.

Debitant
.

Sergej Lebedev
.

Naslov izvornika: Дебютант

 .

HOMUNKULUS
.
(iz staklenke Wagneru)
..
Ej, oče! Što je? Nije šala to!
Ded na grud me privini srdačno!
Ne prejako, jer staklo puca lako.
To stvarima već svojstveno je tako.
Dok prirodnom je svemir premalen.
Umjetno traži prostor zatvoren.
.
Mefistofelesu:
.
I ti si, kume šaljivčino, tu?
U pravi čas baš! Primi zahvalu,
Jer k nama dobra dovela te kob;
Čim jesam, već sam djelovanja rob.
Stog htio bih se smjesta posla latit,
Ti put do njega mogo bi mi skratit.
J. W. Goethe, Faust
 1.

Virin se već odavno naviknuo na tihe, stalne boljetice koje

su išle ukorak s nadolazećom starošću. No ljeti bi osjetio
tjelesne tegobe i muke mnogo jasnije nego u drugim
godišnjim dobima. Sazrijevale su i dobivale na snazi do
kraja kolovoza, do još jedne obljetnice bijega, trgale su
zglobove, krvne žile, zjenice - i lagano odlazile u ranu jesen
kad bi splasnula vrućina, smirivao se barometar.
Možda tako djeluje smrtna kazna donesena in absentia?
- šalio se sam sa sobom, osjećajući na usnama pelinov okus
odgođene smrti.
Ili mi se tijelo osvećuje? - mislio je. - Osvećuje zbog
novog lica koje mi je napravio plastični kirurg? Zbog
ožiljaka i madeža odstranjenih laserom? Sve pamti i
namjerno priprema osvetu za moju godišnjicu bijega?
Od kontaktnih leća, koje su mijenjale boju očiju, imao
je stalni konjunktivitis. Noge su ga boljele od umetaka u
čizmama koji su ga činili višim. Kosa je postala slaba,
otpadala je zbog boje. Biti netko drugi svakodnevni je
težak rad. A on se nikako nije mogao na to naviknuti.
Onaj prijašnji čovjek formalno više nije postojao. Bio je
netko drugi. Nahoče, podmetnuto dijete čiju su biografiju
sastavili majstori laži i transformacija.
Drugačiji jezik. Drugačije navike. Čak su snovi bili
drugačiji. Drugačije pamćenje koje kao da je upilo
prijašnje.
 Ipak, novi poklonjeni identitet Virin je osjećao poput
proteze; u iznimno rijetkim slučajevima činio mu se kao
njegov prirodni dio.
Njegovo je tijelo, iako ispisano i precrtano skalpelom,
pamtilo - unutarnjim sjećanjem crijeva, jetre, bubrega u
kojima se taloži i kristalizira šljaka bivstvovanja, žučni i
bubrežni kamenac. Tijelo se protivilo, trgalo novu
vanjštinu, novo ime, novu sudbinu. Protivilo se, premda
za Virina nije bilo niti je moglo biti povratka u prošlost;
zbog presude, banalna metaforična rečenica imala je i
izravnu pravnu snagu.
Naučio je ne potiskivati, nego poštivati i suosjećajno
promatrati tu tvrdoglavost propadajućeg mesa, koje negira
lažni, prisilni sakrament drugog rođenja. Tijelo, tijelo,
samo si ti ostalo sa mnom - govorio je ponekad s
neobičnom tinejdžerskom nježnošću. Tijelo je zaista bilo
jedini njegov materijalni dokaz da je nekad postojao
prijašnji on.
No postojao je i drugi dokaz, nedostupan, nad kojim
nije imao kontrolu. Papirnata sablast. Rezervni duplikat
života. Posebno arhivsko “ja”, koje nemaju obični ljudi.
Oficirski osobni dosje.
Ekstrakt, bit njega prijašnjeg. Dok još uvijek nije bio
otpadnik. Izdajnik.
Svjetloplavi kartonski fascikl. 225 x 330 x 25 mm.
Fotografski identitet. Dosje. Autobiografija. Izvještaj o
primanju u službu. Ugovor o povjerljivosti. Materijali za
specijalno profiliranje. Test izdržljivosti: cross trčanje od tri
kilometra. Njegove karakteristike i nalazi: papiri, papiri,
papiri.
Znao je da je nakon njegova bijega izdana naredba sa
žigom “Strogo povjerljivo” i dvjema nulama u broju: “O
mjerama u vezi s izdajništvom Virina A. V.” U
sekretarijatu su mu čitali takve naredbe - o drugima.
Identične, kao da su bile prekopirane indigo-papirom.
“Ideološka preobrazba. Moralni pad. Poduzeti mjere za
lokalizaciju posljedica izdajništva.” Mijenjala su se samo
imena kažnjenih: kadrovaca, šefova obrazovnih odjela,
upravitelja pododjela, koji nisu bili dovoljno oprezni, nisu
unaprijed prepoznali potencijalne izdajnike.
No znao je da su u njegovom slučaju ti službeni ukori
uzaludni. Služio je sustavu predanije od drugih. I plašio se
više od drugih kad se počela raspadati država i kad se
ispostavilo da će doći do kraha čitavog sustava.
Virin se uvjeravao da su prošla već tri desetljeća te da
su razotkrivene informacije i agenti odavno izgubili značaj.
Agenti bi, govorio je sebi, ionako bili uhićeni, netko drugi
bi ih izdao da to nisam bio ja. Ja sam ih samo uspio prodati
na vrijeme, kao valutu čija će vrijednost uskoro
katastrofalno devalvirati; još godinu ili dvije - i kome će biti
potrebne, recimo, informacije o agentima među
antisovjetskom emigracijom ili u redovima europskih
komunističkih partija? Ako samoga SSSR-a više nema?
Razmišljajući racionalno, Virin je pretpostavljao da je
relativno siguran. No kako je ostao ondje, izvan granica
domovine koje nije mogao prelaziti, njegov je osobni dosje
bio kao vudu-lutkica u koju vještac svaki tren može zabiti
svoje smrtonosne igle.
 Zbog toga je Virin ponekad osjećao neobjašnjivu
tjeskobu, promatrao ruke, trbuh, vrat, lice: nema li
nekakvog neobičnog osipa, papiloma, onih čudnih
znakova koje viša sila ponekad šalje ljudima. U tim
trenucima činilo mu se da postoji nejasna, sudbinska veza
između tijela i papira; da dokument koji se čuva u arhivu
može osjećati i zato zna više nego što je u njemu napisano,
posjeduje jednodimenzionalnu dušu furije koja samo traga
i osvećuje se.
Papir traži krv - šaptao je prisjećajući se kako su mu
davali teške kartonske fascikle: bilješke o operativom
nadzoru, operativnoj razradi. Tad je još uvijek bio onaj koji
je gonio, a ne bio gonjen. Bavio se onima koji su bili
protjerani, koji su odbjegli ili otišli na Zapad. Oni su
odlazili, a njihovi dosjei su se čuvali u arhivu; ako je bilo
potrebno, slučajevi su bili pokrenuti ili podignuti - u službi
su postojale specifične riječi za takve situacije: “podiči iz
arhive”.
Iz podruma. Iz dubine. S dna.
U dosjeima se nalazilo sve. Tisuće stranica. Transkripti
presretnutih telefonskih razgovora. Komunikacije agenata.
Izvještaji tajnog nadzora. “U prvoj polovini dana objekt
nije izlazio iz kuče niti su njegov stan posjećivala lica
poznata obavještajnoj službi. U16 sati i 35 minuta u
dvorište objekta ušao je automobil marke...” “U 10 sati i 05
minuta objekt je izašao iz doma, krenuo prema pekarnici u
kojoj je kupio štrucu bijelog kruha...”
Blijeda slova - istrošila se traka pisaćeg stroja - kao da
su odražavala nemoć, životnu anemiju onih koje su pratili.
Sjećao se tisuće tih redaka. Njihova prozaičnost prije je
djelovala na njega kao afrodizijak; vidljivo utjelovljenje
moći njihove službe i ništavnosti njezinih unutarnjih
neprijatelja - žohara, kukaca, insekata pod lupom.
Sad - nakon novog života u slobodnoj državi - činilo
mu se da je tad čitao paranoidni roman bez autora, tekst
tekstova, koji je pisao mahniti državni stroj pamćenja.
Roman koji teži - u krajnjim granicama - obuhvatiti život u
cjelini, stvoriti njegovu policijsku kopiju.
No država je uvijek Kiklop, njezin pogled nije
stereoskopičan, već jednodimenzionalan. Ona vidi samo
vodeni žig lojalnosti i nelojalnosti. Odraze polaznih sumnji
koje stječu prividan oblik u slučajnim događajima. Zbog
toga dosje - mislio je - nije duplikat života. Nego posebni,
tamni, krnji njegov dvojnik, satkan od denuncijacija,
ukradenih, prislušnutih riječi, uvrebanih scena; izvor tajne
zloslutne vlasti, koja se sastoji u samoj mogućnosti da se
otkinu zaštitni omotači svakodnevice.
Stvarao je takve dvojnike pomoću kojih je lovio ljude.
Sad su lovili njega.
Virin to nije mogao dokazati. Samo je ćutio, slutio -
šestim čulom žrtve. Ništa nije pouzdano znao, njihova
služba nije dijelila svoje tajne čak ni unutar same sebe.
Samo je pretpostavljao da je bila - mogla biti - još jedna
diskretna naredba: sjena one “O mjerama u vezi s
izdajništvom...” Naredba je bila istodobno i presuda. Pa u
devedesetima Virin je svjedočio u policijskoj istrazi o
komercijalnim vezama svojih bivših kolega s lažnim
firmama, prebacivanju i pranju novca. Tad se to činilo
bezazleno. Sad - ne.
 Psiholozi su ga upozoravali da će možda osjećati
iracionalnu želju nazvati veleposlanstvo, predati se. Ili
besmisleno riskirati, glupo se ne obazirati na pravila
konspiracije, nesvjesno tražeći da bude raskrinkan.
Nikad nije osjećao ništa slično.
No nije rekao ni psiholozima da se praznovjerno boji
nečeg sasvim drugoga: nesretne slučajnosti, nekakvog
neznatnog zalutalog slučaja, kobne sitnice, besmislice.
Poput onoga što se dogodilo prije mjesec dana: Virin je
poštom dobio službenu obavijest da je odabran u porotu.
Lutrija, slijepa koincidencija: kompjuterski program
odabrao ga je među tri stotine tisuća građana. Čak bi se
moglo reći da je to dobar znak, potvrda da njegov lažni
identitet ne izaziva sumnju kod neposvećenih birokrata,
da je tretiran i da kotira jednako kao svi ostali.
A on je naćulio uši. Kao da je osjetio tuđi i zao pogled
koji traži kontakt. Već od samog početka čvrsto su mu
obećavali da njegovo novo ime neće dospjeti u službene
izvatke ili popise. Morao je nazvati dodijeljenog mu oficira.
Ovaj se ispričao, obećao je da će ga precrtati; navodno je
sudski sustav dorađivao svoj program i kompatibilne baze
podataka, pa je došlo do pogreške.
Virin je inzistirao na tome da krene uobičajenim,
legalnim putem, da se ispriča zbog zdravlja. Putem bez
elektroničkih tragova koji mogu indirektno ukazivati na
poseban status gospodina Mihaljskog. Oficir se samo
srdačno nasmiješio.
Njegov prijašnji nadglednik još se sjećao Hladnog rata.
Zida. Nedavno je otišao u mirovinu. Novije bio u ranim
tridesetima. Kad je Virin bježao, on je još uvijek išao u dječji
vrtić. Vjerojatno mu se Virin činio kao nepotrebni krš,
staračke prnje s tavana.
Smatra da ludim od dosade - mislio je Virin.
Prvi mu je poriv bio - otići. No odmah je promijenio
mišljenje: ako ga nadziru, onda bi ga ishitreni odlazak
mogao odati. Zbog toga je Virin ostao vjeran svojoj, čak
nepotrebno strogoj svakodnevnoj rutini asocijalnog
neženje - umirovljenika.
I eto, težak osjećaj tjeskobe naposljetku je nestao: ostale
su uobičajene, dosadne boljetice.
Započinjao je kolovoz. Ujutro bi na gradskoj tržnici
farmeri prodavali s tezgi, prelivenima tamnocrvenim
sjajem i natkriljenima zlatnim zujanjem osa, dozrele višnje,
onu sortu koja ide u čuvenu lokalnu tortu.
Višnje su malo fermentirale. Na svim svojim
putovanjima nije nikad vidio takve plodove, golijate među
višnjama, toliko velike da su već bili groteskni, nezgrapno
divovski. Virin je kupio te besprijekorno slatke višnje, ali
nije mogao pojesti čitav smotuljak: okus im je bio suviše
bezukusan, dok si jeo to beživotno voćno meso, imao si
osjećaj kao da ljubiš od narkoze sna odrvenjele usne.
Odlučio je otići u svoju omiljenu dugu šetnju i
nagraditi se za duge asketske tjedne provedene u kući.
Napustivši rijeku koja je dijelila grad na dva dijela, mutnu
nakon kiše i punu brzaca, poludjelu vodu koja se jureći čas
pretvarala u pjenu, čas postajala bučnim valom, svaki tren
jednolično mijenjajući svoju bit, Virin je krenuo u brda, u
šumu, mračnu čak i u sunčano ljetno poslijepodne.
 Popeo se ulicom koja je išla od glavnog trga, pored
turistima omiljene kuče s krovnim prozorom iz kojeg je,
viseći nad kaldrmom, stršala neobična statua: brkati
janjičar u šarenom jeleku, s jataganom u desnoj ruci i štitom
u lijevoj; podsjetnik na surovu tursku opsadu, nekadašnju
prijetnju s Istoka.
Virin odavno nije gledao na grad očima turista. Nisu
ga zabavljale ni plešuće figurice crkvenih satova, ni strma
uspinjača, ni tuneli kroz brdo na kojem je dvorac. No
usamljeni ubojica s dva mjeseca na štitu, koji su bili
okrenuti jedan od drugoga, nalik na obrnute zagrade -
božanstvo opasnog trenutka, zlog sata - tek nikako nije
mogao zabavljati Virina. Zamišljao je da će ga janjičar
upozoriti ako ubojica dođe po njegovu dušu, dati nekakav
znak.
Oko kuče s janjičarom gužvali su se turisti. Jasno je čuo
riječi svojeg materinskog jezika - nakon usamljeničkog
života, zvučale su tako iznenadno i oštro, kao da je u njima,
običnima, bio skriven neki tajni smisao, nepoznat samim
govornicima. Virin je lagano prešao na drugu stranu ulice,
ne okrećući se pogledao odraz u izlogu: ništa posebno,
samo nedjeljni izlet.
Blokovi s obiteljskim kućama. Botanički vrt na
periferiji. Iznutra zamagljeni staklenici, kao da tamo
tuđinska tropska vegetacija, usvojivši predatorske kretnje
reptila i insekata, usoptano diše, cijedi otrovni znoj, skuplja
snagu da izbije van.
Virin je izašao na stazu koja je vijugala uz obronke.
 Šuma je bila bajkovito velika. Rasla je po nadutim
padinama vapnenačkog grebena na čije se strmine
nastavljala maglovita šikara, zelena trulež paprati i
mahovina. U šumi bi izgubio osjećaj za prostor, cesta je
naglo krivudala, sunce je svijetlilo čas zdesna, čas slijeva.
No kad ti se već činilo da si skrenuo s puta, u daljini bi se
glasno i jasno začulo zvono katedrale; zapravo, zbog
odjekujućeg poziva mjedenog zvona, koji je upućivao,
poticao i rastjerivao tjeskobu, Virin je volio taj put među
starim jelama, koje su ga podsjećale na šume njegova
djetinjstva.
Koračao je osjećajući kako se tijelo ispunjava blaženim
umorom. Virin se sjećao svakog korijena, svake rupe na
tom putu, unaprijed se radovao što će se slijeva pojaviti
pašnjak obrubljen oskorušama - plodovi su vjerojatno već
dozreli - a zatim će ga zapahnuti slatki, blagi dim iz
dimnjaka s farme... Šetnja ga je i premorila i obodrila,
nedavne bojazni doimale su se sad kao budalaštine; čini se
da sam, pomislio je, zaista ostario, postao bezrazložno
sumnjičav.
Katedrala se vidjela s posljednjeg zavoja. Stajala je na
kamenitom usamljenom grebenu koji je dijelio vrhove
kotline na dva dijela. Žuta fasada, uokvirena dvama
zvonicima, nastavljala se na okomitu plohu litice. Bila je
puno veća od gradske katedrale. Podignuta je ovdje, u
planinama, pored prijevoja, na staroj hodočasničkoj stazi,
obilježavajući veličanstvenim svodovima značaj nečije
davne epifanije, susret s vjerom koji se dogodio u tihoj
usamljenosti litica.
 Pored stražnjeg zida katedrale, u sjeni kestena, nalazilo
se maleno dvorište restorana sa solidnom hranom. Stalni
konobari prepoznavali su Virina - ili su se pravili da ga
prepoznaju - nisu započinjali razgovore, ali su se smiješili
suzdržano i s poštovanjem. Ovdje se u potpunosti osjećao
kao gospodin Mihaljski; ugodan i uzbudljiv osjećaj
sparivanja, sjedinjavanja stvarne i izmišljene ličnosti
odnosio je sa sobom kao rijedak dar tramvajem koji je
prolazio dolinom.
Danas je dvorište puno: ljetni vikend. Samo jedan
slobodan stol, na kraju, iza razgranatog drveta. Pored je
ogradica s pijeskom i ljuljačke. Vjerojatno će dotrčati
mahnita djeca i praviti galamu... Virin je najviše volio
sjediti među smirenim ljudima koji objeduju, iza tuđih
figura, u sumaglici mirnih razgovora, zveckanja escajga,
gdje je bilo teško prisluškivati, fotografirati - ili nišaniti.
Virin je počeo promatrati ljude oko sebe: želi Ii netko
otići? Ne, svi su sjedili opušteno, s nekom veselom
lijenošću. Brineta za stolom pored imala je zavodljivu
mrljicu creme bruleea na gornjoj usnici. Nije ju obrisala ili
polizala jer je znala kako to privlačno, seksi izgleda. Oko
vrata imala je metalno crnu ogrlicu, nalik na onu za psa -
znak nastranih strasti, perverznih muka, bezobraznom
drskošću izložen u restoranu pored crkve.
Brinetina sestra, u najmanje osmom mjesecu trudnoće
- čiji je istureni trbuh povukao haljinu i tako razotkrio
njezine snažne, punašne noge - s takvim je apetitom jela
čokoladnu tortu i šniclu istovremeno, kao da je dijete
prezrelo, rodilo se ostavši u utrobi i sad je tražilo svoj udio
u gozbi.
 Virin je želio otići. Malčice mu se zamaglilo od umora,
teških mirisa, gustoće tuđih glasova - selo je bilo maleno,
svi su sa svima bili u nekakvom srodstvu, zaudaralo je na
incestuoznu zaparloženost koja je stranca izbacivala van
poput slane morske vode.
No osjećao je draž igre svjetla u lišću kestena,
izglačanih - bez ijednog sitnog nabora - stolnjaka boje
plave gline, boca visokog grla s ledenom vodom,
bezazlenog žamora susjeda, baletnih pokreta konobara
koji su nosili ogromne pladnjeve sa šest ili osam tanjura, na
kojima su među otmjeno raščupanom, kao da je djelo
frizerskih ruku, salatom - sočno zelenilo s tamnocrvenim
žilicama - plovile nad glavama zlatne, posute zapečenim
krušnim mrvicama, nalik na istrgane packe bakra,
rastaljene usijanim grlom talionice, šnicle.
Njam, njam, njam - pjevušila je, šaputala trudnica
svojem nerođenom djetetu. Nad stražnjim ulazom u crkvu
nečujno je trubio u zlatnu trubu anđeo napuhnuta
vapnenog lica. Osjetio je kako pada u to bezbrižno ljeto,
koje je stajalo nad čitavom Zemljom.
Virin je naručio pivo i odrezak. Miris hmelja privukao
je ose. Nisu ih privlačili ostaci deserta u susjednim
tanjurima, potočići meda i čokolade - samo hmelj. Puzale
su po rubu krigle, nastojale sjesti na rame, na ruku, kružile
su nasrtljivo i uporno. Odmahnuo je skoro prolivši pivo.
Imao je jaku alergiju na otrov kukaca. Još dok je bio u
službi liječnici su govorili da će alergija napredovati s
godinama te su predlagali da ga se otpiše iz zdravstvenog
razloga. Ose, ose, ose - odmakao je kriglu, ćušnuo je sa
stola jednu, drugu žaleći što nije uzeo jaknu.
 Ubod. Odozada u goli vrat. Iznenada. Vrlo bolan, kao
injekcija neiskusne medicinske sestre.
Uhvatio se za mjesto uboda, no osa je već odletjela.
Okrenuo se zauzet svojom boli i nehotice primijetio: neki
muškarac odlazi i sjeda u auto. Broj tablice nije domaći.
Žigalo ga je u vratu. Bol se širila i prema dolje i prema
gore, na rame, po obrazu, na sljepoočnicu. Napipao je
prstima u ranici nešto mikroskopski malo - vjerojatno
žalac.
U glavi mu se zamutilo. Disanje se ubrzalo. Tijelo je
preplavio val topline. Jedva se digao i krenuo u toalet.
Umiti se. Umiti se hladnom vodom. Uzeti tabletu. No
prvo se umiti. Kakvo gušenje u grlu! Čini se da neće moći
progutati lijek. Koža gori.
Jedva je mogao stajati. Oslonio se na slavinu, poprskao
je lice. Osa ga je ubola u desnu stranu vrata i desnu ruku
sad je jedva savijao. Gurnuo je tabletu niz grlo. Vidio je u
zrcalu sivo, anemično, ali pritom iznutra raspaljeno lice,
kao da je nečija zla volja pokušavala uništiti rad plastičnog
kirurga, na silu mu vratiti prijašnji oblik.
Tableta je trebala sad već djelovati. Najnoviji lijek.
No nije djelovala.
Na sivoj koži zacrvenio se osip. Želudac mu se grčio.
Sjeo je na pod, zagledao se u pločice - sve je povezao. Onaj
muškarac nije bio među gostima restorana. Na mjestu gdje
se parkirao lokalci ne ostavljaju svoje automobile.
Posljednjim atomima snage pridignuo se i izašao,
oslanjajući se uz zidove, u hodnik. Natečeno grlo
sprječavalo ga je vikati, pozvati u pomoć. Na trijemu je
naletio na konobara koji je nosio iz kuhinje pladnje s
bocama i čašama. Pomislivši kako je posjetitelj nepristojno
trešten pijan, ovaj se pokušao skloniti u stranu. I tad je pao,
zajedno s konobarom, s trijema; začuvši glasan zveket
razbijenog posuđa, ponadao se da će svi primijetiti, da će
se okrenuti. Naposljetku je prosiktao i procijedio ravno u
nečije uho:
- Hitnu... Policija... To je atentat... Nisam pijan...
Otrovali su me... Otrovali...
Obamro je, čujući još uvijek zvukove svijeta, ali ne
razumijevajući više njihovo značenje.
 2.

Ta dva generala odavno su znala jedan za drugoga.

Služili su zajedno još pod crvenom zastavom sa srpom i
čekićem.
General-lajtnant bio je tad predsjednik partijskog
komiteta. Iza kulisa bio je na čelu tajnog odjela, koji se nije
navodio ni na popisima s visokim stupnjem povjerljivosti.
General-major bio je njegov zamjenik, nasljednik,
suparnik. Partijski komitet odavno je ukinut. A odjel je
preživio. Ostao je netaknut u svim reformama njihova
resora, pri promjenama naziva i rukovoditelja, podjelama
i spajanjima. Kao i prije, imao je samo broj i nije bio
naveden u strukturama službe.
Razgovarali su u sobi zaštićenoj od prisluškivanja i
nisu se morali bojati tuđih ušiju. No sam njihov specifični
jezik, pun profesionalnih eufemizama i lukav u svojoj biti
- dopuštao je sugovornicima da se nikad ne dogovore, da
grade rečenice tako da se mogu tumačiti i kao uvjerenje i
kao sumnja.
Obojica su znali da će njihov sadašnji razgovor
najvjerojatnije rezultirati naredbom, neizgovorenom, koja
neće biti zabilježena u sustavu tajnih slučajeva, no koja,
međutim, treba dobiti odobrenje na samom vrhu. Obojica
generala željela su izbjeći odgovornost za mogući
neuspjeh, no okoristiti se u slučaju uspjeha. Obojica su
znala što misli onaj drugi.
 “Sudeći prema informacijama susjeda, umro je nakon
što je četiri dana proveo u umjetnoj komi. Njegov
organizam gotovo se izvukao, moglo bi se reći. Nije
isključeno da doza nije bila dovoljna. Ili da je odabran
pogrešan način primjene. Moguće i da je stigao uzeti
protuotrov. Ilije nešto drugo smanjilo učinak preparata.
Vremenske prilike mogle su utjecati. Tlak. Stvar se
odigrala u planinama, na visini. Prije nego što je izgubio
svijest, uspio je reći da su ga pokušali ubiti. Ispostavilo se
da je konobar u restoranu bivši policajac. Netko drugi ne
bi pridao značaj, mislio bi da su to besmislice pijanca...”
“Onda, jesu li susjedi željeli podići buku oko slučaja ili
ne?”
“Naravno da nam nisu dali detalje. Možda će se susjedi
praviti da je sve krasno: da su od početka znali da će akcija
poprimiti javni karakter.”
“U redu... Prijeđimo na informacije koje imamo.”
“Osnovan je međuresorni tim za istragu. Pokrenuti su
međunarodni protokoli. Pozvani su strani stručnjaci
kemičari. Vrlo ih je malo s potrebnom kvalifikacijom.
Privoljeli su četvoricu. Trojica su nam poznata, imamo ih u
dosjeima. Znamo njihova imena. Ali četvrti nije imenovan
u dokumentima. Nema javno dostupnih informacija o
njemu. Na naš zahtjev ispitane su kompetentne osobe od
povjerenja. Nitko nije čuo za tog znanstvenika.
Nastavljamo istragu, preusmjeravamo je na
predstavništvo u inozemstvu.”
“Da, ako pogledamo sa strane, nekakav profesor
Baltazar...”
 Obojica su se suzdržano nasmijala.
“Jedan izvor govori da taj profesor dosad nije bio
uključen u policijske slučajeve. Možda ga je koristila
vojska, ali izvor ništa ne zna o tome. Izvor ne sudjeluje
neposredno u istrazi. Njegove daljnje mogućnosti su
ograničene. On samo koordinira zajedničko djelovanje
policije svoje države.”
Oba generala su zašutjela. Mogli su dobro zamisliti
birokratsku strategiju u izvanrednim situacijama:
kontrolirani kaos, hrpu papira, suradnje, dokumente koje
moraju dijeliti s drugim agencijama. Prisilno opozivanje
akata o tajnosti. Privremene komisije. Vanjski stručnjaci
koje u neko drugo vrijeme ne bi pustili ni na prag.
Neovisno o tome je li operacija susjeda išla po planu iii nije,
omogućivala im je sjajnu prednost za koju susjedi nisu
znali.
“Vrlo je velika vjerojatnost da je to profesor Kaljitin”,
rekao je naposljetku zamjenik.
“Da. Postoji takva mogućnost. Njegov znanstveni
profil odgovara. Do u tančine. I budući da sumnje očito
padaju na našu državu, sasvim je razumno pozvati upravo
njega. Naravno, ako je još uvijek živ. I pri zdravom
razumu.”
“Tek mu je sedamdeset. Mislim da je jako pažljiv
prema svom zdravlju. I fizičkom, i mentalnom.”
“Imamo li adresu?”
“Dao nam ju je izvor.”
“Nećemo iskompromitirati izvor?”
“Nemoguće je reći sa sigurnošću.”
 “Je li koristan?”
“Umjereno. Zbog svoje prošlosti u DDR-u loše je
napredovao u službi. Uskoro će u mirovinu.”
“Jasno. Izdajte zapovijed predstavništvu u
inozemstvu. Neka ga provjere. Pošaljite najbolje.”
“Ako doznaju, moguće je pripremiti događaj. I početi s
koordiniranjem.”
“Zanimljivo. Ako je to Kaljitin, bit će zanimljivo.”
“Debitant...”
“Da. Debitant. Njegov miljenik.”
“Nitko od trenutačnih operativaca nije radio s
Debitantom.” “Svjestan sam toga.”
“No jedan kandidat jest. Provodio je operaciju s
Kaljitinovim ranim preparatom. Doduše, nema iskustva u
inozemstvu. No tamo je rođen i odrastao. Njegov je otac
služio u našoj vojsci.
Dobro zna jezik. Ovo je njegov osobni dosje.”
“Pogledat ću. Odmah pošaljite sve potrebne direktive.”
“Uredu.”
Zamjenik je napustio prostoriju.
General je otvorio dosje.
 3.

Zmija i kalež.
Ponekad se Kaljitinu činilo da ga progoni taj za druge
neprimjetan, običan amblem.
Natpisi na ljekarni. Vozila Hitne pomoći koja su na
svakom koraku. Pakiranja lijekova. Ambulante. Iskaznice
medicinskog osoblja. Međutim, gotovo je naučio ne
zamarati se, ne obraćati pozornost, ne uzimati k srcu
značenje amblema.
Ali ne sad.
Sumnje liječnika budile su njegove vlastite sumnje za
koje liječnici nisu trebali znati. Ono što se događalo s
njegovim organizmom moglo je biti odgođena posljedica
davnih pokusa, nalet prekjučerašnjeg vala. Uvijek je
najstrože poštivao tehniku sigurnosti, no njegove tvari bile
su suviše nepredvidljive, neukroćene, nespoznate do kraja.
Njegova djeca. Njegovo nasljeđe.
Neki zahvati koje su liječnici provodili nad njim
zahtijevali su lokalnu anesteziju. Anesteziolog je odabrao
narkozu koja je imala prikrivenu i bezazlenu nuspojavu,
nešto poput slabašnog, diletantskog “seruma istine”.
Kaljitin je hvatao živopisne, jasne, gotovo digitalne
uspomene, sentimentalne snove o prohujalom, kojih se na
javi već odavno nije sjećao.
Ponovno je bio dječak, školarac, poslušan sin, koji još
uvijek nije pronašao svoj poziv ni mentora. Našao se u
dobu sazrijevanja kad se jaka dječja sposobnost da naseli
svijet velikim tajnama te proživi jezu i ushićenje pred
neobjašnjivim miješa s temeljima racionalne biografije; i u
toj živoj proturječnosti - ponekad, ne u svakom životu -
rađaju se privlačnosti, žudnje, simboli, dubinska
predodređenja sudbine.
...Svake godine za Uskrs odlazio je s roditeljima u goste
stricu Igoru.
Zapravo, dječak ne zna što je to Uskrs. Za Maslenicu1
peku palačinke. Za Uskrs boje jaja u lukovini i prave
kuglof. Je li to praznik? Nema ga na zidnom kalendaru. U
školi se ne govori o njemu. Čini se da ni sami roditelji
nemaju pojma zašto treba slaviti Uskrs. Oni ga vjerojatno
ne bi ni slavili da je po njihovom. No kako ih stric Igor
poziva, nemoguće je odbiti. Naziva telefonom i određuje
dan; u telefonskom razgovoru nema ni riječi o Uskrsu, kao
da se podrazumijeva.
Tko je on, stric Igor? Dječak naslućuje da se zapravo ne
radi o njegovom pravom stricu. Ili, točnije, on nije baš stric
- krvna veza sigurno postoji, no ona je zamršena, zahtijeva
da se skrupulozno, u maniri apotekara, izračuna udio
srodstva, prelistaju stari pohabani albumi koji se čuvaju u
skrivenom kutku i koje je zabranjeno gledati bez odraslih.
Ondje, među nepoznatim licima, nepoznatim mjestima,
krajolicima, kućama, idiličnim kulisama provincijalnih
ateljea odjednom će zabljesnuti žena u bijeloj haljini koja

1 Vjerski i tradicijski blagdan, tjedan uoči Uskrsa po julijanskom kalendaru, čiji su

korijeni u drevnom slavenskom običaju ispraćanja zime i dočeka proljeća, (op.
prev.)
sjedi pored blistavo crne gromade klavira i gleda u
otvoreni tajnopis nota. Ona će biti početak zagonetnog
lanca tjelesnih preobrazbi od mršavog do debelog, od
visokog do niskog, od tamnog u svijetlog i nazad, a čija je
posljednja karika - stric Igor.
Dječak je već naučio da o nekim ljudima s fotografija ne
treba pitati. Ionako neće odgovoriti ili će napričati koješta.
Ipak, o onima koji su pored njih, o susjedima, o očevim
kolegama može se pitati.
O svima, osim o stricu Igoru.
Oni žive u novom Gradu. Prije deset godina tu je bila
pusta tajga. Zato su svi oni - novi doseljenici, entuzijasti;
tako im ukazuju počast u svečanim govorima. Grad je
okružen Zidom: sivom betonskom ogradom s bodljikavom
žicom na vrhu. Zid je izgrađen tako kao da bi trebao još
narasti: između njega i stambenih blokova leži raskrčena
pustoš. Zbog zida ne može ih se nazvati na kućni telefon.
Poslati pismo na kućnu adresu. Doći u goste. Njihov Grad
ne postoji na karti, u priručnicima i atlasima. Ovamo ne
dolaze putnički vlakovi. Ne slijeću obični zrakoplovi. O
Gradu se ne piše u novinama. Ne govore na radiju o njemu.
Grad ne prikazuju na televiziji. Naziva se Sovjetsk-22. A za
one koji žive u njemu - jednostavno Grad.
Dječak se nije sjećao života s one strane Zida. No ipak
zna odakle su on i roditelji stigli - majci je često nedostajala
prijestolnica - u kojoj su se rodili njegovi roditelji, u kojoj
su studirali i susreli se, u kojoj žive bake i tetka.
 Stric Igor kao da se rodio ovdje. Nastao je zajedno s
Gradom. Odmah u šesterosobnom stanu na trećem katu
doma, koji svi u Gradu zovu jednostavno Dom.
Kad netko kaže: “Mi ćemo se uskoro preseliti u Dom”,
svi su ljubomorni jer znaju o kakvom se Domu radi. Onom,
u Ulici revolucije. Najpoznatijem u Gradu. S devet katova.
Sa stupovima pored ulaza i s ukrasima pod atulama. S
brončanim kvakama na vratima glavnog ulaza, gdje
posjetitelje dočekuje čuvar. S visokim stropovima i
ogromnim stanovima. S dvama liftovima u svakom od
ulaza.
Pričalo se da su trebali izgraditi nekoliko takvih
Domova. No iz nekog razloga izgradili su samo jedan.
Velika je čast živjeti u njemu. Otac je ponekad govorio da
će možda jednog dana i njima tamo biti dodijeljen stan.
Majka okreće glavu i tužno se, ironično smiješi.
Nitko od dječakovih razrednih kolega nikad nije bio u
Domu. A on je bio. Iako mu Dom sam po sebi nije zasad
previše zanimljiv. To je samo ljuska, školjka - upravo
sadreni ukrasi drže strehu Doma - tajne života strica Igora.
Čini se da roditelji to osjećaju. Ocu je neugodno.
Najradije ga ne bi vodio onamo. Drugačiji je to krug,
govori. No stric Igor zove sve troje. A inače tvrdoglavi otac
ne može se ne pokoriti - zašto? Dječak to želi znati.
A majka... Jednom je dječak krišom vidio kako ona, u
odsutnosti oca, isprobava ogrtač koji joj je za rođendan
darovao stric Igor. Neovdašnji, nezemaljski, od tanke
tamnocrvene svile, s izvezenim pticama, cvjetovima i
zmajevima. Stajala je pred zrcalom, čas ga zatežući što jače
kako bi se ocrtavala figura, čas raspuštajući njegove
dugačke skute. Svibanjsko svjetlo prskalo je iz zrcala. Žute
su latice lotosa treperile. Oko njezinih bedara strastveno su
se izvijali srebrni i zlatni zmajevi smaragdnih očiju, koji su
rigali biserni dim iz širokih ljubičastih nozdrva. Odjevena,
bila je toliko obnažena u svojem osjećaju da se dječak
zbunio i zatvorio vrata. No nije ga sram vodio, nego bolna
strast; želio je podijeliti tu njezinu bliskost sa stricem
Igorom, koja se uspostavila ovim darom.
Sleđen dvojakim kršenjem zabrana u vezi s onim što je
namjeravao učiniti, prekoračivanjem granica i
preodijevanjem u žensku odjeću, obukao je potom taj
ogrtač - i odmah ga odbacio, ošamućen odvratnim i
mučnim osjećajem vulgarne hotimičnosti preobrazbe.
Ipak, dječak je zapamtio sam incident, mogućnost, kao
daju je odložio u kasicu-prasicu predosjećajući da će mu
jednom zatrebati.
Dječak je već shvatio kako je uređen život u Gradu,
smjestio je u ladice sve ljude koje je poznavao. Grad je na
svu sreću bio sasvim prikladno organiziran za to. U
njegovom središtu, iza drugog Zida, nalazio se Institut u
kojem je radio otac. Svi stanovnici - čuvari, spremačice,
bravari, vozači, znanstvenici, prodavačice, učitelji, liječnici
u bolnici, poput njegove majke - izravno ili neizravno
služili su Institutu.
No samo nije znao kamo bi smjestio strica Igora.
Ni vojnik, ni civil; ni jedan od prepoznatljivih,
provjerenih tipova. Zaseban. Svoj vlastiti.
 On je jedini živio kao da Grad, Institut, Zid,
zapovjedništvo ne postoje; crvene zastave, transparenti,
demonstracije, plakati koji pozivaju na oprez, stražarski
tornjevi.
Dječak je naslućivao da ne vidi, ne zna glavnu istinu o
stricu Igoru koja objašnjava njegov položaj. Dječak je
mogao pretpostaviti da je rad strica Igora tajan, kao što je,
recimo, bio očev. Ili čak još tajniji. Ali u tome je i bila stvar,
svi odrasli koji su imali pristup tajnama dijelili su
zajedničke navike, šale, uzrečice, osim strica Igora. I ono
što je glavno - oni su živjeli, poput oca, sa sviješću
posuđene važnosti koju su dobivali pristupom, i strahovali
su da ga ne izgube. A stric Igor bio je svoj na svome.
Upravo je takvu laganu, od drugih nezavisnu sudbinu
dječak želio i sebi.
Za Uskrs su kod strica Igora na dugačak stol prostirali
tanki laneni stolnjak na kojem su crvenim koncem
izvezene poslovice s jatovima i jerovima. Onda su stavljali
svijećnjak s dvanaest svijeća i tamnozelene čašice sa
zlatnim rubom. Stric Igor skidao je sa zida staru gitaru:
znak majstora svijetlio je zlatnim sjajem u krugu ispod
struna.
Stric Igor, nizak kao dijete - čak je morao stavljati jastuk
na stolac - mršav, dugačke sijede i ženski bujne kose, u
sivom sakou od fine vune i bijeloj košulji, izgledao je kao
umjetnik, pomalo kao mađioničar koji je mogao oživljavati
stvari. Čašice, escajgu rukama gostiju kao da su crtali
nekakav crtež, stvarali ni iz čega nešto o čemu nitko od
prisutnih nije imao pojma, niti je slutio da su oni ovdje
samo dvojnici za neko drugo okupljanje.
 Stric Igor dirigirao je razgovorom ne ulažući ni
najmanji napor. Dječak je primjećivao kako se njegov
obično nedruštveni otac prestaje vrpoljiti, kako majka
postaje ljepšom, opuštaju se drugi gosti kao da stric Igor
nanosi na njih veseli sjaj, uzbudljivo rumenilo, uči ih da
ponovno osjete okus hrane, ljutinu ljutog i slanost slanog.
Ni riječi o laboratorijima, državnim zadacima, testiranjima,
agregatima, nagradama, formulama, jednadžbama,
vojnom primanju, kooperantima - odrasli nisu baš znali o
čemu se još može govoriti, pa je zato njihova zbunjenost
bila smiješna, dolijevali su si još vina ili votke. Stric Igor je
svirao gitaru i pjevao pjesme, na koje dječak nigdje više nije
naišao, a zatim bi uključivao gramofon i s crne lakirane
ploče poletjele bi plesne melodije, vrteći se, toliko tuđe da
mu se činilo kako ne sluša glazbu, nego glas same ploče,
koja je napravljena od nadnaravne, neviđene tvari.
Kad bi ples počeo, djecu su slali da se igraju. Taj
trenutak je dječak iščekivao. Igrali su se skrivača, tako je
bilo još od malih nogu: samo je u stanu strica Igora bilo
dovoljno kutaka u kojima si se mogao sakriti i tražiti
skrivenog, dugo i ne predajući se.
Sad su djeca odrasla i činilo se kao da se nerado, iz
dosade drže starog običaja. Iako je zapravo igra zadobila
novi smisao; dječaci su osluškivali dah djevojaka koje su se
skrivale iza zavjesa i ponekad se nadale da će biti
pronađene. U obavijajućoj polutami soba budili su se prvi
osjećaji. Samo je jedna soba, najudaljenija, na kraju
hodnika, uvijek bila zaključana.
Dječak je volio te sate igre. Skrivao se bolje od drugih,
ostao bi neprimijećen čak i kad bi drugi gledali ravno u
njega. Siluete djevojaka nisu ga uzbuđivale; imao je drugi
objekt žudnje.
Onaj tko se skriva vidi prostor kao s naličja, očima
stvari, zidova, fotografija. Pokušava se stopiti s mjestom,
do krajnjih granica - postati njegovim dijelom. Zato je za
njega igra skrivača bila samo uvod u putovanje, uranjanje
u privlačno tuđe, u život i prostor strica Igora.
Gubio je dah okružen stvarima iz kojih je nestajala
materijalnost, pretvarale se u baršunaste sablasti koje su,
činilo se, mogle i progovoriti iz mraka, prenijeti nešto
dodirom. Najudaljenija zaključana soba nije ga zanimala;
nije mislio da stric Igor može imati doslovne tajne skrivene
iza vrata. Osim toga, želio je prisvojiti ne nekakav skriveni,
već svakodnevni život strica Igora, njegovu kicošku,
neskrivenu slobodu ponašanja i rasuđivanja, njegovo
umijeće da živi bez straha, da uvijek sačuva neovisnost - i
ujedno da je svima potreban, da ga svi uvažavaju.
Te večeri dugo su se igrali skrivača. Uzbuđenje je
splasnulo. Iznova se skrivajući, dječak je primijetio da su
ona uvijek zatvorena vrata odškrinuta te da iz procijepa
pada slaba zraka svjetlosti.
Zastao mu je dah od iznenadne slutnje da ovo nije
slučajnost.
“Samo ču proviriti”, dječak je rekao sebi. “Proviriti, i
ništa više.”
U sobi je na stolu gorjela lampa. Vjerojatno ju je ostavio
stric Igor ili netko od ukućana, pa su se u žurbi oko
blagdanskih priprema zaboravili vratiti. Sobno svjetlo,
tako osobno, tajnovito, koje zna za osamljenost i misli strica
Igora, mamilo je neodoljivo.
“Nije mi zabranjeno dolaziti ovamo”, pomislio je
dječak. “Reći ću da smo se igrali skrivača. A vrata su bila
odškrinuta.”
Polagano je obišao sobu pozorno gledajući ormare,
police s knjigama, radni stol. U kutu je glasno otkucavao
starinski sat s njihalom, kao da je odmjeravao ono kratko
vrijeme koje mu je dopušteno da ondje nezamijećeno
boravi.
Želio je otići, napravio je tri koraka prema vratima; bio
je uznemiren. Shvatio je da su sve knjige ovdje - knjige
kemičara.
Iste one koje ima otac. Samo ih stric Igor ima više, otac
je znao samo njemački, ovdje su knjige i na engleskom i
francuskom. Dječak je skinuo s police jednu - da, isti onaj
žig zatvorene knjižnice Instituta.
Njegov otac, kad je radio kod kuče, sklanjao je sve
papire nakon posla. Ako je dječak trebao uči u njegovu
sobu, prvo bi pokucao, a otac je okretao papire na kojima
je radio. Stric Igor ostavio je svoj stol kao da je izašao samo
na tren; šalica s čajem, filigranski naoštrena olovka na
listovima. Ispisane stranice, glomazno pčelinje saće
formula išarano popravcima.
Dječak se okrenuo. U njemu se miješalo razočaranje i
nejasna nada. Stric Igor nije mogao biti očev kolega. Ali je
bio. Knjige su svjedočile da je on samo civilni znanstvenik,
jedan od stotinu u Gradu.
 Iznenada je dječak primijetio da između krila od vrata
ormara, poput kuta označivača u knjizi, strši maleni trokut
odjeće. Vojno zelen. Sa zlatnim izvezenim listovima.
Vjerojatno rukav.
Dječak je povukao za taj kraj, no vrata su bila čvrsto
zalupljena.
“Reći ću da sam se želio sakriti u ormaru”, odlučio je.
“To mi nitko nije zabranio.”
Dječak je polagano otvorio vrata.
Od svjetlosti lampe u ormaru, kao unutar špilje u koju
se s bakljom spustio lovac na blago, rasplamsavao se sjaj.
Plamtjeti su ornamenti zlatnog veza. Gumbi su sjajili
poput zlata. Zlato, grimiz, čelik i srebro - razno ordenje:
zastave i zvijezde od krvavocrvene cakline, sivi čelični srp
i čekić, plugovi i bajoneti, vojnik s puškom; zlatni klasovi i
lišće, zlatna slova L E nj i N.
U ormaru je visjela uniforma. Sva u teškoj okrugloj
ljusci ordenja i medalja od prsa do pupka. Na epoletama
svjetlucale su velike zvijezde general-majora.
Uniforma je bila malena, gotovo dječja, baš za strica
Igora. Bez ordenja vjerojatno bi izgledala komično. No
odsjaji zlata, rubina, safira obdarili su je nadnaravnom
snagom. Dječak nije mogao sebi predstaviti što je morao
napraviti čovjek da zasluži tolika odličja. Je li on uopće
čovjek? Junak? Više biće?
Vojna kapa na polici. Remen. Par čizama.
Drugi stric Igor. Istinski. Onaj koji ima pravo na
poseban život.
 Dječak nikad nije vidio takve dragocjenosti izbliza.
Prešao je prstima po zlatnim, srebrnim, rubinastim
hladnim i teškim ljuskama. U zrcalu, pričvršćenom za
unutrašnju stranu vrata, odražavalo se smeteno, zbog
rastresenosti tuđe lice.
Iz uniforme ukrašene ordenjem, s kojim se stapala u
jednu cjelinu, zračila je čista, apsolutna snaga. Dječak se
nije mogao suzdržati. Više nije mislio o tome da ga mogu
uhvatiti, kazniti, zabraniti mu ići k stricu Igoru. Toliko je
želio biti dijelom te moći, osjetiti sebe - u njoj da je skinuo
uniformu s vješalice i neočekivano spretnim pokretima,
kao da ih je ukrao od vlasnika, uvukao ruke u rukave.
Ramena su mu se savila od težine. Pod uniformom
trebalo je stajati kao pod osovinom za dizanje utega u
sportskoj dvorani. No ta težina bila je neopisivo ugodna,
istovremeno je opterećivala i štitila, obavijala svilenom
tankom podstavom.
Dječak je stajao i nije se prepoznavao, kao da nije
odjenuo tuđu odjeću, već tuđe crte lica, karakter. Poznati
reljefni simboli na ordenju, koje je od djetinjstva usvajao,
kao da su ga učinili dijelom nečeg nemjerljivo većega,
obuhvatnijeg, kao što je zvjezdano nebo.
Zakoračio je prema zrcalu. Zaslijepljen dragocjenim
svjetlucanjem, gotovo slučajno primijetio je vojničke
ambleme na reverima uniforme.
Ne tenkove.
Ne propelere.
Ne ukrižane topovske cijevi.
Zmiju i kalež.
 Zlatni kalež oko kojeg se omotala zmija, podižući glavu
kao da želi iz njega piti - ili kao da čuva zabranjenu
posudu.
Nikad nije vidio takav amblem. Nije znao što znači.
Među zvijezdama, srpovima, čekićima i bajonetima,
oružju rata i oruđu rada spojenih u jedno, kako mu se
činilo, samom poviješću njegove države i zato utisnutih na
ordenju, zmija i kalež bili su kao iz nekog drugog, drevnog
svijeta kada je čovjek tek započeo davati imena
sazviježđima. Dječak je odjednom shvatio kako je upravo
taj neprimjetni, nepoznati simbol - ključan; on - skriven,
tajanstven - objašnjava ordenje, generalsko zvanje,
znanstveni put strica Igora, povezuje sve to u tajnu
povlaštenosti, moći i snage.
Dječak je oprezno skinuo uniformu i objesio je nazad u
ormar, ostavivši kut rukava da strši između krila vrata.
Opsjednutost veličinom nije nestala. Blažena težina.
Savršena sigurnost.
Pronašao je svojeg idola. Svoj put koji vodi ka tome da
postane poput strica Igora.
Zmija i kalež.
Četiri godine kasnije dječak je bio najbolji učenik iz
kemije. Bio je maturant. Otac je rekao da će otići do strica
Igora da porazgovaraju o budućnosti. Dječak je naslućivao
da otac, dobri otac, mekušac, kako ga je nazivala majka kad
je bila ljuta, ne želi da on ponovi njegovu sudbinu vječnog
drugog, rezerve. A majka uopće nije htjela da sin postane
muževa kopija. Spremni su bili predati ga onome koji
umije stvarati sudbine, mijenjati ih na bolje, uzdignuti ih
do nedostupnih visina. Dječak je osjećao i odbačenost i
radost. Njihova žrtva bila mu je slatka. Već je shvatio kako
su zmija i kalež, amblem vojnih liječnika, na uniformi strica
Igora samo krinka. On nije liječnik. On ne pravi lijekove.
Mnogo toga u njihovom Gradu nije bilo onakvim
kakvim se činilo i dječak je, odrastajući, to prihvatio ne
srameći se, sa spremnošću koja je začudila njegove
roditelje.
Pripremao se za najdetaljnije ispitivanje, temeljito
pripremao odgovore računajući da će pokazati svoje
znanje. No stric Igor postavio je desetak prilično
jednostavnih pitanja, kimnuo i rekao:
“U redu, dobro.”
Dječaku se učinilo da ga stric Igor proučava. Gleda ga
pomalo rastreseno, ravnodušno, važući stvari o kojima
dječak ništa nije znao niti ih je mogao zamisliti.
Pozdravljajući se na hodniku, stric Igor je kao uzgred
rekao:
“Napisat ću preporuku za specijalni fakultet.2 No uz
jedan uvjet. Neka dođe sutra ujutro na treći ulaz. Izdat ću
mu propusnicu.”
I roditelji i dječak su se zaprepastili.
Treći ulaz Instituta!
Bila su samo tri. Svatko je u Gradu znao za njih.

2 Specijalni fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije na koji se nije moglo

upisati redovnim putem, prijemnim ispitom. Takvi fakulteti bili su u sklopu
vojske, državne sigurnosti.
 Prvi, sa širokim vratima za automobile i izlizanim
turniketima za radnike. U velikom redu stajali su ljudi koji
su čekali na propusnicu, netko je gluhim internim
telefonom pokušavao uspostaviti vezu. Dokumente su
provjeravali trbušasti čuvari paravojnih snaga s
revolverima u istrošenim futrolama, smrdjelo je na
dosadu, znoj, kiseli šči iz kantine.
Kroz Drugi ulaz otac je išao na posao. Ostakljeno
predvorje Instituta bilo je zaklonjeno čvrstim valovitim
zavjesama, a tek kad bi se na tren otvorila vrata, vidjelo se
sivo mramorno predvorje, čuvari u sivim sakoima.
Kartonske propusnice kojima si ulazio na Prvi ovdje nisu
bile valjane. Samo one kakve je imao otac: s fotografijom, u
tamnoj knjižici od dermatina.
A Treći... Treći ulaz bila su jednostavno željezna vrata
sa zvonom. Vrata od opeke ispod zabata, bez prozora.
Odnekud su svi znali da ona vode isto kamo i druga dva
ulaza: u unutarnji perimetar Instituta, grad u gradu.
Nasuprot Trećeg bilo je zabranjeno zaustavljati se
automobilom, odmah bi prilazio prometnik. U blizini nisu
gradili ništa što je bilo više od dva kata.
No u čijoj je nadležnosti bio Treći, tko je dočekivao
pridošlice iza vrata - to nitko nije znao. A tko je znao, šutio
je.
“Na Drugi”, njegov je otac pitao, ili ispravljao.
“Ne. Na Treći”, odgovorio je stric Igor blago se
osmjehujući. “U jedanaest.”
Dječak je osjetio da taj odgovor naživo raskida niti koje
ga povezuju s roditeljima. Otac nikada nije bio iza Trećih
vrata. Nije se mogao ni nadati da će ondje ikada biti. A eto
on će biti.
Sutra.
U jedanaest.
Ujutro mu je otac dao svoj ručni sat. Dječak je želio da
čitav svijet zna kamo ide. No, kao za inat, prolaznika je bilo
malo, a ulica pored Trećeg i inače je bila prazna. Barem
jedan pogled s prozora, iz autobusa u prolazu!
Kazaljka za sekunde se žurila. Dječak je stavio prst na
zvono. Stisnuo. Gumb je bio jako krut. Tišina. Odjednom
mu se učinilo da se može još okrenuti, otići, ocu i majci, u
prijašnji život. Osvrnuo se. Prašnjava ulica. Nekakav
visoki odrpanac u crnoj, prljavoj jakni zaustavio se na uglu
i gleda; odakle se ovdje pojavio, to je Grad, ovdje nema
lutalica? Dječak je stisnuo zvono što je mogao jače. Unutra
se začula oštra zvonjava, nalik na alarm.
Namrgođeni i iznenađeni zastavnik uzeo je njegovu
novu putovnicu, prepisao ime i prezime na propusnicu.
Gurnuo prema njemu žutu bilježnicu sa zgužvanim
kutovima: potpiši se. Nazvao je telefonom, zavrtjevši dvije
brojke na brojčaniku: 2.-8.
Prišao je drugi zastavnik i rekao: slijedite me. Na
epoletama imao je onu istu zmiju i kalež. Srce mu se steglo
od diskretne blizine tajne. Hodnik. Vrata tapecirana
umjetnom kožom. Uski prolaz kroz dvorište, ograđen
zidom od opeke; iza njega netko cvili. Možda pas? Sljedeća
vrata. Izlizani linoleum na podu. Ustajali miris
neprozračene učionice nakon ferija. Prozori koji gledaju
samo na visoke zidove od opeke. Labirint. Postalo mu je
hladno. Već je bio izgubljen u prostoru, više se nije mogao
orijentirati gdje je bila ulica.
Protuprovalna vrata. Velika prazna soba. Tragovi na
tapetama - ovdje su prije bile police. Dječak je bio zbunjen
i uznemiren. Gdje su uređaji, gdje je laboratorij, gdje je,
naposljetku, tajna?
Na vratima nasuprot njemu pojavio se stric Igor u
jednostavnoj plavoj kuti. Još jedan stric Igor. Pozvao ga je
dvama prstima: pođi za mnom. Mračnim, prašnjavim
hodnikom dospjeli su do svlačionice, gdje su bili neobični,
široki metalni ormari za odjeću, sa strane je bila tuš-kabina,
glave tuševa veličine glave suncokreta.
“Nekad smo se ovdje preodijevali”, rekao je stric Igor.
“Dalje je čista zona. Ovo mjesto više ne postoji. Na papiru
je ova zgrada odavno uništena kako bi se izgradila nova.
Ali graditelji kasne s radovima. Shvaćaš, nema ovog
mjesta. Zato te i mogu ovamo dovesti.”
Dječak je stajao slušajući svaku riječ.
“Tvoj otac je dobar kemičar”, rekao je stric Igor. “No on
se boji onoga što istražuje. Boji se. Zato ga ja nikad neću
uzeti u svoj laboratorij. A bojiš li se ti?”
“Ne”, odgovorio je ne stigavši ni razmisliti.
“Otvori posljednji”, stric Igor pokazao je na malene
ormare.
Dječak je otvorio. Unutra, stisnuto stijenkama, bilo je
nešto: zeleni sintetički lateks spojen s protuplinskom
maskom. Izvukao ju je, tešku, sklisku od talka, nalik na,
kako mu se činilo, krljušt prošlogodišnje zmijske kože.
“Obuci se”, rekao je stric Igor.
 Nekako je uvukao noge u gumene nogavice, nabacio
skafander na sebe. Grlo mu je stisnuo kruti i čvrsti
ovratnik. Manžete su stegnule zapešća. Jedva je disao,
maglilo mu se pred očima. Ruke strica Igora ispravile su
mu leđa, zakopčale šav duž kralježnice, zavezale
remenčiće na nogama - ostao je unutra, u gumenoj utrobi,
kao živo djetešce u trupu crknutog reptila.
“Okreni se. Pogledaj u zrcalo”, dopirao je kao izdaleka
glas strica Igora.
Nezgrapno je zakoračio, kao da tek uči hodati,
premjestio je glomazne čizme. Očajno je želio van iz
gumenog trbuha, iz njegova skliskog, umrtvljujućeg
zagrljaja.
“Pogledaj se”, ponovio je iz dubine stric Igor.
Kroz zamagljeno staklo maske jedva je našao zrcalo.
Gledalo ga je čudovište. Jeziva močvarna nakaza tupih
okruglih očiju, bez usta, bez lica, tuđa čitavom živom
svijetu, nesvjesna sličnosti i srodstva.
On. Drugi on.
Poseban. Neprepoznatljiv.
Odjednom je dječak osjetio neizrecivi mir, najveću
zaštitu koju mu je pružio taj skafander.
Gumeni nabori više nisu pritiskali. Grlo se naviklo na
stisak ovratnika. Dječak je stajao ne osjećajući težinu
mnogih kilograma gume, kao da je lebdio. Ono u zrcalu je
bio on, i želio je da se to sjedinjavanje nastavi. Bilo je
uzbudljivije od uniforme strica Igora ukrašene ordenjem,
nešto najjače što je dotad u životu osjetio.
U tom odijelu ničega se nije bojao. Kao ni stric Igor.
 Kad je dječak izašao van, znojan, zajapuren, premazan
talkom i nekakvom skliskom mašću, savršeno sretan,
stricu Igoru raširio se osmijeh na licu i potapšao ga je po
ramenu.
“To je naše staro odijelo. Započinjali smo s takvim.
Hajde, otpratit ču te. Napisat ču preporuku. Ako završiš s
odličnim - uzet ću te k sebi.”
Skamenio se, nije mogao vjerovati. Stric Igor nježno ga
je pogurnuo spuštajući ruku na znojava mu leđa: idi, idi.
 4.

Potpukovnik Šeršnjev uzeo je slobodan dan. Išao je

proslaviti sinov rođendan. Šesnaest godina. Maturant.
Žena ga je napustila nakon trećeg službenog puta na
Kavkaz kad su Maksimu bile tri godine. Sad je u drugom
braku, a Maksim ima polusestru. Šeršnjev je želio vjerovati
da ga je od Marine rastavio rat. Obična oficirska priča, nije
bio ni prvi ni posljednji. Tih godina u njihovom odjelu bilo
je mnogo razvoda. Država je živjela kao da nije bilo
nikakvih borbi na njezinom teritoriju. Žena se, ponavljao si
je Šeršnjev, jednostavno priklonila većini koja nije željela
znati za krv i blato, za vojničku patnju i žrtvu.
Ipak, nije uspio uvjeriti sebe do kraja, i to je
uznemiravalo Šeršnjeva koji nije trpio neodređenost.
Nije požalio ni zbog čega što je napravio u tom ratu - i
u onima koji su uslijedili.
Bio je samo jedan slučaj koji je Šeršnjev smatrao
najvjerojatnije pogrešnim, kobnim. Nije mogao naći bolje
riječi. Pogrešnim - ne u moralnom smislu, nije ga mučila
grižnja savjesti. Ako bismo govorili isključivo o moralu, on
bi ponovno postupio isto. Ipak, osjećao je nekakvo
narušavanje, nekakvo iščašenje sudbine, koje je neizravno
dovelo do ženinog odlaska i postupnog gubitka kontakta
sa sinom, što je rezultiralo, kako se činilo Šeršnjevu,
njegovom preobrazbom u otuđenu, asteničnu vrstu
mekušca.
 Marina je bila suviše, gotovo do vidovitosti
tankoćutna, mogla je nešto predosjetiti, ugrabiti iz zraka -
i to saznanje svjesno ili nesvjesno predati sinu. Nije im
zabranjivala da se susreću, naprotiv, sama je ponekad
molila da dođe, provede dan s Maksimom. No Šeršnjev je
osjećao da se sin nije samo udaljio, već da je i odrastao; kao
da je znao nešto o ocu što nije trebao znati i kao da je
ponekad zapitkivao želeći okrenuti čitavu stvar na svađu,
grubost: oče, tko si ti zapravo? Koje je tvoje istinsko lice?
Što si radio u ratu?
Pomisao da postoji nešto čega bi se stidio, Šeršnjev je
kategorički odbijao. Smatrao je da je njegova savjest čista.
No, ipak, desetak se puta vraćao u mislima na onu noć,
u onaj brodski kontejner na periferiji vojničke baze, koji je
služio i kao ćelija i kao soba za ispitivanje. Prisjećao se
smrada krvi i bljuvotine; netko se od njegovih kolega
našalio kako bljuvotina i izmet neprijatelja smrde
drugačije. Prigušeno svjetlo, nag čovjek s protuplinskom
maskom na glavi privezan lisicama za zid.
Ponovljena pitanja: tko, kad, gdje. Krik, šapat,
proklinjanja, plač, cviljenje.
Poručnik Evstifejev stišće crijevo koje dovodi zrak u
masku.
Poznati osjećaj moći: pretvoriti zatvorenika u
anonimnu lutku s gumenom bezobličnom glavom, prisiliti
nago, mukama izloženo tijelo da odgovori na ritmični i
neumoljivi jezik boli: tko, kad, gdje? Sloboda da se ne
sakrije lice osnažuje tu moć čineći je iznimno osobnom te
zato posebno intenzivnom i opojnom.
 Sad je Šeršnjev tražio u sjećanju drugi izlaz iz
kontejnera, iz njegova četiri željezna zida. Nije požalio, čak
se nije ljutio zbog mučenja, zbog zgnječenih prstiju,
slomljenih rebara, od gušenja iskolačenih očiju iza
zamagljenog stakla protuplinske maske.
Ali morao je, jednostavno je bio dužan odmah
pretpostaviti kako ih agent koristi za svoj prljavi posao.
Šeršnjev je dugo tragao za terenskim zapovjednikom kojeg
mu je bilo zapovjeđeno eliminirati. Naposljetku je jedan od
agenata ukazao na navodnog zapovjednikovog vezista.
Zapravo je podmetnuo Šeršnjevu ćorak, bezveznog,
glupog adolescenta opijenog mržnjom prema vojnicima;
posljednjeg muškarca u obitelji koja je bila u neprijateljstvu
s agentovom obitelji.
No Šeršnjev je nasjeo, nedopustivo se zanio svojim
ulovom i povjerovao da zatvorenik, iako pravi balavac,
zna gdje je zapovjednikove skrovište.
Sve je bilo uzalud. Njihovo uporno mučenje. Njegov
mladalački, obredni ponos koji mu nije dopuštao priznati
da on nije taj.
Njihova oskudna domišljatost.
Njegova trpeljivost u ulozi žrtve.
Kad se naposljetku slomio i progovorio bez zadrške,
Šeršnjev je odmah shvatio kako je i kome dopustio da ga
prevari.
Dječaka su vjerojatno još mogli pokušati spasiti. Dati ili
prodati ga rođacima koji su dan i noć stajali ispred kapije
baze predajući jedni drugima izlizane papire s popisom
zatvorenika za koje se nije znalo tko ih je sastavio. Tako su
ponekad postupali s manje važnim zatvorenicima - za
živog su davali mnogo više novaca nego za mrtvog.
No Šeršnjev je naredio da ubiju mladića i zakopaju u
tajnu jamu iza cementare. Pogreška je bila suviše sramotna.
Dobro je bilo što je Evstifejev tupa i poslušna panjina;
čini se da ništa nije shvatio. Da je mladić progovorio, za to
bi saznali i mještani i kolege: glasine se ovdje brzo šire.
Vojnici su mogli uhititi bilo koga i iznuditi bilo kakvo
priznanje; to je bilo u prirodi stvari. No oficir koji bi nasjeo
glupo kao Šeršnjev na agentovu smicalicu, postao bi za
svoje ljude budala, a za druge - predmet ismijavanja;
godinama stjecani autoritet nestao bi u tren oka. Šeršnjev
nije čekao izvršenje zapovijedi. Otišao je. Pošto se vratio za
tjedan dana, upitao je narednika Kapustina, pijanca,
kurvara, dželata, trgovca zatvorenicima "je li obavljeno?”,
te je dobio očekivani odgovor "obavljeno, itekako
obavljeno, kapetane”.
Kapustin je mogao sebi dopustiti da se starijima po
činu obraća s ti. Vodio je financijske poslove s takvim
zvijezdama prema kojima su Šeršnjevljeve četiri
kapetanske zvjezdice izgledale blijedo.
Šeršnjev nije mogao kazniti agenta koji mu je
podmetnuo. Nije bio u kontaktu samo s njim. I nije bio
samo doušnik, bio je neobičan proizvod dugog razdoblja
provedenog u ratnom paklu, ratovao je na obje strane,
pokrenuo je ilegalni biznis - drugog nije moglo ni biti - s
vojnicima, sad su mu odredili dobro mjesto (iako ne sam
vrh) u novoj administraciji Čečenije. Međutim, agent je
šutio o tome kako je nasamario kapetana; nije želio da
obitelj mladića sazna tko ga je predao federalnim snagama.
Tako je Šeršnjev ostao s uzalud prolivenom krvlju. Sa
zvjerstvom koje nije ničemu poslužilo. S osjećajem da se
ponio glupo u žaru lova, uzeo štene umjesto vuka,
osramotio se pred čitavim svijetom. Protratio je teške i
velike novce na mučenje do smrti ništavnog žutokljunca.
Bilo je i takvih u Šeršnjevljevoj jedinici koji ne bi
razumjeli njegove brige, jednostavno bi rekli: jedan ko
nijedan, koga briga. Šeršnjev bi oprostio sebi da je
promašio metu. Ali nije mogao oprostiti promašaj strijelca
koji zna nanišaniti, ali ne zna razlikovati pravu metu od
lažne.
Evstifejev je poginuo pola godine kasnije. Tijekom
jednog pretresa pokosio ga je rafal iz podruma. Kapustina
su ubili ili stranci ili njegovi ljudi dok je vozio leševe u
cementaru. Šeršnjev nije smatrao da ima nečega u toj
koincidenciji. Rat je rat. Samo je, potajno, osjetio olakšanje
kad je saznao od kolega kako su nehotimični svjedoci
njegove pogreške mrtvi - Kapustin je bio prepreden lik,
njuškalo, znao je sve i svakoga, vjerojatno je shvatio kako
je agent vješto sjebao kapetana.
Mjesec dana nakon što se vratio kući, Marina mu je
rekla da je trudna.
Šeršnjev je znao razlikovati noći provedene s njom.
Kako mu se činilo, mogao je prepoznati što se događa u
seksu osim samog seksa, kakva druga značenja može imati
čulna ljubav.
 Posebno se sjećao jedne noći, odnosno kasne ljetne
večeri. Tog jutra otišli su u prirodu brati gljive, u blizini
metroa prodavale su se lisičice u košarama. No gotovo da
su ostali praznih ruku, sve su već pobrali lokalni gljivari
ranoranioci. Ostala je samo polomljena, pogažena paprat
oko panjeva, a u mahovini su se bijeljeli ostaci stručaka
lisičica.
Zato su uživali u rijeci, iznad koje se njihao viseći most,
u kupanju u njezinim brzicama neočekivano toplim i
svjetlucavim od površine do dna od jata riba. Dan je bio
veći, prostraniji, značajniji od drugih. A kada su navečer
vodili ljubav, osjetio je da se u takve dane, s posebnim
ozračjem začinju voljena, od Boga poslana djeca.
Potom je Marini kasnila mjesečnica - tjelesni eho,
lagano ljuljanje svemira. No test je bio negativan. Ubrzo
nakon toga otišao je u svoju prvu vojnu misiju te zaboravio
i most, i rijeku, i zagrljaje.
Noć po povratku bila je zatrovana jadnom, bespolnom
golotinjom koje se Šeršnjev dosita nagledao u kontejneru.
Bez milovanja, bez nježnosti. Užasno je želio svršiti,
isprazniti u ženu sve ono što mu se dogodilo; nije
primjećivao da Marina stenje od boli, a ne od sladostrašća.
Potom se Šeršnjev ponovno navikao na bespomoćno
ženino tijelo koje mu je dano u vlast; ponovno su vodili
ljubav prepoznajući sebe prijašnje. No u sebi je znao da je
Maksim začet te najmračnije, prve noći.
Jučer je Maksim napunio šesnaest. Šeršnjev je
predložio da ga s kolegama iz razreda odvede na izlet na
roštilj, nadajući se da će Maksim to cijeniti. A sin je
neočekivano za poklon zatražio da odigraju paintball na
poligonu koji je sam odabrao.
Šeršnjev je rekao “da” i unajmio autobus. Marina i
njezin novi muž nisu bili za, bojali su se ozljeda. To je bio
jedini razlog zašto je Šeršnjev pristao. Ideja mu se inače nije
baš sviđala. Maksim je znao da je njegov otac vojnik, da je
bio u pravom ratu. No nikad nisu govorili o tome; čak ni o
onome malo za što je Šeršnjev imao dopuštenje ispričati.
Nije povezivao sinovu sudbinu sa sudbinom onoga,
sad anonimnog mladića bačenog u jami kod cementare.
Ipak sama je koincidencija - ovaj je umro, a Maksim je
pozvan u život - bila suviše očita da bi je Šeršnjev mogao
ignorirati.
I eto, Maksim je zatražio da se igra rata. Zašto? Zbog
čega? Šeršnjev je podsvjesno osjećao u toj želji loše
zbližavanje dvaju svjetova, koje je praznovjerno radije
držao na međusobnoj udaljenosti. Usprkos tome što meci
u paintballu nisu pravi. Njegovi kolege, koji su ponešto
znali o njegovim obiteljskim problemima, obradovali su se:
momak je naposljetku pokazao svoju pravu bit, očevi geni
obavili su svoj posao. Igrat ćete zajedno. No Šeršnjev je bio
uvjeren da će ga Maksim zamoliti da igraju za različite
ekipe.
Sve što je napravio u životu, objašnjavao si je Šeršnjev,
učinio je radi Maksima: radi njegova mirnog života. Nije si
mogao priznati da mu je sin važan i potreban samo kao
izgovor. Sad je čekao neku osvetničku smicalicu, rikošet iz
prošlosti.
Ali nije mogao odbiti.
 Budući da je primijetio reklamni panel - Teritorij X,
poligon za paintball - Šeršnjev je skrenuo s ceste. Prije puta
nije imao vremena proučiti kamo zapravo idu. Vjerojatno
se radilo o napuštenim skladištima ili starom sanatoriju
koji su pretvoreni u komičnu scenografiju (za znalce)
ratnih poprišta ili svijeta nuklearnih postapokalipsa.
Šeršnjev je vidio Grozni nakon dva vojnička pohoda.
Predgrađa Damaska bombama sravnjena sa zemljom.
Spaljena sela. Unaprijed bi osjetio bahatu superiornost
neke osobe, u čitavoj svojoj biografiji, od škole do službe,
naučio je gledati na nasilje kao na izvor smislenog iskustva,
prije svega, poštivati njegovu autentičnost, njegove
istinske neprolazne tragove.
Pogledao je u retrovizor sina i njegove prijatelje.
Balavci. Žutokljunci. Punoglavci. Osjetio je iznenadnu
želju da im zabije nos u pravo smeće i blato, da skrene s
ceste ne u nekakvu prigradsku utabanu šumicu, već u
opustošeno selo nakon čistke, u kojem nije ostalo ni žive
duše, niti dobrosusjedskih prozirnih tajni jer su sva vrata
izbijena, zavjese strgane, ormari izvrnuti te su u svaku
pukotinu zavirile oči vojnika.
Sablast opustošenog sela izazvala je i izvukla na svjetlo
zao, nepopustljiv osjećaj dobro organiziranog prepada.
Koliko su se puta dovozili tako, prvih godina isključivo u
oklopnim vozilima, a zatim i u autobusima, provjeravajući
svoje oružje, pripremajući se za opkoljavanje i upad! Čak
je pogodio bit, ritam ovog osjećaja u pjesmi koju im je čitao
na tečaju engleskog jezika na vojnoj akademiji zajedljivi
starac - profesor koji je poznavao legendarne ilegalce iz
vremena Cambridgeove petorke.3 Poezija uopće nije
zanimala Šeršnjeva. U školi je na stihove gledao kao na
kaznu, raspršivali su se u njegovom pamćenju poput
pljeve; nije mogao razumjeti zašto ih ljudi pišu, kakav je to
čudan hir. A ove - jedine u životu - zapamtio je bez
ponavljanja, tako su precizno sjeli na reljef njegove duše.
Sad ih je prošaptao sebi u bradu, radujući se, kao i obično,
što može prepoznati nešto svoje u zvukovima tuđeg jezika:

O what is that sound which so thrills the ear

Down in the valley drumming, drumming?
Only the scarlet soldiers, dear,
The soldiers coming.

O what is that light I see flashing so clear

Over the distance brightly, brightly?
Only the sun on their weapons, dear,
As they step lightly.4

Šeršnjev je želio nastaviti, no zaustavio se. Stigli su.

3 Jezgra sovjetskih agenata u Velikoj Britaniji koji su prenosili informacije SSSR-u

tijekom Drugog svjetskog rata i početkom pedesetih godina dvadesetog stoljeća,
(op. prev.)
4 O, što se to čuje što tako uzbuđuje sluh / Kakvo to u dolini bubnjanje, bubnjanje?

I Samo skerletni vojnici, draga, / Vojnika stupanje. // O, kakvu to svjetlost

vidim tako sjajnu i jasnu / Na daleko blista, blista? / Draga, samo sunce s oružja
čista / Kao njihov korak lak. (W. H. Auden, CCXXIV”, antologija poezije
Svjetionik na Otoku, izabrao i prev. Tomislav Sabljak, Fraktura, 2020.)
 Poligon za paintball nalazio se u nekadašnjem
pionirskom kampu.
Šeršnjev se nadao da neće morati igrati među
kontejnerima. Jednom se s kolegama izvukao s posla, otišli
su na paintball opustiti se, no ispostavilo se da poligon
simulira bitku u luci. Jeftino i jednostavno skupiš otpisane
kontejnere po cijeni starog željeza, razmjestiš ih po terenu,
i eto ti labirint. Vlasnici su rekli da mnogi tako rade,
najjeftiniji je način, najveći trošak je najam zemlje. Njegovi
kolege, koji su bili u tom ratu, ironično su se nasmiješili,
lupili kundacima po rebrastim stranama - prazni
kontejneri glasno su odjekivali; Šeršnjev je uživao u tom
žilavom zajedništvu o kojem nije imalo smisla naglas
govoriti. Ali nije se želio igrati s Maksimom u takvom
ambijentu.
No dobio je nešto drugo.
Pionirski kamp. Prepoznatljiv, tipičan. Šeršnjev je bio u
jednom takvom - na teritoriju očevog garnizona - u
djetinjstvu. Stražarska kučića pored vrata. Jednokatnice
oličene žutim krečom, koji se mogao sastrugati, razrijediti
vodom i pretvoriti u prljavu tekućinu kojom su jedni druge
prskali iz limenki. U travu zaraslo vježbalište sa stupovima
za zastavu. Lenjinova bista premazana srebrnom bojom
koja malo odudara. Niska sauna od opeke. Cvjetnjaci od
guma ispred upravne zgrade. Zvučnici na stupovima...
Osjetio je dim - malo podalje palili su vatru kako bi
napravili privid borbe. Maksim je otišao u ured, želio je
sam platiti borbu, makar očevim novcima. Prijatelji su
čekali pored autobusa. Šeršnjev je mislio da će svi pripaliti,
no nitko nije pušio. Jedino je on izvadio cigaretu, povukao
i otpuhnuo, tjerajući od sebe loš predznak koji je pobudila
zagledanost u dva sloja, dva perioda u njegovom
pamćenju.
Eno ga, zapovjednik pionirske čete. Igrali su u kampu
Bljesak,5 koji su iščekivali čitav dan; puzali su skrivajući se
iza neravno podšišanih grmova do stožera Plavih, koji se
nalazio u dvanaestom korpusu, osluškivali upute njihova
generala, načelnika pionirskog odreda Venje Valjkova,
smišljali kako će utrčati i otrgnuti tankim koncem ušivene
plave komade tkanine, a protivnici će tad u bijesu sjesti na
pod baš ondje gdje ih je zatekla iznenadna smrt.
A ovdje - gle ti čuda! - iste asfaltne stazice, zapušteni
grmovi, žute zgrade, sauna od crvene opeke. Panoi s
crveno-bijelim parolama bili su probušeni mecima,
spaljeni. Na stupu visi ručno izrađeni transparent s
iskešenim vukom. Isti kamp, isti natpis mladi lenjinist u
polukružnom luku nad vratima. Samo je šuma bila
drugačija, nije bila prorijeđena borova, već gusta
bjelogorična, uvijena, izvijena nutarnjom gravitacijom
planina. Nedaleko teče silovita planinska rijeka, i njezin
huk nalik je na glasove onih koji su sad zauzeli kamp: kao
da je netko sakupio, stopio u jedno sve tuđinske zvukove
koji su probijali bubnjiće.
On je zapovjednik jedinice, male skupine. Njegov
posao je sad bio promatrati jer je sve već bilo riješeno,
obrađena krunica u izrezbarenoj kutijici već je predana,
drvena, grubo ispolirana krunica, drvo koje tako dobro

5 Sovjetska i ruska vojna igra, simulacija ratnih akcija, nalik na vojne vježbe, (op.
prev.)
upija aromatično ulje prigušujući slabi miris specijalnog
preparata...
Šeršnjev je bio jako iznenađen kad su mu dali da vidi
plan koji je smislila uprava. Oprezno je rekao da bi bilo
jednostavnije navoditi raketu ili napasti helikopterima.
Nije želio riskirati živote svojih ljudi u operaciji koja je
trebala nekome priskrbiti znanstvenu titulu, niti radi
terenskog ispitivanja pretpotopnog oružja koje smrdi na
farsu - mogli su jednako tako tražiti da gađaju strijelama ili
da se bore bodežima. No sad je doslovno osjećao pokrete
kuglica krunice u kutijici, kako tuđe ruke otvaraju
poklopac i vade bisere nanizane na grubu nit, lažan,
podmetnuti dar vrtjet će ih među svojim prstima, nakon
čega će uslijediti cviljenje i oštar, onaj koji ne zna za stid,
krik.
Kad je čovjek koji se preživao isto kao dječak kojeg je
mučio, dugo traženi neprijatelj, terenski zapovjednik, a u
nedavnoj prošlosti - predsjednik kolhoza Zora,
Šeršnjevljev vršnjak, zacvilio u svojoj nesreći, major je
izrekao pogansku, bogohulnu, bijesnu hvalu Stvoritelju -
stvoritelju te neprimjetne smrti, koja je natopila krunicu.
Dobio je orden i viši čin. No nakon toga počeli su ga
pomalo zanemarivati, kao da su ga odložili u stranu, poput
instrumenta koji je opravdao svoj neobični oblik, ali koji
nije bio baš potreban. Na uobičajene zadatke slali su češće
druge, a nije ni bilo više operacija takve specijalne vrste. U
svakom slučaju, ne u njihovom odjelu.
Drugi su ga polagano ali sigurno prestizali u činovima,
nagradama, u neformalnom poretku operativaca. Karijera
mu je bila obilježena onom tajanstvenom tvari o kojoj nije
ništa znao, premda je uoči napada potpisao zasebnu izjavu
o tajnosti podataka - kao dodatak onoj redovitoj. Negdje na
vrhu smišljali su se tajni zadaci i izricale naredbe. Negdje
u laboratorijima njihova odjela kemičari su, mislio je
Šeršnjev, nastavljali praviti preparate. Potpukovnik je
čekao trenutak u kojem će se jedno poklopiti s drugim:
naredba i preparat, on - i sljedeća meta.
Šeršnjev je dovršio cigaretu i zgazio opušak. Odluka je
došla sama od sebe: danas će dopustiti sinu da ga ustrijeli.
Ne da ga ubije, ali da ga rani. To je potrebno. Neka Maksim
vidi krvavu boju na očevom tijelu, neka osjeti radost i
neugodu. Ta crvena mrlja, taj uspješan pucanj postat će
njihova prva priča za odrasle koje će se potom prisjećati -
kako sam te vješto, ah, kako si ti mene.
Šeršnjev je navukao kombinezon za igru. Podijelili su
se u ekipe. Od jedne se očekivalo da jurišaju na “bazu” -
stari odred korpusa, a od druge da se brani. Šeršnjev se
prijavio u onu koja je napadala. Imat će više žrtava. Želio
je nekako dati upute sinu, no dok je birao riječi Maksim je
već spustio vizir šljema i pokazao mu dva prsta - V,
pobjeda.
I ponovno je Šeršnjev ležao iza drveća gledajući žute
niske zgrade. Puzao je, pucao i zapovijedao svojim
podčinjenima - lijevo, desno, zaobiđi. Naravno, igrao je
trećinom, četvrtinom svoje snage, namjerno promašujući
ili propuštajući uopće pucati. Mogao je potući ovdje sve za
deset minuta, čak i s nezgrapnomi nepreciznom paintball
puškom. No glupirao se, pokušavajući slomiti, prevladati
godinama utrenirane navike i prisiljavajući se namjerno
promašiti. Šeršnjev je pogledom tražio gdje bi mogao biti
Maksim, nekoliko je puta, činilo mu se, primijetio njegovu
figuru u otvoru prozora, njegovu kacigu s brojem jedan.
Svi su imali jednake uniforme, kacige također, te ga je
uznemiravalo to da može pogriješiti, dopustiti da netko od
njegovih igrača “ubije” ili “rani” njegova sina; neprimjetno
je usmjeravao igru onamo kamo je želio.
Oni koji su se branili povukli su se unutar zgrade.
Šeršnjev je pretrčao, pribio se uza zid, oslušnuo i bacio se
kroz prozor. Želio je doći do sina neozlijeđen, istodobno
prorijediti njegovu ekipu, kako bi Maksimova pobjeda
izgledala značajnija.
No ispostavilo se da su uski hodnici pretrpani
metalnim krevetima, noćnim ormarićima, stolcima. Ni
njemu ovdje nije bilo jednostavno. Šeršnjev je ušao u ritam
i bijes akcije, a da to nije ni primijetio. Oborio je jednog
preciznim pogotkom ravno u vizir šljema, po kojem se
razlila crvena boja. Rafalom je pokosio po nogama,
smaknuo drugoga. Protivnik je uzvratio hicem koji je
završio u zidu pored njegove glave.
Kako bi odvukao pozornost, Šeršnjev je bacio u hodnik
leđa stolca. Zatim je skočio. Perifernim vidom vidio je
pokret sa strane, u praznoj sobi. Ispalio je rafal, gotovo iz
neposredne blizine, znajući da na takvoj udaljenosti udari
kuglica jako bole, ali se više nije mogao zaustaviti. Gađao
je onako kako bi gađao u pravoj borbi, odozdo, vertikalno
od prepona do vrata, zatim je otrčao dva koraka da
dokrajči, nanišanio je...
Nije bilo pucnja.
 Metaka u šaržeru paintball puške bilo je manje nego u
običnoj automatskoj pušci.
Na kacigi igrača bio je broj i. Maksim je pao poleđice,
poprskan umjetnom krvlju, stenjao je i pokušavao otpuzati
odgurujući se nogama o skliski linoleum. Boja je samo
malo štrcnula na plastični vizir kacige. Odatle su gledale
Šeršnjeva oči lude od boli i straha.
Šeršnjev je mogao još sve ispraviti. Kleknuti. Zagrliti
ga, priviti ga uza se. Tražiti oprost. Objasniti što se s njim
dogodilo, priznati da je to bila loša ideja - igrati paintball s
profesionalnim vojnikom. No ona ista zla sila koja je
rukovodila prstom na obaraču i koja se rado odazivala na
ritam marša - Only the scarlet soldiers, dear, the soldiers
coming - okrenula je Šeršnjeva i on je otišao dalje. Njegov
sin nije mogao tako jecati, tako se bojati. Ono što je još
važnije - nije imao pravo tako gledati oca.
Šeršnjev je izašao u hodnik. Protivnika više nije bilo.
Pobijedio je u borbi koju je želio izgubiti.
U džepu kombinezona nečujno je zavibrirao telefon.
“Ti? Sutra, u osam u Upravi. Razumio? Ako da,
poklopi.”
 5.

Liječnici u bolnici odnosili su se prema Kaljitinu s velikim

poštovanjem. To nije bilo samo zbog toga što je plaćao
skupo osiguranje. Liječnici su smatrali da je Kaljitin njihov
bivši kolega i isprva su očekivali stalno zanovijetanje. No
ispostavilo se da je idealni pacijent: nije bio živčan, nije
postavljao pitanja, nije zvao dežurnu medicinsku sestru
noću, lako je podnosio procedure.
Mislili su da se ne boji.
Kaljitin se bojao. Baš kao samo jednom u životu, jedne
od dugih zima u djetinjstvu. Tek su doputovali u Grad,
dobili dvosobni stan s kuhinjom i kupaonicom - činio mu
se ogroman nakon kutka u komunalnoj zgradi. Krenuo je
u novu školu - ondje su svi bili, poput njega, novajlije, nije
bilo, kao u starom razredu, kršnih ponavljača koji su
maltretirali druge učenike. Život se činio jasnim i
obećavajućim.
Odjednom se s ocem i majkom počelo događati nešto
neobjašnjivo. Navečer su roditelji iz nekog razloga
pokrivali loncem telefon - imali su sad svoj telefon - te su
se zatvarali u kuhinji. Tamo je živahno šumjela voda koja
se slijevala u sudoper, glasno i svečano su dopirali glasovi
s radija: danas čitava država... A glasovi roditelja jedva su
se čuli: tuđi i udaljeni. Skrivao se u hodniku iza bakine
stare bunde, koja se linjala, pokušavajući razabrati barem
pokoju riječ.
 Majka je bila kirurg. Još je donedavno ponosno
govorila kako je dobro opremljen njezin novi operacijski
odjel. Sad je željela napustiti sve bez odlaganja. Otac ju je
nagovarao da ostanu.
“Ti imaš moje prezime”, rekao je tiho.
“Misliš da nemaju moj osobni dosje?” odgovorila je
majka.
“Sve će biti dobro”, rekao je otac oklijevajući. “Vidi,
imenovali su me za višeg suradnika. Dali su mi pristup.
Prva kategorija! Zar bih ga dobio da zbog nečega sumnjaju
u nas? Stan. Plaća. Sljedovanje. Odobrili su temu moje
disertacije.”
“Jesi li čitao što se piše u novinama?” ljutito je upitala
majka. “Liječnici-ubojice!6 Shvaćaš li da sam studirala kod
jednog od njih?”
Otac je zašutio. Zatim je rekao: “Igor će pomoći.”
“Sve dok i njega ne uhapse”, sumorno je promrmljala
majka. “Ovo je tek početak.”
Te noćne riječi drobile su ono nevidljivo, toplo, meko
što je bilo njegovim domom, ostavljale su zjapeće rupe
odakle su strujali neizvjesnost i strah. Počelo mu se činiti
da ga čudno gledaju neki učitelji - kao da znaju nešto. Strah
je postao začin svih jela, sjena svih osjećaja, eho svih
zvukova. Strah je maknuo iz svijeta parapete, oslonce,
ukrao je prvobitni osjećaj ravnoteže, oduzeo spretnost.

6 Kazneni proces protiv grupe poznatih sovjetskih liječnika optuženih za ubojstvo

niza sovjetskih lidera. Slučaj liječnika-ubojica postao je glavna točka kampanje
protiv Židova poslije Drugog svjetskog rata. (op. prev.)
 Zato je i pao u svlačionici nakon sata tjelesnog. Zapleo
se u hlače. Nespretno je zbacio s klupice tuđu platnenu
torbu. Iz nje je ispala rezervna odjeća - i svežanj zamazanih
fotografija s izgrizenim, poderanim kutovima.
Vovka Sapožok, razredni klaun, koji je stajao pored,
skočio je, pogledao preko ramena; zapanjeno zazviždao te
nepristojno i odvratno cmoknuo usnama.
Na podu je bila hrpa pomiješanih fotografija. Gole
noge, grudi, zadnjice, crno-bijela sjajna put, čarape, nojevo
perje, pamučne zavjese, sofe, cipele. Žene izvaljene
poleđice, čuče, kleče. Goli muškarci s crnim šeširima.
Tamno žbunje među debelim ženskim nogama. Spolovila
u ustima. Golotinja, ne samih tijela, već zapretane, odjećom
zaklonjene svakodnevice stvarnog života muškaraca i
žena, zastrašujuća ozbiljnost onoga što se događa tamo, na
fotografijama, kao da gledaš porod ili smrt. I - neobične,
bizarne haljine, nakit, kao iz nekog bajkovitog kazališta, iz
onostranog rituala, iz izumrlog svijeta.
Nepomično je gledao. Sapožok se primirio i nagnuo
naprijed, stisnuo je glavu uz svoje rame kao da je u
ljubavnom zanosu.
U svlačionicu su prodrli glasovi. Stariji učenici,
odbojkaški tim. Visoki, mokri od znoja, ljuti nakon igre.
Sapožok je prvi osjetio opasnost, pokušao je odskočiti, no
samo je pao na leđa, počeo je puziti po podu poput
nemirnog i malenog psa, a potom se otkotrljao i nestao
nekamo.
Stariji učenici su prasnuli u glasan smijeh, pa
odjednom utihnuli.
 “Štakore jedan”, snažan udarac odbacio je dječaka
prema klupici.
Dječak je poznavao taj glas. Sin pukovnika Izmajlova,
vojnog zapovjednika Grada. Vidio ga je s njegovim ocem u
gostima kod strica Igora. Čuo je krišom razgovor odraslih
koji su pričali da je pukovnik nakon rata poslan u
Njemačku da razmontira znanstvenu opremu i da je donio
otamo “mnogo njemu osobno interesantnih stvari”.
Zanimljivo... Dječak je shvatio da je mlađi Izmajlov
uzeo te fotografije od oca. Vjerojatno ih je krišom uzeo.
Ako ih sad nađu, ako sad učitelj uđe...
Upišao se.
Izmajlov ga je podignuo za ovratnik. Fotografija više
nije bilo na podu.
Zapovjednikov sin, crnomanjast i isturena čela, gledao
gaje, ali istodobno se i krišom osvrtao oko sebe - izgleda da
nije vjerovao svima u timu. A u blizini su bili i balavci iz
nižih razreda.
“Kažeš li kome za ovo, ubit ću te, govno jedno malo!”
Izmajlov ga je gurnuo u kut svlačionice.
Prije, dok je u obitelji vladao mir, dječak ne bi ništa
rekao roditeljima. Kako je mogao dokazati da nije želio,
nije namjeravao ukrasti te fotografije? Kako priznati da ih
je sve vidio?
Sad je dječak osjećao da čak kad bi i priznao - roditelji
ga ne bi slušali, ne bi mu posvetili svoju pozornost.
Nije im bilo do njega.
Tijekom sljedećeg tjedna Izmajlov je tri puta slučajno
naletio na dječaka navratima učionice. Samo je stajao i
gledao. Iz njegova pogleda izbijala je očeva surova priroda,
koji je također tako mirno sjedio za stolom i srdačno gledao
sugovornike, a ljudi bi nekako odmah ušutjeli, odložili
vilicu, započeli iz nekog razloga trljati prstom grlić
čokanjčića. Dječak se prisjećao crno-bijelih, pokorno
nagnutih tijela, muškaraca s crnim šeširima, Izmajlovljeve
ruke, njegova ljutog i žestokog šapata - i osjećao je kako
nije u stanju odlijepiti se od tog sjećanja.
Onda je ponovno došao dan kad se posljednji sat
tjelesnog preklapao s odbojkaškim treningom. Prije bi se
nekako izvukao, recimo, nagutao bi se snijega, u pravi tren
prehladio i ostao kod kuće. Ali sad više nije mogao. Za tu
vrstu nepodopštine bila je potrebna malena, ali ipak
nekakva snaga koje sad nije imao. Dječaka su mučili strah
i krivnja: ne bi se ništa dogodilo da nije spotaknuvši se
zakvačio Izmajlovljevu torbu.
Odslušao je sate. Potom je stao na suviše duge, loše
podmazane skije s labavim vezovima.
Skijaško trčanje.
Prvi krug je istrčao čak rado, i sam se čudeći odakle ta
ravnodušnost, ta glupava, bespogovorna spretnost tijela -
usprkos skijama u ovakvom stanju i užasu koji ga je čekao.
Zapuhao je vjetar, ionako slab mraz još je popustio, utrt,
utaban snijeg na stazama počeo se hvatati za loše
podmazane skije.
Započela je vlažna mećava. U bjelkastom vrtlogu
nestale su malene figure kolega iz razreda i školska zgrada.
Snijeg se nakupio u čvrstu grbu na desnoj skiji, dječak je
trznuo nogom, a vijci na vezovima, skupa sa
svjetlosmeđim, drvenim trunjem, ispali su iz labavih
ležišta.
Stajao je tako, bez jedne skije. Odjednom je shvatio da
u njegovom životu nema takve dobrote koja će ga sačuvati
od Izmajlova koji ga čeka u svlačionici. Ta spoznaja bila je,
kao presuda, očita i konačna; zrela. Dječak je nijemo
pozvao, zamolio mećavu, nebo, ma bilo koga: spasite me!
Čini se da svijet nije odgovorio.
Skinuo je drugu skiju i pokorno krenuo prema
svlačionici.
Na trijemu nije bilo nikoga. Odbojkaška mreža u
dvorani još se malčice njihala. Na sučevom stolcu bila je
zviždaljka. Lopta je bila u kutu.
Činilo se da je ušao u nekakvu opasnu pukotinu u
mećavi, dospio u paralelni svijet u kojem nema ljudi. da je
započeo rat, po čitavom gradu zavijale bi sirene za zračni
napad. Zar je neprijatelj neočekivano napao?
Zavirio je u kantinu. Na stolovima su bile šalice s
čajem, ostaci kruha. Miriše na zagorjelu heljdinu kašu.
Stara mačka Duska sjedi pored kante krcate ostacima
hrane i kostima.
Vrata aule bila su odškrinuta. Iza njih dopirali su
prigušeni jecaji.
...U dvorani je mračno, gori tek nekoliko svjetiljaka
ispred pozornice. Tamo su učitelji, učenici, čuvari,
kuharice. Na pozor-ničije direktor. Podiže jedinu ruku
uvis, kao da pokušava uhvatiti nekoga tko će odletjeti i
viče onim istim glasom kakvim je slao u napad svoj
tenkovski bataljon:
 “Minuta šutnje je završena! Na koljena! Na koljena!” on
prvi klekne, pa svi ostali za njim. “Prisjetimo se”,
direktorov glas je pukao. “Prisjetimo se našeg... Dragog...”,
stari, kosi ožiljak koji se pruža preko sljepoočnice i obraza
blijedi, a u lice udara zla krv. Stara kontuzija, udar
njemačke granate po kupoli tenka, ponovno ga oglušuje,
on pada, prostodušna kuharica uzvikuje:
“Ubili su ga!” i svi počinju ridati, riječi “ubili su ga” kao
da oslobađaju plač.
Netko mu stavi ruku na rame. To je Izmajlov. Zgrčenih
usta, sa suzama u praznim, luđačkim očima. Dječak osjeća
da i on sam plače. Izmajlov ustaje i nekamo teškim
korakom odluta. Ljudi se podižu, šokirani, držeći se jedni
za druge.
Iznad središta pozornice visi portret čovjeka s
brkovima. Dječak zna da je Grad utemeljen po njegovoj
direktnoj zapovijedi. Na kutu portreta je široka crna lenta.
Dječak, koji je vjerovao u besmrtnost tog čovjeka, tog
imena, ne može prihvatiti da je zapravo mrtav; smanjio se
na tijelo koje je ispustilo duh. Činilo mu se da zapravo nije
umro, da se žrtvovao na sat, na dan, da bi spriječio
Izmajlovljevu osvetu, da bi spasio njega, najništavnijeg od
svih ništavnih. Obuzima ga nezadrživi val sreće i boli, želja
da se, kao odgovor na sve to, i on žrtvuje, da čitav svoj
život, sadašnji i budući, preda blagonaklonoj sili
utjelovljenoj u tom običnom, bliskom portretu. Mahnito
rida, izlijevajući strah, plafon se ruši, svjetiljke lete pod
svodom.
Mrak. Spokoj.
 Jedak, staklast miris mokraće.
Izmajlov mu nije više prilazio. Krajem ljeta nestao je iz
Grada. Zajedno s ocem-zapovjednikom.
Otac i majka nisu se više zatvarali navečer u kuhinji i
nisu loncem prekrivali telefon. Majka je ponovno počela
hvaliti svoju novu operacijsku salu.
“Maknuli su Izmajlova”, naglašeno ravnodušno rekao
je stric Igor kad su mu došli u posjet. “Ispostavilo se da je
radio s Berijem, narodnim neprijateljem.”
Dječaku se činilo da je sve to kreirala ona dobra sila
koju je uspio dozvati. Znao je sad da je čovjek s licem na
portretu zapravo umro, umro za sva vremena. Ali
odgonetnuo je, prepoznao prisutnost one sile u stricu
Igoru, u njegovoj običnoj, svjetlucavoj riječi “maknuli”, u
kojoj se skrivala nadmoć; tajanstveno, veliko znanje o
uzroku i posljedici.
*

Kaljitina je u bolnici nagrizao taj isti dječji strah od samoće

i napuštenosti.
No nije bilo više spasonosne sile. Sve iluzije su se
raspršile, nestale kao znamenja i grbovi države u kojoj je
rođen.
Ostala je samo pacijentova poslušnost. I razmišljanja u
kojima je pokušavao racionalizirati svoj strah, naći put i
oslonac za bezuvjetnu, a ne iluzornu nadu.
...Kaljitin je odložio novine koje je čitao. Nije volio čitati
s ekrana, oči bi se umarale suviše brzo, stoga je čitanje
tiskanih novina učinio dijelom svoje slike o sebi;
umirovljeni konzervativni znanstvenik, emigrant, koji nije
mogao dostići one visine koje je dosegao u svojoj
povijesnoj domovini, pa se povukao.
A i instinktivno se bojao kompjutera, smartphonea,
koji su skupljali i čuvali metapodatke; pokušavao je ne
koristiti virtualne tražilice koje bi pamtile upite; nije
vjerovao ni VPN-protokolima ni šifriranju.
Samo anonimni papir - svježe tiskano izdanje, kupljeno
na kiosku.
Sad mu je bolničko osoblje donosilo novine, s
poštovanjem zadirkujući usamljenog starca: tko bi još
mogao tako mirno listati isprazne stranice vijesti dok
postoji sumnja da ima neizlječiv rak i kada zna da će
svakog trena stići novi rezultati pretraga i konačna
dijagnoza?
Kao kemičar po obrazovanju, Kaljitin je mnogo znao o
ljudskom tijelu, ali iz jednog uskog, specifičnog gledišta:
kako to tijelo ubiti. Prilično je dobro bio upućen u
suvremene metode liječenja raka, neke od njih su u širem
smislu bile povezane s njegovim istraživanjima; pa on je
također, ako ćemo govoriti u jako grubim crtama,
proučavao ciljano uništavanje određenih stanica.
Međutim, ipak je bio laik u medicini. Apstraktno,
teoretsko razmišljanje o smrti i njezina stalna blizina u
laboratorijskoj rutini pobudili su kod Kaljitina perverznu
aroganciju tehnokrata uvjerenog da su uništavanje i
stvaranje, ubojstvo i iscjeljenje jednako mogući: sve što se
može slomiti, može se i popraviti - stvar, tijelo, duh, samo
se tim bave neki drugi stručnjaci koji će se naći pri ruci u
slučaju potrebe: obrtnici, doktori, psiholozi.
 On, koji je razvijao tvari od kojih nije bilo spasa, koji je
znao kako ujedaju te okrutne molekule, ipak je infantilno
vjerovao da je u slučaju obične bolesti spas uvijek moguć,
u pitanju je samo pravovremeno reagiranje, stvar
sredstava, napora, cijene; Kaljitin je bio spreman platiti onu
najvišu.
Mogao si je priuštiti dobru bolnicu. Dobre liječnike. Ali
to je bilo malo, premalo za čvrstu nadu. Bilo bi glupo
očekivati pomoć. Više puta mu je dato do znanja. Poziv da
savjetuje istražnu komisiju bio je oproštajni pozdrav,
nezgrapna administrativna nježnost. Znaju ili slute da će
najvjerojatnije još godinu dana biti na nogama. Nacionalna
štedljivost: iscijediti posljednje tragove paste iz tube.
Trebao je također platiti račune klinike, podmiriti dugove
jer osiguranje nije sve pokrivalo. Pa onda sahrana.
Kaljitinu nisu telefonom rekli kakav zločin komisija
istražuje. Strogo povjerljivo. Ne preko telefona. Što oni
znaju o strogoj povjerljivosti? U onoj dalekoj prošlosti
Kaljitinu bi stigao naoružani glasnik sa zapečaćenom
kuvertom u zapečaćenoj vrećici. Strogo povjerljivo... Kao
da sam nije naslutio iz novina koje trube na sav glas.
Anafilaktički šok ili njegova simulacija. Vjerojatno tvar
prirodnog podrijetla. Nije iz laboratorija, nije njegov rad. U
restoranu, iz neposredne blizine. Pred očima svjedoka.
Avantura. Nije odmah umro, držao se neko vrijeme,
šaptao je. Udaljenost? Doza? Način? Vrijeme? Posebnosti
organizma? Hrana? Uzgred, nije jasno je li stigao pojesti ili
ne, što je jeo, to novinare, naravno, ne zanima, i o alkoholu
ni riječi, glupe budale. Zanimljivo, zanimljivo... Trebalo bi
još jednom pročitati.
 Prvih godina nakon bijega Kaljitin uopće nije čitao
novine. Nisu ga zanimale vijesti. Laboratorij, njegovo čedo,
ostao je ondje, u domovini koja ga je izdala. Istraživanja su
zamrznuta, a osoblje poslano na neplaćeni godišnji odmor.
Čvrsto se nadao da će mu ovdje vjerovati, da će mu
izdvojiti resurse, dati suradnike. Obnovit će svoj arsenal,
nastaviti prekinuta istraživanja. Tajne su službe, uvjeravao
se Kaljitin, svuda jednake. Bivši protivnici iza Željezne
zavjese, koji su svojedobno doslovno zrno po zrno
prikupljali podatke o njegovom laboratoriju i koji su vidjeli
njegove tvorevine na djelu - svakako su morali shvatiti
kakav proizvod može stvoriti, odličan, perspektivan,
neprocjenjiv...
Vodila su se ispitivanja, provjere. Dugo, teško se
odlučivalo o njegovoj sudbini, a on je čitavo vrijeme čekao
i nadao se. Iscijedili su ga do kraja, dobili su sve iz njega -
osim Debitanta, njegove posljednje tajne: preparata za koji
još nije postojala potpuna dokumentacija. Kaljitin im
također nije ispričao o onom što se kod njih u laboratoriju
nazivalo ispitivanjem na modelima.
Na kraju, dobio je priliku ostati. Sakrili su ga od
špijuna. No dali su mu beznačajan, premda vrlo dobro
plaćen, posao vanjskog konzultanta za istraživanja
povezana s kemijskim oružjem.
Kao da su mu nabili na nos: napravio si sranje, sad
počisti.
Kaljitin je pokušao još jednom natuknuti kako bi
mogao obnoviti svoj rad.
Obećali su mu da će ga u tom slučaju izvesti na sud.
 Tek tad shvatio je da s njim veoma oprezno postupaju,
kao s kemijski opasnom tvari, kao sa zaraženim
predmetom. Stavili su ga u izolaciju da ga nitko ne bi
mogao naći i iskoristiti. Na kraju krajeva, puno je jeftinije
dati mu plaću, držati ga pod kontrolom, nego se boriti po
čitavom svijetu sa svim onim monstrumima koje bi mogao
proizvesti.
Ipak, dobio je željeno priznanje od strane bivših
neprijatelja: znali su dobro koliko vrijedi i upravo zbog
toga su ga stavili pod ključ. Kao da su shvaćali - među
istražiteljima bili su vjerojatno i iskusni psiholozi - da je on,
pravi pustinjak, samo jednom u životu bio spreman na
bijeg i već je potrošio, iskoristio tu neopozivu šansu.
Prepustio se, pomirio s patnjom i nemogućim.
U devedeset prvoj godini ostalo mu je doslovno
nekoliko mjeseci da konačno sintetizira, pripremi za
ispitivanje svoje vrhunsko djelo. Najučinkovitiji,
najneprimjetniji preparat. Debitant. Da stvori ne
eksperimentalni, već pripravan za proizvodnju,
izbalansirani spoj.
Mnogo godina taj mu je ideal izmicao. No Kaljitin je
prevladao sve prepreke, odgonetnuo sve znanstvene
zagonetke i osigurao velike financijske potpore. Činilo mu
se da se rođenje željene tvari nad tvarima više ne može
zaustaviti, neizbježno je, poput izlaska sunca.
Doduše, administrativni organizam već se kvario,
raspadao, kao da su čitavu državu otrovali. Opskrba je
kasnila. Plaće su kasnile. Uprava nije bila uvjerljiva.
Prestao je stizati neupadljivi “crni gavran”, vozilo
maskirano u kamion za prijevoz kruha, s modelima iz
zatvora. Potrebna su mu bila još dva, tri, ili barem jedan...
Kaljitin nije imao ništa svoje. Sve su mu dostavljali,
izvlačili iz utrobe zemlje, skupljali u tvornicama, ako je bilo
potrebno - kupovali u inozemstvu za devize; ako nisu
uspijevali kupiti - krali su, kopirali, proizveli u pokusnoj
tvornici jedinstveni, basnoslovno skupi izvanserijski
agregat.
Odjednom je taj rog izobilja, koji je obuhvaćao bilo koji
mogući registar, klasifikaciju, od vijka i žice do rijetkih
izotopa, prestao funkcionirati. Presahnuo.
Najgore je bilo to što Kaljitin više nije osjećao volju
države, koja vlada i zahtijeva, u onim ljudima koji su uvijek
bili njezini pouzdani vodiči.
Čak kad je partija objavila perestrojku i glasnost, oni su
se zafrkavali tvrdeći da njihove sektore promjene neće
dotaknuti. A sad su upravitelji oklijevali, započinjali prije
nezamislive razgovore o konverziji i razoružanju.
Kaljitin se dobro sjećao onog dana kad su mu rekli da
se radovi obustavljaju: navodno su ponovno trebali riješiti
pitanja administrativne podređenosti laboratorija.
Prvi put u životu osjećao je da postoji nešto više od
njega, više od kemijskih i fizikalnih zakona, koje je dobro
naučio osluškivati i stavljati sebi na raspolaganje. Kaljitin
je mogao prevladati sve: intrige znanstvenih konkurenata,
svađe industrijskih i vojnih šefova, zagonetke materije;
stekao je unutarnju snagu koja je probijala sve ljudske
prepreke. I onda se raspao Savez, do tada neuništivu
zgradu države razorila je nepoznata sila, a pod njezinim
ruševinama nestao je i serijski Debitant.
Iako nikad nije ozbiljno razmišljao o Bogu te iako je
nepokolebljivo radio u laboratoriju postavljenom u
oskvrnutim odajama nekadašnjeg manastira, Kaljitin je tog
dana osjetio ono što je, kako je on mislio, Bog za vjernike.
Mračna, inertna sila materije, koja je suprotstavljena
znanstvenoj spoznaji. Ona koja se boji takvih, poput
Kaljitina, titana koji otkrivaju novo doba u znanosti, koji su
naučili gledati dublje od ostalih znanstvenika u bit stvari -
zahvaljujući stapanju, spoju tehničkih mogućnosti
masovne industrije i neograničene moći planske države,
koja je u stanju koncentrirati nečuvene u povijesti resurse
radi postizanja znanstvenog cilja, dati odabranom
znanstveniku ne samo sredstva nego i izravnu, brutalnu
moć kako bi došao do tog cilja.
Kaljitin je doživio tad zbunjujući, tupi osjećaj potpunog
sloma. Nije se mogao osvetiti toj razornoj sili, nadvladati
je. No ipak se želio osvetiti barem njezinim poslušnicima,
tim bezumnim instrumentima, strašljivim upraviteljima,
kukavičkim generalima s velikim zvijezdama na
epoletama, koji su mogli, sa svojim klecavim nogama,
organizirati samo jedan karikaturalni puč! Samom
slijepom narodu, koji je zaželio tobože nekakav slobodan
život, glupim ljudima koji su napustili svoja razumna
mjesta i poslove!
Kad je Kaljitin uskoro pobjegao, uzeo je tu skrivenu
želju za osvetom za svoju vodilju. No godinama kasnije
ispostavilo se da je napravio kratkovidnu grešku.
Požurio je.
 Kad su njegovo znanje, njegove usluge odbacili i
nekadašnji protivnici, Kaljitinu je ostalo samo maštati o
obnovi SSSR-a. Za njega nije bilo života izvan laboratorija,
a laboratorij je, mislio je, moguć samo unutar Saveza. Želio
je to uskrsnuće strastvenije od milijuna uvjerenih
komunista okupljenih devedeset i treće godine na mitingu,
na kojem je masa, opijena crvenom bojom stotinu zastava,
nasmrt zgnječila policajca. Molio se - nesmiljenim,
osuđenim na propast molitvama ateista - svojem
Debitantu, neumoljivom božanstvu tajnog oružja,
pozivajući ga u pomoć ako se ikad želi pojaviti na svijetu u
svojoj biti i moći.
Jednog je dana iznenada, listajući iz dosade politički
časopis ostavljen u ekspresnom vlaku, naišao na veliki
članak o ratu na Kavkazu. Započeo je čitati iz iste one
osvetoljubive radoznalosti: kakve probleme imaju ti
luđaci, izdajnici, otpadnici?
Prilično slabo je poznavao zemljopis svoje države -
desetljeća je proveo u kapsuli laboratorija. Zbog toga
Kaljitin nije baš znao o kakvim je mjestima riječ, gdje su ti
gradovi i sela. Uznemiravala ga je neobičnost nacionalnih
toponima, iznenađivala slabost nekad moćne armije koja
nije bila u stanju izbrisati ih s karte. No dobro, ako ta armija
nije mogla zaštititi ni samu sebe, ako je njezine tenkove i
oklopna vozila nekoć u Moskvi zaustavila nenaoružana
masa - onda ta armija nije zaslužila ništa bolje, mislio je
Kaljitin.
 Naravno, nije vjerovao opisima etničkog čišćenja,
mučenja, filtracijskim logorima.7 Njegov moral mu nije
dopuštao odbaciti ih, ne. No tko bi dopustio novinaru da
to zapravo vidi ili posvjedoči takvom nečemu?
Dosadno putovanje. Članak na stranom jeziku, u kojem
su za njega još uvijek postojale rupe u vokabularu, mračni
ćorsokaci gramatike. Lijeno je preletio članak, propuštajući
pasuse koji su mu se opirali. No odjednom kao da se
probudio. Obratio je veću pozornost, čitao je opreznije.
Specijalni dopisnik imao je, izgleda, izvore među
vojnicima. Ilije sam zašao iza isprekidane linije fronta.
Pisao je da je nedavno u pionirskom kampu otrovan
poznati terenski zapovjednik.
Federalne snage su potkupile izdajnika i uz njegovu
pomoć predale zapovjedniku otrovnu brojanicu - navodno
staru relikviju. Vojnici su se kleli da će se osvetiti te su
pozivali svjetsku zajednicu da obrate pozornost na
činjenicu kemijskog terorizma.
Isprva se Kaljitin nasmiješio. Relikvija, otrovna
brojanica! Sto sve neće smisliti. Shakespeare glavom i
bradom. Najvjerojatnije je da je ta priča od početka do kraja
- novinarova mašta. Propagandistička patka.
No odmah se potom prisjetio svojeg ranog
eksperimenta s majmunima iz specijalnog rezervata.
Životinje su odatle slali i u zoološki vrt - i Kaljitinu, te
njegovim mnogobrojnim kolegama; jednom je u
zoološkom vrtu pokušavao vidjeti na licima iskrivljenim u

7 Filtracijske logore koristila je ruska vojska za masovnu internaciju tijekom Prvog

(1994. - 1996.) i Drugog (1999. - 2003.) čečenskog rata. (op. prev.)
grimase spoznaju da su pošteđeni od strašne sudbine
zahvaljujući sortiru - eksperimenta s jednim od prvih
njegovih preparata, koji je imao izvrsnu sposobnost
apsorpcije i trenutačni učinak, no koji je ostavljao u
organizmu jasan trag kojeg se nikako nije mogao riješiti.
Majmunima su davali drvene predmete: žlice, kocke za
igranje, kuglice, narukvice, dječje kocke sa slovima
alfabeta, komade letve - kako bi odredili koliko brzo djeluje
tvar koju je drvo upilo, koja je vrsta drveta najbolje
apsorbira, kakav oblik predmeta omogućuje maksimalan
kontakt s kožom. Kaljitin se prisjećao i lica majmuna
iskrivljenih smrtnim grimasama. Taj preparat proglašen je
prikladnim te zatim pušten u proizvodnju.
Zar je moguće? Stigavši kući, Kaljitin je pročitao sve što
je mogao naći o tom slučaju. Sve se poklapalo. To je bio
njegov proizvod. Rana verzija, zanemarena, ali ipak
njegovo čedo.
Preparat je bio u pravim rukama. S njim je očito radila
specijalna grupa. Vjerojatno su ga uzeli iz skladišta, njegov
rok trajanja je bio, za razliku od mnogih drugih,
neograničen. No što ako su i laboratorij ponovno otvorili?
Opet gori svjetlo u nekadašnjim kelijama, ali netko drugi
sjedi za Kaljitinovim stolom?
Zakašnjela, besmislena nada i velika ljubomora
razdirale su Kaljitina.
Otad je veoma pažljivo čitao novine, tražeći u njima
fragmente koje neupućeni promatrač ne bi razumio.
Koliko je mogao uživao je u novom životu, novom domu,
slobodi, novcu - i ujedno mrzio sve to; osjećao je da će se
prijašnje vrijeme još vratiti ako je stara dobra hajka na ljude
već započela.
Godinama je svojim posebnim uvidom kemičara
promatrao kako se ponašaju stručnjacima znane ili
neznane tvari, predstavnici raznih kemijskih klasa i
obitelji. Iza njih ostaju izolirane, nerazjašnjene smrti, koje
se ne daju povezati u zajedničku sliku, bezrazložne smrti,
nesretni slučajevi, utvrđeni pokušaji atentata; majstori i
posvećeni su lako razotkrivali te maske smrti na licima
novinara, političara, prebjeglih agenata.
Prepoznavao je preparate konkurenata - i svoje vlastite.
Osjećao je nešto novo, zlo: razularenost, orgije, kakve
odavno ne postoje. Stiglo, stiglo je njihovo vrijeme, zlobno
je pomislio Kaljitin. Koga bi oni zaustavili devedeset prve
godine? Nemoguće je otrovati masu. Nemoguće je udariti
na ono što nema središta. Sad kad nema solidarnosti, kad
su ostale samo pojedinačne, izolirane, strahom nesvjesno
paralizirane figure... preparati su bili najbolje rješenje.
Kaljitin je znao da nije samo pronalazio, proizvodio
specifična oružja za ubijanje upakirana u ampulama. On je
proizvodio - strah. Sviđala mu se jednostavna, no
paradoksalna misao da je najbolji otrov - strah. Najbolje je
trovanje kad čovjek sam sebe truje. A njegove tvorevine
bile su samo prenositelji, širitelji straha. Čak i savršeni
Debitant. Premda je bio jedinstven po jednom drugom
svom svojstvu.
Kaljitinu je bilo jako žao što nije tamo, s one strane
granice. Znao je da ne opraštaju takvima kao što je on. Ma
neka ga strpaju u zatvor, u šarašku, u tajni zatvorski
laboratorij gdje su radili znanstvenici tridesetih i
četrdesetih, neka ga zatvore na doživotni zatvor, no samo
da je raditi, raditi! No onda se Kaljitin prisjetio retka
“odavanje tajne se kažnjava...” u ugovoru koji je prekršio.
Presuda ga je čekala kao nevjesta u kući. Sanjao je čudne,
teške snove o strijeljanju: proživljavao ga je kao nešto
intimno, nešto što ga sjedinjuje s domovinom, s
laboratorijem na dalekom otoku, sa starim suradnicima, s
uređajima koji pamte njegovu ruku; strijeljanje u snu nije
ubijalo, nego je dopuštalo očistiti se, preporoditi se, izdaju
učiniti nepostojećom.
No dnevni Kaljitin se ipak skeptično odnosio prema
vizijama noćnog Kaljitina. Znao je, kako je to mislio,
racionalno izvagati i ogorčenost, i nade. Nije uzalud, dok
je razmatrao kamo treba pobjeći, odbacio odsječeni komad
Koreje koji je stvorio Staljin, komunističku Kinu, države
Bliskog istoka.
Djelomično je strahovao da njegova domovina tamo
ima suviše mnogo očiju i ušiju. No, što je najvažnije -
osjećao se dijelom prvog, a ne trećeg svijeta. Stvarao je
ubojito oružje. No nije želio da se upotrebljava u slučaju
ako, recimo, jedno pleme, koje je ne tako davno postalo
država, mrzi drugo. Takav motiv činio mu se ponižavajući,
nedostojan onih znanstvenih istina koje su bile utjelovljene
u njegovom oružju. Jednom je imao državu koja je bila
vrijedna njegova truda, makar po tome što je imala po
veličini sebe dostojnog neprijatelja. Te države nema više -
zato je bolje otići služiti neprijateljima nego nekom trećem,
slučajnom, koji nije sudjelovao u sukobu.
Samo je jednom bio na Istoku - nakon Drugog
Zaljevskog rata. Pratio je grupu inspektora koji su tražili
kemijsko oružje. Kaljitinu se činilo da je sve to već vidio i
proživio: kipove zbačene s pijedestala, proslavu mase na
ulicama, hodnike državnih zgrada krcate papirima,
bunkere i tajne objekte koje su u žurbi napustili stražari, u
kavezima crknute životinje za pokuse, bez električne
energije slijepe mikroskope, nizove lomljivih ampula u
pregradicama s mekim jastučićima...
Sad, kad je Kaljitin saznao za svoju dijagnozu, prisjetio
se s tog putovanja nečeg drugog: sjene zaboravljenih i
strašnih drevnih država, sjene božanstvenih krilatih
bikova i Semiramidinih vrtova, sjene bezbrojnih generacija
koje su postale blato i pepeo, pustinjski pijesak, kako bi u
povijesti ostala imena njihovih vladara; sjene nasipa
dignutih pijukom i lopatom koji su obuzdavali velike
rijeke, kamenih bradatih lica u dvoranama opljačkanih
muzeja, stupova i temelja uništenih hramova - sve te
sablasti šaptale su na jeziku razumljivom Kaljitinu, kao da
je i sam bio priviđenje, netjelesni ostatak prošlosti koji je u
stanju razumjeti one druge koji su otišli.
A i još nešto je Kaljitin osjetio, kako se čak i u njegovoj
državi, neizmjerno darežljivoj i u smrti i časti, ljudski život
nikad nije prodavao u bescjenje - a ni tako skupo, iz
krajnosti u krajnost. Samo ondje, iza drevnog kraja svijeta,
mogli su mu pomoći: napraviti, ako treba, čitav medicinski
institut, okupiti sve znamenite ljude - samo kako bi živio
on, Kaljitin, stvoritelj neprimjetne smrti.
...Kad mu je prišao doktor koji ga je liječio, Kaljitin je
sve shvatio po izrazu njegova lica. Bio je suviše
profesionalno suosjećajan. Pozorno je slušao sažaljive,
ohrabrujuće riječi, no u sebi je navodio imena država -
poput naziva lijekova koji spašavaju život, za koje doktor
ne zna.
Odlučio je.
 6.

Šeršnjev je volio biti uključen u različite operacije. Sve što

im je prethodilo - postavljanje cilja, instrukcije - bilo je
samo obavezan preludij za onaj trenutak kad je otvarao
fascikl i ostajao jedan na jedan s objektom.
Prije svega, to su i učili oficire njihova odjela:
operativnom upravljanju i ekstremnim akcijama. Vještine
specijalnih jedinica, taktike isljeđivanja - to je bio već
dodatak, dodatni trening; tijekom unutarnjeg rata njihov
se odjel uglavnom nije upotrebljavao za ono čemu je bio
namijenjen, već kao “pojačanje”, i Šeršnjev je bio
zadovoljan što se može vratiti prvobitnim zadacima,
izvornom stilu njihovih akcija.
Šeršnjev je znao da neki od njegovih kolega čitajući
operativne materijale doživljavaju bijedan užitak nalik na
dječački voajerizam. Da, priznavanje, njihov posao,
posebno nadgledanje, dijelom podsjeća na voajerizam.
Jednom je proučavao slučaj nekakvog umjetnika-boema,
veseljaka i ženskaroša, koji bi, kao da im se izruguje,
jednom tjedno pokupio neku novu djevojku, odveo je u
restoran ili kino, a zatim kući, i oni su morali praviti dosje
za svaku novu ljubavnicu, utvrditi tko je ona i je li već
uvedena u sustav. Dok bi stigao izvještaj, umjetnik je već
spavao s drugom i sve je započinjalo iznova. Čini se da je
kolosalni operativni mehanizam radio neučinkovito,
patrole za nadgledanje uzalud su gubile vrijeme i benzin,
magnetofoni su zapisivali iste partiture ljubavnih spojeva,
fotoaparati su snimali jedne te iste scene: na trijemu
restorana, u ulici, pored vrata automobila. No Šeršnjev je
čvrsto bio uvjeren da to nije tako. Upravo iracionalna
suvišnost njihova rada, mogućnost da kako hoće troše
resurse, što je izgledalo pretjeranim, čak anegdotalnim u
odnosu na pojedinačne trenutke i osobnosti, kao u slučaju
razvratnog umjetnika, činila je sam ritualni temelj njihove
službe. Neovisno o rezultatu, jesu li izvještaji agenata
sadržajni ili ne - provest će se nadzor razvoja situacije, jer
je upravo prosipanje iz šupljeg u prazno manifestacija
totalne sile; tko je dospio u njihov objektiv, pod njihov
pogled, o kome je pokrenut predmet, taj i jest značajan, taj
i postoji pretvarajući se od nule, od nikoga - u objekt.
Šeršnjev se dobro sjećao njihovih nadimaka, ponekad
napisanih na korici fascikla, ponekad skrivenih unutar nje.
Stranac. Orfej. Džoker, Drznik, Šumar. Metodičar.
Operativne nijanse: “Izdaja domovine”, “Ideološka
diverzija”.
Popisi agenata uključenih u slučaj. Popisi inicijativa.
Potpisi kolega.
Najteži slučajevi. Materijalni izraz posebne, čekističke
moči. Uobičajeni slučajevi imali su dva, tri sveska. Oni veći
- osam, deset svezaka. Divovski - desetke svezaka. Pravila
su ograničavala njihov obim, nije smjelo biti više od tristo
stranica u svesku, te su se svesci neminovno množili
popunjavajući police.
Arhiv je bio glavno mjesto njihove službe. Skriveno
podzemlje u kojem se nalaze žigosani i razvrstani grešnici.
Upravo operativni slučajevi, koji su odatle bili izvučeni,
davali su Šeršnjevu stopostotnu sigurnost u vlastitu
ispravnost.
To je posebno jasno osjetio kad je pročitao fascikl sa
slučajem nekadašnjeg terenskog zapovjednika, koji se
skrivao negdje u planinama i koga je pratila samotkana
legenda o rođenom vojniku i borcu za neovisnost. A ne
tako davno bio je predsjednik kolhoza i dio slučaja na
kojem je služba radila: spekulacije, ilegalna prodaja žetve,
nezakonito stjecanje deviza. O svemu tome raportirao je
agent u upravi kolhoza. Protudržavne izjave. Njegov brat
uhićen je za pronevjeru. Otac je umro u progonstvu u
Kazahstanu.
Operativni slučaj je započet dok je Šeršnjev još išao u
školu i tek maštao o službi. Ta činjenica kao da je još
dodatno potvrđivala pravo da Šeršnjev preuzme slučaj.
Materijali slučaja koje su sakupili drugi, vjerojatno već
umirovljeni oficiri, oformljeni, uneseni i numerirani - očito
su unaprijed određivali odnos s objektom. Među njima je
pažljivi Šeršnjev našao neupadljiv trag, koji je omogućio da
se vrbuje čovjek koji će predati objektu krunicu; samo
jedan neugledan redak u davnom izvještaju agenta
pretvorio se u uspješnu operaciju.
Zbog toga je Šeršnjev volio raditi s operativnim
dosjeima. No takav, kao današnji, još nije vidio.
Dvadeset i četiri sveska. Njegov osobni rekord.
No Šeršnjevu nisu dali same sveske. Već prilično
fragmentarne, kopirane izvatke. Zapravo, Šeršnjev je imao
samo početak i završetak ogromnog dosjea. Znao je da ni
to ne bi dobio - no morao je sa stopostotnom vjerojatnošću
identificirati objekt, koji je mogao više puta promijeniti
vanjski izgled, profesionalno se zamaskirati; kompjuterske
rekonstrukcije njegova mogućeg vanjskog izgleda nisu
čvrsto jamčile prepoznavanje.
Kad su mu rekli tko je ovaj put objekt, odmah je
pretpostavio da će u dokumentaciji biti brojnih propusta,
zacrnjenih naziva specijalnih proizvoda i specijalnih
tvornica. Sam Šeršnjev oduvijek je smatrao da su te mjere
unutarnje konspiracije nužne, čak je i arhivistima ukazivao
na njihov nemar.
No sada je Šeršnjev prvi put osjetio jezu. Dobio je vrlo
malo vremena za pripremu, upoznavanje s prilikama na
licu mjesta, stalno su ga požurivali.
I fragmenti dosjea objekta doprinosili su osjećaju
neizvjesnosti: hoće li se sve uzeti u obzir, hoće li stvari ići
kako bi trebalo?
Šeršnjev je znao da je nastupio njegov veliki trenutak,
odgođen prijašnjim uspjehom. Nije sumnjao u pravo
svojih nadređenih da izdaju zapovijed, u ispravnost
naređenja i u svoju spremnost da ga izvrši.
Ali se negdje u najudaljenijem kutu njegove svijesti
skrivala želja da se zapovijed naloži nekome drugome. To
je bio tihi glas profesionalnog praznovjerja. Njegova stara
operacija i novi zadatak suviše su se izravno spojili i
zbližili.
U dosjeu nije bilo ni riječi o tome čime se konkretno
bavio kemijski znanstvenik, odbjegli šef tajnog
laboratorija. No Šeršnjev je, naravno, naslućivao gdje je
proizveden preparat kojim su natopili krunicu. I ovo je
prvi putu njegovoj karijeri stvaralo čudnovatu, suvišnu,
nepotrebnu bliskost između njega i objekta.
Šeršnjev je protrljao sljepoočnice. U sjećanju je iskrsnuo
jučerašnji dan. Kao-ubojstvo njegova sina. Put natrag,
Maksimova šutnja. Šale i smijeh njegovih prijatelja.
Pionirski kamp, blizanac onog koji je ostao u kavkaskom
gorju. Dugački teretni vlak s natovarenim brodskim
kontejnerima, koji su propustili na pružnom prijelazu.
Sve su to besmislice, rekao je sebi. Te brige, te lažne
bojazni, umišljeni znakovi koji se pojavljuju kada su
uistinu važne stvari pred nama. Treba ih jednostavno
ignorirati. Pretrpjeti ih. Sabrati se. Porazgovarat će s
Maksimom kad se vrati. Sad nema više vremena. Šeršnjev
nije volio odgađati takve stvari do povratka; nije volio iza
sebe ostavljati neriješene stvari, no sad je ukinuo svoje
vlastito unutarnje pravilo.
Udahnuo je i zadržao dah. Pričekao je trideset sekundi.
Zažmirio je. Ponovno otvorio fascikl. Što se može, radit će
s onim što ima. Pokušat će zaviriti u provaliju, u ništavilo.
Šeršnjev nikad nije vjerovao u to da se o čovjeku može
nešto shvatiti proučavajući njegovo djetinjstvo i mladost.
Recimo, onaj terenski zapovjednik, koji je upoznao svijet u
kolibi od ćerpiča prognanika usred stepe, koji se vratio sa
svojim narodom koji je dobio oprost iz Kazahstana kamo
ga je Staljin bio poslao, u čečenske planine koje nije vidio
od rođenja, koji je završio fakultet i postao predsjednik
kolhoza - zar je on mogao pretpostaviti uoči devedeset
prve godine tko će postati za nekoliko godina, koliko će
vojnika imati u odredu, pod kakvim okolnostima će se
njegova sudbina ispreplesti sa Šeršnjevljevom?
 Međutim sad, dok je držao dosje u kojem je bio samo
početak i svršetak tuđeg života, Šeršnjev je osjećao neko
novo uzbuđenje.
Otkvačio je spajalicu, prinio bliže svjetlu fotografiju
koju je objekt priložio uz obrazac prilikom upisa na
specijalni fakultet.
 7.

Kaljitin nije ponio sa sobom ni jednu fotografiju iz starog

života. Išao je navodno na službeni put na četiri dana.
Spakirao je za takav put odgovarajuću prtljagu - za slučaj
carinskog pregleda na odlasku. Četiri košulje, hlače, sako,
jedan par obuče: sve što treba za službeni put. Novac je
sakrio ispod podstave kovčega. U neseser je stavio
Debitanta: u specijalnom odjelu napravili su za njega
bočicu u obliku tad popularnog muškog parfema.
Potom je Kaljitin shvatio da je mogao prenijeti barem
neku fotografiju, barem nešto iz kuće, kutijicu s tajnim
dokumentima. Njegova najnovija putovnica vjerojatno je
bila evidentirana u sustavu granične kontrole. Lijeni
carinici nisu ni pogledali što nosi.
Prije samo nekoliko godina Kaljitina uopće ne bi pustili
preko granice. Ne bi mu izdali putovnicu. Da se obratio s
takvom molbom - smatrali bi ga luđakom, udaljili s
dužnosti, izvijestili više instance, započeli istragu. Ne
samo to - tad su čak i njegove daljnje rođake, koristeći
domišljate izgovore, “udaljavali” s inozemnih putovanja.
Sad su svi mišići države omlohavili, kao u mrtvog psa,
jednog od Kaljitinovih pokusnih kunića. Bjegunac je
prošao neprimjetno između rastvorenih čeljusti. Ipak je to
bio trenutak slabosti; čeljust se vrlo brzo ponovno
zatvorila.
Stvari koje je uzeo sa sobom Kaljitin je nosio u
specijalnim prigodama: zasjedanje partijskog biroa, za
vrijeme posjeta visokopozicioniranih delegata. Hlače su
bile uske, rukavi sakoa dugački, košulje tijesne. Kaljitin je
sve to sam kupio nakon ženine smrti. Njegova ga je
supruga intuitivno procjenjivala točno, nikada nije
pogriješila s veličinom ili stilom. Sam kao da nije znao
osjetiti svoje tijelo, nije imao razvijeno osnovno vizualno
opažanje, taj tajni znak harmonije u odnosima s
materijalnim svijetom.
Prvi dani. Tuđi život. Kao odjeća kupljena za nekoga
drugoga. Neprestani strah da će ga otkriti, vratiti nazad.
Odvesti u veleposlanstvo. No jednog jutra ustao je, počeo
se oblačiti - i nije odmah primijetio da mu košulja pristaje:
smršavio je. Taj dan su mu priopćili da će dobiti azil.
Kaljitin je sačuvao tu sretnu košulju, bijelu s plavim
uzorcima. Svu ostalu garderobu je bacio i kupio novu kad
je prvi put mogao ići u trgovinu bez pratnje. Bočica s
Debitantom ležala je još mjesecima na skrivenom mjestu,
koje je Kaljitin pripremio prije nego što je prešao u
protuobavještajnu službu.
Sad je bočica bila pohranjena u kućnom sefu.
Neprozirna bočica parfema davno izašlog iz mode, koji
se više i ne proizvodi, hir džentlmena koji ne voli mijenjati
navike.
Kad je krenuo na pretrage u bolnicu, Kaljitin je ponio
sa sobom tu košulju. Kad su ga otpustili, odjenuo ju je kao
stari talisman.
Nekoliko se puta pogledao u retrovizoru pokušavajući
pronaći znakove zloslutnih promjena, usporediti svoje lice
u protoku vremenske anfilade. No za usporedbu imao je
samo trenutačnog sebe. Stare fotografije ostale su u
napuštenom stanu, vjerojatno su ih uzeli i dodali njegovu
dosjeu.
Novih fotografija nije bilo. Pokušavao je izbjeći čak i
slučajne snimke, ne dospjeti turistima u objektiv. Pazio se
svežderućeg automobila koji je pravio panorame ulica za
Google Maps. Videokamera u zračnim lukama i na
kolodvorima. Tako su mu savjetovali jer mu doktori zbog
zdravstvenog stanja nisu preporučivali plastičnu
operaciju. Kaljitin je nalazio u tome jednako slabo, no za
njega dragocjeno zadovoljstvo pokornosti koje je osjećao i
u prijašnjem životu ispunjavajući tajne obrasce izvještaja u
skladu sa svim protokolima.
Ipak, sad je žalio što nema fotografija iz prošlosti, kao
da njegovi prijašnji rezultati nisu sačuvani u
kompjuterskoj igrici. Nije bilo stvari koje su poznavale
njega nekadašnjeg. Kaljitin se prisjetio starog stana, na koji
se u sjećanju spustila patina otuđenosti. Daktiloskopisti su
vjerojatno pretresli sve glatke površine, uzeli sve otiske
prstiju, istražitelji vjerojatno nisu znali je li to bijeg,
nestanak ili otmica. I što onda? Stoje bilo s namještajem?
Jesu li ga odnijeli, bacili na smeće? Kauč, glupi rasklopivi
kauč sa škripavim oprugama, na kojem su Vera i on začeli
svoje dijete koje se neće roditi... Kaljitin je osjećao kako ga
saznanje o nadolazećoj smrti guši, nagriza sve linije
obrane, neprimjetno usmjerava njegove misli prema
mogućem umiranju.
Kući, što prije kući. Sakriti se iza čvrstih zidova.
Odmoriti se. Skupiti snagu. Pred njim je još jedan bijeg.
 Skretanje s autoceste. Put vodi u široku dolinu.
Započinje gradska periferija. Rasadnik u kojem se prodaju
sadnice, debeljuškasti patuljci ružičastih obraza s crvenim
kapama, korpulentne bezoblične nimfe prašnjave od
blizine ceste. Supermarket. Park.
Glavna ulica. Tramvaj dolazi iz smjera kolodvora.
Kafić, kebabdžinica. Zdesna je katedrala, velika katedrala
jednog malenog grada, koji se nekoć obogatio zahvaljujući
rudnicima soli u okolnim planinama, moleći se za sol, no
ne zaboravljajući Crkvu. Rudnici su iz eksploatirani i
napušteni: posljednja zrnca soli pojeli su u juhi vojnici
Njemačke carske vojske. Trup poginulog rudara pretvoren
u kamen izložen je u lokalnom malenom muzeju - neka i
posthumno radi za dobrobit grada, donosi novac. U
obližnjem rudniku malena parna lokomotiva vozika djecu
u vagonima; tijekom rata ondje su se mještani spašavali od
bombardiranja, ovdašnji kolodvor bio je važno čvorište.
Grad završava. Cesta se uspinje iz doline. Ovdje već
zna tko su vlasnici polja, čije krave pasu na padinama, čiji
su konji na pašnjacima.
Ostaci vodenice, restoran koji poslužuje dinstanu
svinjetinu i pastrvu s roštilja. Seoske kuče pokrivene
novim svijetlim crijepom, utopljene u sladunjavo cvijeće.
Blagi zavoj uz neveliku strminu. Crkva na kamenoj litici,
isklesanoj ledenjakom koji je prije tisuću godina kliznuo u
dolinu. Stara crkva koja niječe slastičarsku raskoš gradske
katedrale, stisnuta teškim, neproporcionalnim
kontraforima, uništena i ponovno podignuta sačuvavši
tragove raznih zidanih slojeva. Na dnu - ogromno
trbušasto kamenje, kao da crkva izrasta na morenama;
iznad - veliko, grubo, nevješto isklesano kamenje, potom -
pravilni pravokutni blokovi, a iznad njih - tamna, kao da je
dimljena, cigla. Krov od ploča škriljevca obrastao
mahovinom. Nakrenuti križ. Izrezbareno vitražno sunce
nad glavnim ulazom izblijedjelo je. Iza ograde - grobljanski
čempresi, nahereni nadgrobni spomenici magnata soli,
zarđali križevi... No čak i tako zapuštena i opustjela, ta
crkva je svejedno zaprepašćivala Kaljitina svojom
turobnom uspavanom snagom; ponekad se uspoređivao s
njom i mislio da nije slučajno to što su susjedi.
Kaljitin je smanjio gas - pokazalo se u pravom trenutku.
Iza zavoja, prikrivenog malenom izbočinom litice,
svećenik, pastor Travniček polagano je prelazio cestu.
Stigao je u ove krajeve šest godina prije Kaljitina.
Pričalo se da je Travniček prije služio u velikim gradovima,
imao priliku uzdići se visoko, možda čak postati biskup.
No iznenada se pojavio ovdje, u napuštenom kraju, na
staroj planinskoj granici, u blizini gradića s opustjelim
rudnicima koji ne daju više soli, u selu gdje su stari umirali,
a mladi su, ono malo njih što nije otišlo trbuhom za
kruhom, sve rjeđe išli u crkvu.
Kaljitin je znao zbog čega. Sviđalo mu se to jer je
dokazivalo da je Crkva samo institucija, i to sasvim
zemaljska.
Travniček je bio nakaza. Bolovao je od nekakve rijetke
kožne bolesti, možda je pokupio nekakav virus - vječni
rizik rada u napučenim mjestima, među mikročesticama
tuđe kože i tuđeg daha - i lice mu se okamenilo, pretvorilo
u kvrgavu, lišajastu masku.
 Nakazu su, mislio je Kaljitin, poslali bogu iza nogu
kako ne bi s oltara plašio vjernike, kvario svečanost obreda
svojim licem čovjeka-guštera, zmijskim pogledom ispod
perutavih, ljuskavih kapaka.
Čak i sada, kad je sam Kaljitin jednom nogom u grobu,
Travničekova očigledna bolest izazivala je kod njega
gadljiv osjećaj zahvalnosti, kao da je pastor preuzeo na
sebe nešto užasno, ali rijetko, nešto što je moglo pogoditi
bilo koga od živućih.
Čuvši automobil, Travniček se okrenuo. Uvijek se
osvrtao, unosio svoje lice u sugovornikovo vidno polje
tako obzirno da je Kaljitin bio revoltiran njegovom
poniznošću. No Kaljitin je - usprkos sebi, usprkos
prezrivom odnosu prema vjeri - osjećao u Travničeku
snagu blisku onoj koja je drijemala u crkvi u kojoj je služio.
I čudio se: zašto čovjek, koji je sposoban spokojno živjeti s
licem trola, služi kao svećenik, među tim pobožnim
mekušcima?
Pastor je mahnuo Kaljitinu moleći ga da se zaustavi.
Kaljitin je raširio ruke; nepristojno, no što da se radi, žuri
mu se, a njega će pokupiti netko drugi. Iznenada se Kaljitin
sjetio da Travniček ima automobil, i to ne neku krntiju, već
novi elegantan terenac.
Možda se pokvario? Kaljitin se čak želio zaustaviti,
krenuti u rikverc, no cesta se već spuštala nizbrdo, želio je
uhvatiti zalet kako bi se dovezao na brežuljak, na kojem će
se posljednji put pojaviti u retrovizoru crkva, a zatim će se
naći na prašnjavom, truckavom makadamu, među
stablima jabuka, brežuljcima, lovačkim osmatračnicama na
padinama... Kuća.
 Azil.
Tek je sad shvatio koliko strašno želi onamo.
Kaljitin se ponosio time kako je odmah ispravno
prepoznao, osjetio bit svojeg budućeg utočišta.
Savjetovali su mu da se nastani na selu, gdje se svi
poznaju te je lako prepoznati stranca. Kaljitin, naviknut na
zatvoreni grad, nerado je obišao nekoliko mjesta. Ponuda
je bila mala. U takvim krajevima ljudi rijetko mijenjaju dom
i sudbinu. Kuće stavljene na prodaju bile su sve do jedne
stare, seljačke, napravljene za velike obitelji, kakvih više
nema. Bile su suviše međusobno nagurane, preblizu
susjedu. U njima je bilo nečega tužnog i zbunjujućeg.
Činilo se da nisu uništeni domaćini, već da su same kuće
doživjele životni kolaps; iz čavala, cementa, žbuke
izvjetrila je veza stvari.
Kaljitin je već želio odustati. No u posljednjem gradu,
posrednik za nekretnine, mršavi i strogi starac od nekih
sedamdesetak godina, slušajući njegove uvijene, namjerno
posvađane s gramatikom fraze o tome kako želi pronaći
mir, osamu kako bi naposljetku završio znanstvene
radove, kupio zeleni mercedes veličine katafalka, rekao je
da će mu pokazati jednu prikladnu kuću. Kaljitina je tad
zaprepastilo što je posrednik očito shvatio o njemu mnogo
više nego što je želio pokazati. U osjetljivom trenutku
selidbe, u trenutku prisilnog izbora ograničenog
vremenom i novcem čovjek možda ne previše, ali ipak
razotkriva svoje pravo ja. Posrednik je zbog svoje profesije
- odabiranja ljudima domova, odijevanja u formu zidova i
krovova njihovih tajnih želja, traženja zaštite od potisnutih
strahova, prikrivenih fobija, od opasne prošlosti - naslutio
tko je taj Kaljitin i što on, bjegunac, zapravo treba.
Posrednik je umro prije sedam godina. Kaljitin je bio na
njegovom sprovodu. Obitelj je to smatrala
dobrosusjedskom gestom. Kaljitina su već prihvatili u selu,
bio je duhom blizak tim zatvorenim ljudima koji nisu
voljeli strance, zato što je i sam bio takav. Primijetivši ga,
pastor Travniček je odobravajuće i lijepo kimnuo svojom
kockastom glavom. A Kaljitin - on je došao pokopati
svjedoka.
Kaljitin je bio uvjeren da posrednik nije ostavio nikakve
osobne bilješke, nikakve dnevničke budalaštine. Samo
priznanice, računi, primici; disciplinirano i šutljivo. Pastor
je održao kratku propovijed, nešto o daru poštenja.
Kaljitinu je bilo ugodno gledati na lakirani poklopac lijesa
po kojem su dobovale rijetke, ali krupne kapi kiše - kao na
dan njegova prvog dolaska ovamo.
Vozili su onda njih dvojica u tišini. Prošli su crkvu,
selo, ispupčene poput jedra, požutjele kose padine, u
lijesku zarasle doline kojima odjekuje zvuk praporaca.
Cesta s drvoredom jabuka krenula se uspinjati.
Iz grmova izletjeli su veprovi, lakomi na opale jabuke.
Dolina je bila kao na dlanu - bez ijedne kuće. Oko nije
nalazilo mjesto gdje bi se čovjek mogao sakriti: ni gustog
drveća, ni udolina. Činilo se da posrednik uzaludno vozi
dalje. Sam Kaljitin bi se već zaustavio i okrenuo: prešli su
nekakvu nevidljivu crtu koja je odvajala nastanjena mjesta,
i ušli u pustoš.
 Cesta je polagano skretala nalijevo, otkrivajući optičku
obmanu krajolika, koji je skrivao obronke doline. Tamo, u
sjeni bukove šume na vrhu brežuljka, nalazila se osamljena
kuća.
Kuća je bila drvena. No činilo se da se drvo okamenilo,
kao što se događa s potpornjima u rudnicima soli. Kuća od
tamnih greda - kao da su u suhim trupcima još uvijek
spavali gorki, hladni sokovi te kamene zemlje. Prozori
prekriveni zavjesama. Nekoliko stabala jabuka na padini,
zapuštena, nepoznate sorte. Nedaleko, na mjestu gdje
završava cesta, zijev šume, odakle struji kamenita
hladnoća potoka i trulež velikih, dugo umirućih bukovih
listova.
Iznenada je iza brežuljka tromo ispuzao sivkasti oblak.
Počela je krupna, nekakva meka, šušljetava kiša. Posrednik
je za svaki slučaj otvorio kišobran, no Kaljitin je već
koračao prema kući, osjećajući na licu te umirujuće kaplje
koje su padale iz oblaka nad njima.
Kaljitin je pomislio da će unutra biti namještaja.
Zamislio je iz nekog razloga klavir, tuđe fotografije nad
komodom, crvene stolnjake s bijelim kvadratićima, rog
nad kaminom, kauč s pohabanom kožom. No u kući je bilo
savršeno prazno. Samo je u kaminu bila hrpa pepela i
ugljena, kao da su prijašnji stanari uzeli sve što se moglo
uzeti, sve ono što je moglo ići iz ruke u ruku, mijenjati
vlasnike, i spalili sve ono glavno, sudbinski ključno.
Isprva je bio obeshrabren, uznemiren, kao da je pepeo
zaista bio ostatak nečijeg života. No zatim, naviknut na
prijašnji državni stan, osjetio je neobičnu draž te praznine,
koju je trebao ispuniti novim, svojim i samo svojim
stvarima. Osjetio je sutonske čari šume. Tihi zov
brežuljaka, njihovu spremnost da stražare, sakriju, bdiju u
noći.
Upravo je u tom trenutku shvatio da kupuje tu kuću.
Posrednik, koji je stajao straga, oprezno je naslonio mokri
kišobran uza zid i polagano, svečano rekao:
“Mislim da će vam se ovdje svidjeti. Ovo je dobro
mjesto.”
 8.

Šeršnjev je sjedio u prvom redu ekonomske klase. Blizu

njega, na 6C, sjedio je major Grebenjuk. Njegov partner.
Nudili su im rezervaciju poslovne klase, no Šeršnjev je
odbio: nije bilo potrebe, suviše bi upadali u oči.
Potpukovnik je još jednom pogledao ukrcajnu kartu:
Alexander Ivanov, 6D. Imao je putovnicu s vizom na to
ime. Dok su ih pratili specijalnim hodnikom zaobilazeći
carinsku kontrolu, pogranični oficir je udario izlazni žig u
putovnicu.
Posada - državna zrakoplovna kompanija - bila je
upozorena da su u zrakoplovu izvanredni putnici. Partner,
vojni tehničar i inženjer s epoletama, nosio je u ručnoj
prtljazi bočicu skupog parfema, koja je odgovarala
zahtjevima zrakoplovnih kompanija: ne više od sto
mililitara. Marku su odabrali stručnjaci, koji su odlučili
kakvu bočicu je najlakše i najpouzdanije falsificirati.
Postojala je opcija slanja preparata diplomatskom poštom
i njegova preuzimanja s one strane granice, no odlučili su
da je brže i pouzdanije ponijeti ga sa sobom. U tom slučaju
neće se trebati naći s veleposlaničkim kurirom, kojeg
možda prate.
Noćni let. Povoljan kasni let kojim stižu rano ujutro,
kad će uspavani i umorni graničari i carinici biti manje
revni. Partner se već spremao za san. Spustio je naslon
sjedala, iako to nije dopušteno prilikom uzlijetanja. No
starija stjuardesa ih nije ukorila - znala je tko su.
 Zrakoplov je još uvijek bio pored izlaza. Čekali su
nekakve idiote iz poslovne klase. Vjerojatno mrtve pijane,
mislio je Šeršnjev. Boje se leta, pa su se napili.
Međutim, ne bi ni on odbio čašicu. Osjećao se
nelagodno. Iza njih smjestio se strani par - Česi, čini se - s
dvoje djece. Klinac je, usprkos Šeršnjevljevoj bojazni, brzo
zaspao. A nemirna mršava djevojčica s tankom i svijetlom
pletenicom, koja je sjedila iza njega i koju je primijetio još
na checkinu dok je pokušavala skočiti na pokretnu traku
za prtljagu, lupkala je nogom po Šeršnjevljevom naslonu
sjedala.
Udarce je neugodno osjećao u kralježnici - ekonomska
klasa, sjedala su bijedna. Šeršnjev je požalio što nisu uzeli
poslovnu. Već se jednom okrenuo, zagledao se u balavicu.
Djevojčica kao da se smirila. No uskoro je počela ponovno
udarati, ovaj put snažnije i nasrtljivije.
Kategorički im je bilo zabranjeno privlačiti pozornost
na sebe u zrakoplovu. Mijenjati mjesta s drugim
putnicima. Upuštati se u svađe. Djevojčica kao da je to
osjećala, pa se izrugivala Šeršnjevu. Obratio se roditeljima
na engleskom i na ruskom. Nisu ga razumjeli ili su se,
nemoćni da smire vlastito dijete, pravili da ne razumiju.
Pokazao je gestom da ga njihova kći gnjavi, no majka je
samo umiljato raširila rukama i nasmiješila se.
Ostali putnici, koji su se dosađivali i čekali da
zrakoplov poleti, počeli su ih gledati. I Šeršnjev je pomislio
da je bolje sjesti natrag u sjedalo i ne pozvati stjuardesu.
Sve čime ga je država opremila bilo je nemoćno protiv
malene nevaljalice, koja je očito smatrala da je on mlakonja
nesposoban da uzvrati udarac.
 Pomislio je čak na bočicu koja je bila u partnerovoj
putnoj torbi. O tome da bi mogao izvaditi bočicu, i...
Iznenada mu se učinilo da djevojčica naslućuje te
skrivene misli. Fluide. Naslućuje Šeršnjeva, a ne Ivanova.
Pravog Šeršnjeva. Neobična, nervozna djeca to mogu.
Znao je to. Kad se
Šeršnjev drugi put vratio iz rata u Čečeniji, Maksim, još
dojenče, počinjao je nezaustavljivo, histerično ridati ako bi
ga on uzimao u ruke. Izvijao se, gubio dah, derao se do
promuklosti - i lako se smirivao u Marininim zagrljajima.
A za nekoliko tjedana Šeršnjev bi osjetio da je Maksim
popustio - sin bi počeo puštati oca k sebi.
Djevojčica kao da ga je prozrela. I sad se brani što bolje
može.
Šeršnjev se okrenuo, pogledao kroz razmak među
sjedalima. Djevojčica je uzvratila pogledom: s
nerazumijevanjem i uznemirenom radoznalošću. Šeršnjev
ju je želio zadaviti pogledom. No odjednom se prisjetio
igre koju je davno smislio za Maksima. Izvadio je kemijsku
olovku, nacrtao na jastučiću kažiprsta neko smiješno lice i
počeo ga savijati, kao da čovječuljak-prst pokušava
progovoriti.
Djevojčica se nasmiješila - i opustila, smirila se, zaspala
pred njime, kao da joj je trebalo samo malo veselja, igre da
joj prođe napetost. Šeršnjev je obrisao prst i također se
opustio. Naposljetku su se pojavili zakašnjeli putnici,
zrakoplov se udaljio od izlaza. Posada je krenula sa svojim
uobičajenim instrukcijama, u poslovnoj klasi je glasno
izletio čep, zažuborio je šampanjac.
 Šeršnjev je volio biti na nebu, u zrakoplovu. Njegove
misli bile su kristalno jasne tijekom leta. Naravno,
potpukovnik nije mogao uzeti sa sobom ni redak iz
dokumentacije o objektu. Sad je bio sasvim drugi čovjek,
poduzetnik Ivanov, koji je letio s prijateljem da piju pivo i
jedu kobasice, unajme prostitutke, kupe suvenire. No
Šeršnjev je zapamtio sve najvažnije i sad, tijekom leta, želio
je još jednom promisliti o svemu kako bi stvari sjele na
svoje mjesto. Nije morao to raditi, nitko od njega nije tražio
analize. No objekt više nije bio apstraktan, inteligibilan,
kakvim je trebao ostati, već kao daje, poput fantoma, sjene,
svjetlucao u daljini, stekao u njegovim mislima neobičnu,
iluzornu slobodu ponašanja, i Šeršnjev ga je želio ponovno
podčiniti, vratiti sebi nesumnjivu vlast nad njime - onu
vlast koju je Šeršnjev imao nad osuđenim terenskim
zapovjednikom.
No misli su mu se raspršivale, kao da se objekt
pokušavao zaštititi od toga da bude shvaćen, porobljen,
želio je Šmugnuti. Šeršnjev je tad počeo razmišljati o drugoj
osobi koja ga može - takva je bila operativna šablona za
pronalaženje pristupa objektu - dovesti do točnih
zaključaka.
Igor Jurjevič Zaharjevski. Umro je kao akademik,
general-lajtnant u medicinskoj službi. Laureat i ostalo.
Zaharjevski je bio suviše utjecajan da bi ga se moglo u
potpunosti sakriti, zato je imao i javno, neskriveno lice.
Akademik. Daljnji rođak. Korifej.
Jasno je da je njegov amblem - zmija i kalež - samo
pokriće. Nije se bavio nikakvom medicinom. Čime se bavio
- Šeršnjev nije mogao znati. Iako nije bilo zabranjeno
pretpostavljati.
Zaharjevski. Sjećao se tog prezimena.
Kad je Šeršnjev započinjao raditi, u redovima nije
ostalo gotovo nikoga s prijeratnim stažem. Onih koji su
osobno služili u vremenima “kršenja socijalističkih
zakona”, kako su to nazivali na političkim sjednicama. No
otac jednog od Šeršnjevljevih kolega bio je umirovljeni
pukovnik, kontraobavještajac po znanstvenoj liniji.
Zima. Da, zima. Upravni dom od svijetle cigle u centru
Moskve. Obljetnica. Konjak, poslan domaćinu proslave
odnekud s Kavkaza, stari kolege nabavili su poklon. Čik-
pauze u kuhinji. Njihove mladenačke pijane rasprave o
tome tko je to “naš” čovjek, može li se intuicijom, šestim
čulom prepoznati budući izdajnik.
Umirovljeni pukovnik slušao je šuteći. A potom je
iznenada podignuo ruku i napravio njome gestu kao da
odsijeca nečiju glavu. I s neočekivanom silinom, kao da ne
pokušava uvjeriti samo njih već i sebe, progovorio o
Zaharjevskom. Njegovog bratića, također znanstvenika,
stručnjaka za rasplodnu stoku, optužili su da saboterski
iskrivljava rezultate pokusa kako bi se spriječio rast
seoskog gospodarstva. “Trojka”, vojni sud, izrekao mu je
smrtnu kaznu 1937. Rehabilitirali su ga 1959.
“Zaharjevski je”, odlučno je, iako uz težak astmatični
hropac, rekao umirovljenik, “postao akademik.” Iako je
mogao biti kivan na sovjetsku vlast zbog bratića. No
shvatio je da se dogodila velika pogreška. Partija mu je
ukazala povjerenje. I on je njezino povjerenje opravdao.
“Jedan od naših”, rezimirao je bivši kontraobavještajac,
razvukavši riječ na-a-ših, kao da je priznavao svoju
istovjetnost sa Zaharjevskim i javno objavljivao da služba i
država, u kojima je on odigrao malenu ulogu, polažu
pravo na akademika.
Sad je Šeršnjev posložio određene stvari. Zaharjevski.
Očito je, da bi sačuvao sjećanje na bratića, iskoristio svoj
položaj i pomogao rođacima da dobiju posao u
zatvorenom gradu. Posao koji nisu trebali dobiti: iako je na
smrt strijeljanjem osuđeni zoolog poslije rehabilitiran, djeci
žrtvama represije vjerovali su sasvim selektivno.
Zahvaljujući Zaharjevskom ona su se vješto sakrila u
skladištu tajni, u kojem je sve bilo zasebno, čak i policija i
državno tužilaštvo. Nije čudno što je objekt postao njegov
učenik i nasljednik.
Šeršnjevu su na brifingu rekli da se objekt vrlo
vjerojatno želi vratiti u domovinu. Podsvjesno traži da ga
kazne i teško da će se aktivno protiviti. Naprotiv, prihvatit
će osvetu kao svoj dug.
No iz nekog razloga njegova pretpostavka o lukavosti
Zaharjevskog, koji se pomirio s gubitkom bratića - je li se
pomirio? - no koji je uspio pronaći skrovište za svoje
rođake pred samim nosom njihove službe, sugerirala je
Šeršnjevu: ne. Objekt se neće tek tako predati. Pokušat će
se spasiti - po svaku cijenu.
Čudno, no to se svidjelo Šeršnjevu.
 9.

Kaljitin je pažljivo zatvorio za sobom vrata, uključio

svjetlo u predsoblju, letimično preletio pogledom po
kutovima. Suviše dugo je živio sam, gotovo se ni s kim nije
družio i isključivo se bavio sobom. Lišen istraživanja,
stvarnog rada, s energičnom pedantnošću promatrao je
svoje navike, registrirao sklonosti ili antipatije koje su ih
objašnjavale - krnjatke, voštane odljeve nekad velikih
osjećaja koji su vladali njime.
Pa čak i danas, donoseći sa sobom u kuću strašnu vijest
o bolesti - koja će neminovno uništiti rituale koji su se
stvarali godinama, udaljiti ga od radnog stola, naslonjača,
polica s knjigama, čije će postojanje, sad je već očito, biti
dulje od njegova, čija pripadnost domaćinu više nije bila
apsolutna - Kaljitin nije mogao da ne provjeri kutove: nema
li tamo štakora?
U djetinjstvu se nije bojao životinja, recimo, pasa
kojima obično straše djecu - zatvoreni grad je bio suviše
nov, nastao je usred šume, ljudi su se onamo brzo uselili;
ne znajući što ih ondje čeka, domaće ljubimce ostavili su
rođacima. A pse lutalice nisu pripitomili, nisu se imali ni
odakle pojaviti.
Kao pubertetlija nije pronalazio zadovoljstvo u
mučenju životinja. Potom, tijekom studiranja i rada,
odnosio se prema njima ravnodušno. Čitavo mnoštvo
životinja, tisuće miševa, stotinu pasa, kunića, majmuna, na
desetke konja, koza, ovaca crkavali su u mukama - no to je
bilo potrebno, poslužili su za veliku stvar. Da je mogao bez
pokusnih životinja, on ih ne bi koristio. No priroda nije
htjela odati tajne bez nasilja, bez smrti žrtava, bez tamne
pjene iz njihovih usta.
Kad su se obavljala ispitivanja na manekenima,
ljudskim subjektima, nije vidio proces i dobivao je samo
izvješća. Dob. Težinu. Bolest. Reakciju na preparat.
Manekeni su ga jako uznemirivali - želio je što dublje
prodrijeti u tajnu ljudske smrti. Kaljitin je vidio da ne
postoje dvije jednake smrti. Slična građa, identična dob - a
posljednje minute odvijaju se različito, nisu jednako
izraženi simptomi agonije. Fiziologija? Psihologija?
Karakter? Sudbina? Pritom na manekene nije gledao kao
na ljude. Prije kao na složene skupove parametara,
animirane zamršene zagonetke. Nisu mu bila potrebna
objašnjenja da ti kriminalci, koji su počinili zločin protiv
države, samo čekaju svoju smrt. Taj pravni ukras ostajao je
iza vrata sobe za ispitivanja. A unutar nje - samo tijelo s
preparatom, koji ubrizgava medicinski tehničar vješto
ublažavajući osjećaj prijevare i pretvarajući se da je
ljubazan liječnik.
Od svih živih bića koja su mu nekad bila podčinjena i
koja su naseljavala laboratorijsku arku, Kaljitin je izdvajao
samo štakore.
Tamo, na Otoku, u staroj manastirskoj zgradi, imali su
stotine umjetno uzgojenih štakora, identičnih pokornih
budalica. No odnekud iz manastirskih podruma, koji su
zalazili duboko u slojeve vapnenca, napuštenih,
zakračunatih, u pomoćne i radne prostorije laboratorija,
kamo su imali pravo pristupa samo najodabraniji, testirani
i ponovno testirani suradnici, nesmetano su se penjali
pravi, divlji štakori.
Prvi koji su pretrpjeli poraz bili su građevinski radnici
naoružani cementom, žbukom, željezom, opekom i
smrvljenim staklom. Postojalo je samo nekoliko ljudi koji
su imali sigurnosno odobrenje za obavljanje remonta u
laboratoriju. Savjesno su zaštopali i začepili sve pronađene
rupe. No štakori su se i dalje odnekud pojavljivali, žderali
sendviče ostavljene u torbama, uništavali papir i karton.
Starosjedioci su govorili da je nemoguće istrijebiti štakore
jer dolaze s mnogobrojnih šlepova koji u karavanama
prevoze žito preko rijeke. No štakori su ludovali i zimi kad
bi se rijeka ledila, a šlepovi čekali plovidbu u rukavcima.
Zatim su pismeno pozvali, uz odobrenje sigurnosne
službe, hvatača štakora; kakve sve stručnjake nisu imali u
svojem sustavu! Hvatač štakora, usprkos svim svojim
prašcima, nije uspio.
Tad je Kaljitin objavio, kao radi zabave, da će se
natjecati. Pogađalo ga je što u njegovom manastiru vode
glavnu riječ nekakvi jadni glodavci, a oni, majstori otrova,
istraživači i vladari najotrovnijih tvari na svijetu, ne mogu
ih uništiti.
Ispostavilo se da su štakori dosadili svima. Suradnici,
posebno oni mlađi, pokazivali su rastuću revnost,
sastavljali su recepte, smišljali zamke. Činilo se da je
štakorima došao kraj i Kaljitin se šalio: eto što ti je znanost!
No uskoro je Kaljitin shvatio da ne crkavaju svi štakori.
Većinu su uspjeli uništiti, no neki su, po cijenu smrti svojih
kolega, naučili raspoznavati mamce i zaobilaziti klopke.
Nije ih bilo mnogo, doslovno samo nekoliko. No nikako ih
nisu uspijevali ubiti, svi ljudski trikovi imali su ograničeni
učinak.
Kaljitin je naučio prepoznavati njihove tragove, navike,
mogao je točno reći koji ih je štakor posjetio. Jedan, mrcina
s izgrizenim repom, kao da ga je zadirkivao, svjetlucao u
sumraku hodnika, a zatim nestajao. Da, Kaljitin ih je sve
mogao potamaniti - no samo tako da otruje i sve unaokolo,
ugrožavajući i sebe i osoblje; po cijenu koju život štakora
nije vrijedio.
Otad je prema njima osjećao prisilno i uznemirujuće
poštovanje, kao da mu je priroda u štakorima pokazala
neku značajnu iznimku koju je trebalo uzimati u obzir.
Zatim, već u novom životu, u kojem se i sam osjećao kao
gonjeni štakor, Kaljitin je, na svoje čuđenje, otkrio da mu
taj savez s njima donosi mir, kao da je i sam također postao
ta iznimka u univerzalnim zakonima potjere i lova,
iznimka koja postoji samo za jednu vrstu stvorenja.
Dobio je znak da su njegovi osjeti točni. Znak koji je
došao iz davne prošlosti njegove nove kuće.
Nepredvidljivom rimom koja je povezivala dvije polovice
njegove biografije, razdvojene bjekstvom, granicom,
osudom.
Automobili nikad nisu dolazili do njega - osim žutog
poštanskog kamioneta i taksija koji je sam pozivao. Cesta
je bila jednosmjerna. Nije bilo znamenitosti oko nje, turisti
ovamo neće zalutati. Lov je sad zabranjen, zato su se i
veprovi tako razmnožili, samo su stare osmatračnice
stajale po padinama i duž potoka.
 Ipak, prije jedanaest, da, jedanaest godina vidio je pod
prozorom svoje kuće rashodovanu sivu limuzinu,
neuočljivo vozilo za “praćenje” koje su koristili i plaćeni
ubojice. Iako je Kaljitin znao da se ljudi koji su poslani po
njegovu dušu nikad ne bi tako očito otkrivali, brzo se,
pokušavajući ne približavati se prozoru, spustio u
podrum, otvorio ormar s oružjem i vratio sa zapetom
puškom.
Netko je na vratima zvonio dugo, inzistirajuće: to je
bila manira policije, službi kurirske dostave. Kaljitin je
odlučio ne otvarati, iako je po njegovom automobilu bilo
jasno da je vlasnik vjerojatno kod kuće. Bojao se prići
špijunki na vratima. I bojao se potpuno iracionalno da je
došao, recimo, agent za osiguranje, geometar ili zaposlenik
rezervata te da će oni potom pričati da profesor nije otvorio
vrata iako je bio kod kuće, i netko, netko koga je on izmislio
u vlastitoj glavi, posumnjat će da stanovnik usamljene
kuće na brdu nešto skriva i stoga se boji.
Kuća tad još uvijek nije imala čelična, zvučno izolirana
vrata zamaskirana u drvo. Nadzorne kamere povezane s
računalom.
Kaljitin nije mogao vidjeti čovjeka pred vratima, a da
ne riskira da će ga ovaj primijetiti.
No pridošlica je sišao s trijema i krenuo obilaziti kuću.
Među zavjesama ukazalo se lice - klasičan Englez, riđe
kose, kovrčasti pametnjaković s naočalama, jedini Englez
u široj okolici - svakako se nije radilo o njegovom
sunarodnjaku, odatle šalju Slavene, ni o čovjeku kojeg su
poslali njegovi novi gazde - upozorili bi ga. Novinar? Jesu
li nešto nanjušili? Nešto je procurilo? Netko ga je odao?
 Kaljitin je shvatio da je od straha zaboravio na svojeg
tajnog suputnika, džokera - Debitanta. Preparat je sigurno
spavao u bočici iza vratašca specijalnog sefa za aktivne
supstance. No Kaljitin je iznenada pomislio što bi se
dogodilo da se Debitant svojevoljno probudi i pronađe čak
najmanju rupicu, veličine atoma, u hermetičnoj bočici,
oslobodi se zaobilazeći dozator i čitav procuri raspršujući
se u zraku. Zaspat će i ne znajući da je umro. Umrijet će i
radoznali Englez. Lastavice koje su savile gnijezdo pod
strehom i brinu se za ptičad. Leptiri i komarči. Kukci-
drvotočci, crvi, stonoge, čak vjerojatno krtice. Ujutro će
poštar vidjeti mrtvaca pored kuće, nazvat će policajce, oni
će razvaliti vrata, ali neće nanjušiti ništa, osim teškog,
specifičnog mirisa jučerašnje smrti. Debitant će ishlapiti,
raspršit će se među zvijezdama, izgubiti se među atomima
i molekulama. I samo će iskusni i tankoćutni stari oficir,
staro njuškalo, rastreseno reći u nedoumici:
“Luksuzna kuća, čista, a kao da miriše na stjenice.” No
njegovi podređeni će ga uvjeriti da to nije istina, da ne
miriše ni na kakve stjenice.
Kaljitin se razveselio. Tako je jasno zamislio mrtvog
Engleza, tako apsurdnog, komičnog u kariranom
vunenom sakou, među još toplim gomilicama uginulih
krtica, da ga se prestao bojati.
Činilo se da je Debitant uzdahnuo u snu, a taj uzdah
bio je dovoljan da odagna strahove svog nesavršenog
tvorca.
Kaljitin je sakrio pušku u ormar. Da otvori? Ili bolje ne?
Ako je novinar, onda je pametnije otkriti što on zna. A i
dobro je da ima mogućnost ispričati svoju stranu priče.
 Obmanuti.
Opravdati se.
Odlučio je, te otvorio vrata.
Kad je čuo zvuk, Englez se okrenuo. Tanak džemper
oker boje pod sakoom. Svijetle klasične traperice.
Mokasinke od antilopa. Fotoaparat remenom prebačen
preko ramena. Veliki, skupi fotoaparat, vlasnik ga često
koristi, na objektivu se pomalo izlizala boja. Mršav. Nije
atlet, no okretan je, energičan. Izvana - profinjena
srdačnost, neugodnost što je bio primoran uznemiriti
domaćina. Iznutra - majstorska samouvjerenost,
utrenirana spremnost da odglumi bilo koji odgovor
vlasniku kuće i u pet-šest rečenica usmjeri razgovor u
željenom smjeru. Novinar. Strastveni, koji je nanjušio trag,
i pritom - poput glasna pucnja “u prazno”, mimo
Kaljitinove sudbine.
Nije on ovdje radi njega, nego radi nekakvog drugog
cilja koji ga uzbuđuje, tjera, ispunjava radošću otkrića.
Englez je gledao s oštroumnom, vizionarskom pohlepom
arheologa, luđaka Schliemanna - ali ne domaćina, već
samu kuću.
Kaljitin je znao tko su bili prijašnji vlasnici: potomci
trgovaca soli. Kuća je bila njihova vila izvan grada. Čini se
da je jedan od članova obitelji napravio karijeru pod
nacistima u okupiranoj Poljskoj; Kaljitin je pretpostavio da
Englez piše nekakvu knjižicu te je došao istražiti tog
dužnosnika Trećeg Reicha. Kaljitin je iznenada shvatio da
mu je zbog toga neugodno, kao da je povezan s prijašnjim
vlasnicima nasljednim lancima obiteljskih tajni i drski
posjetitelj sad zabada nos i u njegov život.
Njega bi sasvim zadovoljio kratki razgovor na trijemu.
No nije želio da novinar primijeti, sačuva u svojem
profesionalno dugom i pouzdanom sjećanju njegovu
zatvorenost, škrtost na riječima, te se odlučio pretvarati da
je srdačan i prostodušan čovjek koji se dosađuje i pozvao
ga u gostinjsku sobu.
Da je novinar mogao samo pretpostaviti kako s kućom
nije povezana jedna, već dvije slične priče, da je granata
pala ponovno u isti krater, primijetio bi kako se
neočekivano jako, živo iznenadio novi vlasnik kad je on
rekao radi koga se pojavio.
Iza obližnjih planina ispresijecanih kobnom, nemirnom
rijekom, iza mračnih grebena obraslih gustom šumom koja
je zaposjela dugovjeki kamen, nalazila se tvrđava koja je
poznavala zatvorenike nekoliko stoljeća i država. Tijekom
rata ondje je bio koncentracijski logor.
U proljeće četrdeset i pete godine nad istočnim
ravnicama zamrla je tutnjava rata, ugasnulo je topničko
sijevanje. Tad su stigli do kuće - starom, zaraslom cestom
preko planina, stazama drvosječa, koji su pripremali
potporne trupce za rudnike soli, po kojima se nisu mogli
kretati ni motor ni automobil. Nekoliko esesovaca-stražara
i znanstvenik koji je izvodio pokuse na zatvorenicima.
Jedan od esesovaca znao je za tu zabačenu vilu, bio je ondje
u posjetu.
Njemačka je izgubila rat. Dolje, u dolinama, u većim
gradovima bili su smješteni garnizoni savezničkih trupa.
No ovdje, bliže vrhovima, u planinskim šumama i
lugovima još uvijek nije bilo nikakve vlasti. Prijašnji
vlasnici već su bili napustili vilu, imetak, i pobjegli.
Slučajni gosti mogli su biti spokojni.
Zaista, novinar je pokušao utvrditi je Ii to ta kuća.
Ispostavilo se da jest. Imao je opis koji mu je na ispitivanju
dao jedan od oficira logorske straže, uhićen u britanskoj
okupacijskoj zoni. Ostali su nestali, otišli, kako je objasnio
novinar, “stazama štakora”, tajnim rutama bjegunaca iz
Europe preko oceana, na drugi kontinent.
Tako je i izgovorio - rat lines, na svojem
besprijekornom, raskošnom engleskom. Potom je
studentskom intonacijom ponovio na njemačkom:
Rattenlinien.
“Bijeli štakori uvijek odabiru jedne te iste staze”, dodao
je novinar.
Imao je na umu mrežu tajnih skloništa za bjegunce,
činovnike koji su spremni izdati falsificirane dokumente,
pouzdanike - svećenike, policajce, mornare koji uzimaju na
brod ilegalce. Pisao je knjigu o logorskim liječnicima i bilo
mu je lako govoriti s Kaljitinom, doseljenikom iz države
pobjednika. Bio je očaran lovom na sablasti prošlosti i
slijepac za sadašnjost. Upitao je može li fotografirati kuću
i pogledati je iznutra. Provirio je u podrum, prošao na
metar od Debitanta skrivenog u sefu. Raspitao se za stare
stvari. “Ne, ništa nije sačuvano”, iskreno je odgovorio
Kaljitin.
Kad se novinar pozdravio i otišao, Kaljitin je najprije
popio tabletu za srce.
 Nisu ga samo “staze štakora” pogodile.
U svojem davnom životu poznavao je jednog Nijemca,
znanstvenika, koji je radio u koncentracijskom logoru. Stric
Igor, Igor Jurjevič Zaharjevski, dovezao ga je iz Njemačke
nakon rata kao trofej.
Taj Nijemac kao da službeno nije postojao. Zatvoreni
grad bio je njegov zatvor. No on je bio - zloslutni stručnjak,
koji je nekad vršio takva ispitivanja kakva si čak ni oni nisu
mogli dopustiti: provirio je onkraj boli i smrti, puno dalje -
i bio je spreman skrupulozno podijeliti to iskustvo.
Kaljitin se sjećao kako mu je Zaharjevski prvi put
pričao o tajanstvenom zatvoreniku. Kaljitin je bio izvan
sebe, iako je već i sam bio oduzeo više od jednog ljudskog
života. No ovaj Nijemac, on je mučio i ubijao naše vojnike,
možda mu je i Kalji-tinov djed po majčinoj liniji,
matematičar, topnik koji je umro kao zatvorenik, dospio u
ruke.
Kaljitin je bio spreman ubiti Nijemca. No već za
nekoliko dana zamijetio je da je njegov gnjev splasnuo. I
dalje je, kako mu se činilo, mrzio zatvorenika-
znanstvenika, no bio je spreman raditi s njim.
Kao prvo, to je želio Zaharjevski; njegov je plan bio da
se proizvede tvar na temelju prethodne generacije koju je
analizirao Nijemac. Kao drugo, Kaljitin nije mogao ne
cijeniti zatvorenikovu provjerenu znanstvenu metodu.
Kao treće, osjećao je da je, unatoč odgoju, usprkos
obaveznoj slici neprijatelja, čudna, zapretana sličnost
njihovih unutarnjih težnji - najkraćim putem doći do
takvog znanja koje će njegovog tvorca učiniti
nezamjenjivim, neovisnim o prilikama - dublja od
nacionalnosti, ideologija, neprijateljstva. To čovjeku da je
najveću zaštitu i moć. Ispostavilo se da je Nijemac
navlastitom primjeru pokazao kako je to moguće.
Sluteći osjećaje novog kolege, Nijemac se nije prsio, nije
bio nametljiv, nije govorio o prošlosti. Jednostavno je
radio: ravnomjerno i sporo. I Kaljitin je naposljetku osjetio
da mu je taj podčinjeni usamljeni starac bliži nego generali
i partijski šefovi koji su vodili laboratorij. Bili su njegovi
ljudi po krvi i državljanstvu, no tuđi po biti svoje prirode,
a Nijemac tuđ da ne može biti tuđiji, no njegov. Jedan od
onih koji se sakrio od države unutar države, stavljajući je u
službu sebi i plaćajući to svojom vjernom službom,
stapajući se s njom do te mjere da se više nije moglo
razlikovati tko kime upravlja.
Upravo mu je taj Nijemac, kad je shvatio da je mlađi
kolega sazrio za sljedeću, složeniju razinu znanja, otvorio
oči za sjenu koja je ležala u sjeni: dvostruku prošlost
laboratorija, odnosno samog mjesta, Otoka, gdje se on
nalazio. Nijemac je već bio tu - prije rata, prije nego što je
Hitler postao kancelar, kad je ovdje bio tajni zajednički
sovjetsko-njemački poligon.
Čak iako je bio upoznat s nekim od mračnih tajni
Otoka, Kaljitin je isprva odbio vjerovati u ono što je čuo. I
tad je Nijemac opisao sve po sjećanju - gdje je bila zračna
pista, gdje laboratorijsko drveno zdanje, barake za osoblje,
zvjerinjak, stražarnica, gdje se pružala ograda; u kojem se
dijelu sadašnjeg, sve većeg poligona još uvijek mogu naći
stari rovovi, krateri koji su ostali nakon topničkog gađanja;
odveo je Kaljitina tamo, zaokružio palicom po osušenoj
travi, pokazao eksplozijom granate razlomljeno dno. Trag
je bio od njemačke bombe. Budući da je vidio da Kaljitin
još uvijek sumnja, Nijemac ga je odveo u arhiv laboratorija;
tamo je bio poseban odjel gdje su se čuvali dokumenti
donijeti iz različitih europskih zemalja nakon rata, tone
papira iz različitih znanstvenih instituta, ponegdje
nagorjeli, ponegdje isprani od vode. Te listove nitko nije
temeljito istražio; Klaus je otvorio pred Kaljitinom
neprimjetnu vojničku ladicu. To su bili izvještaji o
zajedničkim ispitivanjima. Trideset treće godine njemački
znanstvenici odnijeli su ih sa sobom u Njemačku. A
četrdeset pete specijalna ekipa NKVD-a pronašla ih je u
ruševinama arhiva i vratila.
Kaljitin je čitao prepoznajući opisana mjesta, imena
znanstvenika sa sovjetske strane. Zabljesnulo je prezime
Zaharjevskog. Sve je bilo poznato Kaljitinu: klimatske
specifičnosti koje su se manifestirale tijekom eksperimenta,
znanstvena logika.
A i Klausovo prezime je spomenuto.
Osjetio je da Klausa više ne smatra neprijateljem.
Nakon što je ispratio novinara, Kaljitin se počeo
prisjećati Klausa. Znanja koje mu je Nijemac otkrio. Kaljitin
je razmišljao o tautologijama povijesti koje nikako nisu
mogle biti slučajne, izazvanim iznimno rijetkim, doista
osamljenim mjestima, prikladnim za skrivanje, čuvanje
tajne. Razmišljao je o sebi, o tome kako je izabrao kuću - na
staroj, neobičnoj stazi. Na ratiineu. To znači da je mogao
računati na njezino pokroviteljstvo, na ustrajnu sreću
bjegunaca, budući da su ga oni koji su ga prije čuvali sad
htjeli ubiti.
 Novinar mu je pokazao kopije stranica na kojima su
bila zapisana ispitivanja. Oficir straže, koji je imao tehničko
obrazovanje, svjedočio je o iskustvima u logoru. Mnogo
toga nije znao, brkao je termine, no Kaljitin je odmah
shvatio: posao mesara. Jeftina, gruba smrt za mase otjerane
u klaonicu. Vidljiva, očita smrt, koja se ne skriva.
Dokumentaciju su vjerojatno odnijeli sa sobom ili sakrili
negdje usput, na neko skrovito mjesto - kao bankovni
depozit, kao dionice kojima je privremeno pala cijena, ali
bi još uvijek mogle povratiti prijašnju cijenu ako novi
vlasnici Europe, koji skrivaju svoju uzajamnu mržnju,
trebaju nekoga uništiti: recimo, komuniste. Ili
kapitalističke buržuje.
Kaljitin je i sam ostavio takvo nešto u skrovištu u
domovini, tubu zakopanu ispod neuočljivog stabla u šumi.
I kao da se gledao u idealnom, apsolutnom zrcalu, gledao
bez čuđenja, bez tjeskobe, kao da je sam proživio sve te
fragmentarne, vremenski udaljene živote. Ili je barem bio
karika koja ih povezuje.
Od toga susreta Kaljitinu se činilo da bi u kući mogao
biti štakor. Živio je uredno, daleko od sela, zašto bi štakori
ovamo došli - no ipak mu se pričinjavala siva sjena.
*

Skinuvši sako, Kaljitin je krenuo naložiti vatru u kaminu.

Naglo se smrkavalo. Mrak u dolini padao je brzo, kao da
su ga ispuštali sami bregovi, drveće, trave. Pogledao je
kroz prozor. Nad ugaslim, u trenu nakostriješenim
oblacima letio je zrakoplov. Njegov paperjasti trag još je
bio rumenožut od sunca. Birajući triješće za potpalu,
Kaljitin je mislio o zrakoplovu, ljudima u njemu, kakav je
to let, je li iskusan kapetan, koliko godina je zrakoplov star.
Kaljitin je bio spreman misliti o bilo čemu, raditi bilo
što: cijepati triješće, nositi drva - samo da odgodi onaj
trenutak kad će naizgled napokon biti kod kuće, a misao o
smrti vratit će se novom, gotovo nesavladivom snagom;
napast će ga.
Predosjećao je noć bez sna. Dugu noć straha i sjećanja.
I želio je da se u kaminu što prije rasplamsa vatra; dimnjak
je povukao, osjetio se slatkasti miris drva jabuke, tvrdog do
zvučnosti, nepodatljivog ognju.
 10.

Stojeći u redu za graničnu kontrolu, Šeršnjev se nije ljutio

ni žurio iako se čitava stvar odužila - već je izgubljeno
četrdeset minuta. Odlazeći na zadatak, uvijek je imao
osjećaj da ima dovoljno vremena. Kakvi god zastoji da su
se događali, na kakve god prepreke nailazio - uvijek će biti
korak, dva ispred objekta.
Za ulazak odabrali su državu koja nema vlastitu jaku
kontraobavještajnu službu. Partner i on morali su proći
kontrolu s drugih desetak putnika s njihova leta: prvima je
uvijek posvećeno najviše pažnje.
No najprije su promijenili pokvarene putničke
stepenice. Potom je autobus dugo kružio oko zgrade
zračne luke. Kad su ih pustili u dvoranu za dolazne letove,
tamo je već bilo stotinu putnika koji su sletjeli poslije njih.
Graničari se nisu žurili. Za putnike koji nisu građani
Europske unije radila su samo dva šaltera. Policajac koji se
dosađivao na trećem šalteru, onom baš za “građane”,
tjerao je one koji su mu pokušavali prići s
neodgovarajućom putovnicom.
Azijci s putnim kovčezima galamili su, putnička
stonoga gotovo se nije micala. No Šeršnjev je stajao mirno,
samo par puta pogledavši partnera, koji je s očitim
neprijateljstvom promatrao, ispod oka, ženu u nikabu.
Šeršnjev se prisjećao fotografija koje je napravila
nadzorna služba. Agente su poslali iz veleposlanstva
susjedne države, zahvaljujući EU koja je ukinula unutarnje
granice. Ekipa se vratila i izvijestila da je sve napravljeno
čisto, nitko nije primijetio, nije razotkrivena
kontraobavještajna djelatnost, nema čuvara, rizik je
minimalan. Sam objekt nije osobno viđen. No u kući -
sigurnosni sustav je bio tipičan, lako ga je deaktivirati -
pronađena su bolnička pisma. Objekt se nalazi na
pretragama i već se trebao vratiti kući.
Fotografije snimljene dronom kombinirao je u svojoj
glavi. Kuća na rubu šume. Cesta bez prometa. Idealno
mjesto, jednostavno mjesto. Nema susjeda, nitko neće
vidjeti, neće znati. Pustinjak se sakrio u svojem zabačenom
kutku i sam sebi pripremio zamku.
Red se u međuvremenu već pretvorio u ciganski tabor,
koji, činilo se, živi ovdje godinama. Navika migrantskog
života, dugog besmislenog čekanja u krcatim hodnicima,
ispred zatvorenih vrata iza kojih se odlučuje o tvojoj
sudbini - ta je navika zbila, skupila ljude, koji su samo prije
četrdeset minuta bili toliko međusobno različiti - u
bezličnu bagru, nerazumni, ali tankoćutni organizam.
Čuo se šušanj, šapat - zijevajući, došli su mrzovoljni
carinici i otvorili još dva šaltera. Ljudska kaša se razdvojila,
dio se prelio onamo i okamenio u iščekivanju na žutoj crti.
Šeršnjev, koji je prije svih drugih primijetio dolazak
carinika, nije prešao. Nije volio mijenjati već donesenu
odluku. Njihov psiholog nazivao je to pasivnošću. No
Šeršnjev je znao da psiholog nije u pravu. Uvijek mu je
nedostajala mrvica agilnosti, najobičnije svakodnevne
sreće zahvaljujući kojoj se hvata vlak na odlasku, pogađa
red koji će se najbrže micati. Ako se on žurio, bivalo bi
samo gore, novi red uopće se ne bi micao, vlak bi kretao s
druge platforme.
Zato je čekao.
Za pola sata gužva se počela razilaziti. Djevojka i
mladić koji su stajali ispred njega krenuli su prema lijevoj
kabini, stariji, sa stilom odjeveni muškarac s aktovkom
prema desnoj. Grebenjuk i on bili su sljedeći.
Šeršnjev je mislio da će starca i par propustiti brzo -
takve obično ne gnjave. No par nije imao kopiju avionskih
karata za natrag, carinik se namrštio i zatražio je sve
rezervacije hotela. Muškarac je također zapeo, čitavo
vrijeme pokazivao je prstom u nekakav papir u plastičnoj
omotnici, učas je izgubio svoj glamur i pretvorio se u
nesigurnog i zastrašenog molitelja.
Carinici su počeli međusobno razgovarati. Odostraga
je Šeršnjeva gurkala masa. Oštar kut kovčega jako ga je
udario u gležanj. Na trenutak mu se učinilo da je sve to
namješteno. Sad će ga odostraga zgrabiti, presavinuti mu
ruke, okrenut će se idiot s aktovkom iz koje će izvaditi
automatski pištolj. No potisnuo je u sebi crne misli.
Klik, klik, klik - čaroban zvuk, u tuđe putovnice udaren
je žig.
Metalna vrata su se otvorila. Starac je prošao odmah,
na njegovo mjesto došao je Grebenjuk. Par se zadržao.
Djevojka trpa u torbu papire, ispada joj fascikl, listovi se
razlijeću, ona čučne pa ih skuplja... Šeršnjev disciplinirano
čeka. Iako on i Grebenjuk trebaju zajedno proći granicu.
Službenici zračne luke, u svijetlim jaknama, guraju
dvoja invalidska kolica zaobilazeći redove. Mlade
crnopute dječake pokrivene dekama, mršave, kost i koža.
Stišću uz trbuh debeli svežanj zamrljanih papira.
Šeršnjev zakorači. No carinik diže obrve i pokazuje mu
rukom: stani.
Grebenjuk odlazi. Dečke guraju do šaltera.
Jednom iz poderane nogavice strši nevješto, valjda
vlastoručno napravljena proteza. Suviše je mala, dječak je
narastao, a njegova umjetna noga - nije. Protupješačka
mina, misli Šeršnjev. Nije isključeno da je naša. Odakle su?
Somalija? Libija?
Angola? Sudan? Žao mu je što mina nije eksplodirala
na vrijeme. Ispada da njega sad zadržava eksplozija koja se
dogodila prije mnogo godina na drugom kontinentu. Na
drugoj nozi - potpuno nova, kao mrtva, tenisica za trčanje
s napuhanim đonom. Ista kao ona koju je Maksim imao
onaj dan kad su igrali paintball. Onog davnog dana, ali koji
kao da se jučer dogodio.
Carinik je izašao iz kabine, pogledao dječaka, zajedno
s pratnjom počeli su listati papire. Šeršnjev je bio najmirniji
čovjek u zračnoj luci. Dvojica su dalje razgovarala. Dječak
je sjedio otuđeno, umoran nakon dugog leta.
Naposljetku je carinik udario pečat na nekakav
dokument. Mladić u jakni pogurao je kolica. Oficir je
mahnuo Šeršnjevu: možete priči.
Šeršnjev je bio spreman ispričati legendu.8 Imao je
novu putovnicu s nedavno dobivenom vizom. Prvi ulazak.

8 U špijunskoj terminologiji izmišljena biografija špijuna koja služi za prikrivanje

njegovih aktivnosti.
Pitanja su bila moguća, gotovo neizbježna. No carinik je,
kao da se ispričava - ili kao da nagrađuje putnikovu
mirnoću koja mu se svidjela - povukao putovnicu kroz
skener, prelistao stranice i pažljivo, u samom kutu, udario
žig.
Vrata su se otvorila i Šeršnjev je zakoračio u svijet koji
je napustio prije par desetljeća, kad je otišao u vojnu školu.
Njegov otac bio je zapovjednik komunikacijske čete.
Šeršnjev je rastao u vojničkom garnizonu, na mjestu starih
kasarni iz devetnaestog stoljeća konjaničke pukovnije koja
je stradala još u Prvom svjetskom ratu. Nadao se da će se
nakon škole vratiti tamo, ocu i majci, u posebnu vojničku
trupu. Služit će u obavještajnoj službi, licem u lice s
neprijateljem, na najizloženijoj liniji, odakle se već vidi
bijeli, fasetiranom kupolom okrunjeni stup američke
stanice za prisluškivanje na Vražjem brdu.9
No ispalo je drugačije. Roditelji su došli k njemu.
Garnizon je napustio svoje kasarne. Na vlakove su
natovarili tenkove, rakete, čitava skladišta. Ne pretrpjevši
poraz, vojska se ipak povukla na Istok.
Otac, koji je nekoć dobio orden za operaciju Dunav,
intervenciju Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj šezdeset i
osme, nikako se nije mogao pomiriti s povlačenjem vojske.
S izdajom. Sa slomom osiromašene vojske. S premještajem
u rezervu. Propio se, umro u vikendici kupljenoj za novac
ušteđen tijekom službe u inozemstvu, među jabukama,

9 Teufelsbergnalazi se u Berlinu, mjesto s kojeg su SAD i Velika Britanija špijunirali

Istočni blok. (op. prev.)
koje nisu htjele dati plodove na bijednoj, tresetnoj zemlji.
Šeršnjev bi bio jako sretan da ga otac može sad vidjeti.
Vraćao se.
Dok su napuštali Moskvu, njihova prtljaga morala je
biti bez pregleda stavljena u kolica sa stvarima ostalih
putnika. Ovdje je preuzimanje prtljage s njihova leta bilo
već odavno završeno. Na jedinoj pokretnoj traci koja je
radila vrtjeli su se kovčezi iz Hurgade.
Grebenjuk je već saznao da je prtljaga s njihova leta bila
na četvrtoj traci. Našao je kovčege skinute pored trake. Nije
bilo Šeršnjevljevog. Još su jednom obišli dvoranu. Ništa.
Pored šaltera Izgubljeno &nađeno okupilo se već oko
desetak ljudi. Šeršnjev je prepoznao putnike sa svojeg leta,
eno nevaljale djevojčice i njezinih roditelja, eno onog para
kojima su se dokumenti rasuli na graničnoj kontroli...
Šalter nije radio. Ni radnog vremena, niti ikakve
informacije. Netko je rekao, pozivajući se na čistača, da će
službenik stići u pet ujutro. Šeršnjev i Grebenjuk
razmijenili su poglede.
Zapravo, u kovčegu nije bilo ničega presudnog za
operaciju. Samo odjeća za svaki dan, racionalno odabrana,
kvalitetna i neupadljiva. Šeršnjev je predložio da odu bez
kovčega, makar se to ne uklapalo u sliku dečki na odmoru,
koji su se došli zafrkavati, cugati, ganjati djevojke i
kupovati suvenire. Trebalo im je samo nekoliko dana.
Onda će se vratiti. Nitko neće mariti za detalje njihovih
legendi. A ako hoće - to će značiti da je operacija već
krenula po zlu.
 No, unatoč žurnosti operacije, bili su i više nego
temeljito opremljeni, kao da su poslani na nekoliko mjeseci
ili godina. Šefovi su igrali na sigurno, unaprijed su
pripremili opravdanja u slučaju debakla. I Šeršnjev je sad
osjećao da je gubitak kovčega dobra stvar, kao da su
zajedno s njim otpali svi oni dodaci, dorade, isprazne
upute. Zalijepio je na šalter svoju naljepnicu za predanu
prtljagu, dopisao je naziv hotela - neka je vrate ako je
pronađu, njih ondje ionako više neće biti.
U “zelenom koridoru” stajala su dva čovjeka.
Debeljuškasti kepec bio je okupiran svojim mobitelom.
Mršava plavuša, očito voditeljica smjene, popravljala je
bedž. Šeršnjev je krenuo malo naprijed i ulijevo, kao da je
želio da ga prekontroliraju i tako pokrije partnera. Plavuša
ga je propustila - i onda pozvala Grebenjuka kojega je već
gotovo u leđa gledala.
Grebenjuk se zaustavio. Govorio je engleski slabo, tek
toliko da može proći ispit i dobiti povišicu na plaću.
Šeršnjev je morao prevoditi.
“Jeste li zajedno?”
Šeršnjev je kimnuo.
“Koliko gotovine imate sa sobom?”
“Četiri tisuće eura”, Šeršnjev je pokorno posegnuo za
novčanikom.
“Otvorite”, plavuša je pokazala Grebenjukovu torbu.
Ovaj ju je skinuo, položio na stol i povukao patent na
torbi. Šeršnjev je perifernim pogledom promatrao sjajne
panele od neprozirnog stakla kojima je obložen hodnik:
nisu li iza njih kamuflirane i maskirane sjene, sa zapetim
oružjem? To je bio najbolji trenutak da ih se uhvati - u
koridoru je bilo samo njih četvero.
Debeljko je prestao buljiti u telefon, prišao i stao
preprečujući put k izlazu. Grebenjuk je pokazivao carinici
stvari. Njezin prst je pokazivao neseser. Grebenjuk je bez
oklijevanja otvorio. Pod svjetlom lampe zabljesnula je
bočica-spremnik.
Žena ju je radoznalo pogledala. Zatim Grebenjuka.
Major, omalen, širokih kosti, očito odjeven u skupu odjeću,
no koji je svejedno izgledao vulgarno, nemarno, kao da je
maloprije grickao suncokretove sjemenke i ljuske sipao u
džep jakne, mirno i šuteći je stajao.
A Šeršnjevu se steglo srce. Tek mu je sad postalo očito
koliko se skupa i elegantna bočica ne uklapa u
Grebenjukov izgled, s ostalim stvarima u torbi.
Šeršnjevu se čak učinilo da je carinica neprimjetno
onjušila zrak, kao da je htjela vidjeti je li Grebenjuk miriše
upravo na taj parfem.
Vještica. Carinica je nešto naslućivala, ali nije shvaćala
u čemu je trik, kriomice se ljutila i činilo se da će svaki tren
zamoliti Grebenjuka da prsne parfemom. Takva situacija
nije bila predviđena u instrukcijama koje su dobili; svi su
bili uvjereni da bočica neće privući pozornost. Tehničari su
se kleli da je kopija napravljena baš kao original, da ni sam
proizvođač ne bi mogao uočiti razliku te da njezina težina
odgovara originalnoj.
No to su radili muškarci, pomislio je Šeršnjev. Mogli su
promašiti boju, odabrati nijansu koja nije identična, već
samo približna. Pogriješiti u ispisivanju kompliciranog
fonta. A gospođa vjerojatno poznaje asortiman duty-freeja,
ima izoštreno oko, možda i njezin muž koristi isti takav
parfem. Ilije samo ulovila, zgrabila svojim psećim njuhom
nesklad, posebnu auru bočice-spremnika, jer staklo bočice
nije izliveno u tvornici, već u radionicama tehničke službe,
druge ruke su ga polirale, s drugim mislima i ciljevima.
Vještica.
Šeršnjev je razmišljao kako da odvuče njezinu
pozornost. Da baci torbu? Da joj nešto kaže?
“Can we go?”10 s užasnim naglaskom, potkupljujućom i
gromoglasnom priprostosti zbunjenog stranca koji se boji
nepoznatih običaja upitao je Grebenjuk.
Carinica kao da se prenula te je nehotice kimnula.
Grebenjuk je bez žurbe vratio stvari u torbu na svoje
mjesto. Krenuo je zatvarati neseser, patent je zagrizao
tkaninu, povukao ga je gore-dolje i stao izvlačiti podstavu
iz zubaca. Carinica se okrenula: glasno međusobno
razgovarajući i na pasja kola psujući službu zračne luke, u
koridor su ušli drugi putnici. Grebenjuk je nabacio torbu
na rame. Šeršnjev je osjećao bockanje igala po dlanovima.
“Jako mi se piša”, rekao je Grebenjuk. “Gdje je ovdje
toalet?”
Prošli su pored ljudi koji su dočekivali svoje goste
držeći tablice s imenima. Zapahnuo ih je miris nepoznate
hrane, duhana, automobilskih ispušnih plinovima; svaki
taj miris, činilo se, bio je drugačiji nego u domovini.

10 Možemo li ići? (op. prev.)

 U toaletu je Grebenjuk dugo i glasno urinirao, a
Šeršnjev nikako nije mogao. Tek kad je Grebenjuk otišao
do umivaonika, iz penisa je naposljetku poteklo. Ušao je
čistač, a Šeršnjev je osjetio žestoku želju da mu prevrne
kolica, slomi brisač poda, prolije po zidovima vodu iz
vedra.
Pogledao se u ogledalo iznad umivaonika.
Lice mu je izgledalo kao i inače.
 11.

Kaljitin je zadrijemao u svojem omiljenom kožnatom

naslonjaču pored vatre. Iznurila ga je zadimljena toplina i
konjak.
Sanjao je da u bestjelesnom i nesvjesnom stanju leti nad
tamnom ravnicom. Kretao se nekamo, ali nije znao svoju
destinaciju. Vjetar ga baca na sve strane, okreće. Iznad je
prazno, zloslutno nebo bez zvijezda i planeta. Ispunjeno je
samo opredmećenim, treperavim, svjetlucavim stihijama
vjetra, poput potentne mliječi divovskih letećih riba.
Ispod je zabljesnuo val. To mu tamna riječna strelica
pokazuje put. Leti, i njegov let talasa vodu. Bude se iz sna
brkati somovi koji su se tijekom noći zakopali u mulju,
pjegavi manići, kao i zlatni šarani koji su se skrili među
trsku.
Jato riba, njegova pastva pliva za njim. Po obalama trče
srne i zečevi, šakali, lisice, vukovi, veprovi - uzvodno,
prema gore, protiv sile struje, sile teže.
Zvijezde se pale, jačaju. Čudne luče nepostojećih
sazviježđa: Pješčanika, Sove, Žezla, Sfinge, Štakora. Ondje
gdje je u starom svijetu bio Mliječni put, pružilo se
sazviježđe Zmije, koje plamti zelenom i crvenom bojom;
Zmija omotava sam kalež nebeskog svoda, kalež svemira.
Njemu, letećem beskućniku, vraća se pamćenje -
daleko, odnjegovano. Sjećao se kako se rodio u prozirnoj
posudi, usred blistave bjeline i svjetla; glasovi su ga zvali
imenom, radosni glasovi bogova odjevenih u bijelo, koji su
slavili njegovo rođenje.
No bogovi su ga zatočili u skučenosti, u magli, dok ga
netko nije oslobodio. I raspršio se, raspao, zagubio među
mrtvim mirisima koji su izgubili svoj izvor, među
jučerašnjim sjenama. No ipak nije zauvijek nestao, jer je on
iskonski bio tuđ svijetu i nije ga mogao prihvatiti, rastopiti
se u njemu do kraja.
Potom su ga bogovi ponovno pozvali. I on se digao iz
raspršenosti i, ispunjen sobom, kao kišna kap koja teži
prema zemlji, pojurio prema udaljenom pozivu.
Letio je nad rijekom. Kraj puta bio je nadomak. Usred
voda uzdiže se gromada, veliki Otok, koji reflektorima,
kao mjesečevim prstima, šara u mraku. Ribe iskaču iz
vode, gubeći sjaj ljuski. U šumskom i poljskom mraku
svijetle mirijade životinjskih očiju. Sama Rijeka povlači se
u svoje dubine, otkrivajući mahovinom zarasle podvodne
litice Otoka. A on klizi prema dolje, smanjujući se i
zgušnjavajući se; s vodom se slijeva u cijev, prodire u
rešetke, filtre - i probudivši se u svjetlu lampi-sunca, u
njihovom kružnom sjaju, uvlači se u željenu, smirujuću
kolijevku, u uski rub epruvete. Ispunjava je i obamire.
Put je završen. On je kod kuće.
Kaljitin se probudio. Ruka je ležala na grliću boce od
konjaka. U glavi mu je bilo mutno, iako nije mnogo pio.
Tinjali su posljednji ostaci žeravice. Nabacao je drva i
rasplamsao vatru. Rijetko se u tančine sjećao svojih snova,
samo onih koji su doslovno odražavali stvarnost. Evo i sad
je ulovio samo preostali povjetarac prostora, slabi trag koji
vodi do Otoka.
Maštanje o Otoku bilo je njegova glavna emocionalna
poslastica. Otok je bio mjesto njegova pravog rođenja. I
uspomene na njega, na mjesto sile i moći dovodile su
Kaljitina do tupe, zasitne iscrpljenosti, kao da to nisu bile
bestjelesne slike, već prava hrana, masna, štetna, no
opijajuće ukusna, poput onih šunki od vepra koje su
posluživali u restoranu iza grada, pokraj starog vodenog
mlina.
I Kaljitin se bojao da će ga ti snovi odjednom prestati
hraniti, preporađati, ulijevati nadu. Postat će jednostavno
sjećanje - sirovo, ništavno, preopterećujuće. Pokušao je čak
kontrolirati sebe, ostavio je cigarete na liječnikov savjet, pio
je umjereno!
A sad, nakon dijagnoze, više nije imalo smisla odgađati
i kloniti se ugode. I Kaljitin je namjeravao pribjeći svojem
provjerenom lijeku, organizirati bakanalije, najesti se,
napiti se Otokom, onim jelom koje mu je prije pružalo
snažan, narkotičan osjećaj besmrtnosti u granicama života
i onkraj njih - kako bi sada potisnuo banalan, plošan osjećaj
smrti, kako bi barem na tjedan, barem na dan probudio u
sebi neophodne snage za iznenadan obrat sudbine, utvrdio
svoju nadu u spas.
Kaljitin je natočio još konjaka. Pripremao se za sjećanje.
U odsjaju plamena, protkanom zlatnim vezom iskri, vidio
je užarenu želatinu Rijeke u suton. U mrljama mraka, koje
su nastajale među jezicima vatre kao njezin tajni dio,
skrivena, druga priroda plamena - prepoznavao je
dualnost svojeg dara.
 Pio je oduševljavajući se samim sobom, kao čovjekom
koji se prisjeća i stvara simfoniju, mističnu kozmogoniju
Otoka, koja je predodredila njihovu vezu, uzajamnu
osuđenost.
Povijest Otoka započela je davno. Moćna Rijeka
razrušila je vapnenački greben na svojem putu. U
njezinom sloju skrivali su se fosilizirani izdanci koralja;
cvatovi ljiljana na člankovitim peteljkama koje se
raspadaju u prstenove; nalaštene pudrijere brahiopoda.
Rijeka je podlokala vapnenac, ostao je samo jedan brijeg s
grebenom, koji nije popuštao vodi oko sebe. Na njemu je
izraslo drveće, zvijeri su naselile kamene rupe, na liticama,
padinama ptice su svile gnijezda.
Prvi ljudi koji su pronašli Otok izbjegavali su ondje
živjeti, iako su na njemu bile udobne duboke špilje.
Smješten usred nemirne vode, usamljen, zatvoren, prijeteći
- samo za vrijeme najvećih suša, koje bi se dogodile svako
deseto ljeto, pojavila bi se do njega uska, zemljana stazica -
Otok je samom svojom prirodom bio stvoren kao mjesto
sjedinjavanja onostranog, susreta s višim silama.
Ljudi su odvajkada gradili na Otoku kapišta.11 Na
Otoku su se mogli naći kameni debeljuškasti bogovi
paleolitika; bogovi od gline, kosti; drveni izrezbareni
kumiri.
Zatim su stigli monasi, koji su silom pokrstili lokalna
plemena. Iskorjenjivali su i spaljivali drvene idole, koji nisu
imali više snage obraniti sebe i vjeru.

11 U staroj slavenskoj vjeri hram u kojem su postavljeni kumiri slavenskih

božanstava. (op. prev.)
 Monasi su posjekli sveto drvo, jedini hrast na Otoku,
star, iskrivljen, čije je korijenje uraslo u žuto kamenje i
postavili na tom mjestu crkvicu. Spalili su prijašnje bogove
od lipe i jasena, a ugljen bacili u vodu. Samo drevni oltarni
kamen, ispran krvlju, granitni oblutak, netipičan za te
krajeve, za koji se ne zna tko ga je i kako - je li na splavi ili
po ledu na sanjkama - dovezao na Otok sa sjevera, nikako
nisu mogli ni razbiti, ni premjestiti; tako je i ležao usred
Otoka, kao mrtvi no neraspadnuti bog.
Iz crkvice je nastala utvrda-manastir, koja je čuvala
granicu države od nomada, stražarila na prirodnoj granici
između šume i stepe; pod njezinim svodovima uzdizale su
se strastvene molitve za vladare i vojsku. Zatim je stepa
pokorena, iako su više puta izbijale divlje pobune.
Manastir se širio, gradio se od onog istog kamena na
kojem je bio podignut. U visine su se podizali hramovi,
zvonici, palače, zidovi, kule. Dolje su se množili hodnici
kamenoloma koji su se spuštali sve dublje, pretvarali se
zatim u podrume, kelije, skladišta, kosturnice koje su
čuvale relikvije pokojnih isposnika i koje su proslavile
manastir.
Tamo, u najdubljim slojevima Otoka, gdje je postojao
samo kamen u svojoj beskonačnosti, živjeli su i u
anonimnosti umirali na silu zamonašeni zatvorenici,
izgnani, otuđeni od svih svjetovnih maski, prijašnjih
imena, djela i sudbina. Prepoznavali su samo protok
godina: u proljeće, za vrijeme poplava, riječna voda curila
je u tamnice; kamen je čuvao njihove ureze, krivudave
slijepe zapise duž zidova, ljetopis mraka, očaja, vjere. Na
njima, bezimenima i živim mrtvacima, gornji, vladajući
Otok također je temeljio svoju sve veću snagu; rasla je na
polaganom, škrtom, zlom kvascu njihove patnje.
Potom su donji slojevi ispražnjeni. Bivše kelije počele
su se urušavati, sahranjujući prošlost. Zatvorenike su sad
držali u gornjem kazamatu, koji je bio podignut na rtu još
dok su po Rijeci harale razbojničke bande pod jedrima i
veslima.
Otok više nije bio predziđe Carstva, koje je pomicalo
granice prema morima i oceanima i koje je pokorilo mnoge
jezike. Ti su se jezici čuli u ćelijama kazamata - jezici
pobunjenika, jezici slobode praćeni sad zveketom okova.
Sahranjivali su zatvorenike ovdje, na rtu. Postavili su
vapnenačke križeve tuđeg obreda, urezivali tuđim
slovima imena. No mraz, kiša i magle izjedale su
vapnenac, brisale slova i brojeve. Na zidovima kazamata
ostajali su nadrljani reci: stihovi pjesnika, crteži
znanstvenika, kletve oficira.
Po Rijeci su se vukli šlepovi sa žitom, pokrenuli se
parobrodi lopatičari, šareneći se od šešira i kišobrana.
Manastir je rastao na relikvijama svojih svetaca, na
molitvama i novcima putnika, seljaka i aristokrata.
Pojavila se ikona, izgleda da su je monasi pronašli pored
vode tijekom oluje. Za ikonu su digli novu crkvu s pet
zlatnih kupola, koja se vidjela s Rijeke s udaljenosti i od
dvadeset vrsta.12 A umjetnik, jedan od manastirskih
iskušenika, mladi nadareni majstor, koji kao da je baš na
vrijeme stasao među bratijom, ukrasio ju je vlastoručno
napravljenim bojama od samo onih tvari koje su se mogle

12 Stara ruska jedinica za duljinu, otprilike 1066,7 m- (op.- prev.)

naći u okolici. Ikona nije bila jarkih boja. No živjela je u njoj
nepojmljiva tajna bliske povezanosti svega živoga, Boga i
ljudskog roda. Lovili su manastirski ribari mrežama
jesetre, šegrti su kuhali riblje ljepilo koje je davalo boji
povezujuću snagu, i slika je legla na hrapav, porozan
kamen kao da je bila njegov sastavni dio, kao da je izbila
na njegovu površinu.
Manastir se spremao za proslavu jubileja svoga
nastanka. Crkveni povjesničar napisao je knjigu; njezine su
skice, koje su upile mnoge prijašnje tajne, ostale u
manastirskoj knjižnici. Fotograf koji je snimao manastir za
jubilarne razglednice, za praznični album, ostavio je u istoj
toj knjižnici zbirku svojih fotografija. Među njima bili su i
motivi slavne ikone, njezinih anđela i svetaca, planina
zemaljskih i vrleti nebeskih.
Tako su te knjige i fotografije ostale glavni svjedoci
prošlosti manastira. Jer stigao je onaj val koji je zapljusnuo
i nepristupačni Otok.
U ranu jesen planuli su duž obale, iza niskih šuma,
plemićki majuri. A kad je Rijeku prekrio led, na svijetlom
snijegu pojavili su se tamni šinjeli, polubunde, zobuni.
Led, još uvijek tanak, histerično je pjevao, jecao, cvilio -
tako cvile oštrice pila, nosači mosta, nategnuta užad,
trupovi brodova tijekom bure. Ljudi s puškama, s vilama
išli su, i s njima se nad Otokom nadvijao strašan oblak
zvuka koji je cijedio dušu, i u njemu bi se utapala, gasnula
bas-zvonjava zvonika.
Prvi je put od vremena poganskog prinošenja žrtve na
Otoku javno prolivena krv, a tijela su, ne skrivajući ih,
bacali u Rijeku. Monasi, svećenici ubijeni su ili prognani.
 Uskoro je Otoku vraćen jedan od njegovih prijašnjih
tajnih namjena, postao je zatvor. Koncentracijski logor. U
obližnjem gradu ugušen je ustanak. Razoružane oficire
stare vojske koji su bili na njegovom čelu odveli su na
Otok. Začepili su rupe u starim zidovima bodljikavom
žicom, skucali su stražarske kule, postavili na daščana
mitraljeska postolja Maximove topove, koji su prilikom
paljbe halapljivo gutali zalihe vode.
A potom, kad je Bijela armija, saveznik zatvorenika,
stigla na obalu Rijeke nizvodno - dovezli su šlep koji je
prije prevozio žito, utjerali uhićenike u spremište broda
rekavši da ih prebacuju na drugo mjesto. Zaključali su
lokotima prozorčiće, izvezli remorkerom šlep na maticu
Rijeke gdje je dovoljno duboko - i otvorili kingston ventile.
Brujao je, cvilio šlep ispod vode, čuo se njegov metalni,
jezovit glas iz utrobe. A zatim se zagrcnuo.
Na ljeto je stigla dotad neviđena suša. Otok kao da se
spojio s kopnom. I ako bi netko doplovio čamcem, mogao
je jasno vidjeti šlep na dnu, među algama i ribama. Činilo
se da treba još samo malo i pojavit će se, izdignut će nad
vodom svoju kormilarsku kabinu i kose bokove.
Suša je spalila žetvu, a ono što je uspjelo sazreti i što je
ostalo od prošle godine - odnijeli su vojnici poslani iz
gradova. Glad je bila takva da su ljudi jeli ljude. Iskopavali
su stara groblja stoke ne bojeći se sibirske bedrenice. Tad
su u manastiru i skinuli križeve, zvona, rastavili ikonostas
- tobože da bi se kupilo za crkveno zlato kruh onima koji
su gladovali. Kraj je izumro i opustio.
Komisija koja je konfiscirala crkveno zlato otvorila je i
kosturnice, rake. Sastavili su službeni dokument da su
mrtvaci istrulili, da je njihova sveta nepropadljivost laž
crkvenjaka. Kosture su vozili po gradovima, izlagali ih:
gledajte, evo istine materijalizma, razotkrivanja religiozne
zaslijepljenosti; a zatim su ih odnosili na neko nepoznato
mjesto, bacali ih najvjerojatnije u nekakvu daleku, duboku
jarugu.
Godinu dana kasnije u bivši manastir stigla je komuna:
vojna siročad, besprizornici. Skidali su, grebali čuvene
slike sa stropa hrama. Učitelji su mislili organizirati ondje
Dom kulture. No siročad se razbježala iz komune, kopnom
i vodom, lovila ih je policija po kolodvorima i podrumima,
ali ih nije uhvatila.
Nekoliko je godina manastir stajao napušten. Ribari su
izbjegavali vode Otoka, sjećali su se šlepa, mrtvaca u
željeznom, sad već vjerojatno zahrđalom brodskom
spremištu.
A potom su na Otok stigli sasvim drugi ljudi. Pravi
novi vlasnici. Ogradili su zemlju i postavili stražarnice po
obalama Rijeke. Prisvojili su odumrla sela, polje i šumarke
u nizinama, digli barake, vodocrpilište, zračnu luku, klub,
skladišta. Očistili su bivše crkve, stare kelije, učvrstili
rešetke ugrađene u kamen, izgradili pouzdano pristanište.
Obnovili stražarske kule i dodali nove.
Nijemcima je bilo potrebno tajno mjesto, što dalje od
pobjednika u Versaillesu, od očiju špijuna i doušnika, da bi
nastavili eksperimente s kemijskim oružjem, pripremili se
za reprizu izgubljenog rata. Sovjetima - formule,
tehnologije, metode primjene; rezultati, tablice, izvještaji,
škola za njihove znanstvenike. Tamo, pored Rijeke, u
ropotarnici Europe, obje su strane našle ono što su tražile:
zabačeno mjesto s bogatim krajolikom, promjenljivom
klimom, velikom izmjenom prirodnih temperatura, od
visokih trideset ljeti do minus četrdeset zimi, kako bi se
mogla simulirati primjena tvari u različitim teatrima
vojnih akcija, u bilo kojem godišnjem dobu. Kraj, nakon
gladi opustošen, s utvrdom, koju je jako lako braniti i
kontrolirati - bivšim manastirom.
Kaljitin je uvijek žalio što nije bio tamo; što nije živio,
postojao tada.
Znao je da je većina eksperimenata tog vremena
zastarjela u roku od jednog desetljeća. Na bojištu nije bilo
više konjice čiji su konji trebali biti ošamućeni oblacima
plina. Zrakoplovi su letjeli tri puta brže i uređaji za
raspršivanje više nisu odgovarali. Pojavili su se novi filteri
za plinske maske, nove štetne tvari. Ono što je najvažnije,
Drugi svjetski rat, u kojem je njegova država pobijedila,
završio je bez primjene tvorevina Otoka, odlučili su barut
i čelik.
Zajednički poligon trideset treće godine bio je
zatvoren. Uskoro su Rijeku pregradili branama, stvorili
umjetna mora. Pod vodom su završili obalni gradovi,
čitavi gradovi s kućama, crkvama, mostovima, grobljima;
u njezine vode naselili su se neutješni duhovi prošlosti.
Otok je također trebao nestati: brana je čak postojala u
nacrtima. Ali nikad nije izgrađena zbog rata.
Kad je Kaljitin gledao u laboratorijskom arhivu
fotografije koje su Nijemci napravili na Otoku te koje su
odnesene u Europu, pa potom vraćene - konj u
protuplinskoj maski, dvokrilci na rubu polja, pristanište,
grupna fotografija s laboratorijskim kompleksom u
pozadini, koji mu je svakim svojim dijelom bio poznat,
nekadašnji hram - činilo mu se da vidi raj, idealni prostor-
vrijeme.
U tom svijetu većina ljudi još uvijek nije vidjela mračnu
stranu znanosti, njezina zlog dvojnika. Znanost je bila
čista, iako je već bila zapažena sa svojim novim izumima
na Sommi i kod Ypresa. Breme krivnje padalo je na
političare i generale. A znanstvenici su bili slobodni i nisu
potpadali pod sudsku nadležnost. Tih dana bila je
drugačija moralna gravitacija, izuzimala je ljude posvećene
znanju. I upravo za tom, nikad proživljenom gravitacijom
Kaljitin je najviše žudio.
Rođenje nakon što su milijuni ljudi umrli u plinskim
komorama, a dvojicu njemačkih kemičara s grupne
fotografije na Otoku zarobili su saveznici, poslani su
najprije na optuženičku klupu, a potom na vješala.
Znanost, njezin put prema moči, bila je žigosana, javno
osuđena za zlo - zlo u očima masa.
I Kaljitin je bio prisiljen skrivati se. Čak i bez smrtne
kazne izrečene u domovini nije mogao otvoreno reći tko je.
Našli bi se novinari željni senzacije, izašli bi članci o Otoku
smrti - možda bi smislili i bombastičniji naziv - koji bi
zahtijevali istragu i sud. Zbog toga je Kaljitin ponekad
maštao o tom starom Otoku - kao o idealnom utočištu,
nedostupnom mjestu blaženika. No bio je spreman vratiti
se na svoj, onakav kakav je poznavao.
Kad je započeo rat s Poljskom, na Otoku su ponovno
organizirali koncentracijski logor. U njemu su boravili
poljski zatvorenici. Zatim, nakon njemačke invazije,
Nijemci i Rumunji iz poraženih jedinica kod Staljingrada.
Neko vrijeme ondje su držali samo njemačke oficire i
generale koji su odbili surađivati. Zatim su doveli i
Japance, zarobljene na Dalekom istoku. Za nekoliko
godina koncentracijski logor je opustio, zatvorenici su
premješteni na druga mjesta, poslani u rudnike i na sječu
šuma.
No Otok je odmah ponovno oživio, suviše je bio dobar,
potreban, prikladan. Pala je Željezna zavjesa, Treći svjetski
rat sve je više prijetio, i stari poligon je opet počeo raditi.
Samo ga je sad dijelilo nekoliko suparničkih odjela.
Rasprave su usporavale testiranja, dovodile do pogrešaka,
tihe sabotaže, znanstvenih kavgi.
Zapravo je Otok preporodio stric Igor, Igor
Zaharjevski. Odavno je želio napustiti stari Grad i osnovati
novi: još zatvoreniji, opremljen posljednjom tehnologijom,
koji je na znanstvenom planu podčinjen samo njemu; to je
bila njegova ulaznica za besmrtnost, šansa da te odaberu
za redovnog člana Akademije na tajnom popisu.
Dok je Kaljitin bio u školi, Zaharjevski je skupljao
saveznike, pobuđivao interes za ideju, njegovao je i gurao
je u samom vrhu. I kao rezultat svega toga rođen je,
izdvojen novi tajni grad. Svi odjeli do tada razjedinjeni
birokratskim svađama povezani su u jednu cjelinu. Stric
Igor isposlovao je da budući laboratorij ima najviši status
tajnosti, koji je - Kaljitin je poznavao to bolje od ostalih jer
je sam bio na čelu laboratorija - pretvarao Otok u "crnu
rupu”, u znanstvenu domenu, isključenu iz lokalnih i
resornih odnosa moći, oslobođenu od bilo koje kontrole.
 Zapravo se Zaharjevski mogao baviti čime god je želio.
Nitko od kolega nije imao prava ni mogućnosti ocijeniti
znanstvenost, učinkovitost njegovih programa, metoda i
ciljeva. Kaljitin je znao da su tako nastajale gigantske
sinekure, kolonije znanstvenih trutova koje su desetljećima
- sve dok ne padne vrhovni pokrovitelj - obrađivale neku
skupu besmislicu samo da je se može zamotati u celofan
pravilnim sloganima, provedenu po marksističkoj liniji;
oko njih nastajale su radionice, vikendice, pansioni,
poliklinike, no nisu donosile ni zrnce znanja.
Kaljitin je bio odan Zaharjevskom i zbog toga što je ovaj
stvorio Otok ne radi krivotvorenog zlata. Obojicu je
privlačilo samo istinsko znanje, neovisno o tome kamo
puše ideološki vjetar; samo takvo znanje davalo je trajnu
moć.
Zaharjevskog je podržavala državna sigurnosna
služba: gdje su tajne, tamo su i bonusi za tajnost, novi
kadar, kontrola, operativni rad. A Kaljitin je još slutio da je
šef odjela uprave Otoka, bivši Staljinov general koji je
prebačen u aktivnu pričuvu, također tražio za sebe tihu,
netransparentnu luku u novim nemirnim vremenima; on,
ili točnije njegove solidarne kolege iz stare garde, pomogli
su Zaharjevskom.
Kaljitin je ponekad zamišljao Otok kao babušku, koja
se sastoji od slojeva sve većih tajni.
Prvi, vanjski sloj bila je upravo država, njezine
zatvorene granice. Otok se nije spominjao u priručnicima,
tisku, na radiju, nije bio naznačen na kartama. Cijela oblast
bila je zatvorena za inozemne posjete. Američki špijunski
sateliti - na Otoku je postojao raspored njihova preleta i tad
su bili zabranjeni vanjski radovi, terenska ispitivanja -
trebali su vidjeti strogo čuvani zatvor.
Kaljitin je znao da je u susjednim naseljima bilo puno
doušnika, da je Otok obavijen nevidljivim stražarskim
nitima, okružen skrivenim stražarnicama; samo je Rijeci
bilo dopušteno da slobodno teče. No sama Rijeka bila je
saveznica, čuvarica tajni. Rijeka je čuvala Otok, a njegovi
oblici, koji su se zrcalili u njezinim vodama, iščezavali su
nespoznati. Turistički brodovi plovili su uz udaljenu
obalu, odakle se ništa nije moglo vidjeti čak ni
dalekozorom. Kaljitinu je bilo ugodno da se percipira kao
dio sile koja je mijenjala rasporede i maršrute, dio sile koja
kao da je iskrivljavala vrijeme i prostor da bi Otok za
strance bio samo otok; dio Svevišnje i sveprožimajuće sile.
Naravno, na Otoku, koji je dobio status grada i koji se
nalazio na obalama Rijeke, postojale su mnogobrojne
razine približavanja tajni, odvojene ogradama,
bodljikavom žicom, kontrolnim točkama, patrolama,
propusnicama, pristupima, potvrdama o strogoj
povjerljivosti, temeljitim provjerama kandidata za
dužnost. Periferija, obzor Otoka i dalje su bili vidljivi
izvana, moglo ih se razotkriti iz korespondencije, iz
financijskih dokumenata.
No što si bio bliže jezgri, to je iluzornije postajalo samo
postojanje unutarnjeg Otoka, poznato najužem krugu
posvećenih. Za njihov laboratorij, toliko tajan da se nije
nalazio ni najednom popisu, znali su samo pojedinci.
U njemu, u laboratoriju, kao da su se sjedinile sve
prijašnje reinkarnacije Otoka. Bio je i svetilište, i zatvor, i
oltar, i poligon. Nova, sintetična bit, apstrakcija, odsječena
od vanjskog svijeta. Laboratorij.
Prvi put vidio je Otok s trajekta. Nad Rijekom imala je
posla kasna jesenja zora, a Otok se pojavio iz oblaka magle,
drugačiji od svega, otuđen, volšeban. Kaljitin je osjećao da
je to znak, uvažio je, shvatio, zavolio Otok u taj prvi tren,
odgonetnuo je sve njegove karakteristike, prednosti,
vidljive i skrivene darove - i bio je spreman predati život
toj sili koja je stvorila Otok jer mu je on bio predodređen,
odgovarao je najdubljim, najzapretanijim željama njegova
bića.
Kaljitin nije bio uvjereni komunist. Klišeje i rituale
dobro je poznavao, imao je člansku iskaznicu, bez toga se
ne bi mogao uspeti u hijerarhiji više od mjesta šefa
laboratorija. I Kaljitina je privlačila upravo paradoksalna
sloboda-u-zatvoru koju mu je pružao Otok u državi
ideologizirane, dogmatski posredovane znanosti.
Bio je upućen, inteligentan kemičar. No u usporedbi s
drugima, nije bio genijalan. Ovaj zatvoreni, hermetični
svijet trebao mu je za njegovo postojanje, za njegov rad.
Nedostajala mu je ona moralna gravitacija, i on je bio u
stanju uzdići se do visina bliskih genijalnosti, stvorivši
Debitanta, najbolju od svih svojih tvorevina.
Čitav Kaljitinov prijašnji život bio je izgrađen na ideji
jedinstvenosti Otoka. Poznavao ga je kao što mekušac
poznaje svoju školjku i svuda ga je nosio sa sobom, čak i
kad ga je bio lišen. Znao je da postoje drugi zatvoreni
gradovi, druga skloništa; no samo su Otok i on bili
neraskidivo povezani. Ta neraskidivost nikad nije bila
podvrgnuta sumnji; čak njegova voljena kuća na
obroncima planine bila je samo prisilna zamjena, bijedna
ako je se usporedi s Otokom.
I odjednom - plamen se ugasio, žar je pokrio plavkasti
pepeo - osjetio je da Otok više nije jedinstven.
Kao što u ljubavi zrije gorko sjeme njezine smrti, tako
je i apsolutni, najviši doživljaj sjedinjenja s Otokom donio
nepoznati, nikad prije doživljeni osjećaj: Kaljitin je shvatio,
priznao sebi da je uzalud bio tako posvećen, tako odan.
Naposljetku, da nije bilo te uspavljujuće, iscrpljujuće
predanosti u njegovom životu odavno je moglo nastati
nešto drugo.
Recimo, neki drugi Otok.
Misao je bila gotovo svetogrđe, no upravo u njoj,
unatoč sebi samome, Kaljitin je osjetio bolno izgaranje
nade.
Sjećanje, koje kao da pristaje na odricanje i izdaju,
dobacilo je jednu pomodnu riječ: bikini. Atol Bikini. Atol.
Otok.
Kaljitin ga je zamislio - palmama obrastao vapnenački
greben, na podvodnom vulkanu, okružen beskonačnim
oceanom. Plave vode unutarnje lagune. Bijela jednokatnica
laboratorija sa slijepim kapcima koji štite od sunca - mnoge
tvari ne vole svjetlo, čuvaju se u sjeni i na hladnom mjestu.
Sigurna luka na šipovima, kamo će privezivati opskrbne
brodove s kopna. Četveronožni toranj s nadstrešnicom,
srebrni prst reflektora, čije se svjetlo raspršuje u noći, pleše
po valovima... A oni - basnoslovno bogati - mogu napraviti
mnogo više nego da ga samo izliječe. Oni mu zapravo
mogu kupiti takav Otok.
 Otok.
Otok.
Otok.
Kaljitinove ruke su drhtale. Boca je zveckala o rub
čašice. Zaplakao je - suzama odgođenima za dva
desetljeća, koje sad, činilo se, više nisu bile slane;
zakašnjelim, toplim, odvratnim, željenim.
 12.

Šeršnjev je otvorio besplatni časopis željeznice. Bilo mu je

potrebno da mu nešto odvuče pozornost. Reklama: sretni
par trči bijelom plažom, hamak, boca vina, palme.
Rasprodaja karata za azijske destinacije, izravni letovi.
Od samog je početka bio nezadovoljan planom
putovanja koji su nametnuli šefovi i njihovom legendom.
Napravio bi to brže, za jedan dan. Sletio, proveo operaciju,
odletio. Tako su djelovali agenti susjeda koji su likvidirali
prebjeglicu Virina.
No oni su - nije isključeno, upravo zbog skandala koji
je izazvala Virinova smrt, zbog pojačanja
kontraobavještajnog režima - smislili ovu tobože turističku
rutu. Slijetanje u jednoj državi, kao ulazak sa sporednih
vrata; putovanje u drugu, unajmljivanje automobila
ondje... Možda to i nije loše za prikrivanje akcije; no ruta je
suviše duga, krcata problemima, nedosljednostima,
neizbježnim na putovanjima.
I evo, započelo je. Imali su isprintane karte za vlak,
vagon drugi, mjesta 49 i 47. No kad je kompozicija stigla
na peron, nije bilo drugog vagona: 22,23,24,25,26,27.
Grebenjuk i on požurili su se prema lokomotivi: možda
je drugi vagon prikvačen odmah poslije nje? A zatim
slijede vagoni numerirani dvadeseticama? Ne, numeracija
je započinjala od dvadeset drugog.
 To nije bila klopka. Nije trik. Obična glupost, kratki
spoj u sustavu rezervacije. No Šeršnjev je vidio da je vlak
pun i nije znao hoće li ih smjestiti s pogrešnim kartama ili
neće. Kod kuće bi pokazao potvrdu, i šef vlaka
bespogovorno bi ih smjestio u spavaća kola. No ovdje? Što
ako ih pošalju da kupe nove karte?
Naravno, sve se dobro završilo. Kondukterka se
ispričala i rekla im da zauzmu bilo koje slobodno mjesto.
No Šeršnjev se nije mogao otarasiti dojma da osjeća slab,
no očit otpor prema njihovoj misiji, koji dolazi ni od koga,
niotkuda. To se događa u proljeće kad trčiš na skijama
ujutro, i snijeg je zbog sunca pomalo gnjecav - još uvijek ne
usporava kretanje skija, no glatkoća, lakoća klizenja već je
izgubljena, već je potreban napor.
Šeršnjev je znao da je prije mnogo godina taj isti put
odabrao objekt. Tobože je otputovao u inozemstvo da vodi
pregovore o kupovini opreme. S delegacijom koju je činilo
oko desetoro ljudi. Vjerojatno u Ameriku objekta ne bi
pustili. Čak i u to ležerno vrijeme. No objekt je putovao u
državu koja je prije samo godinu-dvije bila socijalistička.
Gdje su još djelovale specijalne službe prijatelja; gdje
sovjetska obavještajna služba ne samo da je nedavno imala
svoje središte u sklopu veleposlanstva, već pravo - i ono
što je važnije - legalno predstavništvo. Objekt se smjestio
sa svima u hotel. Posjetio industrijski kompleks, navečer
bio na zajedničkoj večeri. A tijekom noći je nestao.
Uspjeli su utvrditi da je uzeo karte za vlak. Tad je
njegova ruta prolazila unutar granica jedne države. Danas
su to već bile dvije države: odvojile su se 1993. godine. Je Ii
objekt sišao negdje usput, došao do kraja - to nije poznato.
 Bili su na tragu. Hladnom, neprimjetnom tragu
bjegunca. Nastajala je ona veza između lovca i lovine, koju
je Šeršnjev znao održavati i razvijati, nije ni on bio budala
da puca na zeca na čistini, niti da navali na soba pri
skupnom lovu. No sad Šeršnjev nije želio da ta veza
nastane, utvrdi se. Osjećao je da ona, usprkos prijašnjem
iskustvu, postaje dvostrana.
Nije žalio objekta i bio je spreman ispuniti zapovijed.
No počeo ga je razumijevati jer je i sam živio u tim
dvosmislenim godinama i proživljavao isti onaj strah kad
se ispostavilo da služba, u kojoj je tek započeo služiti, može
biti raspuštena. Prisjećao se očevog očaja koji nije želio
napustiti službu, skinuti s kape značku sa srpom i čekićem,
promijeniti vojničku prisegu; straha doušnika koji su se
bojali potkazati, straha sklonjenih generala, straha
nedavnih pučista koji su završili u zatvoru, i to još nije bilo
ništa - čak i straha pasa čuvara.
Šeršnjev je jasno shvaćao zašto je objekt pobjegao. I to
znanje bilo je suvišno. Ono kao da je opravdavalo objekta.
Grebenjuk je bio samo pet godina mlađi, no nije zatekao taj
trenutak slabosti svemoćne službe. Grebenjuk ne može
osjećati takve sumnje.
Međutim, ni Šeršnjev nije sumnjao. On je samo
razmatrao, no ta razmatranja činila su mu se opasna jer se
navikao kontrolirati svoje misli; Grebenjuku je vjerojatno
naređeno da prati partnera i da poslije napiše izvještaj - isto
kao što je i njemu samome. I Šeršnjev je pokušavao istisnuti
nepoželjne misli da čak ni njihova sjena ne bi slučajno
proletjela njegovim licem.
 Čitajući u dosjeu o okolnostima bijega objekta, Šeršnjev
je primijetio da su neke stvari precrtane, ali ne zbog
tajnosti. Već zato što su stvarale nešto poput alibija. No
Šeršnjev je lako čitao između redaka, popunjavao
cenzurirane praznine: u čitavoj državi tad se događalo
otprilike jedno te isto, i nije bilo teško zamisliti što se zbilo
u zatvorenom gradu.
Isključenja struje. Obustava dostave posebne opreme,
prazne police trgovina. Kašnjenja plaće, koja se ionako
dotad pretvorila u novac za društvene igre. Razgovori o
ukidanju statusa grada. Izgubljeni raj - ipak su prije živjeli
povlašteno, za razliku od ostalih građana koji su stajali u
redovima.
Sve više rupa u zidu koji je okruživao grad; prestali su
ih začepljivati. Lopovluk - iz radionica, iz laboratorija.
Nove firme, zadruge, koje su osnovali šefovi koji su
prigrlili perestrojku, grabili su sebi komade i komadićke.
Hladni radijatori zimi.
Sudeći po dokumentima, objekt se pokušao nekako
organizirati u novom životu. Na Otok su prvo pustili
stranu komisiju za razoružanje. Nisu ništa pokazali,
naravno, u laboratorije i skladišta nisu puštali, no sama
činjenica je bila važna. Osoba od povjerenja dojavila je da
je objekt pokušao uspostaviti kontakt s dvojicom
inspektora. Obojica su bila dobro poznata i u dosjeu su
postojali izvještaji o njima.
Prvi je bio pravi znanstvenik koji se bavio skautiranjem
da bi dodatno zaradio. Zainteresirane zapadne firme
predložile su mu da, osim osnovne inspektorske zadaće,
otkrije zanimljive kandidate, kupi dragocjene mozgove.
Objekt nije riskirao da kaže čime se zapravo bavi i skaut
nije nastavio s daljnjim kontaktom.
Drugi je već bio pravi vrbovatelj, koji je pružao usluge
obavještajnoj službi svoje države. Ciljano je tražio upravo
znanstvenike koji su radili na strogo povjerljivim temama.
Starac mu se otvorio i razgovor se dogodio. Posao su
vjerojatno gotovo sklopili. No umiješao se odjel za
sigurnost, protiv objekta započeta je istraga.
Tu je i započela najznačajnija epizoda. Formalno je
dokaza bilo dovoljno da mu se sudi zbog odavanja
državne tajne, pri čemu je činjenično stanje zločina
jednoznačno vuklo na "izdaju domovine”, za što se
dobivala smrtna kazna, koja tada još uvijek nije bila
ukinuta. No istraga je ubrzo obustavljena. Starac se
izvukao s opomenom - preblago čak i za ona čudna
vremena.
Ono što se dalje događalo Šeršnjev je već
pretpostavljao. Nekoliko mjeseci kasnije, u glavnom gradu
ubijen je poznati bankar, koji je znao tajne podrijetla nekih
novih kapitala. Odnosno, bankar je naprasno umro uslijed
iznenadnog otkazivanja unutarnjih organa. Obdukcija nije
potvrdila trovanje, i bankar bi bio pokopan da istražitelji
nisu otkrili da su dan prije smrti u njegovom kabinetu
popravljali neispravan klima-uređaj; unutar agregata našli
su maleni spremnik koji nije bio dio konstrukcije.
Slučaj je tri puta bio vraćen na dopunjavanje istrage, no
do suda nikad nije stigao. Sva vještačenja bila su sakrivena
od javnosti. Zato što je maleni spremnik bio izum
laboratorija kojim je upravljao objekt i, bio je namijenjen
daljinskoj primjeni posebno otrovnih tvari; ipak, tragove
nekog preparata istražitelji nisu pronašli. No to je također
bio trag.
Koji je ukazivao na Debitanta.
Neuhvatljiv preparat koji ne ostavlja trag - održali su
im kratko predavanje o sadržaju bočice-spremnika.
Očito da zapovijed nije dala država jer u tom slučaju ne
bi uopće bilo istrage.
Preparat je nekako iscurio iz laboratorija na crno
tržište, dospio u ruke amaterima. Točnije,
poluprofesionalcima koji su ga znali točno primijeniti, ali
ne i počistiti tragove.
A nekoliko mjeseci nakon ubojstva, objekt, pasivan,
naviknut na život pod staklenim zvonom, koji je uspio
uspostaviti kontakt samo s dva promatrača koji su se
pojavili doslovno na njegovim vratima, spretno je i
pametno pobjegao. Iskoristio je godišnji odmor šefa odjela
za sigurnost, predstavio novopridošlom zamjeniku lažna
odobrenja za putovanje i pobjegao.
Trokut se posložio. Objekt je bio prisiljen dati preparat,
ucijenjen odavanjem tajne. Vjerojatno su mu i platili, platili
jako puno - takva roba je zapravo neprocjenjiva. A potom,
kad je započeta unutarnja istraga ubojstva, objekt se
uplašio. Shvatio je da može postati žrtvenim jarcem. Ili će
ga se neprimjetno riješiti da ne bi svjedočio. Uzeo je sa
sobom novac, preparat i kidnuo.
Tko ga je mogao ucjenjivati? Najvjerojatnije šef odjela
za sigurnost. Pukovnik, oficir aktivne pričuve, koji je stigao
u državnu sigurnost partijskom regrutacijom iz
proizvođačkog sektora. Vlasnik tehničke diplome. Bio je
sasvim u stanju da se orijentira u novim uvjetima, uvidi
kakvu potencijalnu robu čuva, uhvati objekta u zamku,
organizira prodaju... I bijeg objekta mu je, na kraju krajeva,
odgovarao; mogao je tako pripisati sve grijehe bjeguncu.
Zbog toga su možda, slutio je Šeršnjev, objektu i dopustili
da pobjegne, organizirali mu “koridor”...
Šeršnjev razborito nije dokumentirao svoj interes za
šefa odjela za sigurnost. Činilo mu se da zna to prezime,
obično prezime poput onih koje su njemu i Grebenjuku
stavili u krivotvorene putovnice. Susretao ga je među
potpisima na nekom tajnom dokumentu državnih organa.
Nekadašnji šef odjela za sigurnost, ako se vratio iz
aktivne pričuve, mogao je biti jedan od onih koji je sad
izdao zapovijed da se objekt likvidira.
To nije činilo zapovijed u Šeršnjevljevim očima
protuzakonitim. Izvršio bi i osobnu, nepovezanu s
interesima službe, zapovijed nadređenih. Recimo,
smaknuo bi onog bankara. No sad je osjećao nehotičnu
empatiju prema objektu. Bili su sljubljeni, povezani, kao
zvuk i eho, kao par tvari koji čine binarni otrov.
Znanstvenik je stvarao preparat, Šeršnjev ga je
primjenjivao; obavljali su čitav posao, preuzimali rizik na
sebe. I Šeršnjevu se činilo pogrešnim što su ih konfrontirali.
Šeršnjev je gledao Grebenjuka. Major je spavao ili se
pravio da spava. Iza prozora treperile su uredne kuće.
Provodnik je raznosio kavu iz vagon-restorana. Protegnuo
se, slegnuo ramenima, a djevojka koja je sjedila
dijagonalno od njega - u formi, vjerojatno se bavi fitnesom
- nasmiješila mu se s razumijevanjem. Šeršnjev je
krajičkom oka vidio svoj odraz u prozoru; čovjeka kojemu
se nasmiješila suputnica. Odjednom je zaželio ostati taj
čovjek, nepoznati putnik koji putuje iz točke A u točku B,
sići zajedno s tom djevojkom u predgrađu. I s čitavom
težinom svojeg karaktera Šeršnjev se okomio na sebe zbog
te želje. Osjećao je kako unutar njega raste bijes protiv
objekta, koji kao da ga je neprimjetno želio prevariti
empatijom.
Strojovođa je promrmljao naziv stanice. Grebenjuk je
otvorio oči. Još jedna postaja, a zatim posljednja. Kolodvor.
 13.

U prekrasnoj epopeji Otoka, nikad završenoj za Kaljitina,

bio je jedan dodatni dio koji bi on rado izbacio. Posljednje
godine. Poglavlje raspada i izdaje. Crne, nepoželjne
stranice. Kaljitin ih se pokušavao ne prisjećati. No danas je
jedna, ona prva, iskrsla sama od sebe.
...Bio mu je dan, u pravi tren dan znak da će Otok
prestati biti prijašnji. A Kaljitin ga nije vidio, nije
prepoznao u punini svojeg značenja. Možda zato što prvi
podzemni tutanj povijesti nisu osjećali ljudi, već životinje -
kao da se radilo o tajnom, nečujnom za čovjeka impulsu
potresa, koji se tek trebao dogoditi.
Bilo je zlatno vrijeme Otoka, zenit njegovih
mogućnosti. Doduše, iznenada je umro Zaharjevski, otac-
utemeljitelj. A uskoro za njim, kao vjerni pas - stari šef
odjela za sigurnost.
Kaljitin je postao upravitelj glavnog laboratorija, srca
Otoka. Zbog dobi i administrativne “težine” još uvijek nije
mogao pretendirati na dužnost Zaharjevskog. Na papiru je
šef postao jedan od zamjenika Zaharjevskog, bezličan
čovjek, ali iskusan u birokratskim poslovima; poput onog
poslušnika Generalnog sekretara Andropova, koji je
zauzeo, polumrtav, na godinu dana tron preminulog
gospodara. No svi su znali da je Kaljitin sljedeći na redu za
prijestolje; da je ovo samo prijelazna kombinacija,
međupotez.
 Novi šef odjela, glava Kerbera - neka se zna unaprijed
- isprva se svidio Kaljitinu. Družio se i s prijašnjim
upraviteljem, no taj je bio dinosaur, relikt ljudožderskih
vremena koji se ništa nije razumio u znanosti. A novi je bio
već druga generacija; završio je Fakultet kemijskog
inženjerstva, odmah dao do znanja da podržava, shvaća,
da će pomagati te da se želi družiti.
Bilo je zlatno vrijeme Otoka, sezona ubiranja plodova
slave. Zatvoreni grad se širio. Zahvaljujući naporima
Zaharjevskog, bilo je već nekoliko laboratorija. Brzo su se
gradili korpusi, stambene zgrade. Istraživanja su se
provodila punom parom. Zaharjevski je uoči smrti presreo
i preuzeo nekoliko obećavajućih istraživačkih smjerova
konkurenata, koji nisu sasvim odgovarali prvobitnom
profilu Otoka - no što ćeš, tako su postupali svi, Kaljitin u
tome nije vidio ništa sramotno.
Vojska je nekoliko godina ratovala na Istoku upadajući
sve dublje u glib gerilskog rata. Znanstvenici su čitali od
Amerikanaca ukradene obavještajne materijale o Koreji i
Vijetnamu; u udaljenim planinama nije bilo džungli,
defolijanti13 su bili beskorisni, zato je bilo potrebno
iskustvo istjerivanja dimom - iz špilja, podzemnih tunela,
vodotoka, koje su mudžahedini pretvorili u skloništa ili
putove opskrbe.
Na Otoku su se smjestili stručnjaci za zrak, atmosferu,
ventilaciju; arhitekti, tehnolozi, speleolozi, koji su

13 Kemijski spojevi koji se u vojne svrhe koriste za izazivanje opadanja lišća u

šumama i visokim ratarskim kulturama, čime se neprijatelja lišava prirodne
maske za svoje ljude, oružja, vozila i objekte. Defolijanti se u obliku aerosola
raspršuju iz zrakoplova
odlučivali što će i kako puštati u zatvoreni prostor složene
konfiguracije, tako da se tvar lako širi s prirodnim ili
prisilnim strujanjem zraka, a da se ne gomila samo u
gornjim slojevima i ne pada samo u niže.
Kaljitin je istaknuo svoj prijedlog. Učinkovit, no skup.
Ipak, vojni naručitelji htjeli su jeftiniji. Doveli su na Otok
grupu stručnjaka za biološko oružje i predložili da se
organiziraju usporedni terenski testovi. To je bilo grubo
kršenje, poligon Otoka nije bio predviđen za takvu vrstu
testova.
Zaharjevski bi ih znao odbiti. No njegovog bivšeg
zamjenika su slomili, uvjerili ga.
Na rubu poligona, pored Rijeke, bile su kršne špilje i
vrtače. Jedna vojnička bistra glava htjela je tamo provesti
testove, u uvjetima koji točno simuliraju ratne. Odabrali su
dvije susjedne špilje, začepili sve izlaze, izmjerili obujam,
postavili pored ulaza kompresore i provukli crijeva. Strani
stručnjaci, koji su znali pogodnost i učinkovitost svojih
sredstava, unaprijed su bili uvjereni u uspjeh. Ideja je bila
da se nakon upumpavanja tvari špilje hermetički zatvore
te otvore dan kasnije, da se pusti unutra ekipa u
kombinezonima za kemijsku zaštitu te rezimiraju rezultati.
Vozilima su dovezli majmune. Obično bi iskusni
vojnici, čuvari zvjerinjaka, preliminarno škartirali
životinje, nasilne i najslabije bi strijeljali. No ovdje su htjeli
sve - vojska je željela ogroman eksperiment i zato nisu
žalili svoj najdragocjeniji materijal.
Majmune su ugurali u špilje, pričekali jedan sat -
pretpostavili su da se primati moraju razići po razinama i
rupama, i započeli s pumpanjem. Generali, profesori,
čitava svita bila je već spremna krenuti. U hotelu Otoka
odavno su bili pripremljeni stolovi, zagrijane saune u
kolibama. Žuta cisterna piva hladila se u posebnoj komori
- specijalitet Otoka, konobarice, majstorice različitih vrsta
naslada, podčinjene šefu odjela za sigurnost, dosađivale su
se u iščekivanju.
Uzbunu je digao lajtnant Kalimullin, starosjedilac
Otoka, zapovjednik jednog od vodova čuvara, stanovnik
stepe, koji je svojom rodoslovnom i po prirodi divljom
dušom smatrao da je Otok nešto natprirodno. Jednom je
dovezao Kaljitinu - bez nekog konkretnog razloga -
ulovljene u zamke stepske lisice, olinjale, plješive, bijesne,
koje su grizle šipke kaveza.
Kalimullin je odjednom skinuo s ramena mitraljez,
opalio radi upozorenja jednom u zrak te počeo nišaniti
nešto u daljini. Kako je poslije prepričavao sam lajtnant, u
prvom je trenutku pomislio da su neki ljudi upali na
poligon i sada trče prema žičanoj ogradi. Netko dovitljiv
na obližnjem stražarskom tornju učvrstio je reflektor,
prešao svjetlosnim trakom po krškim vrtačama - već se
bližila večer, tehničari su se dugo gnjavili s uključivanjem
kompresora, osiguranjem hermetičnosti - i u
poskakujućem traku vidjeli su pet majmuna koji su
teturajući se trčali prema ogradi, no - tako se činilo
Kaljitinu, i ne samo njemu - podupirući jedni druge, kao
da su ranjeni borci koji se nisu željeli predati.
Kaljitin je sve shvatio. Vojnici - dangube i magarci jedni
- nisu dobro provjerili špilje, previdjeli su nekakav
procijep. A možda su i majmuni uspjeli sami prokopati
sebi put na površinu, tlo je sipko, meko, vapnenac
porozan.
Karte podzemlja nitko nije sastavljao. Mjerili su
odokativno. I hajde sad pogodi odakle dolaze bjegunci: iz
špilje gdje se ispitivalo Kaljitinovo sredstvo, koje nije bilo
u stanju zaraziti ih, ili iz one kamo su pumpali otrov
pridošlica - u tom su slučaju majmuni mogli biti hodajuće
biološko oružje. Da, majmuni nisu pocrkali, no to još ništa
nije značilo, virus je mogao biti u njihovoj krvi.
Kalimullin, pametnjaković Kalimullin, već je pucao
kratkim rafalima. Jedan majmun se spotaknuo, zatim
drugi. Na tornju su sumanuto stiskali mitraljez: vjerojatno
je nešto negdje zapelo. Svi koji su imali oružje izvukli su
pištolje iz futrola, povukli okidače.
Ograda, morala ih je zaustaviti ograda, bodljikava žica
pod visokim naponom. No Kaljitin, osjetljiv na neuspjeh,
shvatio je da će se sad dogoditi nešto nevjerojatno. Tamo
gdje je žica prolazila rubom krške ponornice, jedan je
majmun gurnuo drugoga. Ovaj se iskrivio, spržio u
ljubičastoj eksploziji. A dva druga skliznula su van, kao da
su znali da će kratki spoj prekinuti dotok struje u donjem
dijelu bodljikave ograde.
Zanimljivo, prisjećao se Kaljitin, da nitko nije
paničario, iako su svi znali da ne samo da bi mogli izgubiti
odlikovanja, već i glave, kako vojničke, tako i civilne. Stari
general, koji je kao stariji vodnik osvojio Königsberg i koji
je zapovijedao pukovnijom pedeset i šeste u Mađarskoj,
podignuo je na noge najbliži garnizon - tobože za
izvanredne vježbe. Tajnom vezom našli su moskovskog
zoologa, najvećeg stručnjaka za primate. Ovaj isprva nije
shvatio pitanje: “Kamo bježe majmuni u uvjetima središnje
Rusije?” - no zatim, pošto je čuo generalovu riku te dobio
kratak i jasan opis područja, neočekivano je rekao: neće u
šumu, nego u šaš, u bare.
Tako je započeo divlji lov. Sve je preplavila iskonska
žudnja za osvetom. Motorni čamci jurili su uzvodno i
nizvodno Rijekom pretražujući reflektorima rukavce i
tjerajući ribiče s njihovih omiljenih mjesta. Obalom su
jurcali automobili, poskakivali su dvostruki snopovi
farova, štektali helikopteri. U širokom luku mimoilazili su
se vojni kamioni, iskrcavajući na križanjima stražarske
grupe koje su dobile zapovijed ispitivati stanovništvo nije
li se dogodilo nešto neobično, grupirajući redove kako bi
pročešljali područje.
Vojnici su se ili zafrkavali ili zaprepašteno šutjeli kad
su čuli neobičnu, dotad nečuvenu zapovijed - otkriti i
uništiti majmuna, pojedinac koji se posebno istakne dobiva
medalju i deset dana dopusta, običan vojnik - epolete
narednika.
Treštali su glasovi iz voki-tokija. Već su ustrijelili dva
ribiča. Ranili sitnog lopova koji je krao kolhozno sijeno.
Sudarila su se dva kamiona, šestoro nastradalih.
U njihovu vezu upadali bi glasovi policije, drugog
sekretara oblasnog komiteta, čak nekakvog mangupa iz
ribarske inspekcije koji je nekim čudom dospio u
zabranjenu zonu: što se događa?
Generali su vršili pritisak koristeći se svojim visokim
položajem u hijerarhiji, inzistirali na čuvanju tajne, slali ih
po informacije do zapovjednika okruga. Helikopter se
tresao, Kaljitin je želio povraćati. Gotovo da su ga na silu
uvukli u helikopter, kao da su time htjeli pokazati da su
sad svi na istom brodu. Piloti tek što su se vratili iz
Afganistana, iz onih istih planina u kojima su vojnici
namjeravali čistiti špilje, i sad su se pravili važni, gotovo
režući elipsama krošnje, priljubljujući se uz mračnu vodu,
klizeći trbuhom niz strme obale, tjerajući u noći nekakvo
napušteno stado - bijele debele ovce jurile su na sve strane.
Kopilot se smješkao - maznuo bi jednu za ražanj, ali nije
bilo vremena za slijetanje.
Nakon ponoći voki-tokiji su zazviždali: imamo ih!
Helikopter je zagrmio okrećući se i zatulio ubrzavajući.
Sletjeli su raspršivši val na kamenitom i tvrdom tlu. Vojnici
su potrčali u noć, donijeli na šatorskom krilu - opet je to
netko pametan naredio - klorom posuto, kao bijelim
snijegom, zgrčeno maleno tijelo. Na klorovom vapnu
izbijale su jagodičaste rumene mrlje krvi. Nisu imali ni
plinske maske, ni zaštitna odijela - nije bilo vremena za
oblačenje - samo očajna nada da su majmuni bili ipak iz
Kaljitinove špilje, da su osjetili snažan miris nuklearne
kemije, zavukli se u dalekom kutu i slučajno našli izlaz na
površinu.
Kaljitin je sam uzeo uzorak krvi; Mi-2 odletio je s njim
u laboratorij.
Zatim je opet uslijedio let, a Kaljitin nije više znao vrti
li se on ili elipse. Signal iz drugog smjera, udaljen trideset
kilometara. Trzaj helikoptera na posljednjim litrama
benzina. Teško slijetanje. Blijedo, mamurno svitanje.
Kalimullinovo zvjersko, trijumfalno lice. Dugačak uzak
prolaz među trskom, zapljuskivanje smrdljive ustajale
vode, a tamo, na kraju, na slomljenim stabljikama -
oboreno dugačkim rafalom iskrivljeno tijelo majmuna.
Onog prvog koji je predvodio ostale i gurnuo jednog od
primata na električnu ogradu. Gotovo se uspio probiti kroz
posljednji prsten hajke, no Kalimullin je s litice primijetio
kretanje u trsci, opalio izdaleka, pouzdajući se više u dobru
sreću nego u preciznost.
Kaljitin se ponovno jedva suzdržao da ne povrati. Na
trenutak učinilo mu se da su ubili - pretka svih ljudi.
Uostalom, Kalimullin je pucao nasumice, vjerojatno nije
vidio tko je bio u trsci, majmun ili čovjek, nekakav zalutali
lovokradica.
Tragači su stajali u tišini, iscrpljeni. Pušili su tako da im
je žar cigarete bio u stisnutoj šaci i grijao ozeble ruke.
Kalimullin je prepoznao majmuna, krupnog mužjaka
kavgadžiju s razderanim lijevim uhom. Mužjak je bio iz
one pećine u koju su pumpali Kaljitinovu kemiju. Pomislio
je da je majmun, čini se, nekako progutao tvar, ona je
počela djelovati, a meci su samo dokrajčili ono što je
započeo preparat.
Nitko nije slavio spas, nitko nije naglas psovao - deseci
naoružanih ljudi, iscrpljeni noćnom hajkom.
Helikopter je ostao na obali. Pilotima su obećali da će
stići šlep s gorivom. Natrag su išli Kalimullinovim
kabriolet džipom. Mrtvog majmuna umotanog u ceradu
ubacili su u prtljažnik.
Vozač, iscrpljen tijekom noći, vozio je oprezno, no ipak
je stalno “pogađao” rupčage. Kalimullin se mrštio, no šutio
je: upravo se vodnik vješto uspeo automobilom na
uzvišicu, okrenuo ga bočno, povukao ručnu da bi lajtnant
ispalio svoj pobjedonosni rafal. Na zadnjem sjedištu, pored
Kaljitina, drijemao je Kazarnovski, viši znanstveni
suradnik u njegovom laboratoriju.
Jednom ga je Zaharjevski odabrao za Kaljitinovog
partnera, no Kazarnovski nije opravdao očekivanja, radio
je ono što mu je bilo naređeno, ali ne i preko toga. Dva puta
je već tražio da ga prebace, a odjel za sigurnost obavijestio
je Kaljitina da je Kazarnovski već dva puta podnosio
sumnjive zahtjeve posebnim repozitorijima institutske
knjižnice, koji ne odgovaraju u potpunosti temi njegova
istraživanja: recimo, u svesku strane znanstvene
enciklopedije koji je Kazarnovski zatražio tobože radi
članka o strukturnom modeliranju, nalazio se i članak o
akademiku Saharovu.
Međutim, Kaljitina nije brinulo toliko njegovo
neoprezno disidentstvo - branio ga je pred šefom za
sigurnost - nego njegova pasivnost. Na kraju krajeva, i
ideološki komunizam njihova pokojnog patrona
Zaharjevskog mogao se uzeti s određenom dozom skepse.
Ponekad je otvoreno govorio sasvim pobunjenički, iako je
znao da ga mogu prisluškivati. Ali kako je Zaharjevski
radio! Zbog toga mu se sve praštalo, zbog toga ga je i
poštovao Kaljitin, a Kazarnovski... On je bio mlakonja.
Vozili su se dugo, lutali po lošim seoskim drumovima.
Kaljitin je gledao okolo s neočekivanim zanimanjem;
zapravo, prvi put je vidio okolicu Otoka, život običnih
ljudi iza granica čuvanog područja. Već su požnjeli, polja
su bila pusta, samo su ptice kljuvale posljednja zrna. Iz
seoskih dimnjaka širio se dim. Odatle su dopirale tisuće
svakodnevnih, tužnih zvukova života koje je Kaljitin
zaboravio. Uljuljkan njima, sanjario je. Činilo mu se da su
upravo spasili taj slavni, mirnodopski život od
neprijateljske prijetnje, a općenito su sve njihove aktivnosti
bile u svrhu - loženja peći, lajanja pasa, ulijevanja bunarske
vode u zvonka vjedra i spremanja pospane djece za školu.
Prenuo se pored seoske trgovine. Kalimullin je svratio
kupiti nešto za doručak. Trgovina je tek otvorena, no pored
vrata već se napravio red, čekali su da istovare vozilo s
kruhom.
Obranivši se odmahivanjem od ogorčenih žena,
lajtnant i vozač uđoše unutra. Prašnjavi, granjem išiban
džip opkolili su radoznali dječaci. U ovo vrijeme trebali su
biti na nastavi u školi, no očito su ih majke poslale po
namirnice ili držale uza se da bi dobili kruh i krupicu za
dvoje.
Kaljitinu je bilo neugodno. Uznemirivale su ga sad te
nasrtljive ženske, glasni, čangrizavi red, drski klinci.
Dječaci su iznenada pobjegli, počeli nešto šaputati
odraslima pokazujući prstom na automobil. Kaljitin se
okrenuo i vidio da je od truckanja spala cerada. Sunce je
obasjavalo majmunovo mrtvo lice s iscerenim žutim
očnjacima u ružičastom prorezu usta; po crnoj dlaci puzale
su krom zelene muhe.
Kaljitin je iz redovnih izvještaja odjela za sigurnost
znao da lokalci sve pamte. Primjerice, Nijemce koji su
ovdje radili prije rata - netko je od staraca radio kao
dostavljač vode, netko je bio tesar u poligonskim
barakama. A još su u okrugu kružile glasine da su bageri,
kopajući temelje novih zgrada, otvorili grobnice pune
životinjskih i ljudskih kostiju. Da se na samom Otoku od
zločinaca osuđenih na smrt prave umjetni vojnici. Ove su
glasine savjesno naveli doušnici.
Za Kaljitina one su bile zabava, rudiment seljačke
arhaične svijesti. Sa sigurnošću je znao da buldožeri
nikakve kosti nisu iskopali, da nikakvi supervojnici u
laboratorijima nisu proizvedeni. Naravno, čudilo ga je da
je bez obzira na sve mjere tajnosti informacija ipak
procurila van, kao da su ti drijemajući, ogrubjeli ljudi
također imali svoje doušnike - zvijeri, ptice, rosu, drveće,
trave. No to je bio problem čuvara. Sviđala mu se
tajanstvena slika prijeteće utvrde, koja ima vlast nad
okolicom. Šteta bi bilo da lokalno stanovništvo apsolutno
ništa ne zna. To bi oduzelo njegovu životu neki dragocjeni
začin.
No sad je Kaljitin bio na oprezu. Ljudi su se zbili
došaptavajući se. Iz njihovih poza odisalo je nešto
neprijateljsko, iz isprane odjeće, umornih lica, bespolnih
figura, koje su izgubile i muške i ženske karakteristike,
zadržavajući samo tragove kuluka.
Lica, lica - Kaljitin kao da ih je odjednom vidio iz
nevjerojatne blizine, vikala su o tajnim tjelesnim bolestima,
izdužena, spljoštena, asimetrična, s divljim dlakama na
bradavicama, grmastim obrvama iznad ugaslih očiju. Lica
su se krivila, igrala kolo oko vozila, zagledala mu u zjenice,
cerila se žutim, poput malenih panjeva, zubima, kao kod
mrtvog majmuna.
“To je naš posao, znate”, smireno, ali s jezom rekao je
Kazarnovski.
 Kaljitin je uvidio o čemu govori.
Na začelju reda stajala je majka s kćeri. Djevojčica je
imala natečenu, mlohavu figuru, uvenule oči s ogromnim
bjeloočnicama, rijetku, sijedu kosu. Teško tijelo držalo se
na tankim, ptičjim nožicama, kroz pohabano pletivo
sandala vidjeli su se prsti bez noktiju.
“To je samo bolest”, odgovorio je Kaljitin, pokušavajući
da njegov glas zvuči ravnodušno. “Umorni ste.”
“Samo bolest?” glasno, suviše glasno upitao je
Kazarnovski. “Djevojčica vjerojatno ima četiri godine. Prije
četiri godine popravljali su sustav filtera ispušne
ventilacije. Sjećate se? Tad su skinuli stare filtere, a nove
nisu postavili. Dobavljači su isfušarili posao. Zaharjevski
je naredio da se nastavi s ispitivanjima. Prema ruži
vjetrova, sve se trebalo raspršiti nad Rijekom. Mi smo bili
unutra. Ventilacija je nosila sve od nas. To je trajalo dva
tjedna. Evo vam sad vaše proklete ruže vjetrova. Gledajte.
Gledajte oko sebe!”
Da nije bilo noći koja ga je iscrpila, Kaljitin bi odmah
ubio podčinjenog. No Kaljitin je sjedio kao klada.
Kazarnovski je odnekud crpio energije, kao da ju je uzimao
od ljudi iz reda, od crknutog majmuna, od izlazećeg sunca.
Njegove riječi okrenule su svijet naopačke, otkrivajući
mračnu stranu. Kaljitin nije vidio pastoralni krajolik, ni
blistavu svjetlost života, ni zdravo meso svemira - već
tamne mrlje bolesti, čireve odgođenih smrti prošarane
lišćem, u ljudskim tijelima i na licima, u iskrivljenim
slovima natpisa namirnice, u asfaltu prekrivenom rupama,
u raspuknutim prozorima nakrivljenih daščara.
 “Ne znam kako stoje stvari s neprijateljem, no znam da
mi sami sebe uništavamo jako dobro”, rekao je
Kazarnovski. Njegov glas je drhtao.
Kazarnovski se okrenuo, skamenio u napetoj pozi.
Da je mogao, Kaljitin bi ga ubio istog trena. No
Kaljitinov pogled i dalje je bio zamućen tamnim mrljama
smrti: cijeli svijet postao je pokriven pjegama, kao da ga je
izjela crna uš.
Iz trgovine izašao je Kalimullin i vozač. Masa se smirila
čim je vidjela vojnu uniformu. Svatko je ponovno gledao u
zatiljak osobe ispred sebe. Lajtnant je metnuo u Kaljitinovu
ruku napola razlomljenu štrucu friško pečenog kruha,
pružio bocu mlijeka, Kaljitin se davio u toj mirisnoj kaši,
gutao je ne žvačući i zalijevao mlijekom. Debeli mlaz
potekao je niz ovratnik košulje.
“Što je s njim?” Kalimullin je pitao izravno jer je lov
brisao svaku razliku.
“Blijed je ko krpa”, odgovorio je Kaljitin. “Slabi živci.”
Kalimullin je s neočekivanom spretnošću prodrmao
Kazarnovskog - vjerojatno je imao veliku obitelj u kojoj se
brinuo o mlađima, ljubomorno je pomislio Kaljitin - i
gurnuo mu drugu polovicu štruce te bocu. Kazarnovski je
počeo srkati, mljackati. I podčinjavajući se tinjajućoj
mržnji, Kaljitin je bacio još uvijek toplu koricu na cestu -
nije želio dijeliti kruh s neprijateljem. S izdajicom.
Automobil je krenuo.
Kaljitin ga nije prijavio. To ne bi bilo razumno po
njegovom shvaćanju. Ako jednom denunciraš nekoga,
tražit će od tebe da to stalno radiš. Nije volio biti u ovisnom
položaju.
Kaljitin ga se riješio brzo, elegantno, iskoristivši tuđu
nesreću. Eksplodirala je černobilska nuklearna elektrana, i
na Otok je stigao šifrirani pismeni nalog: izdvojiti
stručnjake za rad u kontaminiranoj zoni. U njihovom
laboratoriju, u kojem su se vršili eksperimenti s
radioaktivnim materijalom, svi su shvaćali rizik. Tad je šef
instituta i naveo - na Kaljitinovu molbu - prezime
Kazarnovskog. Citirao je šifriranu poruku u kojoj se
zahtijevalo da se pošalju najkvalificiraniji radnici predani
partiji. Hitan let, AN-24 čeka u zračnoj luci. Cilj i mjesto
službe nisu se smjeli otkriti obitelji. Kazarnovski je ustao,
pogrbljen, umoran, mirno je zahvalio svima na povjerenju.
Krenuo uz dugačak stol, praćen desecima pogleda, susreo
mu se pogled s Kaljitinovim, kimnuo je kratko, jedva
primjetno, i nestao iza vrata.
Sindikat mu je potom poslao nekoga na bolnički odjel
za radiologiju; odnijeti cvijeće, voće, dodatnu hranu. No
dok su dobivali odobrenje i organizirali posjet,
Kazarnovski je preminuo.
Nije trebao biti izložen smrtonosnoj dozi radijacije,
imao je u malom prstu sve norme i računice. Alije
dobrovoljno spašavao druge, suviše je dugo bio u
“kontaminiranoj zoni”. Dok su ga dovezli u bolnicu, dok
je došao u ruke liječnika...
Sahranili su Kazarnovskog u hermetički zatvorenom
olovnom lijesu. I Kaljitin je čak održao govor. Ipak ovaj nije
bio loš znanstvenik.
 Tek nakon te smrti sve je krenulo naopako. Požar u
laboratoriju zbog kojeg su obustavljena istraživanja barem
na godinu dana. Problemi s isporukama laboratorijskih
miševa - bože, u čitavoj državi nisu mogli naći miševe!
Verina pogibija.
Da, Verina pogibija - Kaljitin je prevrtio u glavi niz
obaveznih memorijalnih fraza, skoropisnu14 stenografiju
tuge koja nikad nije postojala.
Odavno bi zaboravio ženu koju nije volio. Izbrisao iz
uspomena okolnosti njezine pogibije. No nije mogao.
Njezina smrt bila je zauvijek povezana s glavnim
momentom njegova života - stvaranjem Debitanta. Kao da
ga je Vera platila svojom glavom.

14 Vrsta ćiriličnog pisma koja je nastala u drugoj polovini 16. st. i koja se često
upotrebljavala u vođenju kancelarijskih poslova. Iz skoropisa je početkom 19. st.
nastao ruski suvremeni kurziv.
 14.

Pitam seje li objekt znao da je njegova žena bila doušnica?

- mislio je Šeršnjev.
Grebenjuk i on sjedili su u pivnici, jeli koljenicu s
kupusom. Popili su po dvije krigle: pivo je lagano, samo
moli da ga se pije. Bilo bi ih lijepo strusiti pet ili šest
zaredom, no sutra moraju sjesti za volan.
Daje Šeršnjev sam, svakako bi popio: što će mu se
dogoditi? Pa i mjesto nije loše, iako je turističko; nisu derali
goste i nije bilo gužve. I Grebenjuk bi vjerojatno popio. No
dvojica su i obojica bi trebali napisati izvještaj o
partnerovom ponašanju. Šeršnjev je osjećao da bi ga
Grebenjuk podržao ako bi sad predložio da popiju - on je
normalan tip, i neće ga poslije prijaviti. No ponekad
jednostavno ne ide, fali iskrica koja bi zapalila vatru. Ništa
ti drugo ne preostaje nego da sjediš i igraš se čašom.
Vjerojatno nije ni pretpostavljao - i dalje je razmišljao
Šeršnjev. Ta mu je misao bila ugodna. Stavljala je objekta
na svoje mjesto; malčice je opijajuće budila
potpukovnikovo samoljublje. Postavili su glupanu
ugodnu laboranticu, pametnu, slobodnog ponašanja, i on
nije odolio. A laborantica je za obavještajnu službu radila
još od studentskih dana.
No ono što je brinulo, čak ljutilo Šeršnjeva, bilo je to da
mu nije bilo jasno može li se vjerovati njezinim
izvještajima. Formalno - da. Pisala je otvoreno, muža nije
branila. Mogla je i nešto ublažiti. No ipak se sad, nakon
deset godina, iz nekog drugog vremena, Šeršnjevu činilo
da čita pažljivo uređeni čistopis, koji nije lagao, ali je
prešućivao. Kao da je Vera, agentica po imenu Gazdarica,
odlučila: bolje da ona zauzme radno mjesto nego neka
druga koja bi mu mogla nanijeti stvarnu štetu. Varala je. U
nekom smislu - žrtvovala je sebe. Je li zaista voljela muža?
Ili se to samo tako čini?
Taj je dojam povrijedio Šeršnjeva. Vjerovao je u
bezgraničnu sposobnost njihove službe da obuzda, lomi,
prozre. Doći silom, ako je potrebno, do bezuvjetne istine.
A ovdje kao da se suočio s nečijim davnim, loše obavljenim
poslom, s lijenošću ili glupošću operativnog suradnika koji
je bio na vezi s Gazdaricom.
Izašli su iz pivnice. Malena ulica vodila je do trga.
Peku kobasice na štandovima - da prste poližeš! Dileri
su se skupljali ha uglu. Prošlo je policijsko vozilo. Bio je
vrhunac večeri, narod je objedovao i ide po barovima.
“Negdje se ovdje”, osvrćući se rekao je Grebenjuk.
“Kad su ušli naši tenkovi. Polio benzinom i zapalio.
Nazivaju to protestom protiv sovjetske invazije. No ja si
mislim: zašto? Pa tenkovima je ionako svejedno. da je
barem bacio granatu... A ovako... U vlaku sam pročitao u
časopisu”, objasnio je čim je primijetio da ga Šeršnjev
zbunjeno gleda. “Sad je njihov nacionalni junak. Idemo
naći prostitutke?” upitao je Grebenjuk bez stanke, kao da
nije promijenio temu.
“Nisam baš raspoložen”, odgovorio je Šeršnjev. Zaista
mu se nije dalo.
 Grebenjuk je kimnuo s razumijevanjem, iako je
vjerojatno pomislio da će potpukovnik također tražiti
noćnu zabavu, ali da će to radije sam.
Šeršnjev je u sebi napravio grimasu: dobro da za
večerom nije ništa rekao. Otkriće. Iako je Grebenjuk bio
tehničar, učili su ih nečem sasvim drugom. Šeršnjevu su taj
slučaj navodili kao primjer na speckatedri:15 provokacijsko
djelovanje učinjeno pod utjecajem neprijateljske
propagande. Takav isti slučaj bio je u Litvi. U Kaunasu.
Nevjerojatno, čak je i formulaciju zapamtio. Predavač je
objašnjavao da samospaljivanje, čak i ako ne izgleda kao
namjerno, ako je slučajno, treba temeljito istražiti, pronaći
namjeru.
Čudno, ali Šeršnjev je potpuno zaboravio da se to
dogodilo ovdje.
Budući da se uvjerio da šef nema ništa protiv,
Grebenjuk je skrenuo iza kioska i odmah nestao među
prolaznicima. Šeršnjev je nastavio šetati. Želio je da što
prije prođe taj nepotrebni, dodatni dan; ujutro će uzeti
auto, i sutra će se sve odigrati.
Sutra.
Šeršnjev je svratio u trgovinu koja je dokasna radila.
Preletio pogledom po vitrinama, uzeo sako, zatvorio se u
garderobi, a zatim naglo povukao zavjesu. Nikoga.
Bio je u svakom slučaju uvjeren da ih nitko ne prati.
Prošli su sve glatko. No ipak je osjećao slabu, čudnu
napetost koja se pojačala s Grebenjukovim odlaskom,

15 U Visokoj školi KBG-a, koja je poslije preimenovana u Akademiju FSB-a,

postojale su katedre za specijalne discipline, skraćeno: speckatedre. (op. prev.)
šapat opasnosti. Zašto je taj glupan spomenuo
samoubojicu? To nije dobar znak. Vrag ga povukao za
jezik.
Ponovno je izašao na ulicu. Pored kante za smeće tukli
su se skitnice. Šeršnjev ih je s gađenjem zaobišao - i
najednom je postao oprezan, pribrao se ni sam ne znajući
zašto.
Žena.
Žena je tamo ispred. Pored štanda sa sladoledima.
Šeršnjev je vidi s leđa.
Opasnost.
Opasnost zrači samo njezino tijelo, koje se ovdje nije
uklapalo, ovdje gdje su ljudi u poodmakloj dobi češće vitki,
suhonjavi, a ako su debeli - onda odišu dobrodušnom
puninom proždrljivaca.
Punačko, ali snažno, moćno tijelo. Takvo ne možeš
pomaknuti, ne možeš zaobići; ona će ovdje stajati,
prisiljavati te da je primijetiš.
Ako bi se okupilo deset takvih žena - nastala bi
združena sila, kakvu nije poznavao u ženama iz svoje
domovine. U Ruskinjama je prepoznavao silu poniženja,
gorčine, preklinjanja. A u ovima, planinskima - silu
bezličnog jedinstva, neustrašivosti rođene prezirom, silu
koja tjera naoružane muškarce da izgube glavu. Ne
histerično-hipnotičku, kao kod Ciganki, nego vještičju, kao
kod vrana. Njihove zapuštene crne haljine, teške suknje do
zemlje, bapske bluze s izgrebenom dugmadi, crne ili sive
veste, vuneni šalovi. Jedna vrsta, jedno za njega, stranca -
lice, jedan glas koji je u stanju proizvesti nesnosan krik, koji
reže kao pila; krik bez emocije, bez povezanosti s riječima;
čisti zvuk protiv kojeg ne postoji imunitet. Tim krikom
možeš natjerati kordon muškaraca pokrivenih metalnim
štitovima da odstupi, pretvoriti vojnike - u dječake.
Šeršnjevu se učinilo da čuje taj krik.
Kao onog jutra kad su napuštali vojnu bazu u Čečeniji,
prezalogajivši nakon kontejnera i spravši sa sebe pod
poljskim ledenim tušem kiseli smrad tuđeg straha i
mučenja. A pored kapije čekali su rođaci, najčešće upravo
takve žene koje su nasrtale na svako vozilo, bile spremne
baciti se pod kamion samo da bi saznale istinu, dobiti
muškarca živog ili mrtvog.
Šeršnjev je znao da je ovdje velika dijaspora, mnogi su
dobili politički azil. No upravo ovdje i sad - žene nije
smjelo biti; Šeršnjev se nije bojao, nije paničario, no osjećao
je da ga se uvlači u nekakav vrtlog. Žena, samo žena,
obična izbjeglica, ima ih ovdje na tisuće. Gola statistika.
Odakle onda taj osjećaj kozmičke zle lutrije, tuđe igre,
stupice nepoznatog protivnika?
Žena se okrenula i krenula ravno prema njemu.
Trenutačno olakšanje: ne, ne sjeća se njezina lica.
I onda mu je srce preskočilo.
Ljudi koji su pored štanda sjedili za stolovima
zaklanjali su donji dio njezina tijela. I on je mislio da se ona
oslanja na hodalicu. No to su bile ručke invalidskih kolica.
...Ono što su Šeršnjev i Evstifejev učinili dječaku,
zauvijek ga je ostavilo adolescentom. I samo je u licu
izbijalo obećanje gorde muške ljepote. Šeršnjev ga je
prepoznao. Prepoznao bi ga i da je nosio šminku jer je
jednu dugu noć u kontejneru čekao i tražio u tom licu
znakove slabosti i sloma. Brat blizanac? Mrtvac? Je li ona
gura lutku, voštani model? Je li on sam poludio? Ma to nije
istina! Dječak je umro, umro!
Šeršnjev je shvatio.
Kapustin - kakav ološ! Prevario ga je. Prevario, gad
jedan. Obećao je da će ga dokrajčiti, ali ga je potajno prodao
obitelji. A poslije su samog Kapustina ubili. Možda ti isti
prekupci.
Ondje, u kontejneru, bili su bez maski. Znojili su se,
bilo je vruće, ma zašto bi ih nosili ako više neće biti
svjedoka. Rat će trajati dugo i sakrit će sve tragove.
Šeršnjevu se činilo da ga cijeli svijet sad gleda u lice. A
da mu koža gori ne crveneći se, kao da ju je pržio ledeni
plamen. Iznenada se sjetio dječakovog golog tijela
prekrivenog kontuzijama; neobičan, uznemirujući
kontrast između mokrog od znoja i krvi tijela i suhe gume
protuplinske maske koja mu je prekrivala glavu pretvorio
ga je u bezlično strašilo. Želio je i sam sad biti s
protuplinskom maskom na licu - ili s karnevalesknom, u
glupavom kostimu lava koji dijeli reklamne listiće; u
zavojima, u ženskom tamnom velu, u bilo čemu - samo da
sakrije lice.
Policija. Izašli su iz auta, pripalili cigaretu. Osvrtali su
se oko sebe, tobože ležerno, ali zapravo pažljivo. Možda se
radilo o nekoj novoj ekipi, ili su dobili hitnu dojavu...
Dječak gleda malo mimo Šeršnjeva. No ako se
pomakne, instinktivno će obratiti pozornost i primijetit će
ga.
 Šeršnjev je polagano oborio glavu, počeo čeprkati po
džepovima kao da traži novčanik ili cigarete. Kolica su se
približavala, policajci su ih primijetili, pratili pogledima.
Ako ga dječak prepozna i poviče, neće se moći izvući
bez tučnjave. Ili će morati blefirati, možda će upaliti...
Takve se slučajnosti ne događaju. Ovo nije istina. Ovo
je glupost, pogreška. Nekakva prevara, falsifikat, zašto,
zašto, zašto? Zašto odmah nije rekao tko je? Zašto? Bio bi
živ. A on je mrtav, mrtav! Da mrtviji ne može biti. Kao oni
u Selu-Čije-Sam-Ime-Zaboravio. Goli muškarci stoje na
uzoranoj njivi stoje na snijegu prvi snijeg pada kosmati svi
neka stoje smrkava se iza sela tragači su pokosili starca u
papahi16 smiješno goli muškarci leže na uzoranoj njivi ovaj
je pao a na glavi i dalje papaha kakav glupan orao je polje
čemu se nadao pa rat je što će uzgojiti papahu mu žele
skinuti s glave zar je zalijepljena za što se drži helikopter
štekće stvarajući vučju mećavu vuk na zastavi bijeli stup
srebrni pionir odvaljena truba oljuštena boja upišani
madraci poderane plahte bombon u noćnom ormariću
majka donijela još dva tjedna čekanja nadjenuo sinu ime
Maksim kao mitraljez ona nije razumjela šalu Maksim
Maksim eno ga leži krv na prsima ubio ga je udarač škljoca
šaržer je prazan...
...Dječak je prošao na dva koraka od njega. Vitrina mu
je privukla pozornost, zlatni satovi u satenskim kutijicama.
“Kolica su skupa, a odjeća skromna. Gle kako bulji u
rolexe,”

16 Kavkaska šubara. (op. prev.)

 Šeršnjev je blebetao u sebi, "pravi brđanin, voli zlato, to
im je u krvi, nakit i oružje...”
Prisebnost mu se gotovo vratila. Već je vidio da se
dječak više neće osvrnuti, žena ga odvodi, policajci uvlače
svoje posljednje dimove. Još sekundu-dvije i oni će se
razići. Dobro je što je Debitant kod Grebenjuka. Manje
nepotrebnih misli. Dječak će sam nestati i nikad se više
neće vratiti.
Šeršnjeva nije briga što je živ. Tko za to mari? Tko?
Bog? Bog? Zar je ova lutkarska predstava, Božja volja?
No iza razmetanja, iza njegove tanke vibrirajuće
zavjese, skrivala se još jedna misao: a kako je dječak
preživio? Pa Kapustin je prodavao - polutrup. Zaista: živog
mrtvaca. Tko ga je tamo sakrivao, obilazio, brinuo se o
njemu, liječio ga, tamo gdje nije bilo ni skloništa, ni hrane,
ni lijekova, ni liječnika? Tko i kakvim silama? Polumrtvac
spljoštenih prstiju, slomljenih rebara - kako je izbjegao sve
zamke, barikade, minska polja, napade? Svaki vojnik koji
bi naišao na njega smatrao bi da je to ranjeni terorist.
Stražari na svakoj barikadi bi ga uhitili. Čija je volja, čija
sila, čija nadljudska sreća, čiji novac izvukao štene odatle
odakle se nitko ne može spasiti? Tko ga je proveo, prenio
po planinskim prijevojima mimo patrola? Kako? Bez
dokumenata, ranjenog - kako? A da je imao i dokumente,
s takvim prezimenom - kako? Ako ga već nije Kapustin
dokrajčio, onda ga je morao sam rat. Kako? Kako je zatim
dobio putovnicu? Ili je nije dobio - netko ga je
prokrijumčario, u nekakvom vagonu, spremištu broda,
invalida koji ne može hodati?
 Šeršnjevljevo čitavo iskustvo, njegovo znanje o tome
koliko je sreća rijetka, o troškovima jednog takvog napora,
o mogućem i nemogućem, vrištalo je: kako? I zašto? Samo
radi toga da bi on, Šeršnjev, vidio? Da bi se razišli na trgu
tuđinskog grada? Pa to je, ako se malo bolje razmisli, jedna
ogromna operacija koju ni njegova služba ne bi mogla lako
izvesti. Onda, tko je to napravio?
Dječak ga nije prepoznao, niti će ga prepoznati. Neće
se okrenuti, neće se osvetiti. Kako? O čemu se radi?
Odakle?
Šeršnjev je shvatio - i odmah se ogradio, zatvorio se
posramivši se same mogućnosti da je mogao tako nešto
naivno, sladunjavo pomisliti.
No toj misli ipak se nije mogao othrvati.
Samo je jedan osjećaj na svijetu mogao, kao takav,
povezati i sreću, i ustrajnost, i slabost, i nadu, i strah, i
računicu, i očaj, upregnuti ih zajedno, pretvoriti u jednu
cjelovitu, spasonosnu gestu sudbine.
Samo jedan osjećaj mogao je stvoriti takvo čudo.
A u istinitost toga čuda Šeršnjev, čovjek rata, jedan od
nadničara pakla, kako su iz šale zvali jedan drugoga
njegovi kolege, bio je uvjeren.
Želio je prosvjedovati protiv njega, omalovažiti ga,
proglasiti ga nestvarnim - no bunio se njegov racionalni
um, njegovo čvrsto, nepromjenljivo znanje o ratu.
I on, dok je gledao u leđa žene s kolicima koja je
odvodila dva puta rođenog dječaka, pokušao je raščlaniti,
slomiti tu misao koja ga je gnjavila, osporiti samog sebe:
čijom ljubavlju? One debele žene? Takvih je ondje bilo na
stotine. Pleme vrana. Zar je svaka tako mogla? Zašto onda
nije išlo? Nije išlo!
Eno ih, goli stoje na snijegu. Ne drhte, ponosni. Jučer
su iz smjera njihova sela pucali na stražarski punkt, neka
stoje, smrzavaju se. A potom će zapovjedništvo odrediti
što će s njima. Starac je stavio papahu, neka uživa, treba
poštivati starije ljude... Nije išlo! Leže, otvrdnuli, a još se
uvijek snijeg topi na njihovim tijelima. Nije išlo!
Šeršnjev je bio spreman vikati, razbiti stakla, samo da
poništi sve to, vrati dječaka odakle je ispuzao. Kad su ga
pozvali radi direktiva, jedan je od generala upitao: a zar
nema nekog drugog? Sa svojim popisom... Ako ga uhvate,
slome... Tad je Šeršnjev jednostavno stajao znajući da je on
najbolji, i da će ga poslati, ma što mislio oprezni general.
A sad je s ispraznom tugom pomislio: zašto sam nije
dokrajčio zatvorenika? Ako ih uhvate, njegova će
fotografija biti u svim novinama. Dječak će ga prepoznati.
Krug će se ipak zatvoriti.
Šeršnjevu se prvi put javila misao o mogućem
neuspjehu. I kao da ga je ovaj incident izbio iz ritma lovca,
ubacio ga u obično, polagano vrijeme, u kojem žive svi
ljudi, sa strahom je osjetio kako mu je oduzeta sposobnost
da bude korak ispred žrtve, da je prestigne; netko strašan i
snažan poravnao je njihove satove.
Šeršnjev je shvatio da ne može ostati sam. Nazvao je
Grebenjuka. Ovaj je brzo digao slušalicu - vjerojatno je
čekao poziv. Šeršnjev je želio ženu, želio ju je uzeti mučno,
isprazniti u nju svoju slabost, strah - kao u Marinu
onomad. Poslije onog službenog puta.
 15.

Pastor Travniček se molio. Molio se već nekoliko dana.

Molio je prosvjetljenje za sve umiješane i uvučene;
preklinjao Boga da ih odvede s puta zla.
Ranije, u dalekom prijašnjem životu, tražio bi od Boga
točno rješenje, upute kako da postupi. Dvoumio se: možda
treba nazvati policiju? Postupiti kao građanin, a ne
svećenik? Pitao bi se: što ako nepotrebno sve komplicira?
Možda ono što se događa uopće nije stvar vjere, Crkve,
svećenstva? Nije stvar Boga?
Sad, kad je njegov drugi život bio na izmaku, znao je
da više ne treba tražiti savjete. On sam je rješenje.
Postupak. Ključ. On neće djelovati, nego će se posredstvom
njega nešto odigrati. On je i slijepac, i onaj koji vidi. Prazan
- i pun. Otuđen - i uključen.
Travniček već dugo promatra čovjeka-na-brdu. Sine ira
et studio.17 Nije se raspitivao. Nije ga pokušavao pozvati na
razgovor. No stanovnika stare kuće držao je u polju svoje
budne unutarnje pozornosti. Prijašnji život naučio ga je da
posebno čuva one tajne koje su mu povjerene, ali za njih ne
zna nitko drugi.
Koliko su ga godina pokušali učiniti doušnikom! Htjeli
su da prekrši sakrament ispovijedi, da denuncira župljane,
braću! Oni koji su ga nagovarali, naslutili su skrivene crte
njegova karaktera: pronicljivost, umijeće da po najsitnijim

17 Lat. Bez srdžbe i pristranosti, (op. prev.)

detaljima sudi o čovjeku u cjelini - i pokušavali su ga
uvjeriti govoreći da su im navodno njegovi izvještaji
potrebni upravo zato što oni imaju povjerenja u njegove
sudove, žele pravedno i pošteno postupati. I on je imao,
imao sramotne primisli, igrati se s njima, prevariti ih,
pristati - a zapravo u izvještajima izmišljati informacije
koje nikome ne mogu naštetiti. Odbacio je te primisli. No
sjećao ih se i nikad sebi nije oprostio. Zato sad nije polagao
nade u svoju pronicljivost. Travničeku je bilo dovoljno da
je upravo on, a ne netko drugi, prepoznao ono što se
događa; dakle, njegovo iskustvo je neophodno - sa svim
svojim krajnostima, ograničenostima, ćorsokacima,
ožiljcima od uvreda i znanjem o spasenju. No kako će mu
to iskustvo biti korisno, što će se dogoditi i što se neće
dogoditi, Travniček se nije pitao. Njegova je misija da
jednostavno bude, ovdje i sad.
Moliti se za prosvjetljenje bića. I čekati.
Travniček ne bi mogao točno reći kad je prvi put
shvatio da postoji nešto posebno u vezi s čovjekom-na-
brdu. Nije imao ni jasnih pretpostavki, ni jasnih sumnji; ti
pojmovi sad mu nisu ništa više značili.
Nije da baš nije bilo znanstvenika, ostarjelih neženja
koji vole usamljenost, koji žive s prijašnjim ambicijama?
Travniček ih je mogao navesti još nekoliko u bližoj okolici.
Zar osjeća nekakvu mračnu sjenu koja prekriva kuću
pored bukove šume? Ne.
Njegov besprijekorni pastirski instinkt ćuti: čovjek-na-
brdu kao da je zaštićen natprirodnim barijerama; odvojen
od života kao takvog, od bilo kojih njegovih tokova i
dodira. Skriven je u kapsulu, nepropusnu za svećenika.
Čak i za takvog kao što je on.
Pastor nikad nije naišao na tako same po sebi zlokobne
prepreke. Tako transcendentalnu, gušeću zatvorenost
duha, kao da se čovjek prepao života i naselio u lijes.
Zato je Travniček shvaćao da susjedstvo nije slučajno;
on je postavljen kao stražar, na stražarsku dužnost. Na
drugim mjestima - trebali su drugi stražariti. A njemu je
dodijeljena ova sudbina, ova vrata.
Učinit će sve kako treba, Bože.
Travniček je znao da ga malotko shvaća ozbiljno.
Djelomično je bio sretan zbog maske koja mu je navučena
na lice. Ružna njuška pomagala mu je sakriti unutarnju
tragediju. No sad je pastor predosjećao da su se sudbinske
sile pokrenule; i morat će otkriti svoje pravo lice.
Poslan je - ili prognan - u ovdašnji kraj prije deset
godina. Od samog početka, još prije susreta s čovjekom-na-
brdu, nije pokušao odgonetnuti smisao: zašto upravo
ovamo? Znao je da je očinski kažnjen bezazlenom
jednostavnošću svakodnevnog života.
“Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen
ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz
usta”, Travniček je ponavljao poznate i ujedno nepoznate
riječi Otkrivenja, koje su svaki put zvučale vječitom
novinom njemu upućene istine.
No bila je u njegovoj prošlosti i druga istina.
Apostol kaže: “A ovi će znakovi pratiti one koji
uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će
jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno,
ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će
im dobro.” I te riječi Travniček ne samo da je znao naizust,
nego ih je iskusio duhom i tijelom; iskusio ponovno
ponavljajući ih.
Riječi o čudu.
S mišlju o čudu nekad je kao mladić došao u crkvu. I
tek je mnogo kasnije shvatio da se zapravo bojao čuda.
Bojao se Boga, bojao se istine otkrivenja, dajući prednost
Bogu svetih knjiga, Bogu crkvi, skulptura, Bogu svetaca -
istinitom, no posredovanom, protumačenom,
razjašnjenom, objašnjenom. Njegova vjera bila je vjera
kulture, artefakata, tradicije.
Snažno osjećajući zlo i znajući ga prepoznati, on je i
pobjegao u Crkvu od zla, misleći da će naći spas u
pravednosti. No ritualna, doslovna pravednost postala je
za njega nešto poput osiguranja, garancije da će je Bog
prepoznati i shvatiti, oprostiti njegovu slabost, njegov
strah, sačuvati ga od suočavanja sa zlom licem u lice.
Kako je to davno bilo!
Sjećao se tih prvih poslijeratnih godina. Kratkih godina
zbunjenosti i nade dok se još činilo da će nove građanske
vlasti ograničiti Crkvu, ali da je neće pokušati u potpunosti
slomiti. Razgovori o točkama približavanja. O odbijanju
otvorenih sukoba. O humanističkim analogijama s
komunizmom.
Kako je brzo sve završilo!
Kad su započeli pravi progoni, kad su mlade
organizacije nazvali ilegalnima i zločinačkima, kad su
počeli rastjerivati crkvene skupove, podmetati
provokatore - još je naivno mislio da će to poslužiti obnovi,
ponovnom rođenju, povratku onoj uzvišenoj vjeri koja je
postojala u doba rimskih progona. Činilo mu se da je
vrijeme da se Crkva odvoji od države; odustane od one
sramotne, organizirane prisilnim kompromisima
poluovisnosti koja je bila pod nacistima. A ako vlast sama
nameće taj raskid, tim bolje.
Sanjar!
Avaj, nije shvatio odmah da započinje put drugih
kompromisa. Nije mogao pobjeći na Zapad, nije mogao
napustiti pastvu, iako mu se veoma često činilo da je
ljudima sad potrebniji drugi, tankoćutniji, mekši,
zemaljskiji i snalažljiviji svećenik. “Mi, Crkva slabih,
trebamo ići slabima, onima koji sumnjaju”, tako je, čini se,
govorio jedan proslavljeni pastir.
No ispostavilo se da je bio tvrda srca. Iz njegove
slabosti izraslo je drugačije sjeme; sjeme otpora o kojem je
mislio: nije li ono suviše ljudsko? Ima li ono uopće veze s
vjerom? S evanđeoskim istinama? “Podložite se dakle
Bogu! / Oduprite se đavlu / i pobjeći će od vas!” ponavljao
je retke Poslanice. I sam sebe pitao: je li ih ti ispravno
tumačiš? Nije li pogrešno poistovjećivati svjetovnu vlast i
vražje zlo? Nije nalazio jasan odgovor.
I sve češće proživljavao je ono za što nije mogao
pronaći točan naziv. Žudnju? Čežnju? Nezadovoljstvo?
Sehnsucht, strastvenu čežnju, poriv prema svetosti?
To je trajalo godinama. Pokretala ga je ta energija
nezadovoljstva, osjećaj tjeskobe. Počeo je širiti ilegalnu
kršćansku literaturu, samizdat, kako su je nazivali na
Istoku. Pisati članke pod pseudonimom. Prikupljati od
provjerenih župljana novac za pomoć progonjenima.
Tad su ga i primijetili ljudi iz sive zgrade. Oni koji su
ga trebali primijetiti. Njihov pristup, namjere, njihovo
nadgledanje prihvaćao je s prisilnom, tjeskobnom radošću.
Činilo se da je to znak da sve radi kako treba. Doduše,
njegova čežnja ionako nikad nije nalazila ni utjelovljenja,
ni oduška.
Koliko je godina proživio s njima, u njihovoj sjeni!
Nepovratnih, nenaknadivih godina! Polaganih, kao
dozrijevanje bobica kleke u crkvenom vrtu.
Naviknuo se na njih. Na nadzorne točke u kućama
nasuprot njegove. Na vozila koja su ga pratila na noćnoj
praznoj autocesti. Na nepoznate koji vješto pokušavaju
steći njegovo povjerenje. Na tajne pretrese u kući i u crkvi,
na osjećaj da su tvoje predmete dodirivali odvratni prsti.
Na tuđe uši koje prisluškuju telefonske razgovore. Na tuđe
oči koje čitaju poštu, koje te prate na ulici. Na anonimna
pisma. Na klevetničke članke u novinama. Na izrežirane
“zahtjeve” da ga se zamijeni drugim svećenikom, koji bi
bio pažljiviji prema potrebama župljana. Na male i velike
pakosti.
Usrdno se molio za svoje progonitelje i mučitelje.
Obuzeo ga je snažan, kao posuđen, osjećaj za obmanu,
špijuniranje, “bubice”, za opasne, dvosmislene stvari koje
su mu darovane, ili koje kao da su se slučajno pojavile.
Pokušao je živjeti u znanju, ali bez otrova sumnji; potonje
su racionalne, ali besmislene, jer je u njima - pobjeda zla;
ne biti slijep, ali i ne biti nepotrebno viđen u vrtlogu, kolu
lica, od kojih se svako može pokazati varljivim.
 Postao je neugodan. Između ostalog, za neke u
hijerarhiji. Premještali su ga - što dalje od velikih gradova,
u skromne seoske župe; to je bila i zabrinutost, i bojazan da
će postati suviše primjetan, da će suviše uzrujavati vlasti.
Netko je od svećeničke braće počeo govoriti da ga vodi
grijeh častohleplja, da traži osobnu slavu, a ne dobro
Crkve.
A njega je vodila vlastita čežnja, vlastita volja za
svetošću koja nije nalazila izlaz.
Zlo se približavalo, ispipavalo, iskušavalo. Tri puta su
ga žene pokušale zavesti; prva, bio je uvjeren, vlastitom
voljom, no ostale dvije... Kad su ga protjerali u nekakvu
zabit, kupio si je auto. Prijatelji su pomogli. No uskoro su
mu oduzeli vozačku dozvolu; zaustavili su ga na cesti,
uzeli su mu uzorak krvi, navodno je vozio pijan. Uspjeli ste
ponoviti Kristovo čudo, rekao je na sudu, pretvoriti vodu
u vino. Tad je kupio moped, mogao ga je voziti bez
dozvole. Moped su ukrali. Znao je da će se jednog dana
ozbiljno pozabaviti njime. Čak je to želio - ne sitne napade,
tinejdžerske podlosti, nego istinsko mučeništvo, trnovu
krunu. A oko njega kao da su se sami od sebe okupljali,
množili ljudi, kao da su od njega očekivali nešto, vidjevši
u njemu onog koji ima pravo govoriti.
No kad mu se Bog ukazao, izgovorio Riječ, ispostavilo
se da nije spreman. Nije razumio. Nije prihvatio. Nije
prepoznao. Odbio Ga je - zato što je u svojem ponosu
smatrao da zna kako On treba postupiti. Mislio je da će
prepoznati Njegovu volju, da neće dopustiti svjetovnim
glasovima da ga dovedu u napast.
Slijepac!
 Sad, kad se njegov život gotovo iscrpio, on nije postao
ni biskup, ni propovjednik. Nije odnjegovao svoje izvorne
talente, a oni posuđeni bili su mu oduzeti. Gospodin je
slomio njegov ponos i dao mu vjeru. Zato se mogao
povući, usredotočiti se na svakodnevne crkvene poslove:
popraviti krov koji prokišnjava, napraviti balans crkvenog
proračuna, bilježiti rođenja i smrti.
Bdio je u neočekivajućem očekivanju.
Provjeren je i stavljen na čekanje; sad je nastupilo
njegovo vrijeme.
Događaji su pokrenuti, maske će svaki tren spasti,
zaštitni pečati će nestati. Travniček je shvaćao da bi ga
čovjek-na-brdu mogao skupo stajati; takvi kao on bili su
veoma cijenjena roba. Sakrili su ga, dali su mu krov nad
glavom i novac; dakle postoje i drugi koji bi ga htjeli. Drugi
ljudi mogu imati strahove i kušnje; obveze, pravila,
zapovijedi. Zato će on prihvatiti ovog čovjeka na sebe. Što
god se skrivalo u zatvorenoj posudi ljudske duše.
On je jedini koji to može napraviti bez opasnosti za
druge.
...Travniček se ponovno počeo moliti - za prosvjetljenje
čovjeka-s-brda; za one koji su stvarali zlo, a sad su i sami
progonjeni; za pse tragače, ljude s odumrlim srcem.
Za dar nepojmljivog.
 16.

Obično, ako san ne bi dolazio, Kaljitin bi ponavljao

napamet naučene formule onih tvari koje su se pokazale
neuspješnima u fazi testiranja. Nikad ih više nisu
sintetizirali; nestale su iz svijeta, sačuvane samo u
laboratorijskoj evidenciji; njihova su imena vodila u
prazninu, u nepostojanje.
No sad kao da je nastupilo doba duge oseke snova.
Činilo se da je lukavi bog Hipnos napustio njegov dom, a
da je navratima stajao njegov budni brat, koji ne voli
darove.
Kaljitin je osjećao da je ostao sam pred licem smrti i
sjećanja. Prisjećao se gotovo svega čega se volio prisjećati,
i mnogo čega za što se nadao da će zaboraviti. I već bi se
želio zaustaviti, zaspati. No sjećanje - neželjeno i odbačeno
- kao da je došlo naplatiti kaznu za to što je dugo vremena
provelo u zatočeništvu.
Kaljitin je ustao iz postelje, razgrnuo žar, dodao
cjepanicu. Jučer bi nebo, nad rubom grebena na istoku, već
počelo svijetliti. No danas su oblaci, koji su došli iza
planina i nagovješćivali veliku kišu, sakrili zoru.
Potrebno mu je bilo bar nekoliko sati sna. A potom će
otići. Jesu li ga pozvali u istražnu komisiju? Jesu. I, eto, otići
će. Odluka - kamo otići - došla je sama od sebe. Na obalu
Arapskog mora. U državu gdje vlada vojska i obavještajna
služba; zato će ondje kako treba poštivati i Debitanta, i
njegovog izumitelja.
 Kaljitin nije na internetu potražio adresu
veleposlanstva. Jednom je slučajno prolazio pored njega,
nejasno se sjećao zgrade prepoznatljive u svojoj
bezličnosti. Bilo bi zanimljivo vidjeti je li pod nadzorom?
Vjerojatno jest. Neprestano nadziranje iz jednog od
stanova u zgradi nasuprot veleposlanstva. Kamere za
prepoznavanje lica. No što da radiš, glavno je predati svoje
pismo. Poslije će ga ljudi iz veleposlanstva sami pronaći.
Kupit će drugu SMS-karticu u malenoj trgovini na ulici...
Naravno, morat će ostaviti sve svoje stvari. Kao onomad.
Tamo, u novom životu, imat će sve novo.
A od starih stvari - samo on i Debitant.
Debitant. Kad Kaljitin naposljetku dobije pravi
laboratorij, moći će ga premjestiti iz “borbenog”
spremnika u stacionarni. Zatim će moći proučiti utjecaj
vremena? Ipak je ono - najveći neprijatelj svih preparata
njegove vrste, hiperaktivnih, ali ne suviše stabilnih. Tako
da je tu i pitanje - je li Debitant i dalje u spremniku? Ili je
već Mister Fizz, gazirana voda, jednako štetna kao dječji
sapun? Od te posljednje misli Kaljitinu je pozlilo. Čak ni u
mašti nije mogao dopustiti da mu propadne Debitant.
Tvar. Biće. Njegovo blisko biće.
A Vera je htjela dijete. Sina. Iako je slutila, naravno, da
on može imati samo jedno dijete: ono koje se rađa u
epruveti. I sam je osjećao da mu djeca nisu suđena. Vidio
je u tome svojevrsni usud znanstvenika. A Vera...
Koliko puta je Kaljitin sebi zamjerao taj brak,
namjeravao se razvesti... No suviše je dobro znao zašto se
oženio. Zatim zašto je stupio u partiju, išao na
demonstracije i субботнике, dobrovoljne radne akcije
subotom.
Otok je pružao zaštitu, ali i zahtijevao lojalnost. A iza
njegovih granica započinjao je terarij znanosti, u kojem su,
kao u divljem vrtu vremena, živjela predatorska čudovišta
različitih epoha.
Starci. Pomagači u krvavim razaranjima znanstvenih
škola, čiji su znanstvenici strijeljani ili protjerani.
Suučesnici u ubojstvima zbog kritičkih članaka. Znalci
smrtonosne polemike na znanstvenom žargonu
zatrovanom marksizmom, suparnici u borbi za pozornost
korifeja svih znanosti. Stvaraoci lažljivih doktrina nastalih
na dogmama ideologije, koje pogađaju, kao trulež, cijele
oblasti znanja.
Kaljitin ih je susretao u fakultetskim, ministarskim
predvorjima - utjecajne sive žive mrtvace, koji su produljili
svoj vijek zahvaljujući prijašnjim privilegijama, lijekovima,
klinikama, mineralnim vodama, masažama i protetici. Još
uvijek su bili smrtno opasni, mogli su vas proždrijeti - iako
ne živi kao prije - ako je nova teorija opovrgavala njihov
težak rad od prije četrdeset godina, za koji su dobili
nagrade, orden i zvanje akademika.
Mladež. Vješti partijski djelatnici, koji sami nikad nisu
pisali svoje disertacije, potomci su vladajućih obitelji
povezanih sa znanosti. Ti kicoši nisu bili ništa manje
krvožedni od staraca, iako više nisu imali očnjake i kandže:
vrsta je degenerirala. Zato su znali širiti glasine, pokrenuti
spletke, preuzeti temu, ukrasti ideju, nametnuti se kao
koautor, obustaviti financiranje.
 Na samom Otoku, u blizini Zaharjevskog, Kaljitin je
bio gotovo neranjiv. No na Otoku tvari su samo nastajale.
Trebalo ih je unapređivati, iznositi u svijet, doduše, isto
takav tajan, a tamo je Kaljitina - a time i preparate - vrebala
opasnost.
Kaljitin je poznavao snage i slabosti svoje ličnosti,
svojeg nekoliko puta provjerenog životopisa. I kad mu je
Zaharjevski prijateljski savjetovao da osnuje obitelj, da će
mu to pomoći pogurati svoju kandidaturu u partijske
instance, Kaljitin je već znao koga će odabrati.
Veru.
Zaboravljeno ime.
Jednom je s Verom gledao emisiju U životinjskom
carstvu. Prikazivali su jajašca iguane na plaži: iz njih će se
izlegnuti na tisuće, od kojih više stotina neće preživjeti,
desetak će doći do vode, tri-četiri će preživjeti, a jedna će
dosegnuti dob spolne zrelosti.
Baš je u to vrijeme Kaljitin počeo ozbiljno razmatrati
ideju Debitanta. I učinilo mu se da vidi odraz svojih misli:
tisuće debitanata, bezimenih, numeriranih tvari rođenih u
epruvetama; većina će ispasti ćorak, deseci - pokazat će
nekakve sposobnosti, ali će imati velike nedostatke; i samo
će dva ili tri dobiti zadovoljavajući indeks, primarno ime;
među njima će biti prava borba za život, za
materijalizaciju, za mjesto u registrima i proizvodnim
programima.
Debitant s velikim slovom bit će samo jedan.
Tad je snažno osjetio svoju usamljenost, beskorisno
breme njihova braka: zar je Vera sposobna dijeliti ga?
Shvatiti da je on, Kaljitin, također debitant, jedan od
nekolicine, koji najviše žudi za svojim ostvarenjem?
Vera. Kako dobro da se njezino ime podudara s riječju,
s pojmom. I tu riječ moguće je izgovarati bez značenja
imena.
No ispostavilo se da je u njihovom braku ipak postojao
smisao. Spasila gaje. I podarila mu otkriće.
On je bio taj koji je bio zadužen provesti pokus s
Debitantom nulte generacije, s prvom, eksperimentalnom
verzijom. Pretečom. No bio je unaprijed nezadovoljan,
činilo mu se da se u njegovoj računici potkrala pogreška,
da smjesa neće biti dovoljno učinkovita.
Vera je htjela volontirati. Bila je dovoljno stručna za to.
Pukotina u ventilu koju su previdjeli. Ventil je
eksplodirao, komadić metala je probio i plastičnu kutiju, i
superpouzdano zaštitno odijelo. Ispušna ventilacija za
slučaj nužde radila je dobro, unutar odijela dospjela je
zanemariva količina tvari. Takoreći, samo nekoliko
molekula. No to je bio Debitant, pravi Debitant. Kaljitin je
nepogrešivo pogodio osnovni sastav.
Debitant je isti tren ubio Veru.
To je bilo prvo što je napravio čim se pojavio na svijetu.
Njegovo rođenje uzelo je danak.
Debitant je bio onakav kakvim je Kaljitin maštao da će
ga vidjeti.
Ne samo tvar.
Upravo je to, a ne ženina smrt, Kaljitina zaprepastilo.
Nije mogao sebi priznati da se uplašio.
 Uplašio se ne kao kemičar čiji je preparat bio pakleno
učinkovit. Već kao stvoritelj čija je kreacija smišljena kao
vjerni sluga ili odani vojnik, oživjela iznad svake mjere,
otkazala poslušnost, pokazala se kao nepodređena
stvoritelju.
Debitant je bio suviše okrutan. Trebalo ga se riješiti,
škartirati ga; tako uništavaju bijesne pse borilačkih
pasmina koji se ne daju podvrgnuti dresuri.
No Kaljitin nije više mogao odustati od njega.
Uložio je u njega sve; unaprijed je znao da više nikad
neće moći postići takav proboj.
Debitant je bio toliko tajan da Verino tijelo nije bilo
moguće odvesti u bolničku mrtvačnicu. Debitant ju je
dodirnuo - i ona je postala posuda, spremnik za tajnu.
Obdukcija je pokazala da nema tragova tvari.
Kaljitinova hipoteza se potvrdila. Debitant je bio
neulovljiv.
Izrazili su mu sućut, dali godišnji, željeli ga poslati u
sanatorij na jug. Rekao je da se želi vratiti na posao. Tako
će mu biti lakše. Zbog Vere.
Dopustili su mu.
I započeo je s pokušajima pripitomljavanja svoje
kreacije, rješavanja problema čuvanja, pouzdanosti - bez
toga nije bilo moguće nadati se da će dobiti certifikat, da će
ga pustiti u proizvodnju.
No Debitant se pokazao izvanredno delikatnim,
ćudljivim.
Čim bi mrvicu izmijenio onaj izvorni sastav, čitava bi
smjesa isti tren postala neuravnotežena. Debitant kao da je
bio rođen samo za ono što jest; ograničen u primjeni zbog
svoje neprilagođenosti, trenutačne strasti prema ubojstvu.
I Kaljitin je radeći godinama na njemu uspijevao postići
samo minimalne pomake; bio je nadomak uspjehu koji je
iznudio, izmolio od sudbine. No raspala se država, Otok je
kolabirao, i Debitant nije nikad službeno rođen, ostao je
tobože nepostojeći, nezabilježen; kao da je bio osuđen da
zbog imena ostane vječiti početnik.
Debitant.
Ime je jednom davno predložio sam Kaljitin. Dosadile
su mu šifre poput Radijant, Folijant, Kvadrant, koje nisu
ništa govorile. Činilo se kao da preparatu kradu nešto Što
se pojavljuje kod stvari s dobro odabranim imenom, kod
psa ili mačke s pogođenim nadimkom - tajni dodatak duše,
crtež sudbine.
Prema idiotskim uputama, šifre tvari morale su
završavati na ANT.
Nabrajao je desetine riječi, kopao po rječnicima - nije
mogao naći pravu.
Jednom je Kaljitin otišao šetati samim rubom poligona.
Ondje je bila jaruga zarasla anđelikom, potok je izvirao iz
ljigavog kamenog zida. Na kraju jaruge nalazili su se
potonuli u zemlju, prevrnuti, razbijeni nadgrobni
spomenici napuštenog groblja; drvene seoske kuće odavno
su istrunule, a ploče vapnenca stršale su usred proljetos
ugažene prošlogodišnje trave. Ondje, pored jaruge, Kaljitin
je smislio pametno, elegantno, živo ime: Debitant, kao da
mu ga je netko stavio na vrh jezika.
 Još nije postojala sama tvar, nije bilo formule, čak ni
puta prema njoj - samo drska zamisao.
Došao je u laboratorij Zaharjevskog ne znajući da će
raditi upravo na kemijskom oružju. Najprije je morao
potpisati ugovor o tajnosti, iako dotad nije znao nikakvu
tajnu koju bi mogao nekome odati.
Nesumnjivo, institut se bavio i drugim područjima.
Saznao je za njih tek kasnije, nakon što je dobio od
Zaharjevskog svoj prvi samostalni zadatak.
No Kaljitin nije ni za čim žalio. Ontologija smrti, s
kojom se suočio kao istraživač, zadala mu je znanstvena
pitanja nevjerojatne veličine i dubine.
Sad je mogao priznati sebi da nikad nije bio, u strogom
smislu riječi, ateist. No nije bio ni vjernik. Znao je da u
svijetu postoji neka viša sila. No znao je to kao praktičar,
koji je dosegao spoznaje koje se nisu mogle racionalno
objasniti. Istraživač, rudar koji se oslanjao na te spoznaje,
koji je znao pronaći intuitivni put prema njima.
Nije ih pripisivao ni Bogu, ni vragu, već je smatrao da
one pripadaju ljudskoj prirodi ili su svojstvene znanju.
Vjerojatno se duboko u sebi osjećao kao arhaično biće,
šaman koji putuje onostranim svijetom u potrazi za
izvorima, artefaktima sile. Nije slučajno da je bio
kolekcionar - na poligonu su mnogo toga iskopali, tu su se
nalazila mjesta drevnih nomadskih boravišta duž Rijeke, i
zemlja je uvijek darivala nešto - drevni, prvobitni sakralni
simboli, nezgrapne figurice paleolitika, te - kremeniti ručni
klinovi, sjekire i šiljci strijela.
 Kaljitin je vjerovao da je stvoritelj među drugim
stvoriteljima, budući da ne crpi iz nekog crnog bunara, ne
nadahnjuje se krvlju i mučenjima. Nad Otokom su često
kružili ogromni orlovi; Kaljitin je volio te ptice, volio vjetar,
neobuzdane zalaske sunca, divlji prostor. Upravo je u
njima crpio svoje vizije, nadahnuće, osjećaj važnosti
vlastitog života. I ta činjenica služila mu je kao dokaz da je
i on isti kao drugi talentirani; svaka je podjela licemjerna.
Onaj koji bi ga osuđivao jednostavno nije znao da su u
njegovoj krvi isti onaj vjetar i isti oni zalasci kao kod bilo
kojeg drugog nadarenog čovjeka; i Debitant je takvo isto
djelo inspiracije, rizika i umjetnosti kao što je Nika sa Samo
trake, kao što je Mendeljejeva tablica.
Kaljitin se dobro sjećao, mogao je iznova proživjeti prvi
bljesak spoznaje, meteor vodilju.
Radio je tad po nalogu Zaharjevskog s biljnim tvarima,
postojanim, koje su odmah djelovale, no koje su ostavljale
isto tako postojan, neraspadljiv trag. I on je pokušao
smanjiti njegovu uočljivost, zamagliti, raspršiti ga,
pretvoriti ga barem u prozračni veo.
No tvrdoglava tvar nije se predavala, i Kaljitin je,
razljutivši se, bacio na pod olovku, usmjerio pogled prema
stropu laboratorija, kupoli bivše crkve, na kojem su visjele
ispušne cijevi ventilacije. Od stare freske ostao je samo u
kutu jedan, odsječen do prsa anđeo. Na drugom mjestu bi
ga prebojili, no ovamo partijskom komitetu nije bilo
dopušteno ulaziti. A Kaljitinu se sviđalo što gleda
zamišljeno lice u zlatnom vijencu, zlatnu usku trubu
priljubljenu uz anđeoske usne. Bio je u njegovoj vlasti, ta
sablast druge epohe, vjesnik suda koji se nikad nije
odigrao, koji je dugo nadživio onaj svijet prije revolucije, u
kojem je kao slika imao smisao, izravnu moć značenja.
Pri pogledu na tog anđela, koji s posebnom
tvrdoglavošću posljednje krhotine ne želi nestati, koji
nepodmitljivo svjedoči o cjelini, Kaljitin je i spoznao da je
smrt, kao takva, prljava stvar, a to nije metafora. Smrt
uvijek ostavlja dokaze, najraznolikije prirodne tragove
koje će pametni istražitelj slijediti; tako je uređen svijet,
njegovi zakoni.
I zaobići, prevariti te zakone, napraviti da smrt dolazi
nevidljivo, prodirući kroz sve prepreke ne ostavljajući trag
- to je najveća moć, mogućnost da izravno zapovijedaš
egzistencijom.
U tom se trenutku Kaljitin - on je ipak još bio mlad -
pokolebao.
Pa on je shvatio i to da vidljivost smrti, njezina vječna
kob, osuđenost na to da ostavlja tragove, spoznatljivost - i
jest njezino prirodno dobro, crvena signalna nit ušivena,
upletena u strukturu svijeta. Tako je šifriran, realiziran u
materiji prvobitni zakon odmazde. A to znači i sama
mogućnost njegova izvršavanja. Mogućnost postojanja
pojmova zločina, krivnje, osvete, iskupljenja, pokajanja.
Moralnosti kao takve.
Kaljitin se pokolebao, no nije se uplašio. Osjećao je da
je dotaknuo određenu granicu - dodir je bio jasan, stvaran.
I želio ju je prekoračiti.
A kad je Kaljitin stvorio Debitanta, onda je shvatio da
ne smije zaobići sigurnosni mehanizam. Zakon je složeniji
nego što je mislio.
 Debitant je bio slab upravo zbog svoje moći. Nije
ostavljao traga i bio je ubojit, no suviše nestabilan zapravo
kao kemijski preparat; apsolut dviju kvaliteta nauštrb svih
ostalih. Suviše smrtonosan i zato nesposoban za život, kao
himera.
Debitant nije bio sposoban za usmjereno djelovanje;
nije ostavljao tragove, no ovisio je o posudi za čuvanje. Kod
stručnjaka su se odmah pojavila pitanja o taktici primjene:
kako upotrijebiti tvar koja će istovremeno ubiti i ubojicu i
metu? Zato je nastala nesavršena shema, uvjetovana
potrebom da se ostavi objekt nasamo s Debitantom, a
potom da se ukloni napravljena posuda, spremnik; upravo
su tako ubili bankara. Shema je bila uspješna, no Debitantu
je oduzeta njegova glavna prednost - nevidljivost.
No tad, na početku puta, Kaljitin je bio ispunjen
nadom.
Postao je fanatik smrti. Proučavao je kako ljudi umiru,
kako se to kemijski i fiziološki događa. Slušao je
predavanja pozvanih stručnjaka i liječnika, koji su mislili
da povjeravaju svoja znanja pronalazaču tajnog lijeka za
Centralni komitet. U gradskoj mrtvačnici usvojio je znanja
forenzičara. Udubljivao se u povijest epidemija, istraživao
smrt svih živih stvari: biljaka, gljiva, kukaca, planktona,
ekosustava.
Prvi, najjednostavniji eksperimentalni put, koji je
izabrao, vodio je do stvaranja tvari-dvojnika.
Odavno mu se činilo da svi preparati, sa svojim
različitim borbenim temperamentima, vremenom
djelovanja, ranjivim mjestima i snažnim stranama, imaju
blizance u ljudskom svijetu. Kao što se među ljudima
možeš predstaviti da si netko drugi, slučajan, netko u
prolazu - tako je i Kaljitin stvorio mračne dvojnike tvari za
civilnu upotrebu, postigao je identičan trag koji nitko nije
tumačio kao dokaz ubojstva.
No ipak je to bilo polovično, nesavršeno rješenje. Trag
kao takav i dalje je postojao, i pri nesretnom stjecaju
okolnosti mogao je izazvati sumnje.
Jednom je Kaljitin otišao na noćno pecanje sa šefom
odjela za sigurnost, starim poznanikom Zaharjevskog.
General, koji je premješten u aktivnu vojnu pričuvu, na
svoj grubi način poštivao je Kaljitina i starao se o njemu.
Ipak, potrebno je bilo ponekad povlađivati njegovim
seljačkim navikama, primjerice, ići s njim noću na šarane.
Također, general je živo zanimao Kaljitina. Neobrazovan,
beznadno dalek od svojeg vremena, bio je fosil, okamina iz
prijašnje epohe, od grijeha, blata i krvi od koje se Kaljitin
želio distancirati. Onda je gospodarila jednostavna i
besmislena smrt od metka, koja je ne praveći razlike
uzimala milijune duša. Kaljitin je stvarao drugačiju smrt -
inteligentnu, ciljanu; njezine moralnost, opravdanost
ležale su u njezinoj singularnosti. No zbog toga je general
i zanimao Kaljitina, jer je mirisao na divlju krv; i na
pozadini koju je ispunjavao on postojala su jasna, reljefna
unutarnja načela samog Kaljitina. Uza sve to, u njihovom
radu bila je dubinska i ne baš očita sličnost, koja kao da je
predodredila i blagoslovila njihov savez, znanstvenika i
oficira državne sigurnosti. Šef je bio izniman profesionalac,
čija je etika bila svrsishodnost; znao je kako otvoriti ljude,
naći najkraći put do istine. Tako je postupao u znanosti i
sam Kaljitin.
Pecali su pri svjetlu petrolejske lampe, koja je bacala
duge sjene na pijesak. Ribe nisu grizle. Šef je sisao svoju
smrdljivu belomorinu, dugo, bez ikakvih misli gledao
zvonce na udici, pijuckao iz pljoske alkohol od brezovače,
pravi terpentin - Kaljitin ga je jednom probao, gotovo mu
je ispekao grlo. U to su vrijeme na Otok dovezli tri novajlije
koji su nedavno diplomirali na specijalnom fakultetu,
kakav je i on nekoć bio. Kaljitin je tražio priliku da se
neslužbeno raspita za jednog od njih, kojeg je želio uzeti k
sebi u laboratorij.
“Ne bih savjetovao”, prijateljski je odgovorio starac,
odmah shvativši što je Kaljitina zanimalo. “Glupan.
Mnogo brblja. Ako tako nastavi, uskratit ćemo mu
pristup.”
“Što brblja?” upitao je Kaljitin ravnodušno.
“O sablastima”, oklijevajući je odgovorio starac. “O
tim, kvragu, duhovima. Kao da je vidio nešto u podrumu.”
“Ma to su budalaštine”, iskreno je uzviknuo Kaljitin.
“Bile to budalaštine ili ne”, pomalo autoritativno
odgovorio je starac. “Na posebnom smo mjestu. S
poviješću. Događaji su se, moglo bi se reći, odvijali u
prošlosti. I ne bi trebalo brbljati o tome.”
Kaljitin je osjećao da iz starca progovara nešto osobno,
davnašnje. Znao je neke pojedinosti njegova životopisa -
Zaharjevski ga je uputio, objašnjavajući mu kako da se
ponaša s generalom.
 I Kaljitin se često pitao dok je razmišljao o starcu: zašto
tih godina nisu mogli jednostavno okupiti ljude, strijeljati
ih i zakopati? Zašto su provodili istrage, ispisivali papire,
poštivali formalnosti ako su znali da je sve to laž? Zbog
čega sve te procedure? I shvatio je sad gledajući starca: radi
izvršitelja. Procedure su bile zaštitni zid, da oni ne polude
i ne otkažu poslušnost.
A starac je ušutio. Kaljitin je osjećao kako ga je dotakla,
razljutila tema duhova, ideja da se smrt može vratiti, da
svjedoci mogu ustati iz mrtvih. On sam nije vjerovao ni u
kakve duhove. No bilo mu je ugodno promatrati
praznovjerne, dječje strahove svemoćnog šefa odjela za
sigurnost.
Zvonce je zazvonilo. Negdje je u dubini šaran zagrizao
i povukao mamac. Starac je trgnuo, povukao flaks te rekao
razočarano:
„Zbriso, gad jedan.”
Odjednom su se u kupoli svjetla od njihove lampe
zavrpoljile, zamreškale bijele pahulje, kao da je naletio
snježni rafal. Vjetar je donio s prostranstva Rijeke
kolovoške vodencvjetove, lutajuća noćna stvorenja, koja
neće doživjeti zoru.
Vodencvjetovi su okružili užareno staklo, pohrlili na
plamen ugljeneći se. Lampa je bila nalik na volšebnu
posudu koja ih je pozivala iz mraka.
Vodencvjetovi prekrivali su pijesak, liniju plime i
oseke, kao pali cvatovi. I Kaljitin je osjetio radost
otkrivenja. Sad je točno znao kakav mora biti njegov
Debitant: kratkog vijeka, koji se gubi u sjenama svijeta, koji
je u stanju, prije svoje dezintegracije, ispuniti samo jednu
želju: smrt.
Vodencvjetovi. Slavni vodencvjetovi. Crvenkasti odsjaj
petrolejskog plamena. Bijela, živa mećava na zalasku ljeta,
ples na odlasku. Nagovještaj vijavica koje će nastupiti.
Nesvjestica zimskog bijelog sna.
...Kaljitin je zaspao, osjećajući pod zatvorenim kapcima
trepet lakokrilih sjena.
 17.

Krenuli su kasnije no što su planirali. Kad je menadžer

rent-a-car ureda upisivao podatke iz vozačkih dozvola
Šeršnjeva-Ivanova, pao je računalni sustav. Ponovno je
upalio kompjuter, pokušao još jednom - no opet je pao.
Menadžer se ispričavao, Šeršnjev je razmišljao - nije li
to podvala? Dozvole su valjano izdane, unesene u bazu
podataka.
“Dat ču ja svoju, svejedno je”, predložio je Grebenjuk.
“Malo čarolije ne škodi”, dodao je obraćajući se Šeršnjevu.
Kompjuter je profunkcionirao. Naposljetku su dobili
automobil. V6 turbomotor, ne previše upadljiva,
unaprijeđena verzija popularne obiteljske limuzine.
Lokalna proizvodnja, takvih ima na tisuće ovdje na
cestama.
Grebenjuk je sjeo za volan, kad su malo odmakli upitao
je: “Jesi li u redu?”
“Da”, jednostavno je odgovorio Šeršnjev.
“Čudan osjećaj”, rekao je Grebenjuk. “Kao da nas netko
koči.
„Carinici. Vlak. Sad kompjuter.”
Šeršnjev ga je pogledao hinjeno iznenađen.
“Zašto? Nisi se naspavao?”
“Ma jesam. Oprosti. Neke budalaštine mi padaju na
pamet.” “Događa se”, odgovorio je Šeršnjev.
 Nije očekivao takvu pronicljivost od tehničara. Prije
mu je odgovaralo da apsolutno ništa ne zna o svojem
partneru: zašto bi i znao, nije da će se s njima družiti. Rekli
bi mu da je profesionalac, i to je bilo dovoljno. Sad je
Šeršnjev žalio što nije ispipao Grebenjuka, pročešljao
njegov životopis. Sad je već kasno, bilo bi nekako
nezgrapno. Potrebno je čekati odgovarajući trenutak.
Šeršnjev je bio zadovoljan što će otići iz grada, krenuti
naposljetku ka cilju i ostaviti jučerašnji dan iza sebe.
Konačno se uvjeriti da je dječak iz prošlosti - samo luda
slučajnost, nepredviđeno nedonošče prošlosti. A evo sad
Grebenjuka sa svojim pitanjem!
Osim toga, vrijeme se pogoršalo. Nebo su prekrili
oblaci, počela je rominjati kišica. Grebenjuk je uključio
brisače, stisnuo dugme za vodu - briznula su pa splasnula
dva slaba mlaza. Parkirali su se, kupili vodu, upalili GPS.
Sustav se učitao, našao rutu - činilo se da je sve u redu što
se tiče kilometraže, nešto više od tri sata, pomislio je
nepovjerljivo Šeršnjev - i oni su krenuli. Ženski glas
zapovijedao je na engleskom: nalijevo, nadesno, kružni
tok, drugi izlaz.
Na kraju ih je bestjelesna gospođa dovela u gužvu na
cesti na kojoj traju radovi. Skretanje koje im je sugerirala
bilo je blokirano.
“Karte, izgleda, nisu ažurirali”, rekao je Grebenjuk, i
Šeršnjev je čekao hoće li nastaviti, hoće li ih podsjetiti na
čudne, blesave smetnje. No major je zašutio, trzajem
utjerao automobil natrag u struju.
 Kiša više nije rominjala, već je lila. Brisači su radili u
drugoj brzini, desni je malo škripio. Izbili su na autocestu,
no i tamo su se automobili jedva vukli. U daljini na brdu
vidjeli su se ritmični plavi bljesci rotirajućih svjetala.
Minus sat i pol.
Naposljetku su došli do uskog grla koje je nastalo zbog
prometne nesreće. Policajci su propuštali automobile
susjednom trakom. Prevrnuti kamion prepriječio je cestu.
Asfalt je bio prekriven iverjem od drvenih ladica,
krhotinama staklenih boca. Na kiši su tamne lokve vina
posvijetlile i postajale prozirnije, a alkoholna kiselina
osjetila se kroz napola otvoren prozor. Na rubu puta
službenici hitne pomoći okupili su se oko slupanog auta.
Ispuhani zračni jastuci bili su krvavi.
“Bome se popilo vina”, vedro je rekao Grebenjuk. “Ima
ga dovoljno i za karmine.”
Za volanom je postao drugi čovjek - pravi tehničar.
Vozio je pametno, oštro, i Šeršnjev je osjećao njegovu
superiornost koju je dobivao od automobila, od njegovih
dvjesto četrdeset konja koji su osjetili pouzdanu ruku.
Šeršnjev je pogledao sat: minus dva i pol sata.
“Prestani gledati na sat. Stići ćemo”, uvjereno je rekao
Grebenjuk.
Stisnuo je dugme za sportski režim vožnje, i pojurili su
lijevom trakom. Cesta se nakon gužvi raščistila, kiša se
pojačala, brisači su je jedva svladavali. Grebenjuk je vozio
staloženo, ne spuštajući brzinu u zavojima. Šeršnjeva je
ispunilo samopouzdanje, gledao je kako promiču vjetrom
spljoštene cerade kamiona, drveće u vodenoj prašini,
miljokazi.
Crveni automobil ispred, maleno gradsko vozilo.
Grebenjuk je blendao. Ne pušta ih, vjerojatno se pripremao
skrenuti lijevo. Grebenjuk je krenuo zaobilaziti s desne
strane, neočekivani oštar zavoj, i crveni automobil je
odjednom također krenuo na desnu stranu ne dajući
žmigavac.
Zaobišli su ga jedva izbjegnuvši proklizavanje, i
okrznuli bankinu.
Pseća njuška na zadnjem sjedalu. Veliki šnaucer. Stakla
iznutra bila su zamagljena, vozač nije vidio ni prst pred
nosom.
Tri i pol sata.
Već su morali biti na operativnom mjestu, provjeriti ga.
Uskoro će se smračiti, posebno po ovakvom vremenu.
“Za deset kilometara skrenite nadesno”, obavijestila ih
je navigacija.
Šeršnjev je oprezno rekao:
“Nekako je to prerano.”
“Vidjet ćemo kad priđemo”, odgovorio je Grebenjuk.
“No i meni se čini da je prerano.”
Brzo su se dovezli do vrha brijega i kroz zamagljen
koridor, između kosih kišnih platna, ugledali mračne
planinske obronke, obavijene gustom sivom maglom.
Automobil je naglo izletio s ceste.
Zvuk nalik na pucanj iz puške s prigušivačem.
 Grebenjuk je uspio zadržati volan. Pukao im je desni
prednji kotač, guma je zašištala. Zaustavili su se pred
samom zaštitnom ogradom; dolje je bila velika strmina,
pokrivena kamenjem.
Kad su skinuli kotač, među zupcima felge našli su
krhotinu stakla od boce.
“Kakav peh!” Grebenjuk je zavrtio glavom. “Možda
nismo trebali sinoć ići kurvama? Znaš, svašta ti mogu
učiniti ako im se ne svidiš. Trebali smo im ostaviti
napojnicu.”
Šeršnjevu nije bilo jasno šali li se partner ili ne. Sam je
jedva čekao da se ovo što prije završi. Objekt će umrijeti, a
ovi pehovi će ostati za njima. Trebalo je samo stići.
Dobro da je rezervna guma bila dobre veličine, iako
dizalica nije bila odgovarajuća. Dok su mijenjali gume,
zaprljali su se, trebalo je svratiti u trgovinu, kupiti
traperice, njegove su, odnosno Ivanovljeve, ostale u
kovčegu.
“U životu mi se već jednom događala ovakva stvar”,
nastavio je Grebenjuk. “Nasmiješite se! Snima vas skrivena
kamera. Također na zadatku. I shvatio sam da se ne treba
koprcati, naprezati, paničariti. Kao kad se utapaš u blatu.
Što se više batrgaš, to je gore.”
“Razumijem”, rekao je Šeršnjev. “Idemo.”
Približavali su se križanju. Navigacija je pokazivala
desno: skretanje za tri kilometra, kilometar, petsto metara.
Šeršnjev je dodirnuo zaslon da bi smanjio prikaz.
Elektronička vodičica ih je iz nekog razloga poslala
zaobilaznom, sporednom cestom preko susjedne doline.
 "I, hoćemo li skrenuti?” upitao je Grebenjuk.
“Naprijed”, zapovjedio je Šeršnjev.
Tamo, naprijed, spajale su se dvije autoceste. Na
širokom luku petlje Šeršnjev je primijetio da su ponovno
sustigli onaj crveni automobil. Stajao je sa sva četiri
upaljena žmigavca: vjerojatno se vozač izgubio, traži svoj
izlaz. Grebenjuk je usporio, prestrojio se u lijevu traku. No
crveni automobil je naglo krenuo u rikverc. Grebenjuk je
zakočio, također naglo krenuo unatrag, no ipak ih je udario
u blatobran.
Obojica su izletjeli iz automobila. Udubljenje, oguljena
boja. Ništa strašno. No njihov auto postao je sad suviše
uočljiv.
Crveni je imao slomljeni odbojnik, razbijeno zadnje
svjetlo.
Grebenjuk se odmah nasmijao i udario šakom po
haubi:
“U zasjedi si nas sačekao? Gade jedan!”
Šeršnjev se opustio. To je bila već komedija. Vic. Poslije
će to prepričavati drugima, ali nitko neće vjerovati. Taj tip
je sigurno ručao negdje na benzinskoj pumpi dok su oni
mijenjali gumu. I onda se točno u sekundu nacrtao ispred
njih kad su ponovno krenuli, kamikaza na cesti.
“Oćemo otići odavde?” predložio je Grebenjuk.
“A što ako pozove policiju?” odgovorio je Šeršnjev.
“Ako kaže da smo krivi. Da smo mu se zabili odostraga. Pa
izmisli cijelu priču da smo ga htjeli istjerati s trake,
prouzročili nesreću.”
 Izašao je vozač, sijedi debeljko s naočalama. Očito je
smirivao preplašenog psa koji je lajao. On sam, međutim,
nije izgledao potreseno. Nagnuo se prema svojoj krntiji,
bacio pogled ispod nje, brzo rekao nešto na lokalnom
jeziku. Šeršnjev je pokazao da ne razumije, odgovorio na
engleskom - bez ikakve koristi, ovaj je i dalje lupetao na
svojem. Izvadio je telefon, pozvao nekoga, zablebetao u
slušalicu, zatim im pokazao rukom - čekajte, čekajte - i sjeo
u svoj automobil.
Više nije bilo zabavno. Šeršnjev i Grebenjuk su se
pogledali. Kiša je prestala, posljednje kapljice udarale su
po šoferšajbi.
“Morat ćemo pričekati”, rekao je Šeršnjev. “Poslije
ćemo se vaditi.”
Unutar sebe je kipio. Smijeh se gotovo u trenu
pretvorio u bijes, kojem se nije smio podati; no nije ga
mogao ni suzbiti, samo odgoditi, i Šeršnjev je uvjeravao
sebe: uskoro, uskoro ću imati priliku iskaliti ga.
Policajci su stigli za dvadesetak minuta; činilo se da je
prošlo sat vremena. Razmijenili su nekoliko riječi s
vozačem crvenog automobila i došli do njih.
“Išao je u rikverc na autocesti. Nismo krivi”, počeo je
Šeršnjev na engleskom.
“Da, da, znamo”, pomalo začuđen njegovom navalom
odgovorio je na engleskom oficir. “Već nam je sve rekao
vozač koji je skrivio nesreću. Pozvao nas je da sastavimo
protokol.”
Grebenjuk je kimnuo.
 Protokol su brzo napisali. Snimili su pametnim
telefonom par fotografija oštećenja na bočnim stranama
auta. I mladi provincijalni policajac s dobrim školskim
engleskim, predajući papire upitao je, kao da mu je
dosadno na dežurstvu, kao da je želio nešto što bi mu
odvuklo pozornost od monotonije posla:
“A kamo ste vi krenuli?”
Na to pitanje imali su pripremljen odgovor koji se
uklapao u njihovu legendu. Oko objektove kuće nije bilo
uobičajenih turističkih znamenitosti, nekakvih dvoraca,
termalnih izvora, kanjona s vidikovcima. Samo jedno
mjesto. Veleposlanici su tamo išli jednom godišnje položiti
vijence. To su rekli.
“U muzej”, rekao je Šeršnjev. “Znate, spomenik...”
“Prošli ste ga”, živnuo je policajac. “Možemo vam
pokazati put, ionako idemo u tom smjeru.”
Šeršnjev nije želio riskirati i reći im da su već bili u
muzeju - što ako onaj vozač kaže da su se već sreli na cesti?
Odometar očito neće to potvrditi. Nije nikako mogao naći
odgovor, osjećao je da je upao u zamku te pretjerane
dobrohotnosti, idiotske spremnosti da se pomogne. Jedan
kreten pozvao je policiju da se pobrine za njih. Drugi
kreteni sad su namjeravali da ih prate dalje. Zašto ih samo
ne puste na miru. Pa tko je i njega vukao za jezik? Trebalo
je samo otići. Sve se činilo u redu, no riječi su kao instant-
ljepilo, kad te ščepaju - hajde se onda oslobodi.
“Hvala”, odgovorio je Šeršnjev. “Bit ćemo vam
zahvalni.”
 “Što je tebi?” prošaptao je Grebenjuk u automobilu.
“Koji kurac nam ovo treba?”
“Kako sam mogao odbiti?” rastreseno je odgovorio
Šeršnjev, ljut na sebe zbog ove pogreške. “Reći da smo se
predomislili? Da idemo natrag? Ne smiju nas zapamtiti.
Potrebno se ponašati onako kako oni očekuju. Sjećam se
karte. To nije daleko. Malo ćemo se vozikati. To je tu
odmah.”
“Tko bi ih shvatio”, rekao je Grebenjuk. “Možeš li
zamisliti da bi se naši policajci tako ponašali?”
“To je Europa”, odgovorio je Šeršnjev. “Navikni se.”
 18.

Kaljitin se probudio kasno iza podneva. Glava mu je bila

bistra, iako je popio pola boce konjaka, ne manje. Dok je
bio pod tušem, odlučio je ne ići danas nego sutra. Želio je
očistiti kompjuter, spaliti navečer neke papire. Temeljito
pripremiti bočicu s Debitantom za put, za truckanje na
cesti, za nepredviđene padove, trzaje, udarce.
Bočica je dva desetljeća ležala u sefu. Kako nije imao
laboratorij, Kaljitin nije mogao premjestiti Debitanta u neki
pouzdaniji spremnik. Čak je nije mogao ni provjeriti: je li
sve u redu s ispušnim ventilom? Otočki tehničari obećali
su da će bočica s preparatom zauvijek ostati hermetički
zatvorena. Ipak, Kaljitin se sjećao sudbine svoje žene i bio
je dodatno oprezan.
Hladnjak je bio prazan, jučer mu na putu nije bilo do
hrane. Odlučio je doručkovati u selu. Kajgana s kobasicom,
čvarcima, okrepljujući čaj s đumbirom. Zatim se vratiti,
odspavati još nekoliko sati. Ponovno hladan tuš. Kava.
Nestat će malaksalost iz njegovih prstiju, um će postati
oštriji, i moći će pažljivo upakirati u transportni kovčeg
Debitanta, tvrdoglavo i opasno dijete.
Prošao je uobičajenom cestom pored crkve, skrenuo
prema rijeci. U restoranu je bilo prazno, u ovim krajevima
doručkovali su i ručali po rasporedu svojih predaka.
Kaljitin je otišao na udaljenu terasu nad dubokim
mlinskim vrtlogom, u kojem su u polaganom vrtloženju
vode plivale srebrne pastrve, hvatajući s površine muhe i
kukce. Ovdje su ga poznavali, kajganu su mu pripremali
kako je volio - ne preprživši slaninu i dodajući slatku
papriku, i sad je požalio što će sve to morati napustiti.
Iza leđa začuli su se profesionalno pristojni koraci:
vjerojatno gazdarica. Često mu je donosila nekakav
specijalitet kuće, štrudlu ili palačinke s džemom.
No to je bio Travniček u svojoj crnoj mantiji, koščata
lica, a Kaljitin je zadrhtao.
“Oprostite”, rekao je pastor. “Dobro jutro. Možemo li
porazgovarati?”
Vjerojatno se opet radi o popravku krova ili vitraža,
ozlojeđeno je pomislio Kaljitin. Kad je posrijedi bio
popravak crkve, Travniček je znao biti nesnosan.
“Ma što se tako brinete,” rekao mu je netko jednom,
“crkva stoji već šesto godina i još će toliko.” “To je Božji
dom”, odgovorio je Travniček uznosito, kao da zaista
vjeruje da Bog živi u njegovoj kamenoj štali.
“Naravno. Hoćete li čaj?” Kaljitin se naposljetku
odlučio pozabaviti s njim, a možda mu čak i dati novac,
neka se komični svećenik obraduje svojoj neočekivanoj
pobjedi.
“Zahvaljujem”, pastor je sjeo, ženski brižnim pokretom
pridignuo mantiju. “Sinoć ste prošli pored mene, mahao
sam vam, no niste se zaustavili...”
Evo ga opet, pomislio je Kaljitin. Što se pokvarilo ili što
prokišnjava ovaj put?
“Želio sam baš doći k vama, no vi ste sada ovdje. To je
dobar znak.”
 Nešto novo, Kaljitin je prokomentirao za sebe. Taj
iznuđivač prije nije išao po kućama.
“Stvar je u tome”, rekao je Travniček, “što dok vas nije
bilo... Dolazili su k vama. Agenti. Sigurnosna služba.”
“Agenti? K meni?” još ne shvaćajući u potpunosti
smisao izrečenog, upitao je Kaljitin.
Gledao je neskladnog pastora, otečene ruke s rijetkom
bezbojnom dlakom, bapski mlitave grudi - hormonski
poremećaj je prava mora, mislio je - ispod mantije. Čudo
prirode!
“Da. K vama”, prostodušno je odgovorio svećenik.
“Pastore, učinilo vam se”, iskreno je odgovorio Kaljitin.
“Kakvi agenti? Što sam ja, špijun? Neki turisti su zalutali.
Gledate previše detektivskih filmova.”
No unutar njega kao da se slomio stakleni štapić kojim
miješaju reagense.
“Pa niste ni pitali koga sam zapravo vidio”, rekao je
Travniček uz smiješak. “Dobro. Neću ni na čemu
inzistirati. Samo ću radi vašeg dobra objasniti zašto ne
mogu pogriješiti. Ne volim o tome govoriti, no...
Devetnaest su me godina uhodili. U onoj državi, koje,
hvala Bogu, više nema. Svaki dan. U crkvi. Na ulici. U
trgovini. Suviše dobro poznajem njihovu vrstu. Izgled.
Manire. Postupke. Dakle, to su bili oni. Ljudi iz moje
prošlosti. Doduše, ovaj put slavenskih lica.
Kaljitin je slušao kako šumi voda po kamenju. Iduće
svećenikove rečenice već su se raspršivale, gubile iza
njezina šuma, koji je naglo i prijeteći rastao.
 Dom. Spremnik s Debitantom. Nepojedena kajgana u
tanjuru. Planovi za sutra - sve se udaljilo, paraliziralo. Sad
je bio samo tijelo, staračke, uvenulo tijelo, u koje tako
lagano mogu dospjeti meci.
Ma ne, neće biti metaka, Kaljitin je nemoćno pomislio
u strahu. Poslat će nekoga s Debitantom. To je u njihovom
duhu.
Od same misli da je Debitant negdje u blizini, u tuđim
rukama, Kaljitinu je pozlilo. Prisjetio se Verinog modrog,
neljudskog lica. Zašto nije uništio uoči bijega sve ostale
uzorke? Pa bio je u laboratoriju. Nije imao srca. Bilo mu je
žao...
“Prije koliko vremena su bili ovdje?” usredotočivši se,
upitao je Kaljitin. Još se nadao da su agenti bili ovdje jučer
ili prekjučer, što bi značilo da ima još dovoljno vremena.
“Prije devet dana”, odgovorio je Travniček. “Avaj.
Nisam znao gdje da vas nazovem. Mislim da su obavijestili
svoje da ih nitko nije primijetio. Čudno, no ljudi često
uopće ne primjećuju svećenike. Mi smo za njih - prošlo
svršeno vrijeme. Imate li kamo otići?”
“Zašto pitate?” Kaljitin je nehotice postavio pitanje;
devet dana gotovo da mu nije ostavljalo nikakvu nadu.
“Vi živite ovdje. Moj ste župljanin, iako ne dolazite u
crkvu”, dostojanstveno je odgovorio Travniček.
Pastorova moralna poduka odjednom je kod Kaljitina
izazvala čudan osjećaj povjerenja u tog čovjeka, kao da mu
je netko da bi se spasio poslao pametnu životinju,
snalažljivu guštericu koja poznaje tajne prolaze u
kamenjaru.
 Razum je počeo razmatrati opcije.
Pronašli su ga čim je dobio poziv u istražnu komisiju.
Znači, curilo je otamo. Ne može se obratiti za pomoć jer bi
tako mogao dospjeti u ruke krtice. Moguće da je to čak dio
plana: raditi tako da se on izmori, da počne tražiti pomoć,
evakuaciju.
Koliko će ih biti? Dvoje. Kaljitin je sam konzultirao
sastavljače instrukcija. Stići će autom. Vrlo vjerojatno da su
već ovdje. U blizini kuće. U šumi. U brdima. S
dalekozorom. Čekat će da se vrati.
Nema kamo pobjeći. Nema koga pitati za pomoć. Treba
nekako dospjeti u kuću. Tamo je Debitant. Njegovo blago,
njegova karta. Bez tvari i s fatalnom dijagnozom nikome
nije potreban. Dakle, smeće. Liječit će ga isključivo ako on
najprije pokaže robu.
“Idemo maknuti vaš automobil s parkirališta”, blago je
rekao Travniček. “Vjerojatno znaju broj tablice.
Pretpostavljam da ne želite nazvati policiju?”
Kaljitin je zavrtio glavom.
“Idemo”, rekao je Travniček. “I ne zaboravite platiti.”
“Kamo?” upitao je Kaljitin podižući se i vadeći
novčanik.
“U crkvu. Kamo drugamo?” odgovorio je Travniček.
“Ne mislite valjda da će vas tražiti u crkvi?”
Kaljitin nije znao što odgovoriti.
“Zašto mi pomažete?” izravno ga je upitao čim su
prešli crkveni prag. Automobil su sakrili iza živice, u
kutku s kantama za smeće; ako ne znaš da je tu, nikad ga
nećeš naći.
 “To je moja dužnost”, rekao je svećenik zaključavajući
vrata.
“Dobro. Upitat ću drugačije. Zašto pomažete - meni?”
Kaljitina je obuzeo histerični smijeh, kao da je kanalizirao
proživljeni strah.
“To je moja dužnost”, ponovio je Travniček.
“Čujte, ništa ne znate o meni”, Kaljitin se zacerekao.
“Policiju ne zovem. Ne uznemirava li vas to?”
“Pričekajte, sad ću donijeti vino”, srdačno je odgovorio
Travniček. “Za pričest je”, dodao je kao da se ispričava.
“No trebate popiti gutljaj-dva. Da se smirite.”
Kaljitin je i dalje stajao u nedoumici.
Prvi put je bio u crkvi koju je tisuću puta vidio izvana.
Oblik svodova odjedanput je podsjetio Kaljitina na
njegov laboratorij. Da. Radili su u nekadašnjoj crkvi. Imala
je iste takve uske prozore, iznimno debele zidove, isti
tlocrt.
Počeo je razgledavati zidove, polagano je hodao uz
lakirane drvene klupe. Mračno. Jedva se vidjelo. Međutim,
slika i pri jakom svjetlu ostala bi za njega plošna,
nepronićna. Tko su ti bradati muškarci s aurama - apostoli,
sveci? Što oni rade? Što znači njihov raspored?
Prišao je oltaru. Svodovi su se još jače izvijali, na njima
naslikane figure visjele su nad Kaljitinom. Strašni sud -
shvatio je. To je bilo jedino što je mogao sam dokučiti u
crkvi, bez pomoći.
Ponovno je prepoznao arhitektonsku kompoziciju,
oblik prostora. Prisjetio se do pojasa odsječenog anđela s
trubom i pomislio: forma diktira sadržaj - radujući se što
mu se vratila sposobnost da misli pronicljivo i duboko.
Dolje, na razini njegovih oči, rogati vragovi s plavim
jezičcima probijali su trozupcima grešnike; višeokate guje
vukle su tijela u tamnocrveni bezdan, ispod razine poda.
Gore, u raspršenoj aureoli svjetla, nebeska vojska
pobjeđivala je stvorenja koja su uzletjela suviše visoko, u
za njih zabranjene predjele. U središtu stajao je na oblaku
Isus. A sa strane, na klinastim izbočinama svodova, anđeli
su trubili u svoje dugačke trublje.
I onaj, koji je bio zdesna, neznatno je sličio onom
prikazanom na Otoku, kao da su dva umjetnika slikala
jedno te isto biče. No budući da slikarov pogled nije
savršen, već je uvjetovan stilom i majstorstvom, biće je na
slikama ispalo ujedno i slično i različito.
“Dakle, to je bilo tamo”, rekao je Kaljitin u sebi vidjevši
cijelu sliku. Eto što! Strašni sud! A mi smo, ispostavlja se,
radili upravo ispod njega. Među nevidljivim vragovima i
čudovištima izbrisanim sa zidova.
Kaljitin se naježio. U crkvi je bilo hladno. Porozni
vapnenac kao da je upio riječnu vlagu i sad ju je puštao
unutra.
Pojavio se Travniček s vinom. Kaljitin je ispio na eks -
bilo je slatko i mirisno.
Odlučio je da će ostati u crkvi dok ne padne noć. I
zaista: tko bi ga ovdje tražio?
A u mraku će iz smjera šume prići do stražnjih vrata.
Oni ne znaju što on zna o njima-, ako su ubojice tamo, onda
očekuju da će stići automobilom, zaustaviti se kod
prednjeg ulaza. Samo da se Travniček ne predomisli, ne
otkrije ga. Da ga zamoli da ode u kuću? No kako će mu
objasniti bočicu?
"Pomoći ću vam”, neočekivano je izgovorio Travniček.
“No morate me poslušati”, završio je svečano i strogo.
“Dobro”, oprezno je odgovorio Kaljitin. Neka govori
što hoće, samo da pričekam noć. Čudno, no u crkvi se
osjećao sigurno. Zamišljao je kako izgleda izvana - tužna,
mračna, ništavna, i to je ulijevalo u njega sigurnost nalik na
onu koju je osjećao na Otoku.
“Samo se nemojte uvrijediti”, rekao je Travniček.
“Nekako mi ne uspijeva biti pastor. Sjećate se Hessmana?
Posrednika za nekretnine, koji vam je prodao kuću?”
“Sjećam se”, zbunjeno je odgovorio Kaljitin. “Što s
njim?”
“Pokušat ću objasniti...” izustio je Travniček sklopivši
ruke na prsima. “Vi ste došli na sahranu. Hessman je nekoć
bio službenik državne sigurnosti. Radio je u odjelu koji je
bio zadužen za religiju.”
“Je li vam on o meni pričao?” brzo je upitao Kaljitin,
prisjetivši se pretpostavke koju je pronicljivi posrednik
imao o njemu.
“Ne. Što vam je”, zbunjeno je odgovorio svećenik. “On
i ja gotovo uopće nismo razgovarali. Ja sam jedini znao tko
je on. Hessman - kao što sami znate - bio je izvanredan
posrednik za nekretnine. Poslove je vodio besprijekorno.
Vjerojatno je, da nije kao mladić stupio u službu, mogao
imati jedan pošten život. Prodavati ljudima kuće. Čak je i
zlo radio prema instrukcijama. Izvršavao je naredbe, i ništa
više od toga.”
“Zašto mi to pričate?” upitao je Kaljitin s unutarnjom
strepnjom.
“Možda će vam se učiniti da okolišam. Pa, kažem vam
da sam loš pastir”, uzvrpoljio se Travniček. “Taj posrednik,
Hessman... Znate, imao sam prilike susretati se s drugim
ljudima iz njegova odjela. Imali su drugačiji pristup
poslu.”
“Kako?” razgovor je čak počeo zabavljati Kaljitina;
neka brblja, budala jedna, vrijeme teče.
“Za sebe sam to nazvao stvaralaštvom u ime zla”,
skromno je odgovorio Travniček. “Čak ovako: problemom
stvaralaštva u ime zla.”
Kaljitin je odlučio malo pecnuti pastora, takvog
punačkog, ozbiljnog i naivnog. Bio je uvjeren da ga
Travniček neće otjerati što god on pričao, kako god se
ponašao. Kaljitin se prisjetio Otoka i, naslađujući se time
što Travniček ne zna s kime zapravo govori, s hinjenom
živošću upitao:
“Što vi znate o zlu? Što ste vidjeli? Mislite da je zlo to
kad vas špijuniraju?”
“U pravu ste”, skrušeno je odgovorio Travniček.
“Znam malo. Manje nego što je potrebno. No samo ste
djelomično u pravu”, njegov glas se neosjetno promijenio,
postao dublji, mirniji. “Vidio sam zlo. Njegove biljege. Mi,
u crkvi, imamo humanitarne misije. Putovao sam. U
Jugoslaviju. Na Kavkaz. U Siriju. Vidio sam
koncentracijske logore i nisam mogao otvoriti njihova
vrata. Vidio sam jame pune strijeljanih. Muškarce koje su
ubili vojnici na polju i koji su goli ostavljeni u snijegu. Selo
poslije napada kemijskim oružjem. Ljudi su se skrivali u
podrumima, no plin je dospio do njih. Djeca su ondje
tamnoputa. A kad su ih izvadili bila su bijela. Voštana.
Stari plin, čini se da se takav više ne proizvodi. Bilježi zla.
Vidio sam ih.”
“Dovoljno. Uvjerili ste me”, Kaljitin je želio da svećenik
zašuti. Naslućivao je odakle, iz kojih arsenala je isporučen
taj plin. Kako bi preusmjerio Travničekove misli i prisilio
ga da se zbuni, zašuti, upitao je:
“Recite mi što se dogodilo s vašim licem? Jeste li se
razboljeli na putovanju? Na istoku postoje užasne
infekcije.”
“Očekivao sam to pitanje”, rezignirano je odgovorio
Travniček. “Pa dobro, reći ću vam. To će pomoći da me
bolje shvatite.”
 19.

Šeršnjev je vidio prave koncentracijske logore. Doduše,

nazivali su ih filtracijski punktovi, bili su na brzinu
podignuti, smješteni na prostoru nekakve polurazrušene
tvornice, važno je bilo samo da imaju visoku ogradu. A
ponekad jednostavno u polju: četiri tornja i red bodljikave
žice na stupovima.
Ali nikad nije vidio muzej na mjestu bivšeg
koncentracijskog logora. Stara tvrđava, zemljani bedemi,
čvrsta pojačanja od cigle. Kazamati koji su služili kao ćelije.
Rominjala je kišica. Hodali su ne znajući kamo da
nestanu, pravili su se da čitaju informativne ploče.
Stvari nisu mogle ispasti gluplje. Šeršnjev se osjećao
nasamarenim. Kako je ono rekao Grebenjuk - adhezija je
natprirodno rasla? Ili to nije bio major, već je Šeršnjev sam
smislio izvukavši odnekud tu znanstvenu riječ? Zašto je
ovdje? Kako se to dogodilo? Kao da ih vodi šumski duh.
Bilo je racionalno to priznati. Nemoguće je ignorirati
činjenice.
No dalje se Šeršnjev jednostavno gubio. U njegovom
iskustvu nije bilo ni jedne naznake mogućeg objašnjenja.
Sve što je mogao izvući iz sjećanja bila je deprimantna
začuđenost s kojom je u djetinjstvu gledao filmove s
Charliejem Chaplinom. Osobito onaj o boksaču. On sam je
bio u boksačkoj sekciji. Vodio ju je poluteškaš Šeredega,
bivši vojni prvak, osvajač nekoliko nacionalnih trofeja, i
Šeršnjev nije bio među njegovim najgorim učenicima, nije
mu bez razloga Šeredega poslije napisao preporuku za
vojnu školu.
I kad je Šeršnjev gledao kako se slabić Chaplin ruga
moćnom protivniku, koji bi ga mogao dokrajčiti jednim
udarcem, nemoćno je stiskao šake žaleći što nije sad u
ringu, već bi mu on pokazao kako se to radi, on bi uspio!
Ničega drugog osim te lakrdijaške magije izmicanja, u
kojoj klaun pobjeđuje jer su na njegovoj strani sve smicalice
i finte svijeta, sva umjetnost komedije utemeljena na
stalnom kršenju svakodnevnog, uobičajenog, ispravnog.
Šeršnjev se nije mogao sjetiti. No to je bila paralela, a ne
objašnjenje.
Pokazujući im put, policajci su ih otpratili do samog
parkirališta memorijala. Mahnuli su im. No umjesto da
odu, sjeli su u kafić pod suncobran i nešto naručili. Odatle
se vidjelo čitavo parkiralište. No nije ni bilo mjesta za
pobjeći, okolo su bila gola polja. Grebenjuk je izvadio
cigarete, pripalili su nadajući se da će policajci popiti kavu
i krenuti dalje. No pojavila se konobarica s poslužavnikom:
dva ogromna hamburgera, pomfrit; prave domaćinske
porcije. Poslužila ih, sjela za stol, pripalila cigaretu, nešto
rekla, policajci su se nasmijali - čulo se, iako je vjetar nosio
glasove u drugu stranu.
“Ovo će potrajati”, mrko je rekao Grebenjuk.
Policajci su ih pogledali. Stari oficir mahnuo je rukom
pokazujući im prema kapiji - tamo trebate ići.
“Idemo”, rezignirano je zapovjedio Šeršnjev. “Što prije
krenemo, prije ćemo završiti.”
 Tako su lutali unutar zidova logora, ponekad nailazeći
na rijetke posjetitelje. Htjeli su sjesti na jedno mjesto i
pričekati, no odmah su primijetili da su svuda
videokamere - tko zna, možda će se pojaviti čuvar da se
raspita u čemu je problem?
Dobro je da nemamo izravnu vezu s nadređenima,
mislio je
Šeršnjev. Što bismo im priopćili? Kako bismo im
objasnili odstupanja od rasporeda? Posjetom muzeju? Ako
se ova gnjavaža otkrije, izbacit će ih iz odjela. Imat će sreće
ako uopće ostanu u službi. No o tom potom. Smislit će već
nešto. Priču da im se pokvario automobil, bilo što, glavno
je - izvući se odavde, vratiti se na zacrtani put.
Uz to, Šeršnjeva je uznemiravao Grebenjuk. Partner je
šutio. Vjerojatno sastavlja izvještaj, gad jedan, pomislio je
Šeršnjev. Majora je bilo potrebno što prije pridobiti na
svoju stranu, da mu obeća da će podržati verziju događaja
koju će kasnije smisliti.
Šeršnjev je mogao zatražiti pomoć od rezidenata,
agenata koji su radili za njihovo veleposlanstvo. Dobiti
novce, satelitske podatke, oružje. Naviknuo se osjećati
kotačićem državne moći. I sad te moći nije bilo, otjecala je
u pijesak, i nije imalo smisla pozivati u pomoć - pomoć
protiv čega? Protiv Charlieja Chaplina? Protiv mistera
Beana?
Bilo mu je zagušljivo. Grebenjuk i on dogovorili su se
da će u muzeju biti pola sata. To će biti dovoljno da
policajci odu. Prošlo je devetnaest minuta.
 Grebenjuk je izašao iza ugla, pribran i miran. Zaustavio
se na dva koraka, pogledao prema stropu, prema
jednostavnoj, sivoj mreži tuševa koji su visjeli tako visoko
da se nisu mogli dohvatiti rukom. Spustio je pogled, na
žućkaste keramičke pločice. I Šeršnjevu je tek tad postalo
jasno da su ušli u nekadašnju plinsku komoru. Eno i teških
čeličnih kliznih vrata. Želio je izaći, no Grebenjuk ga je
oprezno zadržao uhvativši ga za ruku:
„Čujte, potpukovniče...”
Šeršnjev se instinktivno okrenuo prema vratima. Hvala
bogu, kamere barem ne snimaju zvuk. U principu,
Grebenjuka je sad imao u šaci. Razbijanje konspiracije. Ako
unese u izvještaj da ga je major oslovio činom na javnom
mjestu, Grebenjuk će biti uhićen. Je li poludio, klonuo
duhom od cjelokupne situacije?
No Grebenjuk je čitavim svojim držanjem pokazivao
da je s njim sve u redu.
„Čujte, potpukovniče”, ponovio je tiho. “Čini se da je
ovo dobro mjesto da u miru porazgovaramo.”
Šeršnjev je bio viši, snažniji. Pa i poučavani su
drugačije. Skroz mu se približio i tiho naredio:
„Zašuti! Idemo!”
„Čekaj”, Grebenjuk je pomirljivo podignuo ruke.
„Obojica znamo da nešto nije kako valja. Ja sam čovjek
tehnike. Kod nas je sve crno-bijelo. Ako nešto ne radi, treba
tražiti uzrok.”
“Upravo tako, ti si čovjek tehnike”, Šeršnjev je naglasio
posljednju riječ. “A tu pričaš budalaštine.”
 “Tehnika nas može naučiti mnoge stvari”, odgovorio je
Grebenjuk. “Je li ti se dogodilo da ti automobil ne pali, iako
je sve u redu s njim? A zatim - odjednom proradi? Kao da
je čekao nešto?”
Šeršnjev je nevoljko kimnuo.
“O tome vam pričam”, Grebenjuk je isprepleo prste i
stao ih istezati. “Kao što se u nas kaže, ako ono što mora
raditi, ne radi, onda je uzrok ili na ulazu, ili na izlazu. Imao
sam jednom jedan slučaj. Konzultirao sam dečke. Dva
pokušaja, dva neuspjeha. Detonatori otkazuju. A sve su
provjerili, pedantno očistili, ne kao inače kod nas - traljavo.
I tako su me poslali da provjerim ne radi li se o sabotaži.
Bilo je jako čudno. Provjerio sam - ni sam ne bih mogao
bolje napraviti. Na poligonu - radi. Na licu mjesta - ne.
Razmislio sam i kažem: pošaljite drugu ekipu. S tehnikom
je sve u redu. S ljudima nešto ne valja. Oni meni: je li to
službeno? Ja im kažem: službeno ču vam napisati da je
tehnički sve u redu i da nisu jasni uzroci neuspjeha. A nove
ljude ipak pošaljite. Poslali su, i što ti misliš? Savršeno je
eksplodiralo. No taj je tip ipak ostao živ. Njegovi
tjelohranitelji su poginuli. A on je ostao živ. Moćan je bio
njegov bradati bog”, Grebenjuk je odvratio pogled,
nasmiješio se. “A za šest mjeseci regrut ga je skinuo.
Osamnaest godina. Žutokljunac, tek izašao iz vojne škole.
Nije znao što je cijev, a što je kundak. Desetnici su ga
poslali u šumu po orahe. Oni bistriji kupovali bi ih na
tržnici i govorili su da su ih skupili. A ta budala bez mozga
otišla je u šumu. Sam znaš kako takvi pohodi završavaju.”
Šeršnjev je znao. Vidio je videozapise koje su vojnici
davali jedni drugima na kasetama. Zatim su se i na
internetu pojavili. Nije znao da je Grebenjuk također bio
ondje, u planinama, i osjećao je sad naklonost prema
majoru, kao da su se pobratimili.
“Tako su i njega trebali ubiti pred kamerom. Ili prodati
u ropstvo. Tko bi za njega otkupninu platio, za regruta”,
Grebenjuk je utihnuo. “A on je trojicu jednim rafalom
skinuo. Ni sam nije znao, pričao je, kako je uspio. Nije znao
tko je ispred njega. Usrao se od straha.”
“Ti misliš da smo mi uzrok ovoga?” upitao je izravno
Šeršnjev.
“Ili on”, Grebenjuk je pokazao prstom onamo, prema
planinama. “Ili mi, ili on. Reci mi,” odlučio se pitati
Grebenjuk, “postoji Ii neki poseban trag koji vodi do tebe?
Razumiješ li me o čemu govorim?”
“Ne postoji, majore”, odlučno je odgovorio Šeršnjev.
“Idemo odavde. Pobrinut ćemo se za njega.”
Prošli su pored blokova i kazamata, pored zida za
strijeljanje, natrag do kapije. Ususret su išla djeca u
šarenim jaknama, školska ekskurzija. Jedni su se okupili u
grupi oko učiteljice, a drugi su trčali, brbljali, hihotali se,
pravili selfieje.
Šeršnjev se prisjetio svega što je uspio letimice
pročitati. Vlakovi sa Zapada i vlakovi ka Istoku. Glad.
Krematorij. Pepeo tisuće zatvorenika bačen u Rijeku.
Obuzeo ga je osjećaj dvostruke iracionalnosti svega što
se događalo, kao što ponekad postoji dvostruki halo oko
Sunca.
Ono što je ovdje napravljeno učinili su zlotvori za koje
je u djetinjstvu maštao da će se boriti protiv njih.
 No sad, dok je gledao obnovljene drvene osmatračnice,
blijeda crno-bijela lica na fotografijama - nije se mogao ne
prisjetiti onoga što je sam vidio: takvih istih stražarskih
tornjeva, tijesnih samica nabijenih zatvorenicima, takvih
istih crno-bijelih, prljavih, zaraslih lica.
Šeršnjev je sa sigurnošću znao da su oni tamo radili
nešto drugo. Neugodno, ali neophodno. Tamo iza
bodljikave žice nisu bile žrtve, nego neprijatelji.
No ipak je vizualna sličnost, kao takva, bila toliko
bolno očita da je doslovno pritiskala Šeršnjeva uza zid.
A djeca, koja su postavljala ovdašnje fotografije na
Instagram, samo su udvostručavala razinu apsurda.
Ponašali su se kao da ih prošlost uopće ne može dotaknuti:
ni daleka prošlost toga mjesta, ni Šeršnjevljeva bliska
prošlost. I snažno im je htio pokazati da su bezrazložno
tako bezbrižni; zaprepastiti ih, zgranuti slučajnom
nejasnom ispovijedi. Uvaljati u pravo blato. No najednom
je učiteljica, završivši sa svojim objašnjenjem, primijetila
njega i Grebenjuka. Mirno je preletjela pogledom, a
Šeršnjev je osjetio da je ona kao kvočka, sva su djeca u polju
njezina raspršenog pogleda. Povezana je s njima, voli ih i
zna nešto o njima, koji se sad bezbrižno, neprilično hihoću
na mjestu same smrti, nešto što nije dano znati Šeršnjevu.
Zna i štitit će ih. Marina je jednom gledala tako.
Na parkiralištu više nije bilo policajaca. Grebenjuk je
sporo izašao na cestu. Oblaci su se prorijedili, blijedo
svjetlo nadvilo se nad planinama, kao da je pokazivalo put.
 20.

Već su tri sata sjedili.

Svećenik je govorio, Kaljitin je slušao jednim uhom,
domećući ponekad banalne replike. Travniček je drobio
nekakvu bogoslovnu mudroliju. Nije ni odgovorio na
pitanje što se dogodilo s njegovim licem. No Kaljitinu je
bilo svejedno.
Želja za zadirkivanjem pastora odavno je nestala.
Veliki strah, euforija od mogućeg spasa ustupili su mjesto
malodušnom, iscrpljujućem i svjesnom užasu.
Taj užas javljao mu se ponekad u prvim godinama
nakon bijega. Kaljitin nije mogao zaspati naslućujući da za
njega nema na Zemlji skloništa. Sjeo bi u automobil, jurcao
po zavojitim šumskim cestama, osjećajući kako za njim trči
čopor lovačkih pasa. Zatim je užas počeo slabjeti, gotovo
nestao. Kaljitinu se činilo da je ozdravio, prevario svoje
prokletstvo. A sad nije mogao shvatiti - zašto se sve vratilo
upravo sad kad je tako ranjiv? Odakle ta igra slučaja koja
nije slična?
“U mladosti nisam mogao razumjeti zašto Gospodin
pruža pomoć nepravednima”, govorio je Travniček, a
Kaljitin ga je počeo slušati nadajući se da će zaboraviti sebe
u njegovom brbljanju. Vani je već padao mrak. Dakle, za
otprilike pet sati moći će otići do kuće. Kaljitin se još nadao
da se oni nisu pojavili. No čim je zamislio predstojeći put,
odmah su se pojavljivali i oni-, skrivali su se iza grmova,
iza drveća, vrebali, čekali iza zavoja ceste. Sivi, bezlični.
 “Moj otac bio je nacist”, nastavio je Travniček, i Kaljitin
je bezvoljno kimnuo. “Ne simpatizer. Pravi nacist. Nakon
rata su ga uhitili, no ubrzo i pustili. Pomogli su prijatelji.
Tako se i ponašao do same smrti. Kad sam rekao da ću biti
svećenik, odgovorio je: barem nećeš oženiti Židovku. Pa i
poglavar ove crkve”, Travniček je rukom pokazao na
svodove, “također je pomagao zločincima.”
Kaljitin je čekao neće li Travniček nešto reći o kući na
brijegu. Imao je spreman odgovor da ništa ne zna.
Travniček je uzdahnuo.
“Pitali ste me za lice”, rekao je, i Kaljitin je pomislio da
će sad čuti žalosnu priču o tome kako Gospodin nije
iscijelio svojeg vjernog slugu, ali pritom pomaže
nitkovima. Neutralna priča, beznačajna, a Kaljitin bi osjetio
olakšanje.
“Duga je to priča”, nastavio je Travniček. “Ispričat ću
samo njezin kraj, inače nam ni čitava noć ne bi bila
dovoljna. Kako sam rekao, oni su me pratili jako dugo.”
Kaljitina je obuzela jeza od toga kako je svećenik izgovarao
“oni”. “Sve je počelo od toga što sam dopustio mladeži da
se okupi u crkvi i razgovara. Tad je otvoren moj dosje. Nisu
se žurili, isprobavali su različite metode. Zapravo, tijekom
svih tih godina čak sam se naviknuo na njih. No odjednom
se sve promijenilo.”
Travniček je napravio dugu pauzu. I Kaljitin je mimo
svoje volje pažljivo počeo slušati pastora.
“Jedan župljanin počeo je magnetofonom snimati moje
propovijedi”, nastavio je svećenik. “Ništa mi nije rekao.
Zatim je dao poznanicima da naprave kopije. Oni su
proslijedili dalje. I odjednom su se te vrpce počele
umnažati, distribuirati same od sebe. Kao epidemija. Kao
požar. Slušali su ih i vjernici, i nevjernici. Kod kuće. Na
crkvenim skupovima. U klubovima. Policija ih je nalazila
pri pretresima, carinici - u pošiljkama i prtljazi. Snimke su
poslali iza Zida. Počeli su ih emitirati na zapadnom radiju.
Dan za danom. Bilo je jako čudno slušati svoj glas iz
prijemnika. Ništa mi nije bilo jasno. Zaista, ja nikad nisam
bio dobar govornik. Propovijedao sam kao i obično. No,
čini se, da su ljudi nalazili u njima nešto što ja nisam čuo.
Istinsku Božju Riječ.”
Travniček je nehotice prošao prstima po usnama.
“Preplašio sam se onog što se dogodilo”, rekao je tiho i
uvjereno. “O meni su počeli pisati u zapadnim novinama.
Nazivati me mučenikom. Čak ‘pravim svecem’”,
Travniček je izgovorio te dvije riječi polušapatom.
“Blasfemija!”
Kaljitin je iznenada shvatio da razumije pastora. Njega
su također ponekad nazivali na partijskim okupljanjima
“nadom znanosti”, nominirali ga u nekakav počasni
prezidij. A on je samo čekao: kad će se naposljetku oni
razići da se vrati u laboratorij. Užas je malo popustio, kao
da je ekscentrični svećenik svojom pričom otjerao lutajuće
sjene ubojica.
“Oni su se, naravno, uznemirili. Odlučili su, ja sam
pravim snimke. Pozvali su me na razgovor”, nastavio je
Travniček. “Pokušao sam im objasniti da s tim nemam
veze. Naravno, nisu mi vjerovali. A tko bi mi povjerovao?
Zapravo, to je bilo čudo. Pravo čudo.”
 Slabić, pomislio je Kaljitin sa zadovoljstvom. Čim su ga
pritisnuli, predao se. Kaljitinu je bilo ugodno osjećati da je
njegov strah kudikamo opravdaniji.
“Oni su dolazili u crkvu”, rekao je Travniček. “Pokušali
su otkriti gdje postavljam aparaturu. Tko mi od župljana
pomaže. I ništa nisu mogli naći. A snimke su se
pojavljivale. Stalno nove. Ljudi su se okretali vjeri. Dolazili
u crkvu. Mnogo ljudi. Stotine. Tisuće.”
Kaljitin je odmah osjetio da će pastorova priča imati
duplo dno, da vodi nekamo kamo Kaljitin nije želio ići - no
upravo sad svećenikove su riječi ovladale njime.
“Tad su pozvali stručnjake”, rekao je Travniček.
“Znanstvenike. U tom gradu bio je institut koji je razvijao
audioopremu. Između ostalog i uređaje za prisluškivanje.
Znanstvenici su proučili vrpce. I predložili da se tijekom
sljedeće propovijedi agenti u civilu razmjeste po crkvenoj
dvorani. Agentima su dali posebne zviždaljke, gotovo
nečujne za ljudsko uho, no vrpca ih registrira. I zapovjedili
im da zvižde svakih pola minute. Nadali su se da će potom
zaplijeniti vrpcu s tom propovijedi. I, pošto usporede
vrijeme i snagu nasnimljenog zvuka zviždaljki, odrediti
gdje i tko u dvorani ima magnetofon. Njihov fotograf je u
međuvremenu napravio snimke s crkvenih balkona. Vidio
sam zatim te fotografije. Dvorana je na njima isprecrtana
flomasterom kao šahovska ploča. Agenti su bili
numerirani. Nevidljiva mreža.”
Travniček je preletio pogledom po svodovima crkve.
Kaljitin je pomislio: vjerojatno je ovaj slučaj pastor imao u
vidu dok je govorio o stvaralaštvu u ime zla. Kaljitinu je
ponovno postalo zabavno: kakve velike riječi, iako se radi
o banalnoj tehnici prisluškivanja, i to ne baš
najkvalitetnijoj, uzgred rečeno! Nehotice je usvajao
izrečeno kao još jedan zamršen zadatak, te počeo
razmišljati o tome postoji li kemijsko rješenje predloženog
problema: pomoću radioaktivnih markera ili, primjerice,
spreja za obilježavanje. Uobičajeni misaoni proces vratio
mu je djelomično snagu; i još je jasnije osjetio da Travniček
igra s njim nekakvu igru.
“Znanstvenici su bili uvjereni da će uspjeti”, rekao je
pastor. “No ispostavilo se da zvižduci nisu zabilježeni na
vrpci. Iako se propovijed odlično čula. Efekt crkvene
akustike. Tako je napisano u izvještaju.”
Sigurno misli da mu je Bog pomogao - pomislio je
Kaljitin. Bilo mu je ugodno kad je stvari promatrao sa sebi
svojstvenom skepsom; no osjećao je da se štiti, zaklanja, jer
čuje kroz riječi - vjeru. Na tren mu se učinilo da su i pastor
i ubojice apsurdni san, serija prokletih snova koji su se
prelijevali jedan u drugoga.
“Tad su promijenili taktiku”, nastavio je Travniček
žalosno. “Živio sam u župnom dvoru. Jednog jutra
pozvonili su navrata. Pomislio sam da su to oni. A tamo je
stajao dostavljač iz slastičarne. Donio je dvadeset torti.
Mislio sam da je to šala. Imao sam nekoliko prijatelja koji
su se znali tako našaliti. Moja adresa, moje ime, narudžba
je plaćena. Podijelio sam torte siromašnim obiteljima.
Veselilo me to što će imati razloga za slavlje. A zatim...”
Travniček je zašutio.
Kaljitin je čekao.
 “Idućeg jutra donijeli su grablje. Deset paketa. Tad sam
posumnjao da se nešto loše događa. Zamolio sam da ih
odnesu natrag, no dostavljač je otišao”, Travniček se
uzvrpoljio, izvadio iz mantije staru pohabanu malenu
bilježnicu. “Uvijek je nosim sa sobom. Kao podsjetnik.”
Svećenik je prelistao stranice, pokazao prstom:
“Kavezi za pse. Hrana za akvarijske ribice. Bicikli.
Pumpe. Tri kamiona ugljena. Tenisice. Boja za kosu.
Madraci. Sjekire. Naramenice. Krema za cipele.
Magnetofoni. Televizori. Perilice rublja. Lavori. Šeširi.
Prozorski okviri. Igle. Čavli. Stolovi. Kišobrani. Sadnice u
loncima. Kauči. Kosilice. Strojevi za mužnju. Makete
jedrenjaka u staklenim bocama. Sijeno. Lonci.”
Kaljitin je osjetio kako ga pritišće težak teret navedenih
stvari.
Travniček je nastavio:
“Nitko nije pristao odvesti robu. Kuća se pretvorila u
skladište. Nisam je mogao razdijeliti - što ako je jednom
zatraže natrag? Počelo se pričati da sam poludio. Pretvorio
se u hrčka. Ipak, čitao sam propovijedi kao i prije. Bile su
kao svijetla staza usred ludila.”
“Mučenje izobiljem”, rekao je odjednom Kaljitin.
Nikad nije čuo za tako nešto, no vjerovao je bezuvjetno.
“Da”, odgovorio je Travniček. “Zatim su počeli
odgovarati u moje ime na oglase. Ako je nešto glomazno
bilo na prodaju, primjerice, motorni čamac ili klavir. Ljudi
su dovozili robu. Pravili skandale. Jedan me je teško
pretukao. Umom sam shvaćao da su sve oni organizirali.
No ipak se to činilo neobjašnjivim, natprirodnim; tko sam
ja da na mene troše takve napore, toliki novac?”
Kaljitin je zamislio kako se debeli, nezgrapni svećenik
pokušava objasniti s prodavačem motornog čamca. Nije
bilo smiješno.
“Hvala vam što me tako ljubazno slušate”, rekao je
Travniček. “Mislim da su imali preciznu računicu. Svatko
se na kraju slomi, odluči da je to Božja volja. Prokletstvo
Gospodina. Mislio sam pobjeći. Ostaviti sve i pobjeći.”
Kaljitin je uzdrhtao.
“No oni su to znali”, rekao je Travniček. “Sljedeći put
dovezli su mi kokoši. Krletke s kokošima. Ostavili su mi ih
na kućnom pragu, nisam mogao ostaviti te kokoši da
uginu. Među ranije poslanim stvarima bila je i hrana za
njih. Zatim su dovezli akvarijske ribice. Papagaje. I bijele
laboratorijske miševe.
Kaljitin kao da je propao u prošlost. Bijeli miševi -
koliko ih je uginulo tamo, na Otoku, na desetke, stotine
tisuća, nitko nije brojio, stavili bi njihova tjelašca u peći, i
to je bilo to.
Travničekova nezačinjena priča uvela ga je u neki
čudan stupor. Pogled mu je postao višedimenzionalan,
iscizeliran, sad je vidio i sive sjene ubojica u daljini, i sebe
samog, ograđenog zidinama crkve, i prijašnje poslove
Otoka.
“Oni su svejedno ugibali. Nisam se mogao brinuti za
sve”, rekao je Travniček s gorčinom. “Ugibali. Ribice,
kokoši i papagaji su se mogli udomiti. A stotine miševa?
Zato kad sam vidio da sumi umjesto životinja dovezli
manekenke, čak sam se obradovao. Njih ne treba hraniti.”
“Manekenke?” Kaljitinovo pitanje je odjeknulo.
“Da, manekenke”, potvrdio je Travniček. “Plastične.
Koje stoje u izlozima. Gole. Ženske.”
Kaljitin se prisjetio onoga čega se nije prisjećao nikad,
onoga što je ostavio ondje, na Otoku.
Manekene.
Daje mogao, pobjegao bi što dalje. No tamo su čekale
sjene ubojica. A ovdje kao da se lukavi svećenik izrugivao
s njim. Manekeni. Zaharjevski je rekao jednom: službeno
ih ovdje nije bilo i nema ih. Nije bilo i nema, ponovio je
Kaljitin. Nije bilo i nema.
“Bili su na hrpi”, rekao je Travniček. “Ružičasti. Od
jutra je padao snijeg. I imali su oči. Plave plastične oči s
trepavicama.”
Kaljitin se nije sjećao očiju. Ni tijela nisu bila ružičasta.
Bijela, siva, plava. Boja se ponekad tek kasnije vraćala. Na
stolu u mrtvačnici.
“Trebao sam naslutiti da je to upozorenje”, rekao je
Travniček. “A ja sam ih jednostavno unio u kuću. Deset
golih plastičnih žena u svećenikovom domu... Bojao sam
se da će me fotografirati s njima, oni su unajmili stan
nasuprot mene, to bi bila dobra scena...”
Žene. Žene im nisu davali. Kaljitin je molio: spolne
različitosti organizma, objašnjavao je, daju drugu
biokemiju. Potrebni su testovi. No oni, koji su bili na vrhu,
nisu željeli slušati. Njihova polovična odlučnost izluđivala
je Kaljitina.
 “Potom je sve stalo”, rekao je Travniček. “I to je bilo
najgore. Mučenje odsustvom. Pa ja sam se naviknuo na to
ludilo, počeo nalaziti u njemu nekakve oslonce. Izdržao
sam jedanaest dana. Dvanaesti dan zatražio sam smrt ako
me Bog ne želi zaštititi. Slomio sam se. Prestao sam
propovijedati. ‘Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, / ljuti
otrov njihov ispija mi dušu, / Božje se strahote oborile na
me’”, rekao je svećenik otegnuto. “Job, šesto poglavlje.”
Kaljitin je pogledao svećeniku u lice. Osjećao je neku
osvetoljubivu ugodu gledajući njegovu nakaznost.
“Evo, takav sam bio tad”, Travniček mu je pružio
fotografiju izvadivši je iz kožnatog džepića u bilježnici.
Kaljitin je zaprepašteno zanijemio. Nije mogao
zamisliti kako je bio elegantan, produhovljen prijašnji
Travniček; mršav, aristokratskog izgleda, visoka čela.
Nježan, otuđen i ujedno odlučan. Lijep. Jako lijep.
Usmjeren na uzvišen, ne ovozemaljski cilj.
Žene su vjerojatno čekale u redu za njega, pomislio je
Kaljitin, pokušavajući omalovažiti, uniziti viđenu sliku.
“Tad sam počeo piti”, rekao je Travniček. “Kod kuće,
naravno. U ormaru je uvijek stajala otvorena boca. Izvor
riječi je presahnuo, pa sam posegnuo za drugim. Znao sam
što se događa okolo. Snimke, vrpce su nestale, ljudi su ih
prestali slušati; kao da se vjetar stišao. Oluja je prošla. Zato
sam pio sve više. 'Njihovo je vino otrov zmijski, I žestok jed
otrovnice ljute’”, nastavio je dostojanstveno.
Kaljitin je još jednom podignuo pogled. Pogledao
ljuskastu masku. Sad je vidio lice iza nje.
 “Njihovo je vino otrov zmijski...” zamišljeno je
progovorio Travniček. “Uzeo sam tad samo gutljaj iz
bokala. Običan okus, običan Grauburgunder. Znate o
čemu pričam. A zatim sam osjetio bol. U čitavom tijelu
odjednom. Nije iznenađujuće što onima koji smatraju neke
ljude štetočinama, koji se brinu o čistoći naroda, pada na
pamet misao da modificiraju pesticide.” Travniček je tako
nazvao preparat.
Kaljitinu se smrklo pred očima. Pred njim je sjedio živi
leš. Od tog se preparata nije moglo spasiti ni ekstremnim
ispiranjem želuca, ni transfuzijom krvi. Za njega nije bilo
protuotrova.
Kaljitin je znao to tako pouzdano kao što je znao da je
dva puta dva četiri.
Njegov se razum, njegov čvrsti i racionalni svijet
raspuknuo. Kroz pukotinu se vidjelo ono nepoznato.
Svećenik je, kao da ne primjećuje ono što se događa sa
sugovornikom, rekao:
“Rekli su mi da sam ja anomalija. Trebao sam umrijeti.
I zapravo sam umro. Umro je prijašnji ja. Zatim sam
propovijedao. Obične riječi. U njima nije bilo čuda. A to što
se dogodilo s licem... Liječnici su rekli da je to hormonalna
reakcija. Vjerojatno je to istina. U fizičkom smislu. No to je
biljeg. Božji biljeg.”
Kaljitin je ustuknuo.
Travničekovo lice prelijevalo se pred njegovim očima.
Počelo je mijenjati oblike, ljudske, zvjerske, kamene,
šumske, zmijske, kao višeslojna amalgamska maska. U
njemu su uskrsavala sva ubijena bića koja je otrovao
Kaljitin. Konji. Koze. Psi. Majmuni. Štakori. Miševi. Ljudi.
Posljednje lice koje se podiglo iz vira, iz dubine, koje je
zasvijetlilo i ugasilo se bilo je Verino.
Kaljitinu se učinilo da uskrsle duše žude useliti se u
njega: nemaju drugog utočišta osim tijela svojeg ubojice.
Njegovo lice postaje okamenjenim pečatom, a
Travničekovo se obasjava iznutra, postaje čovječnije. Počeo
je grepsti kožu noktima, pokušavajući oderati gušterovu
masku koja je izrastala.
Pastor ga je zagrlio. Pogladio po glavi.
Kaljitin je osjećao da pastor ne laže. Travniček je čudo,
koje je poništilo Kaljitinovu sudbinu, učinilo Debitanta
besmislenim, ništavnim. Kaljitin je pretendirao na
apsolutnu vlast nad materijom, i apsolut je bio srušen.
Pokušao se uvjeriti da bi Debitant ubio svećenika - i osjetio
je da je iracionalnost čuda veća od njegovih razmišljanja,
planova, kalkulacija.
Bio je pobijeđen; ispunila ga je smrtonosna mržnja.
Kaljitinje želio ubiti svećenika; u rukama mu je ostalo samo
jedno oružje. I Kaljitin je počeo šaputati, pričati pastoru o
svom onom najcrnjem i najvećem zlu koje mu se događalo
- vlastiti život; ulijevati ga u Travničeka, kao otrov. Kaljitin
se nije mogao zaustaviti, odčepio je, kao na bočici ili
ampuli, sve zakutke prošlosti, vikao je ne čuvši da viče,
kako bi se čudesni pastor namrtvo zagrcnuo otrovnim
otkrivenjem, umro kao što su stradali miševi i psi,
majmuni i ljudi, Kazarnovski i Vera - smrću stvorenja.
Smrću bez čudesa.
 21.

Tek je sad, na planinskoj cesti, Šeršnjev shvatio da je

Grebenjuk istinski majstor. Major je svakom minutom
ustrajno nadoknađivao vrijeme koje su im ukrali policajci.
Slijeva je padina. Zdesna - najprije bankina, pa
provalija. Žute LED svjetiljke u tunelu - automobil je letio
bez otpora, samo su ponekad uzmahivali brisači, brišući sa
stakla roj mušica, farovi su rezali sumrak, tiho je svirala
zlatna glazba iz njegovih tinejdžerskih diskoteka, melodija
davnih osamdesetih, Modern Talking.
Šeršnjev nikad još nije tako snažno osjetio razmjenu
prostora za vrijeme, razmjenu u njihovu korist, kao da je
Grebenjuk široke ruke platio sad iz džepa svojih budućih
uspjeha.
Bijele strelice signalizacije ukazivale su - naprijed,
naprijed! Cesta se sve više uspinjala do prijevoja, do bivše
granice.
Tunel. Suženje na dvije trake. Grebenjuk nije smanjio
brzinu, zavoj, zavoj. Ispred jaka crvena disperzija stop-
svjetala. Automobil se zaustavio. Čulo se kako bruje
ispušni ventilatori ispod betonskog stropa. Bili su
zatvoreni unutar planine.
Odostraga su stizali drugi automobili, vozači su
disciplinirano gasili motore. Grebenjuk je uključio radio:
samo pucketanje smetnji na svim kanalima.
 Pogledali su jedan drugoga - teško, oba lica odavala su
brigu. Šeršnjev je izašao i pokucao na prozor automobila
ispred njih.
Trojica, vjerojatno studenti, pušili su i to ne duhan,
mirisalo je na travu.
“Ne znate što se dogodilo?” upitao je. “Hoćemo dugo
čekati?”
Vozač se zahihotao, rekao veselim, nerazgovjetnim
glasom:
“To su planine, čovječe. Ovdje se stalno nešto događa.
Hoćeš?” - pružio mu je dopola popušen džoint.
“Hvala”, odgovorio je Šeršnjev.
Krenuo je duž kolone. Nitko ništa nije znao. Mobiteli
nisu radili, navigacija se također ugasila. Šeršnjev je
primijetio telefon na zidu, crvenu kutiju s oznakom za
hitne slučajeve. Podignuo je slušalicu, stisnuo dugme:
zvonilo je, zvonilo. Dugo je zvonilo. Nitko se nije javio.
Ljudi su sjedili u automobilima, mirni, pokorni. Ovce,
pomislio je Šeršnjev. Prisjećao se kako je njihov konvoj
susreo u klisuri stado od nekoliko tisuća ovaca. Pastir je
zlobno gledao u rijeci ovaca zaustavljena vojna vozila, a
ovce su išle dalje, ne obraćajući pozornost na trube i
trljajući vunom kamione. Tupasta bića poslušna životnom
ciklusu. Kao ova. Ne žele propustiti druge, pomaknuti se
u stranu. Žele stajati.
Krenuo je natrag.
“Šteta što nismo ponijeli rotirku”, rekao je Grebenjuk.
Šala je utrnula kao loša šibica. Šištala je hauba koja se
hladila. Nije bilo snage za razmišljanje, uspoređivanje,
davanje prijedloga.
Šeršnjev se dobro osjećao u zatvorenim prostorima.
Negativna klaustrofobija, kako je govorio njihov liječnik.
Spuštao se u uske šumske bunkere, u podzemne irigacijske
kanale, koji su postali tajne staze, danima je lutao u
vlažnim tunelima nekadašnje raketne baze, gdje su
neprijatelji napravili svoju jazbinu. Kamen ga nije plašio,
nije osjećao strah u tijesnim i mračnim prostorima lišenima
kisika, nije ga plašio ustajali zrak.
No ovdje, u suhom, osvijetljenom tunelu s
evakuacijskim otvorima, prvi put je osjećao neugodu pod
zemljom. U nosnice se uvlačio miris benzina, ispušni
smrad, a odozgo je pritiskala, kao preša, gromada stijene.
Podli kamen, njegova nepouzdana čvrstoća! Koliko je
puta vidio kamenje na cesti, u njih zabijene automobile koji
se puše, okrugle mrlje Čađe od spaljenih, eksplozijom
odbačenih kotača, ljudske glave... Ili onaj tunel iz dvije
tisuće osme. Planine su ondje bile neusporedivo više. Uski
tunel bez svjetla, ispunjen ispušnim plinovima dizel
motora, u kojem su mutno svijetlili farovi tenkova, i činilo
se da će se strop osuti od tutnjave dizelaša, od straha
oklopnih tijela, koje su vozači tjerali u usko, čak se dva
vozila nisu mogla mimoići, ždrijelo planine.
Kakav je bio zrak s one strane - ni garež požara, ni vonj
smrti nisu kvarili njegovu čistoću, divnu čistoću! Prošli
smo, ipak smo prošli, rekao si je Šeršnjev.
Buktali su ispred crveni plamenovi. Glava čepa
polagano se pokrenula.
 Na površini je već bilo mračno. Automobili su se
ponovno zaustavili. Šeršnjev je izašao, progutao ledeni,
vlažan zrak, koji je mirisao na divljinu planina. Po
udaljenim obroncima svijetlile su crvene zvijezde na
električnim vjetroturbinama, a po cesti su se vukle krpice
guste magle. Svjetlo farova raspršivalo se u njima, davalo
im nekakav neprirodni, zagrobni odbljesak.
Šeršnjev je zavrtio glavom. Zar je udahnuo malo trave?
Automobili su krenuli. Iza zavoja, iza litice bila je bivša
granica između Češke i Njemačke. Napušteni kontrolni
punktovi. Prazne duty-free trgovine. Na cesti se ispriječio
policijski helikopter. Policajci su usmjeravali automobile
na nekadašnje granično parkiralište.
Oni su tu zbog nas, isprva je pomislio Šeršnjev.
No odmah se predomislio: u tom slučaju napravili bi
sve drugačije. Zaustavili bi samo njihov automobil, doveli
specijalne postrojbe. A ovdje su obični oficiri, čak bez
pancirki.
Grebenjuk je zaustavio automobil pored policajca,
otvorio prozor.
“Naprijed je odron”, povikao je iscrpljeni policajac.
“Zbog kiša. Cestu će otvoriti pred jutro. Tehnika radi na
uklanjanju. Pričekajte na parkiralištu. Ako nemate
benzina, najbliža benzinska pumpa je dvadeset kilometara
prema dolje, stignete”, mahnuo je svojom svjetlećom
palicom.
Kamiondžije su se namještale u kabinama. Vozači
automobila spuštali su zadnja sjedala. Grebenjuk se
parkirao pored samog izlaza s parkirališta.
 Pravilno, ocijenio je Šeršnjev. Ujutro će čitavo stado
pohrliti prema izlazu, pa treba biti prvi.
Tek je sad shvatio kako je umoran i gladan.
“Idemo se malo promuvati”, rekao je.
“Ne bih imao ništa protiv da pojedem nešto”,
odgovorio je Grebenjuk. “Bome smo ogladnjeli.”
Prošli su pored praznih kioska, ukrašenih iznutra
izblijedjelim reklamnim plakatima. Crvene napučene usne
i zlatna olovka šminke. Tropske palme, ljepotica u bikiniju,
boca viskija na šanku. Biserne naušnice na crnom baršunu.
Svjetloplava, nalik na jarbol, bočica muškog parfema koji
se odavno više ne proizvodi.
Šeršnjev je pogled usmjerio na Grebenjuka, i ovaj se
lagano latio unutarnjeg džepa: bočica je ovdje, uzeo ju je sa
sobom, sve je kako treba, ne brini se.
Prazni stupovi za zastavu koji su drndali na vjetru.
Zujeća elektrostanica. A eno i štanda s hot-dogovima, sa
spuštenim prašnjavim žaluzinama, od kiše raspadnuti
jelovnik u valuti koje više nema. Trgovina s namirnicama.
Škrinje za sladoled nagomilane na hrpu. Kišobran sa
stršećim žicama. Iz mraka je istrčao pas, mršavi plješivi
čuvar, pogledao ih je molećivo i umiljato; zamahnuo je
vrhom repa, kao da poziva da se krene za njim. U krajnjem
kutu parkirališta treperilo je nekakvo svjetlo.
Nitko od vozača nije išao onamo, kao da su znali da se
to ne treba raditi iz nekog važnog razloga. Ili su navikli da
ovuda prolete u velikoj brzini i ničega se ne sjećaju o ovom
kraju.
 To je bio ogroman putokaz prema hotelu-, nekoć je
sijao stotinama svjetiljaka, a sad je na donjem kraju gorjela
samo jedna. Razmijenili su poglede i krenuli u mrak.
Odatle se jedva širio miris kuće, hrane.
Iza drveća, iza živice, nekoć podšišane, a sad
zapuštene, stajala je zgrada. Hotel na granici - koliko
klupica u vrtu, ima ih za stotinu ljudi. Sad je mjesto
odumiralo. Klupice su bile zasute lišćem. No na prvom
katu još se vidjelo svjetlo na prozorima.
Šeršnjev je otvorio vrata.
Zvrnda, trese se igrajući automat, trepere crvena srca i
zelene jabuke. Debela konobarica puši za šankom, dim se
diže prema stropu, duhanski žutom poput voštanog
papira. Grudi joj vise, tako ogromne kao da je hranila djecu
planinskih divova. Nasuprot nje pije pivo stari roker s
dugačkom sijedom razbarušenom kosom, vitak, suh,
utegnut u crnu kožu; ruke i noge su mu neprirodno ravne,
kao da je marioneta kojoj je majstor zaboravio napraviti
zglobove. Netko se sakrio u uglu iza novina, vidjelo se
samo tjeme.
Iznad šanka je stari televizor s mutnom slikom. Tromo
trče po polju figurice; čak se izdaleka vidi da igraju
drugorazredne momčadi, nekakva druga liga, zona
ispadanja, krivonogi luzeri, koji ništa više ne očekuju ni od
igre, ni od samih sebe.
Šeršnjev se gadljivo namrštio, želio je izaći. No osjetio
je da je ovo mjesto prikladno današnjem danu: ovdje, u
zaboravljenom hotelu, s njima se ništa više neće dogoditi.
Općenito, ovdje se sve dogodilo jednom zauvijek prije
dvadeset godina.
Konobarica je izašla iz šanka. Imala je tanke noge, koje,
činilo se, nikako nisu mogle držati teško tijelo ogrezlo u
salu. Šeršnjev je pomislio da ona i ne zna za odron, za
zatvorenu cestu, za krcato parkiralište, za stotinu ljudi koji
su stajali u blizini i koji bi joj mogli donijeti godišnju
zaradu.
“Dva piva”, rekao je Grebenjuk.
Otišla je iza šanka. I odjednom je strašno, kao da je u
agoniji, zakipjela pipa za pivo. Iz izljeva je potekla,
zapljuskujući čaše i šank, gusta, ljepljiva pjena. Konobarica
je brzo vrtjela ručicu, no slavina je krkljala, pijuckala, a
zatim, tanko zapištavši, zašutjela.
Novine su se spustile, otkrivši isprecrtanu križaljku
preko čitave stranice. Muškarac, očito sin konobarice i
starca, čudan hibrid prigranične krvi, trbonja s rahitičnim
rukama i nogama, polagano je prošao mimo njih,
podignuo vratašca na šanku, nekako utisnuo svoje tijelo u
ledenicu, uzvrpoljio se ondje, izvadio hladnu, orošenu
bačvu.
“Kakav cirkus nakaza”, tiho je rekao Grebenjuk.
“Hoćemo riskirati i tu nešto pojesti?”
Šeršnjev je pogledao u jelovnik, odabrao hrenovke,
koje nisu izgledale opasno, s prženim krumpirom.
Konobarica je donijela pivo. Šeršnjev je upro prstom u
sliku hrenovki, no ona je zavrtjela glavom i rekla: imamo
samo ovo. Roštilj.
Šeršnjev je kimnuo.
 Pivo je bilo ledeno, umjereno gorko, iznenađujuće
svježe, kao da je ondje, ispod poda, bio planinski izvor
piva. U jednom gutljaju iskapili su svaki po pola krigle i
pripalili cigaretu.
Pivo je palo na prazan želudac i smekšalo njegove
misli, i sve se počelo činiti nestalnim, uobičajenim:
dugačke trake muholovki, oblijepljene muhama od prije
nekoliko godina, nekakva spora luzerska utakmica,
ćurlikanje poker-automata. Objekt je bio već sasvim blizu,
s one strane planina i Šeršnjev nije više mislio na njega;
neka spava. Uskoro će susret.
Konobarica je otišla iza pregradne, rupičaste zavjese,
zagrmjela tavama. Starac je bacio radoznali pogled prema
njima, nagnuo se preko šanka i nalio sebi još dvije čaše.
“Sjećam se jedne takve rupčage”, rekao je Grebenjuk
uzevši gutljaj piva. “To je bila stara kebabdžinica. Kao iz
djetinjstva. Sjedili smo i jeli šašlik. Na karoseriji smo
dovezli ovna kojeg smo pokupili usput. Čak je šank s
čašama i tacnama bio isti. S aluminijskim vilicama koje se
savinu čim ih pokušaš zabosti u meso.
Šeršnjev je popio. Jeo je takvim vilicama još u kantini
vojarne kamo ga je odvodio otac.
“I glavno je bilo ne gledati kroz prozor”, rekao je
Grebenjuk. Zato što je vani bio grad nakon druge invazije.
Razvaline. Iz nekog je razloga samo kebabdžinica ostala
netaknuta. Čak i natpis.”
Šeršnjev je kimnuo. Sjećao se i tog grada, prekrivenog
pepelom, spaljenog, razrovanog granatama - no s takvim
istim natpisima, trgovinama, svjetiljkama, stanicama,
autobusima, kao kod kuće. To je bilo najčudnije:
prepoznavati u ostacima ono poznato. Sjećao se i
kebabdžinice - nekoliko su puta prolazili pored nje. Dakle,
putovi su im se prepletali, pomislio je. Imali su nešto
zajedničko.
Nazdravili su.
U želucu je zakruljilo. Šeršnjev je potražio pogledom,
našao potrebna malena vrata. Tamo, u uskom hodniku, bio
je očito odavno prazan automat s cigaretama i
prezervativima. Osjećao se miris klora u toaletu, miris
samoće. U vojnoj školi to je bilo jedino mjesto gdje si mogao
ostati sam. I to kad nisu bila predavanja. Skinuo je hlače,
sjeo, sa zadovoljstvom ispraznio sadržaj protestirajućeg
želuca. Čak je i kotlić ovdje bio star, pričvršćen za zid, s
porculanskom ručicom na lancu.
Šeršnjev je povukao. Voda nije krenula.
“Moje govno”, rekao je gledajući u školjku. Shvatio je
da je pijan, opila ga je krigla i pol, kao dječaka. Spustio je
poklopac, krenuo natrag - neka se gazde bave time.
Isplahnuo je ruke, obrisao ih o hlače. Ovdje nije bilo
ručnika.
Grebenjuk je već jeo. Krvavi odrezak. Prvoklasnu
teletinu. Šeršnjev se razumio u vrste. Major je pojeo već
polovinu velikog komada, iz kuta usta curio mu je krvavi
sok. Šeršnjev je odrezao od kraja, zagrizao komadić i počeo
žvakati - svježe meso, odakle ono ovdje? Odrezao je još,
stavio u usta, i odmah mu se učinilo da meso muče, muče
strašno i tužno. Šeršnjev je ispustio vilicu, a Grebenjuk mu
je podrugljivo rekao:
 “Gotovo sam se udavio. Tu je štala iza zida. Drže
stoku.”
Šeršnjev je pogledao krv koja je izbijala po mesu. Na
tanke iglice ružmarina. Bilo mu je muka.
“Ne voliš slabo pečeno?” upitao je Grebenjuk srdačno.
“Ne sviđa se svima. A ja volim. Zamoli domaćicu da ti ga
još malo ispeče. Iako je to loše za meso, bit će tvrdo.”
“Da, ma ja više volim dobro pečeno”, slagao je
Šeršnjev. “Hoćemo još po pivo.”
Ponovno su nazdravili.
Kad je došlo vrijeme da plate, Šeršnjev je shvatio da je
zaboravio kod od Ivanovljeve kreditne kartice.
Sjećao se svega: starih šifri elektroničke pošte,
šifriranih riječi za vezu s veleposlanstvom, telefonskih
brojeva, a ove četiri brojke su mu izmicale, krivile se kad ih
je pokušao vizualno zamisliti, šestica se pretvarala u
osmicu, sedmica u dvojku, trojka u osmicu i obratno.
Starica je već donijela stari POS-uređaj i šuteći čekala.
Grebenjuk je izvadio svoju karticu, brzo unio šifru, a
Šeršnjev je pomislio koliko li mu je današnji dan morao
pasti iznimno teško kad je zaboravio broj, koji je sam
odabrao povezujući ga sigurno s nekakvim datumom ili
događajem.
Starica ih je povela na kat, otključala sobu, neočekivano
čistu, udobnu. Dva kreveta uz zidove, podne lampe,
ormar, izvezeni gobleni: lovci trube u rogove, pored
njihovih nogu leži jelen koji ugiba.
 Šeršnjev se svukao, navio budilicu na šest sati. I zaspao
slušajući kako se okreće Grebenjuk, kako škripe stare
opruge prignječene stotinama tijela.
Znao je da će sutra sve biti dobro.
 22.

Debitant...
Kaljitin je otišao, krenuo kući po preparat; pastor ga
nije mogao zadržati. A ta riječ je i dalje lebdjela u sumraku
crkve.
Tako poznata. Tako daleka.
Debitant...
Podsjetila je Travničeka na prve godine svećeničke
službe. Na prve ispovijedi koje je slušao. Koliko ih je bilo
poslije, kratkih i dugačkih, patetičnih i iznuđenih, iskrenih
- i lažljivih od prve do posljednje riječi... U šumskim
selima, u rudničkim naseljima, u radničkim gradovima -
čitao je knjige tuđih grijeha, vidio je upravo same biljege
zla, njegove monotone oblike. Naučio je vidjeti proste
zakonitosti, primitivne motive; posebne crte, toliko jasne
kao i obilježja profesija; obrtničke žuljeve, različite kod
rudara i drvosječa, tokara i ribiča. Razbistrio je logiku
kalendara: jesenje i proljetne, zimske i ljetne grijehe; grijehe
siromaštva i bogatstva, poroka i ranjive vrline; prošlosti i
budućnosti; grijehe snage i slabosti, vlasti i ropstva, nade i
očaja, ljubavi i mržnje.
Malo kojih ispovijedi se sad mogao sjetiti; vjerojatno na
sreću, mislio je Travniček. Njegovo pamćenje ostalo je
pouzdano i služba mu nikad nije postala rutinom; no
otpuštajući grijehe drugima, nije ih potom čuvao u sebi;
nestajali su, ostavljajući poslije sebe prazne, jednake ljuske
riječi.
Samo jedno priznanje zapamtio je gotovo naizust;
odjekivalo je u njemu riječju neizrečenom.
Franz. Starac, bivši vojnik. Držao je pivnicu i bio
predsjednik lovačkog kluba; svake jeseni u pivnici su se
okupljali lovci, odlazili automobilima do udaljenih jezera
obilatih rogozom - a zatim su polagali u dvorištu nizove
guska i patki. Sljedeći dan Franz bi dolazio u crkvu; oko
njega širio se miris piva i oprljenog perja. Travniček je tad
bio mlad, i Franz ga je svaki put pokušavao bocnuti, ukoriti
zbog neiskustva: prijašnji poglavar, otac Gaške bolje ga je
razumio, pa i službu je vodio staloženije, sa svim
dostojanstvom zvanja. Njegovi grijesi bili su jednostavni i
strogo dozirani, kao starčeve čašice šnapsa.
Franz ga je pozvao pred smrt. Starac je živio u zgradi u
kojoj je bila i njegova pivnica, u stražnjim sobama. Kad je
Travniček stigao, u dvorani su galamili stalni posjetitelji,
čuo se zvuk biljarskih kugli i odzvanjala je blagajna; pastor
je bio neugodno iznenađen tim svjesnim
omalovažavanjem sakramenta odlaska. Franz je ležao u
krevetu, neočekivano velikom za njegovo sasušeno tijelo.
“Plaža. To je bilo na plaži”, rekao je starac i Travniček,
još uvijek učenik, debitant tad, mislio je da će čuti priču o
davnoj razbludnoj avanturi pored mora, o zavedenoj ženi
ili djevojci.
“To je bilo na plaži”, ponovno je rekao Franz. “Išli su
na mene. Što sam mogao napraviti? Lajtnant Huber je
naredio da se otvori vatra. I ja sam pucao. Nosač mi je
vukao pojas s mecima, a ja sam pucao.”
Franz je govorio o pregrijanoj cijevi koju je potrebno
hladiti; o debljini betona u bunkeru, o tome kako se
prekinula veza; govorio je o dugom, dugom danu - a
Travniček je slušao i vidio pred sobom samo stotine
američkih vojnika koji su skakali s desantnih čamaca, trčali
po pijesku - i umirali, umirali, umirali; jasno vidio prijeteću
i praznu tautologiju zla, koja jest i nije trajala, svedenu na
jedan jedini stisak okidača mitraljeza.
“Naš bunker je nazvan Franz”, rekao je starac. “Mislio
sam da je to dobar znak.”
Bivši mitraljezac je izdahnuo.
...Sad, čekajući Kaljitinov povratak, Travniček je mislio
o toj priči. Osjećao je samo umor, prekomjerni umor.
Kaljitinova ispovijed, povijest njegova života zaprepastila
je pastora - no nipošto ne onako kako bi želio kemičar.
Travniček je vidio svu tu istu tautologiju, lančanu reakciju
zla-, gomilu trulećih plodova zahvaćenih crnim crvom.
Prisjećao se svih tih stvari koje su mu slali - dobrih, ljudima
potrebnih stvari, koje kao da su zlom voljom odvojene od
svoje namjene, pretvorene - usprkos svojoj biti - u oruđa
mučenja; nagomilane na hrpu besmisla.
Travniček je znao da će se Kaljitin vratiti. Donijet će
svoj preparat.
Pa dobro. Sačekat će tu, u crkvi.
Debitant.
Kako je to čudno... Šteta što Kaljitin ne zna.
Debitant.
 Tako se nazivalo OV, Operativer Vorgang, operativni
postupak koji se vodio protiv njega. Debitant. Po nadimku
koji su mu dali ljudi iz sivog doma. Drugi su imali
impresivnija, živopisnija imena: Inspirator, Misionar,
Fanatik, Kapetan, Drznik, Hodočasnik, Apostol,
Velikodostojnik, Blagajnik, Škrtac - to se ispostavilo tek
kasnije, poslije otkrivanja arhiva.
A on, kad je pokrenut slučaj, smatran je debitantom.
Žutokljuncem. Početnikom, balavcem. Ignorantom.
Informatori, agenti - on je za njih bio Debitant. Vlastito ime.
Tako su pisali u svakom izvještaju, u svakom raportu
nadzorne službe, kao da su mu htjeli prilijepiti, pričvrstiti
taj nadimak.
Isprva nije želio tražiti svoj dosje. Predosjećao je koliko
bi to bilo teško. Nisu mu bile bliske misli onih pastora koji
su otišli u politiku; osvetu nije vidio kao izravno djelo
ljudskih ruku. No zatim se prisjetio onog najočitijeg: “Ništa
nije skriveno, osim zato da dođe na vidjelo!” I krenuo je u
arhiv; želio je sad znati jer je nemoguće odbijati istinu. Čak
ako tamo, u papirima iz sivog doma, nije samo istina nego
i laž, obmana; samo ona strana slike koju vide špijuni i od
koje imaju koristi. Što ćeš. On će jednostavno znati za koga
je potrebno moliti se.
Vidio je svoj život njihovim očima. Nezahtjevan niz
običnih dana. Zahvaljujući suhoj maniri izlaganja,
iščupani, uklonjeni i ušivanjem dodani u dosje dani
posebno su nalikovali jedan na drugi. No osjetio je kako se
čak kroz destiliranu monotoniju izvještaja ipak probija
njegova muka, njegova nepokornost, njegov pobunjenički
rad na način na koji ih nikad prije nije vidio. Odjednom je
spoznao tad, u arhivu, kako se dugo nije predavao. To je
bilo ljudsko čudo, i on ga je pokazao. Odrekao se, ali je prije
toga stajao u vatri. U tom shvaćanju nije bilo ni ponosa, ni
opravdanja.
Travniček nije pogledao na sat. Vrijeme nije igralo
nikakvu ulogu. On je samo morao biti spreman.
Jednom je davno čuo na radiju da je otac Jerzy
Popieluszko proglašen mučenikom. Pastor je pomislio tad
na njega, na mnoge druge koji su bili ubijeni - zar nisu bili
dostojni da dožive slobodu? Uništavanje zatvora? Ti
nevidljivi sugovornici, daleki ispovjednici njegovih misli?
Zašto se čudo spasenja manifestiralo na njemu? Najgorem?
Nedostojnom?
“Drugi su opet iskusili izrugivanja i bičeve, pa i okove
i tamnicu. Kamenovani su, piljeni, poubijani oštricom
mača...” govorio je sebi tad. “I svi oni po vjeri, istina,
primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano jer Bog je
za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do
savršenstva.” Tad je shvatio da je uzaludno tražiti u
njihovim smrtima neposrednu ruku đavola, razmatrati
Božju kaznu; postoje ona vremena i države koje su kao
minsko polje, i onaj koji hoda zna kamo korača.
A sad je upravo u njima, u nepredviđenoj njihovoj žrtvi
vidio svoj svjetionik, svoj oslonac.
Pokornički je požalio što je savjetovao Kaljitinu da
javno prizna. Nadmašio je glas savjesti. Požurio. Bio je
oštar i nasrtljiv, suviše je pokušavao uvjeriti. No potom je
shvatio da je njegovo žaljenje uzaludno; ne zna, ne može
znati koja će se slika još javiti da probudi savjest; kako će
se rješavati stvari ondje, u usamljenosti noći, između
bjegunca i Stvoritelja.
Može samo čekati.
 23.

Kaljitin je zaustavio automobil na samom početku aleje

jabuka koja je vodila do kuće. Ovdje su rasle guste šikare
kupina, u njima su se ponekad skrivali mladi parovi u
automobilima.
To su ponovno bile njegove planine. Nema sjena.
Shvatio je da ga Travniček nije prevario, špijuni su zaista
stigli, i ubojice mogu biti u blizini. No više ih se nije bojao,
nije naseljavao noć bestjelesnim sablastima.
Strah je osjećao samo pred pastorom.
Kaljitin je osjećao da nije nanio bol svećeniku, nije ga
čak ni uvrijedio. Uložio je čitav svoj život u jedan udarac -
a ovaj se raspršio kao da se nije ni dogodio. Ništa se nije
dogodilo. A snaga, unutarnja snaga, sve ono što se
gomilalo, zgrušavalo, pritiskalo, peklo, vodilo - nestalo je
nepovratno. I dalje je bila samo inercija. Prazan hod, bez
ikakve namjere.
Iznenada se prisjetio dječje brojalice, one koju su
šaputali uzbuđeno u kući strica Igora prije nego što bi
igrali igru skrivača:

‘Ko se nije skrio,

magarac je bio,
‘ko je iza pika,
taj se ne pika, ja idem!

“Ja idem!” ponovio je Kaljitin. “Ja idem!”

 Čak ni Verina smrt nije užasnula i odvratila pastora.
Svećenik je odgovorio, i to tako da je odgovor opekao
Kaljitina.
“Čuli ste za Claru Immerwahr?” upitao je Travniček,
kao da je držao to ime u pripravnosti.
“Ne”, ravnodušno je rekao Kaljitin.
“Za Fritza Habera?” mirno je upitao Travniček.
“Da”, oprezno je rekao Kaljitin.
Sjećao se tog imena iz specijalnog priručnika,
prošivenog čvrstim koncem po hrptu da se ne bi mogla
neprimjetno istrgnuti stranica. Priručnik su po završetku
studija vraćali u sef knjižničnog specijalnog odjela. Haber.
Otac umjetnog gnojiva - i otac plinskog rata, djed Ciklona
B, izumljenog u njegovom laboratoriju.
“Clara je bila njegova žena. I također kemičarka”,
rekao je Travniček. “Pokušala ga je odgovoriti. A kad je
saznala da ide na front da bi rukovodio plinskim
napadom, ustrijelila se u srce. Iz njegova pištolja. Ni jedna
crkva ne odobrava samoubojstva. Noja nisam ispravan
svećenik. Osobno bih je proglasio sveticom. Sveta Clara.
Ponekad se jednostavno treba ograditi.”
Travniček je šutio neko vrijeme pa nastavio:
“Mislim o onom znanstveniku koji je izumio otrov
kojim sam otrovan. O tome što ste vi pričali. Tu se ne radi
samo o etici: ne ubij! Čini vam se da narušavajući zabranu
provođenja pokusa nad ljudima skraćujete put spoznaje.
Idete prečicom. No u tome je stvar da sredstvo započinje
određivati cilj. I ono što vi stvarate postaje djelo lišeno
milosti. Same dimenzije dobrote. Ono je đavolje, rekao
bih.”
“’Ko se nije skrio, magarac je bio”, prošaptao je Kaljitin.
“’Ko se nije skrio, magarac je bio.”
Upalio je motor. Ne skrivajući se dovezao se do kuće.
U mraku iza drveća nije bilo nikoga, to je osjećao. Možda
je bilo nekoga sat prije, ili će doći netko za sat vremena, no
sad nije bilo nikoga.
Samo mjesec prostire stazicu po rosnoj travi.
Kaljitin se spustio u podrum, otključao sef, izvadio
čeličnu kutiju u kojoj je spavao Debitant. Otvorio ju je - prvi
put nakon mnogo godina. Svjetloplava bočica, nalik na
jedro nošeno vjetrom.
Kaljitin je oprezno zatvorio kutiju i stavio je u posebnu
aktovku, u pretinac s kopčama, zaškljocao njima, zavrtio
šifre.
Polagano je uzeo aktovku za ručicu, položio je na
bočnu stranu osjećajući kako se Debitant unutar spremnika
prelio, prevrnuo u snu.
Otvorio je kućište kompjutera, izvadio hard disk. To je
bilo to.
Kaljitin je položio aktovku na zadnje sjedalo i vezao je
sigurnosnim pojasom.
Kuća. Okrenuo se. U kabinetu je svijetlio luster. Neka
svijetli. Oni koji dođu, mislit će da je on ovdje.
I odjednom se Kaljitin prisjetio da je isto tako ostavio
svjetlo u hotelskoj sobi kad je otišao u noć, u bijeg. I svjetlo
je bilo slično, žuto-narančasto. Davno, zaboravljeno. Tako
je svijetlio i abažur stolne lampe u očevoj sobi. Znao je da
je to samo koincidencija spektara, no nikad još nije osjećao
takvu snagu, unutarnji značaj u prirodnoj sličnosti tonova
i nijansi.
Uhvatila ga je nestrpljiva želja: prekinuti taj lanac
bezizlaznih bjekstava. Vratiti se onamo gdje je još dječak
koji se zaustavio pred vratima Trećeg ulaza.
Bor-osvježivač ljuljao se na šoferšajbi: ‘ko se nije skrio,
magarac je bio.
Učinilo mu se da ne zna kamo ide; zaboravio je gdje
treba skrenuti, znakove, samu okolicu. Ipak je pokrenuo
automobil; nije mogao sjediti, nije mogao čekati, nije
mogao vjerovati u mogućnost spasenja. ‘Ko se nije skrio,
magarac je bio.
Druga brzina. Džombast put. No ništa, vozit će sporo.
Asfalt nije daleko.
Kaljitin je zamislio Travničeka, mrtvog, nezgrapnog u
svojoj mantiji, srušenog pored oltara, te otvorio prozor da
bi udahnuo gorak noćni zrak. Znat će kako da ode odavde.
U daleku državu. No isprva će ukloniti svjedoka.
Učinilo mu se da osjeća sreću, lakomislenu, lukavu
sreću tog mjesta. Staze bjegunaca.
Prednji kotač naletio je na kamen. Automobil je
odskočio, zazveketalo je podvozje.
...Kaljitin je zaspao ne znajući da je poginuo, da su
uginule lastavice, kukci-drvotočci, crvi, stonoge, krtice.
Automobil se kotrlja niz padinu, osvijetljen mjesecom,
survava se u jarak, motor prestaje s radom. A Debitant je
ispario, otišao u eter, izgubio se među atomima i
molekulama.
 Kad je stigla policijska ekipa koju su pozvali budni
seljani primijetivši nepomične farove kako svijetle u polje,
i najmanji trag mirisa već je nestao.
Oficir je pozvonio na Travničekova vrata. Netko je od
seljana jučer vidio usamljenog stanovnika brijega - zajedno
sa svećenikom.
Bilo je još mračno, ni traga zori.
Travniček je bio sasvim iscrpljen. Čekao je da se Kaljitin
vrati.
No kad je shvatio što se dogodilo, pomislio je na one
ljude koji su uhodili Kaljitina. Na ljude sa željeznim srcem.
Neobično je bio uvjeren da još nisu stigli. No policija čak
nije znala da su oni na putu. Travniček je morao riješiti
njihovu sudbinu.
Pokolebao se. No prisjetio se onog što je Kaljitin
govorioo sjenama koje su ga gonile čitav život. I
jednostavno rekao oficiru:
“Moram vam još nešto priopćiti...”
*

...Šeršnjev se probudio prije budilice. Grebenjuk je, zgrčivši

se, povraćao. Njegovo lice bilo je bijelo.
“Usrano meso”, major je hroptao. “Nisam naviknuo na
ovo. Imao si sreću. Kida mi se utroba. Ne mogu voziti.”
Šeršnjev se obukao. Stavio bočicu u unutarnji džep.
“Čekaj ovdje”, rekao je. “Na povratku ću te pokupiti.”
Grebenjuk je povratio.
“Samo nemoj zvati hitnu”, rekao je Šeršnjev. Ta
situacija nije mu se činila neobičnom. Naprotiv, osjećao je
da tako treba biti. Bit će mu lakše samom. Pala mu je na
pamet misao da se Grebenjuk namjerno otrovao ili da se
vješto pretvara, ali je odmah iščezla. Ne, major jednostavno
nije imao sreće. Nekakvo sranje se moralo dogoditi, i ono
se dogodilo.
Na parkiralištu su svi ostali još uvijek spavali.
Helikopter je odletio. Na mjestu odrona puzali su
buldožeri pomičući kamene blokove. Jedna traka,
ograđena zastavicama, već je bila slobodna. Radnik je
mahnuo - hajdemo, prolazite, i Šeršnjev je stisnuo gas
uživajući u reakciji motora.
Spustio se serpentinama, skrenuo na sporednu cestu.
Nad dolinama je još uvijek ležala magla, iako je sunce
ustajalo nad hrptima. Bio je to trenutak kad se životinje
bude prije seljana, a Šeršnjev je ponovno osjetio novu
zalihu vremena, jurio je brže nego što je jučer Grebenjuk.
Evo i grada. Prvi tramvaj stoji na posljednjoj stanici.
Vozač puši, pije kavu iz termosice. Jučerašnja sela.
Jučerašnje kuće. Jučerašnje smeće u kanti, i čak jučerašnji
semafor; nitko ih zasad nije vidio, nitko se nije probudio,
samo on, Šeršnjev, i taj vozač.
Zupčanici u uređaju za registraciju karata već su zujali,
postavio je današnji datum, no nitko još nije otkucao kartu.
Skretanje nadesno. Crkva na brijegu. Stići će, kao da još
traje jučerašnji dugi dan.
Promakla je crna figura. Zar je to svećenik već izašao?
Pa kakav je to obred, u koliko započinje? Katolici?
Protestanti? Svejedno mu je. Netko drugi bi pomislio da je
sresti svećenika pored ceste loš znak. No Šeršnjev je samo
malo dodao gas. Danas neće biti loših znakova. Čak i ako
svećenik zapamti automobil i zatim to ispriča policiji, već
će biti kasno.
Skretanje, aleja jabuka, nedavno probijena staza kroz
grmove - vjerojatno je to napravio kamion dok je išao u
rikverc. Uska dolina. Sve kao u nadzornom izvještaju
agenata. Objekt vjerojatno spava. Svi spavaju.
No jedino se on neće probuditi.
*

...Kad je iz šume uzletio helikopter, i metalni glasovi su mu

se obratili, imao je vremena samo da se osvrne - cestu je
odostraga blokirao oklopni policijski kombi.
Šeršnjev je skrenuo automobilom i krenuo preko jarka
uzbrdo, na brijeg. Laki osjećaj uspjeha nosio ga je preko
kamenja i gruda. Automobil je udario u strminu i motor je
crknuo.
Potrčao je prema drveću. Odozgo je štektao helikopter,
metalni glasovi zahtijevali su da se zaustavi. Travu je
pokosio rafal, no uspio se dohvatiti šume. Lavež pasa
odjekivao je padinama, slušao je zapovijedi, pucnjeve.
Šuma ga je okruživala, podmetala pod noge čas panjeve,
čas jaruge, šibala ga je granama.
Dolje je bila pješčana niša, rupa, i on se zavukao ondje,
ošamućen od trčanja.
Odozgo je pala plinska granata, zapištala je raspršujući
bjelkasti kiseli dim. Još uvijek je mogao aktivirati
spremnik, pustiti
Debitanta na slobodu; pokušao ga je napipati, barem
dodirnuti, osjetiti da ima oružje.
 Džep je bio prazan. Spremnik je ispao negdje usput.
Plačući od suzavca, ispuzao je napolje oblijepljen
lišćem kao šumski duh.
Borci u crnim jurišnim protuplinskim maskama,
opkolivši ga u polukrugu, držali su ga na nišanu.
Šeršnjev je polagano podignuo ruke.
Iz šume su dotrčavali novi pripadnici specijalnih odreda.
Cijevi su mu gledale u lice. Jedino otkriveno lice među
desecima crnih maski.
Već navečer ono će biti u svim novinama. Na televiziji.
Na internetu.
Na smartphoneu dječaka iz kontejnera.
Na Maksimovom smartphoneu.
Zar su svi ovi pehovi posljednjih dana bili zbog njega,
Šeršnjeva? Radi toga da bi Maksim saznao?
Ne. Ne. To ne može biti točno.
Šeršnjev je osjetio kako mu niz obraze teku suze, ali ne
suze olakšanja već one od suzavca.
 Bilješke

Uvodni epigraf je iz Fausta Johanna Wolfganga

Goethea, prev. Tito Strozzi, ABC Naklada, Zagreb, 1995.,
str. 331-332.
Biblijski citati navedeni su prema Bibliji u izdanju
Kršćanske sadašnjosti, gl. urednici: dr. Jure Kaštelan i dr.
Bonaventura Duda, Zagreb., 1980.
 .

Ruski pjesnik, esejist i novinar Sergej Lebedev rođen je u

Moskvi 1981. Sedam je godina proveo u geološkim
ekspedicijama u sjevernim dijelovima Rusije i Srednjoj
Aziji. Trenutačno živi u Berlinu. U svojim se djelima
posvećeno bavi ruskom prošlošću, posebno
staljinističkom erom i njezinim posljedicama po
suvremenu Rusiju. Njegov prvi roman Granica zaborava The
Wall Street Journal proglasio je 2016. jednim od deset
najboljih romana te je preveden, kao i iduće njegove knjige,
na dvadesetak jezika. The New York Review of Books
pozdravio je Lebedeva kao najboljeg od ruskih pisaca
mlađe generacije”.
.