji i tehnologije, i mnogo različitih, ponekad
suprotstavljenih zahtjeva, čine istraživanje ad hoc mreže jako složenim zadatkom. Najvažnije
osobine ad hoc mreža su:

-Dinamička topologija mreže: Zbog pokretljivosti modula i radio načina širenja

valova, topologija mreže se konstantno mijenja. To zahtjeva posebni mrežni protokol za
izgradnju i održavanje topologije.

3
- Prirodno širenje (Distributed nature): Budući da nema središnjeg autoriteta, sva
djelovanja u mreži se šire preko samih modula.

-'Multi hop' komunikacija: Zbog ograničenog broja modula koji mogu bežično
komunicirati, obično je nemoguće uspostaviti direktnu komunikaciju među svim
modulima. Budući nema infrastrukture da podrži izgradnju 'multi hop' puteva, moduli moraju
sami biti sposobni određivati putove za prijenos podataka.

-Ograničen frekvencijski opseg: Bežične tehnologije razmatrane za korištenje u ad hoc

mrežama osiguravaju protočnost od nekoliko 100kb/s pa sve do nekoliko Mb/s što je dovoljno
za razne upotrebe. Bežična komunikacija pokupi mnogo smetnji tako da je 'error rate' velik.

-Ograničeni energetski izvori: Moduli u ad hoc mrežama su obično s baterijskim

napajanjem i stoga je bitno da su moduli male potrošnje. O tome je bitno voditi računa i u
protokolima.

Slika 3.1. Primjer ad hoc mreže s osam modula

4
4. NAČINI UPOTREBE

Ad hoc mreže se mogu upotrebljavati u mnoge svrhe. Mogu se upotrebljavati na

bojištu, tako da se stalno može promatrati položaj i zdravstveno stanje vojnika, mogu biti
razvijeni razni senzori u svrhu promatranja kretanja neprijateljskih vozila, ili samo u kontroli
naoružanja.

U uredima ad hoc komunikacija može koristiti da bi službenici razmjenjivali podatke.

Nakon neke katastrofe, vitalni komunikacijski čvorovi mogu biti ostvareni na principu ad hoc
mreža. Onečišćenje okoline se može promatrati koristeći se senzorskim mrežama, koje se
organiziraju automatski i šalju podatke u centar koristeći 'multi hop' putove.

Komunikacija PAN-a (Personal area network) se sporazumno uspostavlja, ovisno o

potrebama osobe i njezinog trenutačnog okruženja. Ad hoc mreže, onako kako su temeljno
zamišljene, su daleko od ostvarenja zbog raznih tehničkih, a i ljudskih ograničenja. Predviđa
se da će ad hoc komunikacija biti korištena kao nadogradnja infrastrukturno temeljenih mreža
[7].

4.1. SAMOSTOJEĆE AD HOC MREŽE

Samostojeće, temeljene na WLAN 802.11, ad hoc mreže, s IP routing protokolom su najčešće

istraživani tipovi ad hoc mreža danas. Ove ad hoc mreže su najjednostavniji oblik mreža koje
možemo primijeniti u sljedećim slučajevima:

- na konferencijama ljudi žele uspostaviti mrežu radi lakšeg izmjenjivanja fileova,

prezentacija ili pak aplikacija

- ljudi koji se voze busom, tramvajem i sl. žele igrati igrice u mreži

- vatrogasci trebaju osigurati međusobnu komunikaciju kad gase požare i sl. u zgradama,
šumama...

- kada se pješaci hodajući kroz maglovite predjele kanjona ne žele izgubiti

5
- kada se nakon kakve katastrofe koja je uništila infrastrukturu postojeće komunikacijske
mreže treba uspostaviti komunikacija među ekipama za spašavanje i sl.

- kada vojnici na bojištu izmjenjuju informacije o svom položaju i o položaju

neprijateljskih trupa

Slika 4.1. Prikaz korištenja ad hoc mreža u vojne svrhe

Moguće je predviđati i veće ad hoc mreže, ali je realnije da će se u opisanim

primjerima razvijati mreže male i srednje veličine, koje ostvaruju komunikaciju s ne više od
deset 'skokova' (misli se na preskakivanje s modula na modul pri prenošenju podataka od
polazišne do odredišne točke). U mreži će pokretljivost modula biti od male (ljudi koji sjede u
busu) do srednje veličine (spasilačke službe na terenu). Moguća protočnost mreže bi trebala
biti više nego dovoljna da zadovolji različitim multimedijskim aplikacijama. Prijenos podataka
treba biti siguran. Protokoli bi trebali biti takvi da vode računa o potrošnji energije i time bi
trebali osigurati duži životni vijek uređaja.
Glavna područja istraživanja su:

6
 - Organizacija mreže: Ad hoc mreže bi trebale imati široku primjenu ako bi se osigurali
mehanizmi za automatsko formiranje i održavanje mreže. Korisnici bi trebali moći otkriti
postojeće mreže i automatski podesiti uređaje i komunikacijske parametre da bi se uspostavila
komunikacija.
- Prijenos IP adresa: Prije nego što modul pristupi postojećoj ad hoc mreži, trebala bi se
dostaviti IP adresa modulu. Protokol bi trebao osigurati jedinstvenu adresu u mreži.
- Service discovery: Budući je mreža sporazumno organizirana, korisnici ne znaju koje su
usluge moguće u mreži ili koji uređaji u mreži nude pojedine usluge. Stoga bi trebao postojati
'service discovery' protokol da osigura informacije o mogućim uslugama. Budući da nema
hijerarhije u mreži, a time niti centralne jedinice koja bi osigurala takve informacije, protokol
treba biti izveden kroz sve module u mreži.
- Routing: Routing (određivanje staze za prijenos podatka) u ad hoc mreži je jako velik
problem zbog pokretljivosti modula, ograničene protočnosti i zbog toga što bežična
komunikacija lako pokupi smetnje što može prouzročiti lošu kvalitetu komunikacijskog
signala. Routing protokoli moraju ponekad zadovoljiti kontradiktorne zahtjeve kao što je
zahtjev za minimalnim brojem routing poruka u nizu da bi se sačuvao frekvencijski opseg i u
isto vrijeme zahtjev za brzim uspostavljanjem i efikasnim održavanjem staze
(route).
- Relaying: Budući da je gotovo nemoguće ostvariti direktnu komunikaciju između dva
modula koja žele komunicirati trebalo bi osigurati 'relay' funkciju u realnom vremenu.
- Air interface (Zračno sučelje): Zahtjevi kod zračnog sučelja za ad hoc mrežu su različiti i
mogu biti od niskih snaga, malog prijenosa podataka i senzorskih zahtjeva, gdje mali kapacitet
baterije mora omogućiti životni vijek modula preko 10 godina, pa sve do vrlo velike brzine
prijenosa podataka za visoku kvalitetu npr. slike u multimediji. Budući ovisno o upotrebi,
brzina prijenosa podataka može varirati, MAC (Medium access control) protokol je sastavljen
od raznih MAC procedura.
- Motivacija slanja poruka: Kao što je prije rečeno, svi moduli preuzimaju dio u odašiljanju
poruka od pošiljaoca od odredišnog modula. Svako odašiljanje poruke troši ionako male
energetske zalihe i može prouzročiti ispražnjenje baterije modula. Ako se to dogodi modul će
biti izvan funkcije i ne može više prenositi poruke. Očito je da mreža ne može funkcionirati
ako moduli ne prenose poruke jedni drugima, ali je činjenica da neki moduli prenose puno više

7
poruka od drugih. Stoga je potreban mehanizam koji će osigurati donekle podjednaku
iskorištenost svih modula.
- Sigurnost: bežična komunikacija je jako nesigurna komunikacija u smislu zaštite podataka.
Sigurnost je kod ad hoc mreža utoliko upitna što svaki modul ima pristup tuđim podacima kad
ih prenosi. Problem u razvoju odgovarajućeg sigurnosnog protokola je u tome što kad netko
treći pristupa mreži mi ne možemo biti sigurni u njegov identitet [7].

4.2. PAN (PERSONAL AREA NETWORK)

PAN je skraćenica za Personal Area Network ili slobodno prevedeno osobna računalna
mreža koja služi za spajanje raznoraznih uređaja: računala, digitalnog asistenta, mobilnih
telefona i ostalih uređaja koja se mogu naći u neposrednoj blizini neke osobe. Svi ti uređaji ne
moraju biti u izričitom vlasništvu dotične osobe. Doseg PAN-a je obično se mjeri u nekoliko
metara, a komunikacija se može odvijati između samih uređaja ("interpersonalna
komunikacija"), s brzim mrežama i internetom.

Žičane PAN se mogu tvoriti pomoću računalnih sabirnica kao što su USB i Firewire.
Bežične PAN se mogu tvoriti tehnologijama kao što su IRDA i Bluetooth. Personal Area
Network je još više zemljopisno ograničena na samo nekoliko metara udaljenosti. Najčešće se
radi o komunikaciji između manjih uređaja sa računalom ili između samih računala koji su
blizu jedan drugome [10].

8
 Slika 4.2. Primjer PAN

4.2.1. WPAN (Wireless personal area network)

WPAN je bežična mreža za povezivanje sličnih uređaja koji su u središtu radnog

mjesta jedne osobe i u njoj su veze bežične. Bežični PAN je baziran na standardu IEEE
802.15. Dvije vrste bežične tehnologije koje koriste WPAN su Bluetooth i Infrared Dana
Association.

WPAN može poslužiti da međusobno poveže sve uobičajene kompjutorske i

komunikacijske uređaje koje mnogi ljudi imaju na svojim stolovima ili ih nose danas, a može i
poslužiti za svrhu kao što je komuniciranje kirurga sa ostalim članovima tima da komuniciraju
tijekom operacije.

Ključni koncept WPAN tehnologije je poznat kao „pluging in“. U idealnom scenariju,
kada su dva WPAN uređaja u bliskom rasponu (unutar nekoliko metara jedan od drugog) ili
unutar nekoliko kilometara blizu centralnog servera, oni mogu komunicirati kao da su
9
povezani sa kabelom. Druga važna odlika je mogućnost da svaki uređaj zaključa pristup
ostalim uređajima, te tako sprječava miješanje ili nedopušteni pristup informacijama.

Tehnologija za WPAN je u začeću i provodi se brzi razvoj. Predložene radne

frekvencije su oko 2.4 GHz u digitalnim modovima. Svaki uređaj u WPAN mreži moći će se
uključiti u bilo koji uređaj u istoj WPAN mreži, ali da su oni unutar fizičke granice udaljeni
jedan od drugoga [8].

4.2.2. Bluetooth

Bluetooth je način bežične razmjene podataka između dva ili više uređaja. Većina
današnjih modernih računala, mobitela, digitalnih kamera i audio uređaja imaju mogućnost
slanja podataka pomoću bluetootha.

Veza se uspostavlja putem radio valova u frekvencijskom području od 2,4 do

2,48 GHz. Zbog korištenja radio veze uređaji koji se povezuju ne moraju biti u optičkoj
vidljivosti kao niti međusobno usmjereni a veza se može ostvariti u promjeru od otprilike 10
metara oko uređaja. Osnovna inačica bluetooth-a omogućava prijenos podataka do 1 Mbit/s.
Prije puštanja u uporabu proizvodi s bluetooth tehnologijom moraju biti kvalificirani i proći
ispitivanje frekvencijskog međudjelovanja.

Slika 4.3 Korištenje bluetooth tehnologije za povezivanje različitih uređaja

10
4.2.3 Wi-Fi

Wi-Fi koristi radio valove za konekciju na udaljenostima oko 91 metar, obično u local
area mrežama (LAN). Wi-Fi se može koristiti da povezuje lokalne mreže, da povezuje
mobitele na Internet kako bi se skinula glazba i druga multimedija, da omogući PC
multimedijskom sadržaju da se „stream-a“ na TV (Wireless Multimedia Adapter), i da poveže
igraće konzole njihovim mrežama (Nintendo Wi-Fi Connection) [8].

4.3 BEŽIČNE SENZORSKE MREŽE

Bežične tehnologije su posljednjih godina naglo porasle zbog niske cijene i malih troškova
održavanja. Postoji jako veliki broj bežičnih mreža, a mogu se podijeliti ovisno o kriteriju za
klasifikaciju, primjerice arhitektura mreže i područje komunikacijske pokrivenosti.

Ad hoc bežična mreža je skupina neovisnih čvorova koji međusobno komuniciraju preko
bežičnog linka. Formira se bez postavljanja infrastrukture i svaki čvor ravnopravno sudjeluje u
prosljeđivanju prometa. Ad hoc mreža ima ulogu domaćina ali se ponaša i kao ruter i sudjeluje
u razmjenjivanju kontrolnih podataka protokola usmjeravanja. Ova mreža posebno je pogodna
na područjima gdje je potrebno brzo uspostaviti komunikaciju između čvorova. Senzorske ad
hoc mreže su vrsta ad hoc mreže koje se sastoje od gusto raspoređenih malih jeftinih senzora.
Olakšavaju praćenje i kontrolu fizičkih uvjeta okoline s udaljene lokacije. Trajanje ovih mreža
je ovisno o trajanju baterije. U prošlosti su se najviše primjenjivale u vojne svrhe, međutim
danas su neophodne za organizaciju raznih postrojenja, kućanstava, za nadzor okoliša itd.

Senzorski čvor u mreži sastoji se od mikrokontrolera, primopredajnika i izvora energije,

odnosno sastoji se od upravljačkih komponenti, komunikacijskih komponenti, komponenti
zaduženih za snabdijevanje energijom i senzorskih komponenti. Podaci prikupljeni na
senzorskom čvoru se obrađuju, komprimiraju i šalju preko pristupnog čvora. Senzorski čvor
ima sposobnost bežične komunikacije i određeni nivo inteligencije za obrađivanje signala i
umrežavanje. Prikupljena informacija je analogna, a signal se digitalizira pretvaračem i šalje
11
se mikrokontroloru za obrađivanje. MEMS tehnologija je korištena za miniturizaciju ovih
komponenti s ciljem implementacije čvora na jedan čip koji se uklapa u volumenu ne većem
od kubnog milimetra.

Slika 4.4 Mica2 senzorski čvor

Mica2 senzorski čvor je treća generacija komercijalnih čvorova i koristi se uglavnom za

istraživanje i razvoj. Koristi procesor Atmel Atmega 128L, brzina SRAM memorije je 44
kbit/s i 4 kbit/s EEPROM memorije. Koristi operativni sistem TinyOS za upravljanje
udaljenim senzorskim čvorovima. Brzina prijenosa podataka je 38,4 kbit/s a vanjski raspon je
oko 500 metara. Mica2Dot je identičan Mica2 čvoru, jedina razlika je u veličini baterije. Ova
dva čvora omogućavaju da svaki čvor funkcionira kao usmjerivač i podržava daljinsko
reprogramiranje.

Ove mreže imaju sposobnost automatskog isključivanja neispravnih senzora iz mreže,

skalabilne su, mogu preživjet u različitim ekološkim okruženjima. Stog protokola ad hoc
mreža korišten je u poveznom čvoru. Povezuje svjesnost o usmjeravanju i o energiji potrebnoj
za život određenog čvora. Sastoji se od fizičkog sloja, podatkovnog sloja, transportnog sloja i
aplikacijskog sloja. Fizički sloj se bavi potrebama modulacija i tehnikama prijenosa i
primanja. Povezni sloj osigurava pouzdane komunikacije s tehnikama upravljanja greškama i s
MAC protokolom čija je uloga da minimalizira sudare sa susjednim emitiranjem. Mrežni sloj
ima ulogu usmjeravanja podataka koje je dobio od transportnog sloja. Transportni sloj održava

12
protok podataka ako aplikacija zahtjeva. Na aplikacijskom sloju se izvode razne vrste
operacija. Među aplikacijama razlikuju se: vojne aplikacije, aplikacije za nadzor okoliša,
zdravstvene aplikacije. U vojsci ima jako puno primjena, kao što su uočavanje i alarmiranje
potencijalnog napada, promatranje kretanja neprijateljskih postrojbi. Smart dust je vojna
aplikacija čiji je cilj korištenje u operacijama na neprijateljskom teritoriju gdje je preopasno za
ljudsku prisutnost. Aplikacije za nadzor okoliša mogu služiti ja praćenje kretanja ptica, malih
životinja, zaštićenih vrsta. Zdravstvene aplikacije se koriste za dijagnostiku, kretanje
pacijenata itd.

Usmjeravanje je postupak određivanja putanja kroz mrežu od izvorišta do odredišta. Kod ovih
mreža posebno je kritično upravljanje snagom prijenosa, pohranjivanje, kapacitet
procesuiranja i energije. Povećavanjem broja čvorova dolazi do nerazmjernog rasta i
opterećenja. Zato su razvijeni protokoli baš za ad hoc mreže. To su: podatkovni protokoli
usmjeravanja, hijerarhijski protokoli, pozicijski protokoli. Što se tiče sigurnosti, jako je teško
nadgledati ove mreže iz razloga što imaju jako puno čvorova. Napadi na mreže se klasificiraju
na aktivne i pasivne. Pasivnim napadima se dolazi do neovlaštenih informacija, ne ometajući
rad mreže. Aktivni napadi iznutra ili izvana pokušavaju onemogućiti komunikaciju. Mogući
scenarij napada je da senzorski čvor bude reprogramiran. Ad hoc mreže nemaju infrastrukture
i posebno su pogodne za DDoS napade. Najpoznatiji DDoS napadi su: 1.„preplavljivanje“-
mreža se preplavljuje sa lažnim zahtjevima s ciljem preopterećenja, 2.„napad poplavom
pozdrava“-napadač odašilje informaciju sa velikom snagom emitiranja kako bi svi čvorovi u
mreži „pomislili“ da je taj čvor susjedni ,3. „lišavanje sna“- napadač pokušava iscrpiti resurse i
4.„crvotočina“- napad crvotočine uključuje suradnju dva zlonamjerna čvora, koji zavaravaju
protokol usmjeravanja [9].

13
5. PROBLEMI AD HOC MREŽA

Unatoč dugoj historiji ad hoc mreža, još uvijek postoji dosta otvorenih problema.
Djelomično među mrežama dizajniranim za vojsku, skalabilnost je jedan od najvažniji
problema. Skalabilnost se može definirati na način da li je mreža u mogućnosti da
ponudi prihvatljivu razinu usluga. Ova mogućnost je usko povezana s brzinom
povećavanja funkcija, broja čvorova i promjena linkova. U aktivnim mrežama,
skalabilnost je postignuta uvođenjem rutera i lokacijske hijerarhije u mreži [4], ili
ograničavanjem obnavljanja lokacija koje su pogodne za mijenjanje [5,6]. Od kad se ad
hoc mreže ne oslanjaju na dostupnost popravljenih infrastruktura, slijedi da
pojedinačni čvorovi mogu se osloniti na prijenosne, ograničene izvore energije. Ideja o
uspješnosti prijenosa energije postaje važan problem. Iznenađujuće je da je bilo jako
malo radova sve donedavno. Najzanimljivije rješenje za štednju energije u ad hoc
mrežama je vezano za smanjenje napona koristeći tranzistor. Na MAC razini i iznad,
korištenje tranzistora često je rađeno selektivnim slanjem prijemnika na sleep mode, ili
koristeći prijenosnik sa različitim izlaznim naponima. Sposobnost popravljenih,
bežičnih mreža da zadovolje kvalitetu usluga je još jedan otvoren problem. Ad hoc
mreže dalje kompliciraju ovaj problem karakteristikama RF kanala koji se često
mijenja nepredviđeno, zajedno sa razmjenom ovih kanala sa susjednim mrežama.
Obećavajuća metoda za zadovoljavanje ovog problema je jedinstven pristup cross i
vertikalnim slojevima integracije. Ideja je da se naruše mnogi slojevi tradicionalnih
stilova da se dopuste različiti načini slaganja slojeva koji bi se prilagodili okolini.
Slično problemu slojevitosti je problem sigurnosti. Od kad čvorovi koriste dijeljeni
radio medium u potencijalno nesigurnoj okolini, podložni su DoS napadima koje je
teško pratiti u mrežama. Također, pošto veliki broj čvorova se dinamično reorganizira,
ad hoc mreže su podložne unosu vještačkih mrežnih kontrola prometa. Na kraju, ad
hoc mreže mogu biti žrtve posebnih vrsta sigurnosnih napada kao što je DoS napad
koji uzrokuju uništavanje baterija na koje su povezani čvorovi. Novi izazov je dizajn
ovih mreža koji može unaprijediti nove tehnologije hardvera. Primjer novog dizajna su

14
„pametne“ antene. Većina protokola je dizajnirana za antene koje idu u svim
smjerovima, rezultirajući neefikasnošću ili čak padom kad se koristi sa snopom antena.

Slika 5.1. Omni-directional antena

Roboti i senzori mogu također ponuditi nove hardverske mogućnosti napravljene za

nove metode razmjene efikasnosti među ad hoc mrežama. Roboti imaju usku
integraciju između procesa kretanja, donošenja odluka i umrežavanja koje im dopušta
da podešavaju svoje radnje. Senzori su često razvijeni na način da njihova uloga i
sposobnosti budu suvišne, preporučujući nove načine kombiniranja aplikacija. Na
kraju, problem koji nadvisuje sve ove dosad je nedostatak dobro definiranih i
prihvaćenih modela za RF slabljenje, pokretnost i promet. Nedostatak postojećih
sistema dostupnih za učenje i ciljanih aplikacija utječe na povezanost, kretanje i
korisničke aplikacije.

15
6. BUDUĆNOST AD HOC MREŽA

Zamislite sljedeći scenarij :bežične mreže sa ad hoc usmjerivačima montiranim na krovovima,

ad hoc mreže automobila za brze prometne i druge informacija, senzora i robota koji čine
multimedijsku mrežu koja omogućuje daljinsku vizualizaciju i kontrolu ; višestruki zračni
usmjerivači ( od sićušnih robota )koji automatski osiguravaju povezanost i kapacitet , gdje je
to potrebno ( npr. , na nogometnoj utakmici ) ,ad hoc mreža letjelica oko i u tranzitu između
Zemlje i Marsa . To se može činiti kao znanstvena fantastika , ali su zapravo ideje koje se
ostvaruju od strane ad hoc istraživačke zajednice . Dok samo vrijeme može reći koji će od
ovih zamišljenih scenarija postati stvaran ,ad hoc istraživačka zajednica nudi uvid u
tehnološki potencijala i razvija se u stanje umjetnosti . Više kapaciteta podrazumijeva potrebu
za većom komunikacijskom propusnosti. Veća propusnost je osnovana na višim frekvencijama
. Nadalje , mobilni uređaji moraju biti u dizajnirani da štete energiju . Da bi ovo mogla biti
budućnost, svjedoči rastuće , Rooftop Communications (sada dio tvrtke Nokia ) , Mesh mreže
i Radiant mreže , koje koriste " multihop mesh baziranu '' arhitekturu umjesto uobičajene 3G
arhitekture. Drugi glavni poticaj za ad hoc mreže dolazi iz brzo napredujućih komunikacijskih
tehnologija. Uređaji za bežične komunikacije su sve manji , jeftiniji , sofisticiraniji , a time i
više sveprisutni. Eksploatacija tih tehnologija za bolje ad hoc umrežavanje dovodi do novih
problema koji prethode novom istraživanju . Primjerice ,korištenje pametnih antena u ad hoc
mrežama zahtijeva novi pristup mediju i otkriće protokola. Softver radio, što predstavlja važnu
promjenu u radio arhitekture, nudi više fleksibilnosti koja je pogodna za ad hoc mreže. Vrlo je
vjerojatno da će čvorovi i sami biti manji, jeftiniji, sposobniji i dolazit će u svim oblicima.
Unutarnje ad hoc mreže (možda na temelju Bluetooth, Wireless LAN, ili sličnim
tehnologijama) vjerojatno će se koristiti za povezivanje pametnih uređaja na Internet. Vojne
ad hoc mreže će imati veće kapacitete i podržavati multimedijalne aplikacije, biti
prilagodljivije, nečujne, i razvijati će se prema sustavu u kojem su svi elementi, mobilni ili
stacionarni, multimedijalno umreženi.

16
Konačno, tu je utopijska ideja o "globalnoj infosferi" gdje svi mrežni elementi čine ogromnu
ad hoc bežičnu mrežu korištenjem nelicenciranog spektra, zaobilazeći postojeće infrastrukture.
Dok je fascinantno sa istraživačkog stajališta, realizacija ovog vida će ovisiti ne samo o
prevladavanju kapaciteta i drugih prepreka, ali i pragmatike od "združenih " mreža.

17
7. ZAKLJUČAK

Iz svega navedenog u ovom seminarskom radu možemo zaključiti da je ad hoc

tehnologija veoma zanimljiva, kako za upotrebu tako i za daljnje istraživanje. U nekoliko
primjera objašnjeno je gdje se i u kojim slučajevima može koristiti. Glavne prednosti ad hoc
mreža su da mogu nadograditi ili nadopuniti postojeću strukturu mreža ili nadopuniti
postojeću u neplaniranim slučajevima kada su dijelovi infrastrukture postojeće mreže uništeni
ili nisu u upotrebi. Njezin razvoj počeo je sedamdesetih godina prošloga stoljeća i ubrzano se
razvijala i dalje se razvija.

Jedan od najvećih problema ad hoc mreža je skalabilnost, odnosno da li je mreža u

mogućnosti da omogući prihvatljivu razinu usluga. Također moduli su uglavnom baterijski
napajani i prijenos podataka vrši se preko drugih modula, a to znači da nisu pouzdani. Zbog tih
razloga ove se mreže dalje razvijaju i istražuju s ciljem da postanu preciznije i pouzdanije.

18
LITERATURA

[1] Freebersyser, B. Leiner, A DoD Perspective on Mobile Ad Hoc Networks, Ad Hoc

Networking, ed. C. E. Perkins, Addison-Wesley, 2001.

[2] D. B. Johnson, Routing in Ad Hoc Networks of Mobile Hosts, Proc. ACM Mobicom '94,
Dec. 1994.

[3] D. B. Johnson, "Routing in Ad Hoc Networks of Mobile Hosts," Proc. ACM Mobicom '94,
Dec. 1994.

[4] E. Royer and C.-K. Toh, "A Review of Current Routing 'Protocols for Ad Hoc Mobile
Wireless Networks," Pers. Common., vol. 6, no. 4, Apr. 1999, pp 46-55.

[5] C. Santivanez, R. Ramanathan, and I. Stavrakakis, "Making Link-State Routing Scale for
Ad Hoc Networks," Proc. ACM Mobihoc 2001, Long Beach, CA

[6] A. Iwata, C.-C. Chiang, G. Pei, M. Gerla, and T.-W. Chen, "Scalable Routing Strategies
for ad hoc Wireless Networks“ vol. 17, no. 8, Aug. 1999, pp. 1365-79.

[7] www.spvp.zesoi.fer.hr/seminari/2004/ad_hoc_networks-ikoprivnic.pdf (siječanj, 2014.)

[8] www.http://en.wikipedia.org/wiki/Ad-hoc_network (siječanj, 2014.)

[9] www.fer.hr/_download/repository/KDI,_Alma_Oracevic.pdf (siječanj, 2014.)

[10] http://bs.wikipedia.org/wiki/Personal_Area_Network (siječanj, 2014.)

19