Nikolaj Ostrovski

KAKO SE KALIO ČELIK

Naziv originala: КАК ЗАКАЛЯЛАСЬ СТАЛЬ

S ruskog preveo – Derviš Imamović

DIO PRVI
 GLAVA PRVA

– Neka ustanu oni koji su pred praznik dolazili mojoj kući da

odgovaraju.
Opušteni čovjek u mantiji, s teškim krstom o vratu, prijeteće
ošinu pogledom učenike.
Svirepe sitne oči kao da su probadale sve šestoro, četiri dječaka
i dvije djevojčice, koji se digoše iz klupa. Djeca su stajala i bojažljivo
zirkala na debeljka u mantiji.
– Vi sjedite – mahnu pop djevojčicama.
One brzo sjedoše i s olakšanjem odahnuše.
Sitno oči oca Vasilija sada se usredsrediše na četiri male figure.
– Dede, ptičice, dođite ovamo!
Otac Vasilije se podiže, odgurnu stolicu i primače se zbijenoj
djeci.
– Derlad, ko od vas puši?
Svo četvoro odgovoriše tiho.
– Oče, mi ne pušimo.
Popovo lice pocrvenje.
– Ne pušite, gadovi, ha, a ko je onda mahorku sipao u tijesto?
Ne pušite, ha? E, sad ćemo da vidimo! Dede, izvrćite džepove! Brže!
Izvrćite kad vam kažem!
Troje počeše da prazne džepove na sto.
Tražeći praške duvana, pop je pažljivo pregledao sve šavove, ali
ništa nije našao. Sada dohvati četvrtog, crnookog, u sivoj košulji i
plavim hlačama zakrpljenim na koljenima.
– A ti šta si se ukočio kao neki kip?
 Gledajući popa sa skrivenom mržnjom, crnooki odgovori
promuklo:
– Pa ja nemam džepova – i pređe rukama duž šavova.
– A-a-a, nemaš džepova! Znači, ti misliš da ja ne znam ko je
mogao napraviti takvu pakost i pokvariti tijesto? Misliš da ćeš i ovaj
put ostati u školi? Ne, ptičice, ovaj put to ti neće upaliti.
Prošli put sam te samo na moljakanje tvoje matere ostavio, ali
sada je tome kraj. Marš iz razreda! – on ščepa dječaka za uho, izbaci
ga u hodnik i zalupi za njim vrata.
Razred zamuknu i naježi se. Niko nije mogao da shvati zašto je
Pavle Korčagin istjeran iz škole. Samo je Serjoška Bruzžak, drug i
prijatelj Pavkin, vidio kako je nasuo popu u uskršnje tijesto šaku
krdže. To je bilo u popovoj kuhinji, gdje ga je čekalo šest neznalica,
koji su kod njega u stanu morali odgovarati lekcije.
Istjerani Pavka je sjeo na donju stepenicu doksata. Razmišljao
je kako će kući i šta će reći materi, koja se tako brinula o njemu i od
ranog jutra do kasno u noć radila kao kuharica kod inspektora
državnog monopola.
Pavku su gušile suze.
»Šta sada da radim? I sve je to zbog tog prokletog popa. I koji
mi je đavo bio da mu sipam krdžu? Serjoška me nagovori. ‘Daj –
veli – da toj odvratnoj zmiji naspemo’. I, eto, nasuli smo. Sada
Serjoški ništa, a mene će, po svoj prilici, istjerati iz škole«.
Već odavno je počelo ovo neprijateljstvo s ocem Vasilijem.
Jednom se Pavka potukao s Miškom Levčukom i zato je ostao bez
ručka. Da ne bi vragovao u praznom razredu, učitelj je nestaška
odveo kod starijih, u drugi razred.
Pavka je sjeo u zadnju klupu.
Mršavi učitelj, u crnom kaputu, pričao je o zemlji i zvijezdama.
Otvorenih usta od čuđenja, Pavka je slušao o tome kako zemlja
postoji već milione godina i da su zvijezde nešto slično zemlji. On je
toliko bio iznenađen time što je čuo da je čak htio ustati i reći
učitelju: »U vjeronauci ne piše tako«, ali se pobojao da za to ne
dobije po glavi.
Iz vjeronauke Pavki je pop uvijek davao peticu. On je naizust
znao sve tropare, sav Novi i Stari zavjet i sasvim je dobro pamtio šta
je u koji dan bog stvorio. Zato je odlučio da o tome pita oca Vasilija.
Već na prvom času vjeronauke, tek što je pop sjeo u naslonjaču,
Pavka podiže ruku, a kada dobi dozvolu da govori, ustade i poče:
– Oče, a zašto učitelj u drugom razredu kaže da zemlja postoji
već milione godina, a ne kako vjeronauka uči – pet hilj… – iznenada
je zamuknuo od kreštavog uzvika oca Vasilija.
– Šta ti to reče, gade gadski?! Eto kako ti učiš riječ božiju!
Nije Pavka uspio ni da zine, a pop ga je već ščepao za obadva
uha i počeo da mu lupa glavu o zid. Odmah zatim, premlaćen i
preplašen, bio je izbačen u hodnik.
Dobro je tog dana Pavka izvukao od matere.
Sljedećeg dana otišla je u školu i nekako namolila oca Vasilija da
joj primi sina natrag. Otada je, eto, Pavka zamrzio popa svim svojim
bićem. Mrzio i bojao ga se. Nikome on nije praštao takve uvrede, pa
ni popu nije zaboravljao te nezaslužene batine. Ozlojedio se, ali se
pritajio.
Još mnogo takvih uvreda podnio je dječak od oca Vasilija:
izgonio ga je iz razreda, zbog sitnica ga je tjerao čitave nedjelje u
ugao, nijednom ga nije propitao zadaću, pa je zbog toga pred Uskrs,
zajedno sa neznalicama, morao da ide njegovoj kući i da polaže
ispit. Tada je, eto, i nasuo duvan u popovo uskršnje tijesto.
Niko ga nije vidio, ali se pop odmah dosjetio čije je to maslo.
…Nastava je završena. Djeca pohrliše u dvorište i okružiše
Pavku. Ali on je bio mrzovoljan i ćutao je. Serjoška Bruzžak nije
izlazio iz razreda, osjećao je da je i on kriv, ali ničim nije mogao da
pomogne svome drugu.
Kroz otvoreni prozor zbornice izviri glava školskog upravitelja
Jefrema Vasiljeviča, i njegov duboki bas trže Pavku.
 – Odmah mi pošaljite Korčagina! – viknuo je.
Pavkino srce zalupa kada pođe u zbornicu.
*
Vlasnik staničnog bifea, postariji, blijed, bezbojnih i izblijedjelih
očiju, baci pogled na Pavku, koji je stajao po strani.
– Koliko mu je godina?
– Dvanaest – odgovori mati.
– Pa dobro, neka ostane. Uslovi su vam: osam rubalja mjesečno
i hrana radnim danom. Dan i noć radi, dan i noć je kod kuće. I – da
ne krade.
– Bože me sačuvaj! Neće on krasti, ja vam jamčim – uzbuđeno
izusti, mati.
– Dobro, neka još danas počne da radi – naredi gazda i.
okrenuvši se prodavačici koja je iza šanka stajala pored njega, reče
– Zina, odvedi ovog mališana u praonicu i reci Frosenjki da mu da
Griškin posao.
Prodavačica ostavi nož kojim je rezala šunku i, mahnuvši
glavom Pavki, pođe preko sale probijajući se prema bočnim
vratima, koja su vodila u praonicu. Pavka je išao za prodavačicom, a
mati ga je sustizala i na brzinu šaputala:
– Pa ti, Pavluška, pazi, postaraj se, nemoj da se obrukaš.
Isprativši sina tužnim pogledom, mati pođe prema izlazu.
U praonici se radilo punom parom; na stolu je bila čitava gomila
tanjira, viljušaka, noževa, i nekoliko žena ih je brisalo peškirima
prebačenim preko ramena.
Jedan riđ dječak s kuštravom i neočešljanom kosom, malo
stariji od Pavke, poslovao je oko dva velika samovara.
Praonica je bila puna pare iz velikog korita s vrelom vodom u
kome se pralo posuđe, i Pavka nije mogao odmah prepoznati lica
žena koje su prale posuđe. On je stajao i nije znao šta da počne i
gdje da stane.
 Prodavačica Zina priđe jednoj od sudopera, uze je za rame i
reče.
– Frosjice, evo vam novog dečka mjesto Griške. Objasni mu šta
treba da radi.
Obraćajući se Pavki i pokazajući ženu koju je upravo oslovila sa
Frosjice, Zina mu reče.
– Ona je ovdje šef. Što ti ona kaže, to radi – okrenu se i pođe u
bife.
– Dobro – krotko reče Pavka i upitno pogleda Frosju, koja je
stajala pred njim. Brišući znaj sa čela, ona ga je mjerila od glave do
pete kao da je ocjenjivala njegove sposobnosti, a onda, zasukujući
pali rukav, poče neobično prijatnim i dubokim glasom.
– Tvoj posao, dragoviću, nije velik: evo, znači, ovaj kazan ćeš
ovako ujutro da zagriješ da bi u njemu uvijek bilo vrele vode, onda,
razumije se, drva da nacijepaš, i onda, evo, i ovi samo vari su tvoj
posao. Zatim, kad bude trebalo, čisti ćeš noževe, viljuške i pomije
iznositi. Ovdje posla, dragoviću, da se u znoju kupaš – govorila je
ona kostromskim narječjem s naglaskom na »a«, i od tog njenog
naglaska i rumenog lica sa malim prćastim nosem Pavki postade
lakše.
»Ova tetka, čini mi se, nije loša«, zaključi u sebi i, oslobodivši se
sada, obrati se Frosji.
– Tetka, a sada šta da radim?
Reče i zbuni se. Gromki smijeh sudopera uguši njegove
posljednje riječi.
– Ha-ha-ha!… Frosja stekla nećaka …
– Ha-ha!… – najviše se smijala sama Frosja.
Od pare Pavka joj nije dobro vidio lice, a Frosji je bilo svega
osamnaest godina.
Sada već sasvim zbunjen, on se okrete dječaku i zapita.
– Šta treba sada da radim?
 Ali na njegovo pitanje dječak se samo isceri.
– Pitaj tj tetku, ona će sve da ti objasni, a ja sam ti ovdje
privremeno – i, okrenuvši se, iščeze kroz vrata koja su vodila u
kuhinju.
– Hodi ovamo, pomozi brisati viljuške – ču Pavka glas postarije
sudopere.
– Šta se tu kikoćete? Šta je tako smiješno rekao mališan? Evo,
drži, – ona dade Pavki peškir – uzmi jedan kraj u zube, a drugi
nategni porebarke. Evo ti viljuška i vuci naprijed-nazad: tako da na
njoj ni trunka ne ostane. Kod nas se na to strogo pazi.
Gospoda zagledaju viljuške, i ako primijete prljavštinu, – gotovo
je, gazdarica odmah goni s posla.
– Kako gazdarica? – Pavka nije razumio. – Pa vaš je gazda onaj
što je mene primio.
Sudopera se nasmijala.
– Moj sinko, naš gazda ti je šeprtlja i nespretnjaković. Ovdje ti je
sve gazdarica. Danas je nema tu. Kad poradiš, – vidjećeš.
Vrata praonice se otvoriše i uđoše tri konobara noseći čitave
gomile prljavog posuđa.
Jedan od njih, plećat, razrok, kvadratnog lica, reče:
– Mrdajte življe. Skoro stiže podnevni voz, a vi otežete.
Ugledavši Pavku, on upita.
– A ko je ovo?
– Novajlija – odgovori Frosja.
– A, novajlija – dočeka on. – Slušaj ti, – njegova teška ruka se
spusti na rame Pavki i gumu ga prema samovarima – oni uvijek
moraju biti spremni, a oni, vidiš – jedan se ugasio, a drugi teško
diše. Danas, eto, neka ti bude, a sutra, ako se to ponovi, dobićeš po
njušci. Jesi li razumio?
Ne rekavši ni riječi, Pavka se prihvati samovara.
Tako je počeo njegov radni život. Nikada se Pavka nije tako
starao kao prvog radnog dana. Shvatio je: ovdje nije kao kod kuće,
gdje je mogao i ne poslušati majku. Razroki mu je jasno rekao, ako
ne budeš slušao, dobićeš po njušci.
Varnice su letjele iz trbušastih ogromnih samovara kada ih je
Pavka razduvavao natakavši na čunak skinutu čizmu. Zgrabivši
vedra s pomijama, trčao je prema pomijari, podlagao drva pod
kazan s vodom, na vrelim samovarima sušio mokre peškire – radio
sve što su mu rekli.
Kasno uveče umorni Pavka uputi se dolje u kuhinju. Postarija
sudopera Anisja, pogledavši na vrata kroz koja je nestao Pavka,
reče:.
– Ovaj mališan je nekako nenormalan: vrzma se kao da je
ćaknut. Vidi se, nisu ga od dobra poslali da radi.
– Okretan je dečko, – reče Frosja – toga ne treba goniti.
– Brzo će se natrčati, – dočeka Luša – svi se izpočetka staraju…
U sedam sati ujutro, iscrpen besanom noći i neprestanim
trčkaranjem, Pavka je predao kipeće samovare svome zamjeniku,
bucmastom dječaku drskih prižmirenih očiju.
Uvjerivši se da je sve u redu i da u samovaru ključa voda, dečko
zabi ruke u džepove, štrcnu pljuvačku kroz stisnute zube i, bacivši
na Pavku omalovažavajući pogled svojih bjelkastih očiju, reče
tonom koji nije dopuštao pogovora.
– Slušaj ti, šeprtljo! Sutra da me smijeniš u šest sati.
– Zašto u šest? – upita Pavka. – U sedam je smjena.
– Ko se u sedam smjenjuje, neka se smjenjuje, ali ti dolazi u
šest. I ako budeš mnogo lajao, odmah možeš da dobiješ po nosu.
Šmokljan običan, tek što je nastupio, a već se pravi važan!
Sudopere su već predale dežurstvo novoj smjeni i s
interesovanjem su pratile prepiranje dva dečka. Drski ton i
izazivačko držanje buce raspalili su Pavku. On kroči prema svome
zamjeniku spremivši se da mu prilijepi šamarčinu, ali se zaustavi
pobojavši se da može biti istjeran sa posla prvi dan rada.
Pozelenjevši, on procijedi.
– Bolje će ti biti – lakše, ne nalijetaj – da se ne bi opekao. Sutra
dolazim u sedam. A što se tiče šaketanja, tu nisam slabiji od tebe.
Ako ti se prohtije da probaš, samo izvoli.
Protivnik se jedan korak odmače prema kazanu i iznenađeno
pogleda nakostriješenog Pavku. Takav odlučan otpor buco nije
očekivao, i to ga malo zbuni.
– Pa, dobro, vidjećemo – progunđa on.
Jutarnje sunce se lijeno podizalo iza ogromne pilane. Uskoro će
Pavka ugledati i svoj kućerak. On je odmah tu, iza kuće
Leščinskoga.
»Mati, vjerovatno, još ne spava, a ja se tek vraćam sa posla«,
pomislio je Pavka i, zviždukajući, pođe brže. »Pa nije baš ni tako
slabo ispalo što me istjeraše iz škole. I tako mi onaj prokleti popo
ne bi dao mira, a sad – baš me briga«, razmišljao je Pavka
približavajući se kući. Otvarajući vratnice prisjeti se: »A onome buci
moram da rascopam njušku.«
Majka je u dvorištu poslovala oko samovara. Kada ugleda sina,
ona će uzbuđeno:
– Pa, kako je?
– Dobro – odgovori Pavka.
Mati je htjela da ga upozori na nešto, ali on odmah shvati – kroz
otvoreni prozor vidjela se široka leđa brata Artjoma.
– Šta, Artjorn doputovao? – zbuni se Pavka.
– Juče je doputovao, i ostaje ovdje. Radiće u željezničkoj
radionici.
Pavka neodlučno otvori sobna vrata.
Ogromna figura, koja je sjedila za stolom okrenuta leđima
prema njemu, okrenu se, i ispod crnih obrva bljesnuše stroge
bratove oči.
– A-a, došao si, duvandžijo? E, pa, zdravo!
 Ništa dobrog nije Pavki obećavao razgovor s bratom.
»Artjom već sve zna«, pomisli Pavka, »on može da izgrdi i da
izmlati.«
Pribojavao se Pavka. Artjoma.
Ali Artjom, očevidno, nije se spremao da ga tuče. On je sjedio na
šamlici i, naslonivši se laktovima na sto, netremice je posmatrao
Pavku, i teško je bilo reći da li ga je gledao podsmješljivo ili
prezrivo.
– Pa, veliš, univerzitet sam već završio, sve nauke izučio, a sada
se i pomija prihvatio – reče Artjom.
Pavka je gledao u ispucalu podnicu i pažljivo posmatrao ekser
čija je glava stršila. Ali Artjom ustade iza stola i uputi se u kuhinju.
»Izgleda, prođe bez degeneka«, odahnu Pavka.
Za vrijeme čaja Artjom je spokojno raspitivao Pavku o tome šta
se dogodilo u razredu.
Pavka mu sve ispričao.
– Šta će s tobom biti kasnije kada si već sada ovakav napasnik?
– zabrinuto izusti mati. – Šta ćemo snjim? I na koga se samo
umetnuo? Gospode bože moj, koliko sam samo muke vidjela s ovim
vragolanom – jadila se ona.
Artjom odgumu od sebe praznu šolju i okrenu se Pavki.
– Evo, ovako, bratac. Kad se već tako desilo, odsada pazi, na
poslu nikakvih burgija, radi sve što treba. Ako te i otuda ispraše, ja
ću te tako izlemezati da ćeš pamtiti dok si živ. Zapamti šta ti rekoh.
Dosta je materi sekiran ja. Ma kuda, đavo, da zabode svoj nos –
svuda razmirice, svuda nešto napakosti. Ali sada je tome kapak.
Odradiš godinu dana, tražiću da te prime za šegrta u ložionici, jer u
tim pomijama čovjekom ne postade. Treba učiti zanat. Zasada si još
mali, ali kroz godinu zamoliću, možda će i da prime. Ja se
preseljavam ovamo i radiću ovdje. Mati više neće služiti. Dosta je
već grbila leđa pred svakim đubrinjem! Pa, eto, Pavka, pazi, budi
čovjek.
 On se, onako ogroman, diže, obuče kaput, koji je bio preko
naslona stolice, i dobaci materi:
– Ja idem malo s poslom – i, sagnuvši se pred nadvratnikom,
izađe. Kada je već bio u dvorištu, prolazeći pored prozora, dobaci:
– Eno, tamo, donio sam ti čizme i perorez, mati će ti dati.
*
Bife na željezničkoj stanici radio je neprekidno i dan i noć.
Ovaj željeznički čvor spajao je šest pruga. Stanica je bila stalno
krcata i samo bi se dva-tri sata preko noći, u vremenu između dva
voza, smanjila gužva. Ovdje, na ovoj stanici susretalo se i odlazilo
na razne strane stotine ešalona. Sa fronta i na front. Odatle s
obogaljenim i iskasapljenim ljudima, odavde s čitavom rijekom
novih ljudi u sivim i jednolikim šinjelima. Dvije godine se Pavka
vrtio na ovom poslu. Kuhinja i praonica, to je bilo sve što je vidio za
ove dvije godine. U ogromnoj podrumskoj kuhinji – grozničav rad.
Ovdje je radilo preko dvadeset ljudi. Deset konobara je stalno
trčkaralo iz bifea u kuhinju.
Sada je već Pavka primao ne osam, nego deset rubalja. Za ove
dvije godine on je porastao i ojačao. Ali i mnogo muka je preživio za
to vrijeme. Kao pomoćnik kuhara pola godine je čađavio u kuhinji, a
onda je opet odletio u praonicu. Izbacio ga je svemoćni šef jer mu
se nije sviđao tvrdoglavi deran, od koga se moglo očekivati da
nožem džarne ako mu daš po zubima. Davno bi ga oni zbog toga
protjerali, ali ga spasa vala njegova neiscrpna radna sposobnost. On
je bio neumoran, i radio je više od sviju.
U satima navale u bifeu, on je kao sumanut jurio s
poslužavnicima skakućući preko četiri-pet stepenica u kuhinju i iz
kuhinje;
Noću, kada bi prestajala gužva u dvjema salama bifea, dolje, u
kuhinjskim ostavama, sakupljali su se konobari. Počinjalo je
neobuzdano kockanje u »dvadeset i jedan« i »deveticu«. Mnogo
puta je Pavka vidio kako na stolovima leži novac. Nije se čudio
tolikoj količini novaca jer je znao da svaki od njih za dan i noć svoga
dežurstva dobije napojnica po trideset i četrdeset rubalja. Sabirali
su po polovinu i čitavu rublju, a onda su se napijali i kockali.
»Ološ prokleti!«, jedio se na Tijih Pavka. »Eto, naš Artjom –
prvoklasan bravar, a dobija četrdeset osam rubalja. Ja – deset. A
oni za jedan dan zgrnu toliko. A zašto? Zato što odnesu i donesu. I
sve onda propiju i prokockaju.«
Isto tako kao i svoje poslodavce, Pavka ih je smatrao
neprijateljima. »Podlaci jedni, oni ovdje rade kao lakeji. a njihove
žene i djeca po raznim gradovima žive kao bogataši.«
Dovodili su svoje sinove – u gimnazijskim uniformama, i svoje
žene, – ugojene od izobilja. »Zapravo, oni novaca imaju više nego
gospoda koju poslužuju« razmišljao je Pavka. I nije se Pavka čudio
onome što se noću događalo po kuhinjskim uglovima i ostavama
bifea. Predobro je znao da nijedna sudopera ili prodavačica neće
dugo ostati u bifeu ako se za nekoliko rubalja ne proda svakome ko
je ovdje imao vlast i moć.
Pavka, koji je toliko žudio za nečim novim i nepoznatim, ovdje je
zavirio u samu dubinu života, u jamu i njeno dno, i zapahnuli su ga
zagušljiva trulež i močvarni smrad.
Artjomu nije pošlo za rukom da smjesti brata za učenika u
ložionici. Mlađe od petnaest godina nisu primali. A Pavka je tako
nestrpljivo očekivao kada će se izvući odavde, jer ga je privlačila
ogromna kamena čađava zgrada.
Često je odlazio Artjomu, pregledao s njim vagone i trudio se da
mu pomogne koliko je mogao.
Osobito mu je postalo dosadno otkako je Frosja otišla sa posla.
Nije više bilo te nasmijane i vesele djevojke, i Pavka još jače
osjeti kako se bio s njom čvrsto sprijateljio. Sada, kada bi ujutro
dolazio u praonicu i slušao čangrižljivu dernjavu izbjeglica, on je
osjećao neku prazninu i usamljenost.
*
 Za vrijeme noćne pauze u praonici nikoga nije bilo, i Pavka je,
gurajući drva u ložište kazana, čučnuo pred otvorena vratašca,
zagledao se u vatru i naslađivao toplinom.
Sasvim neprimjetno u sjećanju je oživjela Frosja i ono što se
nedavno dogodilo. Jasno je iskrsla slika:
Subota. Noćna pauza. On se spušta niz stepenice u kuhinju. Na
zavijutku, iz radoznalosti, popeo se na drva da proviri u ostavu,
gdje su se obično skupljali kockari.
Kocka je bila u punom jeku. Potamnjevši od uzbuđenja,
Zalivanov je držao banku.
Na stepenicama se začuše koraci. Okrenu se: odozgo se spušta
Prohoška. Pavka se zavuče pod stepenice da sačeka dok ovaj prođe
u kuhinju. Pod stepenicama je bilo mračno, i Prohoška ga nije
mogao primijetiti.
Prohoška skrenu dolje, i Pavka vidje njegova široka pleća i
veliku glavu. Odozgo se još neko spuštao žurnim lakim koracima, i
Pavka ču poznati glas.
– Prohoška, pričekaj.
Prohoška zastade, okrenu se i pogleda gore.
– Šta ćeš? – promrmlja on.
Niz stepenice ubrzaše koraci, i Pavka poznade Frosju.
Ona uhvati konobara za rukav i isprekidanim i prigušenim
glasom reče:
– Prohoška, pa gdje su pare koje ti je dao poručnik?
Prohor osorno trže ruku.
– Šta? Pare? A zar ti ih nisam dao? – dočeka on ljutito i grubo.
– Pa on ti je dao trista rubalja – u Frosjinom glasu začu se
prigušen plač.
– Trista rubalja, kažeš? – podrugljivo ponovi Prohoška. – Pa
šta, hoćeš da ih dobiješ? Samo, gospođice, da to nije malo preskupo
za jednu sudoperu? Meni se čini da ti je dosta i tih pedeset što sam
ti dao. Baš si mi neka sreća. Malo bolje od tebe, pa još s
obrazovanjem, ne uzimaju toliko. Budi zahvalna i za to – noć
prespavala, i dobila pedeset rubalja. He, nema budala. Deseticu-
dvije mogu. još da ti dam, i gotovo, a ako ne budeš glupača, još
možeš da zaradiš, ja ću te preporučiti… – dobacivši posljednje
riječi, okrenu se i ode u kuhinju.
– Bitango! Gade! – doviknu Frosja za njim, nasloni se na drva i
prigušeno zajeca.
Nemoguće je opisati osjećanja koja su obuzela Pavku kada je
čuo ovaj razgovor i iz mraka vidio Frosju kako se trese i udara
glavom o cjepanice. Ali on se nije javio, ćutao je i grčevito se držao
za gvozdene potpornje, a u glavi mu je svrdlalo određeno i jasno.
»I nju su prodali, gadovi! Eh, Frosja, Frosja!…«
Sada se još dublje uvriježila mržnja prema Prohoški, i sve što ga
okružavalo zgadilo mu se i postalo odvratno. »Eh, kad bih imao
snage, na mrtvo ime bih premlatio toga podlaca! O, zašto nisam
velik i jak kao Artjom!«
Plamičci u peći se razgarali i gasili, drhturili crveni jezici i
saplitali se u jedan plavi splet. Pavki se činilo da mu to neki
zajedljivac plazi jezik.
U kuhinji je bilo tiho, samo se čulo pucketanje u peći i
ravnomjerno kapanje vode iz slavine.
Postavivši na policu posljednji, do sjaja očišćen lonac, Klimka
obrisa ruke. U kuhinji nikoga više nije bilo. Dežurni kuhar i žene iz
kuhinje spavali su u garderobi. Tri noćna sata zamirala je kuhinja, i
tada je Klimka dolazio u kuhinju Pavki. Dobro su se sprijateljili
pomoćnik kuhara i cmooki ložač. Kada uđe u praonicu, Klimka
ugleda Pavku kako čuči pored otvorene peći. Pavka je primijetio na
zidu sjenu poznate kuštrave prilike, pa zato reče ne okrećući se:
– Sjedi, Klimka.
Klimka se pope na složene cjepanice, prileže, pogleda na Pavku,
koji je ćutke sjedio, i nasmiješi se.
 – Šta ti to radiš? Vračaš, šta li?
Pavka teško odvoji pogled od plamenih jezika i Klimku
pogledaše dva velika sjajna oka. U njima je Klimka vidio neku
neiskazanu tugu. Prvi put je Klimka vidio takvu tugu u očima svoga
druga.
– Pavka, danas si mi nekako čudan… – i, poćutavši, upita:
– Da ti se štogod nije dogodilo?
Pavka ustade i sjede pored Klimke.
– Ništa mi se nije dogodilo, – odgovori prigušeno – samo, eto,
teško mi je ovdje, Klimka – i njegove ruke, koje su ležale na
koljenima, stegoše se u pesnice.
– Šta je to danas s tobom? – produži Klimka pridigavši se na
laktove.
– Danas, kažeš? Stalno je tako otkako sam došao ovamo.
Pogledaj samo šta se tu radi! Tegljačimo kao konji, a mjesto
zahvalnosti, po nosu te mlati kome god se prohtije, a zaštite ni od
koga. I mene i tebe gazde su najmile da im radimo, a ispada da
svak, samo ako ima snage, ima pravo da nas mlati. Da se razguliš,
ne možeš svakome ugoditi, a kome ne ugodiš, od toga i fasuješ. Sve
se staraš da radiš kako treba, trčiš na sve strane, hoćeš da nikakve
zamjerke ne bude, pa opet, ako nekome na vrijeme ne doneseš,
dobiješ …
Klimka ga bojažljivo prekinu:
– Nemoj da vičeš toliko, može neko da uđe, da te čuje.
Pavka poskoči.
– Pa neka čuje, ionako odlazim odavde. Bolje će mi biti da na
drumovima čistim snijeg. Ovdje ti je… grob, sve sami lupeži. Koliko
samo svaki od njih ima novaca! Mi smo za njih obični skotovi. S
djevojkama rade šta ko hoće. A koja je poštena i ne popušta,
naprečac je gone s posla. A kuda da pođu? Ovdje ti uzimaju
beskućnice, izbjeglice i gladne. Treba da se jede, a ovdje se bar
najesti mogu, i zbog gladi na sve pristaju …
 Pavka je govorio s takvom ozlojeđenošću, da je Klimka, bojeći se
da ih neko ne bi čuo, skočio i zatvorio vrata koja su vodila u
kuhinju. A njegov drug je produžavao o tome što se nakupilo u
njegovoj duši.
– Eto, ti, Klimka, ćutiš kada te biju. Zašto ćutiš?
Pavka sjede na šamlicu pored stola i umorno nasloni glavu na
dlan. Klimka gurnu drva u peć pa i sam sjede za sto. Upita:
– Hoćemo li danas čitati?
– Nemamo knjige. Kiosk je zatvoren – odgovori Pavka.
– Šta, zar on danas ne radi? – začudi se Klimka.
– Žandari su uhapsili prodavca. Našli su nešto kod njega.
– A zbog čega su ga uhapsili?
– Zbog politike, kažu.
Klimka ga u nedoumici pogleda.
– A što je to – politika?
Pavka sleže ramenima.
– Vrag bi ga znao! Kažu, ako je neko protiv cara, onda je to
politika.
Klimka se strese.
– Zar ima takvih?
– Ne znam.
Otvoriše se vrata i u praonicu uđe dremljiva Glaša.
– Djeco, zašto ne spavate? Do voza može malo da se pritrene.
Idi ti, Pavka, pospavaj, ja ću da pripazim na kazan.
*
Pavkin posao se završio prije nego što je očekivao, i završio se
sasvim drukčije nego što se mogao nadati.
Jednog hladnog januarskog dana Pavka se već spremao kući, ali
dečko koji je trebao da ga smjeni nije dolazio. Favka je otišao
gazdarici da traži da ga pusti kući, ali ga gazdarica odbila. Zato je
umorni Pavka morao da gura i drugu smjenu, i naveče je sasvim
malaksao. Za vrijeme pauze trebalo je puniti kazane i prokuhati
vodu za voz u tri sata.
Pavka je odvrnuo slavinu, ali voda nije tekla, očevidno, pumpa
nije radila. Ostavivši slavinu odvmutu, legao je na drva i ne
odoljevši umoru, zaspao.
Za nekoliko minuta slavina je počela da grgolji i klokoće, voda je
potekla u kazan, napunila ga i prelila se preko kaljevih ploča na pod
praonice, u kojoj, kao i obično, nikoga nije bilo. Vode je bivalo sve
više i više. Preplavila je sav pod i ispod vrata potekla u salu.
Potočići su prodirali pod stvari i kofere putnika, koji su spavali.
Niko ništa nije primjećivao dok voda nije probudila putnika koji je
ležao na podu i on skočio i poče da viče; Sada su svi poletjeli svojim
stvarima. Nastala je gužva.
A vode je bivalo sve više i više.
Prohoška, koji je raspremao sto u drugoj sali, kada ču viku
putnika, dotrča do vrata i silom ih otvori. Sada voda, koju su dosad
zadržavala vrata, poteče u salu kao prava rijeka.
Sada se vika još pojača. U praonicu utrčaše dežurni konobari.
Prohoška odmah zgrabi Pavku onako na spavanju. Jedan za drugim
zatreštaše udarci po glavi dječaka, od bola potpuno ošamućenog.
Onako sanjiv, on ništa nije shvatao. Pred očima su sijevale
blještave munje, a neizdrživi bol je rezao čitavo tijelo.
Premlaćen, Pavka se teško dovukao do kuće.
Mračan i namrgođen, ujutro je Artjom raspitivao Pavku o svemu
što se dogodilo.
Pavka je ispričao sve kako je bilo.
– Ko te je bio? – potmulim glasom upita Artjom.
– Prohoška.
– Dobro, lezi.
Artjom obuče kožuh i, ne rekavši, ni riječi više, ode iz kuće.
 *
– Mogu li da vidim konobara Prohora? – upitao je Glašu
nepoznati radnik.
– Pričekajte, odmah će on – odgovori ona.
Krupni čovjek se nasloni na dovratak.
– Dobro, pričekaću.
Noseći na poslužavniku čitavu gomilu posuđa, Prohor nogom
gumu vrata i uđe u praonicu.
– Eto, to je on – reče Glaša pokazavši na Prohora.
Artjom koraknu i, spustivši tešku ruku na kelnerovo rame,
upita gledajući mu u oči:
– Zašto ti izmlati Pavku, moga brata?
Prohor pokuša da oslobodi rame, ali ga strašni udarac pesnice
svali na pod; pokuša da se podigne, ali ga drugi udarac, još jači od
prvoga, prikova za pod.
Prestravljena, posluga se razbježa u stranu.
Artjom se okrenu i pođe prema izlazu.
Razbijenog i krvavog lica, Prohoška se prevrtao na podu.
Naveče Artjom se nije vratio iz ložionice.
Mati je saznala da se nalazi u žandarmerijskom zatvoru.
Šest dana kasnije, uveče, kada je mati već spavala, vratio se
Arijom iz zatvora. Prišao je Pavki, koji je sjedio na krevetu, i upitao
ga nježno:
– Šta je, bratac, jesi li se oporavio? – Sjede pored njega.
– Događa se i gore, – i, poćutavši malo, dodade – ništa, primiče
tebe u električnu centralu, ja sam već govorio o tebi. Tamo ćeš da
naučiš zanat.
Pavka objema rukama steže ogromnu Artjomovu ruku.
 GLAVA DRUGA

Po čitavoj – varošici kao vihor se pronijela zaprepašćujuća

vijest: »Zbacili cara!«
U gradiću niko nije mogao da vjeruje u to.
Iz voza, koji je dopuzio kroz vijavicu, ispadoše dva studenta sa
puškama preko šinjela i odred revolucionarnih vojnika sa crvenim
trakama na rukavima. Oni odmah pohapsiše stanične žandare,
starog pukovnika i komandanta garnizona. Sada građani
povjerovaše. Zasnježenim ulicama prema trgu nagrnuše hiljade
ljudi.
Čeznutljivo su slušali nove riječi: sloboda, jednakost, bratstvo.
Prošli su burni dani, puni uzbuđenja i radosti. Nastalo je zatišje,
i samo crvena zastava na zgradi gradske opštine, gdje
zagospodariše menjševici i bundovci, podsjećala je na promjenu
koja se odigrala. Sve ostalo bilo je kao i prije.
Krajem zime u varošici se razmjesti gardijski konjički puk.
Ujutro bi u eskadronima jahali na stanicu da hvataju dezertere koji
su bježali sa jugozapadnog fronta.
Lica konjičkih gardista bila su uhranjena, sve stasiti i krupni
ljudi. Oficiri, većinom grofovi i knezovi, sa zlatnim epoletama i
srebrnim gajtanima na čakširama, sve kao što je bilo i za vrijeme
cara i sve kao da nije ni bilo revolucije.
Korakom je pored njih prošla 1917. godina. Ništa se nije
izmijenilo ni za Pavku, Klimku ni Serjošku Bruzžaka.
Gazde su ostale iste. I tek u kišovitom novembru počelo se
događati nešto neobično. Po stanici počeše krstariti neki novi ljudi,
većinom iz rovova, sa čudnim nazivom »boljševici«.
 Odakle takav čvrst i ubjedljiv naziv, niko nije mogao
odgonetnuti.
Teško je bilo gardistima zadržavati dezertere sa fronta. Sve
češće su prskala stanična stakla od puščane paljbe. Sada su već
čitave grupe ostavljale front i kada bi ih zadržavali, oni su se
bajonetima branili. A početkom decembra dezerteri nagrnuše u
čitavim transportima.
U nadi da će zadržati ovu navalu, gardisti su zakrčili stanicu, ali
ih ošamutilo mitraljesko štektanje. I iz vagona su pokuljali na smrt
priviknuti ljudi.
Sivi frontaši su u grad zatjerali gardiste, a onda se vratili na
stanicu i krenuli dalje, sve transport za transportom.
*
U proljeće hiljadu devetsto osamnaeste tri druga su se vraćala
od Serjoške Bruzžaka, gdje su igrali karata. Uz put su svratili u
baštu Korčagina i prilegli na travu. Bilo im je dosadno. Sva obična
zanimanja već su im dodijala. Počeli su da razmišljaju kako bi ovaj
dan bolje proveli. Iznenada se za leđima začu topot konjskih kopita
i na putu se pojavi konjanik. Jednim skokom konj preskoči jarak
između puta i niske baštenske ograde. Konjanik mahnu pletenim
bičem Pavki i Klimki.
– Hej, momci, ovamo!
Pavka i Klimka skočiše s trave i potrčaše ogradi. Konjanik je bio
sav zaprašen. Debelim slojem sive drumske prašine bila mu je
pokrivena na zatiljak zabačena vojnička kapa, bluza i čakšire sive
boje. O jakom vojničkom opasaču visio je revolver i dvije njemačke
bombe.
– Dečki, dajte vode! – zamolio je konjanik, a kad je Pavka otrčao
kući po vodu, on se obrati Serjoški, koji je zurio u njega:
– Slušaj, momče, reci mi, koja je vlast u gradu.
Serjoška požuri da pridošlici ispriča sve gradske novosti.
– Kod nas već dvije nedjelje nema nikakve vlasti. Kod nas je
vlast – samo odbrana. Svi mještani po redu čuvaju noću grad. A ko
ste vi? – sada i Serjoška postavi pitanje.
– Eh, ako budeš mnogo znao, brzo ćeš ostarjeti – nasmiješi se
konjanik.
Iz kuće istrča Pavka noseći lonče vode.
Konjanik na jedan dušak ispi vodu, vrati Pavki lonče, trže
dizgine i u galopu pojuri prema borovoj šumi.
– Ko je to bio? – u nedoumici zapita Pavka.
– Odakle bih ja znao?. – Klimka sleže ramenima.
– Sigurno će opet promjena vlasti. Zato su juče i Leščinski
otputovali. A čim bogataši bježe, znači – dolaze partizani – Serjoška
sa sigurnošću riješi ovo političko pitanje.
Njegovo objašnjenje je bilo toliko ubjedljivo da se s njim odmah
saglasiše i Pavka i Klimka.
Oni nisu stigli ni da pogovore kako treba a na drumu se ponovo
začu konjski topot. Sva trojica poletješe prema ogradi.
Iz šume, iza šumareve kuće, koja se jedva vidjela, približavali su
se ljudi i kola, a sasvim pored druma kretalo se petnaestak
konjanika sa puškama prebačenim preko sedla. Pred konjanicima
su išla dva čovjeka: jedan, postariji, u bluzi zelenkaste boje, s
oficirskim kaišima preko nje, i s dogledom na grudima, a pored
njega onaj isti konjanik koga su maloprije vidjeli. U onog postarijeg
na bluzi crvena traka.
– Šta sam ti rekao? – Serjoška laktom gurnu Pavku u slabinu.
– Vidiš, crvena traka. Partizani. Oči mi ispale ako nisu
partizani… – uzviknu Serjoška od radosti i kao ptica preskoči preko
ograde.
Oba njegova druga potrčaše za njim, i sada su sva trojica stajala
pored druma i posmatrala pridošlice.
Konjanici priđoše sasvim blizu. Njihov poznanik kimnu im
glavom i, pokazujući bičem na kuću Leščinskog, upita:
 – Ko stanuje u ovoj kući?
Starajući se da ne zaostaje iza konjanika, Pavka je pričao:
– Ovdje stanuje advokat Laščinski. Juče je pobjegao. Sigurno se
vas uplašio …
– A odakle ti znaš ko smo mi? – nasmiješivši se, upita stariji.
Pavka pokaza na traku i odgovori:
– A šta je to? Odmah se vidi…
Na ulicu su nagrnuli mještani i radoznalo posmatrali ulazak
odreda u grad. I tri mlada druga stajala su pored druma i
posmatrala zaprašene i umorne crvenogardejce.
Kada preko kaldrme protutnja jedini top u odredu i nekoliko
kola sa mitraljezima, djeca su krenula za partizanima i razišla se tek
kada se odred zaustavio u centru i počeo da se razmješta po
stanovima.
Naveče, u velikoj gostinjskoj sobi Leščinskih, u koju se smjestio
štab odreda, za velikim stolom s izrezbarenim nogama sjedila su
njih četvorica: trojica iz štaba i komandir odreda drug Bulgakov,
postariji čovjek prosijede kose.
Razvivši preko stola kartu gubernije, Bulgakov je noktom
utiskivao linije i govorio čovjeku ispupčenih jagodica i jakih zuba,
koji je sjedio prema njemu:
– Ti veliš, druže Jermačenko, da bi se ovdje trebalo tući, a ja
mislim: već ujutro treba dalje. Dobro bi bilo još noćas, ali ne može
se, ljudi su umorni. Naš zadatak je – da se što prije povučemo do
Kazatina da Nijemci ne bi prije nas stigli tamo. Davati otpor sa
našim snagama – to je smiješno… Jedan top i trideset granata,
dvjesta pješaka i šezdeset konjanika – strašna sila… Nijemci se
kreću kao željezna lavina. Mi ćemo se moći tući kada se sjedinimo
sa drugim crvenim jedinicama koje se povlače. Druže, mi ne
smijemo zaboravljati da, osim Nijemaca, na našem putu stoje
mnoge i razne kontrarevolucioname bande. Moje je mišljenje – već
ujutro most pred stanicom dignuti u vazduh i povlačiti se. Dok
Nijemci dovedu u red most, proći će dva-tri dana. Njihovo
nadiranje željezničkom prugom biće zadržano. Drugovi, što vi
mislite o tome? Dajte da odlučimo – obrati se on drugovima koji su
sjedili za stolom.
Struškov, koji je sjedio prema Bulgakovu, mljacnu usnama,
pogleda na kartu, a onda na Bulgakova i, najzad, s mukom protisnu
riječi koje su mu zapele u grlu:
– Ja se sla … žem sa Bulgakovim.
Najmlađi, u radničkoj bluzi, složi se:
– Bulgakov ima pravo.
Samo Jermačenko, onaj što je danas razgovarao s dječacima,
odrečno odmahnu glavom.
– A radi kog smo vraga onda sabirali odred? Zar zato da se bez
boja povlačimo pred Nijemcima? Po mom mišljenju, mi ovdje treba
da se s njima sudarimo. Dozlogrdilo je već samo pete pokazivati…
Ako bih se ja pitao, svakako bih se ovdje tukao …
– naglo odmače stolicu, ustade i zakorača po sobi.
Bulgakov s negodovanjem pogleda na njega.
– Jermačenko, kada se tuče, treba se tući razumno. A da
bacamo ljude u sigurnu propast i uništenje, to mi ne možemo. Pa i
smiješno bi bilo. Za nama se kreće čitava divizija s teškom
artiljerijom i oklopnim kolima… Ne treba praviti djetinjarije, druže
Jermačenko… – i obraćajući se drugima, završi: – Dakle, odlučeno
je – sutra ujutro krećemo … Sljedeće pitanje je: veza – nastavio je
Bulgakov savjetovanje. – Pošto se mi povlačimo posljednji, naš
zadatak je da organizujemo rad u njemačkoj pozadini. Ovdje je
važan željeznički čvor i dvije željezničke stanice. Mi se moramo
pobrinuti da na stanici radi siguran drug. Sada treba da riješimo
koga ćemo od naših drugova ostaviti da organizuje rad. Predlažite
kandidata.
– Ja mislim da bi ovdje trebao ostati mornar Žuhraj – reče
Jermačenko prilazeći stolu. – Prvo, Žuhraj je ovdašnji; drugo, on je
bravar i monter – moći će da se zaposli na stanici. S našim odredom
Fjodora niko nije vidio – on štiže tek noćas. On je snalažljiv, i on će
stvar udesiti. Po mom mišljenju, to je najpogodniji čovjek.
Bulgakov klimnu glavom.
– Tako je, slažem se s tobom, Jermačenko. Imate li vi, drugovi,
nešto protiv? – obrati se ostalima. – Nemate. Znači, pitanje je
riješeno. Ostavljamo Žuhraja, novac i nalog za rad … A sada treće,
posljednje pitanje, – produži Bulgakov – to je pitanje oružja koje se
nalazi u gradu. Ovdje postoji čitavo skladište pušaka: dvadeset
hiljada komada, koje su ostale još od carskog rata. One se nalaze u
seljačkoj šupi i svi su na njih zaboravili. To mi je saopštio seljak,
vlasnik šupe. Hoće da ih se otarasi… Ostaviti ovo skladište
Nijemcima, naravno, mi ne smijemo. Ja smatram, treba ga spaliti. I
to odmah da bi do jutra sve bilo gotovo. Samo je opasno
potpaljivati: šupa je na periferiji, među sirotinjskim seljačkim
kućama. Mogu se zapaliti seljačke zgrade.
Struškov, snažan, davno nebrijane brade, pomače se.
– Zaš … zašto da se spaljuje? Ja mis … mislim, oružje treba
razdijeliti stanovništvu.
Bulgakov se hitro okrenu.
– Razdijeliti, kažeš?
– Tako je. Dobro kaže! – oduševljeno dočeka Jermačenko.
– Treba ga razdijeliti radnicima i ostalom stanovništvu koje
hoće Bar će imati čime da počešu Nijemce kada im dogusti. A biće
gusto. I kada se već ne mogne dalje, ljudi će se prihvatiti oružja.
Struškov ima pravo: treba razdijeliti. Dobro bi bilo da se prevezu u
selo. – Selo će bolje da sakrije. A kada Nijemci počnu da rekviriraju
sve do gole kože, te puščice će i te kako trebati!
Bulgakov se zasmija.
– Da, ali Nijemci će narediti da se predaje oružje, i svi će ga
predati.
Jermačenko dočeka.
 – Ipak neće svi predati. Neko će da preda, a neko i da ostavi.
Bulgakov upitno pogleda ostale.
– Razdijeliti, razdijeliti – Jermačenka i Struškova podrža i mladi
radnik.
– Pa dobro, znači, razdijelićemo – saglasi se Bulgakov. – Eto, to
su sva pitanja – reče on ustajući od stola. – Sada do jutra možemo
da se odmaramo. Kada stigne Žuhraj, neka dođe meni.. Treba s
njim da porazgovaram. A ti, Jermačenko, idi i obiđi straže.
Kada ostade sam, Bulgakov pređe u sporednu, spavaću sobu, na
madrac prostrije šinjel i leže.
*
Jutro je. Pavka se vraća iz električne centrale. Već čitavu godinu
dana radi kao ložački pomoćnik.
Odmah mu pade u oči da je danas u gradu neka neobična živost.
Sve češće je susretao mještane koji su nosili po dvije i po tri puške.
Ne shvatajući u čemu je stvar, Pavka požuri kući. Pored kuće
Leščinskog njegovi jučerašnji poznanici penjali su se na konje.
Utrčavši u kuću, umivši se na brzinu i saznavši od matere da
Artjoma još nema, Pavka potrča Serjoški Bruzžaku, koji je stanovao
na drugom kraju grada.
Serjoška je bio sin pomoćnika mašinovođe. Njegov otac je imao
malu kuću i isto tako malo domaćinstvo.
Serjoške nije bilo kod kuće. Njegova mati, puna, bijela lica,
mrzovoljno pogleda Pavku.
– A vrag bi ga znao gdje je! Istrčao čim je svanulo, đavo ga neki
ponio. Veli, oružje negdje dijele, tamo će, po svoj prilici, i da bude.
Vama, balavim ratnicima, treba po turu dati. I previše ste se
razuzdali. Ne može se na kraj. Ni nosa ne umije obrisati, a ovamo –
za oružje. Ti njemu, lupežu, reci – ako mi samo jednu patronu u
kuću unese, ja ću mu glavu odvrnuti. Navuče svakog smeća, pa
onda idi i odgovaraj za njega. A ti šta, da se i ti nisi tamo spremio?
Ali Pavka više nije slušao čangrizavu Serjoškinu mamu. On je
već istrčao na ulicu.
Drumom je gazio neki čovjek i na oba ramena nosio po jednu
pušku. Pavka mu pritrča.
– Čiko, reci mi, gdje si ih dobio?
– Eno tamo, na Verhovini dijele.
Kao bez duše Pavka potrča u pravcu Verhovine. Protrčavši dvije
ulice, udari na dječaka koji je vukao na sebi tešku pješadijsku
pušku sa bajonetom. Pavka ga zaustavi.
– Gdje si uzeo pušku?
– Preko puta škole daju ih ljudi iz odreda. Sve je već
razgrabljeno. Čitavu noć su dijelili, ostali su samo prazni sanduci.
Ja već drugu nosim – s ponosom završi dječak.
Ova vijest rastuži Pavku.
»Eh, đavo da ga nosi, trebalo je odmah trčati tamo, a ne ići
kući!« u očajanju pomisli on. »Kako sam to promašio?«
Najednom mu sinu misao, naglo se okrenu, u tri skoka stiže
dječaka i istrže mu pušku iz ruku.
– Ti već imaš jednu, dosta ti je. A ova – meni, – odbrusi Pavka
tonom koji nije dopuštao protivljenja.
Ozlojeđen pljačkom usred bijela dana, dječak se baci na Pavku,
ali ovaj odskoči jedan korak i, uperivši na njega bajonetu, viknu:
– Odmakni, mogao bi da se nabodeš!
Od jeda dječak zaplaka i potrča nazad psujući u bespomoćnoj
srdžbi. A Pavka, sada zadovoljan, potrča kući. Preskoči preko
ograde, utrča u šupu, na grede pod krovom ugura osvojenu pušku
i, veselo zviždukajući, uđe u kuću.
*
Prekrasne su ljetne večeri u takvim mjestašcima u Ukrajini kao
što je Šepetovka, gdje je centar – gradić, a periferija – selo.
U ove tihe, ljetne večeri sva mladež je na ulicama. Djevojke i
mladići – u grupama i parovima – svi su pred kućama, u
cvjetnjacima, u baštama, na ulicama i na balvanima istovarenim za
građenje. Svuda smijeh i pjesma.
Vazduh treperi od gustoće i mirisa cvijeća. Visoko na nebu
blijedo svjetlucaju zvijezde i glas se čuje daleko-daleko…
Voli Pavka svoju harmoniku. Zaljubljeno stavi na koljena svoju
milozvučnu bečku dvoretku. Vješti prsti, ovlaš dotičući dirke,
vijugavo kliznu odozgo dolje. Uzdahnu basovi i odjeknu zvuci
obijesni i zanosni.
Izvija se čitava harmonika, pa kako da i sam ne zaigraš! Ne
možeš izdržati – noge same poigravaju. Strastveno dašće
harmonika. Oh, kako je lijepo živjeti na svijetu!
Večeras je bilo osobito veselo. Na gredama pored Pavkine kuće
sabrala se vesela mladež. Najviše se čula Galočka, Pavkina susjetka,
kći kamenoresca. Ona voli da poigra i zapjeva. Ima alt – glas dubok
i baršunast.
Pribojava se Pavka Galočke. Ima oštar jezik. Sjedne na grede uz
Pavku, zagrli ga čvrsto i zakikoće se:
– Eh, harmonikašu, delijo jedna! Šteta što nisi malo veći, dobar
bi – bio za mene mužić. Volim ti harmonikaše, pred njima mi se
srce topi.
Pavka se crveni do ušiju, ali dobro je, uveče se to ne vidi. Sve se
odmiče od vragolanke, a ona ga čvrsto drži, nikako ne pušta i sve
zbija šale.
– Dragane, pa kuda ti to bježiš od mene? Eh, baš si mi neki
mladoženja.
Na plećima Pavka osjeća njene čvrste grudi, i to ga nekako
uznemiruje i uzbuđuje, a smijeh oko njih uzburkao je običnu tišinu
ulice.
Pavka uprije rukom u Galočkino rame i reče:
– Odmakni se, smetaš mi da sviram.
Opet se prolomi smijeh, počeše nova zadirkivanja i šale.
 Sada se umiješa Marusja.
– Pavka, zasviraj nam nešto tužno, nešto što će srce da dirne.
Lagano se rasteže mijeh harmonike i prsti klize po tipkama.
Poče da zvuči poznata i svima bliska melodija. Galina je prva
prihvata. Za njom – Marusja, a onda i ostali.
Sabrali se burlaci1 u rođenoj hati2: ovdje nam je milo, ovdje nam
se hoće tužno zapjevati.
I odjekuju u daljini, tamo u pravcu šume, zvonki mladi glasovi.
– Pavka! – ču se Artjomov glas.
Pavka složi harmoniku, i pritegnu je kaišima.
– Idem, zovu me.
– Posjedi još, posviraj još malo – moli ga Marusja.
Ali Pavka žuri.
– Ne mogu. Sutra ćemo još da posviramo, a sada moram da
idem. Artjom me zove – i preko ulice otrča prema kućnom ulazu.
Kad otvori sobna vrata, vidje – za stolom sjedi Roman,
Artjomov drug, i još neko treći – nepoznat.
– Ti si me zvao? – upita Pavka.
Artjom pokaza glavom na Pavku i reče nepoznatom:
– Evo, to je moj bratko.
Nepoznati pruži Pavki čvornovitu ruku.
– Evo šta, Pavka, – obrati se Artjom bratu – ti reče da se kod vas
u centrali razbolio monter. Ti treba sutra da saznaš da li bi na
njegovo mjesto primili jednog spremnog čovjeka. Ako bude
potrebno, dođi da javiš.
Nepoznati se umiješa:
– Ne, ja ću s njim zajedno da pođem. Lično ću da razgovaram s
gazdom.
– Sigurno da je potrebno. Danas centrala nije radila zbog toga
što se Stankovič razbolio. Gazda je dva puta dolazio – sve je tražio
neku zamjenu, ali nije našao. A da pusti centralu u pogon samo sa
ložačem, nije se usudio. A monter se razbolio od tifusa.
– Pa, eto, znači, u redu je stvar – reče nepoznati. – Sutra ću ja
doći po tebe, i idemo zajedno – obrati se Pavki.
– Dobro.
Pavka se srete sa sivim spokojnim očima neznanca, koje su ga
pažljivo posmatrale. Taj usredsređeni i netremični pogled malo ga
zbuni. Sivi zakopčani kaput bio je zategnut na širokim snažnim
leđima – očigledno, bio mu je tijesan. Ramena i glavu spajao je
snažni volovski vrat, i sav on nekako je pucao od snage, kao stan
snažni hrast.
Opraštajući se s njim, Arijom reče.
– Do viđenja, Žuhraju. Sutra ideš s bratom i uredićeš stvar.
*
Tri dana poslije odlaska odreda Nijemci su upali u grad. Njihov
dolazak je navijestila sirena lokomotive na stanici, koja je
posljednjih dana potpuno opustjela. Gradom se pronijela vijest:
– Idu Nijemci.
Iako su svi već odavno znali da Nijemci treba da dođu, čitav
grad se uskomešao kao raskopani mravinjak. Svi su znali, ali u to su
ljudi nekako slabo vjerovali. I, eto, najednom, ti strašni Nijemci
nisu više negdje tamo, nego ovdje, u samom gradu.
Bojeći se da izađu na ulicu, mještani su se prilijepili uz ograde i
vratnice.
A Nijemci su, u tamnozelenim uniformama i s puškama na
gotovs, išli u vrstama s obje strane ceste. Na puškama kao noževi
široki bajoneti. Na glavama teški čelični šljemovi, a na leđima
ogromni ranci. U neprekidnom lancu išli su od stanice prema
gradu, išli su oprezno, svakog trenutka spremni na otpor, iako niko
nije ni pomišljao na neki otpor.
Naprijed su koračala dva oficira s mauzerima u rukama.
Sredinom puta išao je hetmanski starješina, tumač, u plavom
ukrajinskom kaftanu i visokoj kozačkoj šubari.
U centru grada Nijemci se postrojiše u obliku kvadrata. Udari
bubanj. Okupi se omanja grupa građana koji su se već malo
oslobodili. Hetmanovac se pope na stube pred apotekom i glasno
pročita naredbu komandanta majora Korfa.
Naredba je glasila:
§1.
Naređujem:
Svim građanima ovoga grada da u roku od 24 sata predaju sve
vatreno i hladno oružje koje imaju. Ko ne ispuni ovu naredbu – biće
strijeljan.
§2.
U gradu se objavljuje ratno stanje, a kretanje poslije osam sati
uveče zabranjuje se.
Komandant grada major Korf«.
U zgradu u kojoj se ranije nalazila gradska opština, a poslije
revolucije Sovjet radničkih deputata, sada se smjestila njemačka
komanda. Kod ulaza je stajao stražar, sada više ne u čeličnom
šljemu, nego u paradnoj kacigi s ogromnim carskim orlom. Odmah
tu u dvorištu nalazilo se i skladište za predaju oružja.
Preplašeni prijetnjom strijeljanjem, mještani su čitav dan
donosili oružje. Odrasli se nisu pojavljivali, nego je oružje donosila
mladež i djeca. Nijemci nisu nikoga zadržavali.
Oni koji nisu htjeli da nose oružje noću su ga izbacivali pravo na
put, a ujutro ga je njemačka patrola skupljala, tovarila u vojnička
kola i vozila u komandu.
U jedan sat poslije podne, kada je isticao rok predaje oružja,
njemački vojnici su prebrojali svoje trofeje. Ukupno je bilo predano
četrnaest hiljada pušaka. Dakle, šest hiljada pušaka Nijemci nisu
dobili. Opšti pretresi koje su preduzeli dali su sasvim beznačajne
rezultate.
 U svitanje sljedećeg dana bila su strijeljana dva željezničara kod
kojih su prilikom pretresa nađene sakrivene puške.
*
Saslušavši narebdu, Artjom je požurio kući. U dvorištu srete
Pavku, uhvati ga za rame i tiho i energično upita:
– Da ti nisi štogod donio iz skladišta kući?
Pavka pomisli da prećuta o pušci, ali nije mogao da vara brata,
pa mu sve ispriča.
Zajedno su pošli u šupu. Artjom izvuče ispod grede pušku,
izvadi iz nje zatvarač, skide bajonet i, zgrabivši pušku za cijev,
zamahnu svom snagom i udari njome o stup ograde. Kundak se
razletje. Ostatke puške baci daleko na ledinu iza baštice. Bajonet i
zatvarač baci u nužnik.
Izvršivši sve to, Artjom se okrenu bratu.
– Pavka, razumiješ, ti nisi više dijete, i igra oružjem nema
nikakvog smisla. Ozbiljno ti kažem: ništa u kuću ne vuci. Za to se
sada može životom platiti. Pazi da me ne varaš, doneseš li pa nađu,
mene će prvoga strijeljati. Tebe, šmrkavca, neće dirati. Pasja su
sada vremena, razumiješ?
Pavka je obećao da neće ništa donositi.
Kada su se preko dvorišta vraćali u kuću, pred vratima
Leščinskih zaustavi se kočija. Iz nje iziđoše advokat, njegova žena i
njihova djeca – Neli i Viktor.
– Vratile se ptice, – procijedi Artjom – eh, ala će da bude gužve,
đavo da ga nosi! – opsova Artjom i uđe u kuću.
Čitav dan je Pavka tugovco za puškom. A u to isto vrijeme
njegov drug Serjoška, zapinjući iz petnih žila, kopao je zemlju pored
zida u staroj zabačenoj šupi. Najzad je jama bila gotova.
Serjoža složi u nju u krpe zamotane tri nove puške koje je dobio
prilikom dijeljenja. On nije ni pomišljao da ih preda Nijemcima.
Nije se on čitavu noć mučio radi toga da bi se tako rastao od svoga
plijena.
 Zatrpavši jamu zemljom, on je dobro utaba, a onda na to mjesto
navuče gomilu smeća i starudija. Kada kritički pregleda rezultat
svoga rada i nađe da zadovoljava, skide kapu i obrisa znoj sa čela.
»E, sada neka traže. A kada bi i našli, čija je šupa – niko ne
zna.«
*
Pavka se neprimjetno sprijateljio sa strogim monterom, koji već
mjesec dana radi u električnoj centrali.
Svom potčinjenom ložaču Žuhraj je pokazivao mehanizam
dinama i priučavao ga na rad.
Bistri dječak svidio se mornaru. U slobodnim danima Žuhraj je
često dolazio Artjomu. Uzdržljivi i ozbiljni mornar strpljivo je
slušao sve priče iz svakodnevnog života, a osobito kada bi se mati
žalila na Pavkine nestašluke. On je umio tako umirujuće djelovati
na Mariju Jakovljevnu da je zaboravljala svoje neprilike i postajala
bodrija.
Jednog dana Žuhraj zaustavi Pavku u dvorištu električne
centrale među naslagama drva i, nasmiješivši se, reče:
– Mati mi pričala da voliš da se tučeš. »On je«, veli, »ukoljica
kao neki pijetao.« – Žuhraj se odobravajući nasmijao. – A uopšte,
tući se nije ružna stvar, samo treba znati koga i zašto tući.
Ne znajući da li ga Žuhraj ismijava ili govori ozbiljno, Pavka
odgovori:
– Ja se ne tučem tek tako, uvijek radi pravde.
– Hoćeš da te naučim kako se ozbiljno tuče? – upita Žuhraj
iznenada.
Pavka ga začuđeno pogleda.
– Kako to – ozbiljno?
– Evo da vidiš.
I Pavka je čuo prvu kratku lekciju iz engleskog boksa.
Prilično ga stajala ova nauka, ali ju je Pavka dobro usvojio. Nije
jednom letio naglavačke oboren udarcem Žuhrajeve pesnice – ali se
pokazao kao priležan i strpljiv učenik.
Jednog vrućeg dana, došavši kući od Klimke i ne znajući šta da
radi, odluči da se popne na omiljeno mjesto – na krov kolibice koja
se nalazila za kućom u baštenskom uglu. Prođe kroz dvorište, uđe u
baštu i, došavši do drvene kolibe, po izbočinama se pope na krov.
Probivši se kroz granje višanja, gusto nad krovom, dođe do sredine
krova i prileže na sunce.
Jedna strana šupe bila je okrenuta prema bašti Leščinskih i sa
tog kraja krova vidjela se čitava bašta i jedna strana kuće. Kada
Pavka diže glavu, ugleda dio dvorišta i kočiju koja je tamo stajala.
Vidio je kako posilni njemačkog lajtnanta koji se nastanio kod
Leščinskog četka stvari svoga starješine. Pavka je već više puta
vidio lajtnanta na kapiji imanja.
Lajtnant je bio dežmekast, crven, s malim podrezanim
brkovima. Nosio je cvikere i kapu sa sjajnim štitom. Pavka je znao
da lajtnant stanuje u pobočnoj sobi, čiji je prozor okrenut prema
bašti i može da se vidi s krova.
Sada je lajtnant sjedio za stolom i nešto pisao. Uze to što je
napisao i izađe iz sobe. Predavši pismo posilnom, uputi se
baštenskim puteljkom prema kapiji koja je vodila na ulicu. Kod
hladnjaka se zaustavi. S nekim je razgovarao. Iz hladnjaka izađe
Neli Leščinska. Uzevši je pod ruku, lajtnant pođe s njom prema
vratima i oboje izađoše na ulicu.
Sve je to Pavka vidio.
Upravo ga hvatao san kada ugleda da u lajtnantovu sobu uđe
posilni, objesi uniformu, otvori prozor prema bašti i, pospremivši
sobu, izađe i zatvori vrata za sobom. Odmah zatim Pavka ga vidje i u
štali, gdje su bili konji.
Kroz otvoren prozor vidjela se čitava soba. Na stolu su ležali
nekakvi kaiši i još nešto sjajno.
Vučen neizdržljivim ljubopitstvom, Pavka oprezno pređe s
krova na stablo višnje i spusti se u baštu. Zgurivši se, u nekoliko
skokova se nađe kod otvorenog prozora. Proviri u sobu. Na stolu je
ležao opasač sa kaišem za sablju i kubura sa prekrasnim
»manliherom« za dvanaest metaka.
Pavki dah zastade. Nekoliko sekundi u njemu se vodila borba,
ali, ponesen drzovitom smjelošću, previ se, zgrabi kuburu, izvadi iz
nje brunirani revolver i skoči u baštu. Pogledavši oko sebe, oprezno
gurnu revolver u džep i potrča prema višnji. Kao majmun se brzo
uspentra na krov. Pogleda. Posilni je mirno razgovarao s
konjušarom. U bašti je bila potpuna tišina. Spusti se sa šupe i
pojuri kući.
Mati je u kuhinji spremala ručak, pa na Pavku nije ni obraćala
pažnje.
Zgrabivši krpu koja je ležala iza sanduka, Pavka je gumu u džep,
neprimjetno šmugnu kroz vrata, pretrča preko bašte, prebaci se
preko ograde i nađe se na putu koji je vodio u šumu. Pridržavajući
rukom teški revolver, koji ga je udarao po nozi, iz sve snage pojuri
prema staroj razvaljenoj ciglani.
Noge se gotovo nisu doticale zemlje, vjetar je zviždao u ušima.
Kod stare ciglane bilo je tiho. Isprovaljivani drveni krov, gomile
razbijene cigle i porušene peći izazivali su tugu. Sve je bilo zaraslo
travurinom. I samo tri mlada druga ovamo su dolazila da se
poigraju. Pavka je znao mnogo tajnih mjesta gdje se mogla sakriti
ukradena dragocjenost.
Zavukavši se kroz prolom u peć, oprezno izviri. Na putu nema
nikoga Tiho šume borovi i vjetrić podiže prašinu s ivica puta. Osjeća
se jak miris smole.
U ugao, na samom dnu peći, Pavka položi revolver zamotan u
krpu i prekri ga hrpom stare cigle. Izvukavši se, ciglama zatrpa ulaz
u peć, dobro pogleda raspored cigala, izađe na put i polako krenu
kući.
Noge su u koljenima podrhtavale.
 »Kako će se sve ovo završiti?« razmišljao je Pavka i srce mu se
stezalo od nekog nemira.
Samo da ne bi bio kod kuće, danas je prije vremena krenuo na
posao. Uzeo je od čuvara ključ i otvorio široka vrata koja su vodila u
prostoriju gdje su se nalazili motori. Dok je čistio pepeljnjak,
pumpao vodu u kazan i raspaljivao peć, razmišljao je:
»Šta li se sada događa u vili Leščinskih?«
Kasno, tek oko jedanaest sati, navratio je do Pavke Žuhraj,
pozvao ga u dvorište i oprezno upitao:
– Zašto je danas kod vas bio pretres?
Pavka uzdrhta.
– Kakav pretres?
Poćutavši, Žuhraj reče:
– Da, slabo stoje stvari. A da li ti znaš šta su tražili?
Pavka je dobro znao šta su tražili, ali se nije usudio da prizna.
Žuhraju da je ukrao revolver. Drhteći od uzbuđenja upita:
– Jesu li Artjoma uhapsili?
– Nikoga nisu uhapsili, ali čitavu kuću su prevrnuli.
Od ovih riječi bi mu malo lakše, ali nemir nije prolazio. Nekoliko
minuta svaki je mislio nešto svoje. Jedan od njih, znajući uzrok
pretresa, brinuo se o posljedicama, a drugi ništa nije znao i, to ga
navodilo da bude oprezniji.
»Vrag bi ga znao, možda su nanjušili nešto o meni? Artjom o
meni ništa ne zna, ali zašto su kod njega vršili pretres? Treba biti
oprezniji« mislio je Žuhraj..
Ćutke su pošli svaki na svoj posao.
A na imanju Leščinskih vladala je prava panika.
Čim je lajtnant primijetio nestanak revolvera, odmah je pozvao
posilnog. Saznavši da revolvera nema, on, koji je inače bio korektan
i uzdržljiv, iz sve snage udari posilnog po licu. Posilni se zaklati od
udarca, ali ostade u stavu mirno i, trepćući očima krivca, pokorno je
čekao šta će se dalje dogoditi.
Pozvan radi objašnjenja, advokat se takođe zgražao i izvinjavao
lajtnantu što se u njegovoj kući dogodila takva neprijatnost.
Viktor Leščinski, koji je takođe tome prisustvovao, izrazio je
svoju sumnju da su revolver mogli ukrasti susjedi, a u prvom redu
apaš Pavel Korčagin. Otac je to objasnio lajtnantu i ovaj je odmah
izdao naređenje da se pozove odred radi pretresa.
Pretres nije dao nikakvog rezultata. Slučaj sa revolverom uvjerio
je Pavku da se čak i takvi rizični poduhvati ponekad sasvim srećno
svršavaju.
 GLAVA TREĆA

Tonja je stajala pored otvorenog prozora. Ona je s dosadom

gledala dragu joj baštu i vitke jablanove oko nje, koji su treperili od
lakog povjetarca. Sama nije mogla da vjeruje da je već prošla čitava
godina dana kako nije vidjela rodnu kuću. Činilo joj se da je tek juče
ostavila ovaj od djetinjstva poznati kraj i već se vratila današnjim
jutarnjim vozom.
Ništa se nije izmijenilo: još uvijek stoje oni isti brižljivo
potkresani redovi malinovog žbunja, one iste geometrijski
raspoređene stazice ukrašene omiljenim maminim cvijećem –
nježnim maćuhicama. U bašti je sve čisto i uredno. Svuda se
osjećala pedantna ruka školovanog šumarskog stručnjaka. I Tonji
postaje dosadno od tih čistih i geometrijski raspoređenih stazica.
Ona uze nedočitani roman, otvori vrata od verande, spusti se
niz stepenice u baštu, gumu obojena vratašca i lagano pođe prema
staničnom umjetnom jezeru kod pumpe.
Prošavši mostić, Tonja izbi na put. A put je bio kao neka aleja. S
desne strane je bilo jezero, obraslo gustim vrbakom, a s lijeve je
počinjala šuma.
Tonja se bila uputila uz jezero put starog kamenoloma, ali
zastade kada ugleda kako se dolje kod obale trže ribarski štap.
Nasloni se na krivu vrbu, razgrnu grane i vidje preplanulo
momče, boso, sa panlalonama zasukanim više koljena. Pored njega
se nalazila zarđala plehana kutija sa crvima. Momče je toliko bilo
zauzeto ribarenjem da nije ni primijetilo da ga Tonja gleda.
– Zar se ovdje lovi riba?
Pavka se srdito okrenu.
 Držeći se za vrbu i nagnuvši se prema vodi, gledala je nepoznata
djevojka. Na njoj je bila bijela mornarska bluza sa plavim prugastim
ovratnikom i svjetlosiva kratka suknja. Šarene čarapice stezale su
njene skladne, preplanule noge u mrkim cipelama. Kestenjasta
kosa bila je spletena u debelu pletenicu.
Ruka s udicom zadrhta, plovak klimnu glavicom i od toga po
glatkoj površini vode pođoše krugovi.
– Trza, vidite, trza … – ču se pozadi uzbuđen glasić.
Pavka se potpuno zbuni i trže udicu. Zajedno sa kapljicama
vode, izvijajući se na kukici, izroni i crv.
»Koji vrag donese ovu! Sada ni vraga neću uhvatiti«, ljutit,
pomisli Pavka, i da bi sakrio svoju nespretnost, sada baci udicu još
dalje – između dvije lokvanjeve krune, upravo tamo gdje nije
trebalo, jer se udica mogla zakačiti za neki panj u vodi.
Shvativši šta je uradio, ne okrećući se, prosikta prema djevojci,
koja je sada sjedila.
– Šta se derete? Sva će se riba razbježati.
Sada se odozgo ču podsmješljivo i podrugljivo:
– Pa ona se razbježala čim je vas takvog vidjela. Zar se danju lovi
riba? Baš ste mi vi neki ribar!
Ovo je sada bilo i previše za Pavku, koji se starao da bude učtiv.
Ustade, nabi kačket, što je uvijek činio kada se naljuti, i poče
birajući najpristojnije rijeci:
– Gospođice, bolje bi bilo da nekuda iščeznete, zar ne?
Tonjine oči se malo suziše i bljesnuše osmijehom.
– A zar vam ja smetam?
U njenom glasu više nije bilo podrugljivosti, sada je u njemu bilo
rieoeg prijateljskog i pomirljivog, i Pavka, koji se spremao da
napadne tu »gospođicu«, bio je razoružan.
– Pa šta, gledajte ako vam se to sviđa. Mjesta tu ima – saglasi se
on i, čučnuvši, baci pogled na svoj plovak. A plovak se pribio uz
lokvanj. Jasno je, kuka se zakačila za korijen. Pavka se bojao da
povuče.
»Ako se zabode, onda je ne izvuče. A ova će da se smije. Da bar
hoće da ode«, razmišljao je Pavka.
Ali Tonja se sada još udobnije namjestila na povijenoj vrbi, koja
se pomalo njihala. Stavila je knjigu na koljena i gledala preplanulog
crnookog grubijana, koji ju je tako neljubazno dočekao i sada
namjerno na nju ne obraća pažnje.
Pavka je na glatkoj površini vode jasno vidio odraz djevojke koja
je sjedila na vrbi. Ona čita, i on oprezno poče da vuče zakačenu
udicu. Plovak tone, udica se zateže.
Zakačila se, đavo da je nosi!« plete mu se u glavi, a ispod oka u
vodi gleda nasmijanu njuškicu.
Preko mostića pored pumpe prođoše dva mladića – gimnazijalci
iz sedmog razreda. Jedan od njih je sin šefa željezničke radionice
inženjera Suharka, plavi, pjegavi sedamnaestogodišnji zvekan i
vjetrogonja, ospičavi Šurka, kako su ga u školi prozvali. Išao je sa
skupom udicom u ruci i mangupski obješenom cigaretom u ustima.
Pored njega je išao Viktor Leščanski, stasit i razmažen mladić.
Suharko se naže prema Viktoru i podmignu.
– Zgodna mala, nema joj ravne u čitavom našem kraju.
Uvjeravam te: ro-man-tič-na! U Kijevu ide u šesti razred. Došia je
ocu na ljetovanje. On je ovdje glavni šumar. Poznaje se sa mojom
sestrom. Ja sam joj jednom dostavio pisamce napisano visokim
stilom. Tobože: zaljubljen sam bezumno i sa strepnjom očekujem
vaš odgovor. Čak sam od Nadsona iskopao jednu prigodnu
pjesmicu.
– Pa šta? – radoznalo upita Viktor.
Malo zbunjen, Suharko odgovori.
– Razumiješ, prenemaže se, pravi se važna. Kaže, nemoj da
uzalud trošiš papir. Ali to ti je uvijek tako iz početka. Razumiješ,
neću da se gnjavim – da se udvaram i poigravam pred njom. Mnogo
je bolje: naveče u barake, za tri rublje izabereš takvu ljepoticu – da
se obližeš. I sve bez ikakvih kerefeka. Išli smo zajedno ja i Valjka
Tihonov, poznaješ ga ti?
Viktor se prezrivo namrgodi.
– Sura, zar se ti baviš takvim gadostima?
Sura zagrize cigaretu, pijunu i podsmjehnu se:
– Eh, čistunac! Znamo mi čime se vi bavite.
Viktor ga prekinu:
– Upoznaćeš me s njom?
– Naravno, hajde brže dok nije otišla. Juče je i ona pecala.
Prijatelji su se već približavali Tonji. Suharko izvadi cigaretu iz usta
i kicoški se nakloni:
– Dobar dan, madmoazel Tumanova. Šta, ribu pecate?
– Ne, gledam kako drugi peca.
– Vi se ne poznajete? – poče Suharko i uze za ruku Viktora.
– Ovo je moj prijatelj – Viktor Leščinski.
Viktor zbunjeno pruži ruku.
– A zašto vi danas ne pecate? – Suharko požuri da zametne
razgovor.
– Nisam ponijela udicu – odgovori Tonja.
– Ja ću odmah donijeti još jednu – požuri Suharko. – Vi počnite
da pecate mojom, a ja ću odmah donijeti još jednu.
On je ispunio obećanje koje je dao Viktoru, upoznao ga je s
Tonjom, i sada je žurio da ga ostavi nasamo.
– Ne, smetaćemo. Ovdje već neko lovi – odgovori Tonja.
– Kome ćemo smetati? – upita Suharko. – Ah, tome tamo?
– on tek sada ugleda Pavku kako sjedi pored grma. – Ali, toga
ću ja za tren oka očistiti odavde.
Tonja nije uspjela da ga spriječi. Otrčao je prema Pavki.
– Tornjaj se odavde. Brže, brže – podiže glas videći da Pavka
mirno nastavlja pecanje.
Pavka podiže glavu i pogleda Suharka pogledom koji nije
obećavao ništa dobro.
– Deder ti malo lakše, šta si pustio jezik!
– Šta-a? – planu Suharko. – Ti još nešto pričaš, dronjo dronjavi!
Gubi se odavde! – uzviknu i udari cipelom u kutiju sa crvima. Kutija
se prevrnu u vazduhu i pljusnu u vodu. Voda poprska Tonju po
licu.
– Suharko, kako vas nije stid! – povika ona.
Pavka skoči. On je znao da je Suharko sin šefa radionice u kojoj
je radio Artjom i bilo mu je jasno, ako sada udari po toj riđoj njušci,
gimnazijalac će se požaliti ocu i stvar će sigurno doći do Artjoma.
To je bio jedini razlog zašto se Pavka još uzdržavao od obračuna.
Videći da će ga Pavka udariti, Suharko skoči i objema rukama
udari Pavku u grudi. Pavka zalamata rukama, povi se, ali se održa i
ne pade u vodu.
Suharko je bio dvije godine stariji od Pavke i uživao je glas prvog
kavgadžije i izgrednika.
Dobivši udarac u grudi, Pavka sasvim izgubi vlast nad sobom.
– A, tako! Pa, evo ti, drži! kratkim zamahom Suharka oštro
udari po licu. I odmah, ne dajući mu da dođe sebi, čvrsto ga zgrabi
za gimnazijsku bluzu; trže sebi i povuče u vodu.
Stojeći do koljena u vodi, u svojim sjajnim cipelama i ispeglanim
hlačama, Suharko se napinjao iz petnih žila da se istrgne iz čvrstih
Pavkinih ruku. Najzad Pavka gurnu gimnazijalca u vodu i iskoči na
obalu.
Razjaren, Suharko pojuri za Pavkom, spreman da ga rastrga na
komade.
Skočivši na obalu i brzo se okrenuvši razjarenom Suharku,
Pavka se sjeti:
»Oprijeti se na lijevu nogu, desna napregnuta i malo sagnuta.
Udarac ne samo rukom nego i čitavim tijelom, odozdo prema gore,
u podbradak.«
Držiii!…
Stuknuše zubi. Urliknuvši od užasnog bola u vilicama i jeziku,
koji je ugrizao, Suharko zamlatara rukama i pljoštimice, čitavim
tijelom, pljusnu u vodu.
A na obali se Tonja kikotala od svega srca.
– Bravo, bravo! – vikala je tapšući. – To je nešto izvanredno!
Pavka zgrabi udicu, trže je i, prekinuvši kanap, iskoči na put.
Udaljujući se, čuo je kako Viktor govori Tonji:
– To je Pavka Korčagin, bitanga gora od svih bitangi.
*
Stanicu je obuzeo nemir. Sa pruge su stizali glasovi da
željezničari počinju da štrajkuju. Na susjednoj velikoj stanici
radnici ložionice su zavarili kašu. Nijemci su uhapsili dvojicu
mašinovođa pod sumnjom da su prenosili proglase. Među
radnicima vezanim za selo počeli su veliki nemiri u vezi sa
rekvizicijama i vraćanjem spahija na imanja.
Korbači hetmanskih seoskih policajaca brazdali su seljačka leđa.
U guberniji se razvijao partizanski pokret. Već je postojalo oko
desetak partizanskih odreda, koje su organizovali boljševici.
U to vrijeme Žuhraj nije znao za odmor. Za vrijeme svoga
boravka u gradu obavio je velik posao. Upoznao se sa mnogim
željezničkim radnicima, posjećivao je večernje sjedeljke, na kojima
se skupljala omladina i organizovao je sigurnu grupu od ložiničkih
bravara i radnika pilane. Ispitivao je Artjoma. Na njegovo pitanje
kako on gleda na boljševičke stvari i Partiju, krupni bravar je
odgovorio:
– Znaš, Fjodore, ja ti se slabo razumijem u te partije. Ali ako se
tiče pomoći, ako bude trebalo, ja sam uvijek gotov. Na mene možeš
računati.
 Fjodor se i ovim zadovoljio – znao je da je Artjom svoj čovjek i,
ako nešto obeća, onda će to i da uradi. A do Partije, vidi se, još nije
dorastao. »Ali, ništa, vrijeme je sada takvo da će se brzo
opismeniti« zaključio je mornar.
Fjodor je iz električne centrale prešao na rad u željezničku
radionicu. Ovdje mu je bilo zgodnije za rad, jer je u električnoj
centrali bio odvojen od željezničke pruge.
Na pruzi je promet bio vrlo živ. Nijemci su odvozili u Njemačku
hiljade vagona napljačkanih u Ukrajini: raži, pšenice i stoke.
Iznenada je hetmanska straža uhapsila na stanici telegrafistu
Ponomarenka. Krvnički su ga tukli u komandi i, kako izgleda, on je
odao agitacioni rad Artjomovog druga iz ložionice Romana
Sidorenka.
Za vrijeme rada po Romana su došli dva Nijemca i hetmanovac,
pomoćnik komandanta stanice. Ne rekavši ni riječi, hetmanovac je
prišao njegovom strugu i, udarivši ga bičem po licu, procijedio:
– Bitango, s nama! Tamo ćemo da porazgovaramo, – i, nacerivši
se, zgrabi bravara za rukav – tamo kod nas ćeš da poagituješ!
Artjom, koji je radio na susjednim mengelama, baci turpiju i,
okomivši se svom glomaznošću na hetmanovca, prokrklja
savladavajući uskipjeli gnjev.
– Gade, kako smiješ da tučeš!
Otkopčavajući kuburu, hetmanovac ustuknu.
Malen, kratkonog Nijemac skide s ramena tešku pušku sa
širokim bajonetom i škljocnu zatvaračem.
– Halt! – lanu on, spreman da puca pri prvom pokretu.
Pred tim žgoljavim vojnikom bespomoćno stade ova ljudeskara,
nemoćna da ma šta uradi.
Uhapsili su obojicu. Sat kasnije Artjoma su pustili, a Romana
zatvorili u podrum za prtljag.
Deset minuta kasnije u željezničkoj radionici niko više nije
radio. Radnici ložionice se sabrali u staničnom parku. Njima su se
pridružili skretničari i radnici koji su radili u skladištu materijala.
Svi su bili vrlo uzbuđeni. Neko je napisao apel sa zahtjevom da se
oslobode Roman i Ponomarenko.
Negodovanje se još više pojačalo kada je u park dojurio
hetmanovac sa čitavom gomilom policajaca i. razmahujući
revolverom, počeo da viče:
– Ako se ne vratite na posao, smjesta ćete biti uhapšeni! A
poneko će i uza zid da bude postavljen!
Ali povici ozlojeđenih radnika primoraše ga da se povuče na
stanicu. Iz grada su već jurili teretnjaci puni njemačkih vojnika koje
je pozvao komandant stanice.
Radnici počeše da se razilaze kućama. Sa posla su otišli svi, pa
čak i dežurni stanice. Došao je do izražaja Žuhrajev rad. To je bilo
prvo masovno istupanje na stanici.
Nijemci su na peronu postavili teški mitraljez. On je na svom
postolju ličio na psa koji vreba. Držeći ruku na ručici, pored njega je
čučao njemački kaplar.
Stanica je opustjela.
Noću su počela hapšenja. Uhapsili su i Artjoma. Žuhraj nije
spavao kod kuće, i njega nisu našli.
Sabrali su sve u ogromno skladište i postavili ultimatum:
povratak na rad, ili suđenje ratnog prijekog suda.
Na pruzi su štrajkovali gotovo svi željezničari. U toku čitavog
dana i noći nije prošao nijedan voz, a sto dvadeset kilometara
odavde vodila se borba sa velikim partizanskim odredom, koji je
prekinuo prugu i porušio mostove.
Noću je na stanicu stigao transport njemačke vojske, ali su
mašinovođa, njegov pomoćnik i ložač pobjegli sa lokomotive. Osim
toga transporta, na stanici su čekale još dvije kompozicije da budu
otpremljene.
Otvorivši teška vrata, u skladište je ušao komandant stanice,
njemački lajtnant, njegov pomoćnik i grupa Nijemaca.
Pomoćnik komandanta prozva:
– Korčagin. Politovski, Bruzžak. Vi sada krećete kao vozna
brigada. Za neposlušnost – strijeljanje na mjestu! Idete?
Pošto tri radnika pokunjeno klimnuše glavama, stražarno ih
povedoše do lokomotive, a pomoćnik komandanta uze da proziva
mašinovođu, pomoćnika i ložača za drugu kompoziciju.
*
Jureći u dubinu noći, lokomotiva je iskrama frkala i, zadišući se,
probijala mrak.
Artjom nabaca uglja u peć, nogom zatvori željezna vrata, povuče
gutljaj vode iz prćonosog čajnika koji je stajao na sanduku i obrati
se starom mašinovođi Politovskom:
– Starino, vozimo, veliš. ha?
Mašinovođa ljutito zirnu ispod čupavih obrva:
– He, voziš još kako kada ti bajonet upere u leđa.
– Baciti sve i kidnuti s mašine – predloži Bruzžak bacivši kos
pogled na njemačkog vojnika koji je sjedio na tenderu.
– I ja tako mislim, – promrsi Artjom – ali ovaj tip nam stražari
za leđima.
– Da … – neodređeno otegnu Bruzžak i promoli glavu kroz
prozor.
Politovski priđe bliže Artjomu i šapnu:
– Ne treba voziti, razumiješ? Tamo se vodi borba, ustanici su
porušili prugu. A ako mi dovezemo ove pse, oni će ih pomlatiti u
tren oka. Znaš, sinko, ni u doba cara ja nisam vozio u vrijeme
štrajka. Ni sada neću. Do smrti bi na nama ostala sramota da smo
svojima dovezli dželate. Ta vozna brigada se razbježala. Ljudi su
svoj život riskirali, pa ipak se razbježali. Mi nikako ne smijemo da
dovezemo ovaj voz. Šta ti misliš?
– Slažem se, stari, ali šta ćeš s ovim ovamo? – Artjom pogledom
pokaza na vojnika.
Mašinovođa se namrgodi, kučinom obrisa znoj sa čela, baci
uznemiren pogled na manometar kao da se nadao da će tamo naći
odgovor na teško pitanje, a onda ljutito i s prizvukom očajanja
opsova.
Artjom gutnu vode iz čajnika. Obojica su mislili jedno te isto, ali
se nijedan nije usuđivao da to prvi kaže. Artjom se sjeti Žuhrajevih
riječi:
– Kako ti, bratko, gledaš na Boljševičku partiju i komunističke
ideje?
I svog odgovora:
– Uvijek sam spreman da pomognem, možeš se u mene
pouzdati …
»Dobra pomoć! Vozimo krvnike …«
Politovski se nagnu do Artjoma, koji je bio nad sandukom sa
alatom, i izusti s mukom:
– A ovoga treba ucmekati. Razumiješ?
Artjom se strese. Škripnuvši zubima, Politovski dodade:
– Drugog izlaza nema. Lupićemo ga, regulator u peć, ručke u
peć, lokomotivu usporiti i – skači.
Kao da s leđa skide težak teret, Artjom odahnu:
– Dobro.
Nagnuvši se prema Bruzžaku, Artjom mu reče šta su odlučili.
Bruzžak ne odgovori odmah. Za svakog od njih to je bio veliki
rizik. Svi su imali porodice. Politovski je imao veliku porodicu –
devet duša. Ali svaki od njih bio je svjestan da krvnike ne treba
voziti.
– Pa šta, pristajem, – reče Bruzžak – ali ko će ga … – on ne
doreče i bez toga Artjomu shvatljivu rečenicu.
Artjom se okrenu mašinovođi, koji je nešto poslovao oko
regulatora, i klimnu mu glavom kao da je htio reći da je i Bruzžak
saglasan s njima, ali odmah zatim, mučen neriješenim pitanjem,
priđe bliže Politovskom:
– Ali kako da to napravimo?
Ovaj pogleda Artjoma.
– Ti počinji. Ti si najjači. Ćuskijom, samo jedanput – i gotovo …
Starac je bio vrlo uzbuđen.
Artjom se namrgodi.
– Meni to neće poći za rukom. Ruka mi se nekako ne diže. Jer
vojnik, ako pravo uzmeš, nije ni kriv. I njega su bajonetom natjerali.
Politovski sijevnu očima.
– Kažeš, nije kriv? Pa ni mi nismo krivi što su nas ovamo
zatjerali. To mi vozimo kaznenu ekspediciju. Ovi nedužni će
strijeljati partizane, a oni – šta su krivi? Eh, ti jado jadni!
Ljudeskara – kao medvjed, a koristi malo…
– Dobro – progrguta Artjom uzimajući ćuskiju, ali mu Politovski
šapnu.
– Ja ću, ja ću sigurnije. Ti uzmi lopatu i penji se da skidaš ugalj s
tendera. Ako bude trebalo, tresnućeš ga lopatom. A ja idem,
tobože, ugalj da razbijam.
Bruzžak klimnu glavom:
– Tako je, stari – i stade kod regulatora.
Nijemac, u suknenoj kapi bez štita, sa crvenim obrubom, sjedio
je na kraju tendera s puškom među nogama i pušio cigaru
pogledajući na radnike koji su poslovali na lokomotivi.
Kada se Artjom popeo na tender da zgrće ugalj, on na to nije
obratio osobite pažnje. A kada ga kasnije Politovski, želeći tobože
da zgrne velike komade, znakom zamolio da se pomjeri, on se
poslušno pomakao prema vratašcima koja su vodila u kabinu
lokomotive.
Bezvučni kratki udarac poluge koji probi Nijemcu lubanju kao
da opeče i Artjoma i Bruzžaka. Tijelo vojnika kao vreća se svali u
prolaz. Puška zveknu o gvozdenu ivicu, a siva suknena kapa brzo se
bojila krvlju.
– Gotovo – šapnu Politovski, baci polugu i, nekako grčevito
iskrivivši lice, dodade: – sada više za nas drugog izlaza nema.
Glas mu se prekide, ali odmah, prekidajući ćutanje koje je sve
mučilo, poče da viče:
– Brzo izvrći regulator!
Za desetak minuta sve je bilo gotovo. Lokomotiva, kojom više
niko nije upravljao, lagano je usporavala brzinu.
U ognjeni krug lokomotive teškim zamasima su upadale tamne
siluete drveća pored pruge i odmah se gubile u pomrčini. Farovi
lokomotive, razbijajući tamu, nalijetali su na gustu koprenu i
osvajali samo desetak metara noći. A lokomotiva, kao da je izgubila
posljednju snagu, disala je sve rjeđe i rjeđe.
– Skači, sinko! – za leđima Artjom ču glas Politovskog. Pusti
ručicu, i snažno tijelo po inerciji poleti naprijed, noge teško lupiše o
zemlju, koja je izmicala nazad. Poskočivši dva puta, Artjom pade i
glavačke se prevrnu.
S oba stepeništa lokomotive istovremeno skočiše još dvije
prilike.
*
U Bruzžakovoj kući bilo je tužno. Serjožina mati, Antonina
Vasiljevna, za posljednja četiri dana sasvim se izmučila. Od muža
nikakvog glasa. Ona je samo znala da su ga Nijemci zajedno sa
Korčaginom i Politovskim uzeli u voznu brigadu. A juče su trojica
dolazila iz hetmanovske straže i, grubo psujući, ispitivali je.
Iz njihovih riječi ona je nejasno razabrala da se nešto loše
dogodilo. A kada je otišla straža, mučena teškom neizvjesnošću i
nadajući se da će od nje saznati nešto o mužu, ona poveza maramu
i pođe do Marije Jakovljevne.
Njena starija kći, Valja, pospremala je kuhinju i, videći da joj
majka odlazi, upita:
 – Kuda ćeš, mama?
Antonina Vasiljevna pogleda kćerku očima punim suza i
odgovori:
– Idem do Korčaginih. Možda ću od njih štogod saznati o ocu.
Ako Serjoška dođe, reci mu neka ode na stanicu do Politovskih.
Valja nježno obgrli majku.
– Ti se ne uzrujavaj, mama – prateći je do vrata, Valja je
umirivala majku.
Marija Jakovljevna je, kao i uvijek, gostoljubivo dočekala
Bruzžakovu. Obje su očekivle da jedna od druge saznaju nešto
novo, ali odmah poslije prvih riječi ta se nada rasplinula.
I kod Korčaginih je noću bio pretres. Tražili su Artjoma.
Odlazeći, naredili su Mariji Jakovljevnoj – čim joj se sin vrati, da
odmah saopšti komandi.
Korčagina je bila sama kod kuće – Pavka je, kao i uvijek, noću
radio u centrali, i nju je veoma uplašila noćna posjeta patrole.
Pavka je došao ujutro rano. Kada je čuo materinu priču o
noćnom pretresu i o tome da su Artjoma tražili, on osjeti kako ga
svega obuze teški nemir za sudbinu brata. Bez obzira na razlike u
karakteru i prividnu grubost Artjomovu, dva brata su se vrlo
voljela. To je bila surova ljubav i bez ikakvih priznanja, ali Pavka je
jasno osjećao da nema takve žrtve koju on ne bi učinio bez ikakva
kolebanja samo ako bi to bilo potrebno njegovom bratu.
I ne odmorivši se, potrčao je u željezničku radionicu da traži
Žuhraja. Žuhraja nije bilo, a od poznatih radnika nije mogao ništa
saznati ni o jednom od trojice koji su otputovali. Ništa nije znala ni
porodica mašinovođe Politovskog. Pavka je u dvorištu sreo Borisa,
najmlađeg sina Politovskog. Od njega je saznao da je sinoć i kod
Politovskog bio pretres. Tražili su oca.
Tako se Pavka praznih ruku vratio kući, umorno se pružio na
krevet i odmah utonuo u nemiran san.
Valju trže kucanje na vratima.
 – Ko je? – upita i diže kuku na vratima.
Pred vratima se pojavi riđa i čupava glava Klimke Marčenka.
Očevidno, brzo je trčao, bio je zadihan i sav crven u licu.
– Je li mama kod kuće? – upita Valju.
– Nije, otišla je.
– Kuda?
– Čini mi se Korčaginima.
On je već htio da potrči dalje, ali ga Valja uhvati za rukav.
On je neodlučno pogleda.
– Ma, znaš, imao bih nešto za nju.
– Šta, govori? – Valja ga prodrmusa. – Govori već jednom,
medvjede riđi, govori, ne muči više – zapovjedničkim tonom mu
naredi djevojka.
Klimka zaboravi na sva upozorenja i kategorično naređenje
Žuhraja da cedulju može predati samo lično Antonini Vasiljevnoj, i
izvuče iz džepa isprljani papir. Iako ovaj riđi i skromni pomoćnik
kuhara ni samom sebi ne bi priznao da mu se dopada Valja, sada
nije mogao da ne popusti pred plavom Serjoškinom sestrom zato
što on sa svojim osjećanjem prema ovoj ljupkoj djevojci nikako nije
mogao da izađe na kraj. Zaboravi na sve, i pred ade joj papir. Ona
nestrpljivo pročita:
»Draga Tonja! Nemoj da se brineš. Sve je dobro. Živi smo i
zdravi. Uskoro ćeš saznati više. Da se ne bi brinuli, reci i ostalima
da je sve u redu. Cedulju uništi. Zahar.«
Pročitavši cedulju, Valja poletje Klimki.
– Riđi medo, mili moj, gdje si ovo dobio? Reci gdje si dobio,
mečiću trapavi! – ona je iz sve snage drmusala zbunjenog Klimku i
on, ne došavši sebi ni od prve, već je napravio drugu grešku.
– To mi je dao Žuhraj na stanici, – i, sjetivši se da to nije smio
reći, dodade – samo je rekao: nikome ne davati.
– Dobro, dobro! – zasmijala se Valja. – Ja nikome neću reći – i
pogura u leđa malog parakuvara. – Riđi, trči sada Pavki, tamo ćeš i
mamu zateći.
Već sljedećeg trenutka promakla je Klimkina glava iza vratnica.
Niko od one trojice nije se vraćao kući. Uveče je Žuhraj došao
Korčaginima i ispričao Mariji Jakovljevnoj sve što se dogodilo na
lokomotivi. Uplašenu ženu umirio je kako je mogao. Rekao joj je da
su sva trojica u dalekom zabačenom selu kod Bruzžakovog strica,
da su tamo van opasnosti i da se zasad, naravno, ne mogu vratiti.
Rekao je da je Nijemcima prigustilo i da se uskoro mogu očekivati
promjene.
Taj događaj je još više zbližio ove tri porodice. Sa velikom
radošću čitali su rijetke poruke, ali u kućama je opustjelo i postalo
tiho.
Navrativši se jednom, tobože slučajno, Žuhraj je staroj
Politovskoj dao novaca.
– Majko, evo vam pomoć od muža. Samo, pazite, majko, nikome
ni riječi.
Starica mu zahvalno stegnu ruku.
– Hvala, sinko, baš je teško, djeca nemaju šta da jedu.
U stvari, to je bio dio novaca koje je ostavio Bulgakov.
Vraćajući se od Politovskih u ložionicu, mornar je s
oduševljenjem razmišljao:
»Neka, neka, vidjećemo mi šta će još da bude. Iako je štrajk pod
prijetnjom strijeljanjem propao, iako radnici rade, ipak se oganj
razbuktao i njega niko više neće ugasiti. A ovo troje su junačine,
proleteri…«
*
U zabačenom selu Vorobjova Balka, u trošnoj kovačnici,
okrenutoj svojim čađavim zidom prema putu, stojeći pored
ognjenog ždrijela i žmirkajući od jake svjetlosti, Politovski je
dugačkim kliještima okretao usijani komad gvožđa.
 Artjom je pritiskao polugu obješenu preko drvene prečke koja je
nadu vala kožne mjehove.
Mašinovođa se dobrodušno smiješio sebi u bradu:
– Sada ti majstor na selu neće propasti, posla će biti – da
odvadiš. Poradiću nedjeljicu-dvije i, vidjećeš, moći ćemo da
pošaljemo svojima slanine i brašna. Kod seljaka ti je, sinko, kovač
uvijek bio na cijeni. Ovdje ćemo da se ugojimo kao buržuji, he-he. A
Zahar ti je nešto drugo, pa se sve seljaštva drži, zario se u zemlju
zajedno sa svojim stricem. Pa i šta, to je i razumljivo. A u mene i u
tebe, Artjome, ni kuće ni kućišta, samo, kako no se kaže, grbača i
šake, vječiti proleteri, he-he. A Zahar se raskoračio, jedna noga na
lokomotivi, druga u selu. – Okrenu kliještima usijani komad gvožđa
i dodade ozbiljno i zamišljeno: – A naša ti stvar slabo stoji. Ako naši
uskoro ne pritisnu Nijemca, mi ćemo morati da strugnemo u
Jekaterinoslav ili Rostov, jer ako im dopadnemo šaka, možeš biti
siguran, ščepaće nas i objesiti između neba i zemlje.
– Da … – promrsi Artjom.
– Kako li se naši tamo drže, da li ih uznemiruju hajdamaci?
– Da, starino, zakuhasmo kašu, pa sada i na kuću moraš da
zaboraviš.
Mašinovođa izvadi iz ognjenog ždrijela usijani komad željeza i
brzo ga stavi na nakovanj.
– Dede, sinko, udri!
Artjom uhvati teški čekić koji je stajao pored nakovnja, snažno
ga podiže iznad glave i poče da udara. Pršteći i osvjetljujući njene
mračne uglove, snop blještavih varnica poletje po kovačnici.
Politovski je okretao usijano gvožđe i ono se kao razmekšani
vosak poslušno tanjilo pod teškim udarcima čekića.
Kroz otvorena vrata u kovačnicu je pirio povjetarac tamne noći.
*
Dolje je – jezero, tamno, ogromno; a borovi koji ga okružuju
klimaju snažnim krunama.
 »Kao da su živi« razmišlja Tonja. Ona leži u zelenoj uvalici na
granitnoj obali. Visoko gore, odmah iza uvalice, borovi, a dolje, tik
uz podnožje strmeni, jezero. Odraz okolnih hridina čini krajeve
jezera još tamnijim.
To je Tonjin omiljeni kutak. Ovdje, u starim kamenolomima,
samo jednu vrstu od stanice, u dubokim i zabačenim kotlinama
potekli su izvori, i sada se stvorila tekuća jezera. Dolje kod padine
začu se pljuštanje vode. Tanja diže glavu, razgrnu grane, pogleda:
od obale prema sredini jezera jakim zamasima pliva preplanulo
vitko tijelo. Ona vidi pocrnjela leđa i crnu glavu kupača. On iskće
kao morž, kratkim zamasima siječe vodu, prevrće se, roni i, najzad,
umorivši se, okrenu se na leđa i, zažmirivši zbog sunca, raširi ruke i,
izvivši se malo, zamrije.
Tonja pusti granu. »Ta, ovo je nepristojno« podrugljivo pomisli
i prihvati se čitanja.
Zaokupljena knjigom koju joj je dao Leščinski, ona nije ni
primijetila kako je neko prešao preko granitne izbočine koja je
dijelila zaravanak od borove šume, i tek kada je ispod njegovih
nogu pao kamenčić na njenu knjigu, ona diže glavu i ugleda Pavku
Korčagina kako stoji pred njom. Bio je iznenađen i, isto tako kao i
ona, zbunjen ovim neočekivanim susretom, i htio je da ode.
»To se on sada kupao« dosjeti se Tonja pogledavši na Pavkinu
mokru kosu.
I on je prepoznao Tonju.
– Šta, uplašio sam vas? Nisam znao da ste ovdje, znači, slučajno
sam tu – rekavši to, Pavka se uhvati za granitnu izbočinu.
– Vi meni ne smetate. Ako hoćete, možemo čak da
porazgovaramo.
Pavka je iznenađeno pogleda.
– A o čemu ćemo da razgovaramo?
Tonja se nasmiješi:
– Ali zašto vi stojite? Mogli biste sjesti evo ovdje – i ona pokaza
na kamen. – Recite, kako se zovete?
– Pavka Korčagin.
– A ja sam Tonja. Eto, već smo se upoznali.
Pavka je zbunjeno gužvao kapu.
– Znači vama je ime Pavka? – Tonja prekide ćutanje. – A zašto –
Pavka? To ne zvuči lijepo, bolje je Pavle. Ja ću vas tako zvati. A da li
vi često dolazite ovamo… – ona je htjela reći: kupati se, ali, ne želeći
da otkrije da ga je vidjela kako se kupao, dodade – da šetate?
– Ne, ne tako često, ovako kad ispadne slobodno vrijeme.
– A radite li vi negdje? – raspitivala se Tonja.
– Kao ložač u električnoj centrali.
– Recite, a gdje ste vi naučili da se onako majstorski tučete?
– postavi ona neočekivano pitanje.
– A šta se vas tiču moje tuče? – nezadovoljno promrsi Pavle.
– Nemojte da se ljutite, Korčagine, – reče ona osjetivši da je
Pavka nezadovoljan njenim pitanjem – to mene vrlo interesuje. To
je bio pravi udarac! Ne valja tući onako nemilosrdno – i ona se
zasmija.
– Da vam ga nije žao?
– Ne, uopšte mi ga nije žao. Naprotiv. Suharko je dobio prema
zasluzi. Meni se ta scena neobično svidjela. Kažu, vi se često tucete.
– Ko kaže? – naroguši se Pavle.
– Pa, eto, Viktor Leščinski kaže da ste vi profesionalni
kavgadžija, Pavle potamnje.
– Viktor je – gad i vucibatina! Neka kaže hvala što tada nije
dobio kako treba. Čuo sam šta je on o meni rekao, ali nisam htio da
prljam ruke.
– Zašto vi tako psujete, Pavle? To nije lijepo – prekide ga Tonja.
Pavle se nakostriješi.
»A kog ja đavola razgovaram s ovom čudakinjom? Hoće da mi
komanduje – te ne sviđa joj se Pavka – te, nemoj da psuješ« mislio
je Pavka.
– Zašto se vi tako srdite na Leščinskog? – upita Tonja.
– To je gospođica u pantalonama, gospodski sinčić, duša mu u
nosu! Mene pesnice svrbe kad vidim takvog: sve gleda kako će
nekome na nogu stati, misli, zato što je bogat, njemu je sve
dopušteno. A ja pljujem na njegovo bogatstvo! Ako me dirne,
dobiće punu porciju. Takvi se samo šakom uče – govorio je Pavka
uzbuđeno.
Tonji dođe žao što je spomenula ime Leščinskog. Očevidno,
Korčagin je imao neke stare račune sa razmaženim gimnazistom, i
ona skrenu razgovor – poče da se raspituje o Pavlovoj porodici i
poslu.
Zaboravivši na svoju namjeru da ode, Pavka nije ni primijetio
kako je podrobno počeo odgovarati na Tonjina pitanja.
– Recite, zašto vi niste nastavili školovanje? – upita Tonja.
– Istjerali su me iz škole.
– Zašto?
Pavka pocrvenje.
– Nasuo sam popu mahorku u tijesto – pa, eto, izjurili me.
Pop je bio ljut, od njega se živjeti nije moglo… – i ispriča sve
kako je bilo.
Ton ja ga sa znatiželjom slušala, a on joj je, zaboravivši na svoju
zbunjenost, pričao kao stari poznanik o tome da mu se brat nije
vratio. Nijedno od njih nije primijetilo kako su tu u prijateljskom
razgovoru prosjedili nekoliko sati. Najzad se Pavka trgao i skočio.
– Oh, meni je već vrijeme na posao. Zapričao se tu, a moram
pod kotlove ložiti. Sada će Danilo da digne vatru – i on poče
uznemireno – pa, do viđenja, gospođice, sada ja moram sve do
grada vatru tabanima.
Oblačeći kaput, Ton ja se brzo podiže.
– I meni je vrijeme, idemo zajedno.
 – Ne, ne, ja ću trkom, a vama to ne dolikuje.
– Zašto? Zajedno ćemo trčati, utrkivaćemo se da vidimo ko je
brži.
Pavka je omjeri s potcjenjivanjem.
– Da se utrkujemo? Zar vi sa mnom!?
– Dobro, vidjećemo, hajde prvo da se izvučemo odavde.
Pavle preskoči kamen, dade ruku Tonji, i oni istrčaše u šurnu na
široku ravninu prosjeke koja je vodila prema stanici.
Tonja stade nasred puta.
– E, sada ćemo da trčimo: jedan, dva, tri… Hvatajte me! – I kao
vihor pojuri naprijed. Plavi kaputić je lepršao, a donovi cipela su
samo sijevali.
Pavle pojuri za njom.
»Za tren oka ću da je stignem« pomislio je Pavka potrčavši za
kaputićem koji se lepršao, ali ju je stigao tek na kraju prosjeke u
blizini same stanice. Onako u trku naletio je na nju i čvrsto je
uhvatio za ramena.
– Evo, uhvaćena si, ptičice! – zadihan, uzviknu on vesela.
– Pustite, boli – branila se ona.
Oboje su stajali zadihani i razigranih srca. Malaksala od
bezumnog trčanja, kao slučajno, priljubi se Tonja uz Pavla, i tog
trenutka on osjeti bliskost prema njoj: To je trajalo samo jedan
trenutak, ali se urezalo u sjećanje.
– Mene dosad niko nije mogao da stigne – reče ona oslobodivši
se iz njegovih ruku.
Odmah su se rastali. Mahnuvši joj kačketom u znak oproštaja,
Pavka potrča u grad.
Kada je otvorio vrata kotlarnice, ložač Danilo je već ložio.
Ljuti to se okrenu.
– Mogao si još malo kasnije da dođeš. Ja da za tebe ložim šta li?
Ali Pavka veselo udari ložača po ramenu i pomirljivo odgovori:
 – Stari, evo, odmah će peć biti u redu – i poče da posluje oko
naslaganih drva.
Oko ponoći, kada je Danilo kao konj počeo da hrče na drvima,
posto je podmazao motor, Pavka je kučinom obrisao ruke i izvukao
iz sanduka šezdeset drugi svezak »Đuzepa Garibaldija« i udubio se
u čitanje uzbudljivog romana o bezbrojnim doživljajima Garibaldija,
legendarnog vođe napuljskih »crvenih košulja«.
»Ona pogleda hercoga svojim prekrasnim plavim očima…«
»I ova ima plave oči«, sjeti se Pavle, – »ona je nekakva
neobična, ne liči na bogatašice, mislio je on, »i trči kao sam đavo.«
Utonuvši u sjećanja na današnji susret, Pavka nije ni osjetio
pojačanu lupu motora – on se tresao od naprezanja, ogromni
zamajac se bijesno okretao, i betonska platforma na kojoj se nalazio
tresla se kao u groznici.
Pavka baci pogled na manometar: kazaljka je već za nekoliko
jedinica prešla signalnu crvenu liniju.
– Vrag da ga nosi! – skoči Pavle sa sanduka i jurnu prema ručici
za puštanje pare, okrenu je, i s one strane zida zašišta para iz
odvodne cijevi. Spustivši polugu, Pavka prenese remen na točak za
okretanje pumpe.
Pogleda na Danila, a ovaj je široko otvorenih usta i dalje
spokojno spavao i kroz nos izvodio jezive zvuke.
Za pola minuta kazaljka manometra vrati se na staro mjesto.
*
Rastavši se od Pavla, Tonja se uputi kući. Mislila je na susret sa
crnookim mladićem i nesvjesno mu se radovala.
»Koliko je kod njega temperamenta i upornosti! I on uopšte nije
takav grubijan kako se meni činilo. U svakom slučaju, uopšte ne liči
ni na koga od ovih balavih gimnazijalaca …«
On je stvarno bio drugog soja i – iz sredine sa kojom Tonja nije
imala prilike da se upozna.
 »On se može pripitomiti«, mislila je ona, »i to će biti vrlo
interesantno prijateljstvo.«
Približavajuće se kući, Tonja ugleda kako u bašti sjede Liza
Suharko, Neli i Viktor Lešćinski. Viktor je čitao. Očigledno, oni su
čekali nju.
Ona se pozdravi sa svima i sjede na klupu. Usred praznog i
lakomislenog razgovora Viktor se primače Tonji i upita:
– Jeste li pročitali roman?
– Ah, da, roman! – trže se Tonja. – Ja sam ga … – umalo da ne
reče da je knjigu zaboravila kod jezera.
– Pa kako vam se sviđa? – Viktor je pažljivo pogleda.
Tonja malo razmisli i, lagano crtajući vrhom cipele neku čudnu
figuru u pijesku, podiže glavu i pogleda ga:
– Ne, počela sam drugi roman, interesantniji od onoga što ste
mi vi donijeli.
– A, tako, – uvrijeđeno otegnu Viktor – a ko je autor?
Tonja ga pogleda svjetlucavim, podsmješljivim očima.
– Niko …
– Tonja, pozovi goste u sobu, čaj vas čeka! – javi se s balkona
Tonjina majka.
Tonja uze pod ruke obje djevojke i pođe prema ulazu. Viktor je
išao za njima i lupao glavu o Tonjinim riječima, čiji smisao nikako
nije mogao razumjeti.
*
Prvo, još – nesvjesno osjećanje sasvim neprimjetno se vriježilo
u život mladog ložača, to osjećanje je bilo novo, vrlo neshvatljivo i
uzbudljivo. Ono je uzburkalo čitavo biće vragolastog i nemirnog
mladića.
Tonja je bila kći glavnog šumara, a glavni šumar je za Pavku bio
isto što i advokat Leščinski.
Pavle, koji je odrastao u neimaštini i gladovanju, neprijateljski
se odnosio prema onima koji su po njegovom mišljenju bili bogati.
Zato se on i prema svom novom osjećanju odnosio s opreznošću.
Tonja za njega nije bila isto što i prosta i shvatljiva Galina, kći
kamenoresca. Zato se on s nepovjerenjem odnosio prema Tonji i
bio spreman da pruži odlučan otpor svakom podsmijehu i
potcjenjivanju koje bi ova ljupka i obrazovana djevojka mogla
pokazati prema njemu, običnom ložaču.
Čitavu sedmicu Pavle se nije vidio sa šumarevom kćerkom, zato
je danas odlučio da ode na jezero. Nadajući se da će je vidjeti,
namjerno je pošao pored njene kuće. Idući lagano pored ograde, na
samom kraju bašte ugleda poznatu mornarsku bluzu. Podigao je
borovu šišarku koja je ležala pored ograde i bacio se na bijelu bluzu.
Tonja se brzo okrenu. Ugledavši Pavla, dotrča do ograde, veselo
se osmjehnu i pruži mu ruku.
– Najzad ste došli – obradovana, poče Tonja. – Gdje ste bili
čitavo vrijeme? Išla sam na jezero, knjigu sam onomadne tamo
zaboravila. Mislila sam da ćete i vi doći. Hodite ovamo. U našu
baštu.
– Neću – Pavka odmahnu glavom.
– Zašto? – njene obrve se začuđeno izviše.
– Pa vaš otac će da grdi. Imali biste samo neprilike zbog mene.
Rekao bi: zašto si dovela toga neotesanca?
– Pavle, pa to su budalaštine, – naljuti se Tonja – ulazite
odmah. Vidjećete sami., moj otac vam nikada ništa neće reći.
Ulazite.
Ona je potrčala, otvorila vratnice i Pavle je malo nesigurno
pošao za njom.
– Volite li da čitate knjige? – upita ga ona kada su sjeli za
okrugli, u zemlju ukopani sto.
– Jako volim – živnu Pavle.
– Koja vam se od pročitanih knjiga najviše sviđa?
Pavle se zamisli, a onda odgovori:
 – Đusepa Garibaldi.
– Đuzepe Garibaldi – popravi ga Tonja. – Jako vam se sviđa ta
knjiga?
– Da, ja sam pročitao šezdeset i osam svezaka, od svake plate
kupujem pet svezaka. Eh, to je ljudina, taj Garibaldi! – sa
divljenjem izgovori Pavle. – To je junak! Tako nešto ja volim! Koliko
je taj morao da se tuče sa neprijateljima, i uvijek je pobjeđivao.
Koliko je taj zemalja i mora prokrstario! Eh, kada bi on sada živio, ja
bih pošao s njim. On je u svoju družinu uzimao radnike i zanatlije i
uvijek se tukao za sirotinju.
– Hoćete li da vam pokažem našu biblioteku? – upita Tonja i
uze ga za ruku.
– O, ne, neću u kuću – odlučno odbi Pavle.
– Zašto se tako jogunite? Ili se plašite?
Pavle pogleda svoje bose noge, koje nisu bile baš najčistije, i
počeša se po zatiljku.
– A neće me vaša mama ili otac najuriti?
– Ostavite već jednom takve razgovore, ili ću se sasvim naljutiti
na vas! – planu Tonja.
– Znam, Leščinski ne pušta u kuću, s ovakvima kao ja u kuhinji
razgovara. Ja sam jednom njima išao radi neke stvari, pa me Neli ni
u sobu nije pustila – vrag bi ga znao, sigurno se pobojala da ćilime
ne oštetim – nasmiješio se Pavle.
– Hajdemo, hajdemo – ona ga uze za rame i prijateljski gurnu
na terasu.
Kada ga kroz trpezariju uvede u sobu s ogromnim hrastovim
ormarom, Tonja otvori vratanca i Pavel ugleda nekoliko stotina
lijepo poredanih knjiga. On je bio zapanjen tim neviđenim
bogatstvom.
– Sada ćemo naći neku interesantnu knjigu za vas, i vi morate
obećati da ćete stalno dolaziti i uzimati od nas knjige. Pristajete?
 Pavka radosno klimnu glavom.
– Ja volim knjige.
Oni su prijatno i veselo proveli nekoliko sati. Ona ga je upoznala
sa svojom majkom. Ni to nije bilo tako strašno. Tonjina majka
svidjela se Pavlu.
Tonja ga uvela u svoju sobu i pokazala mu svoje knjige i
udžbenike.
Kod toaletnog stolića nalazilo se neveliko ogledalo. Tonja ga
dovede do ogledala i kroz smijeh upita:
– Zašto vam je kosa. tako razbarušena? Vi se nikada ne šišate i
ne češljate?
– Kada odraste, do kože ošišam. A šta bih još s njom – nevjesto
se pravdao Pavka.
Smijući se, Tonja uze sa toaletnog stolića češalj i brzim
pokretima zagladi njegove nakostriješene kovrdže.
– Eto, sada sasvim drukčije izgledate – reče ona gledajući ga.
– Kosu treba lijepo podšišati, jer tako kao neki kurjak izgledate.
Tonja kritički pogleda njegovu izblijedjelu riđu košulju i otrcane
pantalone, ali ništa ne reče.
Pavle je primijetio taj pogled, i zastidio se svoje odjeće.
Na rastanku Tonja ga je pozvala da češće navrati u njihovu kuću
i tražila da obeća da će za dva dana doći da zajedno pecaju ribu.
Odlazeći, Pavle se jednim skokom kroz prozor našao u bašti:
nije htio da još jednom prolazi kroz sobe i da se susreće s njenom
majkom.
*
Artjomov odlazak, teško je pogodio porodicu Korčaginih.
Pavlova zarada bila je nedovoljna za izdržavanje.
Zato je Marija Jakovljevna odlučila da pogovori sa sinom – bi li
se ponovo prihvatila posla, jer je Leščinskim upravo bila potrebna
kuharica. Ali Pavle odmah poče da se buni.
 – Ne, mama, ja ću naći još neki posao. Na pilani su potrebni
slagači dasaka. Tamo ću raditi pola dana, to će nam biti dosta.
Nemoj da ideš na posao, Artjom bi se ljutio na mene, rekao bi: nisi
mogao da ne šalješ mamu na rad.
Majka je dokazivala kako je potrebno da i ona radi, ali Pavle je
bio uporan, i ona najzad popusti.
Sljedećeg dana Pavle je već radio na pilani – razlagao je svježe
izrezane daske radi sušenja. Tamo je sreo svoje poznanike Mišku
Levčukova, s kojim je učio u školi, i Kulešova Vanju. On se najmio
da zajedno s Mišom radi po učinku. Tako je mogao prilično da
zaradi. Danju je radio na pilani, uveče bi jurio u centralu.
Poslije deset dana Pavle je donio majci zarađeni novac. Dajući
zaradu, on se malo snebivao, a onda zamoli:
– Mama, znaš, kupi mi košulju od satena, plavu, sjećaš se,
kakvu sam imao prošle godine. Za nju će otići polovina novaca, ali
ja ću još zaraditi, ne boj se. Ova je već stara – pravdao se on kao da
se izvinjava zbog svoje molbe.
Ona nježno pogleda sina.
– Svakako, svakako, još danas ću kupiti platno, a sutra ću ti
sašiti košulju. Zaista, ti nemaš čestite košulje.
*
Pavle se zaustavi pred brijačnicom i, našavši rublju u džepu,
uđe.
Brijač, okretan mladić, kada ugleda muštriju, uslužno pokaza na
naslonjaču.
– Sjedite.
Kada Pavle sjede u udobnu naslonjaču, u ogledalu mu se ukaza
njegova zbunjena glava.
– Posve? Do kože? Upita brijač?
– Da, to jest ne, samo podšišajte. Ovaj, kako sc to kaže … – i on
napravi bespomoćan pokret rukom.
 – A, razumijem – nasmiješio se brijač.
Za četvrt sata Pavle je izašao, sav izmučen i mokar od znoja, ali
zato lijepo podšišan i začešljan Brijač se cporo i uporno mučio sa
neposlušnim kovrdžama, ali su voda i češalj najzad pobijedili, i kosa
se prekrasno složila.
Na ulici Pavle dahnu punim grudima i još jače nabi svoj kačket.
»Šta će reći mati kad me ugleda?«
*
Pavle nije došao da peca ribu, kao što je obećao, i to je Tonju
uvrijedilo.
»Taj mangup – ložač nije baš tako pažljiv« ljutila se Tonja, ali
kada Pavle ne dođe ni sljedećeg dana, njoj posta dosadno.
Ona se upravo spremala da izađe u šetnju kad mati otškrinu
vrata njene sobe i reče:
– Tonječka, imaš gosta Može li da uđe?
Na vratima je stajao Pavle. Ona ga nije mogla poznati.
Na njemu je bila nova plava košulja od satena i crne pantalone.
Svijetljele su uglancane čizme i, što je Tonja odmah primijetila, bio
je podšišan, nije više stršilo čitavo pramen je kose. Crnomanjasti
ložač sada je izgledao sasvim drukčije.
Tanja je htjela da iskaže svoje iznenađenje, ali, ne želeći da još
više zbunjuje i bez toga smetenog mladića, napravi se da nije ni
primijetila te iznenađujuće promjene.
Poče da ga kori:
– Kako vas nije stid! Zašto niste došli da pecamo ribu? Zar vi
tako držite svoju riječ?
– Radio sam tri dana na pilani i nisam mogao da dođem.
Nije mogao da kaže da je tih dana, da bi kupio košulju i
pantalone, morao da radi do iznemoglosti.
Ali svega toga Tonja se sama dosjetila, i sva ljutnja na Pavla je
nestala bez traga.
 – Da pođemo u šetnju na jezero – predloži ona, i oni izađoše u
baštu, a odatle na put.
I sada već kao svome prijatelju i kao veliku tajnu, Pavle je
ispričao Tonji o krađi lajtnantovog revolvera i obećao joj da će u
najskorije dane zajedno otići duboko u šumu i pucati iz revolvera.
– Samo ti pazi da me ne izdaš – iznenada joj reče »ti«.
– Ja tebe nikada i nikome neću izdati – svečano obeća Tonja.
 GLAVA ČETVRTA

Oštra i nemilosrdna klasna borba zahvatila je Ukrajinu. Sve više

i više ljudi ustajalo je na oružje i svaka bitka rađala je nove
učesnike.
U daleku prošlost su otišli spokojni dani palancana.
Bješnjela je bura i topovski pucnji su potresali trošne kućice, a
ljudi su se pribijali uz podrumske zidove i uz svoje rovove.
Guberniju je preplavila lavina petljurovskih3 bandi raznih boja i
nijansi: male i velike starješine, razni Golubi, Arhanđeli, Anđeli,
Gordiji i bezbrojni drugi banditi.
Bivši oficiri, desni i lijevi ukrajinski eseri – svaki odlučniji
avanturista, sabravši gomilu koljača, proglašavao se atamanom i
ponekad razvijao žuto-plavu petijurovsku zastavu i zauzimao vlast
u granicama svoje moći i mogućnosti.
Iz tih šarolikih bandi, pojačanih kulacima i galicijskim pukovima
opsadnog korpusa atamana Konovaljca, stvarao je svoje pukove i
divizije »vrhovni ataman Petljura«. U tu eserovsko-kulačku
mješavinu prodirali su crveni partizanski odredi i tada bi zemlja
drhtala pod stotinama i hiljadama kopita, kola sa mitraljezima i
topovskih zaprega.
U aprilu ove burne, devetnaeste godine, smrtno uplašeni
palančani, trljajući ujutro pospane oči i otvarajući prozore svojih
kućica, uzbuđeno bi pitali svoga susjeda ranoranioca:
– Avtonome Petroviču, koja je vlast u gradu?
A Avtonom Petrovič bi ustezao pantalone i bojažljivo zirkao.
– Ne znam, Afanasije Kiriloviču. Noćas su neki došli. Videćemo:
ako pljačkaju Jevreje, znači – petljurovci su, ako su »drugovi«, to
će se odmah po razgovorima znati. Evo, i ja izvirujem da bih znao
koju sliku da objesim, da ne bih nagrajisao, jer znate, moj susjed
onomadne nije dobro razabrao, pa okačio Lenjina, a uto ti upadno
troje, znači, iz petljurovskog odreda. Čim su ugledali sliku, odmah
su ščepali domaćina! Udarili su mu, razumijete, dvadeset vrućih.
»Mi ćemo«, derali se, »s tebe, pasji sine i njuško komunistička,
sedam koža zguliti!« Ma kako se on pravdao i derao – ništa mu nije
pomoglo.
Videći na drumu gomilu naoružanih ljudi, palančani bi zatvarali
prozore i sklanjali se. Jer nikad se ne zna …
A radnici su sa tajnom mržnjom posmatrali žuto-plave zastave
petljurovskih razbojnika. Bespomoćni prema ovom talasu
cjepačkog šovinizma, oni bi oživljavali tek onda kada bi kao klin u
grad prodrle pokretne crvene jedinice, koje su se uporno branile od
žuto-plavih, koji su ih okružavali sa svih strana. Dan-dva bi se nad
upravom crvenjela voljena zastava, a onda je jedinica odlazila i
sumrak bi se ponovo spuštao.
Sada u gradu gospodari pukovnik Golub, »ponos i dika«
zadnjeprovske divizije.
Juče je njegova kolona od dvije hiljade koljača svečano ušla u
grad. Gospodin pukovnik je jahao naprijed na prekrasnom crnom
ždrijepcu. Bez ozbira na toplo aprilsko sunce, bio je u zaporoškoj
šubari od astrahana, kavkaskom ogrtaču i, zategnutom oko pasa,
čerkeskom kaftanu sa punom opremom – bodežom i sabljom od
kovanog srebra.
Lijep je bio pan pukovnik Golub: obrve crne, a lice žućkasto od
neprekidnih pijanki. U zubima lula. Do revolucije je bio agronom na
plantažama fabrike šećera, ali dosadan je to bio za njega život, ni
uporediti se ne može s atamanskim položajem, i iz te mutne stihije
agronom je isplivao na površinu kao pan pukovnik Golub.
U jedinom pozorištu ovog gradića bilo je priređeno raskošno
veče u čast novodošlih. Prisustvovao je čitav »cvijet« petljurovske
inteligencije: ukrajinski učitelji, dvije popove kćerke, starija –
ljepotica Ana, mlađa – Dina, sitnija gospoština, bivši službenici
grofa Potockog i grupa mještana srednjih slojeva koja je sebe
nazivala »slobodnim kozacima«, ukrajinske eserovske skutonoše.
Pozorište je dupkom puno. Obučene u ukrajinsku narodnu
nošnju, izvezenu raznobojnim cvjetovima, ukrašenu biserom,
perlama i trakama, učiteljke, popove kćerke i druge mještanke bile
su okružene čitavom gomilom starješina, koji su oko njih zveckali
mamuzama i ličili Zaporošcima sa starih slika.
Grmio je pukovski orkestar, a na pozornici se grozničavo
pripremalo izvođenje »Nazara Stodolje«.
Nije bilo struje. O tome su pana pukovnika obavijestili u štabu.
On se spremao da svojim prisustvom počastvuje ovo veče i zato,
kada je to čuo od svoga ađutanta potporučnika Paljanicje, zapravo
Poljanceva, smrsi nemarno, ali odsječno:
– Ima da Lude svjetla! Umri, ali nađi montera i stavi u pogon
centralu.
– Razumijem, pane pukovniče.
Potporučnik Paljanicja nije umro, ali je montere našao.
Sat kasnije dva petljurovca su vodila Pavku u centralu. Na isti
način su bili dovedeni monter i mašinist.
Paljanicja je rekao kratko:
– Ako do sedam sati ne bude svjetla, objesiću svu trojicu! – i
pokazao je rukom željeznu banderu.
Ovaj kratko formulisan izvod učinio je svoje – u određeno
vrijeme struja je bila puštena.
Priredba je bila u punom jeku kad se pojavio pan pukovnik sa
svojom prijateljicom, kćerkom bifedžije u čijoj je kući stanovao,
djevojkom bujnih grudi i kosom boje raži.
Bogati bifedžija školovao ju je u gimnaziji u gubernijskom gradu.
Kada se smjestio na počasno mjesto, ispred same pozornice,
pan pukovnik je dao znak za početak, i zavjesa se istog trenutka
podigla. Pred gledaocima su promakla leđa režisera, koji se
sklanjao sa pozornice.
Za vrijeme predstave su se starješine, zajedno sa svojim
damama mezeteći u bifeu sva moguća jestiva, oduzeta od naroda,
dobro iznapijale seljačkom rakijom, koju je pronašao snalažljivi
Paljanicja. Pred kraj predstave svi su već bili sasvim pijani.
Skočivši na pozornicu, Paljanicja je teatralno mahnuo rukom i
najavio:
– Poštovana gospodo! Sada počinje igranka.
U sali se razliježe aplauz. Svi su izišli u dvorište da bi dah
mogućnost petljurovskim vojnicima, dovedenim radi bezbjednosti
priredbe, da izvuku stolice i oslobode salu.
Za pola sata u pozorištu je nastala paklena gužva i graja.
Raspaljene petljurovske starješine vratolomno su igrale gopak
sa mjesnim ljepoticama zajapurenim od vrućine, i od njihovog
topota podrhtavali su zidovi trošnog pozorišta.
U to vrijeme je sa strane mlina u grad ulazio naoružani odred
konjanika.
Primijetivši konjanike, petljurovska straža na ulazu u grad
uzvrtje se i pojuri mitraljezu. Zaškljocaše zatvarači. Odjeknu oštri
glas:
– Stoj! Ko ide?
Iz mraka izroniše dvije-tamne prilike. Jedna od njih se približi
straži i prodera se promuklim od pijančevanja basom.
– Ja sam ataman Pavljuk sa svojim odredom, a vi – golubovci?
– Da – odgovori vodnik istupivši.
– Gdje da razmjestim odred? – upita Pavljuk.
– Odmah ću telefonom pitati štab – odgovori vodnik i nesta u
kućici pored puta.
Minut kasnije se vrati i naredi:
 – Momci, sklonite mitraljez s puta, napravite prolaz panu
atamanu.
Pavljuk zateže uzde i zaustavi konja pored osvijetljenog
pozorišta, oko koga je carevalo pravo veselje.
– Oho, ovdje je veselo! – reče on okrenuvši se kozačkom
kapetanu koji se zaustavio pored njega. – Da sjašemo, Gukmače?
Da se i mi uz put malo proveselimo. Izabraćemo po svom ukusu
nešto od ženska, ovdje ih je čitava silesija. Ej, Staleško, – viknu on
– razmjesti momke po stanovima! Ovdje ostajemo. Straža sa
mnom! – konj se zaljulja kada s njega skoči teško tijelo.
Pred ulazom u pozorište Pavljuka zaustaviše dva naoružana
petljurovca.
– Kartu!
Pavljuk ih prezrivo pogleda, i jednog od njih ramenom ukloni s
puta. Na isti način za njim pođe i dvanaest ljudi, iz njegovog
odreda. Njihovi konji ostaše vezani pored ograde.
Novodošle odmah primijetiše. Osobito je bio upadljiv Pavljuk sa
svojom ogromnom figurom, u odličnom oficirskom koporanu,
plavim gardijskim čakširama i kosmatoj šubari. Preko ramena –
mauzer, iz džepa viri ručna granata.
– Ko je to? – ču se šapat posmatrača koji su stajali pored kruga
u kome je pomoćnik Goluba izvodio plahovitu igru metelicu.
Njegova partnerka je bila starija popova kći. Suknje su se
podigle i, lepršajući se, oduševljenim oficirima pokazivale svileni
triko prekomjerno razigrane popove kćerke.
Proguravši se ramenima, Pavljuk se probi u krug.
Zažagrenih očiju on upilji pogled u noge popove kćerke, obliza
sasušene usne, pravo kroz krug pođe prema orkestru i, stavši kod
rampe, mahnu pletenim bičem.
– Raspali gopak!
Dirigent ne obrati pažnje na to.
 Tada Pavljuk široko zamahnu i razvuče ga bičem preko leđa.
Dirigent poskoči kao da ga je opeklo po leđima.
Muzika odmah prestade, dvorana za jedan trenutak zamrije.
– To je drskost! – planu bifedžijina kći. – Ti ne smiješ teko
nešto dozvoliti! – ona je uzbuđeno stiskala lakat Goluba, koji je
sjedio pored nje.
Golub se tromo diže, gurnu nogom stolicu ispred sebe, napravi
tri koraka prema Pavljuku i stade tik ispred njega. On odmah
poznade Pavljuka. A Golub je s ovim konkurentom za vlast u srezu
već odavno imao neprečišćene račune.
Samo prije nedjelju dana Pavljuk je panu pukovniku
podmetnuo nogu na najsvinjskiji način.
Upravo u jeku borbe sa crvenim pukom, koji je već ko zna po
koji put čerupao golubovce, Pavljuk se, umjesto da udari na
boljševike s leđa, probio u mjestance, uništio slabašne straže
crvenih i, postavivši svoju zaštitu, izvršio neviđeno pljačkanje.
Naravno, kako to i dolikuje »primjernom« petljurovcu, žrtvom
pogroma je bilo jevrejsko stanovništvo.
Za to vrijeme crveni su do nogu potukli desno krilo golubovaca i
povukli se.
A sada je, eto, taj isti drski konjički kapetan upao ovamo i još se
usudio da u njegovom prisustvu, u prisustvu pana pukovnika, tuče
njegovog kapelnika. Ne, to se ne može dozvoliti. Golub je shvatio da
će njegov autoritet u puku biti uništen ako sada ne zauzda tog
uobraženog atamančića.
Urezavši se jedan drugome u oči, oni su ćutke stajali nekoliko
trenutaka.
Jednom rukom čvrsto stegnuvši balčak sablje, a drugom
opipavajući u džepu nagan, Golub se prodera:
– Podlace jedan, kako ti smiješ da tučeš moje ljude?
Pavljukova ruka poče da klizi prema kuburi mauzera.
– Lakše, pane Golube, lakše, jer možete da se spotaknete. I
pazite, pane, da me ne pogodite u živac, jer bih se mogao rasrditi.
To prevrši, čašu strpljenja.
– Držite ih, izbacite iz pozorišta i svakome ožežite po dvadeset i
pet vrućih! – zaurla Golub.
Kao čopor pasa, na pavljukovce sa svih strana jurnuše
starješine.
Kao da neko sijalicu o pod razbi, odjeknu nečiji pucanj, i u sali
se sve uskomeša i zakovitla kao da se počupaše dva čopora pasa.
Oni su nasumce sjekli jedni druge sabljama, hvatali za kosu i
pcrnovo za grlo, a smrtno preplašene žene, cičeći kao prasad,
bježale su od njih.
Za nekoliko minuta razoružaše pavljukovce i, tukući ih,
izvukoše u dvorište i izbaciše na ulicu.
Pavljuk je bio van sebe – u tuči je izgubio šubaru, raskrvavili su
mu nos i razoružali ga. Bacivši se sa svojim odredom na konje,
pojurio je ulicom.
Veče je propalo. Poslije svega što se dogodilo nikome više nije
bilo do veselja. Žene su odlučno odbijale da igraju i tražile su da ih
vode kućama, ali Golub je bio protiv toga. Naredio je:
– Nikoga iz sale ne puštati! Postaviti stražare.
Paljanicja je brzo izvršio naređenje.
Na proteste koji osuše sa svih strana Golub je nepopustljivo
odgovarao:
– Poštovane dame i gospodo, igranka do zore. Ja ću da igram
prvi krug valcera.
Ponovo je zasvirala muzika, ali veselja više nije bilo. Pukovnik
nije uspio napraviti nijedan krug sa popovom kćerkom kad stražari
utrčaše i povikaše.
– Pavljukovci opkoljavaju pozorište!
Prozor kod pozornice, koji je gledao na ulicu, s treskom se
razletje. Kroz razlupani prozor pomoli se tupa njuška mitraljeza.
Ona se gluvo okretala i napipavala uskomešane prilike, a one su od
nje, kao od crnog đavola, bježale u sredinu sale. Paljanicija ispali
metak u sijalicu od hiljadu svijeća, koja je visila o tavanici, i ona
prsnu kao bomba i sve zasu staklenom kišom.
Nastade mrak. Spolja su se čule užasne psovke i dernjava:
– Ispadajte svi u dvorište!
Zaglušujući, histerični krici žena, bezumno komandovanje
Goluba, koji se ustumarao po sali i pokušavao da sabere izgubljene
starješine, pucnji i dernjava na dvorištu – sve se to slilo u
nevjerovatnu graju. I niko nije primijetio kako je Paljanicja kroz
sporedna vrata spretno iskočio na susjednu ulicu i pojurio
golubovskom štabu.
Pola sata kasnije u gradu se vodila prava bitka. Tišinu noći
prolamao je neprekidni prasak pušaka i brza paljba mitraljeza.
Potpuno ošamućeni, mještani su skakali iz svojih toplih postelja i
zurili kroz prozore.
Pucnjava se stišava, samo još na kraju grada čuje se
isprekidano, kao pasje lajanje, štektanje mitraljeza.
Boj se stišao. Počelo je da sviće …
*
Po gradu se širile glasine o programu. Doprle su one i u
jevrejske kućice, male, niske, s čkiljavim prozorima, koje su se
zgurile nad obronkom koji se proteže prema rijeci. U tim prljavim
krletkama, koje su se nazivale kućama, u nevjerovatnoj tjeskobi
živjela je jevrejska sirotinja.
U tipografiji, u kojoj je Serjoška Bruzžak radio već drugu
godinu, slagari i radnici bili su Jevreji. Serjoška se s njima potpuno
srodio. Kada se radilo protiv ugojenog i samozadovoljnog
gospodina Blumštajna, oni su se držali kao jedna porodica. Između
gazde i radnika u tipografiji neprekidno se vodila borba. Blumštajn
je gledao
kako bi što više zakinuo, što manje platio, i zato se već toliko
puta zatvarala štamparija po dvije i po tri nedjelje. Tipografi su
štrajkovali. Bilo ih je četrnaest. Serjoža je bio najmlađi, i on je po
dvanaest sati okretao točak štamparskog stroja.
A danas je Serjoža primijetio da su radnici nešto nemirni.
Posljenjih mjeseci štamparija je radila narudžbu za narudžbom
štampali su proglase »vrhovnog« atamana.
Tuberkulozni slagar Mendel pozva Serjošku u ugao. Gledajući
ga svojim tužnim očima, reče:
– Znaš li ti da će u gradu biti pogrom?
Serjoža ga začuđeno pogleda.
– Ne, ne znam.
Mendel položi na Serjoškino rame svoju suhu i žutu ruku i s
očinskim povjerenjem poče:
– Pogrom će biti, to je činjenica. Jevreje će mlatiti. Ja te pitam,
hoćeš li da pomogneš svojim drugovima u toj nesreći ili nećeš?
– Naravno da hoću, samo ako mognem. Kaži, Mendele, kako?
Slagari su slušali ovaj razgovor.
– Ti si dobar momak, Serjoža, mi tebi vjerujemo. Pa i tvoj otac je
radnik. Trči sada kući i pitaj oca da li on pristaje da u svoju kuću
sakrije nekoliko staraca i žena, a mi ćemo se već dogovoriti ko će se
kod vas skloniti. Porazgovaraj sa svojima kod koga bi se još mogli
skloniti. Zasada ovi banditi u Ruse ne diraju. Trči, Serjoža, malo je
vremena.
– Dobro, Mendele, možeš na mene računati, odmah ću ja do
Pavke i Klimke: njihovi će sigurno primiti.
– Pričekaj malo – uznemiri se Mendel. – Ko su to Pavka i
Klimka? Ti ih dobro poznaješ?
Serjoža uvjereno klimnu glavom:
– Kako da ne, to su moji drugovi: Pavka Korčagin, njegov brat je
bravar.
– A, Korčagin, – umiri se Mendel – znam ja njega, s njim sam u
jednoj kući stanovao. Njemu možeš. Trči, Serjoža, i dolazi što prije s
odgovorom.
Serjoža istrča na ulicu.
*
Pogrom je počeo treći dan poslije bitke Pavljukovog odreda sa
golubovcima.
Izgubivši u borbi oko dvadeset ljudi, razbijen i izbačen iz grada.
Pavljuk se povukao i zauzeo susjedno mjestance. Iste gubitke su
imali i golubovci.
Poginule su na brzinu odvezli na groblje i, pošto se time nije
moglo hvaliti, pokopali ih bez nekih osobitih počasti. Dva atamana
su se počepušala kao dva psa lutalice, i priređivati neku ceremoniju
bilo je sasvim neumjesno. Paljanicja je htio da priredi svečanu
sahranu i da Pavljuka proglasi crvenim banditom, ali se tome
usprotivio eserovski komitet, na čijem je čelu stajao pop Vasilije.
Noćni sukob u golubovskom odredu izazvao je nezadovoljstvo, a
naročito u Golubovoj pratilačkoj četi, koja je imala najviše mrtvih, i
da bi ugušio to nezadovoljstvo i podigao duh, Paljanicja je predložio
Golubu da se »olakša život«, kako se on cinički izražavao o
pogromu. Dokazujući Golubu neophodnost pogroma, on je
ukazivao na nezadovoljstvo u. odredu. Tada se pukovnik, koji nije
htio da pred svoju svadbu sa bifedžijinom kćerkom narušava mir u
gradu, pod prijetnjama Paljanicje ipak saglasio.
Doduše, ova operacija donekle je uznemiravala pana pukovnika
zbog njegovog stupanja u eserovsku partiju, jer se pribojavao da
neprijatelji opet ne počnu nepoželjne razgovore kako je pukovnik
Golub – pogromaš, i sigurno će pokušati da ga opanjkaju i kod
»vrhovnog« atamana. Ali zasada Golub je malo zavisio od
»vrhovnog«, jer se on, zajedno sa svojim odredom, snabdijevao na
sopstvanu odgovornost. Pa i sam »vrhovni« je predobro znao
kakva sve bratija kod njega služi, a i sam je za potrebe direktorije
tolika puta tražio novac od takozvanih rekvizicija, a što se ticalo
slave pogromaš, ona je o Golubu bila već prilično velika. Toj slavi on
bi mogao vrlo malo da doda.
Razbojništvo je počelo u rano jutro.
Varošica je bila utonula u sivu jutarnju maglu. Puste ulice, koje
su kao mokre platnene trake bez ikakvog reda okružavale isto tako
bez ikakva reda izgrađena jevrejska naselja, bile su potpuno mrtve.
Na poluslijepim prozorima bile su zavjese i kapci potpuno
zatvoreni.
Spolja je izgledalo da stanovnici ovih kvartova spavaju čvrstim
jutarnjim snom, ali u tim kućicma niko nije spavao. Čitave
porodice, potpuno obučene, pripremale su se za predstojeću
nesreću i sabijale se u neku malu sobu. Samo sasvim mala djeca, ne
shvatajući ništa od svega toga, spokojno su spavala na rukama
svojih majki.
Dugo je tog jutra Golubovog ađutanta Paljanicju budio
Salomiga, zapovjednik Golubove straže, crn, ciganskog lica, sa
plavim ožiljkom na obrazu od udarca sablje.
Teško se budio ađutant. Nikako nije mogao da se oslobodi ludog
sna. Još uvijek ga po grlu grebao cerekavi grbavi đavo koji ga svu
noć progonio i mučio. I kada je najzad podigao glavu, koja mu je
pucala od boli, shvatio je: to ga Salomiga budi.
– Ustaj već jednom, kolero prokleta – drmusao ga je za rame
Salomiga. – Kasno je već, treba da se počinje. Trebao si još više da
se napiješ!
Paljanicja se razbudi, sjede i, iskrivivši lice od žgaravice, ispljunu
gorku pljuvačku.
– Šta počinjali? – izbuljio je mutne oči. – Kako šta? Čifute da
kasapimo. Ne znaš, šta li?
Paljanicja se sjeti: ah, da, tako je, on je to sasvim zaboravio, juče
su se gadno napili u salašu, gdje se našao pan pukovnik sa svojom
vjerenicom i grupom svojih drugova ispičutura.
Da se izvuče iz grada za vrijeme pogroma, za Goluba je bila vrlo
zgodna stvar. Paljanicja će sve uraditi kako treba, a on može da
kaže kako se sve dogodilo u njegovom odsustvu i usljed nekog
nesporazuma. O, taj Paljanicja je veliki stručnjak kada se radi o
nekom »olakšavanju«!
On sasu sebi na glavu čitavu kofu vode i tako mu se vrati
sposobnost rasuđivanja. Uzmuva se po štabu dajući razna
naređenja.
Pratilačka četa već je bila na konjima. Da bi se izbjegle moguće
komplikacije, dovitljivi Paljanicja naredi da se postave straže koje
će odvojiti radničko naselje i stanicu od grada.
U bašti Leščinskog je postavljen mitraljez i okrenut prema putu.
U slučaju da radnici pokušaju da se umiješaju, oni će biti
dočekani mecima.
Kada su sve pripreme bile završene, ađutant i Salomiga su
skočili na svoje konje.
Kada su već krenuli, Paljanicja se sjetio:
– Stoj, umalo da ne zaboravih. Daj ovamo dvoja kola: Golubu
ćemo miraz da spremimo. Ho-ho-ho … Prvi plijen, kao i uvijek,
komandantu, a prva ženska, ha-ha-ha, meni, ađutantu. Razumiješ,
mamlaze mutavi?
Ovo posljednje odnosilo se na Salomigu.
On sijevnu na njega žućkastim okom.
– Biće za sve.
Krenuše drumom. Naprijed – ađutant i Salomiga, pozadi – bez
ikakvog reda, gomila pratilaca.
Jutarnja magla se razilazila. Kod jednospratnice sa zarđalom
firmom »Galanterijska trgovina Fuks« Paljanicja zateže uzde.
Njegova siva tankonoga kobila nemirno udari kopitom o kamen.
– Pa, s božijom pomoći, odavde ćemo i početi – reče Paljanicja
skačući na zemlju.
– Ej, momci, dolje s konja! – okrenu se pratnji, koja se skupila
oko njega. – Predstava počinje – objavi on. – Momci, po lubanjama
nikoga, za to će još biti vremena; ni ženskinje ne dirajte ako se već
sasvim ne prohtije, strpite se do večeras.
Jedan od pratilaca, kezeći jake zube, poče da protestuje:
– Kako to tako, gospodine kapetane, a šta ako one same
pristaju?
Svi okolo se grohotom zasmijaše. Paljanicja pogleda na toga s
oduševljenim odobravanjem.
– Pa, naravno, ako već pristaju, naprijed, to niko nema pravo da
ti zabrani.
Prišavši zatvorenim vratima trgovine, Paljanicja snažno udari
nogom po njima, ali jaka hrastova vrata se i ne zatresoše.
Nije trebalo odavde počinjati. Ađutant zađe za ugao i,
pridržavajući sablju rukom, uputi se prema vratima koja su vodila u
Fuksov stan. Za njim krenu i Salomiga.
U kući ih je bilo troje. Odmah su čuli topot kopita po kaldrmi, a
kada je topot prestao i kroz zid se čuli glasovi, njihova srca kao da
se otkidoše, a tijela obamriješe.
Bogati Fuks još juče je pobjegao iz grada zajedno sa svojim
kćerkama i ženom, a devetnaestogodišnju služavku Rivu, tihu i
zapostavljenu, ostavio je kod kuće da čuva njegovu imovinu. Da se
ne bi bojala u praznom stanu, on joj je predložio da dovede svoje
stare – oca i majku i da tu stanuju s njom do njegova povratka.
Lukavi trgovac je umirivao Rivu, koja se nećkala da ostane u kući,
da pogroma, možda, neće ni biti i da njih, kao sirotinju, neće ni
dirati. A kada se on vrati, on će joj pokloniti haljinu.
Sve troje su prisluškivali i nadali se: možda će ipak proći dalje,
možda su se prevarili, možda se nisu ni zaustavili pred njihovom
kućom, možda im se to samo tako učinilo. Ali, kap da je opovrgavao
sve njihove nade, začuo se tupi udarac u vrata radnje.
Stari Pesah, posrebrne glave i djetinjski uplašenih plavih očiju,
stojeći tako kod vrata koja su vodila u radnju, poče šapatom da se
moli. On se molio svemogućem Jehovi svom odanošću ubijeđenog
fanatika. Molio je Jehovu da odvrati nesreću od ovoga doma, a
starica, koja je stajala pored njega, zbog njegove molitve, nije mogla
odmah da razabere približavanje koraka.
Riva je pobjegla u najudaljeniju sobu i sakrila se za hrastov
ormar za posuđe.
Oštri i grubi udarac u vrata izazva grozničavu drhtavicu u tijelu
starca i starice.
– Otvaraj! – ču se jači udarac od prvoga i psovke razjarenih
ljudi.
Ali starčeva ruka nije imala snage da se podigne i okrene kuku.
Spolja zamlatiše kundacima. Zaključana vrata počeše da se
tresu i, popuštajući, počeše da prskaju.
Kuća se napuni naoružanim ljudima, koji počeše da pretresaju
svaki kut. Vrata koja su vodila u radnju razbiše udarcem kundaka.
Uđoše u radnju i skidoše mandale sa spoljašnih vrata.
Poče pljačkanje.
Kada su oboja kola bila do vrha natovarena tkaninama, obućom
i ustalim plijenom, Salomiga krenu u Golubov stan, a kada se
vraćao, čuo je divlji krik.
Paljanicja ostavi svoje da pljačkaju radnju, a on uđe u sobu. Sve
troje omi eri pogledom svojih zelenkastih i prodornih očiju. Reče
starima:
– Gubite se!
Ni otac ni mati ne pomakoše se.
Paljanicja koraci naprijed i lagano izvuče sablju iz korica.
– Mama! – kriknu kći potresnim glasom.
Ovaj krik je čuo i Salomiga.
Paljanicja se okrenu drugovima na ulazu i graknu kratko:
– Izbacite ih! – on pokaza na stare. A kada ih izguraše kroz
vrata, on reče pridošlom Salomigi: – Ti stoj ovdje kod vrata, a ja ću
sa djevojčicom da porazgovaram o nekim stvarčicama.
Kada je starac Pesah na krik svoje kćerke potrčao prema
vratima, teški udarac u grudi ga je odbacio sve do zida. Od bola
starcu stade dah, ali u taj trenutak stara i uvijek tiha Tojba kao
vučica ščepa Salomigu.
– Oj, pustite, šta vi radite!
Ona se trgala prema vratima, i Salomiga nije mogao da otkine
njene staračke prste koji su se grčevito urezali u njegovu kabanicu.
Kada dođe k sebi, Pesah joj pojuri u pomoć.
– Pustite, pustite! … O, kćeri moja!
Zajedno odgurnuše Salomigu s vrata. On bijesno trže nagan iza
pojasa i okovanom drškom udari po sijedoj glavi. Pesah pade bez
glasa.
A iz sobe se prolamalo Rivino vrištanje.
Kada su izbezumljenu Tojbu izvukli na ulicu, ulica je odjeknula
neljudskom kuknjavom i molbama za pomoć.
Lelek u kući prestade.
Izišavši iz sobe, ne gledajući na Salomigu, koji je već bio uhvatio
za kvaku, Paljanicja ga zaustavi:
– Ne ulazi – zagušila se: ja sam je malo jastukom pokrio – i,
koračivši preko mrtvog Pesaha, ugazi u tamnu gustu tečnost.
– Nekako je blesavo počelo – procijedi on izlazeći na ulicu. Za
njim ćutke krenuše i ostali. Iza njih su na sobnom podu i
stepenicama ostajali krvavi otisci nogu.
U gradu je već počelo rasulo. Među pljačkašima izbijale su
zvjerske tuče oko podjele plijena, ponegdje su čak sablje potezali.
Gotovo svuda se vidjelo pesničenje.
Iz pivnice su na kaldrmu kotrljali veliku pivsku burad.
Onda su počeli da haraju po kućama.
Niko se nije suprotstavljao. Prevrtali su po sobama, zirkali po
uglovima i odlazili natovareni, ostavljajući za sobom gomile
razbacanih krpa i perje iz rasporenih jastuka. Prvog dana su bile
samo dvije žrtve: Riva i njen otac. Ali predstojeća noć je nosila sa
sobom pogibiju.
Do večeri se sav taj raznobojni čopor šakala do bezumlja
iznapijao. Sada su ti opijeni petljurovci samo čekali noći.
Noć im je dala odriješene ruke. U crnoj pomrčini lakše je
zgnječiti čovjeka: čak šakal voli noć, a i on napada samo
bespomoćne.
Mnogi nikada neće zaboraviti te dvije strašne noći i tri dana.
Koliko je unakaženih i uništenih života, koliko je mladih glava
osijedjelo u tim krvavim časovima i koliko je samo suza proliveno! I
teško je reći da li su bili sretniji oni koji su ostali živi, ali s teškim
bolom u duši i neizdrživim mukama zbog sramote i poniženja koje
nikada neće saprati, s neizrecivom tugom zbog nepovratno
izgubljenih najbližih i najdražih! Sada već ravnodušna prema
svemu, po tijesnim sokačićima, u smrtnim grčevima zabačenih
ruku. ležala su mlada djevojačka tijela – izmučena, iznakažena i
zgrčena.
I samo u kućici kovača Nauma, koja se nalazila pored potoka,
šakali, koji su se bacili na njegovu mladu ženu, naišli su na žestok
otpor. Pun snage, dvadeset četverogodišnji atlet-kovač, svojim
čeličnim mišicama stupio je u obranu svoje drugarice.
U toj maloj kući, u jezivoj kratkoj borbi, kao dvije trule lubenice.
razletjele su se dvije petljurovske glave. Strašan u svom gnjevu na
smrt osuđenog, kovač je razjareno branio dva života, i dugo su
odjekivali pucnji pored potoka, gdje su se zbili golubovci kada su
osjetili opasnost. Kada je došao posljednji metak na red, Naum ga
ispali u Saru, a sam, s uperenim bajonetom, jurnu u susret smrti.
Već na prvoj stepenici pade pokošen olovnim gradom, i teškim
tijelom pade na zemlju.
Na uhranjenim konjima u grad su stigli snažni seljaci iz obližnjih
sela i tovarili na kola sve što im se svidjelo; u pratnji svojih sinova i
rođaka iz golubovskog odreda, oni su žurili kućama kako bi do
mraka dva-tri puta stigli do sela i natrag.
Serjoža Bruzžak, koji je zajedno sa svojim ocem sakrio u
podrum i na tavan polovinu drugova iz tipografije, preko bašte se
vraćao u svoje dvorište. Upravo u tom trenutku on je ugledao
čovjeka koji je bježao drumom.
U dugačkom iskrpljenom kaputu, bez kape, sa smrtno
užasnutim licem, razmahujući rukama i zadišući se, bježao je neki
stari Jevrejin. Sustižući ga i sagnuvši se da bi mu zadao udarac, za
njim je na sivom konju jurio petljurovac. Čuvši topot kopita već za
samim leđima, starac podiže ruke da bi se nekako zaštitio. Upravo
u tom trenutku Serjoška iskoči na put, baci se prema konju i svojim
tijelom zaštiti starca.
– Ne diraj ga, razbojniče, pseto!
Ne htijući da zadržava zamah sablje, konjanik pljoštimice udari
sabljom po dječakovoj plavokosoj glavi.
 GLAVA PETA

Crveni su uporno potiskivali jedinice »vrhovnog« atamana

Petljure. Golubov puk je bio pozvan na front. U gradu je ostala
nevelika pozadinska zaštitnica i komanda.
Ljudi su živnuli. Koristeći se privremenim zatišjem, jevrejsko
stanovništvo je sahranjivalo ubijene i u kućercima jevrejskih
kvartova ponovo se javljao život.
U tihe večeri čula se potmula grmljavina. Negdje nedaleko
vodila se borba.
U potrazi za poslom, željezničari su se razilazili po selima.
Gimnazija je zatvorena.
U gradu je objavljeno ratno stanje.
*
Neprovidna, tamna noć.
U takvoj noći ni širom otvorene zjenice ne mogu savladati
pomrčinu, i ljudi se kreću nasumce i pipajući, izlažući se opasnosti
da slome vrat u prvom jarku.
Palančani već znaju: u takvoj noći najbolje je – sjedi kod kuće i
ne pali svjetla. Svjetlo može da primami neželjenog gosta. U mraku
je najbolje i najmirnije. Ali postoje i ljudi koji nikada nemaju mira.
Pa neka šalabazaju, samozadovoljnom palančaninu nije do njih
stalo. On sam nikuda iz kuće neće. Budite uvjereni, nikuda se
maknuti neće.
Upravo kroz takvu noć probijao se jedan čovjek.
Kada je nekako stigao do kućice Korčagina, on oprezno pokuca
u prozor; ne dobivši odgovora, pokuca opet, sada jače i upornije.
 Pavka je sanjao: neko čudnovato stvorenje, nimalo slično
čovjeku okreće na njega mitraljez; on pokušava da pobjegne, ali
nema kuda, a mitraljez tako strašno štekće.
Staklo zveči od upornog kucanja.
Pavle skoči iz postelje, priđe prozoru i pokuša da vidi ko to
kuca, ali, osim nejasne sjene, ništa nije mogao da vidi.
Pavle je bio sam kod kuće. Mati je otputovala kćerci, čiji je muž
radio kao mašinista u fabrici šećera. Artjom je kovao u susjednom
selu, i čekićem zarađuje da bi se prehranio.
Samo je Artjom mogao kucati.
Pavle odluči da otvori prozor.
– Ko je to? – dahnu on u mrak.
Za prozorom se pomače neka prilika, i grubi, prigušeni glas
odgovori:
– Ja sam, Žuhraj.
Na prozorsku dasku spustiše se dvije ruke i u visini Pavlovog
lica izraste iz mraka Fjodorova glava.
– Došao sam da prenoćim kod tebe. Primaš li, braco? – šapnu
Žuhraj.
– Pa, naravno – prijateljski odgovori Pavle. – Zar još treba da se
pita? Ulazi pravo kroz prozor.
Teško Fjodorovo tijelo provuče se kroz prozor.
Zatvarajući prozor, Fjodor se malo zadrža.
Stajao je i prisluškivao, a kada se mjesec pojavi iza oblaka i
osvijetli put, on ga pažljivo osmotri, a onda se okrete Pavlu.
– Da nećemo probuditi mamu? Vjerovatno već spava?
Pavle mu reče da u kući osim njega nikoga nema, i mornar se
odmah osjeti slobodnije i poče glasnije:
– Braco, ti strvinari zbiljski su natisli za mnom. Hoće da se
obračunaju za posljednje događaje na stanici. Da su naša braća bila
složnija, mogli smo za vrijeme pogroma da ovim razbojnicima
priredimo dobar prijem. Ali, razumiješ, ljudi se još ne odlučuju da
pođu u vatru. Propade stvar. Sada me ganjaju. Dva puta sam bio u
klopci. Danas umalo da nisam zaglavio. Prilazim, razumiješ, kući,
naravno, sa zadnje strane, zaustavim se kod šupe. Gledam: u bašti
neko stoji, pribio se uz drvo, ali ga bajonet izdade. A ja ti, razumije
se, vjetar uhvatio. I, evo, tebi sam dobatrgao. Ovdje ću da se
usidrim nekoliko dana. Ti se nećeš protiviti? E, pa dobro je.
Otpuhujući, Žuhraj skide zablaćene čizme.
Pavle se obradovao Žuhrajevom dolasku. U posljednje vrijeme
centrala nije radila, i Pavlu je dosadilo da bude sam u praznom
stanu.
Legli su da spavaju. Pavle je odmah zaspao, a Fjodor je još dugo
pušio. Podigavši se s kreveta, tiho koračajući bosim nogama, priđe
prozoru. Dugo je gledao napolje, a onda se vrati u krevet. Pobijeđen
umorom, odmah zaspa. Njegova ruka, zavučena pod jastuk, ležala
je na teškom revolveru grijući ga svojom toplinom.
Neočekivani Žuhrajev noćni dolazak i zajednički život s njim u
toku ovih osam dana za Pavla su bili vrlo značajni. Prvi put je od
mornara čuo tako mnogo uzbudljivog, važnog i novog, i ovi dani za
mladog ložača postali su sudbonosni.
Pritiješnjen, kao u mišolovci, dvjema zasjedama i prinudnim
besposličarenjem, mornar je prenosio na Pavla, koji je gutao svaku
njegovu riječ, sav oganj svoga bijesa i žestoke mržnje prema »žuto-
plavim« zlotvorima.
Žuhraj je govorio jasno, razumljivo i prostim jezikom. Kod njega
nije bilo ničeg neriješenog. Mornar je dobro znao svoj put, i Pavle je
počeo shvatati da čitavo to klupko raznih partija s lijepim nazivima:
socijalisti revolucionari, socijaldemokrati, poljska partija socijalista,
nije ništa drugo nego zakleti neprijatelj radnika, i da je jedino
revolucionarna, nepokolebiva partija koja se bori protiv svih
bogataša – Boljševička partija.
Ranije je o tom pitanju u njegovoj glavi bila potpuna zbrka.
 I krupna ljudeskara, ubijeđeni boljševik, lica ogrubjela u
morskim burama, član RSDRP4 od hiljadu devetsto petnaeste,
baltički mornar Fjodor Žuhraj pričao je mladom ložaču, koji je kao
omađijan gledao u njega, svu tešku i surovu istinu života.
– Ja sam ti, bratac moj, u djetinjstvu bio isto nešto kao ti –
pričao je on. – Nisam znao kuda ću sa snagom, u meni je ključala
nepokorna priroda. A živio sam ti ja u velikoj bijedi. Gledam ti tako
na site i nagizdane gospodske sinčiće, i mržnja me spopada. Često
sam ih mlatio onako neštedimice. Ali od toga nisam imao ništa,
osim degeneka od oca. Sam se tući – ne prekroji života. A ti,
Pavluša, imaš sve što je potrebno da postaneš dobar borac za
radničku stvar, samo, eto, premlad si još, a i klasnu borbu vrlo
slabo razumiješ. Ali ja ću tebi, bratac si moj, pokazati pravi put, jer
ja tvrdo znam: od tebe će biti koristi. Mlakonja i zalizanih ne trpim.
Sada je na čitavoj zemlji buknuo požar. Ustali su robovi i oni stari
život moraju da gurnu na morsko dno. Ali za to su potrebna hrabra
braća, a ne mamine maze, potrebni su čvrsti ljudi, ljudi koji ne bježe
od borbe, kao što bubašvaba od svjetla bježi, nego se tuku
nemilosrdno i nepoštedno.
On snažno udari šakom po stolu i ustade. Namrgođen i zabivši
ruke u džepove, zakorača po sobi.
Fjodora je mučilo besposličarenje. Vrlo je žalio šta je ostao u
ovoj palanci i, smatrajući da je njegov dalji boravak ovdje potpuno
beskoristan, čvrsto je odlučio da se kroz front probije u susret
crvenim odredima.
U gradu je ostajala grupa od devet članova Partije, i trebalo je da
oni produže rad.
»Vi ćete moći i bez mene, ja više ne mogu da sjedim skrštenih
ruku. Dosta je, i tako sam izgubio deset mjeseci«, sav uzbuđen,
jedio se Žuhraj.
– Šta si ti, Fjodore? – upitao ga jednom Pavle.
Žuhraj ustade, gumu ruke u džepove.
 – Zar ti ne znaš šta sam? reče on ne shvativši odmah pitanja.
– Ja mislim, šta si: boljševik ili komunist? – tiho odgovori Pavle.
Žuhraj prasnu u smijeh i u šali se lupi po širokim grudima
zategnutim prugastom majicom.
– Bratko, pa to je bar jasno! To je isto tako jasno kao što je jasno
da je boljševik i komunist jedno te isto. – Najednom se uozbilji: –
Pošto ti razumiješ tu stvar, onda zapamti – o tome nikome i nigdje
ne smiješ govoriti ako ne želiš da mi crijeva prospu. Razumiješ?
– Razumijem – uvjereno odgovori Pavle.
Napolju se začuše glasovi, i vrata se otvoriše bez prethodnog
kucanja. Žuhrajeva ruka hitro kliznu u džep, ali se odmah povuče
otuda. Oslabio, blijed i povezane glave, u sobu je ušao Serjoža
Bruzžak, a za njim Valja i Klimka.
– Zdravo, vraže! – smiješeći se, Serjoža pruži ruku Pavki.
– Utroje smo došli tebi u goste. Valja me ne pušta samog, boji
se. A Klimka opet Valju ne pušta samu, i on se boji. Iako je riđast,
ipak zna koga je kuda opasno puštati samog.
Valja mu u šali dlanom zatvori usta.
– Razbrbljao se – zasmijala se ona. – On danas Klimki mira ne
da.
Pokazujući svoje bijele zube, Klimka se dobroćudno smijao.
– Šta ćeš mu kad je čovjek bolestan!? Tikva mu je naprsla pa
svašta bulazni.
Svi prasnuše u smijeh.
Serjoža, koji se još nije oporavio od udarca, sjede na Pavkin
krevet, i uskoro među prijateljima poteče živahan razgovor. Uvijek
veseo i bodar, Serjoža je sada, smiren i utučen, pričao Žuhraju kako
ga je petljurovac udario sabljom.
Žuhraj je poznavao sve Pavkine goste, toliko je puta bio kod
Bruzžaka. Njemu se dopadali ovi mladi ljudi, koji još nisu našli
svoga puta u vrtlogu borbe, ali koji su tako jasno izražavali težnje
svoje klase. I on je pažljivo slušao njihovo pričanje o tome kako su
pomagali da se kod njih sakriju jevrejske porodice i kako su ih
spašavali od pogroma. Te večeri Žuhraj je mnogo govorio o
boljševicima, o Lenjinu, i svakom od njih pomogao da shvati
suštinu događaja.
Kasno uveče Pavle je ispratio svoje goste.
Žuhraj je uveče izlazio i vraćao, se kasno noću. Pred odlazak se
dogovarao sa drugovima o njihovom radu.
Ove noći Žuhraj se nije vratio. Kada se Pavle ujutro probudio,
vidio je prazan krevet.
Obuzet nekim nejasnim predosjećaj em, Korčagin se hitro obuče
i izađe iz kuće. Zaključavši stan i ostavivši ključ na ugovoreno
mjesto on se uputi Klimki nadajući se da će kod njega saznati
štogod o Fjodoru. Klimkina majka, omalena, široka i ospičava lica,
prala je rublje i na Korčaginovo pitanje da li ona zna gdje je Fjodor,
odgovori odsječno:
– Zar ja nemam drugog posla nego da gledam za tvojim
Fjodorom? Radi njega, nezgrapčine takvog, kod Zozulihe su čitavu
kuću prevrnuli. A tebi, radi čega treba? Kakvo je to društvo? Našli
se prijatelji: Klimka, ti… – ona je srdito gnječila rublje.
Klimkina mati imala je i oštar jezik i bila je čangrizava.
Od Klinike Pavka krenu Serjoži. Ispriča mu šta ga brine. Valja se
odmah umiješa u razgovor:
– A šta se ti sekiraš? Možda je ostao kod svojih poznanika – ali
u njenom glasu nije bilo uvjerenosti.
Pavlu se nije sjedilo, bez obzira na nagovaranja da ostane na
ručku, on je pošao kući jer se nadao da će tamo zateći Žuhraja.
Na žalost vrata su bila zaključana. S teškim osjećajem u duši on
zastade: nije mu se išlo u prazan stan.
Razmišljajući tako, nekoliko minuta je postajao u dvorištu.
Gonjen nekom nejasnom pobudom, pođe u šupu. Popevši se pod
krov i raščistivši mreže paučine, iz tajnog skrovišta izvuče u krpe
zavijeni teški »manliher«.
Izišavši iz šupe, s uzbuđenjem osjećajući u džepu težinu
revolvera, pođe na stanicu.
O Žuhraju ništa nije saznao. Vraćajući se pored poznatog
šumarevog salaša, Pavle uspori korak. S nejasnom nadom gladao je
u mimo salaša, okrenu se i pogleda baštenske staze pokrivene
potamnjelim prošlogodišnjim lišćem. Zaboravljena i zapuštena
izgledala prozore, ali ni u bašti ni u kući nikoga nije bilo. Kada je
prošao je čitava bašta. Vidjelo se da tu već odavno nisu poslovale
ruke brižljivog domaćina, i od te usamljenosti i tišine velike stare
kuće Pavle postade još tužniji.
Posljednja svađa sa Tonjom bila je ozbiljnija od svih pređašnjih.
To se dogodilo sasvim neočekivano, gotovo prije mjesec dana.
Lagano koračajući prema gradu i zabivši ruke u džepove, Pavle
se sjećao kako je izbila ta razmirica.
Prilikom jednog slučajnog susreta na putu, Tonja ga pozvala da
dođe kod nje.
– Tata i mama odlaze kod Boljšinskih na imendan. Sama ću biti
kod kuće. Dođi, Pavluša, zajedno ćemo čitati vrlo interesantnu
knjigu Leonida Andrejeva – »Šaška Ziguljov«. Ja sam je već
pročitala, ali ću je s tobom rado još jednom pročitati. Lijepo ćemo
provesti veče. Hoćeš li doći?
Ispod bijele kape, koja je pridržavala gustu kestenjastu kosu, na
Korčagina su s očekivanjem gledale njene krupne oči.
– Doći ću.
I oni su se rastali.
Pavle je požurio svojim mašinama. Dok je mislio na to kako će
čitavo veče provesti u Tonjinom društvu, činilo mu se da su i
njegove peći gorjele jače i cjepanice pucketale veselije.
Kada je te večeri pokucao na vrata, Tonja mu je otvorila, ali je
bila nekako zbunjena.
– Pavluša, imam goste. Nisam ih očekivala. Ali ti nemoj da ideš.
 Spremajući se da pođe, Korčagin se okrenu.
– Ulazi, – ona ga uhvati za rukav – njima će biti korisno da se s
tobom upoznaju – i, obuhvativši ga rukom, ona ga povede kroz
trpezariju.
Ulazeći u svoju sobu, ona se obrati mladim gostima i, smiješeći
se, reče:
– Vi se ne poznajete? Moj prijatelj Pavle Korčagin.
Oko malog stola na sredini sobe sjedili su: Liza Suharko,
ljepuškasta crnka s kapricioznim usnama i koketnom frizurom
gimnazistikinje, zatim neki Pavlu nepoznat dugajlija u urednom
crnom kaputu, sa zalizanom i briljantinom namazanom kosom i
sivim očima punim dosade. A među njima, u kicoškoj gimnazijskoj
bluzi, Viktor Leščinski. Zapravo, njega je Pavle prvog primijetio čim
je Tonja otvorila vrata.
I Leščinski je odmah poznao Korčagina. Njegove tanke
streličaste obrve začuđeno se izviše.
Pavle je nekoliko sekundi stajao kod vrata ne skidajući
prodornog neprijateljskog pogleda s Viktora. Tonja požuri da
prekine ovo nelagodno ćutanje, pa pozva Pavla da uđe i, obraćajući
se Lizi, reče.
– Da te upoznam.
Znatiželjno razgledajući novog gosta, Liza se digla.
Pavel se naglo okrenu i brzo zakorača kroz polutamnu trpezariju
prema izlazu. Tonja ga stiže na terasi i uzbuđeno uhvati za rame.
– Zašto si otišao? Pa ja sam naročito htjela da se oni upoznaju s
tobom.
Ali Pavle joj skide ruke sa svojih ramena i oštro odgovori:
– Zašto da me izlažeš pred tom ništarijom! S takvim društvom
ja ne mogu da sjedim. Možda su oni tebi i prijatni, ali ja ih mrzim.
Da sam znao da ti s njima prijateljuješ, ne bih ti nikada ni blizu
prišao.
 Uzdržavajući negodovanje, Tonja ga prekide:
– Ko je tebi dozvolio da tako sa mnom razgovaraš? Ni ja tebe
nisam pitala ko tebi. dolazi i s kim ti prijateljuješ.
Spuštajući se stepenicama u baštu, Pavle joj oštro dobaci:
– Pa neka ti i dalje dolaze, ali mene više nećeš vidjeti – i potrča
prema vratnicama.
Od te večeri nije se više vidio s Tonjom. Za vrijeme pogroma,
kada je Pavle zajedno sa monterom sakrivao u centrali jevrejske
porodice, zaboravio je na svađu sa Tonjom, ali danas najednom mu
se opet prohtjelo da se vidi s njom.
Nestanak Žuhraja i usamljenost koja ga je očekivala u stanu
teško su na njega djelovali. Siva i neravna linija druma, još mokra
od proljetnog blata, skretala je udesno.
Iza oguljene i na sam drum isturene kuće spajala su se dva puta.
Na raskršću, upravo kod razbijenog kioska, sa polomljenim
vratima i prevrnutom firmom »Prodaja mineralne vode«, Viktor
Leščinski se opraštao od Lize.
Zadržavajući njenu ruku u svojoj, uporno joj je gledao u oči.
– Vi ćete doći? Nećete prevariti?
Liza je koketno odgovorila:
– Doći ću, doći, čekajte.
Udaljavajući se, ona mu se smiješila čeznutljivim smeđim očima,
koje su mnogo obećavale.
Prošavši desetak koraka, Liza ugleda kako iza okuke na drum
izađoše dva čovjeka. Naprijed je išao dežmekasti radnik, širokih
grudi, u raskopčanom kaputu, ispod koga se vidjela prugasta
majica, sa crnim, nabijenim na čelo kačketom i tamnoplavom
modricom ispod oka.
On je koračao čvrsto na svojim malo povijenim nogama,
obuvenim u kratke žute čizme.
Tri koraka iza njega, gotovo upirući bajonetom u njegova leđa,
išao je petljurovac u sivoj ukrajinskoj kabanici sa dvjema
fišeklijama o pojasu.
U potiljak uhapšenog zurila su, ispod kosmate šubare, dva
prižmirena oprezna oka. Žuti od pušenja, brkovi su bili narogušeni.
Liza uspori korak, pređe na drugu stranu puta. Odmah iza nje
na put izađe Pavle.
Skrećući kući, on takođe ugleda ono dvoje na putu.
Noge mu u zemlju propadoše. Poznao je Žuhraja.
»Eto zašto se nije vratio!«
Žuhraj se približavao. Korčaginovo srce počelo je da tuče nekom
strašnom snagom. Misli su jurile jedna za drugom i nemoguće je
bilo uhvatiti ih i srediti. I previše je malo vremena bilo za
odlučivanje. Jedno mu je bilo jasno: Žuhraj je izgubljen.
Gledajući u te dvije prilike, koje su mu se približavale, Pavle se
izgubi u kolopletu, osjećanja koja ga obuzeše.
»Šta da se radi?«
U posljednjem trenutku sjeti se: u džepu je revolver. »Čim
prođu pored mene, pucaču u leđa tome s puškom i tada – Fjodor je
slobodan.« Trenutna odluka prekide kovitlac misli. Do boli čvrsto
steže zube. Upravo juče Fjodor mu je govorio:
»Ali za tu stvar su potrebni smjeli ljudi…«
Pavle brzo pogleda nazad. Ulica prema gradu bila je pusta. Na
njoj ni žive duše. Ispred njih žurila je da prođe neka žena u
kratkom proljetnom kaputu. Ona neće smetati. Pobočnu ulicu, tu
iza raskršća, nije mogao vidjeti. Samo daleko, na putu prema
stanici, vidjeli su se ljudi.
Pavle priđe ivici puta. Žuhraj ga ugleda kada je bio od njega
svega nekoliko koraka.
Jednim okom baci na njega pogled. Zadrhtaše guste obrve.
Poznao ga je, i od neočekivanosti uspori korak! Njegova leđa
udariše na vrh bajoneta.
 – Ej, ti, makni, kundakom ću da te raspalim! – proguli se stražar
piskavim glasom.
Žuhraj razvuče korak. Htio je nešto reći Pavlu, ali se uzdrža i
kao u znak pozdrava mahnu mu rukom.
Pazeći da ne privuče pažnju riđeg brkajlije, Pavle popuštajući
pored sebe Žuhraja Pavle se okrenu u stranu kao da ga se uopšte
nije ticalo to što se događa.
Ali u glavi je svrdlala trepetna misao: »Ako pucam u brkajliju pa
promašim, metak može pogoditi Žuhraja …«
Ali zar je bilo vremena da se misli kada je petljurovac već bio
pored njega?
I dogodilo se ovako: u trenutku kada se stražar našao uporedo s
njim, sasvim neočekivano, Korčagin se baci, zgrabi pušku na njemu
i naglim pokretom je trže prema zemlji.
Bajonet cilikavo zagreba po kamenu.
Petljurovac nije očekivao tako nešto, za trenutak je bio
ošamućen, ali se odmah pribra, i svom snagom trže pušku prema
sebi.
Navalivši se čitavim tijelom na pušku, Pavle je zadrža pod
sobom. Odjeknu pucanj. Metak udari u kamen, fijuknu i zabi se u
jarak.
Čuvši pucanj, Žuhraj odskoči u stranu i okrenu se. Kao
pomahnitao, stražar je trgao pušku iz Pavlovih ruku. Okretao je
pušku i zavrtao ruke mladiću. Ali Pavle puške nije puštao. Tada
razjareni petljurovac jednim naglim pokretom obori Pavku na
zemlju. Ali ni ovaj pokušaj nije uspio. Padajući na kaldrmu, Pavle je
povukao za sobom i stražara, i nije bilo sile koja bi ga u tom
trenutku primorala da ispusti oružje.
U dva skoka Žuhraj se nađe pored njih. Širokim zamahom
željezna šaka lupi po glavi stražara i, samo trenutak kasnije,
otrgnut od Korčagina, koji je ležao na zemlji, i dobivši još dva teška
udarca po licu, petljurovac se kao vreća svali u jarak.
 Te iste snažne ruke podigoše Pavla sa zemlje i uspraviše ga.
*
Nalazeći se već oko stotinu koraka od raskrsnice, Viktor je išao
dalje zviždućući »Žena je varljiva«. Još uvijek je bio pod utiskom
susreta sa Lizom i njenog obećanja da će sutra doći na sastanak kod
zapuštene fabrike.
Među upornim udvaračima gimnazije o Lizi Suharko su kružili
glasovi kao o djevojci slobodnoj u pitanjima ljubavi.
Drzoviti i uobraženi Semjon Zalivanov jednom se pohvalio
Viktoru da je imao Lizu. I mada Leščinski nije baš mnogo vjerovao
Sjomki, ipak je za njega Liza bila interesantan i primamljiv objekt; i
zato je odlučio da sutra sazna da li je Zalivanov govorio istinu.
»Samo ako dođe, odlučan ću da budem. Ta ona dozvoljava da je
ljube. A ako Sjomka ne laže …« Njegova misao se prekinu. On se
skloni i propusti dva petljurovca. Jedan od njih je jahao na kusom
konjčetu i mahao kablicom od cerade – očevidno je išao da napoji
konja. Drugi, u kratkom seljačkom ogrtaču i širokim šalvarama,
držeći se za koljeno jahača, pričao mu je nešto veselo.
Propustivši ih, Viktor je htio da krene dalje, ali ga na putu
zaustavi pucanj. Kada se okrenu ugleda kako jahač trže uzde i
pojuri u pravcu pucnja. Pridržavajući sablju, i drugi je pojurio za
njim.
Leščinski potrča za petljurovcima, i kada je već bio blizu druma,
on ču i drugi pucanj. Kao pomahnitao, iza okuke na Viktora naletje
konjanik. Udarajući konja nogama i kablicom od cerade, uskoči u
prvu kapiju i povika petljurovcima u dvorištu.
– Momci, na oružje, ubiše našega!
Već sljedećeg trenutka iz dvorišta istrča nekoliko ljudi
škljocajući zatvaračima.
Uhapsiše Viktora.
Na putu se sakupilo nekoliko ljudi. Među njima Liza, koju su
zadržali kao svjedoka.
 Kada su pored nje protrčali Žuhraj i Korčagin, ona je od straha
stala kao ukopana. Bila je zapanjena kada je vidjela da je mladić koji
je napao na petljurovca bio onaj isti s kojim ju je Tonja htjela da
upozna.
Jedan za drugim, oni su preskočili ogradu nečijeg salaža i tog
istog trenutka je na put izjurio konjanik. Ugledavši Žuhraja kako
bježi s puškom i stražara kako se napreže da se podigne sa zemlje,
on potjera konja prema ogradi.
Žuhraj se okrenu, podiže pušku i opali na njega. Konjanik
ustuknu i okrenu nazad.
Teško mičući razbijenim usnama, stražar je ispričao šta se
dogodilo.
– Mazgove jedan, kako si mogao ispred nosa pustiti
zatvorenika? Zato ćeš dobiti dvadeset i pet po turu.
Stražar se ozlojeđeno obrecnu.
– Mnogo si pametan, vidim. Pustio ispred nosa! Ko je znao da će
se ona strvina kao bijesna baciti na mene?
I Lizu su ispitivali. Ona je ispričala isto što i stražar, ali je sakrila
da poznaje napadača.
Ipak su ih odveli u komandu.
Tek uveče, po komandantovom naređenju, bili su. pušteni.
Komandant se čak ponudio da Lizu lično otprati do kuće. Ona je
to odbila. Komandant je zaudarao na votku i njegova ponuda nije
obećavala ništa dobro.
Viktor ju je pratio.
Do stanice je bilo daleko i, idući pod ruku s Lizom, Viktor se
radovao ovom slučaju.
– A znate li vi ko je oslobodio zatvorenika? – upita Liza kada se
približavala kući.
– Ne, odakle bih mogao znati!
– Sjećate li se nedavne večeri kada je Tonja htjela da nas upozna
s onim mladićem?
Viktor zastade.
– S Pavlom Korčaginom? – izusti on začuđeno.
– Da, čini mi se, zove se Korčagin. Sjećate se, otišao je tako
čudnovato? To je, eto, bio on.
Viktor je stajao zabezeknut.
– Da se vi ne varate?
– Ne, ja sam predobro zapamtila njegovo lice.
– A zašto vi to niste rekli komandantu?
Liza poče da negoduje:
– Zar mislite da ja mogu napraviti takvu podlost?
– Šta vi zapravo smatrate podlošću? Vi smatrate da je podlo reći
ko je napao stražara?
– A vi smatrate da je pošteno? Vi ste zaboravili šta oni rade.
Znate li vi koliko je u gimnaziji jevrejsike siročadi? I vi hoćete da im
ja još kažem za Korčagina? Hvala lijepo, nisam se tome od vas
nadala.
Leščinski nije očekivao takav odgovor. Pošto mu nije išlo u
račun da se svađa s Lizom, on pokuša da skrene razgovor na drugo.
– Lizo, zašto se ljutite, ja se samo šalim. Nisam znao da se tako
čvrsto pridržavate nekih principa.
– Slaba vam je to šala – Liza odgovori suho.
Opraštajući se od nje pred kućom, Viktor upita:
– Lizo, vi ćete doći?
– Ne znam – odgovori ona neodređeno.
Idući prema gradu, Viktor je razmišljao: »E, ako vi, madmoazel,
smatrate da je tako nešto nepošteno, moje mišljenje je sasvim
drugačije. Naravno, meni je potpuno svejedno ko je koga
oslobađao.«
Njemu, poljskom plemiću, bili su odvratni i jedni i drugi. Bez
obzira na sve uskoro će ovamo doći poljski legioni, i tek će to biti
prava vlast, prava plemićka, poljska vlast.
Ali, evo, u ovom slučaju postoji mogućnost da se uništi hulja
Korčagin. I oni će brzo da mu odvrnu glavu.
Viktor je sam ostao u gradiću. Živio je kod tetke, žene vice-
direktora fabrike šećera. A otac, mati i Neli već odavno su živjeli u
Varšavi, gdje je Sigismund Leščinski zauzimao istaknut položaj.
Došavši do komande, Viktor uđe kroz otvorena vrata.
Nije prošlo dugo, i on je u pratnji četiri petljurovca prošao u
pravcu kuće Korčagina.
Pokazujući na osvijetljeni prozor, on reče tiho:
– Evo, ovdje je – i, obrativši se potporučniku koji je stajao pored
njega, upita: – Ja sada mogu da idem?
– Izvolite samo. Mi ćemo se i sami snaći. Hvala na usluzi.
Viktor brzo zakorača duž trotoara.
*
Dobivši posljednji udarac u leđa, Pavle se ispruženim rukama
dočeka na zid mračne sobe u koju su ga uveli. Napipavši nešto
slično drvenom ležaju, on sjede, izmučen, isprebijan i utučen.
Uhapšen je kada to nije ni očekivao. »Kako su mogli za mene
saznati petljurovci? Ta niko me nije vidio. Šta će sada da bude?
Gdje je Žuhraj?«
On se od mornara rastao u Klimkinoj kući. Pavle je otišao
Serjoški, a Žuhraj je ostao da čeka veče da se izvuče iz grada.
»Dobro je što sam revolver sakrio u vranino gnijezdo« – pomisli
Pavle. »Da su našli revolver, sa mnom bi bilo gotovo. Ali kako su to
za mene saznali?« mučilo ga ovo zagonetno pitanje.
Slabo su se petljurovci okoristili imovinom Korčaginih. Odijelo i
harmoniku brat je odnio u selo. Mati je odvezla svoje sanduče i,
mada su petljurovci prekopali sve uglove, nisu gotovo ništa našli.
Ali put od kuće do komande Pavle neće lako zaboraviti. Nebo
oblačno, pomrčina da se prst pred okom ne vidi, a s obje strane
nemilosrdni udarci u slabine i leđa, i on batrga kao u nesvjestici, u
stanju neke čudne otupjelosti.
S one strane vrata čuju se glasovi. U susjednoj sobi je straža
komande. Pod vratima blistava traka svjetlosti. Korčagin se diže i,
krećući se duž zida, pipajući, obiđe sobu. Prema ležaju napipa
prozor sa jakom rešetkom. Prodrmusa je – čvrsto je ugrađena. Vidi
se, ovdje je ranije bila ostava.
Doteturavši do vrata, zastade, posluša. Lagano pritište kvaku.
Vrata odvratno škripnuše.
– Poganija nepodmazana! – opsova Pavle.
Kroz uski otvor vrata ugleda na kraju drvenog ležaja nečije
skorušene noge s raskrečenim prstima. Još jedan lak pritisak na
kvaku, i vrata sada zaškripaše bez ikakva ustezanja. S ležaja se
podiže neka sanjiva i razbarušena prilika i, čitavom šakom zvjerski
češući vašijivu glavu, poče da grdi. Kada je grubo i jednolično
psovanje bilo završeno, raščupana prilika proteže ruku do puške
pored glave i bezosjećajno otegnu:
– Zatvori vrata, i pomoliš li nos samo još jednom, svih pet ću ti
…
Kada Pavle zatvori vrata, u susjednoj sobi se začu grohotan
smijeh.
Mnogo koješta je te noći Pavle premislio. Njegov prvi pokušaj da
se uključi u borbu završio se tako nesretno. Na prvom koraku je bio
uhvaćen i našao se u zatvoru kao što se miš u mišolovci nađe.
A kada ga, sjedeći tako, uhvatio nemirni poludrijemež, pred
njim se pojavio lik majke, njeno mršavo i naborano lice, s onim
bliskim i voljenim očima. Promakla je misao: »Dobro je što je nema,
manje je bola.«
Na podu se počeo ocrtavati sivi kvadrat prozora.
Mrak je polako nestajao. Približavala se zora.
 GLAVA ŠESTA

Na velikoj staroj kući bio je osvijetljen samo jedan prozor, pa i

on zavjesom prekriven. U dvorištu krupnim basom zalaja privezani
Trezor.
Kroz san Tonja ču materin tihi glas:
– Ne, ona još ne spava. Uđite, Lizo.
Laki koraci i topao, srdačan zagrljaj drugarice razbiše drijemež.
Tonja se umorno smiješila.
– Dobro je, Lizo, što si došla: kod nas je radost – juče je kad tate
prošla kriza, i danas čitav dan spava sasvim mimo. I ja i mama
takođe smo se odmarale od noćnih bdjenja. Pričaj, Lizo. šta ima
novoga – Tonja povuče prijateljicu na divan.
– O, novosti ima vrlo mnogo! Neke od njih samo tebi mogu da
ispričam – lukavo pogledavši Jaketerinu Mihajlovnu, nasmiješi se
Liza.
Tonjina majka, bez obzira na svojih trideset i šest godina,
naočita, sa živim pokretima mlade djevojke, pametnih sivih očiju i,
mada ne lijepog, ali prijatnog i energičnog lica, sada se nasmiješila.
– Za svega nekoliko minuta ja ću vas ostaviti same. A sada
pričajte opšte novosti – šaleći se, ona privuče stolicu divanu.
– Prva novost – više nećemo ići u školu. Školski savjet je odlučio
da sedmom razredu izda maturska svjedočanstva. Tako se radujem
– živo je pričala Liza. – Oh, kako su mi već dosadile ta algebra i
geometrija! I radi čega se sve to uči? Dječaci, možda, da uče dalje,
mada ni oni sami ne znaju gdje i šta. Svuda su frontovi i bitke. Užas!
… Nas će udati, a od žene se nikakva algebra ne traži – govoreći to,
Liza se zasmijala.
 Posjedivši malo s djevojkama, Jaketerina Mihajlovna pođe u
svoju sobu.
Liza se primače Tonji, zagrlivši prijateljicu, poče da joj šapuće o
događajima na raskrsnici.
– Možeš zamisliti moje iznenađanje, Tonječka, kada sam u tome
što je bježao prepoznala … šta misliš – koga?
Tonja je radoznalo slušala Lizu, ali sada, u nedoumici, samo
sleže ramenima.
– Korčagina! – izusti u jednom dahu.
Tonja se strese i naježi.
– Korčagina?
Zadovoljna postignutim efektom, Liza je već opisivala svoju
svađu sa Viktorom.
Zanesena svojom pričom, Liza nije ni primijetila kako je
poblijedjelo lice Tumanove, kako su njeni tanki prsti nervozno
gužvali krajičak plave bluze. Liza nije ni slutila kako se Tonjino srce
nemirno stezalo i zašto su tako nemirno drhturile guste trepavice
prekrasnih očiju.
Tonja nije ni slušala priču o pijanom potporučniku, nju je
mučila misao: »Viktor Leščinski zna ko je napao stražara. Zašto mu
je Liza rekla?« Ote joj se, i ona nehotice iskaza tu misao.
– Šta si rekla? – Liza je nije razumjela.
– Zašto si Leščinskom rekla to o Pavluši, to jest o Korčuginu? Pa
on će ga izdati…
– Ne! Ne mislim. I, najzad, zašto bi mu to bilo potrebno? –
dočeka Liza.
Uzbuđena, Tonja se premjesti, do boli rukama steže koljena.
– Lizo, ti ništa ne znaš! On i Korčagin su neprijatelji, a uz to
sada dolazi još jedna okolnost… Veliku si grešku napravila što si
Viktoru rekla o Pavluši….
Tek sada Liza primijeti Tonjino uzbuđenje, a ono slučajno
izgovoreno »o Pavluši« otvori joj oči za stvari koje je samo
maglovito naslućivala.
Nehotice osjećajući da je kriva, Liza se zbuni i zaćuta.
»Znači, istina je«, pomisli ona. »Čudnovato, najednom Tonja je
tako zaljubljena – i u koga? – u običnog radnika…« Ona je veoma
željela da pogovori o tome sa Tonjom, ali se iz obazrivosti ona
uzdrža. U želji da nekako zagladi svoju krivicu, ona uze Tonjine
ruke.
– Ti si vrlo uzbuđena, Tonječka?
Tonja rasijano odgovori:
– Ne, možda je Viktor ipak pošteniji nego što ja o njemu mislim.
Uskoro dođe i Demjanov, skroman, nezgrapan mladić iz
njihovog razreda.
Sve do njegovog dolaska Tonjin i Lizin razgovor je zapinjao;
Isprativši svoju drugaricu i druga, Tonja je dugo stajala sama.
Naslonivši se na vratnice, ona je dugo gledala tamnu traku puta koji
je vodio prema gradu. U lice joj je duvao nestalni proljetni vjetar,
pun hladne vlage i zapaha truleži. Svojim mutnocrvenim zjenicama,
nekako neprijatno, u daljini su žmirkali prozori gradskih kuća. Eto,
to je taj njoj tuđi gradić. Pod jednim od tih krovova, ne znajući za
opasnost koja mu prijeti, nalazi se njen buntovni drug. I, ko zna,
možda ju je već zaboravio? Koliko je već dana prošlo od njihovog
posljednjeg susreta! On tada nije imao pravo. Ali sada je sve to
zaboravljeno. Sutra će ona da ga vidi, i opet će oživjeti njihovo toplo
i uzbudljivo prijateljstvo. Oživjeće, Tonja to zna pouzdano. Samo da
ova noć ne izda. A noć je nekakva neprijatna, kao da se pritajila i
nekoga vreba… Kako je hladno!
Pogledavši još jednom duž puta, Tonja uđe u kuću. U postelji,
sve se bolje umotavajući u pokrivač i tonući u san, ona je mislila:
samo da noć ne izda!…
Ujutro, dok su u kući još spavali, Tonja se probudila i brzo
obukla. Da nikoga ne bi probudila, ona tiho izađe u dvorište, odveza
Trezora, velikog kosmatog psa, i pođe s njim u grad. Došavši pred
kuću Korčagina, zaustavi se za trenutak neodlučna. A onda gurnu
vratnice i uđe u dvorište. Trezor je trčao pred njom i pomahivao
repom…
Tog istog ranog jutra Artjom se vratio iz sela. Došao je kolima
zajedno sa kovačem kod koga je radio. Natovarivši na leđa vreću sa
brašnom koje je zaradio, pošao je preko dvorišta. Za njim je kovač
nosio ostale njegove stvari. Pred otvorenim vratima on zbaci s
ramena vreću i viknu:
– Pavka!
Ali odgovora nije bilo.
– Vuci u kuću šta si stao! – reče kovač prilazeći vratima.
Ostavivši stvari u kuhinji, Artjom uđe u sobu i stade kao
skamenjen. Sve je bilo ispreturano, a po podu razbacani dronje i
krpe.
– Koji je ovo đavo! – okrećući se kovaču, u nedoumici progunđa
Artjom.
– Da, nered – složi se ovaj.
– Ali kuda se onaj mangup izgubio? – Artjom se počeo ljutiti.
Ali kuća je bila prazna, i nije imao koga da pita.
Kovač se oprosti i ode.
Artjom izađe u dvorište i poče da razgleda oko sebe.
»Nikako ne razumijem kakav je ovo rusvaj! Kuća otvorena, a
Pavla nema.«
Za njegovim leđima začuše se koraci. Okrenu se. Načulivši uši,
pred njim je stajao ogroman rundov. Od ulaza je prema kući išla
nepoznata djevojka.
– Meni bi trebao Pavle Korčagin – reče ona tiho razgledajući
Artjoma.
– I meni bi trebao. Sam vrag zna kuda se izgubio! Ja se, evo,
vratio, kuća otvorena, a njega nema. Vi ste njemu došli, šta li? –
obrati se on djevojci.
Umjesto odgovora on ču pitanje:
– A vi ste Korčaginov brat – Artjom?
– Jesam, a šta vam je trebalo?
Ali djevojka nije odgovarala, ona je s uzbuđenjem gledala
otvorena vrata. »Zašto nisam došla juče? Je li moguće, je li
moguće? I u grudima je postajalo još teže.
– Vi ste zatekli kuću otvorenu, a Pavla nije bilo? – upita ona
Artjoma, koji ju je začuđeno promatrao.
– A šta vi, zapravo, imate sa Pavlom?
Tonja mu priđe bliže i, pogledajući oko sebe, poče uzbuđeno:
– Ja ne znam tačno, ali ako Pavla nema kod kuće, onda je
uhapšen.
– Zašto? – uzdrhta Artjomov glas.
– Uđimo u sobu – reče Tonja.
Artjom ju je slušao ćutke, a kad mu je ispričala sve što je znala,
on pade u očajanje.
– Ah, tri mu prokletstva! Zar je ionako malo belaja bilo…
promrsi on potišteno. – Sada već znam zašto je u kući ovakav
darmar. Koji je đavo njega nosio u te neprilike… Gdje sada da ga
tražim? A vi, gospođice, čija bijaste?
– Ja sam kći šumara Tumanova. Poznajem se s Pavlom.
– A-a… – neodređeno otegnu Artjom. – Evo, brašno sam
dovezao, mislio sam mališana malo prihraniti, a eto šta ispade…
Tonja i Artjom ćutke šu gledali jedno u drugo.
– Ja idem. Vi ćete ga, možda, naći – opraštajući se, tiho reče
Tonja. – Uveče ću se navratiti, vi ćete mi reći šta je bilo.
Artjom ćutke klimnu glavom.
*
U uglu prozora zvrjala je mršava muha probuđena iz zimskog
sna, a na kraju starog izlizanog divana, oslonivši se na koljena,
sjedila je mlada seljanka i besciljno buljila u prljavi pod.
Kutnjacima držeći cigaretu, komandant je svojim razvučenim
rukopisom dopisivao list ispod natpisa »komandant grada
Šepetovke, potporučnik« i s uživanjem stavio svoj kitnjasti potpis
sa kukom na kraju. Na vratima se začu zveket mamuza. Komandant
diže glavu.
Pred njim je stajao Salomiga sa povezanom desnom rukom.
– Kakav je to vjetar tebe donio? – dočeka ga komandant.
– E baš je dobar vjetar, ruku mi do kasti raznijelo …
Ne obraćajući pažnje na prisustvo žene, Salomiga prostački
opsova.
– Pa šta, na oporavak si ovamo stigao?
– Oporavljaćemo se na onom svijetu. Na frontu su tako
prignječili da se sve cijedi…
– Kasnije ćemo o tome – komandant ga prekide pokazujući
glavom na djevojku.
Salomiga se tromo spusti na šamjicu i skide kapu s kokardom,
na kojoj je bio urezan emajlirani trozubac državni znak UNR.
– Golub me poslao – poče on polako. – Uskoro će ovamo biti
prekomandovana divizija sičevskih strijelaca. Uopšte, ovdje će se
prava kaša zavariti, pa ja moram uvoditi red. Možda će i vrhovni da
stigne, a s njim i neka inostrana budža, pa neka niko ne govorka o
nekim »olakšavanjima«. A šta ti to pišeš?
Komandant premetnu cigaretu u drugi kraj usta.
– Ovdje kod mene leži jedno derište. Razumiješ, tu na stanici
uhvaćen je onaj Žuhraj, sjećaš se, što je željezničare nahuškavao
protiv nas.
– Ah-ah! – zainteresovan, primače se Salomiga.
– Razumiješ, onaj mazgov, Omeljčenko, komandant stanice, s
nekim kozakom poslao ga nama, a ovaj, što leži kod mene oteo ga
usred bijela dana. Razoružali su kozaka, izbili mu zube i nestali bez
traga. Žuhraju nikakva traga, a ovoga smo, evo ukebali. Evo, čitaj
predmet – on gumu Salomigi hrpu ispisanih listova.
Listajući lijevom rukom, Salomiga letimično pogleda papire, a
onda izbulji oči.
– I ti ništa iz njega nisi iscijedio?
Komandant nervozno poteže štit na kapi.
– Već pet dana se borim s njim. Ćuti. Samo jedno ponavlja: »Ja
ništa ne znam. Ja ga nisam oslobađao.« Izrod neki banditski.
Razumiješ, stražar ga ovdje poznao, i umalo da ga, gada, nije
udavio. Teško sam ga oteo. Razumiješ, Omeljčenko je kozaku
ožegao dvadeset i pet po turu, pa je sada ovaj te svoje batine
naplatio. Nema više radi čega da tog balavog skota držim. Evo
šaljem predmet u štab i tražim dozvolu za likvidaciju.
Salomiga prezrivo pijunu.
– Eh, da je on meni zapao u ruke, progovorio bi. Zar je za tebe,
popovskog sina, da vodiš istragu? Kakav komandant može da bude
od bogoslova? Da li si mu bar po turu nadavao?
Komandant planu:
– Ti malo previše sebi dopuštaš. Ti te svoje rugalice ostavi za
sebe. Ja sam ovdje komandant, i molim – bez miješanja.
Salomiga pogleda ispršenog komandanta i zasmija se:
– Ha-ha. Popov sinčiću, nemoj da se napinješ – možeš da
prsneš. Idi k vragu zajedno sa svojim poslovima, bolje će biti: reci
mi gdje da nađem bocu-dvije rakije.
Komandant se samozadovoljno nasmiješi.
– To se može.
– A ovoga – Salomiga čvoknu prstom u papir – ako hoćeš da
ucmekaju, mjesto šesnaest, stavi mu osamnaest godina. Kukicu
ovdje zavrni, jer mogu da ti to ne potvrde.
*
U ostavi je bilo troje. Bradati starac u iznošenom kaputu ležao je
porebarke, zgrčivši mršave noge u širokim šalvarama. Njega su
uhapsili zato što je iz njegove štale nestao konj njegovog gosta
petijurovca. Na podu je sjedila postarija žena lukavih i prepredenih
očiju, oštre brade, pecarica rakije, koja je okrivljena za krađu satova
i drugih skupocjenih stvari. U uglu pod prozorom, sa kačketom pod
glavom, ležao je Korčagin.
U ostavu su uveli djevojku preplašenih krupnih očiju, povezanu
šarenom, seljačkom maramom.
Djevojka malo postaja, a onda sjede pored pecarice rakije.
Ona ispitujući omjeri novodošlu i dobaci brzopleto:
– Ležiš, curo, a?
Iako ne dobi odgovora, ona produži:
– Za što su te ovamo, ha? Da i tebe nije zbog pečenja?
Seljanka ustade i, pogledavši nasrtljivu ženu, odgovori tiho:
– Ne, radi brata su me dotjerali.
– A šta je on? – produži ženetina.
Sada se umiješa starac.
– Šta si je se dovezala?! Njoj, može biti, već i život dozlogrdio, a
ti uzela da lupetaš.
Žena se hitro okrete ležaj ima.
– Baš mi se našao zapovjednik! Ja s tobom razgovaram, šta li?
Starac pijunu.
– Pusti je na miru kad ti kažem.
U ostavi nasta tišma. Djevojka razastrije svoju veliku maramu,
leže i stavi ruku pod glavu.
Pecarica se prihvati jela. Starac spusti noge na pod, otkinu
komadić papira i, ne žureći se, savi cigaretu i zapali. Po ostavi se
počeše širiti oblaci dima.
Mljackajući punim ustima, žena poče da gunđa:
– Da bar pusti da na miru pojedem ovo, bez ovoga smrada, nego
uzeo pa dimi li, dimi.
 Starac se zajedljivo podsmjehnu.
– Bojiš se da ne bi izmršala? Još malo pa kroz vrata nećeš moći.
Tom momčiću mogla bi da daš da malo pojede, nego sve u sebe
nabijaš.
– Ja sam mu govorila: na, jedi, ali on neće. A mene što se tiče,
nemoj da klepećeš, ne jedem tvoje.
Djevojka se okrenu pecarici i, pokazavši glavom na Korčagina,
upita:
– Vi ne znate zašto on leži?
Žena se obradova što s njom neko poče da razgovara.
– Ah, to ti je ovdašnji momčuljak, mlađi sin kuharice Korčagine
– nagnu se i šapnu: – Boljševika je oslobodio. Bio tu neki mornar,
kod Zazulihe je, moje susjetke, stanovao.
Djevojka se sjeti: »Šaljem u štab da se dozvoli likvidacija.«
*
Jedan za drugim, stanicu su punili vojni transporti. U gomilama
su iz vagona ispadali bataljoni sičevskih strijelaca. Prugom se
lagano vukao »Zaporožec«, čelikom okovani oklopni voz od četiri
vagona. S otvorenih vagona su svlačili topove, a iz zatvorenih
izvodili konje. Odmah tu kod vagona sedlali su konje, penjali se na
sedla i, gurajući s puta izmiješane gomile pješadije, probijali se u
stanično dvorište, gdje se postrojavao konjički odred.
Trčkarale su starješine i uzvikivale brojeve svojih jedinica.
Na stanici je brujalo kao da se u osinjak pretvorila. Iz bezoblične
mase uskomešanih ljudi postepeno se formirali kvadrati vodova, i
uskoro kroz grad poteče čitava rijeka naoružanih ljudi. Do same
večeri su tandrkala kola i vukli se ostaci divizije sičevskih strijelaca.
I, najzad, na kraju ove kolone je promarširala štabna četa guleći
se iz sto dvadeset grla:
Kakva buka, kakva graja do nas stiže?
To Petljura Ukrajinu sada diže …
 *
Korčagin priđe prozorčiću. Kroz sumrak rane večeri čuo je
kloparanje točkova na ulici, bat mnoštva nogu i pjesmu.
Za njegovim leđima neko reče:
– Sigurno vojska u grad ulazi.
Korčagin se okrenu.
To je bila djevojka koju su juče dotjerali.
Pecarica je postigla svoje, i on je čuo priču. Djevojka je iz sela
koje se nalazi sedam vrsta od gradića. Njen stariji brat Gricko je
crveni partizan, za vrijeme Sovjeta rukovodio je u Kombedu5. Kada
su se crveni povlačili, otišao je i Gricko, opasan mitraljeskim
redenikom. A sada za porodicu nema života. Imali su samo jednog
konja – i njega su oduzeli. Oca su u grad odvukli: napatio se sjedeći
pod ključem. Seoski starosta – jedan od onih koje je Gricko bio
prignječio – sada se svetio dovodeći im na stanovanje razne ljude.
Porodica je zapala u potpunu bijedu. Juče je u selo stigao
komandant i napravio čitavu hajku. Starosta ga doveo i njima.
Komandantu se dopala djevojka, i ujutro su je potjerali u grad »radi
saslušanja.«
Korčagin nije mogao da spava, potpuno je izgubio mir. U glavi
mu se stalno vrtjela nametljiva misao koje se nikako nije mogao
otresti – šta će dalje da bude.
Probadalo je u čitavom tijelu. Sa životinjskom svirepošću ga je
tukao riđi stražar.
Da bi se nekako slobodio nesnosnih misli, on poče da sluša
šaputanje svojih susjetki.
Djevojka je sasvim tiho pričala kako ju je komandant gnjavio,
nagovarao i prijetio. A kada mu se oduprla, potpuno je pobjesnio.
Prijetio je: »U podrum ću te strpati, i otuda mi se više nećeš izvući.
Uglovi ostave tonuli su u tamu. Dolazila je noć, atrušljiva i
nemirna. Opet je počela svrdlati misao o neizvjesnosti sutrašnjico.
Sedma je noć, a čini se da su već čitavi mjeseci prošli. Tvrdo je
ležište, a bolovi, nikako ne prestaju. Sada su u ostavi samo njih
troje. Starac hrče na ležaju kao da je kod kuće na peći. On je
mudrački spokojan, i noću čvrsto spava. Pecaricu rakije
potporučnik je pustio da ide tražiti votku. Kristina i Pavle su na
podu, gotovo, jedno uz drugo. Juče je kroz prozor vidio Serjošku.
Dugo je stajao na ulici i tužno gledao u prozore.
»Sigurno zna da sam ovdje.«
Tri dana su mu davali po komad crnog kiselog hljeba. Ko je to
donosio, ništa mu nisu rekli. Dva dana ga je komandant gnjavio
svojim saslušanjima.
Šta bi to moglo da znači?
Na saslušanjima nije ništa rekao, sve je poricao. Zašto je ćutao,
ni sam nije znao. Htio je da bude hrabar, da bude jak kao oni o
kojima je čitao u knjigama. A kada su ga uhapsili i kroz pomrčinu
vodili pored ogromnog parnog mlina, jedan od njegovih
sprovodnika je rekao: »A što da ga vucaramo, pane potporučniče?
Kuglu u leđa – i gotovo!« Tada se stresao od jeze. Da, strašno je
umrijeti u šesnaestoj godini života! Jer umrijeti znači – nikada više
ne živjeti.
I Hristina razmišlja. Ona zna nešto više. Sigurno on još ne zna …
A ona je čula.
On ne spava, po čitavu noć se vrti. Žao joj ga, o, kako joj ga je
žao, ali ona ima svoje jade. Njoj nikako iz glave ne izlaze strašne
riječi komandantove: »Sutra ću ja s tobom da se obračunam. Nećeš
sa mnom – u stražaru ćeš da ideš. Kozaci se neće ustezati. Biraj.«
O, tako je teško, a poštede se nema od koga čekati! Pa šta je ona
kriva što je Gricko otišao u crvene? O, kako je teško na ovom svijetu
živjeti!
Tup bol steže grlo, bespomoćno očajanje i strah obuzeše
Hristinu, i ona prigušeno zajeca.
Trese se mlado tijelo od neizdržive tuge i očajanja.
U uglu kod zida se pokrenu sjenka.
 – Šta ti je?
Grozičnim šapatom ona je ćutljivom susjedu izlila svu svoju
tugu.
– Pogubiće me, prokletnici! – gutajući suze, s nesvjesnim
užasom šaputala je ona. – Propala sam, u njihovim sam rukama.
Pavle ćutke spusti ruku na Hristinine ruke. A šta bi on mogao
da kaže toj djevojci? On nema riječi. Nema šta da kaže. Život je
stezao svojim obručem.
Da je sutra ne pusti, da se bori? Na mrtvo ime će ga premlatiti, a
mogu i sabljom da sjeknu po glavi – i gotovo je! I da bi bar malo
utješio tu nevoljom otrovanu djevojku, on nježno pogladi njenu
ruku. Jecaji djevojke se stišaše, s vremena na vrijeme pred ulazom
se čulo ono uobičajeno stražarevo »ko ide?« i opet bi nastala mrtva
tišina. Kao i uvijek, starac čvrsto spava, a neosjetne minute polako
promiču. Pavle ništa nije razumio kada su ga nenadano čvrsto
zagrlile i privukle djevojačke ruke.
– Slušaj, dragi, – šapuću vrele usne – ja sam svakako propala:
ako ne oficir, upropastiće me oni drugi. Pa bolje je, uzmi me ti,
momčiću dragi. Uzmi me ti da mi onaj pas ne bi oduzeo djevojačko
poštenje.
– Šta ti to govoriš, Hristina?
Ali čvrste ruke ne puštaju. Vrele su i punačke usne i teško se od
njih odvojiti. Djevojčine riječi su proste i nježne, i on zna šta one
znače.
I najednom je današnjica potpuno iščezla. Zaboravljena su
zaključana vrata, riđokosi kozak, komandant, zvjersko batinanje i
svih sedam zagušljivih i besanih noći. Za jedan trenutak ostale su
samo vrele usne i lice pomalo vlažno od suza.
Najednom se sjetio Tonje.
»Kako je mogao da je zaboravi? … Da zaboravi one divne i mile
oči!«
Našao je toliko snage da se otrgne. Kao pijan, digao se i uhvatio
za rešetku. Ali Hristinine ruke su ga i tu našle.
– Šta je tebi?
O, koliko je osjećanja bilo u tom kratkom pitanju! Naže se
prema njoj, čvrsto joj steže ruke i reče:
– Kristina, ja to ne mogu. Ti si tako dobra … – i još je govorio
nešto slično što ni sam nije shvatao.
Da bi razbio neizdrživu tišinu, ispravi se i zakorača prema ležaj
ima. Spusti se na ivicu ležaja i prodrma starca:
– Djedice, molio bih te, daj da zapalim.
A u uglu, ogrnuvši se maramom, jecala je djevojka.
Kada se već sasvim razdanilo, došao je komandant, i kozaci su
poveii Kristinu. Ona se očima, punim prijekora, oprostila od Pavla.
A kada su se za njom zalupila vrata, u Pavlovoj duši posta još teže i
mračnije.
Do samog mraka starac nije mogao izvući iz Pavla ni jedne
jedine riječi. Smijenila se straža i komandni sastav. Uveče dovedoše
jednog novog. Pavle ga odmah poznade. To je bio Dolinik, stolar iz
fabrike šećera. Čvrst, onizak, u staroj žutoj košulji i iznošenom
kratkom kaputu.
On pažljivo pređe pogledom po ostavi.
Pavle ga je vidio u februaru 1917. godine, u dane kada se i do
njihovog gradića dovaljala revolucija. Za vrijeme bučnih
demonstracija čuo je samo jednog boljševika. To je bio Dolinik.
Popevši se na ogradu pored puta, držao je vojnicima govor. Pavle je
dobro zapamtio njegove posljednje riječi:
– Vojnici, držite se boljševika: oni vas nikada neće prodati!
Otada više nije vidio stolara.
Starac se obradovao novom susjedu. Njemu je, očevidno, bilo
teško da po čitav dan provodi u ćutanju. Dolinik je sjeo pored njega
na ležaj, zapalio s njim i raspitao se o svemu.
Onda je sjeo pored Korčagina.
 – Kakvo je dobro tebe ovamo dovelo?
Iz kratkih Pavlovih odgovora Dolinik je osjetio da je njegov
sagovornik nepovjerljiv i zbog toga tako škrt na riječima. Ali kada je
stolar čuo za što okrivljuju mladića, on izbulji svoje pametne oči.
Sjede bliže.
– Pa ti si to Žuhraja spasao? Tako je to, znači. Ni pojma nisam
imao da su te uhapsili.
Od te neočekivanosti Pavle se pridiže na laktove.
– Kakvog Žuhraja? Ja ništa ne znam. Svašta može da se prišije.
Ali Dolinik se nasmiješi i primače se još bliže.
– Baci ti to, druškane, preda mnom nemoj da kriješ. Ja znam
mnogo više nego što ti misliš.
I tiho, da starac ne bi čuo:
– Ja sam Žuhraja pratio. Po svoj prilici, on je već na mjestu. Sve
mi je Fjodor ispričao.
Poćutavši malo, reče zamišljeno:
– Vidim, momak si kako treba. Samo, eto, što si zatvoren, što
oni sve znaju – to ni vraga ne valja, može se reći, baš sasvim je
gadno.
On zbaci kaput, prostrije ga na pod, sjede i, naslonivši se na zid,
poče da savija novu cigaretu.
Posljednje Dolinikove riječi sve su rekle Pavlu. Postalo mu je
jasno: Dolinik je naš. Čim je pratio Žuhraja, – znači…
Uveče je saznao da je Dolinik uhapšen zbog agitacije među
petljurovskim kozacima. Uhvaćen je na djelu, upravo kada je dijelio
proglas Gubernijskog revolucionarnog komiteta, u kome su kozaci
pozivani da se predaju i prelaze na stranu crvenih.
Dolinik je bio oprezan, i nije baš mnogo pričao.
»Jer, šta znaš«, mislio je, »Pavle je još mlad, a mogu početi da
ga muče.«
Kasno uveče, spremajući se da spava i izražavajući svoju
bojazan, Dolinik reče kratko:
– Eh, Korčagine, i moj i tvoj položaj je, može se reći, baš sasvim
zaguljen. Ali, ništa, vidjećemo na što će to da izađe.
Sutradan se u ostavi pojavio novi uhapšenik. To je bio čitavom
gradu poznati brijač Šljoma Zeljcer, čovjek s ogromnim ušima i
tankim vratom, Uzbuđeno gestikulirajući, on je pričao Doliniku:
– Kako vam rekoh, Fuks, Blumštajn i Frahtenberg hoće da mu
predaju dobrodošlicu. Ja kažem: ako hoćete da predajete –
predajite. Ali ko će od cijelog jevrejskog stanovništva da vam je
potpiše? Oprostite, niko. Oni sami, naravno, imaju računa. Fuks
ima – radnju, Frahtenberg – mlin, a ja šta imam? Šta ima ostala
golotinja? Ništa nema… A u mene ti je dugačak jezik, pa danas ti ja
ovako brijem jednog od ovih novih starješina i velim: »Recite mi –
da li ataman Petljura zna za pogrome ili ne? I da li će on primiti
delegaciju?« Eh, koliko sam ti ja puta imao neprilike zbog svog
jezika! I šta vi mislite šta uradi taj starješina? Kad sam ga obrijao,
napuderisao i sve uradio onako prvoklasno, on ustade i, mjesto da
plati, on ti mene uhapsi. Veli: za agitaciju protiv vlasti!
– Zeljcer se lupao šakom u grudi. – Kakva je to agitacija? Šta
sam ja rekao? Ja sam samo pitao … I za to onda da me hapse…
Uzbuđujući se, Zeljcer je okretao dugme na Dolinikovoj košulji,
tresao mu čas jednu čas drugu ruku.
Slušajući ogorčenog Šljomu, Dolinik se nehotice smiješio, a kada
je brijač završio svoju ispovijed, Dolinik reče ozbiljno:
– Eh, Šljoma, Šljoma, vidiš, ti si pametan čovjek, a tu si
budalaštinu napravio. Baš si našao vrijeme kada ćeš da klepećeš. Ja
ti ne bih savjetovao da ovamo upadaš.
Zeljcer ga sa razumijevanjem pogleda i u očajanju samo
odmahnu rukom. Ponovo se otvoriše vrata i u ostavu uguraše Pavlu
poznatu pecaricu rakije. Ozlojeđena, ona je grdila kozaka:
– Vatra vas sažegla zajedno sa vašim komandantom! Crkao,
dabogda, od one moje rakijetine.
 Stražar zalupi za njom vrata, i čulo se kako ih je zaključao.
Žena sjede na ležaj. Starac se našali:
– Šta je, klepetaljko, opet si nam došla? Pa neka, sjedi, gošćo.
Pecarica mrzovoljno pogleda na starca, uze svoj zavežljaj i sjede
pored Dolinika.
Izvukavši od nje nekoliko boca rakije, opet su je uhapsili.
U stražari se začu dernjava, komešanje. Nečiji strogi glas
izdavao je naređenja. Uhapšenici okrenuše glave prema vratima.
*
Na trgu, pored neugledne crkvice sa starinskim zvonikom,
odigravao se za gradić neobičan događaj. Okružujući trg sa tri
strane, u pravilnim pravougaonicima postrojile su se jedinice
divizije sičevskih strijelaca u punoj ratnoj spremi.
Od crkvenog ulaza pa do školske ograde, u šahovskim
kvadratima, protegli su se redovi tri pješačka puka.
Petljurovski vojnici najsposobnije za borbu divizije čitavog
»direktorijuma«, sa puškama k nozi, stajali su kao neka siva i
prljava masa, nakićeni redenicima, u nakaradnim ruskim
šljemovima sličnim napola razbijenim tikvama.
Ta divizija, dobro odjevena i hranjena iz rezervi bivše carske
vojske, koja je u svom sastavu imala više od polovine kulaka koji su
se svjesno borili protiv savjeta, sada je bila prebačena u ovaj gradić
radi zaštite najvažnijeg strategijskog željezničkog čvora.
Iz Šepetovke se u pet pravaca razilazile blistave trake
željezničke pruge. Izgubiti ovu tačku, za petljurifr je značilo –
izgubiti sve, »Direktoriji« je i tako ostala samo kusava teritorija.
Prijestonicom petljurovštine postao je gradić Vinica.
»Vrhovni« ataman odlučio je da lično izvrši smotru svojih
jedinica. Sve je bilo gotovo za njegov doček.
U zadnjim, nevidljivim, redovima, u uglu trga, nalazio se puk
novomobilisanih. Ovdje je bila bosa i šaroliko odjevena omladina.
Niko od ovih seljačkih mladića, koji su za vrijeme noćne racije bili
svučeni sa peći ili pohvatani na ulicama, nije mislio da ide da ratuje.
– Nema budala! – govorili su oni.
Sve što je petljurovskim oficirima pošlo za rukom, to je bilo da
mobilisane pod stražom dovedu u grad, da ih razbroje na čete i
kozačko jedinice i da im razdijele oružje.
Već sljedećeg dana trećina dovedenih bi nestala i svakim danom
ih je bivalo sve manje.
Davati im efeme bilo bi više nego lakomisleno, a ni s čizmama se
nije baš tako dobro stajalo. Zato je izdano naređenje: na regrutaciju
se javiti u obući. Ovo naređenje je dalo iznenađujuće rezultate.
Teško je bilo reći gdje su se samo mogle naći takve poderotine. One
su se na nogama držale samo pomoću žice i uzica.
Zato su ih, eto, na paradu i doveli bose.
Za pješadijom rastegao se Golubov konjički puk.
Konjanici su zadržavali nabijene gomile radoznalih, jer svi su se
gurali da vide ovu paradu.
Dolazi »vrhovni« ataman! Takav događaj je rijetkost za ovaj
grad, i niko nije htio da propusti ovu besplatnu priredbu.
Na crkvenim stepenicama sabrali su se pukovnici, kozački
kapetani, obje popove kćeri, nekoliko ukrajinskih učitelja, grupa
»slobodnih« kozaka, pogrbjeni predsjednik gradske uprave –
kratko rečeno, sve izabrani predstavnici »javnosti«. A među njima,
u zategnutom kozačkom kaftanu, glavni inspektor pješadije. On
komanduje paradom,
A pop Vasilije je u crkvi oblačio svoju uskršnju odedžu.
Pripremao se svečani doček Petljuri. Istaknuta je žuto-plava
zastava. Pred njom će novomobilisani polagali zakletvu.
Komandant divizije je u svojoj »ford« krntiji otišao na stanicu
po Petljuru.
Inspektor pješadije pozvao je stasitog pukovnika Černjaka,
kicoški zavrnutih brčića.
– Povedite još nekoga i pregledajte komandu i pozadinu.
Gledajte da sve bude čisto i uredno. Ako ima uhapšenih,
pregledajte, i ološ izbacite.
Černjak je udario potpeticama, poveo prvog kozačkog kapetana
i u galopu odjahao.
Inspektor se ljubazno obrati starijoj popovoj kćeri:
– Kako je kod vas s ručkom, je li sve u redu?
– O, da, tamo se komadant stara – odgovori ona gutajući očima
lijepog inspektora.
Najednom se sve uskomeša: pripivši se konju uz vrat, drumom
je jurio konjanik. On je mahao rukom i vikao:
– Idu!
– Na svo-ja mjes-ta! – graknu inspektor.
Starješine potrčaše u stroj.
Čim kod crkvenih vrata zaklopara »ford«, muzika odmah udari
»Ukrajina još umrla nije«.
Odmah za komandantom divizije, iz automobila nezgrapno
izađe »sam vrhovni ataman Petljura«. On je bio srednjeg rasta, s
četvrtastom glavom, koja je čvrsto sjedila na zadriglom vratu; na
njemu je bila plava ukrajinska kabanica od gardijske čohe i bio je
utegnut žutim pojasom o kome je visio mali brauning u futroli od
jelenje kože. Na glavi siva »kerenka« sa kokardom i emajliranim
trozupcem na njoj.
Uopšte ništa ratničkog nije bilo u pojavi Simona Petijure niti je
on ličio na neko vojno lice.
Nezadovoljan nečim, saslušao je kratki inspektorov raport.
Poslije raporta uslijedio je pozdrav predsjednika gradske uprave.
Gledajući preko njega na postrojene pukove, Petljura ga
rasijano slušao.
– Da počnemo smotru – klimnu on inspektoru.
 Popevši se na malu tribinu pored zastave, Petljura je vojnicima
održao govor.
Taj govor od deset minuta bio je sasvim neubjedljiv. Očevidno,
umorivši se od putovanja, Petljura je govorio bez oduševljenja.
Završio je uz uobičajene uzvike vojnika: »Slava! Slava!« Spustivši se
s tribine, obrisa znoj sa čela i uputi se s inspektorom i
komandantom divizije da obiđe jedinice.
Prolazeći pored redova mobilisanih, prezrivo je škiljio očima i
nervozno grickao usne.
Pri kraju smotre, kada su mobilisani, vod za vodom, u neravnim
redovima prilazili zastavi, kod koje je s jevanđeljem u rukama
stajao pop Vasilije, i ljubili prvo jevanđelje a onda kraj zastave,
dogodilo se nešto sasvim neočekivano.
Na zagonetan način na trg se progurala delegacija. Bogati
šumski industrijalac Blumštajn je na rukama nosio hljeb i so, a za
njim su išli galanterista Fuks i još tri bogatija trgovca.
Lakejski presamićen, Blumštajn je prinio poslužavnik Petljuri.
Poslužavnik prihvati starješina koji je stajao pored Petljure.
– Vama, državnom poglavaru, jevrejsko stanovništvo izražava
svoje iskreno priznanje i poštovanje. Evo, izvolite, ovo je pozdravni
list.
– Dobro – smrsi Petljura letimično pogledavši papir.
Ali sada istupi Fuks.
– Mi vas najponiznije molimo da nam date mogućnost da
otvorimo naša pred uzeća … i da nas zaštitite od … pogroma
protisnu Fuks tu strašnu riječ.
Petljura se namrgodi.
– Moja vojska se ne bavi pogromima. To vi morate dobro
zapamtiti!
Fuks bespomoćno raširi ruke.
Petljura nervozno trže ramenom. Srdio se zbog te delegacije,
koja je sasvim u nevrijeme došla. Okrenu se Golubu, koji je stajao
iza njegovih leđa i grickao crni brk.
– Evo, pane pukovniče, ovi se žale na vaše kozake. Vidite u
čemu je stvar, i preduzmite potrebne mjere – reče Petljura i,
obraćajući se inspektoru, naredi: – Počnimo paradu.
Zlosretna delegacija nikako nije očekivala susret sa Golubom, i
požuri da što prije umakne.
Sva pažnja posmatrača bila je posvećena pripremama za svečani
marš. Začu se oštro komandovanje.
Na izgled miran, unoseći se u lice Blumštajnu, Golub procijedi
prigušeno:
– Vucite se, nekrštene duše, jer mogao bih od vas kotlete da
napravim.
Orkestarje grmio i prednje jedinice su počele paradni marš
preko trga. Približavajući se mjestu gdje je stajao Petljura, vojnici su
mehanički vikali »slava« i skretali u pobočne ulice. Odjeveni u nove
kaki uniforme, ispred svojih četa su neusiljeno koračale starješine i,
kao na šetnji, mahali svojim štapićima. Tu modu da se maršira sa
štapićem i da vojnici nose harbije sičevci su prvi uveli.
Na kraju kolone marširali su novomobilisani, išli su u neredu,
gubili korak i udarali jedan u drugoga.
Bose noge se nisu čule. Starješine su se iz petnih žila napinjale
da uvedu red, ali sve je bilo uzalud. Kada se približavala druga četa,
na desnom je krilu jedan vojnik u platnenoj košulji tako bio blenuo
u »vrhovnog« da je, kad mu se noga omakla u rupčagu, ljosnuo
koliko je dug i širok.
Zvekećući, puška je poletjela po kaldrmi. Momak je uzaludno
pokušavao da se podigne jer su preko njega gazili ostaci čete.
Među posmatračima se začu smijeh. Ovaj vod je potpuno
pokvario stroj, i sada je već preko trga išao kako je ko stigao.
Nesretni mladić najzad se nekako dočepao puške i pojurio da
stigne svoj vod.
 Petljura se zakrenuo da ne gleda tu neprijatnu sliku. Ne čekajući
kraja kolone, pošao je prema automobilu. Idući za njim, inspektor
oprezno upita:
– Pane atamane, hoćete li ostati na ručku?
– Ne – odsiječe Petljura.
U gomili posmatrača, sa visoke crkvene ograde paradu su
gledali i Serjoža Bruzžak, Valja i Klimka.
Čvrsto se držeći za šipke ograde, pogledom punim mržnje,
Serjoža se zagledao u lica ljudi pod sobom.
– Hajdemo, Valja, cirkus se zatvara! – da bi svi oko njega čuli,
reče on izazivački glasno i spusti se sa ograde.
Ljudi ga iznenađeno pogledaše.
Ali Serjoža, ni na koga ne obraćajući pažnje, krenu prema izlazu.
Za njim pođoše sestra i Klimka.
*
Kada su pukovnik Černjak i kapetan dojurili do komandanture,
skočiše sa konja, predadoše ih posilnom i požuriše u stražaru.
– Gdje je komandant? – strogo upita Černjak.
– Ne znam – progunđa posilni. – Nekud je otišao.
Černjak je razgledao prljavu kasarnu, ispreturane postelje i na
njima bezbrižno izvaljene kozake. Njima čak ni na kraj pameti nije
padalo da ustanu kada su ušli oficiri.
– Kakvu ste to ovdje Štalu napravili? Izvalili se kao suprasne
krmače! – prodera se Černjak.
Jedan od kozaka se pridiže, sjede, uzrignu i mrzovoljno prokrča:
– Šta se ti dereš? Imamo mi svoje deralo.
– Šta si rekao? – poskoči Černjak. – Znaš li ti s kim razgovaraš,
marvo jedna!? Ja sam pukovnik Černjak! Jesi li čuo za njega, pasji
sine? Dižite se, jer ćete mi svi degeneka da fasujete!
– razbješnjeli pukovnik se ustrča po karauli. – Za jedan tren sve
đubre da je izmeteno! Kreveti namješteni i sve njuške vaše da su
dobile ljudski izgled! Pogledaj samo na što ste slični! Vi niste
kozaci, nego najobičniji razbojnici!
Potpuno pobjesnivši, nogom gurnu bačvu sa pomijama koja mu
se našla na putu.
Ni kapetan nije zaostajao. Psujući prostački i prijeteće vitlajući
trostrukim korbačem, tjerao je besposličare sa postelja i gulio se:
– Vrhovni ataman prima paradu! Može ovamo da zaviri! Brže!
Mrdaj!
Videći da stvar postaje ozbiljna i da stvarno može doći do
degeneka – Černjaka su svi predobro znali! – kozaci se uštrcaše kao
vrelom vodom opareni.
Posao pođe punom parom.
– Treba pogledati zatvorenike, – sjeti se kapetan – ko zna šta
oni sve ovdje drže. Ako vrhovni zaviri, gužve može da bude.
– Kod koga je ključ? Odmah otvarajte! – prodera se Černjak.
Odmah požuriše i otključaše vrata.
– Gdje je komandant? Koliko ću ja da, ga čekam? Odmah da ste
ga našli i ovamo doveli! – naredi Černjak. – Stražare izvesti u
dvorište i postrojiti. Zašto su puške bez bajoneta?
– Mi smo se tek juče smijenili – pravdajući se, komandir straže
potrča da traži komandanta.
Kapetan nogom gurnu vrata ostave. Sa poda se diže nekoliko
ljudi, ostali ostadoše ležeći.
– Otvorite vrata potpuno! – naredi Čemjak. – Ovdje se ništa ne
vidi.
Zagledao je lica zatvorenika.
– Zašto si ti zatvoren? – oštro upita starca na ležaju.
Starac ustade, ustegnu pantalone i, kako je bio uplašen oštrim
glasom, promrmlja zamuckujući:
– Ni sam ne znam. Dotjerali me, pa, eto, i ležim. Zar sam ja kriv
što je iz avlije kljuse nestalo?
 – Čije kljuse? – upita kapetan.
– Ha, državno. Propili su ga moji gosti, pa na mene svaljuju.
Černjak omjeri starca od glave do nogu, nestrpljivo trgnu
ramenom.
– Kupi svoje prnje – i marš odavde! – prodera se i okrenu
pecarici.
Starac nije mogao da povjeruje da ga puštaju. Zatreptavši
gotovo obnevidjelim očima, obrati se kapetanu:
– Baš dozvoljavate da idem?
Kapetan klimnu glavom: gubi se, gubi se što prije.
Starac hitro odveza sa prečke svoju torbu i porebarke kliznu u
dvorište.
– A ti zašto si uhapšena? – Černjak već poče da ispituje
pecaricu.
Žvaćući zalogaj piroga, ona zotoroka:
– Mene su, pane načelstvo, iz čiste nepravde dotjerali. Udovica
sam. Pili su moju rakiju, a onda su me strpali…
– Šta, ti rakijom trguješ?
– Ma, kakva trgovina – uvrijedila se žena. – Eto, on, taj sami
komandant, uzeo u mene četiri flaše, i ni pare nije platio.
Tako ti to sve i ide: piju moju rakiju, a pare ne daju. Kakva je to
onda trgovina?
– Dosta, kupi se i idi do đavola.
Žena nije čekala da joj se dvaput kaže, zgrabi svoju korpu i,
zahvalno se klanjajući, natraške pođe prema vratima.
– Gospodo načelstvo, neka vam bog da zdravlja.
Širom otvorenih očiju Dolinik je gledao ovu komediju. Niko od
zatvorenika nije razumio u čemu je stvar. Jedno je samo bilo jasno:
ovi su ljudi neke starješine koji imaju vlast nad zatvorenicima.
– A tebe zašto? – Černjak se obrati Doliniku.
– Ustani pred panom pukovnikom! – škrgutnu kapetan.
 Ne žureći se i s naporom, Dolinik se podiže s poda.
– Zašto ti ležiš? – ponovi pitanje Černjak.
Dolinik je nekoliko sekunda gledao zavrnute pukovnikove
brkove, njegovo glatko izbrijano lice, njegovu kapu »kerenku« s
emajliranom kokardom, i najednom mu sinu bezumna misao: »A
šta ako stvarno upali?«
– Mene su uhapsili zato što sam se poslije osam sati kretao po
gradu – reče on prvo što mu pade na pamet i osta u napregnutom
iščekivanju.
– A zašto noću bazjačeš?
– Pa nije bilo baš tako kasno, bilo je tek oko jedanaest sati.
Govorio je ne vjerujući više u ludu sreću.
Koljena mu se zatresoše kada ču kratko:
– Gubi se.
Zaboravivši, na kaput, Dolinik požuri vratima. Kapetan je već
pitao slijedećeg.
Korčagin je bio posljednji. Sjedio je na podu i bio je toliko
zbunjen time što je vidio da još nije stigao jasno shvatiti da je
Dolinik pušten. Nikako nije mogao da razumije šta se to zapravo
događa. Sve puštaju. Dobro. Ali Dolinik, Dolinik … Najzad je
shvatio: Dolinik je rekao da je uhapšen zbog noćne skitnje …
Na isti način pukovnik poče ispitivati mršavog Zeljcera:
– Zašto ležiš?
Blijed od uzbuđenja, brijač odgovori zasopljeno:
– Kažu mi da agitiram, ali ja nikako ne razumijem u čemu se
sastoji ta moja agitacija.
Černjak napregnu pažnju.
– Šta? Agitacija? A šta agitiraš?
Zeljcer u nedoumici raširi ruke:
– Ne znam. Pričao sam samo da jevrejsko stanovništvo sabire
potpise za molbu vrhovnom atamanu.
 – Kakvu molbu? – primakoše se Zeljceru i kapetan i Černjak.
– Molbu da se ukinu pogromi. Znate, kod nas je bio strašan
pogrom. Stanovništvo se boji…
– Sve je jasno – prekide ga Černjak. – Daćemo mi tebi molbu,
čifutska njuško! – i, okrenuvši se kapetanu, dobaci: – ovu pticu
treba strpati negdje podalje. U štab ga prebaciti. Tamo ću ja lično s
njime porazgovarati. Vidjećemo ko se to sprema da preda molbu.
Zeljcer pokuša da nešto kaže, ali kapetan snažno zamahnu
korbačem i udari ga po leđima.
– Strvino jedna, začepi!
Izvijajući se od boli, Zeljcer otetura u ugao. Usne mu se tresle i
teško se uzdržavao od plača.
Korčagin ustade – ostali su samo još on i Zeljcer.
Pred njim je stajao Černjak i ispitivački ga mjerio svojim crnim
očima.
– A zašto si ti ovdje?
Pukovnik brzo dobi odgovor:
– Ja sam od sedla sebi odrezao donove.
– Od kakvog sedla? – ne shvati ga pukovnik.
– Kod nas stanuju dva kozaka, pa sam ja od starog sedla
odrezao sebi donove. Zato su me, eto, doveli ovamo – i, obuzet
bezumnom nadom da će se izvući na slobodu, dodade: – Da sam
znao da se ne smije …
Pukovnik je nemarno gledao Korčagina.
– Sam bi ga vrag znao čime se ovaj komandant bavi. Kakvih je to
samo hapšenika nakupio! – pokazujući na vrata, prodera se:
– Gubi se kući, i reci ćaći da ti tur ispraši kako treba. Tjeraj!
Srce zalupa kao da će iskočiti iz grudi. Ne vjerujući sam sebi,
Korčagin zgrabi s poda Dolinikov kaput i jurnu prema vratima.
Pretrčao je stražaru i, iza leđa Černjaka, koji je već izlazio, klisnu u
dvorište, pa kroz vratnice – na ulicu.
 Usamljen i očajan, u zatvoru ostade samo Zeljcer. S tugom u
očima pogleda oko sebe, instiktivno napravi nekoliko koraka prema
izlazu, ali upravo u taj čas dođe stražar, zaključa i sjede na šamlicu
pored vrata.
Černjak je bio zadovoljan. Izlazeći, obrati se kapetanu:
– Dobro je što ovamo zavirismo. Jesi li vidio samo koliko se tu
ološa nabilo? A komandantu ćemo dali četrnaest dana zatvora. Da
krenemo, šta li?
Komandir straže je u dvorištu postrojavao svoj odred. Kada
ugleda pukovnika, potrča i raportira:
– Sve je u redu, pane pukovniče!
Černjak gurnu nogu u stremen i lako skoči u sedlo. Kapetan se
još borio sa svojim hirovitim konjem. Pritežući uzde, Černjak reče
komandiru straže:
– Reci komandantu da sam ja pustio sav ološ koji je on tu
natrpao. Kaži mu da ću ga kazniti sa četrnaest dana zatvora za ovaj
nered ovdje. A toga što je ostao odmah prevesti u štab. Straža i
stražari da budu spremni!
– Razumijem, pane pukovniče! – salutira komandir straže.
Udarivši konje ostrugama, pukovnik i kapetan u galopu odjuriše
prema trgu, gdje se parada već završila.
*
Preskočivši već sedmu ogradu, Korčagin zastade. Za trčanje više
nije bilo snage.
Gladovanje u zagušljivoj ostavi oduzelo mu je snagu. Kući ne
može. Ako pođe Bruzžakovim, može neko da sazna, i stradaće
čitava porodica. Pa kuda da ide?
On nije mogao da se snađe, trčao je preko vrtova i iza kuća i
došao je sebi tek kada je grudima naletio na nečiju ogradu.
Pogleda, i zamrije: iza te visoke ograde počinjala je bašta
glavnog šumara. Evo kuda su ga donijele njegove potpuno umorne
noge! Zar je mislio da će ovamo dotrčati? Ne.
Pa kako se, onda, našao upravo pored šumareve kuće?
Na to pitanje nije mogao odgovoriti.
Morao se negdje odmoriti, a onda razmisliti kuda dalje. U bašti
je drveni hladnjak, tamo ga niko neće vidjeti.
Korčagin skoči, uhvati se za vrh daske, pope se na ogradu i rvali
u baštu. Pogledavši na kuću, koja se nazirala iza drveća, uputi se
prema hladnjaku. Preko ljeta čitav hladnjak je bio obavijen divljom
vinovom lozom, a sada je loza bila gola, i hladnjak je bio otvoren sa
svih strana.
Pođe prema ogradi, ali bilo je već kasno: negdje za leđima začu
se bijesni lavež. Lajući tako da je odjekivala čitava bašta, po stazi,
zasutoj lišćem, na njega je jurio veliki pas.
Pavle se spremi da se brani.
Prvi napad je odbio nogom. Ali se pas odmah spremi za drugi. I
ko zna kako bi se završio ovaj sukob da ne odjeknu Pavlu poznati
zvonki glas:
– Trezore, nazad!
Stazom je trčala Tonja. Odvukavši Trezora za ogrlicu, ona se
obrati Pavlu, koji je stajao pored ograde:
– Kako ste vi ovamo dospjeli? Mogao vas je pas izujedati. Dobro
je što sam …
Ona zamuknu. Izbulji oči. Kako je samo taj mladić koji je zalutao
ovamo sličan Korčaginu!
Prilika pored ograde se pomače i tiho progovori:
– Ti… Vi me niste poznali?
Tonja se trže, korači prema Korčaginu i uzviknu:
– Pavluša, ti!
Ovaj uzvik Trezor shvati kao znak za napad i dugačkim skokom
baci se naprijed.
– Marš!
 Dobivši nekoliko ćuški od Tonje, Trezor uvrijeđeno podvi rep i
odgega prema kući.
Stežući Korčaginovu ruku, Tonja izusti:
– Ti si slobodan?
– Zar ti znaš?
Potpuno u vlasti svoga uzbuđenja, Tonja odgovori uzbuđeno:
– Ja sve znam. Meni je Liza sve ispričala. Ali odakle ti ovdje?
Jesu li te oslobodili?
Korčagin umorno ogdovori:
– Greškom su me oslobodili. Pobjegao sam. Sigurno me već
traže. Ja sam ovdje slučajno. Htio sam da se odmorim u hladnjaku
– i, kao da se izvinjavao, dodade: – Vrlo sam umoran …
Nekoliko trenutaka ona ga gledala i, sva obuzeta žaljenjem,
toplom nježnošću, nemirom i radošću, stezala je njegove ruke.
– Pavluša, mili, dragi Pavluša, rođeni moj, dobri… Ja te volim …
Čuješ li?… Moj jogunasti dečko, zašto si onda otišao? Sada ćeš k
nama, sada ćeš meni. Ni za što na svijetu neću te pustiti. Kod nas je
tako mirno, ostaćeš koliko je potrebno.
Korčagin odmahnu glavom:
– Ako bi me kod vas našli, šta bi tada bilo? Ne mogu ja u vašu
kuću.
Ona još jače steže njegove ruke, trepavice zadrhtaše, oči
zablistaše:
– Ako ne pođeš, nikada me više nećeš vidjeti. Artjoma nema,
njega su stražarno otjerali na lokomotivu. Sve željezničare mobilišu.
Kuda ćeš da ideš?
Korčagin je shvatio njen nemir, ali ga je zadržavala bojazan da će
time izložiti opasnosti voljenu djevojku. Bio je izmoren teškim
doživljajima, morao je da utoli glad, morao je da se odmori – i on je
popustio.
Dok je Pavle sjedio na divanu u Tonjinoj sobi, između majke i
kćerke se u kuhinji vodio razgovor:
– Slušaj, mama. Kod mene u sobi sjedi Korčagin, sjećaš ga se?
Moj učenik. Ništa neću da krijem od tebe. On je bio uhapšen zbog
oslobođenja jednog mornara-boljševika. Sada je pobjegao i nema
skloništa – njen glas zadrhta. – Mama, molim te, dozvoli da ostane
kod nas.
Tonjine oči molećivo pogledaše u mamu.
Majka se ispitivački zagleda u njene oči.
– Dobro, neka ostane. A gdje ćeš da ga smjestiš?
Tonja pocrvenje i uzbuđeno odgovori:
– Smjestiću ga u mojoj sobi na divan. Zasada tati ne bismo
morali govoriti.
Mati je pogleda u oči:
– To je bio uzrok za tvoje suze?
– Da.
– Pa on je još sasvim dječak.
Tonja je nervozno gužvala rukav svoje bluze.
– Da, ali da nije pobjegao, njega bi strijeljali kao odraslog.
Jakaterinu Mihajlovnu je uznemirio Korčaginov boravak u kući.
Uznemiravalo je njegovo hapšenje i nesumnjive Tonjine simpatije
prema tom dječaku, a i to što ga ona uopšte nije poznavala.
A u Tonji se najednom probudilo domaćičko raspoloženje:
– Mama, on mora da se okupa. Odmah ću ja to urediti. Prljav je
kao pravi ložač. Toliko vremena se nije prao.
Ona je trčkarala, poslovala, zagrijavala kupatilo, pripremala
rublje. I, onako u žurbi, bez ikakvih objašnjenja, zgrabila je Pavla za
rukav i povukla u kupatilo.
– Moraš sve sa sebe skinuti. Evo ti odijelo. Tvoju odjeću treba
oprati. Obuci ono tamo – pokazala je na stolicu na kojoj su bili
brižljivo složeni plava mornarska bluza sa prugastim bjelim
ovratnikom i široke pantalone.
 Pavle je začuđeno gledao. Tonja se nasmijala:
– To je moj kostim za maskenbal. Dobar će ti biti. Evo, ja ću
sada da te ostavim, a ti se okupaj. Dok ti budeš gotov, ja ću spremiti
nešto za jelo.
Ona zalupi vrata. Ništa drugo nije ostalo, i Korčagin se brzo
svuče i uđe u kadu.
Sat kasnije sve troje su – mati, kći i Korčagin – ručali u kuhinji.
Izmoren glađu, Pavle nije ni primijetio kako je počistio već treći
tanjir. Iz početka se nelagodno osjećao u prisustvu Jekaterine
Mihajlovne, ali, vidjevši njeno prijateljsko držanje, on se ubrzo
oslobodio.
Kada su poslije ručka prešli u Tonjinu sobu, na molbu
Jekaterine Mihajlovne, Pavle je ispričao svoie doživljaje i stradanja.
– A šta sada mislite da radite? – pitala je Jekaterina Mihajlovna.
Pavle se zamisli.
– Hoću da se vidim s Artjomom, a onda ću bježati odavde.
– Kuda?
– U Uman ili Kijev mislim da se prokradem. Još ni sam ne znam
kuda, siamo odavde nekuda moram.
Pavle nije mogao da vjeruje da se sve tako brzo izmijenilo. Još
jutros je bio u zatvoru, a sada je pored njega Tonja, čisto odijelo i
što je najglavnije, on je na slobodi.
Eto kako se ponekad stvari okreću u životu: čas potpuni mrak,
čas opet nasmijano sunce. Kada ne bi prijetilo novo hapšenje, on bi
sada bio sretan čovjek.
Ali upravo sada, kada se nalazio u ovoj velikoj i tihoj kući, mogli
su ga uhvatiti.
Zato je morao da ide ma kuda, samo ovdje da ne ostane.
Ali nikuda mu se nije išlo odavde! Kako je bilo interesantno
čitati o heroju Garibaldiju! Kako mu je on zavidio, a Garibaldijev
život je bio težak, gonili su ga po čitavom svijetu. Evo on, Pavle,
svega je sedam dana proživio u užasnim mukama, a izgleda mu kao
da je već čitava godina prošla.
Od njega, od Pavla, vidi se, ispada sasvim slab heroj.
– O čemu ti misliš? – nagnuvši se nad njega, pitala je Tonja.
Tamno plavetnilo njenih očiju izgledalo mu beskrajno duboko.
– Tonja, hoćeš da ti pričam o Kristini? …
– Pričaj – radoznalo dočeka Tonja.
– … I ona više nije došla – posljednje riječi izgovorio je s
naporom.
U sobi se čulo ravnomjerno kucanje sata. Oborivši glavu, gotova
da zaplače, Tonja je do boli grizla usne.
Pavle je pogleda.
– Još danas ja moram odavde – reče on odlučno.
– Ne, ne, nikuda ti danas nećeš odavde!
Njeni tanki, i topli prsti zabiše se u njegovu nepokornu kosu i sa
nježnošću počeše da je mrse …
– Tonja, ti moraš da mi pomogneš. U ložionici se treba raspitati
za Artjoma i Serjoški odnijeti ceduljicu. U vraninom gnijezdu kod
mene nalazi se revolver. Ja ne mogu da idem, Serjoška mora da ga
izvuče. Hoćeš li to da mi učiniš?
Tonja ustade.
– Odmah idem Suharkovoj. S njom ću u ložionicu. Napiši
cedulju, ja ću je odnijeti Serjoži. Gdje on stanuje? A ako htjedne da
dođe, hoću li mu reći gdje si?
Promislivši, Pavle odgovori:
– Neka ga naveče sam donese u baštu.
Tonja se kasno vratila kući. Pavle je već spavao čvrstim snom.
Pobudio se od dodira njene ruke. Ona se radosno smiješila:
– Sada će Artjom da dođe. Upravo je stigao. Uz jamstvo Lizinog
oca, pustiće ga na jedan sat. Lokomotiva je u ložiomci. Ja nisam
mogla da mu kažem da si ti ovdje. Rekla sam da imam da mu kažem
nešto. Evo ga!
Tonja potrča vratima. Ne vjerujući svojim očima, Artjom kao
ukopan zastade na vratima. Tonja zatvori za njim vrata da ne bi čuo
otac, koji je, bolestan od tifusa, ležao u svojoj radnoj sobi.
Kada su Artjomove ruke zgrabile Pavla u zagrljaj, kosti su mu
zapucketale.
– Bato! Pavka!
*
Odlučili su: Pavle sutra putuje. Artjom će ga smjestiti na
lokomotivu kod Bruzžaka, koji vozi za Kazatin.
Uvijek surov, sada je Artjom potpuno izgubio prisebnost, toliko
ga izmučila neizvjesnost bratove sudbine. Osjećao se beskrajno
sretnim.
– Znači, u pet sati ujutro dolaziš u stovarište. Čim drva natovare
na lokomotivu, ti sjedaš. Htio bih porazgovarati s tobom, ali moram
nazad. Sutra ću te ispratiti. Od nas formiraju željeznički bataljon.
Kao kod Nijemaca – nalazimo se pod stražom.
Artjom se oprosti i ode.
Brzo se spustio sumrak. Trebalo je da Serjoška dođe kod
baštenske ograde. Očekujući svoga druga, Korčagin je koračao po
tamnoj sobi. Tonja je s majkom otišla kod Tumanova.
Sreli su se u mraku i jedan drugom čvrsto stegli ruke. S njim je
došla i Valja. Tiho su razgovarali:
– Revolver nisam donio. Tvoje dvorište je puno petljurovaca i
njihovih kola. Naložili vatru. Nemoguće se bilo popeti na drvo.
Kakav baksuzluk – pravdao se Serjoža.
– Neka ide do vraga – umirivao ga Pavle. – Možda je i bolje.
Mogu na putu da mi ga nanjuše, pa da mi glavu odvrnu. Ali ti ga
svakako uzmi.
Valja se primače.
– Kada putuješ?
 – Sutra, čim počne da sviće.
– Pričaj kako si se izvukao!
Pavle im ukratko ispriča o svojim stradanjima.
Srdačan je bio oproštaj. Ovaj put je Serjoža bio uzbuđen i nije
pravio šale.
– Sretan put, Pavle, i nemoj da nas zaboravljaš – s mukom
izgovori Valja.
Krenuše i odmah iščezoše u mraku.
U kući je potpuna tišina, samo se čuju jasni i neumorni otkucaji
časovnika. Za šest sati oni će se morati rastati i, možda, nikada se
više neće vidjeti, zato nijedno od njih dvoje nije ni pomišljalo na
spavanje. Zar su se mogli u tom kratkom vremenu ispričati milioni
riječi i misli koje je u tim časovima svako od njih nosilo u sebi?
Rana mladost, prekrasni mladi dani. kada je strast još
neshvatljiva i kada se tek nejasno naslućuje u učestalim otkucajima
srca: kada ruka bojažljivo drhti i u stranu se trga kada se slučajno
dotakne grudi svoje drugarice i kada mladalačko prijateljstvo ne
dopušta posljednji korak! Zar može biti nešto draže od voljenih
ruku koje grle i poljupca koji je opržio kao udar struje?
Za vrijeme čitavog prijateljstva to je bio tek drugi poljubac.
Niko, osim matere, Korčagina nije milovao. Njega su samo tukli –
zato je Pavle još jače osjećao Tonjinu nježnost.
Živeći teškim i grubim životom, on nije ni znao da postoji takva
radost, A ova djevojka na njegovom životnom putu – to je njegova
velika sreća.
On osjeća miris njene kose i, čini mu se, vidi i njene oči.
– Koliko te volim, Tonja! Ne mogu to ni da ti kažem, ne umijem.
Njegove misli se rasplinjavaju … O, kako je pokorno njeno tijelo!
… Ali … mladalačko prijateljstvo je iznad svega.
– Tonja, kada se završi ova gužva, ja ću bezuslovno postati
monter. Ako me ne ostaviš, ako ti zaista ozbiljno misliš, ako to nije
igra, ja bih ti bio dobar muž… Nikada te ne bih tukao, kunem se,
nikada ti ništa ne bih nažao učinio …
Bojeći se da će zaspati zagrljeni i da ih mati može tako zateći i
pomisliti nešto rđavo, razišli su se.
Zaspali su kada je već počelo da sviće, zaspali su sklopivši čvrst
ugovor da nikada neće zaboraviti jedno drugo.
Ujutro rano Jekaterina Mihajlovna je probudila Korčagina.
On brzo skoči.
Dok je Korčagin u kupatilu oblačio svoju odjeću, čizme, i
Dolinikov kaput, mati je probudila Tonju.
Kroz vlažnu jutarnju maglu žurili su prema stanici. Zaobilaznim
putem su stigli do skladišta drva. Artjom ih je nestrpljivo očekivao
kod drvima natovarene lokomotive.
Obavijena oblakom pare i šišteći, lagano se približavala snažna
lokomotiva »Štuka«.
Kroz prozorče lokomotive gledao je Bruzžak.
Na brzinu su se oprostili. Čvrsto se uhvati za stepenišni
rukohvat. Pope se. Okrenu. Na prelazu stajale su dvije poznate
figure: visoka – Artjom, i pored njega vitka, mala – Tonja.
Vjetar je ljutito gužvao ovratnik njene bluze i mrsio kovrdže
kestenjaste kose, a ona je mahala drhtavom ručicom.
Artjom kosimice pogleda Tonju, koja je teško zadržavala suze, i
uzdahnu:
– Ili sam ja svasvim budala ili kod ovih u glavi nije sve u redu.
Gle ti Pavke! Gle ti klinca!
Kada je voz nestao za okukom, Artjom se obrati Tonji:
Pa šta, hoćemo li da budemo prijatelji? – i u njegovoj ručurdi
nestade Tonjina ručica.
Iz daljine se čula tutnjava voza, koji je povećavao brzinu.
 GLAVA SEDMA

Okružen rovovima i mrežom bodljikave žice, čitavu sedmicu se

gradić budio i polazio na počinak uz grmljavinu topova i tresak
puščane paljbe. Tek kasno noću stišavala se ta grmljavina, i samo s
vremena na vrijeme tišinu su prekidali plašljivi plotuni, koji su
pipkali tajne položaje. A u zoru bi pored baterija na željezničkoj
stanici počeli da se komešaju ljudi. Mračne topovske ralje strašno i
zlobno su kašljale, a ljudi su žurili da ih nahrane novom porcijom
olova. Artiljerac bi trgnuo kanap, zemlja bi se zatresla. Nad selom,
koje su zauzeli crveni, tri vrste od grada, zviždale su granate,
zaglušno padale i uvis dizale izvrnute piramide zemlje.
Na brežuljku, usred sela, u dvorištu starog poljskog manastira
nalazila se baterija crvenih.
Skočio je vojni komesar Zamostin, koji je spavao položivši glavu
na zadnji dio lafeta. Zatežući remen o kome je visio teški mauzer,
oslušnu granatu u letu. U očekivanju eksplozije, povika zvonkim
glasom:
– Di-ži-se! Sutra ćemo dospavati! Drugovi!
Artiljerci, koji su spavali oko topa, skočiše isto tako brzo kao i
vojni komesar. Samo je Sidorčuk oklijevao i preko volje podizao
glavu.
– E, baš su gadovi, čim svane – počinju da kevću. Podlaci!
Zamostin se zasmija:
– Nesvjesni elementi, Sidorčuke. Nikako ne vode računa o tome
da se tebi još spava.
Artiljerac se dizao nezadovoljno gunđajući.
Za nekoliko minuta u manastirskom dvorištu su počeli da grme
topovi, a u gradu eksplodiraju granate. Na visokom dimnjaku
fabrike šećera, na daskama, smjestili su se petljurovski oficir i
telefonista.
Oni su se penjali po željeznim ljestvama, koje su se nalazile u
unutrašnjosti dimnjaka.
Čitav grad su vidjeli kao na dlanu. Odavde su upravljali
artiljerijskom vatrom. Oni su vidjeli svaki pokret crvenih, koji su
opsjedali grad. Danas, je kod boljševika bila velika živost. Čajsovim
dogledom vidjeli su kretanje njihovih jedinica. Ne prekidajući
artiljerijsku paljbu, željezničkom prugom prema podoljskoj stanici
lagano se kretao oklopni voz. Za njim se vidjeli redovi pješadije. Već
nekoliko puta su crveni jurišali na grad, ali su sičevci već na samim
prilazima gradu bili utvrđeni i ukopani. U rovovima je ključalo od
uraganske vatre. Sve je ječalo od bezumne paljbe. U časovima juriša
ta pucnjava se pretvarala u neprekidnu riku. Zasuti olovnom
kišom, ne izdržavši natčovječanski napor, redovi boljševika su se
povlačili ostavljajući na bojištu nepokretna tijela.
A danas oni tuku grad sve upornije i sve češće. Od topovske
paljbe vazduh se uzdrhtalo giba. Sa visine fabričkog dimnjaka se
vidi kako redovi boljševika, puzući i spotičući se, nezadrživo
prodiru naprijed. Gotovo su zauzeli stanicu. Sičevci su se bacili u
borbu sve svoj rezerve, ali nisu mogli zatvoriti nastali proboj na
stanici. Obuzeti drzovitom odlučnošću, boljševički redovi su se
probili u ulice oko stanice. Odbačeni kratkim, strašnim udarcem sa
svoje posljednje pozicije – periferijskih vrtova i bašti – petljurovci
Trećeg puka sičevskih strijelaca, koji su branili željezničku stanicu,
u neredu i u grupicama počeše da bježe prema gradu. Ne dajući im
da dođu k sebi i da se zaustave, bajonetama odbacujući prepreke,
crvenoarmejski redovi su ispunjavali ulice.
Niko više nije mogao zadržati Serjožu Bruzžaka u podrumu,
gdje se sakupila njegova porodica i najbliži susjedi. Bez obzira na
majčine proteste, on se izvuče iz hladnog podruma. Pucajući na sve
strane, pored kuće je protandrkao oklopni automobil »Sagajdačni«.
Za njim su bezglavo i u panici jurili petljurovci. U Serjoškino
dvorište je utrčao jedan od sičevaca. U grozničavoj žurbi zbacio je
sa sebe pušku, šljem, fišeklije i, preskočivši ogradu, nestao u
povrtnjacima. Serjoža izviri na ulicu. Putem koji je vodio prema
jugozapadnoj stanici bježali su petljurovci. Njihovo povlačenje je
štitio oklopni automobil. Drum prema gradu bio je pust, ali
najednom iskoči crvenoarmejac, leže i opali duž druma. Za njim
iskoči drugi, treći… Serjoža ih vidi: sagnuvši se, oni pucaju u hodu.
Ne zaklanjajući se, u potkošulji trči Kinez užagrenih očiju, opasan je
mitraljeskim redenicima, u rukama drži granate. Pred njima, držeći
na gotovs puškomitraljez, trči još sasvim mlad crvenoarmejac. To
su prvi crvenoarmejci koji su se probili u grad, Serjožu obuze
radost. Istrča na drum i poče da viče koliko je snage bilo:
– Živjeli drugovi!
Od neočekivanosti, umalo ga Kinez ne obori. Htio je da se baci
na njega, ali ga zadrža oduševljeni izgled mladića.
– Kuda Petljura bježala? – teško dišući, viknu Kinez.
Ali Serjoža nije slušao Kineza. On potrča u dvorište, zgrabi
pušku i fišeklije koje je bacio sičevac i pojuri da stigne
crvenoarmejce. Primijetili su ga tek kada su se probili na
jugozapadnu stanicu. Odrezavši nekoliko ešalona natovarenih
granatama i municijom i odbacivši protivnika u šumu, zaustavili su
se da se malo odmore i pregrupišu. Mladi mitraljezac priđe Serjoži i
iznenađeno upita:
– Druže, odakle si ti?
– Ja sam ovdašnji, samo sam čekao da vi dođete.
Serjožu okružiše crvenoarmejci.
– Ja zna on – veselo se smiješio Kinez. – On vikala: Zdlavo
dlugove! Ona bolsevika – nasa, mlada, dobla – dodao je on
oduševljeno tapšući Serjožu.
A Serjožino srce tuklo je od radosti. Odmah su ga primili kao
svoga. Zajedno s njima je jurišao i zauzimao stanicu.
 Varošica je oživjela. Izmučeni stanovnici izvlačili su se iz
podruma i žurili na kapije da vide crvene jedinice, koje su ulazile u
grad. Antonina Vasiljevna i Valja, na svoje veliko čuđenje, među
crvenoarmejcima ugledaše Serjožu. Bio je gologlav, opasan
fišeklijama, s puškom na ramenu.
Antonina Vasiljevna ozlojeđeno pljesnu rukama.
Serjoža, njen sin, upleo se u tučnjavu. »Ah, platiće on meni za
to! Zamisli samo: na oči čitavog grada s puškom ide. Šta će onda
kasnije od njega da bude!«
Obuzeta tim mislima, Antonina Vasiljevna ne izdrža i povika:
– Serjoška, odmah marš kući! Ja ću tebi pokazati, mangupe
jedan! Daću ja tebi ratovanje! – i ona zakorača u namjeri da ga
zaustavi.
Ali Serjoža, njen Serjoža, koga je ona toliko puta vukla za uši,
strogo je pogleda i, sav crven od stida, odbrusi:
– Šta se dereš! Nikuda odavde ne idem – i, ne zaustavivši se
prođe pored majke.
Antonina Vasiljevna planu:
– Ah, tako ti s materom razgovaraš! Kad je tako, kući mi se više
ne vraćaj!
– Pa neću se ni vratiti! – ne okrenuvši se, do viknu Serjoška.
Potpuno izgubljena, Antonina Vasiljevna kao ukočena osta na
drumu, a pored nje su i dalje prolazili redovi preplanulih i
prašnjavih boraca.
– Ne plači, majčice! Tvoga sina ćemo izabrati za komesara – ču
se nečiji snažan i podsmješljiv glas.
Talas veselog smijeha pođe duž voda. Na čelu čete snažni
glasovi povedoše pjesmu:
Ukorak, drugovi, smjelo,
U borbi jačamo svi,
Put u carstvo slobode Grudima krčimo mi…
 S oduševljenjem kolona prihvati pjesmu i u njoj zvonki Serjožin
glas. On je našao novu porodicu i u toj porodici jedna bajoneta
pripadala je njemu, Serjoži Bruzžaku.
Na ulazu u kuću Leščinskog – bijeli karton i na njemu kratko:
»Revkom«6
Uz njega zapaljiv plakat. Pravo u čitaoca upravljeni su prst i oči
crvenoarmejca. I natpis:
»Jesi li ti stupio u Crvenu armiju?«
Ove nijeme agitatore prekonoć su izlijepili drugovi iz političkog
odjeljenja divizije. Odmah tu je i prvi proglas Revkoma svima
trudbenicima šepetovke:
»Drugovi! Proleterska vojska je zauzela grad. Uspostavljena je
sovjetska vlast. Pozivamo stanovništvo da bude mirno. Krvavi
pogromaši su protjerani, ali da se oni ne bi vratili, da bi bili konačno
uništeni, stupajte u redove Crvene armije. Svim silama pomažite
vlast radnog naroda. Vojna vlast u građu pripada načelniku
garnizona. Građanska vlast – Revolucionarnom komitetu
Predsjednik Revkoma Dolinik.«
U kući Leščinskog pojaviše se novi ljudi. Riječ »drug«, ta
neizrecivo dirljiva riječ, za koju se još juče životom plaćalo, sada se
čula na svakom koraku.
Dolinik nije znao ni za sari. za odmor.
Stolar je uspostavljao revolucionarnu vlast.
Na vratima male sobe – komadić papira. Na njemu olovkom
napisano: »Partijski komitet«. U sobici je, spokojna i staložena,
drugarica Ignatjeva. Njoj i Doliniku je političko odjeljenje divizije
povjerilo organizovanje sovjetske vlasti.
Prošao je samo jedan dan, a već za stolovima sjede saradnici,
kuca pisaća mašina, organizovan je komesarijat za ishranu.
Komesar je okretni i nervozni Tižicki. On je radio kao pomoćnik
mehaničara u fabrici šećera. Već prvih dana učvršćivanja sovjetske
vlasti on je sa neobičnom upornošću Goljaka počeo da bije po
aristokratskim vrhovima fabričke administracije, koja se pritajila sa
svojom mržnjom prema boljševicima.
Na fabričkom sastanku, vatreno lupajući po ogradi tribine, na
poljskom jeziku je govorio okupljenim radnicima oštre i
nepomirljive riječi:
– Gotovo je. To što je bilo, više neće biti. Dosta smo mi i naši
očevi grbačili za Potockog. Mi smo za njih dvorce gradili, a nama je
presvijetlodostojanstveni grof davao tačno toliko koliko je bilo
potrebno da na radu ne pocrkamo od gladi.
Koliko mi već godina na našim grbačama vučemo grofove
Potocke i knezove Senguške? Zar je među nama malo Poljaka,
radnika, koje je Potocki držao u jarmu, kao i Ruse i Ukrajince?
I, eto, među ovim radnicima grofovi čankolizi šire glasove da će
ih sovjetska vlast zgnječiti u svojoj željeznoj pesnici.
Drugovi, to je podla kleveta. Nikada ranije radnici raznih
nacionalnosti nisu imali takvu slobodu kao sada.
Svi proleteri su braća, ali panove ćemo mi da prignječimo, to
možete biti sigurni.
Njegova ruka opisa luk i ponovo lupi po ogradi tribine.
– A ko nas primorava da prolijevamo bratsku krv? Kraljevi i
plemići od prastarih vremena gonili su poljske seljake protiv
Turaka, i uvijek je jedan narod napadao drugi. Koliko je samo ljudi
izginulo, koliko je nesreće pričinjeno! I kome je to trebalo, nama,
šta li? Ali sve će se ovo brzo završiti. Došao je kraj tim gadovima …
Boljševici su uputili čitavom svijetu za buržuje strašne riječi:
»Proleteri svih zemalja, ujedinite, se!« Radnik radniku je brat! Eto
u čemu je naš spas i naša je nada u sretan život. Drugovi, stupajte u
Komunističku partiju.
– I Poljska će biti republika, ali sovjetska, bez Potockih, koje
ćemo mi iskrčiti do korijena, i u Poljskoj, sovjetskoj, sami
gospodariti. Ko od vas ne zna za Bronika Ptašinskog? Njega je
Revkom postavio za komesara naše fabrike. »Ko nije bio ništa, taj
će biti sve«. I mi ćemo da praznujemo, drugovi, samo ne slušajte
podmukle zmije! I ako nam pomogne naše radničko jedinstvo, mi
ćemo ostvariti bratstvo svih naroda čitavog svijeta!
Ove nove riječi izvirale su iz dubine prostog radničkog srca
Vaclava Tižickog.
Kada se spuštao s tribine, omladina ga je pozdravila
oduševljenim poklicima.
Samo stariji ljudi su se bojali izjašnjavanja. Jer, ko zna, već sutra
boljševici mogu da se povuku, i tada će se svaka riječ skupo plaćati.
Ako već ne dospiješ na vješala, iz fabrike će te sigurno najuriti.
Komesar za prosvjetu je – černopiski, učitelj, stasit, mršav. To
je zasada jedini čovjek među ovdašnjim učiteljima koji je odan
boljševicima.
Preko puta Revkoma nalazi se četa za specijalnu službu. Njeni
črvenoarmejci dežuraju u Revkomu. Uveče, pred ulazom i u bašti,
stoji nakostriješeni »maksim« sa redenikom-zmijom koja se uvlači
u njegove ralje. Pored njega su dva crvenoarmejca s puškama.
U Revkom ulazi drugarica Ignatjeva. Obraća pažnju na mladog
crvenoarmejca, i pita ga:
– Druže, koliko vam je godina?
– Počela je sedamnaesta.
– Jeste li ovdašnji?
Crvenoarmejac se smiješi:
– Pa ja sam tek prekjuče za vrijeme borbe stupio u armiju.
Ignatjeva se zagleda u njega.
– Šta je vaš otac?
– Pomoćnik mašinovođe.
Na vratnice ulazi Dolinik s nekim vojnim licem. Ignatjeva mu se
obraća:
– Evo nađoh rukovodioca za naš Rejonski komitet Komsomola.
Ovdašnji je.
 Dolinik baci pogled na Sergeja.
– Čiji ono bješe? A, Zaharov sin! Pa šta, hajde guraj, povezuj tu
omladinu.
Serjoža ga začuđeno pogleda.
– A šta je sa četom?
Penjući se uz stepenice, Dolinik dobaci:
– To ćemo mi već da uredimo.
Sutradan predveče bio je stvoren Mjesni komitet
Komunističkog saveza omladine Ukrajine.
Neočekivano i brzo počeo je novi Serjožin život. On ga potpuno
osvojio i uvukao u svoj vrtlog. Čak je na porodicu zaboravio, mada
se ona nalazila negdje sasvim blizu.
On, Serjoža Bruzžak, postao je – boljševik. Već deseti put je
izvlačio iz džepa komadić bijelog papira, blanket komiteta KPSU, na
kome je bilo napisano da je on, Serjoža, komsomolac i sekretar
Komiteta. A ako bi neko pomislio da posumnja u to, tu preko
vojničke bluze, na kaišu u futroli od cerade, visio je impozantni
manliher, poklon dragog Pavke. To je najubjedljiviji mandat. Eh,
kakva šteta što nema Pavluške!
Po čitav dan je Serjoška trčkarao izvršavajući zadatke Revkoma.
Evo i sada – očekuje ga Ignatjeva. Zajedno će da idu na stanicu, u
Političko odjeljenje Divizije, gdje će im za Revkom predati literaturu
i novine. Brzo trči na ulicu. Drug iz političkog odjeljenja s
automobilom ih čeka pred ulazom Revkoma.
Daleko je stanica. U vagonima je štab i političko odjeljenje Prve
sovjetske ukrajinske divizije. Ignatjeva je iskoristila ovu vožnju za
razgovor sa Serjožom.
– Šta si ti uradio u svom sektoru? Stvorio organizaciju? Ti
moraš da obraduješ svoje drugove, radničku djecu. U najskorije
vrijeme moramo stvoriti grupu komunističke omladine. Sutra ćemo
sastaviti i štampati proglas Komsomola. Odmah zatim ćemo u
pozorištu sabrati omladinu i prirediti miting. Sada ću da te u
Političkom odjeljenju Divizije upoznam s Ustinovičevom. Ona. čini
mi se, rukovodi radom među vašima.
Ustinovičeva je bila osamnaestogodišnja djevojka, tamne,
kratko podšišane kose, u novoj vojničkoj bluzi kaki boje, s uskim
remenom oko struka. Serjoža je od nje saznao mnogo novih stvari i
dobio obećanje da će mu ona pomagati u radu. Na rastanku ga je
natovarila svežnjem literature gdje je naročito mnogo bilo knjižica
»Program i statut Komsomola«.
Kasno uveče vratili su se u Revkom. U bašti ga je čekala Valja.
Dočekala ga je s prijekorima:
– Kako te nije stid! Šta je to, sasvim se odrekao od svoje kuće?
Zbog tebe mati plače svaki dan. Otac se ljuti. Bruka će da bude.
– Valja, ništa neće da bude. Ja nemam kada da idem kući. Časna
riječ, nemam kada. Ni danas ne mogu doći. A s tobom, vidiš, čak mi
je potrebno da porazgovaram. Hajdemo.
Valja nije mogla da pozna brata. On se sasvim promijenio.
Izgledao joj kao da ga neko elektricitetom nabio. Posadivši sestru
na stolicu, Serjoža odmah pređe na stvar:
– Treba da stupiš u Komsomol. Ne znaš šta je to? To je
Komunistički savez omladine. Ja sam ti tamo predsjednik. Ne
vjeruješ? Evo, čitaj!
Valja pročita i zbunjeno pogleda brata.
– A šta ja da radim u Komsomolu?
Serjoža raširi ruke.
– Šta? Nemaš šta da radiš? E, draga moja! Pa ja po čitave noći
ne spavam. Agitaciju treba raspaliti. Ignatjeva veli: sve ćemo sabrati
u pozorište i ispričati im o sovjetskoj vlasti. A ja, kaže, treba da
održim govor. Ne znam, čini mi se, nije to trebalo, ne znam ni šta da
govorim. Zatrackaću, kako se to kaže. Pa, eto, reci sada – šta veliš
što se tiče Komsomola?
– Ne znam. Mati će se sasvim rasrditi.
– Valja, ne gledaj ti na mater! – dočeka Serjoža. – Ona se ne
razumije u te stvari. Ona samo gleda da njena djeca budu oko nje.
Ona nema ništa protiv sovjetske vlasti. Naprotiv, ona je za nju.
Samo ona bi htjela da ratuju drugi, a ne njena djeca. Zar je to
pravo? Sjećaš se šta nam je Žuhraj govorio? Eno, Pavka, on nije
gledao na mater. Sada smo, eto, i mi dobili pravo da živimo kako
treba. Pa šta, Valjuška, nećeš valjda da odbiješ? Eh, a kako bi bilo
dobro! Ti bi se prihvatila posla među djevojčadima, a ja među
momčadijom. Klimku, tog riđeg đavola, još danas uključujem u rad.
Govori, Valja, hoćeš s nama ili ne? Evo ovdje je knjižica za tu stvar.
Izvadi iz džepa knjižicu i dade je Valji. Ne skidajući s brata očiju,
Valja ga upita:
– A šta će biti ako opet petljurovci dođu?
Prvi put Serjoža pomisli o tome.
– Ja, naravno, idem s ostalima. Ali šta s tobom? Mati bi stvarno
pala u očajanje … – on zaćuta.
– Serjoža, ti mene upiši nekako tako da ne zna ni mati niti iko
drugi, samo ja i ti. Ja ću pomagati u svemu. Tako će biti bolje.
– Tako je, Valja.
U sobu uđe Ignatjeva.
– Drugarice Ignjatjeva, ovo je moja sestra Valja. Razgovarao
sam s njom u vezi s idejom. Ona potpuno odgovara, samo,
razumijete, naša mati je ozbiljna. Može li ona da bude primljena
onako nekako da o tome niko ne zna? Desi se, recimo, da se
moradnemo povlačiti, ja ću, naravno, za pušku i naprijed, ali njoj je,
eto žao matere.
Ignatjeva je sjedila na kraju stola i pažljivo slušala.
– Dobro. Tako je bolje.
*
Pozorište je dupke puno bučne omladine, koja je na predstojeći
miting pozvana objavama izlijepljenim po gradu. Svira duvački
orkestar radnika fabrike šećera. U sali je najviše gimnazistkinja,
gimnazista i učenika.
 Sve njih više je privukla zabava nego sam miting.
Najzad se digla zavjesa, i na pozornici se pojavi sekretar Sreskog
komiteta drug Ražin, koji je upravo stigao iz sreza.
Malen, mršav, oštronos, odmah je privukao na sebe pažnju.
Prisutni su sa velikim interesovanjem slušali njegov govor. On je
govorio o borbi koja se rasplamsala u čitavoj zemlji i pozivao je
omladinu da se ujedini oko Komunističke partije. Govorio je kao
pravi govornik, u njegovom govoru je bilo suviše takvih riječi kao
»ortodoksni marksisti«, »socijal-šovinisti« i njima sličnih, koje
slušaoci, naravno, nisu razumjeli.
Kada je završio govor, publika ga nagradila burnim aplauzom.
On predade riječ Serjoži i ode.
Dogodilo se baš ono čega se Serjoža najviše bojao. Govor mu
nikako nije polazio, za rukom. »Šta da govorim, o čemu?«, mučio se
on ne nalazeći potrebne riječi.
Ignatjeva ga izvuče iz škripca. Šapnu mu preko stola.
– Govori o organizovanju ćelije.
Serjoža odmah pređe na praktične mjere:
– Drugovi, vi ste već čuli – mi sada moramo da osnujemo ćeliju.
Ko je za to?
U sali nasta tišina.
Sada mu Ustinovičeva priskoči u pomoć. Ona poče da govori o
omladinskoj organizaciji u Moskvi. Onako zbunjen. Serjoža je stajao
po strani.
Njega je srdio takav odnos prema stvaranju ćelije, i on je
neprijateljski pogledao po sali. Ustinovičevu su slušali bez ikakve
pažnje. Zalivanov je nešto šaputao Lizi Suharko i prezrivo pogledao
na Ustinovičevu. U prednjem redu su napudrane gimnazistkinje
starijih razreda razgovarale i lukavo strijeljale očima na sve strane.
U uglu, kod ulaza na pozornicu, nalazila se grupa mladih
crvenoarmejaca. Među njima je Serjoža poznao mladog mitraljesca.
On je sjedio na kraju pozornice, nervozno se vrtio i s mržnjom
posmatrao nakinđurenu Lizu Suharko i Anu Admovsku One su bez
ikakvog ustezanja razgovarale sa svojim kavalirima.
Videći da je u sali ne slušaju, Ustinovičeva brzo završi svoj govor
i ustupi mjesto Ignatjevoj. Spokojni govor Ignatjeve umiri slušaoce.
– Dragi omladinci i omladinke – počela je ona – svaki od vas
može da promisli o svemu tome što je ovdje čuo, i ja sam uvjerena,
među vama će se naći drugova koji će, ne kao posmatrači nego kao
aktivni učesnici stupiti u revoluciju. Vrata su vam otvorena.
I sada sve zavisi od vas. Mi želimo da se vi sami izjasnite.
Pozivamo one koji hoće da se izjasne.
U sali ponovo nasta tišina. Iz zadnjih redova začu se glas:
– Ja hoću da kažem!
Na pozornicu se progura, sličan medvjedu, s nešto kosim očima,
Miša Levčukov.
– Ako treba da se pomogne boljševicima, ja nisam protiv.
Serjoža mene zna. Ja se upisujem u Komsomol.
Serjoža se radosno nasmiješi.
– Eto vidite, drugovi! – iskoči on na sredinu pozornice.
– Ja sam rekao, evo, Miška je naš momak zato što je njegov otac
– skretničar. Vagon mu oca prignječio. Zato je Miška ostao bez
škole. Ali u ovoj našoj stvari Miška se odmah snašao, iako nikakve
gimnazije nije završio.
U sali se začuše povici i larma. Zatražio je riječ gimnazijalac
Okušev, apotekarev sin, mladić s brižljivo zakovrčanim čuperkom.
Potegnuvši svoju bluzu, on poče:
– Oprostite, drugovi, ali ja nikako ne razumijem šta se zapravo
od nas traži. Valjda da se bavimo politikom? A kako ćemo onda da
učimo? Mi moramo završiti gimnaziju. Bila bi sasvim druga stvar da
se osnuje neko sportsko društvo, neki klub gdje bi se moglo sabirati
i čitati. Baš su izmislili: da se baviš politikom, a onda zato da budeš
obješen. Izvinite! Ja mislim da se s takim nečim niko neće saglasiti.
 U sali se razliježe smijeh. Okušev skoči sa pozornice i sjede.
Njegovo mjesto zauze mitraljezac. Ljutito nabivši kapu na čelo,
ozlojeđeno pređe pogledom duž redova i uzviknu:
– Smijete se, gadovi?!
Njegove oči su kao dvije žeravice. Duboko udahnuvši vazduh i
tresući se od gnjeva, poče:
– Ja se zovem Žarki Ivan. Nisam zapamtio ni oca ni matere, bio
sam uličnjak, spavao sam pored ograda. Gladovao sam i nigdje za
mene nije bilo skloništa. Živio sam pasjim životom, a ne kao što
živite vi – mamine maze. Ali, eto, došla je sovjetska vlast, i mene su
uzeli crvenoarmejci. Cio vod me posinio. Obukli me, obuli, naučili
pismenosti i, što je najglavnije, naučili šta je to čovjek. Oni su mi
pomogli da postanem boljševik. I boljševik ću do smrti ostati. Ja
dobro znam zašto se ova borba vodi: za nas, za sirotinju, za
radničku vlast. Vi, eto, kao ždrijepci ržete, a ni pojma nemate da je
pred gradom palo dvije stotine naših drugova, palo je i zauvijek
izgubljeno … – glas Žarkoga zazvoni kao nategnuta struna.
– Ništa ne razmišljajući, živote svoje su dali za našu sreću, za
našu stvar … Ginu naši drugovi po čitavoj zemlji i na svim
frontovima, a vi se tu zabavljate. Vi se, eto, drugovi, – okrenu se
stolu predsjedništva – obraćate ovima ovdje, – pokaza rukom na
dvoranu – a zar će oni da vas razumiju? Neće! Sit sa gladnima ne
može drugovati. Ovdje se našao samo jedan zato što je siromah,
siroče. Mi ćemo i bez vas! – gnjevno doviknu skupu. – Nećemo da
molimo, kog đavola će nam takvi! Takve samo mitraljezom rešetati!
– teško dišući, uzviknu na kraju, strča s pozornice i, ni na koga ne
gledajući, uputi se prema izlazu.
Niko od predsjedništva nije ostao na zabavi. Idući prema
Revkomu, Serjoža ogorčeno reče:
– Eto ti kakav rusvaj ispade! Žarki ima pravo. Ništa ne
postigosmo s tim gimnazistima. Samo se čovjek jedi.
– Nema tu ništa čudnovatog – prekide ga Ignatjeva. – Ovdje
gotovo uopšte nema proleterske omladine. Ovdje je većinom ili
sitna buržoazija ili gradska inteligencija, sve malograđani. Treba
raditi među radnicima. Oslanjati se na pilanu i šećeranu. Ali od
mitinga će ipak biti neka korist. Među đacima ima dobrih drugova.
Ustinovičeva se složi s Ignatjevom.
– Serjoža, naš zadatak je da u svijest ljudi neumorno ulivamo
naše ideje i naše parole. Na svaki novi događaj će Partija obraćati
pažnju svih trudbenika. Mi ćemo održati čitav niz mitinga,
savjetovanja i kongresa. Političko odjeljenje Divizije otvara ljetno
pozorište na stanici. Ovih dana stiže agitacioni voz, i mi ćemo svim
silama da se prihvatimo rada. Sjetite se Lenjinovih riječi – mi ne
možemo pobijediti ako u borbu ne uvučemo milionske mase
trudbenika.
Kasno uveče Sergej je otpratio Ustinovičevu na stanicu.
Opraštajući se, čvrsto joj je stegao ruku i na trenutak zadržao u
svojoj. Ustinovičeva se jedva primjetno nasmiješila.
Na povratku sa stanice Sergej se navratio svojim.
Ćutke je izdržao majčine optužbe. Ali kada je otac počeo da ga
kori, onda je Serjoža i sam prešao u napad i odmah ga doveo u
škripac.
– Reci ti meni, oče, kada ste vi pod Nijemcima štrajkovali i na
lokomotivi ubili stražara, da li si ti onda mislio na porodicu? Mislio
si. A ipak si se upustio u to zato što te tvoja radnička svijest
primoravala na to. I ja sam o porodici mislio. Meni je jasno, ako se
mi povučemo, vas će zbog mene da proganjaju. Ali zato, ako
pobijedimo, mi ćemo da budemo gose. A kod kuće ja ne mogu da
sjedim. Ti to dobro razumiješ. Zašto onda da se podiže takva
uzbuna? Ja sam se prihvatio dobre stvari, i ti bi trebao da me
podržiš, a ne da praviš skandal. Daj, tata, da se pomirimo, onda će i
mama prestati da viče na mene – uvjeren da je u pravu i umiljato se
smiješeći, gledao je u oca svojim čistim plavim očima.
Zahar Vasiljevič se uzvrti na klupi. Nasmiješi se pokazujući kroz
čekinje gustih brkova i neobrijane brade svoje žućkaste zube.
– Prepredenjače jedan, znači, na savjest pritisak vršiš! Misliš,
ako si revolver okačio, ne mogu da te kaišem ožežem, ha?
Ali u njegovom glasu nije bilo prijetnje. Trenutak se kolebao, a
onda odlučno pruži sinu svoju žuljavu ruku.
– Guraj, Serjoža, kad si već na usponu, neću da kočim. Samo ne
odbijaj se od nas, dolazi.
*
Noć. Kroz odškrinuta vrata na stepenice pada traka svjetla. U
velikoj sobi, namještenoj mekim, plišem tapetiranim divanima, za
širokim advokatskim stolom sjedi njih petoro. Sjednica Revkoma.
Dolinik, Ignatjeva, predsjednik Čeke7 Timošenko, sličan nekom
Kirgizu, u kubanskoj šubari, i dvojica iz Revkoma – dugački
željezničar Šudik i Ostapčuk, radnik u ložionici, spljoštena nosa.
Nagnuvši se preko stola i uperivši tvrdokoran pogled u
Ignatjevu, Dolinik je promuklim glasom cijedio riječ po riječ:
– Front treba snabdijevati. Radnici moraju da jedu. Čim smo mi
došli, odmah su pitni trgovci i pijačni špekulanti podigli cijene.
Sovjetski novac ne primaju. Prodaju samo za stari nikolajevski ili
kerenski. Još danas ćemo odrediti nove cijene. Mi znamo, da niko
od njih neće prodavati po našim cijenama. Sve će posakrivati. Ali
tada ćemo izvršiti pretrese i rekviriraćemo svu robu tih derikoža.
Tu se ne smije labavo. Mi ne smijemo dozvoliti da radnici i dalje
gladuju. Drugarica Ignjatjeva opominje da ne prekardašimo. To je,
mogu da kažem, intelektualsko mekuštvo. Zoja, nemoj da se
vrijeđaš, ja govorim ono što jest. Osim toga, nije tu stvar u sitnim
trgovcima. Evo, ja sam danas dobio izvještaj da pod kućom birtaša
Borisa Zona postoji podrum. U tom podrumu su još prije
petljurovaca prodavci na veliko sakrili ogromne rezerve robe –
zajedljivo se nasmiješi i pogleda na Timošenka.
– Odakle ti to znaš? – upita on zbunjeno. Njemu je bilo
neugodno što je Dolinik sve informacije dobio prije njega, jer je on,
Timošenko, morao to znati prije svih ostalih.
– He-he! – smijao se Dolinik. – Ja ti, bratko moj, sve vidim. Ja
ne samo da znam za podrum – produži on – nego znam i to da si ti
juče sa šoferom komandanta divizije iskapio pola flaše rakije.
Timošenko se uzvrtje na stolici. Na njegovom žućkastom licu
pojavi se rumenilo.
– Sila si! – protisnu oduševljeno, ali kada ugleda namrgođenu
Ignatjevu, zaćuta. »Gle ti vražijeg stolara. On ima svoju Čeku«,
mislio je Timošenko gledajući predsjednika Revkoma.
– To sam ja saznao od Sergeja Bruzžaka – produžavao je
Dolinik. – On ima nekog prijatelja, šta li, koji je radio u bifeu. Tako
je od kuhara saznao da ih je ranije Zon snabdijevao svim što su
trebali, i u neorganičenim količinama. A juče je Serjoža dobio tačne
podatke: podrum postoji, samo ga treba pronaći. Eto ti,
Timošenko, uzmi svoje momke i Serjožu. Još danas sve da bude
nađeno! U slučaju uspjeha, snabdjećemo radnike i prehrambeno
odjeljenje Divizije.
Za pola sata u birtaševu kuću ušlo je osam naoružanih ljudi,
dvojica su ostala napolju, kod ulaza.
Domaćin, zdepast, okrugao kao bure i zarastao u riđu čekinju,
lupkajući drvenom nogom, poče da se ulaguje i upita hrapavim
basom:
– U čemu je stvar, drugovi? Zašto tako kasno?
Nabacivši na sebe domaće haljine i žmirkajući od Timošenkove
džepne lampe, za Zonovim leđima stajale su njegove kćeri. A u
susjednoj sobi, hukćući, oblačila se njegova debela žena.
Timošenko objasni u dvije riječi:
– Izvršićemo pretres.
Svaki kvadratić poda je pregledan, pažljivo je pretražena velika
šupa, natrpana drvima, ostave, kuhinja i veliki podrum. Ali
nikakvog traga od tajnog podruma nisu našli.
U maloj sobi kod kuhinje tvrdim snom je spavala birtaševa
služavka. Ona je spavala tako čvrsto da nije ni čula kada su ušli.
Serjoža je pažljivo probudi.
– Šta si ti ovdje, služiš? – upita on sanjivu djevojku.
Navlačeći jorgan na ramena i zaklanjajući se od svjetlosti, ona u
nedoumici odgovori:
– Služim. A ko ste vi?
Serjoža joj objasni i izađe dok se ona obuče.
U velikoj trpezariji Timošenko je ispitivao domaćina. Krčmar se
preznojavao i, prskajući pljuvačkom, uzbuđeno odgovarao:
– Šta vi hoćete? Ja nemam drugog podruma. Uzalud vrijeme
tratite. Kad vam kažem, sve je uzalud. Imao sam gostionicu, a sada
sam ja siromah. Petljurovci su me opljačkali, umalo da me nisu
ubili. Ja sam se obradovao sovjetskoj vlasti, ali sve što imam, to je
što vidite – on raširi svoje kratke debele ruke, a oči s krvavim
žilicama letjele su s lica predsjednika Čeke na Serjožu, a sa Serjože
nekuda u ugao i na tavanicu.
Timošenko je umorno grickao usne.
– Znači, vi produžavate da skrivate? Posljednji put vam kažem
da pokažete gdje se nalazi podrum!
– Ma šta vam je, druže oficiru, – umiješa se gostioničareva žena
– mi sami gladujemo! Sve su nam odnijeli – ona je htjela da zaplače,
ali joj to ne pođe za rukom.
– Gladujete, a držite služavku – umetnu Serjoža.
– Ma kakva ti je to služavka? To samo siromašna djevojka živi
kod nas. Nema kuda. Neka vam sama Hristina kaže.
– Dobro – gubeći strpljenje, uzviknu Timošenko. – Prelazimo
na stvar!
Napolju je već svanulo, a u krčmarevoj kući još uvijek je trajao
pretres. Ogorčen neuspjelim trinaestočasovnim traženjem,
Timošenko je bio odlučio da prekine pretres, ali upravo kada se
Serjoža spremao da ide, iz djevojačke sobice ču šapat:
 – Sigurno, u kuhinji, u peći.
Deset minuta kasnije bila je razvaljena velika ruska peć i pod
njom nađen željezni poklopac. A poslije jedan sat pored gomile
danguba krenuo je kamion od dvije tone, natovaren huradima i
džakovima.
*
Jednog toplog dana, sa malim zavežljajem u ruci, stigla je sa
stanice Marija Jakovljevna. Gorko plačući, slušala je Artjomovu
priču o Pavki. Za nju su nastali mračni dani. Nije se imalo od čega
živjeti, i ona se prihvatila da crvenoarmejcima pere rublje, a oni ioj
isposlovaše vojničko sljedovanje.
Jednom, predveče, brže nego obično, ispred prozora je prošao
Artjom. Gurnuvši vrata, s praga uzviknu:
– Pavka se javio!
»Dragi brate Artjome!« pisao je Pavka. »Javljam ti, dragi brate,
da sam živ iako nisam baš potpuno zdrav. Metak me zgodio u
bedro, ali već se oporavljam. Doktor veli da kost nije povrijeđena.
Za mene se ne brini, sve će proći. Ako dobijem odsustvo, možda ću
doći poslije bolnice. Do matere nisam stigao, ispalo je tako da sam
ti ja sada crvenoarmejac konjičke brigade druga Katovskog, ikoga
sigurno znate po njegovom junaštvu. Takvih ljudi ja još nisam
vidio, i vrlo poštujem našeg komandanta brigade. Je li stigla naša
mama? Ako je kod kuće, predaj joj veliki pozdrav od mlađeg sina. I
molim da mi oprostite za sva uzrujavanja. Tvoj brat.
Artjome, zađi kod šumara i reci za pismo.«
Mnogo je suza prolila Marija Jakovljevna, a vjetrogonjasti sin
nije napisao čak ni to gdje leži.
Često je Serjoža išao na stanicu i navraćao u zeleni vagon sa
natpisom: »Agitprop Političkog odjeljenja Divizije«. Tu, u malom
kupeu, radile su Ustinovičeva i Ignatjeva. Ignatjeva, sa svojom
cigaretom u ustima, lukavo se smješkala uglovima usta.
Sekretar Komsomolskog rejonskog komiteta nekako se
neprimjetno zbližio s Ustinovičevom i, osim svežnjeva literature i
novina, svaki put je sa stanice nosio i nejasno osjećanje radosti koju
je stvarao taj susret.
Pozorište Političkog odjeljenja Divizije svakodnevno je bilo puno
radnika i crvenoarmejaca. Na tračnicama je stajao, izlijepljen
upadljivim plakatima, agitacioni voz Dvanaeste armije. U njemu je
ključalo i dan i noć. – radila je tipografija, izdavali su se listovi, leci,
proglasi. Front je sasvim blizu. Slučajno se Serjoža našao uveče u
pozorištu. Među crvenoarmejcima našao je Ustinovičevu.
Prateći je kasno uveče na stanicu, gdje su živjeli drugovi iz
Političkog odjeljenja, Serjoži se ote:
– Zašto to, drugarice Rita, ja uvjek želim da te vidim? – i
dodade: – S tobom mi je tako prijatno! Poslije susreta s tobom
osjećam se bodriji, htio bih da radim bez prestanka.,.
Ustinovičeva se zaustavi.
– Slušaj, ti, druže Bruzžače, daj da se dogovorimo da se više
nećeš upuštati u liriku. Ja ne volim takve stvari.
Serjoža pocrvenje kao učenik kada dobije ukor.
– Ja ti to rekoh kao prijateljici, – odgovori on – a ti meni… Sta
sam ti to tako kontrarevolucionarno rekao? Više, drugarice
Ustinovič, naravno, neću govoriti takve stvari.
Pruživši joj na brzinu ruku, on gotovo potrča u grad.
Nekoliko dana uzastopce Serjoža se nije pojavljivao na stanici
kada ga je Ignatjeva pozivala, on se izgovarao da je zauzet poslom.
Istinu govoreći, Serjoža je stvarno bio zauzet.
*
Jedne noći kada se Šudik vraćao kući ulicom u kojoj su većinom
živjeli Poljaci, viši službenici šećerane, neko je pucao na njega. Zbog
toga su izvršeni pretresi. Nađeno je oružje i dokumenta »Strijelca«,
organizacije pristalica Pilsudskog.
Ustinovičeva je došla na sastanak u Revkom. Pozvavši Serjožu u
stranu, mirno ga upita:
– šta je to, ti udario u malograđansko samoljublje? Lični
razgovor prenosiš na rad? To ti, druže, nimalo ne valja.
I opet je Serjoža, kada mu je to bilo na ruku, počeo navraćati u
zeleni vagon.
Bio je na okružnoj konferenciji. Čitava dva dana se vatreno
prepirao. Treći dan se, zajedno sa čitavim plenumom, naoružao i
čitava dvadeset i četiri sata je po šumama s one strane rijeke ganjao
bandu Zarudnog, nedotučenog petljurovskog glavešine. Kada se
vratio, zatekao je Ustinovičevu kod Ignatjeve. Otpratio ju je na
stanicu i, opraštajući se, čvrsto-čvrsto joj stegao ruku.
Ustinovičeva je srdito trgla ruku. I opet Serjoža dugo vremena
nije navraćao u vagon Agitpropa. Čak kada je to bilo nužno, on je
izbjegavao susret s Ritom. Na njeno navaljivanje da objasni svoje
držanje, on je odbrusio:
– O čemu s tobom da razgovaram? Opet ćeš da mi prišiješ
nekakvu malograđanštinu ili izdaju radničke klase!
*
Na stanicu su stigli transporti Kavkaske divizije, odlikovane
Crvenom zastavom. U Revkom su došla tri crnomanjasta
komandira. Visoki, mršavi, utegnut ukrašenim pojasom, navalio je
na Dolinika:
– Ništa nemoj da mi pričaš, nego daj sto kola sijena! Konji
pocrkaše!
Serjoža je bio upućen sa dvojicom crvenoarmejaca da nabavi
sijeno. U selu je udario na kulačku bandu. Crvenoarmejce su
razoružali i isprebijali na mrtvo ime. Serjoža je prošao bolje,
poštedjeli su ga zbog mladosti. U grad su ih dovezli članovi
Kombeda.
U to selo je upućen odred. Sljedećeg dana je dovezeno sijeno.
Serjoža je ležao u sobi Ignatjeve, jer nije htio da uznemiruje
porodicu. Posjetila ga je Rita. Prvi put te večeri osjetio je njen stisak
ruke tako topao i čvrst na kakav se on nikada ne bi usudio.
*
Jednog toplog dana oko podne Serjoža je navratio u vagon,
pročitao je Riti pismo od Korčagina i pričao joj o svom drugu.
Odlazeći dobaci:
– Idem u šumu, okupaću se u jezeru.
Ostavljajući posao, Ustinovičeva ga zadrža:
– Pričekaj malo, zajedno ćemo.
Zaustavili su se pored jezera blistavog kao ogledalo. Mamila je
svježina tople, bistre vode.
– Ti idi na put i pričekaj. Ja ću da se kupam – komandova
Ustinovičeva.
Serjoža sjede na kamen pored mostića i okrenu lice prema
suncu.
Za njegovim leđima je pljuštala voda.
Kroz drveće je ugledao Tonju Tumanovu i vojnog komesara
agitacionog voza Čužanina. Lijep, u elegantnom koporanu, utegnut
opasačem sa kaišićima, škripeći čizmama, išao je sa Tonjom
podruku i nešto pričao.
Serjoža je odmah poznao Tonju – ona mu je donijela ono
pisamce od Pavluše. I ona je u njega gledala – očevidno ga je
poznala. Kada su došli do njega, on izvadi pismo iz džepa i zaustavi
Tonju:
– Drugarice, izvinite. Imam jedno pismo koje se djelimično i na
vas odnosi.
On joj pruži ispisani list. Oslobodivši ruku, ona uze da čita
pismo. Jedva primjetno list je podrhtavao u njenoj ruci. Vraćajući
ga Serjoži, Tonja upita:
– Ništa više ne znate o njemu?
– Ne.
Pozadi, pod nogama Ustinovičeve, zaškripa šljunak. Čužanin
primijeti Ritu, i šapnu Tonji:
– Hajdemo.
Zaustavi ga podrugljiv i prezriv glas Ustinovičeve.
– Druže Čužanine! Vas tamo u vozu čitav dan traže.
Čužanin poprijeko i mrko pogleda na nju.
– Ništa, Mogu oni i bez mene.
Gledajući za Tonjom i komesarom, Ustinovičeva reče:
– Kada će već da ispraše tu vucibatinu?!
Njišući svojim velikim krošnjama, šuštala, je šuma. Jezero je
mamilo svojom svježinom. Sada se i Serjoži prohtjelo da se okupa.
Poslije kupanja on nađe Ustinovičevu nedaleko od prosjeke, na
oborenom hrastu.
Zagovorivši se, išli su u dubinu šume. Na malom proplanku sa
visokom svježom travom odlučiše da se odmore. U šumi je tišina.
Samo se čuje šapat hrastova. Ustinovičeva leže na meku travu i pod
glavu stavi savijenu ruku. Njene vitke noge u starim zakrpljenim
cipelama gubile su se u visokoj travi. Serjoža slučajno pogleda njene
noge i primijeti uredne zakrpe. Pogleda na svoju čizmu sa velikom
rupom kroz koju je virio prst i zasmija se.
– Šta ti je?
Serjoža pokaza čizmu.
– Kako ćemo mi ratovati u takvim čizmama?
Rita ne odgovori. Grickajući stabljiku trave, ona je mislila o
nečem drugom.
– Čužanin je slab komunist – reče ona najzad. – Svi naši
politički radnici idu u traljama, a on se samo o sebi brine. On je u
našoj
Partiji potpuno slučajan čovjek… A na frontu je zaista ozbiljna
situacija. Naša zemlja će dugo morati da vodi žestoku borbu –
poćutavši, dodade: – Mi ćemo, Sergeju, morati da ratujemo i riječju
i puškom. Jesi li čuo o odluci CK da se četvrtina komsomolaca
mobiliše za front? Meni se čini, Sergeju, da mi ovdje nećemo dugo
ostati.
Serjoža ju je slušao i sa čuđenjem lovio u njenom glasu neki
neobičan ton. Njene crne, blistave i vlažne oči bile su uperene na
njega.
Umalo da se ne zaboravi i reče da su joj oči kao zrcalo i da se u
njima sve vidi, ali se na vrijeme uzdrža.
Rita se pridiže na lakat.
– Gdje je tvoj revolver?
Sergej s ogorčenjem opipa svoj opasač.
– U selu su mi ga kulački banditi oduzeli.
Rita gurnu ruku u džep svoje bluze i izvadi sjajni brauning.
– Sergeju, vidiš onaj hrast? – pokaza revolverom na izbrazdano
stablo dvadesetak koraka od njih. Podigavši ruku u visinu očiju,
gotovo ne ciljajući, opali. Prsnu odvaljena kora.
– Vidiš? – reče zadovoljno i ponovo opali. Opet zašušta kora
padajući u travu.
– Drži, – dajući mu revolver, Rita se podsmjehnu – da vidimo
kako ti gađaš.
Od tri hica jedan je promašio. Rita se nasmiješi:
– Mislila sam – biće gore.
Ostavi revolver na zemlju i leže na travu. Kroz tkaninu bluze
ocrtavale su se njene čvrste grudi.
– Sergeju, hodi ovamo – reče ona tiho.
On se primače.
– Vidiš to nebo? Ono je plavo. Ti imaš iste takve oči. To nije
dobro. Tvoje oči treba da budu sive, čelične. Plavo – to je nešto isu
više nježno.
I, sasvim neočekivano, ona obuhvati njegovu plavokosu glavu i
samovoljno ga poljubi u usta.
*
 Prošla su dva mjeseca. Nastala je jesen.
Neprimjetno se spustila noć i u crnu koprenu zavila drveće.
Telegrafista štaba Divizije nagnuo se nad aparat koji je otkucavao
morzeove znakove i pridržavao traku što je kao zmija klizila između
njegovih prstiju. Od tih tačkica i crtica hitro je na blanketu
sastavljao rečenice:
»Načelniku štaba Prve divizije, kopija Predrevkoma grada
Šepetovke. Naređujem da se sve ustanove evakuišu deset sati po
prijemu ovoga telegrama. U gradu ostaviti bataljon koji se stavlja na
raspoloženje komandantu N-skog puka, koji komanduje ratnim
zonama. Štab divizije, Političko odjeljenje i sve vojne ustanove ima
da se povuku na stanicu Barančev. O izvršenju ove naredbe
izvijestiti komandanta Divizije. Potpis.«
Deset minuta kasnije kroz opustjele ulice grada projurio je
motocikl svijetleći acetilenovim okom. Frkćući, on se zaustavio
pred vratima Revkoma. Motociklist je predao telegram
predsjedniku Revkoma Doliniku. Odmah se ustrčaše ljudi.
Postrojavala se specijalna četa. Sat docnije kroz grad su zakloparala
kola natovarena stvarima Revkoma. Na Podoljskoj stanici vršen je
utovar u vagone.
Kada je čuo sadržaj telegrama, Serjoža je istrčao za
motociklistom.
– Druže, može li se s vama na stanicu?
– Sjedi pozadi. Samo se čvrsto drži.
Deset koraka od vagona, već prikopčanog kompoziciji, Serjoža
obuhvati Ritina ramena i, osjećajući da gubi nešto dragocjeno,
prošapta:
– Zbogom Rita, drugarice moja draga! Mi ćemo se još naći, samo
ne zaboravljaj me.
Užasnut, osjeti da će se tog trenutka rasplakati. Morao je da
ode. Nemajući više snage da govori, on joj samo do bola čvrsto
steže ruke.
 *
I grad i stanicu jutro je zateklo puste i osirotjele. Kao da se
opraštala od grada čula se sirena lokomotive posljednjeg voza. Iza
stanice, s obje strane pruge, pruži se zaštitni lanac bataljona koji je
ostao u gradu.
Opadalo je žuto lišće i ogolijevalo drveće. Vjetar je podizao
opalo lišće i valjao ga po ulicama.
U šinjelu crvenoarmejca, utegnut platnenim fišeklijama, Serjoža
je sa desetinom crvenoarmejaca držao raskrsnicu kod šećerane.
Čekali su Poljake.
Avtonom Petrovič pokuca na vrata svoga susjeda Gerasima
Leontjeviča. Ovaj, još neodjeven, izviri kroz odškrinuta vrata.
– Šta se dogodilo?
Pokazujući na crvenoarmejce sa puškama na gotovs, Avtonom.
Petrovič namignu svome prijatelju:
– Odlaze.
Gerasim Leontjevič ga zabrinuto pogleda.
– A znate li kakvi su znaci kod Poljaka?
– Čini mi se – jednog lavi orao.
– Gdje bih ga našao?
Avtonom Petrovič ljutito počeša zatiljak.
– Pa da, njima to nije ništa – porazmislivši, dodade: Došlo im u
glavu, i odoše. A ti sada lupaj glavu kako ćeš se prilagoditi novoj
vlasti.
Tišinu prolomi sitno štektanje mitraljeza. Pred stanicom
neočekivano zagudi lokomotiva i odjeknu teški topovski pucanj.
Zavijajući i stenjući, visoko pod nebom proreza vazduh teška
granata. Pade na put iza fabrike i modrikastim dimom obavi žbunje
pored puta. Pogledajući iza sebe, ćutke su se povlačili redovi
crvenoarmejaca.
Niz Serjožin obraz skotrlja se hladna suza. Brzo je obrisa i
pogleda drugove. Ne, niko nije vidio.
Uporedo s njim išao je visoki i mršavi Antek Klopotovski, sa
pilane. Prst mu je na okidaču. Namrgođen je i zabrinut. Pogled mu
se susrete sa Serjožinim pogledom, i on poče da odaje svoje tajne
misli:
– Sada će početi da proganjaju naše, osobito moje. »Poljak«,
reći će, »a digao se protiv poljskih legionara.« Istjeraće starog iz
pilane, i još će korbačom da mu daju. Govorio sam starom da ide s
nama, ali on nema snage da ostavi porodicu. Ah, prokletnici, samo
da nam se što prije s njima sudariti! – i Antek nervozno podiže s
očiju crvenoarmejski šljem.
– Zbogom, rodni građe, neugledni i prljavi, s ružnim kućicama i
izrovanim putevima! Zbogom, moji najdraži, zbogom, Valja,
zbogom, drugovi koji odlazite u ilegalnost! Dolaze tuđinci, zlobni
bijeli poljski legioni, koji ne znaju za milosrđe.
Tužnim pogledom pratili su crvenoarmejce radnici ložione u
svojim od mazuta crnim košuljama.
– Drugovi, opet ćemo doći! – uzbuđeno im doviknu Serjoža.
 GLAVA OSMA

U sumaglici praskozorja mutno svjetluca rijeka i žubori preko

oblih kamenčića pored obale. Od obale prema sredini rijeka je
mirna i njena površina izgleda nepomična, a boja je siva i
svjetlucava. Na sredini je tamna, nemirna, i vidi se njen moćni tok.
Lijepa je i veličanstvena. O njoj je Gogolj napisao ono svoje
umjetnički nenadmašno djelo »Divni Dnjepar…« Strma je i visoka
desna obala. Ona se nadnijela nad Dnjepar kao planina koja se
zaustavila pred tom širinom rijeke. Nizina lijeve obale je sav od
pjeskovitih goleti. Njih Dnjepar ostavlja poslije proljetnih poplava
kada se vraća u svoje korito.
U tijesnom rovu pored rijeke njih petoro. Složno su prilegli
pored zatubastog »maksima«. To je izvidnica Sedme streljačke
divizije. Licem prema rijeci, kod mitraljeza je prilegao na bok
Serjoža Bruzžak.
Iznemogle u beskrajnim okršajima i tučene orkanskom
artiljerijskom vatrom Poljaka, juče su naše jedinice napustile Kijev.
Prešle su na lijevu obalu i utvrdile se.
Ali povlačenje, veliki gubici i, najzad, predaja Kijeva protivniku
teško su djelovali na borce. Idući kroz šumu, Sedma divizija se
junački probijala kroz obruč i, izišavši prema željezničkoj pruzi kod
stanice Malin, strašnim udarom je raspršila poljske jedinice, koje
su bile zauzele stanicu, odbacila ih u šumu i tako oslobodila drum
prema Kijevu.
Sada, kada je grad ljepotan izgubljen, crvenoarmejci su bili
utučeni.
Potisnuvši crvene jedinice iz Darnice, Poljaci su zauzeli manji
mostobran na lijevoj obali kod željezničkog mosta.
Ali bez obzira na sve napore, oni nisu mogli da se probiju dalje,
jer su bili dočekani žestokim protivnapadima.
Serjoža gleda kako teče rijeka i ne može da ne misli na jučerašnji
dan.
Obuzet opštim bijesom, juče u podne je u protivnapadu
dočekivao bijele Poljake. Juče se prvi put prsa u prsa sudario s
legionarom. Nesuvislo se derući i isturivši pušku sa kao sablja
dugačkom francuskom bajonetom, u dugačkim skokovima jurio je
na njega golobradi legionar. Samo jedan trenutak vidio je Sergej
njegove podivljale oči. Jedno magnovenje – i Sergej udari vrhom
bajoneta po Poljakovom bajonetu. i blještavo francusko sječivo bilo
je odbačeno u stranu.
Poljak pade…
Ruka Sergejeva ne zadrhta. On zna da će još morati ubijati. On,
Sergej, koji umije tako nježno da voli i koji je tako postojan u svom
prijateljstvu. On nije svirep ni krvoločan, ali on zna da su ovi
vojnici, koje su svjetski paraziti prevarili i nahuškali, sa zvjerskom
mržnjom krenuli na njegovu voljenu republiku.
I on, Sergej, ubija samo zato da. bi približio dan kada ljudi na
zemlji više neće ubijati jedan drugoga.
Paramonov ga uhvati za rame:
– Sergeju, moramo se povući, uskoro će nas primijetiti.
*
Već čitavu godinu Pavle Korčagin juri po svojoj zemlji, juri na
kolima s mitraljezom, juri na lafetu i na svom čulavom konju.
Zamomčio se i ojačao. Rastao je u stradanjima i nevoljama.
Nekako je zarasla koža do krvi oguljena teškim torbama s
municijom, ali od puške tvrdi žulj na ramenu više nije prolazio.
Mnogo strašnih stvari Pavle je vidio za ovu godinu dana.
Zajedno sa hiljadama boraca takvih kao i on, poderanih i golih, ali
ponesenih neugasivim ognjem borbe za vlast svoje klase, on je
uzduž i poprijeko prokrstario čitavu domovinu, i samo je dvaput
bio izbačen iz te bujice.
Prvi put – zbog rane u bedro, a drugi put – u ledenom februaru
dvadesete počeo je da se prevrće u vatri priljepčivog tifusa.
Strašnije od poljskih mitraljeza, vašljivi tifus je kosio redove
pukova i divizija Dvanaeste armije. Armija je držala ogromni
prostor, gotovo čitavu sjevernu Ukrajinu, i sprečavala Poljake u
daljem prodiranju. Tek što se oporavio, Pavle se vratio u svoju
jedinicu.
Sada je njegov puk zauzimao položaj kod stanice Frontovke, na
pruzi koja vodi od Kazatina za Uman.
Stanica je u šumi. Oko omanje stanične zgrade nalaze se
razrušene i napuštene kućice. Nemoguće je postalo ovdje živjeti.
Već treću godinu borbe se čas stišavaju čas opet razgaraju. Koga
sve Frontovka nije vidjela za ovo vrijeme!
Sada su ponovo sazrijevali krupni događaji. U vrijeme kada se,
strašno prorijeđena prilično dezorganizovana, Dvanaesta armija,
pod pritiskom poljskih armija, povlačila prema Kijevu, proleterska
republika je spremala uništavajući udarac bijelim Poljacima,
zanesenim svojim pobjedničkim maršem.
U pohodu, besprimjernom u vojnoj istoriji, sa dalekog sjevernog
Kavkaza prebacivale su se u Ukrajinu divizije Prve konjičke armije,
prekaljene u borbama. Četvrta, Šesta, Jedanaesta i Četrnaesta
konjička divizija približavale su se, jedna za drugom, oblasti
Umana, grupisale se u pozadini našeg fronta i, idući u susret
odlučnim bitkama, uz put čistile s puta mahnovske bande8.
Šesnaest i po hiljada konjanika, šesnaest i po hiljada boraca
opaljenih stepskim suncem.
Sva pažnja Vrhovne komande crvenih i komande jugozapadnog
franta bila je posvećena tome da pripremani odlučni udarac ne bi
bio spriječen od strane Poljaka, pilsudskovaca. Štab Republike i
frontova brižljivo je čuvao grupacije ove konjičke mase.
 Na umanskom sektoru bile su prekinute akcije. Neprekidno su
brujale direktne telegrafske žice od Moskve do štaba fronta – u
Harkovu, a odavde štabovima Četrnaeste i Dvanaeste armije. Na
uske telegrafske trake otkucavane su šifrovane zapovijesti: »Ne
dozvoliti da Poljaci primijete grupisanje konjičke armije.« Ako je
negdje i dolazilo do aktivnosti, to je bilo samo tamo gdje su pokreti
Poljaka prijetili da u borbu uvuku divizije buđonovske konjice.
Plaminjaju riđi jezici vatre i mrki kolutovi dima se vijugaju uvis.
Krilata gamad ne voli dim, pa, uznemirena, u brzom roju plahovito
leti od vatre. U širokom krugu oko rasplamsale vatre sjede borci,
njihova lica plamen je prelio bakrenom bojom.
U sivom pepelu oko vatre griju se kotlići i u njima se pjenuši
voda. Ispod zapaljene klade iskoči plameni jezik i jednim krajem
liznu nečiju čupavu glavu. Glava se izmače i nezadovoljno promrsi:
– Vrag te odnio!
Čitav krug se zasmija.
Postariji crvenoarmejac u suknenoj bluzi, podrezanih brkova,
pregledavši cijev puške prema vatri, razvuče basom:
– E, baš je momak udario u nauku: ni vatre ne osjeća.
– Pa daj, Korčagine, ispričaj nam što si tamo pročitao.
Pipajući opaljeni čuperak, mladi crvenoarmejac se nasmiješi.
– Stvarno je, druže Andruščuče, knjižica i po. Kako sam je se
dokopao, ne mogu se odvojiti od nje.
Mladi prćonosi Korčaginov susjed, koji je usrdno poslovao oko
kaišića od fišeklije, grizući debeli konac, upita radoznalo:
– A o čemu tamo pišu? – i namotavajući ostatak konca na iglu,
koja mu je bila zabodena u šljem, dodade: – Jako me zanima ako je
o ljubavi.
Svi se nasmijaše. Matvejčuk podiže u obliku četke ošišanu glavu
i, šeretski načkiljivši na lijevo oko, obrati se mladiću:
– Pa šta, Sereda, ljubav je dobra stvar. Ti si momak lijep, kao
slika! Ma kuda da dođemo, zbog tebe djevojke noge polomiše.
Samo imaš mali defekt, nos ti je – kao dugme. Ali i to se može
popraviti. Objesi o nos ručnu granatu desetfuntovku Novickoga,
ona će ti za jednu noć otegnuti nos.
Od provale smijeha uplašeno frknuše konji, koji su bili privezani
za mitraljeska kola.
– Nije stvar u ljepoti, nego u tikvi – on se značajno kucnu po
čelu. – Imaš oštar jezik, a sam si najobičniji zvekan.
Tatarinov priđe i razdvoji drugove, koji su bili spremni da se
uhvate u koštac.
– De-de, momci, zašto da se koljete? Bolje će biti da nam
Korčagin nešto pročita ako to štogod vrijedi.
– Deder, Pavka, raspali! – začu se sa svih strana.
Korčagin privuče sedlo vatri, sjede na njega i na koljenima
rastvori malu debelu knjigu.
– Drugovi, ova knjiga se zove »Obad«. Dobio sam je od vojnog
komesara bataljona. Ona na mene jako djeluje. Ako ćete sjediti
mirno, ja ću vam čitati.
– Raspali, Pavka, ne zanovijetaj! Niko ti neće smetati.
Kada su vatri neprimjetno prišli komesar i komandant puka
drug Puzirevski, oni su vidjeli jedanaest pari očiju uperenih u
čitača.
Puzirevski se okrete komesaru i pokaza rukom na grupu:
– To ti je, eto, polovina pukovske izvidnice. Među njima imam
četvoricu: sasvim mladi komsomolci, a svaki vrijedi koliko dobar
borac. Vidiš, onaj što čita i onaj drugi, oči kao kod vučića, to su
Korčagin i Žarki. Prijatelji su, ali među njima ne prestaje potajna
ljubomora. Ranije je Korčagin kod mene bio prvi izvidnik. A sada
ima opasnog konkurenta. Pogledaj, evo sada, sasvim neprimjetno,
vrše politički rad, a uticaj je vrlo velik. Za njih može da se kaže –
mlada garda!
 – Čita li to politruk9 izvidnice? – upita komesar.
– Ne, politruk je Kramer.
Puzirevski podbode konja, priđe bliže i viknu gromko:
– Zdravo, drugovi!
Svi se okrenuše. Lako skočivši sa sedla, komandant priđe
izvidnicima.
– Šta, grijemo se, prijatelji, ha? – on se široko nasmiješi, i
njegovo odvažno lice s uskim, pomalo mongolskim očima izgubi
svoju strogost.
Izvidnici dočekaše komandanta radosno i prijateljski, kao
starog druga. Komesar se spremao da jaše dalje, i ostade na konju.
Zabacivši futrolu s mauzerom, Puzirevski sjede pored Korčagina
i ponudi vojnike:
– Da zapalimo, ha? Imam dobrog duvana.
Zapalivši, obrati se komesaru:
– Ti, Doronjine, produži, a ja ću ostati ovdje. Ako u štabu
budem potreban, javite mi.
Kada Doronjin odjaha, Puzirevski reče Korčaginu:
– Čitaj dalje da i ja čujem.
Pročitavši posljednje stranice, Pavle ostavi knjigu na koljenu i
zamišljeno se zagleda u plamen.
Nekoliko minuta niko ni riječi ne izusti. Svi su se nalazili pod
utiskom Obadove pogibije.
Puzirevski je pušio i čekao da ljudi počnu iznositi svoja
mišljenja.
– Težak slučaj – Sereda prekide ćutanje. – Znači, postoje na
svijetu takvi ljudi. Takvu stvar čovjek ne bi izdržao, ali kada ide za
idejom, tako to kod njega sve i ispada.
Knjiga je na njega snažno uticala, i on je govorio uzbuđeno.
Andrjuša Fomičev, obućarski pomoćnik iz Bijele Crkve, gnjevno
uz viknu:
 – Da meni dopadne šaka taj popo koji mu je u usta krst gurao, ja
bih tu mrcinu ucmekao bez ikakva razmišljanja!
Androščuk štapom podgurnu kotlić bliže vatri i poče uvjereno:
– Kada umireš a znaš za što, to je nešto osobito. Onda čovjek i
snagu dobija. Kada si uvjeren da si u pravu, treba umirati bez:
kuknjave. Tako ti, eto, i junaštvo ispada. Znao sam jednog mladića.
Porajka se zvao. On ti je, kad su ga u Odesi zatekli bijeli, onako u
vatri, udario na čitav vod. Nisu stigli ni bajonetom do njega, a on je
sebi pod noge tresnuo granatu. Sam je odletio u komade, ali je i
čitavu gomilu bijelih povaljao oko sebe. A kad bi ovako pogledao na
njega: jado. O njemu niko ne piše knjigu, a trebalo bi. Među našim
ljudima ima mnogo veličina.
Promiješa kašikom po kotliću, napući usne, kašikom proba čaj i
produži:
– A postoji i pasja smrt. Prljava i bez počasti smrt. Kada smo
vodili borbu pod Isjaslavljem, starom, još za vrijeme kneževa
podignutom gradu. Na rijeci Gorin. Ima tamo poljska crkva,
nepristupačna kao kakva tvrđava. Mi uskočili ovako u grad, u vrsti
po jedan probijamo se kroz uličice. Desno krilo drže Letonci.
Istrčimo ti mi, znači, na cestu, kad tamo, za ogradom jedne bašte
privezana tri osedlana konja.
– Mi ti, jasna stvar, mislimo: Poljaci. Nas desetak trkom u
dvorište. Ispred nas, sa mauzerčinom u ruci, gura komandir
letonske čete.
– Dotrčasmo do kuće. Vrata otvorena. Uđemo. Kad imaš šta da
vidiš, mislili smo Poljaci, a ispalo obrnuto. Tu ti operiše naša
patrola. Prije nas stigli. Vidimo, događa se nešto sasvim žalosno.
Stvar očigledna: na ženu navalili. Tamo ti je, znači, živio neki poljski
oficirčić, i oni ti, znači, njegovu ženetinu na pod povalili. Kad to
ugleda ovaj Letonac, viknu nešto na njihovom. Oni drugi se baciše,
zgrabiše onu trojicu i izvukoše u dvorište. Nas Rusa je bilo samo
dvoje, ostalo sve Letonci. Komandir se zvao Bredis. Ja njihovog
jezika ne znam, ali vidim – likvidacija, čvrsti su ti ti Letonci kao
sami kremen. Dovukli oni te uza zid konjušnice. Vidim, gotovo je,
ucmekaće ih. Jedan od tih ukebanih – krupna momčetina, crven
kao rak, branio se, trgao. Psuje sve do sedmog pokoljenja. »Zbog
neke ženetine – viče – uza zid da me stave!« I drugi isto tako mole
da ih poštede.
– Od svega toga jeza me uhvati. Pritrčah ti ja Bredisu i velim:
»Druže komandire, neka im sudi vojni sud. Zašto da ti prljaš ruke
njihovom krvlju? U gradu se još vodi borba, a mi tu s ovima da se
obračunavamo.« On se trže i tako se prema meni okrenu da se
odmah pokajah zbog svojih riječi. Oči kao u tigra. Mauzer mi u zube
naperi. Nema šta, gadno ispalo, sedam godina ratujem, a tu,
najednom – slabić. Vidim, ubiće me bez ikakva suda. Prodera se na
mene ruski da teško razumjeh: »Naša zastava je krvlju natopljena,
a oni – sramote čitavu armiju! Banditi moraju smrću platiti!«
– Ja ne izdržah, potrčah iz dvorišta. Za leđima zatreštaše pucnji.
Shvatih – gotovo je. Kada smo opet pošli u vrsti po jedan, grad je
već bio zauzet. Eto ti šta se dogodilo. Pasjom smrću su zaglavili. U
toj patroli je bilo i onih što su nam se prišljamčili kod Melitopolja.
Ološ. Prije toga su kod Mahna bančili.
Stavivši kotlić kod nogu, Androščuk poče da razvezuje torbu sa
hljebom.
– Vidiš, zavuče se među nas i takvo đubrinje. Ne možeš sve
provjeriti. Tobože, i oni su za revoluciju A samo blate sve ostale. A
teško je bilo gledati takve stvari. I još nikako ne mogu da to
zaboravim – završi on i poče da pije čaj.
Tek kasno noću zaspala je konjička izvidnica. Sereda je u snu
ćurlikao kroz nos. Puzirevski je spavao položivši glavu na sedlo, a
politruk Kramer je nešto zapisivao u svoju bilježnicu.
Sutradan, vrativši se iz izvidnice, Pavle pri veza konja za drvo i
pozva Kramera, koji je upravo pio čaj.
– Slušaj, politruče, kako ti gledaš na ovu stvar: ja se spremam
da se prebacim u Prvu konjičku? Kod njih se sprema nešto
papreno. Nije ih se toliko sabralo radi nekog veselja. A mi ćemo
ovdje da se kiselimo i guramo.
Kramer ga pogleda iznenađeno.
– Kako to – prebaciti se? Šta je to za tebe Crvena armija – igra
neka? Na što to liči? Ako mi pođemo da trčkaramo iz jedne jedinice
u drugu, prekrasno će to da izgleda!
Zar nije svejedno gdje čovjek ratuje? – prekide ga Pavle.
Tamo ili ovdje. Ja ne dezertiram u pozadinu.
Kramer odreza odlučno:
– A disciplina, po tvom mišljenju, šta je to? Kod tebe je, Pavle,
sve na svom mjestu, ali što se tiče anarhije, tu se zaplićeš. Prohtjelo
se – i napravio. A Partija i Komsomol su izgrađeni na željeznoj
disciplini. Partija je iznad svega. I svaki od nas mora da bude ne
tamo gdje mu se hoće, nego gdje je potreban. Zar Puzirevski nije
odbio tvoj prelazak? Znači – tačka.
Visoki, mršavi Kramer, žućkasta lica, zakašlja se od uzbuđenja.
Olovna tipografska prašina duboko se uvriježila u njegovim
plućima, i na njegovom licu često se pojavljivala nezdrava rumen.
Kada se Kramer umirio, Pavle reče tiho, ali odlučno:
– Sve je to tako, ali ja ću ipak preći buđonovcima – to je gotova
stvar.
Sljedećeg dana Pavla više nije bilo pored večernje vatre.
*
U susjednom selu, na brežuljku kod škole, u širokom krugu
sakupili se konjanici. Na zadnjem dijelu mitraljeskih kola, zabacivši
kapu na sam potiljak, krupni buđonovac je razvlačio harmoniku.
Harmonika je kreštala, gubila takt, a u krugu se lomio u suludom
gopaku delija konjanik u širokim crvenim čakširama.
Na kola i susjedne plotove popele se znatiželjne djevojke i
seoski momci da vide poletne igrače iz konjičke brigade, koja je tek
stigla u njihovo selo.
– Ožeži, Toptalo! Udri nogom. Eh, brale! Raspali, harmonikašu!
Ali nezgrapni prsti harmonikaša, koji su mogli saviti konjsku
potkovu, na dirkama su se teško pokretali.
– Mahno ubi Kuljabku Afanasija, – sa žaljenjem reče preplanuli
kavalerist – a bio je prvoklasan harmonikaš. Bio je desnokrilac u
našem eskadronu. Žao mi ga. Bio je dobar borac, ali još bolji
harmonikaš.
Pavle je stajao u krugu. Čuvši posljednje riječi, on se progura do
kola i stavi ruku na mijeh harmonike. Harmonika ućuta.
– Šta hoćeš? – ispriječi očima harmonikaš.
Toptalo se zaustavi. Začuše se nezadovoljni glasovi.
– Šta je tamo? Zašto prestade?
Pavle proteže ruku prema kaišu.
– Daj da malo razvučem.
Buđonovac s nepovjerenjem pogleda nepoznatog
crvenoarmejca i neodlučno skide kaiš s ramena.
Pavle spretnim pokretom nabaci harmoniku na koljeno. Kao
lepezu razvuče mijeh, razigrano kliznu prstima po dirkama, i
odjeknu harmonika koliko je imala snage:
Jabučice, kud se klatiš?
Udariš li Gupčeka,
nećeš da se vratiš!
Toptalo odmah uhvati poznati motiv i, kao ptica uzmahnuvši
rukama, vratolomno poletje u krugu izvodeći nevjerovatne figure.
Obijesno i šeretski je udarao dlanovima po sarama, po koljenima,
po zatiljku, po čelu, po donovima i otvorenim ustima.
A harmonika je podstrekivala, začikavala, nosila svojim opojnim
ritmom, i Toptalo se okretao kao čigra zabacujući noge i sopćući:
– Ih, ah, ih, ah!
*
 Petog juna 1920. godine, poslije nekoliko žestokih okršaja Prva
konjička armija Buđonog probila je poljski front na sektoru gdje su
se spajale Treća i Četvrta poljska armija. Razbivši konjičku brigadu
generala Savickog, koja joj je stajala na putu, armija Buđonog je
navalila u pravcu Ružina.
Da bi likvidirala proboj, poljska komanda je u grozničavoj
užurbanosti stvorila udarnu grupu. Prema mjestu okršaja pojurilo
je pet oklopljenih gusjeničnih tenkova, koji su tek bili istovareni na
stanici Pogrebišče.
Ali Konjička Armija je zaobišla Zarudnice, odakle se spremao
udar, i našla se u pozadini poljskih armija.
Za Prvom konjičkom pojurila je Kavalerijska divizija generala
Kornickog. Ona je dobila zadatak da udari u leđa Prve konjičke
armije, koja je, prema mišljenju poljske, komande, trebala da
napadne najvažniju strategijsku tačku poljske pozadine – Kazatin.
Ali to nimalo nije olakšalo položaj bijelih Poljaka. Mada su oni
sutradan zakrpili proboj i za Konjičkom armijom spojili front, u
njihovoj pozadini pojavila se snažna konjička grupacija koja je,
poslije uništenja pozadinske baze protivnika, trebala udariti na
kijevsku grupu Poljaka. Za vrijeme svoga napredovanja konjičke
divizije su uništavale manje željezničke mostove i rušile željezničke
pruge da bi ostavile Poljake bez puteva za odstupanje.
Dobivši od zarobljenika podatke da se u Žitomiru nalazi Štab
armije – u stvari tamo je bio čak štab fronta – komandant Konjičke
armije odluči da zauzme važne željezničke čvorove i
administrativne centre – Žitomir i Berdičev. U svitanje sedmog
juna na Žitomir je jurišala Četvrta kavalerijska divizija.
U jednom od eskadrona, na mjestu poginulog Kuljabka, kao
desnokrilni, galopirao je Korčagin. U eskadron je bio primljen na
kolektivnu molbu boraca, koji nisu htjeli da ostanu bez takvog
vrsnog harmonikaša.
Ne zauzdavajući plahovite konje, eskadroni se lepezasto razvili
kod Žitomira i na suncu zasvjetlucali srebrnim bljeskom svojih
sabalja.
Za ječala je zemlja, zasopili konji, na stremenima se pridigli
borci.
Zemlja je munjevito bježala ispod nogu. Veliki grad sa svojim
baštama hitao je u susret diviziji. Projurili su pored prvih bašta,
probili su se u centar i prolomilo je vazduh »Predaj se!«, strašno i
jezivo kao smrt.
Poljaci su bili tako ošamućeni da gotovo nisu davali otpora.
Mjesni garnizon je bio dotučen.
Prilegavši uz vrat konja, jurio je Korčagin, a uporedo s njim, na
tankonogom vrancu, Toptalo.
Pred Pavlovim očima odvažni buđonovac takvim munjevitim
udarcem sasiječe legionara da taj nije stigao ni pušku da podigne.
Kaldrma je odjekivala i škrgutala od potkovanih konjskih
kopita. Iznenada: nasred puta, na raskrsnici, mitraljez. Nad njim
trojica u plavim uniformama i četvrtastim kapama. Četvrti, sa
zlatnim, kao zmija pletenim širitom na okovratniku ugledavši
konjanike, brzo podiže mauzer.
Ni Toptalo ni Pavle nisu mogli zadržati iconja, i jurnuše na
mitraljez, pravo u kandže smrti. Oficir opali ti Korčagina. Promaši…
Kao vrabac pijuknu metak pored obraza, a poručnik, odbačen
konjskim grudima, udari glavom o kamenje i prostrije se ničice.
Tog trenutka, grozničavo žureći, satanski se zakikota mitraljez.
Uboden desetinom bumbara, Toptalo pade zajedno sa svojim
vrancem.
Uplašeno frkćući, prope se Pavlov konj, skokom prenese jahača
preko palih, pravo na ljude kod mitraljeza i Pavlova sablja, opisavši
blještav luk u vazduhu, ureza se u plavi kvadrat kape.
Ponovo sablja uzletje da se ureže u drugu glavu, ali plahoviti
konj odskoči u stranu.
Kao nezadrživa planinska rijeka, na raskrsnicu pokulja
eskadron, i desetine sabalja zazviždaše u vazduhu.
 *
U dugačkim hodnicima zatvora počeše da odjekuju uzvici.
U ćelijama, prepunim izmučenih i iznurenih ljudi, nas ta
uzbuđenje. U gradu se vodi borba – teško je vjerovati da dolazi
sloboda i da su se neznano odakle probili naši.
Pucnji su već u dvorištu. U hodnicima trče ljudi. I, najednom,
ono neizrecivo milo: »Drugovi, izlazite!«
Pavle pritrča vratima sa prozorčićom u koji su zurile desetine
očiju. Gnjevno udari kundakom po bravi. Još jednom, još, i još
jednom.
– Čekaj, ja ću bombom! – zaustavi Pavla Mironov i izvuče iz
džepa granatu.
– Stoj! Mamlaze! Jesi li pošašavio! Odmah će ključeve donijeti.
Gdje se ne može polomiti, ključevima ćemo otvoriti.
Hodnikom su već gurali stražare. Začas se hodnik napuni
poderanim i prljavim ljudima, koje je obuzela bezumna radost.
Širom rastvorivši široka vrata, Pavle utrča u ćeliju.
– Drugovi, slobodni ste. Mi smo buđonovci, naša divizija je
zauzela grad.
Neka žena sa suzama u očima baci se Pavlu, zagrli ga kao svog
rođenog i zajeca.
Za borce divizije draže od svih trofeja, pa i od same pobjede, bilo
je ovo oslobođenje pet hiljada sedamdeset i jednog boljševika i
dvije hiljade političkih radnika Crvene armije, koje su bijeli Poljaci
satjerali u kamene ćelije i koji su očekivali strijeljanje ili vješanje. Za
sedam hiljada revolucionara tamna noć se odjednom pretvorila u
topli, sunčani junski dan.
Jedan od zatvorenika, kao limun žuta lica, radosno poletje
Pavlu. To je bio Samuil Leher, slagač tipografije u Šepetovki.
Pavle je slušao Samuila. Njegovo lice je potamnjelo. Pričao je o
krvavoj tragediji u njegovom gradiću, i njegove riječi su padale na
srce kao kapljice rastopljenog metala.
– Izdao nas je nitkov provokator, i sve su nas za jednu noć
pohvatali. Odjednom se svi našli u šapama vojne žandarmerije.
Strašno su nas tukli. Ja sam prošao malo bolje: odmah poslije prvih
udaraca pao sam u nesvijest. Drugi su bili jači. Nismo imali šta da
krijemo. Žandarmerija je znala sve i bolje nego mi sami. Znali su
svaki naš korak.
A kako ne bi znali kada je među nama bio izdajica! Ne mogu ni
da ti ispričam sve. Ti znaš, Pavle, mnoge: Valju Bruzžakovu, Rozu
Gricman iz sreskog grada, još sasvim djevojčica, sedamnaest
godina, simpatična, imala je tako povjerljive oči. Onda Sašu
Bunšafta, znaš, naš slagač, uvijek veseo mladić, stalno je crtao
karikature našeg gazde. Zatim još dva gimnazijalca – Novoselski i
Tužic. Sve ove ti poznaješ. Ostali su iz sreskog grada i drugih
mjesta. Bilo je uhapšeno dvadeset devetoro. Među njima šest žena.
Sve su ih zvjerski mučili. Valja i Rozu su silovali prvi dan. Izrugivali
su se, gadovi, kako je ko htio. Polumrtve su ih dovukli u ćelije.
Poslije toga Roza je počela da bulazni, i za nekoliko dana je potpuno
poludjela.
– Nisu vjerovali u njeno ludilo, smatrali su da simulira i na
svakom saslušanju su je tukli. Užasno je bilo gledati kada su je
strijeljali. Čitavo lice joj je bilo crno od udaraca, oči podivljale,
bezumne – prava pravcata starica.
– Valja Bruzžak se do posljednjeg minuta dobro držala. Umrle
su kao pravi borci. Ja prosto ne znam odakle se kod njih našlo
toliko snage. Nemoguće je ispričati kako se odigrala njihova smrt.
Prosto nema takvih riječi… Bruzžakova je bila umiješana u
najopasniju stvar: ona je održavala vezu s radio-telegraf istima iz
poljskog štaba. Nju su kao vezu poslali u srez, i kod nje su prilikom
pretresa našli dvije granate i brauning. A granate joj je dao taj isti
provokator. Kao što vidiš, sve je bilo uređeno tako da je mogu
okriviti kako je imala namjeru da štab digne u vazduh.
– Eh, Pavle, teško mi je da govorim o posljednjim danima, ali
kad već hoćeš, ispričaću ti. Prijeki sud je odlučio: Valju i dvije druge
objesiti, a ostale drugove – strijeljati.
– Poljskim vojnicima, među kojima smo mi radili, bilo je suđenje
dva dana prije nego nama.
– Mladog kaplara, radio-telegrafistu Snjegurka, koji je prije rata
radio u Lođu kao elektromonter, optužiše za izdaju domovine i za
komunističku propagandu među vojnicima, i osudiše na
strijeljanje. On nije predao molbe za pomilovanje, i bio je strijeljan
samo dvadeset četiri sata poslije presude.
– Po njegovom predmetu Valju su pozvali kao svjedoka. Ona
nam je pričala da je Snjegurko priznao da je vršio komunističku
propagandu, ali je energično odbio oputžbu za izdaju domovine.
»Moja je domovina«, rekao je sudijama, »Poljska sovjetska
socijalistička republika. Da, ja sam član Komunističke partije
Poljske, a vojnika su od mene silom napravili. I ja sam otvarao oči
takvim kao što sam ja, vojnicima, koje ste vi gonili na front. Možete
me za to objesiti, ali ja svoju domovinu nisam izdao i neću je izdati.
Samo naše su domovine različite. Vaša je – panska, gospodska, a
moja – radničko-seljačka. I u mojoj domovini koja će doći – ja u to
čvrsto vjerujem – niko me neće izdajnikom nazvati.«
– Poslije presude sve su nas zajedno držali, a pred izvršenje
kazne pretjerali su nas u zatvor. Preko noći su podigli vješala preko
puta zatvora, pored bolnice. Pored šume, malo podalje od puta,
gdje je padina, izabrali su mjesto za strijeljanje. Tamo su i
zajedničku jamu iskopali za nas.
– U gradu je presuda bila plakatirana i svima je bila poznata. A
obračun s nama Poljaci su odlučili da izvrše danju i javno da bi svi
vidjeli i da bi narod uplašili. Već rano ujutro počeli su goniti narod
na mjesto vješanja. Neki su išli iz radoznalosti, bilo je strašno, ali
ipak su išli. Pred vješalima se sakupilo mnoštvo svjetine. Dokle oko
seže – samo ljudske glave. Znaš, oko tamnice je ograda od greda.
Odmah tu uz tamnicu podigli su vješala, i do nas jasno dopire
žamor mnoštva glasova. Pozadi, na ulici, postavili mitraljeze, iz
čitavog okruga dotjerali konjičku i pješadijsku žandarmeriju. Cijeli
bataljon je opkolio bašte i ulice. Za osuđene na vješanje iskopali su
posebnu jamu odmah pored vješala. Ćutke smo čekali svoj kraj, i
samo ponekad se čula pokoja riječ. Uoči tog dana oprostili smo se i
sve smo rekli šta je ko imao da kaže. Samo je Roza, razgovarajući
sama sa sobom u uglu ćelije, šaptala nešto nerazumljivo. A Valja,
slomljena nasiljem i batinanjem, nije mogla da hoda. najviše je
ležala. Komunistkinje iz mjestašca, rođene sestre, zagrlivši se,
opraštale su se i, ne mogavši izdržati, briznuše u plač. Stepanov, iz
sreza, mlad, snažan kao neki rvač, momak koji je prilikom
hapšenja, boreći se, ranio dva žandara, uporno je zahtijevao od
sestara: »Ne treba plakati, drugarice! Isplačite se ovdje da ne biste
tamo plakale. Da se ne bi krvavi psi radovali. Ionako nam nema
poštede, ionako moramo umirati, pa zato dajte da umremo kako
treba. Neka niko od nas ne puzi na koljenima. Drugovi, ne
zaboravljajte, treba lijepo umirati!«
– Onda su došli po nas. Naprijed je Švarkovski, šef kontra-
špijunaže, – sadist i bijesni pas. Ako sam nije silovao, onda je
žandarima davao da siluju, a on je uživao u tome. Sve od tamnice pa
do vješala napravili su hodnik od žandara. Ti »kanarinci«, kako su
ih nazvali zbog njihovih žutih naramenica, stajali su s isukanim
mačevima.
– Kundacima su nas istjerali u tamničko dvorište, po četvoro
nas postrojili i, otvorivši kapiju, izveli napolje. Poredali su nas
pored vješala da bismo gledali pogibiju svojih drugova. Vješala
visoka, sagrađena od debelih direka. Na njima tri omče od debelog
usukanog konopca, postolja sa ljestvicama se oslanjaju na
potpornje. Ljudsko more šumi i talasa se. Sve su oči uperene u nas.
Prepoznajemo svoje.
– Podalje, na terasi, sa dogledima u rukama sabralo se poljsko
plemstvo i oficiri. Došli su da vide kako će boljševike da vješaju.
– Snijeg pod nogama je mek, šuma je sijeda, granje kao da je
vatom pokriveno, lepršaju snježne pahuljice, lagano se spuštaju, i
na našim usplamtjelim licima se tope. Mi smo gotovo neodjeveni,
ali niko ne osjeća hladnoću, a Stepanov ne primjećuje čak ni to da
stoji samo u čarapama.
– Kod vješala vojni tužilac i visoko osoblje. Najzad su iz tamnice
izveli Valju i dvojicu drugova koji su bili osuđeni na vješan je. Sve
troje su se uzeli pod ruke Valja je u sredini – nije imala snage da
ide, i drugovi su je pridržavali, a ona, sjećajući se riječi Stepanova
da »treba lijepo umirati«, trudi se da ide pravo. Bila je bez kaputa,
u pletenoj bluzi.
– Svarkovskom, očevidno, nije se sviđalo što oni idu pod ruku, i
gurnu ih. Valja je nešto rekla, i za tu riječ ju je konjički žandar svom
snagom korbačem udario po licu.
– Gurajući se da se probije kroz kordon prema osuđenicima, u
gomili je potresno zavapila neka žena, ali su je zgrabili i odvukli
nekuda. Po svoj prilici to je bila Valjina mati. Kad su se približili
vješalima, Valja zapjeva. Nikada u životu nisam čuo takvog glasa –
tako strasno može da pjeva samo onaj ko ide u smrt. Zapjevala je
»Varšavljanku«. Za njom zapjevaše i njeni drugovi. U slijepom
bjesnilu, konjanici su ih tukli korbačima. Ali oni su se držali kao da
nisu ni osjećali udaraca. Oborivši ih, kao vreće su ih vukli prema
vješalima. Brzo pročitaše presudu i počeše da im namiču omče.
Tada mi zapjevasmo:
Ustajte, vi zemaljsko roblje…
– Na nas potrčaše sa svih strana, i ja sam samo vidio kako
vojnik kundakom izbi stubić ispod postolja i kako se sve troje
zaklatiše u omčama …
– Nama desetorici, kada smo već stajali uza zid, pročitaše
presudu kojom nam se, po milosti generala, smrtna, kazna
zamjenjuje dvadesetogodišnjom robijom. Ostalih sedamnaest –
strijeljaše.
Samuil trže okovratnik košulje kao da ga on gušio.
– Tri dana nisu skidali obješene. Kod vješala je i dan i noć
stajala straža. Zatim su nam u zatvor doveli nove zatvorenike. Oni
su nam rekli da se četvrtog dana najteži, Toboldin, otkinuo, i tada
su već skinuli i ostale i zakopali odmah tu pored vješala.
– Ali vješala nisu uklanjali. Kada su nas ovamo poveli, mi smo ili
vidjeli. Još uvijek stoje onako s omčama i čekaju nove žrtve.
Samuil zaćuta uperivši ukočen pogled nekud u daljinu. Pavle
nije ni primijetio da je pričanje završeno.
Pred njegovim očima jasno su iskrsla tri ljudska tijela koja se
nijemo klate, sa strašnim, na stranu oborenim glavama.
Na ulici su oštro zatrubili zbor. Taj zvuk trže Pavla, i on tiho,
jedva čujno reče:
– Samuilo, hajdemo odavde.
Praćeni konjanicima, ulicom su išli zarobljeni poljski vojnici.
Kod tamničke kapije stajao je komesar puka i u svoju poljsku
knjižicu dopisivao naredbu.
– Držite, druže Antipove! – predao je bilješku plećatom
komesaru eskadrona. – Odredite stražu, i sve zarobljenike
otpremite u pravcu Novograd – Volinski. Ranjenike previti,
smjestiti u kola i otpremiti u istom pravcu. Odvedite ih dvadeset
vrsta od građa pa neka se gube kuda znaju. Mi nemamo kada da se
s njima gnjavimo. Samo pazite, nikakvih grubosti da ne bude prema
zarobljenicima.
Sjedajući u sedlo, Pavle se okrenu Samuilu.
– Jesi li čuo? Oni naše vješaju, a mi njih da pratimo njihovima, i
još bez grubosti! Gdje da nađemo toliko strpljenja?
Komandant puka se okrenu i pogleda ga. Pavle ču odlučne i
suhe riječi, koje komandant izgovori više za sebe.
– Za grubi odnos prema golorukim zarobljenicima mi ćemo
strijeljati. Mi nismo bijeli!
I, odlazeći od tamničke kapije, Pavle se sjeti posljednjih riječi
naredbe Revolucionarnog vojnog sovjeta, pročitanog pred pukom:
 »Radničko-seljačka zemlja voli svoju Crvenu armiju. Ona se
njome ponosi. I ona zahtijeva da na njenoj zastavi ne bude nijedne
mrlje.«
– Nijedne mrlje – šapuću Pavlove usne.
Dok je četvrta konjička divizija zauzimala Žitomir, Dvadeseta
brigada Sedme streljačke divizije, koja je ulazila u sastav udarne
grupe druga Golikova, forsirala je rijeku Dnjepar u oblasti sela
Okunjinova.
Grupi koja se sastojala od Dvadeset pete streljačke divizije i
Baškirske konjičke brigade naređeno je da poslije forsiranja
Dnjepra presiječe željezničku prugu Kijev–Korostenj kod stanice
Irša. Tim manevrom je bio odrezan jedini put za povlačanje Poljaka
iz Kijeva. Ovdje je prilikom forsiranja rijeke poginuo član
šepetovske Komsomolske organizacije Miša Levčukov.
Kada su trčali preko lelujavog pontonskog mosta, iza brda je,
iznad njihovih glava, zašištala granata i razbila vodu u mlazove. Tog
trenutka je Miša pao pod čamac pontona. Voda ga je progutala i
više nije vraćala. Samo je plavokosi crvenoarmejac Jakimenko
začuđeno uzviknuo:
– Šta ćemo? Ode Miška pod vodu, nestade kao da ga krava
sliznula! – uplašeno buljeći u tamnu vodu, on se bio zaustavio, ali
drugi naletješe na njega i poguraše naprijed.
– Mamlaze, šta si zinuo! Miči se naprijed!
Nije bilo vremena da misli na druga. Brigada je ionako zaostajala
za drugim, koje su već zauzele desnu obalu.
O Mišinoj pogibiji Serjoža je saznao četiri dana kasnije, kada je
brigada zauzela stanicu Buča, i, okrenuvši front prema Kijevu,
odbijala žestoke napade Poljaka, koji su pokušavali da se probiju
prema Korostenju.
Pored Serjože se ušančio Jakimenko. Prekinuvši bijesnu paljbu,
s mukom otvori zatvarač usijane puške i, sagnuvši glavu prema
zemlji, okrenu se Serjoži.
 – Puška mora da se odmori, vrela je kao vatra.
Zbog žestoke pucnjave, Sergej ga je jedva čuo. Kada se paljba
malo stiša, Jakimenko mu onako uzgred reče:
– Tvoj drug se utopi u Dnjepru. Nisam ni vidio, kao da zaroni u
vodu – rekavši to, opipa zatvarač, izvadi iz fišeklije šaržer i požuri
da ga gurne u ležište.
*
Jedanaesta divizija, upućena da zauzme Berdičev, u gradu je
naišla na žestok otpor Poljaka.
Na ulicama se razvila krvava borba. Pregrađujući put konjici,
štektali su mitraljezi. Ali grad je bio zauzet, i ostaci razbijene
poljske vojske dali su se u bijeg. Na stanici su zauzete kompozicije
vozova. Ali najstrašniji udarac za Poljake bila je eksplozija miliona
topovskih granata – municijske baze poljskog fronta. U gradu su
sipala stakla kao šljunak, a kuće su se tresle kao da su od kartona.
Udarci po Žitomiru i Berdičevu za Poljake su bili udarci iz
pozadine, i oni su se kao dvije bujice žurno povlačili od Kijeva,
očajnički probijajući sebi izlaz iz željeznog obruča.
Pavle je izgubio individualno osjećanje ličnosti. Ovi dani su bili
ispunjeni vatrenim okršajima. On, Korčagin, stopio se u masi i,
poput ostalih boraca, kao da je zaboravio riječ »ja«, ostalo je samo
»mi«: naš puk, naš eskadron, naša brigada.
A događaji su jurili munjevitom brzinom. I svaki dan je donosio
nešto novo.
Konjička lavina buđonovaca neprestano je zadavala udarac za
udarcem i ispreturala i izlomila Čitavu poljsku pozadinu. Opijene
pobjedom, sa strasnom jarošću su jurišale kavalerijske divizije na
Novograd–Volinski – srce poljske pozadine.
Odbijajući se kao talas o vrletnu obalu, povlačili su se i ponovo
jurišali s onim strašnim: »Predaj se!«
Poljacima, ništa nije pomoglo: ni mreže bodljikave žice, ni
očajnički otpor garnizona koji je držao grad. Ujutro dvadeset
sedmog juna, forsiravši konjičkim strojem rijeku Sluč, buđonovci su
se probili u Novograd–Volinski i protjerali Poljake u pravcu
mjestašca Korec. Istovremeno je i Četrdeset peta divizija forsirala
rijeku Sluč kod Novog Miropolja, a konjička brigada Kotovskog
udarila je na mjesto Ljubar.
Radio-stanica Prve konjičke primila je naređenje od
komandanta fronta di se sva konjica uputi na zauzimanje Rovna.
Nezadrživo nastupanje crvenih divizija gonilo je Poljake u
raštrkanim i demoralisanim grupama koje su tražile spasa.
Jednom kada ga komandant brigade poslao na stanicu gdje se
nalazio oklopni voz, Pavle je susreo koga nikako nije očekivao. Konj
je u trku skočio na nasip. Kod sivog, prednjeg vagona Pavle zateže
uzde. Strašan svojom nepristupačnošću, sa tamnim ždrijelima
sakrivenih topova, stajao je blindirani voz. Oko njega je poslovalo
nekoliko zaprljanih prilika. Podizali su teški čelični poklopac kod
točkova.
– Gdje bih mogao naći komandanta oklopnog voza? – upita
Pavle crvenoarmejca u kožnom kaputu koji je nosio vedro vode.
– Eno tamo – pokaza rukom prema lokomotivi
Zaustavljajući se pored lokomotive, Korčagin upita:
– Ko je tu komandant?
Okrenu se čovjek s rupicom na licu, koji je bio zategnut u kožnu
odjeću od glave do nogu.
– Ja sam.
Pavle izvuče iz džepa omot.
– Evo vam naređenje komandanta brigade. Potpišite se na
kuverti.
Stavivši koverat na koljeno, komandant se potpisa. Kod
srednjeg točka neko je baratao rnazalicom. Pavle je vidio samo
široka pleća i ručicu nagana kako viri iz džepa.
– Evo ti potvrda – čovjek u koži pruži koverat Pavlu.
 Spremajući se več da pođe, Pavle je zatezao uzde. Čovjek kod
lokomotive se uspravi i okrenu. Kao da ga vjetar ponio, Pavle skoči
sa sedla.
– Artjome, brate!
Umašćeni mašinovođa brzo spusti mazalicu i u svoj medvjeđi
zagrljaj ščepa mladog crvenoarmejca.
– Pavka! Mrcino jedna! Pa to si ti! – uzviknu on ne vjerujući
svojim očima.
Komandant oklopnog voza sa čuđenjem je gledao tu scenu.
Crvenoarmejci artiljerci su se smijali:
– Vidi, vidi, braća se našla!
*
Devetnaestog avgusta, u borbi kod Lavova, Pavlu je pala kapa s
glave. Bio je zaustavio konja da se vrati po kapu, ali kada vidje da se
prednji eskadroni već urezuju u poljske redove, odustade od toga.
Upravo u tom trenutku kroz grmlje iskoči Demidov. Projuri dolje
prema rijeci vičući u trku:
– Ubijen komandant divizije!
Pavle se strese. Poginuo je Letunov, njegov herojski komandant
divizije, bezgranično smjeli drug. Divlja jarost obuze Pavla.
Udarivši tupom stranom sablje svog već krvavih žvala dorata,
pojuri u najgušći okršaj.
– Sijeci gadove! Udri poljske plemiće! Letunova su ubili! Sijeci!
– i, onako zaslijepljen, ne gledajući svoje žrtve, sasiječe neku priliku
u zelenom mundiru.
Obuzeti bezumnim gnjevom zbog komandantove smrti,
eskadroni su sasjekli čitav vod legionara.
U potjeri za onima koji su bježali, izletjeli su na polje, ali sada po
njima poče da tuče baterija. Šrapnele su parale vazduh i sijale smrt.
Pred Pavlovim očima, kao magnezijum, sinu zelen plamen, u
ušima kao da grom udari i usijanim željezom ožeže glavu. Strašno i
neshvatljivo se zavrtje zemlja, a onda poče da se iskreće u stranu.
Kao slamčica, Pavle je bio izbačen iz sedla i, preletivši preko
doratove glave, lupi o zemlju.
Odjednom je nastala noć.
 GLAVA DEVETA

Oko hobotnice sja, iskolačeno je, krupno kao mačja glava,

zatvorenocrveno, u sredini zeleno, ono plamti, preliva se živom
svjetlošću. Hobotnica gmiže desetinama pipaka, pipci su kao
klupče zmija, a ljuštura odvratno šušti. Hobotnica se kreće. Njeni
pipci već gmižu po tijelu, oni su hladni i kolju kao kopriva.
Hobotnica isteže svoju žaoku i ona se, kao pijavica, upija u glavu i,
grčevito se skupljajući, sisa njegovu krv. On osjeća kako se krv iz
njegovog tijela prelijeva u naduli trup hobotnice. A žaoka siše, siše,
i on na tom mjestu osjeća nesnosnu bol.
Negdje daleko, daleko čuje ljudske glasove:
– Koliki mu je sada puls?
Još tiše odgovara drugi, ženski glas:
– Puls mu je sto trideset osam. Temperatura trideset devet sa
pet. Stalno je u bunilu.
Hobotnica je nestala, ali bol od žaoke je ostao. Pavle osjeća –
nečiji prsti se dotiču njegove ruke više zglavka, On pokušava da
otvori oči, ali očni kapci su tako teški da nema snage da ih rastavi.
Zašto je tako vruće? Izgleda, mati je naložila peć. Ali opet negdje
govore ljudi:
– Puls je sada sto dvadeset dva.
On pokušava da otvori očne kapke. Nutrina gori. Zagušljivo je.
Žedan je. O, kako je žedan! Sada će ustati, napiće se. Ali zašto ne
ustaje? Tek što je pokušao da se pomakne, osjetio je da to nije
njegovo, nego tuđe, neposlušno tijelo. Sada će mati donijeti vode,
on će joj samo reći: »Hoću vode.« Nešto se pored njega miče. Da to
nije opet hobotnica? Evo je, evo njenog crvenog oka…
 Izdaleka se čuje tihi glas:
– Frosja, donesite vode.
»Čije je to ime?« pokušava se sjetiti, ali od naprezanja tone u
tamu. Isplivao je iz tame, i ponovo se sjetio: žedan sam.
Čuje glasove:
– Izgleda, dolazi sebi.
I već jasnije, bliže, nježni glas:
– Jeste li žedni, bolesniče?
»Jesam ii to ja bolestan, ili to ne govore meni? Pa ja bolujem od
tifusa, eto u čemu je stvar.« Treći put pokušava da otvori očne
kapke. Najzad uspijeva. Kroz uski prorez oka prvo ugleda – crvenu
kuglu nad glavom. Sada tu kuglu prekriva nešto tamno, to tamno
se, približava – i usne osjetiše ivicu čaše i vodu, životvornu vodu.
Vatra u nutrini se gasi.
Prošapta zadovoljno:
– Sada je dobro…
– Bolesniče, vidite li me?
To pita ono tamno što stoji pred njim i, tonući u san, uspijeva da
odgovori:
– Ne vidim, ali čujem…
– Ko bi mogao reći da će preživjeti? A on, pogledajte samo,
iskobelja se. Zadivljujuće jak organizam. Vi, Nina Vladimirovna,
možete da se ponosite. Vi ste ga spasli!
– Veoma se radujem! – odgovora uzbuđeni glas.
Poslije trinaestodnevne nesvijesti, Korčagin je došao sebi.
Mlado tijelo nije htjelo da umre, i snaga mu se postepeno
vraćala. To je bilo njegovo drugo rođenje. Sve je izgledalo novo i
neobično. Samo je glava, kao neki nesavladivi teret, ležala
nepokretno u gipsanoj kutiji, i nije imao snage da je pokrene s
mjesta.
Ali se vratilo osjećanje tijela i već je mogao da pokreće prste na
rukama.
*
Nina Vladimirovna, mlađi ljekar kliničke vojne bolnice, sjedila je
za malim stolićem u svojoj kvadratnoj sobi i listala debelu svesku. U
njoj su sitnim, naprijed nagetim slovima unijete kratke bilješke.
»26. avgusta 1920. godine.
Danas su nam iz sanitetskog voza dovezli grupu teških
ranjenika. Na krevet u uglu kod prozora, položili smo
crvenoarmejca razbijene glave. Njemu je tek sedamnaest godina.
Predali su mi svežanj njegovih dokumenata nađenih u džepovima i
stavljenih u kuvertu zajedno sa ljekarskim bilješkama. Zove se
Korčagin Pavle Andrejevič. Tamo je bila i članska karta
Komunističkog saveza omladine Ukrajine broj 967, pocijepana
crvenoarmejska knjižica i prepis iz pukovske naredbe. U njoj se
govori da se crvenoarmejcu Korčaginu, za izvršenje ratnog zadatka,
izjavljuje zahvalnost. I ceduljica koju je, očevidno, sam napisao:
‘Molim drugove da u slučaju moje smrti jave mojima: grad
Sepetovka, ložiona, bravar Artjom Korčagin.’
Ranjenik je u nesvijesti od devetnaestog avgusta, – momenta
kada ga je pogodio komad šrapnele. Sutra će ga pregledati Anatolije
Stepanovič.
27. avgusta.
Danas su pregledali Korčaginovu ranu. Ona je vrlo duboka.
Probijena mu je lubanja. To je dovelo do paralisanja čitave desne
strane glave. U desnom oku izliv krvi. Oko se nadulo.
Anatolije Stepanovič je htio da izvadi oko da bi se izbjeglo
zapaljenje, ali sam ga nagovorila da to ne čini dok postoji nada da se
oteklina smanji. On se složio.
Ja sam se rukovodila isključivo estetskim osjećanjem. Ako
mladić preživi, zašto da ga nakazimo vađenjem oka?
Ranjenik stalno bulazni, prevrće se, kod njega treba stalno
dežurati. Ja mu posvećujem mnogo vremena. Žao mi je njegove
mladosti. Ako mi to pođe za rukom, željela bih da ga otmem od
smrti.
Juče sam poslije, rada nekoliko sati provela u bolesničkoj sobi.
On je najteži ranjenik. Slušam njegovo bulažnjenje. Ponekad bunca
kao da priča. Saznajem mnoge stvari iz njegovog života, samo
ponekad strašno psuje. Njegove psovke su užasne. Boli me nekako
kada od njega čujem tako užasne psovke. Anatolije Stepanovič kaže
da on neće preživjeti. Starac ljutito gunđa: Ne razumijem kako
mogu djecu primati u vojsku? To je nepodnosivo.
30. avgusta
Korčagin još uvijek ne dolazi, sebi. On leži u posebnoj sobi, gdje
leže samrtnici. Gotovo neprestano na njega pazi bolničarka Frosja.
Pokazalo se da ga ona poznaje. Nekad davno zajedno su radili. S
kakvom se toplinom ona odnosi prema ovom bolesniku! Sada i ja
osjećam da je njegovo stanjfe beznadno.
2. septembra.
Jedanaest sati uveče. Danas je za mene izvanredan dan. Moj
bolesnik Korčagin je došao sebi. Oživio. Kriza je prošla. Posljednja
dva dana nisam išla kući.
Nisam u stanju da izrazim svoju radost što je još jedan čovjek
spasen. U našem odjeljenju je jedna smrt manje. U mom
iznuravajućem radu najveća je radost – ozdravljenje bolesnika. Oni
su mi privrženi kao djeca. Njihovo prijateljstvo je iskreno i prosto.
Kad se rastajemo, ponekad čak plačem. To je malo smiješno, ali je
istina.
10. septembra.
Danas sam napisala prvo pismo Korčaginovoj rodbini. On javlja
da je lako ranjen, da će uskoro ozdraviti i da će doći kući. Izgubio je
mnogo krvi, blijed je kao vata i još je veoma slab.
14. septembra.
Korčagin se prvi put nasmiješio. Ima lijep osmijeh. – Obično je
za svoje godine previše ozbiljan. Nevjerovatno se brzo popravlja.
On i Prosja su prijatelji. Često je vidim pored njegove postelje. Ona
mu je, očigledno, pričala o meni i, naravno, prehvalila, zato me
bolesnik susreće svojim slabašnim osmijehom. Juče me pitao:
– Od čega su vam to, doktore, na rukama crne mrlje?
Nisam mu rekla da su to tragovi njegovih prstiju kojima mi je do
boli stezao ruku za vrijeme svoga bunila.
17. septembra.
Rana na Korčaginovom čelu dobro izgleda. Nas ljekare
iznenađuje zaista bezgranično strpljenje sa kojim on podnosi
previjanje.
Obično je u takvim slučajevima mnogo stenjanja i ćudljivosti. A
ovaj ćuti. Kad mu jodom premazuju otvorenu ranu, napreže se kao
struna, često gubi svijest, ali nikada nije pustio ni jednog jedinog
zvuka.
Već svi znaju: ako Korčagin stenje, znači da je izgubio svijest.
Odakle kod njega tolika izdržljivost? Ne znam.
21. septembra.
Danas smo ga na kolicima prvi put izvezli na terasu. Kako je
samo gledao baštu, kako je požudno udisao svježi vazduh. Na
njegovoj gazom umotanoj glavi otvoreno je samo jedno oko. To oko,
blistavo i živo, gledalo je svijet kao da ga prvi put vidi.
26. septembra.
Danas su me pozvali dolje, u čekaonicu. Dočekale su me dvije
djevojke. Jedna od njih je vrlo lijepa. Molile su da se vide s
Korčaginom. Zovu se: Tonja Tumanova i Tatjana Buranovska.
Tonjino ime mi je poznato. Njega je Korčagin spominjao kada je
buncao. Dozvolila sam im posjetu.
8. oktobra.
Korčagin prvi put bez ičije pomoći šeta po parku. Više me puta
pitao kada će biti otpušten iz bolnice. Odgovorila sam: uskoro. Obje
prijateljice ga posjećuju svakog dana kad su posjete. Sada znam
zašto nije stenjao niti uopšte stenje. Na moje pitanje je odgovorio:
 – Čitajte roman ‘Obad’, tada ćete znati.
14. oktobra.
Korčagin je otpušten. Rastali smo se toplo. Zavoj s oka je skinut,
ostao je samo na čelu. Oko je oslijepljelo, ali izgled mu je ostao
normalan. Jako mi je bilo žao kada sam se rastajala od ovog dobrog
druga.
Tako je to uvijek: ljudi se izliječe i odlaze od nas da se, možda,
nikada više ne vidimo. Opraštajući se, rekao je:
– Bolje bi bilo da je lijevo oslijepjelo: kako ću sada gađati?
On još uvijek misli na front.
*
Prvo vrijeme po izlasku iz bolnice Pavle je živio kod
Buranovskog, gdje je odsjela Tonja.
Odmah je pokušao da je Uvuče u opšti rad. Pozvao ju je na
gradski sastanak Komsomola. Tonja je pristala, ali kad je izišla iz
sobe u kojoj se oblačila, Pavle se ugrizao za usnu. Bila je suviše
elegantno obučena da bi je mogao povesti u svoje društvo.
Tada je došlo do prvog sukoba. Uvrijedilo ju je njegovo pitanje
zašto se tako obukla.
– Ja nikada nisam robovala nekom opštem tonu. Ako je tebi
neugodno da ideš sa mnom, ja ću da ostanem.
Teško mu je bilo da je tu, u klubu, među izblijedjelim bluzama i
koporanima, vidi tako nakinđurenu. Primili su je kao neku tuđinku.
Ona je to osjećala i gledala je na sve s prezrenjem i izazivački.
Sekretar Komsomola robnog pristaništa, plećat momak u gruboj
košulji od cerade, obalski radnik Pankratov, pozva ga u stranu.
Neljubezno ga pogleda, poprijeko zirnu na Tonju i otegnu:
– To si ti doveo tu kraljicu, je li?
– Da, ja – grubo odgovori Korčagin.
– Hm – da… – opet otegnu Pankratov. – Razumiješ, izgled joj
nije baš najprikladniji za nas, zaudara na buržoaziju. Kako su je
samo propustili ovamo?
U Pavlovim sljepoočnicama poče da tuče.
– To je moja drugarica, i ja sam je doveo ovamo. Razumiješ?
Prema nama nije neprijateljski raspoložena, samo, eto, što se tiče
odjeće, istina je… Samo ne treba uvijek o čovjeku po odjeći suditi.
Ja isto tako znam ko se može ovamo dovesti, i nemaš zbog čega da
se kostriješiš.
Htio je da kaže još nešto grubo, ali se uzdrža jer je znao da
Pankratov izražava opšte mišljenje, zato sve svoje negodovanje
prenese na Tonju.
»Govorio sam joj! Kog joj je đavola potrebno to razmetanje?«
To veče je počelo razbijanje njihovog prijateljstva. S osjećajem
gorične i čuđenja Pavle je pratio kako se ruši i raspada prijateljstvo,
koje je sasvim nedavno izgledalo tako čvrsto.
Prošlo je još nekoliko dana, a svaki susret, svaki razgovor
unosili su sve veće otuđivanje i skriveno neprijateljstvo u njihove
odnose. Tonjin prazni individualizam Pavlu je postajao sve
nepodnošljiviji.
Oboje su jasno shvatili neophodnost prekida odnosa.
Danas su došli u Trgovački park, prekriven potamnjelim lišćem,
da jedno drugom kažu posljednju riječ. Stajali su pored ograde nad
obronkom; pod njima je kao neka siva masa svjetlucao Dnjepar, a
iza ogromnog mosta uzvodno je milio remorker umorno pljušteći
lopaticama svojih točkova i vukući za sobom dva široka šlepa.
Sunce na zalazu je zlatnim bojama zalivalo Truhanovo ostrvo i
blještavim plamenom prozore niskih kućica.
Zagledana u zlatne sunčeve zrake, Tonja poče s prizvukom
duboke tuge:
– Zar će i naše prijateljstvo da se ugasi kao što se sada sunce
gasne?
Posmatrajući je netremice i čvrsto nabravši obrve, Pavle
odgovori tiho:
 – Tonja, mi smo već o tome govorili. Naravno, ti znaš da sam te
volio i još uvijek moja ljubav može da oživi, ali da bi se to dogodilo ti
moraš biti s nama. Ja više nisam onaj pređašnji. I ja bih bio slab
muž ako ti smatraš da ja prvo moram pripadati tebi, a tek onda
Partiji. Ja ću pripadati prvo Partiji, a tek onda tebi i ostalim
svojima.
Tonja je s tugom gledala plavu površinu rijeke, a oči joj se punile
suzama.
Pavle je posmatrao poznati profil, gustu kestenjastu kosu, i srce
je osvajao talas sažaljenja prema djevojci, nekad tako dragoj i
bliskoj.
On oprezno stavi ruku na njeno rame.
– Odbaci sve što te sputava. Hajde k nama. Zajedno ćemo
dotucati gospođu. Kod nas ima mnogo dobrih djevojaka, one
zajedno s nama podnose svu težinu žestoke borbe i sve nevolje.
One, možda, nisu tako obrazovane kao ti… Ali zašto, zašto ti nećeš
da budeš s nama? Ti kažeš da te Čužanin htio silovati, ali to je izrod,
a ne borac.
– Kažeš, primili te neljubazno. A zašto si se obukla kao da si
pošla na buržujski bal? Ponos te razapeo, nećeš, veliš, da se
prilagođuješ prljavim bluzama. Našla si smjelosti da zavoliš
radnika, ali njegovu ideju ne možeš. Žao mi je što se rastajem s
tobom, a želio bih da mi ostaneš u lijepoj uspomeni…
Zaćutao je.
Sutradan je Pavle na ulici ugledao naredbu sa potpisom
predsjednika gubernijske Čeke Žuhraja. Srce mu je zaigralo.
Nisu ga puštali, na silu se probio do mornara. Takvu je larmu
podigao da ga stražari umalo nisu uhapsili. Ipak se progurao.
Srdačan je bio susret s Fjodorom. Fjodoru je šrapnela odbila
ruku. Odmah su se dogovorili o poslu.
– Ovdje ćemo gušiti neprijatelje, jer zasad nemaš snage za front.
Odmah sutra dolazi – rekao mu Žuhraj.
 *
Završena je borba s bijelim Poljacima. Crvena armija, koja je
stigla gotovo do zidina Varšave, pošto je odvojena od svojih baza,
iscrpla sve materijalne i fizičke snage, nije mogla da postigne
konačne pobjede, i povukla se. Dogodilo se »čudo na Visli«. Tako
su Poljaci nazvali povlačenje crvenih od Varšave. Bijela panska
Poljska produžila je svoje postojanje. San o Poljskoj sovjetskoj
socijalističkoj republici zasada nije mogao da bude ostvaren.
Krvlju natopljena zemlja tražila je predaha.
Pavle nije mogao da se vidi sa svojima jer se gradić Šepetovka
opet nalazio u rukama bijelih Poljaka i postao privremena granica
fronta. Vodili su se pregovori za mir. Dan i noć Pavle je radio u Čeki
i izvršavao razne zadatke. Stanovao je u Fjodorovoj sobi. Kada je
čuo da su Poljaci zauzeli Šepetovku, obuzela ga tuga.
– Fjodore, pa to znači da će mi mati ostati s one strane granice
ako se primirje na ovome završi?
Fjodor ga tješio:
– Vjerovatno će granica ići duž rijeke, preko Gorinja. Grad će
nama ostati. Uskoro ćemo vidjeti.
Sada su se divizije sa poljskog fronta prebacivale na jug.
Koristeći se zatišjem, sa Krima je krenuo Vrangel. Dok je Republika
naprezala sve svoje snage na poljskom frontu, vrangelovci su
nadirali s juga na sjever i duž Dnjepra se kretali prema jekaterino-
slavskoj guberniji.
Radi likvidacije ovog posljednjeg kontrarevolucionarnog
gnijezda, koristeći se završetkom rata sa Poljacima, zemlja je na
Krim bacile sve svoje armije.
Preko Kijeva, na jug su prolazili vojni transporti natovareni
ljudima, kolima, kuhinjama, topovima. Grozničavo se radilo u
kvartovskoj transportnoj Čeki. Ta bujica kompozicija stvarala je
zastoje, i pošto nije bilo nijednog slobodnog kolosijeka, stanice su
bile dupke pune i saobraćaj se potpuno kočio. A aparati su
izbacivali trake s ultimativnim telegramima. U njima se naređivalo
da se oslobodi pruga za tu i tu diviziju. Puzile su beskrajne
istačkane vrpce i na svakoj je od njih bilo: »Preko reda. prema
hitnoj naredbi … odmah osloboditi prugu…« I gotovo na svakoj od
njih napominjalo se da će krivci za neizvršenje biti predani sudu
Revolucionarnog vojnog tribunala.
A za sve zastoje bila je odgovorna UTČK10.
Prijeteći naganima, ovamo su upadali komandanti jedinica
zahtijevajući da njihovi transporti odmah krenu naprijed u vezi s
tim i tim telegramom komandanta armije pod brojem tim i tim.
Niko od njih nije htio da čuje da je to nemoguće. »Crkni, ali
puštaj naprijed!« I počinjale su užasne psovke. U naročito
zamršenim slučajevima hitno su pozivali Žuhraja. I tada bi se
razjareni ljudi, koji su bili spremni da pucaju jedan na drugoga,
najzad smirivali.
Gvozdena i hladno spokojna pojava Žuhrajeva, njegov odlučni
glas, koji nije dopuštao prigovaranja, primoravao ih je da izvučene
nagane vrate u futrole.
Sa žestokim bolom u glavi Pavle je izlazio na peron. Čekistički
rad razorno je djelovao na njegove nerve.
Jednog dana Pavle je ugledao Serjožu na teretnom vagonu
natovarenom sanducima municije. Bruzžak se na njega tako bacio
da ga umalo nije oborio na zemlju.
– Pavka! Vraže, odmah sam te poznao – stezao ga u zagrljaju.
Oni nisu znali šta da pitaju i šta da pričaju jedan drugome. Tako
se mnogo toga dogodilo za to vrijeme! Pitali su i, ne čekajući
odgovora odgovarali sami. Nisu ni čuli sirenu. Tek kada su vagoni
krenuli, rastrgli su zagrljaj.
Šta da se radi? Susret je prekinut, a voz povećava brzinu. I, da
ne bi ostao, Serjoža posljednji put do viknu nešto svome drugu i
potrča preko perona hvatajući se za otvorena vagonska vrata.
Uhvatilo ga je nekoliko ruku i uvuklo u vagon. A Pavle je stajao i
gledao za njim, i tek sada se sjetio da Serjoža ne zna ništa o Valjinoj
pogibiji. Serjoža još nije bio u rodnom mjestu, a on, iznenađen ovim
susretom, nije stigao da mu to kaže.
»Dobro je što ne zna, neka putuje mirno« pomislio je Pavle. On
ni slutio nije da je svog druga posljednji put vidio. Ni sam Sergej
nije znao, dok je na krovu vagona izlagao grudi jesenjem vjetru, da
ide u susret smrti.
– Serjoža, sjedi – govorio mu je Dorošenko, crvenoarmejac s
progorjelim šinjelom na leđima.
– Ništa, ja i vjetar smo prijatelji. Neka produva – kroz smijeh je
odgovorio Serjoža.
Nedjelju dana kasnije poginuo je u borbama u jesenjoj
ukrajinskoj stepi.
Izdaleka ga pogodio zalutali metak.
Stresao se od udarca. Koraknuo je u susret ognjenom bolu, koji
je trgao grudi, zateturao, nijemo zagrlio vazduh i grčevito stegao
grudi. Sagnuto, kao da se spremalo da skoči, iznemoglo tijelo palo
je na zemlju, i nepokretne plave oči urezale su se u stepski beskraj.
*
Napregnuti rad u Čeki pogubno je uticao na Pavlovo još slabo
zdravlje. Učestali su bolovi od kontuzije i, najzad, poslije dvije
neprospavane noći, izgubio je svijest.
Tada se obratio Žuhraju:
– Fjodore, šta misliš, da li će to biti nepravilno ako pređem na
drugi posao? Jako bih želio da idem u glavnu radionicu da radim o
zanatu, ionako osjećam da moji ključevi ovdje slabo stežu. Komisija
mi je rekla da za vojsku nisam sposoban. Ali ovdje je gore nego na
frontu. Ona dva dana, kada smo likvidirali Sutirjevu bandu, sasvim
su me upropastila. Ja moram da se odmorim od pucnjave. Ti,
Fjodore, i sam razumiješ da je slab čekist koji se teško na nogama
drži.
Žuhraj ga zabrinuto pogleda.
 – Da, ne izgledaš baš najbolje. Trebalo te je još ranije oslobodili,
ali ja sam kriv, zbog zauzetosti previdio sam te.
Rezultat ovog razgovora je bio da se Pavle našao u gubernijskom
komitetu Komsomola s uputnicom u kojoj je stajalo da se Korčagin
stavlja na raspološenje Komititu Komsomola.
Živahni mladić, s obješenjački nakrivljenim kačketom, preleti
očima po papiru i veselo namignu Pavlu:
– Iz Čeke? Simpatična ustanova! Kako da ne, za tren oka mi
ćemo tebi skombinirati posao. Kod nas ti je kriza u radnoj snazi.
Kuda ćemo s tobom? Hoćeš u Gubernijski komitet za ishranu?
Nećeš? Ne moraš. Hoćeš na pristanište u Agitbazu11? Nećeš. Šteta.
To je dobro mjestance, tamo je udarničko sljedovanje.
Pavle prekide mladića:
– Ja bih na željeznicu, u glavnu radionicu.
On ga začuđeno pogleda.
– U glavnu radionicu? Hm… Tamo nam nisu potrebni ljudi.
Uostalom, idi Ustinovičevoj, Ona će već negdje da te smjesti.
Poslije kratkog razgovora sa crnomanjastom djevojkom
odlučeno je: Pavle će u radionici raditi kao sekretar komsomolskog
kolektiva i ujedno se baviti zanatom.
*
U to vrijeme na kapiji Krima, na uskom grlu poluostrva, kod
starih granica koje su nekad dijelile krunske Tatare od zaporoških
Kozaka, nalazila se, obnovljena i strašna sa svojim utvrdama,
bjelogardejska tvrđava – Perekop.
Iza Perekopa, na Krimu, osjećajući se u potpunoj sigurnosti,
bančio je, stjeran sa svih krajeva zemlje, osuđeni na smrt stari
svijet.
I jedne kišovite jesenje noći desetine hiljada sinova radnog
naroda zagazile su u hladnu vodu tjesnaca da bi preko noći prešle
Šivaš i s leđa udarile neprijatelja, koji se ukopao u svoje utvrde.
Među hiljadama tih boraca išao je i Ivan Žarki, brižljivo noseći na
glavi svoj mitraljez.
A kada je u svitanje u bezumnoj groznici proključao Perekop i
preko zapreka frontalno jurnule hiljade boraca, u pozadini bijelih,
na Litovskom poluostrvu, na obalu su se već penjale kolone koje su
prve prešle Šivaš. Jedan od prvih koji se popeo na kamenitu obalu
bio je Žarki.
Rasplamsao se po svojoj žestini neviđeni boj. Konjica bijelih se,
u divljem i zvjerskom bjesnilu, kao pomahnitala bacala na ljude koji
su izlazili iz vode. Ni trenutka ne prestajući, mitraljez Žarkog je
rigao smrt. Gomile ljudi i konja padale su pod olovnom kišom.
Grozničavom brzinom je Žarki stavljao sve nove i nove šaržere.
Stotine topova su grmjele na Perekopu i činilo se da je zemlja u
bezdan poletjela. Zaglušnom cikom parajući nebo i noseći sa sobom
smrt, hiljade granata su letjele i praskale u najsitnije komadiće. A
zemlja, izrivena i izranjena, letjela je uvis i crnim komadima
zaklanjala sunce.
Glava toga gada bila je razmrskana, i na Krim je provalila crvena
bujica, jurišale su, strašne u svom konačnom udarcu, divizije Prve
konjičke armije. Obuzeti grozničavim strahom, bjelogardejci su
panično opsjedali brodove, koji su ubrzano napuštali pristanište.
Na iscijepane bluze, tamo gdje srce bije, Republika je
pričvršćivala zlatne kružiće Crvene zastave, a među njima je bila i
bluza mitraljesca – komsomolca Ivana Žarkog.
Sa Poljacima je potpisan mir, i Sepetovka je, kao što se Žuhraj i
nadao, ostala u Sovjetskoj Ukrajini. Rijeka, koja se nalazila trideset
i pet kilometara od grada, postala je granica.
U decembru 1920. godine, jednog nezaboravnog jutra, Pavle se
približavao poznatom kraju.
Izišao je na zasnježeni peron, bacio je pogled na natpis
»Šepetovka« i odmah krenuo nalijevo u ložionicu. Pitao je za
Artjoma, ali njega nije bilo. Zakopčavši bolje šinjel, kroz šumu se
uputi u grad.
Marija Jakovljevna se okrenu kada ču kucanje na vratima i javi
se. Čim se na vratima pojavi čovjek zasut snijegom, odmah poznade
sinovo voljeno lice. Uhvati se za srce. Od neizmjerne radosti nije
mogla ni riječi da kaže.
Svojim mršavim tijelom pripi se uz sinove grudi i, obasipajući
mu lice bezbrojnim poljupcima, plakala je od sreće.
A Pavle, grleći je, gledao je tugom i iščekivanjima izmučeno i
borama izbrazdano majčino lice i ćutke je čekao dok se smiri.
U očima izmučene žene opet je zablistala sreća.
Tih dana ona nije mogla da se napriča i nagleda sina, za koga je
već mislila da ga više neće vidjeti.
Njenoj sreći i radosti nije bilo kraja kada je poslije tri dana,
noću, u sobu upao i Artjom s rancem na leđima…
U malu kuću Korčaginovih vratili su se njeni žitelji. Poslije
teških iskušenja i nevolja srela su se braća, spasavši se od pogibije
….
– Šta ćete sada da radite? – pitala je Marija Jakovljevna svoje
sinove.
– Mama, opet ćemo se prihvatiti kugličnih ležaja – odgovorio je
Artjom.
A Pavle je, poslije dvonedjeljnog boravka kod kuće, otputovao
natrag u Kijev, gdje ga je čekao posao.
DRUGI DIO
 GLAVA PRVA

Ponoć. Već davno je prodrndao posljednji olupani tramvaj.

Blijedo svjetlo mjeseca obasjalo je prozor, i plava koprena
mjesečine prekrila je pjen krevet u polutamnoj sobi. U uglu sobe,
na stolu – kružić svjetla ispod štitnika stone lampe. Rita se nisko
nagela nad debelu svesku svoga dnevnika.
»24. maja« – napisao je oštar vrh olovke.
»Opet pokušavam da zapišem svoje utiske. Opet praznina.
Mjesec i po dana je prošlo, a nisam zapisala nijedne riječi. Moram
se pomiriti s ovim prekidom.
A kada da nađem vremena za dnevnik? Evo, sada je noć, a ja,
umjesto da spavam, pišem. Drug Segal odlazi na rad u CK. Ta vijest
nas je sve ožalostila. Prekrasan je čovjek naš Lazar Aleksandrovič.
Tek sad sam shvatila kakvo je bogatstvo za nas bilo prijateljstvo s
njim. Naravno, sa Segalovim odlaskom raspada se naš kružok
dijalektičkog materijalizma. Juče smo do kasne noći bili kod njega,
provjeravali uspjehe drugova koji su pod našim ‘pokroviteljstvom’.
Došao je sekretar Gubernijskog komiteta Komsomola Akim i
nesimpatični šef statistike Tufta. Ne trpim ovoga sveznalicu! Segal
je likovao. Njegov učenik Korčagin odlično je udesio Tuftu u istoriji
Partije. Da, ova dva mjeseca nisu propala uzalud. Ne treba žaliti
snage kada se postižu ovakvi rezultati. Govore, Žuhraj prelazi na
rad u Specijalni odsjek vojnog okruga. A zašto, ne znam.
Lazar Aleksandrovič mi predao svoga učenika.
Završavajte početo, rekao je, ne zaustavljajte se na pola puta. I
vi, Rita, i on imate šta da naučite jedno od drugoga. Mladić se još
nije oslobodio stihijnosti. Živi osjećanjima koja u njemu ključaju, i
vihori tih osjećanja guraju ga u stranu. Koliko ja vas poznajem, Rita,
vi ćete za njega biti najpogodniji rukovodilac. Želim vam uspjeha.
Ne zaboravite da mi se javite u Moskvu rekao mi je na rastanku.
Danas su iz CK poslali novog sekretara Solomenskom
rejonskom komitetu. To je Žarki. Poznajem ga iz armije.
Sutra će Dimitrije dovesti Korčagina. Da opišem Dubavu.
Srednjeg rasta. Jak, muskulozan. U Komsomolu je od osamnaeste,
u Partiji od dvadesete. To je jedan od trojice isključenih iz
Gubernijskog komiteta Komsomola zbog pripadništva »radničkoj
opoziciji«. Učenje s njim nije bilo nimalo laka stvar. Svaki dan mi je
kvario plan obasipajući me pitanjima i udaljujući me od teme.
Između Jurnjeve, moje druge učenice, i Dubave dolazilo je do
čestih sukoba. Već prvo veče, omjerivši Olgu od glave do pete,
posprdnuo se:
»Starka, uniforma ti nije potpuna. Moraš imati čakšire s kožom,
mamuze, šubaru buđonovku i sablju, a ovako si ni ovo ni ono.
Olga mu nije ostala dužna, i morala sam da ih rastavljam.
Dubava je, izgleda mi, Korčaginov prijatelj … Za danas dosta.«
*
Žega je iznurila zemlju. Usijala se željezna ograda mosta nad
stanicom. Na most su se penjali ljudi tromi i iznemogli od vrućine.
To nisu bili putnici. Pretežno su bili stanovnici željezničkog rejona
koji su išli u grad.
S gornje stepenice Pavle je ugledao Ritu. Ona je prije njega došla
pred voz i gledala ljude koji su silazili.
Korčagin se zaustavi tri koraka od Ustinovičeve. Ona ga nije
primijetila. Pavle ju je posmatrao s nekom čudnom znatiželjom.
Rita je bila u prugastoj bluzi i plavoj kratkoj suknji od proste
tkanine, sa kaputićem od mekog boksa prebačenim preko ramena.
Pramenje neposlušne kose okružavalo je njeno preplanulo lice. Ona
je stajala lako zabačene glave i očiju prižmirenih zbog blještavog
svjetla. Prvi put je Korčagin takvim očima gledao svoga učitelja i
prvi put mu je došla u glavu misao da Rita nije samo član Biroa
Gubernijskog komiteta, nego i … I, uhvativši sebe u takvim
»grešnim« mislima, ozlojeđen na sebe, poče:
– Ja tebe već čitav sat gledam, a ti mene ne vidiš. Vrijeme je da
idemo, voz već stoji.
Prišli su službenom ulazu na peron.
Juče je Gubernijski komitet odredio Ritu za svog predstavnika
na jednoj od sreskih konferencija. Danas su morali da sjednu u voz,
što nije bila nimalo laka stvar. Stanica se u vrijeme odlaska rijetkih
vozova nalazila u vlasti svemoguće petorke, i bez propusnice
komisije za smještaj putnika niko nije imao pravo da izađe na
peron. Sve prilaze i izlaze držao je zaštitni odred komisije. Dupke
puni voz odvozio je samo deseti dio ljudi koji su htjeli da putuju.
Niko nije htio da ostane i danima čeka slučajni voz. Hiljade ljudi
su navaljivale na prolaze da se probiju do nepristupačnih zelenih
vagona. U takve dana stanica je preživljavala pravu opsadu i
ponekad je dolazilo do prave borbe.
Pavle i Rita uzaludno su pokušavali da se probiju na peron.
Znajući sve ulaze i izlaze, Pavle povede svoju saputnicu kroz
garderobu. S mukom su se probili do vagona broj 4. Zadržavajući
nabijenu gomilu, kod ulaza u vagon je stajao, mokar od znoja, čekist
i ko zna po koji put ponavljao:
– Kažem vam, vagon je prepun, a na krov i odbojnike, prema
naređenju, nikoga ne puštamo.
Na njega su navaljivali ljudi i pod nos mu gurali karte koje je
komisija izdala za četvrti vagon. Psovke, dernjava i gurnjava pred
svakim vagonom. Pavle je vidio da se na običan način neće moći
progurati u voz, a moralo se putovati, konferencija propada.
Pozva Ritu u stranu i saopšti joj svoj plan: on će se probiti u
vagon, otvoriće prozor i nju uvući. Drugog izlaza nema.
– Daj mi svoj kaput, on je bolji od svake punomoći.
Pavle obuče njen kožni kaput i u džep stavi svoj nagan,
namjerno ostavivši da viri ručica sa gajtanom. Kod Ritinih nogu
ostavi torbu sa hranom i pođe prema vagonu. Bezobzirno razgura
putnike i uhvati se za rukohvat.
– Ej, druže, kuda?
Pavle pogleda dežmekastog čekistu.
– Ja sam iz Specijalnog odjela okruga. Hoću da provjerim da li
su kod vas svi sa kartama komisije – reče Pavle tonom koji nije
dopuštao sumnje u njegova ovlaštenja.
Čekist pogleda njegov džep, obrisa rukavom znoj sa čela i reče
nemarnim tonom:
– Pa šta, provjeravaj ako se probiješ.
Pomažući se rukama, ramenima, a pomalo i šakama, penjući se
na tuđa ramena i hvatajući se za gornje ležaje, praćen gradom
psovki, Pavle se najzad probio do sredine vagona.
– Kuda te đavo nosi, triput proklet bio! – zavika na njega debela
žena kada je, spuštajući se odozgo, stao na njeno koljeno. Ta
glomazna strina progurala se tu, na kraj donjeg ležaja, i među
nogama držala kantu za ulje. Takve kante, sanduci, vreće i korpe
stajali su na svim policama. U vagonu se disati nije moglo.
Na grdnje ove tetke Pavle odgovori pitanjem:
– Građanko, pokažite svoju kartu?
– Šta – ciknu ona na nezvanog kontrolora.
Sa gornjeg ležaja izviri nečija »šatrovačka« glava i zaurla u
kontrabasu:
– Vaska, kakva je to ptica ovamo stigla? Daj mu putnicu za
»evbazu«12!
Pravo nad Korčaginovom glavom pojavilo se to što se zvalo
Vaska. Krupan momčina kosmatih grudi zabode u Korčagina
pogled svojih bikovskih očiju.
– Šta si se dovezao žene? Kakvu kartu hoćeš?
Sa bočnog ležaja visila su četiri para nogu. Vlasnici tih nogu
sjedili su zagrljeni i grickali sjemenke. Ovdje je, očevidno, putovala
povezana družina iskusnih crnoberzijanaca i okorjelih željezničkih
pljačkaša. Pavle nije imao vremena da s njim raspravlja, on je
morao Ritu da popne u vagon.
– Čiji je ovo sanduk? – upita on postarijeg željezničara
pokazujući na drvenu kutiju pored prozora.
– Eno one cure – pokaza on na debele noge u smeđim
čarapama.
Trebalo je otvoriti prozor, a sanduk je smetao. Nije imao kuda
da ga makne. Podigavši sanduk, Pavle ga dodade vlasnici, koja je
sjedila na gornjem ležaju.
– Građanko, pridržite malo da otvorim prozor.
– Što ti diraš tuđe stvari? – zakrešta cura spljoštena nosa kada
joj Pavle stavi sanduk na koljena.
– Moćka, ko je to što stvara nered? – obrati se ona za pomoć
svome susjedu. Taj ne spuštajući se s ležaja, gurnu Pavla nogom
obuvenom u sandalu.
– Ej, ti, some vodeni! Gubi se dok ti nisam žig udario!
Pavle ćutke primi udarac u leđa i, zagrizavši usnu, otvori prozor.
– Druže, pomakni se malo – zamoli on željezničara.
Oslobađajući mjesto, pomače nečiju kantu i stade uz prozor.
Rita je stajala kod vagona i brzo mu dodade torbu. Bacivši torbu
na koljena tetke s kantom, Pavle se nagnu, i uhvati Ritine ruke i
povuče je. Crvenoarmejac iz zaštitnog odreda nije uspio ni da
primijeti to narušavanje pravila i da ga spriječi a Rita je već bila u
vagonu. Nespretnom crvenoarmejcu nije ostalo drugo nego da
opsuje i da se udalji od prozora. Pojavnu Rite u vagonu sva
crnoberzijanska družina dočeka takvom larmom da se ona zbuni i
uznemiri. Nije imala gdje da se smjesti i stajala je na kraju donje
klupe držeći se za rukohvat gornje. Sa svih strana se čule psovke.
Odozgo kontrabas procijedi:
– Vidi ti gada, malo što se sam uvukao nego još i djevojčuru
uvuče!
Neko nevidljiv propišta:
– Moćka, daj mu svjetlac među oči!
Djevojčura je gledala kako bi na glavu Korčagina postavila svoj
sanduk. Svuda okolo bila su tuđa i bestidna lica. Pavle zažali što je
Rita ovdje, ali moralo se nekako smještati.
– Građanine, ukloni svoje džakove sa prolaza, ovdje će
drugarica da stane – obrati se on onome koga su zvali Moćka, ali
dobi tako ciničan odgovor da sav uskipje. Nad desnom obrvom
osjeti probadanje. – Pričekaj, nitkove, ti ćeš da mi platiš za ovo –
jedva se uzdržavajući, reče on huliganu, ali istog trenutka s gornje
klupe dobi udarac nogom po glavi.
– Vaska, daj mu još malkice! – podbadali su sa svih strana.
Sve ono što je Pavle gušio u sebi sada najednom provali i, kao i
uvijek u takvim slučajevima, njegovi pokreti postadoše nagli i grubi.
– Šta je, žgadijo špekulantska, mislite da se izrugujete, ha?!
– podigavši se na rukama kao na oprugama, Pavle se pope na
srednji ležaj i snažno udari pesnicom po drskoj Moćkinoj njušci.
Tako ga je snažno udario da crnoberzijanac pade na glave putnika
koji su stajali u prolazu.
– Dolje s klupe, gadovi, inače ću vas sve pomlatiti kao pse!
– bijesno zaurla Korčagin vitlajući naganom ispred nosova
četvorke.
Situacija se mijenjala. Rita je napeto pratila šta se događa,
spremna da puca na svakoga ko bi pokušao da zgrabi Korčagina.
Gornji ležaj je bio brzo očišćen. Huliganska družina brzo se
evakuisala u susjedni kupe.
Smjestivši Ritu na slobodnu klupu, šapnu joj:
– Ti sjedi, a ja idem da se obračunam s onima.
Rita ga zaustavi:
– Nećeš valjda još da se tučeš?
 – Ne, odmah ću se vratiti – umiri je on.
Opet je prozor bio otvoren i Pavle je kroz njega izišao na peron.
Nekoliko minuta kasnije on je bio kod stola željezničke Čeke, svog
starog starješine, Burmejstera. Saslušavši ga, Letonac naredi, da se
isprazni vagon i da se kod svih provjere isprave.
– Ja sam govorio da se vozovi na prugu dovoze već puni
cmoberzijanaca – gunđao je Burmejster.
Desetak čekista pretreslo je vagon. Po staroj navici, Pavle je
pomagao pri pregledu čitavog voza. Otišavši iz Čeke, on nije
prekidao veze sa svojim prijateljima, i kao sekretar omladinskog
kolektiva poslao je na rad u željezničku Čeku priličan broj svojih
najboljih komsomolaca. Kad je završio pregled, Pavle se vrati Riti
Vagon su napunili novi putnici – ljudi koji su službeno putovali i
crvenoarmejci.
Na trećem ležaju u uglu ostalo je mjesta, samo za Ritu, sve
ostalo je bilo pretrpano svežnjima novina.
– Ništa, ništa, nekako ćemo se smjestiti – rekla je Rita.
Voz krenu.
Pored prozora promače strina koja je sjedila na gomili vreća
– Manjka, gdje je moja kanta? – čuo se njen vapaj.
Stisnuvši se na svom uskom mjestu, ograđeni od susjeda
svežnjima novina, Rita i Pavle su se davili hljebom i jabukama i
veselo se sjećali nedavnog i ne baš veselog događaja.
Voz je puzio. Pretovareni i rasklimatani vagoni škripali su,
pucketali i tresli se na sastavima tračnica. U vagon je provirilo
tamno večernje plavetnilo. Uskoro noć crninom prekri otvorene
prozore. U vagonu zavlada tama.
Umorna, Rita je naslonila glavu na torbu i zaspala. Pavle je
sjedio na kraju klupe i, objesivši noge, pušio. I on je umoran, ali nije
bilo mjesta da se prilegne. Kroz prozor je strujala svježina noći. Od
potresa Rita se probudi. Primijetila je plamičak Pavlove cigarete.
»On bi tako do jutra prosjedio. Očigledno, neće da mi smeta«
pomisli Rita.
– Druže Korčagine! Bacite te buržoaske formalnosti, ležite i
odmorite se – reče ona u šali.
Pavle leže pored nje i sa zadovoljstvom ispruži otekle noge.
– Sutra ćemo imati pune ruke posla. Spavaj, kavgadžijo – njena
ruka s povjerenjem zagrli prijatelja, i na samom obrazu on osjeti
dodir njene kose.
Za njega je Rita bila neprikosnovena. Ona je bila njegova
prijateljica i drugarica s istim idejnim ciljem i njegov politički
rukovodilac. Pa ipak je bila još i žena. On je to prvi put osjetio danas
kod mosta. Eto zašto ga tako uzbuđuje njen zagrljaj. Pavle je
osjećao duboko ravnomjerno disanje i negdje sasvim blizu, njene
usne. Blizina je izazivala neodoljivu želju da nađe te usne. Samo
naprezanjem volje uspio je da savlada svoju želju.
Kao da je pogađala njegovo osjećanje, Rita se nasmiješila u
mraku. Ona je već preživjela i radost žarke ljubavi i užase gubitka.
Dvojici boljševika dala je svoju ljubav. I obojicu su joj oduzeli
bjelogardejski kuršumi. Jednog – hrabrog gorostasa, komandanta
brigade, drugog – mladića jasnih očiju.
Uskoro je kloparanje točkova uspavalo Pavla. Tek ujutro ga
probudilo zavijanje lokomotive.
Rita je počela da se kasno vraća u svoju sobu. U dnevniku koji je
rijetko otvarala pojavilo se nekoliko novih bilježaka.
»11. avgusta.
Završili smo gubernijsku konferenciju. Akim, Mihajlo i drugi
otputovali su na sveukrajinsku konferenciju. Na mene se stovario
sav tehnički posao. Dubava i Pavle dobili su punomoć za
Gubernijski komitet. Otkako su Dimitrija poslali za sekretara
pečerskog Rejonskog komiteta Komsomola, on više ne dolazi na
večernju obuku. Pretrpali su ga radom. Pavle još pokušava da uči,
ali čas ja nemam vremena, čas njega nekuda pošalju. U vezi s
pogoršanjem stanja na željeznici kod njih je stalna mobilizacija.
Juče je Žarki bio kod mene. Nezadovoljan je što smo mu uzeli
momke, kaže, i njemu su krvavo potrebni.
23. avgusta.
Danas idem hodnikom, gledam – kod ulaza administracione
uprave stoje Pankratov, Korčagin i još neki nepoznat čovjek.
Prilazim, čujem, Pavle priča:
‘Tamo su takvi tipovi da metak rife požališ: – Vi – kaže –
nemate pravo da se miješate u naše stvari. Ovdje je gospodar
komitet za drva i opremu željeznice, a ne nekakav Komsomol. – A
njuška, braćo moja, kakva mu je… Eto kuda su se progurali
paraziti!’
I čuh užasne psovke. Pošto me primijeti, Pankratov gurnu
Pavla. On se okrenu i, kada me ugleda, poblijedje. Ni u oči me ne
pogleda, ode. Sada ga dugo više neću vidjeti. On zna da ja psovke
nikome ne praštam.
27. avgusta.
Održan je tajni sastanak Biroa. Situacija postaje sve ozbiljnija.
Zasad ne mogu zapisati – ne smije se. Akim se namršten vratio iz
sreza. Juče je kod Tetereva opet izbačen iz kolosijeka voz sa
životnim namirnicama. Čini mi se, moraću prestati da zapisujem,
sve ispada nepovezano. Čekam Korčagina. Vidjela sam ga – on i
Žarki stvaraju komunu od pet ljudi.«
*
Jednog dana iz radionice pozvaše Pavla na telefon. Rita mu
saopšti da je uveče slobodna i napomenu da nisu završili
prorađivanje teme: uzroci propasti Pariške komune.
Uveče, prilazeći glavnom ulazu kuće u Kruglouniverzitetskoj
ulici, Pavle pogleda gore. Ritin prozor je bio osvijetljen. Kao i uvijek,
ustrčao je uz stepenice, lupnuo šakom u vrata i, ne sačekavši
odgovor, ušao.
Na krevetu, na koji niko od njihovih drugova nije imao pravo ni
da sjedne, ležao je muškarac u vojnoj uniformi. Revolver, torba i
kapa sa zvijezdom ležali su na stolu. Uz njega, zagrlivši ga čvrsto,
sjedila je Rita. Živo su razgovarali… Rita okrenu Pavlu svoje
radosno lice.
Oslobodivši se zagrljaja, muškarac ustade.
– Da vas upoznam – reče Rita pozdravlajući se s Pavlom – ovo
je …
– David Ustinovič – umjesto nje, reče čovjek u uniformi i čvrsto
stegnu ruku Korčaginu.
– Iznenadio me kao snijeg s krova – smijala se Rita.
Korčagin se hladno rukovao. Ljutina, kao iskre iz kremena,
sijevnu iz očiju. Uspio je da primijeti na Davidovom rukavu četiri
kvadrata.
Rita je htjela nešto da kaže, ali je Korčagin prekide:
– Ja sam svratio samo da ti kažem da danas radim na istovaru
drva na pristaništu. Da me ne bi čekala … Pored toga, ti imaš gosta.
Idem, dolje me čekaju.
Pavle nestade isto tako iznenada kao što se i pojavio. Niz
stepenice se začuše brzi koraci. Dolje potmulo lupnuše vrata, Nasta
tišina.
– S njim nešto nije u redu – neuvjereno odgovori Rita na
Davidov začuđeni pogled.
… Dolje, pod mostom, duboko uzdahnu lokomotiva izbacivši iz
snažnih grudi roj zlatnih krijesnica. Ovaj čudni koloplet poleti uvis i
ugasi se u dimu.
Naslonivši se na ogradu, Pavle je gledao svjetlucanje
raznobojnih signalnih fenjera na skretnicama. Zatvori oči.
»Druže Korčagine, ipak ne razumijem zašto vam je tako teško
što ispade da Rita ima muža? Zar je ona ikada rekla da ga nema? Pa
i da je rekla, šta onda? Zašto vas je to tako uzbudilo? Pa vi ste, dragi
druže, smatrali da tu osim idejnog prijateljstva nema ništa drugog…
Kako ste vi to previdjeli? A?« – ironično je pitao Korčagin. »A šta
ako joj to nije muž? David Ustinovič može da bude i brat i stric? …
Tada si se ti, osobenjače jedan, bez razloga rasrdio na čovjeka. Ti si,
izgleda mi, podlac kao i svaki drugi obični muškarac. Što se tiče
brata, to se može saznati. A šta ako joj je to brat ili stric, kako ćeš
onda objasniti svoj postupak? Ne, ti joj više nećeš otići!«
Misli mu prekide zavijanje lokomotive.
Kasno je, vrijeme je kući, dosta je bulažnjenja.
*
Na Solomenki – tako se zvao radnički željeznički rejon – pet
drugova stvorili su malu komunu. To su bili – Žarki, Pavle, veseli
plavokosi Čeh Klaviček, Okunjev Nikolaj, sekretar Korasomolske
organizacije u ložioni, Stjopa Artjuhin, obavještajac željezničke
Čeke, donedavno kotlar radionice za manje opravke.
Našli su sobu. Tri dana su je, poslije rada, malterisali, krečili i
prali. Toliko su poslovali sa kantama da su susjedi pomišljali na
požar. Napravili su krevete, madrace od vreća nabili su u parku
lišćem. Četvrti dan je soba, ukrašena slikom Petrovskog i velikom
mapom, sijala od netaknute čistoće i bjeline.
Između dva prozora polica sa gomilom knjiga. Stolice su – dva
sanduka obložena kartonom. Ormar je – oveći sanduk. Na sredini
sobe je veliki biljar bez čohe, koji su na leđima prenijeli iz
komunalnog gazdinstva. Danju je to sto, a noću krevet za Klavičeka.
Ovamo su donijeli svu svoju imovinu. Klaviček je, kao pravi
domaćin, sastavio spisak čitave imovine komune i htio da ga
prikuca na zid, ali usljed opšteg protesta odustao je od toga. Sve je
postalo zajedničko. Plata, sljedovanje i slučajne pošiljke – sve se
dijelilo podjednako. Samo je oružje ostalo lična svojina. Komunari
su jednoglasno odlučili: član komune koji prekrši zakon o ukidanju
svojine i zanemari povjerenje drugova isključuje se iz komune.
Okunjev i Klaviček su tražili da se doda: i iseljava se.
Na otvaranje komune sakupio se čitav aktiv rejonskog
Komsomola. U susjednom dvorištu pozajmljen je veliki samovar, i
za čaj su utrošili svu rezervu saharina. Kada je bilo završeno sa
čajem, zapjevali su u horu:
Svijet beskrajni gorke suze lije,
Sva naša prošlost – teški je rad,
Ali novi dan već nam se smije…
Talja, iz fabrike duvana, diriguje. Crvena marama je malo
nakrivljena, oči kao u nekog nestaška. Niko još nije uspio da ih
pobliže sagleda. Zarazno se smije Talja Lagutina. Očima mladosti u
cvjetanju ova kartonistkinja gleda na svijet sa svoje osamnaeste
stepenice. Njena ruka se podiže, i kao signal fanfare odjeknu nova
pjesma:
Na sve strane odjekuj, pjesmo naša,
Nad zemljom radnički stijeg leprša,
On sav gori i crvenilom plamti,
Jer to se naša krv pjenuša…
Razišli su se kasno razbudivši usnule ulice svojim gromkim
glasovima.
*
Žarki pruži ruku prema telefonu.
– Momci, tiše, ništa ne čujem! – povika on grlatoj
komsomolskoj družini koja se nagurala u sobu odgovornog
sekretara.
Glasovi se malo stišaše.
– Halo. O, to si ti! Da, da, odmah. Obavijest? Ta ista:
dostavljanje drva sa pristaništa. Šta? Ne, nikuda nije poslat. Ovdje
je. Da ga pozovem? Dobro.
Žarki mahnu Korčaginu.
– Traži te drugarica Ustinovič – i predade mu slušalicu.
– Mislila sam da te nema. Večeras slučajno nisam zauzeta. Dođi.
Brat je prilikom proputovanja svratio, nismo se dvije godine vidjeli.
Brat!
Pavle nije slušao njene riječi. Sada se sjetio i one večeri i onoga
što je te noći odlučio na mostu! Da, danas treba otići do nje i spaliti
sve mostove. Ljubav donosi tako mnogo uzbuđenja i bola. Zar je
sada vrijeme da se o ljubavi govori?
Čuo se glas iz slušalice:
– Šta je, ne čuješ me?
– Ne, ne, ja slušam. Dobro. Da, poslije sastanka Biroa.
Spusti slušalicu.
*
Pravo gledajući u njene oči i stišćući ivicu hrastovog stola, rekao
je:
– Vjerovatno ja više neću moći da ti dolazim.
Čim to reče ugleda kako se podigoše guste trepavice. Olovka se
zaustavi i osta nepokretna na otvorenoj bilježnici.
– Zašto?
– Sve mi je teže da nađem vremena. I sama znaš, kod nas su
počeli teški dani. Žao mi je, ali moraću da odložim…
Oslušnu svoje posljednje riječi i osjeti njihovu nesugurnost.
»Zašto zanovijetaš? Znači, nemaš snage da tresneš otvoreno!«
Uporno je produžavao:
– Osim toga, htio sam da ti kažem da ja tebe slabo razumijem.
Kada sam radio sa Segalom, sve mi je ostajalo u glavi, a s tobom sve
nekako škripi. Svaki put sam od tebe išao Tokarevu da mi on
objasni. Moja tikva ne vari. Treba da nađeš nekog malo razboritijeg.
Zakrenu se od njenog pažljivog pogleda, a onda dovrši
jogunasto:
– Eto, vidiš, izlazi da ne treba da uzalud traćimo vrijeme.
Ustade, nogom oprezno pomaknu stolicu i odozgo pogleda, u
svjetlu lampe, oborenu glavu i poblijedjelo lice. Natače kapu:
– Pa, eto, zbogom, drugarice Rita. Žao mi je što sam te toliko
vremena vukao za nos. Trebalo je odmah reći. Ali to je već moja
krivica.
 Rita mu mehanički pruži ruku i, utučena njegovom
neočekivanom hladnoćom, mogla je samo da izgovori:
– Ja te ne krivim, Pavle. Kad nisam umjela da ti priđem i da ti
budem razumljiva, onda sam zaslužila ovo današnje.
Noge su se teško pokretale. Gotovo nečujno zatvori vrata. Kod
glavnog ulaza stade: još se može vratiti i ispričati se … Radi čega?
Zar za to da u lice dobije riječ prezrenja i da se opet nađe ovdje, kod
ulaza? Ne.
Na krnjim kolosijecima rasla su groblja rasklimatanih vagona i
ohlađenih lokomotiva. Vjetar je podizao pilotinu s opustjelih
skladišta drva.
A oko grada, po šumskim stazama i dubokim zaraslim dolinama,
kao divlje zvijeri jurila je Orlikova banda. Danju se odmarala po
okolnim majurima, u bogatim šumskim pčelinjacima, a noću izlazila
na prugu, trgala je svojim kandžama i, kada bi izvršila taj zločinački
posao, opet se povlačila u svoju logu.
I često su se kotrljali čelični konji sa grivom od dima. U
paramparčad se razbijali vagoni, u lepinje se pretvarali sanjivi ljudi i
s krvlju i zemljom se miješalo dragocjeno žito.
Banda je nalijetala na mirna mjestanca u opštini. Uplašeno
kokodačući, bježale su u stranu kokoši s ulice. Odjekivali su pucnji
zalutalih metaka. Kao suho granje pod nogama, treštalo je kratko
puškaranje kod bijele zgradice opštinskog sovjeta. Banditi su jurili
po selu na ugojenim konjima i sjekli uhvaćene ljude. Sjekli su sa
zviždukom, kao kada drva sijeku. Rijetko su pucali – štedjeli su
metke.
Kako su se brzo pojavljivali, isto su tako brzo nestajali. Svuda je
ta banda imala svoje oči i svoje uši. Te oči su zurile u bijelu zgradu
opštinskog sovjeta, motrile su iz popovog dvorišta i masivne
kulačke kuće. I odatle su se u šumske gustiše protezale nevidljive
niti. Odatle je išla municija, komadi svježe svinjetine, boce
sivkastog »prvenca« i to što su saopštavali na uho manjim
atamanima, a onda – kroz veoma zamršenu mrežu – lično Orliku.
Banda je imala svega dvije-tri stotine koljača, ali joj se nije
moglo stati u kraj. Podijeljena na nekoliko grupa, banda je
istovremeno operisala u dva-tri sreza. Nemoguće je bilo sve ih
napipati. Noću – banditi, danju – mirni seljaci. Oni posluju u svom
dvorištu, hrane konje, sjede pred kapijom, sisaju svoje lule i
smiješe se kada mutnim pogledom prate konjičke patrole.
Bez mira i sna, duž i poprijeko tri sreza, jurio je sa svojim
pukom Aleksandar Puzirevski. Neumoran u svojoj upornosti
gonjenja, ponekad bi pričepio rep ove bande.
Za mjesec dana iz dva sreza povukao je Orlik svoje bande i
počeo se baktati u tijesnom obruču.
*
Život u gradu se vukao svojim običnim tokom. Na pet tržnica
gurale su se i galamile čitave mase ljudi. Ovdje su carevale-dvije
težnje: jedna – zguliti što više, druga – dati što manje. Ovdje je
punim mahom i svim svojim sposobnostima operisala sva moguća
lopovija. Kao buhe, ovdje su skakutale stotine žustrih gladnica u
čijim se očima moglo nazrijeti sve osim savjesti. Ovdje se kao na
đubrištu sabirao sav gradski ološ u jednoj jedinoj težnji – »oguliti«
neiskusnog novajliju. Rijetki vozovi su iz svoje utrobe izbacivali
čitave gomile džakovima natovarenih ljudi. Čitava ta masa hrlila je
na tržnice.
Uveče bi ove tržnice opustjele, i čudne su izgledale trgovačke
uličice i redovi škrinja i tezgi.
Malo je bilo takvih junaka koji su rizikovali da noću zađu u ovaj
mračni kvart, gdje je iza svake daščare vrebala nijema opasnost. I
često se noću čulo kako, kao udarac po limu, odjekne revolverski
pucanj i, odmah zatim, kako se nečije grlo zagrcnuio krvlju. I dok bi
ovamo stigla šačica milicionara sa susjednih stražarskih mjesta
(pojedinačno ovamo nisu išli), nikoga ne bi našli, osim zgrčenog
leša. Rulja bi iščezla sa mjesta ubistva, a podignuta larma kao vjetar
bi raspršila noćne stanovnike pijačnog kvarta.
Odmah tu, prekoputa, nalazi se bioskop »Orion«. Ulica i trotoar
su osvijetljeni elektračnim svjetlom. Guraju se ljudi.
A u dvorani bruji kino-aparat. Na platnu nesretno zaljubljeni
ubijaju jedno drugo i gledaoci divlje urlaju kada se prekine film. U
centru grada i na periferiji, izgledalo je, život nije izlazio iz svoje
kolotečine, pa čak i tamo gdje je bio mozak revolucionarne vlasti –
u Gubernijskom komitetu – život je tekao kao i obično. Ali sve je to
bio prividni mir.
U gradu se pripremala bura.
O njenom približavanju znali su mnogi od onih koji su sa svih
strana dolazili u grad nevješto krijući pušku pod seljačkom
kabanicom. Znali su i oni koji su na krovovima vozova dolazili
tobože kao prekupci, ali nisu išli na tržnicu, nego su svoje vreće
nosili u ulice i kuće koje su bile zarezane u njihovoj pameti.
Oni su znali, ali radnički kvartovi, pa čak ni boljševici, nisu slutili
da se približava oluja.
U gradu je bilo svega pet boljševika koji su znali za ove
pripreme.
Ostaci petljurovaca, koje je Crvena armija protjerala u bijelu
Poljsku, u bliskoj saradnji sa stranim misijama u Varšavi, spremali
su se za učešće u pripremanom ustanku.
Od ostataka petljurovskih pukova tajno je formirana prodorna
grupa.
I u Šepetovki je Centralni ustanički komitet imao svoju
organizaciju. U njoj se nalazilo četrdeset sedam ljudi, većinom
bivših aktivnih kontrarevolucionara, koje je mjesna Čeka
lakovjerno ostavila na slobodi.
Rukovodioci organizacije su pop Vasilije, zastavnik Vinik.
petljurovski oficir Kuzmenko. A popove kćeri, Vinikov brat i otac i
Samotija, koji se progurao za djelovođu Izvršnog komiteta, vršili su
obavještajnu službu.
 Odlučeno je da se u noć ustanka bace ručne granate na
pogranično Specijalno odjeljenje, da se puste zatvorenici i, ako im
to pođe za rukom, da se zauzme stanica.
U velikom gradu – centru budućeg ustanka – u najvećoj tajnosti
vršila se koncentracija oficirskih snaga, a u šumama oko grada
sabirale su se banditske družine. Odavde su oni najodaniji
upućivani u Rumuniju i samom Petljuri.
*
Mornar u Specijalnom odjeljenju okruga već šestu noć nije
spavao. On je bio jedan od boljševika koji su sve znali. Žuhraj se
osjećao kao čovjek koji je otkrio grabljivu zvijer koja se sprema za
skok.
Ne smije se viknuti, ne smije se podići uzbuna, a krvožedna
zvijer mora biti ubijena. Samo tada će se moći spokojno raditi i ne
pogledati na svaki žbun. Zvijer se ne smije uplašiti. Ovdje, u ovoj
borbi na život i smrt, pobjeđuje samo izdržljivost borca i čvrstina
njegove ruke.
Približavao se odlučni čas.
Negdje ovdje u gradu u labirintu javki i konspiracije, odlučeno
je: sutra u noć!
Ali petorica boljševika koji su sve znali preduhitrili su ih. Ne,
nego ove noći.
Uveče je iz depoa tiho izišao blindirani voz i, isto tako tiho, za
njim su se zatvorila ogromna vrata ložionice.
Direktne telegrafske linije žurno su prenosile šifrovane
telegrame i svuda kuda su oni stizali, zaboravljajući na san, čuvari
republike su uništavali osinjake.
Akim je nazvao Žarkog:
– Jesu li pripremljeni sastanci ćelija? Jesu? Dobro. Odmah
dolazi na savjetovanje zajedno sa sekretarom Rejonskog komiteta
Partije. Pitanje drva je mnogo gore nego što smo mi mislili. Kada
dođeš, razgovaraćemo – čuo je Žarki energični i brzi govor Akimov
 – Oh, uskoro ćemo svi poludjeti s tim drvima – progunđa on
spuštajući slušalicu.
Oba sekretara iziđoše iz automobila, kojim ih je Litke hitno
dovezao. Čim se popeše na prvi sprat, odmah shvatiše da se nije
radilo o drvima.
Na stolu rukovodioca kancelarije stajao je »maksim«, a oko
njega su baratali mitraljesci iz ČON-a13. U hodnicima – ćutljivi
stražari iz gradskog aktiva Partije i Komsomola. Iza širokih vrata
kabineta sekretara završavao se vanredni sastanak Biroa
Gubernijskog komiteta Partije.
Kroz otvor na prozoru spolja su dolazile žice koje su bile vezane
za dva poljska telefona.
Prigušen razgovor.
U sobi kod Akima Žarki je zatekao Ritu i Mihaila. Rita, kao u
dane kada je bila politički rukovodilac čete, sa crvenoarmejskim
šljemom na glavi, u kožnom kaputu i zelenkastoj suknji, preko
kaputa kaiš s teškim mauzerom.
– Kako sve ovo treba razumjeti? – sa čuđenjem je pitao Žarki.
– Probna uzbuna, Vanja. Sada ćemo u vaš rejon. Zbor za uzbunu
je u Petoj pješadijskoj školi. Sa ćelijskih sastanaka svi onamo idu.
Glavno je: sve izvršiti potpuno neprimjetno – odgovorila mu je
Rita.
Tiho je u »kadetskoj« šumici.
Visoki su ćutljivi hrastovi, ti stogodišnji gorostasi. Pokriven
lopočom i vodenom koprivom, spava ribnjak, puste su široke aleje.
U šumici, iza visokog bijelog zida nalazi se visoka zgrada kadetskog
korpusa. Sada je ovdje Peta pješadijska škola crvenih komandira.
Kasno veče. Gornji sprat je neosvijetljen. Na izgled ovdje je sve
mirno. Svaki prolaznik bi pomislio da iza ovih zidova svi spavaju.
Ali zašto je onda otvorena željezna kapija i šta je to kod kapije
slično dvjema ogromnim žabama? Ali ljudi koji su išli ovamo iz
raznih krajeva željezničkog rejona znali su da u školi neće spavati
kada se radi o uzbuni. Išli su ovamo poslije kratkog saopštenja na
ćelijskom sastanku, išli su ćutke, pojedinačno ili u parovima, ali ne
više od tri čovjeka zajedno. Svaki od njih je imao u džepu knjižicu sa
natpisom »Komunistička partija boljševika« ili »Savez
komunističke omladine Ukrajine«. Kroz željeznu kapiju moglo se
ući samo ako se pokaže takva knjižica.
U auli je već mnogo ljudi. Ovdje je svijetlo. Prozori su zastrti
šatorskim krilima. Boljševici koji su se ovdje sabrali zbijali su šale o
probnoj uzbuni i mirno pušili svoje grubo smotane cigarete. Niko
nije osjećao nikakvu uzbunu. Svaki je mislio – sabiru ih prosto
onako, za svaki slučaj, da bi se osjećala disciplina odreda za
naročite zadatke. Ali svaki iskusan barac sa fronta, čim bi ušao u
dvorište škole, odmah bi osjetio da ovdje ima nešto što ne liči na
probnu uzbunu. Sve se nekako previše tiho radilo. Na poluglasno
komandovanje, ćutke su se postrojavali vodovi pitomaca. Na
rukama su iznosili mitraljeze, a spolja ni na jednoj zgradi nijedne
zrake svjetla.
– Je li to nešto ozbiljno, Mićaj? – prilazeći Dubavi, upita
Korčagin.
Mićaj je sjedio na prozoru s nekom nepoznatom djevojkom.
Korčagin ju je prije tri dana letimice vidio kod Žarkog.
Dubava u šali potapša Pavla po ramenu:
– Šta je, veliš, srce u pete otišlo? Ništa, mi ćemo vas naučiti
kako se ratuje. Šta, ti se s njom ne poznaješ? – pokaza glavom na
djevojku. – Ime joj je Ana, prezime ne znam, a ima čin –
rukovodilac agitacione baze.
Slušajući to šaljivo Dubavino upoznavanje, djevojka je
posmatrala Korčagina i popravljala pramen kose koji je virio ispod
svijetloljubičaste marame.
Susrela je Korčaginov pogled, i nekoliko sukundi vodila se
nijema borba. Njene modrikastocrne oči izazivački su svjetlucale.
Pahuljaste trepavice. Pavle skrenu pogled na Dubavu. Osjetivši da
se crveni, nezadovoljno se namrgodi.
– Pa da li ti vodiš agitaciju kod nje ili ona kod tebe? –
pokušavajući da se nasmiješi, upita Pavle.
U sali se začu galama. Komandir čete se pope na stolicu i
uzviknu:
– Komunari Prve čete, stroj u ovoj sali! Brže, brže, drugovi!
U aulu uđoše Žuhraj, predsjednik Gubernijskog izvršnog
komiteta i Akim. Oni su tek stigli. Sala je prepuna ljudi postrojenih
u redove.
Predsjednik Izvršnog komiteta stade na podijum za školski
mitraljez i, podigavši ruku, poče:
– Drugovi, mi smo vas sabrali radi jedne ozbiljne i odgovorne
stvari. Sada već možemo da kažemo to što se još juče nije moglo
reći pošto je to bila stroga vojna tajna. Sutra u noć ovdje, kao i u
drugim gradovima Ukrajine, treba da bukne kontrarevolucionarni
ustanak. Grad je pun oficira. Oko grada se koncentrišu razbojničke
bande. Jedan dio zavjerenika progurao se u Oklopnu diviziju i tamo
rade kao šoferi. Ali sada je Čeka otkrila ovu zavjeru i sada ćemo mi
staviti pod oružje čitavu Partijsku organizaciju i Komsomol.
Zajedno sa provjerenim jedinicama pitomaca i odredima Čeke
počinju svoje operacije Prvi i Drugi komunistički bataljon. Pitomci
su već izišli, i sada je, drugovi, na vama red. Imate petnaest minuta
za primanje oružja i za postrojavanje. Ovom operacijom će
rukovoditi drug Žuhraj. Od njega će komandiri dobiti detaljne
upute. Ja smatram da je potpuno suvišno da komunističkom
bataljonu ukazujem na svu ozbiljnost ovog momenta. Sutrašnji
metež moramo danas predusresti.
Za petnaest minuta bataljon je bio naoružan i postrojen u
školskom dvorištu.
Žuhraj pređe pogledom duž nepomičnih redova bataljona.
Tri koraka ispred stroja stoje dvojica u pohodnoj opremi:
komandant bataljona Menjajlo – junačina, uralski livac, a do njega
komesar Akim. Lijevo – vodovi Prve čete. Dva koraka ispred njih –
komandir čete i politički rukovodilac. Za njihovim leđima – ćutljivi
redovi komunističkog bataljona. Trista boraca.
Fjodor dade znak:
– Vrijeme je da se počne.
*
Trista boraca je koračalo opustjelim ulicama.
Grad je spavao.
U Lavovskoj ulici, na uglu Divlje ulice, bataljon uspori korak.
Odavde je počinjala akcija.
Nečujno su opkoljavali kvartove. Štab se smjestio na
stepenicama neke radnje.
Osvijetlivši put reflektorom, Lavovskom ulicom je iz centra
dojurio automobil. Zaustavio se kod štaba.
Litke je ovaj put dovezao svoga oca. Komandant skoči na
kaldrmu i na letonskom jeziku dobaci sinu nekoliko kratkih
rečenica. Automobil jurnu i za trenutak nestade iza okuke u
Dimitrijevskoj ulici. Hugo Litke se sav pretvorio u oko, a ruke su se
slile s volanom. Desno – lijevo.
Aha, evo gdje je našla primjenu njegova luda vožnja! Sada
nikome neće pasti na um da mu da dvije noći zatvora zbog suludih
viraža.
I Hugo juri ulicama kao neki meteor.
Žuhraj, koga je mladi Litke za tren oka prebacio iz jednog kraja
grada na drugi, nije mogao a da ne izrazi svoje zadovoljstvo:
– Ako ti, Hugo, danas sa tom svojom ludom vožnjom nikoga ne
pregaziš, sutra ćeš dobiti zlatni sat.
Hugo je likovao.
– A ja sam mislio da ću zbog svog viražiranja dobiti deset dana
zatvora …
Prvi udarci bili su upravljeni na sjedište štaba zavjerenika. U
Specijalno odjeljenje dotjerani su prvi zatvorenici i dostavljeni
zaplijenjeni dokumenti.
U Divljoj ulici, u sokaku s isto tako čudnim nazivom, u kući broj
11, živio je neki Cilbert. Prema podacima kojima je raspolagala Čeka,
on je igrao važnu ulogu u zavjeri bijelih, kod njega se nalazili
spiskovi oficirskih družina koje su trebale operisati u rejonu
Podola.
Litke je lično došao u Divlju ulicu radi hapšenja Cilberta. Nisu
ga našli u njegovom stanu, koji je prozorima gledao u baštu,
odijeljenu zidom od bivšeg ženskog manastira. Prema riječima
susjeda, on se toga dana nije vraćao u stan. Izvršen je pretres, i
nađeni su, sa sandukom granata, spiskovi i adrese. Naredivši da se
postavi zasjeda, Litke se zadrža kod stola da pregleda nađeni
materijal.
U bašti je stražario mladi pitomac. On odavde vidi osvijetljeni
prozor. Neprijatno mu je da u ovom uglu stoji sam. Jeza ga podilazi.
Naređeno mu je da pazi na zid. Daleko je odavde do umirujućeg
svjetla na prozoru. A još i taj vražiji mjesec tako rijetko izviruje. U
mraku žbunje izgleda kao živo. Pitomac ga pipa bajonetom – nema
ništa.
»Zašto su me ovdje postavili? Na zid se niko neće popeti – visok
je. Da priđem prozoru, da pogledam?« pomisil pitomac. Baci još
jedan pogled na zid i iziđe iz ugla, koji je zaudarao na ubuđale gljive.
Za trenutak zastade kod prozora. Litke je brzo skupljao papire i
spremao se da izađe iz sobe. U tom trenutku na vrhu zida pojavi se
čovjek. On odozgo vidi stražara kod prozora i onog drugog u sobi.
Vještinom mačke pređe na drvo, spusti se na zemlju. Poput mačke
prikrade se vojoj žrtvi, zamahnu i – pitomac pade. Do ručice mu je
u vrat zabijen bodež.
Pucanj u bašti kao udar električne struje potrese ljude koji su
okružili kvart.
Tutnjeći čizmama, prema kući potrčaše šestorica.
 Krvave glave na stolu, u naslonjači je sjedio mrtav Litke. Staklo
na prozoru je razbijeno. Svoje dokumente neprijatelj ipak nije
spasao.
Kod manastirskog zida zatreštali su pucnji. To je ubica skočio na
ulicu i, uzvraćajući vatru, pojurio put Lukjanovske pustare. Ipak
nije umakao: stigao ga je nečiji metak.
Čitavu noć su vršeni masovni pretresi. Stotine ljudi neupisanih
u kućne knjige, onih sa sumnjivim dokumentima i oružjem
odvedeno je Čeku. Tamo je radila komisija za odabiranje i vršila
klasifikaciju.
Na nekoliko mjesta su zavjerenici pružili oružani otpor. U
Žiljanskoj ulici prilikom pretresa u jednoj kući je na mjestu ubijen
Lebedev Antoša.
Solomenski bataljon je te noći izgubio pet ljudi, a Čeka je ostala
bez Jana Litkea, starog boljševika, vjernog čuvara Republike.
Ustanak je predupređen.
Te iste noći u Šepetovki je uhapšen pop Vasilije, njegove dvije
kćeri i ostala bratija.
Uzbuna se stišala.
Ali je sada gradu prijetio novi neprijatelj – zastoj na željezničkoj
pruzi, a za njim glad i smrzavanje.
Hljeb i drva sve su rješavali.
 GLAVA DRUGA

Zamislivši se, Fjodor izvuče iz usta svoju kratku lulu i opipa

prstom humak pepela. Lula se ugasila.
Bjeličasti dim iz desetka cigareta kao oblak je plovio oko mat
lampi iznad naslonjače predsjednika Gubernijskog izvršnog
komiteta. Kao kroz sumaglicu vide se lica ljudi koji sjede u
kabinetu.
Naslonivši se grudima na sto, pored predsjednika je sjedio
Tokarjev. Starac je nervozno čupkao bradu i iskosa pogledao
omalenog ćelavog čovjeka, koji je tankim glasom produžavao da
reda mnogorječive i prazne fraze.
Akim je ulovio bravarov kosi pogled i sjetio se djetinjstva: imali
su pijetla kavgadžiju koga su zvali »Izbijoko«. On je isto tako
pogledao prije nego što bi skočio.
Već drugi sat traje sjednica Gubernijskog komiteta Partije.
Ćelavko je predsjednik Željezničko-šumskog komiteta.
Prebirući spretnim prstima gomilu papira, ćelavko je nizao:
– I, eto, upravo ovi objektivni razlozi onemogućuju izvršenje
odluke Gubernijskog komiteta i Direkcije željeznica. Ponavljam, ni
za mjesec dana mi nećemo moći dati više od četiri stotine kubnih
metara drva. A zadatak da se nabavi sto osamdeset hiljada kubnih
metara, to je… – ćelavko je tražio riječ – to je utopija!
– reče i zatvori mala usta, uvrijeđeno napućivši usne.
Dugo se činilo ćutanje.
Fjodor je noktom kuckao po luli i istresao pepeo. Tokarjev
prekide ćutanje svojim grlenim basom.
 – Mlatimo praznu slamu. Željezničko-šumski komitet nije imao
drva, nema ih i ni ubuduće ih neće imati… Je li tako?
Ćelavko trže ramenom.
– Oprostite, druže, drva smo mi spremili, ali nedostatak vučnog
transporta… – ćelavko se zagrcnu, kockastom maramicom obrisa
sjajno tjeme i, ne mogavši da nađe džep, nervozno gurnu maramicu
pod svoju tašnu.
– Šta ste vi učinili za prevoz drva? Ta od hapšenja rukovodećih
stručnjaka koji su učestvovali u zavjeri prošlo je već mnogo dana –
iz ugla se ču Deneko.
Ćelavko se okrenu.
– Tri puta sam izvještavao Željezničku direkciju o nemogućnosti
transporta…
Tokarjev ga prekide.
– To smo mi već čuli – zajedljivo se nasmiješi bravar ošinuvši
ćelavka neprijateljskim pogledom. – Šta je to, da nas budalama ne
smatrate?
Od tog pitanja po leđima ćelavka pođoše žmarci.
– Za postupke kontrarevolucionara ja ne odgovaram – sada već
tiho odgovori ćelavi.
– Ali vi ste znali da oni izvode radove daleko od pruge?
– upita Akim.
– Čuo sam, ali ja nisam mogao da ukazujem rukovodstvu na
nenormalnosti u tuđem sektoru.
– Koliko vi imate službenika? – postavi pitanje predsjednik
Sindikalne organizacije.
– Oko dvjesta.
– Po kubni metar na muktaša godišnje – ljutito pijunu Tokarjev.
– Mi udarničko sljedovanje oduzimamo od radnika i čitavom ga
Željezničko-šumskom komitetu dajemo, a vi, čime se bavite? Šta je
bilo s ona dva vagona brašna što su vam dati za rjadnike?
 – produži predsjednik Sindikalne organizacije.
Ćelavka sa svih strana obasuše oštrim pitanjima, a on se branio
od njih kao od nametljivih povjerilaca koji traže da se plati dug.
Kao jegulja on se izvlačio od direktnih odgovora, a očima je sve
bježao u stranu. Instinktivno je osjećao da mu se bliži opasnost. U
nervnoj napetosti kukavice želio je samo jedno: što prije odavde,
onamo gdje ga sa masnom večerom čeka njegova još prilično mlada
žena prekraćujući veče uz roman Pola de Koka.
Ne prestajući da sluša odgovore Ćelavka, Fjodor je pisao u
svojoj bilježnici: »Ja mislim da ovoga čovjeka treba malo temeljitije
provjeriti – ovdje se ne radi o prostoj radnoj nesposobnosti. Ja već
imam koješta o njemu … Da prekinemo razgovore s njim, neka se
kupi odavde, a mi da se prihvatimo posla.«
Predsjednik Gubernijskog komiteta pročita predatu mu
ceduljicu i klimnu Fjodoru.
Žuhraj ustade i izađe u predsoblje da telefonira. Kada se vratio,
predsjednik je čitao kraj odluke:
»… Smijeniti upravu Željezničko-šumskog komiteta zbog
otvorene sabotaže. Radi daljeg postupka stvar predati istražnim
organima.«
Ćelavko je očekivao nešto gore. Istina, otpuštanje s posla zbog
sabotaže dovodi pod sumnju njegovu političku ispravnost, ali to je
sitnica. A što se tiče Bojarke, on je spokojan, to nije njegov sektor.
»Đavo da ga nosi, a ja se bio uplašio da su nešto dokučili …«
Već gotovo potpuno umiren, sabirući svoje papire, reče;
– Pa šta, ja sam bespartijski stručnjak, i vi imate pravo da mi ne
vjerujete. Ali moja savjest je čista. Ako nisam izvršio zadatak, znači
– nisam mogao.
Niko mu ne odgovori. Ćelavko izađe, brzo se spusti niz
stepenice i s olakšanjem otvori vrata.
– Građanine, vaše prezime? – upita čovjek u šinjelu.
Srce mu zamlati. Promuca:
 – Čer … vinski…
Kada izađe ovaj tuđinac, oko predsjednikovog stola skupi se
njih trinaest.
– Eto vidite … – Žuhraj uprije prstom na raširenu mapu.
– Ovo je stanica Bojarka, šest vrsta odavde nalaze se šumske
parcele za sječu. Ovdje je složeno dvjesta deset hiljada kubnih
metara drva. Osam mjeseci je radila radna armija, uložena je tušta i
tma rada, a rezultat je – izdaja, željeznica i grad bez drva. Šest vrsta
treba ih voziti do stanice. Za ovo je potrebno najmanje pet hiljada
teretnih kola u toku čitavog mjeseca, i to pod uslovom da prave po
dvije ture dnevno. Najbliže selo je udaljeno petnaest vrsta. Osim
toga, u ovom kraju operiše Orlikova banda… Razumijete li vi šta to
znači? … Pogledajte, prema planu, sječa drva trebala je ovdje početi
i ići prema stanici, a ovi podlaci krenuli su u dubinu šume. Računica
im je tačna: već spremljena drva nećemo moći da dovezemo do
pruge. I, stvarno, mi ne možemo naći ni stotinu kola. Eto s koje su
nas strane udarili!… To nije ništa manje od nekog ustaničkog
komiteta.
Stegnuta Žuhrajeva pesnica teško se spusti na mapu.
Svaki od ove trinaestorice jasno je vidio sav užas koji se
približavao, a o kome Žuhraj nije govorio. Zima je na vratima.
Bolnice, škole, ustanove i stotine hiljada ljudi će se smrzavati, a na
stanicama – ljudski mravinjak i samo jedan voz nedjeljno.
Svi su se duboko zamislili.
Fjodor rastvori pesnicu.
– Drugovi, ima jedan izlaz: za tri mjeseca izgraditi uzanu prugu
do mjesta sječe, sedam vrsta, tako da ona za mjesec i po dana
stigne do početka mjesta sječe. Tim pitanjem ja se bavim već
nedjelju dana. Za ovu stvar nam je potrebno – u presahlom grlu
glas zaškripa – tri stotine pedeset radnika i dva inženjera. Šine i
sedam lokomotiva smo našli u Puščoj Vodici. Našli su ih
komsomolci na stovarištu. Prije rata odatle je trebalo početi
gradnju uzane pruge prema gradu. Ali u Bojarki radnici nemaju
gdje da žive, tamo postoji samo razvalina šumske škole. Radnike
ćemo morati da šaljemo u partijama na dvije nedjelje, više neće
moći izdržati. Da uputimo tamo komsomolce, šta veliš, Akime?
I, ne sačekavši odgovor, produži:
– Komsomol će da uputi sve što mogne: u prvom redu
Solomensku organizaciju i jedan dio iz grada. Zadatak je vrlo težak,
ali ako mi omladini kažemo da će njihova akcija spasti grad i
saobraćaj, ona će sve učiniti.
Šef stanice sumnjičavo zaklati glavom.
– Teško da od toga nešto bude. Na golom mjestu trasirati
sedam vrsta, pa još u sadašnjim prilikama: jesen, kiša, a onda
hladnoća – umorno izusti on.
Ne okrećući se, Žuhraj odreza:
– Andreju Vasiljeviču, ti si morao malo bolje motriti kako ide
sječa. A što se tiče pruge, mi ćemo prugu izgraditi. Nećemo se,
valjda, smrzavati sjedeći skrštenih ruku.
*
Natovareni su posljednji sanduci s alatom. Vozna brigada je
zauzela svoja mjesta. Rominjala je sitna kiša. Niz Ritin kaput, koji
se staklio od mokrine, kao zrnca, klizile su kapljice kiše.
Opraštajući se od Tokarjeva, Rita mu čvrsto steže ruku i reče:
– Želim vam uspjeha.
Starac je toplo pogleda ispod kuštravih sijedih obrva.
– Da, tu su nas potegli za nos, srce im se oranjavilo! – starac
naglas progunđa svoje misli. – Vi ovdje pripazite! Ako kod naš
nešto zapne, vi pritisnite gdje bude trebalo. Bez zatezanja ta
poganija ne može da radi. E, vrijeme je, kćeri, da se sjeda.
Starac čvrsto zakopča kaput. U posljednjem trenutku, tobože
onako uzgred, Rita upita:
– Šta, zar Korčagin ne ide? Ne vidim ga među omladinom.
 – On je još juče na drezini otišao sa tehničkim rukovodiocem da
koješta pripremi za naš dolazak.
Prema njima su žurili Žarki, Dubava i Ana Borhart, sa nemarno
nabačenim žaketom i ugašenom cigaretom među tankim prstima.
Gledajući u ovo, troje, Rita postavi posljednje pitanje:
– Kako ide vaše učenje s Korčaginom?
Tokarjev je začuđeno pogleda.
– Kakvo učenje, pa on je pod tvojim starateljstvom! On mi
mnogo puta govori o tebi. Ne može da se nahvali.
Rita je sa sumnjom slušala te riječi.
– Da li je to baš tako, druže Tokarjeve? Pa on je od mene išao
tebi da iznova uči.
Starac se zasmija:
– Meni? … Ni govora…
Lokomotiva zatuli. Klaviček povika iz vagona:
– Drugarice Ustinovič, pustite nam starog, ne valja tako! Šta
ćemo mi bez njega?
Čeh je htio da kaže još nešto, ali kada primijeti ono troje, koji
upravo stigoše, on zaćuta. Sukobivši se letimice s nemirnim sjajem
Aninih očiju, on s tugom primijeti njen oproštajni osmijeh upućen
Dubavi, i naglo se odmače od prozora.
*
Po licu je šibala jesenja kiša. Nisko nad zemljom vukli su se
tamnosivi teški oblaci. Kasna jesen je ogoljela šumu, sumorno su
čamili starci grabovi krijući svoje bore pod mrkom mahovinom.
Nemilosrdna jesen je skinula njihovu raskošnu odjeću, i oni su
stajali ogoljeni i oronuli.
Usred te šume usamljeno je čamila mala stanica. Od kamene
platforme za istovar protezala se prema šumi trasa raskopane
zemlje. Na toj trasi kao mravi su poslovali ljudi.
Pod čizmama je odvratno mljackala ljepljiva glina. Kao razjareni,
ljudi su gradili nasip. Potmulo su odzvanjale ćuskije, po kamenju
škrgutale lopate.
A kiša je sipila kao kroz gusto sito i hladne kapi se probijale kroz
odjeću. Kiša je uništavala ljudski rad. Kao gusta kaša, sa nasipa je
klizila glina.
Teška je i hladna, do posljednje niti mokra odjeća, pa ipak s
posla ljudi odlaze tek kasno uveče.
I svakim danom je trasa prokopane zemlje sve dublje i dublje
ulazila u šumu.
Nedaleko od stanice tužno se zgurio kameni kostur zgrade. Sve
što se moglo odvući, otkinuti i izlomiti, sve je već odavno učinila
ruka pljačkaša. Umjesto prozora i vrata – zjape rupe, umjesto
vratanaca na pećima – crni otvori. Kroz rupe zguljenog krova vide
se rebra krovišta.
Čitav je ostao samo betonski pod u četiri velike sobe. Na tom
podu je noću ležalo četiri stotine ljudi u mokroj i blatnjavoj odjeći.
Pred ulazom su cijedili odijela i iz njih su tekli blatnjavi mlazovi.
Najpogrdnijim riječima psovali su kišu i blato. U zbijenim redovima
lijegali su na pod pokriven providnim slojem slame i starali se da
zagriju jedan drugoga. Odjeća se isparavala, ali se nije sušila. A kroz
razapete vreće na prozorima na pod je curila se voda. Kiša je
bubnjala po ostacima lima na krovu, a kroz razbijena vrata duvao je
vjetar.
Ujutro su pili čaj u trošnoj baraci u kojoj se nalazila kuhinja i
odlazili su na nasip. Za ručak su iz dana u dan imali posnu čorbu od
leće i šeststo grama kao antracit crnog hljeba.
To je bilo sve što mi je grad mogao dati.
Tehnički rukovodilac, mršav, visok starac sa dvije duboke bore
na obrazima, Valerijan Nikodimovič Potoškin i tehničar,
Vakulenko, omalen, s mesnatim nosom na grubom licu, smjestili su
se u stan šefa stanice.
Tokarjev je spavao u sobici staničnog čekiste, kratkonogog i kao
živa pokretnog Holjave.
S ozlojeđenom upornošću odred graditelja je podnosio sve
nevolje.
I nasip je svakim danom sve dublje prodirao u šumu.
Odred je već imao deset dezertera. Za nekoliko dana broj
dezertera se povećao još za pet.
Prvi udarac gradnja je doživjela već druge nedjelje: sa večernjim
vozom nije stigao hljeb iz grada.
Dubava je probudio Tokarjeva i saopštio mu šta se dogodilo.
Sekretar Partijskog kolektiva spusti noge na pod, gnjevno se
počeša ispod pazuha.
– Počinje igrarija! – promrsi oblačeći se na brzinu.
U sobu se dokotura okrugli Hol java.
– Brže telefoniraj, po svaku cijenu moraš dobiti Specijalno
odjeljenje – naredi mu Tokarjev. – A ti o hljebu nikome ni riječi! –
opomenu Dubavu.
Poslije svađe sa telefonistima od čitavih pola sata, uporni
Holjava je dobio vezu sa Žuhrajem, pomoćnikom šefa Specijalnog
odjeljenja. Slušajući njegove grdnje, Tokarjev se nestrpljivo klatio s
noge na nogu.
– Šta? Hljeb nisu poslali? Odmah ću da izvidim ko je odgovoran!
– prijeteće grmnu Žuhraj.
– Ti meni reci čime ćemo mi sutra ljude hraniti? – srd se derao
u slušalicu Tokarjev.
Žuhraj je, očevidno, nešto smišljao. Poslije duže pauze sekretar
je čuo:
– Hljeb ćemo dopremiti u toku noći. Ja ću poslati Litkea s
automobilom, on. poznaje put. Do jutra ćete imati hljeb.
Tek što je počelo da sviće, na stanicu je stigao blatnjav
automobil natovaren vrećama hljeba. Iz njega je izišao, umoran i
blijed od neprospavane noći, Litkeov sin.
 Zaoštravala se borba za gradnju pruge. Iz Direkcije željeznica je
saopšteno: nema pragova. U gradu nisu imali sredstava za
prebacivanje šina i lokomotiva na gradilište, a i samim
lokomotivama, kako se pokazalo, bio je potreban ozbiljan popravak.
Prva partija je završila rad, ali smjene nije bilo, a nemoguće je bilo
zadržavati ljude koji su iscrpli sve svoje snage.
U staroj baraci, pri svjetlosti uljanice, do kasne noći se
savjetovao aktiv.
Uzevši sa sobom šest omladinaca za opravku lokomotiva i
prevoz šina, ujutro su otputovali u grad Tokarjev, Dubava i
Klaviček. Klaviček, pekar po zanimanju, odlazio je da nadzire rad u
odjeljenju za snabdijevanje, a ostali u Pušču Vodicu.
A kiša je bez prestanka lila.
*
Korčagin s mukom izvuče nogu iz ljepljive gline i po hladnoći na
stopalu shvati da se truli đon njegove čizme sasvim odvalio. Sve od
dolaska ovamo mučio se zbog slabih čizama, koje su propuštale
vodu i žmikale u blatu, a sada je, eto, sasvim otpao jedan đon, i gola
noga je gacala po ledenoj glinenoj kaši. Čizma ga je izbacila iz
kolosijeka. Izvukavši iz blata ostatak đona, Pavle ga očajnički
pogleda i pogazi datu riječ da više neće psovati. S ostatkom svoje
čizme pođe u baraku. Sjede pored poljske kuhinje, razmota
blatnjavi obojak i peći primaće od hladnoće ukočenu nogu.
Odarka, žena čuvara puta, koju je kuhar uzeo za pomoćnika,
rezala je cveklu. Ženi čuvarevoj, još mlađoj, priroda je dala svega u
izobilju: muška široka pleća, ogromne grudi i uzdignute jake
kukove. Ona je spretno baratala nožem, i na stolu je brzo rasla
gomila narezanog povrća.
Ona baci na Pavla prezriv pogled i srdito upita:
– Šta je, za ručak se raskomotio? Uranio si. Zabušavaš, momče,
a? Kuda te svoje nožurde guraš? Ovo je kuhinja, a ne banja –
protresala je Korčagina.
 U kuhinju uđe kuhar.
– Čizma mi je sasvim otkazala – objasni Pavle svoje prisustvo u
kuhinji.
Kuhar pogleda poderanu čizmu i glavom pokaza na Odarku:
– Njen muž je upola obućar, on će vam pomoći. A bez obuće je
pogibija.
Slušajući kuhara, Odarka se zagleda u Pavla. Malo se zbuni.
– A ja sam mislila da ste neki zabušant – priznade ona.
Pavle se nasmiješi. Odarka stručnjački pregleda čizmu.
– Takvu čizmu moj muž neće popravljati, ona više ništa ne valja.
A da ne biste nogu osakatili, ja ću vam donijeti staru kaljaču. Ona
kod nas leži negdje u starudiji. Ko je još vidio da se tako muči!
Danas-sutra će zastuditi, propašćete – sada već saosjećajno reče
Odarka i, ostavivši nož, izađe.
Uskoro se vrati sa dubokom kaljačom i komadom grubog
platna. Kada umotanu i zagrijanu nogu gurnu u toplu kaljaču, Pavle
ćutke i sa zahvalnošću pogleda čuvarevu ženu.
Tokarjev se uzbuđen vratio iz grada. U Holjavinoj sobi sabrao je
aktiv i saopštio mu žalosne vijesti.
*
– Svuda smetnje. Ma kuda da se okreneš, svuda se točkovi vrte i
sve stoji na istom mjestu. Očevidno, malo smo bijelih ptica ukebali,
biće ih dok smo živi – referisao je starac. – Djeco, ja ću otvoreno da
vam kažem: ni za vraga stvari ne valjaju. Drugu smjenu još nisu
sabrali, a i koliko će da pošalju, – ništa se ne zna. Hladnoće su pred
vratima. Makar nas života stajalo, do mrazova mi moramo proći
kroz blato, jer ga onda ni zubima nećeš moći cijepati. Eto tako,
djeco, u gradu će da pritegnu sve one koji mrse naše stvari, a mi
ovdje treba da udvostručimo brzinu. Pet puta umrli, ali prugu
moramo sagraditi. Inače ne bismo bili boljševici, nego obične jade –
govorio je Tokarjev ne svojim običnim muklim basom, nego
napregnuto čeličnim glasom. Bljesak njegovih očiju ispod
namrštenih Obrva govorio je o njegovoj odlučnosti i upornosti.
– Još danas ćemo održati zatvoreni partijski sastanak. Svima
ćemo objasniti stvar, i sutra svi na rad. Sutra otpuštamo nepartijce,
a mi ostajemo. Evo, ovo vam je odluka Gubernijskog komiteta –
predade Pankratovu načetvoro presavijen list.
Preko Pankratovog ramena Korčagin pročita: »Smatrajte
neophodnim na gradnji ostaviti sve članove Komsomola i smijeniti
ih tek kada pošalju prvu partiju drva. Za sekretara Gubkoma: R.
Ustinovič.«
Kroz nabijenu baraku ne može da se prođe. Ispunilo ju je sto
dvadeset ljudi. Stajali su uza stijene, popeli se na stolove pa čak i na
poljsku kuhinju.
Sastanak je otvorio Pankratov. Tokarjev je govorio malo, ali kraj
njegovog govora sve je prenerazio:
– Komunisti i komsamolci sutra se ne vraćaju u grad.
I ruka starca podvuče u vazduhu punu bezuslovnost odluke. Ta
gesta odbaci sve nade na povratak u grad svojima i na izvlačenje iz
ovoga blata. U prvi mah od galame se ništa nije moglo razabrati. Od
nemirnih pokreta zažmirkala je čkiljava uljanica. Lica se nisu
vidjela, ali brujanje glasova je sve više raslo. Jedni su maštalački
govorili o »domaćim udobnostima«, drugi su negodovali i vikali o
premorenosti. Mnogi su ćutali. A samo jedan je izjavio da će
dezertirati. Iz ugla se čule njegove gnjevne riječi pomiješane sa
psovkama.
– Do vraga! Ja više ni dana ne ostajem. Ljudi se šalju na prisilni
rad zato što su izvršili zločine. A nas zašto? Držali su nas dvije
nedjelje – i dosta. Nema više budala. Neka taj ko je to određivao –
sam dođe i neka gradi. Ko hoće, neka se zariva u to blato, a ja imam
samo jedan život. Ja sutra odlazim!
Okunjev, iza čijih je leđa stajao ovaj galamdžija, zapali šibicu da
vidi ovog dezertera. Šibica na trenutak osvijetli grimasom gnjeva
iskrivljeno lice i otvorena usta. Okunjev ga poznade. To je bio sin
knjigovođe iz gubernijskog prehrambenog komiteta.
– Šta me razgledaš? Ja se ne krijem, nisam lopov.
Šibica se ugasi. Pankratov se uspravi koliko je dug bio.
– Ko se to tamo razlajao? Za koga je partijski zadatak prinudni
rad? – poče muklo prelazeći prodornim pogledom po ljudima koji
su stajali oko njega. – Braćo moja, mi u grad nikako ne možemo,
naše je mjesto ovdje. Ako mi odavde pobjegnemo, ljudi će da se
smrzavaju. Braćo, što prije završimo, prije ćemo se vratiti. A da
bježimo odavde, kao što se sprema ovaj samoživi tip, nama ne
dozvoljava naša ideja i disciplina.
Pankratov nije volio duge govore, ali i ovaj ovako kratak prekide
onaj isti glas:
– A nepartijci odlaze?!
– Da – odreza Pankratov.
Do stola se progura mladić u kratkom zimskom kaputu. Kao
slijepi miš, iznad stola poletje mala članska karta, odbi se od grudi
Pankratova i porebarke pade na sto.
– Eto vam karte, uzmite je, zbog tog komadića kartona ja neću
da gubim svoje zdravlje!
Posljednje riječi zagušiše glasovi koji poletješe sa svih strana:
– Čime se ti bacaš!
– Ah, prodana dušo!
– U Komsomol se uvukao da se progura na neko mjestance!
– Tjerajte ga odavde!
– Dobićeš ti svoje, vaško pogana!
Taj što je bacio člansku kartu oborene glave se probijao prema
vratima. Ljudi su ga propuštali i uklanjali se od njega kao da je sa
sobom kugu nosio. Škripnuvši, za njim se zatvoriše vrata.
Pankratov zgužva bačenu kartu i nadnese je nad plamen
uljanice.
Karton se zapali i svrnu u ugljenisanu trubicu.
 *
U šumi odjeknu pucanj. Od trošne barake u šumsku tamu
odjuri konjanik. Iz škole i barake istrčaše ljudi. Neko primijeti
parče šperploče zabijeno u pukotinu vrata. Upališe šibicu.
Zaklanjajući od vjetra plamen pročitaše: »Gubite se odavde.
Odlazite onamo odakle ste došli. Ko ostane, dobiće kuglu u čelo.
Bez svake poštede pobićemo sve do jednoga. Dajem vam rok do
sutrašnje noći.« I potpis: »Ataman Česnok.«
Česnok je pripadao Orlikovoj bandi.
*
U Ritinoj sobi na stolu otvoren dnevnik.
»2. decembra.
Jutros je osvanuo snijeg. Jaka studen. Na stepenicama sam
srela Vjačeslava Oljšinskog. Išli smo zajedno.
– Ja uvijek uživam u prvom snijegu. Kakav je samo mraz!
Divota, zar ne? – rekao je on.
A ja se sjetih Bojarke, i odgovorih da mene mraz i snijeg uopšte
ne raduju, naprotiv, žaloste me. Objasnila sam mu zašto.
– To je subjektivno. Ako bismo usvojili vaše mišljenje, onda
bismo morali smatrati da je, recimo, za vrijeme rata nedopustiv
smijeh i izraz životne radosti. Ali u životu to nije tako. Tragedija se
nalazi na liniji fronta. Tamo je osjećanje života potisnuto blizinom
smrti. Ali čak tamo ljudi se smiju. A samo malo dalje od fronta život
je potpuno isti! Smijeh, suze, žalosti i radosti, želja za ljepotom i
uživanjima, uzbuđenje i ljubav…
U riječima Oljšinskog teško je primijetiti ironiju. On je
opunomoćenik Narodnog komesarijata inostranih poslova. U
partiji je od 1917. godine. Evropski je odjeven, uvijek glatko izbrijan,
neupadljivo namirisan. Živi u našoj kući. u Segalovom stanu. Uveče
navrati meni. Interesantno je s njim razgovarati, poznaje Zapad,
dugo je živio u Parizu, ali ne mislim da smo postali neki bliski
prijatelji. Razlog je: on u meni prije svega vidi ženu, pa tek onda
partijskog druga. Doduše, on ne maskira svoje težnje i misli –
dovoljno je hrabar da kaže istinu. Njegove težnje nisu grube. On
umije da ih učini lijepim. Ali on mi se ne sviđa.
Pomalo gruba jednostavnost Žuhrajeva neuporedivo mi je bliža
nego evropska uglađenost Oljšinskog.
Iz Bojarke dobivamo kratke izvještaje. Svaki dan stotinu hvati
trase. Pragove postavljaju pravo na smrznutu zemlju, u usječena
udubljenja. Radi svega dvjesta četrdeset omladinaca. Polovina
druge smjene razbježala se. Uslovi su zaista teški. Kako će sada da
rade na ovakvoj studeni? … Dubava je već čitavu nedjelju dana
tamo. U Puščoj Vodici od osam lokomotiva sastavili su pet. Za
ostale nema dijelova.
Protiv Dimitrija je Direkcija tramvaja podigla krivičnu optužbu:
on je sa svojom brigadom silom zadržao sva tramvajska kola koja su
išla iz Pušče Vodice u grad. Skinuo je sve putnike i natovario šine za
usku prugu. Gradskom prugom su dovezli na stanicu devetnaest
tramvajskih kola. Tramvajci su im pomogli od svega srca.
Na stanici su ostaci solomenskih komsomolaca u toku noći
pretovarili šine, i Dimitrije ih je sa svojom grupom odvezao u
Bojarku.
Akim je odbio da pred Biro iznese pitanje Dubave. Dimitrije
nam je pričao o bezobraznom odugovlačenju i birokratizmu u
Direkciji tramvaja. Tamo su odlučno odbili da im daju više od dva
vagona. Tufta je Dubavi očitao lekciju:
– Vrijeme je već da se odbace ti partizanski ispadi, sada se za
takvu stvar može i u zatvor dospjeti. Kao da se ne može dogovoriti i
proći bez upotrebe oružja.
Još nikada nisam vidjela Dubavu tako razjarenog.
– Zašto se ti, piskaralo, nisi dogovorio? Sjediš ovdje, pijavico
tintana, i samo jezikom melješ. Da dođem u Bojarku bez šina, meni
bi nos razbili. A tebe bi, da ne smetaš, trebalo poslati na gradnju. Da
te malo Tokarjev procijedi! – derao se Dimitrije da je čitav
Gubernijski komitet odjekivao.
Tufta je protiv Dubave napisao izvještaj, ali je Akim, zamolivši
me da izađem, s njim razgovarao desetak minuta, i Tufta je istrčao
iz kancelarije sav crven od bijesa.
3. decembra.
U Gubkom je stigla nova stvar, sada od strane Čeke. Pankratov,
Okunjev i nekoliko drugih došli su na stanicu Motilovku i sa
praznih zgrada skinuli vrata i prozore. Prilikom utovaranja svega
toga u radnički voz, stanični čekist je pokušao da ih uhapsi, ali oni
su ga razoružali i tek kada je krenuo voz, vratili su mu revolver
izvadivši iz njega metke. A vrata i prozore su odvezli. Takarjeva pak
optužuje skladišni željeznički odsjek zbog samovoljnog uzimanja
dvadeset pudova eksera iz bojarskog skladišta. On ih je razdijelio
seljacima što su sa mjesta sječe prevezli dugačke cjepanice, koje oni
stavljaju mjesto pragova.
O tome sam razgovarala s drugom Žuhrajem. On se smije: ‘Sve
ćemo mi to urediti.’
Na gradnji je situacija krajnje napeta, svaki dan je dragocjen. Za
najmanju sitnicu mora se vršiti pritisak. U Gubkom stalno
pozivamo razne ‘kočničare’. Omladina na pruzi sve češće riarušava
poredak.
Oljšinski mi je donio malu električnu peć. Ja i Olja Jurenjeva
grijemo nad njom ruke. Ali od nje nije toplije u sobi. Kako li će kod
njih tamo u šumi proći ova noć? Olga kaže: u bolnici je veoma
hladno i bolesnici se ne izvlače ispod svojih pokrivača. Loži se
prekodan.
Ne, druže Oljšinski, kao što vidimo, tragedija na frontu je
tragedija i u pozadini.
4. decembra.
Čitavu noć je sipao snijeg. Pišu nam, u Bojarki je sve zameo. Rad
je prestao. Čiste prugu. Danas je Gubkom donio odluku: gradnju
prvog dijela, do mjesta početka sječe, završiti najkasnije do 1.
januara 1922. godine. Kada su ovo saopštili u Bojarki, Tokarjev je
rekao: ‘Ako ne polipšemo, završićemo’.
Ništa ne čujem o Korčaginu. Čudim se da protiv njega ne stiže
nešto slično kao protiv Pankratova. Još uvijek ne znam zašto on
neće da se sastaje sa mnom.
5. decembra.
Juče je banda pucala na gradilište.«
*
Konji oprezno gaze po mekom snijegu. Ponekad se pod
snijegom pokrene i zapucketa grana pritisnuta kopitom, tada konj
frkne, skoči u stranu, ali kada dobije karabinom po naćuljenim
užima, on počinje da kasa i sustiže one naprijed.
Desetak konjanika pređe preko grbave kose, od koje se
protezala crna traka još gole zemlje.
Zaustaviše se, i u susretu zveknuše uzengije. Frkćući, čitavim
tijelom se strese oznojeni ždrijebac prednjeg konjanika.
– Do vraga ih se tu nakupilo – progunđa prednji konjanik
– Stari je rekao da tih skakavaca sutra ne bude ovdje. Još bi se
ona poganija mogla dočepati drva…
Krećući se duž kolosijeka jedan za drugim, približavali su se
stanici. Korakom su dojahali do proplanka pored stare škole; ne
izlazeći na poljanu, ostadoše iza drveća.
Plotun prolomi tišinu tamne noći. Kao vjeverica, sleti buket
snijega sa mjesečinom posrebrne grane. Između drveća odjekuju
podrezane puške, rove malter na školi i u žalosnu ciku probijaju
prozorska stakla koja je Pankratov dovezao.
Plotun otrže ljude od betonskog poda, podiže ih na noge, ali
kada po sobama poletješe užasni svici, strah ponovo obori ljude na
pod.
Padali su jedan na drugog.
– Kuda ćeš! – Dubava zgrabi Pavla za šinjel.
 – Napolje.
– Lezi, idiote! Pomoliš li samo nos, ucmekaće te – uzbuđeno mu
šapnu Dimitrije.
Ležali su jedan do drugoga pored samih vrata. Dubava se pripio
uz pod i u pravcu vrata ispružio ruku s revolverom. Korčagin je
čučao i nervozno pipao ležišta za metke u bubnju nagana. Imao je
pet metaka. Napipavši praznine, okrenu bubanj.
Pucnjava prestade. Iznenadna tišina začudi ljude.
– Momci, ko ima oružje, ovamo! – šapatom komandova
Durbava ljudima na podu.
Korčagin oprezno otvori vrata. Na proplanku nigdje nikoga.
Lagano lepršajući, padale su snježne pahuljice.
A kroz šumu je desetak konjanika šibalo svoje konje.
*
Iz grada je oko podne dojurila auto-drezina. Iz nje iziđoše
Žuhraj i Akim. Dočekali su ih Tokarjev i Hol java. Sa drezine su
skinuli i postavili na peron mitraljez »maksim«, nekoliko kutija
mitraljeskih redenika i dvadeset pušaka.
Požurili su na radilište. Peševi Fjodorovog šinjela crtali su po
snijegu cikacak linije. Korak mu je medvjeđi, gega se, još uvijek
korača kao da se pod njim klati paluba razarača. Visoki Akim išao je
ukorak sa Fjodorom, i Tokarjev je sve vrijeme morao da sustiže
svoje saputnike.
– Napad bande je samo polovina jada. Ali tu je sada brežuljak
koji nam se ispriječio na putu, đavo da ga nosi! Mnogo zemlje će se
morati iskopati…
Starac zastade, leđima se okrenu vjetru, među dlanovima zapali
cigaretu i požuri za drugovima. Akim ga je čekao, a Žuhraj je, ne
usporavajući korak, išao dalje.
– Da li ćete moći da na vrijeme izgradite prugu? – pitao ga
Akim.
 Tokarjev se malo zamisli, a onda odgovori:
– Znaš, sinko, ako ćemo govoriti onako uopšte, onda ne
možemo, ali isto tako ne možemo ni da je ne izgradimo. Eto, tako ti
to ispada.
Stigli su Fjodora i pošli uporedo. Bravar poče uzbuđeno:
– Eto, ovdje i počinje ono »ali«. Ta samo nas dvojica, Patoškin i
ja, znamo da je izgradnja nemoguća u ovim pasjim uslovima, sa
takvom opremom i takvom količinom radne snage. Ali zato svi do
jednoga znaju da se pruga mora izgraditi. I, eto, zašto sam ja mogao
reći: »Ako se smrznemo, biće izgrađeno.« Pogledajte sami, već
drugi mjesec rijemo, četvrtu smjenu završavamo, a glavnina je bez
odmora, drži je samo njena mladost. A polovina od njih je
prehlađena. Pogledaš tu djecu, i srce ti se stegne. Para im nema…
Ova prokleta pustinja mnoge će u grob otjerati.
*
Kilometar od stanice završavala se potpuno gotova pruga.
Kilometar i po dalje, po poravnanom nasipu, kao da je vjetar
oborio neku ogradu, ležale su u zemlju ukopane dugačke cjepanice.
To su pragovi. A dalje, do samog brežuljka, protezao se samo ravan
put.
Ovdje je radila prva radna grupa Pankratovljeva. Četrdeset ljudi
je postavljalo pragove. Riđobradi seljak u novim opancima, ne
žureći se, skidao je cjepanice sa širokih saonica i bacao ih na trasu.
Nekoliko takvih istih saonica rastovarali su malo dalje. Dvije
dugačke gvozdene poluge ležale su na zemlji. To je bio kalup
tračnica, prema kome su poravnavali pragove. Za nabijanje zemlje
upotrebljavali su sjekire, maljeve i lopate.
*
Postavljanje pragova je pipav i spor posao. Pragovi moraju ležati
na zemlji čvrsto i stabilno, tako da šina podjednako leži na svakom
od njih.
Tehniku polaganja pragova poznavao je samo Lagutin, desetar
pruge, čovjek koji u pedeset četvrtoj godini nije imao nijedne sijede
dlake u svojoj crnoj, razdijeljenoj bradi. On je dobrovoljno radio već
četvrtu smjenu, zajedno sa omladinom podnosio sve teškoće i
stekao u odredu opšte poštovanje. Taj nepartijac (Taljin otac) na
svim partijskim sastancima zauzimao je počasno mjesto. Ponoseći
se time, starac je dao riječ da neće ostaviti gradnju.
– Recite mi, kako da vas ostavim? Bez mene ćete se zapetljati s
trasiranjem, tu treba oko, praksa. A ja sam ti u svom životu tih
pragova mnogo naredao po ovoj našoj Rusiji… – dobrodušno je
govorio Lagutin prilikom svake smjene i svaki put ostajao.
Patoškin je imao povjerenje u njega, i rijetko je navraćao na
njegovu dionicu.
Kada ova trojica priđoše radnicima, Pankratov je, crven i znojan,
sjekirom sjekao ležišta za pragove.
Akim je teško poznao pristanišnog radnika. Pankratov je
omršavio, njegove široke jagodice postale su još oštrije, a slabo
umiveno lice je potamnjelo i izdužilo se.
– A, komanda je tu! – javi se on i pruži Akimu svoju toplu i
vlažnu ruku.
Prestade zveka lopata. Oko Akima su stajala blijeda lica. Skinuti
šinjeli i kratki kožusi ležali su pravo na snijegu.
Pogovorivši s Lagutinom, Tokarjev zovnu Pankratova i povede
novodošle put brežuljka. Pankratov je išao sa Fjodorom.
– Reci mi, Pankratove, kako se to dogodilo s tim čekistom u
Motilovki? Šta misliš, da niste malo pretjerali sa razoružanjem?
– ozbiljno upita Fjodor nerazgovornog Pankratova.
Pankratov se zbunjeno osmjehnu.
– Mi smo ga razoružali uz njegovu saglasnost. On nas sam
molio. To je naš čovjek. Mi smo mu objasnili kako stvari stoje, a on
veli: »Momci moji, ja nemam prava da vam dozvolim da vozite
prozore i vrata. Ima naredba druga Djeržinskog da se presiječe
razvlačenje željezničke imovine. Ja sam ti ovdje sa šefom stanice na
ratnoj nozi, krade, bitanga, a ja mu smetam. Ako vas pustim, on će
me odmah prijaviti po službenoj liniji, i ja ti odoh pod
revolucionarni vojni sud. Ali, eto, vi mene razoružajte i gubite se. A
ako šef stanice ne tuži, na tome će se stvar i završiti.« Tako smo i
uradili. Ta nismo prozore i vrata sebi vukli!
Primijetivši skriveni osmijeh u Žuhrajevim očima, Pankratov
dodade:
– Neka se sve na nas stovari, nemojte njega, druže Žuhraju.
– Sve je to likvidirano. Samo ubuduće da se takve stvari ne rade:
to ruši disciplinu. Mi smo dovoljno jaki da razbijemo birokratizam
zakonskim putem. Ali dosta o tome, daj da porazgovaramo o
važnijem – i Fjodor poče da se raspituje o pojedinostima napada.
*
Četiri i po kilometra od stanice gnjevno su se zarivale lopate u
zemlju. Omladinci su prosijecali brežuljak koji im je stajao na putu.
A sa strana je stajalo sedam omladinaca naoružanih Holjaviniin
karabinom i revolverima Korčagina, Pankratova, Dubave i
Homutova. To je bilo sve oružje koje je odred imao.
Patoškin je sjedio na padini i unosio cifre u svoju bilježnicu.
Inženjer je ostao sam. Vakulenko, koji je više volio da pođe na sud
zbog dezerterstva nego smrt od banditskog metka, jutros je
pobjegao u grad.
– Zemlja je smrzla, na prokopavanje će nam otići pola mjeseca –
sniženim glasom reče Patoškin Homutovu, koji je stajao pred njim
i, kao i uvijek, bio ćutljiv i natmuren.
– Za čitavu prugu nam daju dvadeset pet dana, a vi za
prokopavanje uzimate petnaest – odgovori Homutov ljutito
hvatajući usnom krajičak brka.
– Ovaj rok je prekratak. Istina, ja nikada u životu nisam gradio u
takvim uslovima i s takvim sastavom ljudi, pa mogu i da se
prevarim, to mi se već toliko puta dogodilo.
U to vrijeme prokopu su se približavali Žuhraj, Akim i
Pankratov. Radnici ih primijetiše.
– Pogledaj, ko je to? – Pećka Trofimov, strugar iz radionice,
gurnu Korčagina. Tog istog trenutka, ne puštajući lopatu iz ruku,
Korčagin potrča niz brežuljak.
– Zdravo, Pavle! Ko bi te poznao u toj odjeći raznog kalibra
– Fjodor mu stezao ruku duže nego ostalima.
Pankratov se kiselo nasmiješi:
– To ti je kod njega kombinacija: ne od tri, nego od pet prsta i
svi ispali14. Osim toga, dezerteri mu dipili šinjel. On i Okunjev su u
komuni: Okunjev mu je dao svoj kaput. Ništa, Pavluša je
temperamentan mladić. Još jednu nedjelju će da se grije na betonu,
slama gotovo da ne pomaže, a onda će da poigra igru »mrtvački
sanduk« – sjetno reče Akim.
Crnomanjasti Okunjev, prižmirivši malo šeretski, upade:
– Mi nećemo da Pavluša strada. Glasaćemo, i proguraćemo ga u
kuhare. Uputićemo ga Odarki za pomoćnika. Tamo će on, ako ne
bude budala, i da se najede i da se ogrije – izaberi samo: uz peć ili
uz Odarku.
Složan smijeh zagluši njegove riječi.
Toga dana su se prvi put smijali.
*
Fjodor je pogledao brežuljak, s Tokarjevom i s Patoškinam
sanjkama se odvezao do mjesta sječe i vratio se. Na strmini su
kopali zemlju s istom upornošću. Zagledavši se kako sijevaju lopate
i kako se pod teškim naporom grbe leđa, Fjodor reče tiho Akimu:
– Miting nije potreban. Ovdje nije potrebna agitacija. Istinu si
rekao, Tokarjeve, para im nema. Evo ti gdje se kali čelik.
Žuhrajeve su oči sa divljenjem i surovim prijateljskim ponosom
gledale na kopače. Ta sasvim nedavno je dio tih kopača, noću uoči
pobune, prijetio bajonetama. A sada su oni obuzeti zajedničkom
željom da čelične žile pruge dovedu do željenog bogatstva – do
drva, izvora toplote i života.
*
Patoškin je uljudno ali uvjerljivo dokazivao Fjodoru da je
prokop nemoguće završiti prije dvije nedjelje. Fjodor je slušao
njegove proračune i nešto u sebi rješavao.
– Skinite ljude sa brežuljka, gradite trasu dalje, a brijeg ćemo mi
drukčije da prosijecamo.
Na stanici je Žuhraj dugo sjedio kod telefona. Holjava je
stražario pred vratima, čuo je potmuli bas Fjodorov:
– Odmah u moje ime telefoniraj načelniku štaba Okruga i reci da
odmah na građevinski sektor prebace puk Puzirevskog.
Neophodno je da se ovaj rejon očisti od bandi. Iz baze pošaljite
oklopni voz s minerima. Ostalo ću ja sam da uredim. Vraćam se
noćas U dvanaest sati pošaljite Litkea na stanicu s kolima.
U baraci je poslije kratkog Akimovog govora uzeo riječ Žuhraj. U
drugarskom razgovoru je sasvim neprimjetno prošao jedan sat.
Fjodor je govorio graditeljima da je rok završavanja gradnje
nemoguće mijenjati i da pruga mora biti gotova do prvog januara.
– Gradnju prebacujemo u ratno stanje. Komunisti se uključuju
u četu Odreda za specijalne zadatke. Za komandira čete se
postavlja drug Dubava. Svih šest graditeljskih grupa dobiva tačno
određene zadatke. Ostatak trase dijeli se na šest jednakih dijelova.
Svaka grupa dobija svoj dio. Do prvog januara svi radovi moraju biti
gotovi, grupa koja ranije završi rad dobija pravo na odmor i odlazak
u grad. Osim toga, predsjedništvo Gubernijskog izvršnog komiteta
predložice Sveukrajinskom centralnom izvršnom komitetu da se
najbolji radnik ove grupe nagradi ordenom Crvene zastave.
Za rukovodioce radnih grupa bili su određeni: prve – drug
Pankratov, druge – drug Dubava, treće – drug Homutov, četvrte –
drug Lagutin, pete – drug Korčagin, šeste – drug Okunjev kao
rukovodilac čitave gradnje – završavao je svoj govor Žuhraj – njen
idejni rukovodilac i organizator ostaje stalno Anton Nikoforovič
Tokarjev.
Kao da jato ptica uzletje, zapljeskaše ruke, razvedriše se surova
lica, a prijateljske šaljive posljednje riječi ozbiljnog čovjeka
pretvoriše u buru smijeha napregnutu pažnju.
Gomila od dvadeset ljudi pratila je Akima i Fjodora do auto-
drezine.
Opraštajući se od Korčagina i posmatrajući njegovu snijegom
zasutu kaljaču, Fjodor reče sniženim glasom:
– Još ti noge nisu premrzle? Poslaću ti čizme.
– Nešto slično, počele da otiču – odgovori Pavle i, sjetivši se
svoje stare molbe, uze Fjodora za rukav: – Hoćeš da mi daš malo
metaka za nagan? Imam samo tri sigurna.
Žuhraj sa žaljenjem zaklima glavom, ali kada vidje snuždenost u
Pavlovim očima, ne razmišljajući, otkopča svoj mauzer.
– Evo, to ti je poklon od mene.
Pavle nije mogao da vjeruje da mu se poklanja stvar o kojoj je
tako dugo maštao, ali mu Žuhraj sam prebaci kaiš preko ramena.
– Uzmi, uzmi! Ja znam da ti je već odavno za njega zapelo oko.
Samo oprezno s njim, nemoj svoje da biješ. Evo ti još tri puna
šaržera.
Pavla su gledali s otvorenom zavišću. Neko dobaci:
– Pavka, daj da se mijenjamo, dajem čizme i još kratki kožuh
priđe!
Pankratov šeretski gurnu Pavla u leđa:
– Ugursuze, mijenjaj za čizme. Ionako u kaljači do Božića nećeš
doživjeti.
Stavivši nogu na papuču drezine, Žuhraj je pisao dozvolu za
poklonjeni revolver.
*
Rano ujutro. Potmulo zveckajući na skretnicama, u stanicu je
ušao oklopni voz. Kao perjanica od bijelog labudovog paperja,
uzdizala se para i odmah nestajala u hladnom čistom vazduhu. Iz
blindiranih vagona izlazili su ljudi u kožnim odijelima. Nekoliko sati
kasnije tri minera iz oklopnog voza duboko zabiše u strminu dvije
ogromne brunirane tikve, provedoše od njih dugačke fitilje i dadoše
signal pucnjima. Od padine, koja je sada postala strašna, ljudi se
razbježaše na sve strane. Od šibice kraj fitilja bijesnu fosfornim
plamičkom.
U stotina ljudi za trenutak se stegoše srca. Jedan-dva minuta
napetog iščekivanja – i… zemlja se strese, strašna snaga raznese
vrh brežuljka i ogromno komade zemlje baci u nebo. Druga
eksplozija bi još jača od prve. Strašna grmljavina razliježe se
šumskim cestarom puneći ga haosom zvukova u paramparčad
raznesenog brijega.
Tamo gdje je malo prije bio brežuljak sada je zijala duboka jama
i na desetine metara okolo šećerna bjelina snijega bila je zasuta
razrivenom zemljom.
U udubinu koju je napravila eksplozija sada potrčaše ljudi sa
pijucima i lopatama.
*
Poslije Žuhrajevog odlaska na gradnji je počelo uporno
takmičenje – borba za prvenstvo.
Još mnogo prije svanuća, da ne bi nikoga probudio, Korčagin se
tiho diže i, teško pokrećući noge, koje su se ukočile na hladnom
podu, pođe u kuhinju. Kada mu u kazanu prokuha voda za čaj, vrati
se i probudi svoju grupu.
Kada se čitav odred probudio, napolju je već bilo svanulo.
Za vrijeme jutarnjeg čaja Pankratov se progura kroz baraku do
stola gdje je sjedio Dubava sa svojim arsenal cima.
– Mićaj, jesi li vidio, Pavka je u samu zoru svoju partiju digao.
Sigurno su već deset hvati odmakli. Pričaju momci da je on svoje iz
glavne radionice tako navio da su riješili da dvadeset petog završe
svoju dionicu. Hoće da nam se u brk nasmije. Ali neka izvini – to
ćemo još da vidimo! – s negodovanjem je govorio Dubavi.
Mićaj se kiselo nasmiješio. On je vrlo dobro znao zašto je taj
postupak grupe iz glavne radionice toliko uzbudio sekretara
kolektiva riječnog pristaništa. A i njega, Dubavu, prijatelj Pavluška
je dobro udesio: ne rekavši ni riječi, izazvao je na takmičenje čitav
odred.
– Prijateljstvo prijateljstvom, ali u duvankesu ne diraj – tu ti je,
druškane, »ko će koga« – reče Pankratov.
Oko podne je energični rad Korčaginove grupe iznenada bio
prekinut. Stražar, koji je stajao pored pušaka složenih u piramidu,
primijetio je među drvećem grupu konjanika i pucnjem dao znak za
uzbunu.
– Na oružje, braćo! Banda! – povika Pavle i. odbacivši lopatu,
baci se prema drvetu na kome je visio njegov mauzer.
Razgrabivši oružje, grupa leže pravo u snijeg na ivici trase.
Prednji konjanici zamahaše kapama. Jedan od njih povika:
– Stojte, drugovi! Naši smo!
Pedeset konjanika u buđonovkama s crvenim petokrakama
približavalo se gradilištu.
Pokazalo se da je to vod Puzirevskog puka došao da posjeti
gradilište. Pavlu pade u oči odsječeno uho komandirovog konja.
Prekrasna siva kobila sa bijelom pjegom na čelu nije mogla da
miruje, ona je prosto poigravala pod konjanikom. Ona se poplaši
kada Pavle priskoči i uhvati je za uzdu.
– Ćelavice, mazo moja, evo gdje se mi nađosmo! Iznijela živu
glavu, ljepotice moja jednouha.
On je nježno obuhvatio tanki vrat kobile i gladio njene uzdrhtale
nazdrve. Komandir se pažljivo zagleda u Pavla i, poznavši ga,
iznenađeno uz viknu:
– Pa to je Korčagin!… Konja je poznao, a Seredu zaboravio.
Zdravo, brale!
*
 U gradu su »povukli sve, poluge«. To se odmah osjetilo na
gradnji. Žarki je ispraznio Rejonski komitet, i ostatke organizacije
poslao u Boj arku. U Solomenki su ostale samo djevojke. Iz
Saobraćajne srednje škole Žarki je dobio za gradnju novu grupu
omladine.
Saopštavajući o svemu ovome Akimu, on je u polušali rekao:
– Ostao sam ti samo sa ženskim proletarijatom. Mjesto sebe ću
postaviti Lagutinu. Na vratima ću napisati: »Žensko odjeljenje« i –
odmaglih u Bojarku. Znaš, nezgodno mi je da se ja, jedini muškarac,
vrtim među ženama. Djevojke me sve nekako sumnjivo pogledaju.
Sigurno među sobom spletkare: »Sve rastjerao, a sam ostao,
prepredenjak jedan« ili nešto još gadnije. Molim te, pusti me da
idem.
Smijući se, Akim ga odbio.
U Bojarku su pristizali novi ljudi. Stiglo je, i šezdeset
omladinaca saobraćajaca.
Žuhraj je isposlovati kod Direkcije željeznica da se u Bojarku
pošalju četiri putnička vagona za stanovanje novih radnika.
Dubavina grupa je smijenjena i otpremljena u Pušću Vodicu.
Ona je dobila zadatak da na gradilište dopremi, male lokomotive i
šezdeset pet otvorenih vagona. Ovaj rad im se računao kao rad na
njihovoj dionici.
Pred odlazak je Dubava posavjetovao Tokarjevu da Klavičeka
pozove na gradnju i da njemu preda novorganizovanu grupu.
Tokarjev je izdao ovu naredbu ne sluteći koji je pravi razlog bio da
se arsenalac sjetio kako negdje postoji Čeh. A razlog je bila Anina
ceduljica, koju su donijeli novaci Solomenci.
»Dimitrije!« pisala je Ana. »Ja i Klaviček smo vam odabrali
čitavu gomilu literature. Tebi i svima bojarskim udarnicima šaljemo
topli pozdrav. Sila ste! Želimo vam snage i energije. Juče su sa
skladišta izdali posljednje rezerve drva. Klaviček je molio da vas
pozdravim. Divan je to mladić! On sam peče za vas hljeb. U pekari
ni u koga nema povjerenja. Sam sije brašno, sam mašinom mijesi
tijesto. Iskopao je negdje dobro brašno i pravi prekrasan hljeb, ni
uporediti se ne može s onim što ja dobijam. Uveče kod mene se
sabiru naši: Lagutina, Artjuhin, Klaviček i, ponekad Žarki. Naše
učenje pomalo napreduje, ali najviše razgovaramo o svemu i
svačemu, a najčešće o vama. Djevojke negoduju što je Tokarjev
odbio da ih pusti na gradnju. One uvjeravaju da će sve nevolje
podnositi sa svima zajedno. Talja kaže: Obući ću sve njegovo i
pojaviću se pred starim, pa neka proba da me otjera!
Po svoj prilici ona će to i da uradi. Pozdravi mog crnookog.
Ana.«
*
Mećava se podigla odjednom. Nebo su prekrili sivi, uzburkani
niski oblaci. Udario je gusti snijeg. Uveče je vjetar počeo da zavija u
dimnjacima, da zavija između drveća i da juri za snježnim vrtlogom
i uznemirava šumu prijetećim zviždukanjem.
Čitavu noć je snježna vijavica bješnjela i pustošila. Ljudi su
promrzli do kostiju, iako su se čitavu noć ložile peći. Stanična
razvalina nije držala toplotu.
Zapadajući u snijeg, ujutro je odred krenuo na rad, a nad
drvećem je plamtjelo sunce i na modroplavom nebu nije bilo ni
jednog jedinog oblačka.
Korčaginova grupa je čistila snijeg sa svoje dionice. Tek sada je
Korčagin osjetio kako su teške patnje od hladnoće. Stari kaput
Okunjeva nije mogao da ga zagrije, a u kaljaču se nabijao snijeg.
Koliko ju je već puta gubio u smetovima. Postojala je opasnost da se
i druga čizma sasvim raspadne. Od spavanja na podu na vratu mu
se nadula dva velika čira. Umjesto šala, Tokarjev mu je dao svoj
ručnik.
Mršav, upaljenih očiju, Pavle je razjareno vitlao širokom
drvenom lopatom i čistio snijeg.
U to vrijeme je na stanicu domilio putnički voz. Jedva ga je do
vukla iznurena lokomotiva: na tanderu nijedne cjepanice, a u peći
dogaraju posljednji ostaci.
– Ako nam date drva – idemo dalje, ako ne – prebacujte voz na
sporedni kolosijek dok još može da se kreće! – povikao je
mašinovođa šefu stanice.
Voz su prebacili na sporedni kolosijek. Utučenim putnicima su
saopštili razlog zadržavanja. U pretrpanim vagonima počeše da
jade i da psuju.
– Razgovarajte sa starim – eno ga, ide peronom. To je šef
gradnje. On može da naredi da se na saonicama do vezu drva za
lokomotivu. Oni ih mjesto pragova stavljaju – posavjetovao je šef
stanice konduktere. Oni krenuše u susret Tokarjevu.
– Daću vam drva, ali ne besplatno. Jer to je naš građevinski
materijal. Kod nas su smetovi. U vozu je šest-sedam stotina
putnika. Djeca i žene mogu ostati u vozu, a ostali lopate u ruke i do
večeri na čišćenje snijega. To će im biti plaćeno drvima. Ako neće –
neka sjede tu do Nove godine – rekao je Tokarjev kondukterima.
*
– Momci, pogledajte koliko naroda ide! Gle, i žene! – začuđeno
zagrajaše za Kočaginovim leđima.
Pavle se okrenu.
– Evo ti sto ljudi, daj im posao i gledaj da ne bi besposličarili –
reče Tokarjev prilazeći.
Korčagin poče da raspoređuje na posao novodošle. Neki visoki
muškarac, u željezničarskom šinjelu sa krznenom kragnom i s
toplom šubarom od astrahana, ljutito je okretao lopatu u rukama i,
obraćajući se mladoj ženi pored sebe, u kapi od morskog lava i
paperjastom lopticom na vrhu, protestovao je:
– Ja neću da čistim snijeg, i niko nema prava da me primora.
Ako me zamole, ja ću, kao saobraćajni inženjer, da organizujem rad,
ali ni ti ni ja ne moramo da tu rijemo snijeg, to nikakvim propisima
nije predviđeno. Starac tu protivzakonito postupa. Ja ću da ga
pozovem na odgovornost za to. Ko je ovdje desetar? – upita on
obližnjeg radnika.
Priđe mu Korčagin.
– Građanine, zašto vi ne radite?
Muškarac prezrivim pogledom omjeri Pavla od glave do pete.
– A šta ste vi?
– Ja sam radnik.
– Onda ja s vama nemam šta da razgovaram. Pošaljite mi vašeg
desetara ili koga vi tu imate…
Korčagin ga iskosa pogleda.
– Nećete da radite – ne morate. Ali bez naše bilješke na voznoj
karti u voz nećete sjesti. Takva je naredba rukovodioca gradnje.
– A vi, građanko, takođe odbijate? – okrenu se Pavle ženi i za
trenutak osta zapanjen: pred njim je stajala Tonja Tumanova.
Ona je u tom odrpancu teško prepoznala Korčagina. Pred njom
je stajao Pavle u poderanom, otrcanom odijelu i fantastičnoj obući,
s prljavim peškirom oko vrata i već odavno neumivenira licem.
Samo još oči su plamtjele onim istim neugasivim žarom. Njegove
oči! I, eto tog odrpanka, sličnog običnoj skitnici, još sasvim
nedavno ona je voljela. Kako se to sve tako promijenilo?
Poslije nedavne svadbe ona sa svojim mužem putuje u veliki
grad, gdje on u Direkciji željeznica zauzima odgovoran položaj. I
eto, gdje je morala da sretne svoju mladalačku ljubav. Njoj je bilo
čak neprijatno da mu pruži ruku. Što bi pomislio Vasilije? Kako je
neprijatno što se Korčagin tako zapustio. Sada vidi da se bivši ložač
nije makao dalje od kopača zemlje.
Sva crvena od zbunjenosti, ona je neodlučno stajala. Inženjera
je razjarilo drsko ponašanje odrpanca, koji nije skidao očiju sa
njegove žene. On baci lopatu i priđe Tonji.
– Hajdemo, Tonja, ne mogu mirno da gledam toga lazarona.
Korčagin je znao iz romana »Đuzepe Garibaldi« šta je to
lazaron15.
– Ako sam ja lazaron, onda si ti prosto naprosto nedoklani
buržuj – gnjevno odgovori inženjeru i, pogledavši Tonju, odreza
suho: – Drugarice Tumanova, uzmite lopatu i stanite u red. Neka
vam ne bude primjer taj uhranjeni bivol. Izvinite, ja ne znam ko
vam je on.
Pavle se neljubazno nasmiješi gledajući Tonjine visoke krznene
cipele i dodade uzgred:
– Ne bih vam savjetovao da ostajete. Ovih dana je banda
navraćala.
Okrenu se i pođe svojima gacajući kaljačom.
Posljednje riječi djelovale su i na inženjera.
Tonja ga nagovorila da ostanu i da rade.
Uveče, kada je posao bio završen, vraćali su se na stanicu.
Tonjin muž je išao naprijed žureći se da zauzme mjesta u vozu.
Tonja zastade da propusti radnike. Podupirući se lopatom,
posljednji je išao umorni Korčagin.
– Zdravo, Pavluša. Moram priznati, nisam očekivala da te
takvog vidim. Zar ti kod vlasti nisi zaslužio ništa bolje nego da
zemlju riješ? Ja sara mislila da si ti već odavno neki komesar ili
nešto tako. Kako se kod tebe tako nesretno život okrenuo – poče
Tonja idući pored njega.
Pavle zastade i pogleda je začuđeno.
– A ja nisam očekivao da tebe vidim takvu… konzerviranu –
najzad je našao pogodnu neku blažu riječ.
Krajevi Tonjinih ušiju planuše.
– Ti si još uvijek isto onako grub!
Korčagin baci lopatu na rame i proteže korak. Tek kada prođe
nekoliko koraka, odgcvori:
– Drugarice Tumanova, moja grubost je kudikamo podnošljivija
od vaše, da oprostite, pristojnosti. Za moj život vi nemate šta da se
brinete, tu je sve u redu. Ali vaš život je ispao mnogo gore nego što
sam ja očekivao. Prije dvije godine ti si bila mnogo bolja: nisi se
stidjela da radniku pružiš ruku. A sada zaudaraš na naftalin. I, da ti
kažem pravo, nemam o čemu s tobom ni da razgovaram.
*
Pavle je dobio pismo od Artjoma. Brat mu je pisao da će uskoro
imati svadbu i molio ga je da pošto-poto dođe.
Iz Korčaginovih ruku vjetar istrže bijeli list, i on kao golub
poletje uvis. On neće biti na toj svadbi. Odlazak se ne može ni za
misliti. Još juče je onaj medvjed Pankratov prestigao njegovu grupu
i takvom brzinom krenuo naprijed da su se svi čudili. Ovaj obalski
radnik bezobzirno se borio da osvoji prvenstvo i, potpuno izgubivši
svoje obično spokojstvo, podstrekavao je svoje »obalce« na luđački
tempo.
Patoškin je pratio ovu nijemu razjarenost graditelja. Trljajući
sljepoočnice, u čudu se pitao: »Kakvi su ovo ljudi? Kakva je to
neshvatljiva snaga? Ta ako ovako lijepo vrijeme ostane samo još
osam dana, mi ćemo stići do mjesta sječe. Ispalo: život proživio
pamet stičući, a blesav starost dočekao. Ovi su ljudi svojim radom
pobili sve moje proračune i norme.«
Iz grada je stigao Klaviček, dovezao je svoj svježi hljeb. Pošto se
vidio s Tokarjevom, na radu je našao Korčagina. Prijateljski su se
pozdravili. Smiješeći se, Klaviček je iz vreće izvukao prekrasan žuti
krzneni švedski kaput i, udarivši dlanom po mekom boksu, reče:
– Ovo je za tebe. Ne znaš od koga? … He-he! Ala si glup,
momče! Ovo ti drugarica Ustinovič šalje da se ti, budalo jedna, ne bi
smrznuo. To je njoj drug Oljšinski poklonio, a ona, samo što ga je
uzela iz njegovih ruku, meni ga dala, veli – nosi Korčaginu. Akim joj
je pričao da ti na mrazu radiš u ljetnom kaputu. Oljšinski se malo
ljutnuo. Veli: »Ja tome drugu mogu poslati šinjel.« A Rita se smije:
»Ništa, ništa, on će u vjetrovki bolje da radi!« Drži!
Iznenađen, Pavle je neko vrijeme u rukama držao ovu
skupocjenu stvar, a onda je neodlučno obuče na prozeblo tijelo.
Meko krzno je ubrzo zagrijalo leđa i grudi.
*
Rita je zapisivala:
»20. decembra.
Vrijeme vijavica. Snijeg i vjetar. Bojarci stigli gotovo do samog
cilja, ali su ih hladnoća i mećava zaustavili. Zapali su u snijeg. Teško
je kopati zamrznutu zemlju. Ostale su samo tri četvrti kilometra, ali
to je najteže.
Tokarjev saopštava: na gradnji se pojavio tifus, trojica su
oboljela.
22. decembra.
Na plenum Gubernijskog komiteta Komsomola iz Bojarke niko
nije došao. Banditi su na sedamnaestom kilometru od Bojarke
izbacili iz kolosijeka voz koji je vozio žito. Po naređenju povjerenika
Narodnog komesarijata ishrane, graditeljski odred je prebačen na
to mjesto.
23. decembra.
Iz Bojarke su u grad dovezli još sedam tifusara. Među njima je
Okunjev. Bila sam na stanici. S odbojnika voza koji je stigao iz
Harkova skidali su ukočene leševe. U bolnicama je hladno. Prokleta
mećava! Kada će prestati?
24. decembra.
Upravo sam došla od Žuhraja. Znači, tačno je: juče noću Orlik je
sa čitavom svojom bandom naletio na Bojarku. Dva sata se vodila
borba između naših i bandita. Banda je prekinula saobraćaj, i
Žuhraj je tek jutros uspio da dobije tačne podatke. Odbili su bandu.
Tokarjevu je metak prošao kroz grudi. Njega će danas dopremiti.
Ubijen je Franc Klaviček, koji je te noći bio komandir straže. On je
opazio bandu i digao uzbunu, ali, pucajući na napadače, nije uspio
da stigne do škole i bio je ubijen. Iz građevinskog odreda ranjeno je
jedanaest ljudi. Sada su tamo oklopni voz i dva eskadrona konjice.
 Pankratov je postao rukovodilac gradnje. Danas je Puzirevski
stigao dio bande u selu Glubokom i pobio sve do posljednjeg. Jedan
dio kadrovaca nepartijaca, ne čekajući voza, pješke je otišao niz
prugu.
25. decembra.
Dovezli su Tokarjeva i ostale ranjenike. Smjestili su ih u kliničku
bolnicu. Ljekari su obećali da će spasti starca. On je u nesvijesti. Za
život ostalih nema opasnosti.
Iz Bojarke smo Gubkompart i mi dobili telegram: »Kao odgovor
na banditske napade, mi, graditelji pruge, sabrani na današnjem
mitingu, zajedno sa posadom blindiranog voza ‘Za sovjetsku vlast’ i
s crvenoarmejcima Kavalerijskog puka, uvjeravamo vas da ćemo,
bez obzira na sve prepreke, dati gradu drva do prvog januara.
Napregnuvši sve snage, pristupamo poslu. Živjela Komunistička
partija, koja nas je poslala! Predsjednik mitinga Korčagin. Sekretar
Berzin.«
Na Salomenki su uz vojne počasti sahranili Klavičeka.
*
Toliko priželjkivana drva već su blizu. Ali se njima primicalo
iznurujuće sporo: svaki dan je tifus oduzimao desetine potrebnih
ruku. Teturajući kao pijan, na iznemoglim nogama Korčagin se
vraćao na stanicu. Već odavno je imao visoku temperaturu, ali
danas se vatra još više povećala.
Trbušni tifus, koji je kosio odred, privukao se i Pavlu. Ali
njegovo jako tijelo se suprotstavljalo, i pet dana je nalazio snage da
se diže sa betonskog poda pokrivenog slamom i da ide na posao
zajedno s ostalima. Nije mu pomogao topli kaput, pa ni pustene
čizme, koje mu je poslao Fjodor i koje je obukao na već promrzle
noge.
Pri svakom koraku nešto je probadalo grudi, grozničavo su
cvokotali zubi, pred očima se maglilo i izgledalo da se drveće
pretvorilo u neku čudnu vrtešku.
 Teško se dovukao do stanice. Iznenadila ga neobična graja.
Zagledao se: preko čitave stanice se otegla dugačka kompozicija. Na
otvorenim vagonima su bile lokomotive, šine, pragovi – i istovarali
su ih ljudi koji su stigli istim vozom. Napravio je još nekoliko
koraka i izgubio ravnotežu. Jedva je osjetio udarac kada je glavom
udario o zemlju. Prijatnom svježinom snijeg je takao vreli obraz.
Na njega su nabasali nekoliko sati kasnije. Prenijeli su ga u
baraku. Teško je disao i nije poznavao ljude oko sebe. Pomoćnik
ljekara, koga su pozvali iz oklopnog voza, rekao je: »Krupozna
upala pluća i trbušni tifus. Temperatura 41,5. O upali zglobova i
oteklini na vratu ne treba ni govoriti – to je sitnica. Prva dva
oboljenja su potpuno dovoljna da ga otpreme na onaj svijet.«
Pankratov i Dubava, koji je doputovao, činili su sve što su mogli
da spasu Pavla.
Korčaginov zemljak – Aljoša Kohanski – dobio je zadatak da
bolesnika odveze u rodno mjesto.
Samo uz pomoć čitave Korčaginove grupe i, u prvom redu, uz
pomoć Holjave, Pankratov i Dubava uspjeli su da uguraju
onesviještenog Korčagina i Aljošu u pretrpani vagon. Nisu ih
puštali jer su se bojali da će se zaraziti i prijetili su da će tifusara na
putu izbaciti iz voza.
Vitlajući naganom ispred nosa onih koji su sprečavali utovar
bolesnika, Holjava je vikao:
– Bolesnik nije zarazan! On mora poći, pa makar sve vas morali
izbaciti. Zapamtite, samoživa bagro, ako ga neko samo rukom
dotakne, javiću telefonom: svi ćete biti skinuti s voza i smješteni iza
rešetke. Evo ti, Aljoša, Pavkiri mauzer, na mjestu ucmekaj svakog
ko samo pomisli da ga skine – doviknuo mu Holjava da bi ih
zastrašio.
Voz krenu. Na opustjelom peronu Pankratov priđe Dubavi.
– Šta misliš, hoće li preživjeti?
Dubava ne odgovori.
 – Hajdemo, Mićaj, kako bude, tako će i biti. Mi sada za sve
odgovaramo. Noćas ćemo morati da istovaramo lokomotive, a
ujutro ćemo pokušati da ih zagrijemo.
Holjava je duž čitave pruge telefonirao svojim prijateljima
čekistima. Vatreno ih je molio da ne dozvole putnicima da istovare
bolesnog Korčagina. Tek kada je dobio čvrsto obećanje »nećemo
dozvoliti«, pošao je na spavanje.
*
Na pretrpanoj stanici iz putničkog voza su pravo na peron
iznijeli leš nepoznatog plavokosog mladića. Ko je on i od čega je
umro u vagonu, niko nije znao. Stanični čekisti, sjetivši se Holjavine
molbe, potrčali su vagonu, ali uvjerivši se da je mladić mrtav,
narediše da se leš prenese u mrtvačnicu stanice za evakuaciju.
Odmah su telefonirali Holjavi u Bojarku i saopštili o smrti
njegovog druga, za čiji se on život toliko brinuo.
Kratki telegram iz Bojarke izvještavao je Gubkom da je Korčagin
umro.
Aljoša Kohanski predao je bolesnog Korčagina njegovima, ali i
sam se razbolio od te iste strašne bolesti.
*
»9. januara.
Zašto mi je tako teško? Prije nego što sam sjela za sto, plakala
sam. Ko bi mogao pomisliti da i Rita može plakati, i još tako gorko?
Zar su suze uvijek znak slabosti volje? Mojim suzama je uzrok –
teška žalost. Zašto je ona morala da dođe? Zašto je ona došla
upravo danas, na dan velike pobjede, kada su užasi zime
pobijeđeni, kada su željezničke stanice zatrpane dragocjenim
gorivom, kada sam upravo došla sa proslave pobjede na
proširenom plenumu Gradskog sovjeta, na kome su tako veličali
junake graditelje? To je pobjeda, ali za nju su dali svoje živote:
Klaviček i Korčagin.
Pavlova pogibija otkrila mi je istinu: on mi je draži nego što sam
mislila.
Na ovome prekidam svoj dnevnik. Ne znam da li ču ga kada
produžiti. Sutra ću pisati u Harkov da pristajem da radim u CK
Komsomola Ukrajine.«
 GLAVA TREĆA

Mladost je pobijedila. Tifus nije uništio Korčagina. Pavle je već

četvrti put prebrodio granicu smrti i vraćao se u život. Tek mjesec
dana kasnije, mršav i blijed, podigao se na nesigurne noge i, držeći
se za zid, pokušao da pređe preko sobe. Majka mu je pomogla, i on
je došao do prozora. Dugo je gledao na put. Svjetlucale su lokvice
rastopljenog snijega. Napolju je bila prva pretproljetna jugovina.
Upravo pred prozorom, na grani višnje, šepurio se vrabac sivih
grudi i svojim lukavim očicama nemirno pogledao Pavla.
– Šta je? Vidiš, ja i ti preživjesmo zimu? – tiho izgovori Pavle
pokucavši prstom u prozor.
Mati ga uplašeno pogleda.
– S kim ti to?
– S vrapcem… Odletje, mangup jedan… – i jedva primjetno
Pavle se nasmiješi.
Proljeće je već bilo u punom jeku. Korčagin je počeo pomišljati
na povratak u grad. On je već dovoljno ojačao da je mogao da ide,
ali u njegovom organizmu događalo se nešto neobično. Jednog
dana, šetajući u bašti, iznenada je pao na zemlju od oštrog bola u
kičmi. S mukom se dovukao u sobu. Sljedećeg dana ga ljekar
pažljivo pregleda. Napipavši u kičmi duboko udubljenje, on
začuđeno otegnu:
– Odakle vam to?
– To je, doktore, trag od kamena iz kaldrme. Na drumu pred
gradom Rovno za leđima mi grunula granata iz poljskog topa…
– Pa kako ste se kretali? Zar vam to nije smetalo?
 – Nije. Tada sam poležao jedno dva sata – i na konja. Eto tek
sada sam prvi put osjetio.
Namrgodivši se, ljekar je pregledao udubljenje.
– Da, dragi moj, to je vrlo neprijatna stvar. Kičma ne voli takve
potrese. Nadajmo se da se bolovi neće više javljati. Obucite se,
druže Korčagine.
I doktor je saosjećajno i sa nevjesto skrivenom ožalošćenošću
gledao svoga pacijenta.
*
Artjom je živio u porodici svoje žene, neugledne mladojke
Stjoše. To je bila propala seljačka porodica. Jednom je Pavle otišao
da posjeti Artjoma. Po malom prljavom dvorištu trčkarao je prljav i
razrok mališan. Ugledavši Pavla, on drsko uprije očice u njega i,
mirno kopajući u nosu, upita:
– Šta hoćeš? Da nisi došao da kradeš? Bolje ti je idi, jer, samo da
znaš, kako je naša mama ljuta!
Na staroj niskoj brvnari otvori se prozorčić i Artjom povika:
– Ulazi, Pavluša!
Kod peći je žaračem baratala starica kao pergament požutjela
lica. Ona na Pavla baci neljubazan pogled i, propustivši gosta, poče
da klepeće svojim loncima. Dva djevojčeta podrezanih pletenica
brzo se popeše na peć i s radoznalošću malih divljakinja počeše da
zirkaju otuda.
Malo zbunjen, za stolom je sjedio Artjom. Njegovu ženidbu nisu
odobravali ni mati ni brat. Po svom porijeklu Artjom je proleter, i
bilo je neshvatljivo zašto je on prekinuo trogodišnje prijateljstvo s
ljepoticom Galjom, kćerkom kamenoresca, krojačkom radnicom, i
otišao da bude »domazet« kod neke neotesane Stjoše, u porodicu
gdje je bilo pet jelaca i nijednog radnika. Poslije dugogodišnjeg rada
u ložionici, on je sada svu svoju snagu trošio na oranje i obnavljanje
zapuštenog gazdinstva.
*
 Artjom je znao da Pavle nije odobravao njegov odlazak, kako se
on izražavao, »u malograđanske elemente« i sada je pratio kakav
utisak ostavlja na njegovog brata sve ovo oko njega.
Posjedili su, izmijenjali beznačajne, pri susretu obične fraze, i
Pavle je počeo da se sprema da ide ali Artjom ga zadrža:
– Pričekaj, s nama ćeš da ručaš, sada će Stjoša mlijeka donijeti.
Prema tome, sutra ideš? Slabašan si još, Pavka.
U sobu je ušla Stjoša, pozdravila se i pozvala Artjoma da nešto
prenesu s gumna. Pavle ostade sam sa nerazgovornom staricom.
Kroz prozor se začu crkveno zvono. Starica ostavi žarač i
nezadovoljno progunđa:
– Gospode bože, zbog tih vražijih poslova nemaš kada ni da se
pomoliš! – i, skinuvši s vrata maramu i gledajući poprijeko na
došljaka, priđe uglu načičkanom starim turobnim ikonama.
Sastavivši tri koštunjava prsta, poče da se krsti.
– Otče naš, iže jesi na nebesjeh, da svjatitsja imja tvoje… – poče
da šapuće smežuranim usnama.
Mališan u dvorištu izatrke uzjaha crnu klempavu svinju. Držeći
se čvrsto za čekinju i mamuzajući je bosim nogama, derao se na
životinju, koja se vrtjela i roktala:
– Hi ja, hajde! Mirno! Ne džilitaj se!
Svinja je trčala s mališanom na leđima i pokušavala da ga zbaci,
ali se razroki vragolan čvrsto držao.
Starica prekide molitvu i isturi glavu kroz prozor:
– Ja ću ti dati jahanje, ćaću ti groznica protresla! Dolje sa svinje,
kolera te zgodila. Dabogda u zemlju propao, nakazo božija!
Svinja je najzad uspjela da zbaci jahača, i, zadovoljna, starica se
opet vrati svojim ikonama. Napravivši pobožno lice, produži:
– Da pridet carstvije tvoje …
Na vratima se pojavi rasplakani mališan. Rukavom brišući
povrijeđeni nos i plačući od boli, poče da kmeči:
 – Matiii, daj pirošku!
Starica se srdito okrenu.
– Ne da se bogu pomoliti, đavo škiljavi. Sada ću ja tebe, pasjeg
sina, da nahranim… – i zgrabi s police bič. Mališan za tren oka
nestade. Djevojčice iza peći prasnuše u prigušen smijeh.
Starica po treći put poče da se moli.
Pavle ustade i izađe ne dočekavši brata. Zatvarajući vratnice, na
posljednjem prozoru spazi staričinu glavu. Ona ga je pratila.
»Koji je vrag Artjoma ovamo odvukao? Do smrti se odavde neće
iskopati. Stjoša će rađati svake godine. Izgubiće se kao balegar u
đubretu. Još može da baci posao u ložionici« razmišljao je utučeni
Pavle koračajući pustom uličicom varošice. »A ja sam još mislio da
ga uvučem u politički život.«
On se radovao što sutra putuje u veliki grad, gdje su ostali
njegovi prijatelji i njegovom srcu omiljeli ljudi. Veliki grad ga
privlačio svojom snagom, životom, neprekidnim tokovima ljudske
rijeke, grmljavinom tramvaja i sirenama automobila. Ali najviše ga
vukle ogromne kamene zgrade, čađava odjeljenja, mašine i tihi šum
koturova. Vuklo ga onamo gdje se munjevitom brzinom okretali
džinovski zamajci, gdje je mirisalo mašinsko ulje i bilo sve ono s
čime se srodio. A ovdje, u ovoj tihoj varošici, lutajući ulicama, Pavle
je osjećao utučenost. I nije nikakvo čudo što mu je taj gradić bio tuđ
i dosadan. Neprijatno mu čak bilo da izađe i da prošeta. Prolazeći
pored blebetavih ženturina koje su sjedile pred kućama, morao je
da sluša njihova klepetanja:
– Prije moje, čudo jedno, odakle ovo strašilo?
– Vidi se, berkulozni, sušicu ima.
– A kaput na njemu mnogo gizdav, k’o bog jedan ukraden.
I mnogo toga na što mu se gadilo.
Davno se on već odavde iščupao. Bliži i draži mu je postao veliki
grad, posao i društvo, snažno i puno životne radosti.
Ni sam nije primijetio kako je došao do borove šume. Zastao je
na raskrsnici. Desno, ograđena od šume visokim zaoštrenim
koljem, mračna stara tamnica, a iza nje – bijele bolničke zgrade.
Evo ovdje, na ovoj prostranoj ravnini, s omčama na vratu grcali
su Valja i njeni drugovi. Nijemo postajavši na mjestu gdje su bila
vješala, krenu prema obronku. Spusti se i nađe se kod groblja
poginulih boraca.
Nečije brižljive ruke ukrasile su red grobova vijencima od jelovih
grančica i zelenilom ogradile groblje. Nad obronkom stršili su visoki
borovi, a zelena svila mlade trave prekrila je padine jaruge.
Ovdje je kraj varošice. Tiho je i tužno. Lako šaputanje šume i
proljetni zapah truleži preporođene zemlje. Ovdje su junački ginula
naša braća da bi život postao lijep onima koji su se rodili u bijedi,
onima kojima je već samo rođenje bilo početak robovanja.
Pavlova ruka lagano skinu kapu s glave, i tuga, neizreciva tuga,
ispuni mu srce.
»Najdragocjenije što čovjek ima – to je život. Život se jednom
živi, zato ga treba proživjeti tako da te kasnije ne bi očajom mučile
besciljno proživljene godine, da ne bi izgarao od sramote zbog svoje
podle i sitničarske prošlosti i da bi, umirući, mogao da kažeš: ‘Čitav
moj život i sve moje snage bile su posvećene onome što je najljepše
na svijetu – borbi za oslobođenje čovječanstva’. Treba živjeti
životom punim dinamike. Jer podla bolest ili neka tragična
slučajnost tvoj život mogu prekinuti.«
Obuzet ovim mislima, Korčagin je napustio bratsko groblje.
*
Žalosna, mati je spremala sina za put. Gledajući je, Pavle je vidio
– krije od njega suze.
– Možda bi, ipak, mogao da ostaneš Pavluša? Teško mi je da
pod starost ostanem sama. Toliko djece, a čim koje poodraste, –
ode. Šta te to u grad vuče? I ovdje može da se živi. Ili da i ti nisi
zagledao kakvu podšišanu prepelicu? I niko meni, starici, ni riječi
neće da kaže. Artjom se oženio – ni riječi mi nije rekao, a ti
pogotovo nećeš. Ja vas vidim samo kada vas nesreća stigne – tiho je
govorila mati slažući u čistu torbu oskudne sinovljeve stvari.
Pavle je uhvati za ramena i privuče sebi.
– Ne, mama, nema nikakve prepelice. A znaš li ti, stara, da
svaka ptica svome jatu leti? Zar ti misliš da sam ja neka prepelica?
Natjerao je majku da se nasmiješi.
– Ja sam, mama, dao sebi riječ – nema milovanja dok na
čitavom svijetu ne uništimo buržuje. Šta, dugo čekati, veliš? Ne,
mama, buržuj se neće dugo održati… Jedna će republika biti za sve
ljude, a vas, starice i starce, koji su se naradili – sve u Italiju, tamo
je toplina, zemlja pored samog mora. Tamo, mama, zime nikada
nema. Smjestićemo vas u buržujske dvorce, i vi ćete na suncu da
grijuckate svoje stare kosti. A mi ćemo u Ameriku da do tučemo
buržuje.
– Sinko, ja ne doživjeh tvoje bajke… Takav ti je skokovit i djed
bio, mornar. Pravi razbojnik, oprosti me bože! Dotle se doratovao u
sovasiopoijsknm ratu da se kući bez noge i bez ruke vratio. Na prsa
mu objesili dva krsta i na trakama dvije pločice, kao dvije carske
polurublje, a umro je starac u strašnoj bijedi. Buntovan je bio, neku
vlast je toljagom po glavi udario, i u buhari je odležao gotovo čitavu
godinu dana. Gurnuše ga pod ključ, nikakvi mu krstovi ne
pomogoše. Sve gledam tebe i sve mislim – na djeda se metnuo…
– Šta je to, mama, zašto da naš rastanak bude tako tužan? Daj
mi tu harmoniku, već je odavno nisam imao u rukama.
Nageo je glavu nad sedefaste redove dirki, i majka se divila
novim tonovima njegove muzike.
Sada je svirao drukčije. Nije više bilo one razuzdanosti,
obijesnih cilikanja i neobuzdanih preliva, onog zanosnog prkosa
koji je u čitavom gradu proslavio mladog harmonikaša. Njegova
muzika je sada, ne gubeći snage, postala melodiozna i duboka.
*
Na stanicu je došao sam.
 Nagovorio je majku da ostane kod kuće: nije htio da na rastanku
gleda njene suze.
U voz su se svi silom ugurali. Pavle je zauzeo najgornju klupu i
odatle je gledao kako se ljudi komešaju i viču.
Još uvijek su vukli vreće i gurali ih pod klupe.
Kada je voz krenuo, svi se smiriše i, kao i uvijek u ovakvim
slučajevima, pohlepno se prihvatiše jela.
Pavle je ubrzo zaspao.
Prvo što je htio da posjeti bila je zgrada u centru grada, na
Kreščatiku. Ne žureći se penjao se stepenicama. Sve unaokolo bilo
je poznato, ništa se nije izmijenilo. Klizeći rukom po glatkoj ogradi,
prešao je preko mosta. Približivši se stepenicama, zastade, pogleda
– na mostu ni žive duše. Pred očaranim očima u beskrajnoj visini
noći pojavio se veličanstven prizor. Tama je crnim baršunom
prekrila nebeski svod i na njemu fosforesciraju bezbrojne zvijezde.
A niže, gdje se nevidljivo stapalo nebo sa zemljom, grad je blistao
milionima svjetiljki…
U susret se pelo nekoliko ljudi. Oštri glasovi ljudi zanesenih
prepirkom narušiše noćnu tišinu, i Pavle, odvojivši pogled od
gradskih svjetiljki, poče da se spušta niz stepenice.
Na Kreščatiku, u kancelariji za propusnice Specijalnog
odjeljenja okruga, dežurni komandir mu saopšti da Žuhraja već
odavno nema u gradu.
Dugo je ispipavao Pavla raznim pitanjima i, tek kada se uvjerio
da mladić lično poznaje Žuhraja, rekao mu je: već dva mjeseca kako
je Fjodor upućen na rad u Taškent, na turkestanski front. Korčagin
je bio tako ožalošćen da ništa više nije pitao, nego se okrenuo i
ćutke izišao na ulicu. Umor ga je savladao i primorao da sjedne na
stepenice kod ulaza.
Prođe tramvaj tutnjeći i kloparajući. Na trotoarima beskrajna
ljudska rijeka. Bujao je gradski život – čuo se čas zadovoljni ženski
smijeh, čas odlomci muških glasova, čas tenor mladića, čas hripanje
nekog starca. Ljudska rijeka je beskrajna, a koraci užurbani
Blještavo osvijetljeni tramvaji, automobilski reflektori i požar
električnih lampi oko reklame bioskopa. I svuda ljudi koji pune
ulicu neprekidnim žamorom. To je veče velikog grada.
Žagor i užurbanost široke ulice ublažavali su oštrinu bola koji je
izazvala vijest o Fjodorovom odlasku. Kuda da ide? Da se vrati na
Salomenku, gdje su živjeli njegovi drugovi, – daleko je. Iznenada u
sjećanju iskrsnu kuća nedaleko odavde, u Kruglouniverzitetskoj
ulici. Naravno, odmah će tamo. Jer poslije Fjodora, prvi drug koga
je on želio da vidi bila je Rita. Tamo, kod Akima može i da prenoći.
Još izdaleka je ugledao svjetlo u gornjem krajnjem prozoru.
Pokušavajući da bude miran, povukao je hrastova vrata. U
predsoblju zastade. Iza vrata u Ritinoj sobi čuli se glasovi, neko je
svirao na gitari
»Oho, znači i gitara je već dozvoljena? Režim ublažene zaključi
Korčagin i lagano lupnu šakom u vrata. Osjećajući da je uzbuđen,
zagrize donju usnu.
Vrata otvori nepoznata mlada žena, s uvojcima na
sljepoočnicama. Upitno pogleda Korčagina.
– Koga trebate?
Ona nije zatvarala vrata i letimičan pogled na nepoznati
namještaj dao mu je već odgovor.
– Mogu da vidim Ustinovičevu?
– Nje nema, ona je još u januaru otputovala u Harkov, a odatle,
kako sam čula u Moskvu,
– A da li drug Akim još stanuje ovdje ili je i on otputovao?
– Ni njega nema. On je sada sekretar Odeskog gubernijskog
komiteta Komsomola.
Nije mu ostalo drugo nego da se vrati. Radost što se povratio u
grad izblijedjela je.
Sada se ozbiljno morao pobrinuti za prenoćište.
 »Tražeći ovako prijatelje, mogu polomiti noge a da nikoga ne
nađem«, savlađujući utučenost, sumorno je gunđao Korčagin. Ali
ipak je odlučio da još jednom okuša sreću – da potraži Pankratova.
On je stanovao u blizini pristaništa i do njega je bilo bliže nego do
Solomenke.
Već sasvim umoran, najzad je stigao do Pankratovog stana.
Kucajući u nekada žućkasto obojena vrata, odlučio je: »Ako i ovoga
ne bude, više neću da lutam. Zavući ću se pod čamac i prespavaću.
Vrata otvori starica zabrađena jednostavnom maramom –
Pankratovljeva majka.
– Majko, je li Ignjat kod kuće?
– Upravo je došao. Trebate ga?
Ona nije poznala Pavla i, okrenuvši se, povika:
– Genjka, traže te!
Pavle uđe s njom u sobu i spusti vreću na pod. Gutajući zalogaj,
Pankratov se okrenu iza stola.
– Ako si do mene došao, sjedi i pričaj, a ja ću dotle da ponjupam
ovaj čanak boršča, od jutros osim vode ništa okusio nisam – i
Pankratov uze veliku drvenu kašiku.
Pavle sjede sa strane na prolomljenu stolicu, skide kapu i po
staroj navici obrisa njome čelo.
»Zar sam se tako izmijenio da me ni Genjka ne može poznati?«
Pankratov kusnu dva-tri puta i, pošto ne dobi odgovora od
svoga gosta, okrenu se.
– Daj, pričaj, šta je trebalo?
Ruka ša zalogajem hljeba zastade na pola puta do usta.
Pankratov zbunjeno zatrepta.
– E … stani… Ah, kakav džumbus!
Videći njegovo od naprezanja crveno lice, Korčagin ne izdrži i
zasmija se.
– Pavka! Pa mi smo mislili da tebe više nema!… Stani! Kako no
se ti zoveš?
Čuvši Gonjkive uzvike, iz susjedne sobe dotrčaše njegova starija
sestra i majka. Sve troje se sada uvjeriše da je pred njima pravi
Korčagin.
U kući su već svi spavali, a Pankratov je još uvijek pričao o
događajima koji su se odigrali za posljednja četiri mjeseca.
– Još zimus su u Harkov otputovali Žuhraj, Mihajeo, i nije ma
kuda, protuhe vražije, nego u Komunistički univerzitet. Vanjka i
Mićaj su na pripremnom. Nas se skupilo petnaestak ljudi.
Raspalivši se, i ja naškrabao prijavu. Treba, mislim, da dofilujem
svoju tikvu da više ne mućka. Ali, razumiješ, kod prijemne komisije
nasukah se na plićak …
Pofrkavši od ljutine, produži:
– Iz početka sve pođe kao po maslu. Sve na mjestu: partijska
članska karta u džepu, komsomolskog staža dosta, što se tiče
položaja i porijekla, to se već po samom nosu vidi, ali kada stvar
dođe do političkog provjeravanja – tu me baksuzluk postiže.
– Skačio se ja s jednim drugom iz komisije. Podgurnu on meni
ovakvo pitanje: »Druže Pankratove, recite mi kakvo je vaše znanje
u oblasti filozofije?« A znanja, razumiješ, u mene nikakva. Ali tu ti,
se prisjetih, kod nas je u luci tovario jedan gimnazijalac, lufter neki.
U radnike otišao iz nekog razmetanja. On nam jednom pričao da su
u Grčkoj, vrag bi ga znao, nekad davno bili nekakvi učenjaci,
nekakvi uobraženjaci, koje su nazivali filozofima. Jedan takav tip,
smetnuo sam mu prezime, čini mi se, Ideogen, čitav život u buretu
proživio i tako dalje… Najboljim spećom među njima se smatrao
onaj koji četrdeset puta dokaže da je crno – bijelo, a bijelo – crno.
Kratko rečeno, bili su neki petljanci. Sjetim se ja, tako,
gimnazijalčeve priče i pomislim: »Ovaj me navlači na tanak led.« A
on me onako lukavo pogleda. Ja ti tu i raspalih. »Filozofija je –
počeh ja – obična petljanija i prevarancija. Ja nemam nikakve želje
da se bavim tom petljanijom. A što se tiče istorije Partije – drage
volje.« A oni ti mene počeše da kefaju, odakle, vele kod mene takve
novosti o filozofiji. Sada ti ja dodadoh još koješta što sam čuo od
gimnazijalca, i sva ti komisija prasnu u smijeh. Ja se raspalih. »Šta
– proderah se – vi mene budalom pravite!« Zgrabim kapu – i kući.
– Kasnije sam se s tim članom komisije sreo u Gubernijskom
komitetu i tri sata smo pričali. Pokazalo se da je taj gimnazijalac
pobrkao stvari. A, u stvari, ispalo da je filozofija – velika i pametna
stvar.
– A Dubava i Žarki prođoše. Mićaj je bar dobro učio, a Žarki nije
daleko od mene odmakao. Ali njemu je, sve mi se čini, orden
pomogao. Kratko rečeno, ja ostadoh na cjedilu. Ovdje na
pristaništu dali mi da upravljam narodnim dobrom. Zamjenik sam
ti šefa robnog pristaništa. Ranije sam ti ja uvijek ratovao sa
šefovima zbog raznih omladinskih stvari, a sada, eto, i sam moram
da vodim privredne stvari. Ponekad se desi: padne ti pod ruku neki
lijenčina ili šeprtlja nespretni, pa ga pritežeš i kao šef i kao sekretar.
Meni već neće podvaliti, budi bez brige. O sebi ću poslije. Koje ti
novosti još nisam ispričao? Za Akima znaš, od starih u Gubkomu
samo još Tufta čuči na istom mjestu. Tokarjev sekretariše u
Rejonskom komitetu Partije na Solomenki. Tamo je i Okunjev, tvoj
komunac. Talja ti je zadužena za političko-prosvjetni rad. Na tvom
mjestu u radionicama je Cvetajev, ja ga slabo poznajem, u
Gubkomu se srećemo, izgleda mi, nije glup, samo je častoljubiv.
Ako se sjećaš Ane Borhart, i ona je na Solomenki, rukovodilac je
ženskog odjeljenja Rejonskog komiteta Partije. O ostalima sam ti
već pričao. Da, Pavluša, Partija je mnoge uputila na učenje; U
gubernijskoj partijskoj školi za knjigama sada sjedi čitav stari aktiv.
Obećali su da će i mene sljedeće godine poslati.
Zaspali su kasno poslije ponoći. Ujutro, kada se Korčagin
probudio, Ignjata već nije bilo, otišao je na pristanište. Dusja,
njegova sestra, zdrava djevojka, slična bratu, čajem je častila gosta i
torokala o svemu i svačemu. Pankratovljev otac, mašinista na lađi,
bio je na putu.
Korčagin se spremao da ide. Na rastanku Dusja ga podsjeti:
 – Ne zaboravite da vas čekamo na ručak.
*
U Gubkomu uobičajena užurbanost i živost. Ulazna vrata ne
miruju. U hodnicima i sobama mnogo ljudi. Iza vrata uprave
potmula lupa pisaćih mašina.
Pavel poštoja u hodniku gledajući neće li vidjeti nekog
poznatog, ali pošto nikoga ne nađe, uđe u sobu sekretara. Za
velikim pisaćim stolom sjedio je u plavoj košulji sekretar Gubkoma.
On dočeka Korčagina odsutnim pogledom i, ne dižući glave,
produži da piše.
Pavle sjede prema njemu i pažljivo poče posmatrati Akimovog
zamjenika.
– Šta ste trebali? – upita sekretar stavljajući tačku na kraju
ispisanog lista.
Pavle mu ispriča svoj slučaj.
– Druže, trebalo bi da me ponovo uvedete u spiskove
organizacije i da me uputite u radionicu. Izdaj nalog o tome.
Sekretar se nasloni na stolicu i odgovori neodlučno.
– Uvešćemo, naravno, o tome ne treba ni da se govori. Ali da te
pošaljemo u radionicu, malo je nezgodno, tamo već radi Cvetajev,
član Gubkoma posljednjeg saziva. Ali mi ćemo tebe iskoristiti na
drugom mjestu.
Korčaginove oči se suziše.
– Ja ne idem u radionicu da ometam rad Cvetajeva. Ja idem u
radionicu kao specijalista, a ne kao sekretar kolektiva i, pošto sam
ja fizički još slab, molim da me na drugi rad ne šaljete.
Sekretar pristade. Napisa nekoliko riječi.
– Predajte drugu Tufti, on će sve urediti.
U statističko-distributivnom odjeljenju Tufta je na sva usta
grdio svog pomoćnika – statističara. Pola minuta je Pavle slušao
njihovu prepirku, ali kada je vidio da će se ona otegnuti, prekid
razvikanog šefa odjeljenja:
– Tufta, kasnije ćeš nastaviti svađu. A sada daj da svršimo s
mojim dokumentima. Evo ti ceduljice.
Tufta je dugo gledao čas papir čas Korčagina, dok najzad ne
shvati.
– A! Znači ti nisi umro? Kako ćemo sada? Ti si isključen iz
spiskova, tvoj lični list sam poslao u CK. Osim toga, ti nisi prošao
kroz sveruski popis. Prema cirkularu CK Komsomola, svi koji nisu
uneseni u spiskove, isključuju se. Zato tebi ostaje samo jedno – da
ponovo stupiš pod opštim uslovima – odreza Tufta odlučnim
tonom.
Korčagin se namrgodi.
– Ti sve na stari način? Mlad čovjek, a gori si od starog štakora
iz gubernijske arhive. Volođka, kada ćeš ti već jednom da postaneš
čovjek?
Tufta poskoči kao da ga buha ujede.
– Molim da mi se lekcije ne čitaju, ja odgovaram za svoj rad.
Cirkulari se ne pišu zato da bi ih ja narušavao. A za uvredu – zbog
»štakora« – ti ćeš da odgovaraš.
Posljednje riječi Tufta izgovori s prijetnjom i demonstrativno
privuče gomilu nepregledane pošte, čitavim svojim držanjem
pokazujući da je razgovor završen.
Ne žureći se, Pavle krenu prema vratima, ali sjetivši se nečega,
vrati se do stola i uze sekretarevu ceduljicu, koja je ležala pred
Tuftom. Šef je pratio Pavla. Zao i čangrizav, ovaj mladi starac sa
velikim naćuljenim ušima bio je neprijatan i u isto vrijeme smiješan.
– U redu je – sarkastično mimo reče Korčagin. – Meni se,
naravno, može prišiti »unošenje nereda u statistiku«, ali reci ti
meni na koji način ti uspijevaš da disciplinski kažnjavaš one koji su
umrli a nisu prethodno izvijestili o tome. Jer to svako može da
napravi: prohtije mu se – i razboli se, prohtije mu se – i umre, a
cirkulara, vjerovatno, nema za ovu stvar.
 – Ho-ho-ho! – veselo se zasmija Tuftin pomoćnik ne mogavši da
ostane neutralan.
U Tuftinoj ruci se slomi vrh olovke. Baci olovku na pod, ali nije
uspio da odgovori svome protivniku. U sobu upade čitava gomila
ljudi koji su glasno razgovarali i smijali se. Među njima je bio i
Okunjev. Radosnom iščuđavanju i raspitivanju nije bilo kraja. Za
nekoliko minuta u sobu uđe još grupa omladine, i s njom Jurenjeva.
Ona je dugo, zbunjeno, ali radosno stezala Pavlove ruke.
Natjerali su Pavla da opet priča sve iz početka. Iskrena
drugarska radost, nepatvoreno prijateljstvo i saosjećanje, čvrsto
stezanje ruku, jaka i prijateljska tapšanja po ramenima natjeraše ga
da zaboravi na Tuftu.
Na kraju Korčagin ispriča i svoj razgovor s Tuftom. Začuše se
uzvici negodovanja. Bacivši prezriv pogled na Tuftu, Olga pođe u
sekretarovu sobu.
– Hajdemo Neždanovu! On će njemu da natrlja nos – rekavši to,
Okunjev uze Pavla za rame i oni s gomilom drugova krenuše za
Olgom.
– Njega treba smijeniti i poslati Pankratovu na pristanište, na
utovar jednu godinicu dana. Tufta je okorjeli birokrat! – pala je u
vatru Olga.
Sekretar Gubkoma se snishodljivo smiješio slušajući zahtjeve
Okunjeva, Olge i drugih da se Tufta udalji iz statistike.
– O rehabilitaciji Korčagina ne treba ni da se govori, njemu
ćemo odmah ispunit člansku kartu – umirivao je Neždanov – Olgu.
Slažem se s vama da je Tufta formalista, – produžavao je – to je
njegov glavni nedostatak. Ali istovremeno treba priznati i to da je
on evidenciju dobro organizovao. Svuda gdje sam ja radio u
komsomolskim komitetima evidencija i statistika su neprolazna
šuma i nijednoj cifri ne možeš da vjeruješ. A kod nas je statistika
dobro postavljena. Vi vrlo dobro znate da Tufta ponekad do ponoći
sjedi u svom odjeljenju. Smijeniti ga možemo u svako doba, ali ne
treba zaboraviti ako mi mjesto njega dobijemo nekog dobričinu ali
slabog statističara, onda birokratizma neće biti, ali ni evidencije
neće biti. Neka radi. Ali ja ću da mu natrljam nos kako treba. To će
djelovati neko vrijeme, a kasnije ćemo već da vidimo.
– Dobro, đavo neka ga nosi – saglasi se Okunjev. – Hajdemo,
Pavluša, na Solomenku. Danas je u našem klubu sastanak aktiva.
Niko još ne zna za tvoj slučaj, i odjednom: »Riječ ima Korčagin!«
Sila si, Pavluša, što nisi umro. Kakvu bi onda proletarijat imao
korist od tebe? – u šali je rezimirao Okunjev gurajući ga pred
sobom u hodnik:
– Olga, hoćeš li doći?
– Svakako.
*
Pankratovi su uzalud čekali Korčagina na ručak. Nije došao ni
na spavanje. Okunjev je odveo svoga prijatelja sebi u stan. U domu
Sovjeta on je imao posebnu sobu. Nahranio ga je čim je imao i,
položivši na sto pred njega gomilu novina i dva debela zapisnika
biroa Rejonskog komiteta, posavjetova mu:
– Pregledaj svu tu produkciju. Kada si ti besposličio bolujući
svoj tifus, ovdje se mnogo toga dogodilo. Čitaj, upoznaj se s onim
što je bilo i što jest. Predveče ću doći pa ćemo u klub, a ako se
umoriš – lezi i drincaj.
Poguravši u džepove gomilu dokumenata, izvještaja i spisa (iz
principa je ignorisao tašnu, i ona je ležala pod krevetom), sekretar
Rejonskog komiteta napravi preko sobe oproštajni krug i iziđe.
Uveče, kada se vratio, čitav pod je bio prekriven otvorenim
novinama, a ispod kreveta izvučena čitava gomila knjiga. Jedan dio
knjiga je bio složen na stolu. Pavle je sjedio na krevetu i čitao
posljednja pisma Centralnog komiteta koja je našao pod jastukom
svoga prijatelja.
– Šta si ti to, razbojniče, napravio od mog stana! – tobože ljuteći
se, povika Okunjev. – Ehe, stani, stani, druškane! Pa ti povjerljive
dokumente čitaš?! Pa pusti onda takvoga u kuću!
Smiješeći se, Pavle odloži pismo.
– Ovdje baš nema ništa povjerljivo, ali na lampi, umjesto
štitnika, stvarno se nalazio dokumenat koji nije namijenjen
javnosti. čak je izgorio na krajevima. Vidiš?
Okunjev uze nagoreni list i, kada ugleda natpis, udari se dlanom
po čelu.
– Tri dana sam ga tražio, đavo ga odnio! Nestao, kao da je u
zemlju propao. Sada se sjećam, to je Volincev prije tri dana od njega
šešir smajstorisao, a onda vrat slomio tražeći ga. – Okunjev pažljivo
savi list i stavi ga pod dušek. – Kasnija ćemo to sve dovesti u red –
reče on umirujuće. – Sada ćemo da prezalogajimo malo, i u klub.
Sjedaj, Pavluša!
Okunjev iz jednog džepa izvuče dugačku ribu zamotanu u
novinu, a iz drugog – dva komada hljeba. Gurnu na kraj stola
papire, na slobodnom dijelu raširi novinu, uhvati ribu za glavu i
poče udarati njome po stolu.
Sjedeći za stolom i energično poslujući čeljustima, pun životne
radosti, Okunjev je miješao šalu sa zbiljom i pričao Pavlu razne
novosti.
*
Okunjev je Korčagina uveo u klub kroz službeni ulaz i odveo iza
kulise. U uglu prostrane dvorane, desno od scene, u krugu
komsomolaca sa željeznice, sjedile su Talja Lagutina i Borhartova.
Prema Ani, ljuljuškajući se na stolici, sjedio je Volincev –
komsomolski sekretar ložionice, rumen kao avgustovska jabuka, u
sasvim izlizanom, nekad crnom; kožnom kaputu. Kosu je imao boje
pšenice, a i obrve iste takve.
Nemarno se naslonivši na poklopac klavira, pored njega je
sjedio Cvetajev – ljepuškast, smeđ, oštro izvajanih usana, i
otkopčane kragne na košulji.
Prilazeći društvu, Okunjev ču posljednje Anine riječi:
 – Neki na svaki način žele da komplikuju prijem novih drugova.
Kod Cvetajeva je to očigledno.
– Komsomol nije svratište – prkosno i s grubim
nipodaštavanjem dočeka Cvetajev.
– Pogledajte, pogledajte! Nikolaj danas blista kao očišćeni
samovar! – uskliknu Talja kada ugleda Okunjeva.
Okunjeva okružiše i obasuše pitanjima:
– Šta je s tobom?
– Hajde da počnemo.
Okunjev umirujuće protegnu ruku naprijed:
– Braci, nemojte da se uzrujavate. Evo, sada će doći Tokarjev, i
odmah ćemo početi.
– Ha, evo ga – primijeti Ana.
Zaista, prilazio im je sekretar Rejonskog komiteta Partije.
Okunjev mu požuri u susret.
– Stari, sa mnom za kulise, pokazaću ti jednog tvog poznanika.
Čudom ćeš se čuditi!
– O čemu se radi? – progunđa starac ispustivši duvanski dim iz
usta, ali ga Okunjev već vukao za ruku.
Zvonce u Okunjevljevoj ruci tako je zazvonilo da su i
najzagriženija pričala zamukla.
Za leđima Tokarjeva, u raskošnom ramu od svježih četinara,
lavovska glava genijalnog tvorca »Komunističkog manifesta«. Dok
je Okunjev otvarao sastanak, Tokarjev je gledao Korčagina, koji je
stajao među kulisama.
– Drugovi! Prije nego što pređemo na pretresanje narednih
zadataka organizacije, hoću da vam kažem, ovdje je jedan drug koji
je zamolio riječ van dnevnog reda, pa smo ja i Tokarjev mišljenja da
mu je treba dati.
Iz sale se začuše glasovi odobravanja, i Okunjev izduši:
– Pozdravnu riječ ima Pavle Korčagin!
 Od stotinu ljudi u sali najmanje osamdeset ih je poznavalo
Korčagina, i kada se na ivici rampe pojavila poznata figura i počeo
da govori visoki blijedi mladić, u sali ga dočekaše radosnim
uzvicima i burnim ovacijama.
– Dragi drugovi!
Korčaginov glas je bio ujednačen, ali on nije mogao da sakrije
svoje uzbuđenje.
– Dogodilo se tako, prijatelji moji, da sam se vratio među vas i
ponovo zauzimam svoje mjesto u stroju. Sretan sam što sam se
vratio. Vidim među vama čitav niz svojih prijatelja. Kod Okunjeva
sam čitao da je kod vas na Solomenki za trećinu porastao broj novih
brataca, da je u radionicama i ložionici došao kraj špekulantskom
majstorisanju upaljača i da se sa groblja za lokomotive vuku
mrtvaci na generalnu opravku. To znači da se naša zemlja ponovo
rađa i prikuplja snagu. Ima radi čega da se živi na svijetu! Pa zar
sam ja mogao da umrem u ovakvo vrijeme! – i oči Korčaginove
zablistaše osmijehom sreće.
Praćen pozdravnim uzvicima, Korčagin se spusti u salu i pođe
prema mjestu gdje su sjedile Borhartova i Talja. Brzo steže nekoliko
ruku. Prijatelji se zbiše, i Korčagin sjede. Na njegovu ruku spusti se
Taljina ruka i čvrsto-čvrsto je steže.
Anine oči su širom otvorene, podrhtavaju trepavice, a u pogledu
iznenađenje i dobrodošlica.
*
Neprimjetno su promicali dani. Oni se nisu mogli nazvati
svakidašnjicom. Svaki dan je donosio nešto novo i, rasporedivši
svoje vrijeme ujutro, Korčagin je već u toku dana s gorčinom uviđao
da njegovo vrijeme isu više brzo leti i da će od zamišljenog nešto
morati ostati nezavršeno.
Nastanio se je kod Okunjeva, a radio je u radionici kao
pomoćnik elektromontera.
Pavle se dugo prepirao s Nikolajem dok je dobio njegov
pristanak da privremeno napusti rukovodeći rad.
– Mi se mučimo s nedostatkom ljudi, a ti hoćeš da planduješ u
radionici. Ne govori mi o svojoj bolesti, i ja sam poslije tifusa mjesec
dana sa štapom išao u Rejonski komitet. Ja tebe, Pavka, znam, tu je
nešto drugo. Reci ti meni suštinu te stvari – navaljivao je Okunjev.
– E pa, Kolja, suština ti je: hoću da učim.
Okunjev trijumfalno razvuče:
– A-a!… Eto šta je! Ti hoćeš da učiš, a ja, po tvom mišljenju,
neću? To je, bratko, egoizam. Mi ćemo, znači, da okrećemo točak, a
ti ćeš da učiš? Ne, dragoviću moj, još sutra ćeš ti da ideš u
Organizaciono-instruktorsko odjeljenje.
Ali poslije duge diskusije Okunjev je ipak popustio.
– Dva mjeseca te neću dirnuti. Zapamti moju dobrotu. Ali ti s
Cvetajevim nećeš moći da radiš, on je veliki uobraženjak.
Povratak Korčaginov u radionicu Cvetajev je dočekao s
opreznošću. On je bio uvjeren da će sa Pavlovim dolaskom početi
borba za vodstvo i, bolećivo samoljubiv, spremao se za otpor. Ali
već prvih dana uvjerio se da su njegove pretpostavke bile netačne.
Saznavši za namjeru kolektiva Biroa da ga uključe u svoj sastav,
Korčagin je sam otišao u sobu odgovornog sekretara i, pozivajući se
na dogovor s Okunjevom, pridobio ga da ovo pitanje skine s
dnevnog reda. Korčagin je uzeo da u ćeliji Komsomola svoga
odjeljenja vodi politički kružok, ali nije nastojao da dobije rad u
Birou. Pa ipak, bez obzira na to što Pavle zvanično nije učestvovao u
rukovodstvu, njegov uticaj se osjećao u čitavom radu kolektiva.
Neprimjetno i prijateljski, on je više puta spasavao Cvetajeva iz
teške situacije.
Jednom kada Cvetajev uđe u odjeljenje, začudi se kada ugleda
kako čitava omladinska ćelija i oko trideset momaka nepartijaca
peru prozore, čiste mašine, skidaju s njih dugogodišnju prljavštinu
i u dvorište izbacuju otpatke i starudije. A Pavle je ogromnom
metlom iz sve snage trljao betonski pod uprljan mazutom i uljem.
 – Zašto li se vi to dotjerujete? – Cvetajev u nedoumici upita
Pavla.
– Nećemo da radimo u prljavštini. Dvadeset godina ovdje se
ništa nije pralo, a mi ćemo za nedjelju dana učiniti da naše
odjeljenje izgleda kao novo – kratko odgovori Korčagin.
Cvetajev je slegao ramenima i otišao.
Elektrotehničari se nisu zadovoljili samo time, odmah su se
prihvatili da uređuju i dvorište. Veliko dvorište je već odavno bilo
pretvoreno u đubrište. Čega sve tamo nije bilo! Stotine osovina sa
točkovima, čitava brda zarđalog gvožđa, šine, odbojnici, ležaj i –
nekoliko hiljada tona metala propadalo je pod vedrim nebom.
Međutim, njihov juriš na groblje starudija prekinula je
administracija.
– Ima važnijih stvari, dvorište nije tako hitno.
Tada električari ciglom popločaše ulaz u svoje odjeljenje,
postaviše žičanu mrežu za čišćenje blata s obuće i na tome se
zaustavile. Ali u samom odjeljenju uređivanje se nastavljalo, iako
sada, uveče, poslije rada. Kada je za nedjelju dana u odjeljenje
navratio glavni inženjer Striž, čitava prostorija je blistala. Ogromni
prozori sa željeznim rešetkama, oslobođeni vjekovne prašine
pomiješane sa mazutom, otvorili su put sunčevim zrakama, i one su
sada u mašinskoj sali blistale na očišćenim bakarnim dijelovima
dizel-motora. Teški dijelovi mašina bili su obnovljeni zelenom
bojom, čak su nečije marljive ruke na paocima ucrtale žute strelice.
– O-o-o… – iznenadio se Striž.
U udaljenom uglu odjeljenja nekoliko ljudi je završavalo posao.
Idući tamo, Striž je sreo Korčagina sa kanticom punom rastvorene
boje.
– Pričekajte malo, mili moj – zaustavi ga inženjer – Ja
odobravam to što vi radite. Ali ko vam je dao boju? Ja sam zabranio
da se ona troši bez moga odobrenja – boja je deficitaran materijal.
Bojenje dijelova lokomotive mnogo je važnije od toga što vi radite.
 – Boju smo mi sabrali iz bačenih kutija. Dva dana smo čačkali po
starudiji i sabrali jedno dvadeset pet funti. Druže tehnički
direktore, ovdje je sve po zakonu.
Inženjer opet o oknu, ali ovaj put potpuno zbunjeno.
– Kada je tako, onda produžite. Hm… Ipak je to interesantno …
Kako da se objasni ova, da se tako izrazim, dobrovoljna težnja za
čistoćom u odjeljenju? Ta vi ste to sve uradili poslije radnog
vremena …
Korčagin je osjetio u glasu tehničkog direktora prizvuk iskrenog
čuđenja.
– Da, dobrovoljno, i poslije radnog vremena. A kako ste vi
mislili?
– Da, ali…
– Eto vam to »ali«, druže Striže. Ko vam je rekao da će boljševici
ostaviti na miru onakvu prljavštinu? Pričekajte samo, mi ćemo tu
stvar još da proširimo. Imaćete šta da vidite i da se čudite.
I, oprezno obilazeći inženjera da ga ne bi zamazao bojom,
Korčagin pođe prema vratima.
Uveče je Korčagin do kasne noći ostajao u javnoj biblioteci. On
se dobro upoznao sa sve tri bibliotekarke i, pošto je upotrijebio sva
svoja propagandna sredstva, najzad je dobio željeno odobrenje da
slobodno pregleda knjige. Naslonivši ljestvice na ogromne police sa
knjigama, on je satima sjedio na ljestvicama, listao knjigu za
knjigom i tražio ono što mu je bilo interesantno i potrebno.
Većinom su to bile stare knjige. Sva nova literatura bila je
smještena u jednom omanjem ormaru. Ovdje su bile slučajno
dobivene brošure iz građanskog rata, Marksov »Kapital«,
»Gvozdena peta« i još nekoliko knjiga. Među starim knjigama
Korčagin je našao roman »Spartak«. Pročitavši ga za dvije noći,
Pavle ga je prenio u drugi ormar i stavio pored reda knjiga Maksima
Gorkog. Tako je stalno premještao najinteresantnije i najdraže mu
knjige.
 Bibliotekarke mu nisu smetale – one su bile ravnodušne.
*
U komsomolskom kolektivu jednolično spokojstvo je grubo
poremećeno, kako je iz početka izgledalo, jednim beznačajnim
događajem; član Biroa ćelije pogona za srednje opravke Kostka
Fidin, prćonos, ospičav, spor mladić, bušeći gvozdenu ploču,
slomio je američko svrdlo. Slomio ga je zbog svoje nepodnosive
aljkavosti. Još gore – gotovo namjerno. Dogodilo se to ujutro.
Stariji majstor radionice Hodorov rekao je Kostki da provrti
nekoliko rupa na ploči. Kostka je u početku odbijao, ali je pod
majstorovim pritiskom uzeo ploču i počeo da buši. Hodorova u
radionici nisu voljeli zbog njegovog cjepidlačenja. On je nekada bio
menjševik. U društvenom životu uopšte nije učestvovao,
komsomolce je gledao poprijeko, ali što se tiče posla, on ga je znao
odlično i svoje dužnosti vršio savjesno. Majstor je primijetio da
Kostka buši »nasuho«, ne zalijevajući svrdlo uljem. Majstor žurno
priđe bušilici i zaustavi je.
– Šta je to, jesi li oslijepio ili si juče ovamo došao? – počeo je da
viče na Kostku, jer je znao da će na taj način svrdlo biti
upropašteno.
Ali Kostka izgrdi majstora i opet pusti bušilicu. Hodorov pođe
da se žali šefu odjeljenja, a Kostka, ne zaustavivši strug, potrča da
traži mazalicu da bi sve bilo u redu kada dođu iz uprave. Dok je on
našao mazalicu i vratio se, svrdlo je već bilo slomljeno. Šef radionice
podnio je prijavu i zatražio da se Fidin otpusti. Biro komsomolske
ćelije zauzeo se za Kostku ukazujući na to da Hodorov vrši pritisak
na omladinski aktiv. Uprava je ostala pri svome, i pitanje je bilo
preneseno u Biro kolektiva. Odatle je sve i počelo.
Od pet članova Biroa, tri su bila za to da se Kostka ukori i
premjesti na drugi posao. Među njima je bio i Cvetajev. Dva člana
Biroa smatrala su da Kostka uopšte nije kriv.
Sastanak Biroa se održavao u Cvetajevoj sobi. Ovdje je bio veliki
sto pokriven crvenom tkaninom, nekoliko dugačkih klupa i šamlica,
koje su momci iz stolarske radionice sami izradili, na zidovima slike
vođa a iza stola, preko čitavog zida, zastava kolektiva.
Cvetajev je bio »oslobođeni radnik«. Bio je kovač po zanatu, ali
je, zahvaljujući svojim sposobnostima, za posljednja četiri mjeseca
dogurao do rukovodeće dužnosti u omladinskom kolektivu. Kao
član Biroa rejonskog komiteta Komsomola ušao je u sastav
Gubkoma. Radio je kao kovač u mehaničarskoj radionici, a u
radioničkom radu je bio novajlija. Odmah prvih dana čvrsto je uzeo
uzde u svoje ruke. Samouvjeren i odlučan, odmah je prigušio ličnu
inicijativu omladinaca, svega se prihvatao sam i, kada nije izlazio na
kraj sa poslom, počinjao je grditi svoje pomoćnike zbog nerada.
Čak je i soba bila ukrašavana pod njegovim ličnim nadzorom.
Izvalivši se u jedinu meku fotelju, koja je donesena iz crvenog
kutića. Cvetajev je vodio sastanak. To je bio zatvoreni sastanak.
Kada je sekretar Partijske organizacije Homutov zamolio za riječ,
neko je pokucao na rezom zatvorena vrata. Cvetajev se namrgodi.
Kucanje se ponovi. Kaćuša Zeljenova se diže i otvori vrata. Pred
vratima je stajao Korčagin. Kaćuša ga pusti u sobu.
Pavle je već bio pošao prema slobodnoj klupi kada mu Cvetajev
doviknu:
– Korčagine! Mi imamo zatvoreni sastanak Biroa.
Pavle pocrvenje, lagano se okrenu prema stolu.
– Ja to znam, ali mene interesuje vaše mišljenje o Kostkinoj
stvari. Ja ću da postavim novo pitanje u vezi s tim. Da ti nisi protiv
moga prisustva?
– Nisam protiv, ali ti znaš, zatvorenim sastancima prisustvuju
samo članovi Biroa. Kada je mnogo ljudi, teško je diskutovati. Ali,
kada si već došao – sjedi.
Takav šamar Pavle je prvi put u životu dobio. Među obrvama se
ureza brazda.
– Čemu takve formalnosti? – poče da negoduje Homutov, ali ga
Korčagin gestom zaustavi i sjede na šamlicu. – Evo šta sam ja htio
da kažem – uze riječ Homutov: – što se tiče Hodorova, tačno je, on
je van kolosijeka, ali kod nas sa disciplinom slabo stoji. Ako svi
komsomoici počnu da tako lome svrdla, mi nećemo imati čime da
radimo. A da i ne govorimo o tome da smo za nepartijce sasvim
mizeran primjer. Ja smatram da Fidina moramo opomenuti.
Ne davši mu da dovrši, Cvetajev poče da protivriječi. Pošto je
slušao desetak minuta, Korčagin shvati stav Biroa. Kada su već
pristupili glasanju, on zatraži da i on nešto kaže. Cvetajev se nekako
savlada i dade mu riječ.
– Drugovi, htio bih da i ja kažem svoje mišljenje o Kostkinoj
stvari.
Korčaginov glas je bio oštriji nego što je sam želio.
– Kostkina stvar – to je samo opomena, a glavno je sasvim
drugo. Ja sam juče sakupio neke cifre – i Pavle izvuče iz džepa
bilježnicu. – Dao mi ih je kontrolor na kapiji. Slušajte pažljivo:
dvadeset tri procenta komsomolaca svakodnevno zakašnjava na
posao od pet do petnaest minuta. To je već postalo pravilo.
Sedamnaest procenata komsomolaca sistematski izostaje od posla
od jednog do dva dana mjesečno, a nepartijska omladina ima
četrnaest procenata takvih zabušanata. Cifre su gore od svakog
biča. Uz put sam zapisao još koješta: među partijcima ima četiri
procenta koji po jedan dan u mjesecu ne dolaze na posao, a isto
tako četiri procenta zakašnjava na posao. Među odraslim
nepartijcima je jedanaest procenata takvih koji po jedan dan u
mjesecu ne dolaze na posao i trinaest procenata koji zakašnjavaju.
Upropaštavanje alata – devedeset procenata otpada na omladinu,
među kojom je sedam procenata tek primljenih na posao. Iz ovoga
proizlazi: mi radimo mnogo gore od partijaca i drugih odraslih
radnika. Ali ovo stanje nije svuda jednako. Kovačnici se može
zavidjeti, kod električara je stanje zadovoljavajuće, a kod ostalih
više-manje jednako. Po mom mišljenju, drug Homutov je rekao
samo četvrtinu onoga što treba da se kaže o disciplini. Pred nama
stoji zadatak – ispraviti sve te cikcake. Ja neću da tu agitujem i
mitingujem, ali mi moramo najenergičnije da udarimo protiv
aljkavosti i raspuštenosti. Pravo govore stari radnici: za gazdu se
radilo bolje, za kapitalistu se radilo ispravnije, a sada, kada smo
sami postali gospodari, takav postupak nema nikakvog opravdanja.
I u prvom redu nije toliko kriv Kostka ili neko drugi, nego mi sami,
ne samo zato što se nismo borili kako treba protiv toga zla nego što
smo, naprotiv, pod ovim ili onim izgovorom ponekad štitili takve
kao što je Kostka.
– Upravo su, eto, govorili Samohin i Butiljak o tome kako je
Fidin naš čovjek, kako se to kaže, »naš od glave do pete« aktivista
je, ima dužnosti u društvenom radu. A ako je prebio svrdlo – vrlo
važno, kome se to ne događa. Zato – Kostka je naš, a majstor je –
tuđin. Tuđin, a s Hodorovim niko se nije politički pozabavio i
pomogao mu… Taj cjepidlaka ima trideset godina radnog staža! Ne
govoreći o njegovoj političkoj poziciji, moramo priznati: on je sada
u pravu. On, tuđin – čuva državno dobro, a mi lomimo inostrane
alate. Kako da nazovemo takvu nakaradnost? Ja smatram – mi
sada moramo da zadamo prvi udarac i da počnemo napad na ovom
sektoru.
– Predlažem: Fidina, kao lijenčinu, aljkavca i dezorganizatora
proizvodnje, isključiti iz Komsomola. O njegovom slučaju napisati u
zidnim novinama i otvoreno, ne bojeći se nikakvih razgovora, u
uvodnom članku objaviti ove cifre. Mi imamo snage, imamo na koga
da se oslonimo. Osnovna masa komsomolaca su dobri radnici.
Među njima je šezdeset omladinaca koji su prošli kroz Bojarku, a to
je najbolja škola. Njihovom pomoću i uz njihovo učešće mi ćemo
ovaj cikcak izravnati. Samo treba jednom zauvijek odbaciti ovakav
odnos prema stvarima kakav je sada.
Obično spokojan i ćutljiv, Korčagin je sada govorio vatreno i
oštro. Cvetajev je danas prvi put vidio električara u njegovoj formi.
On je bio svjestan da je Pavle bio u pravu, ali mu njegova opreznost
nije dopuštala da se složi s njim. On je istupanje Korčaginovo
shvatio kao oštru kritiku opšteg stanja u organizaciji i kao
potkopavanje njegovog autoriteta, i odlučio je da ga pregazi. Svoje
prigovore počeo je otvorenom optužbom Korčagina da štiti
menjievika Hodorova.
Tri sata je trajala strasna diskusija. Kasno uveče došlo je do
njenog rezultata: pobijeđen neumoljivom logikom činjenica i
izgubivši većinu, koja je prešla na stranu Korčagina, Cvetajev je
napravio pogrešan potez – pogazio je demokratiju: pred odlučujuće
glasanje rekao je Korčaginu da izađe iz sobe.
– Dobro, ja ću da izađem, Cvetajeve, iako ti to ne služi na čast.
Ja te samo opominjem, ako ti ipak ostaneš pri svome, sutra ću
istupiti u opštem skupu i – siguran sam – tamo nećeš dobiti većine.
Ti, Cvetajeve, nisi u pravu. Mišljenja sam, druže Homutovo, da ti
ovo pitanje treba da preneseš u partkolektiv do opšteg sastanka.
Cvetajev se izazivački prodera:
– Čime ti to mene plašiš? I bez tebe ću ja tamo naći put, i o tebi
ćemo da porazgovaramo. Ako već sam ne radiš, onda bar drugima
ne smetaj.
Zatvorivši vrata, Pavle protrlja vrelo čelo i kroz praznu
kancelariju pođe prema izlazu. Na ulici dahnu punim grudima.
Zapalivši cigaretu, krenu maloj kući na Batijevu brdu, gdje je živio
Tokarjev.
Zatekao ga je za večerom.
– Pričaj da čujemo šta je kod vas novoga. Darja, daj još jedan
čanak kaše – govorio je bravar nudeći Pavla da sjedne za sto.
Darja Fominišna, žena Tokarjevijeva, za razliku od svoga muža,
visoka, puna, postavi pred Pavla tanjir kaše od prosa i, brišući
vlažne usne bijelom pregačom, reče dobroćudno:
– Jedi, dragi.
*
Ranije, kada je Tokarjev radio u radionici, Korčagin je kod njega
često sjedio do kasne noći, ali sada, po povratku u grad, prvi put je
bio kod starca.
 Bravar ga je pažljivo slušao. Ništa ne govoreći, vrijedno je
poslovao kašikom i od vremena na vrijeme progunđao bi nešto za
sebe. Završivši sa kašomj maramicom obrisa brkove i iskašlja se.
– Imaš pravo. Odavno je već trebalo tu stvar postaviti na svoje
mjesto. Radionice su glavni kolektiv u rejonu, i od njih treba da se
počne. Znači, ti i Cvetajev ste se pokoškali? Nije to dobro. On je
naduvenko, a ti umiješ da radiš s omladinom. Uzgred rečeno, šta ti
radiš u radionici?
– Ja sam u pogonu. Tako, uopšte, svuda se pomalo nađem. U
našoj ćeliji vodim politički kružok.
– A u Birou šta radiš?
Korčagin se zbuni.
– U prvo vrijeme, dok sam još bio slab, htio sam da se malo
poučim i, tako eto, zvanično nisam učestvovao u rukovodstvu.
– Eto ti ga na! – ne odobravajući uzviknu Tokarjev. – Znaš,
sinko, samo te jedno spasava da te ne protresem – to je tvoje
slabašno zdravlje. A kako je sada, oporavio si se malo?
– Jesam.
– E, onda, druškane, prihvataj se posla onako kako treba. Baci
to čeprkanje. Ko je još vidio da se trkimice nešto čestito uradi?
Ovako svak može da ti kaže – izvlači se od odgovornosti, i nemaš
šta da kažeš. Već sutra da si to sve popravio, a Okunjevu ja ću da
natrljam nos – s prizvukom nezadovoljstva u glasu završi Tokarjev.
– Stari, njega ti ne diraj, – zauze se Pavle – ja sam ga sam molio
da me ne opterećuje.
Tokarjev prezrivo fićuknu:
– Ti molio, a on – uvažio? Hajde, dobro, što se može vama,
komsomoliji… Daj, sinko, po našem starom običaju, pogledaj malo
novine… Oči me izdaju.
Biro partijskog kolektiva odobrio je mišljenje većine
omladinskog biroa. Pred partijski i omladinski kolektiv bio je
postavljen važan i težak zadatak: svojim ličnim radom dati primjer
radne discipline. Na sastanku Biroa Cvetajeva su dobro protresli. Iz
početka se počeo šepuriti, ali kada je bio pritiješnjen istupanjem
odgovornog sekretara Lopahina, postarijeg čovjeka žutoblijeda lica
od tuberkuloze, koja ga je uništavala, Cvetajev je kapitulirao i upola
priznao svoju grešku.
Sljedećeg dana se u radioničkim zidnim novinama pojurili članci
koji su privukli pažnju radnika. Čitali su ih naglas i vatreno
raspravljali. Naveče se na neobično posjećenom sastanku
omladinskog kolektiva govorilo samo o njima.
Kostku su isključili, a u Biro kolektiva je uveden novi drug, novi
rukovodilac političko-prosvjetnog rada – Korčagin.
Neobično mirno i pažljivo su slušali Neždanova, koji je govorio o
novim zadacima, o novoj etapi u koju je stupala željeznička
radionica.
Po završetku sastanka Korčagin je napolju sačekao Cvetajeva.
– Hajde, zajedno ćemo, mi treba da porazgovaramo – priđe mu
Pavle.
– O čemu? – muklo upita Cvetajev.
Pavle ga uze pod ruku i, prošavši s njim nekoliko koraka,
zaustavi se pored klupe.
– Da sjednemo malo – i prvi sjede.
Cvetajevljeva cigareta čas se razgarala čas gasila.
– Reci mi, zašto si ti na mene ulomio zub? – pitao je Pavle.
Ćutanje.
– A-a, eto o čemu ti, a ja sam mislio – o poslu! – dahnu Cvetajev
tobože iznenađen.
Pavle čvrsto stavi ruku na njegovo koljeno.
– Dimka, nemoj da se izmotavaš. Tako se samo diplomati
pretvaraju. Ti meni odgovori: zašto ti mene ne trpiš?
Cvetajev se nervozno pomače.
– Šta si se dovezao? Kakav zub! Ja sam ti sam predlagao da
radiš. Sam si odbio, a sada, ispada, ja ti pokazao vrata.
Pavle ne osjeti u njegovom glasu iskrenosti i, ne skidajući ruke s
njegovog koljena, poče uzbuđeno:
– Nećeš da govoriš? Pa, evo, ja ću reći. Ti misliš da ja hoću da se
prepriječim na tvom putu, misliš – sanjam o dužnosti sekretara?
Da nije toga ne bi došlo do prepirke zbog Kostke. Takvi kvare čitav
posao. Kada bi to smetalo samo nama dvojici, nek ide do vraga, nije
važno, misli šta hoćeš. Ali mi ćemo već sutra zajedno da radimo.
Kakav će to biti rad? Zato, slušaj. Među nama nema nikakvih
računa. I ja i ti smo radnici. Ako ti je naša stvar milija od svega, ti
ćeš mi pružiti ruku, i od sutra smo drugovi. A ako ne izbiješ iz glave
sve te mušice i pođeš putem razdora, znaj, za svaki nedostatak u
poslu koji nastane zbog toga žestoko ću se boriti Evo ti ruka, uzmi
dok je to drugarska ruka.
Sa velikim zadovoljstvom osjeti Pavle na svom dlanu kvrgave
prste Cvetajeva.
*
Prošla je nedjelja dana. U Rejonskom komitetu Partije rad se
bližio kraju. U odjeljenjima je postajalo tiše. Ali Tokarjev još nije
odlazio. Starac je sjedio u naslonjači i usredsređeno čitao najnovije
materijale. Neko pokuca na vrata.
– Ulazi! – odgovori Tokarjev.
Uđe Korčagin i pred sekretara stavi dva popunjena formulara.
– Šta je to?
– Stari, to je likvidacija neodgovornosti. Vrijeme je, mislim. Ako
i ti tako misliš, molim za podršku.
Tokarjev pogleda naslov, podiže glavu, zagleda se u mladića, a
onda ćutke uze pero u ruku. U rubriku o partijskom stažu onih koji
preporučuju druga Korčagina Pavla Andrejeviča za kandidata RKP
(b), odlučno napisa »1903. godina« i odmah uz to stavi svoj
jednostavni potpis.
– Na, sinko. Uvjeren sam da nikada nećeš osramotiti moju
sijedu glavu.
*
U sobi je zagušljivo, a u glavi samo jedna misao: kako što prije
na Solomenku u aleju kestenova kod stanice.
– Završavaj, Pavka, ja sam pao – sav mokar od znoja, molio je
Cvetajev. Kaćuša, a za njom i drugi podupriješe ga.
Korčagin zatvori knjigu, i kružok završi svoj rad.
Kada se svi u gomili digoše, na zidu alarmantno zazvoni stari
telefon. Starajući se da nad viče galamu u sobi, Cvetajev poče da
razgovara.
Objesivši slušalicu, okrenu se Korčaginu.
– Na stanici stoje dva diplomatska vagona poljskog konzulata.
U njima ne radi svjetlo, a voz kreće za jedan sat, treba instalaciju
popraviti. Pavle, uzmi sanduk sa materijalom, idi tamo. Hitna je
stvar.
Dva sjajna vagona za međunarondni saobraćaj stajala su na
prvom kolosijeku. Salon-vagon sa širokim prozorima bio je dobro
osvijetljen, ali susjedni je bio u potpunom mraku.
Pavle priđe raskošnom vagonu i, spremajući se da uđe, uhvati
se za rukohvat.
Od staničnog zida brzo se odvoji čovjek i zgrabi ga za rame.
– Kuda, građanine?
Glas poznat. Pavle se okrenu. Kožni kaput, široki štit na kapi,
tanak orlovski nos i oprezni i nepovjerljivi pogled.
Artjuhin tek sada poznade Pavla – ruka skliznu s ramena, izraz
lica posta blaži, ali upitni pogled ostade na sanduku.
– Kuda si pošao?
Pavle kratko objasni. Iz vagona se pojavi druga figura.
– Odmah ću pozvati njihovog sprovodnika.
U salon-vagonu, u koji Pavle uđe zajedno sa sprovodnikom,
sjedilo je nekoliko ljudi elegantno obučenih u putnička odijela. Za
stolom, prekrivenim svilenim vezenim stolnjakom, leđima okrenuta
vratima, sjedila je žena. Ona je razgovarala sa visokim oficirom koji
je stajao pred njom, ali čim monter uđe, oni prekidoše razgovor.
Brzo pregledavši žice koje su od posljednje lampe vodile u
hodnik, Korčagin izađe iz salon-vagona i produži da traži kvar. Za
njim je u korak išao ugojeni sprovodnik bokserskog vrata, u
uniformi sa mnoštvom velikih metalnih dugmadi sa jednoglavim
orlom.
– Pređimo u susjedni vagon, ovdje je sve ispravno, akumulator
radi. Očevidno, kvar je tamo.
Sprovodnik okrenu ključ, i oni uđoše u mračni hodnik.
Osvjetljavajući žicu džepnom baterijom, Pavle ubrzo nađe mjesto
kratkog spoja. Za nekoliko minuta planu prva sijalica u, hodniku i
zali ga mliječnoblijedom svjetlošću.
– Treba otvoriti kupe, tamo treba promijeniti lampe, one su
pregorjele – obrati se Korčagin svome pratiocu.
– Onda moramo pozvati gospođu, kod nje je ključ – i
sprovodnik povede Korčagina jer nije želio da ga ostavi samog.
U kupe prvo uđe žena onda Korčagin. Sprovodnik ostade na
vratima zatvorivši ih svojim tijelom. Pavlu padoše u oči dva
elegantna kožna kofera u mrežama, svileni mantil nemarno bačen
na sjedište, bočica parfema i mala pudrijera od malahita na stočiću
pored prozora. Žena je sjela u ugao divana i, popravljajući kosu
lanene boje, posmatrala je rad montera.
– Molim, gospođo, da me za momenat oslobodite, gospodin
major želi hladnog piva – ponizno zamoli sprovodnik s mukom
savijajući svoju volovsku šiju.
Žena otegnu mazno:
– Možete ići.
Razgovarali su na poljskom jeziku.
Mlaz svjetlosti iz hodnika padao je na ženino rame. Elegantna
haljina od najfinije lionske svile, sašivena kod prvorazrednog
pariškog majstora, ostavljala je obnažena ramena i ruke. Na malom
uhu, iskreći se i plamsajući, njihao se brilijant u obliku kapljice.
Korčagin je vidio samo rame i ruku, kao brušene od slonove kosti
Lice je bilo u sjenci. Brzo baratajući svojim odvrtačem, Pavle je
smijenio rozetu na plafonu, i već sljedeće minute u kupeu se
pojavila svjetlost. Trebalo je još pregledati lampu nad divanom na
kome je sjedila žena.
– Moram da pregledam još ovu sijalicu – reče Korčagin stojeći
pred ženom.
– Ah, da, ja vam smetam – reče ona na čistom ruskom jeziku,
lako ustade i stade gotovo tik uz Korčagina. Sada ju je vidio svu.
Poznate strelaste linije obrva i nadmeno stisnute usne. Sada već
nije bilo nikakve sumnje – pred njim je stajala Neli Leščinska.
Advokatova kćerka nije mogla a da ne primijeti iznenađenje u
njegovim očima, ali njoj ni na kraj pameti nije bilo da je taj monter
njen bivši nemirni susjed, koji je tako porastao za ove četiri godine.
Kao odgovor na njegovo iznenađenje, ona omalovažavajuće izvi
obrve, stade kod vrata i poče nervozno kuckati vrhom svoje
lakovane cipele. Pavle se prihvati druge sijalice. Odvrnu je, pogleda
prema svjetlosti i, neočekivano i za samog sebe, a pogotovo za
Leščinsku, upita na poljskom jeziku:
– Je li i Viktor ovdje?
Postavivši pitanje, Korčagin se nije okrenuo, i nije mogao da vidi
njeno lice, ali dugo ćutanje jasno je govorilo o njenoj zbunjenosti
– Zar vi njega poznajete?
– Još kako. Pa mi smo bili susjedi – i Pavle se okrenu prema
njoj.
– Vi ste Pavle, sin… – Neli zamuknu.
– Kuharice – dopuni je Pavle.
– Kako ste narasli! Ja vas se sjećam kao divljačkog mališana.
Neli ga drsko posmatrala od nogu do glave.
– A zašto vas interesu je Viktor? Koliko se sjećam, vi se s njim
niste slagali – reče Neli svojim melodičnim sopranom nadajući se
da će ovim neočekivanim susretom razbiti dosadu.
Korčaginove ruke brzo su uvrtale zavrtanj.
– Viktor mi je ostao dužan. Kada ga vidite, recite mu da se ja
nadam da ćemo se ipak obračunati.
– Recite koliko vam je dužan, ja ću vam platiti za njega.
Ona je shvatila o kakvom je »dugu« govorio Korčagin. Njoj je
bio poznat slučaj sa petljurovcima, ali želja da razdraži ovog momka
podsticala ju je na izrugivanje.
Korčagin je ćutao.
– Recite mi da li je tačno da je naša kuća opljačkana i da se ruši?
Vjerovatno su i hladnjak i cvjetnjak potpuno uništeni?
– tužno upita Neli.
– Sada je kuća naša, a ne vaša, i nemamo računa da je rušimo.
Neli se sarkastično osmjehnula.
– Oho, vidi se, i vas su učili! Ali… Uostalom, ovo je vagon
poljske misije, i u ovom kupeu ja sam gospodarica, a vi kako ste bili
rob, tako ste i ostali. Vi i sada, eto, radite da bih ja imala svjetlosti i
da bi mi bilo udobno da čitam, evo, na ovom divanu. Ranije nam je
vaša mati prala rublje, a vi ste nosili vodu, a sada smo se opet sreli
u istom položaju.
Ona je likovala i govorila sa zluradošću. Čisteći nožićem kraj
žice, Pavle je gledao Poljakinju s otvorenim podsmijehom.
– Za vas lično, građanko, ja ne bih zabio ni zarđalog eksera, ali
pošto su buržuji izmislili diplomate, mi pazimo na svoj ugled, i ne
siječemo im glave, čak ni drskosti ne govorimo, što nije slučaj s
vama.
Nelini obrazi se zajapuriše.
– Šta biste vi sa mnom uradili ako biste uspjeli zauzeti Varšavu?
Da li biste i mene isjekli na komade ili biste me uzeli za ljubavnicu?
Ona je stajala u vratima, graciozno izvijena; strasne nozdrve,
koje su bile upoznate s kokainom, podrhtavale su. Nad divanom
planu svjetlo, i Pavle se ispravi.
– Kome ste vi potrebni? I bez naših sablji crknućete od kokaina.
Takvu – ja te ne bih uzeo ni kao običnu ženturinu!
Uze svoje sanduče, napravi dva koraka. Neli se skloni, i kada je
već bio na kraju hodnika, ču njeno prigušeno:
– Prokleti boljševik!
*
Kada se iduće večeri Korčagin uputio u biblioteku, susreo je na
ulici Kaćušu. Uhvativši ga za rukav bluze, Zelenova mu u šali
prepriječi put.
– Kuda juriš, politiko i prosvjeto?
– U biblioteku, starka, ukloni se s puta – u istom tonu joj
odgovori Korčagin, prijateljski je uze za ramena i oprezno je gurnu
na kaldrmu. Oslobodivši se njegovih ruku, Kaćuša pođe s njim
zajedno.
– Slušaj, Pavluša! Nećeš valjda samo da učiš… Znaš šta?
Hajdemo danas na večerinku. Kod Zine Gladiš danas se sabire
omladina. Već odavno su me djevojke molile da te dovedem. Ti
udario samo u politiku, zar ti ne želiš da se malo razveseliš, da
pošetaš? Ako danas ne budeš čitao, tvojoj glavi će biti lakše –
uporno ga nagovarala Kaćuša.
– Kakva je to večerinka? Šta će tamo biti?
Kaćuša mu se podrugnu:
– Šta će biti? Ta, nećemo se bogu moliti, veselo vrijeme da
provedemo – i ništa više. Ti na harmonici sviraš? A ja te nijednom
nisam čula. De, Pavluša, učini mi to zadovoljstvo. Zinkin stric ima
harmoniku, ali on slabo svira. Djevojke se interesuju za tebe, a ti
truneš nad knjigom. Gdje to piše da se komsomolac ne smije
proveseliti? Hajdemo dok mi nije dosadilo da te nagovaram, inače
ću da prekinem odnose s tobom za čitav mjesec dana.
Krupnooka molerka je dobar drug i dobra komsomolka.
Korčagin nije htio da joj učini nažao, i pristade mada je bio
nenaviknut na takve stvari i to mu izgledalo pomalo neozbiljno.
U stanu mašinovođe Gladiša bilo je bučno i živo. Stariji, da ne bi
smetali omladini, prešli su u manju sobu, a u velikoj sobi i na
verandi, koja je vodila u malu baštu, sabralo se petnaestak momaka
i djevojaka. Kada je Kaćuša provela Pavla kroz baštu na verandu,
tamo se već igralo takozvano »hranjenje golubova«. Nasred
verande su stajale dvije stolice naslonom uz naslon. Na stolice bi,
na poziv domaćice, koja je rukovodila igrom, sjeli mladić i djevojka.
Domaćica bi viknula: »Hranite golubove!« – i par koji je sjedio
okrenut jedno drugom leđima, okretao je glave, njihove usne su se
sretale i oni su se pred svima ljubili. Osim toga igrali su »prstena« i
»pismonoše«, i svaka ova igra bila je popraćena poljupcima, a u igri
»pismonoše«, da bi se izbjegao javni nadzor, nije se ljubilo na
verandi, nego se išlo u sobu u kojoj se u to vrijeme gasilo svjetlo. Za
one kojima se nisu sviđale ove igre, u uglu, na okruglom stočiću,
stajao je špil karata »flert cvijeća«. Pavlova, susjetka
šesnaestogodišnja djevojka, koja je rekla da joj je ime Mura,
koketirajući plavim očima, pruži mu kartu i reče tiho:
– Ljubičica.
Prije nekoliko godina Pavle je posmatrao takve večeri, i mada on
u njima nije neposredno učestvovao, ipak je smatrao da je to
narmalna stvar. A sada, kada se on zauvijek otrgnuo od palanačkog
malograđanskog života, ta večerinka mu je izgledala kao nešto
nakaradno i pomalo smiješno.
Ma kako on gledao na te stvari, karta »flert« već je bila u
njegovoj ruci.
Prema »ljubičici« on pročita: »Vi mi se veoma sviđate.«
Pavle pogleda u djevojku. Ne zbunivši se nimalo, ona dočeka
njegov pogled.
– Zašto?
Pitanje ispade prilično teško, ali Mura je već ranije pripremila
odgovor.
– Ruža – pruži mu ona novu kartu.
Prema »ruži« je stajalo: »Vi ste moj ideal.« Korčagin se okrenu
djevojci i, starajući se da ublaži ton, upita:
– Zašto se ti baviš takvim budalaštinama?
Mura se zbuni.
– Zar vam je neprijatno moje priznanje? – njene usne se
jogunasto nabraše.
Korčagin ne odgovori na njeno pitanje, ali mu se prohtje da
sazna ko s njim razgovara. Za nekoliko minuta on je već znao – da
ona uči u sedmogodišnjoj školi, da je njen otac pregledač vagona i
da ona Korčagina već odavno poznaje i da se željela s njime
upoznati.
– Kako ti je prezime? – upita Korčagin.
– Volinceva Mura.
– Tvoj brat je sekretar ćelije u ložionici?
– Da.
Sada je Korčagin znao s kim razgovara. Jedan od najaktivnijih
komsomolaca rejona, kako se pokazalo, nije obraćao pažnje na
svoju sestru, i ona je rasla kao najobičnija malograđanka.
Posljednju godinu dana je počela da posjećuje večerinke kod svojih
drugarica i ljubila se do besvjestice. Korčagina je nekoliko puta
vidjela kod brata.
Sada je Mura osjetila da joj susjed ne odobrava ponašanje, zato
kada je pozvaše da »hrani golubove«, ona baci pogled na Korčagina
i, spazivši njegov ironičan smiješak, odlučno odbi.
Sjedili su još nekoliko minuta. Mura je pričala o sebi.
Priđe im Zelenova.
– Da donesem harmoniku da nam zasviraš? – baci šeretski
pogled na Muru. – Šta je, upoznali ste se?
Pavle posadi Kaćušu pored sebe i, koristeći se time što su se
okolo smijali i vikali, reče:
– Neću da sviram, ja i Mura idemo odavde.
– Oho! Znači – dirnula? – značajno otegnu Zelenova.
– Da, dirnula. Ali reci ti meni, osim mene i tebe, ima li ovdje još
neko od komsomolaca? Ili smo se samo ja i ti našli među
»golubarima«?
– Već su prestali da luduju. Sada ćemo da igramo – Kaćuša
pokuša da ga umiri.
Korčagin ustade.
– Dobro, starka, ti igraj, a ja i Volinceva ipak idemo.
*
Jedne večeri Borhartova je navratila do Okunjeve. U sobi je
sjedio sam Korčagin.
– Pavle, jesi li jako zauzet? Hoćeš li da odemo na plenum
Gradskog sovjeta? Udvoje je interesantnije, a treba se kasno
vraćati.
Korčagin se brzo spremi. Nad krevetom mu je visio mauzer, ali
je bio suviše težak, zato iz ladice stola izvuče Okunjevljev brauning i
stavi ga u džep. Napisa ceduljicu Okunjevu. Ključ sakri na
ugovoreno mjesto.
U pozorištu su sreli Pankratova i Olgu. Sjedili su svi zajedno, a
za vrijeme odmora su šetali po trgu. Kao što je Ana i očekivala,
sjednica se otegla do kasno u noć.
– Mogla bi kod mene da spavaš? Već je kasno, a daleko ti je da
ideš – predloži Jurenjeva.
– Ne, on i ja smo se već dogovorili – odbi Ana.
Pankratov i Olga krenuše duž prospekta, a Solomenci pođoše uz
brdo.
Noć je bila zagušljiva i mračna. Grad je spavao. Po tihim ulicama
na razne strane su se razilazili učesnici plenuma. Njihovi koraci i
glasovi postepeno su se gubili. Pavle i Ana brzo su odmicali od
centra grada. Na opustjeloj tržnici ih zaustavi patrola. Provjerivši
im isprave, propusti ih. Presjekoše bulevar i izađoše na
neosvijetljenu, pustu ulicu koja je vodila preko pustare. Skrenuše
ulijevo i pođoše drumom, pored glavnih željezničkih skladišta. To
su bile dugačke i mračne betonske zgrade. Anu obuze nemir. Ona
se ispitivački zagledala u mrak, isprekidano i bez veze odgovarala je
na Korčaginova pitanja. Kada se uvjeri da je sumnjiva sjenka samo
telefonski stub, Borhartova se zasmija i reče mu šta ju je
uznemirilo. Uze ga pod ruku i umiri se priljubivši se uz njegovo
rame.
– Dvadeset treća mi je godina, a neurastenična sam kao neka
starica Možda ćeš misliti da sam kukavica. To nije tačno. Ali danas
sam u nekom naročito napregnutom stanju. Eto, sada kada
osjećam da si ti pored mene, nestaje nemir i čak mi je nekako
nezgodno zbog te opreznosti.
Pavlova mirnoća, svjetlucanja njegove cigarete koja su
osvjetljavala dio njegovog lica i muževno izvijene obrve – sve je to
razgonilo strah koji je ulivala noćna tama, divljina pustare i to što je
čula u pozorištu o jučerašnjem potresnom ubistvu u Podolu.
Skladišta, su ostala iza njih. Prešli su mostić preko rječice i pošli
drumom pored stanice prema vijaduktu ispod željezničke pruge,
koji je spajao ovaj dio grada sa željezničkim rejonom.
Stanica je ostala daleko s desne strane. Prolaz je vodio iza
ložionice. Sada su već bili kao kod svoje kuće. Gore, na
kolosijecima, svjetlucale su raznobojne svjetlosti na skretnicama i
semaforima, a pred ložionicom je umorno dahtala mala lokomotiva
za manevrisanje, koja je odlazila na noćni počinak.
Nad ulazom u vijadukt o zarđaloj kuki visio je fenjer. On se
lagano klatio na vjetru, i njegova mutnožuta svjetlost se kretala od
jednog do drugog zida.
Svega desetak koraka od ulaza u taj tunel, pored samog druma,
stajala je usamljena kućica. Prije dvije godine u nju je udarila teška
granata, razrušila joj unutrašnjost i prednju stranu pretvorila u
razvalinu. Sada je ta razvalina zijala kao neka ogromna rupa i
podsjećala na prosjaka koji pored puta pokazuje svijetu svoje
bogaljstvo. Gore, nasipom, projurio je voz.
– Eto, gotovo smo kod kuće – s olakšanjem izusti Ana.
Pavle neprimjetno pokuša da oslobodi ruku, ali ju Ana ne pusti.
Prođoše pored razrušene kućice.
Sasvim neočekivano iza njih nešto tresnu. Promuklo disanje.
Neko je trčao za njima.
Korčagin trže ruku, ali, u strahu, Ana je priteže uza se, i kada je
on najzad silom istrže, bilo je već kasno: željezni stisak prstiju
stegao je vrat. Pokret u stranu – i Pavle se nade okrenut licem
prema napadaču. Ruka kliznu pod grlo i, zategnuvši okovratnik
njegove bluze, držala ga je pred revolverskom cijevi koja je opisivala
luk u vazduhu.
Opčinjene oči električara pratile su ovaj luk sa nadljudskim
naporom. Kroz otvor cijevi smrt mu je zurila u oči, i on nije imao
snage da makar za stoti dio sekunde odvoji pogled od otvora cijevi.
Očekivao je pucanj. Ali pucnja nije bilo i izbuljene Pavlove oči sada
ugledaše banditovo lice. Velika lubanja, jaka čeljust, crnina
neobrijane brade i brkova, a oči pod širokim štitom kačketa izgubile
se u tamnini.
Jednim krajem oka Pavle spazi kao kreč blijedo lice Ane, koju je
tog trenutka jedan od trojice povukao u otvor ruševine. Lomeći joj
ruke, oborio ju je na zamlju. Bacila se još neka prilika. Korčagin je
vidio samo njenu sjenu na zidu tunela. Pozadi, u ruševini, vodila se
borba. Ana se očajnički odupirala, njen prigušeni krik prekide kapa
kojom su joj zapušili usta. Glavonju, u čijim se rukama nalazio
Korčagin i koji nije htio da bude prostim posmatračem toga nasilja,
kao neku zvijer vukao je plijen. Očevidno, on je bio glavešina, i
ovakva podjela uloga mu se nije dopadala. Mladić koga je on držao
pred sobom bio je običan žutokljunac i, po svoj prilici, neki
»ložionički zamazanko«. Taj momčuljak nije predstavljao nikakvu
opasnost.
 »Lupiti ga u čelo dva-tri puta kako treba i pokazati mu put za
pustaru – do samog grada će trčati koliko ga noge nose.« I on
otvori šaku.
– Hvataj maglu… Gubi se odakle si došao, a pisneš li – metak
češ u grlo dobiti! – i glavonja udari Korčagina revolverom u čelo. –
Kidaj! – prigušeno procijedi i spusti parabelum da se ložionički
zamazanko ne bi plašio da će dobiti metak u leđa.
Ne puštajući glavonju iz vida. Korčagin prva dva koraka napravi
porebarke. Bandit je razumio da se zamazanko još uvijek boji metka
u leđa i okrenu se prema kući.
Korčaginova ruka poletje u džep. »Samo da stignem, samo da
stignem!« Naglo se okrenu, ispruži lijevu ruku, za jedan trenutak
uhvati na nišan glavonju – i opali.
Bandit je kasno shvatio svoju grešku. Metak mu se urezao u bok
prije.nego što je uspio da podigne revolver.
Od udarca on se zaklati prema zidu tunela i, potmulo jauknuvši,
hvatajući se za zid, stropošta se na zemlju. Iz otvora ruševine u
jarugu promače sjena. Za njom odjeknu drugi Korčaginov pucanj.
Druga sjena, zgurena, u skokovima je odmicala u tamu tunela.
Pucanj. Posuta prašinom metkom razbijenog betona, sjena se bacila
u stranu i iščezla u mraku. Za njom brauning tri puta proreza noćnu
tišinu. Pored zida, previjajući se kao zgaženi crv, umirao je glavonja.
Korčagin je podigao Anu sa zemlje. Potresena užasom
neočekivanog događaja, ona je buljila u bandita koji se grčio i nije
mogla da vjeruje u svoje spasenje.
Vodeći je iz osvijetljenog kruga Korčagin je silom povuče u
mrak, nazad, prema gradu. Trčali su prema stanici. A kod tunela,
na nasipu, već su promicali mlazovi svjetla. Sa pruge odjeknu
alarmni pucanj.
*
Kada su najzad stigli do Aninog stana, negdje na Batijevom brdu
zapjevaše pijetli. Ana leže na krevet. Korčagin sjede kod stola.
Pušio je i usredsređeno pratio kako se podiže sivi kolut dima…
Maloprije, ubio je četvrtog čovjeka u svom životu.
Da li uopšte postoji junaštvo koje je uvijek izraženo u svojoj
savršenoj formi? Sjećajući se svih svojih osjećanja i preživljavanja,
on priznade sebi da mu je u prvim trenucima crni otvor cijevi sledio
srce. I zar su dvije prilike nekažnjeno umakle samo zato što na
jedno oko ne vidi i što je morao da puca lijevom rukom? Ne. Na
odstojanju od nekoliko koraka moglo se bolje gađati, ali su mu
smetale nervna napregnutost i užurbanost, nesumnjivi znaci
neprisebnosti.
Stona lampa osvjetljavala je njegovu glavu, i Ana ga posmatrala
ne gubeći iz vida nijedan pokret mišića na njegovom licu. Zapravo,
njegove oči su bile potpuno spokojne i samo je bora na čelu
svjedočila o napregnutosti misli.
– O čemu razmišljaš, Pavle?
Njegove misli se prekidoše i iščezoše kao što je dim nestajao iza
osvijetljenog polukruga lampe. Qn reče prvo što mu u tom trenutku
pade na pamet:
– Ja moram u komandu. Treba saopštiti šta se dogodilo.
Preko volje i savlađujući umor, ustade.
Ona nije mogla da odmah pusti njegovu ruku – nije željela da
ostane sama. Ispratila ga je do vrata i zatvorila ih tek kada se
Korčagin, koji joj je sada postao tako drag i blizak, izgubio u noći.
Korčaginovim dolaskom u komandu bilo je objašnjeno ubistvo
koje je za željezničku stražu bilo nejasno. Leš su odmah prepoznali:
to je bio dobro poznat kriminalnom odsjeku milicije Fimka Cerep,
mnogokratni provalnik i ubica.
Sljedećeg dana za slučaj kod tunela svi su znali. To je izazvalo
neočekivan sukob između Pavla i Cvetajeva.
U jeku posla u odjeljenje je ušao Cvetajev i pozvao Korčagina.
Izveo ga je u hodnik i, zaustavivši se u zabačenom kutu, uzbuđen i
ne znajući kako da počne, najzad izusti:
 – Ispričaj mi šta je to juče bilo.
– Pa ti znaš.
Cvetajev uzbuđeno sleže ramenima. Monter nije ni slutio da se
Cvetajeva slučaj kod tunela ticao mnogo više nego ostalih. On nije
znao da ovaj kovač, uprkos svog spoljašnjeg nehaja, nije bio
ravnodušan prema Borhartovoj. Ana nije jedino kod njega izazivala
osjećanje simpatije, ali kod Cvetajeva je to bilo mnogo složenije.
Slučaj kod tunela, o kome je on maloprije saznao od Lagutine, u
njegovoj svijesti je izazvao mučno i nerješivo pitanje. Ovo pitanje on
nije mogao otvoreno postaviti, ali je htio da sazna odgovor. U
dubini svijesti on je shvatao egoističnu sitničavost svog nemira, ali
u protivrječivoj borbi osjećanja u njemu je ovaj put pobijedilo ono
primitivno, životinjsko.
– Slušaj, Korčagine – poče on sniženim glasom. – Ovaj razgovor
neka ostane među nama. Ja znam da ti o tome ne pričaš da ne bi
mučio Anu, ali meni ti to možeš povjeriti. Reci mi, dok je tebe onaj
bandit držao, da li su oni drugi silovali Anu? – posljednje riječi za
njega su bile preteške, i on skrenu pogled u stranu.
Iako neodređeno, Korčagin je ipak počeo da ga razumijeva. »Da
ga Ana ne interesu je, on se ne bi toliko uzbuđivao. Ali ako je zaista
voli, zašto…« Pavle se uvrijedi zbog Ane:
– Zašto ti to pitaš?
Cvetajev poče nešto bez veze i, osjetivši da ga je Pavle razumio,
naljuti se:
– Zašto vrdaš? Ja te molim da odgovoriš na moje pitanje, a ti
počinješ da me ispituješ.
– Ti voliš Anu?
Ćutanje. A onda Cvetajev s mukom izgovori:
– Da.
Teško zadržavajući provalu gnjeva, Korčagin se okrenu i pođe
hodnikom ne okrećući se.
*
 Jednom uveče Okunjev se neko vrijeme neodlučno vrzmao oko
kreveta svoga druga a onda sjede pored njega i stavi ruku na knjigu
koju je Pavle čitao.
– Znaš, Pavluša, moram da ti ispričam jednu stvar. S jedne
strane izgleda – glupost, a s druge – sasvim suprotno. Između
mene i Talje Lagutine nastao nesporazum. Iz početka ona mi se,
vidiš, svidjela – s osjećanjem krivice počeša se pored sljepoočnice,
ali, videći da se njegov drug ne smije, oslobodi se. – A onda kod
Talje… nešto tako. Kratko rečeno, ja ti neću sve pričati, sve se vidi i
bez fenjera. Juče smo riješili da pokušamo sreću, da gradimo život
udvoje. Ja imama dvadeset i dvije godine, oboje imamo pravo glasa.
Ja bih želio da s Taljom ostvarim život na principu ravnopravnosti.
Kako ti gledaš na tu stvar?
Korčagin se zamisli.
– Kolja, šta ja mogu da ti kažem? Oboje ste mi prijatelji, po rodu
iz istog plemena. Ostalo je takođe zajedničko, a Talja je osobito
dobra djevojka… Tu je sve jasno.
Sutradan Korčagin je prenio svoje stvari u ložioničke radničke
stanove, a za nekoliko dana kod Ane je bilo drugarsko veče bez jela i
pića – komunistička večerinka u čast stupanja Talje i Nikolaja u
zajednički život. To je bilo veče uspomena i čitanja odlomaka iz
najuzbudljivijih knjiga. Mnogo su i lijepo pjevali u horu. Daleko se
čule borbene pjesme. Kasnije su Kaćuša Zelenova i Volinceva
donijele harmoniku i brujanje zvučnih basova i srebrna zvonjava
visokih tonova ispunili su sobu. Rijetko je kada Pavka svirao tako
lijepo kao te večeri, a kada je na čuđenje svih gostiju počeo da igra
dugajlija Pankratov, Pavka se zaboravi, i harmonika, izgubivši novi
stil, zacilika obi jesno i zapaljivo:
Oj, ulice, ulice!
Gad Denjikin si’di se,
Jer sibirska Čeka Udesi Kolčaka …
Svirala je harmonika o prošlosti, o plamenim godinama i
sadašnjem prijateljstvu, o borbi i radosti. Ali kada je harmonika
došla Volincevu u ruke i bravar razvukao plahovitu »jabučicu«,
skoči i sam Korčagin i predade se temperamentnoj igri.
Tu suludu čečotku Korčagin je igrao treći i posljednji put u
svome životu.
 GLAVA ČETVRTA

Granica – to su dva stuba. Oni stoje jedan prema drugom,

ćutljivi i prožeti mržnjom, i oličavaju dva neprijateljska svijeta.
Jedan je uglačan i obojen, kao policijska stražarnica, crno-bijelom
bojom. Na vrhu je jakim čavlima prikovan jednoglavi grabljivac.
Raširenih krila i kandžama obuhvatajući prugasti stub, jednoglavi
lešinar svirepo zuri u metalni štit preko puta, a njegov grbavi kljun
je ispružen i napregnut. Šest koraka od njega nalazi se drugi stub.
Duboko u zemlju ukopan, okrugao, istesan hrastov stub. Na stubu
je liveni željezni štit, a na njemu srp i čekić. Između ta dva stuba je
provalija, iako su na ravnini ukopani. Ne riskirajući životom, ne
može se preći tih šest koraka.
Ovdje je granica.
Od Crnog mora pa do krajnjeg sjevera i Ledenog okeana, na
hiljade kilometara protegao se nepokretni lanac ćutljivih stražara
sovjetskih socijalističkih republika s velikim. amblemima rada na
željeznim štitovima. Od stuba na kome je pribijen pernati grabljivac
počinju zemlje Sovjetske Ukrajine i panske Poljske. U dolini, kao
izgubljeno, nalazi se mjestance Berezdov. Deset kilometara od
njega, prema poljskom mjestu Korjec, nalazi se granica. Od
mjestanca Slavute do mjestanca Anapolja sektor je N-skog
pograničnog bataljona.
Pogranični stubovi se pružaju preko snježnih polja, probijaju se
kroz šumske prosjeke, spuštaju u jaruge, penju na brežuljke i,
stigavši do rijeke, s visoke obale zagledaju se u snijegom zavijane
ravnice tuđe zemlje.
Hladno je. Pod valjenkama16 škripti snijeg. Od stuba sa srpom i
čekićem odvaja se ogromna figura u impozantnom šljemu; teško
gazeći, obilazi svoj odsjek. Krupni crvenoarmejac obučen je u sivi
šinjel sa zelenim našivcima, a na nogama su mu valjenke. Preko
šinjela je prebačena velika bunda od ovčijeg krzna sa širokim
okovratnikom, na glavu je nabačen topli sukneni šljem. Na rukama
rukavice od ovčijeg krzna. Bunda je do samih peta, u njoj je toplo
čak i za vrijeme bijesne mećave. Preko bunde, o ramenu – puška.
Stružući snijeg bundom, crvenoarmejac ide stražarskom stazom i s
uživanjem poteže dimove iz savijene cigarete. Na sovjetskoj granici,
na otvorenom polju, stražari stoje na kilometar jedan od drugoga
da bi prostim okom mogli da vide jedan drugoga. Na poljskoj strani
su – na kilometar dvojica.
Prema crvenoarmejću po svojoj stražarskoj stazi gazi poljski
vojak. Na njemu su grube vojničke cokule, sivozeleni mundir i
hlače, a preko njih crni šinjel sa dva reda sjajnih dugmadi. Na glavi
kapa – konfederatka. Na kapi bijeli orao, na suknenim epoletama
orlovi, na ovratniku orlovi, ali od toga vojniku nije nimalo toplije.
Žestoki mraz ga do kostiju probada. On trlja ukočene uši, udara
potpeticom o potpeticu, a ruke u tankim rukavicama su potpuno
obamrle. Ni na trenutak Poljak ne može da se zaustavi: studen mu
odmah koči sve zglobove, zato je vojnik neprestano u pokretu, a
ponekad počinje i da kasa. Poravnali su se; Poljak se okrenu i pođe
uporedo s crvenoarmejcom.
Na granici se ne smije razgovarati, ali kada je svuda unaokolo
pusto i kada se tek na kilometarskoj udaljenosti nalaze ljudske
figure, – ko bi mogao znati idu li ova dvojica ćutke ili narušavaju
međunarodne propise.
Poljak bi htio da zapali, ali je u kasarni zaboravio šibicu, a
vjetrić, kao za inat, sa sovjetske strane donosi sablažnjivi miris
duvana. Poljak prestade da trlja premrzlo uho, prošara očima po
okolini iza sebe – jer događa se da konjička patrola pod vođstvom
komandira straže, a ponekad čak i pana poručnika, njuškajući oko
granice, neočekivano izroni iza brežuljka i izvrši provjeravanje
straže. Ali sada nigdje nikoga. Svuda je samo zasljepljujuće
blještavilo suncem zalivenog snijega. A u vazduhu ni jedne jedine
pahuljice.
– Tovarišču, daj pšepalic – Poljak prvi narušava svetinju
zakona. Zabacivši za leđa brzometnu francusku pušku sa
bajonetom, ukočenim prstima s mukom izvuče iz džepa paklicu
jeftinih cigareta.
Crvenoarmejac čuje Poljakovu molbu, ali pravila pogranične
vojne službe zabranjuju borcu da razgovara bilo s kim s one strane
granice, a osim toga, on nije ni razumio potpuno šta mu reče Poljak.
Zato crvenoarmejac produžava da gazi mekim valjenkama po
škripavom snijegu.
– Druže boljševiče, daj da zapalim, baci šibicu – ovaj put Poljak
reče na ruskom jeziku.
Crvenoarmejac se zagleda u svoga susjeda. »Vidi se, studen je
pala do kostiju probila. Mada je buržujski vojnik, život mu je
kukavan. Na ovakvu ciču istjerali su ga samo u tom jadnom
šinjelčiću, pa kao zec skakuće, a još bez pušenja – sasvim je
gadno.« I crvenoarmejac, ne okrenuvši se, baca mu kutiju šibica.
Vojnik je uhvati u letu i, lomeći šibice jednu za drugom, najzad
zapali. Kutija na isti način ponovo prelazi granicu, i sada
crvenoarmejac nehotice narušava zakon:
– Uzmi je, ja imam.
Ali s one strane granice čuje:
– Ne, hvala, za tu kutiju dvije godine bi proležao u tamnici.
Crvenoarmejac gleda kutiju. Na njoj je avion. A umjesto
propelera – snažna pesnica i natpis: »Ultimatum«.
»Da, zaista, za njih nepodesna stvar.«
Vojnik i dalje ide uporedo s njim. Dosadno mu je samom u toj
pustinji.
*
Ritmično škripuću sedla, ravnomjerni kas konja umirujuće
djeluje. Na nozdrvama vranog ždrijepca inje, a bijela para njegovog
disanja rasplinjava se u vazduhu. Šarena kobila pod komandantom
bataljona prekrasno gazi, igra se uzdom, izvija dugački tanki vrat.
Oba konjanika imaju sive, opasačima utegnute šinjele, na rukavima
po tri crvena kvadrata. Kod komandanta bataljona Gavrilova širiti
su zeleni, a kod njegovog saputnika – crveni. Gavrilov je graničar.
To je njegov bataljon svoje straže protegnuo na dužini od
sedamdeset kilometara, i on je ovdje »gospodar«. Njegov saputnik
je gost iz Berezdova, vojni komesar bataljona VVO Korčagin.
Noću je padao snijeg. On je paperjast i mek, netaknut ni
kopitom ni čovječjom nogom. Izjahali su iz šumarka i zakasali
preko polja. Četrdesetak koraka u stranu opet dva stuba.
– E-ha!
Gavrilov čvrsto zateže uzde. Korčagin zakrenu svoga vranca da
bi saznao uzrok zadržavanja. Gavrilov se nagnuo iz sedla i pažljivo
razgleda čudan lanac tragova na snijegu – kao da je neko prevukao
zupčatim točkićem. Ovuda je prošla lukava zvjerka stavljajući po
dvije noge u jedan otisak i petljajući trag. Teško je bilo vidjeti
odakle je išao ovaj trag. Ali nije životinjski trag natjerao
komandanta da se zaustavi. Samo dva koraka od tog lančića,
zameten snijegom, nazirao se drugi trag. Ovuda je prošao čovjek.
On nije petljao svoj trag, išao je pravo prema šumi i trag jasno
pokazuje – taj čovjek je došao iz Poljske. Komandant bataljona
krenu konja i trag ga dovede do stražarske staze. Desetak koraka
na poljskoj strani vidjeli se otisci nogu.
– Noćaske je neko prešao granicu – promrsi kombat. – Opet je
treći vod namagarčen, a u jutarnjem izvještaju ni riječi. Đavoli! –
prosijedi brkovi, posrebreni injem, prekriše usne dajući licu surov
izraz.
U susret konjanicima kreću se dvije prilike. Jedna je mala, crna,
s oštricom francuskog bajoneta koja bliješti na suncu, druga
ogromna, u žutoj bundi od ovčijeg krzna. Osjećajući podbadanje,
šarena kobila ubrzava hod, i konjanici se brzo približuju
graničarima. Crvenoarmejac popravlja remen na ramenu i pljuje
opušak na snijeg.
– Zdravo, druže! Kako je u vašem sektoru? – i kombat, gotovo
ne saginjući se, pruža ruku stasitom crvenoarmejcu. Junačina brzo
skida rukavicu, i kombat se rukuje sa stražarom.
Poljak izdaleka gleda kako se dva crvena oficira rukuju sa
vojnikom kao njegovi bliski prijatelji. Za trenutak zamišlja kako bi
to izgledalo da on pruži ruku svome majoru Zakržovskom i od same
pomisli na to hvata ga zebnja i on koluta očima oko sebe.
– Tek što sam primio stražu, druže komandante bataljona –
raportira crvenoarmejac.
– Onaj trag tamo, jeste li vidjeli?
– Ne, još nisam vidio.
– Ko je bio na straži noćas od dva do šest?
– Surotenko, druže komandante bataljona.
– Dobro. Otvorite oči.
I spremajući se već da krene, strogo upozori:
– Manje se s ovima šetati.
Kasajući na konju po širokom putu koji se protegao između
granice i mjestanca Berezdova, kombat je pričao:
– Na granici je potrebno oštro oko. Zakunjaš li, gorko ćeš
požaliti. Naša služba ne zna za san. Danju nije tako lako preći
granicu, ali noću treba dobro uši naćuliti. Eto, sami prosudite,
druže Korčagine. U mome sektoru četiri sela su popola presječena.
Ovdje je jako teško. Ma kako da postaviš lanac, na svaku svadbu ili
praznik sva rodbina s one strane prođe kroz kordon. A kako i da ne
prođe – dvadeset koraka je kuća od kuće, a rječicu kokoš može da
pregazi. Ne može ni bez krijumčarenja. Istina, sve su to sitnice –
prija donese bocu-dvije poljske rakije od četrdeset stepeni. Ali zato
prilično ima krupnih krijumčara, koji operišu velikim novcem. A
znaš li ti šta Poljaci rade? U svim pograničnim selima otvorili su
univerzalne prodavnice, sve što hoćeš možeš da kupiš. Naravno, to
nisu napravili radi svojih siromašnih seljaka.
Korčagin je s interesovanjem slušao kombata. Pogranični život
liči na neprekidno izviđanje.
– Recite, druže Gavrilove, da li se to sve ograničava samo na
krijumčarenje?
– To, to je baš ono… – s gorčinom odgovori kombat.
*
Maleno je mjestance Berezdov. Zabačen provincijski kutak, bivši
jevrejski kraj. Dvije-tri stotine besmisleno razbacanih kućica.
Ogromna tržnica i na sredini tržnice dvadesetak dućančića. Tržnica
je prljava, puna đubreta. Čitavo mjestance je okruženo seljačkim
kućama i imanjima. U jevrejskom centru, na putu prema klaonici,
nalazi se stara sinagoga. Osjećanje tuge izaziva to ruševno zdanje.
Doduše, sinagoga se ne bi mogla požaliti da je subotom prazna, ali
to nije više ono što je nekad bilo, a ni život rabina uopšte nije
onakav kakav bi on želio. Očevidno, hiljadu devetsto sedamnaeste
godine dogodilo se nešto veoma rđavo kada čak i ovdje, u ovoj
zabiti, omladina gleda rabina bez dužnog poštovanja. Istina, starci
još ne jedu »trefah«17, ali koliko dječurlije jede bogom prokletu
svinjsku kobasicu! Fuj, odvratno je čak pomisliti. Rabin Baruh
srdito gura svinju, koja marljivo rije đubrište tražeći da nešto
pojede. Da, on – rabin – nije baš zadovoljan time što se Berezdov
pretvorio u rejonski centar. Vrag bi ga znao odakle se toliko nabralo
tih komunista, sve nešto vrte i vrte, i svakog dana neka nova
neprijatnost. Juče je on, rabin, vidio na kapiji popovog imanja ploču
sa natpisom: »Berezdovski rejonski komitet Komunističkog saveza
omladine Ukrajine«.
Od tog natpisa se ne može očekivati nikakvo dobro. Obuzet
svojim mislima, rabin nije ni primijetio da je došao do objave
prilijepljene na vrata njegove sinagoge:
»Danas je u klubu zbor radničke omladine. Sa referatom istupa
predsjednik Izvršnog komiteta Lisičin i privremeni vršilac dužnosti
sekretara Rejonskog komiteta drug Korčagin. Poslije zbora biće
održan koncert učenika srednje škole.«
Rabin bijesno zguli objavu s vrata.
»Evo ti, već počinje.«
Sa dvije strane mjesnu crkvu okružuje velika bašta popovog
imanja, a u toj bašti je velika kuća u starom stilu. Ustajala i dosadna
je bila praznina soba u kojima su dosadili jedno drugom pop i
popadija, stari i dosadni kao i sama kuća. Ali čim su u kuću došli
novi gospodari, odmah je nestalo sve dosade i čamotinje. U velikoj
sali, gdje su pobožni domaćini samo o velikim praznicima primali
goste, sada je uvijek bilo mnoštvo ljudi. Popova kuća postala je
Partijski komitet Berezdova. Na vratima male sobe, desno od
glavnog ulaza, napisano je kredom: »Rejkomsomol«. Ovdje je dio
svoga dana provodio Korčagin, koji je, pored dužnosti vojnog
komesara Drugog bataljona za opštu vojnu obuku vršio i dužnost
sekretara tek osnovanog Rejonskog komiteta Komsomola.
Osam mjeseći je prošlo od drugarske večeri kod Ane. A čini se
da je to bilo sasvim nedavno. Korčagin odgurnu u stranu gomilu
papira i zavalivši se u naslonjaču, zamisli se…
U kući je tišina. Noć je poodmakla, Komitet je opustio. Nedavno
je posljednji otišao Trofimov, sekretar Rejonskog komiteta Partije, i
sada je Korčagin sam u kući. Prozor je izvezen fantastičnim šarama
mraza. Na stolu svijetli petrolejska lampa, peć je dobro naložena.
Korčagin se sjeća nedavnih dana. U avgustu ga je kolektiv radionice
kao omladinskog organizatora poslao sa vozom za opravke u
Jekaterinoslav. I do kasne jeseni sto pedeset ljudi se kretalo od
stanice do stanice i oslobađalo ih ratnog nasljeđa i rasula, izgorjelih
i razbijenih vagona. Prokrstarili su od Sineljnikova do Pologa.
Ovdje, u bivšem carstvu Mahnovih bandita, na svakom koraku se
susretali tragovi rušenja i uništavanja. U Guljaj Polju čitavu
nedjelju dana su popravljali kamenu zgradu za pumpu i gvozdenim
zakrpama krpili bokove dinamitom razbijene cisterne. Korčagin nije
poznavao vještinu i teškoće bravarskog zanata, ali su ne jednu
hiljadu zarđalih šarafa zavrnule njegove ruke naoružane ključem.
Kasno u jesen vratio se voz do svoje radionice. Radionica je
primila nazad u svoje zgrade sto pedeset pari ruku …
Sada su češće počeli viđati Električara kod Ane. Nestala je
brazda na čelu i sve češće se čuo njegov zarazni smijeh.
Opet su njegovi radionički drugovi u kružocima slušali njegove
priče o davno prohujalim godinama borbe. O pokušajima buntovne,
ropske, seljačke Rusije da zbaci krunisano čudovište. O bunama
Stenjke Razina i Pugačova.
Jedne večeri, kada se kod Ane sabralo mnogo omladine,
električar se neočekivano oslobodio jedne stare nezdrave baštine.
On, koji je gotovo od djetinjstva navikao na pušenje, rekao je
odlučno i neopozivo:
– Ja više ne pušim
To se dogodilo sasvim neočekivano. Neko je počeo da dokazuje
da je navika jača od čovjeka, i kao primjer naveo je pušenje. Glasovi
se podijeliše. Električar nije učestvovao u prepirci, ali ga Talja
uvuče i prisili da i on kaže svoje mišljenje. I on reče to što je mislio:
– Čovjek gospodari navikom, a ne navika čovjekom. Inače –
kuda bi nas to odvelo?
Cvetajev iza ugla doviknu:
– Korčagin voli bombastične riječi. A ako ga tom njegovom
razmetljivošću lupiš po glavi, šta ispada? He-he! Puši li on sam?
Puši. Zna li on da je pušenje štetno? Zna. Ali da baci pušenje –
slaba mu je petlja. Nedavno je u kružocima »kulturu širio« – i,
promijenivši ton, Cvetajev otegnu ironički. – Neka nam on kaže –
kako kod njega stoji stvar sa psovkom? Ko ga zna, reći će odmah:
psuje tankovi to, ali silovito. Lakše je propovijedati nego svetac biti.
Nasta ćutanje. Oštrina Cvetajevljeva tona na sve je nekako
neprijatno djelovala. Električar nije žurio s odgovorom. Ne žureći
se, izvadi cigaretu iz usta, zgnjavi je i reče odmjereno:
– Ja više ne pušim.
 I poćutavši malo, dodade:
– Ovo ja radi sebe i pomalo radi Dimke. Čovjek koji ne može
odbaciti glupu naviku, ne vrijedi ni prebijene pare. Ostaje mi još
psovka. Ja, druškani moji, nisam još sasvim likvidirao taj svoj
porok, ali, eto, čak Dimka priznaje da rijetko čuje moju psovku.
Lakše se otme riječ nego da zapališ cigaretu, eto zašto ja neću sada
da kažem da sam i s tim završio. Ali ipak ću i psovku likvidirati.
*
Pred samu zimu rijeku su zakrčili splavovi sa drvima, ali ih je
jesenja poplava razbijala i dragocjeno gorivo je rijeka nosila u
nepovrat. Solomenka je opet poslala svoje kolektive, ovaj put da
spasavaju šumsko blago.
Želja da ne zaostaje za drugovima svoga kolektiva, primorala je
Korčagina da sakrije od njih jaku prehladu, a kada su za nedjelju
dana na obali pristaništa izrasla brda složenih drva, hladna voda i
jesenja vlažna studen razbudili su neprijatelja koji je drijemao u
njegovoj krvi – Korčagina je uhvatila groznica. Dvije nedjelje je
teški reumatizam lomio njegovo tijelo, a kada se vratio iz bolnice,
kod mengela je mogao raditi samo »jašući«. Majstor je samo
odmahivao glavom. A poslije nekoliko dana nepristrasna komisija
je ustanovila da je nesposoban za rad, i on dobi obračun i pravo na
penziju, koju srdito odbi.
Teška srca napustio je svoju radionicu. Poštapajući se, kretao se
teško i uz oštro probadan je. Mati mu je toliko puta pisala i molila
ga da je posjeti, i sada se on sjetio svoje starice i njenih oproštajnih
riječi: »Vidim vas samo kada vas nesreća stigne.«
U Gubkomu je dobio u trubu savijena dva lična dokumenta:
komsomolski i partijski i – da ne bi povećavao jada – ne oprostivši
se gotovo ni s kim, otputovao je majci. Dvije sedmice mu je majka
parila i trljala otekle noge, i poslije mjesec dana on je već išao bez
štapa. U grudima je zaigrala radost, a sumrak se pretvorio u
svitanje. Vozom je doputovao u gubernijski centar. Za tri dana u
organizacionom odjeljenju je dobio dokumenat kojim se upućuje u
gubernijski vojni komesarijat kao politički radnik za organizovanje
vojne obuke.
A samo nedjelju dana kasnije on je doputovao ovamo, u ovo
snijegom zameteno mjestance, kao vojni komesar bataljona 2. U
Okružnom komitetu Komsomola dobio je zadatak da sabere
raštrkane komsomolce i da u novom rejonu stvori organizaciju.
Eto kako su se mijenjale stvari u Pavlovom životu.
*
Napolju je vrućina. Kroz otvoren prozor kabineta predsjednika
Izvršnog komiteta viri grančica višnje. Bliješti pozlaćeni krst na
zvoniku gotske crkve preko puta Komiteta. U baštici pred
prozorom, guščići kućne čuvarice, nježni i zeleni kao trava što ih
okružuje, okretno kopkaju i traže hranu.
Predsjednik je upravo završavao čitanje tek dobijene depeše.
Preko njegovog lica promakla je sjenka. Čvornovata ručurda zabi se
u grguravu kosu i ostade tamo. Nikolaj Nikolajevič Lisičin,
predsjednik berezdovskog Izvršnog komiteta, ima svega dvadeset i
četiri godine, ali niko od njegovih saradnika i partijskih radnika
nema pojma o tome. Onako ogroman i snažan, strog a ponekad i
strašan, izgledao je kao da mu je bilo trideset i pet. Čvrsto tijelo,
velika glava na snažnom vratu, smeđe, pronicljive oči i energična
oštra linija brade. Plave jahačke hlače, siva vojnička bluza, »koja je
mnogo toga prošla«, i na lijevom gornjem džepu orden Crvene
zastave.
Do oktobarske revolucije Lisičin je »komandovao« tokarskim
strugom u tuljskoj fabrici oružja, gdje su njegov djed, otac pa i on
sam gotovo od djetinjstva sjekli i strugali gvožđe.
A od one jesenje noći kada je prvi put uhvatio oružje, koje je
dotle samo pravio, Kolju Lisičina je ponijela bura. Revolucija i
Partija bacali su ga iz jednog požara u drugi. Tuljski oružar je
prošao svoj slavni put – od običnog crvenoarmejca do komandira i
komesara puka.
 Prošlost su postali požari i topovska grmljavina A sada je
Nikolaj Lisičin ovdje, u pograničnom rejonu. Život teče mirno. Do
kasno uveče on sjedi nad izvještajima o ljetini. A, eto, sada ova
depeša vaskrsava nedavnu prošlost. Ona škrtim telegrafskim
jezikom upozorava:
»Strogo povjerljivo. Predsjedniku berezdovskog Izvršnog
komiteta Lisičinu.
Na granici se primjećuje usiljeno prebacivanje velike poljske
bande, koja bi mogla terorisati pogranične rejone. Preduzmite
mjere predostražnosti. Preporučujemo da sredstva financijskog
odjeljenja pošaljete u okrug ne zadržavajući kod sebe ni novac od
dažbine.«
Kroz prozor Lisicinovog kabineta vidi se dolazak svakog
posjetioca RIK. Na ulazu je Korčagin. Trenutak kasnije kucanje na
vratima.
– Sjedi, da porazgovaramo – i Lisičin steže Korčaginovu ruku.
Čitav sat predsjednik Komiteta nije primio nikoga.
Kada je Korčagin izišao iz kabineta, bilo je već podne. Iz bašte je
istrčala mala Lisicinova sestra Njura. Pavle ju je zvao Anjutka. Ta
stidljiva i za svoje godine previše ozbiljna djevojčica uvijek se pri
susretu s Korčaginom srdačno smiješila; i sada se pozdravila onako
nevjesto, na dječiji način, i zabacujući s čela pramen podrezane
kose.
– Ima li koga kod Kolje? Marija Mihajlovna već odavna ga čeka
na ručak – rekla je Anjutka.
– Idi, idi, Anjutka, sam je.
*
Sljedećeg jutra, još mnogo prije svanuća, pred Izvršni komitet
su stigla troja kola s uhranjenim konjima. Ljudi u kolima tiho su se
dogovarali. Iz finansijskog odjeljenja iznesoše nekoliko zapečaćenih
vreća, natovariše ih na kola i za nekoliko minuta duž druma
zakloparaše točkovi. Kola je pratio odred pod vodstvom Korčagina.
Četrdeset kilometara do okružnog centra (od njih dvadeset pet
kroz šumu) uspješno su savladani – i dragocjenosti su prešle u
sefove okružnog finansijskog odjeljenja. A poslije nekoliko dana od
granice u Berezdov dojurio je konjanik. Za konjanikom i
zapjenjenim konjem u nedoumici su buljile mjesne dangube.
Pred kapijom Izvršnog komiteta konjanik se gotovo svali s konja
i, pridržavajući rukom sablju, zalupa uz stepenice svojim teškim
čizmama. Namrgodivši se, Lisičin primi od njega pismo i na koverti
potvrdi prijem. Ne davši konju da odahne, graničar skoči u sedlo i,
odmah prešavši u galop, odjuri nazad.
Niko osim predsjednika nije znao sadržaj pisma. Ali palanački
malograđani imaju nekakav pseći njuh. Od tri trgovčića dvojica su
sigurno sitni krijumčari i taj posao je kod njih razvio neku
instinktivnu sposobnost da naslute opasnost.
Trotoarom prema štabu bataljona VVO žurno su prošla dva
čovjeka. Jedan od njih je bio Korčagin. Njega mještani znaju: on je
uvijek naoružan. Ali to što je sekretar Partkoma pripasao nagan, –
to je već slab znak.
Poslije nekoliko minuta iz štaba je istrčalo petnaest ljudi s
bajonetama na puškama i pojurilo prema mlinu na raskrsnici.
Ostali komunisti i komsomolci naoružavali su se u Partkomu.
Predsjednik
Izvršnog komiteta projurio je na konju, u kubanki i sa svojim
mauzerom na bedru. Jasno je bilo – događalo se nešto rđavo, i
veliki trg i uličice kao da izumriješe – nigdje ni žive duše. Za jedan
trenutak na malim dućanima pojaviše se ogromni srednjevjekovni
katanci, zalupiše se prozorski kapci. I samo su neustrašive kokoške
i vrućinom iznurene svinje uporno sortirale sadržinu đubrišta.
U okolnim baštama postavljena je zasjeda. Odavde počinju polja
i nadaleko se vidi prava linija druma.
Izvještaj koji je Lisičin dobio bio je vrlo kratak:
»Noćas se u rejonu Podubeca borbom probila na sovjetsku
teritoriju banda konjanika, sa približno sto sabalja i dva
puškomitraljeza. Preduzmite potrebne mjere. Trag bande se gubi u
siavutskim šumama. Upozoravam: danju će kroz Berezdov u potjeri
za bandom proći stotina crvenih kozaka. Nemojte da pobrkate.
Komandant specijalnog pograničnog bataljona Gavrilov.«
Sat kasnije na drumu prema mjestancu pojavio se jedan
konjanik, a kilometar iza njega cijela grupa. Korčagin se napregnuto
zagleda naprijed. Konjanik se približavao oprezno, ali zasjedu u
baštama nije primijetio. To je bio mlad crvenoarmejac iz Sedmog
puka crvenih kozaka. Bio jie novak u izviđanju i kada ga iznenada
opkoliše ljudi koji iskočiše iz bašta i on zatim na njihovim bluzama
ugleda značke KIM18, zbunjeno se nasmiješi. Poslije kratkog
dogovaranja, okrete konja i pojuri u susret kozacima, koji su jahali
u galopu. Zasjeda je propustila stotinu crvenih kozaka i ponovo
zauzela svoja mjesta u baštama.
Prošlo je nekoliko uzbudljivih dana. Lisičin je dobio izvještaj u
kome se saopštavalo da banditima nije pošlo za rukom da razviju
diverzantske akcije: gonjena crvenom konjicom, banda je bila
primorana da se hitno povuče iza kordona.
Mala grupa boljševika – devetnaest ljudi – usrdno je radila na
sovjetskoj izgradnji u čitavom rejonu. Mladi, tek formirani rejon
zahtijevao je da se stvara sve iznova. A blizina granice sve ih je
držala na oprezi.
Novi izbori sovjeta, borba s banditima, kulturni rad, borba s
krijumčarenjem, vojno-partijski i komsomolski rad – to je bio krug
u kome se od zore pa do kasne noći kretao život Lisičina,
Trofimova, Korčagina i malobrojnog aktiva, koji su oni uspjeli da
stvore.
S konja – za pisaći sto, od stola – na trg gdje marširaju vodovi
omladine na obuci, klub, škola, dva-tri sastanka, a noću – konj,
mauzer na bedru i strogo: »Stoj, ko ide?«, kloparanje točkova
konjske zaprege koja bježi sa robom s one strane kordona – od toga
su se sastojali dani i mnoge noći vojnog komesara botaljona 2.
Rejonski komitet Komsomola Berezdova – to su Korčagin, Lida
Poljevih, uskooka Volžanka, rukovodilac ženskog odjeljenja, i
Razvalihin Ženjka, visok, ljepuškast, doskorašnji gimnazijalac,
»mlad, ali zreo«, ljubitelj opasnih pustolovina, poznavalac Šerloka
Holmsa i Luja Busenera. Radio je kao šef kancelarije Rejonskog
komiteta. Prije četiri mjeseca stupio je u Komsomol, ali se među
komsomolcima držao kao »stari boljševik«. Okružni komitet nije
imao koga da pošalje u Berezdov, i poslije dugih razmišljanja poslao
je Razvalihina kao »politprosvjeta«.
*
Sunce se približilo zenitu. Vrućina se probijala u najzabijenije
kutiće, sve živo se sakrilo pod krovove, čak psi su se zavukli pod
ambare i tamo su, izmoreni vrućinom, ležali lijeni i sanjivi. Izgledalo
je kao da je sve živo napustilo selo i da je ostala samo svinja koja se
praćakala u bari kod bunara i blaženo roktala.
Korčagin odveza konja i, ugrizavši se za usnu od boli u koljenu,
sjede u sedlo. Zaklanjajući oči od sunca, na školskim stepenicama
je stajala učiteljica.
– Do viđenja, druže vojni komesare – osmjehnula mu se.
Konj je nestrpljivo udarao nogom i, istegnuvši vrat, povukao
uzdu.
– Do viđenja, drugarice Rakitina. Znači, riješeno je: sutra vi
držite prvo predavanje.
Čim konj osjeti popuštenu uzdu, odmah poče da kasa. U tom
trenutku Korčagin ču strašno zapomaganje. Tako jauču žene kada
izbije požar u selu. Zategnuta uzda naglo okrenu konja i komesar
ugleda kako trči zadihana mlada seljanka. Rakitina iziđe na sredinu
ulice i zaustavi je. Na vratima susjednih kuća pojaviše se ljudi,
većinom starice i starci, – sve što je pri snazi bilo je u polju.
– Oj; dobri ljudi, šta se tamo radi! Jao meni, jao meni!
Kada Korčagin dojaha do njih, sa svh strana su već trčali ljudi.
Okupljali su se oko žene, trgali je za rukave bijele košulje, uplašeno
obasipali pitanjima, ali iz njenih nepovezanih riječi ništa nisu mogli
razumjeti. Ona je samo vapila »Ubili! Kolju se na smrt!« Neki starac
nakostriješene brade, pridržavajući platnene pantalone i smiješno
poskakujući, navaljivao je na mladu ženu:
– Ne deri se kao mahnita! Govori – gdje biju? Zašto biju?
Prestani da kreštiš! Eh, đavo te odnio!
– Naše selo se s Podupcima bije zbog međa! Podupci naše na
smrt biju!
Sada svi shvatiše nesreću. Na ulici se podiže ženski lelek,
gnjevno zaurlaše starci. I, kao poziv na uzbunu, čitavim selom
odjeknu: »Zbog međa Podupci naše kosama sijeku!« Iz kuća su
iskakali svi koji su mogli da se kreću, hvatali vile, sjekire ili prosto
kolje iz plotova i svi su trčali u polje gdje su dva sela svake godine
krvavim bojem rješavala svoju parnicu o međama.
Korčagin tako udari čizmama da konj odmah galopom potrča.
Podstrekavan uzvicima konjanika, prestižući ljude u trku, vranac je
pojurio strelovitim skokovima. Pripivši uši uz glavu i visoko
zabacujući noge, on je jurio sve brže. Kao da hoće da mu prepriječi
put, vjetrenjača na brežuljku kao ruke je raširila svoja krila. Desno
od vjetrenjače, dolje kod rijeke, nalaze se livade. Lijevo, dokle oko
seže, čas penjući se čas spuštajući niz blage brežuljke, pružilo se
ražano polje. Kao da ju je rukom milovao, vjetar je pirio preko zrele
raži. Jarko se crvenjeli makovi pored puta. Neizdrživa žega. Tišina.
Samo iz daljine, odozdo, gdje vijuga suncem posrebrna rijeka,
dopire vika.
Dolje, prema livadama, vranac je jurio strašnom brzinom. »Ako
zapne nogom, – i njemu i meni je kraj« promače u Pavlovoj glavi.
Ali sada ga je bilo nemoguće zaustaviti i, pribivši se uz vrat svog
vranca, Pavle je slušao kako mu pored ušiju zviždi vjetar.
Kao sumanut je dojurio na livadu. Ljudi su se tukli poput
pobješnjelih zvijeri. Na zemlji je ležalo nekoliko ljudi oblivenih
krvlju.
 Konj je grudima oborio nekog bradonju koji je s ostatkom
držalja od kose jurio za nekim mladićem krvava lica. Preplanuo, jak
seljak mijesio je oborena protivnika svojim teškim čizmetinama i
gledao kako će iz njega »dušu istjerati«.
Čitavom težinom konja Korčagin naletje na ljudsku gomilu i
razgura u stranu zavađene. Ne dajući im da dođu sebi, Korčagin je
bijesno okretao konja i udarao podivljale ljude. Osjećajući da se ovo
krvavo ljudsko klupko može razbiti samo takvim istim divljaštvom i
stravom, zaurla bijesno:
– Gadinje, razilazi se! Banditske duše, sve ću da vas pobijem!
Istrgnuvši iz futrole mauzer, opali iznad nečijeg bijesom
unakaženog lica. Skok konja – pucanj. Neki su bacali kose i počeli
da bježe. Tako bijesno jureći na konju i pucajući iz mauzera,
komesar je postigao cilj. Ljudi su bježali sa livade na sve strane da
bi se sakrili od odgovornosti i tog, strašnog u svom gnjevu, čovjeka
koji je iskrsnuo sam vrag zna odakle i kosi svojom »smrtonosnom
mašinkom« koja puca bez prestanka.
Uskoro je u Podupce stigao rejonski sud. Dugo se mučio
narodni sudija ispitujući razne svjedoke, ali nikako nije mogao da
otkrije glavne podstrekače tog krvavog obračuna. U tučnjavi niko
nije poginuo, a i svi su ranjeni preživjeli. Uporno, sa boljševičkim
strpljenjem, sudija je objašnjavao namrgođenim seljacima sav
besmisao i nedopustivost takvog krvoprolića.
– Sve su međe krive, druže sudija. Međe su nam se pomiješale!
Zbog toga se bijemo svake godine.
Neki su ipak morali odgovarati.
Nedjelju dana kasnije po livadama je išla komisija i zabijala
kočiće na spornim mjestima. Stari geometar, sav mokar od znoja,
izmučen žegom i dugim hodanjem, namotavajući svoju ruletu,
govorio je Korčaginu:
– Već trideset godina poslujem mjereći zemlju, i uvijek i svuda
međa je uzrok razdora. Pogledajte samo liniju podjele livada, pa to
je nešto nemoguće! I pijan – ravnije ide. A šta je još na poljima?
Traka tri koraka u širinu, jedna u drugu se usijeca, da ih podijeliš –
to ti je da poludiš. I sve se to iz godine u godinu sve više parča.
Podijeli se otac sa sinom – traka na polovinu. Uvjeravam vas da će
se za dvadeset godina polja pretvoriti u same međe i neće imati
gdje da se sije. Pa i sada deset procenata zemlje propada pod
međama.
Korčagin se nasmiješi:
– Za dvadeset godina, druže geometre, neće više biti nijedne
međe.
Starac snishodljivo pogleda svog sagovornika.
– To vi o komunističkom društvu govorite? E, znate, to je još
negdje tamo u dalekoj budućnosti.
– A jeste li vi čuli za budanovski kolhoz?
– A, eto o čemu vi!
– Da.
– Bio sam u Budanovki… Ali, ipak, Budanovka je izuzetak, druže
Korčagine.
Komisija je mjerila, a dva mladića su zabijala kočiće. A s obje
strane kosišta stajali su seljaci i napregnuto motrili da se kočići
zabijaju pa pređašnjoj međi, koja se jedva mogla naslutiti prema
poluistruljelim palicama što su gdjegdje strčale iz trave.
*
Govorljivi kočijaš udari bičem kržljavo konjče u svojoj trojci i
produži da priča:
– Sam đavo zna kako se ti komsomoli rasplodiše. Prije ih nije
bilo. A sve je počelo, kako sam ja promjerkao, od one gospojice,
možda znate, Rakitina je zovu? Još zelena, reklo bi se, a štetočina
grdna. Podbirnjuje ženturine u selu. Sabere ih pa im pamet okreće.
Čitav belaj. Raspališ se ovako i mazneš po njušci svoju alapaču – ne
može bez toga! – prije: rukavom se otare i kapak, a sada toliko je
belaja da je došlo do toga da je ne možeš dirnuti. Dimeš je, a ona
odmah o narodnom sudu, a ako je mlađa, i o razvodu počne i sve
zakone zareda da ti čita. Eno, moja Gamjka, od malih nogu tiha kao
buba, a sada u delegate otišla. To ti je, na priliku, neki starješina
nad ženturinama, šta li. I sada iz čitavog sela sve njoj. Iz početka mi
bilo došlo da uzmem uzde i da je promilujem, a onda uzeo i
pljunuo. Nek idu do vraga! Nek blebeću. A tako, što se tiče
kućanstva i ostalog, pod rukom je.
Kočijaš počeša kosmate grudi kroz razdrljenu košulju i onako iz
navike osinu srednjeg konja. Na kolima su sjedili Razvalihin i Lida.
U Podupcima su imali posla: trebalo je da Lida održi savjetovanje
sa delegatkinjama, a Razvalihin da sredi rad u ćeliji.
– A zar vam se komsomolci ne sviđaju? – našali se Lida.
Kočijaš poče da čupka bradu, a onda, ne žureći se, odgovori:
– A neka ih… Mladi su, neka kenjčijaju. Ovako da naprave neku
predstavu, nije loše, ja sam volim da gledam komediju ako nešto
vrijedi. Mi smo isprva mislili – ta mlađarija će početi da pravi razne
neprilike, a ispade dibidus drukčije. Govorka se da je kod njih, što
se tiče rakijašenja, napasništva i takvih stvari, dibidus strogo. Oni ti
više drže, ovako, do obuke. Samo, eto, oko boga čačkaju i mjerkaju
kako bi od crkve svoj klub napravili. To im ne valja, zato su eto stari
ljudi na njih zub ulomili i poprijeko ih gledaju. A tako, ništa. I onda,
na moj aršin, ne valja im, brate, to što skupljaju najjadnije golaće,
sve neke sluge i slabostojeće. A, ovako, sinove boljestojećih ne
uzimaju.
*
Kola su se spustila niz brežuljak i zaustavila se pred školom.
Čuvarka je goste smjestila u svoju sobu, a sama je otišla da
spava u pojati. Lida i Razvalihin tek što su se vratili sa konferencije
koja se otegla. U sobi je mračno. Skinuvši cipele, Lida se uvuče u
postelju i odmah zaspa. Razbudi je grubi dodir ruku, koji nije
ostavljao nikakve sumnje o namjerama Razvalihina.
– Šta hoćeš?
 – Tiše, Lidka, ne viči. Đavo da ga nosi, dosadno mi je, razumiješ,
da sam ležim! Zar za tebe nema ništa interesantnije nego da
drinjcaš?
– Sebi ruke i odmah da te đavo nosi s moga kreveta! – Lida ga
gurnu. Raskalašne Razvalihinove osmijehe ona ni ranije nije
podnosila. Sada bi Lida htjela da mu kaže nešta uvredljivo i
ironično, ali je san savlađuje i ona zatvori oči.
– Šta se pretvaraš! Zamisli samo, kakvo inteligentno ponašanje!
Da vi niste slučajno iz instituta blagorodnih djevica? Šta ti misliš,
odmah sam ti i povjerovao, šta li? Nemoj da se praviš.
Ako si ti svjestan čovjek, prvo zadovolji moju potrebu, a onda
spavaj koliko hoćeš.
Smatrajući da su tu riječi suvišne, on opet sjedne na krevet i
domaćinski pretenciozno stavi ruku na Lidino rame.
– Idi do đavola! – probudivši se, odmah planu Lida. – Časna
riječ, sutra ću reći Korčaginu.
Razvalihin je uhvati za ruku i šapnu razdraženo:
– Pljujem ja na tvog Korčagina, nemoj da se ritaš, jer ću te ipak
imati.
Između njega i Lide nasta kratka borba, i u tišini odjeknu šamar,
jedan, drugi… Razvalihin odletje u stranu. Lida nasumce dotrča do
vrata, gurnu ih i istrča u dvorište. Tamo ostade obasjana
mjesečinom i van sebe od ljutine.
– Idi u kuću, ludo! – ozlojeđeno viknu Razvalihin.
On iznese svoju posteljinu pod nadstrešnicu i ostade da prenoći
napolju. A Lida, zatvorivši kukom vrata, uvuče se u postelju i
sklupči se da spava.
Ujutro, kada su se vraćali, Zenjka je sjedio pored kočijaša i
pušio cigaretu za cigaretom.
»Ova čistunka stvarno može da ode Korčaginu i sve izbrblja. Da
je bar neka ljepota, nego neka ironija prirode. Moram se s njom
pomiriti, belaja može da bude. Ionako me Korčagin poprijeko
gleda.«
Razvalihin sjede pored Lide. Napravi se da je zbunjen, oči
gotovo žalosne, trabunja neka opravdanja i već se kaje.
Postigao je šta je htio: na ulazu u mjestance Lida je obećala da
nikome neće pričati o tome što se juče dogodilo.
*
U pograničnim selima jedna za drugom rađale su se
komsomolske ćelije. Mnogo snage su ulagali rejonski komsomolci
da što brže razviju ove prve klice komunističkog pokreta. Po čitave
dane su u ovim selima provodili Korčagin i Lida Poljevih.
Razvalihin nije volio da posjećuje sela. On nije umio da se
približi seoskim omladincima, da steče njihovo povjerenje i samo je
nanosio štetu opštoj stvari. A kod Lide i Pavla sve je to ispadalo
prosto i prirodno. Lida je skupljala oko sebe djevojke, nalazila sebi
prijateljice i onda podržavala s njima vezu i njoj je polazilo za
rukom da ih zainteresuje za život i rad Komsomola. Korčagina je
poznavala sva omladina rejona. Hiljadu šest stotina omladinaca
potpadalo je pod Drugi bataljon VVO radi predvojničke obuke.
Nikada još njegova harmonika nije igrali tako važnu ulogu u
propagandi kao ovdje, na seoskim večerinkama i na ulici.
Harmonika je činila Korčagina »svojim momkom«, za mnoge od tih
kuštravih mladića upravo odavde je počinjala staza u Komsomol,
od raspjevane čarobnice harmonike, koja je bila čas strasna i
uzbuđivala srce strelovitim tempom marša, čas milozvučna i nježna
u sjetnim modulacijama ukrajinskih pjesama. Slušali su
harmoniku, slušali i harmonikaša – bivšeg radnika, a sada vojnog
komesara i komsomolskog sekretara. Sazvučno se slivalo u srcima i
pjesme harmonike i ono o čemu je govorio mladi komesar. U selima
se začule nove pjesme, u seljačkim kućama se, pored psaltara 1
sanovnika, pojavile i druge knjige.
Teški dani su nastali za krijumčare, morali su da se čuvaju ne
samo graničara jer je sovjetska vlast stekla mlade prijatelje i
marljive pomoćnike. Ponekad bi, ponesene pregalaštvom da same
uhvate neprijatelja, pogranične ćelije prekardašile, i tada je
Korčagin morao da spasava svoje štićenike. Jednom je Grišutka
Horovoćko, plavooki sekretar podubecke ćelije, naprasit, strastveni
diskutant i ateist, dobivši svojim, naročitim kanalima obavještenje
da će noću seoskom mlinaru dotjerati krijumčarenu robu, podigao
na noge čitavu svoju ćeliju. Naoružavši se puškom za obuku i
dvjema bajonetama, ćelija je noću, sa Grišutkom na čelu, oprezno
opkolila mlin i zasjela da čeka svoju lovinu. O krijumčarenju je
saznala pogranična straža GPU19 i poslala svoju patrolu. Noću su se
oni sudarili, i samo zahvaljujući prisebnosti graničara, u ovom
okršaju nisu bili pobijeni svi komsomolci. Oni su ih samo
razoružali, odveli u susjedno selo, četiri kilometra odatle, i zatvorili.
U to vrijeme je Korčagin bio kod Gavrilova. Ujutro mu
komandant bataljona saopštio šta mu javljaju u tek primljenom
izvještaju, i sekretar Rajkoma se odmah bacio na konja i pojurio da
pomogne mladićima.
Opunomoćenik GPU mu je kroz smijeh ispričao šta se noću
dogodilo.
– Evo šta ćemo uraditi, druže Korčagine dobri su to momci,
nećemo stvar uzimati u postupak. Ali da oni ubuduće ne bi vršili
naše funkcije, ti moraš da im natrljaš nos.
Stražar otvori vrata na šupi, i jedanaest mladića ustade sa
zemlje i ostadoše zbunjeni premještajući se s noge na nogu.
– Eto, pogledajte ih! – opunomoćenik ljuti to raširi ruke. –
Napravili su takvu stvar, i sada moram da ih šaljem a okrug.
Grišutka poče uzbuđeno:
– Druže Saharove, pa šta smo učinili? Mi smo htjeli da
pomognemo sovjetskoj vlasti. Mi smo već toliko vremena pratili
toga nitkova, a vi ste nas zatvorili kao neke bandite. – I on se
uvrijeđeno okrenu.
Poslije ozbiljnog razgovora, Korčagin i Saharov prestadoše da im
»trljaju nos«. Teško zadržavajući pređašnji ton, Saharov se obrati
Korčaginu:
– Ako ti možeš da jamčiš za njih i ako nam obećaš da više neće
ići na granicu, nego da će nam svoju pomoć na drugi način
ukazivati, onda ću ih pustiti na lijep način.
– Dobro, ja za njih odgovaram. Nadam se da me više neće
dovesti u nepriliku.
U Podupce se ćelija vraćala pjevajući. Ovaj događaj je ostao u
tajnosti. Uskoro je mlinar ipak bio uhvaćen ali ovoga puta po svim
zakonskim propisima.
*
Dobro žive Nijemci kolonisti u šumovitim salašima Majdan-Vile.
Na pola kilometra jedno do drugoga nalaze se dobrostojeća kulačka
imanja, kuće sa sporednim zgradama, sve kao neke male tvrđave.
Upravo do Majdan-Vile vodili su tragovi Antonjukove bande. Taj
carski narednik je od svojih rođaka sastavio družinu od sedam
razbojnika i po okolnim putevima počeo da operiše sa naganom, ne
ustručavajući se da prolije krv, napadajući špekulante, ali ne
propuštajući ni ljude sovjetske vlasti. Bio je vrlo pokretan. Danas je
uredio dvojicu seoskih zadrugara, sutra je već dvadeset kilometara
odatle razoružao poštara i opljačkao ga do posljednje kopjejke. On
se natjecao sa svojim kolegom Gordijem. U svakom pogledu su bili
dostojni jedan drugoga i obojica su podjednako oduzimali vremena
okružnoj miliciji i GPU. Antonjuk se vrzmao pred samim nosom
Berezdova. Opasno je postalo proći putevima prema gradu. Teško
je bilo stati na kraj tome banditu: kada bi mu prigustilo, on je
bježao preko granice, ostajao tamo i ponovo se pojavljivao kada mu
se najmanje moglo nadati… Svaki put kada bi dobio vijest o novom
krvoproliću ovog opasnog i neuhvatljivog bandita, Lisičin je
nervozno grizao usne.
– Dokle će da nas kolje ovaj gad? Raspaliće me, strvina, pa ću se
sam prihvatiti toga posla – cijedio je kroza zube i već dva puta je
zajedno sa Korčaginom i još trojicom komunista udario na svježi
trag Antonjuka, ali mu je ovaj oba puta umakao.
 Iz okruga su poslali u Berezdov odred za borbu protiv
razbojništva. Odredom je komandovao kicoš Filatov. Ohol kao neki
mladi pijetao, on nije smatrao za potrebno da se prijavi
predsjedniku Izvršnog komiteta, kako su to zahtijevala pogranična
pravila, nego je svoj odred poveo pravo u obližnje selo Semaki.
Stigavši u selo noću, on se zajedno sa svojim odredom smjestio u
prvu seljačku kuću, Nepoznati naoružani ljudi, koji su se tako
tajanstveno držali, privukli su pažnju susjeda komsomolca, i on je
potrčao da to saopšti predsjedniku Seoskog sovjeta. Nemajući
pojma o dolasku odreda, predsjednik je shvatio da se radi o bandi, i
sada je komsomolac kao kurir pojurio na konju. Filatovljeva
nesmotrenost umalo da nije stajala života mnogih boraca. Saznavši
o »bandi«, Lisičin je odmah podigao na noge miliciju i sa desetak
ljudi pojurio u Semaki. Stigavši do kuće, skočiše sa konja i preko
plota pojuriše prema ulazu. Stražar na pragu se od udarca drškom
mauzera u glavu stropoštao kao vreća. Pod teškim udarcem
Lisicinova ramena odletješe vrata, i u slabo osvijetljenu sobu
upadoše Lisicinovi ljudi. Zamahnuvši granatom u jednoj, a
mauzerom u drugoj ruci, Lisičin tako zaurla da su zazvonila
prozorska stakla:
– Predajte se, ili ćete biti raskomadani!
Samo još jedan trenutak i sanjivi ljudi bi bili zasuti kišom
metaka. Ali strašni izgled Čovjeka sa granatom u ruci podiže
desetine ruku. A samo malo kasnije, kada ljude iz odreda istjeraše
samo u rublju, orden na Lisicinovom koporanu razveza jezik
Filatovu.
Lisičin bijesno pijunu i prezrivo procijedi:
– Nesmotrenjače!
*
I do podubinskog rejona doprli su odjeci njemačke revolucije i
puščane paljbe na hamburškim barikadama. Na granici je zavladao
nemir. U napregnutom iščekivanju čitane su novine. I na Zapadu
su počeli da duvaju vjetrovi oktobarske revolucije. U Rejonski
komitet Komsomola sa svih strana počele su da stižu molbe u
kojima su molioci tražili da kao dobrovoljci budu primljeni u
Crvenu armiju. Korčagin je dugo ubjeđivao predstavnike ćelija da je
politika sovjetske zemlje – politika mira i da ona zasada nema
namjere da ratuje ni s kim od svojih susjeda. Ali to je slabo
pomagalo. Svake nedjelje su se skupljali komsomolci svih ćelija i u
velikoj popovoj baštd su održavani rejonski zborovi. Jednog dana
oko podne u veliko dvorište Rejonskog komiteta, marširajući u
stroju, u svom punom sastavu stigla je podubačka Ćelija
Komsomola. Korčagin ju je primijetio kroz prozor i izišao je pred
zgradu. Jedanaest omladinaca sa Horovoćkom na čelu – u čizmama
i sa velikim torbama na leđima – zaustavili su se kod ulaza.
– U čemu je stvar, Griša? – začudio se Korčagin.
Ali Horovoćko mu namignu i oni zajedno uđoše u zgradu. Kada
Horovoćku okružiše Lida, Razvalihin i još dva komsomolca, on
zatvori vrata i, ozbiljno namrštivši izblijedjele obrve, saopšti:
– To ja, drugovi, pravim borbeno provjeravanje. Danas sam im
rekao: iz rejona je stigao telegram, strogo povjerljiv, naravno –
počinje rat protiv njemačkih buržuja, a uskoro će početi i protiv
poljskih panova. I, eto, iz Moskve je stigla naredba – sve
komsomolce na front, a ko se boji, neka napiše izjavu – njega će
ostaviti kod kuće. Zaprijetio sam da o ratu nikome ni riječi ne
zucnu, nego da uzmu hlebac i komadić slanine, a ko nema slanine,
neka uzme češnjaka ili luka, i da se za sat tajno saberu iza sela.
Idemo u rejon, a odatle u okrug, gdje ćemo dobiti oružje. To je jako
djelovalo. Raspituju se i ovako i onako, a ja samo: bez razgovora! Ko
odbija – neka piše. Odlazak u rat je dobrovoljan. Razidoše ti se
moja momci, a u mene srce mlati li mlati: a šta ako niko ne dođe?
Tada ću morati raspuštati svoju ćeliju, a sam nekuda u drugo
mjesto. I sjedim ja tako iza sela i sve pogledam. Dolaze jedan po
jedan. U nekih njuška uplakana, a sve kriju. Svih deset je došlo,
nijednog dezertera. Eto, to ti je podubačka Ćelija! – s ushitom
završi Griška i gordo se udari šakom u grudi.
A kada ga ozlojeđena Polevdhova poče da »protresa«, on u
nedoumici iškolači oči:
– Šta ti meni govoriš? Pa to je najbolja proba! Tako ćeš svakoga
da vidiš onakvog kakav je. Radi povećanja važnosti htio sam da ih
vodim u okrug, ali su se umorili. Neka idu kućama. Samo ti,
Krčagine, reci im koju. Nezgodno bi bilo bez govora… Reci im,
tobože, mobilizacija je opozvana, a njima za junaštvo čast i slava.
*
U okružni centar Korčagin je rijetko odlazio. To putovanje svaki
put je oduzimalo nekoliko dan, a rad je zahtijevao da svakodnevno
bude u Rejomi. Ali zato je Razvalihin svakom zgodnom prilikom
žurio u grad! Naoružan od glave do pete i u mislima uspoređujući
sebe sa jednim od Kuperovih junaka, on je sa zadovoljstvom išao na
ova putovanja. Prolazeći kroz šumu, pucao je na vrane ili hitru
vjevericu, zaustavio bi usamljena prolaznika i kao pravi isljednik
spitivao: ko je, odakle i kuda ide. Kada bi se približio gradu, on se
razoružavao, pušku bi gurnuo pod sijeno, a revolver u džep, i u
Okružni komitet Komsomola ulazio kao da ništa nije bilo.
– Šta ima novoga u Berezdovu?
U sobi Fedotova, sekretara Okružnog komiteta, uvijek je mnogo
ljudi. Sve jedan drugome upadaju u riječ. Nije laka stvar raditi u
ovakvim uslovima, odjednom slušati četvoricu, pisati i odgovarati
petom. A Fedotov je sasvim mlad čovjek, ali je član Partije još od
1919. godine. Samo u one burne dane mogao je jedan
petnaestogodišnjak da postane član Partije.
Na pitanje Fedotova Razvalihin nehajno odgovori:
– Sve novosti ne ispriča. Vrtim se,od jutra do pozne noći. Svaku
rupu treba zapušiti, sve je u početku. Opet sam stvorio dvije nove
ćelije. Zašto ste me pozvali? – i on se poslovno ispruži u naslonjaču.
Krimski, načelnik ekonomskog odjeljenja, podiže glavu od
gomile papira, razgleda.
 – Pa mi smo Korčagina zvali, a ne tebe.
Razvalihin pusti iz usta gust oblak dima.
– Korčagin ne voli da dolazi ovamo, pa i tu ja moram da teglim…
Uopšte, dobro ti je nekim sekretarima: ni vraga ne rade, a ovakvi
kao ja vuku kao magarci. Korčagin se izvuče na granicu pa ga po
dvije, po tri nedjelje nema, a meni se sav posao natovari.
Razvalihin je nedvosmisleno aludirao na to da bi upravo on bio
pogodan za sekretara Rejonskog komiteta Komsomola.
– Meni se nekako ne sviđa ova ptica – otvoreno priznade
Fedotov kada izađe Razvalihin.
Njegove smicalice se slučajno otkrile. Jednom je Lisičin došao
Fedotovu po poštu. Svako ko je dolazio iz Rejona uzimao je poštu i
za sve ostale. Fedotov je imao s Lisičinom dug razgovor, i
Razvalihin je bio raskrinkan.
– Ali ti ipak pošalji Korčagina, jer mi ovdje gotovo da se ne
poznajemo s njim – rekao je Fedotov predsjedniku Izvršnog
komiteta opraštajući se s njim.
– Dobro. Samo jedan uslov: da ne biste pomislili da nam ga
oduzmete. Kategorički ćemo se suprotstaviti.
*
Ove godine oktobarske svečanosti na granici prošle su sa
neviđenim oduševljenjem. Korčagin je bio izabran za predsjednika
Oktobarske komisije pograničnih sela. Poslije mitinga u Podupcima
masa od pet hiljada seljaka i seljanki iz tri susjedna sela, u koloni od
pola kilometra, s duvačkim orkestrom i bataljonom VVO na čelu,
podigavši crvene zastave, krenula je iz sela prema granici. Pazeći na
red i organizovanost, kolona je počela svoj pohod duž pograničnih
stubova idući prema selima koja je granica razdvajala na dva dijela.
Nešto tako Poljaci na granici nikada nisu vidjeli. Ispred kolone na
konjima su jahali komandant bataljona Gavrilov i Korčagin, iza njih
grmi orkestar, lepršaju zastave i odjekuju pjesme, pjesme! Svečano
obučena seljačka omladina, vesele seoske djevojke, srebrnasti zvon
djevojačkog smijeha, ozbiljna lica odraslih i svečana lica staraca.
Daleko, dokle oko seže, teče ova ljudska rijeka, a obala joj je
granica, i ni koraka nijedna noga neće koračiti sa sovjetske zemlje i
narušiti zabranjenu liniju. Korčagin propušta pored sebe tu ljudsku
rijeku. Odjekuje komsomolska pjesma:
Sve od tajge pa do Britanije nema jače od Crevene armije i
prepliće se sa djevojačkim horom:
Oj, a na brijegu žetelice žanju…
Osmijehom radosti kolonu su pozdravljali sovjetski stražari, a
uzbuđeno i zbunjeno dočekivali je poljski. Ova povorka pored
granice, iako ja o njoj bila obaviještena poljska komanda, izazvala je
uznemirenost. Uzmuvale su se konjičke patrole poljske
žandarmerije, upetostručio se broj stražara, a po jarugama, za svaki
slučaj, bile su sakrivene posebne rezerve. Ali vesela i radosna
kolona išla je po svojoj zemlji i podneblje punila zvucima pjesme.
Na brežuljku stoji poljski stražar. On čuje odmjereni korak
kolone. Odjeknuše prvi zvuci marša. Poljak skida pušku s ramena i,
u znak pozdrava, stavlja je k nozi. Korčagin čuje jasno:
– Neh nije komuna!
Oči vojnikove govore da je to on uzviknuo. Pavle ne odvaja
pogleda od njega.
Prijatelj! Pod tim vojničkim šinjelom bije srce ritmom srdaca ove
kolone, i Korčagin mu odgovara tiho na poljskom:
– Zdravo, druže!
Stražar ostade iza njih. On posmatra kolonu držeći pušku u
istom položaju. Pavle se nekoliko puta okretao i gledao na ovu malu
crnu figuru. Evo još jednog Poljaka. Prosijedi brkovi. Ispod
niklovane ivice štita zure nepokretne izblijedjele oči. Još pod
utiskom onoga što je maločas čuo, Korčagin mu prvi doviknu na
poljskom:
– Zdravo, druže!
Ali ne dobi odgovora.
 Gavrilov se nasmiješi. On je sve čuo.
– Previše tražiš – dobaci on. – Osim prostih pješadinaca, ovdje
je i pješadijska žandarmerija. Zar nisi vidio širit na rukavu? To je
žandar.
Čelo kolone već se spuštalo s brda u selo koje je granica sjekla
na dva dijela. Sovjetska polovina sela spremala je gostima svečan
doček. Kod pograničnog mostića, na obali male rijeke sabrali se svi
sovjetski stanovnici. Djevojke i momci poredali se s jedne i druge
strane puta. Na poljskoj polovini sela krovovi kuća i šupa načičkani
su ljudima koji s interesovanjem posmatraju šta se dešava s one
strane rijeke. Pred kućama i uz plotove – gomile seljaka. Kada
kolona uđe u ljudski hodnik, orkestar zasvira »Intemacionalu«. Na
zelenilom ukrašenoj tribini, koju su seljaci sami napravili, držali su
uzbudljive govore i neiskusna omladina i sijedi starci. Govorio je i
Korčagin na svom ukrajinskom jeziku. Njegove riječi su letjele
preko granice i čule se na drugoj obali. Ali tamo su odlučili da ne
dopuste da taj govor raspali nečija srca. Po selu je jurila žandarska
konjička patrola i korbačima gonila ljude u kuće. Krovovi su
zatreštali od udaraca metaka.
Opustješe ulice. Nestade omladine sa krovova. A sa sovjetske
obale gledaju ljudi opustjelo selo i mršte se. Mladići mu pomogoše,
i na tribinu se pope starac čobanin. Obuzet negodovanjem, poče:
– Gledajte, djeco! Dobro gledajte! Tako su i nas nekada tukli, a
sada niko više ne može vidjeti da bi vlast, seljake korbačem bila.
Dokrajčili smo s panovima – dokrajčili i s korbačima po našim
leđima. Sinovi moji, čvrsto čuvajte ovu vlast. Ja sam star, ne
umijem da govorim, a mnogo bih htio da vam kažem. Htio bih da
vam ispričam kako smo čitav život pod carem tegljačili kao što vo
kola tegljači… I teško mi je zbog onih tamo!… – mahnu starac
koštunjavom rukom i zaplaka kako samo plaču mala djeca i starci.
Poslije djeda na tribinu se pope Grišutka Horovoćko. I, slušajući
njegov gnjevni govor, Gavrilov okrenu konja da pogleda da ga neko
ne zapisuje na onoj strani. Ali obala je bila pusta, čak su stražara sa
mosta povukli.
– Vidi se, proći će bez note Narkomindeluu20 – našali se
Gavrilov.
*
Jedne kišovite novembarske noći prestali su ostavljati za sobom
krvave tragove bandit Antonjuk i sedmorica njegovih pomoćnika.
Na svadbi bogatog koloniste u Majdan-Vili dolijali su ovi vučji
izdanci. Pomlatili su ih hrolinski komunari.
Ženski jezici donijeli su vijest da će na svadbi koloniste biti i ovi
gosti. Odmah se sabralo dvanaest članova ćelije i naoružali se čim je
ko mogao. Na kolima su se prebacili do salaša Majdan-Vile, a u
Berezdov je vratolomnom brzinom pojurio kurir. U Semekama
kurir je naletio na Filatovljev odred, i odred je u galopu pojurio
prema Majdan-Vili. Hrolinski komunari su već opkolili salaš i počeli
puščani razgovor s Antonjukovom družinom. Sa svojom družinom
Antonjuk je zasjeo u malo krilo zgrade i tukao olovom svakog koji
mu je dolazio na nišan. Bio je jurnuo da se silom probije, ali su ga
Hrolmci ponovo utjerali u kuću i tog trenutka ubili jednog od
sedmorice. Više puta je Antonjuk zapadao u slične situacije, ali
svaki put se izvlačio zdrav i čitav: spasavale su ga ručne granate i
noć. Možda bi on i ovaj put umakao – komunari su već izgubili
dvojicu drugova – ali je stigao Filatov. Antonjuk je shvatio da je
ovaj put zaglavio konačno i bezizlazno. Do samog jutra olovom se
branio kroz sve prozore kućnog krila, ali u svanuće je bio savladan.
Niko od sedmorice bandita nije se predao. Obračun s ovim vučjim
izdancima koštao je četiri života. Tri od njih dala je mlada hrolinska
Ćelija Komsomola.
*
Korčaginov bataljon je bio pozvan na jesenje manevre
teritorijalnih jedinica. Četrdeset kilometara do logora teritorijalne
divizije bataljon je po kiši prešao za jedan dan. Svoj marš su počeli
rano ujutro, a završili kasno u noć. Komandant bataljona Gusev i
njegov komesar prešli su ovaj put na konjima. Osam stotina
obveznika pred vojničke obuke tek što je stiglo do kasarne, odmah
je polijegalo. Štab teritorijalne divizije zakasnio je sa pozivom
bataljonu: već ujutro su počinjali manevri. Novostigli bataljon je
trebao da prođe smotru. Postrojili su ga na krugu divizije. Uskoro je
iz štaba dojurilo nekoliko konjanika. Dobivši već odijela i puške,
bataljon se preobrazio. I Gusev, vojni komandant, i Korčagin
mnogo su napora i vremena utrošili radeći sa svojim bataljonom, i
bili su mirni u pogledu povjerene kn jedinice. Kada je bila završen
službena smotra i bataljon pokazao svoju sposobnost da manevriše
i prestrojava se, jedan od komandanata, lijepa ali podbula lica,
oštro upita Korčagina:
– Zašto ste vi na konju? Kod nas komandiri i vojni komesari
bataljona VVO ne smiju imati konje. Naređujem vam da konje
predate u konjušnicu, a manevre vršite kao pješaci.
Korčagin je znao da on, ako siđe s konja, neće moći učestvovati
u manevrima, jer na svojim nogama neće preći ni kilometar. A kako
da to kaže tom bučnom kicošu sa desetinom pojaseva i remenja?
– Bez konja ja ne mogu učestvovati u manevrima.
– Zašto?
Shvatajući da drukčije ne može objasniti svoje odbijanje,
Korčagin odgovori tiho:
– Noge su mi otekle, i neću moći nedjelju dana hodati i
trčkarati. Osim toga, druže, ja ne znam ko ste vi.
– Prvo – ja sam načelnik štaba vašega puka. Drugo – još jednom
vam naređujem da sjašete, a ako ste invalid, nisam ja kriv što se
nalazite u vojnoj službi.
Kao da ga neko korbačem udari, Korčagin trže uzdu, ali ga
zadrža čvrsta Gusevljeva ruka. Nekoliko trenutaka u Pavlu se borila
dva osjećanja: uvreda i uzdržanost. Ali Pavle Korčagin nije više bio
onaj crvenoarmejac koji je mogao bez predomišljanja da prelazi iz
jedinice u jedinicu. On je bio vojni komesar, i on je odgovarao za
ovaj bataljon. Kakav bi mu primjer discipline pokazao takvim
svojim držanjem? Ta nije radi ovoga uobraženjaka vaspitavao svoj
bataljon. Zato izvuče noge iz uzengija, siđe s konja i, boreći se s
oštrim bolom u zglobovima, pođe prema desnom krilu.
*
Nekoliko dana bilo je neobično lijepo vrijeme. Manevri su se
bližili kraju. Peti dan su manevri vršeni oko Šepetovke, gdje se
nalazio njihov konačni cilj. Berezdovski bataljon je dobio zadatak da
zauzme stanicu sa strane sela Klimentoviči.
Odlično poznajući ovaj kraj, Korčagin je uputio Guseva u sve
prilaze stanici. Razdijelivši se na dva dijela, bataljon se, široko
zaobilazeći, neprimjetno probio u pozadinu protivnika i s uzvicima
»ura« zauzeo stanicu. Prema odluci ocjenjivača, ova operacija je
bila odlično izvedena. Stanica je ostala u rukama Berezdovaca, a
bataljon koji ju je branio, uslovno izgubivši pedeset procenata
svoga sastava, povukao se u šumu.
Korčagin je preuzeo na sebe da komanduje polovinom
bataljona. Dajući naređenje za razvijanje stroja, on je stajao nasred
ulice s komandirom i politrukom Treće čete.
– Druže komesare, – pritrča im crvenoarmejac – komandant
bataljona pita da li su mitraljesci zauzeli prelaze. Dolazi komisija –
zadihan, saopšti on Korčaginu.
Zajedno s komandirima Pavle pođe prema prelazu.
Kod prelaza se okupila komanda puka. Čestitali su Gusevu na
uspjeloj operaciji. Predstavnici razbijenog bataljona zbunjeno su se
premještali s noge na nogu, ne pokušavajući ni da se pravdaju.
– To nije moja zasluga, nego, eto, Korčagin je ovdašnji, pa nas je
on proveo.
Načelnik štaba priđe Pavlu i dobaci ironično:
– Znači, vi možete dobro da trčite, druže, a na konja ste se
popeli da biste se važni napravili? – on je htio još nešto da kaže, ali
ga zbuni Korčaginov pogled.
 Kada je komanda otišla, Korčagin upita Guseva:
– Kako se taj zove?
Gusev ga potapša po ramenu.
– Baci ti to, ne obraćaj pažnje na tu vucibatinu. A prezime mu je
Čužanin, čini mi se, bivši zastavnik.
Nekoliko puta toga dana Korčagin je pokušavao da se sjeti gdje
je čuo to prezime, ali nikako nije mogao.
Manevri su završeni. Dobivši odličnu ocjenu, bataljon se vratio u
Berezdov, a Korčagin je, fizički potpuno iznemogao, dva dana ostao
kod matere. Konja je ostavio kod Artjoma. Dva dana je spavao po
dvanaest sati, a treći dan je otišao Artjomu u ložionicu. Osjećanje
svoga i bliskog obuze ga u ovoj čađavoj zgradi. S uživanjem je
povukao u nos dim od uglja. Privlačila ga od djetinjstva poznata
sredina, u kojoj je odrastao i sa kojom se srodio. Činilo mu se da je
izgubio nešto blisko i drago. Koliko već mjeseci nije čuo sirenu
lokomotive! I kao što mornara dira plavetnilo beskrajnog mora
svaki put poslije dugog rastanka, tako je sada ložača i montera
mamila bliska sredina. Dugo nije mogao da savlada u sebi ovo
osjećanje. Malo je razgovarao s bratom. Primijetio je kod Artjoma
novu duboku boru na čelu. Sada je Artjom radio u sastavu pokretne
kovačnice. Već ima drugo dijete. Vidi se, težak mu je život. On ne
govori, ali to se vidi i bez toga.
Sat-dva su radili zajedno, a onda su se rastali. Kod prelaza je
Pavle zaustavio konja i dugo gledao na stanicu, a onda ošinuo
vranca i potjera ga najvećom brzinom šumskim putem.
Sada su već šumski putevi postali bezopasni. Boljševici su
očistili i sitne i krupne bandite i spalili njihova gnijezda, pa se u
selima okruga mirnije živjelo.
U Berezdov je Korčagin stigao oko podne. Na doksatu
Rejonskog komiteta radosno ga dočekala Lida Poljevih.
– Najzad si stigao! Već nam je postalo dosadno bez tebe – zagrli
ga i uđe s njim u zgradu.
 – Gdje je Razvalihin? – upita Korčagin skidajući šinjel.
Lida nekako nerado odgovori:
– Ne znam. A, sjetila sam se! Jutros je rekao da će ići u školu da
umjesto tebe predaje nauku o društvu. »To je – kaže – moja
neposredna dužnost, a ne Korčaginova.«
Ova novost neprijatno je iznenadila Pavla. Razvalihin mu se
nikada nije sviđao. »Šta će sve taj tip da napetija u školi?« s
nezadovoljstvom pomisli Pavle.
– Pa, dobro. Pričaj, šta ima dobroga kod vas. Jesi li bila u
Gruševci? Kako je tamo s našim omladincima?
Lida mu ispričala sve. Korčagin se odmarao na divanu i protezao
umorne noge.
– … Prekjuče je Rakitina primljena za kandidata Partije. To će
pojačati našu podubačku Ćeliju. Rakitina je vrlo dobra djevojka,
ona mi se veoma dopada. Vidiš, među učiteljima je već nastao
prelom, neki od njih potpuno prelaze na našu stranu.
Ponekad su kod Lisičina do kasno u noć tri druga sjedila za
velikim stolom. To su bili: Lisičin, Korčagin i novi sekretar
Rejonskog komiteta Partije Ličikov.
Vrata spavaće sobe su zatvorena. Anjutka i žena predsjednika
Izvršnog komiteta spavaju, a njih trojica se nageli nad knjigu
Pokrovskoga »Ruska istorija«. Lisičin je imao vremena za učenje
samo noću. U dane kada se Pavle vraćao sa rada po selima,
provodio je večeri kod Lisičina i sa žalošću opažao da su Ličikov i
Nikolaj već odmakli naprijed.
Iz Podubeca je stigla vijest: noću je nepoznato od koga ubijen
Grišutka Horovoćko. Čim je to čuo, zaboravljajući na bol u nogama,
Korčagin je potrčao u konjušnicu i, nevjerojatnom brzinom
osedlavši konja, pojurio prema granici.
U velikoj sobi Seoskog sovjeta na stolu, ukrašenom zelenilom,
ležao je Grišutka pokriven zastavom sovjeta. Do dolaska vlasti u
sobu nisu nikoga puštali. Kod ulaza su stražarili crvenoarmejac –
graničar i komsomolac. Korčagin uđe u sobu, priđe stolu i podiže
zastavu.
Lice Grišutkino bilo je beskrvno i žuto kao vosak, oči široko
otvorene i u njima odraz smrtnih muka. Glava je bila nagnuta na
rame, i vidio se potiljak rasječen nečim oštrim.
Čija se to ruka podigla na ovoga mladića, jedinka udovice
Horovoćke, koja je u revoluciji izgubila muža, vodeničkog radnika, a
kasnije člana Kombeda21?
Vijest o sinovoj smrti teško je pogodila staricu, i nju su gotovo
polumrtvu njegovali njeni susjedi, a sin je ležao nijem i čuvao tajnu
svoje pogibije.
Grišutkina smrt uzbunila je čitavo selo. Pokazalo se da je mladi
komsomolski rukovodilac i zaštitnik seoske sirotinje imao u selu
više prijatelja nego neprijatelja.
Potresena tom smrću, Rakitina je plakala u svojoj sobi i kada je
ušao Korčagin, ona ni glave nije digla.
– Šta ti misliš, Rakitina, ko ga je ubio? – prigušenim glasom
upita Korčagin teško se spuštajući na stolicu.
– Ko je mogao biti drugi nego ona mlinareva družina! Tim
krijumčarima on je bio kost u grlu.
Na Grišutkinu sahranu došla su dva sela. Korčagin je doveo svoj
bataljon. Došla je i čitava komsomolska organizacija da oda
posljednju počast svome drugu. Dvjesta pedeset boraca pogranične
čete postrojio je Gavrilov na Trgu seoskog sovjeta. Uz tužne zvuke
posmrtnog marša iznijeli su kovčeg obavijen u crveno i postavili ga
na trg, gdje je bio iskopan grob pored boljševika partizana koji su tu
sahranjeni za vrijeme građanskog rata.
Grišutkina smrt još više je zbližila one za koje se on toliko
brinuo. Seoska omladina i sirotinja obećali su Ćeliji pomoć i svi su s
osjećanjem gnjeva zahtijevali smrt ubica, zahtijevali su da se nađu
ubice i da im se sudi ovdje na trgu, kod ovoga groba, da bi svaki
vidio toga neprijatelja.
 Tri plotuna su odjeknula, i na novi grob su spuštane grančice
četinara. Iste večeri Ćelija je izabrala novog sekretara – Rakitinu. Iz
pogranične stanice GPU saopštili su Korčaginu da su tamo naišli na
trag ubice.
Nedjelju dana kasnije u mjesnom pozorištu otvoren je Drugi
okružni kongres sovjeta. Strogi Lisičin svečano je počeo svoj
referat:
– Drugovi, sa zadovoljstvom mogu da saopštim kongresu da
smo u protekloj godini svršili mnogo poslova. Mi smo u svom
rejonu dobro učvrstili sovjetsku vlast, u korijenu uništili
banditizam i krijumčarima podrezali noge. U selima su se pojavile
jake organizacije seoske sirotinje, za deset puta su porasle
komsomolske organizacije i proširile se partijske organizacije.
Posljednje kulačko zlodjelo u Podupcima, čijom je žrtvom bio naš
drug Horovoćko, otkriveno je: ubice su mlinar i njegov zet. Oni su
uhapšeni i ovih dana će im suditi gubernijski sud na svom
zasjedanju izvan sudske zgrade. Od čitavog niza seoskih delegacija
prezidijum je dobio zahtjeve da donese zaključak kongresa kojim se
traži najveća kazna za bandite-teroriste …
Sala je zadrhtala od uzvika:
– Tako je! Smrt neprijateljima sovjetske vlasti!
Na sporednim vratima se pojavila Lida. Prstom je pozvala Pavla.
U hodniku mu predade koverat s natpisom »Hitno«. Pročita:
»Rejonskom komitetu Komsomola Berezdova. Kopija Rejkompart.
Odlukom biroa Gubernijskog komiteta drug Korčagin se poziva iz
rejona i stavlja na raspoloženje Gubkoma za odgovorni
komsomolski rad«.
Korčagin se opraštao sa rejonom u kome je radio godinu dana.
Na posljednjem sastanku Rejonskog komiteta Partije pretresali su
dva pitanja: prvo – prevesti u članove Partije druga Korčagina;
drugo – utvrditi njegovu karakteristiku i osloboditi od dužnosti
sekretara Rejonskog komiteta Komsomola.
 Do boli čvrsto stezali su Pavlu ruku Lisičin i Lida i bratski ga
grlili, a kada je njegov konj izišao iz dvorišta na put, u znak
oproštajnog pozdrava odjeknulo je desetak pucnjeva.
 GLAVA PETA

Napregnuto je brujao motor tramvaja koji se penjao uz

Funduklejevsku ulicu. Kod Opere zastade. Iz tramvaja iziđe grupa
omladine i tramvaj ponovo poče da se penje.
Pankratov je požurivao zaostale:
– Brže, momci. Zakasnili smo.
Okunjev ga stiže kod samog ulaza u Operu.
– Sjećaš se, Genjka, kako smo ti i ja prije tri godine isto ovako
došli ovamo? Tada nam se Dubava vraćao sa »radničkom
opozicijom«. Lijepo je bilo to veče. A danas ćemo opet da se borimo
s Dubavom.
Pankratov je odgovorio Okunjevu tek kada su pokazali svoja
punomoćja kontrolorima kod ulaza i ušli u salu:
– Da, s Mićajem se ponavlja stvar na istom mjestu.
Ućutkali su ih. Morali su da zauzmu najbliža mjesta – večernje
zasjedanje konferencije već je počelo. Na tribini je žena.
– Na vrijeme smo. Sjedi i slušaj šta će žena da kaže – šapnu
Pankratov gurnuvši Okunjeva laktom u slabinu.
– … Na diskusiju smo utrošili mnogo, ali zato se omladina koja
je učestvovala u njoj mnogo čemu naučila. Mi sa velikim
zadovoljstvom možemo da kažemo kako je u našoj organizaciji slom
pristalica Trockoga potpuno očigledan. Ne mogu se požaliti da im
nismo dali da se izjasne i potpuno izlože svoje poglede. Ne, čak je
ispalo suprotno: sloboda akcije koju smo im dali dovela je do
čitavog niza najgrubljih narušavanja partijske discipline s njihove
strane.
 Talja je bila uzbuđena. Pramen kose joj je padao na lice i smetao
da govori. Ona zabaci glavu.
– Mi smo ovdje slušali mnoge drugove iz rejona, i svi su govorili
o metodama kojima su se služili trockisti. Ovdje na konferenciji oni
su zastupljeni u priličnom broju. Rejoni su im namjerno dali
punomoćja da bismo ih još jednom ovdje, na gradskoj partijskoj
konferenciji, čuli. Nije naša krivica ako oni malo istupaju. Potpuna
katastrofa u rejonima i ćelijama naučila ih je koječemu. Teško je
sada upravo s ove govornice istupati i ponavljati ono što su još juče
govorili.
Iz desnog ugla partera Talju prekide nečiji oštar glas.
– Mi ćemo još da kažemo!
Lagutina se okrenu.
– Pa šta je, Dubava, daj, izađi da te čujemo – predloži ona.
Dubava zaustavi na njoj prodoran pogled i nervozno iskrivi usta.
– Doći će vrijeme – reći ćemo! – doviknu on i sjeti se
jučerašnjeg teškog poraza u svom rejonu, gdje su ga poznavali.
U sali se začu gunđanje. Pankratov ne izdrža:
– Šta, mislite da još jednom drmate Partiju?
Dubava je poznao njegov glas, ali se i ne okrenu, nego samo
zagrize usnu i spusti glavu.
Talja je produžavala:
– Kao ubjedljiv primjer kako trockisti narušavaju partijsku
disciplinu, može poslužiti, evo, i sam Dubava. On je naš stari
komsomolski radnik, mnogi ga poznaju, arsenalci naročito. On je
student Harkovskog komunističkog univerziteta, ali mi svi znamo
da se on već tri sedmice nalazi ovdje zajedno sa Šumskim. Šta ih je
dovelo ovamo u jeku predavanja na univerzitetu? U gradu nema
nijednog rejona u kome oni nisu istupali. Istina, Mihailo je
posljednjih dana počeo da se trijezni. Ko ih je poslao ovamo? Osim
njih, mi imamo čitav niz trockista iz raznih organizacija. Svi su oni
nekada radili ovdje i sada su došli da raspale unutarpartijsku
borbu. Zna li Partijska organizacija za njihovo mjesto boravka?
Naravno, ne.
Konferencija je očekivala da će trockisti istupiti i priznati svoje
greške. Talja je pokušavala da ih gurne na put priznanja i govorila je
kao da se nije nalazila na tribini, nego da je vodila drugarski
razgovor:
– Sjećate se kako nam se u ovoj istoj zgradi prije tri godine
vratio Dubava sa bivšom grupom »radničke opozicije«? Sjećate se
njegovih riječi: »Nikada iz svojih ruku nećemo ispustiti partijsku
zastavu«, i nisu prošle ni tri godine, a Dubava ju je ispustio. Da, ja
kažem – ispustio. Jer njegove riječi »doći će vrijeme – reći ćemo«
govore o tome da će on i njegovi jednomišljenici trockisti poći još
dalje.
Iz posljednjih sjedišta se začulo:
– Neka Tufta kaže kako kazaljka stoji na barometru, on je njihov
meteorolog.
Začuše, se uzbuđeni glasovi:
– Dosta je šale!
– Neka odgovore: da li prekidaju borbu protiv Partije ili ne?
– Neka kažu koje napisao antipartijsku deklaraciju!
Uzbuđenje je raslo i predsjedavajući je dugo zvonio.
U opštem žamoru gubile su se Taljine riječi, ali uskoro se bura
stiša i ponovo se čulo:
– Mi dobijamo pisma od naših drugova sa periferije – oni su s
nama i to nas oduševljava. Dozvolite mi da vam pročitam odlomak
iz jednog pisma. Napisala ga je Olga Jurenjeva, nju mnogi ovdje
poznaju, ona je sada rukovodilac organizacionog odjeljenja
Okružnog komiteta Komsomola.
Iz gomile papira izvuče list i poče da čita:
»Praktični rad je zabačen, već četvrti dan je čitav Biro u
rejonima, neviđenom žestinom trockisti su poveli borbu. Juče se
dogodio slučaj koji je izazvao negodovanje čitave organizacije. Ne
dobivši većine ni u jednoj ćeliji u gradu, opozicionari su odlučili da
ujedinjenim snagama počnu borbu u ćeliji Okružnog vojnog
komesarijata, u koju ulaze komunisti okružne planske uprave i
prosvjetni radnici. Ćelija ima četrdeset članova, ali tu su se sabrali
sama trockisti. Nikada još nismo čuli takvih antipartijskih istupanja
kao na ovoj sjednici. Jedan iz vojnog komesarijata je direktno
rekao: ‘Ako se partijski aparat ne preda, mi ćemo ga silom srušiti’.
Ovu njegovu izjavu opozicionari su dočekali aplauzom. Tada je
istupio Korčagin i rekao: ‘Kako vi, kao članovi Partije, možete da
aplaudirate ovome fašisti’? Korčaginu nisu dali da nastavi, lupali su
stolicama i derali se. Članovi ćelije, ozlojeđeni ovim nasilništvom,
zahtijevali su da čuju Korčagina, ali kada je Pavle produžio, opet je
priređena opstrukcija. Pavle im je dovikivao: ‘Lijepa vam je ta
demokratija! Ipak ću govoriti’! Tada ga je nekoliko ljudi zgrabilo i
pokušalo da svuče sa govornice. Dogodilo se nešto nevjerojatno.
Pavle se branio i produžavao da govori, ali su ga odvukli za
pozornicu i, otvorivši pobočna vrata, izbacili na stepenice. Neki
podlac mu je raskrvavio lice. Gotovo čitava ćelija je otišla sa
sastanka. Ovaj slučaj je mnogima otvorio oči…«
Talja napusti govornicu.
*
Segal je već dva mjeseca radio kao rukovodilac Agitpropa
gubkoma Partije. Sada je sjedio u predsjedništvu pored Tokarjeva i
pažljivo slušao istupanje delegata gradske partijske konferencije.
Dosad je govorila samo komsomolska omladina.
»Kako su se razvili za ovih nekoliko godina!« mislio je Segal.
– Opozicionari se već znoje, – reče on Tokarjevu – a teška
artiljerija još nije ni stupila u djejstvo. Omladina ih razbija.
Na govornicu iskoči Tufta. Njegovu pojavu u sali dočekaše
žamorom neodobravanja i kratkom eksplozijom smijeha. Tufta se
okrenu predsjedništvu da protestuje protiv takvog prijema, ali u
dvorani je već zavladala tišina.
 – Neko me je ovdje nazvao meteorologom. Eto vam, drugovi
većino, kako se vi izrugujete mojim političkim pogledima! – izduši
on brzopotezno.
Opšti smijeh dočeka njegove riječi. S negodovanjem Tufta
pokaza predsjedništvu na dvoranu.
– Ma koliko se vi smijali, ja ću opet da vam kažem: omladina je
– barometar. Lenjin je o tome nekoliko puta pisao.
U dvorani nasta tišina.
– Šta je pisao? – ču se iz sale.
Tufta živnu.
– Kada se pripremao oktobarski ustanak, Lenjin je davao
direktivu da se okupi odlučna radnička omladina, da se naoruža i
da se zajedno sa mornarima prebaci na najvažnija mjesta. Hoćete li
da vam pročitam to mjesto? Ja imam sve citate ispisane na
karticama – i Tufta otvori tašnu.
– Mi to znamo!
– Ali šta je Lenjin pisao o jedinstvu?
– A šta o partijskoj disciplini?
– Gdje je Lenjin protiustavljao omladinu staroj gardi?
Tufta izgubi vezu i pređe na drugu temu:
– Tu je Lagutina čitala pismo Jurenjeve. Mi ne možemo
odgovarati za neke nenormalnosti u diskusiji.
Cvetajev se nagnu i srdito šapnu Šumskom:
– Pošalji budalu da se bogu moli, on će i čelo da razbije!
Šumski odgovori isto tako tiho:
– Da! Ovaj mamlaz će nas potpuno upropastiti.
A tanki piskavi glas produžavao je da para uši:
– Ako ste vi organizovali frakciju većine, onda i mi imamo pravo
da arganizujemo frakciju manjine!
U sali nasta urnebes.
 Tuftin glas je bio zaglušen negodovanjima.
– Šta je to? Opet boljševici i menjševici!
– RKP nije parlamenat!
– Oni rade za sve, – od Mjasnikova pa do Martova!
Tufta uzmahnu rukama kao da će zaplivati i prkosno zabrza:
– Da, potrebna je sloboda grupisanja. Inače kako ćemo se mi ne
istomišljenici boriti za svoje poglede sa takvom organizovanom,
disciplinovanom većinom?
U sali je postalo sve bučnije. Pankratov se diže i viknu:
– Pustite ga neka se izjasni, to je korisno znati! Tufta izbrblja to
što drugi prećutkuju.
Nasta tišina. Tufta je shvatio da je prekardašio. To nije trebalo
sada govoriti. Njegova misao skoknu i, završavajući svoje istupanje,
oa zasu slušaoce gomilom riječi:
– Vi, naravno možete da nas isključite i da nas gurnete u stranu.
To je već počelo. Mene su već izgurali iz Gubkoma. Ali, ništa,
uskoro ćemo da vidimo ko je bio u pravu – i on se spusti u salu.
Dubava dobi od Cvetajeva ceduljicu:
»Mićaj, sada istupi. Istina, to neće popraviti stvar, naš poraz je
očigledan. Neophodno je popraviti Tuftu. To je mazgov i
blebetalo.«
Dubava zamoli riječ i odmah je dobi.
Kada se pope na govornicu, u sali nasta napregnuta tišina.
Ćutanje koje obično nastaje pred nečije istupanje Dubava osjeti kao
hladnoću otuđenosti. Sada kod njega nije bilo one vatrenosti sa
kojom je istupao u ćelijama. Iz dana u dan gasila se ta njegova vatra
i sada, kao da je bila vodom polivena, ostao je samo ljuti dim; a taj
dim je bio njegovo bolesno samoljublje, koje je bilo ranjeno očitim
porazom i odlučnim otporom starih prijatelja. Uz to se još
tvrdoglavo odupirao da prizna da nije u pravu. Odlučio je da ostane
uporan, iako je znao da će ga to još više udaljiti od većine. Govorio
je prigušenim glasom, ali jasno:
– Ja molim da me ne prekidate i ne smetate svojim upadicama.
Hoću da izložim našu poziciju, iako unaprijed znam da je to
uzaludna stvar – vi ste u većini.
Kada on izreče posljednje riječi, u sali kao da pršte granata.
Čitava bujica uzvika sruči se na njega. Kao udarci biča po obrazu,
dočekali su ga gnjevni povici:
– Sramota!
– Dolje razbijači!
– Dosta! Dosta su blatili!
Ironični smijeh dočekao ga je kada se spuštao sa govornice, i taj
smijeh ga je ubijao. Da su vikali gnjevno i s negodovanjem, to bi za
njega bilo zadovoljstvo, ali su ga ismijavali kao nekog pjevača kada
uzme pogrešnu notu pa se zagrcne.
– Riječ ima Šumski – reče predsjedavajući.
Mihailo se podiže.
– Ja neću da govorim.
Iz posljednjh redova začu se Pankratovljevov bas:
– Molim za riječ!
Po boji glasa Dubava je odmah osjetio Pankratovljevo duševno
stanje. Tako on govori kada ga netko teško uvrijedi. Prateći
mračnim pogledom visoku, malo pogrbljenu Pankratovljevu figuru
kako žuri prema govornici, Dubava osjeti mučan nemir. On je znao
šta će reći Pankratov. Sada se sjeti jučerašnjeg susreta na
Solomenki sa svojim starim prijateljima koji su u prijateljskom
razgovoru pokušali da ga natjeraju da prekine s opozicijom. S njim
su bili Cvetajev i Šumski. Sastali su se kod Tokarjeva. Tamo su bili
Pankratov, Okunjev, Talja, Volincev, Zelenova, Staroverov i
Artjuhin. Dubava se oglušio o njihove pokušaje da uspostave
jedinstvo. U jeku razgovora on je otišao zajedno sa Cvetajevim
podvlačeći na taj način da ne želi priznati da su pogrešni njegovi
pogledi. Šumski je ostao. I eto, on sada odbija da istupi. »Mekušni
intelektualac! Oni su ga, naravno, obradili« ljutito pomisli Dubava.
U ovoj bezobzirnoj borbi Dubava je izgubio sve prijatelje. Na
Komunističkom univerzitetu prekinuo je odnose sa starim prijatelj
om Žarkim, koji je na sastanku Biroa oštro istupio protiv izjave
»četrdeset šestorice«. Kasnije, kada su se nesuglasice zaoštrila,
prestao je uopšte da govori s njim. Nekoliko puta ga je vidio u svom
stanu – kod Ane. Već godina dana je kako je oženjen s Anom
Borhart. On i Ana imali su zasebne sobe. Dubava je smatrao da se
zategnuti odnosi s Anom, koja nije dijelila njegove poglede, iz dana
u dan pogoršavaju i zbog toga što je Žarki postao njen česti gost.
Ovdje nije bilo ljubomore, ali ga je prijateljstvo Ane sa Žarkim, sa
kojim Dubava nije razgovarao, ljutilo. On joj je to rekao i tada je
došlo do velikog razgovora, i odnosi među njima postali su još
zategnutiji. On je i ovamo pošao, a nije joj rekao kuda ide.
Koloplet njegovih misli prekide Pankratov.
– Drugovi! – On čvrsto izgovori ovu riječ. Priđe samoj ivici
govornice. – Drugovi! Mi već devet dana slušamo istupanje
opozicionara. Otvoreno rečeno: oni nisu istupali kao saborci,
revolucionari i naši klasni prijatelji, – njihova istupanja su bila
duboko neprijateljska, nepomirljiva, zlobna i klevetnička. Da,
drugovi, klevetnička! Nas, boljševike, pokušali su da predstave kao
pristalice režima batine u Partiji, i kao ljude koji izdaju interes svoje
klase i revolucije. Najbolji, najprovjereniji odred naše Partije,
slavnu staru boljševičku gardu, one koji su iskovali i vaspitali RKP,
one koje je carska tiranija morila po tamnicama, one koji su s
drugom Lenjinom na čelu vodili nemilosrdnu borbu protiv
svjetskog menjševizma i Trockog, – njih su pokušali da prikažu kao
predstavnike partijskog birokratizma. Samo neprijatelj može da
kaže takve riječi! Zar Partija i njen aparat nisu jedna nerazdvojna
cjelina? Na šta to liči, recite sami? Kako bismo mi nazvali one koji bi
huškali mlade crvenoarmejce protiv komandira i komesara, protiv
štaba – i to sve u vrijeme kada je odred okružen neprijateljima?
Znači, ako sam ja danas bravar, onda sam ja, po mišljenju trockista,
još uvijek »pošten«, ali ako sutra postanem sekretar komiteta,
onda sam već »birokrata« i »činovnik«?! Zar nije malo čudnovato,
drugovi, što se među opozicionarima, koji se bore protiv
birokratizma i za demokratiju, nalaze i takvi kao, na primjer, Tufta,
koga su nedavno otpustili s posla zbog birokratizma, ili Cvetajev,
dobro poznat Solomencima po svojoj »demokratiji«, ili Afanasjev,
koga je Gubkom tri puta otpuštao sa posla zbog njegovog
komandovanja i pritiska u podoljskom rejonu? Ali činjenica je,
drugovi, da su se u borbi protiv Partije ujedinili svi oni koje je
Partija tukla. Najbolje će biti da o »bolješevizmu« Trockoga kažu
koju riječ stari boljševici. Neophodno je da omladina zna istoriju
borbe Trockog protiv boljševika i njegove stalne skokove iz jednog
tabora u drugi. Borba protiv opozicije učvrstila je naše redove i
idejno ojačala našu omladinu. U borbi protiv sitno-buržoaskih
struja čeličili su se Boljševička partija i Komsomol. Histerični
paničari iz opozicije proriču nam potpun ekonomski i politički
slom. Ali naša sutrašnjica će pokazati koliko vrijede ta
proročanstva. Oni traže da naše starce, na primjer Tokarjeva, i
druga Segola pošaljemo na rad kod mašine, a da se na njihovo
mjesto postavi rastrojeni barometar kao što je Dubava, koji borbu
protiv Partije hoće da predstavi kao neki heroizam. Ne, drugovi, mi
se ne slažemo s tim stvarima. Naši starci će dobiti zamjenu, ali njih
neće zamijeniti oni koji prilikom, svake poteškoće napadaju liniju
Partije. Mi nećemo dozvoliti da se ruši jedinstvo naše velike Partije.
Nikada se neće rascijepiti stara i mlada garda. U nepomirljivoj borbi
protiv sitnoburžoaskih struja, pod Lenjinovom zastavom, mi ćemo
pobijediti!
Praćen burnim aplauzom, Pankratov je silazio s govornice.
*
Dan kasnije kod Tufte se skupilo desetak ljudi. Dubava je
govorio:
– Ja i Šumski danas odlazimo u Harkov. Ovdje više nemamo šta
da radimo. Postarajte se da se ne rasturite. Nama ostaje da
sačekamo i da vidimo kako će se razvijati događaji. Jasno je da će
nas sveruska konferencija osuditi, ali, meni se čini, još je prerano
da očekujemo represalije. Većina je riješila da nas još jednom
provjere na radu. Nastaviti borbu otvoreno, naročito poslije
konferencije znači – izletjeti iz Partije, a to ne ulazi u plan naše
akcije. Teško je reći šta će biti dalje. Čini mi se, sve smo već
pretresli. – I on ustade spremajući se da ide.
Mršav, tankih usana, Starovjerov takođe ustade.
– Ja tebe ne razumijem, Mićaju – poče on pomalo vrškajući i
zamuckujući. – Znači, odluka konferencije za nas neće biti
obavezna?
Cvetajev ga oštro prekide:
– Formalno je obavezna, inače gubiš partijsku člansku kartu.
Vidjećemo kakav će vjetar dunuti, a sada ćemo da se raziđemo.
Tufta se nemirno pokrenu na stolici. Šumski, namrgođen i
blijed, sa modrim kolutovima oko očiju zbog neprospavanih noći,
sjedio je kod prozora i grickao nokte. Na posljednje Cvetajeve riječi
on prekide mučno zanimanje i okrene se skupu.
– Ja sam protiv takvih kombinacija – reče potmulim glasom,
razdraživši se iznenada. – Ja lično smatram da je odluka
konferencije za nas obavezna. Mi smo branili svoja ubeđenja, ali
odluci konferencije mi se moramo potčiniti.
Starovjerov ga odobravajući pogleda.
– Ja sam to i sam htio da kažem – provrska on.
Dubava ukliješti očima u Šumskog i podrugljivo procijedi:
– A ko je tebi nešto govorio? Ti još imaš mogućnosti da se
»pokaješ« na gubernijskoj konferenciji.
Šumski skoči.
– Kakvim ti to tonom razgovaraš! Da ti pravo kažem tvoje me
riječi odbijaju i primoravaju da porazmislim o jučerašnjem stavu.
Dubava samo odmahnu rukom:
 – Tebi samo još to ostaje. Idi, pokaj se dok još nije kasno.
I, opraštajući se, Dubava pruži ruku Tufti i ostalima.
Ubrzo poslije njega odoše Šumski i Starovjerov.
*
Cičom zimom obilježila je svoj ulazak u istoriju hiljadu devetsto
dvadeset četvrta godina. Bjesnio je januar iznad snijegom zavijane
zemlje, a u drugoj polovini počeo da urla vijavicama i dugom
mećavom.
Jugozapadne željezničke pruge zatrpavao je snijeg i ljudi su se
neprekidno borili sa podivljalom stihijom. U snježna brda zarivali
su se čelični propeleri raliće i probijali put vozovima. Od studeni i
mećave kidale su se zaleđene telegrafske žice, od dvanaest linija
radile su samo tri: indoevropski telegraf i dvije direktne linije.
U telegrafskoj sobi stanice »Šepetovka 1« neprekidno se vodio
neumorni razgovor, koj razumije samo iskusno uho.
Telegrafistkinje su mlade, one nisu otkucale više od dvadeset
kilometara telegrafske trake, ali njihov stari kolega već je počinjao
treću stotinu kilometara. On ne čita kao one, ne mršti čelo slažući
teška slova i rečenice. Ispisuje na blanketu jednu riječ za drugom.
Prima na sluh: »Svima, svima, svima!«
Zapisujući te kratke riječi, telegrafist misli: »Sigurno je opet
cirkular o borbi sa smetovima.« Napolju je vijavica, vjetar baca u
prozore čitave pregršti snijega. Telegrafisti se učini da neko kuca na
prozor, okrenu se da pogleda i nehotice se zanese ljepotom ledenog
veza na staklima. Nijedna ljudska ruka ne bi mogla izrezati ovakvu
prefinjenu rezbariju lišća i drveća.
Zanesen tim prizorom ljepote, on je prestao da sluša aparat, a
kada se okrenu i uze na dlarf traku da pročita propuštene riječi,
aparat je saopštavao:
»Dvadeset prvog januara u šest sati i pedeset minuta…«
Telegrafist hitro zapisa pročitano i, prebacivši traku, nasloni se
na ruku i poče da sluša:
 »Juče je u Gorkama preminuo…« Telegrafist je zapisivao ne
žureći. Koliko je on u svom životu čuo radosnih i tragičnih
saopštenja i prvi doznao za tuđu žalost i sreću. Davno je već
prestao da se unosi u smisao škrtih, iskidanih rečenica, hvatao ih je
sluhom i mehanički ispisivao na papir i ne misleći o njihovoj
sadržini.
Evo opet je neko umro, opet nekome javljaju. Telegrafist je
zaboravio zaglavlje: »Svima, svima, svima.« Aparat otkucava »V-l-
a-d-i-m-i-r I-lj-i-č-« – i stari telegrafista, pretvara otkucaje u slova.
Onako malo umoran, sjedi sasvim spokojno. Negdje je umro
nekakav Vladimir Iljič. Kome to on zapisuje te tragične riječi, ko će
da zaplače od tuge? Njemu je to svejedno, njega se to ništa ne tiče.
Aparat otkucava tačke, crtice, opet tačke, opet crtice, i on iz
poznatih zvukova sastavlja prvo slovo: »L«. Za njim piše drugo –
»E«, pored njega marljivo ispisuje »NJ«, dvaput podvlači crticu
između dvije uspravne i odmah dodaje »I« i već automatski
dopisuje posljednje – »N«.
Aparat otkucava pauzu, i telegrafista za trenutak baca pogled na
ispisanu riječ – »LENJIN«.
Aparat produžava da otkucava, ali misao koja je slučajno naišla
na poznato ime opet mu se vraća. Telegrafista još jednom pogleda
posljednju riječ – »LENJIN«. Šta? Lenjin? Oko za trenutak odrazi
čitav tekst telegrama. Nekoliko trenutaka telegrafista je buljio u
blanket, prvi put za trideset i dvije godine rada nije povjerovao u
ono što je zapisao.
Tri puta je letimice prešao preko redova, ali su se te teške riječi
uporno ponavljale: »Umro je Vladimir Ilič Lenjin«. Starac skoči,
podiže zavrnutu traku, upi se očima u nju. Traka od dva metra
potvrdila je ono u što nije mogao da povjeruje! On okrenu svoje
samrtnički blijedo lice, i njegove drugarice čuše njegov potresni
uzvik:
– Lenjin je umro!
*
 Vijest o velikom gubitku izletjela je iz telegrafske sobe kroz
širom otvorena vrata i brzinom vijavice obletjela stanicu, bacila se u
snježnu buru, zakovitlala duž tračnica i kao ledeni vjetar prodrla
kroz odškrinutu polovinu gvozdenih vrata ložione.
U ložioni je nad remontnom jamom stajala lokomotiva koju je
liječila brigada za lake opravke. Stari Politovski sam se spustio pod
trbuh svoje lokomotive i pokazivao bravarima bolesna mjesta.
Zahar Bruzžak je zajedno s Artjomom ispravljao iskrivljenu rešetku
vatrišta. On je držao rešetku na nakovnju i podmetao je pod udarce
Artjomova čekića.
Posljednjih godina Zahar je prilično ostario, teški doživljaji
otavili su duboku brazdu na čelu i posrebrili kosu na
sljepoočnicama. Leđa su se pogurila, u upalim očima nazirao se
sumrak.
Kroz svijetli otvor ložioničkih vrata promače čovjek i odmah ga
proguta sumrak predvečerja. Njegov prvi krik zaglušili, su udarci
po željezu, ali kada pritrča ljudima kod lokomtive, Artjom ne spusti
podignuti čekić.
– Drugovi! Lenjin je umro!
Čekić lagano kliznu s ramena, i Artjomova ruka ga nečujno
spusti na cementni pod.
– Šta ti to reče? – Artjomova ruka kao kliještima zgrabi kožuh
čovjeka koji je donio ovu strašnu vijest.
A on, zasut snijegom i teško dišući, ponovi, ali već promuklo i
iznemoglo:
– Da, drugovi, Lenjin je umro …
I zato što čovjek višfe nije vikao, Artjom shvati potresnu istinu i
tek sada prepoznade lice toga čovjeka – to je bio sekretar partijskog
kolektiva.
Iz jame su izašli ljudi i ćutke slušali o smrti onoga čije je ime
znao čitav svijet.
A kod kapije, potresavši sve svojim jezivim zvukom, poče da
rida lokomotiva. Sa kraja stanice lelekom odgovara druga, treća …
Njihovom snažnom i treperavom pozivu pridruži se zvuk sirene
električne centrale, oštar i prodoran kao zvuk šrapnela u letu.
Jasnim bakarnim zvukom sve nadmaši brzovozna ljepotica »S« –
lokomotiva putničkog voza koji je bio spreman dat krene za Kijev.
Od neočekivanosti uzdrhtao je obavještajac GPU kada je
mašinovođa direktnog voza Šepetovka – Varšava, saznavši za uzrok
alarmnih sirena, lagano podigao ruku i povukao lančić koji je
otvarao ventil sirene. On je znao da posljednji put svira i da je time
završen njegov rad na toj mašini, ali njegova ruka se nije odvajala
od lančića i zavijanje lokomotive podizalo je s mekih divana
uplašene poljske kurire i diplomate.
Ložiona se punila ljudima, koji su ulazili na sva vrata. A kada je
velika zgrada bila prepuna, kroz tišinu tuge odjeknuše prve riječi.
Govorio je sekretar šepetovskog Okružnog komiteta Partije,
stari boljševik Šarabrin:
– Drugovi! Umro je vođ svjetskog proletarijata Lenjin. Partiju je
zadesio nenadoknadiv gubitak – umro je čovjek koji je u
nepomirljivosti prema neprijateljima stvorio i vaspitao boljševičku
partiju. Smrt vođe Partije i klase poziva najbolje sinove proleterijata
u naše redove …
Zvuci posmrtnog marša, stotine gologlavih ljudi, i Artjom, koji
za posljednjih petnaest godina nijednom nije plakao, osjeti kako ga
grč steže u grlu, i snažna ramena počeše da se tresu.
Činilo se da zidovi željezničarskog kluba neće izdržati pritisak
nabijene mase. Napolju je ciča zima, na jelama pred ulazom je
snijeg i ledene iglice, ali u sali je zagušljivo od peći i disanja šest
stotina ljudi, koji nisu mogli da ne dođu na ovu komemorativnu
sjednicu partijskog kolektiva.
Ovaj put u sali nije bilo graje i razgovora. Velika tuga prigušila je
glasove, ljudi su razgovarali tiho i u stotinama očiju plamsali su bol i
tuga. Činilo se kao da se ovdje sabrala posada broda kojoj je morska
bura odnijela iskusnog kormilara.
Isto tako tiho članovi Biroa zauzeše svoja mjesta za stolom
predsjedništva. Plećati Sirotenko. oprezno podiže zvono, dade
kratak znak, i u sali zavlada napregnuta tišina.
Odmah poslije komemorativnog referata od stola se diže
odgovorni sekretar kolektiva Sirotenko. To što je on saopštio
nikoga nije začudilo, iako je bilo neobično za komemorativnu
sjednicu.
– Čitav niz radnika moli da se razmotri njihova molba. Molbu je
potpisalo trideset sedam drugova – saopšti Sirotenko i poče da
čita:
»Željezničkom kolektivu Komunističke partije boljševika stanice
Šepetovka jugozapadne željezničke pruge.
Smrt vođe pozvala nas je u redove boljševika, i mi molimo da na
današnjoj sjednici budemo provjereni i primljeni u Partiju
Lenjina.«
Ispod ove kratke molbe stajala su dva reda potpisa.
Sirotenko ih je čitao zastajući poslije svakog imena da bi
prisutni mogli da ih zapamte.
– Politovski Stanislav Zigmundovič, mašinovođa, trideset šest
godina radnog staža.
Salom prođe talas odobravanja.
– Korčagin Artjom Andrejevič, bravar, sedamnaest godina
radnog staža.
– Bruzžak Zahar Filipovič, mašinovođa, dvadeset i jedna godina
radnog staža.
Talas odobravanja je rastao, a Sirotenko je produžavao da čita
imena kadrovaca željezničko-ložioničkog plemena.
U sali nasta potpuna tišina kad stolu priđe prvi potpisnik.
Starac Politovski nije mogao da bez uzbuđenja priča istoriju
svoga života.
 – … Šta da vam kažem, drugovi? Zna se kakav je u to vrijeme bio
život čovjeka radnika. Čitav život je vukao jaram, a u starosti, je
dolazio do prosjačkog štapa. Priznaću vam, kada je revolucija izbila,
ja sam sebe smatrao starcem. Porodica me pritisla, pa sam tako i
propustio da potražim put u Partiju. Iako u sukobu neprijatelja
nikada nisam pomagao, ipak sam se u borbu rijetko upuštao.
Devetsto pete bio sam u štrajkačkom komitetu varšavskih
radionica i bio sam uz boljševike. Bilo mladosti, pa i vatrenosti. Ali
šta sada da se spominje staro! Smrt Iljičeva pogodila me usred srca.
Zauvijek smo izgubili svog prijatelja i staratelja, i sada više ne mogu
da govorim o starosti! … Neka neko ljepše kaže, ja ne umijem. Samo
jedno mogu da kažem – ja hoću s boljševicima i nikako drukčije.
Sijedi mašinovođa diže glavu i ispod sijedih obrva uprije
netremičan pogled u salu kao da je od nje očekivao odluku.
Nijedna ruka se ne diže da odbije omalenog sijedog čovjeka i
niko se ne uzdrža od glasanja kada je Biro zamolio nepartijce da i
oni kažu svoju riječ.
Od stola se Politovski vraćao kao komunist.
Svi prisutni su razumjeli da se događa nešto neobično.
Tamo gdje je maloprije stajao stari mašino vođa sada je već
stajala ogromna Artjomova figura. On nije znao šta će sa svojim
dugačkim rukama, i gužvao je šubaru. Izlizan na krajevima, kratak
ovčji kožuh je bio otkopčan, a kragna sive vojničke bluze uredno
zakopčana sa dva bakarna dugmeta, daje mu svečan izgled. Baci
letimičan pogled na salu i prinjijeti poznato žensko lice. Među
svojim drugaricama iz krojačke radionice sjedjela je Galina, kći
kamenoresca. Ona mu je uputila osmijeh praštanja. U tom
osmijehu bio je izraz odobravanja i još nešto neiskazano, skriveno u
uglovima usana.
– Ispričaj nam svoju biografiju, Artjome! – čuo je Sirotenkov
glas.
On nije navikao da govori na velikom skupu, i s velikim
naprezanjem je počinjao svoju istoriju Korčagin stariji. Tek sada je
osjetio da neće moći iskazati sve to što je u njemu život nagomilao.
Teško je sastavljao riječi, a i uzbuđenje mu je smetalo. Nikada u
životu nije osjećao nešto slično. Sada je sasvim jasno shvatio da u
njegovom životu nastaje odlučan prelom i da on – Artjom – čini
posljednji korak prema onome što će da uljepša njegovo teško i
surovo bitisanje i da mu smisao.
– Bilo nas je četvoro u matere – počeo je Artjom.
U sali je tišina. Šest stotina ljudi pažljivo sluša visokog majstora
s orlovskim nosom i očima utonulim pod guste crne obrve.
– Mati je kuhala kod gospođe. Oca se malo sjećam, znam samo
da se slabo slagao s materom. Kvasio je grlo više nego treba. Živjeli
smo s materom. Teško joj je bilo da nas tolike hrani. Gospoda su joj
davala mjesečno četiri rublja i hranu, a grbačila je od zore do kasne
noći. Imao sam sreću pa sam dvije zime išao u osnovnu školu,
naučili su me da čitam i pišem, a kada sam ušao u desetu godinu,
mati nije imala drugog izlaza nego da me odvede za šegrta u
bravarsku radionicu. Bez plate, na tri godine – samo za hranu …
Gazda radionice je bio Nijemac, neki Ferster. Iz početka nije htio da
me uzme zato što sam bio premlad, ali sam bio pokrupan, i mati mi
je dodala dvije godine. Bio sam kod tog Nijemca tri ravne godine.
Zanatu me nisu učili, nego sam obavljao domaće poslove i donosio
votku. Pio je na mrtvo ime… Gonio me i po ugalj i po gvožđe…
Gazdarica me napravila svojim slugom: vukao sam joj lonce i čistio
krompire. Svako je gledao da me gurne nogom, često bez ikakva
razloga, onako, iz navike. Ne ugodim nešto gazdarici – a ona je bila
na sve ljuta zbog gazdinog pijančevanja, – lupi me po njušci.
Pobjegnem od nje na ulicu, a kuda ću, kome da se požališ? Mati je
četrdeset vrsta daleko, a ni njoj nemaš kuda …
Ni u radionici nije bilo bolje. Tamo je gospodario gazdin brat.
Taj gad je volio da se šegači sa mnom. »Daj mi – veli – onaj kolut«
– i pokaže na zemlju u uglu gdje je kovačko ognjište. Ja tamo,
zgrabim kolut, a on tek što je iz vatre izbačen, i ispečem prste do
mesa. Ja jaučem od bola, a on se cereka, zakocenuo se od smijeha.
Dozlogrdilo mi to sve, i ja ti pobjegnem materi. A ona ne zna šta će
sa mnom. Povela me nazad Nijemcu, vodi, a sve plače. Treće godine
su mi počeli pokazivati ponešto iz zanata, ali su me i dalje
degenečili. Opet sam pobjegao, sada u Starokonstantinov. Najmio
se u kobasičarskoj radionici, preko godinu i po dana odgrbačio sam
tamo crijeva vukući. A onda se dogodilo da je naš gazda prokockao
svoju radionicu i, ne plativši nam za četiri mjeseca ni prebijene
pare, bez traga se izgubio. Tako sam se ja izvukao iz ove jazbine.
Sjeo sam u voz, došao do Zmerinke i pošao da tražim posla. Neka je
hvala jednom radniku iz ložione – sažalio se na mene. Kad je
saznao da se ja u koješta razumijem u bravarstvu, kao za nekog
svog, počeo je da oblijeće oko uprave. Prema visini dali su mi
sedamnaest godina, i ja tada postadoh bravarski pomoćnik. I već je,
eto, deveta godina kako ovdje radim. Eto to je što mogu da kažem o
svojoj prošlosti, a ovo sada vi već i sami znate…
Artjom prevuče šubarom preko čela i duboko uzdahnu. Trebalo
je reći još ono najvažnije, i za njega najteže, ne čekajući da ga netko
pita. I, nabravši guste obrve, produži:
– Svak može da me upita zašto nisam boljševik od dana kada je
planulo. Šta mogu da kažem? Mnogo je vremena prošlo, a ja sam
tek sada našao svoj put. Šta da krijem? Nisam ga ranije vidio, a
trebalo je da krenem ovim putem još osamnaeste, kad smo
štrajkovali protiv Nijemaca. Mornar Žuhraj s nama je više puta
razgovarao. Tek dvadesete sam se prihvatio puške. Zatjerali smo
bijele u Crno more, i ja se vratio kući. Gužva se završila, ali tada
porodica, djeca… Izgubio se domaćinstvu. A kada umrije naš drug
Lenjin i Partija izbaci ovaj poklič, pogledah ja na svoj život, i
postade mi jasno šta mi nedostaje. Nije dosta samo braniti svoju
vlast, sada kada nema Lenjina, mi moramo da poslujemo kao
složna porodica da bi sovjetska vlast rasla i stajala čvrsta kao
željezna planina. Mi moramo postati boljševici – jer Partija je naša!
Prosto, ali sa dubokom iskrenošću, stideći se zbog neskladnosti
svoga govora, završi Artjom i, kao da s leđa skide težak teret,
ispravi se koliko je dug. Očekivao je pitanja.
– Možda neko želi da nešto pita? – naruši tišinu Sirotenko.
Redovi se pokrenuše, ali nitko se ne javi. Samo crni ložač, koji je
ovamo došao pravo sa lokomotive, dobaci odlučno:
– A šta da ga pitaš? Zar ga mi ne znamo? Daj mu putnicu, i
gotovo!
Kovač Giljaka, onizak i crven od vrućine i naprezanja, promuklo
dodade:
– Taj neće da vrda, to će biti dobar drug. Stavi na glasanje,
Sirotenko!
U zadnjim polutamnim redovima su sjedili komsomolci. Neko
od njih se podiže:
– Neka nam drug Korčagin kaže zašto se on prihvatio zemlje, i
da li ga seljaštvo možda ne odvaja od proleterske psihologije.
Salom se pronese žamor neodobravanja, nečiji glas poče
protestovati:
– Govori prosto! Našao si gdje ćeš da fraziraš…
Ali Artjom je već odgovarao:
– Ništa, druže. Momak dobro veli – odao sam se zemlji. Tačno
je to. Ali to ne znači da sam izgubio radničku svijest. Sa današnjim
danom tome je kraj. Zajedno sa porodicom preseljavam se bliže
ložioni. Tako će biti bolje. Jer zemlja me uguši.
Artjomovo srce još jednom uzdrhta kada vidje pred sobom
čitavu šumu podignutih ruku. Ne osjećajući svoga tijela, podignute
glave, pođe na svoje mjesto. Iza leđa ču Sirotenkov glas:
– Jednoglasno.
Treći je pored stola predsjedništva stao Zahar Bruzžak. Ćutljivi
stari pomoćnik Politovskog, koji je već davno i sam postao
mašinovođa, završavao je priču o svom radnom životu i, kada je
došao do posljednjeg dana, reče tiho, ali ipak svi ga čuše:
 – Ja moram završavati što su moja djeca započela. Nisu ona
umirala zato da bih ja negdje u zapećku čučao zajedno sa svojom
tugom. Njihovu pogibiju ja nisam dopunio, ali, eto, smrt vođe mi je
otvorila oči. Za staro me ne pitajte, moj pravi život tek sada počinje!
Uzbuđen uspomenama, Zahar se natmuri, ali kada ga, ne
postavivši mu nijedno oštro pitanje, dizanjem ruku primiše u
Partiju, njegove oči se razvedriše i sijeda glava više se nije obarala.
Do kasne noći u ložioni se produžavala smotra ove velike
smjene. U Partiju su primali samo najbolje, ljude koje su svi dobro
poznavali i sav njihov život provjerili.
Lenjinova smrt je stotine hiljada radnika pretvorila u boljševike.
Smrt vođe nije razbila redove Partije. Tako ni drvo koje je jakim
žilama duboko uraslo u zemlju ne gine ako mu odsijeku vrh.
 GLAVA ŠESTA

Na ulazu u Koncertnu dvoranu stajala su dva čovjeka. Na

rukavu visokog, sa cvikerima, crvena traka sa natpisom:
»upravitelj.«
– Je li ovdje sjednica ukrajinske delegacije? – upita Rita.
Visoki odgovori zvanično:
– Da! A što ste trebali?
– Dozvolite da uđem.
On je svojim tijelom napola zatvarao prolaz. Omjeri Ritu i reče:
– Vaša punomoć? Puštaju se samo delegati s odlučujućim i
savjetodavnim glasom.
Rita izvadi i tašne kartu sa pozlatom. Visoki čovjek pročita:
»Član Centralnog komiteta«. Njegovu službenost kao da neko
rukom odnese, odmah postade učtiv i »svoj«.
– Izvolite, prođite, tamo, s lijeve strane ima slobodnih mjesta.
Rita prođe između redova stolica i, kada ugleda slobodno
mjesto, sjede.
Izgleda, savjetovanje se već završavalo. Rita poče da sluša govor
predsjedavajućeg. Glas joj se učini poznat.
– Dakle, drugovi, izabrani su predstavnici delegacija za senjoren
konvent Sveruskog kongresa, isto tako i za sovjet delegacija. Do
početka je ostalo još dva sata. Dozvolite da još jednom provjerimo
spisak delegata koji su stigli na kongres.
Rita je poznala Akima: to je on tako brzo čitao spisak imena.
Kao odgovor na njegovo prozivanje dizale su se ruke sa crvenim
ili bijelim punomoćjima.
 Rita je slušala s napregnutom pažnjom.
Evo jednog poznatog prezimena:
– Pankratov.
Rita ugleda podignutu ruku, ali poznato lice pristanišnog
radnika nije mogla da vidi. Prolaze imena, i opet među njima jedno
poznato – Okunjev, odmah za njim još jedno: Žarki.
Žarkog vidi. On sjedi vrlo blizu, napola okrenut prema njoj. Evo
i njegovog profila koji je gotovo zaboravila … Da, to je Vanja. Već
nekoliko godina ga nije vidjela.
Redala su se imena. Najednom Rita uzdrhta – čula je:
– Korčagin.
Daleko naprijed podiže se i spusti nečija ruka i, čudno, Rita
neodoljivo zaželje da vidi toga koji je imao prezime njenog umrlog
prijatelja. Uporno je zagledala tamo gdje se podigla ta ruka, ali
odavde sve glave su izgledale jednake. Rita se diže i pođe duž
prolaza pored zida. Akim završi čitanje. Poče lupa stolica, glasni
razgovor delegata i mladalački smijeh. Trudeći se da nadviče graju
u sali, Akim uzviknu:
– Nemojte da zakasnite!… Boljšoj teatar… sedam sati!…
Na izlaznim vratima se stvori gužva.
Rita vidje da u toj ljudskoj bujici neće naći nikoga od poznanika,
pa zastade da sačeka Akima i da s njim nađe ostale. Upravo je pošla
prema Akimu, propuštajući pored sebe posljednju grupu delegata,
kada iznenada ču iza sebe:
– Hajde, Korčagine!
Odgovori glas njoj tako poznat:
– Hajdemo.
Rita se hitro okrenu. Pred njom je stajao stasit crnomanjast
mladi čovjek u bluzi kaki boje, utegnut tankim kavkaskim kaišem, i
u plavim jahačim hlačama.
Ona ga gledala širom otvorenih očiju, i tek kada su je zagrlile
njegove ruke i kada je drhtavim glasom izustio »Rita«, ona je
shvatila da je to Pavle Korčagin.
– Ti si živ!
Te tri kratke riječi sve su mu rekle. Ona nije znala da je njegova
smrt bila običan nesporazum.
Sala se ispraznila, i kroz otvoreni prozor čula se buka iz Tverske
ulice, te velike gradske arterije. Časovnik je već otkucao šest sati, a
njima se činilo da su se sreli tek prije nekoliko minuta. Ali časovnik
je pozivao u Boljšoj teatar. Kada su se spuštali niz visoke stepenice,
ona još jednom pogleda Pavla. Sada je bio za pola glave viši od nje.
Isti kao što je i bio, samo muževniji i ozbiljniji.
– Vidiš, ne upitah te ni gdje radiš.
– Radim kao sekretar Okružnog komiteta omladine ili, kako
Dubava kaže, kao »činovnik« – i Pavle se nasmiješi.
– Jesi li ga vidio?
– Da, vidio sam ga, ali taj susret je na mene ostavio neprijatan
utisak.
Izišli su na ulicu. Sirene automobila, kretanje i buka svjetine.
Misleći jedno te isto, do Boljšog teatra su došli gotovo bez riječi. A
Boljšoj teatar je okruživalo ljudsko more, burno i ustalasano. Ono
se ustremilo kamenoj grdosiji pokušavajući da se probije kroz
priželjkivane ulaze, koje su čuvali crvenoarmejci, ali neumoljivi
stražari propuštali su samo delegate. Oni su prolazili kroz kordon
sa ponosom pokazujući svoje punomoći.
To more oko teatra – to je komsomolsko more. Sve je to
omladina koja nije uspjela da dobije karte za goste, ali koja je po
svaku cijenu htjela da prisustvuje otvaranju kongresa. Promućurni
komsomolci su se uvlačili u grupe dalegata, takođe pokazivali neki
crveni papir sličan punomoći i ponekad dospijevali do samog ulaza.
Nekima je polazilo za rukom da se probiju i kroz vrata, ali bi ovdje
udarili na dežurnog člana CK ili upravitelja, koji su goste upućivali
na galerije, a dalegate u parter. Tada bi ih, na veliko zadovoljstvo
ostalih »beskartaša«, izvodili napolje.
Teatar nije mogao da primi ni dvadeseti dio onih koji su željeli
da prisustvuju.
Rita i Pavle teško su se probili do ulaza. Delegati su stalno
pridolazili: dovozili su ih tramvaji i automobili. Pred ulazom gužva.
Crvenoarmejcima, takođe komsomolcima postalo je već teško.
Pritisnuli su ih uza zid, a sa glavnog ulaza čuje se:
– Gurajte, baumanci, gurajte!
– Upri, brale, mi ćemo nadjačati!
– Puš-š-taj! …
Zajedno s Korčaginom i Ritom kao šilo šmugnu momčić lukavih
očiju s Kimovskom22 značkom i umakavši od upravitelja,
vratolomno poletje u foaje… Samo jedno magnovenje – i on se
izgubi u bujici delegata.
– Sjedimo ovdje – pokaza Rita na »mjesta iza fotelja« kada
uđoše u parter.
Sjedoše u ugao.
– Ja bih željela da mi odgovoriš na jedno pitanje, – reče Rita. –
Iako ta stvar već pripada prošlosti, nadam se, ti ćeš mi ipak reći:
zašto si onda prekinuo naše učenje i prijateljstvo?
Već od prve minute njihovog susreta on je očekivao to pitanje,
pa ipak se zbunio. Njihovi pogledi se sretoše, i Pavle shvati: ona
zna.
– Ja mislim, Rita, da ti sve znaš. To je bilo prije tri godine a sada
ja mogu samo da osudim Pavku za taj postupak. Uopšte uzevši,
Korčagin je u svom životu pravio velike i male greške, i jedna od
njih bila je i ta za koju ti pitaš.
Rita se nasmiješi.
– Dobar ti je uvod. Ali ja čekam odgovor!
Pavle poče tiho:
– Tome nisam kriv samo ja nego i »Obad«, njegova
revolucionarna romantika. Knjige u kojima su bili izrazito opisani
hrabri revolucionari odani našoj stvari, jaki duhom i voljom, na
mene sa ostavljale neizgladiv utisak i stvarale želju da i ja budem
kao oni. Pa, eto, i moje osjećanje prema tebi bilo je podređeno
»Obadu«. Sada mi je to smiješno, ali još više neprijatno.
– Znači, ti si preispitao vrijednost »Obada«?
– Ne, Rita, u osnovi ne! Ja sam samo odbacio nepotrebnu
tragiku teške operacije ispitivanja svoje volje. Ali ja sam još uvijek
za ono osnovno u Obadu – za njegovu hrabrost, za bezgraničnu
izdržljivost, za tip čovjeka koji umije da podnosi patnje i ne
pokazuje ih svima i svakome. Ja sam za lik revolucionara za koga
ono lično ne znači ništa u poređenju s opštim i zajedničkim.
– Može se samo požaliti što je do ovog razgovora došlo sa
zakašnjenjem od tri godine – reče Rita smiješeći se zamišljeno.
– Da li zato što za tebe nikada ne bih postao nešto više od
druga?
– Ne, Pavle, mogao si postati i više.
– Pa to se može ispraviti.
– Malo je kasno, druže Obade.
Rita se nasmiješi svojoj šali i objasni:
– Imam već kćerčicu. Ona ima oca, mog velikog prijatelja. Nas
troje živimo prijateljski, i naš trio je zasada nerazdvojan.
Njeni prsti dotakoše Pavlovu ruku. To je bio pokret njenog
nemira za njega, ali tog istog trenutka ona shvati da je taj nemir
suvišan. Za ove tri godine Pavle se razvio ne samo fizički. Ona je
znala da mu je sada teško – to su govorile i njegove oči – ali on reče
iskreno i otvoreno:
– Pa ipak ostaje mi neuporedivo više nego što sam ovoga
trenutka izgubio.
Pavle i Rita ustadoše. Vrijeme je bilo da zauzmu mjesta bliže
pozornici. Pođoše prema foteljama gdje se smještala ukrajinska
delegacija. Začu se muzika orkestra. Crvenilom bliješte ogromni
transparenti i na njima sjajna slova: »Budućnost pripada nama«.
Hiljade ljudi punile su parter, lože, galerije. Te hiljade su se spajale
u moćni transformator neugasive energije. Gigantski teatar je
primio cvijet mlade garde velikog industrijskog plemena. Hiljade
očiju, i u svakim se iskre riječi iznad teške zavjese: »Budućnost
pripada nama«. A ljudska plima još traje; još nekoliko minuta – i
teški baršun zavjese lagano će se rastvoriti i sekretar CK Ruskog
komunističkog saveza omladine počeče uzbuđeno, gubeći za
trenutak prisebnost pred neizrecivom svečanošću trenutka:
– Otvaram Šesti kongres Ruskog komunističkog saveza
omladine.
Nikada jasnije i dublje nije Korčagin osjetio svu veličinu i moć
revolucije, neizrecivu gordost i neponovljivu radost za sve to što
mu je dao život, koji ga je doveo ovamo kao borca i graditelja na ovu
pobjedničku svečanost mlade garde boljševizma.
*
Kongres je svojim učesnicima oduzimao sve vrijeme, od ranog
jutra pa do kasne noći, i Pavle je ponovo sreo Ritu tek na jednoj od
posljednjih sjednica. Ugledao ju je u grupi Ukrajinaca.
– Sutra, odmah poslije završetka kongresa, odlazim – rekla mu
je. – Ne znam da li ćema imati prilike da porazgovaramo na
rastanku. Zato sam ti danas spremila dvije sveske svojih bilježaka
koje se odnose na prošlost i jedno malo pismo. Pročitaj ih i pošalji
mi ih poštom. Iz toga ćeš saznati sve što ti nisam rekla.
On joj je stegao ruku i netremice se zagledao u nju kao da je htio
da zauvijek zapamti crte njenog lica.
Kako su se već dogovorili, sutradan su se sreli kod centralnog
ulaza, i Rita mu je predala omot i zatvoreno pismo. Oko njih je bilo
mnoštvo ljudi, zato su se oprostili uzdržljivo. Samo u njenim,
pomalo zamagljenim, očima vidio je veliku toplinu i malo tuge.
Sljedećeg dana vozovi su ih nosili na razne strane. Ukrajinci su
putovali u nekoliko vagona. Korčagin je bio u grupi Kijevljana.
Uveče, kada su svi legli i Okunjev na susjednom ležaju počeo da
hrče, Korčagin se primače svjetlosti i otvori pismo.
»Mili Pavluša!
Mogla sam sve ovo da ti sama kajsem, ali, mislim, ovako je ipak
bolje. Ja bih željela samo jedno – da to o čemu smo razgovarali prije
početka kongresa ne ostavi mučan trag u tvom životu. Znam, ti
imaš mnogo snage, i zato vjerujem u ono što si rekao. Ja na život ne
gledam formalno, ponekad se može napraviti izuzetak, istina vrlo
rijetko, u ličnim odnosima ako su oni izazvani velikim i dubokim
osjećanjem. Ti to zaslužuješ, ali sam odbacila prvobitnu želju da se
odužimo svojoj mladosti. Osjećam da nam to ne bi pružilo velike
radosti. Pavle, ne treba biti tako surov prema sebi. U našem životu
postoji ne samo borba nego i radost lijepog osjećanja.
Za drugu stranu tvoga života, to jest njegov osnovni sadržaj,
nemam nikakve brige. Čvrsto ti stežem ruke. Rita:«
Zamišljen, Pavle pocijepa pismo i, promolivši ruku kroz prozor,
osjeti kako mu vjetar istrže iz ruke komadiće papira.
Do jutra su obje sveske bile pročitane, zamotane u papir i
zavezane. U Harkovu je jedan dio Ukrajinaca sišao s voza, a među
njima i Okunjev, Pankratov i Korčagin. Nikolaj je morao da putuje u
Kijev po Talju, koja je ostala kod Ane. Pankratov, koji je bio izabran
u CK Komsomola Ukrajine, imao je svoje poslove. Korčagin je
odlučio da putuje s njime do Kijeva i da uzgred posjeti Žarkog i
Anu. Zadržao se u poštanskom odjeljenju stanice želeći da pošalje
Riti sveske, i kada se vratio vozu, nikoga više od njegovih prijatelja
nije bilo. Tramvajem se odvezao do kuće u kojoj su živjeli Ana i
Dubava. Popeo se na drugi sprat i pokucao na lijeva, Anina vrata.
Niko mu ne odgovori. Bilo je rano jutro, i Ana još nije mogla da ode
na posao. »Sigurno spava« pomislio je Pavle. Otvoriše se susjedna
vrata i na stepenište izađe sanjivi Dubava. Lice sivo, sa modrim
podočnjacima. Pavle je odmah osjetio, zaudarao je na luk i piće.
Kroz odškrinuta vrata Pavle je vidio u krevetu neku debelu ženu,
tačnije, njenu debelu golu nogu i ramena.
 Primijetivši njegov pogled, Dubava nogom zatvori vrata.
– Kuda si to pošao, drugarici Borhart? – upita on promuklo
gledajući nekuda u ugao. – Nje više nema tu. Zar ti to ne znaš?
Natmuren, Korčagin ga spitivački pogleda.
– Nisam znao. A kuda je preselila?
Dubava se odjednom naljuti.
– To mene ne interesuje – i, podrignuvši, dodade s prigušenim
gnjevom: – A ti došao da je tješiš? Na vrijeme si došao. Slobodna je,
prelazi u akciju. Tebe bar neće odbiti. Toliko puta mi je govorila da
joj se sviđaš … ili kako to već ženetine kažu. Iskoristi priliku, tu je
već jedinstvo i duše i tijela.
Pavle osjeti kako mu obrazi planuše. Uzdržavajući se, reče tiho:
– Kako si se srozao, Mićaj! Nisam se nadao da ću te zateći kao
nekog nitkova. A nekad si bio dobar mladić. Zašto se srozavaš?
Dubava se nasloni na zid. Bilo mu je hladno da stoji bos na
cementnom podu pa se ježio. Vrata se otvoriše i kroz njih proviri
sanjiva bucmasta žena.
– Što stojiš tu? Macane, hodi ovamo …
Dubava joj ne dade da završi, zalupi vrata i nasloni se na njih.
– Dobro si počeo… – reče Pavle. – Koga ti to sebi dovlačiš i do
čega će te to dovesti?
Dubavi je, očevidno, dodijao razgovor, i on se prodera:
– Još hoćete da mi komandujete s kim treba da spavam! Dosta
ste mi čitali pridike! Možeš da se vučeš odakle si se dovukao! Idi i
reci da Dubava pije i spava sa prostitutkom.
Pavle mu priđe i reče uzbuđeno:
– Mićaj, tjeraj tu strinu, ja bih htio još jednom, posljednji put,
da porazgovaram s tobom …
Dubavino lice potamnje. Okrenu se i uđe u sobu.
– Eh, gad! – proškrguta Korčagin spuštajući se lagano niz
stepenice.
 *
Prošle su dvije godine. Nepristrano vrijeme brojalo je dane i
mjesece, a život bujan, raznovrstan, ispunjavao je ove dane – naoko
jednolične – uvijek nečim novim. Sto šezdeset miliona,
predstavljajući jedan veliki narod koji je prvi u svijetu postao
gospodar svoje beskrajne zemlje i njenih ogromnih prirodnih
bogatstava, svojim herojskim i napornim radom podizalo je
narodnu privredu, koju je rat razorio. Zemlja je jačala i oživljavala, i
više nije bilo mrtvih dimnjaka još doskora mračnih i zabačenih
fabrika.
Ove dvije godine za Korčagina su prošle u takvom poletnom
radu da ih on nije ni primijetio. On nije umio da živi spokojno, da
lijeno zijevajući dočekuje jutro i da liježe tačno u deset sati. On je
žurio u život pun dinamike. I ne samo da je sam žurio nego je i
druge gonio.
Žao mu je bilo tratiti vrijeme na spavanje. Koliko puta se u
kasnoj noći mogao vidjeti osvijetljen prozor njegove sobe i u sobi
ljudi nadnijeti nad sto! To su oni učili. Za dvije godine je proučen i
treći tom »Kapitala«. Postala je jasna najtananija mehanika
kapitalističke eksploatacije.
U okrugu, gdje je radio Korčagin, iznenada se pojavio
Razvalihin. Uputio ga je Gubernijski komitet sa prijedlogom da
bude iskorišten kao sekretar Rejonskog komiteta Komsomola.
Korčagin je bio na putu, i u njegovom odsustvu Biro je poslao
Razvalihina u jedan od njihovih rejona. Kada se Korčagin vratio i
saznao o tome, ništa ne reče.
Ali samo mjesec kasnije Korčagin je banuo u Razvalihinov rejon.
Našao je malo činjenica, ali među njima su već bile: pijančenje,
okupljanje ulizica i zapostavljanje dobrih mladića. Korčagin je sve
ovo iznio na sastanku Biroa, i kad su se svi izjasnili za strogi ukor.
Korčagin je neočekivano rekao:
– Isključiti ga bez prava na ponovno stupanje!
 Svi su se iznenadili, kazna im izgledala prestroga, ali Korčagin
ponovi:
– Isključiti nitkova. Tom gimnazisti davala se mogućnost da
postane čovjek. On se prosto progurao u naše redove.
Pavle im ispričao o Berezdovu.
– Ja kategorički protestujem protiv Korčaginove izjave. To su
lični računi. Svako može o meni da nabrblja šta hoće. Neka
Korčagin iznese dokumente, podatke, činjenice. Ja isto tako mogu
da izmislim da se on bavio krijumčarenjem, i onda, znači, njega
treba isključiti. Ne, ne, neka on podnese pismene dokaze! – vikao je
Razvalihin.
– Pričekaj, napisaćemo i dokumente – odgovori mu Korčagin.
Razvalihin je izišao. Korčagin je uspio pa je pola sata kasnije
donesena odluka: »Isključuje se iz redova Komsomola kao tuđ
elemenat.«
*
Za vrijeme ljeta Korčaginovi prijatelji su jedan za drugim odlazili
na odmor. Ko je bio slabijeg zdravlja, odlazio je na mora. Snovi o
odmoru ljeti su sve obuzimali, i on je otpuštao svoje ljude,
nabavljao im je uputnice za sanatorijume i novčanu pomoć. Oni su
odlazili blijedi i iznureni, ali radosni. Sav njihov posao je padao na
Pavlova leđa, i on ga je vukao kao što dobar konj vuče kola uzbrdo.
Njegovi prijatelji vraćali su se preplanuli, puni životne radosti i
energije. A onda su odlazili drugi. I čitavog ljeta ponekog nije bilo, a
posao je tekao dalje, i nije se mogao zamisliti dan da Korčagin ne
bude u svojoj sobi.
Tako je prolazilo čitavo ljeto.
Jesen i zimu Pavle nije volio: one su mu donosile mnogo fizičkih
muka.
Ovo ljeto on je očekivao s nekim naročitim nestrpljenjem. Teško
mu je bilo da i samom sebi prizna kako ga snaga svake godine sve
više izdaje. Bila su dva izlaza: ili da prizna da je nesposoban da
obavlja naporan rad, da prizna da je invalid, ili da ostane na
dužnosti sve dok je to moguće. I on je izabrao ovo posljednje.
Prilikom jednog sastanka Biroa okružnog komiteta Partije pred
njega je sjeo stari ilegalac doktor Bartelik, šef okružnog odjeljenja
zdravstvene zaštite.
– Slabo mi izgledaš, Korčagine. Jesi li bio na pregledu ljekarske
komisije? Kako je tvoje zdravlje? Nisi bio, je li? Tako je nisi bio, i ja
se ne sjećam da si bio, a treba te pregledati, druškane. Dolazi u
četvrtak, predveče.
Pavle nije došao na komisijski pregled – bio je zauzet, ali
Bartelik nije zaboravio na njega, i on ga je jednoga dana doveo sebi.
Kao rezultat pažljivog ljekarskog pregleda (Bartelik je lično u njemu
učestvovao kao neuropatolog) bilo je zapisano:
»Ljekarska komisija smatra za neophodno da se odmah otpusti
sa posla i uputi na duže liječenje na Krim i na dalje ozbiljne
procedure, u protivnom slučaju neizbježne su teške posljedice.«
Ovome je prethodio dugačak popis bolesti na latinskom, iz koga
je Korčagin shvatio samo to da njegova glavna nevolja nije u
nogama, nego u teškoj povredi centralnog nervnog sistema.
Bartelik je proveo rješenje komisije preko Biroa i niko nije bio
protiv neodložnog oslobođenja od posla, ali je Korčagin sam
predložio da ostane na poslu dok se ne vrati s odmora šef
organizacionog odjeljenja Komsomolskog okružnog komiteta
Zbitnjev. Korčagin se bojao da će Komitet ostati pust. Složili su se,
iako se Bartelik suprotstavljao.
Ostale su tri sedmice do prvog Odmora u Pavlovom životu. U
ladici njegovog stola već je ležala uputnica za sanatorijum u
Evpatoriji.
Ovih dana Korčagin se prihvatio posla, proveo je plenum
Okružnog Komsomola i, ne žaleći snage, svršavao sve što je
zaostajalo da bi mogao putovati miran i spokojan.
I, eto, upravo uoči odmora i odlaska na more, koje nikad u svom
životu nije vidio, dogodilo se ono odvratno što on nikako nije
očekivao.
Poslije rada došao je u sobu agitpropa Partije i čekajući na
početak sastanka, sjeo na otvoreni prozor iza ormara za knjige.
Kada je ušao, u sobi nikoga nije bilo, ali uskoro je došlo još nekoliko
ljudi. Pavle ih iza ormara nije vidio, ali je poznao glas jednoga. To je
bio Fajlo, upravnik okružnog odjeljenja narodne privrede, lijep,
visok, čovjek vojničkog držanja. O njemu je Pavle mnogo slušao da
voli da popije i da se udvara svakoj ljepuškastoj djevojci.
Fajlo je nekad bio partizan, i u zgodnim prilikama je kroz smijeh
pričao kako je sjekao glave mahnovcima – po desetak na dan.
Korčagin ga nikako nije podnosio. Jednom je Pavlu došla poznata
komsomolka, počela da plače i priča kako joj je Fajlo obećao
ženidbu, a kada je proživio s njom nedjelju dana, prestao je čak i da
joj se javlja. Kod Kontrolne komisije Fajlo je uspio da se opravda,
djevojka nije imala dokaza, ali Pavle joj je vjerovao.
Novodošli nisu ni slutili da se u sobi nalazi i Pavle.
– E, Fajlo, kako idu poslovi? Jesi li uhvatio nešto novo?
To je pitao Gribov, jedan od Fajlovih prijatelja, koji se nije
razlikovao od njega. Ko zna zašto, ali njega su smatrali
propagandistom, iako je bio neobično ograničen i veliki tupavac, ali
se kočoperio zvanjem propagandiste i isticao to u svakoj zgodnoj
prilici.
– Možeš da mi čestitaš: juče sam obradio Korotajevu. A ti si
govorio da mi neće upaliti. He, bato, kad se ja za neku zakačim,
onda možeš biti siguran da… – i Fajlo je dodao prostačku riječ.
Korčagin osjeti drhtavicu, što je kod njega bio znak krajnje
uzbuđenosti. Korotajeva je bila šef okružnog ženskog odjeljenja.
Ona je ovamo doputovala kad i on. Na zajedničkom poslu Pavle se
sprijateljio s ovom simpatičnom partijkom, susretljivom i pažljivom
prema svakoj ženi i svakome ko je dolazio k njoj da potraži zaštite
ili savjeta. Među radnicima Komiteta Korotajeva je uživala
poštovanje. Ona nije bila udata. Nesumnjivo je bilo da je Fajlo o njoj
govorio.
– Da ne lažeš, Fajlo? Tako nešto ne bih mogao reći za nju.
– Ja lažem? Za koga ti mene smatraš? Ja sam i malo bolje
obrađivao. Tu treba samo umjeti. Svakoj ženi treba specifično
prilaziti. Neke se predaju već sljedeći dan, ali to je, mora se
priznati, obična jeftinarija. A oko neke moraš čitav mjesec trčkarati.
Glavno je – poznavati psihologiju žene. U svakom pojedinom
slučaju potrebno je specifično prilaženje. To ti je, bato moj, čitava
nauka, a ja sam ti u tome pravi profesor. Ha-ha-ha-ha!…
Fajlo se zakocenuo od zadovoljnog smijeha. Družina ga
podbadala da priča, bili su nestrpljivi da saznaju pojedinosti.
Korčagin se diže i, osjećajući kako mu srce mlati, steže pesnice.
– Naravno, nije se moglo ni pomišljati da Korotajevu dobiješ
tako jeftino, ali nisam htio da je propustim, tim prije što sam se s
Gribovom opkladio u čitavih dvanaest boca vina. Tako sam ti ja
prešao u napad. Svratih njoj jedanput, dvaput. Vidim poprijeko me
pogleda. A tu još svašta tračaju o meni – i do nje su, izgleda došle te
glasine… Kratko rečeno – frontalni napad neuspješan. A ja ti onda
pređem na okružavanje. Ha-ha!… I sve onako izokola, pričam joj –
naratovao se, masu neprijatelja poubijao potucao se po bijelom
svijetu, nevolje svakakve iskusio, i, eto sve dosad nisam našao žene
kakva bi meni trebala, i živim, eto, kao neki usamljeni pas – bez
nježnosti i bez prijatelja… I tako sve u tom pravcu solim i solim iz
dana u dan. Kratko rečeno, gađam u slabe tačke. Dobro sam se
nagnjavio. Bilo mi došlo da pljunem na to sve i da završim tu
komediju, ali, razumiješ, tu je pitanje principa, i samo iz principa
nisam odustajao… Najzad sam došao do ruke. Kao nagrada za moje
strpljenje bilo je to što sam – mjesto na ženu, na djevojku naletio.
Ha-ha! Da pukneš od smijeha!
I Fajlo je produžio svoju gnusnu priču.
Korčagin nije ni znao kako se našao pored Fajla.
 – Skote! – zaurla Pavle.
– Jesam li to ja skot ili ti, koji prisluškuješ tuđe razgovore?
Očevidno, Pavle je rekao još nešto jer ga Fajlo zgrabi za grudi.
– Hoćeš da me vrijeđaš?!
I, onako polupijan, udari Korčagina pesnicom.
Korčagin zgrabi šamlicu i jednim udarcem obori Fajla. Korčagin
nije imao kod sebe revolvera i samo to je spasio život Fajlu.
Ali neprijatnost se ipak dogodila: uoči odlaska na Krim,
Korčagin se našao pred partijskim sudom.
U gradskom pozorištu okupila se čitava Partijska organizacija.
Slučaj u Agitpropu uzbunio je sve, i suđenje se pretvorilo u oštru
diskusiju. Pitanja načina života, ličnih uzajamnih odnosa i partijske
etike potisnula su pitanja koja se pretresalo. Ovaj slučaj je poslužio
kao signal. Fajlo se držao izazivački, drsko se kesio, govorio da će
njegovu stvar razmatrati narodni sud i da će Korčagin za njegovu
razbijenu glavu otići na prisilni rad. Kategorički je odbijao da
odgovara na postavljana pitanja.
– Šta, htjeli biste da tračate na moj račun! Izvinite. Možete da
mi prišivate šta hoćete. A to što su se na mene ženturine naoštrile,
to je zato što ja na njih ne obraćam pažnje. Čitava stvar pišiva boba
ne vrijedi. Da se ovo dogodilo osamnaeste, ja bih se s tim
psihopatom Korčaginom na svoj način obračunao. A sada se ovdje
može i bez mene!
I napustio je sastanak Partijske organizacije.
Kada se predsjedavajući obratio Korčaginu da ispriča kako je
došlo do sukoba, on poče mirno, ali se osjećalo da se s mukom
uzdržava.
– Sve o čemu je riječ, dogodilo se zato što nisam mogao da se
suzdržim. Davno je već prošlo to vrijeme kada sam šakama radio
više nego glavom. Dogodila mi se nezgoda, i prije nego što sam
shvatio što radim, Fajlo je dobio po lubanji. Za nekoliko posljednjih
godina to je kod mene prvi slučaj samovoljštine, koju ja sam
osuđujem, iako je udarac u suštini bio opravdan. Fajlo je odvratna
pojava u našem komunističkom društvu. Ja ne mogu da razumijem
takvu stvar i nikada se neću pomiriti s time da revolucionar
komunist može da bude u isto vrijeme i najpokvareniji skot i
nitkov. Ovaj slučaj nas je primorao da se pozabavimo načinom
života naših ljudi, i samo je to pozitivno u čitavoj ovoj stvari…
Ogromnom većinom partijski kolektiv je glasao za isključenjem
Fajla iz Partije. Gribov je dobio strogi ukor i opomenu zbog lažnog
svjedočenja. Ostali učesnici priznali su svoje greške i oni su dobili
ukor.
Bartelik je ispričao u kakvom se stanju nalaze Pavlovi nervi, i
skup je burno protestovao kada je partijski isljednik zatražio da se i
Korčagin ukori. Poslije toga isljednik je povukao svoj prijedlog, i
Pavle je bio opravdan.
*
Nekoliko dana poslije voz je nosio Korčagina u Harkov. Na
njegovo uporno moljakanje, Okružni komitet Partije se saglasio da
ga stavi na raspoloženje CK Komsomola Ukrajine. Dobio je dobru
karakteristiku i otputovao je. Jedan od sekretara CK Komsomola
bio je Akim. Njemu je Pavle i otišao i ispričao svoj slučaj.
Poslije riječi »bezgranično odan Partiji« Akim je u karakteristici
pročitao: »Ima partijsko držanje, samo u izuzetno rijetkim
slučajevima je naprasit do potpunog gubljenja samosavlađivanja.
Uzrok je – teška povreda nervnog sistema.«
– Ipak su ti, Pavluša, zapisali ovu činjenicu na tako dobrom
dokumentu. Ali ništa, nemoj da se sekiraš, takve se stvari događaju
čak i jakim ljudima. Putuj na jug, nakupi snage. Kada se vratiš
razgovaraćemo gdje ćeš da radiš.
I Akim mu čvrsto steže ruku.
*
Sanatorijum CK – »Komunar«. Leje ruža, bljesak vodoskoka,
zgrade u parku, sve u vinovoj lozi. Bijele bluze i kupaći kostimi ljudi
na odmoru. Mlada ljekarka zapisuje prezime, ime. Prostrana soba u
krajnjoj zgradi, blještava bjelina postelje, čistoća i tišina. Preobučen
i osvježen kupanjem u kadi, Korčagin je požurio moru.
Dokle oko seže – veličanstveno spokojstvo crnoplave, kao
uglačani mramor morske pučine. Negdje u dalekoj plavkastoj
sumaglici ono se gubi, a rastaljeno sunce požarom blista na
njegovoj površini. U daljini, kroz jutarnju maglu, naziru se gromade
planinskog lanca. Grudi su požudno udisale životvomu svježinu
morskog povjetarca, a oči nisu mogle da se odvoje od tog
veličanstvenog spokojstva plavetnila.
Sve do njegovih nogu mazno se valjao sanjivi talas i lizao zlatni
pijesak.
 GLAVA SEDMA

Pored sanatorijuma CK nalazi se veliki park centralne

poliklinike. Kroz njega su se komunarci vraćali s mora. Ovdje, u
sjenci gustog platana, pored visokog zida od sivog krečnjaka volio je
Korčagin da se odmara. Ovamo je rijetko ko navraćao. Odavde je
mogao da posmatra živo kretanje ljudi po alejama i stazama parka,
uveče da sluša muziku, a ipak da bude udaljen od uznemirujuće
gužve ovog velikog odmarališta.
I danas se Korčagin ovamo zavukao. Sa zadovoljstvom je
prilegao u pletenu naslonjaču i, iznuren morskom i sunčanom
kurom, zadrijemao. Mekani peškir i nedočitani »Metež« od
Furmanova ležali su na susjednoj naslonjači. Prvih dana boravka u
sanatorijumu njega ulije napuštalo stanje napregnute nervoze,
glavobolja nikako nije popuštala. Profesori su još uvijek izučavali
njegovo komplikovano i rijetko oboljenje. Mnogokratni pregledi,
slušanja i kucanja zamarali su Pavla i dozlogrdili mu. Stažistkinja na
klinici, sa čudnim prezimenom Jerusalimčik, simpatična partijka,
teško je nalazila svoga pacijenta i strpljivo ga nagovarala da pođe s
njom do ovog ili onog specijaliste.
– Časna riječ, ja sam se umorio od toga svega! – govorio je
Pavle. – Pet puta na dan pričaj jedno te isto, »Nije li vaša baka bila
luda, nije li vaš pradjed bolovao od reumatizma?« A đavo bi ga znao
od čega je on bolovao, ja ga nikad ni vidio nisam! I onda svaki hoće
da me nagovori da priznam kako sam bolovao od gonoreje ili nečeg
još goreg, a meni, časna riječ, dolazi da za to nekoga lupim po ćeli.
Dajte mi mogućnosti da se odmorim! Ako produže da me ovako
izučavaju čitav mjesec i po dana, ja ću postati socijalno opasan.
 Stažistkinja se smijala i odgovarala šalom, ali već za nekoliko
minuta, uzevši ga pod ruku i pričajući mu putem neku zanimljivost,
dovela bi ga hirurgu.
A danas nije bilo pregleda. Do ručka je sat vremena. Kroz
drijemež on čuje nečije korake. Nije otvarao oči: »Pomisliće da
spavam, i otići će.« Uzaludno se nadao: škripnu naslonjača, neko
sjede. Nježni miris parfema govorio je da pored njega sjedi žena.
Otvori oči. Prvo što je vidio bila je zasljepljujuće bijela haljina
preplanule noge u papučama od Sofijana, a onda dječački
podšišana glavica, dva krupna oka, niz otšrih mišjih zuba. Ona se
zbunjeno nasmiješila.
– Izvinite, možda sam vas uznemirila?
Korčagin ne odgovori. To nije bilo učtivo, ali on se nadao da će
njegova susjetka da ode.
– Je li ovo vaša knjiga?
Ona je listala »Metež«.
– Da, moja.
Minuta ćutanja.
– Recite mi, druže, jeste li vi iz sanatorijuma »Komunar«?
Korčagin se nestrpljivo pokrenu. »Odakle je đavo ovamo
donese? I to mi se zove odmaranje. Sada će još da upita od čega
bolujem. Moraću da odem.« Reče suho:
– Ne.
– A meni se čini da sam vas vidjela tamo.
Pavle se već dizao kada iza njega upita dubok ženski glas:
– Doro, zašto si se ovamo zavukla?
Na kraj naslonjača sjede preplanula punačka plavuša u sanatorij
umskom kupaćem kostimu. Bacivši letimičan pogled na Korčagina,
upita:
– Druže, čini mi se ja sam vas negdje vidjela. Vi radite u
Harkovu?
 – Da, u Harkovu.
– A gdje radite?
Korčagin odluči da završi ove duge razgovore, i odgovćri:
– U čistačkim kolima! – i nehotice se trgnu od njihovog smijeha.
– Ne bi se moglo reći da ste baš mnogo učtivi druže.
Tako je počelo njihovo prijateljstvo, i Dora Rodkina, član Biroa
harkovskog Gradskog komiteta Partije, mnogo puta se sjećala
smiješnog početka njihovog poznanstva.
*
Sasvim neočekivano Korčagin je sreo Žarkog. To se dogodilo u
bašti sanatorijuma »Talas«, u koji je Korčagin došao na
posijepodnevni koncert. I, ma kako ti izgledalo čudnovato, fokstrot
ih je sastavio.
Poslije istupanja debele pjevačice, koja je uz burne gestikulacije
pjevala »Plamsala je noć ushitom sladostrašća«, na pozornicu je
istrčao jedan par. On – u crvenom cilindru, polugo, sa nekakvim
obojenim kopčama na bedrima i drečavom mašnom preko bijelog
plostrova. Jednom riječju: glupa parodija divljaka. Ona – ljupka, sa
mnogo tkanine na sebi. Uz oduševljenu graju nepmanovaca sa
bikovskim vratovima, koji su stajali za naslonjačama i ležajima
sanatorijumskih bolesnika, ovaj par je počeo da se izvija u brzom
fokstrotu. Nešto odvratnije teško je bilo zamisliti. Uhranjeni
muškarac u svom idiotskom cilindru i nakinđurena žena, pripivši se
jedno uz drugo, izvijali su se u raskalašnim pozama. Iza Pavlovih
leđa je dahtala neka, kao bačva debela prilika. Korčagin se upravo
bio okrenuo da pođe kada se u redu do same pozornice neko diže i
gnjevno uzviknu:
– Dosta je prostitucije! Idite do đavola!
Pavle poznade Žarkog.
Klavirista prekide sviranje, violina ciknu posljednji put i
zamuknu. Par na pozornici prestade da se izvija. Oni iza stolica
počeše da negoduju:
 – Kakav je to bezobrazluk da se prekida program!
– Čitava Evropa pleše!
– Bezobrazluk!
Iz grupe komunara zazvižda sekretar čerepoveckog Sreskog
komiteta Komsomola Serjoža Žbanov. Njemu se pridružiše i drugi, i
par s podijuma nestade kao da ga vjetar odnese. Blebetavi
konferansje, sličan nekom lakeju, saopšti da trupa odlazi.
– Sretan joj put u nepovrat! Svom djedu kaži da je u Moskvi
traži! – uz opšti smijeh isprati ga neki mladić u sanatorijumskom
mantilu.
Korčagin je pronašao Žarkog. Dugo su sjedili u Pavlovoj sobi.
Žarki je radio kao agitprop u Okružnom komitetu Partije.
– Oženio sam se. Uskoro ću imati kćerku ili sina – rekao je
Žarki.
– Oho, a ko ti je žena? – začudio se Korčagin.
Žarki izvuče iz džepa fotografiju.
– Poznaješ?
Na fotografiji su bili on i Ana Borhart.
– A gdje je Dubava? – čudeći se još više, upita Pavle.
– Dubava je u Moskvi. Poslije isključenja iz Partije, napustio je
Komunistički univerzitet i sada uči u MVTU23. Kako se priča,
ponovo je primljen u Partiju. A nije trebalo! On je zatrovan čovjek…
A znaš li gdje je Ignjat? On ti je sada pomoćnik direktora
brodogradilišta. O ostalima malo znam. Razišli smo se na razne
strane. Radimo u raznim krajevima zemlje, a ipak je prijatno sresti
se i sjetiti prošlih dana – govorio je Žarki.
U sobu je ušla Dora i s njom nekoliko ljudi. Visoki Tambovac je
zatvorio vrata. Dora pogleda na orden Žarkog i upita Pavla.
– Je li tvoj drug član Partije? Gdje radi?
Ne znajući o čemu se radi, Pavle ukratko ispriča ko je Žarki.
– Onda neka ostane. Upravo su doputovali neki drugovi iz
Moskve. Oni će nam ispričati posljednje partijske novosti. Odlučili
smo da se kod tebe sastanemo na neku vrstu zatvorene sjednice –
objasni Dora.
Gotovo svi prisutni bili su stari boljševici, izuzimajući, naravno,
Korčagina i Žarkog. Član MKK Bartašev ispričao im je o djelatnost
nove opozicije sa Trockim, Zinovjevom i Kamenjevom na čelu.
– U ovakvoj napregnutoj situaciji mi moramo biti na svojim
mjestima – završi Bartašev. – Već sutra ja odlazim.
Tri dana poslije sastanka u Pavlovoj sobi sanatorijum je opustio
prije određenog roka. Otputovao je i Pavle ne iskoristivši određeno
vrijeme boravka u sanatorijumu.
U CK Komsomola nisu ga dugo zadržavali. Bio je određen za
sekretara Okružnog komiteta Komsomola u jednom industrijskom
okrugu, i već sedmicu dana kasnije gradski aktiv organizacije slušao
je njegov prvi govor.
U kasnu jesen je automobil okružkoma, kojim su putovali
Korčagin i dva druga radnika u jedan od udaljenih rejona, sletio s
druma u jarak i prevrnuo se.
Svi su bili povrijeđeni. Korčaginu je zgnječeno koljeno desne
noge. Za nekoliko dana dovezli su ga u hirurški institut u Harkov.
Poslije pregleda oteklog koljena i rentgenskih snimaka, ljekarski
konzilijum se izjasnio za hitnu operaciju.
Korčagin je pristao.
– Onda sutra ujutro – reče na kraju ugojeni profesor koji se
nalazio na čelu konzilijuma i ustade. Za njim izađoše i ostali.
Mala svijetla bolesnička soba za jednoga. Besprijekorna čistoća i
davno već zaboravljeni specifični bolnički zadah. Korčagin razgleda
oko sebe. Noćni ormarić sa pokrivačem, bijelim kao snijeg, bijela
šamlica – i to je sve.
Bolničarka mu donese večeru.
Pavle odbi da večera. U polusjedećem stavu pisao je pisma u
krevetu. Bol u nozi mu je smetao da misli.
 Upravo kada je završio četvrto pismo, otvoriše se vrata, i
Korčagin ugleda kod svoga kreveta mladu ženu u bijelom mantilu i
u istoj takvoj kapi.
U pred večernjem sumraku vidje njene tanke obrve i krupne oči,
koje su izgledale crne. U jednoj ruci je držala tašnu, u drugoj list
papira i olovku.
– Ja sam vaš ordinarijus, – reče ona – danas sam dežurna. Sad
ćemo se prihvatiti pitanja i vi ćete, htjeli ne htjeli, morati da mi sve
ispričate o sebi.
Ordinator se ljubazno nasmiješi, i taj osmijeh učini »ispitivanje«
manje neprijatnim. Cijeli sat je Korčagin pričao ne samo o sebi nego
i o svojim prababama.
*
U operacionoj sali nalazi se nekoliko ljudi sa gazom preko nosa.
Bljesak nikla na hirurškim instrumentima, uski sto i pod njim
ogroman lavor. Kada je Korčagin legao na sto, profesor je završio
pranje ruku. Iza njega se vršile brze pripreme za operaciju. Pavle se
okrenu. Sestra je ređala lancete i kliješta. Ordinator Bažanova
odmotavala je zavoj na nozi.
– Druže Korčagine, ne gledajte ovamo, to neprijatno djeluje na
nerve – tiho mu dobaci ona.
– Doktore, o čijim vi to nervima govorite? – Korčagin se
ironično nasmiješi.
Nekoliko minuta kasnije gusta maska mu pokri lice. Profesor
mu reče:
– Ništa nemojte da se uzbuđujete, sada ćete dobiti hloroform.
Dišite duboko, kroz nos, i brojte.
Prigušeni glas ispod maske mirno odgovori:
– Dobro. Samo unaprijed molim da me izvinete za moguće
nepristojne izraze.
Profesor nije mogao a da se ne nasmiješi.
 Prve kapljice hloroforma, zagušljivi i odvratni zadah.
Korčagin duboko udahnu i, trudeći se da izgovara jasno, poče da
broji.
Tako je on ulazio u prvi čin svoje tragedije.
*
Ni sam ne znajući zašto je tako uzbuđen, Artjom gotovo napola
pocijepa koverat. Pročitavši prve redove, on više nije mogao da
odvoji pogleda od pisma.
Artjome! Mi vrlo rijetko pišemo jedan drugome. Jedanput,
ponekad dvaput godišnje. Ali zar je stvar u broju? Pišeš mi da si iz
Šepetovke sa porodicom preselio u kazatinsku ložionu da bi
iščupao žile. Kako se meni čini, te žile su – nazadna,
sitnoposjednička psihologija Stjoše, njena porodica i drugo.
Prevaspitavati ljude Stjošinog tipa teška je stvar i bojim se da ti to
neće poći za rukom. Kažeš: teško je učiti pod starost. Ali to kod
tebe ne ide baš tako slabo. Ti nisi u pravu što tako uporno odbijaš
da sa proizvodnje odeš na dužnost predsjednika Gradskog sovjeta.
Ti si se borio za vlast. Nemoj da odbijaš, nego još sutra preuzmi
Gradski sovjet i počinji da djeluješ.
Sada – malo o sebi. Sa mnom se događa nešto neprijatno.
Postao sam česti bolnički gost, dva puta su me rezali, mnogo je
krvi proliveno, izgubljeno mnogo snage, a niko još ne može da mi
kaže kada će tome doći kraj.
Napustio sam posao i našao sebi novu profesiju – profesiju
»bolesnika«. Podnio sam gomilu patnji, a rezultat svega toga je –
ukočenost u koljenu desne noge, nekoliko šavova na tijelu i, najzad,
posljednje ljekarsko otkriće: udarac koji sam prije sedam godina
zadobio u kičmu, kako mi sada kažu, može me skupo koštati.
Spreman sam da izdržim sve moguće samo da mi se vratiti na rad.
Za mene nema ništa strašnije od pasivnog života. Na tako nešto
ne mogu čak ni da pomislim. Eto zašto pristajem na sve, ali
poboljšanja nema i oblaci su sve gušći. Poslije prve operacije, čim
sam prohodao, vratio sam se na posao, ali su me uskoro vratili
nazad. Sada sam dobio uputnicu za sanatorijum »Majnak« u
Evpatoriji. Sutra odlazim. Nemoj da se brineš, Artjome, mene nije
lako otjerati u grob. Ja imam životne snage za trojicu. Još ćemo mi
da radimo, bato. ćuvaj zdravlje, nemoj da vučeš po deset pudova.
Partiju kasnije skupo stoji remont. Godine nam daju iskustvo,
učenje – znanje, a sve to ne radi toga da bismo gostovali po raznim
bolnicama. Stežem ti ruku.
Pavle Korčagin.
U vrijeme kada je Artjom, mršteći svoje guste obrve, čitao
bratovljevo pismo, Pavle se u klinici opraštao od Bažanove.
Pružajući mu ruku, ona ga pitala:
– Vi sutra putujete za Krim? Gdje ćete da provedete današnji
dan?
Korčagin je odgovorio:
– Upravo treba da dođe drugarica Rodkina. Današnji dan i noć
ću provesti u njenoj porodici, a ujutro će me ona otpratiti na
stanicu.
Bažanova je poznavala Doru, koja je često dolazila Pavlu.
– A sjećate li se, druže Korčagine, našeg razgovora o tome da
ćete se prije odlaska vidjeti s mojim ocem? Ja sam mu sve
podrobno ispričala o vašem zdravlju. Željela bili da vas on pregleda.
To biste mogli večeras učiniti.
Korčagin odmah pristade;
Te iste večeri Irina Vasiljevna je uvela Pavla u prostrani kabinet
svoga oca.
Čuveni hirurg je u prisustvu svoje kćeri pažljivo pregledao
Pavla. Irina je iz klinike donijela sve rentgenske snimke i analize.
Pavle nije mogao da ne primijeti iznenadno blijedilo na licu Irine
Vasiljevne poslije očevog objašnjenja na latinskom jeziku.
Pokušavajući da nešto pročita u njegovim pronicavim očima, Pavle
je posmatrao profesorovu veliku ćelavu glavu, ali Bažanov je bio
potpuno nedokučiv.
Kada se Pavle obukao, Bažanov se učtivo oprostio s njim i pošao
na neku sjednicu. Kćeri je naložio da Korčaginu kaže njegov nalaz.
U sobi Irine Vasiljevne, koja je bala neobično ukusno
namještena, Korčagin prileže na divan očekujući da ona progovori.
A njoj je bilo teško, ona nije znala ni kako da počne ni šta da mu
kaže. Otac joj je rekao da medicina još uvijek nema sredstva koje bi
bilo u stanju da zaustavi ubitačni proces upale koja se razvijala u
Korčaginovom organizmu. On je bio protiv hirurških intervencija.
»Tog mladog čovjeka – rekao joj je – očekuje tragedija
nepokretnosti, i mi smo nemoćni da to spriječimo.«
Kao ljekar i prijatelj, ona nije mogla da mu kaže sve i oprezno se
izražavajući rekla mu je samo mali dio istine.
– Druže Korčagine, ja sam uvjerena da će evpatorijsko blato
napraviti preokret, i vi ćete u jesen moći da se Vratite na posao.
Govoreći ovo, ona je zaboravila da je prate dva oštra oka.
– Iz vaših riječi, tačnije, iz svega toga što vi ne iskazujete do
kraja, shvatam svu ozbiljnost svoga položaja. Sjećate li se, ja sam
vas molio da sa mnom uvijek govorite otvoreno. Od mene ne treba
ništa da krijete, ja neću pasta u nesvijest i neću se ubiti. Ali ja hoću
da znam šta me očekuje – reče Pavle.
Bažanova je pribjegla šali.
Tako te večeri Pavle ne saznade istinu o svojoj sutrašnjici. Kada
su se rastajali, Bažanova mu tiho reče:
– Druže Korčagine ne zaboravljajte na moje prijateljstvo, u
vašem životu svašta se može dogoditi. Ako vam bude potrebna
moja pomoć ili savjet, pišite mi. Ja ću učiniti sve što je moguće.
Ona je gledala kroz prozor kako visoka figura u kožnom kaputu,
s naporom se poštapajući, hramlje od ulaza prema fijakeru.
*
Opet Evpatorija. Južna žega. Bučni preplanuli ljudi u okruglim
vezenim kapicama. Automobil za deset minuta dovozi putnike do
jednospratne zgrade od sivog krečnjaka, do sanatorijuma
»Majnak«.
Dežurni ljekar razmješta novodošle po sobama.
– Druže, sa čijom uputnicom vi dolazite? – upita on Korčagina
kada se zaustavi ispred sobe broj 11.
– CK KP (b) U.
– Onda ćemo vas ovdje smjestiti zajedno sa drugom Ebnerom.
On je Nijemac i molio je da mu damo za sobnog druga nekog Rusa –
objasni ljekar i pokuca na vrata.
Iz sobe se začu odgovor na nepravilnom ruskom jeziku.
– Slobodno.
Ostavivši svoj kofer, Pavle se okrenu plavokosom muškarcu
lijepih, živih, plavih očiju, koji je ležao na krevetu. Nijemac ga
dočeka s osmijehom.
– Guten Morgen, Genossen. Htio sam da kažem, zdravo –
popravi se on i pruži Pavlu blijedu ruku sa dugačkim prstima.
Nekoliko minuta kasnije Pavle je već sjedio pored njegovog
kreveta i među njima se vodio živ razgovor na onom
»međunarodnom« jeziku u kome riječi igraju pomoćnu ulogu, a
nerazumljivu rečenicu dopunjuje pretpostavka, gestikulacija i
mimika – uopšte sva sredstva nepisanog esperanta. Pavle je već
znao da je Ebner njemački radnik.
U dane hamburškog ustanka 1923. godine Ebner je dobio metak
u bedro, a sada se, eto, otvorila stara rana i oborila ga u postelju.
Bez obzira na bolove, on se držao bodro, time je odmah stekao
Pavlovo poštovanje.
Boljeg susjeda Korčagin nije mogao ni zamisliti. Ovaj se neće
jadati i pričati o svojim bolestima od jutra do mraka. Naprotiv, s
njim će zaboraviti i svoju sopstvenu nevolju.
»Šteta samo što ja njemački ne umijem ni da beknem« žalio je
Pavle.
 *
U uglu bašte nekoliko naslonjača, sto od bambusove trske i
dvoja kolica. Ovdje su poslije ljekarske procedure po čitav dan
provodili petorica koje su bolesnici prozvali »Izvršni komitet
Kominteme«.
U jednim kolicima, u poluležećem stavu, nalazio se Ebner, u
drugima – Korčagin, kome je zabranjeno da hoda, troje ostalih su
bili: nezgrapni Estonac Vajman, službenik Narodnog komesarijata
trgovine Krimske Republike, Marta Laurin – Letonka, tamnooka
mlada žena slična osamnaestogodišnjoj djevojci, i Ledenjev –
Sibirac, visoka ljudeskara sijedih sljepoočnica. Stvarno, ovdje je bilo
pet nacionalnosti: Nijemac, Estonac, Letonka, Rus i Ukrajinac.
Marta i Vajman su govorili njemački i služili su Ebneru kao
prevodioci. Pavla i Ebnera sprijateljila je zajednička soba, Martu i
Vajmana je zbližilo s Ebnerom znanje jezika, a Ledenjeva s
Korčaginom – šah.
Sve do dolaska Inokentija Pavloviča Ledenjeva Korčagin je bio
šahovski »prvak« sanatorijuma. Poslije uporne borbe za prvenstvo,
on je ovu titulu osvojio od Vajmana. Vajman je bio pobijeđen i to je
flegmatičnog Estonca izbacilo iz ravnoteže. On dugo nije mogao da
oprosti Korčaginu ovaj poraz. Ali uskoro se u sanatorijumu pojavio
visok starac, neobično mladalačkog izgleda za svojih pedeset
godina, i predložio Korčaginu da odigraju partiju. I ne pomišljajući
na opasnost koja ga očekuje, Korčagin spokojno poče kraljičinim
gambitom, na koji Ledenjev odgovori otvaranjem centralnih pioma.
Pošto je bio »prvak«, Pavle je morao da igra sa svakim novodošlim
šahistom, i mnoštvo ljudi se okupljalo da gleda ove partije. Već
poslije devetog poteza Korčagin je primijetio kako ga nastupajući,
sistematski koče pioni Ledenjeva, i on shvati da se pred njim nalazi
opasan partner. Pavle je sada žalio što je tako neoprezno počeo ovu
partiju.
Poslije tročasovne borbe, bez obzira na sve njegove napore i
naprezanja, Pavle je bio prisiljen da se preda prije nego ma ko od
prisutnih on je uvidio da gubi partiju, i pogledao je svoga partnera.
Ledenjev mu se očinski dobrodušno nasmiješio. Pavle je shvatio da
je i on vidio njegov poraz. Estonac, koji je ovu partiju pratio s
uzbuđenjem i neprikrivenom željom da Korčagin izgubi, još ništa
nije primjećivao.
– Ja se uvijek držim do posljednjeg piona – reče Pavle, i
Ledenjev odobravaj uče klimnu glavom na ovo samo njemu
shvatljive riječi.
U toku pet dana Korčagin je s Inokentijem Pavlovičem odigrao
deset partija – sedam je izgubio, dvije dobio i jednu remizirao.
Vajman je trijumfovao:
– E, baš vam. hvala, druže Ledenjeve! Dobro ste ga udesili! Tako
mu i treba. On je udesio sve nas, stare šahiste, ali sada je i sam
naletio na starca. Ha-ha-ha!…
– Neprijatno kada se gubi, ha? – peckao je on svog pobijeđenog
pobjednika.
Korčagin je izgubio titulu »prvaka«, ali je, umjesto ove
beznačajne počasti, u Inokentiju Pavloviču našao čovjeka koji mu je
docnije postao drag i blizak. Korčaginov poraz na šahovskom polju
nije bio slučajan. On je shvatio samo površnu strategiju šahovske
igre, i sada je izgubio od majstora koji je znao sve tajne šahovske
igre.
Korčagin i Ledenjev imali su jedan zajednički datum: Korčagin
se rodio iste godine kada je Ledenjev stupio u Partiju. Oni su bili
tipični predstavnici mlade i stare boljševičke garde. Jedan je imao –
veliko životno i političko iskustvo, mnoge godine ilegalnog rada,
carskih tamnica, a onda – odgovoran državnički rad; drugi –
vatrenu mladost i samo osam godina borbe, koje su bile u stanju da
spale mnoge živote. I obojica su – i stari i mladi – imali vatreno srce
i upropašteno zdravlje.
Uveče se Ebnerova i Korčaginova soba pretvarala u klub.
Odavde su izlazile sve političke novosti. Uveče je u sobi broj 11 bilo
bučno. Obično je Vajman pokušavao da ispriča neki masan vic, ali bi
odmah dospio pod unakrsnu vatru Marte i Korčagina. Marta je
umjela da ovog ljubitelja viceva ućutka svojom duhovitom ironijom,
a kada ovo nije pomagalo, umiješao bi se Korčagin.
– Vajmane, zašto ti ne bi pitao? Možda se nama uopšte ne
sviđaju tvoje »duhovitosti« …
– Ja uopšte ne razumijem kako se to kod tebe uklapa… –
uzbuđenim tonom počeo bi Korčagin.
Vajman bi otromboljio mesnatu usnu i njegove uske oči ironično
su klizile s lica na lice.
– Mora ćemo da organizujemo inspekturu morala pri
Glavnopolitprosvjetu i da preporučimo Korčagina za glavnog
inspektora. Ja razumijem Martu, ona je, po svojoj profesiji, ženska
opozicija, ali Korčagin glumi nevinog dječaka, nešto kao
komsomolsko mladunče … I, onda, uopšte ne volim kada pile kokoš
uči.
Poslije ovakve uzbudljive prepirke o komunističkoj etici pitanje
masnih viceva bilo je postavljeno na principijelno razmatranje.
Marta je prevela Ebneru gledišta učesnika diskusije.
– Erotiše vice to ne dobra stvar, ja solidaran s Pavluša – izjavio
je Adam.
Vajman je morao kapitulirati. On je od toga pravio šale, ali
viceva više nije bilo.
Martu je Korčagin smatrao kornsomolkom, mislio je da nema
više od devetnaest godina. Bio je veoma iznenađen kada je jednog
dana u razgovoru s njom saznao da je ona član Partije od
sedamnaeste godine, da ima trideset i jednu godinu i da je bila
jedan od aktivnih radnika letonske Kompartije. Osamnaeste godine
bijeli su je osudili na smrt, ali ju je sovjetska Vlada, zajedno s
ostalim drugovima, spasla putem razmjene. Sada je radila u
»Pravdi« i istovremeno završavala visoku školu. Korčagin nije ni
primijetio kako je počelo njihovo zbližavanje, ali ona je često
dolazila Ebneru i postala nerazdvojan član njihove »petorke«.
Ilegalac Eglit, takođe Letonac, lukavo je zadirkivao:
– Martočka, a šta je s jadnim Ozolom u Moskvi? Ne valja tako!
Svako jutro, minutu prije ustajanja, u sanatorijumu bi zvonko
zakukurijekao pijetao. Ebner je to tako vješto činio da je personal
išao po čitavom sanatorijumu i tražio pijetla koji je na neki
nepoznat način dospio u sanatorijum, ali sva njihova traganja bila
su uzaludna. To je Ebneru činilo veliko zadovoljstvo.
Krajem mjeseca stanje Pavlovog zdravlja naglo se pogoršalo.
Ljekari su mu naredili da se ne diže iz postelje. To je Ebnera veoma
ožalostilo. Zavolio je ovog mladog boljševika, koji nikada nije padao
duhom, uvijek bio pun životne radosti i energije a koji je tako rano
izgubio zdravlje. A kada mu je Marta rekla da ljekari predskazuju
Korčaginu tragičnu budućnost, Ebner se neobično uzbudio.
Sve do odlaska iz sanatorijuma Korčaginu nije bilo dozvoljeno
kretanje.
Pavlu je polazilo za rukom da sakrije od drugih svoje patnje,
samo se Marta, po blijedilu njegova lica, dosjećala koliko se muči.
Nedjelju dana pred istek roka, Pavle je dobio od Ukrajinskog CK
pismo u kome mu se saopštavalo da mu se odmor produžuje za dva
mjseca i da je, prema zaključku sanatorijurnske komisije, njegovo
vraćanje na posao pri sadašnjem stanju zdravlja nemoguće.
Zajedno s pismom stigao mu je i novac.
Pavle je ovaj udarac primio kao što je nekad primao Žuhrajeve
udarce kada ga je ovaj učio boksu: tada je takođe padao, ali se
odmah dizao.
Neočekivano je dobio pismo od matere. Starica je pisala da
nedaleko od Evpatorije u pristanišnom gradu, živi njena stara
prijateljica Albina Kljucam, s kojom se nije vidjela već petnaest
godina, i da ga ona veoma moli da ode kod nje. Ovo slučajno pismo
odigralo je veliku ulogu u Pavlovu životu.
Nedjelju dana kasnije drugovi iz sanatorijuma toplo su ispratili
Korčagina na pristanište. Rastajući se od njega, Ebner ga kao brata
zagrlio i poljubio. Marta je nestala, i Pavle je otputovao ne
oprostivši se s njom.
Stigavši u fijakeru pred malu kuću u bašti, Korčagin posla svog
pratioca da upita da li tu stanuju Kjucamovi.
Porodica Kjucam se sastojala od pet članova: Albina Kjucam –
majka, puna postarija žena, sa teškim pogledom crnih očiju i
tragovima nekadašnje ljepote na starom licu, njene dvije kćeri –
Ljolja i Taja, mali Ljoljin sinčić i stari Kjucam, neprijatan debeljko,
sličan nerastu.
Kjucam je radio u kooperativi, mlađa kći, Taja, radila je kao
prosta radnica, starija, Lolja, bivša daktilografkinja, nedavno se
razišla s mužem, pijanicom i grubijanom, i sada je bila bez posla.
Njegovala je sinčića i pomagala majci u domaćim poslovima.
Osim kćerki, imali su i sina Žorža, ali on se sada nalazio u
Lenjingradu.
Porodica Kjucam srdačno je primila Korčagina. Samo je stari
Kjucam omjerio gosta neprijatnim i suzdržljivim pogledom.
Pavle je strpljivo ispričao Albini sve što je znao iz porodične
hronike Korčaginovih a uzgred se raspitivao o njihovom životu.
Ljolja je imala dvadeset i dvije godine. Podšišana, jednostavna,
kesten jave kose i otvorena lica, odmah se sprijateljila s Pavlom i
rado ga upoznavala sa svim porodičnim tajnama. Od nje je saznao
da je stari despotski grubo pritegao čitavu porodicu, da guši svaku
inicijativu i najmanje ispoljavanje volje. Ograničen, cjepidlaka, prije
porodicu držao u vječitom strahu i time izazvao neprijateljstvo
djece i mržnju žene, koja se već dvadeset pet godina borila protiv
njegovog despotizma. Kćerke su uvijek bile na materinoj strani, i
ove stalne porodične svađe trovale su im život. Tako su njihovi dani
prolazili u beskrajnim sitnim i krupnim uvredama.
Drugi izrod njihove porodice bio je Žorž. Prema Ljoljinim
riječima, to je tipični vjetropir, hvalisavac, ljubitelj dobra jela i
elegantne odjeće, a isto tako volio je i da popije. Završivši srednju
školu, Žorž – majčin ljubimac – zatražio je od matere da mu nabavi
novac za njegov odlazak u prijestornicu.
– Hoću da se upišem na univerzitet. Neka Ljolja proda svoj
prsten, a i ti prodaj svoje stvari. Meni su potrebne pare, a gdje ćete
ih vi naći, mene se ne tiče.
On je vrlo dobro znao da ga majka ni u čemu ne može odbiti, i on
je tu njenu slabost zloupotrebljavao na najbezobzimiji način. Prema
sestrama se odnosio s omalovažavanjem i smatrao ih nižim od sebe.
Sve što je mogla da izvuče od muža, mati je, zajedno sa Tajinom
zaradom, slala sinu. A on je, propavši na ispitu, veselo živio kod
svoga ujaka i terorisao majku svojim telegramima da mu šalje
novac.
Mlađu kćerku, Taju, Pavle je vidio tek kasno uveče. Mati joj je u
predsoblju šapatom ispričala o dolasku gosta. Pozdravljajući se s
Pavlom, ona mu zbunjeno pruži ruku i do ušiju pocrvenje pred
nepoznatim mladićem. Pavle nije odmah pustio njenu čvrstu ruku,
na kojoj su se osjećali žuljevi.
Ta osamnaestogodišnja djevojka nije bila neka ljepotica, ali
njene krupne smeđe oči, tanke obrve mongolskog tipa, lijepa linija
nosa i svježe jogunaste usne činili su je privlačnom; mladim jedrim
grudima bilo je tijesno pod prugastom radnom bluzom.
Sestre su živjele u dvjema malim sobama. U Tajinoj sobici se
nalazio – uzan željezni krevet, komoda sa raznim sitnicama i malim
ogledalom na njoj, a na zidu, vjerovatno, trideset fotografija i
razglednica. Na oknu dvije saksije sa crvenim geranijumom i
blijedoružičastim lijepim katama. Zavjesa od muslina opšivena
plavom vrpcom.
– Taja ne voli da pušta u svoju sobu predstavnike muškog pola,
a za vas, vidite, pravi izuzetak – šalila se Ljolja sa svojom sestrom.
Slijedeće veče pili su čaj u sobi u kojoj su živjeli stari. Taja je bila
u svojoj sobici i slušala razgovor. Kjucam je pažljivo miješao šećer u
čaši i preko naočala ljutito pogledao gosta, koji je sjedio prema
njemu.
– Nimalo mi se ne sviđaju ovi sadašnji porodični zakoni! –
govorio je on. – Hoćeš da se ženiš – ženi se, hoćeš da se razvedeš –
razvodi se. Potpuna sloboda.
Zagrcnu se i zakašlja se. Odahnuvši, pokaza na Ljolju:
– Eto, ona, vezala se sa svojim, ni pitala nije, a sada se rastala, i
opet bez pitanja. Pa sada, raduj se, hrani i nju i još nečije tamo
dijete. Bezobrazluk!
Ljolja pocrvenje i sakri oči pune suza.
– A šta, zar je ona, po vašem mišljenju, morala da živi s tim
parazitom? – upita Pavle ne skidajući s njega svoj divlji, plamteći
pogled.
– Trebalo je gledati za koga polazi.
U razgovor se umiješa Albina. S mukom uzdržavajući
negodovanje, ona poče isprekidano:
– Stari, zašto pred tuđim zapodjevaš takav razgovor? Mogli
bismo da razgovaramo o nečem drugom, a ne o tome.
On se trže prema njoj.
– Ja znam što govorim! Otkad ste vi to počeli da mi prigovarate?
Te noći je Pavle dugo razmišljao o porodici Kjucam, slučajno
dospjevši ovamo, bio je primoran da učestvuje u ovoj porodičnoj
drami. Razmišljao je kako da pomogne majci i kćerkama da se
izbave iz tog ropstva. Njegov lični život ga ograničavao, nikada mu
nije bilo teže da preduzima neke odlučne mjere, jer pred njim
samim iskrsavala su neriješena pitam ja.
Bio je samo jedan izlaz: da se razdvoji ta porodica i da majka sa
svojim kćerkama zauvijek ode od Kjucama. Ali to nije bilo tako
jednostavno. On nije mogao da se bavi ovom porodičnom
revolucijom: za nekoliko dana on odlazi odavde i možda se nikada
više neće vidjeti s ovim ljudima. Nije li bolje da se sve prepusti
normalnom toku i da ne diže prašinu u ovoj niskoj i tijesnoj kućici?
Ali odvratni lik domaćina kuće nije mu davao mira. Pavle je stvorio
nekoliko planova, ali su svi izgledali neizvedivi.
Sutradan je bila nedjelja, i kada se Pavle vratio iz grada, kod
kuće je zatekao samo Taju: ostali su otišli rođacima u goste.
Pavle je ušao u njenu sobu i, onako umoran, sjeo na stolicu.
– Zašto ti ne ideš da se prošetaš, da se razonodiš? – pitao je
Pavle.
– Ne ide mi se nikuda – tiho odgovori ona.
Pavle se sjeti svojih sinoćnjih planova, i odluči da ih provjeri.
Žureći da ga neko ne bi pomeo, poče otvoreno:
– Slušaj, Taja, daj da govorimo jedno drugom »ti« – šta će nam
te kineske ceremonije? Ja uskoro odlazim. Sreo sam se s vama kada
sam i sam u teškom položaju, a da nije tako, mi bismo čitavu tu
stvar malo drukčije okrenuli. Da je ovo ispalo prije godinu dana, mi
bismo odavde otputovali svi zajedno. Za takve ruke kao što su tvoje
i Ljoljine našao bi se posao! Sa starim treba likvidirati, njega je
nemoguće obraditi. Ali sada je to nemoguće. Ja sam još ne znam šta
će sa mnom da bude, eto zašto se osjećam, tako reći golorukim. Šta
sada da se radi? Ja ću pokušati da se vratim na rad. Ljekari su mi
napisali sam vrag zna šta, i sada me drugovi ganjaju da se liječim do
beskonačnosti. Ali to ćemo mi već da preokrenemo… Ja ću pisati
materi, i mi ćemo da vidimo kako ćemo dokrajčiti s tom gužvom. Ja
vas tako neću ostaviti. Samo, evo šta, Tajuša: vaš život, a osobito
tvoj, mora se naglavačke prevrnuti. Imaš li ti za tako nešto snage i
volje?
Taja podiže glavu i odgovori tiho:
– Htjela bih, a ne znam da li imam snage.
Ova neodlučnost Pavlu je bila razumljiva.
– Ništa, ništa, Tajuša! Sve ćemo mi to udesiti, glavno je da bi ti
htjela. Reci mi, Taja, da li te porodica mnogo veže?
Iznenađena takvim pitanjem, Taja ne odgovori odmah.
 – Mnogo mi je žao matere – reče najzad. – Otac je čitav život
mučio, a sada joj Žorka dušu pojede. Žao mi je, iako ona mene ne
voli kao Žorku.
Mnogo su razgovarali, i pred sam dolazak ostalih, Pavle joj reče
u šali:
– Čudo da te stari nije natjerao da se udaš za nekoga.
Talja uplašeno odmahnu rukom:
– Ja se neću udavati. Nagledala sam se Ljolje. Nipošto se ne bih
udala!
Pavle se nasmiješi:
– Znači, zarekla se za čitav život? A šta ako ispadne neki dobar
momak?
– Ni onda. Svi su oni dobri dok se vrte pod prozorima.
Pavle joj prijateljski stavi ruku na rame.
– Dobro. I bez muža se može prilično proživjeti. Samo ti si
nekako suviše neljubazna prema mladićima. Dobro je da ne
podozrijevaš kod mene neke ženidbene namjere, tada bih izvukao
deblji kraj – i on prijateljski prevuče hladnim dlanom preko ruke
zbunjene djevojke.
– Takva kao ti traže malo drukčije. Šta ćemo im mi? – reče ona
tiho.
*
Nekoliko dana kasnije Korčagin se vraćao u Harkov. Na stanicu
su ga pratile Taja, Ljolja i Albina sa svojom sestrom Rozom. Na
rastanku je obećao Albini da neće zaboraviti njenu djecu i da će joj
pomoći da se iskobeljaju iz te jazbine. Oprostili su se s njim kao s
rođakom, a Taja se čak nije mogla uzdržati od suza. Dugo je vidio s
prozora bijelu maramicu u Ljoljinoj ruci i prugastu Tajinu bluzu.
Ne želeći da uznemirava Doru, u Harkovu je odsjeo kod svog
prijatelja Peće Novikova. Kada se odmorio, pošao je u CK. Sačekao
je Akima i kada su ostali sami, zamolio je da ga odmah upute na
rad.
Akim odmahne glavom.
– Pavle, ne možemo! Mi smo dobili odluku ljekarske komisije i
CK Partije gdje je rečeno: »Zbog teškog zdravstvenog stanja uputiti
ga u Neuropatološki institut radi liječenja, ne dopuštati povratak
na rad.«
– Akime, svašta oni mogu da napišu! Ali ja tebe molim – daj mi
mogućnost da radim! Ovo lutanje po raznim klinikama potpuno je
uzaludna stvar.
Akim je odbijao:
– Mi ne možemo da kršimo odluke. Pavluška, ti moraš razumjeti
da je to za tebe bolje.
Ali Pavle je tako navaljivao da Akim nije izdržao i pristao je.
Već sljedećeg dana Korčagin je radio u povjerljivom odjeljenju
Sekretarijata CK. Njemu se činilo da je glavno da počne da radi i da
će mu se vratiti izgubljena snaga. Ali već prvog dana uvidio je da se
prevario. On je u svom odjeljenju radio po osam sati a da ništa nije
jeo, jer mu je teško bilo da se sa trećeg sprata spušta u susjednu
menzu na doručak i ručak: Često mu se kočilo čas ruka, čas noga.
Ponekad se čitavo tijelo kočilo i hvatala ga groznica. Kada je trebalo
da ide na posao, najednom bi ga izdala snaga, i nije mogao da se
digne iz postelje. Kada bi ga to prošlo, on bi sav očajan konstatovao
da je zakasnio na posao čitav sat. Najzad je bio opomenut zbog ovih
zakašnjavanja, i on je shvatio da je to početak onog najstrašnijeg u
njegovu životu – izlazak iz stroja i nesposobnost za rad.
Akim mu je dvaput pomogao – davao mu lakši posao, ali se ipak
dogodilo ono neizbježno: sljedećeg mjeseca Pavle je pao u postelju.
Tada se sjetio oproštajnih riječi Bažanove i napisao joj pismo. Ona
je došla istog dana. Od nje je saznao ono najvažnije – neće morati
ležati u klinici.
– Znači, moje stvari stoje tako dobro da nije potrebno ni da se
liječim – htio je da se našali, ali mu šala nije uspjela.
 Čim mu se snaga djelimično povratila, on se opet našao u CK.
Ali ovoga puta Akim je bio neumoljiv. Na njegov odlučni prijednog
da leži u klinici, Korčagin promuklo odgovori:
– Nikuda neću da idem. Sve je to uzaludno. Saznao sam iz
mjerodavnih izvora. Meni ostaje jedno – da podnesem ostavku i da
idem u penziju. Ali to vam neće upaliti. Ne možete vi mene otrgnuti
od posla. Meni je svega dvadeset i četiri godine, ja ne mogu da
završim svoj život sa radnom invalidskom knjižicom i da se klatarim
po lječilištima, znajući da je to sve beskorisno. Vi morate da mi date
odgovarajući posao. Ja mogu da radim kod kuće ili da živim u nekoj
ustanovi… Samo ne kao neki ćato koji numeriše akte. Taj rad mora
biti takav da ja ne osjećam kako sam odbačen.
Korčaginov je glas zvučao sve uzbuđenije i jače.
Akim je vrlo dobro shvatao kakva osjećanja pokreću ovoga još
sasvim nedavno vatrenog mladića. On je shvatio Pavlovu tragediju,
znao je da je za njega, koji je čitav svoj kratki život dao Partiji,
odvajanje od borbe i prelazak u duboku pozadinu bilo nešto
užasno, i on je odlučio da učini sve što je u njegovoj moći
– Dobro, Pavle, nemoj da se sekiraš. Sutra je sastanak
Sekretarijata. Ja ću pokrenuti tvoje pitanje. Dajem ti riječ da ću sve
učiniti.
Pavle se s mukom diže i pruži mu ruku.
– Akime, zar ti možeš zamisliti da mene život zatjera u zapećak i
da me spljeska kao neku lepinju? Sve dok u meni ovdje kuca srce, –
on silom potegnu Akimu ruku na svoje grudi, i Akim jasno osjeti
potmule brze udarce – sve dok ono kuca, mene od Patrije niko ne
može otrgnuti. Samo smrt može da me izbaci iz stroja. Zapamti to,
brajko!
Akim je ćutao. On je shvatio da to nije bilo fraziranje, nego jauk
teško ranjenog borca. Znao je da ovakvi ljudi ne mogu drukčije ni
govoriti ni osjećati.
Dva dana kasnije Akim je javio Pavlu da mu se daje mogućnost
vršenja odgovorne dužnosti u redakciji centralnog organa, ali da je
potrebno provjeriti da li se može iskoristiti na novinarskom polju.
U redakcionom kolegijumu Korčagina su dočekali predusretljivo.
Zamjenik glavnog urednika, stara ilegalka, član prezidijuma CKK24
Ukrajine, postavi mu nekoliko pitanja:
– Vaše obrazovanje, druže?
– Tri godine osnovne škole.
– U partijsko-političkim školama niste bili?
– Nisam.
– Pa ništa, događa se da se i bez toga izgradi dobar žurnalist.
O vama nam je govorio drug Akim. Mi možemo da vam damo
posao koji ne morate ovdje raditi, možete da radite kod kuće. Mi
ćemo vam obezbijediti uslove za rad. Ali za ovaj posao ipak je
potrebno opsežno znanje. Osobito u oblasti literature i jezika.
Sve ovo nagovještavalo je poraz. U razgovoru od pola sata
pokazalo se da Pavle nema dovoljnog znanja, a u članku koji je
napisao crvenom olovkom je bilo podvučeno više od trideset
stilskih nepravilnosti i mnogo pravopisnih grešaka.
– Druže Korčagine! – rekla mu ova drugarica. – Vi imate vrlo
dobre sposobnosti. Ako se prihvatite dubljeg izgrađivanja, možete
da postanete literarni radnik, ali sada vi pišete nepismeno. Iz vašeg
članka se vidi da ne poznajete ruski jezik. To nije ni čudo, vi niste
imali vremena da učite. Na žalost, mi vas ne možemo iskoristiti. Ali
još jednom ponavljam: vi imate dara. Ako bi se vaš članak obradio,
ne mijenjajući sadržine, on bi bio vrlo dobar. Ali nama su potrebni
ljudi koji će sami obrađivati tuđe članke.
Oduprijevši se o štap, Korčagin ustade. Desna obrva mu je
grčevito podrhtavala.
– Slažem s vama. Kakav sam ja literat? Bio sam dobar ložač,
priličan monter. Umio sam dobro da jašem, da raspaljujem
komsomolce, ali na vašem frontu ja sam neprikladan borac.
Oprostivši se, iziđe.
 Na zaokretu u hodniku umalo da ne pade. Pridrža ga neka žena
sa tašnom.
– Šta vam je, druže? Zašto ste tako blijedi?
Nekoliko minuta mu je bilo potrebno da dođe k sebi A onda
lagano otkloni ženu i pođe poštapajući se.
Od ovoga dana Korčaginov život je pošao nizbrdo. O radu više
nije moglo biti ni riječi. Sve češće je provodio dane u krevetu. CK ga
je oslobodio od posla i zamolio Glavnu upravu za socijalno
osiguranje da mu odobri penziju. Dobio je penziju zajedno s
invalidskom knjižicom. CK mu dade novaca i isprave da putuje
kuda god zaželi. Dobio je pismo od Marte. Ona ga zvala da dođe njoj
u goste i da se odmori. On se i bez toga spremao da putuje u
Moskvu, s nejasnom nadom da će naći sreću u Svesaveznom CK, to
jest da će naći posao za koji nije potrebno kretanje. Ali i u Moskvi
su mu predložili da se liječi i obećali da će ga smjestite u dobro
lječilište. On je to odbio.
Neprimjetno je proletjele devetnaest dana koje je proveo kod
Marte i njene prijateljice Nadje Peterson. Čitave dane ostajao je
sam. Marta i Nad ja odlazile su ujutro, a vraćale se uveče. Marta je
imala mnogo knjiga, i Pavle je neprekidno čitao. Uveče su dolazile
njihove prijateljice i poneko od prijatelja.
Iz pristanišnog grada stizala su pisma. Porodica Kjucam zvala ga
k sebi. Život je stezao svoj čvor, i oni su očekivali njegovu pomoć.
Jednog jutra Pavla je nestalo iz tihog srama u Gusjatnikovoj
ulici. Voz ga je nosio na jug, na more, vozio ga iz vlažne i kišovite
jeseni prema toplim obalama južnog Krima. Gledao je kako pored
prozora promiču stubovi. Čvrsto su bile stegnute obrve, a u tamnim
očima pritajila se upornost.
 GLAVA OSMA

Dolje, pored gomila kamenja, talasa se more. U lice piri suh

morski vjetar koji dolazi iz daleke Turske. Kao krivi luk u obalu se
urezalo pristanište, ograđeno od mora armiranobetonskim molom.
Nad samim morem lomio se greben gorskog lanca. Daleko gore,
uzbrdo, penjale se bijele kućice gradskih predgrađa.
Tiho ie u starom parku iza grada. Zarasli su u travu već davno
nečišćeni puteljci na njih lagano pada žuto klenovo lišće koje je
umorila jesen.
Korčagina je iz grada ovamo dovezao stari Perzijanac i,
iskrcavajući ovog čudnog putnika iz fijakera, ne uzdrža se, i upita:
– Zašto si ovamo došla? Gospođicu ovdje nema, pozorištu
nema. Samo šakali… Šta ćeš radiiš, ne znam! Hajdemo natrag,
gospodin drug.
Korčagin je platio i starac je otišao.
U parku nigdje nikoga. Pavle nađe klupu pored samog mora,
sjede, okrete lice suncu, koje više nije pržilo.
On je došao u ovu tišinu da razmisli o tome šta se to događa u
njegovom životu i šta će da radi s tim svojim životom. Bilo je već
vrijeme da napravi rezime i donese odluku.
Od njegovog drugog dolaska ovamo nesuglasice u porodici
Kjucam do krajnosti se zaoštrile. Saznavši za njegov dolazak, stari
Kjucam se razbjesnio i podigao čitavu uzbunu. Korčaginu je samo
po sebi palo u dio da rukovodi otporom. Stari Kjucam je
neočekivano naišao na odlučan otpor od strane svojih kćeri i žene, i
od prvog dana drugog Korčaginovog dolaska kuća se podijelila na
dva neprijateljska dijela, puna mržnje. Hodnik i dio kuće u kome je
živio stari Kjucam bio je zakovan, a jedna od pobočnih sobica bila je
iznajmljena Korčaginu. Kiriju za sobicu on je dobio unaprijed, i
uskoro se čak umirio time što kćerke, koje su se odvojile od njega,
neće tražiti sredstava za žvot.
Albina je iz diplomatskih razloga ostala da živi u starčevoj
polovini kuće. Ne želeći da se susreće s mrskim mu čovjekom, stari
nije navraćao svojim kćerima, ali zato je u dvorištu frkao i gunđao
pokazujući na taj način da je on ovdje gospodar.
Prije služenja u kooperativi on se bavio sa dva zanata –
obućarskim i drvodjelskim, i sada je u slobodno vrijeme radio
uzgred, pretvorivši šupu u svoju novu radionicu. Iz pakosti prema
stanaru, sada je upravo pod njegov prozor prenio svoju tezgu.
Bijesno je zabijao eksere i naslađivao se time, jer je dobro znao da
to smeta Korčaginu pri čitanju.
– Pričekaj samo malo, odletjećeš ti odavde… – gunđao je sebi
pod nos.
Daleko, gotovo na samom horizontu, kao neki oblačič ostajao je
pepeljasto sivi trag iza parobroda. Uz piskave krike, jato galebova
se bacalo u more.
Pavle je obuhvatio glavu rukama i zamislio se. Pred očima mu je
prošao čitav njegov život, od djetinjstva pa do posljednjih dana.
Kako je proživio svoje dvadeset i četiri godine – dobro ili slabo?
Pretresajući u sjećanju sve godinu za godinom, provjeravao je svoj
život kao nepristrasni sudija i sa velikim zadovoljstvom je zaključio
da nije baš tako slabo proživio život. Ali bio je i priličan broj grešaka
koje je učinio iz gluposti, zbog mladosti, a najviše iz neznanja. Ali
što je najvažnije nije prespavao odlučne dane, našao je svoje mjesto
u čeličnoj borbi za vlast, i na crvenoj zastavi revolucije ima nekoliko
kapi njegove krvi.
Stroj nije napuštao sve dok ga nije izdala snaga. A sada je
slomljen, ne može više da ostane na liniji fronta, i njemu je ostalo
samo jedno – pozadinska lječilišta. Sjetio se kako je tane prorezalo
borca kada su bujice jurile prema Varšavi. Borac je pao na zemlju,
pod noge konja. Drugovi su uskoro previli ranjenika, predali ga
bolničarima i pojurili dalje – da sustižu neprijatelja. Eskadron nije
zaustavio juriš zbog gubitka jednog borca. U borbi za veliku stvar
tako je bilo i tako mora da bude. Istina, bilo je i izuzetaka. Na
mitraljeskim taljigama vidio je on mitraljesce bez nogu – za
neprijatelja to su bili strašni ljudi, njihovi mitraljezi su nosili smrt i
uništenje. Zbog željezne izdržljivosti i sigurnog oka oni su bili ponos
svojih pukova. Ali takvi su bili rijetkost.
A kako da postupi sada, kada je slomljen i kada više nema nade
na povratak u borbene redove? Ta, on je postigao da mu Bažanova
najzad prizna da ga u budućnosti očekuje nešto još užasnije. Pa šta
da radi? Kao prijeteća tamna provalija pred njim je stajalo ovo
neriješeno pitanje.
Radi čega da živi kada je već izgubio ono najdraže – sposobnost
za borbu? Čime da opravda svoj život sada i u beznadnoj
sutrašnjici? Čime da ispuni svoju sutrašnjicu? Jednostavno da jede,
pije i diše? Da bude bespomoćni svjedok toga kako se njegovi
drugovi bore i probijaju naprijed? Da postane teret za svoj odred?
Ili – da otpiše tijelo, koje ga je izdalo? Metak u srce – i gotovo!
Umio si lijepo da živiš, onda treba da umiješ i na vrijeme da umreš.
Ko će da osudi borca koji nije želio da živi u agoniji?
Ruka je napipala u džepu pljosnato tijelo brauninga, prsti su
naviknutim pokretom stegli dršku. Lagano je izvukao revelver.
– Ko je mogao pomisliti da ćeš doživjeti takav dan?
Cijev revolvera prezrivo ga pogleda u oči. Stavi revolver na
koljeno i ljutite opsova.
– Brajko moj, pa to je papirnati heroizam! Najobičnija budala
može da se ubije uvijek i U svako doba. To je najkukavičniji i
najlakši izlaz iz situacije. Teško ti da živiš – ubij se! A da li si ti
pokušao da pobijediš taj život. Da li si učinio sve što se moglo
učiniti da se istrgneš iz tog željeznog obruča? Jesi li zaboravio kako
smo sedamnaest puta za jedan dan jurišali na Novograd – Volinsk i
kako smo ga zauzeli uprkos svemu? Sakrij svoj revolver, i nikada
nikome ni riječi da nisi o tome rekao. Nauči se da živiš i onda kada
ti život postaje neizdrživ. Učini ga korisnim.
Ustade i pođe putem. Neki gorštak ga je na svojoj dvokolici
dovezao do grada. Na raskrsnici kupi mjesni list. U njemu se
saopštavalo o sastanku Gradskog partijskog kolektiva u klubu
Demjana Bijednog. Kući se vratio kasno noću. Istupao je na
sastanku aktiva, a ni slutio nije da je to bio njegov posljednji govor
na većem skupu.
*
Taja nije spavala. Ona je bila uznemirena zbog duge
Korčaginove odsutnosti. Šta je s njim. Gdje je? U njegovim uvijek
živim očima danas je zapazila nešto surovo i hladno. On je malo
pričao o sebi, ali ona je osjećala da preživljava neku nesreću.
Časovnik u majčinoj sobi otkucao je već dva sata kada su
lupnule vratnice. Ona nabaci kaputić i pođe da mu otvori vrata.
Ljolja je spavala u svojoj sobici i nešto gunđala u snu.
– A ja sam se već bila zabrinula za tebe – obradovana što je
došao, prošapta Taja kada je Pavle ušao u predsoblje.
– Tajuša, do same smrti sa mnom se ništa neće dogoditi. Šta je,
Ljolja spava? A, znaš, meni se uopšte ne spava. Ja hoću da ti
ispričam koješta o svom današnjem danu. Hajdemo kod tebe, inače
ćemo probuditi Ljolju – i on odgovori šapatom.
Taja se kolebala. Kako će oca noću da razgovara s njim? Ako
mama sazna o tome, šta će pomisliti? Ali njemu ne može to da kaže,
on će se uvrijediti. A šta hoće da joj kaže? Misleći o tome, već je išla
prema svojoj sobici.
– Evo o čemu se radi, Tajo – poče Pavle prigušenim glasom
kada u mračnoj sobi sjedoše jedno prema drugom tako blizu da
Taja osjeti njegovo disanje. – Život se tako okrenuo da mi sve
izgleda čak pomalo čudnovato. Sve ove dane sam rđavo proživio.
Bilo mi je nejasno kako dalje da živim. Nikada još u mom životu nije
bilo tako mračno kao ovih dana. Ali danas ja sam sazvao zasjedanje
»Politbiroa« i donio veoma važnu odluku. Nemoj da se čudiš što ja
tebe upoznajem s tim stvarima…
I on joj ispriča sve što je proživio posljednjih mjeseci i mnogo od
toga što je danas u parku razmišljao.
– Eto, takva je moja situacija. A sada prelazimo na glavno.
Gužva u porodici tek počinje. Odavde se treba izvući na čist vazduh,
što dalje od ove jazbine. Treba počinjali novi život. Kad sam se već
ja upleo u tu borbu, ja ću i da je dovedem do kraja. I moj i tvoj lični
život sada je žalostan. Ali ja sam odlučio da naš život pretvorim u
požar. Razumiješ li ti šta to znači? To bi značilo da ti postaneš moja
drugarica, moja žena.
Taja ga slušala s uzbuđenjem, ali kada ču posljednju riječ, ona
uzdrhta od neočekivanosti.
– Taja, ja ne tražim odgovor odmah danas. Ti o svemu dobro
promisli. Ja znam, tebi je neshvatljivo kako se o takvoj stvari može
govoriti bez nekog prethodnog udvaranja. Tu su fraziranja
nepotrebna. Djevojko, ja ti dajem ruku, evo je. Ako ovaj put
povjeruješ, nećeš se prevariti. Ja imam dosta toga što je tebi
potrebno, a ti što je meni. Ja sam već odlučio: naš savez se
zaključuje na vrijeme dok se ti ne razviješ u pravog, našeg čovjeka.
Ja ću to da učinim. Inače ne bih vrijedio ni pet para. Dotle mi ne
smijemo da prekinemo savez. A kada se razviješ, – slobodna si od
svih obaveza. Ko zna, može se dogoditi da ja fizički postanem samo
jedna ruševina, i znaj da u tom slučaju neću vezati tvoj život.
Poćutavši nekoliko trenutaka, reče toplo i nježno:
– A sada ja ti nudim svoje prijateljstvo i ljubav.
On nije puštao njene prste iz svoje ruke i bio je tako spokojan
kao da je ona već pristala,
– A nećeš me ostaviti?
– Tajo, riječi nisu dokaz. Tebi ostaje samo jedno: da vjeruješ da
ovakvi kao ja ne izdaju svoje prijatelje… samo da oni mene ne
izdaju – završi on gorko.
 – Danas ništa ne mogu da ti kažem, sve je to ispalo tako
neočekivano.
Korčagin ustade.
– Lezi, Tajo, skoro će da svane.
Ode u svoju sobu. Ne svukavši se, leže, i tek što mu se glava
spustila na jastuk, zaspa.
Na njegovom stolu kod prozora gomile knjiga iz partijske
biblioteke, svežanj novina i nekoliko ispisanih bilježnica. Krevet,
dvije stolice, a na vratima koja vode u Taj inu sobu velika mapa
Kine načičkana crnim i crvenim zastavicama. U komitetu Partije
Pavle se dogovorio da ga snabdijevaju literaturom iz partkabineta,
obećali su da će mu upravnik pristanišne biblioteke, najveće u
gradu, pomoći što se tiče knjiga. Uskoro je otuda počeo da dobija
čitave gomile. Ljolja je sa čuđenjem pratila kako on od ranog jutra, s
malim prekidom za doručak i ručak, čita i zapisuje do same večeri,
koje su oni uvijek utroje provodili u njenoj sobi. Pavle je pričao
sestrama o knjigama koje je pročitao.
Kasno poslije pola noći, izlazeći u dvorište, stari Kjucam je
uvijek vidio svijetlu traku između kapaka na prozoru nezvanog
stanara. Tiho, na prstima je prilazio prozoru i kroz pukotine
posmatrao glavu nagnutu nad sto.
»Ljudi spavaju, a kod njega svjetlo gori po čitavu noć. Ponaša se
u kući kao da je on domaćin. Curetine su počele da pokazuju zube«,
ozlojeđeno razmišljajući, vraćao se Kjucam u svoju sobu.
Prvi put za posljednjih osam godina Pavle je imao tako mnogo
slobodnog vremena i nikakve dužnosti. Za njega je to bilo sve novo,
i on je požudno čitao. Po osamnaest sati je svakodnevno provodio
nad knjigom. I ko zna kako bi se to odrazilo na njegovom zdravlju
da nije uslijedilo ovih nekoliko Taj inih riječi:
– Komodu sam premjestila na drugo mjesto, vrata u tvoju sobu
sada se otvaraju. Ako ti bude potrebno da nešto razgovaraš sa
mnom, ne moraš više da prolaziš kroz Ljoljinu sobu.
 Pavle porumenje. Taja se radosno nasmiješi – savez je bio
zaključen.
*
Stari Kjucam nije više vidio u ponoćnim satima svijetlu traku na
Pavlovom prozoru, a majka je počela zapažati u Tanjinim očima
nevješto prikrivenu radost i pod očima, blistavim od unutarnje
vatre, jedva primjetne tamne obrube – tragove neprospavanih noći.
Zvuk gitare i Tajine pjesme sve češće su odjekivali u malom stanu.
Probuđena žena u Taji patila je od toga što je njena ljubav bila
kao ukradena… Ona je drhtala od svakog šušnja, stalno joj se činilo
da čuje majčine korake. Mučila se time šta će da odgovori ako je
zapitaju zašto je vrata svoje sobe počela da zatvara rezom. Pavle je
to primijetio i umirivao je nježno:
– Zašto se bojiš? Ako ćeš pravo, mi smo ovdje gospodari. Spavaj
mirno. Drugima je zabranjen pristup u naš život.
Umirena, ona bi pripila obraz uz njegove grudi i, zagrlivši ga
zaspala. On je dugo slušao njeno disanje i nije se micao bojeći se da
poremeti njen mirni san; obuzimala ga duboka nježnost prema
djevojci koja mu je povjerila svoj život.
Razlog neugasivog plamsanja Tajinih očiju prva je saznala njena
sestra, i od tog dana između sestara se pojavila sjenka otuđenosti.
Saznala je i majka. Tačnije – dosjetila se. Napregla je pažnju. Tako
nešto ona nije očekivala od Korčagina.
– Tajuša nije za njega – rekla je Ljolji. – Šta će od svega toga da
bude?
Uznemirujuće misli nisu joj dale mira, ali nije mogla da se odluči
da govori s Korčaginom.
Kod Korčagina se počela skupljati omladina. Ponekad je bila
puna njegova mala soba. Starom Kjucamu se činilo da čuje brujanje
pčelinjeg roja. Često su pjevali u horu:
Samotno je naše more, ono šumi dan i noć… i Pavlovu omiljenu:
Svijet beskrajni gorke suze lije…
 To se skupljao kružok Radničkog partijskog aktiva, koji mu
Komitet partije povjerio poslije njegovog pisma, u kome je
zahtijevao da mu daju propagandistički posao.
Tako su sada prolazili Pavlovi dani. Opet je objema rukama
uhvatio kormilo, i život, koji je bio napravio nekoliko oštrih krivulja,
uputio prema novom cilju. To je bio san o povratku u život pomoću
učenja i literature.
Ali život je gomilao jednu prepreku za drugom, i on ih je
dočekivao uznemireno misleći u kolikoj će mjeri one da ometu
njegovo napredovanje.
Iznenada je zajedno sa ženom stigao iz Moskve propali student
Žorž. Nastanio se kod svoga tasta advokata i dolazio je k majci da
iznuđava novac.
Žoržov dolazak umnogom je pogoršao unutarnje porodične
odnose. On je odmah stao na očevu stranu i zajedno s antisovjetski
nastrojenim porodicom svoje žene počeo da rovari da Korčagina
istjera iz kuće i da od njega odvoji Taju.
Dvije nedjelje poslije Žoržovog dolaska Ljolja je dobila posa u
jednom od najbližih rejona. Ona se preselila tamo sa majkom
sinom, a Pavle i Taja otputovali su u jedan udaljeni primorah
gradić.
*
Rijetko je Artjom dobijao pisma od brata, i kada bi na stolu u
Gradskom sovjetu zatekao sivi koverat sa poznatim ćoškastim
rukopisom, nije ga mogao čitati bez uzbuđenja. I sada, otvarajuć
koverat, pomislio je s prikrivenom nježnošću:
»Eh, Pavluša, Pavluša! Kako bi bilo dobro da si bliže, kako bi mi
dobro došli tvoji savjeti.«
»Artjome, hoću da ti ispričam što sam preživio. Osim tebi, čini
mi se, nikome ne pišem takva pisma. Ti me poznaješ i razumiješ
svaku moju riječ. Život me i dalje tuče na frontu borbe za zdravlje.
Dobijam udarac za udarcem. Tek što se podignem od jednog
udarca, na mene se sruči novi, nemilosrdniji od prvoga. Ali
najstrašnije je to što sam nemoćan da se suprotstavim. Lijeva ruka
mi je otkazala poslušnost. Već to je bilo teško, ali odmah zatim
iznevjerile su me i noge, i ja, koji sam se i bez toga teško kretao (u
granicama sobe), sada se s mukom dovučem od kreveta do stola.
Ali ni to, očevidno, nije sve. Još se ne zna šta će mi sutrašnjica
donijeti.
Iz kuće više ne izlazim, i kroz prozor posmatram samo jedan
djelić mora. Zar može biti strašnije tragedije nego, kada su u
jednom čovjeku spojeni izdajničko tijelo koje otkazuje poslušnost i
srce boljševika, volja koja nezadrživo vuče radu, vama, u radnu
armiju koja napreduje duž čitavog fronta, onamo gdje željezna
lavina krči puteve naprijed.
Ja još uvijek vjerujem da ću se vratiti u stroj i da će se u jurišnim
kolonama pojaviti i moj bajonet. Ja ne mogu da ne vjerujem, niti
imam prava da ne vjerujem. Deset godina su me Komsomol i Partija
vaspitavali kako treba pružati otpor, i riječi našeg vođe odnose se i
na mene: ‘Nema takvih tvrđava koje boljševici ne bi mogli da
osvoje’.
Čitav moj život je sada – učenje. Knjige, knjige i samo knjige.
Mnogo sam uradio, Artjome. Prošao sam osnovna djela klasične
književnosti. Završio sam i predao radove za prvu godinu
Komunističkog univerziteta. Uveče – kružok s partijskom
omladinom. Preko ovih drugova održavam vezu sa praktičnim
radom Organizacije. A onda Tajuša, njeno razvijanje i
napredovanje, pa i ljubav, nježnosti moje drugarice. Slažemo se.
Naša ekonomika je prosta i jednostavna – trideset dvije rublje moje
penzije i njena zarada. U Partiju Taja ide mojim putem: radila je
kao kućna pomoćnica, a sada pere posuđe u restoranu (ovdje nema
industrije).
Ovih dana mi trijumfalno pokazala prvu delegatsku kartu
Ženskog odjeljenja. Za nju to nije obično parče kartona. Ja pratim
kod nje rađanje novog čovjeka i pomažem koliko mogu. Doći će
vrijeme i neka velika fabrika ili radnički kolektiv završiće njeno
formiranje. Dok smo ovdje ona ide jedinim mogućim putem.
Dvaput nam je dolazila Tajina mati. Njena majka ni sama ne
primjećuje da vuče Taju nazad u sitničavi život, u ono usko, lično i
zatvoreno. Trudio sam se da ubijedim Albinu da njen teški život ne
treba da bude crna sjenka na putu njene kćeri. Ali sve je bilo
uzalud. Predosjećam da će se majka popriječiti na putu svoje kćeri
u novi život i da je borba s njom neizbježna.
Stežem ti ruku.
Tvoj Pavle.«
*
Stara Macesta. Sanatorij um broj 5. Dvospratna kamena zgrada
na zaravanku urezanom u hridinu. Svuda okolo šuma. Serpentinom
se spušta put u dolinu. Otvoreni su sobni prozori i povjetarac
donosi odozdo miris sumpornih izvora. Korčagin je sam u svojoj
sobi. Sutra dolaze novi drugovi i on će dobiti susjeda. Pod
prozorom čuje nečiji poznat glas. Razgovara nekoliko ljudi. Gdje je
on čuo tu duboku oktavu? Napregnu sjećanje i iz samotnog
skrovišta izvuče skriveno, ali nezaboravljeno ime: »Ledenjev
Inokentij Pavlovič. To je on i niko drugi.« I, uvjeren u to, Pavle ga
pozva. Samo malo kasnije Ledenjev je već sjedio kod njega i
radosno mu tresao ruku.
– Ah, živ i čitav! Čime ćeš da me obrađuješ? Šta je to, odlučio da
ozbiljno boluješ? Ne odobravam ti to. Ugledaj se na mene. I meni
su ljekari prorokovali ostavku, a ja se za inat i dalje držim.
– Ledenjev se dobrodušno nasmija.
U tom smijehu Korčagin je osjetio skriveno saučešće i prizvuk
žalosti.
Dva sata su proveli u živom razgovoru. Ledenjev mu je pričao
moskovske novosti. Od njega je Korčagin prvi put čuo o važnim
odlukama Partije – o kolektivizaciji poljoprivrede, o reorganizaciji
sela, i on je požudno gutao svaku njegovu riječ.
 – A ja sam mislio da ti već posluješ negdje u svojoj Ukrajini. Kad
ono, takva nezgoda! Ali ništa, sa minom je bilo još gore, ja nisam
mogao da se dignem iz postelje, pa, evo, vidiš, držim se.
Sada, razumiješ, nikako ne ide da se čovjek hvata hladovine. Da
ti pravo kažem, ovako ponekad pomislim, trebalo bi da se malo
odmorim, da predahnem. Godine su poodmakle, ponekad je teško
izgurati deset-dvanaest sati rada. Ali tek što to pomislim i počnem
pregledati posao da bih se malo rasteretio, svaki put izlazi na jedno
te isto. Počnem da se »rasterećujem« – i tako zasjednem u vezi s
tim rasterećenjem da kući ne stignem prije dvanaest sati. Ukoliko
je usiljeniji rad mašine, utoliko je veća brzina točkova, a kod nas je
svakim danom rad sve usiljeniji, i izlazi da mi starci moramo da
živimo kao u mladosti.
Ledenjev pređe rukom preko visokog čela i reče očinski toplo:
– Pričaj kako stoje tvoje stvari.
Ledenjev je slušao Korčaginovu priču o prošlosti, i Pavle je
osjećao na sebi njegov živi i odobravajući pogled.
*
Na kraju terase, u sjenci granatog drveća – grupa bolesnika.
Nabravši obrve, za malim stolom je čitao »Pravdu« Hrisanf
Černokozov. Njegova crna bluza, stari kačket, crno, mršavo, davno
neobrijano lice duboko upalih plavih očiju – sve odaje starog
rudara. Pozvan da upravlja oblašću, ovaj čovjek je još prije dvanaest
godina ostavio čekić, a izgledao je kao da je sasvim nedavno izišao
iz rudnika. To se osjećalo u njegovom držanju, u načinu govora i
rječniku.
Černokozov je član Biroa Pokrajinskog komiteta Partije i član
Vlade. Teška bolest, gangrena noge, iznuravala je njegove snage.
Mrzio je svoju bolesnu nogu, koja ga je primorala da gotovo pola
godine provede u postelji.
Zamišljeno pušeći cigaretu, prema njemu je sjedila Žigirjova.
Aleksandra Aleksejevna Žigirjova ima trideset sedam godina,
devetnaest godina je Član Partije. »Šuročka metalac«, kako su je
zvali petrogradski ilegalci, još kao djevojčica upoznala je sibirsko
progonstvo.
Treći za stolom je Panjkov. Nagnuvši svoju lijepu glavu antičkog
profila, čitao je njemački časopis s vremena na vrijeme
popravljajući ogromne naočale. Neprijatno je gledati kako ovaj
tridesetogodišnji atleta s mukom podiže nogu koja mu je otkazala
poslušnost. Mihail Vasiljevič Panjkov je urednik, književnik i
službenik Narodnog komesarijata prosvjete, poznaje Evropu i
govori nekoliko stranih jezika. U njegovoj glavi bilo je toliko znanja
da se čak rezervisani Černokozov prema njemu odnosio s
poštovanjem.
– To je tvoj sobni drug? – tiho upita Žigirjova Černokozova
pokazujući glavom na kolica u kojima je sjedio Korčagin.
Černokozov odloži novine, njegovo lice zasja.
– Da, to je Korčagin. Vi biste trebali da se upoznate s njim.
Bolest ga je sasvim skovala, a on bi nam vrlo dobro došao u teškim
trenucima. Komsomolac iz prvog pokoljenja. Kratko rečeno, ako mi
tom mladiću pomognemo – a ja sam to odlučio – on će još da radi.
Panjkov je slušao njihov razgovor.
– Od čega on boluje? – isto tako tiho upita Žigirjova.
– Posljedice dvadesete. Povreda kičme. Razgovarao sam s
ljekarom, on se plaši da će ga ta kontuzija dovesti do potpune
nepokretnosti. Pomisli samo!
– Odmah ću da ga dovezem ovamo – reče Šura.
Tako je počelo njihovo poznanstvo. Pavle nije ni slutio da će
Žigirjova i Černokozov postati njegovi bliski prijatelji i da će mu u
godinama teške bolesti, koja ga je očekivala, biti glavni oslonac.
*
Život je tekao svojim starim tokom. Taja je radila, u Pavle je
učio. Nije još bio počeo ni rad s kružokom, a već se neprimjetno
privukla nova nesreća. Obje noge su se paralizirale. Sada se mogao
služiti samo desnom rukom. Do krvi je grizao usne kada je poslije
uzaludnih naprezanja shvatio da više ne može da se kreće Taja je
junački skrivala svoje očajanje i bol zbog nemoći da mu pomogne. A
on se smiješio i govorio tonom krivca:
– Tajuša, mi se moramo razvesti. Naš ugovor nije predviđao
tvoje robovanje. Još danas ću ja, djevojko moja, da razmislim o
tome.
Ona mu nije dala da govori. Nije mogla da se uzdrži od plača.
Jecala je pritiskujući njegovu glavu na svoje grudi.
Saznavši o novoj bratovoj nesreći, Artjom je napisao majci, i
Marija Jakovljevna je bacila sve i doputovala. Utroje su počeli da
žive. Starica i Taja su živjele u prijateljstvu.
Korčagin je nastavio učenje.
Jedne burne zimske večeri Taja je donijela vijest o svojoj prvoj
pobjedi – dobila je kartu člana Gradskog sovjeta. Od toga dana
Korčagin ju je počeo rijetko viđati. Iz sanatorijurnske kuhinje, gdje
je prala suđe, odlazila je u Žensko odjeljenje ili Sovjet i vraćala se
kasno uveče, umorna, ali puna utisaka. Približavao se dan njenog
prijema za kandidata Partije. Ona se sa velikim uzbuđenjem
pripremala za taj dan. Ali upravo tada došla je nova nesreća. Bolest
je činila svoje. Oganj neizdržive boli planuo je u desnom oku, od
njega se upalilo i lijevo. I prvi put u životu Pavle shvati šta je to
sljepilo – tamni veo sve je prekrio oko njega.
Na njegovom putu nečujno se ispriječila strašna nesavladijiva
prepreka. Majčinom i Tajinom očajanju nije bilo granica, a on je
sasvim mirno odlučio:
»Treba pričekati. Ako stvarno više nema mogućnosti za moje
kretanje naprijed, ako je sve to što sam ja učinio da se vratim radu
sljepilo izbrisalo i ako je moj povratak u stroj nemoguć – onda treba
dokrajčiti.«
Pisao je svojim prijateljima. Oni su mu odgovarali i pozivali ga
da bude jak i da nastavi borbu.
 Upravo u te teške za njega dane, uzbuđena od sreće, Taja mu je
saopštila:
– Pavluša, ja sam kandidat Partije!
I Pavle se, slušajući njeno pričanje o tome kako je ćelija u svoje
redove primala novog člana, sjećao svojih prvih partijskih koraka.
– Dakle, drugarice Korčagina, ja i ti sada predstavljamo
komfrakciju – reče on stežući joj ruku.
Sljedećeg dana je napisao pismo sekretaru Rejkoma i zamolio ga
da svrati do njega. Uveče se pred kućom zaustavio uprskan blatom
automobil. Bradati Volmer, postariji Letonac, tresao je Korčaginovu
ruku.
– Pa kako živimo? Kakav je to bezobrazluk? Ustaj, odmah ćemo
da te pošaljemo na zemlju! – i on se nasmija.
Zaboravivši čak na večernji sastanak, sekretar Rejkoma je kod
Korčagina proveo puna dva sata. Koračajući po sobici, on je slušao
uzbuđene Pavlove riječi i, najzad, reče:
– Baci ti tu priču o kružoku. Ti treba da se odmoriš, a onda da
vidiš šta je s tvojim očima. Možda još nije sve propalo. Šta veliš da
odeš do Moskve, ha? Razmisli ti…
Korčagin ga prekide:
– Druže Volmere, meni su potrebni ljudi, živi ljudi! Ja ne mogu
da izdržim sam. Sada su mi ljudi potrebniji nego ma kada ranije.
Daj mi ovamo omladinu, omladinu što zeleniju. Omladina u selima
gura ulijevo, u komunu – njoj je tijesno u kolhozima. Komsomolija
ti je takva, ako ne motriš kako treba, ona će da iskoči pred rudu. Ja
to dobro znam i sam sam bio takav.
Volmer stade.
– Odakle ti to znaš? Mi smo tek danas iz rejona donijeli tu vijest.
Korčagin se nasmiješi.
– Možda se sjećaš moje žene? Juče ste je u Partiju primili Ona
mi pričala.
 – A, Korčagina, sudopera? Znači, to je tvoja žena? Ah, pojma
nisam imao! – razmislivši malo, Volmer se udari rukom po čelu.
– Lava Bersenjeva ćemo da ti pošaljemo! Ne treba ti boljeg
druga. Vi ste čak po svojoj prirodi slični. To će biti nešto nalik na
dva transformatora visoke frekvencije. Razumiješ, ja sam ti nekad
bio monter, odatle kod mene takve riječi i takva poređenja. Da, da,
Lav će ti i radio smajstoriti, on ti je čitav profesor u toj oblasti. Ja
često do dva sata poslije ponoći kod njega ostanem sa slušalicama
na ušima. Žena čak počela da podozrijeva: gdje si se ti to, veli, stari
đavole, počeo klatariti noću?
Smiješeći se Korčagin upita:
– A ko je taj Bersenjev?
Umorivši se već od svog hodanja, Volmer sjede i poče da priča:
– Bersenjev je naš bilježnik, ali on je isto takav bilježnik kao što
sam ja balerina. Još sasvim nedavno on je bio krupan funkcioner. U
revolucionarnom pokretu je od dvanaeste godine, u Partiji od
revolucije. Za vrijeme građanskog rata u Armiji je čeprkao, bio je u
revolucionarnom ratnom sudu Druge konjičke; po Kavkazu je
tamanio bijelu gamad. Bio je u Caricinu i na južnom frontu; na
Dalekom istoku bio je sve i sva u republičkom Vrhovnom vojnom
sudu. Prošao je, kako se kaže, i sito i rešeto. Tuberkuloza ga
oborila. Sa Dalekog istoka ovamo je stigao. Ovdje, na Kavkazu, bio
je predsjednik Gubernijskog suda, zamjenik predsjednika
Pokrajinskog suda. Pluća su mu sasvim propala. Pod prijetnjom da
je gotovo s njim, primorali su ga da dođe ovamo. Eto odakle kod
nas takav neobičan bilježnik. Posao mu je miran, pa, eto tako i
životari. Dali smo mu, u početku, ćeliju, onda smo ga uveli u
Rejkom, gurnuli ga u Politškolu, zatim u KK. On ti je stalni član svih
odgovornih komisija u zapletenim i zamršenim stvarima. Pored
svega toga, on je lovac, zatim strasni radio-amater i, mada nema
jednog plućnog krila, teško je povjerovati da je to bolesnik. U
njemu ključa energija. On će po svoj prilici i da umre negdje na
putu trčeći iz Rejkoma u sud.
 Pavle ga prekide oštrim pitanjem:
– A zašto ste ga tako natovarili? On kod vas radi više nego što je
ranije radio.
Prižmirivši, Volmer ispreči očima.
– A tebi da damo kružok i još štogod, Lav bi rekao: »Šta ga
tovarite?« A on sam govori: »Bolje je godinu dana proživjeti u
intenzivnom radu nego pet godina životariti u nekim bolničkim
uslovima.« Očevidno, ljude ćemo moći čuvati tek kada izgradimo
socijalizam.
– To je tačno. I ja dajem pet godina životarenja za jednu godinu
života. Ali mi se ponekad zločinački razbacujemo svojom snagom.
Tek sada ja sam shvatio da u tome ima više spontanosti i
neodgovornosti nego heroizma. Tek sada sam postao svjestan toga
kako nisam imao prava da se tako nemilosrdno odnosim prema
svom zdravlju. Pokazalo se da u tome nema nikakvog heroizma.
Možda bih proživio još nekoliko godina da kod mene nije bilo toga
spartanstva. Kratko rečeno, dječja bolest ljevičarstva – to je jedna
od glavnih opasnosti za moj položaj.
»Eto, sada govori tako, a da se izliječi, zaboravio bi sve na
svijetu« pomisli Volmer, ali ništa ne reče.
Već sutradan uveče došao je Lav. Rastali su se u ponoć. Lav je
odlazio od novog prijatelja s takvim osjećanjem kao da je sreo brata
izgubljenog prije mnogo godina.
Ujutro su se ljudi popeli na krov da pričvrste radio-antenu, a
Lav je montirao u stanu i pričao interesantne epizode iz svoje
prošlosti. Pavle ga nije vidio, ali, prema Tajinom pričanju, je znao
da je Lav plavokos, svijetlih očiju, stasit, energičnih pokreta, to jest
upravo onakav kakvim ga je zamišljao prvih minuta njihovog
poznanstva.
U sumrak se u sobi zapališe tri »mikroa«. Lav trijumfalno pruži
Pavlu slušalice. U eteru je vladao haos zvukova. Kao ptice su
cvrkutale pristanišne »morzovke«, negdje (očevidno blizu na
moru) sjeckao je parobrodski radio-telegrafski predajnik. U tom
kolopletu šumova i zvukova kalem variometra je našao i približio
miran i uvjeren glas:
– Slušajte, slušajte, govori Moskva…
Taj aparatić je svojom antenom hvatao šezdeset stanica svijeta.
Život, od koga je Pavle bio odbačen, probijao se kroz čeličnu
membranu, i on je osjetio njegovo moćno disanje.
Videći kako Pavlove oča zasijaše, umorni Bersenjev se
nasmiješi.
*
U velikoj kući svi spavaju. Taja nešto nemirno šapuće u snu.
Ona kasno dolazi kući, dolazi umorna i ozebla. Ona je malo sa
Pavlom. Što se više udubijuje u rad, time je kod nje manje
slobodnih večeri, i Pavle se sjeća Bersenjevljevih riječi:
»Ako boljševik ima za ženu – partijskog druga, oni se rijetko
viđaju. Tu su dva plusa: ne dosađuju jedno drugom i nemaju
vremena za svađanje!«
Šta može da kaže protiv toga? To se moralo i očekivati. Bili su
dani kada mu Taja poklanjala sve svoje večeri. Tada je bilo više
topline i nježnosti. Ali tada mu je bila samo prijateljica i žena, a
sada je ona njegova vaspitanica i partijski drug.
On je znao: ukoliko se Taja bude više razvijala, utoliko će manje
vremena njemu poklanjati, i on je to primao kao nešto neminovno.
Pavle je dobio kružok.
U kući je opet postalo bučno. Večernji časovi koje je provodio s
omladinom bodrili su ga.
U slobodno vrijeme majka mu je s mukom oduzimala slušalice
da bi ga nahranila.
Radio mu je davao ono što je sljepilo oduzelo – mogućnost da
uči. U ovoj svojoj nezajaživoj težnji on je zaboravljao na iznurujuće
bolove upaljenog tijela, na požar u očima i čitav svoj tako surov i
nemilosrdan život.
 Kada je antena prenijela iz Magnitostroja vijest o podvizima
mlade braće, koja su pod zastavom Omladinske komunističke
internacionale zamijenila Korčaginovo pokoljenje, njega je obuzelo
osjećanje neizmjerne sreće.
Pred njim je iskrsla mećava – uralska ciča, svirepa kao čopor
vučica. Zavija vjetar, a u noći, zasut snijegom i obasjan reflektorima,
odred drugog pokoljenja komsomolaca pokriva staklom krovove
džinovskih zgrada i spasava od snijega i studeni prve hale ovog
kombinata svjetskih razmjera. Sićušna je sada izgledala ona šumska
akcija u kojoj se sa vijavicom borilo prvo pokoljenje kijevskih
komsomolaca. Razvila se zemlja, razvili se i ljudi.
A na Dnjepru voda je probila čelične prepone i jurnula da
potapa mašine i ljude. I ponovo se komsomolija bacila u susret
stihiji i poslije žestoke dvodnevne borbe bez sna i odmora prisilila
je stihiju da se povuče za čelične brane. U ovoj grandioznoj borbi
prednjačilo je novo pokoljenje komsomolije. Među imenima heroja
Pavle je sa radošću čuo drago mu ime – Ignjata Pankratova.
 GLAVA DEVETA

U Moskvi su nekoliko dana stanovali u arhivskom skladištu

jedne ustanove čiji je šef pomagao da se Korčagin smjesti u
specijalnu kliniku.
Tek sada je Pavle shvatio da je prilično lako biti otporan kada si
mlad i imaš snažno tijelo, ali zadržati sada kada život steže svojim
željeznim obručem – to je bilo pitanje časti.
*
Prošla je godina i po dana od onog doba kada je Pavle stanovao
u arhivskom skladištu, Osamnaest mjeseci neizrecivih mučenja.
Na klinici je profesor Averbah otvoreno rekao Pavlu da nema
nikakve mogućnosti da mu se povrati vid. U neodređenoj
budućnosti kada prestane upala, može se pokušati operacija
zjenica. Radi suzbijanja upale, predložili su mu hirurške mjere.
Zatražili su njegov pristanak. Pavle je dozvolio da s njim rade
sve što ljekari nađu za potrebno.
U satima provedenim na operacionim stolovima, kada su mu
lancetom sjekli vrat i vadili štitnu žlijezdu, triput ga je smrt dotakla
svojim crnim krilom. Ali život u Korčaginu držao se čvrsto. Poslije
strašnih sati očekivanja, Taja je nalazila svoga prijatelja mrtvački
blijedog, ali živog i, kao uvijek; spokojnog i nježnog.
– Djevojčice moja, ne uznemiravaj se, mene nije tako lako
otjerati u grob, ja ću još da živim i prkosim aritmetičkim
proračunima učenih eskulapa. U svemu što se tiče mog zdravlja oni
imaju pravo, ali su se grozno prevarili kada su napisali uvjerenje o
mojoj stoprocentnoj radnoj nesposobnosti. To ćemo mi još da
vidimo.
 Pavle je nepokolebivo izabrao put bojim je odlučio da se vrati u
redove graditelja novog života.
Prošla je zima, i proljeće je otvorilo prozore. Preživjevši
posljednju operaciju, iznureni Korčagin je shvatio da više ne može
ostati u bolnici. Proživjeti toliko mjeseci okružen ljudskim
patnjama, među vapajima i naricanjima već izgubljenih ljudi bilo je
neuporedivo teže nego podnositi svoje sopstvene muke.
Na pitanje da se podvrgne novoj operaciji, on je odgovorio
hladno i oštro:
– Tačka. Dosta je od mene. Ja sam nauci već dao dobar dio krvi,
a ovo što je ostalo, potrebno mi je u druge svrhe.
Tog istog dana Pavle je napisao pismo u CK, u kome je zamolio
da mu pomognu da ostane u Moskvi, gdje radi njegova drugarica,
jer da su njegova dalja skitanja, potpuno beskorisna. To je bilo prvi
put da se on obratio Partiji za pomoć. Kao odgovor na njegovo
pismo Moskovski sovjet mu je dao sobu. I Pavle je napustio kliniku
sa jedinom željom da se u nju više nikada ne vrati.
Skromna soba u tihom sokačiću Kropotkinske ulice izgledala
mu je kao vrhunac raskoši. I često, budeći se noću, Pavle nije
mogao da vjeruje da se više ne nalazi u bolnici.
Taja je već postala član Partije. Uporna u radu, ona je, bez
obzira na svu tragediju ličnog života, išla u korak sa udarnicama, i
kolektiv je ovu ćutljivu radnicu nagradio svojim povjerenjem: bila je
izabrana za člana Fabričkog komiteta. Pavle se ponosio svojom
drugaricom, koja se pretvarala u boljševika, i to mu je olakšavalo
njegov teški položaj.
*
Posjetila ga je Bažanova, koja je službeno doputovala u Moskvu.
Dugo su razgovarali. Pavle joj je sa zanosom pričao o putu kojim će
se u skoroj budućnosti vratiti u redove boraca.
Bažanova je primijetila srebrnaste krajeve Korčaginovih
sljepoočnica i reče tiho:
 – Vidim, mnogo ste preživjeli. Ali ipak niste izgubili svoj
neugasivi entuzijazam, šta ćete više? To je vrlo dobro što ste
odlučili da počnete rad za koji ste se spremali pet godina. Ali kako
ćete da radite?
Pavle se umirujuće nasmiješio.
– Sutra će mi donijeti transparent isječen od kartona. Bez njega
ne bih mogao da pišem: miješali bi se redovi. Dugo sam tražio izlaz i
našao sam ga – pruge izrezane u kartonu onemogući će mojoj
olovci da ide preko linije. Teško je pisati ne videći napisano ali nije
nemoguće. Ja sam se u to uvjerio. Dugo vremena to mi nije polazilo
za rukom, ali sam počeo da pišem sporije, da pažljivo izvodim svako
slovo, i sada ispada prilično dobro.
Pavle je počeo da radi.
Zamislio je da napiše roman posvećen herojskoj diviziji
Kotovskog. Naslov je došao sam od sebe:
»Rođeni u buri.«
Od tog dana čitav njegov život je bio posvećen pisanju knjige.
Polako, redak po redak, rađale su se stranice. Na sve je zaboravljao
nalazeći se u vlasti svojih likova i prvi put u životu preživljavajući
stvaralačke muke – kada izrazite i nezaboravne slike, koje je tako
jasno osjećao, nije uspijevao da prenese na papir i kada su mu
redovi ispadali blijedi i lišeni žara i strasti.
Sve što je pisao morao je da pamti od slova do slova. Svaki
gubitak veze kočio je rad. Majka je sa strahom pratila rad svoga
sina.
U toku rada on je morao napamet čitati cijele stranice, a
ponekad i čitave glave, i majci se po neki put činilo da joj je sin
poludio. Dok je on pisao ona se bojala da mu priđe, i samo kada bi
sabirala listove koji su skliznuli na pod, rekla bi bojažljivo:
– Pavluša, zar ne bi bilo bolje da se nečim drugim pozabaviš? Ko
je još vidio da se bez prestanka piše…
On se od svega srca smijao njenoj zabrinutosti i uvjeravao je da
još nije sasvim »pošašavio«.
*
Završio je tri glave zamišljene knjige i poslao ih u Odesu starim
kotovcima na ocjenu. Uskoro je od njih dobio pismo sa pozitivnim
ocjenama, ali je prilikom povratka rukopis izgubljen u pošti.
Šestomjesečni rad je propao. To je za njega bio veliki potres. Sada je
gorko žalio što je poslao jedini primjerak i nije ostavio kopiju.
Rekao je Ledenjevu šta mu se dogodilo.
– Zašto si tako neoprezno postupio? Umiri se, tu psovke ne
pomažu. Počinji iznova.
– Ali, Inokentije Pavloviču, ukrađen mi je šestomjesečni rad! To
je svaki dan osam sati naprezanja. Paraziti jedni, triput prokleti bili!
Ledenjev se starao da ga umiri.
Morao je da počne sve iznova. Ledenjev mu je nabavljao papir i
pomagao da se otkuca ono što je napisao. Za mjesec i po dana
ponovo se rodila prva glava.
U istom stanu živjela je i porodica Aleksejevih. Stariji sin,
Aleksandar, radio je kao sekretar jednog od gradskih rejonskih
komiteta Komsomola. Imao je osamnaestogodišnju sestru Galju,
koja je završila fabričku školu. To je bila djevojka puna životne
radosti Pavle je dao zadatak materi da razgovara s njom ne bi li ona
pristala da mu pomogne u svojstvu »sekretara«. Galja je vrlo rado
pristala. Ona je došla vesela i susretljiva, i, kada je saznala da Pavle
piše roman, rekla je:
– Druže Korčagine, ja ču vam sa zadovoljstvom pomagati. Pa to
je nešto sasvim drugo nego pisati za oca dosadne cirkulare o
održavanju čistoće u stanovima.
Od tog dana Pavlov književni rad je krenuo naprijed
dvostrukom brzinom. Za mjesec dana bilo je tako mnogo urađeno
da se i sam Pavle čudio. Galja mu je s iskrenom susretijivošću i
saosjećanjem pomagala u radu. Tiho je šuštala njena olovka po
papiru, i ono što joj se osobito sviđalo, čitala je po nekoliko puta i
iskreno se radovala Pavlavom uspjehu. U čitavoj kući ona je bila
gotovo jedini čovjek koji je vjerovao u Pavlov rad. Svi ostali su
mislili da od toga ništa neće biti i da se on samo trudi da nečim
popuni svoje prinudno besposličarenje.
Kada se Ledenjev sa službenog putovanja vratio u Moskvu i
pročitao prve glave, rekao je:
– Prijatelju, produži! Pobjeda je tu. Druže Pavle, tebe očekuju
velike radosti. Ja čvrsto vjerujem da će tvoj san o povratku u stroj
uskoro biti ostvaren. Sinko, ne gubi nade!
Ledenjev je odlazio zadovoljan: nalazio je Pavla punog energije.
Dolazila je Galja, šuštala je njena olovka po papiru i nizali se
redovi o nezaboravnoj prošlosti. U trenucima kada bi se Pavle
zamislio obuzet svojim uspomenama, Galja je posmatrala kako
drhture njegove trepavice, kako se mijenjaju njegove oči
odražavajući promjene misli, i teško joj je bilo da vjeruje kako on ne
vidi – u njegovim čistim, bez najmanje pjegice zjenicama osjećao se
život.
Po završetku rada ona mu je čitala što su napisali tokom dana i
vidjela je kako se Pavle mršti pažljivo slušajući.
– Druže Korčagine, zašto se mrštite? Pa lijepo je napisano!
– Nije, Galja. Slabo je to.
Poslije neuspjelih stranica počinjao je sam da piše. Okovan
uskom prugom transparenta, ponekad nije mogao da izdrži i
prestajao je da piše. I tada bi u divljem bijesu na život, koji mu je
oduzeo oči, lomio olovke, a na ugrizenim usnama se pojavljivale
kapljice krvi.
Kako se njegov rad više bližio kraju, sve češće su se iz mangela
njegove nepokosne volje otimala zabranjena osjećanja života.
Zabranjeni su bili – tuga i niz običnih ljudskih osjećanja, toplih i
nježnih, osjećanja na koja imao pravo svako živ samo ne on. Ako bi
podlegao samo jednom od tih osjećanja, sve bi se završilo
tragedijom.
 Kasno uveče dolazila je Taja iz fabrike i, izmijenivši nekoliko
poluglasnih riječi s Marijom Jakovljevnom, legla bi da spava.
*
Završena je posljednja glava. Nekoliko dana mu je Galja čitala
roman.
Sutra će poslati rukopis u Lenjingrad u Kultprop obkoma. Ako
tamo dadu knjizi »putnicu u život«, rukopis će biti predan
izdavačkom preduzeću – i tada…
Nemirno je lupalo srce. Tada… počinje novi život, život koji je
on izvojevao godinama napregnutog i upornog rada.
Sudbina knjige rješavala je Pavlovu sudbinu. Ako rukopis bude
odbačen, to će biti njegov posljednji sumrak. Ako neuspjeh bude
samo djelimičan, takav koji će moći otkloniti daljim radom, on će
odmah preći u novu ofanzivu.
Majka je odnijela na poštu taj teški svežanj. Nastali su dani
napregnutog iščekivanja. Nikada još u svom. životu nije Pavle sa
takvim nestrpljenjem očekivao pisma. Živio je od jutarnje do
večernje pošte. A Lenjingrad je ćutao.
Ćutanje izdavačkog preduzeća pretvorilo se u opasnost.
Predosjećanje poraza pojačavalo se svakim danom, i Korčagin je
priznao sebi da će bezuslovno odbacivanje knjige biti njegova
pogibija. Tada je nemoguće dalje živjeti. Niti se ima radi čega živjeti.
U tim trenucima sjećao se parka pored mora, i ponovo je
postavljao sebi pitanje:
»Da li si ti učinio sve što se moglo učiniti da se istrgneš iz
željeznog obruba, da se vratiš u život i da svoj život učiniš
korisnim«.
I odgovarao je sam sebi:
»Da, izgleda mi, sve sam učinio!«
Mnogo dana kasnije, kada je iščekivanje već postalo neizdrživo,
uzbuđena ne manje od svog sina uzviknula je majka žureći u sobu:
 – Pošta iz Lenjingrada!!!
To je bio telegram Obkoma. Nekoliko isprekidanih riječi na
blanketu: »Roman je toplo primljen. Priprema se izdavanje.
Čestitamo pobjedu.«
Srce je zamlatilo. Evo, davni san postaje stvarnost! Raskinut je
željezni obruč, i on se opet – sada već sa novim oružjem – vraća u
stroj i život.
KRAJ
Notes
[1] – Ljudi koji vuku lađu. (Prim. prev.)
[2] – Ukrajinski: seljačka kuća. (Prim. prev.)
[3] – Petljura – rukovodilac kontrarevolucionarnog buržoasko-nacionalističkog
pokreta u Ukraniji. (Prim. prev.)
[4] – Ruska socijaldemokratska radnička partija – boljševika. (Prim. prev.)
[5] – Komiteti sirotinje, stvoreni 1918. na Lenjinov prijedlog. Oni su odigrali veoma
važnu ulogu u borbi s kulacima i snabdijevanju hranom stanovništva i Crvene armije.
(Prim. prev.)
[6] – Revolucionarni komitet. (Prim. prev.)
[7] – Izvanredna komisija – za borbu protiv kontrarevolucije. (Prim. prev.)
[8] – Mahno – vođa kontrarevolucionarnih anarhističko-kulačkih bandi. (Prim. prev.)
[9] – Politički rukovodilac. (Prim. prev.)
[10] – Transportni odsjek Čeke. (Prim. prev.)
[11] – Agitaciona baza. (Prim. prev.)
[12] – Evakuaciona baza. (Prim. prev.)
[13] – Odred za specijalne zadatke. (Prim. prev)
[14] – Kombinacija od tri prsta: šipak. (Prim. prev.)
[15] – Lazaron – odrpanac, lijenčina. (Prirn. prev.)
[16] – Čizme od valjane vune. (Prim. prev.)
[17] – Hebrejski: nečist, zabranjeno za jelo. (Prim. prev.)
[18] – Komunistička omladinska Intemacionala. (1919–1943.) (Prim. prev.)
[19] – Državna politička uprava. (Prim. prev.)
[20] – Narodni komesarijat za inostrane poslove. (Prim. prev.)
[21] – Komitet za zbrinjavanje sirotinje. (Prim. prev.)
[22] – KIM – Omladinska Komunistička Internacionala (Prim. prev.)
[23] – Moskovska tehnička škola Baumana. (Prim. prev.)
[24] – Centralna kontrolna komisija. (Prim. prev.)