Slomljen, a blagoslovljen

duhovne vježbe s Richardom Rohrom

Otac Rohr, franjevac, provodi puno vremena držeći duhovne vježbe u Sjedinjenim Američkim
Državama i u zemljama trećeg svijeta. Poznat je po svojim mnogobrojnim seminarima.
Napisao je i objavio mnoge članke. Magistrirao je teologiju na Sveučilištu Dayton i nastavio
studij Svetog pisma na Sveučilištu Notre-Dame i Sveučilištu San Francisco. Ove duhovne
vježbe održane su Sestrama milosrdnicama (Sisters of Charity) u Kansasu, SAD 70-ih godina.

Prvi nagovor: UVOD

Vjerovati svom iskustvu dobrote

Možda možemo započeti s malom molitvom ...

«Gospodine, zahvaljujemo Ti za tako dobar život, za još jedan dan tog života, za
dan koji nije sličan drugim danima, za novi dan milosti, za još jedan dan koji
nismo zaslužili. Zahvaljujemo Ti za ovo mjesto u ovom trenutku. Zahvaljujemo
Ti Gospodine što uopće živimo. Znamo da koračaš s nama i da ćeš nas sve
privući k sebi. Znamo da ćeš nam govoriti. I zato smo radosni, Gospodine.
Imamo radost u srcu jer znamo da smo Tvoji i jer znamo da nas vodiš na nova
mjesta, mjesta koja su bliža Tebi i bliža tome gdje Ti hoćeš da budemo. Već sada
Gospodine ispuni naša srca radošću i nadom, nadom u Tvoje obećanje, nadom u
Tvoju prisutnost. Daj nam ono za čime nam srca čeznu. Ovu Ti molitvu ne
prikazujemo pojedinačno, već zajedno, zajedno kao tijelo Kristovo čiji smo mi
dijelovi. Zato molimo sa sigurnošću, molimo u Isusovo ime… Amen.

Kao što znate, ja sam franjevac. Dolazim iz provincije Cincinnati. Pretpostavljam da sam
jednog dana učinio pogrešku čitajući životopis sv. Franje. On čini čudne stvari mladim
osobama tako da, recimo, poželite biti poput njega. Tako se dogodilo da su baš te godine
franjevci održali misije u crkvi Uznesenja. Ja sam otišao u Cincinnati i pridružio im se. To je
sve promijenilo.

Zaređen sam pred 13 godina. Moja prva služba bila je «odgovornost za mlade». Iz te
odgovornosti za mlade rodila se čvrsta zajednica mladih ljudi koji se danas zovu
«Jeruzalemska zajednica». I to je moj posao: ja sam duhovnik te zajednice laika u
Cincinnatiju. Danas zajednica ima oko 300 vjernih odraslih članova. Ti su mladi ljudi sad
odrasli, oženili se uglavnom međusobno i dobili djecu.
Uz to držim duhovne vježbe po cijelom svijetu. Imao sam sreće držati mnoge duhovne
vježbe misionarima u zemljama trećeg svijeta i to je bila slijedeća velika promjena u mom
životu, jer sam vidio mnoge druge dijelove Crkve, mnoge druge dijelove svijeta. Nadam se da
ponešto od toga mogu podijeliti i s vama.

Otkrio sam da se Gospodin zaista može predivno kretati u grupi ljudi, kada se ljudi
međusobno ljube. To zvuči tako jednostavno i uobičajeno. Molim vas da me pokušate voljeti,
iako ću ponekad možda reći stvari koje nećete razumjeti ili se s njima nećete slagati. Ja vam
obećanjem da ću pokušati voljeti vas. Možda je najteža stvar izabrati živjeti već ovaj tjedan
onako kako bismo trebali živjeti sve tjedne, siguran sam, u dubokoj ljubavi jedni prema
drugima. Nemojte dopustiti da među nama bude osuđivanja i tvrdoće srca. Mislim da, kada
grupa kršćana izabere zaista živjeti u Uskrslom Isusu, da On može činiti velike stvari među
nama. Zato tražite dar da možete živjeti u ljubavi ovaj tjedan i predati Gospodinu one tvrde
dijelove vaših srdaca – a svi ih imamo – one tvrde dijelove svoje duše koji su bili povrijeđeni i
tražite Ga da ih omekša, tako da može u njih ući i pretvoriti ih u prostor ljubavi Božje.

Mislim da je vrlo važna stvar da odmah na početku dođete u doticaj s najdubljim

stupnjem čežnje, odnosno žudnje koji postoji u vama. Ponekad je potrebno 2 do 3 dana da bi
se došlo do toga jer je potrebno skoro 3 do 4 dana da bi se počelo usporavati životni ritam,
pogotovo ako dolazite direktno iz svojih službi i radnih mjesta. No želio bih vas također
ohrabriti da tražite Gospodina da vam otkrije za čime vi to zaista čeznete, za čime vi to zaista
žudite. Zato što ćete i postati ono za čime čeznete! Ili postajati… Ono za čime čeznete
najdublji je dar Duha Svetoga u vama! A uvijek nam je bilo rečeno da se trebamo bojati naših
čežnji. Ponekad znamo ispovjediti: «Imam zle žudnje, požude i sl.» i zbog nekog razloga, ta
riječ ima lošu konotaciju, a ne bi je trebala imati. Tu su riječ uvijek upotrebljavali sveci i
mistici kada bi pronašli Duha Svetoga u sebi. To je Duh Sveti s izuzetnim stupnjem čežnje i
žudnje. Kada prestanete čeznuti, u nevolji ste. Možda umirete, umirete iznutra…. Morate
čeznuti i žudjeti, a ako ne, molite da čeznete za žudnjom. Jer ono što želite, to ćete i postati.
Božji sveti ljudi uvijek su bili ljudi s velikom i izvanrednom čežnjom.

Tražite Gospodina da odnese vaš strah, strah od samih sebe, strah od nepovjerenja u
same sebe, strah od nesigurnosti da li ste djeca Božja. Tražite Ga da vam da sigurnost, da
duboke žudnje u vama budu one koje je Gospodin stavio u vas. Sa žalošću sam ustvrdio kroz
prošle godine da nitko od nas religioznih nije dobio «dozvolu» da vjeruje samome sebi.
Zapravo, često nam je bilo rečeno: nemojte sebi vjerovati! No koja god bila moja prava, želim
vam dati barem nekoliko dozvola ovaj tjedan. Želio bih vam dati dozvolu da vjerujete onome
što vi jeste: svatko od vas dijete je Božje. Nije važno kakve ste lude, glupe, ogromne ili mračne
stvari činili u svojem životu, izvanredno je da ste još uvijek tu, da još uvijek pokušavate
vjerovati, da još uvijek pokušavate moliti… I nikada nemojte sumnjati da ste Božje tijelo, da
ste Njegova djeca! A Bog ne trati ljude uzalud, ne trati vrijeme uzalud i definitivno ne trati
vas. On nije pustio da vaš život traje do danas pa da bi vas sad zaboravio! Morate vjerovati
svojem nevjerojatnom dostojanstvu, morate vjerovati u dobrotu koja je u vama, morate
vjerovati u to tko vi jeste. Jer, znate, to je sve što imamo, a On se ne bi igrao igrice s nama. Sve
što imamo je to… S time smo čak hodali okolo kojih 30-40-50 ili 60 godina, koliko bilo.

Don Bosco je rekao da je svaka ljudska usporedba dijabolička u sebi! To je snažna misao.
Ono što je on mislio pod time je ovo: Bog samo stvara pojedince i unikate, a svaki puta kad se
uspoređujete, gubite. Uvijek gubite jer kad se uspoređujete otkrivate da su drugi svetiji,
strpljiviji, imaju više darova… Bog uvijek stvara individue, pojedince – to je sve što stvara.
Nema ničeg drugog osim toga na ovoj zemlji! Vi odražavate dio Božjeg srca koji nitko drugi
neće u tančine na taj način razumjeti. Zato morate vjerovati svom iskustvu Boga. Morate!
Možete pokušati kopirati Tereziju, Pavla, Katarinu, Ivana ili nekog drugog. Ali koje je VAŠE
iskustvo Boga?! Koje je to lice Očevo koje je VAMA objavljeno? Tko je Gospodin kojeg ljubite?
Koji dio sebe vam je On objavio? Morate znati, morate vjerovati i morate ljubiti.

Nadam se da možete preuzeti neke rizike ovaj tjedan. Rizike srca, one najteže vrste! A
napose nekoliko rizika pokušaja vjerovanja sebi i svom iskustvu. Ne znam koliko vas piše
dnevnik. Mislim da sve više i više redovnika i redovnica to radi. Ako ga ne pišete, ohrabrujem
vas da ga počnete pisati. Počnite ovaj tjedan ako niste nikad prije. Bože, kojeg li dara! Zaista,
to je dar za koji ljudi rijetko imaju vremena, a imaju ga. Barem tu i tamo. Spojite papir i
olovku u svom dnevniku ili bilo gdje drugdje i počnite pisati! Kad pišete, budite brutalno
iskreni sami sa sobom. Ne morate se nikome dopasti. Ne morate oduševiti svoju
osnovnoškolsku učiteljicu načinom na koji pišete. Ne morate brinuti zbog gramatike. Također
ne morate pisati ni kao da će se to jednog dana čitati u procesu vaše kanonizacije. Pišite zaista
ono što jest i pokušajte opisati svoje osjećaje. Nemojte ulaziti previše u svoju glavu. Ostanite
prizemljeni, opisujte svoje osjećaje Gospodinu. Već pri trećem odlomku ja skoro uvijek
počnem pisati molitve. One počnu opisivanjem osjećaja – kod mene – ne znam da li će tako
biti i kod vas. Ponekad su moji osjećaji ljutnja, razočaranje, obeshrabrenje… ali pokušavam
biti iskren, pokušavam posjedovati te svoje osjećaje i pokušavam ih podijeliti s Gospodinom,
predati ih Njemu. Vrlo skoro mi postane jasno da ih više ne nosim sam. Pokušajte pisati svoje
osjećaje i svoje molitve i začudit ćete se. Ponekad se vratim da vidim što sam zapisao prošle
godine na današnji dan ili čak prošli tjedan i začudim se koliko me toga Gospodin naučio u
međuvremenu. Ono što mi je On tada obećao, tako često se i ostvarilo. Počinjemo razumjeti
Božju vjernost i Božju prisutnost kada vidimo uzorke, modele.

Kada sam navršio 40 godina, ljudi su mi davali razne vrste saučešća. To je izgledalo tako
glupo jer sam tek sada zapravo počeo uočavati uzorke koji čine stvari toliko lijepima i pomažu
nam vjerovati. Nipošto se ne želim vratiti! To sam čekao, za time sam ciljao: početi vidjeti
uzorke Božje vjernosti u mojoj ludosti! I još k tome, čini se da On voli i prihvaća moju ludost i
da se ne uzrujava zbog nje. Čini se da je Bog Bog. On se već priviknuo na to, znate, to je vidio
već milijun puta. Čak bilijun puta! Onda dođem ja i umišljam si da bi moje male greške
mogle izbaciti Boga iz takta. To mora da je strašan ponos! Bog se uopće ne plaši različitosti.
Šteta je što se Crkva plaši! Ali Bog je se ne plaši, On se ne plaši uopće, sve dok svaki od nas
odražava dio velikog mozaika onoga što Bog jest. Velikog, beskrajnog, ljubećeg Boga.

Nemojte se bojati ovaj tjedan uzeti malo više vremena u kojem nećete ništa raditi. Za
neka popodneva nemojte ništa planirati. Na neki način «samo idite za nosom», idite za
srcem. Ostavite veliki vakuum i neka velika prostranstva. Nemojte ništa činiti da se dogodi,
samo pustite da bude, kao što bi Marija rekla, samo pustite da bude… i čekajte da vidite što će
se pojaviti. Čekajte da vidite što će isplivati, što će izaći na površinu i ono će se stvarno
pojaviti. Možda ne odmah prvi dan, možda ćete to morati ponoviti nekoliko puta. No nemojte
pokušavati, što god radili ovaj tjedan, nemojte previše pokušavati. Samo vjerujte. To se puno
više tiče povjerenja i vjerovanja nego pokušavanja. Poznato mi je da neke od vas ove duhovne
vježbe zatiču nakon vaših službi i poslova, te da su najvjerojatnije vaše misli još uvijek u utrci
i da ste ispunjeni osjećajima od jučer ili čak od prošlog tjedna. Pokušajte predati te osjećaje
Gospodinu, jedan po jedan. Prvo dođite u dodir s njima. Što to ja osjećam? Osjećam ljutnju,
osjećam neku ogorčenost, osjećam zavist, osjećam neku obeshrabrenost… Nemojte se
ispričavati za svaki od tih osjećaja. Samo ih imenujte i recite: «Evo Gospodine, hajdemo
zajedno raditi na tome. Ti ih preuzmi…» I tada možemo biti u zaista slobodnom prostoru.
Tako nećemo zatajiti te osjećaje, ali nas oni neće niti beskrajno kontrolirati. Đavao voli ljude
omesti, napose na duhovnim vježbama, zadržavajući ih igrama misli i igrama emocija. A mi se
ne želimo zaustaviti na tome.

Uz ove duhovne vježbe, želim vam reći još i ovo: moj posao je da vas potaknem na rast i
da vas pokušam voditi, ali i da se ne uplićem previše. Važna stvar nije ono što vam govorim,
nego je važno ono što se događa unutar vas, u vama. Možete željeti to posjedovati, željeti ići
dublje… Jer sve dok ne krenemo na unutarnje putovanje, sve dok se ne suočimo s mrakovima
i radostima koje su u svakome od nas, nećemo znati kako hodati na vanjskom putovanju. Zato
će ono o čemu ćemo puno govoriti ovoga tjedna biti unutarnje putovanje. Stoga vam želim
dati jedan mali dio Svetog pisma za početak, a to je vrlo poznati dio iz početka Evanđelja po
Marku.
 «U ono vrijeme dođe Isus iz Nazareta u Galileji, te ga Ivan krsti u Jordanu. I odmah, dok
je izlazio iz vode, vidje gdje se otvaraju nebesa i Duha gdje poput goluba silazi na njega. Dođe
glas s neba: «Ti si Sin moj, Ljubljeni koga sam odabrao!» Vjerujem da je ono što je On čuo
bilo to da je ljubljeni i da je sin. Vi također morate čuti da ste ljubljeni i da ste sinovi i kćeri.
Nema šanse da bi duhovno putovanje započelo sve dok to ne usvojite, sve dok to ne shvatite. I
to ne samo ovdje gore u glavi, nego puno dublje, ovdje u srcu i u utrobi. Da li znate iz svoga
bića da ste djeca Božja i da ste ljubljeni? Duhovno putovanje ne može započeti dok to niste
uistinu usvojili. Jer ako to ne znate duboko u sebi, padate u legalizam ili strah u koji, bojim se,
upada previše religioznih osoba i u kojima provode većinu svojeg života.

Dalje Sveto Pismo kaže: «Odmah poslije toga Duh ga natjera da ode u pustinju».
Vjerujem da se neki od nas osjećamo kao da hodamo pustinjom zadnjih 20-30 godina. Isus
pak proveo je u pustinji 40 dana i piše da su mu se tamo dogodile dvije stvari: „bijaše sa
zvjerima a anđeli mu služahu“ (Mk 1,13). Oboje. Ne možete imati jedno bez drugoga. Kada
krenete na unutarnje, duhovno putovanje, dogodit će se barem dvije stvari: postat ćete zvjeri
– otkrit ćete i razotkriti, možda i priznati neprepoznate dijelove sebe koji vam se ne sviđaju,
kojih se sramite, kojih se bojite: jednom riječju, mračne strane sebe. Svatko od nas ih ima,
svatko. Nema iznimki. Održao sam puno duhovnih vježbi posljednjih godina trapistima, čak
ih i oni imaju. Vjerujem da ih je i Majka Terezija imala kao i Ivan Pavao II. U toj smo stvari
zajedno. Nema iznimke. Ali postoji dobra vijest! Ako ste voljni susresti se sa zvjerima, otkrit
ćete i služenje anđela, poslanika Božjih. No želite li anđele, morate se suočiti sa zvijerima.
Morate htjeti prihvatiti, možda čak i zagrliti te mračne, slomljene i siromašne dijelove sebe.
Svatko od nas ima slomljene dijelove svoje osobnosti koji se čine kao da nikad ne ozdravljaju,
nikad se ne mijenjaju, imamo stvari koje godinama ispovijedamo, a još su uvijek tu. Osjećamo
se tako neadekvatnima, tako razdijeljenima. Mislimo si: ne bi to tako trebalo biti – mislio sam
da će to otići kad ću doći u ove godine koje imam, ali još je uvijek tu. I mi donosimo Bogu te
slomljene djeliće sebe.

Mislim da je jedna od najvećih laži koju je toliko ljudi, napose religioznih, vjerovalo ta da
dolazimo k Bogu kroz našu savršenost. Ništa ne može biti dalje od istine! Mi zapravo
dolazimo Bogu preko naših slomljenosti, a ne preko naših savršenosti. Dolazimo Bogu kroz
naše slabosti. Upravo suprotno od onoga što je većina ljudi mislila, upravo suprotno!!! Ne
možemo doći k Bogu kroz poslušnost zakonu, kako bi Sv. Pavao rekao. Ne možemo doći k
Bogu kroz savršenost, nego kroz svoju ranjenu slomljenost. I tamo, baš u tom prostoru, tamo
susrećemo Božje glasnike. Tamo nas pohode anđeli i nalazimo dubine dobrote i milosti koje
su u nama, a koje nismo ni mogli zamisliti da bi bile ovdje. Otkriti taj dio, moći konačno reći:
OK je, stvarno je OK, ja sam takav kakav jesam, koji jesam, ja sam ja. I iz nekih nevjerojatnih
razloga, to je upravo ono što Bog voli. Još uvijek ne znam zašto. Još ga uvijek pokušavam
razuvjeriti. Jer JA ne znam kako voljeti nešto slomljeno i nesavršeno. Još uvijek to ne znam.
Znam samo voljeti predivne i savršene stvari. Onda dolazi Bog i sve okrene naglavačke. Iz
nekog sebi poznatog razloga, On upravo voli slomljeno i šepavo. Jednog sam dana i sam
shvatio da sam takav i dopustio sam Mu da počne i sa mnom. Tada sam vidio lice koje imam
prema samom sebi, prema svom unutarnjem svijetu. To je lice koje imam i prema vanjskom
svijetu. Zato, ako ste tvrdi i puni osuđivanja prema sebi, kažem vam, biti ćete takvi i prema
drugim ljudima. To je jasno kao dan. Ako ste uskogrudni i škrti prema sebi, biti ćete takvi i
prema onima s kojima radite. To je jednostavna matematička jednadžba. Zato nas Gospodin
mora učiti putu suosjećanja. On nas mora podučiti putu voljenja malenosti u sebi, tako da se
nemamo čega bojati.

Zaista nema ničega što biste trebali skrivati ovaj tjedan. Nema ničega od čega biste
trebali bježati, ničega što bi vam se trebalo gaditi. To nisam ja koji će vam to dozvoliti, to će
biti On – Bog će vam dati nevjerojatna dopuštenja: da ponovo ulovite svoju dušu i da budete
to što jeste.
Nemam puno više od toga za reći – ostalo će samo to posvijetliti i otvoriti, taj misterij
Radosne Vijesti. A Bog će vas odatle voditi dalje.

Drugi nagovor:

Iskreno stajati pred Bogom

«Gospodine, zahvaljujemo Ti što nas voliš. Zahvaljujemo Ti na načinu na koji

nas voliš. Molimo Te da nas podučiš kako uzvratiti ljubav. Zahvaljujemo Ti na
tako dobrom životu unatoč svim ranama, zahvaljujemo Ti da smo uopće
stvoreni. Zahvaljujemo Ti na životu i ljubavi, jer ljubav daje životu smisao. No
Gospodine, ne znamo kako voljeti. Možemo Ti se samo predati, pa da Ti voliš
kroz nas. Ponekad to čak izgleda kao da je slučajno. Sve što možemo je reći «da»,
odlučiti, a Ti ćeš nam pokazati put. Gospodine, mi smo tako maleni, a zadatak
tako velik i toliko je puno ljudi. Zaboravili smo kako voljeti, ne znamo kako
voljeti sve te ljude, ne znamo kako voljeti Tebe. Ponovo stavljamo svoje živote i
svoje pozive u Tvoje ruke i tražimo Te da živiš u nama i kroz nas. Tražimo Te da
nam pomogneš da se ne bojimo kamo će nas ta ljubav odvesti i molimo zajedno
u Isusovo ime… Amen.

Počeli smo pričati o unutarnjem putovanju i upozorio sam vas da ćete na tom putu sresti
zvjeri, ali i anđele. Rekao sam da ne možete imati jedno bez drugog. Svi želimo susresti
anđele, ali se strašno bojimo zvjeri životinja. Dok hodamo prema tom unutarnjem prostoru,
mjestu na kojem nas je Gospodin imenovao, otkrivamo da je to isto ono mjesto na kojem nam
On objavljuje svoje ime, dakle, sebe i na kojem nas zove poimence. To je duboko unutarnje
mjesto, sveti prostor. Tradicija to naziva dušom. To je pokret prema prostoru koji nadilazi
strah. Tamo se ne bojite da vas Bog neće voljeti, ne bojite se odlaska u pakao ni da ćete učiniti
nešto krivo. Ako još uvijek imate u sebi strahove – vjerojatno, tj. sigurno još niste došli do
tamo.

Uglavnom držim duhovne vježbe svećenicima, rijetko sestrama – i s tugom sam

primijetio da mnogi svećenici daju svoje živote i rade vrlo mnogo za Crkvu, a kad vam iskreno
povjere što se u njima događa, vidite da još uvijek čine mnogo toga iz straha. Postoji strašno
puno straha u ljudima u Crkvi, u kleru i općenito u religioznom životu; straha kojem se
nikada nisu usudili pogledati u oči. Dapače, prekrivaju ga nekakvim religioznim jezikom,
mitologijom. No, morate se susresti sa svojim strahom. Mislim da najveći neprijatelj
biblijskoj vjeri nije sumnja, nego strah. Znate da u Bibliji piše «ne bojte se» u različitim
formulacijama 365 puta – po jednom za svaki dan godine. Pretpostavljam da je On znao da će
nam toliko trebati! Većinu ljudi zaista kontroliraju njihovi strahovi. Najtužnija stvar od svega
je da mnogi ljudi strah nazivaju vjerom. Čudno. A vjera je upravo suprotna strahu. Da, neki
ljudi to nazivaju računanjem na Boga, ali to uopće nije računanje na Njega.

Svi mi imamo strahove i važno ih je priznati te ih imenovati, nazvati imenom to čega se

bojite i reći to Bogu. Pitati Ga zašto se bojimo. Što mi možemo izgubiti?! Što je to?! Vi i ja
smo pokušali sve ostaviti kad smo krenuli u redovnički život. Što nam to može biti oduzeto?
Štitite li svoj ugled? Imate li zaista veliki ugled u svojoj zajednici? Bojite se da se drugima više
nećete sviđati?

Kad sam prije držao duhovne vježbe sestrama, pokušao sam im pročitati životopis
njihove majke utemeljiteljice, a većina utemeljiteljica, kako sam pročitao, je nadišla svoje
strahove, one su nadišle želju da sve ljude pokušaju zadovoljiti. Jer ako ste «udovoljivač», ako
se svima želite svidjeti i želite da svi misle lijepo o vama, izgleda da nikada nećete moći
radikalno prepoznati volju Božju. Volja Božja će se uvijek izgubiti u onome što će vam pomoći
da lijepo izgledate pred drugima, kako da ne stršite ili tako nešto. Nekad to nazivamo čak i
poslušnošću, ali to nema ništa zajedničko s poslušnošću, to je opet strah prerušen u nešto
drugo.
Mogu li vam oduzeti vaš život? Tako i tako će otići za koju godinu, pitanje je samo kada.
Čega se to bojimo? Sigurnost! Vjerujem da je to duboko ukorijenjeno u svim ljudima - svi
imamo duboke potrebe za sigurnošću, ja isto. Priznajmo te potrebe, predajmo ih Gospodinu.
Što se još može oduzeti? Komfor? Vjerujem da je većina nas postala poprilično «mekana». Ja
isto volim svoj topli tuš svaki dan. Kad odem u zemlje trećeg svijeta, to je glavna stvar koja mi
nedostaje. Da, privikli smo se na mnogo stvari, a ne znam jesu li sve apsolutno nužne za
ljudski život.

Čega se mi to bojimo? Mislim da se više od ičega bojimo sebe – nismo otišli dovoljno
duboko da bismo bili sigurni, da bismo bili sigurni da smo to što jesmo. I izgleda da to ništa
neće ni promijeniti. Zašto onda jednostavno ne postanemo to što jesmo? Zašto to ne
priznamo i posjedujemo, umjesto da se za to ispričavamo? Zašto ne pustiti Gospodina da nas
vodi prema tom ispunjenom i istinskom ja? Tako je malo ljudi koji to čine.

Glavna dozvola koju na zemlji tražimo je - postojati. Nekim ljudima to kao da nije uopće
dano. Pretpostavljam da to počinje s našim roditeljima. Naši bi nam majka i otac trebali na
neki način reći: «Tako sam sretan što postojiš, tako sam uzbuđen što te ima». Nadam se da
vam je netko putem to i rekao, no vjerojatno mu niste povjerovali. No, nadam se da ćete
dopustiti Gospodinu da vam to kaže. Tako je dobro što postojite! Jer ako vam nitko to nikada
nije rekao, ili niste dopustili Gospodinu da vam to kaže, siguran sam da u to ne vjerujete.
Vjerojatno si to želite dokazati žudeći za nekim stupnjem obrazovanja, za nekim višim i
važnijim mjestom, da budete na primjer ravnatelj neke škole sa svetim imenom. Ljudi zaista
idu za takvim stvarima kada ne vjeruju da je Bog uzbuđen zbog njihovog postojanja. I bore se
za to. Kakvo gubljenje! Sve prolazi, nestaje. Rađamo se goli, umiremo goli.

Mi redovnici učinili smo puno toga za Crkvu, to nema sumnje, no često se pojavi
problem jer je većina nas postala radoholičarima. Ja recimo držim duhovne vježbe i govorim
drugima da ne bi smjeli toliko raditi i pokušavam nagovoriti svećenike da se ne definiraju
kroz rad, a zapravo znam da to i sam činim. Čak idem toliko daleko da se, kada ne držim
duhovne vježbe ili ne razgovaram s nekime, osjećam krivim. Zaista, osjećam se kao da ne
volim dovoljno Gospodina, kao da mu ne pokušavam uzvratiti sve dobro koje mi je učinio.
Godinama nisam bio na godišnjem odmoru. Ne osjećam da bi mi trebao, stvarno. Uživam u
svom životu, sretan sam, zašto bi mi trebao godišnji? Moj duhovni vođa kaže da to nije zdravo
i pretpostavljam da nije.

Znam da se toliko puno nas definira kroz rad, to je sve što želim reći. A to nije dobro.
Osjećam da će me idućih godina Gospodin morati izbaciti iz te kolotečine nekom bolešću ili
nečime, kako bih shvatio da to nisam ja. Ja nisam ni propovjednik ni učitelj ni duhovni vođa.
Ja sam Njegov sin, kao što ste i vi Njegove kćeri. Kada krećemo na unutarnje putovanje, to je
ono kamo stižemo, a svi naši nazivi, dekoracije, titule, ukrasi, završene škole padaju u vodu.
Čak i svi darovi koje imamo: govorenje, pisanje, crtanje, glazba… sve čime se određujemo, sve
je prolazno i nevažno.

Kada krenete na unutarnje putovanje prema svojoj duši, taj vas put prvenstveno odvede
izvan straha, ali također i izvan ljutnje. I izvan krivnje. Od tri velike stvari valja se odmaknuti:
od straha, srdžbe i krivnje. Nevjerojatno je koliko života kontrolira jedna od tih stvari ili
mješavina svih triju. Vidio sam puno redovnika i svećenika vrlo ljutih, ali to ne uviđaju. Nikad
im nije palo na pamet da su još uvijek ljuti na to kako se časna majka ponašala prema njima
prije 20 godina. Možda su s pravom ljuti, ali konačno je potrebno to pustiti i krenuti dalje sa
životom. Zato možda možete ovih dana imenovati neke od tih ljutnji. Ima li nešto čega se još
uvijek držite, svjesno ili nesvjesno: načini na koji su se prema vama drugi ophodili ili kako se
nisu ophodili, načine na koje vas zajednica nije voljela (siguran sam da je zajednica sve vas
ranila na neki način, to je i za očekivati), možda neka sestra, možda vaši roditelji. Mnogi ljudi
su bili ranjeni, ili se barem tako osjećaju. Važna stvar je uvidjeti da bi to moglo biti tamo, pa
da to ne vučemo dalje.

Krivnja je također velika stvar. Jednom sam bio na sastanku s nekim savjetodavcima
koji su međusobno pričali o jednom klijentu, te je jedan savjetodavac rekao: «On je tipičan
primjer katoličke krivnje». Zatim su se sjetili da sam i ja prisutan te se ispričali jer nisu željeli
uvrijediti katolike. Pitao sam ih zašto mi se ispričavaju pa su rekli da nas ne žele uvrijediti, ali
da se prema njihovom iskustvu ovdje u Cinccinatiju, gdje ima puno katolika, katolici ne mogu
motivirati ukoliko se ne osjećaju krivima. Moraju se zbog sebe osjećati loše kako bi nešto
napravili. Ukoliko mogu iskusiti koliko su jadni, ili kako su grozni i kako Bog nije zadovoljan s
njima, to im daje snage da učine ono što se od njih traži. I naravno, pogledali smo se tužno,
jer smo shvatili da je to najniža razina ljudske motivacije: učiniti nešto, jer se loše osjećate.
No, toliko nas čini to već tako dugo, da više niti ne shvaćamo da to činimo. To je upravo
suprotno od duše, jer duša ima energiju života, a ne smrti. To nije negativna, nego pozitivna
energija.

Ako zaboravite skoro sve s ovih duhovnih vježbi, barem zapamtite da samo na životu
možete graditi. To je sve. Zvuči tako jednostavno i očito ta tvrdnja da možete graditi samo na
životu. Ne možete graditi na smrti. Ako jeste, onda niste gradili. Isus je to nazvao pijeskom, a
život je nazvao kamenom, graditi na kamenu, na stijeni. Ne možete graditi na strahu. Ako
gradite na strahu, niste izgradili. Ne možete graditi na ljutnji i ne možete graditi na krivnji.
Morate doći u doticaj sa snagama života, gdje vas je Gospodin prozvao imenom, gdje vam je
objavio svoje ime, to mjesto svetih čežnji. Ako još uvijek djelujete zbog «morao bih», «trebao
bih», «od mene se očekuje», ako se unutar vas prijeti prstom, to nije Gospodin. To je vaš ego,
ego koji ima potrebu kazniti se. Možda je to vaša majka ili otac, ili prva časna majka – ne
znam tko je, ali Gospodin nije. Gospodin ne vodi svoje ljude na taj način, On ne prijeti
prstom. Toliko ljudi unutar sebe prijeti samima sebi prstom. To ćete prepoznati po tome što
život takve osobe nikada nije slobodan. Glavni način na koji se takve osobe otkriju je da ne
uživaju u životu. Ne znaju kako bi uživali. Ne znaju kako bi uživali u sebi, kako bi onda znali
uživati u Gospodinu?! Jer te dvije stvari idu zajedno. Dok niste shvatili da vam je Gospodin
dao dozvolu da uživate u svom životu, da okusite radost koja se u njemu nalazi, ali također i
bol, nikad nećete moći uživati u tjednu kao što je ovaj.

Nadam se da za neke od vas ovo nije teret i da se ne bojite da ćete biti same s Njime ovaj
tjedan, ali neke se osobe boje. Bio sam iznenađen kada sam to otkrio. Trudit ću se da što lakše
prihvatite moje riječi, ali nemojte se bojati. Nadam se da, što god ja rekao, to za vas neće biti
teret i da neće dodatno staviti «moranja» i «trebanja» na vaša ramena. Ja vam nastavljam
davati dozvole, dopuštenja, a neki se ljudi još više boje toga – oni ne žele dozvole, nego
poslušnost i zakone.

Vidite, tako smo dugo djelovali zbog vanjskih autoriteta, da ne znamo kako djelovati
zbog unutarnjih autoriteta. Hoću reći, mnogi ljudi nisu vođeni iznutra, nego čekaju naredbe iz
vanjskog svijeta, da im netko kaže što bi trebali učiniti. Ako dolazite iz protestantske kulture,
nastojat ćete da vam vaša lokalna zajednica ili Biblija to kažu. Ako dolazite iz katoličke
kulture, kao mi na primjer, čekat ćete to od pape, biskupa, svećenika ili vašeg poglavara, ili
ćete u nekoj svetoj knjizi ili u konstitucijama pročitati što biste trebali činiti. Ne kažem da je
to loše, ali to nije primaran izvor. Primarno biste to trebali pronaći u sebi, jer kad ćete vi
stajati pred Gospodinom, Ivan Pavao II stajat će iza vas. Biti ćete to vi pred Gospodinom i On
će reći: «Tko si ti? Što kažeš TI, tko sam ja? Koga voliš, što želiš?»

Nikad ne znam kako na to odgovoriti: što ja to želim, za čime čeznem, što izabirem, tko
je to koga tražim, kamo to idem. Želim vam dozvoliti da pronađete autoritet u sebi; to ne
znači da to mora biti protiv vanjskih autoriteta – ne želim od vas učiniti pobunjenike.
Zapravo, osobe koje se bune protiv vanjskih autoriteta, obično nemaju snažan osjećaj
unutarnjeg autoriteta.

Kada znate tko ste, kada imate iskustvo prostora u kojem vam je Gospodin govorio,
kamo vas je pozvao u postojanje, gdje imate sigurnost da vas poziva na određene stvari – tada
se možete ophoditi i s vanjskim autoritetima na opušten način. Kada dođu krizna vremena,
znat ćete da činite ono što trebate činiti i željet ćete se boriti za to, čak i ako se neko vrijeme
ljudi neće slagati s vama.

Ako mislite da je to neko novo učenje, pogledajte svece. Čitajte njihove životopise, bilo
kojeg sveca. Svi su na kraju morali poslušati što im je sam Gospodin govorio u srcu i ići za
time do kraja. Morate to učiniti jer dok to ne učinite, niste nitko. Bog vas je stvorio da budete
ono što jeste pred Njime. Da vi budete VI, ne netko drugi. Ne možete hodati putem neke
druge osobe, možete ići samo svojim putem. Nema znanja o Bogu iz druge ruke – to mora biti
vaše znanje. Tko je Bog kojeg ste vi osobno susreli? Tko je Bog koji vam je govorio i koji će
vam opet govoriti? Morate početi sebi vjerovati. I vjerovati svome slušanju, vjerovati onome
što čujete i vidjeti uzorke. Počnimo samo s nazivanjem i priznavanjem tih strahova i
zatražimo Gospodina da nas vodi iza njih. To će uvijek biti čin hrabrosti. Hrabrost je uvijek
čin srca – treba izaći iz svoje glave i svojih sumnji. Većina nas djeluje potpuno iz svojih glava i
tada nas zapravo strah preuzima: počinjete stvarati male scenarije u svojoj glavi. Većina ljudi
povezuje strah s emocijom, ali ovdje gore, u glavi, strah je puno više. Zadržite glavu, ali
nemojte da ona kontrolira vaš život. Biblijsko putovanje zato više govori o srcu – to je po
anatomiji mjesto gdje se utroba i glava susreću.

Gospodine, predugo smo vjerovali tuđim odgovorima. Želimo Te susresti i znati tko si Ti
za nas. Umorni smo od pokušaja spašavanja naše duše i želimo sada otkriti svoju dušu.
Želimo spasiti nešto čega nema. Gospodine, vrati nam našu dušu, daj nam hrabrosti za
putovanje, daj nam hrabrosti da se ne bojimo jer, Gospodine, znamo da nemamo što izgubiti.
Već sa svojim zavjetima pokušali smo sve ostaviti. Pomozi nam vjerovati Tebi, imati
povjerenja da nas Ti nećeš ostaviti. Znamo da nas nećeš napustiti, da nas nećeš pustiti u tu
veliku i strašnu pustinju same. Vjerujemo Ti Gospodine da si s nama. Molimo Te da nas
zoveš po imenu, da nam otkriješ ono vječno ime po kojem nas Ti zoveš, i da nam dozvoliš
vjerovati. Vjerovati, da možemo biti pred Tobom to što jesmo, a ne netko drugi. Daj nam
svoje ime Gospodine – tko si Ti za nas. Zahvaljujemo Ti Gospodine, volimo Te i želimo Te još
više voljeti, voljeti kao što Te nikad prije nismo voljeli, na nov način, na način koji ćeš nas Ti
naučiti. Ispuni srca ljudi radošću, onom radošću koja ide zajedno s boli, radošću koju nitko ne
može oduzeti, radošću koju poznajemo kada smo u zajedništvu s Tobom. Molimo Te jer Tvoj
Duh moli to u nama i mi, kao Tvoje tijelo na zemlji, molimo u Isusovo ime.

Treći nagovor:

Prihvaćati bezuvjetnu Božju ljubav

Gospodine, danas opet dolazimo pred Tebe jer želimo i trebamo više, jer
trebamo Tebe. Želimo znati tko smo i znamo da to nikada nećemo doznati
ukoliko ne pogledamo u Tvoje oči. Ti si nas iz ničega stvorio i mi sada postojimo
samo u Tebi. Kako bismo pronašli sebe, Gospodine, moramo Ti se vratiti. Poduči
nas kako gledati u Tvoje oči, kako vjerovati u ono što vidimo i vjerovati u ono što
jesmo u Tebi. Darujemo Ti ovu molitvu zajedno u Isusovo ime… Amen.

Želio bih započeti s predivnim poglavljem iz Poslanice Rimljanima 8, gdje Pavao u 13.
retku kaže: «Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete. Naprotiv, ako Duhom usmrćujete tjelesna
djela, živjet ćete. Svi su oni koje vodi Božji Duh sinovi Božji. Vi, naime, niste primili duha
ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinstva kojim vičemo: Abba – Oče!
Sam Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja. Ako smo djeca, onda smo i
baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi – ako zbilja (kao što jest) trpimo s njim – da s
njim budemo i proslavljeni.»

Čini se da Pavao želi reći da u nama postoji Duh koji zna tko smo mi, a zna i tko je Bog i
viče 'Abba – Oče, Tata'. Taj duh nije duh koji možete dobiti. Ne možete ga zaslužiti, iako će
sam dragi Bog znati da mi katolici pokušavamo zaslužiti Božju ljubav. A tako je jednostavna
činjenica da jesmo djeca Božja: ono što je jednom bilo u Bogu sada je izvan Njega i to smo mi.
Gdje bi drugdje bili?! Posao Crkve nije pretvoriti ljude u nešto što nisu, nego ih uvjeriti u ono
što već jesu. Podsjećam vas, težak je posao podsjećati ljude na ono što jesu. Negativna
nagovaranja i glasovi smrti tako su snažni, laži su svuda oko nas i ljudi svašta vjeruju, ali
sigurno ne da su djeca Božja. Kada vidim kako se ljudi u Crkvi strašno trude da zasluže status
djeteta Božjeg, uvjeren sam više od ičeg da oni ne vjeruju kako već jesu djeca Božja. Toliko
vremena provodimo pokušavajući zaslužiti i zaraditi ono što nam je već dano. Zato kršćanstvo
nije bilo neko veliko slavlje kroz radost, nego puno napornog služenja koje Pavao ovdje naziva
duhom ropstva.

Većina svijeta na zna da su već ljubljeni sinovi i ljubljene kćeri. Pred nekoliko sam
godina držao laicima duhovne vježbe u New Yorku i na pola duhovnih vježbi jedan je mladi
oženjen čovjek pitao može li sa mnom razgovarati na samo. Sjeo je pred mene veoma
odlučno; moglo se reći da se spremao na nešto za njega važno i veliko. Počeo mi je pričati
priču svoga života. Odgojen na ulicama Brooklyna, otac mu je umro kad je on još bio dječak,
naučio je kako da se obrani, da bude čvrst, bio je u zatvoru nekoliko puta, te je srameći se
priznao da je slomio nekoliko kostiju i podijelio nekoliko masnica. U toj priči njegovog života
bilo je toliko istine i dubine da sam poželio imati diktafon kako bih sve to snimio jer je bilo
kao drama ili film, bilo je toliko rana i istine u tome. Pri kraju razgovora skupljao je hrabrost,
pogledao me ravno u oči i pitamo me: «Da li biste bili moj otac?» I, bit će da sam pokazao
malo nervoze ili razočaranja, što ne bih smio jer sam naučen raditi s mladima i on je brzo
nadodao: «Mislite da sam glup, zar ne?!» Mora da je Gospodin bio sa mnom, jer sam rekao
pravu stvar: «O, ne, ne mislim da si glup. Mislim da si svet.» Baš mi je drago da sam to rekao,
jer je to bila prava riječ. «Ono što si upravo rekao meni, je upravo ono što je Isus rekao svome
Ocu: želim da budeš moj Otac.» Da biste to mogli reći, morate biti ranjivi, morate biti kao
Isus, morate željeti biti sin ili kćer, morate željeti Oca.
Čini se da su jedini ljudi koji priznaju da Ga žele i trebaju, siromasi i slomljeni ljudi, a
ovaj čovjek je to bio. Bio je tako svjestan da je slomljen i da mu treba snaga. Iz nekog razloga
pomislio je da bih ja mogao biti ta snaga, jer je nekoliko puta rekao: «Znam da imate život za
mene». Slušao je neke moje kazete i pomislio je da bih ja imao sve odgovore za njega. Sve što
sam mogao reći bilo je: «Možda i budem imao život za tebe. Znaš zašto?! Jer ga ti očekuješ i
jer si dovoljno hrabar da ga tražiš. Vjerojatno ćeš iz mene izvući nešto što nisam ni znao da
imam, dok ti nisi počeo vući i tada se počelo pojavljivati. Vidiš, jedini način na koji sam ja
postao otac je kad me je pred 13 godina zaredila Crkva, ali to nije pravo ređenje, jer ono pravo
zaređenje ne dolazi odozgo, nego odozdo, kada sinovi i kćeri dolaze tražiti od vas život».
Siguran sam da bi ljudski roditelji rekli to isto – vaša vas djeca čine roditeljima i vjerujem da
su mnogi od vas kroz svoje službe i poslove tokom godina iskusili roditeljstvo, napose kada su
to ljudi od vas tražili i očekivali.

Želio bih vam pročitati barem nešto od tog razgovora jer sam ga, nakon što smo završili
razgovor, zamolio da mi dozvoli da se vratim u svoju sobu i da zapišem stvari koje je rekao, a
on je pristao. Od tada to često koristim u duhovnim vježbama. Rekao je da dječačić bez oca
mora brzo odrasti (mislim da je to isto i za djevojčice bez majke i/ili oca). Postanete
preozbiljni i nemate vremena za igru i smijeh, morate se braniti i uvjeriti se da ste jači nego
što jeste, prisiljeni ste živjeti u laži. Ta je laž građena na strahu. Riječi ovog čovjeka opisivale
su većinu ljudskih sudbina. Možda je njegov život bio malo dramatičniji, ali većina ljudi su
sinovi bez oca, ljudi bez roditelja, koji nisu nikada iskusili tko ih je stvorio, tko ih je volio, tko
ih je pozvao u život, tko se brine o njima. Zbog toga se snažno pokušavaju brinuti sami za sebe
i skupljati stvari, kao što to rade ljudi po cijeloj Americi, ljudi koji ne poznaju svoju dušu, koji
ne znaju tko su.

Nastavio je pričati da sin bez oca mora zaraditi svoj vlastiti novac i štedjeti ga, te zauvijek
živjeti u strahu i nesigurnosti. Tako velika odgovornost koja je tako rano stavljena pred njega
čini ga ljutim i prestrašenim i to je tako intenzivna ljutnja da je on radije negira nego da
prizna njezinu snagu. Dječačić bez oca prisiljen je prerano odrasti i stvoriti krivi svijet koji
zapravo ne postoji: svijet neovisnosti, natjecanja i straha. Svijet bez prostora za povjerenje i
nježnost, a najgora od svih laži je ta da je prisiljen vjerovati da je taj krivi svijet onaj pravi,
realni. On ga uzima za ozbiljno i vjeruje vlastitoj laži.

Taj svijet je bez Oca, a Isus nam je pokazao kako da izađemo iz toga. On je uzvratio
pogled Ocu i vjerovao je ono što je vidio u Njegovim očima. Kad je Isus otišao u pustinju,
jedna se stvar sigurno dogodila: sreo je nevjerojatnu ljubav. Otišao je do Jordana i krstio se te
možda razmišljao i o tome da se pridruži Ivanovim ljudima, no nije se tu dugo zadržao, jer se
uputio na sjever prema Galilejskom moru. Kao da je rekao Ivanu: ti si sjajan početak, ti si mi
bratić i sviđa mi se što govoriš, ali onaj koga sam sreo u pustinji puno je bolji nego što ti
možeš zamisliti. Da, Ivan je pravi početak, ali Isus je sredina i kraj. Morate krenuti dalje.
Zapanjujuće je koliko je ljudi tu na početku i ostalo i nije slijedilo Isusa sjeverno prema
Galilejskom moru. Isus propovijeda Evanđelje koje ljude sablažnjava i kaže im: nije vam se
dopalo što Ivan Krstitelj naučava?! Evanđelje straha, Evanđelje koje traži, rekli ste da je to
previše zahtjevno i asketski, toliko fanatično. A evo vam ja propovijedam Evanđelje ljubavi i
mira i govorite da sam previše opušten i da se družim s pijanicama i carinicima. Priznajte, ni
jedan vam se način ne sviđa.
 Mislim da se ljudi više boje slobode nego straha. Obično se strašno naljute na mene kada
im želim dati dopuštenja. Već sam vidio svećenike kako izlaze iz predavaonice kada sam
govorio o ljubavi. To je kao da mi govore: «Daj nam strah i moći ćemo se s njim nositi. Daj
nam zakon i barem znamo na čemu smo, ali nemoj nam reći da smo uključeni u neizmjernu,
strastvenu ljubavnu aferu s Bogom, sa svim ljubavnim pravilima koja to uključuje». Vjerujem
da u to možete povjerovati tek kad se dogodilo, kao što se, čini se, dogodilo Isusu u pustinji.
Susret između njega i njegovog Oca imao je za posljedicu da je Isus mogao sebi vjerovati i
počeo je propovijedati Evanđelje Kraljevstva Nebeskog i mira.

Nadam se i volio bih vjerovati da je taj mladić u susretu sa mnom dobio nešto od života
taj dan. Vjerujem da sam mogao u svojoj molitvi za njega i u mom slušanju biti barem malo
njegov otac, jer smo do dana današnjeg ostali dobri prijatelji. Nadam se da sam za njega bio
prozor kroz koji je mogao početi, kroz moje prihvaćanje i moju vjeru u njega, vjerovati
vječnom Ocu, koji mu govori da je sin. Taj Otac mu daje snagu da kaže «Abba» i da se
odmakne od duha ropstva te uđe u duh sinovstva.

Sve dok to niste usvojili, nećete postati sposobni apsorbirati bilo kakvu bol u svijetu.
Provest ćete većinu svog života u bježanju od nje. Ne možete je primiti, jer nema mjesta za
nju. Uglavnom ćete živjeti samozaštitnički život, kojim živi čak i mnogo zaređenih ljudi. To
nije njihova greška, stvarno nije, jer nema mjesta u njima za prihvaćanje boli, nema mjesta ni
za vlastitu bol, kako bi bilo i za tuđu?! Ali to će biti tako dok ne shvatite i dok vam ne postane
jasno da ste shvatili, da ste to što jeste i da ste bezuvjetno voljeni, da ne možete zaslužiti niti
zaraditi Njegovu ljubav – jer ne možete dobiti to što već imate. Jedna od najvećih tragedija
religioznog života je da toliko ljudi pokušava dobiti ono što već imaju. Tako provode život u
duhu ropstva, umjesto u duhu sinovstva.

Ispričat ću vam još jednu priču. Posjetio sam jednu mladu talijansku obitelj u našoj
zajednici koja ima petero male djece. Mali Kristofer, koji je tek naučio hodati, trčao je preko
sobe i preskočio nekoliko stepenica te pao na ulazu u kuću. Vi koji više radite s djecom ste to
sigurno primijetili i prije, ali ja sam to primijetio tek te večeri: kada dijete padne ili se ozlijedi,
postoji nevjerojatna pauza između pada i trenutka kada zaplače. To je nekoliko trenutaka
apsolutne tišine. U tim trenucima sigurno majčino srce dođe do grla, jer je to bilo bum-bum-
bum i tišina. Cijela je obitelj dojurila na mjesto nezgode i tu je bio mali Kristofer s velikim
smeđim očima i gledao okolo tražeći oca kao da pita: jesam li povrijeđen? On to još ne zna! To
je kao da prije nego što osjeti vlastito tijelo, prije nego što provjeri vlastite vrške svog živčanog
sustava, on to želi provjeriti kod svog tate. Jesam li povrijeđen?! Tata juri prema njemu i
zagrli ga. Tek kad ga tata uzme u svoje ruke, tek tada počne plakati i vrištati. Bilo je to dobrih
5-6-7 sekundi pauze između pada i početka suza. Što se to događa?! Ne radi li njegov živčani
sustav tako brzo kao vaš ili moj? Mislim da radi, ali nije u tome stvar. Vidite, on nije bio
slobodan osjetiti bol, sve dok nije znao da tu postoji netko tko ju može odnijeti, da postoji
dovoljno snažna ljubav koja može tu bol apsorbirati.

Većina ljudi odbacuje osjetiti bol ljudskih bića. Ne mogu si to dozvoliti, jer ako padnu,
past će skroz do kraja. Tako je niječu, odbacuju, potiskuju, što god hoćete. I kada to izbije,
izbija u tako različitim prikrivenim oblicima kao npr. zaređena osoba u depresiji, svaki treći
dan ili stalno. Neki samostani koje posjećujem izgledaju kao ogromne apoteke! O Bože, kako
bolesno. To ne znači da se kod svake bolesti morate pitati što činite krivo, jer se svi
povremeno razbolimo, ali neke osobe vrte svoje živote oko posljednje bolesti. Kad ih vidite,
znate da su potisnuli sve vrste ljutnje u sebi, sve vrste krivnje i sve vrste straha. Vaše tijelo ne
može to sve izdržati. Kad ne uživate, kada ne pustite stvari da jednostavno teku, ako nikad ne
osjetite ruke vašeg Oca oko vas i sami nosite težinu vašeg postojanja, dan za danom, vaše će
tijelo konačno posustati. Reći će: ja to više ne mogu podnijeti. Hoću van! Želim umrijeti! I
tijela mnogih ljudi govore to isto: želim umrijeti. Ne osjećam se voljeno, ne znam tko sam,
zarađujem ljubav ali nisam siguran je li još uvijek tu. I ako se svaki dan budite s mišlju da
morate zaraditi Njegovu ljubav, o kakvog li jadnog života!

Jedan mi je svećenik na kraju duhovnih vježbi rekao - znam da ćete ovo teško
povjerovati i mislit ćete da izmišljam, ali rekao je: «Bio sam svećenik 36 godina i nikada
nisam slavio niti jednu Misu od svoje mladomisničke, na kojoj bih osjetio radost, gdje bih
osjetio da me Bog voli, sve do ove Mise na kraju duhovnih vježbi. Nikada niti jednu. Bio sam
uvjeren da me Bog mrzi, da me samo tolerira i izdržava sa mnom«. Tada je taj svećenik u
velikoj poniznosti preda mnom plakao, plakao i plakao, jer je shvatio da je u svojim kasnim
pedesetim godinama čuo Evanđelje po prvi puta. Nikad nije znao da je TO Evanđelje. Ne
znam što je mislio da je Evanđelje, ali zasigurno nije bila Radosna Vijest, nego strašna, grozna
vijest. 36 godina i ne znati da vas Bog voli, nikad ne imati radosti u služenju Mise, živjeti u
strahu od toga što ste ovog puta učinili krivo, jer Otac očito sjedi tamo i prijeti prstom,
spreman da vas ulovi… O, volio bih danas vidjeti tog svećenika, jer sada poznaje radost.

Oči kojima uzvraćamo pogled Bogu su one oči kojima je on prvo pogledao nas.
Razmislite o tome na trenutak, jer izgleda kao paradoks. To je ono što Ivan govori: niste vi
izabrali mene, nego sam ja izabrao vas. Vaša sposobnost da gledate u Boga, znači da ste prvo
prihvatili Njegovo gledanje u vas. Volio bih vas ohrabriti i nadam se da ćete ostati hrabri do
kraja života: da jednostavno pokušate pogledati u Boga. Uzvratite mu njegovo zurenje. Ne
morate ništa reći, samo uzvratite njegovom piljenju. Pustite Ga da vas gleda. Znate da su oči
najranjiviji dio; čak je i sam Isus rekao da su oči prozor duše. Ako je itko od vas radio u
sirotištu ili ste radili s dječicom koja nisu imala prilike biti bezuvjetno voljena, primijetili ste
da su svi ispunjeni strahom i ljutnjom. Ja sam primijetio da djeca koja nisu duboko voljena
neće dopustiti da ih gledate u oči. Ono što žele više od ičega, učinit će nemogućim da se
dogodi, jer se strašno boje da ćete pogledati i onda odvratiti pogled. I to će ih samo uvjeriti da
je ono čega se boje istina – da su ružni i prazni. Oni čeznu za nekime tko će pogledati i
nastaviti gledati, ali prije nego će riskirati to odbacivanje, ono što obično čine je da svrate
pogled i tako gledaju u pod. Stalno gledaju u pod. Jednom sam rekao jednom dječaku da me
pogleda i on je dignuo glavu, ali je zatvorio oči najčvršće što je mogao. Znate da je želio više
od ičega otvoriti svoje očne kapke, ali se nije usudio… Ponekad će pak gledati u vaše čelo ili u
vaše uši, ali ne i u vaše oči.

Mi se pak prema Bogu ponašamo isto tako. Vjerujem da često gledamo u Njegovo čelo ili
uši, ako ih ima. O, tako se bojimo uzvratiti pogled. Ali pokušajte. Obećajte da ćete pokušati.
Ako to činite samo jednu minutu na dan i dozvolite da se dogodi veza, za koju godinu imat
ćete kontemplativan život. To je jedino što ima smisla. To je zato što započinje realnost,
realnost koja čini da sve druge realnosti izgledaju besmislene. Mislim da je Isus mislio na to
kad je govorio o realnosti Kraljevstva Nebeskog.

Usudite se dakle pogledati u Gospodina. Vaše gledanje u Njega je Njegov Duh u vama.
Sve što vi trebate raditi je da završite tu vezu. I to je molitva. Ona nema puno zajedničkog s
riječima, nego sa zajedništvom. I kada vas On gleda, vi postajete djetešce kao onaj čovjek koji
je htio da mu budem otac. Tada znate da On ima život za vas. I postajete goli, jer sve te stvari
koje pokušavate činiti da biste se definirali izgledaju kao beskorisno gubljenje vremena. To
nam ne treba, jer to nismo mi. Mi smo sinovi i kćeri Božje i zbog nekog nevjerojatnog razloga,
još smo i ljubljeni. O Bože, zašto me voliš na taj način? Što to nalaziš u meni tako privlačno?
Jer ja ne nalazim ništa lijepo. Gospodin tada otopi svu vašu mržnju usmjerenu prema vama
samima, a On sam zna da je ona beskrajna, ta ljudska sposobnost da mrzimo sami sebe. Ja ne
znam kako da to otopim, maknem, odbacim i pogledam u Gospodina i da Ga pustim da me
gleda i da me zove imenom, da me oslobodi i da me zove «kćeri». Nema više od toga. Nemojte
dakle sjediti i čekati to mistično iskustvo koje će se dogoditi kada ćete imati 75 godina. Jer to
je sve. Stvar je samo u vjerovanju u to samo još više i dublje. I radovati se u tome.

Kad ljudi stignu na to mjesto, prepoznajete ih po tome što su u miru, jer znaju tko su, jer
žive život iznutra. Uvijek znaju kako uživati, znaju kako pustiti stvari da budu, kao Marija.
Pronalaze u sebi veliku čežnju da daju kao što su primili, ne zbog krivnje ili zato što bi htjeli
spasiti svoju dušu, nego zato što je to jedina stvar koja ima smisla. Da, to jedino ima smisla:
bezuvjetno davati kao što nam je bilo dano. Kada sami iskusite što to znači da vam se dan za
danom daje bezuvjetno, ne možete zadržati struju, jednostavno dajete dalje, nastavljate tu
rijeku davanja, i postajte dio toga, instrument pomoću kojeg se On prenosi. Tada jedino što
možemo činiti je reći: «Da, da, neka teče, neka teče, Gospodine. Nemoj mi dopustiti da
stanem na put tome». Jer nema ništa što biste vi mogli učiniti kako biste ga zaslužili, možete
ga jedino zaustaviti time što ne vjerujete u to. Time da ne vjerujete u to što je već tamo. Time
da ne vjerujete tko vi jeste. Time da pokušavate zaraditi to što vam je već dano.

Zato molimo «Abba Oče», jer nam je taj duh dao duh sinovstva, a ne duh ropstva. I tada
gledamo oko sebe i možemo apsorbirati nešto od boli svijeta, znamo da se ne moramo bojati
boli, jer ima više nego dovoljno ljubavi za apsorbirati.

Gospodine, zahvaljujemo Ti što si tako dobar Otac, što si tako savršen Otac, ali i Majka.
Zahvaljujemo Ti što si nam dao život koji je Radosna Vijest i molimo Te da nas učiniš
Radosnom Viješću za svijet. Gospodine, dolazimo Ti kao što je Isus došao, dolazimo Ti kao što
je taj mladić došao do mene, i govorimo ti odlučno: «Oče, znam da imaš život za mene. I
želim ga izvući iz Tebe. Bit ću ti sin, a Tebe, Gospodine, tražim da mi budeš Otac.» Budući da
ne znamo kako bismo molili, dajemo Ti ovu molitvu zajedno s Isusom, u Njegovom duhu i u
Njegovo ime.

Četvrti nagovor:

Ići prema duhovnosti desne polutke mozga

«Gospodine, daj nam milost da se ne predamo i ne odustanemo. Pomozi nam

da nas ne preplavi zlo, naše ili tuđe. Daj nam nade koju nitko ne može oduzeti.
Daj nam Gospodine život koji će dostajati za nas i za druge. Život koji će nadići
smrt. Zahvaljujemo Ti i slavimo Te jer znamo da ponovo živimo. Molimo Te da
nas vodiš kroz današnji dan i da podučiš sve svoje sinove i kćeri, usporiš ih, daš
im prave misli i prave osjećaje. Dozvoli im učiniti prave veze između glave, srca i
utrobe. Obdari ih pravim raspoloženjem i hrabrošću da prođu kroz vrata koja će
im se otvoriti. Pokaži im ta vrata, vrata koja Ti uvijek otvaraš i više ne zatvaraš,
vrata prema životu. Ponovo molimo jer vjerujemo da Ti moliš kroz nas i s nama
te zato molimo u Isusovo ime. Amen.

Ono što bih danas želio s vama podijeliti više je podučavanje nego propovijedanje.
Možda vam to čudno zvuči, ali ono o čemu ću govoriti ima ogroman utjecaj na naš duhovni
život. To je nešto što već možda znate, ali želim to jasnije istaknuti: to je ono što danas
zovemo teorija mozga (no ne u smislu principa i zakonitosti). Ona govori da je naš mozak
podijeljen u 2 dijela. To se oduvijek znalo, no tek je 1981. godine Roger W. Sperry dobio
Nobelovu nagradu za svoje proučavanje u ovom području. Moderna tehnologija nam je
omogućila detaljnije proučavanje oba dijela mozga. Primijetilo se da dvije polutke mozga
imaju značajno različite funkcije i da obje poznaju stvarnost na vrlo različite načine.
Većina problema kod nas u duhovnosti zapadnog svijeta usko je povezana s ovim
razumijevanjem, točnije nedostatkom razumijevanja našeg načina poznavanja stvarnosti.
Zapadna civilizacija je gotovo 1000 godina bila pod utjecajem lijeve polutke mozga, odnosno,
poznavala je realnost na vrlo ograničen način. Možda nije toliko važno ovo govoriti ženama
koliko je važno govoriti muškarcima, jer žene nisu ni izbliza toliko zarobljene logikom lijeve
polutke mozga koliko muškarci. To ima ogromne posljedice na duhovnost, napose na
Rimokatoličku Crkvu, a i na naše molitvene živote i barem donekle objašnjava činjenicu što
toliki ljudi nisu razvili duboki odnos s Gospodinom. Nije im dano oruđe kojime bi znali kako
to učiniti. Molitveni je život definiran za mnoge ljude kao razmišljanje – što nije ispravno.
Stoga mnoge religiozne osobe konstantno ispovijedaju rastresenost. To je apsolutno i za
očekivati jer sve dok mislite da je molitva razmišljanje, imat ćete misli koje su drugačije od
svetih misli te ćete to shvatiti kao rastresenost koja vas odvlači od molitve. Problem leži u
tome da je sama definicija molitve previše ulovljena u mozgu i to ne u cijelom mozgu, nego
samo u jednoj, lijevoj polovici mozga. Sve ovo vam govorim kao uvod kako biste shvatili kako
je važno za nas razumjeti ovo o čemu ću govoriti.

Vi koji ste umjetnici, pjesnici, glazbenici, vjerojatno ćete razumjeti odmah o čemu
govorim, jer su umjetnici više razvili desnu polutku mozga od nas ostalih. Umjetnost im je to
dozvolila. Kratko ću sada objasniti razlike:
Lijeva polutka mozga kontrolira desnu stranu tijela, što znači da ako ja sad dignem svoju
desnu ruku, nešto se događa u mojoj lijevoj polutci mozga. Desna polutka mozga pak
kontrolira lijevu stranu tijela. Kada mala djeca počnu puzati zapravo počinju koordinirati
lijevu i desnu polutku mozga. Zapravo, svaki put kada hodate morate koordinirati te dvije
strane. U većini zapadnog svijeta podrazumijeva se da ćete biti dešnjak, te se na ljevake gleda
kao na čudake – to će reći da se pretpostavlja da ćete imati više razvijenu lijevu polutku
mozga, da će lijeva strana dominirati. Zašto? Je li to Bog tako rekao? Obje su strane jednako
dobre.

No u zapadnom svijetu ne možete dugo opstati ako dominira desna polutka mozga jer je
sve u našoj kulturi tako snažno orijentirano prema lijevoj polutci mozga da će čak i
najpoetičnije duše brzo odustati. Jednostavno ne možete funkcionirati, a napose ne u nekom
samostanu. Ako biste u potpunosti bili osoba desne polutke mozga, izbacili bi vas misleći da
ste neurotični, neuravnoteženi. Znam da je u našoj zajednici većina umjetnika izašla.
Jednostavno se nisu uklopili u našu visoko lijevo orijentiranu strukturu. A osobe kod kojih
lijeva polutka mozga dominira i koji vole red nagrađivani su i ubrzo postaju poglavari. To je
stoga što znaju kako održati stvari na mjestu. Postaju svećenici, provincijali i biskupi. Tako je
to: nagrađuju se lijevo orijentirani ljudi, a desno orijentirani ljudi obično bivaju izbačeni.
Lijeva polutka mozga razumije realnost tako da je razdjeljuje na dijelove, pa to zovemo
analizom. Analizira se svaki dio cjeline. Kao, ako je prva rečenica istinita, pa i druga, spajajući
ih, dobivate istiniti iskaz. A to nije nužno točno! No to je ono što lijevo orijentirani ljudi misle:
ako razumijete dijelove, da razumijete i cjelinu.

Desna polutka mozga prilazi realnosti na potpuno drugačiji način. Ona govori da
razumijete stvari samo ako razumijete cjelinu, ne dijelove. Ona više sintetizira nego što
analizira. Zato jednako kao što za hod trebate koordinaciju i lijeve i desne polutke mozga,
tako i za rast u znanju trebate biti oboje: lijevo i desno orijentirani ljudi. Ja ću ovdje govoriti
naglašavajući dobrobiti desne polutke mozga, ali to je zato što bih mogao ostatak dana vući na
desnu stranu a ne bih pokrenuo stvari puno u tom smjeru jer smo toliko daleko otišli na lijevu
stranu. Razumijete? Tako smo dominirani lijevom stranom mozga! No ideal je poštovati i
balansirati obje strane.

Dalje, lijeva polutka mozga je racionalna, dok je desna intuitivna, ima «geštalt»,
cjelovitost, ono što zovemo intuicijom i iz toga djeluje. Lijeva je strana verbalna – to što vam
ja sada govorim znači da moja lijeva polutka mozga djeluje. Ono što su mene naučili u školi
uglavnom su funkcije lijeve polutke mozga: čitanje, pisanje i aritmetika – to su sve funkcije
lijeve strane mozga. Cijeli obrazovni sustav u zapadnom svijetu orijentiran je tako da se ljudi
uče razvijati lijevu polutku mozga (osim ako se sami ne pomaknete prema desnoj polutci u
svoje slobodno vrijeme). No nikad nismo bili sigurni koje su izvanškolske aktivnosti bile
vrijedne trošenja našeg vremena na njih – recimo glazba se uvijek činila kao da će u-petak-
popodne-biti-malo-vremena-za-nju. Svake smo godine kupovali svoje male kajdanke i
pjesmarice i jedva ih otvarali, jer to nije bilo toliko važno. U američkom sustavu to nas ne bi
odvelo nikamo. S obzirom da su od nas željeli napraviti dobre američke dječake i djevojčice
koji će zarađivati novac učili su nas čitanje, pisanje i aritmetiku, pa je to razumljivo, ali je i
ograničeno. Morao sam zaista otići na Istok, u Japan, Indiju… kako bih pronašao ljude koji ne
razmišljaju na isti način. Tada sam shvatio kako smo strašno amerikanizirani. To možda ima i
dobre strane, ali i ogromna ograničenja kojih mislim da nismo svjesni.

Desna polutka mozga nije verbalna nego neverbalna i ako ćete oprostiti na karizmatskoj
usporedbi, govori «u jezicima». Vjerojatno je to i razlog zašto danas zapadna Crkva ima toliko
problema s govorenjem u jezicima. Ako ne možete to kontrolirati i racionalizirati, ako ne
možete objasniti čemu to služi, svi bi mi to isto mislili – čemu onda to?! Sv. Pavao nema
problema s govorenjem u jezicima jer gleda na stvari iz potpuno drugačije perspektive. Važna
stvar nije kontrola podataka, nego samo iskustvo. I ako želite fiziološko objašnjenje govorenja
u jezicima, to je točno to. Barem nije toliko važno imati dar govora u jezicima, ali je dar,
možda najmanji od svih darova. On znači da barem za 30 sekundi morate odustati od
dominacije lijeve polutke mozga ili nećete moći govoriti u jezicima. Morate predati tu potrebu
kontrole svega. Lijeva polutka mozga ima nevjerojatne potrebe za kontrolom. Ne želi se
prepustiti ničemu što se ne bi moglo objasniti, verbalizirati ili razumjeti. Zato u svim
religijama nalazimo nešto fenomenalno: od mantre do iskustva govorenja u jezicima. Ja vam
to ne želim pod svaku cijenu «prodavati», nego samo koristim kao primjer da biste lakše
razumjeli.

Kada ljudi uđu u duboko iskustvo Boga nadiđu verbalizaciju. Nema te dogme, učenja,
katekizma … koji bi im pomogli objasniti to iskustvo i stoga se nalaze u prostoru koji nadilazi
riječi u terminima nepovezanog brbljanja. To zapravo nije tako magično kao što bi vas neki
karizmatici htjeli uvjeriti. Jednostavno se prepustite da se to događa, ok je, ne smeta vam što
ispadate glupi, ne smeta vam što ne možete o tome govoriti jer to iskustvo nadilazi riječi.

Realnost lijeve polutke mozga je uvijek «ili – ili», a desne polutke «oba», «i». Pogledajte
zapadnu civilizaciju. Pogledajte rimokatoličku Crkvu: skoro uvijek je «ili-ili». Kreirali smo
herezu nakon hereze, i čim netko nešto ne zove onako kako mi to nazivamo, proglašavamo ga
heretikom. Naša braća protestanti bili su podjednako loši, jer su zatvoreni u istoj lijevoj
polutci mozga kao i mi. Sad je to doseglo razine koje zovemo fundamentalizmom: ako ne
kažeš točno tim izrazom ili točno tom riječju, tada nisi spašen. U nekom su smislu zapravo
naša protestantska braća gora od nas u ovom trenutku jer smo mi katolici barem ostali u
doticaju sa simbolima, sakramentima i slikama, a oni su učinili religiju potpuno verbalnom.
Mi barem imamo oltar u centru. Mi imamo pričest, no kada pitamo «kako je to Isus prisutan
u pričesti?!» te završimo sa objašnjenjima i kažemo drugima: ako to ne objasnite na ovaj
način, vi ste heretici, tada uzimamo realnost desne polutke mozga s oltara i ponovo ju
zatvaramo u lijevu polutku mozga. Nema načina da se tajna pričest objasni – to je
neverbalno! Ne možete objasniti, na način da sve zadovoljite, kako je Isus prisutan u hostiji.
Sve što znamo i vjerujemo je da je tako jer nam je Isus rekao da kada jedemo taj kruh i pijemo
to vino On nam se sam daruje. Prihvaćamo misterij, živimo ritual, jedemo kruh i pijemo vino i
ne bismo smjeli biti uhvaćeni u «kako» vezano uz sve to, ali jesmo.

«Ili-ili» pogled na realnost uvijek razdjeljuje ljude. Kada god djelujete samo iz svojih
glava, odijelit ćete se od drugih ljudi. Ideje ne spajaju, već razdvajaju. Na bračnim susretima
imali smo duhovne vježbe prošli tjedan i u tom pokretu stavlja se naglasak na to da bračni
drugovi podijele svoje osjećaje, a ne svoje ideje jedan s drugim. Već 13 godina radim
pokušavajući graditi zajednicu i graditi zajednicu znači učiti ljude kako da dijele svoje
osjećaje, a ne svoje ideje. Ideje nikad, nikad, nikad, nikad ne ujedinjuju. Stoga je Riječ odbila
ostati Riječ i postala je Tijelo. Zato i mi trebamo dijeliti svoje tijelo, ono svoje pravo 'ja' s
drugima. Ako neka osoba najiskrenije podijeli svoje osjećaje s tobom, čak i ako nemaš takve
osjećaje, morat ćeš poštovati njene. Ona ima svako pravo na njih. Ako si barem malo otvorena
osoba i ako je ona druga dovoljno ponizna da s tobom iskreno podijeli svoje osjećaje, morat
ćeš je prihvatiti barem na toj razini. I zato izmjenjivanje iskustava osjećaja ujedinjuje.

Lijeva polutka mozga diferencira, dok desna sintetizira. Lijeva je strana logička, ima
svoju definiciju logike, dok je desna strana simbolička. To postaje sakramentalni simbolizam
Crkve. U svojih prvih 1000 godina Crkva je bila orijentirana na desnu polutku mozga, dok je
sljedećih 1000 godina tako strašno lijevo orijentirana. Uzeli smo većinu sakramenata i učinili
ih stvarima forme s pregršt pitanja: da li to činite ispravno i da li zaista dobivate milost ili ne i
sve slične gluposti. Zato mnogi od nas više ne znaju kako pustiti snagu samog simbola da
bude, da se događa. Brinemo se hoćemo li dobiti milosti i jesmo li spomenuli gdje, kada, kako
i koliko puta. Možda održavamo zakon ispravno, ali ne i prijenos životne snage.

Lijeva polutka mozga je linearna: ako je ovo točno onda je i ovo točno i ovo isto i ono
isto, a ovo slijedi iz onoga i tako dalje. Uvijek se vraćamo na naše početne izjave i krećemo od
toga. No dolazite do kraja gdje je sve vrlo logično, no svi kažu: koga briga. Pogledajte
statute/pravila većine naših redova. Koga briga?! Jedva ih tko čita. Svi ih imamo na našim
policama. Oni su savršeno logični i tu i tamo morate se na njih pozvati, ali nemaju snagu! Mi
još uvijek imamo Pravila sv. Franje i kad ih uzmemo vidimo da su tako ispunjena snagom. Na
razini logike sedam osmina toga ne može se primijeniti, npr. kaže da ne možemo jahati konje
jer su u Assisu samo bogataši jahali konje. Možda to glupo izgleda, ali u tome ima snage. Stvar
je u tome da te prekrasne male vinjete iz 13. stoljeća koje je napisao sv. Franjo imaju u sebi
snagu koju moderna pravila nikada neće imati. To je stoga što je kod sv. Franje potpuno
dominirala desna strana mozga. Većina ljudi čak je mislila da je lud, fanatičan ili da se
jednostavno ne uklapa. Njegovo vrijeme bilo je vrijeme u kojem se rađala zapadna civilizacija
s dominacijom lijeve polutke mozga.

Desna polutka mozga je simultana i cirkularna; sve može u isto vrijeme. Samo se sjetite
«oba» «i». Ako želite biti pomiritelj i graditelj mostova morate biti «oboje» «i» osoba. Morate
moći reći «ovo je točno, ali to ne čini ovo drugo netočnim ili krivim», razumijete?! Ima istine
u onome, ali i u ovome. Ako želimo preživjeti, čak i do kraja 20. stoljeća, katolička Crkva mora
otkriti holističkiji način pristupanja realnosti. Morat ćemo to učiniti da bismo bili pomiritelji,
da počnemo stavljati stvari zajedno. Bili smo razdjeljivači previše vremena. Skoro ništa nije
samo to i gotovo. Jedino je Bog samo dobar i to je sve. Sve dokle nastavljamo s tim
totalitarnim stavom prema stvarnosti, zaista nismo sposobni ništa pomiriti, što znači da smo
sve dalje od Isusa, od graditelja mostova, od posrednika. Tužno je zapravo primijetiti da u
zemljama u kojima je katolička Crkva bila najjača ima najrigidnijih ljudi. Mislim na zemlje
Južne Amerike gdje, ako vam se ne sviđa izabrana stranka, jednostavno strijeljate njezine
članove. Ubijete. Odakle je to došlo?! Nema uopće mogućnosti djelovanja u kojem bi se obje
strane poštovale, da se prizna da ima nešto istine i u ovome i u onome. Hajdemo naučiti kako
biti pregovarači u konfliktima, kako dijalogizirati, kompromitirati i razumjeti.

No, nisu nas naučili kako biti ljudi koji razumiju. Prvo mjesto gdje smo to trebali naučiti
smo mi sami: da najprije naučimo razumjeti sami sebe. Većina religioznih osoba prema sebi
se ponaša tako nemilosrdno, po principu sve-ili-ništa. Primijetio sam to kada ispovijedam.
Kažu: «Nisam učinio to i to i sad nisam u milosti.» Pretpostavljam da to skakanje u i iz stanja
milosti i stanja grijeha, teoretski možete učiniti jedno 5-6 puta na dan. Smiješno!!! No taj
totalitaran stav ili-ili prema vlastitoj duši se sada projektirao na cijeli svijet. I uvijek je «ili-
ili». Ili ste katolik ili nećete biti spašeni. Ja sam osobno tako odgajan, a kada sam odrastao i
počeo se kretati u ekumenskim krugovima otkrio sam da su svi drugi to isto vjerovali za sebe.
Protestanti to isto misle, fundamentalisti napose. Ma svaka religija misli da će samo njeni
pripadnici biti spašeni. Dobro, dokle ćemo ići tako? Ne vidimo li da je to samo ego?! I skoro
nema ništa zajedničko s Bogom. To je EGO i PONOS. To je potreba da se bude u pravu, da se
bude prvi, da se kontrolira i – time strašno upravlja lijeva polutka mozga.

Lijeva polutka mozga traži uzroke i učinke. Proveo sam jedno 6 mjeseci u skolastičkoj
filozofiji učeći o uzročnosti: efikasan uzrok, simbolički uzrok, pravi uzrok… Uzroci o
postojanju svijeta, o postojanju Boga… Svi su bili racionalni i malo su imali smisla, ali koga
briga?! Zato što su previše lijevo orijentirani. Desna polutka mozga ne traži uzroke, već
značenja i energiju. Pita se u čemu ima života i u čemu ima smrti. Gdje se događa život, a gdje
smrt? Kako mogu činiti veze među stvarima? To čini takve ljude umjetnicima. Znaju kako
povezivati. I to je ono važno: ne biti u pravu ili u krivu, već povezivati. Kako učiniti život iz
bilo čega što se događa. Kako učiniti život iz smrti – a to zovemo pashalnim misterijem. Krist
je umro, Krist je uskrsnuo i Krist će doći ponovo.

Kada smo obuzeti uzrocima, obuzeti smo odgovornošću: tko je to učinio? Ja sam to
učinio i stoga sam u grijehu. Osim toga, obuzeti smo i s nametanjem krivnje: ona je kriva, on
je kriv, koga treba okriviti? A faktora je tako mnogo! Obično to nije tako jednostavno, da
jedna jedina stvar uzrokuje da se to i to dogodi. Razumijemo li to, zauzimamo puno
suosjećajniji stav prema stvarnosti i prestajemo suditi. To je upravo ono što nas je Isus učio.
Prekidamo to moralizirajuće prosuđivanje svega: dobro, bolje, najbolje, loše, manji grijeh,
smrtni grijeh… To je samo naša potreba za kontrolom!!! To je NAŠA potreba, a ne Božja. I
ubrzo smo toliko moralizirajući da jednostavno ne možemo više ni u čemu uživati jer moramo
evaluirati stvari u stupnjevima moralne savršenosti ili nesavršenosti. To nije način da se živi
život. Jednostavno nije. Taj proces izgradi vrlo male ljude, ljude s malim srcima i s malim
dušama koji hodaju okolo štiteći svoja uvjerenja, štiteći svoje moralitete i koji su nesposobni
živjeti. Nesposobni su puštati druge da budu, jer sami sebi to ne mogu dozvoliti.

Dakle, lijeva je polutka mozga izvor reda, desna je polutka izvor moći. Lijeva nam
polutka daje snage, a desna kreativnost. Lijeva strana određuje naše pisanje, čitanje,
govorenje i slušanje, a desna crtanje, dodir, gledanje… Ja vam znam samo nacrtati čovjeka od
crtica, to je sve što znam, toliko sam uhvaćen u svoju lijevu polutku. Jednostavno ne znam
kako bih ga drugačije nacrtao, to se jednostavno nije kod mene razvilo. Lijeva je polutka puno
više u doticaju s našim svjesnim JA, svjesnim egom i želi kontrolirati i uspjeti. Desna je
polutka puno više povezana s nesvjesnim, sa svijetom simbola, snova, priča i slika. Zato je
Isus govorio u parabolama – u Matejevom Evanđelju piše da je samo u parabolama i govorio.
To govorim da vam ukažem na to koliko je Isus bio orijentiran na desnu polutku mozga.
Sjećam se kada sam prvi put počeo proučavati parabole, činilo mi se da Isus ne zvuči kao
previše inteligentna osoba. Mislim, zašto priča te glupave male priče?! Većina katoličke Crkve
ih uglavnom ignorira jer ne znamo kako bismo ih kontrolirali. Što možete učinit s gospođom
koja mete pod tražeći svoju drahmu? Trebali bismo bazirati cijelu svoju religiju na takvim
glupavim pričama? Mi smo tu u ozbiljnom poslu religije, to je ozbiljna stvar i kategoriziramo
stvari prema smrtnom grijehu i manjem grijehu tako da znamo tko će ići u nebo, tko u
čistilište, a tko u pakao. Znate, moramo to sve otkriti. Onda se vratimo Evanđelju i nađemo da
Isus o tome nije baš ništa rekao. Jer On ne igra igru koju mi igramo. Isus je prije svega
uravnotežen, on se ne boji imati smisao za red – za to ima lijevu polutku mozga, ali je također
i slobodan u svojoj desnoj polutci mozga.

Većina velikih religioznih učitelja su pričatelji priča, ako ne i svi. Zato u Pravilima sv.
Franje ima puno slika i priča s kojima se kasnije franjevci nisu mogli nositi. Mi smo učinili
istu stvar sv. Franji koju je Crkva učinila Isusu. Želimo kontrolu i ne možemo je dati ljudima
putem naših priča. Najmoćnije zemlje koje sam posjetio su zemlje u kojima se još uvijek
prenosi kultura pričanjem priča. Radio sam s Indijancima u Meksiku i Kolumbiji: oni prenose
iskustva svojeg života pričajući priče. Mi to više ne znamo. U Irskoj se isto život prenosio
pričajući priče. U Galwayu čak imaju postavljen i kip pričatelju priča. Stari su Irci pričali svoje
snove za doručkom – pričat ću vam kasnije o snovima - no većina nas se ujutro jedva i sjeća
svojih snova jer su nam rekli da oni ništa ne znače. Doručak je Ircima služio prepričavanju
snova jer su još uvijek vjerovali u snagu koja je tamo, kao što je sv. Josip učinio, a i Josip iz
Starog Zavjeta. Zapravo, tko god je istinski duhovan mora vjerovati u snove. Razlog zašto
većina ljudi nema duhovan život je taj što nisu u doticaju s nesvjesnim simboličkim duhovnim
svijetom, jer vjeruju da je on gubljenje vremena, jer misle da im smeta na putu ozbiljnog
zadatka dospijevanja u nebo.

Lijeva je polutka mozga djelotvorna i potrebna u vanjskom svijetu. Ako želite uspjeti i
biti netko u američkom sistemu, bolje vam je biti orijentiran na lijevu polutku mozga ili
nećete stići nikamo. Ali ako želite uspjeti u unutrašnjem svijetu, morate se vježbati u
orijentaciji prema desnoj polutci mozga. Ako mnogi od nas nisu postali duhovne osobe, to je
zato što u desnoj polutci mozga nismo bili oslobođeni, jer ne razumijemo duhovnu stvarnost,
jer nismo povezani s njom, jer joj nismo dali moć da nas promjeni i obrati. To je kriza vjere
zapadnog društva. Ona zapravo govori da zapadna Crkva ne vjeruje više u duhovan svijet.
Zapadna je Crkva uglavnom materijalistička i preokupirana vanjskom materijalnom
stvarnošću. Morao sam posjetiti različite kulture i vidjeti različite ljude, istinski duhovne,
kako bih shvatio da mi nismo duhovni. Mi smo religiozni, ali ne i duhovni. Zatvorili smo se u
moralnost, a ne u duhovnost. Zapravo, nismo kod kuće u svijetu duhovnosti gdje puštamo
simbolima da eksplodiraju u nama i gdje možemo provesti sate u kontemplativnom stavu.
Mislim da ako želite biti istinski kontemplativni, morate razviti desnu polutku mozga. Ne
znam što čine muškarci i žene u kontemplativnim redovima ako nisu orijentirani na desnu
polutku mozga. Jer ako nisu, nakon nekog vremena morali bi doslovno poludjeti ili se previše
uposliti. Jednostavno ne možete provesti sate samoće i u tome uživati te ići dublje, dublje i
dublje u nju bez razvijene desne polutke mozga. Jednostavno ne možete. Nećete znati kako ići
daleko i vratit ćete se u legalizam, strukturu, strah, organizaciju, planiranje i rad. To zvuči
poznato, zar ne?! To je učinio život u samostanima: stavio je tako puno veći naglasak na ove
stvari umjesto na pravu duhovnost. Duhovnost pak je jedina stvar za koju nas ovaj svijet
treba. Sve ostale naše poslove društvo može i bez nas: biti učitelj, medicinska sestra… Ne
trebaju nas osim ako nismo u doticaju s duhovnom realnošću. Trebaju one koji će pričati
priče, sanjare, vizionare, proroke, ljude koji će razumjeti dušu, ljude koji su krenuli
unutarnjim putovanjem. Svi ste za to sposobni, bez obzira na godine. Zapravo, rečeno mi je
da ste sposobniji za to u svojim 50-60 ili 70 godinama nego prije.

Dakle, lijeva polutka mozga kontrolira jezik, desna pak nadilazi jezik. Lijeva se strana
bavi objektima i događajima, a desna strana svjesnošću, kretanjem, osjećajima,
imaginacijom. Lijeva polutka razumije prema definicijama i konceptima, desna po slikama,
simbolima, snovima i pričama. Lijeva se strana ne može nositi s paradoksom, a desna ga
strana upravo cijeni. Isus je recimo često upotrebljavao paradokse, dok se fundamentalisti s
time uopće ne mogu nositi. Ni mi katolici nismo se mogli nositi s time i što smo napravili?
Ignorirali Sv. Pismo, jednostavno neke dijelove nismo čitali jer se nismo mogli nositi s
Isusovim paradoksalnim jezikom. Većinu toga što Isus priča nema nam smisla. On kaže jedno
ovdje i nešto drugo tamo dalje, kako to oboje može biti istinito? Mi se ne bismo trebali
vježbati u inteligenciji, nego u mudrosti, a mudrost je kada obje stvari možete držati zajedno
u kreativnoj tenziji. To je mudrost. U ovo vrijeme u Crkvi, vrlo nam je potrebna mudrost.

Lijeva strana voli red, kontrolu podataka, desna pak jednostavno voli misterij, puštati ga
da bude, da postoji u meni. Lijeva polutka mozga je meditacija, desna pak kontemplacija.
Lijeva polutka mozga podučava, desna prorokuje. Zanimljivo je koliko je nas podučavano da
budemo učitelji, a nitko nije bio podučavan da bude prorok. Čak ne znamo niti što to znači. A
Sv. Pavao uzdiže prorokovanje puno iznad podučavanja. Većina je proroka spaljena na
lomači, sve do zadnjih 20 godina kada smo napravili malo više mjesta za njih. Ne nazovemo
ih odmah hereticima. No kroz skoro 1000 godina nije bilo mjesta za proroke u zapadnoj
Crkvi. Ako niste bili uz glavnu struju u Crkvi, izbacili bi vas. To samo pokazuje koliko lijeva
strana mozga dominira nama, koliko smo netolerantni prema misteriju, a sam Bog je sveti
misterij. Mi ne možemo kontrolirati tog Boga, staviti ga u svoje kategorizirajuće kutije,
možemo mu se samo približiti u molitvi i klanjanju. I pustiti Ga da bude. Dok Ga tako
puštamo da bude, On čini istu uslugu vama: pušta vas da budete.

Proučavajući riječ 'spasenje', tražio sam njen korijen i našao najstariju riječ u prvim
knjigama Starog zavjeta koja se koristi za riječ 'spasenje', a ona jednostavno znači 'stvoriti
prostor'. Bog je spasio ljude tako da je stvorio prostor za njih da se u njemu mogu kretati, ići
okolo, ići u slijepe ulice i bilo je ok. To će Bog učinit za vas ako vi to učinite za Njega. Dobro,
On to prvo čini za vas, a tek onda vi za Njega, ali želim vam reći da vam to daje: prostor u
kojem ste slobodni promašiti, ne-uspjeti, ali i rasti, znati i pustiti da mnoge stvari budu
istinite odjednom. On to čini za vas i traži da vi to isto činite za Njega: da mu date prostora u
kojem može biti Bog, u kojem vas može podučiti, osloboditi, dati vam misterij, dopustiti vam
da pronađete nove dubine Njegove, ali i svoje duše.

Danas vas želim ohrabriti da krenete u taj novi prostor, da pustite simbole da postoje i
izađete iz svojih glava. Stavite veliki flaster na svoju glavu na neko vrijeme. Ona je predugo
kontrolirala stvari. Govorim vam na način lijeve polutke mozga kako bih vas nagovorio da
pustite dominaciju lijeve polutke mozga. To je jedini način koji poznajemo, preko riječi. No,
kao što je sv. Franjo rekao «umoran sam od riječi» tako se mi moramo pokrenuti u prostor
koji nadilazi riječi. Tamo će vas Gospodin povesti u pustinju i govoriti vašem srcu. Tamo će
vas obratiti. Tamo će Njegov život u vama eksplodirati.
Gospodine, budi naš učitelj. Čekamo na snove, vizije i priče, čekamo Gospodine na slike.
Čekamo na život, naš vlastiti ali i Tvoj. Budi naš učitelj, ljubavnik i Gospodin i to te tražimo u
Isusovo ime.
Peti nagovor:

Voljeti mračne i svijetle strane sebe

«Gospodine, slavimo Te i zahvaljujemo Ti za Tvoju ljubav u našim životima.

Polažemo svoju nadu u Tebe i riskiramo sve kako bismo Te pronašli i upoznali.
Nastavljaj nas podučavati Gospodine, čak i kad spavamo. Nastavi nas privlačiti
bliže k sebi. To Te molimo zajedno u Isusovo ime. Amen.»

Počnimo s čitanjem iz 13 poglavlja Matejevog Evanđelja. Ono govori o usporedbi s

kraljevstvom nebeskim koja se često zanemaruje, a govori o čovjeku koji posija dobro sjeme
na svojoj njivi. Čini mi se da to sliči nama kršćanima koji želimo ispravno postupati i učiniti
ispravne stvari u svojem životu pa sijemo dobro sjeme na njivu svog života. No, dok smo
spavali, dolazi neprijatelj te posija ljulj po pšenici i ode. Kad usjev naraste i donese rod,
pokaza se i ljulj. Točno to se događa kada pogledamo u svoje živote. Mislimo da smo posijali
pšenicu, a kad pogledamo na tu njivu svog života vidimo da nije sve samo pšenica nego da
ima i ljulja. Tekst dalje govori da sluge pristupiše k domaćinu te mu rekoše: 'Gospodaru, nisi
li posijao dobro sjeme na svojoj njivi? Odakle onda ljulj?' To je vječno pitanje onih koji traže
činiti dobro. Odakle onda ljulj? A On im odgovori: 'To je učinio neprijatelj.' Sluge ga zapitaše:
'Hoćeš li da odemo i da ga počupamo? No Gospodin daje najneobičniji odgovor, potpuno
drugačiji nego što je učitelj novaka dao meni kada samo bio u novicijatu. On mi je rekao: Da,
idi i isčupaj ljulj. Zapravo, dao mi je također do znanja da bi sve trebalo biti gotovo čak prije
nego budem položio svoje prve zavjete. Gospodinov odgovor nije takav. On odgovara: NE, da
ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu.

Kad sam bio mlađi, ono što sam mislio da je moj ljulj, pretvorilo se u pšenicu i mnoge
stvari za koje sam mislio da su moja pšenica, ispali su moj ljulj. Kad smo mladi vrlo slabo
razlikujemo što je to dobro, a što zlo. Savjest većine ljudi formira se kolektivnim stavom koji
dominira trenutačnom kulturom i ponekad ima vrlo slabe veze s Evanđeljem. Isus govori:
«Ostavite oboje neka raste.» Možete li to vjerovati? To je Isus rekao, ako ne vjerujete,
provjerite u Evanđelju. Nikad mi nitko to nije rekao, nevjerojatno! No Isus govori: 'Neka
oboje raste do žetve! Tada ću se ja za to pobrinuti.' Ako odrastete brineći što je pšenica, a što
ljulj u vašem životu i krenete plijeviti i čupati, vjerojatno ćete promašiti glavnu bit. Radi se o
tome da puštamo egu da vlada i u ime svetosti tražimo savršenost koju smo si sami definirali.
To nema nikakve veze s Bogom, već puno više s našom potrebom da kontroliramo, s
potrebama našeg ega, s potrebama za uspjehom – a nema opasnijeg uspjeha od onog
duhovnog zato što je on uglavnom iluzija. Bojim se da je to prečesto slučaj. Previše je ljudi
koji žive živote u iluziji umjesto u istini. Naš je Gospodin pak ljubitelj istine. Zapravo Simone
Weil, židovka koja je pred kraj svog života prešla na kršćanstvo, je rekla: «Ako bih morala
birati između Krista i istine, izabrala bih istinu. Sigurna sam da bih istinski tražeći istinu
završila u Kristovom naručju.»

Ono što se često događa je da mnogi ljudi idu za Kristom, za Njegovim imenom, za
svim što On predstavlja u njihovoj kongregaciji, ali nisu istinoljubivi. Uopće ne vole istinu već
onaj imidž Krista koji im je dala religija. Nisam siguran jesu li ti ljudi ikada susreli Krista.
Možda je Krist za njih jednostavna projekcija njihovog vlastitog ega, njihove potrebe da budu
religiozni, da budu savršeni ili bilo što drugo. U Crkvi nam trebaju ljudi koji će voljeti istinu i
koji će biti voljni za nju se i žrtvovati. Molite za to, za ljubav prema istini i za ljubav prema
istini u vama, čak ako i bude ponižavajuća (zapravo, uvijek jest). Vjerujem da se toga i bojimo.

U nama se nalazi naš ego, a to je onaj dio nas koji nas drži zajedno i gradi granice: ovo
sam ja, ovo više nisam (ja sam muško, nisam žensko, katolik sam, nisam protestant,
Amerikanac sam, nisam nešto drugo…). U ranim godinama života činimo upravo to i to
nazivamo građenjem identiteta. Posao je ega graditi te granice i on ih stoga želi održavati i
želi da one izgledaju divno prema vanjskom svijetu. On ima ogromne potrebe za kontrolom i
uspjehom. Koji god da je sustav, on u njemu želi uspjeti, želi ispasti dobro pod svaku cijenu.
Ako je naš sustav religija, onda u njoj želimo izgledati dobro. To je i normalno u našim
mlađim godinama. Ono što ćete otkriti na svom duhovnom putovanju je da baš onu stvar koju
pokušavate graditi u prvoj polovici svog života, Gospodin ruši u drugoj polovici života.

Jedan od sigurnih načina da ne rastete na duhovnom putu je da održavate granice

nedirnutima, da se ne mijenjate i da želite izgledati sjajno prema svojoj definiciji dobrog
izgleda koju ste postavili u 21. godini života. Pitajte se: što znači svetost za mene baš sada, što
znači predati se Bogu baš sada, što znači umrijeti sebi baš sada. Dio koji će se najviše opirati
tim pitanjima je ego. Ego će učiniti bilo što kako bi održao svoj uspjeh, kako god ga definirali.
On će zaista poduzeti sve što može kako bi u tome uspio: iluzija, depresija, negacija… kako bi
izbjegao mijenjati se. Jedan od najuspješnijih načina uspjeha u tome je religija: da kažete
«Bog je tako rekao». Svaka religija to radi - optužuje Boga za razne stvari. Kamo god odete, to
se radi. Nema načina da podržimo svoj otpor promjeni i obraćenju ako za to koristimo Boga.
Ono što sam želio reći je da ego želi održati naš ja u svakom trenutku i to na način na koji se
taj ja do sada percipirao. To je posao ega i ako ga nemate, imate problem. To dakle nije nužno
loše, loše je kada to počne dominirati i preuzimati kontrolu nad realitetom.

Drugi posao ega, osim da održava granice lijepima prema vani je da održava pod
kontrolom neprihvatljiv dio sebe. U svima nama postoji dio koji se iz nekih razloga, po
kriterijima nekih ljudi, smatra neprihvatljivim. To je naše neprihvatljivo ja. Ono što su vam
vaša majka, otac, vaša kultura, okolina rekli da ne mislite, osjećate, činite, zamišljate i da je to
loše. Ego dakle želi sve te tzv. loše misli i osjećaje i sve drugo što ne bismo smjeli imati (a svi
imamo) držati pod kontrolom. Redovnici i svećenici napose glumataju kako nemaju taj dio
sebe. Riječ koju za taj dio sebe koristimo jest sjena. Sjena nije jednaka zlu, ona nije zla. Zlo se
upravo događa kada poričemo sjenu, kada se pravimo da je nema. Zlo nije isto što i sjena. Zlo
je jednako poricanoj sjeni. Upravo kada se pravimo da je nema, najveće smo njene žrtve.
Postoji uzrečica: daleko od očiju, daleko od srca; no to je laž. Ništa nije dalje od istine. Kada
se ljudi prave da se nešto ne događa, kada ne žele priznati što se zapravo događa, upravo tada
se vjerojatno i događa, ali se događa na skriven način tako da imate malo ili nikakve kontrole
nad time. Ako pogledate u povijest, većinu velikih zala u povijesti svijeta učinili su zaređeni
ljudi koji sebe nisu poznavali i nisu bili u doticaju s vlastitom sjenom. Oni su koristili svu
svoju energiju da potiskuju svoju sjenu, da se prave kao da je nema. Prošli sam mjesec bio u
Njemačkoj i otkrio da je i Hitler citirao Evanđelje u skoro svim svojim govorima. Religija je
opasno mjesto i koristila se za opravdanje većine ratova u svijetu. To su uvijek ljudi koji kažu
da vole Boga, ali koji uopće ne poznaju sebe. To nije neka nova psihologija! Jeste li ikada čitali
Tereziju Avilsku i njezin «Zamak duše»? To je prva soba u «zamku duše», soba
samospoznaje. Ona kaže da ako niste u potpunosti upoznali prvu sobu, gubite vrijeme lutajući
po ostalima.

Glavni razlog zašto ljudska bića ne poznaju sama sebe je taj što se skrivaju od svog
sjenovitog svijeta. To je uglavnom zato što žele lijepo ispasti pred drugima i što se prave da
sjena nema. Puno se energije troši na to! Mnogi kršćanski životi tako završe kao kamuflaže i
negacije, umjesto da prate istinu. Iskreno, ne želimo pratiti istinu. I što se događa? Ako imate
sreće, ako vas Bog blagoslovi (a sve blagoslivlja) –dogodit će se nešto što će prelomiti
nepovezanost tih dvaju svjetova: svijeta koji ste izgradili, koji je vaš ja (do nekog stupnja) i
vaših sjena. Ako imate sreće, iskusit ćete to. I to samo ako ne uspijete negdje! Morate ne-
uspjeti! Moraju vas odbaciti, poniziti, možda izgubiti prijatelja… Jeste li se ikada zapitali zašto
je Isus rekao takvu glupu stvar kao «kada vas progone i svo zlo govore protiv vas, radujete se i
slavite»?!? Iskreno, koliko vas se poveselilo kada vas odbacuju i ponižavaju?! Ja iskreno ne
znam nikoga tko bi se tome veselio. Eto, to je jedna od onih stvari u Evanđelju kojima ne
vjerujemo do kraja. No sam Isus je to rekao! Rekao je da je potrebno da ego odustane i preda
se, a jedini način da ego uopće počne predavati svoju kontrolu je kada ste povrijeđeni i kada
trpite. Napose kada niste u nečemu uspjeli i kada su vas odbacili. Zaista je nužno da negdje ne
uspijete, to je uvjet!

Nadam se da vam se to dogodilo već negdje u 30-ima. Nema gore stvari ako vam se to
počelo događati tek s 50 ili 60 godina. Zaista je opasno stalno biti nagrađivan i promoviran
(recimo ljudi koji idu od monsinjora do biskupa pa nadbiskupa, to je baš opasno). Svi
duhovni pisci složili su se da nema opasnije stvari za duhovni život od uspjeha. Nadam se da
vi ovdje prisutni niste previše uspjeli u vašim životima. Ako ovdje ima takvih koji su
uspijevali, koji imaju 2 diplome i svi misle kako su pametni i uvijek su na vrhu, molim vas,
otiđite nekamo gdje će vas malo prodrmati. U protivnom nikad nećete odrasti niti upoznati
svoju dušu. Jedino tada, kada ta interakcija počne, počinjete shvaćati ono što svi mi moramo
shvatiti, a to je da smo svi slomljeni i da se moramo suočiti s našom sjenom. Znam da se
nećete suočiti sa svojom sjenom ukoliko niste na to prisiljeni! Nitko ne ide dragovoljno
susresti se sa svojom sjenom. Nešto se mora jednostavno pojaviti i prisiliti vas da se suočite s
njom. Ja osobno ne znam kako voljeti i strašno sam ljut, osvetoljubiv i želim povrijediti druge
za povrede koje su mi nanijeli. Odjednom uviđam svoj kapacitet za agresiju i destrukciju, a
oduvijek sam mislio kako sam dobar i drag. Otkrivam kako u meni postoje te ljute,
osvetoljubive i zle misli i da sam sposoban učiniti zlo. Više ne mogu projektirati zlo na druge,
već ga uočavam u samome sebi.

Naš je predsjednik prije par mjeseci održao strašan govor u Floridi. Rekao je da je
fokus zla u svijetu u Rusiji. Volio bih biti njegov duhovni vođa! Netko tko u potpunosti
projektira zlo na neko drugo mjesto ili neku drugu grupu ljudi, zasigurno je žrtva toga zla. No
vidite, to svi rade. Katolici ga projektiraju na protestante, protestanti na katolike, bijelci na
crnce, crnci na bijelce, bogati na siromašne, siromašni na bogate, žene na muškarce, muškarci
na žene… Zlo je uvijek negdje drugdje kako se ne bismo morali s njime suočiti u nama. Zlo će
smisliti bilo što da bi izbjeglo pravo obraćenje. Isus je zato često govorio: obratite se! Zlo nije
u Rusiji, što god rekao naš predsjednik. Bolje je da se susretnemo s njime baš ovdje, u nama
samima. Svatko od nas sposoban je za agresiju i pravo zlo. Trebamo posjedovati to zlo u
nama. To je proces koji nas plaši. Početak prepoznavanja tog zla u nama je iskustvo neuspjeha
o kojem smo govorili. Uvidjeti da smo sastavljeni djelomično od svjetla i djelomično od tame,
uvijek kombinacija i jednog i drugog, vrlo je ponižavajuće, no potrebno je ne samo to uvidjeti
nego i prihvatiti, u to vjerovati, to znati, čak se, kao što su činili neki sveci, tome i veseliti ( sv.
Franjo je recimo bio vrlo sretan znajući da je nitko jer nije imao što braniti). Mi svi ostali
pokušavamo biti toliko savršeni da moramo to nastojati dokazati i sebi i drugima, a i Bogu.
Sv. Franjo nije imao što dokazivati nikome – to je mjesto evanđeoske slobode gdje više ništa
nikome ne moramo dokazivati. Znate da ste slomljeni, da ste siromašni, i u tome se radujete.
U tome se sastoji srž značenja siromaštva: znati da smo male ništice i da smo svi sposobni
činiti zlo, sposobni za veliku destruktivnost.
Kada krene taj proces, dogodi se da se ego smanji i pušta Krista u centar, da On sve
vodi. Jedino iskustvo ljubavi Božje može držati mrak i svjetlo zajedno na jednom mjestu,
drugačije to ne ide. U protivnom će biti ili jedno ili drugo, ali nikako svjetlo i mrak zajedno.
Božja je ljubav dovoljno snažna da vam dozvoli da apsorbirate vlastitu slomljenost, da si
oprostite vlastito siromaštvo, da si dozvolite da s time živite, i da još k tome slavite Gospodina
– to je evanđeoska sloboda, jedina koju si ja mogu zamisliti. Pustiti pšenicu i ljulj da zajedno
rastu. Pustiti da svjetlo i mrak zajedno postoje sve dok nećemo biti sposobni reći: ja sam
dijete Božje, ja sam dobar – ne i savršen, ali dobar. Vidite, ono što Bog ljubi nisu savršene
stvari.

Što se dalje događa? Taj novi ja se pojavljuje i ono što ste mislili da je vaš ja, taj vanjski
krug, (dođe jedan veliki dan obraćenja i kličite 'aleluja' kad se to dogodi) otkrijete da baš taj ja
koji ste mislili da ste vi, da je to lažni ja. Upravo ono što sam želio očuvati, to nisam ja. U tom
novom prostoru koji je jedinstvena kreacija milosti, ta interakcija svjetla i tame pojavljuje se
kao vaš pravi ja. Mnogi crkveni ljudi u ime religije još uvijek održavaju taj lažni ja koji ego želi
održati. Upravo taj vlastiti imidž koji gradite u prvoj polovici svog života Gospodin ruši u
drugoj polovici vašeg života. On ruši sve ono što znači slijediti Gospodina, što znači biti
savršen. Neki ljudi kažu da otprilike svakih 7 godina stari odgovori padaju u vodu te se
moramo vratiti Gospodinu i nanovo postavljati ta pitanja. «Gospodine, što to znači Tebe
ljubiti sada? Što sada znači vjerovati Ti?» Ako još uvijek imate u sebi odgovore do kojih ste
došli u 21. godini života i koji vam dan danas vrijede, to mi samo govori da niste na
duhovnom putovanju i da niste rasli. Svako malo Gospodin nas prodrma i moramo Mu se
vratiti pitajući: što sada znači za nas vjerovati, nadati se, voljeti. Kad nas Gospodin tako
prodrma predajemo Mu puno manji ego koji ne traži uspjeh, nego jednostavno želi biti
vjeran. To je rekla majka Terezija. Nemate u čemu uspjeti! Sve što trebamo je biti vjeran. A
vjernost nam pomaže biti poniznima. Ja se recimo ne osjećam niti upola onako svetim kao što
sam se osjećao kada sam bio u novicijatu. U novicijatu sam bio tako savršen i sve sam
ispravno činio, a to slobodno provjerite kod osobe odgovorne za novake. Puno sam molio i
znao sam da Gospodin voli mene i da ja volim Njega; toliko mi je bilo lijepo da sam zatražio
biti u novicijatu još 1 godinu. To je bilo lijepo, ali u tome je bilo toliko ega! Možda će vam biti
teško vjerovati, ali ja nisam tražio Boga. Tražio sam Richarda! Richard je izgledao tako dobro,
tako sveto, i svi su mi zavidjeli (vjerojatno i mrzili – jer sam se toliko silno trudio biti
savršenim).

Vidite, savršenstvo je vrlo opasan pojam zato što ima puno više zajedničkoga s egom
nego s Bogom. Iz vlastitog iskustva govorim koliko sam bio zaokupljen sa sobom, opsjednut
sobom! Imali su sasvim pravo kada mi nisu dozvolili 2. godinu u novicijatu i poslali me u
svijet gdje su me uzdrmali i naučili da ono što sam mislio da je svetost, to uopće nije. Prava
svetost uopće ne izgleda kao svetost i ne daje vam puno zadovoljstva. Ne hodate okolo
osjećajući se sveto kada ste uistinu sveti.

Želio bih vam ovdje dati neke indikatore kako potražiti sjenu. Ljudi s ogromnim
svijetom sjena, (a svi to imamo u nekom stupnju – to nije loše, loše je kada nismo s time u
doticaju), dakle ljudi s puno sjene prvotno neće imati smisao za humor. To je nepogrešivo
pravilo. Vidite, toliko se puno energije troši na potiskivanje sjenovitog dijela sebe da vam ne
ostaje energije da uživate. Uvijek postoje ljudi koji su vrlo, vrlo ozbiljni. Zapravo i ja sam po
prirodi ozbiljan čovjek. Nisam mislio da bi vaš temperament trebao biti uvijek veseo i
radostan, nego ovo: osobe koje jednostavno prihvaćaju da su slomljene i ranjene mogu se na
svoj račun smijati. Ako se ne možete smijati na svoj račun, ako nema mjesta za humor u
vašem životu, pazite se! Jesu li drugi slobodni da vas zezaju?

Druga stvar je da osobe koje skrivaju i potiskuju svoju sjenu naginju rigidnosti,
tvrdoglavosti i moraliziranju. Cijelo vrijeme samima sebi prijete prstom: nemoj to osjećati,
nemoj to ni pomisliti, nemoj to učiniti, nemoj ovo zamisliti, nemoj se onome nadati, ne čezni
za ovime, nemoj, nemoj, nemoj. A kada cijelo vrijeme sebi prijetite prstom, najvjerojatnije
ćete ići okolo čineći to sa svima oko vas. Lice koje imate prema svom unutarnjem svijetu je
ono koje ćete imati prema vanjskom svijetu te ako ste tvrdoglavi, rigidni i moralistični prema
samima sebi biti ćete tvrdoglavi, rigidni i moralistični prema drugima.

Ljudi koji potiskuju svoju sjenu također će biti općenito strašljivi. To je stoga što
postoji toliko toga u njima što ne poznaju i njihovo nesvjesno zna da to ne poznaju i to stvara
veliki nivo straha. Oni se doslovno boje vlastite sjene, kako se već kaže. Vjerojatno je taj izraz i
od toga došao. Stoga žive živote u strahu i projektiraju ga na sve u svijetu. To je baš tužno jer
znam da Gospodin ne želi da živimo takve živote. To su tako sitni životi. Osim toga, takvi se
ljudi bespotrebno osjećaju krivima, što zovemo lažnom krivnjom ili skrupuloznošću. Umjesto
da se bave pravim problemom, oni pokušavaju održati lažni ja. Vrlo brzo dobiju bolesne
krivnje vezane uz sve živo. Toliko žele održati lažni ja pod svaku cijenu da stvaraju krivnje
koje uopće nisu važne. Brinu se za grijehe (množina) kako bi izbjegli grijeh (jednina). Nema
boljeg načina izbjegavanja pravog grijeha, onog pravog otvrdnuća srca koje se događa, nego
brinuti se za grijehe! Da, da, samo se nastavite brinuti za sve vrste malenih detalja i nikad
zapravo nećete morati priznati da ne znate ljubiti, da niste slobodni, da niste sretni i da ne
rastete, da niste obraćeni. Samo je potrebno zaokupiti se sitnicama kako se nikada ne biste
morali suočiti sa svojom dušom. I na kraju takvi ljudi obično budu beskrajno ljuti. Generalno
su nezadovoljni sa životom, s drugima…

No nikada nemojte mrziti takve ljude. Takvi ljudi nisu ništa manje grubi prema vama
nego što su prema sebi. Vjerojatno su se nemilosrdno odnosili prema samima sebi od kad su
se digli ujutro, mrze sebe od trenutka kada ustaju te što drugo i mogu činiti za doručkom nego
mrziti i vas. No također niti ne shvaćaju da to čine. Ti vas ljudi ne mogu više mrziti nego što
mrze sami sebe. Stoga pokušajte imati razumijevanja i sućuti za njih. Takvim ljudima nije
potrebno da ih još i vi ispravljate, već da ih iscjeljujete. Njima je potrebno duboko unutarnje
ozdravljenje i upoznavanje Božje ljubavi.

Reći ću vam što je tipični primjer sjene i to je istiniti primjer. Pred nekoliko sam
godina držao duhovne vježbe svećenicima i govorio sam im o sjeni i nasred govora kao da se
grupa počela meškoljiti, kao da je posrijedi neka šala, a vi ju ne razumijete. Tada su mi
objasnili da upravo ono o čemu sam pričao ima veze s njihovom biskupijom. Naime, u
biskupiji je bio jedan svećenik koji se zvao otac Joe i bio je vrlo pobožan svećenik. Soba mu je
bila prepuna svetih stvari i uvijek je molio krunicu i bio prezauzet sa svetim stvarima.
Pretpostavili smo da je to bila njegova duhovnost i da je sve bilo istinito, nismo imali razloga
za sumnju. S druge strane na nekim se područjima činio kao nestvaran – nikad nije u ničemu
s nama mogao uživati, recimo kada su se ostali svećenici sjeli da malo razgovaraju, on se
dizao i odlazio (pretpostavljali smo u kapelicu). Znali smo da je vrlo «svet», ali nismo se s
njim previše družili jer nije djelovao kao da mu trebaju prijatelji ili kao da bi uopće želio imati
prijatelje. Vjerovali ili ne, ispričali su mi ti svećenici, pred par tjedana otkrili su da taj isti otac
Joe ima ženu i petero djece na drugom kraju grada. Godinama je bio s tom ženom. To je sve
konačno iscurilo u javnost i otac Joe je napustio svećenstvo. Ostali su svećenici rekli da ako
ikako postoji svećenik u njihovoj biskupiji koji bi to mogao napraviti, nitko nikada ne bi
posumnjao da bi to bio upravo taj otac Joe. Rekao sam im da je u nekom stupnju to skroz
predvidljivo. Otac Joe nije zao čovjek i ja ga ne osuđujem. On je samo još uvijek u vrtiću glede
samospoznaje i izgleda da nije dobio dopuštenje da odraste. Nitko mu nikada nije dao
dopuštenje priznati sebi svoje osjećaje i prihvatiti svoj pravi ja i morao je postati
shizofreničan: živjeti dvostrukim životom.
 Vidite, zlo je uvijek dualistično, uvijek razdjeljuje život. Dobrota je holistična, stavlja
stvari zajedno. Da, zlo uvijek razdjeljuje, a zbog nekog razloga jedan od najboljih načina za to
je religija: staviti svo zlo na jednu hrpu i praviti se da ga nema. Mi uopće ne bismo bili zli da
to zlo stavimo zajedno s dobrim, kada bismo integrirali svjetlo i tamu, pšenicu i ljulj. Tada bi
oni povezivali, ispravljali i obogaćivali jedno drugo. Sjena je opasna samo u onom stupnju u
kojem nismo s njom u doticaju. U doticaj s njom uglavnom dolazimo kroz patnju, napetosti i
neslaganja, kroz suočavanje s našim strahovima, kroz priznavanje i osjećanje naše krivnje i
ljutnje. Sjena ne samo da nije loša, nego je dio osobnosti koja vam daje vitalnost i osobnost.
Netko koga opisujemo kao «stvaran», «prava osoba» - što god to podrazumijevalo, zasigurno
je osoba koja se borila sa svojom sjenom.

U svom uredu imam sliku na kojoj je naslikan čovjek koji u desnoj ruci drži zlatnu nit,
a na kraju niti je bijeli labud koji ga vuče prema gore. U lijevoj ruci drži zarđalu uzicu na čijem
se kraju nalazi crni pas koji ga vuče u suprotnom pravcu. Vidi se kako je taj čovjek razvučen.
Nekada kada molim s ljudima u svom uredu, napose onima koji se mrze ili pokušavaju izaći iz
svoje kože (u bilo kojem smislu), zamolim ih da pogledaju u tu sliku. To znači biti pravi
kršćanin i istinski biblijski vjernik – staviti te dvije stvari zajedno, držati ih na istom mjestu.
Kolikim je kršćanima rečeno da se moraju riješiti tog crnog psa i odletjeti s bijelim labudom?!
Susreo sam previše takvih bijelo-labuđih ljudi i riječ koju obično za njih koristim je
«nestvarni». Možda su oni sveti, ali ako je to svetost, kome ona treba?! U tome nema ničega
privlačnog. Isus je privlačan, kao magnet je. Možete biti orijentirani i samo na crnog psa.
Takve ljude zovem «neslobodnima». Poznajem i puno crno-psećih ljudi. Oni su uhvaćeni u
trenutačnoj senzualnoj sadašnjosti. No kada naučite labuda i psa da se poljube, da se
sprijatelje, oni vas odvuku u vrlo kreativnu napetost. Pas ima jednako toliko veze s vašom
svetošću koliko i labud, no samo onda kada pas voli labuda i labud voli psa. Labud predstavlja
onu preobraženu ljudsku čežnju za još, za više (činiti više, dati više, postati bolji, rasti,
postajati Kristolik – svi to osjećamo jer su nam pričali da su takvi ljudi ispravni). No zapravo,
osjećamo i pasju čežnju: onu trenutačnu prisutnost u realnosti, u trenutku, da se nosimo
samo s onime što je pred nama: našim osjećajima, ranama, čežnjama… Kad to spojite, imate
snagu, predivne ljude, stvarne ljude koji padaju i griješe, no koji te padove i neuspjehe donose
Gospodinu, a On ih pretvara u život, u dobrotu.

Savršenstvo nije nedostatak mraka. Toliko se često govori o onome: budite savršeni
kao što je vaš Otac Nebeski savršen. Na engleskom bi ta riječ najbolje bila prevedena sa
«potpun» (complete). Riječ savršenstvo znači nastaviti se kretati, a ne stajati u ime neke
lažno-stvorene savršenosti. Nastaviti ići kroz živo i umiruće, staviti ih zajedno, spojiti život i
smrt, svjetlo i mrak, pšenicu i ljulj. Oni pak ispravljaju jedan drugog u svetost. Ostanite na
putu povjerenja i to se zove vjera. Kao što je potpun moj nebeski Otac.
Sjena zapravo sadrži sjeme neživljenog života. Sve dok si ne dozvolite prepoznati te
slomljene, ranjene i siromašne dijelove sebe, nećete doći u doticaj s najdubljim dijelovima
života u sebi. Tu učite što znači biti sućutan, što znači biti strpljiv, tu učite opraštanje i prave
stvari duhovnog putovanja; ne očuvanje lažnog ja, već naprotiv napuštanje njega i doslovno
padanje. Tu vas Gospodin uči svome putu, ranjivoj ljubavi.

Postajemo žrtve onoga što niječemo, onoga što poričemo da postoji. Naša je Crkva bila
potpuno u pravu kada nas je poučila ispovijedi. Ispovjediti znači izgovoriti, izgovoriti sebe.
No, ono u čemu mi svećenici nismo bili tako dobri jest što smo dali ljudima osjećaj da kada
jednom izgovore svoje grijehe, da ih više nema. Ali nije tako. Dovoljno dugo živite redovnički i
znate da to nije istina. Oni nisu nestali jer ste ih ispovjedili. Uviđamo hodeći s Gospodinom da
nas Gospodin jako, veoma jako voli, bez manipulacija, bez igrica i svih drugih načina na koje
nas ljudi vole. On nas toliko voli da čak koristi naš grijeh u našu korist. To je velika stvar.
Mislili smo da se grijeha moramo riješiti kako bi nas Bog volio, ali ne morate ga se riješiti.
Samo ga donesite Bogu i On će ga preokrenuti u pozitivno. Bog koristi vaš grijeh. U ispovijedi
ga jednostavno imenujte i to je sve. Treba dosta vremena dok ispravno imenujete što se to
uistinu događa. To se zove dar razlikovanja. Često se ono, što mislimo da se događa, razlikuje
od onoga što se zapravo događa. Kada grijeh napadnete prerano, kao recimo kada kažete
«Jura, idi ubij zmaja», često je ono što ubijete ona stvar koju ste trebali ostaviti živjeti.

Kada to primijenim na svoj vlastiti život to izgleda ovako: upravo one stvari za koje
sam bio nagrađivan u novicijatu i u bogosloviji – kada su govorili «o, kako je Richard dobar
dečko i tako drag franjevac…» upravo me za to nikad nisu smjeli nagrađivati. Moj ponos je
upravo moj najveći problem, no tada još nisam imao dovoljno znanja da to uvidim. A upravo
one stvari za koje su me kaznili (ili me nisu nagradili) ispali su moji najveći darovi. Prije nego
što pomislite kako je sve ovo ludo, pokušajte u vlastitim životima provjeriti ima li slučajeva u
kojima bi to bilo istinito.

Način na koji zlo uspijeva je, kako sv. Pavao kaže, da se anđeli tame oblače u anđele
svjetla. Jedini način na koji zlo uspije jest da se pretvori i maskira u dobro. Stoga smo tako
često činili pravu stvar, ali iz krivih razloga. Upravo ono što mislimo da činimo za Gospodina,
ako smo brutalno iskreni sa sobom, zapravo činimo za sebe. Ispunjavamo potrebe svog ega.
Zato moramo pasti i ne-uspjeti u toj igri kako bismo se susreli s Gospodinom. Ponekad nam
Gospodin mora doslovno otvoriti oči srca prije nego počnemo prepoznavati istinu i ono što se
događa. Ne čudi me da većina ljudi izbjegava put obraćenja. Terezija Avilska rekla je to još
bolje: «Gospodine, ako se tako ponašaš prema svojim prijateljima, ne čudi me da ih imaš tako
malo.» Gospodin traži istinu, a ne igrice. Napose ne religiozne igrice. I On želi vaše pravo
srce, koje je slomljeno, siromašno i nije savršeno. To je sve što Gospodinu možete donijeti.
Stoga se nemojte bojati. On će vas osloboditi i do kraja života nećete imati što braniti. Disat
ćete. Nećete imati ništa više za braniti! Živjet ćete. To je sloboda djece Božje. I zbog nekog
nevjerojatnog razloga to je ono što Bog voli.

Šesti nagovor:

Snovi i duhovni rast

«Gospodine, volimo način na koji nas voliš. Želimo biti kao Ti: ljubiti kao Ti i
živjeti punim životom na koji si nas pozvao. Blagoslivljamo Te i zahvaljujemo Ti
na pozivu koji si nam dao. Zahvaljujemo Ti što si nas pozvao u život i što nam
pomažeš da budemo vjerni po uzoru na tvoju vjernost nama. Gospodine, poduči
nas i otvori nova vrata i prozore pred nama. Molimo Te Gospodine da budemo
spremni čuti Tvoj glas. Učini nas gladnima Tebe i Tvoje ljubavi, da uvijek želimo
više samo jednog – Tebe. To te molimo zajedno kao tijelo Kristovo čije tijelo
zaista i jesmo. I molimo u Njegovo ime. Amen.»

Želio bih vam govoriti o snovima. Na neki je način iznenađujuće da moram govoriti o
snovima, ali to je dokaz kako se Crkva orijentirala na lijevu polutku mozga i da smo izgubili
doticaj s duhovnom tradicijom. Većini nas govorilo se da snovi ništa ne znače i da ne moramo
obraćati pažnju na njih. Čak je većini nas rečeno da su snovi izvor loših misli i da ih trebamo
ignorirati. Ništa ne može biti dalje od istine. Izgubivši doticaj s našim svijetom snova, izgubili
smo vezu s ogromnim duhovnim izvorom. Oko polovice vas vjerojatno misli da niti nema
snove. No to nije istina, jer ih svi imamo. To samo pokazuje koliko smo dugo bili izvan
doticaja s njima. Neki od vas znate da ih imate, no tvrdite da ih se nikada ne možete sjetiti. To
je problem za mnoge. Osnovni problem zapravo je taj što ne vjerujemo da bi oni išta značili.
Tako puštamo svoju lijevu polutku mozga da kontrolira, a sve dok ona to radi, nikada nećete
ni pokušati zapamtiti svoje snove. Pokušati ću vam sada dozvoliti vaše snove, jer vjerovali ili
ne, nekima će samo toliko trebati. Neki će već večeras imati nevjerojatne snove.

Sjećam se kada sam o snovima govorio grupi trapista, a znate da se oni vrlo rano bude.
Kada sam se drugo jutro probudio, već su četvorica monaha čekala pred mojim vratima
spremni da mi ispričaju o svojim snovima. I to prvog dana! Neki kažu da je onaj slavni
biblijski odlomak u knjizi Postanka o Jakovu i anđelima zapravo priča o snu. Kaže da je Jakov
usnio san o ljestvama koje su išle od zemlje do neba, a na njima su bili božji anđeli koji su išli
gore-dolje. Jakov je ležao glavom na kamenu i sanjao je o sanjanju. On postaje otac
dvanaestorice sinova i ako se sjećate od tih dvanaest imao je jednog ljubimca – Josipa. Josipa
su čak zvali sanjar. Postoji veza, neka simpatija između Jakova i Josipa, onog koji je među
svim njegovim sinovima bio vizionar i sanjar, koji je koristio novi način kako čuti Boga.
Možda je i Josipov ogrtač pun boja (u Bibliji prevedeno s «kićena haljina») simbol tog punog
života koji zna kako vidjeti i razumjeti. Sanjar je skoro u svim tradicijama vizionar, onaj koji
zna i to ne samo na onom svjesnom, svakodnevnom nivou, već i na onom puno dubljem.
Sanjar je u većini duhovnih tradicija duhovna osoba. Josip je svoj san (knjiga Postanka 37)
ispričao svojoj braći, a ona su ga zbog toga mrzila. Svijet mrzi sanjare, one koji mogu vidjeti
iza onoga što mi ostali ne možemo. Toliko su ga mrzili da su ga pokušali ubiti i bacili su ga u
bunar. No opet, baš zbog svog dara sanjanja postaje tumač snova i konačno, kako nam priča
govori, stječe visok položaj u egipatskoj hijerarhiji. Dakle, već u Starom Zavjetu imamo sliku
duhovne osobe koja je ispunjena životom i nadilazi snage smrti. To je cijela Josipova priča: on
nadilazi snage smrti počevši sa svojom braćom, a preko Egipćana postaje spasitelj svoje braće
i svog oca. To je kamen temeljac Izraela.

A onda imamo i Josipa, arhetipa Novog Zavjeta, Isusovog oca koji je također sanjar.
Ako detaljnije pogledate, ne mislim da postoji odjeljak o Josipu koji ne bi imao veze s
njegovim snovima. On uvijek sanja i vjeruje svojim snovima, te od tih snova interpretira
vanjsku realnost.
Izgubili smo vezu između unutarnje i vanjske realnosti. Već su me ljudi pitali kako da
se više usmjere na desnu polutku mozga. Siguran sam da je najbolji način razvijanja
svjesnosti desne polutke mozga uspostavljati vezu sa svojim snovima. Snovi se u potpunosti
nalaze u domeni desne strane mozga. Čim ustanemo, čini se da lijeva polutka mozga
preuzima vodstvo i počinjemo djelovati iz vanjskog svijeta u kojem tražimo kontrolu i uspjeh.
No čim odete spavati, desna polutka mozga ponovo preuzima dominaciju. Govori u
simbolima, pričama i slikama. Problem je u tome što smo zaboravili taj jezik simbola. Znamo
samo jezik lijeve polutke mozga: pisati, čitati, računati… No ne poznajemo jezik desne polutke
mozga.

Prvo dakle moramo početi s priznanjem da su snovi činjenice a ne fantazije, da su

podaci iskustva i da ih vi imate svake noći. Da, svi ih imate, bez iznimke. Ako bi vas spriječili
da sanjate u razdoblju od 48 do 72 sata, počeli biste halucinirati i sljedećeg bi dana vjerojatno
imali kompletan slom živaca. To govori o iscjeljujućoj snazi snova. Psalmist govori u jednom
psalmu: Gospodin vas podučava čak i kada spavate. Gospodin ne spava i nastavlja raditi na
nama čak i kad mi spavamo. Nama nedostaje taj period suradnje s Milošću, napose s onom
Milošću koja nam je dana dok spavamo. Snovi su činjenica i univerzalno postoje u realnom
svijetu ljudskog iskustva. Svatko sanja. Mudri se ljudi znaju snovima koristiti.
 Svake noći sanjamo jedno 4-5 puta, to se vidi po REM-u (rapid eye movement) i
obično se sjećamo onog sna kojeg smo sanjali prije nego što smo se probudili. No snovi nešto
znače. Svi su ljudi to znali, osim novog Zapada. Platon je govorio o «svetom ludilu» i rekao da
moramo biti u doticaju sa «svetim ludilom» ako želimo razumjeti Boga. Svi su grčki filozofi
vjerovali u «sveto ludilo» - osim jednog: Aristotela koji se čvrsto držao razuma. Pogodite na
koga se oslonio naš Zapad?! Na Aristotela. Zapadna je Crkva također postala vrlo, vrlo
racionalna. Ja se sjećam da sam više slušao o Tomi Akvinskome nego o Evanđelju.
Snovi očajnički pokušavaju komunicirati. Oni upravo misle to što i govore. Ne
pokušavaju prikriti realnost, nego prenijeti naše najdublje nesvjesno našem svjesnom dijelu.
Problem je u tome što smo zaboravili jezik snova i nismo u doticaju sa simbolima. Kada ljudi
konstantno ne slušaju svoje snove oni ih u konačnici počnu progoniti i pretvore se u tzv.
noćne more. Kao da žele reći: prepoznaj me, prepoznaj da sam dio tebe. A mi se budimo u
strahu. To je kada odbacujemo prepoznati svoju sjenu i mislimo da je to neko zlo čudovište ili
zao čovjek koji nas progoni. Najvjerojatnije je to dio nas kojeg se bojimo priznati, kojeg se
bojimo zavoljeti, kojem se bojimo oprostiti, kojeg se bojimo prepoznati. Moguće je dogovoriti
se sa samim sobom da ću se, kada me sljedeći puta čudovište bude proganjalo, okrenuti i
zagrliti ga. Možete tako kontrolirati svoje snove. Ono što kažete sebi u svom svjesnom dijelu
je: želim pomirenje i želim biti pomiren sa sjenovitim dijelom sebe. Ta odluka može proći u
vaše nesvjesno i pokazati se u snovima.

Snovi se dotiču vašeg iscjeljenja. Oni uvijek pokušavaju spojiti različito: pšenicu i ljulj
u istome vrtu, svjetlo i tamu na istom mjestu. U našoj svjesnosti pokušavamo iz nekog razloga
to razdvojiti. Da, snovi uvijek žele spojiti različito i stoga svi ljudi na svijetu imaju seksualne
snove, zbog seksualnih simbola muškarca i žene koji se uvijek žele nekako razriješiti u nama.
Ako vi žene niste u doticaju s muškim dijelom sebe, ako ga se bojite, imat ćete snažne
seksualne snove. To nije jedini razlog, ali je jedan od razloga. Muškarci koji nisu u doticaju sa
ženskim dijelom sebe, koji su pretjerano maskularizirani, «macho» kako kažemo, također će
zasigurno imati razne vrste seksualnih snova o ženi. Sve što trebaju je doći u doticaj sa
ženstvenošću u sebi, postati nježniji, osjećajniji. Kako postajemo cjelovitiji u našem budnom
svijetu, te fantazije i noćne opsesije popustit će svoju snagu, jer se neće više morati nametati
da ih primijetimo. Kada to shvatite, nećete se više toga toliko bojati. Ljudi mi ponekad dođu
ispovijediti seksualne snove koje imaju, a svi ih imaju. Ivan Pavao II. ih ima kao i majka
Terezija, u tome nema iznimke i nitko nije izuzet od toga.

Snovi nas održavaju iskrenima i stvarnima ako ih slušamo. Oni nam objavljuju našu
priču. Postoje različite riječi i tradicije za vašu priču. Ljudi to nazivaju sudbinom ili usudom, a
u religioznim krugovima voljom Božjom za vaš život. U istočnim religijama to zovu karmom,
a psihološki bismo rekli vaše najiskrenije ja («your truest self»). To je sve otprilike isto,
gledano iz različitih kutova. Snovi vas pozivaju da se uključite u pisanje vlastite priče, da se
svjesno priključite svome životu. Mnogi ljudi to ne čine. Iako zvuči čudno, mnogi ljudi ne žive
vlastite živote, jer nikada nisu imali hrabrosti prihvatiti svoj vlastiti život i uključiti se u
njegovo događanje. Ne možemo živjeti život iz druge ruke, (engl. «second-hand-life») jer
jedini život koji možete živjeti je vaš vlastiti.

Mentalne i emocionalne bolesti mogu se opisati kao ono što se dogodi ljudima koji
niječu vlastitu priču, ljudi čija je priča bila sasječena, prekinuta ili joj nije bio dozvoljen
vlastiti put bilo zbog nekih događaja, kulture, drugih ljudi. To se zna dogoditi kada nismo
poslušali svoj vlastiti pravi ja, već pokušali živjeti lažni ja. Kada svijet ljudima ne dozvoli da
budu to što jesu, događa se da na kraju puknu. Njihovo je pravo ja zataškano i nema prostora.
Neki od nas ne puknu do kraja, postanu samo jednostavno neurotični i razviju razne vrste
obrambenih mehanizama kako ne bi bili ponovo ranjeni. Previše su bili ranjeni pa se štite. No
izlaz nije da se prestanete štititi od napada iz vanjskog svijeta, već ulazak u unutarnji svijet i
otkriće onog našeg pravog ja. Tada se jednostavno otkrijete i drugima govorite s mirom: to
sam ja, takav sam. Ne na pobunjenički način, niti na način koji zahtjeva, već na način na koji
to drugi mogu prepoznati i na njega odgovoriti.

Snovi ne lažu i nepogrešivi su. Da li su pape nepogrešivi, u to nisam siguran, ali da su

snovi nepogrešivi, u to jesam. Ako želite znati što se to događa u vašem nesvjesnom,
jednostavno krenite sanjati na neko vrijeme. Doduše, možda ćete morati sanjati tjednima,
mjesecima ako ne i godinama da biste počeli razumjeti vlastiti sustav simbola. Vi ste sanjar.
Nitko to ne može činiti za vas, samo vi to možete. S obzirom da ste vi svoj sanjar, samo vi i
možete poznavati svoje simbole. Vi ih stvarate. Vidite, puno ste kreativniji nego što ste to
mogli misliti. Neobično je to da smo toliko kreativni kada spavamo, a u budnom stanju znamo
biti toliko dosadni. Snovi koje vi «proizvodite» jednostavno su fantastični. Recimo, ja sanjam
policu s knjigama i ne samo neku policu, nego ako bolje pogledam, sve knjige imaju naslove.
Zamislite detalja! Pa pogledam u snu na neki papirić na stolu, a na njemu nešto piše…
Začuđujuće što smo sve sposobni učiniti kada pustimo svoju potrebu za kontrolom po strani.
Kada ostavimo otvoren put unutarnjem životu, on postaje vrlo privlačan i shvaćamo da nije
dosadan ili mrtav svijet, već da obiluje snagom.

Mnogi ljudi imaju knjižicu kraj kreveta i prije nego učine išta drugo, kada se probude
zapišu svoj san. To morate učiniti brzo jer se sjećanje na san brzo gubi. S vremenom ćete
početi uočavati modele i sličnosti i načine na koje ti unutarnji modeli odgovaraju vanjskom
svijetu. Sve više te dvije stvarnosti postajat će jedno. Na taj nas način Bog najprirodnije liječi.

Pretpostavljali smo da je vanjski svijet objektivan, a unutarnji subjektivan, no

unutarnji svijet posjeduje jednako toliko snage da vas dovede do objektivnosti koliko i vanjski
svijet. Problem je u tome što nas nitko nije učio kako ući u unutarnji svijet u kojem dodirujete
izvor istine i učenja o sebi koji je podjednako objektivan kao i bilo koja knjiga iz vanjskog
svijeta koja bi vas trebala podučiti o istini. Ako smo iskreni sa samima sobom, većina nas će
priznati da se strašno boji koncentracije na unutrašnji svijet jer se bojimo da će to biti
egoistično, sebično ili egocentrično. Čemu ta predrasuda? Sada u Americi imamo cijelu
kulturu koja je toliko izvan doticaja s unutarnjim svijetom i strašno orijentirana na vanjske
glasove te je postala izrazito plitka i površna. Trebali bismo vjerovati da je to objektivna
istina, a da ovo drugo nije?! To jednostavno ne mogu vjerovati.

Ljudi koji se upute skroz u unutrašnji svijet, upravo su oni koji imaju najviše doticaja s
objektivnom istinom. Ono što zapravo trebate učiniti je očistiti svoje „objektive“ i razumjeti
tko to gleda u vanjsku realnost. Tada ćete imati mogućnost interpretirati vanjsku realnost s
nekim stupnjem istine. Inače nećete uspjeti vidjeti jasno izvanjske stvari, već ćete samo vidjeti
sebe i taj vaš ja stalno će vam stajati na putu. Recimo, nećete istinski čuti što vam neka osoba
govori, već ćete čuti ono čega se bojite da bi ona mogla reći. Tako opet čujete samo sebe i ono
što vi mislite da bi drugi rekli. Zato imamo puno problema u odnosu s ljudima koji nam
obilnije govore o nama samima nego o drugima iako se kunemo da to nije istina. Tvrdimo da
je ta i ta osoba previše negativna, (ta vam osoba i može davati neke negativne vibracije), no
pitanje je zašto negativnost te osobe smeta vas?! Ona vas smeta jer ima i razloga za nju. Stvar
je u tome da iz toga nešto naučimo. Moramo naučiti vidjeti vanjski svijet kao nešto što nam
prije svega govori o našem unutarnjem svijetu. Kada uzmemo ozbiljno svoj unutarnji svijet,
imamo jasne leće kojima možemo interpretirati vanjski svijet.
 Snovi dakle ne lažu. Mogu biti krivo protumačeni jer možemo ne-razumjeti vlastite
simbole i mnogi ljudi danas zaista jesu izvan doticaja sa simbolima. Snovi su zahtjevni, puni
smisla i upućuju nas na nešto. Čini se kao da iza sebe imaju neku inteligenciju. Mnogi su ljudi
vjekovima to nazivali Bog («Bog mi je to rekao u snu»). Da li je to Bog?! Gledajte to ovako: u
snovima ste najosjetljiviji, najkrhkiji, pa ako Bog želi prodrijeti u vas, ima sigurno puno više
šanse to učiniti kada spavate nego kad ste budni. U snovima ste predali kontrolu i najviše ste
na raspolaganju, vaša je psiha tada najviše gola i Bogu će sigurno tada biti puno lakše doći do
vas nego inače. Da li nam je sve što smo sanjali rekao Bog, za to bi nam ipak trebao duhovni
vođa ili prijatelj koji bi nam pomogao razlučiti stvari.

Jedan od načina na koji možemo doći u doticaj s našim svijetom simbola je svakako
naš molitveni život. No, kada se nalazimo u prisutnosti nekih stvari te osjećamo veliki mir,
veliku napetost ili veliki strah, vjerojatno smo u doticaju s nekim unutarnjim arhetipovima.
Na mene utječe veliko i krasno drveće. Pored drveća osjećam veliki mir i na neki su način ona
simbol u mom unutarnjem svijetu. Ili pustinjski kamen ugrijan suncem; uz njega osjećam
sigurnost… To su uvijek vrlo prirodni simboli. Skoro svi ljudi osjećaju neku vrstu liječenja
pored tekućica: rijeke ili planinskog potoka, neke žive vode… Osobno sam kao svećenik čuo
da više ljudi doživi Boga u prirodi, nego li na Misi s predivnom liturgijom. Tamo Ga osjete
kako ih dodiruje i liječi. Osjete kako mnogi njihovi grijesi izlaze i odlaze s vodom kraj koje
sjede. Rijeka je ponekad bolja kapelica nego ona od kamena.

Snovi će činiti za vas ono što ćete vi činiti za njih. Ako ih slušate, oni će slušati za vas i s
vama. Ako ih negirate i odbacujete, sami ćete biti negirani i odbačeni. Oni nam objavljuju
sjenovitu stranu nas samih. Sjetite se da sjena nije zla, ona samo traži biti prepoznata i
priznata. Zato ne bježite od čudovišta koja vas u snu ganjaju. Pokušajte se sprijateljiti s njima
i otkrijte njihovo ime. Snovi imaju kompenzacijsku ulogu. Ako ste previše intelektualni, vaši
će snovi biti nabijeni dubokim slikama osjećaja, a ako ste previše osjećajni vaši će vam snovi
pokušati ponuditi više slika logike, reda i razboritosti. Snovi vas uvijek pokušavaju dovesti u
ravnotežu. Ako ste prenaglašeno muževni, u snovima će se više pojavljivati vaš ženski dio i
obrnuto.

Snovi nas povezuju s našom prošlošću. Mogli bismo to nazvati i liječenjem rana iz
prošlosti. Snovi nas također pripremaju za našu istinsku budućnost i zato ih možemo nazvati
proročkima. To je stoga što je nesvjesni duhovni život u dodiru sa širim svijetom drugačije
nego li materijalistički svijet. Često ljudi intuitivno čine stvari, ili znaju neke stvari – iz svog
iskustva mogu vam reći mnogo primjera jer sam susretao ljude koji su jednostavno znali
mnoge stvari. Najčešće ljudi znaju kada će umrijeti. Duhovni svijet poznaje takozvanu
«kolektivnu svijest» i u tome smo povezani i poznajemo činjenice jedni o drugima, napose o
ljudima koje puno volimo.
Cijeli ovaj duhovni svijet trebao bi biti specijalnost Crkve, ali mi smo radije svoju
duhovnost predali gatarama, vračevima, onima koji proriču budućnost, psihijatrima i svrstali
to u neku lošu košaru. U mnogim slučajevima to se i koristi u loše svrhe, priznajem to, no
svijet poznavanja i razumijevanja duhovne energije i duhovne moći trebao bi biti medij Crkve,
a mi, duhovnici, sami ne poznajemo vlastiti proizvod. Ne razvijajući taj proizvod pod
vodstvom Duha Svetoga i Isusa Krista dozvolili smo da se duhovnost koja dolazi kroz snove
marginalizira i čak izbaci iz Crkve. Osobno sam razgovarao s mnogim ljudima koje je ostatak
svijeta zvao malo «ćaknutima», no oni su mi rekli mnoge zanimljive stvari. Oni su razvili
izvjesnu razinu duhovnog «ja» koji mnogi od nas još nismo. Čini se da mi nismo duhovni
svijet uzeli za ozbiljno.
 Pred Drugi svjetski rat, mnogi su ljudi sanjali o oceanima krvi koji su tekli Europom i
slične stvari. Na tom dubokom nivou oni su znali da nešto dolazi, nešto vrlo opasno i zlo. I
danas mnogi ljudi imaju slične snove. Napose u kulturi mladih vidimo da se nešto događa.
Mnogi mladi nisu samo nezreli ili ludi, oni su naprosto krenuli smjerom u kojem kultura ide.
Suvremena kultura vrlo je površna; to je opasno, jer se mnogi mladi jednostavno isključe.
Mnogi mladi misle: ne mogu se nositi s ovakvim svijetom, preglup je i dosadan pa se
drogiram. Mi, eto, ne poznajemo način kako voditi i upraviti pravim putem takve percepcije
mladih. Možemo reći da mladi vjerojatno ispravno vide stvari, no što je njihov odgovor, što će
učiniti, kako će to donijeti pred Gospodina, to je pravo pitanje. Bez vjere nemojte se doticati
tog duhovnog svijeta. Nećete se inače s njime moći nositi. Istina koju nudi prestrašit će vas.

Kao neko opće pravilo, svaki je san san o vama samima: o vašim potrebama, vašem
odnosu prema sebi i svi akteri na pozornici su različiti dijelovi vas samih. Ne sanjate puno o
vašoj majci, već o majčinskom dijelu sebe i ne sanjate mnogo o muškarcu koliko o muškom
dijelu sebe. Vaši snovi biraju različite osobe kako bi izrazili strpljivi dio vas, ljuti dio vas,
prestrašen dio vas, učiteljski dio vas, bilo koji vaš dio. Mnogi ljudi to ne shvaćaju i stalno
misle da sanjaju o nekom drugom. Ako imamo nezavršene osjećaje koje nismo uspjeli
odraditi preko dana, kao recimo da razgovarate s nekime na telefon i netko vam pokuca na
vrata i zapravo nemate vremena pošteno završiti telefonski razgovor, neproživljeni osjećaji
vezani uz taj telefonski razgovor najvjerojatnije će se izraziti kroz vaše snove. Zato često
sanjamo stvari koje su se dogodile baš dan ranije. Naša psiha ne voli ništa ostaviti da «visi u
zraku»: u unutrašnjem svijetu sve se mora razriješiti i završiti. Neproživljeni osjećaji,
nezavršeni i neodrađeni osjećaji završit će se preko noći.

Imate male i velike snove. Iako mislite da oni mali i sitni ništa ne znače, oni ipak znače.
Znam da znate kada imate veliki i važan san, koji vam nešto govori, to se jednostavno zna.
Možete li zamisliti da nam Gospodin daje poruke putem snova već godinama?! A mi smo
propuštali predstavu, svake noći… Sami ste vi ti koji u konačnici mogu protumačiti svoj san.
Kako pamtite, kako uočavate modele i uviđate prirodne i kulturne simbole, postajat ćete još
bolji u tumačenju svojih snova. Ako ih dijelite s posebnim prijateljem, to će sigurno pomoći.
Često se snovi razjasne u samom pričaju sna drugome. Obratite pažnju na detalje u snovima,
jer ništa nije nevažno. Sve ima značenje. U snovima proživljavate osjećaje koji su značajni.
Pokušajte se sjetiti da li ste se osjećali ljuto ili tjeskobno, što ste osjećali kad ste sanjali.

Sjetite se, Princ Tame i Otac Laži ne želi da vi znate. Zli je uvijek protiv znanja. Zato se
zove Princ Tame jer vas u tami želi zadržati, želi da vi ne znate. Ne morate se bojati ničega što
spoznajete kroz snove, jer ste osobe vjere i s tim se spoznajama možete nositi. Svi se s time
možemo nositi. Zli se u Novom Zavjetu još naziva i optužitelj jer optužuje ljude i jer ih želi
okružiti negativnim glasovima i natjerati ih da mrze sami sebe, da sumnjaju u sebe. Duh Sveti
je obrana, jer nas uvijek brani te govori da ne slušamo te glasove i takve laži, vodi nas da ne
povjerujemo tami već da idemo za svjetlom. Da, tama je tu, ali vjerujte svjetlu, govori nam
Duh Sveti. On nas kroz tamu vodi do svjetla Isusa Krista. Svjesnost (engl. consciousness)
dolazi od dviju lat. riječi con-scioure, što znači «znati sa». S kime mi to znamo? S
Gospodinom! Svjesnost je cilj zrelosti – izaći iz svog nesvjesnog prema svom svjesnom ja.
Stoga je prekrasna tradicija noćne molitve, molitve prije spavanja u kojoj se predajemo Duhu
Svetomu prije nego liježemo. Na taj način govorimo Gospodinu da nas podučava kad
spavamo, da nas prosvjetljuje kada odmaramo. Kada tu molitvu iskreno stavljate pred
Gospodina, obećavam vam da će u danima i tjednima koji slijede, Gospodin uistinu učiniti to
što Ga tražite.
Sedmi nagovor:

Živjeti u nesigurnosti vjere

«Gospodine, još nismo Tvoji, još nismo sveti, ali čeznemo za time. Slavimo Te
Gospodine i zahvaljujemo Ti na tvom Duhu života u nama i među nama. Slavimo
Te i zahvaljujemo Ti za dar vjere. Produbi ju Gospodine i uči nas kao da nas učiš
prvi puta. Uči nas biti kao Isus i vjerovati u Tvoju ljubav. Predajemo se ponovo
Tvom kraljevstvu i prikazujemo Ti našu molitvu jer Isus moli u nama. Amen.»

Danas bih vam želio govoriti o vjeri i upotrijebit ću poznato poglavlje o vjeri u poslanici
Hebrejima kao polazište, a možda i kao završetak jer se sve nalazi tamo. U tom poglavlju
autor teksta kreće kroz veliku litaniju vjere i vjernih ljudi. Ponekad me iznenadi kako je vjera
opisana u Sv. Pismu. Svi ljudi koji su u Svetom Pismu opisani kao sveti ljudi, proroci,
patrijarsi, osim možda Marije, nitko od njih ne može zadovoljiti noviju definiciju
kanoniziranog sveca. Svi su bili grešnici, odbačeni, slomljeni, posrnuli, nevjerni – svi do
jednog. Čudim se novijoj definiciji kanoniziranih svetaca! Svi ljudi koje Sveto Pismo
predstavlja, heroji vjere nisu slatki, pobožni ljudi koje susrećemo u 13. ili 14. stoljeću. To ima
više veze sa europskom prošlošću nego sa Božjim razumijevanjem onoga što znači biti svet,
što znači dati sebe Bogu. Ono što pronalazimo u definiciji biblijske vjere je vrlo prizemljeno
putovanje ispunjeno promašajima. Često volim reći da je put prema zrelosti nužno nezreo.
Nužno! A dano nam je misliti kako bi u našim pokušajima već morali biti zreli, te s toga
završimo potiskujući mnoge stvari, puno snage i puno istine. Sjetite se labuda i psa – trebali
bi ih staviti zajedno, no previše vremena provodimo srameći se psa u sebi, trčeći od njega.
Upravo to sprečava mnoge od svetosti. Oni su pobožni, ali nisu sveti. Pobožni, da, ali nemaju
onoga o čemu ćemo ovdje govoriti kao o biblijskoj vjeri.

Autor spomenute poslanice (Sv. Pavao) govori da je vjera sigurnost u ono čemu se
nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo. To nije puki optimizam, nego sigurnost u
životu sa nesigurnošću. Kada žustro tražiš stvoriti vlastitu sigurnost izvana, postoji velika
vjerojatnost da nisi dosegao sigurnost iznutra, sigurnost u stvari za koje se tek nadaš,
uvjerenje u stvari koje još nisi vidio.
Ne govorim o nebu kada govorim o tome!!! Mislim da jedna od najvećih slabosti
biblijske definicije vjere leži u kasnijoj kršćanskoj definicija budućeg svijeta. Cijeli je Stari
Zavjet pisan u kontekstu ovoga svijeta. Čak mnogi Židovi još dan danas ne vjeruju u budući
svijet. Upravo to čini Jobovu knjigu tako snažnom. Takne me vidjeti Joba kako se napreže
razumjeti tko je Bog za njega u ovom životu. To ne znači činiti određene stvari kako bi se
kasnije dobila neka nagrada. Nema osjećaja «osiguranja protiv požara», nema kasne
dekadentne teologije u kojoj dolazi do izražaj strah da će Bog kazniti ljude za svu vječnost
zbog njihovih zlih djela koje su učinili. Nema toga! Nego, kako ja živim u iskrenom odnosu sa
istinom, sa Bogom? Cijeli Stari Zavjet napisan je u tom kontekstu. Ljudi Starog Zavjeta nisu
vjerni Bogu da bi poslije mogli ići u nebo.

Kako bi se očistila biblijska vjera u nama moramo dozvoliti nešto skoro nemoguće
kršćanima – pokušati vratiti se u taj prostor. Da li si možete zamisliti da činite nešto čisto za
to djelo koje činite, iz jednostavnog razloga jer je to istina? Mladi iz moje zajednice su mi
rekli: čak i da na duge staze ovo što činimo nema smisla, pa čak i da nema vječnog života, još
uvijek bismo rekli da je to bio dobar život, dobar način da provedem svojih 50 godina ili
koliko će već biti. Možemo li i mi to reći za svoj život? Da li činiš nešto jedino za to što činiš i
jer je to ispravno i dobro i jer je samo za sebe nagrada, a ne u ime neke druge nagrade?
Mnogi kršćani to ne mogu reći. Njihova je osnovna ideja da je «pakao sve do neba» i držati će
se pakla jer će poslije za nagradu dobiti nebo. Na to sam mislio kada sam rekao «osiguranje
protiv požara». No vidite, u takvoj vjeri nema vitalnosti, već je to igra. Ona uglavnom djeluje
na duge staze. Kakve li ima vrline u tome?! Neki su drugi ljudi izabrali djelovati na kratke
staze i oni misle da je «nebo sve do pakla». Oni su se odlučili da se zabavljaju sad. Ovi drugi
su se odlučili zabavljati kasnije, u nebu. I koja je razlika?! To je samo stvar kronologije i
vremena. Zašto bi Bog nagradio jednu grupu kada ova druga grupa izgleda kao da su
praktični realisti, oni koji su odlučili sada se zabavljati i biti kasnije kažnjeni. Zašto bi Bog to
radio?! Zar mrzi zabavu?! Njihovo je mišljenje sada uživati, a vi ostali, religiozni, zabavljati
ćete se i uživati kasnije. U tome samome nema ništa vrline. Dobro je rekla Katarina Sijenska:
nebo je sve do neba i pakao je sve do pakla. Upravo sada birate, izabirete ono što želite. Neki
ljudi biraju život, a neki smrt. Najgori su oni koji biraju smrt sada i zovu to životom samo zato
jer je to religiozno. Kiseli su, cinični, nesretni, jadni i čine druge oko sebe da se isto tako
osjećaju. U njihovim životima nema radosti, to je «religioznost osiguranja protiv požara» -
oni nisu ušli u vitalnost i misterij biblijske vjere, već sve čine u ime nečega drugog, ne zbog
toga samoga. Stoga je njihov život korijenito neautentičan i nije stvaran. U biti, koristeći
modernu terminologiju, oni igraju igru.

No vratimo se poslanici Hebrejima, 11. poglavlju. Autor teksta ide kroz veliku litaniju i
počinje s Abelom. Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kain. Vjerom Noa, obaviješten
od Boga o još neviđenim stvarima, sagradi lađu. Vjerom se Abraham pokori kada primi poziv
da ode u zemlju koju je trebao baštiniti. Vjerom krene ne znajući kuda ide. Tako imamo
Abrahama, veliku osobu vjere, koji ide od sigurnosti u nesigurnost, prema onome što ne
poznaje. To je prva paradigma vjere. To je putovanje povjerenja, putovanje predanja, i
svakako je putovanje. Toliko smo loše učinili time što smo mnogima dali misliti da je vjera
nešto drugo nego putovanje; da je to živjeti u sigurnosti sa katekizmom i držati se toga do
kraja života. Tako to nije nikakvo putovanje prema nekom novom mjestu, već samo
nastavljanje nečeg starog, nečeg što smo mislili da smo shvatili. Ono što se događa je da
mnogi ostanu na vrlo nezreloj i djetinjastoj razini vjere; nikad niti ne dotaknu pitanja o dobru
i zlu. Sada se nađemo u svijetu u kojem dvije trećine ljudi umire od gladi, svijet se zaljubio u
ratove i ubijanja, a kršćani uglavnom nisu sposobni suočiti se s tim pitanjima. Oni ih
jednostavno mimoiđu jer im je savjest tako strašno nerazvijena da bi postavljala pitanja o
pravom značaju dobra i zla, o Evanđelju i pashalnom misteriju. Oni su jednostavno katolici!
Nikad ih nitko, izgleda, nije podučio biblijskoj vjeri i tome što bi ona od njih mogla tražiti,
gdje bi ih mogla voditi, koliko će toga morati napustiti i koliko će novih zemalja morati proći
– kao što je Abraham to učinio.

Dakle, vjerom se (Abraham) preseli u obećanu zemlju kao u tuđu i nastani se u

šatorima skupa sa Izakom i Jakovom (živjeti u šatorima – znači biti spreman dići se i otići, to
nije siguran život u ciglama i gdje je sve na svom mjestu), jer je očekivao grad s temeljima
kojemu je Bog graditelj i tvorac. Taj grad je onaj koji je Isus opisivao kao Kraljevstvo nebesko.
Sve tu prolazi i nemojte uzimati to za ozbiljno, govori Gospodin. To u isto vrijeme stvara
napetost Novog Zavjeta gdje smo pozvani živjeti sada, kao da je to sve, ali u isto vrijeme (eto
paradoksa) znati da će to sve proći. Uzeti to sve apsolutno ozbiljno, jer je to sve što imamo i
opet ne uzeti preozbiljno. To je kreativna tenzija biblijske vjere. Ako možete činiti oboje,
slobodni ste. Nema previše ljudi koji to mogu. Većina kršćana živi kao da će to sve proći i ne
uzimaju ovaj svijet za ozbiljno. To znači da niti sebe ne uzimaju preozbiljno.

U 13. retku imamo najnevjerojatniji tekst koji govori sljedeće: «svi ovi umriješe u vjeri
NE PRIMIVŠI ŠTO JE OBEĆANO». Što?! Zar to ne pali sa Gospodinom?! Mislio sam da je
vjera da se nešto dobije, da je to «kako bi se…» a ovdje piše da su svi umrli i da ono što su
mislili da će dobiti nisu dobili. Vjera nije upalila. No vidite, vjera nije kako bi se bilo što
dobilo, nije «kako bismo to ili to», nije «zato da bi smo došli u nebo». Vjera nije način da se
Boga nagovori da čini čuda. Vjera je vjera. Ona je svoj vlastiti cilj. Vjera je ono što Bog čini na
zemlji. Vjera je jedini način da se raste. Isus je rekao: kada se vratim, hoću li naći vjere na
zemlji?! Nije rekao: kada se vratim, hoću li naći ljude koji nedjeljom idu na Misu?! Nije
rekao: kada se vratim, hoću li naći ljude koji idu svaki tjedan na ispovijed?! Hoću li naći ljude
koji se jako brinu za svoje grijehe?! Poznajem ljude koji sve to rade i nemaju puno vjere. Oni
su puni straha, ali ne vjere. Abraham je otac vjere a vjerojatno nikad nije išao na Misu. Kako
bi ga Bog mogao voljeti, pa nikad nije bio na Misi?! Nikad nije bio niti na ispovijedi a koliko
znam nije bio niti kršten! Nije bio na potvrdi, nije bio katolik, nije ni čuo za rimokatoličku
Crkvu – nema šanse da se Bogu sviđa takav, pa nije radio ništa od onoga što nam je rečeno da
moramo raditi. Sigurno nije mogao uspjeti takav, to smo naučili na vjeronauku. O, svaka
kultura to čini, svako doba to isto čini – da, ne želimo toliko Gospodina koliko želimo svoj
sustav, bilo koji sustav po kojem će naše male duše biti spašene.

Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju prinio sina Izaka. Vjerom Mojsija,
kad se rodi, njegovi roditelji sakriše tri mjeseca, a on na kraju povede Izraelce u obećanu
zemlju. Vjerom Izraelci prijeđoše Crveno more kao po suhoj zemlji. Vjerom i sama Sara, iako
u poodmakloj dobi, postade sposobna da začne jer je smatrala vjernim onoga koji je obećao. I
što da još kažem? Nedostajalo bi mi i vremena kada bih počeo pripovijedati o Gideonu,
Baraku, Samsonu, Jefti, Davidu, Samuelu i prorocima – nijedan od njih nikada neće biti
kanoniziran (đavolji bi ih odvjetnik srušio u prvoj rundi). Ti ljudi u vjeri osvojiše kraljevstva,
izvršiše pravdu, postigoše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše žestinu ognja, izbjegoše
oštrici mača, ozdraviše od bolesti, biše junaci u boju, nagnaše u bijeg tuđe bojne redove.
(Pomalo epski opis i dosta dramatičan). Neke žene ponovo primiše svoje mrtve zbog
uskrsnuća. Jedni su mučeni na kotaču, odbijajući oslobođenje da postignu bolje uskrsnuće.
Drugi opet iskusiše izrugivanja i udarce i povrh toga okove i tamnice. Bili su kamenovani,
stavljeni na kušnju, ispiljeni, umoreni mačem; išli su tamo-amo u ovčjim kožusima i kozjim
kožama, oskudni, nevoljni i zlostavljani (a sada slijedi predivan redak)– oni kojih svijet ne
bijaše dostojan! Danas bismo rekli da su bili veći od života. Da, ljudi koji su bili veći od života.
Pa nastavlja: lutajući po pustinjama, gorama, po špiljama i zemaljskim pukotinama. Tada
ponavlja onaj stravičan i predivan redak: ti svi, iako su postigli pohvalno svjedočanstvo
zahvaljujući vjeri, ne primiše ono što je obećano, jer je Bog nešto bolje predvidio za nas. Dalje
nastavlja u 12. poglavlju i objašnjava Kristov misterij. No, glavna je misao da ne možemo
koristiti vjeru i učiniti je da bude nešto što će zadovoljavati naše potrebe, kao recimo da se
osjećamo sigurnima. Upravo suprotno, vjera nas poziva u radikalnu nesigurnost! Ako
napredujemo na tom putovanju, a ako to nije na neki način putovanje prema siromaštvu,
sumnjam da je to putovanje vjere.

Kako godine prolaze, naše tijelo postaje sve slabije, i hoću-neću moram uvidjeti da više
ne mogu činiti stvari koje sam nekada mogao činiti. Ako smo pametni, možemo pogledati
svoje tijelo i reći: ja sam šator koji se sastavio, ne kontroliram, nisam siguran i ne mogu
održati svoj vlastiti život, koliko se god trudio jesti zdravu hranu. Očito je da moj život prolazi.
Ako tako iskreno gledamo svoje tijelo, to se jasno vidi. No u unutrašnjem svijetu tu činjenicu
volimo previdjeti. Naša reputacija, status, sigurnost, komfor – sve su to načini na koje
pokušavamo spasiti sebe i ne imati vjere, ne se pouzdati. Ponekad smo u Crkvi učinili da nam
je pouzdanje zapravo nepotrebno. Da to kažem na oštriji način: glede načina na koji smo
strukturirali crkveni život, čini se da smo ponekad i Boga učinili nepotrebnim. To je stoga što
odgovaramo na sve svoje potrebe i nije nam potrebno da Bog za nas providi. Nema novih
putovanja na koja bismo kretali, nova mjesta na koja bismo išli da nas On vodi. Toliko jako
pokušavamo biti savršeni da nam nije potrebno Njegovo savršenstvo. Toliko jako
pokušavamo pobijediti da nam nije potrebna Njegova pobjeda.

No On nas poziva na put vjere. A biblijska je vjera uvijek putovanje prema nekom
novom mjestu i uvijek je puštanje. Ne možete biti sigurni da ste stigli na neko novo mjesto
ako se držite staroga. Ponekad samo stojite u strašnom «između» i prostoru u kojem ne
znate, u kojem niste sigurni.

Čitajući Joba shvatio sam da u 38 poglavlja Job preklinje Boga da mu odgovori.

«Govori mi, obrati mi se, reci bilo što, ali mi samo daj do znanja da razgovaraš sa mnom». A
Bog ništa ne govori, ne odgovara. Konačno, na kraju knjige, konačno Bog progovara. I kaže:
«Jobe, sad je tvoje vrijeme da slušaš, a moje da odgovorim.» Oh, to je tako uzbudljivo i jedva
čekate da okrenete stranicu i otkrijete Božje odgovore! No velim vam, u sljedećem poglavlju
nema niti jednog jedinog odgovora – samo svih 85 pitanja. Joj, poželite ponovo opsovati
Boga. Kako nam to možeš raditi?! Nema niti jednog odgovora, čak je i rekao da će odgovoriti,
a sve što daje su beskrajna pitanja. To je upravo to! Toliko je puno važnije imati prava pitanja
nego imati odgovore. Biblijska vjera ima puno više zajedničkog sa pitanjima nego sa
odgovorima. Kao što je Isus rekao u blaženstvima, blaženi koji čeznu za pravednošću – to i mi
moramo činiti. Potrebno nam je čeznuti, jer ako unutar sebe više ne čeznemo i ne žudimo,
kada idete kroz dan čineći što pravila kažu i idete na Misu, to nije nužno biblijska vjera.
Previše je mrtvih i dosadnih ljudi u kršćanskoj crkvi. Da, mrtvi i dosadni koji žive religioznim
životima i još to nazivaju biblijskom vjerom. Nema u tome ni snage, ni energije. U trenutku
vam postane jasna razlika između ljudi iz kojih izvire snaga i onih koji su jednostavno
religiozni: koji žive svoje pozive, poštuju pravila, čine sve prave stvari, primaju sve
sakramente, ali u njime nema snage. E to nije biblijska vjera. Vjera je snaga za život kroz
smrt. To znači stalno puštati život, to jest ono što mi mislimo da je život, za Božju definiciju
života.

Također, stalno se propitivati, ponovo definirati – jer stari odgovori više ne vrijede.
Bog nas dapače stavlja u situacije u kojima stari odgovori više neće vrijediti. Kada svim silama
pokušavamo učiniti svoj život ugodnim kako bi nam stari odgovori još uvijek vrijedili,
zakopali smo se na isto mjesto gdje smo bili i pred 30 godina. Tako poričemo misterij Božje
ljubavi prema nama. On nas mora razbiti da bi dopro do nas, da bi Njegova veličina doprjela
do nas, tako da mi ne možemo ostati sićušni. Zato dopustite Gospodinu da vas vodi u nove
prostore, da vas vodi u neosvojene prostore duha gdje vi nećete moći kontrolirati.

U duhovnom vodstvu, ključ za kojim uvijek tragate na duhovnom putu neke osobe je
koliko ta osoba još kontrolira. Osobe koje hode s Gospodinom polako predaju kontrolu
Njemu. Najtragičnija stvar je vidjeti 60-godišnju religioznu osobu koja u potpunosti
kontrolira svoj život. Ti su ljudi tako uredili svoj život, da nikada ne mogu riskirati promašaj,
da nikada ne moraju napustiti svoju kontrolu, da se nikada ne moraju suočiti sa trenutkom
nesigurnosti, sa trenutkom neugode, i okružili su se sa ljudima slijepima za svjetlost. Ne
mislim da to samo starije religiozne osobe čine, dapače, mlade to čine jednako tako, ako ne i
više. To nije vjera. Tako nećemo predati svoje živote novim prostorima, mjestima gdje će Bog
smjeti pisati naš planer i gdje ćemo se moći okrenuti prema dijelovima duše koje još nismo
otkrili. Nitko zapravo ne voli ostajati tu gdje je i ne bih vam želio dati dojam da ja živim na
ovaj način, no znam da je to biblijska vjera. Ponekad, barem u svojim boljim danima, barem
želim tako živjeti i činim male pomake u tom smjeru. U svojim boljim molitvenim danima,
molim Ga da me vodi, da me uči kako da pustim i da dozvolim Bogu biti bogom. Iskreno, to
su jedini dani radosti, jedini dani slobode i dani kada počinjem živjeti svoj neživljeni život. Ne
samo svoj, nego i Njegov. Da, Njegov život kojeg ima u izobilju i kojega još nudi, kojega daje
jednostavno jer želi dati i jer iz nekog razloga želi da Njegova djeca budu kao On.

Gospodine, učini nas ljudima vjere. Poduči nas putu vjere i putu Abrahama i Mojsija,
putu Sare… poduči nas kako vjerovati, nadati se, kako se nadati onome što još nismo vidjeli.
Za to smo stvoreni, za time čeznemo, to hoćemo. Ti si nas pozvao na vjeru i mi ju tražimo od
Tebe, tražimo uvijek veću i dublju vjeru. Tražimo vjerovati kao što si Ti vjerovao u nas,
temeljeno na ničem drugom osim na Tvom obećanju koje ćeš Ti ispuniti na svoj način i u
svoje vrijeme, vjerojatno ne po nikakvim našim definicijama niti našim očekivanjima. Tome
se nadamo, za time čeznemo, za to želimo riskirati. To želimo jer Tvoj Duh to u nama želi, i to
ponovo tražimo zajedno sa Isusom i Jobom, tražimo to u Isusovo ime.

Osmi nagovor:

Razlikovati glasove u nama

«Gospodine, dolazimo k Tebi i vjerujemo da si ovdje prisutan. Vjerujemo da

nismo sami, da si naš učitelj i da našem životu daješ smjer i značenje. Pomozi
nam vjerovati u Tvoju prisutnost u našim životima; znamo da nismo ni
ostavljeni, ni siročad, ni sami u tom svijetu. Poduči nas kako Te prepoznati,
kako Te poznavati u svim novim stvarima i na svim novim mjestima.
Zahvaljujemo Ti na mogućnosti ovih duhovnih vježbi i molimo za one koji
nemaju tu priliku. Osokoli ih kao što sokoliš nas. To Te molimo u Isusovo ime.
Amen.»

Do sada sam govorio pokušavajući vam pomoći utvrditi mračne strane u vama – ne
kako biste se osjećali loše ili se osjećali krivima, nego upravo zato da te osjećaje možemo
donijeti Gospodinu kako bi nas On ozdravio. Prvo ću vam opisati tri mala koraka kako
identificirati te mračne strane u sebi. Uglavnom smo do sada napadali zlo u našim životima i
kao što sam već više puta rekao, često smo napadali krivu stvar. Prvi je korak jednostavno
identificirati demona, ako smijemo koristiti tu riječ; imenovati zlo. Kada je Isus uključen u
egzorcizam, prvo što čini je da imenuje demone, daje im pravo ime. Mi ih vrlo često ne
nazivamo ispravno, ne znamo s kime imamo posla. Najčešće imamo pojednostavljene
kategorije kao npr. požuda ili sebičnost (to su dva velika demona, i svi drugi mogu se svesti na
njih). No, karakter zla je često suptilniji od toga. Ta je prva faza vrlo važna. Zove se
razlikovanje duhova. Da li je nešto od Đavla ili je od Duha Svetoga?! Ili pak je od mog
osobnog duha?! Dat ću vam nekoliko smjernica.

Ponekad mislimo, barem većina nas, da glasovi koji podržavaju i podupiru nešto što
bismo mi zapravo rado činili, nisu od Boga te ih odmah odbacujemo. To je vrlo šturo
razlučivanje. Ono što sam vidio kroz godine iskustva je da ljudi koji iskreno poduzimaju
putovanje prema otkrivanju pravog sebe i onoga za čime čeznu, otkriju na kraju kako je ono
za čime čeznu isto za čime i Bog čezne. Ali morate pronaći svoje istinite, prave čežnje.
Potrebno nam je podučavati ljude kako da razlikuju različite glasove i kako da razlučuju među
glasovima koji su zli, koji su glasovi ovoga svijeta, koji su od nas samih i onih glasova koji su
od Duha Svetoga. Razlučivanje je od presudnog značaja za duhovni život. Vidite, godinama
smo pokušali živjeti po zakonu – netko drugi nam je dao svoje spoznaje i tako nismo trebali
učiti kako razlikovati, kako razlučivati i razabirati. Nije nam bilo potrebno moliti niti naučiti
kako živjeti s glasovima u nama i na kraju ih razlučivati, jer nam je uglavnom netko drugi dao
rješenja.

No svatko od nas mora se nositi s glasovima mraka i glasovima svjetla. Kao

jednostavno pravilo, mogli bismo to reći ovako: nije toliko važno što glas u vama govori da
učinite, da li je to dobro, loše, lako, teško… Često, ako je teško, smatramo da je od Boga, a ako
je lako, mislimo automatski da je to od naše osobne, sebične volje. No puno je važnije obratiti
pažnju na karakter samoga glasa. Ako dolazi iz ljutog, mračnog prostora u vama, čak ako vam
i govori da radite dobre stvari, ako dolazi iz prostora povezanog s krivnjom, ako je povezan s
'moranjima' i 'trebanjima', ako taj glas nevjerojatno sliči glasu jednog od vaših roditelja, ja bih
rekao da ga treba malo bolje preispitati. Često, ako glasovi koje čujemo sliče onima naših
roditelja, skoro smo uvjereni da to govori Bog – svi imamo predrasudu u tom smjeru. Ako
dozvolimo ljudima da se pomire s time da slušaju glasove koje su im na neki način usadili
roditelji i odgoj, mi u zapadnoj crkvi dobivamo nešto kao 'civilnu religiju' ili 'kulturni
katolicizam' koji je nesposoban nadići dominantnu svijest (nesposoban je nadići način na koji
ljudi, na primjer, u Istočnom Kansasu misle). To je nekritično kršćanstvo.

Putujući po svijetu i držeći duhovne vježbe, vidio sam puno primjera za ovo što
govorim. Bio sam recimo u Irskoj i primijetio da je kršćanstvo u Irskoj poput Irske. Zatim
pogledate Englesku i vidite da englesko carstvo prevladava i u religiji i da Isus poprima
karakteristike engleskog carstva. Slično je i u Njemačkoj, u Italiji, kao i u Americi. Često
govorimo o amerikanizmu u religiji i podržavamo ga s Isusom. Uništit ćemo svijet ako ne
prekinemo s povezivanjem kulture i Isusa i ako ne počnemo shvaćati da je Isus iznad svake
kulture. Ne možemo se više koristiti Isusom kako bismo podržali različite načine kulturno
uvjetovanog razmišljanja i osjećanja; podržati ono što neka kultura zove 'dobrim' i 'lošim'. To
je uglavnom zato što nam nedostaje razlučivanje pravog karaktera dobra i pravog karaktera
zla.

Prošli sam mjesec bio u Njemačkoj i govorio sam članovima Pokreta za Mir u
Nürnbergu. Tamo sam primijetio naglašenost očinske figure u smislu: što god naš Otac kaže,
što god naša Vlada rekla, to mora biti ispravno. Ako ne naučimo razlikovati duhove u ovom
stoljeću, ne znam kada ćemo to naučiti. Vidite da čak ni Njemačka to nije naučila! A kad
pogledamo što Amerika sada želi činiti, ponekad se pitam hoćemo li ikada odrasti. Hoćemo li
ikada uzeti Evanđelje za ozbiljno. Moramo početi razlikovati duhove i nadići se nad kulturom,
nad dominantnom sviješću. Mislim da je to razlog zašto većina ljudi u zapadnom svijetu
napušta kršćanstvo. Da, otkrili su da, kada zagusti, kršćani ne misle ništa drugačije nego bilo
tko drugi. Mi smo sasvim isti kao i svi drugi. Moramo se zapitati tko je naš učitelj: je li to Isus
ili je to naša kultura?!

Ako glasovi dolaze s mjesta nevjerojatnog mira, ne dolaze uvjetovani vašim

raspoloženjem i nisu povezani s krivnjom, s 'trebanjima' i 'moranjima' i postoji velika
vjerojatnost da su od Duha Svetoga, čak ako vam i govore da učinite nešto što vam se baš radi
u tom trenutku. Možda vam govori: opusti se na dva mjeseca! O, nitko to od nas ne bi
vjerovao – to mora biti moja sebičnost! Nema šanse da mi Gospodin veli da se odmorim na
dva mjeseca, jer On uvijek govori da činim nešto naporno. No, to nije istina. To samo
pokazuje pomanjkanje naše sposobnosti da prepoznamo glas. Ljudi koji su uzeli duhovni
život za ozbiljno i hodili s Gospodinom godinama, koji su nadišli zakon, oni znaju kada im
Gospodin govori. Dobro, taj se izraz ponekad previše, a i pogrešno, upotrebljava. Često ljudi
vele: Gospodin mi je rekao ovo ili Gospodin mi je rekao ono. No stvarno postoje ljudi koji
poznaju putove Gospodnje i poznaju glas zloga. Jedini način da se to nauči, znam to iz
iskustva, je kršćansko putovanje.
 Poznavati Gospodina i Njegovu volju je kao prepoznati način na koji vaš prijatelj priča
ili, ako ste godinama bili s nekom osobom, kako vam ona može uzeti riječ iz usta. No,
moramo prestati povezivati Božju volju s trpljenjem i prestati misliti da je On protiv užitka i
protiv radosti. Jer naš Gospodin stvara predivne ljepote. Što više putujem, to više vidim i to
sam sigurniji da je On ljubitelj lijepog i da se nikada ne umara stvarajući lijepo. Bog se ne boji
radosti, ni užitka, ni zabave. Pogledajte samo kako je stvorio razne životinje smiješnog
izgleda. Zašto bi netko stvorio tako nešto? Čemu to?! Ma mora u Bogu biti sposobnosti ushita.
Mnogi od nas tek se trebaju zaljubiti u taj dio našega Boga, čak i početi vjerovati u njega.

No vratimo se identificiranju demona. Moramo se pitati što se to događa ovdje. Što je

očito zlo, a što je realno zlo. Glasovi koji toliko dominiraju u našoj kulturi su glasovi uspjeha.
Pogotovo u Americi, naglasak je na uspjehu, progresu i postignuću. Ne možete umanjiti moć
utjecaja želje za uspjehom na duhovni život: potreba da se duhovno uspije je tolika da se
zadovoljava čak i pod cijenu prijevare. Stoga su teologija križa i teologija neuspjeha radikalno
važne za nas. Sve dok se ne počnemo nositi s neuspjehom, dotle ćemo najvjerojatnije krivo
interpretirati mnoge Božje glasove i pozive, te ćemo često tako raditi da na kraju izgledamo
krasno i dobro, bez obzira na realne činjenice.

Nakon što smo identificirali demone, drugi je korak da ih deindentificiramo unutar

njih samih. Ako upotrijebimo drugi jezik, možemo reći da postoji dio mene koji je vrlo
sebičan. Tako treba govoriti, a ne čitavog sebe ocrtati kao sebičnu osobu. To jednostavno nije
iskreno. Samo jedan dio u vama je sebičan. Dobro, ako ste godinama djelovali iz toga dijela
sebe i konstantno mu vjerovali, vjerojatno je u najvećem dijelu preuzeo vodstvo. Glasovi
kojima vjerujete dobit će nadmoć u vama. Budite pošteni prema sebi. Povucite se od mračnih,
sjenovitih, satrvenih strana sebe te recite: postoji dio mene koji je sebičan, dio koji je lijen, dio
koji je pun požude, dio koji je zavidan i što god još ima. No odmaknite se od tih dijelova sebe i
iz daljine ih promatrajte. To nas vodi u treću fazu.
Uđite s tim svojim dijelovima u dijalog, u unutarnji odnos. Jer vidite, ako ne krenete u
drugu fazu i ne onemogućite djelovanje svojih demona, automatski ćete se previše
identificirati s njima. Mislim da većina ljudi to i čini. Zašto netko čini nešto zaista zlo?! Zašto
neki čovjek u shoping centru odjednom počne pucati po ljudima?! U njemu postoji dio koji je
sposoban za duboko nasilje i prepun je samoprezira i mržnje prema samome sebi (baš kao što
to mi svi imamo u sebi). No on se identificirao s tim dijelom sebe, vjerovao mu i djelovao iz
njega. Kršćanin je onaj kome su na dan njegovog krštenja rekli: ti si dijete Božje i to je dio
tebe. Ti si u Kristu, dapače, ti si Njegovo tijelo. Neki su ljudi u to i povjerovali. Ako to
pokušamo vizualizirati, to je kao dio svjetla, kao djelić istine koji postoji u vama koji još uvijek
vjeruje Evanđelju. Čak ako je taj dio i vrlo malen, počnite vjerovati tom djelu koji vjeruje u
Radosnu Vijest i vjeruje da ste dijete Božje. Ako vjerujete tom dijelu, on će s vremenom rasti i
postepeno preuzeti dominaciju u vama. Mrak i svjetlo stalno su u kreativnoj tenziji, ali zato je
Gospodin rekao: morate vjerovati, i to morate vjerovati Radosnoj Vijesti.

Ako konstantno slušate negativne glasove, uvidjet ćete da vas oni neprestano vrijeđaju.
Govore vam da ste glupi, loši, da vas nitko ne voli, da ste promašaj, da ste loš učitelj i grozna
sestra, da se nikome ne sviđate i da se ni s kime ne možete složiti, da ste smetalo u zajednici u
kojoj živite; stalno to ponavlja i dodaje još svašta. Malo po malo, skoro sigurno, to postaje
samoispunjavajuće proročanstvo. Jer ako slušate te glasove, vjerujete im i ne donosite ih pred
Gospodina, postanete tako uvjereni u tu lošu sliku o sebi da u konačnici počinjete iz nje
djelovati. Ako ste uvjereni da ste loši, počinjete se i predstavljati kao takvi. Ako vjerujete
glasovima koji govore da ne možete biti voljeni, da niste ničega vrijedni, energija će samo
odlaziti od vas i način na koji govorite i komunicirate ostavljat će negativan dojam pa će se
ljudi i početi drugačije odnositi prema vama (misleći: «ova se osoba očito ne cijeni») i to će
samo zatvoriti taj negativan začarani krug. Tako si počnete kopati grob. Neki su ljudi toliko
duboko u njemu da se pitate hoće li ikada više iz njega izaći. Da, bez Božje milosti neće ići. No
prva stvar koju moramo uvidjeti je da je milost Božja tu za nas. Da nas Bog drugačije gleda,
drugačije imenuje. Da nas Bog naziva svojom djecom, da vjeruje u nas, a mi u svome ponosu
odbijamo vjerovati u to što Bog vjeruje. To je ponos.

Kaže se da Bog ne stvara smeće, no mnogi od nas vjeruju da su smeće. Vjeruju da je

Bog, u trenutku kada je stvorio mene, stvorio nešto bezveze. Tako sjedimo i lamentiramo da
smo pogreška u Božjem stvaranju, a vjerujući tim svojim mračnim, lažnim, optužujućim
glasovima počinjemo sebe prezentirati kao smeće, zatim tako djelovati – i drugi nam počinju
vjerovati. Nemojte pustiti da se to dogodi!

Mnogi od nas se ulove u ono «ja sam ok, ti si ok». No ono što Evanđelje poručuje je da
«ti nisi ok, zbilja nisi, ali to je ok». To se nekad bojimo priznati. Željeli bismo da to bude
istinito, no čini nam se prejednostavnim. Morao bih po svojoj računici za to negdje trpjeti. O
da, trpjet ćete ako želite biti vjerni ljubavi, u to nema sumnje, no ako već moramo trpjeti,
hajdemo trpjeti za nešto vrijedno! Ne stvarajmo situacije unutarnjeg mučenja i povrh svega
ne nazivajmo to voljom Božjom! Hajdemo trpjeti za ljubav! Budimo vjerni životu i tome kamo
će nas život i ljubav odvesti – to vrijedi patnje.

Želio sam još nešto reći o osjećajima, o emocijama. Ako se ne budemo bolje educirali o
svom osjećajnom svijetu, nećemo biti sposobni učiniti ovo o čemu sam vam govorio. Imamo
toliko toga protiv emocionalnog svijeta! O njemu mislimo kao o subjektivnom, pogrdnom, i iz
nekog razloga sebičnom. Zaista nas nitko nije poučio tako tumačiti i razumjeti svoje emocije.
Nikad u životu nisam bio ni na jednom jedinom tečaju o vlastitom emocionalnom životu. To
je kao da smo educirali samo onih 10 centimetara pri vrhu ljudskog tijela. Zašto ostatak ne
zaslužuje nekakvu edukaciju?! Mnogi od nas pojma nemaju što se to događa u nama, a
postoje neki modeli koji bi nam pomogli razumjeti svoj emotivni svijet. Većina moje subraće i
svećenika s kojima sam radio zadnjih godina, a koji su imali probleme, nisu imali probleme
intelektualne, već emocionalne prirode. Emocionalna nespremnost da se odnosimo prema
stvarima i osobama, da se prilagodimo, da emocionalno razumijemo, da emocionalno
komuniciramo, da emocionalno dijelimo sebe s drugima… Od 10 problema, njih 9 je
emocionalne prirode.

Mislim da je jedan od najvećih Sotoninih trijumfa nad Evanđeljem to što je izokrenuo

inkarnaciju. On je rekao ovako: Bog nije bio zadovoljan pa je postao Riječ, a Riječ je postala
tijelo. Tijelo je, time što je Bog u njega sišao, postalo mjesto najveće moći – kako za dobro,
tako i za zlo. Sotona je to znao. Znao je da treba napasti tijelo i dodati izvanrednu količinu
srama u našu tjelesnost. Čudno je to da je kršćanstvo jedina religija na zemlji koja vjeruje da
je Bog postao tijelom. Pa zar onda nema smisla da je upravo to Sotona odlučio izvrnuti?! Da,
morao nas je napasti u našoj tjelesnosti. Stoga mnogi ljudi žive u konstantnim promašajima i
u konstantnom sramu, što je upravo ono što Sotona želi. Mislim da su s našom tjelesnošću
povezani i naši osjećaji, točnije, predrasude prema osjećajima.

Osjećaji su za mene poput antena koje vire iz televizora. Oni nam pomažu uvidjeti
karakter ljudskog događaja, napose kada su ujedinjeni s razumijevanjem. No većina nas gura
te vrhove antena natrag u TV. Jednostavno ih guramo i čudimo se što prijem te antene nije
baš najjasniji. Drugi nam savjetuju neka ne koristimo te antene. Mnogi od nas se tako nađu
na novom teritoriju, ne znaju što se to događa, ne znaju kako to razumjeti, pa se drže onoga :
«To je opasno za mene, pa ću se držati podalje.» No na taj način nećete učiti o ljudskim
odnosima i krivo ćete protumačiti većinu njih, na svoju i tuđu štetu. Također ćete krivo
interpretirati mnogo od Božje ljepote i snage koja se krije u darovima za vas.

Kako će Bog doći do ljudi poput vas i mene ako ne kroz naša tijela?! Da, Bog mora doći
ovim putem, kroz naše tijelo. Moramo započeti poštivati svoj emocionalni život, te ga početi
educirati i vježbati. Zanimljivo je da je Ignacije, koji je bio genije u ovom polju i koji je
isusovce toliko podučio razlikovanju, prepoznao značenje lat. riječi sentire – osjetiti,
razumjeti emocionalnost koja se trebala obrazovati kako bismo je osjetili. Danas se to prevodi
s «osjećati», no mi mislimo često o osjećajima kao o nečemu što nas ne može ničemu
podučiti. No on je pokušao obrazovati emocionalno funkcioniranje. Ja također vjerujem da se
ono može educirati i da se u emocionalnom djelovanju mogu uočiti modeli.

Ono što mislimo je da se događaji događaju. Događaji pak vode k osjećajima. Nešto se
dogodi i ja se osjećam ljuto, nešto drugo se dogodi i ja se osjećam sretnim. No zapravo postoji
korak između događaja i osjećaja, a nazivamo ga 'pretpostavljanje'. Mi zapravo ni ne znamo
što se to događa. Djelujemo iz pretpostavke što određeni događaj nama znači i zapravo
pretpostavke uzrokuju osjećaje, a ne sami događaji. Evo primjera. Šećete niz hodnik
samostana i netko vam dođe s leđa, lupi vas po leđima i gurne. Uglavnom, kada nam to netko
učini, gotovo automatski se naljutimo što nas ne poštuje kao osobu.
No okrenete se, i već ljuti na tu osobu koja vas je lupila i gurnula, vidite da vas je zapravo
spasila od police s knjigama koja je trebala pasti na vas. Osjećaj ljutnje koji osjećate odmah se
pretvara u zahvalnost. Eto, u ovom području pretpostavki možemo se mijenjati.

Nikada nemojte nikome reći da ne osjeća ono što tvrdi da osjeća. Kako god okrenuli,
osjećaji nemaju moralnog značenja. Oni nisu ni dobri ni loši, ni u pravu, ni u krivu. Nemojte
nikada na ispovijedi ispovijedati osjećaje. Oni su dar koji vam pomaže interpretirati događaje.
Negativni osjećaji također su dar. Zapravo je potrebno biti iskren sa svakim osjećajem,
priznati ga, osjetiti i podijeliti s drugima. Mnogi ljudi sebi niti ne priznaju svoje osjećaje, npr.
ljutnju. Napose to čine ljudi u Njemačkoj ili zemljama sjeverne Europe. Morate otići u Italiju
ili Španjolsku ili Afriku kako biste sreli ljude koji se ne boje pokazati svoje osjećaje. Da,
užasno se bojimo negativnih osjećaja te stoga niti ne priznajemo da ih imamo. I što se
događa?! Odu li osjećaji sami od sebe?! Znate dobro da ne odu, već se spuste u dublje
prostore u nama. Da, samo se 'uvuku pod tepih' i izlaze u maskiranom obliku. Koliko vas živi
ili radi s osobama kiselog lica koji vam ne mogu uputiti pristojnu i lijepu riječ?! Ni oni sami
ne znaju zašto se tako grozno osjećaju, a to je jer su zatvarali svoje osjećaje godinama. Ne
kažem vam da večeras pustite na slobodu sve svoje osjećaje, već da negdje u svojim životima
pronađete dozvolu da to učinite. Morate pronaći nekoga tko će moći čuti vaše osjećaje.

Nakon što smo priznali svoje osjećaje, trebamo ih osjetiti. Ni meni to nije lako. Ako se
osjećam ljuto, a u mom su me obrazovanju naučili da se ne smijem ljutiti, razbijati, lupati,
govoriti proste riječi, ne znam što učiniti s tom ljutnjom. No, ponekad je to jedini način da
sebe uvjerimo da se osjećamo ljutito. Toliko ste ljutnju skrivali od sebe da niti ne znate kako
se s njome nositi. Nakon što ste osjetili svoj osjećaj, morate pronaći načina da ga kreativno
izrazite i podijelite s drugima. Nemojte nikada pokušati mijenjati svoje osjećaje. No možete
procjenjivati svoje pretpostavke. Pretpostavljam li da bi se uvijek prema meni trebalo
ophoditi s velikim poštovanjem? Pretpostavljam li da trebam imati veća prava ili privilegije
od drugih? To su sveta pitanja. Ni ja kao svećenik nemam pravo na više privilegija od drugih.
Ako mislim da imam pravo na više privilegija, a ljudi mi ih ne daju, zar ću se osjećati ljutito i
nepoštovano? U tom slučaju, problem se nalazi u mojoj pretpostavci. Što me je uopće
natjeralo da tako mislim i očekujem za sebe neka veća prava?! Zar biti svećenik ne znači biti
Isusov sljedbenik, a Isus je rekao «hoće li sluga biti veći od gospodara?!» Sluga ne bi trebao
očekivati da se prema njemu ponašaju drugačije, jer smo svi dio tijela Kristova.
Vaše se pretpostavke mogu promijeniti, na tome možete raditi, njih možete donijeti
pred Gospodina. No pođimo korak dalje! Mi mislimo da događaj potiče u nama osjećaj, a
osjećaj vodi u određeno ponašanje. Zato, ako osjećate to i to, počnete činiti određene stvari.
Ni to nije nužno točno. Osjećaj ne mora nužno voditi u ponašanje. Tu isto postoji korak
između, a to je odluka. Da, postoji odluka. To je jedino mjesto na kojem stupa na snagu
moralnost. Nakon što smo preispitali svoje pretpostavke, slobodni smo osjetiti svoje osjećaje.
No tada se moramo pitati: što je odgovarajući, kršćanski, moralni način izražavanja tog
osjećaja. Kako on može uistinu donijeti život i nešto dobro?!

Da ponovimo: ne postoji samo 3 koraka: događaj-osjećaj-ponašanje, već proces ide

ovako: događaj-pretpostavka-osjećaj-odluka-ponašanje. I na pretpostavci i na odluci i vi i
ja možemo rasti, mijenjati se, razvijati se i educirati svoj emocionalni svijet, kao i ponašanje.
Stoga je vrlo važno osjetiti svoje osjećaje, jer priznavši ljutnju, možete otići u kapelicu i pitati
se što vas to toliko uzrujava. Je li to sestra Dolores?! Zašto me ona toliko smeta?! To je važno
pitanje. Zašto smeta vas, a ne smeta druge sestre?! Možda vam ona govori o vama više nego
što govori o sebi. 'Zašto me nešto smeta' – to je važno pitanje, a ne 'kako bih mogla
promijeniti sestru Dolores'.

Recimo da me ta i ta osoba ljuti. No ona vas ne ljuti. Znam da je to način na koji

govorimo, ali ona vas ne ljuti. Recimo to iskrenije: ja sam ljut, ja kao osoba posjedujem
ljutnju u sebi. Iz nekog je razloga ta i ta osoba prilika u kojoj je moja ljutnja izišla. To je
poprilično različito. No morate to moći razlikovati i priznati si da ste sposobni za ljutnju i da
se ljutite. Da nije neka osoba u vama potakla ljutnju, možda bi je potakla Katarina Sijenska.
Netko bi. Samo je stvar čekanja prave prilike u kojoj bi se ljutnja manifestirala. Ako u sebi
gajite ljutnju, ona će kad-tad izići van. Radi se o prinošenju naše ljutnje Gospodinu.

Pogledajmo primjer s ljubomorom: kažemo da nas neka osoba čini zavidnim i

ljubomornim. To nije točno. Vi gajite ljubomoru u sebi i zavist također. Preuzmite
odgovornost za te osjećaje u sebi. Mi smo u Novom Jeruzalemu, našoj zajednici, promijenili
način govora i kada nas netko smeta, potrebno je to izgovoriti. Ne možemo te osjećaje
gomilati, napose ne kada živimo s drugim ljudima u istoj kući, inače će ti osjećaji izaći kad-tad
na drugačiji način. Ohrabrujemo braću i sestre da dijele svoje osjećaje, no jezik je nešto
drugačiji. Trudimo se govoriti: ja se osjećam ljutito i to je moj problem. Ne tvoj. Čak te ni ne
tražim da se promijeniš, samo ti govorim da kada činiš to i to, to mene jako ljuti i želim da
znaš gdje se ja emocionalno nalazim. Možemo li nekako o tome razgovarati, ima li neki način
da mi pomogneš?!

Bit ćete zabezeknuti kako to promijeni situaciju! Ako gajite neke osjećaje, a vladate
njima, nećete napadati druge. Znam to iz svog iskustva. Kada mi dolaze moji nadređeni, već
unaprijed očekujem da će me napasti pa počinjem misliti kako me ne vole i u meni počinju
djelovati razni obrambeni mehanizmi. No ako možete nadići prve 3 minute navale takvih
osjećaja i unatoč njima krenete u prijateljski razgovor, stvorit ćete nevjerojatne veze
prijateljstva i povjerenja. To je kao da cijev koja je bila puknuta, pa popravljena, postane
najčvršća na tom popravljenom djelu. Gotovo sam zahvalan za takve poteškoće i što sam ih
naučio savladavati, jer se sada povjerenje među nama produbilo. Mogućnost da netko drugi
primi moje probleme, podijeli ih sa mnom i objasni mi razloge zbog kojih se ponaša tako kako
se ponaša, dovela je do toga da sad možemo o tome zajedno razgovarati. To su tako
jednostavna pravila za komunikaciju u zajednici, a strahovito pomažu. Želimo li pošteno
živjeti ovaj život, činimo to kreativno.
Na kraju, sve se svede na to da je zajedništvo moguće kada ljudi znaju komunicirati. To
je tako jednostavno. Dobro, svjestan sam da postoje neurotični ljudi i ljudi s puno
obrambenih mehanizama, ljudi s kojima se uopće ne može razgovarati. Bojim se da je to
cijena koju plaćamo za godine loše komunikacije. Neki su ljudi zaista razvili neurotične
načine komunikacije i nesposobni su za dijalog i komunikaciju. Zato bismo nekako kao
zajednica trebali voljeti te ljude, voljeti ih unatoč tome, moliti za njih svaki dan kako bismo ih
oslobodili njihovih negativnih glasova, i to je najbolji početak. Jer ako mrzite drugu sestru u
svojoj zajednici, i dalje je držite vezanom i ona će to osjetiti. Sjetite se, ako postoji osoba puna
ogorčenja u vašoj zajednici, to je zato što užasno mrzi samu sebe. Samo se toga sjetite. Ta
osoba ne mrzi vas više nego što mrzi sebe. No mi smo pozvani biti instrumenti liječenja jedni
za druge, umjesto da stalno pričamo o drugima, da im se rugamo, da ih ismijavamo, da
marginaliziramo. Potrebno je prvo učiniti kampanju molitve za takvu osobu i odlučiti ju
ljubiti, kako god izgledalo da svaki dan liči razapinjanju nas zbog njenih navika. No ne znam
na koji drugi način bismo mogli zajedno živjeti iskren kršćanski život. Siguran sam da će ta
osoba osjetiti pozitivnu energiju. Ne kažem da će se to dogoditi sutra ili sljedeći mjesec, ali će
se na kraju dogoditi. Na kraju će takva osoba nekome dovoljno vjerovati da dopusti izlazak
svoje boli. Možda to neće biti lijep prizor, ali mora početi vjerovati da je netko ljubi dovoljno
kako bi primio njezinu bol. Mislim da smo prije ili kasnije svi pozvani na tu ulogu za nekoga.
Barem jednom u našem životu. Svi smo pozvani ljudski iskupiti jednu osobu u našem životu i
to čini bratstvo i sestrinstvo među nama. Pokušati ih dovoljno voljeti da mogu vjerovati da je
nečija ljubav tu za njih i da joj mogu vjerovati. Dokle god ne osjetite očeve ruke oko svojeg
vrata, nećete zaplakati. A mnogima od nas potreban je dug, dug, dug plač. U srednjem vijeku
to su nazivali «darom suza». Ne samo da suze čiste dušu, već i bistre pogled. Suze su divan
dar u zajednici. No, s obzirom da se toliko bojimo negativnih emocija, skloni smo ih
prikrivati. A one mogu biti veliki dar za zajednicu.

Deveti nagovor:

Pozvani smo nadići kulturno kršćanstvo

«Gospodine, opet dolazimo k Tebi. Moramo doći k Tebi puno puta, jer puno
trebamo i želimo, jer za mnogim čeznemo. Dolazimo u kontakt s veličinom toga
koliko trebamo i čeznemo te koliko dobri možemo postati kao Tvoje kćeri i Tvoji
sinovi. Slavimo te Gospodine i zahvaljujemo za Tvoje riječi života, za sve načine
na koje nas hraniš i pripremaš za život bez kraja. Molimo zajedno kao jedno
tijelo, kao Tvoje tijelo na zemlji i molimo u Isusovo ime. Amen.»

Jedan od najvažnijih darova koje stalno trebamo u životu jest imati perspektivu.
Izgubimo je vrlo brzo. Ulovimo se u svoje poslove, zadatke, mjesta i zaboravimo značenje
onoga što činimo i kako je to dio većeg plana. Rado bih vam govorio o tom većem planu, većoj
slici, barem onako kako je ja vidim. Kao što sam već više puta rekao, Gospodin je bio vrlo
dobar prema meni posljednjih godina i dozvolio mi da vidim puno različitih crkvi na
različitim mjestima, i ako mi dozvolite, podijelio bih s vama nešto od te veće slike. Možda
možete vidjeti i svoj život u tom kontekstu, shvatiti što je to čega ste vi dio.
 Uvijek smo se nazivali katolicima, iako nije lako biti katolikom. Katolik znači biti
univerzalan čovjek. Jedno od mojih velikih razočaranja bilo je otkriti koliko je katolička crkva
provincijalna, koliko je ulovljena u svoje male svjetove i kako malo razumije veću sliku -
univerzalnu crkvu koje je dio. Karl Rahner rekao je da postoje 2 velike krize u povijesti
kršćanstva: prva je bila kada su prvi kršćani napustili sinagoge i kada se ta rastuća zajednica,
koja se uglavnom sastojala od do tada dobrih židovskih dječaka i djevojčica, usudila vjerovati
da je ono što se među njima događalo veće i snažnije od židovstva te ga nadilazi. Vidimo taj
konflikt već u Djelima apostolskim između Petra i Pavla. Takozvani prvi papa Petar za to nije
spreman i bori se sa Pavlom, te kaže: «Oooo, ne možemo to učiniti», no Gospodin mu u
konačnici mora dati viziju kako bi shvatio da će zajednica postati veća nego što je mislio.

Ako pogledamo iskreno, većina katoličke crkve je europska. Prešla je iz Izraela u

Europu i nekako se tu ugnijezdila na 2000 godina. Čak su i ono što mislimo da je američki
katolicizam, zapravo ostaci europskog pogleda na Evanđelje. Ono što se sada događa, Rahner
bi nazvao 2. velikim lomom u crkvi. On kaže da katolička crkva konačno pokušava postati
katolička, konačno prekida europsku viziju kršćanstva. I to je vrlo uzbudljivo. Mi koji smo
uglavnom odgajani kao unuci i praunuci europskog mišljenja, vidimo mnogo od crkve koja se
raspada. No želio bih vam zapravo dati barem nekakav dokaz da se nešto veće i ljepše rađa i
da se nemamo čega bojati. Zašto bi se i bojali?! To je Gospodinova crkva, On je početak i kraj i
On će biti kraj, kraj koji neće završiti neuspjehom.

Mislim da univerzalni smisao crkve raste i puno stvari upućuje na to. Pred nekoliko
godina, u rimokatoličkoj crkvi izašla je na vidjelo činjenica da se 74% svećenika nalazi u
Europi i Sjevernoj Americi, a skoro isto toliko katoličkih vjernika, znači 74% katolika, nalazi
se južno od ekvatora. To više nije imalo smisla. Vidite, snaga sustava ili ustanove još se uvijek
nalazi većinom u Europi ili kao unuka u Sjevernoj Americi. No to više nije mjesto na kojem se
nalaze katolici. Mnogi od nas to još nisu shvatili. Crkva raste u zemljama 3. svijeta. Crkva
cvjeta među siromašnima. Osobno mislim, iako se ne želim predstaviti kao ekspert, da smo
nakon pokušaja širenja Radosne vijesti u Europi i Sjevernoj Americi otkrili da crkve u tim
zemljama u većini svojih dijelova uopće ne čuju Evanđelje. Naša je crkva daleko previše
dobrostojeća, prebogata da bi razumjela Evanđelje. Drugačije čujete Evanđelje ako ga slušate
punog ili praznog želuca. Naši su želuci previše puni da bismo razumjeli što su pitanja. Naša
su pitanja akademske prirode, ona nisu pitanja preživljavanja, pitanja života i smrti, istine i
pravde, već akademska pitanja koja pripadaju sloju koji ima vremena za dokolicu. Tužno je
vidjeti toliko zabrinutosti samo zbog pobožnog komfora. Cijeli je konzervativno-tradicionalan
pokret u Sjevernoj Americi zaista patetičan! To je stoga što toliko očito čezne za sobom i za
tradicionalnim načinom koji se nekad prakticirao te odbacuje slijediti Krista, već slijedi samo
sebe i ono na što su se lijepo navikli. Crkve Južne i Srednje Amerike, na Filipinima i u Aziji
nemaju vremena za ta pitanja koja postavljaju ljudi iz visokih klasa koje mi imamo.
Mislim da je jedna od naših najvećih kočnica naše bogatstvo. Druga kočnica je da smo
preteški pri vrhu. Nemojte me krivo shvatiti, ali dio problema je u tome što imamo previše
svećenika. Znam da se uvijek molimo da ih bude više, ali meni se čini očito da je mjesto gdje
crkva buja životom upravo tamo gdje nema previše svećenika. Gdje imate svećenika na
svakom koraku, tamo sve ide po ustaljenom planu («business as usual»). Kada svećenici
dođu, donesu cijelu super-strukturu, cijeli sustav zakona, stega, očekivanja i nitko se više ne
pita prava pitanja. Nitko si više ne uzme vremena i ne čita Govor na gori. To nam ne treba jer
imamo svoju strukturu. Prva stvar koju činimo je da izgradimo crkvu i župni dvor.

Molimo se za zvanja i to je u redu, no kao što znamo, naš je Gospodin pun iznenađenja
i vjerojatno će na naše molitve odgovoriti puno drugačije nego što smo mi to mislili. Mislim
da nam daje puno zvanja, no to nisu zvanja koja smo mi mislili da bi trebala biti . Pastor sam
zajednice laika koja ima oko 300 članova, i svi su jednako predani Gospodinu kao što sam i ja
kao svećenik. Također su predani obnovi Crkve i služenju Crkvi. Mislim da laici imaju taj
poziv. Možda je Gospodin shvatio da je jedini način da promijeni tu Crkvu koja je postala
preteška pri vrhu, taj da joj oduzme gornji dio. Jer vidite, sve se počelo vrtjeti oko nas samih.
Nemojte to shvatiti kao kritiku. Naši veliki planovi koje smo gradili, snaga kojom smo
kontrolirali, a sve u želji da služimo Crkvi - to nisu pitanja današnjice. Ponižavajuće nam je to
priznati. To ne znači da smo krivo radili, već da se povijest kreće naprijed velikom brzinom.
Na svijetu sada ima oko 5 milijardi ljudi. Sama ta činjenica mijenja pitanja. Moramo se pitati
kako ćemo proširiti Radosnu vijest tolikoj masi ljudi na zemlji?! Što je Kristovo ime u ovom
trenutku?!

Ako pogledamo kroz povijest, Kristovo ime koje je označilo ljudski duh bilo je različito
u različitim generacijama. Židovi su ga vidjeli kao Velikog svećenika, nekoliko stoljeća kasnije
nazivali su ga drugom osobom svetoga trojstva, iako to nikada ne bi palo na pamet
dvanaestorici apostola. To je razvijena teologija koja dođe tek s vremenom. Na istoku su ga
nazivali učiteljem mudrosti. U velikoj Bizantinskoj katedrali vidimo ga kao Pantokratora –
velikog, jakog čovjeka uzdignutih ruku; to je slika oca koji je snažan i koji je vladar povijesti.
Kod skolastika vidimo ga kao Boga filozofa. Nakon reformacije smo se počeli pitati kako ćemo
biti spašeni, te postajemo vrlo individualistični, što je strano Novom Zavjetu. Nalazimo Boga
spasitelja, kako nas spašava, kako nas opravdava. Zadnjih 400 godina preokupirani smo time.
U Americi možete čak i na ulici naići na natpise koji govore: Jesi li spašen?! Izgubili smo vezu
s Bogom Starog zavjeta koji pokazuje, Bogom saveza i trebamo se vratiti tom osjećaju tople
Božje ljubavi za nas, jer u nju više nismo sigurni. Onda imamo sv. Margaretu Mariju i
Presveto Srce. Kada biste u Novom Zavjetu govorili o Presvetom Srcu, oni ne bi znali o čemu
to govorite. To je vrlo kasna teologija i razvoj u periodu kada je katolicizam postao tako
hladan te nam je trebalo topline u njemu. Tako nam je Gospodin dao simbol te topline, svoje
srce. No to nisu biblijske slike kao takve. Zatim u periodu kada smo imali kraljeve svugdje po
Europi, trebalo nam je staviti Krista iznad svih njih pa smo počeli govoriti o Kristu Kralju.
Iako Isus govori o sebi kao o kralju u dijalogu sa Pilatom, to nije po sebi biblijska slika, no
imala je smisla u određenom razdoblju. Odgovarala je na neka pitanja.

No slika Krista koju danas trebamo je kozmički Krist. Krist koji je iznad kulture, iznad
Europe, iznad Amerike, iznad bijelog srednje-staležnog svijeta. Moramo biti spremni za većeg
Krista koji će pitati veća i šira pitanja, koji voli siromašne, oslobađa «sužnje», oslobađa
povijest, koji poziva povijest naprijed da nekako bude sredstvo Kraljevstva Božjeg; Krista koji
ne vidi crkvu kao cilj sam po sebi, već kao sredstvo Božjeg Kraljevstva. Kad smo bili mladi
učili su nas vidjeti Crkvu kao cilj sam po sebi. No, Crkva nije cilj. Ona će proći kao i sve drugo
što prolazi. Kraljevstvo Božje je cilj. Isus je došao propovijedati Kraljevstvo Božje, prostor u
kojem je Bog glavni, u kojem nas On ljubi i mi ljubimo Njega, i zbog toga su sve druge stvari
manje važne i vide se kao relativne i prolazne. Crkva mora biti spremna napustiti mnogo od
sebe za dobrobit Kraljevstva, jednako kako je Isusovo tijelo to učinilo – umrijeti sebi za
dobrobit Kraljevstva.

Razgovarao sam s mnogim biskupima u Europi vezano uz 2. svjetski rat te su mi rekli

da se, koliko je njima poznato, niti jedan jedini katolički biskup nije digao i progovorio protiv
Hitlera. Govorimo li o nedostatku razlučivanja?! No argument koji su dali je bio: Crkva će
biti proganjana, zatvorit će naše crkve. Kao da je nužno imati službe u crkvi! Isus nije nikad
govorio o službi Božjoj u nedjelju. Jeste li ikada na to pomislili?! Nije rekao: izgradite takve i
takve zgrade. Čak nema niti nikakvog zapisa koji bi dokazao da je bilo ikakvih crkvi u prvih
200 godina. To ne znači da se prvi kršćani nisu sastajali. No građenje crkvi te uređenje i
održavanje zgrade u kojoj se ljudi sastaju postalo je važno pitanje. Da, uskoro zgrada i službe
postanu toliko važne da zaboravimo ono bitno. Čini mi se da smo učinili kompromis s
Evanđeljem u ime katoličanstva. Nije sve u katolicizmu. Marija nije bila rimokatolkinja. Nije
čak ni čula za katoličanstvo. Ni Isus. Ne kažem da rimokatolička crkva nije rad Duha Svetoga,
ali to je veće od rimokatoličke crkve i mi imamo jednako toliko problema s time kao i Petar,
prvi papa. Toliko smo vezani uz svoj način života i razumijevanja stvari da nismo spremni za
sljedeću Božju riječ, za onu veću i univerzalnu sliku na koju nas Bog poziva.

Nedavno sam gledao emisiju o galaksijama i ostao sam bez riječi. Gledajući našu
galaksiju otkrih da se naš sunčev sustav nalazi skroz tamo negdje u kutu, jedva da se vidi. A za
nas je bila velika stvar kada smo došli do Mjeseca! Sunce pak je jedna majušna zvijezda. A
onda postoje još milijuni takvih galaksija… Mi pak mislimo da naše sitno razumijevanje
stvari, kako smo spašeni, što moramo činiti kako bi nas Bog volio, kako da se dokopamo neba,
mislimo da je to velika slika. No mi zaista jesmo samo zrnca pijeska. Da ja uopće govorim i da
vi i ja možemo uopće komunicirati o galaksijama, gotovo je apsurdno. Jedini odgovarajući
odgovor na to je poniznost.

Želim vas pozvati da pozovemo kozmičkog Krista u svijet i naše živote. Mi ne znamo
što Bog smjera i nikakva ga rimokatolička crkva ne može kontrolirati. Niti jedna crkva to ne
može. Crkve i svećenici koji nedjeljom propovijedaju često misle da mogu objasniti Boga.
Jedino što možemo reći je da o Bogu ne možemo reći puno. Samo znam da jako malo
razumijem. Ako tako počnemo, počeli smo sa zrncem istine i realnosti.

S obzirom da smo samo zrnca pijeska na tom malom planetu u kutu jedne galaksije
koja se nalazi među milionima drugih galaksija, ipak moramo preuzeti odgovornost i
razumijevanje za ovaj mali planet. Vjerujem da Bog na tom našem malom planetu pokušava
više od ičega drugog učiniti da budemo jedno. Koliko se više trudili oko pomirenja,
oproštenja, iscjeljenja i razumijevanja među rasama, religijama, spolovima, staležima,
kulturama… to ćemo više postajati kristolikiji, biti graditelj mostova, biti pomiritelji.

U Crkvi često nismo bili graditelji mostova, već smo stajali na jednoj strani i govorili:
mi smo u pravu, vi u krivu. Tako se ne grade mostovi, ne vidaju rane, ne ujedinjuje. Moramo
naći novu paradigmu za život i siguran sam da je to Evanđelje, Evanđelje ozdravljenja,
iscjeljenja, opraštanja i pomirenja. Siguran sam da to stoji u planeru kozmičkog Krista. On
nas poziva nadići svoju ispravnost, svoju sigurnost u stvari, totalitaristički pogled na svijet i
uzeti ponizan pogled na svijet. Poziva nas da shvatimo da smo mi samo dio, i to malen dio
ovoga svijeta.

Stanovništvo Sjeverne Amerike čini samo 6% ukupnog stanovništva na svijetu, a samo

u našoj državi troši se 40% prirodnih resursa zemlje. To ne znači biti brat prirodi, sestra
drugim ljudima: uzimati mnogo više nego davati. Što da imate 10-ero djece za stolom, i sva su
vaša djeca, a 40% hrane date samo jednome od njih? Kako bi se drugi osjećali?! To ne može
biti očeva volja. Zato što stanovnici naše države toliko puno posjeduju, počinju se brinuti kako
da to sačuvaju. Većina ljudi na Zemlji nikada nije imala tako puno kao što imaju Amerikanci,
a oni su još uvijek misle da nemaju dovoljno i da im treba još. To se zove pohlepa i nema
drugog imena. Može se nazvati slobodnim tržištem ili američkim snom… No pravo ime za to
je pohlepa. Kada biramo predsjednika, biramo onoga koji će pomoći našoj ekonomiji da bude
još bolja. Trebalo bi nas educirati kako bismo razumjeli da naše bogatstvo drži druge na
mnogo načina siromašnima. To je novi način razmišljanja. Korporativna ekonomija – mene
isto nisu o tome podučavali. No dio tog kozmičkog Krista, ako Ga želimo slijediti i biti mu
vjerni u ovoj zemlji, je da se pronađe put natrag k jednostavnosti. Malo po malo moramo
početi izabirati.
 Znate li da u Brazilu danas postoji između 80 000 i 100 000 zajednica?! Razvile su se
u posljednjih 13 godina. Te zajednice su katoličke, ali uglavnom ih ne vode svećenici.
Euharistija je posebni dar koji imaju možda svaki drugi mjesec. Velite da je to šteta, i ona to
jest na neki način, da svi ti ljudi nemaju mogućnost dnevne Euharistije kao vi i ja, no s druge
strane imaju puno veći stupanj angažiranosti. Mi imamo katolike koji idu dnevno na Misu, ali
investicija i povezanost te angažman oko Evanđelja gotovo je jednak nuli. Ako će Crkva samo
držati Mise, to je neće učiniti Crkvom Evanđelja. Ponekad nam Gospodin te darove mora
oduzeti kako bismo počeli postavljati prava i važna pitanja. Postoje zajednice u kojima je
svaki član važan i ne sjedi pasivno prateći Misu, što mi uglavnom imamo u Sjevernoj Americi
i Europi. Da, imamo pasivne katolike u dobro konstruiranoj, baroknoj ili gotičkoj katedrali ili
crkvi koji prate Misu. Ponekad mi se čini da to nema nikakve veze sa Crkvom Novoga Zavjeta.
To je jednostavno „business as usual“, sve po starom, održavanje svećenika u njihovom
privilegiranom položaju, časnih sestara kao jeftine radne snage i laika koji prolaze sa
minimumom angažiranosti i nazivaju sebe katolicima. To nije to! Crkva nije slična kreiranju
elita, povlaštenih svećenika koji vode vrlo neovisne živote, odjeljene od zajednice. Crkva je
mjesto gdje smo svi braća i sestre jedni drugima i gdje dijelimo odgovornosti i zadatke.
Nekima od nas dan je naziv otac i vjerujem da je to u redu, ali vjerujem da je to moguće
samo ukoliko će očevi imati na umu da su prvenstveno braća. Jer ako ne znaju biti braća, po
mom mišljenju ne znaju biti ni dobri očevi. Svećenicima na duhovnim vježbama velim i više
od toga: nećete biti dobra braća ukoliko nećete znati prvenstveno biti sinovi, znati biti učeni,
vođeni, ispravljani, pozvani, znati biti voljen od svog oca. Morate prvo biti sin, zatim brat i tek
onda i samo tada otac. Jednako je i za žene: prvo morate biti kćeri, Božje kćeri, radovati se u
Ocu koji se za vas brine, koji vas ljubi. Tada morate znati biti sestre. Nemojte ući u uloge i
titule prebrzo. Znate li jednostavno biti član zajednice?! Dijeliti život kao član, primati i
davati. Samo one koje znaju biti sestre, mogu biti i majke. Svaka žena nosi u sebi taj majčinski
instinkt za stvaranje života. No trebaju nam i bake. Biti baka predivan je dar jer od bake
očekujete neuvjetovanu ljubav. Mama vas odgaja, ali baka se jednostavno brine za vas i voli
vas kakvi jeste. To je poseban dar za crkvu: biti baka Crkvi, dati brigu koja izlazi iz mira i
slobode. Vjerujem da to dolazi negdje iza navršenih 60 godina, jer tada dobivate percepciju i
razumijevanje stvari koje nemate u mlađim godinama, kada ego previše kontrolira i kada
previše želite uspjeti.

Naš je Bog zaista pun iznenađenja i morate se moliti da biste bili spremni za tog i
takvog Boga, da biste bili spremni razumjeti Ga, a ne Ga strpati u neku kutiju . Sjećam se da je
u ranim 60-tim godinama papa Ivan rekao svim crkvenim zajednicama i biskupijama da
pošalju barem 10% svoje zajednice u Južnu Ameriku. Podsjećam vas da se većina zajednica
nije na to obazrela. Većina zajednica nije poslala niti jednog svećenika jer se to nije uklapalo u
njihov plan za uspjeh. U to su nam vrijeme rekli, znači u ranim 60-tim godinama, da ako ne
pošaljemo svećenike tamo, da će cijela Južna Amerika biti izgubljena. Nije li to nevjerojatno,
20 godina kasnije, evo najmoćnije crkve na svijetu! Jer vidite, crkva uspijeva samo kad je
progonjena i pritisnuta. Uvijek su nas učili da je krv mučenika sjeme Crkve. U Južnog i
Centralnoj Americi bilo je više mučenika u zadnjih 20 godina nego u prvih 200 godina Crkve.
Razlog zašto nas ubijaju je taj što se identificiramo sa siromašnim Kristom.

Pitaju me: zašto se katolička Crkva počela miješati u politiku? Odgovaram im: ona je
oduvijek bila umiješana u politiku. Jedina razlika je da smo milošću Božjom narasli i shvatili
na čijoj se strani nalazi Isus. Ako pogledate recimo srednji vijek, vidjet ćete da je Crkva
uglavnom stajala na strani bogatih. Da, stoljećima smo se povezivali s uglednima, bogatima i
moćnima. Skoro 2000 godina nam je trebalo za shvatiti da se Isus rodio siromašan, živio
siromašan i umro siromašan. Čak i mi, kad smo dali zavjete siromaštva, zadržali smo ih samo
kao simbol, a u biti se identificirali s bogatom klasom. Ne velim da Bog ne voli bogate, ali
moramo prepoznati da u Novom Zavjetu Isus prvenstveno osuđuje licemjerstvo, a na drugom
mjestu ističe opasnost bogatstva. Nije to mogao snažnije izraziti nego u usporedbi sa devom i
ušicom igle. Govori nam da se istina ne može spoznati kada ste na vrhu, jer imate previše toga
za zaštititi. Ako hoćete znati istinu, činite što i svi sveci: siđite na dno. Sveti Franjo je u
cijelom životu htio samo ići niže i niže, jer samo se tu može otkriti istina. Jednom mi je jedan
biskup rekao da od kada je postao biskupom nikad nije dobio dvije stvari: loš ručak i istinu.
Nitko vam neće reći istinu kada ste na vrhu. Reći će vam ono što vi hoćete čuti. Ako hoćete
doći do istine, morate na ulicu, među ljude, morate biti jedan od njih. Crkva je to sad shvatila.
Nakon skoro 2000 godina, Crkva se opredjeljuje za istinu.

U 50-tim godinama 20. stoljeća odgajali su me kako bih vjerovao da je komunizam

najgora stvar koja nam se može dogoditi. Bio sam nedavno u Istočnoj Europi i tamo uopće ne
izgleda tako kako su htjeli da vjerujemo da izgleda. Neki čak misle da ako Crkva nije najjača u
Južnoj Americi, onda je u Poljskoj. Mislio sam da će komunizam uništiti katoličku Crkvu, a
zapravo će je možda reformirati! Kršćanstvo koje sam sreo u Istočnoj Njemačkoj puno je
snažnije nego bilo koje na koje sam naišao u Zapadnoj Njemačkoj. Tamo postoje male
zajednice u kojima je svatko vjerovao, u kojima postoji cijena koja se plaća od dana kada se
opredijelite za kršćanina, u kojima postoji vitalna i živa kršćanska vjera. Ne govorim vam to
da vas šokiram niti bih vas uvjerio kako sam postao komunistom, već da otvorite svoje oči.
Trebamo jasnoću kroz Evanđelje, kako bismo gledali kroz povijest: što ustanove kažu da se
događa i što se zapravo događa. Ako hoćete zaista otkriti što se događa, okružite se malim, a
ne velikim ljudima. Oni će vam reći što se zapravo događa.

Gospodine, učini nas svojim ljudima; pomozi nam biti istinski slobodnima, ne samo
politički slobodnima. Učini nas siromašnima, kao što je Isus bio siromašan. Pomozi nam
nekako iskusiti progonstvo i potlačenost, kako bismo znali što su prava pitanja. Gospodine,
želimo biti Tvoja crkva, Tvoje tijelo. Pomozi nam da Ti ne stanemo na put. Vjerujemo Tebi, ne
nekom političkom sustavu. Stavljamo svoje ufanje u Tvoje Evanđelje, ne u naše bogatstvo,
uspjeh, našu tehnologiju, već u Tebe i znamo da se nećemo posramiti. Amen.

Deseti nagovor:

Siromasi – sakrament slomljenosti

Rado bih vam govorio o siromaštvu, o siromašnima, o misteriju kojim nam se Bog
predstavlja i objavljuje u našem vlastitom siromaštvu i kroz siromaštvo svijeta. To bi trebala
biti franjevačka karizma, ali nisam siguran da sam je sasvim usvojio. Prošli sam mjesec bio u
Assisiu, te sam ponovo pokušao otkriti čovjeka koji je osnovao našu zajednicu. Kad ste tamo,
sve postaje tako stvarno, jer se grad sam po sebi nije puno promijenio. Shvatio sam tamo da je
sv. Franjo bio lud za Evanđeljem i gotovo svi su ga smatrali budalom. Morao je iskusiti
nevjerojatnu ljubav kad je mogao toliko riskirati. Mislim da je danas u Crkvi ponovo
otkriveno srce Evanđelja koje je Franjo toliko snažno zavolio, a to je snaga crkve siromašnih.
Ako postoji nada za Crkvu, a postoji, vjerujem da je ovo jedan od razloga. Pokušat ću
objasniti.
 Počeo bih od Jakovljeve poslanice, od 2. poglavlja gdje u 5. retku stoji: „poslušajte,
moja ljubljena braćo: zar nije Bog izabrao siromahe, prema shvaćanju svijeta, da budu
bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva, obećanog onima koji ga ljube? A vi ste unatoč tome
prezreli siromaha!“ Tada nastavlja na svoj način opisivati sramotne kršćane koji razlikuju
siromašne i bogate, koji se brinu za one koji su lijepo odjeveni, koji mudro govore, a ne
poštuju ljude nižih staleža. Čitajući te retke, i sebe sam pronašao u njima. I ja poštujem
bogate osobe. Ljude nižih staleža koji ne pripadaju nekoji finijoj klasi stavljam sa strane. Od
njih ne očekujem puno, točnije, od njih ne očekujem ništa. A to je samo na moj gubitak. U
ovom se stoljeću društvo zaljubilo u aristokraciju i izgubilo dodir s onim privilegiranim
mjestom na kojem je Isus rekao da Ga možemo pronaći.

Nikad ne smijemo zaboraviti da Isus opisuje posljednji sud u 25. poglavlju Matejevog
evanđelja i ne kaže tamo da ćemo biti suđeni po tome koliko smo sakramenata primili, niti da
li smo biti rimokatolici, niti na koliko smo Misa bili, nego jasno i glasno kaže (možda previše
jasno, pa smo zato morali to ignorirati): bit ćete suđeni po tome kako ste se odnosili prema
najmanjem od moje braće. Prema najmanjem, posljednjem, prema onome koga nazivamo
„nitko“, prema ljudima bez značenja. „Ako me ne možete u njima prepoznati, jednostavno me
ne možete prepoznati.“ To je kriterij vjere, da moramo nadići ono što vidimo, što izgleda
očito, prema onome što se stvarno događa. Dokle nećemo prepoznati Gospodina u
slomljenosti, u malenosti, u neprivlačnosti, nismo Ga uopće prepoznali.

Smatram da jedan od razloga zašto su ovo moderno doba i Crkva toliko opsjednuti
krivnjom, neadekvatnošću i inferiornošću taj što nismo prvo riješili problem odnosa s drugim
ljudima. Okružili smo se s takozvanim predivnim ljudima, s ljudima koji koriste dezodoranse
i koji se lijepo oblače, s ljudima koji troše vitamine... Kada ste konstantno okruženi takvim
ljudima, glavno je pravilo isto tako živjeti, inače ćete biti iznimka. Kada smo stalno okruženi
ljudima koji fino mirišu i kažu prave riječi kada treba, zaboravljamo kako se nositi sa
siromaštvom ljudske situacije. Jer smo se toliko odijelili od siromašnih u svijetu, plašimo se
vlastitog siromaštva i bježimo od njega. To je cijena koju plaćamo za izolaciju.

U prva 3 stoljeća kršćanska crkva bila je doista uglavnom crkva siromašnih. To ne

znači da nije bilo bogatih koji joj se nisu pridružili, već je većina onih koji su povjerovali
Isusovoj riječi bila bez nekog posebnog značaja, obični ljudi. Onda dolazi Konstantin i 313.
godina. Mislio je da Crkvi čini veliku uslugu kada je kršćanstvo proglasio službenom
religijom, no ako postoji veliki prevrat u kršćanskoj crkvi u 2000. godina, onda je to ta
godina. Ono što je bila religija s dna društva, postaje religija vrha društva: prihvatljiva i
očekujuća stvar. Cijelo Rimsko carstvo ju prihvaća i prenosi dalje: Europljani se krste,
ponekad pod prisilom i postaju kršćani. Možda malo pojednostavljujem, sigurno to činim, ali
tako govorim da biste bolje shvatili; sljedećih godina nismo bili crkva siromašnih, nego crkva
za siromašne, barem prema našim svecima i zajednicama (skoro sve zajednice osnovane u to
vrijeme bile su u osnovi stvorene kako bi se brinule o potrebama siromašnih). Crkva bi uvijek
nanovo prepoznala Isusov poziv da se brine za siromašne i malene.

Kada se danas pogledamo, vidimo da smo gotovo svi u srednjoj klasi i Crkva, barem
sjeverno od Ekvatora nije više crkva siromašnih (dok južno od Ekvatora još uvijek jest). Više
ne možemo biti siromašni. Vi i ja smo previše obrazovani, imamo pristup svemu. Mogao bih
danas dati sve od sebe i ponovo sve zaraditi u sustavu jer mogu govoriti, mogu pronaći načine
i povezati se s ljudima da opet sve dobijem. Nemoguće je za nas postati siromašan. No što je
Crkva rekla bilo je: Ok, ne možemo biti više, barem ne neki od nas, Crkva siromašnih, ali
moramo nastaviti biti Crkva za siromašne. No u tome postoji opasan paternalizam ili
maternalizam – s pozicije bogatih otići i pomagati siromašnima. Poziv koji Crkva danas čuje
je: barem budite koliko je to moguće Crkva sa siromašnima. Barem nekako s njima, barem u
neposrednom kontaktu s istinom koja se tamo nalazi. Odvojili smo se od te istine samo na
svoju štetu.

Što podrazumijevamo pod siromašnim?! Pred nekoliko sam tjedana bio na predavanju
Jeana Vaniera. Upoznao sam njegovo učenje prošlih godina i mogu reći da je on živući svetac
današnjice. Osjećam se vrlo privilegirano samo da sam u njegovoj blizini. Njegova knjiga o
zajednici („Community and growth“) najbolja je knjiga o zajednici koju sam ikada čitao. Jean
Vanier izuzetno dobro opisuje siromašne. Siromašna je osoba ona koja se privremeno ili
trajno nalazi u stanju slabosti, ovisnosti i/ili poniženja. To je stanje okarakterizirano kao
nedostatak sredstava da se postigne bilo kakav cilj koji bi ta osoba imala. Taj nedostatak
sredstava može biti u obliku novca, ali i u obliku odnosa, utjecaja, moći, znanosti, tehnologije,
fizičke snage, intelektualnih sposobnosti, osobne slobode ili ljudskog dostojanstva. Ono što
hoću reći je: ima mnogo načina da se bude siromašan. Ponekad pojednostavljeno mislimo da
siromaštvo znači nedostatak materijalnih sredstava. U našem društvu to je prvo mjesto na
kojem uočavamo siromaštvo, ali taj nedostatak sredstava može biti rezultat nekog drugog
nedostatka u životu, nekih drugih poniženja i nedostatka koje su te osobe iskusile. Možda je
do nekog stupnja siromašna osoba sama kriva za svoje stanje, ali kao što je to Dorothy Day
krasno rekla, radikalno kao što je i sama bila: Evanđelje zauvijek oduzima kršćanima pravo
da razlikuju dostojne i nedostojne siromašne. Znam da ih ja još uvijek razlikujem, no
Evanđelje nam oduzima to pravo. Dokle god sjedimo sa strane i sudimo: dostojni, nedostojni,
vrijedni, nevrijedni, različiti stupnjevi vrijednosti, još uvijek dominiramo i gledamo s visine
na druge ljude. Ako predamo to pravo, tada i samo tada možemo nekako biti u zajedništvu sa
slomljenošću i Božjim siromaštvom. Siromaštvo je prvenstveno psihološko stanje kojem se
ljudi predaju nakon što su opetovano biti poniženi, ugnjetavani, potlačeni. Mnoge su žene
zbog toga siromašne. U konačnici su povjerovale u to da nisu ništa, da ništa ne znače. U isto
vrijeme, upravo te osobe bolje razumiju Evanđelje. No opet, mnoge ponižene žene ne
razumiju Evanđelje, nego su samo ogorčene i nesretne. Ugnjetavanje i ponižavanje vas zato
može povesti na dva puta: može od vas učiniti sveca, a može vas i uništiti. Nemamo nikakvo
pravo tlačiti i ugnjetavati druge u nadi da će tako bolje razumjeti Evanđelje.

Kada ljude stalno napastuju negativna nagovaranja, bilo izvana ili iznutra, u konačnici
uđu u stanje potlačenog. Razgovarao sam s nekima od vas u proteklih nekoliko dana, s vama
koje živite u samostanu i koje ste okružene negativnim nagovaranjima po cijele dane i ne
znam što da vam kažem. Dolazimo do točke u kojoj si morate priznati: «ne mogu, ne mogu
niti za spas vlastite duše, preslaba sam osoba da bih mogla živjeti sa 3 negativne osobe».
Imate pravo to učiniti. To je ispovijedanje slabosti. Naše pozitivno ja nije dovoljno jako i kada
smo okružen negativnim ljudima, u konačnici i sami postajemo takvi, ukoliko niste živući
svetac u posljednjoj fazi svetosti. Znate, kao i ja, da u vjerskom životu postoji previše
negativnih ljudi. Oni postaju ugnjetavači, tlačitelji, uništavaju život, isisavaju ga iz vas.
Negativne osobe koje šire negativizam, prvenstveno se osjećaju negativnima prema sebi.
Uskoro ljudi okruženi negativnim nagovaranjima ne mogu niti prepoznati, kamoli iskoristiti,
prilike koje im se pružaju. Niti ih ne primjećuju.

Siromašna osoba nema mogućnost promijeniti svoje stanje, ako joj druga osoba ne
pomogne. Ne možemo se sami spasiti. Kada smo okruženi negativnim nagovaranjima, prije ili
kasnije ćemo im podleći, ukoliko barem netko ne bude pozitivan prema nama. Vidim to često
u brakovima: kada jedan partner uporno uništava drugog, nakon 20 godina ovaj drugi
povjeruje da je ništa, jer joj/mu je onaj drugi to toliko puta rekao/la. Potrebna nam je
radosna vijest, trebamo nekoga da nam donese istinu o nama, ne možemo vjerovati radosnoj
vijesti sami. Zato moramo potvrđivati druge, hvaliti ih. Kada ljudi oko nas čine nešto dobro,
dajte im to do znanja: potapšajte ih po ramenu, grlite, ljubite... kako god znate. Možda to
izgleda tako malo, ali to nam je tako potrebno jer smo tako krhki. Tako lako povjerujemo sve
najgore o sebi. Molim vas, činite to jedni drugima. Nemate pojma koliku će to snagu stvoriti
među vama, koliku će pozitivnu energiju stvoriti. To je način da radimo protiv siromaštva
naših duša i naših života. Ljudi koji to ne dobivaju, koje nitko ne hvali, koje nitko ne
potvrđuje, u koje nitko ne vjeruje, počinju biti obilježeni „ponašanjem žrtve“. Postoje mnoge
sestre u samostanima s takvim ponašanjem. Ponašanje žrtve je samo-destruktivno ponašanje.
Takve osobe same su sebi najgori neprijatelj. To je destruktivan način života, tipičan skoro za
sve ljude koji su od života i drugih ljudi primili brojne udarce. Bilo tko kome je rečeno da je
loš, u konačnici se tako i počinje ponašati. Ne moramo tražiti daleko, ima toga u našim
zajednicama. To se lako može predvidjeti, smrtonosno je, i na žalost, značajka je ogromnog
dijela ljudske rase.
Svi smo mi žrtve do nekog stupnja. Činimo cijelu subkulturu koja ima različite oblike u
različitim vremenima i različitim kulturama. Te su subkulture koje kontrolira strah, ljutnja i
krivnja, a obilježavaju ih predrasude, praznovjerja, kompulzivno ponašanje, fatalizam,
beznađe i pasivnost. Ljudi izvan te subkulture gledaju s visoka na one koji su u njoj.
Autsajderi ne mogu razumjeti i krivo interpretiraju skoro sve sa svoje pozicije takozvane
superiornosti. Bilo tko od vas koji je radio s potlačenim grupama ili s grupama ljudi koji su
nekada bili robovi, kao npr. crnci, razumjet će o čemu govorim, pod uvjetom da ste im bili
dovoljno dugo dovoljno blizu. Morate napustiti svoje „bijelo, anglo-saksonsko“ prosuđivanje
onoga što mislite da te radnje znače i morate ljubiti. Morate početi davati ljubav siromašnima
i prestati suditi s našeg stajališta morala, s naše pozicije dobrog, boljeg, najboljeg. Dokle ne
napustite te kriterije, ne možete služiti Božjim malenima.

Potlačeni postaju platno za naše vlastite sjenovite projekcije. Siromašni se skoro u

svakoj kulturi izdvajaju, odbacuju, marginaliziraju. No oni predstavljaju ono čega se mi
najviše bojimo u nama samima i ono što si najviše skrivamo, što si ne želimo priznati.
Umjesto da se nosimo s time u sebi, mi to projiciramo na druge, i to mrzimo. Mi se toga
bojimo – u njima. Dakle, bojimo se ljudi koji nisu uspjeli u našem sustavu uspjeha. Bojimo se
da se o nama neće brinuti, da nećemo biti sigurni. Zatim, mnogi su mi priznali da se na smrt
boje kada se oko njih nađe osoba sa cerebralnom paralizom – strah se nalazi u svima nama da
bi takvo moglo biti i moje tijelo. Da, imamo mentalno i fizički hendikepirane i bojimo se da bi
naše tijelo moglo biti takvo. No dobro znate da je hendikep samo stvar stupnja – svi smo mi
hendikepirani na različite načine. Ipak, mentalno i fizički hendikepirane osobe to pokazuju u
svom tijelu i mi ih stoga držimo podalje, jer su oni kao sakrament naše slomljenosti, ikone
koje nam objavljuju one dijelove naše duše s kojima se ne želimo baviti. Potom imamo slijepe,
gluhe, nijeme, bez dijelova tijela, manjine općenito, narkomane, zatvorenike, izbjeglice...
Izbjeglice predstavljaju strah koji svatko od nas nosi u sebi da nećemo imati dom, mjesto na
koje se možemo vratiti. Potom homoseksualci - bojimo se tih dijelova u sebi koji su muški ili
ženski, koji su mješavina obaju spolova pa to projiciramo na druge i mrzimo ih, preziremo,
marginaliziramo. Ma mrzimo svakoga tko nije uspio u našem sustavu ekonomskog i
socijalnog uspjeha. I takve držimo podalje. Vjerujem da se Isus prvenstveno obraća tim
ljudima. I zato mnogi dijelovi Crkve još uvijek nisu čuli Evanđelje.

Mislim da moramo otići na krajeve društva da bismo shvatili o čemu to Isus priča. A
mi provodimo toliko puno vremena pokušavajući biti savršeni, pokušavajući biti predivni
ljudi, što god to značilo, a promašili smo privilegirano mjesto! Mjesto objavljenja! Mjesto na
kojem je Bog rekao da možemo pronaći Isusa u najmanjem od svoje braće. Što Isus kaže na
prvom mjestu u Blaženstvima?! Blaženi siromašni duhom! Što kaže Isus kada prvi puta ulazi
u sinagogu i otvara pisma?! Prvi je redak: „Na meni je Duh Gospodnji jer me pomazao. Poslao
me da donesem Radosnu vijest siromasima!“
 Da bismo bili Crkva, moramo biti u direktnom kontaktu s malenošću, sa siromaštvom,
sa slomljenošću. Prvenstveno malenima i siromašnima moramo nositi Radosnu vijest! Ne da
bismo ih spasili za Crkvu, niti da ih učinimo rimokatolicima, niti da ih spasimo od njihovog
siromaštva (inače bismo postali organizacija socijalnog rada), niti da im damo neku odštetu,
naknadu, niti zbog svog osjećaja krivnje, čak ni zbog suosjećanja za njihovo stanje, niti da
budemo svjedokom velikodušnosti ili kršćanske dobrote. Mislim da moramo biti u direktnom
kontaktu sa siromašnima da bismo sami mogli biti obraćeni, obraćeni na suosjećanje, da
doznamo što Bog zaista voli. Ako je Isus otkrivenje Božjeg srca, pogledajte slomljeno, golo,
prebijeno, krvavo Isusovo tijelo. Ne, nismo još razumjeli Boga. Bog ne pobjeđuje. On gubi. On
nije pri vrhu, već pri dnu. Ne uspijeva, nego promašuje. Ne iscjeljuje, već krvari. Bog pati – i
ako se odjeljujemo od slomljenog dijela ljudske rase, mislim da ne možemo poznavati Boga.
Stavljam pred vas izazov da pronađete sveca koji ovo nije rekao. Svaki je svetac prije ili
kasnije došao na tu pomisao i sve predao, te poželio postati siromašniji, približiti se
siromašnima. Jer su shvatili da je to jedino mjesto istine.

Biti siromašan znači biti na tom mjestu na kojem nemate ništa više za izgubiti. To je
sve. Jeste li tamo?! Možete reći koliko ste bogati po tome koliko još uvijek držite u ruci, koliko
vam još uvijek ljudi mogu oduzeti. Što vam upravo sada mogu oduzeti?! Kad više nemate
ništa - tad ste siromašni i tada primate dobrobiti i blagoslove Evanđelja, tada ste spremni
razumjeti o čemu to Evanđelje govori. Tada ste spremni postavljati prava pitanja.

Vjerujem da moramo propovijedati Evanđelje siromasima kako bismo spasili Crkvu.

Bogati su imali Evanđelje predugo i koristili ga u svoje vlastite svrhe, za svoje potrebe. No
Isus ga propovijeda siromasima jer ga oni zauzvrat propovijedaju nama, jasnoćom koja
iznenađuje.
Većina ljudske rase umire gladna, a sve oko njih je puno života jer ne znaju kako
primiti taj život. Mi kojima se pokazalo kako doći u doticaj sa životom, kako primiti život i
kako ga dati, moramo dati život onima koji nemaju Radosne vijesti, koji ne mogu vjerovati u
sebe, koji se nemilosrdno mrze. No podsjećam vas – i vas će mrziti, jer su bili toliko puta
potlačeni i udarani: ne očekujte veliki pljesak. Moramo činiti za druge ono što je Bog učinio za
nas. Pogledajte kolike nas je godine hranio i poticao kako bi nas doveo do današnjeg stanja u
kojem vjerujemo Radosnoj vijesti. Koliko je godina trebalo nekima od nas kako bi istinski
povjerovali Evanđelju, kako bismo uzvjerovali tko zapravo jesmo. Gospodin je godinama
radio na nama, pa mi to moramo nekako proslijediti malenima. Oni će nas testirati do naših
granica, kao što smo mi to činili Gospodinu, jer su uvjereni da nisu dobri, da su zli, da ih
mrzite.

Čini mi se da je Gospodin tako oblikovao svoju Crkvu da svaka grupa treba i oslobađa
onu drugu. Trebamo malene ovoga svijeta. Oni su sakrament spasenja jer nas oslobađaju
naših iluzija. Oni nam ukazuju na prava pitanja. Pokazuju nam što život zapravo znači. Znam,
i ne želim biti romantičan, mnogi siromasi u Americi nisu oni o kojima govori Evanđelje.
Tužno mi je to reći, no mnogi siromasi u Americi imaju ukus srednje klase. Drugim riječima,
pokupili su naše želje za uspjehom, za postignućima. Ekonomski su siromašni, ali njihov je
mentalitet mentalitet ljudi srednjeg staleža. Razumijete li što vam želim reći?! Vrlo su
materijalistični. Nadam se i molim za to da ste u svom životu do sada uspjeli sresti istinski
siromašne i malene. One koji ne igraju „američku igru uspjeha“, kao recimo ona gospođa sa
Filipina, koja mi je jednom zgodom rekla: „Oče, sve što je u životu važno su Bog i ljudi oko
nas.“ Ona nikad nije znala da bi život trebao biti išta drugo nego Bog i mi. Ona ništa drugo ni
ne želi. To je njezina majka imala, kao i njezina baka. Ona ima jasnoću vizije i čistoću
percepcije na kojoj bismo zavidjeli. Ne znam da li ću ikada moći biti takav, previše sam sada
sofisticiran. Volio bih gledati stvari na način na koji ih ona vidi, uživati na način na koji ona
uživa. A pitamo se tko je slobodan, a tko nije?!

Mi toliko posjedujemo, da to posjeduje nas, na koji god način želite to shvatiti. Da,
stvari posjeduju nas umjesto da mi posjedujemo njih. Zato je sv. Franjo rekao: riješite se
svega čega možete. Riješite se, ne trebate to, jer nećete moći to posjedovati, već će to
posjedovati vas. A nikad ljudi nisu imali toliko koliko imaju Amerikanci danas a žele još i više.
To se naziva pohlepa koju prati matematička formula: što više imaš, to više želiš. Ne pitajte
zašto je to istinito, ali jest. Sljedeći je korak ovaj: što više imaš, to manje uživaš u tome.
Pomišljam samo na svoje nećake i nećakinje za Božić. Čeka ih 55 umotanih poklona ispod
božićnog drvca. To je van svake pameti, apsolutno previše. Oni ne znaju uživati ni u jednom
poklonu. Kako biste mogli u nečemu uživati trebate samo par stvari, one koje cijenite. Molite
Gospodina za tu slobodu, da vas nauči kako uživati, i predati nešto od te slobode i nešto od
tog života svijetu kojeg je Bog tako strpljivo predao vama i meni.

Gospodine, učini nas siromašnima, učini nas malenima. Daj nam shvatiti da već jesmo
maleni i siromašni. Ponekad smo vrlo siromašni upravo zbog svoje duhovne sljepoće.
Gospodine želimo biti bogati samo kraljevstvom nebeskim, samo Tvojom ljubavlju i ničime
drugim. No Gospodine, predugo smo ovako živjeli i ne znamo kako se vratiti. Ne znamo kako
postati siromašnima. Toliko posjedujemo. No Gospodine, Ti bi nam trebao biti dovoljan, biti
naše zadovoljstvo i naša radost. Nauči nas biti slobodnima i siromašnima. Zahvaljujemo Ti
što si Ti prvi pošao tim putem, što si došao na svijet siromašan, što si svoju majku Mariju i
oca Josipa blagoslovio siromašnim i jednostavnim životom. Daj nam takav život i poduči nas
putem siromaštva, poduči nas prije nego što smo sve izgubili, prije nego smo izgubili svoje
duše i ljubav prema Evanđelju. Molimo za sve ovo u Isusovo ime.

Jedanaesti nagovor:

Iscjeliteljska snaga slomljenosti

„Gospodine, danas dolazimo k tebi i tražimo Te Tvoga Duha. Molimo Te da

nas oslobodiš, da nas izliječiš, da nas iscijeliš, napose one dijelove nas koji još
uvijek ne vjeruju u Tebe, koji Te još ne vole, koji su ispunjeni težinom i
hladnoćom. Gospodine, sve smo pokušali da bismo Ti se približili, da budemo
bolji, da učinimo pravu stvar, a svi se još osjećamo tako slabi i tako daleko... Ne
znamo kako da Ti se približimo, samo možemo tražiti da nas Ti približiš k sebi.
Ovaj dan stavljamo u Tvoje ruke i tražimo Te da budemo otvoreni i spremni za
sve tvoje darove i pozive koje za nas imaš. Zahvaljujemo Ti i slavimo te zajedno.“

Danas ću govoriti o iscjeljenju (eng. healing). U posljednje je vrijeme to postala

moderna riječ, a opet iznenađuje što je ikada i izašla iz mode. Pogledajte samo koliku je
važnost iscjeljenje imalo u Isusovom djelovanju. Što duže djelujem i sam, bolje to razumijem.
Počeo sam više kao propovjednik i učitelj, a opet, dosegao sam točku gdje sam shvatio da
mnoge stvari koje govorim, čak ako se ljudima i svide, ne rezultiraju akcijom, već samo
teoretiziranjem. Ljudi čuju lijepe ideje, ali ih nisu sposobni primiti. Da, propovijedanje je
samo pola djelovanja. Mnogi od nas su toliko i tako slomljeni da nisu sposobni čuti Evanđelje,
da mu nisu sposobni vjerovati, da ne mogu dozvoliti da uđe u njih, da ih dotakne u najdubljim
dijelovima duše. U Sv. Pismu vidimo Isusa kako počinje navještati Kraljevstvo Božje, i
njegovo se propovijedanje zapravo pretvara u kontakt s ljudima i liječenje/iscjeljenje, kako bi
oni mogli primiti Riječ koju propovijeda. Sve više vidim koliko je takav kontakt i danas
potreban.

Previše smo dijelova Crkve bazirali na propovijedanju, na edukacijskom modelu, na

mišljenju da će samo primanje riječi promijeniti ljude. No one to ne čine. Koliko ste
propovijedi čuli u svom životu?! Ne možete se u konačnici osloniti na riječi. Morate ih nadići.

Iako sam osobno vidio iscjeljenja i izlječenja, i puno o tome učio, moje djelovanje nije
pošlo u tom smjeru. To je valjda zato jer se nisam do kraja složio s nekim stvarima koje
iscjelitelji u Crkvi govore. Mislim da smo često lažno obećavali. Prvenstveno kada se radi o
unutarnjem ozdravljenju. Vidio sam da samim propovijedanjem mnoge stvari ne nestanu.
Međutim, moleći kroz bol i patnju uklanjamo razaračku snagu koja uništava nas, a ponekad i
druge, no na mnoge druge načine naša bol i patnja ostaju u nama. I dalje boli, i dalje se
sjećate. Vidio sam mnogo dobrih ljudi, svetih ljudi, koji su ponijeli svoje rane u grob. Nisam
vidio da su one nestale. Istovremeno znam da im je dano puno milosti. Očito postoji
tranzicijska točka gdje se čini da je bol „kao nestala“, no nestala je tako da me i dalje
opterećuje, baca u depresiju, da rastužuje druge oko mene. A često dajemo ljudima naslutiti
da je iscjeljenje nešto magično.

Veoma me tješi slika uskrslog Isusa s njegovim ranama. Ne znam da li smo do kraja
usvojili paradoks i očitu namjeru tog simbolizma. Zašto uskrslo tijelo Isusovo nije bilo
savršeno?! Mislim da to nije slučajno. U sva 4 Evanđelja Isus se pojavljuje s ranama na
rukama, nogama i na rebru. Mislim da to puno govori o pravom karakteru iscjeljenja. Nekako
nas upravo naša ranjivost i slomljenost donose Gospodinu. Ne dolazimo Gospodinu unatoč
njoj, već zbog nje. Najsvetiji ljudi koje sam znao, u najznačajnijim dijelovima svog života bili
su ranjeni. Da, u njima je bila velika rana, ako ne fizička, onda psihička ili duhovna. Neki
dijelovi njihove osobnosti možda su čak bili neurotični i oni su to nosili kao težak, pretežak
teret.

Kada sam držao duhovne vježbe u Irskoj, sestre su mi govorile o tradiciji „tihih“
svećenika. Ako je svećenik imao veliki moralni problem, uglavnom je to bio alkohol, bilo je
vrlo uobičajeno da ga biskup „ušutka“, te tako postaje „tihi“ svećenik. To je značilo da nije
imao pravo javno nastupati. Zanimljiva je stvar što su laici vidjeli da upravo „tihi“ svećenik
ima „lijek“. Laici ne bi nikada išli k običnim svećenicima po iscjeljenje, jer ih oni ne bi
razumjeli niti suosjećali s njima. Ne idete po ozdravljenje monsignoru koji vodi župu. U
potajnosti tražite „tihog“ svećenika. Meni to puno govori o ogromnom uvidu laika. Oni su
shvatili da se snaga ne može očekivati od 'uspješnih'. Jedini ljudi koji razumiju i imaju lijek su
oni koji su i sami slomljeni i poniženi. Čak i protiv formalne volje Crkve, jer se k „tihim“
svećenicima nije smjelo dolaziti.

Samo čovjek koji je patio, koji je dotakao dno, kojeg su udarali, koji možda ima
problem s pićem, shvatit će moju vlastitu ranjivost. On mi se neće smijati, neće misliti da sam
glup. Postoji samo jedna vrsta iscjelitelja, a to je ranjeni iscjelitelj. Nitko nema pravo
dotaknuti druge ljude sve dok nije vrlo duboko dotaknuo svoju vlastitu ranjivost i od nje
patio. Mislim da nas iscjeljenje prvenstveno poziva u misterij naše vlastite ranjivosti. Da,
poziva nas da se prestanemo skrivati od nje kao što smo to tako dugo činili, i da je donesemo
pred Gospodina, da priznamo svoje mračne, tamne, sjenovite, neurotične strane. Mislim da
što postajemo stariji, ti slomljeni dijelovi nas postaju vidljiviji i naš sve teži teret.

Evo jedne nedavne zgode koja mi se dogodila na putu do ovdje. Možda će vam glupo
zvučati. Krenuo sam autocestom i srećom upitao kako da dođem do vašeg mjesta te mi je
čovjek u naplatnoj kućici neljubazno odgovorio da moram ići drugom autocestom, naplatio
mi 35 centa za ulaz na krivu autocestu i 35 centa za izlazak s nje, te mi još k tome rekao da to
nije njegov problem i da sam si sam kriv jer sam pogriješio cestu. Toliko sam se uzrujao zbog
toga da mi je trebao jedno 7 kilometara da se donekle smirim. Iako je to glupo ispalo, pitao
sam se zašto me to toliko uzrujalo. Jel' zbog 70 centa?! Ili jer sam pogriješio!? Ili zbog 3
izgubljene minute?! Ili zbog neljubaznog čovjeka?! Možda pomalo zbog svega, ali ipak,
odrastao sam čovjek, imam 40 godina, zašto me to emocionalno toliko smeta?! Predao sam
sve Gospodinu i još uvijek ne znam zašto me to toliko uzrujalo, ali uzrujalo me. Navodim to
samo kao primjer slomljenosti. Vidite da ne upravljam svojim životom, čak ni svojim
osjećajima. Bio sam vrlo uzrujan i ljut. Nešto mi se ne-lijepo dogodilo i htio sam sad da mi se
nešto lijepo dogodi, kao da sam zaslužio neku kompenzaciju za to izgubljeno vrijeme i novac.
Htio sam se vratiti kući, leći, čitati knjigu, pojesti čokoladni kolač, a ne držati duhovne vježbe.
Da, ima nešto u mojoj osobnosti što kaže da ako malo moram trpjeti, onda zaslužujem neku
kompenzaciju za to. Tu potrebu da se nagradim ne volim kod sebe. Da nisam imao malo mira
i tišine u autu i na miru popričao s Gospodinom, mogao sam cijeli dan biti tako uzrujan niti
ne znajući zašto.

Zašto smo takvi, ne znam. Znam da nas takve stvari mogu uništiti. Da nekako nisam
riješio ono što mi se jutros dogodilo, vjerojatno bi se nešto takvo opet dogodilo kroz dan, i
sutra i prekosutra i nakupilo se. Ljudi niti ne znaju koliko se godina takve stvari skupljaju u
njima. Ne shvaćaju koliko su, nakon nekog vremena, emocionalno uhvaćeni u zamku. Ne
znam što bih bez molitve. Mislim da bih bio kao životinja u kavezu i bio bih neljubazan kao
čovjek u naplatnoj kućici na autocesti. Ni on valjda ne zna zašto je bio neljubazan. Moramo
ponijeti te emocionalne trenutke Gospodinu. Ne zato da ih razumijemo, nego da ih nadiđemo.
To je sve. Vjerojatno ću takav ostati cijelog svog života. I to mrzim. Ne znam kako da to
promijenim. Zato to imenujem, sve lijepo ispričam Gospodinu i tražim Ga da me iscijeli. On
oduzme tome destruktivnu moć, to je sve. No ne oduzme teret.

Upravo taj teret koji nosim tjera me da molim. Osjećam da danas želim moliti. Jučer
sam navečer imao tako lijepu večer sa svojim roditeljima i neka neugodna situacija poput
ovog danas može uništiti moju radost i slobodu. To nije pošteno. Nije pošteno da dozvolimo
da nam se tako lako može oduzeti život koji nam Bog daruje.
Naše nas rane upravo čine potrebitima Boga. One nas drže malenima i svjesnima da
smo u biti potrebiti. Kada živimo u iluziji da nam nitko i ništa ne treba, živimo život lažne
samodostatnosti. U redu je imati ranu. Isus pokazuje svoje rane svome Ocu. On ih nosi čak u
svome uskrslome tijelu. Njegove su rane naše spasenje. I naše su rane naše spasenje.

Evanđelje u koje vjerujemo ne temelji se na duhovnosti zastrašivanja, da morate

učiniti ovo ili ono, ili doseći ovo ili ono, već na duhovnosti sućuti. Tek kada učimo suosjećati s
vlastitim ranama, opraštati svojoj vlastitoj nesavršenosti i biti strpljivi, tek tada možemo
razumjeti prirodu milosrđa, tek tada možemo biti milosrdni, čak i prema sebi. No to je
ponižavajuće, više od ičeg drugog. Ponižavajuće je shvatiti koliko smo ranjeni. Vjerujem da
smo svi mislili kako ćemo biti drugačiji od ovoga što jesmo i da će naš život biti neki slavni
hod od vrhunca do vrhunca i vrlo smo zadovoljni svojom svetošću. Što postajem stariji, to
sam sve manje zadovoljan svojom svetošću. I zaista moram biti zadovoljan i sretan samo zbog
Božjih obećanja, zbog Njegovih inicijativa, zbog Njegovog, a ne svog savršenstva.

Želio bih završiti s krajem 3. poglavlja 2. poslanice Korinćanima. Pavao kaže: „A

Gospodin je Duh. Gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda.“ Čini se da je sloboda od tereta i
rana sve što nam Gospodin daruje; ne zato da teret i rane odu, već da budemo od njih
slobodni. I kaže dalje Pavao: „A mi svi, koji otkrivena lica kao ogledalo odražavamo slavu
Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od
Duha.“ Kako nas iscjeljuje, sve što Gospodin čini je da 'skida' veo, kako bismo mogli pogledati
u svoje rane i vidjeti da nisu toliko strašne. U početku ih ne želimo gledati, previše je
ponižavajuće, previše bolno. No On skida veo, kako bismo ih mogli gledati i ne sramiti se.
Moguće je gledati i ne sramiti se samo zbog toga što je On, koji nas je stvorio, rekao da je to u
redu. Ako On to može voljeti, a ako mi volimo Njega, onda nalazimo snagu voljeti rane u sebi.

„Zato, ne malksajmo u ovom služenju, jer smo postigli milosrđe, (...) Mi, naime, ne
propovijedamo sebe, nego Krista Isusa kao Gospodina, a sebe kao sluge radi Isusa. Zbilja, Bog
koji je zapovjedio: „Neka iz tame zasine svjetlo“ (ne unatoč tami, nego IZ tame zasine svjetlo
– eto to se događa, ali nekad nam treba cijeli život da to shvatimo), zasinulo je u našim srcima
da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.“ Da, Isus je prvi koji je iz ljudske pozicije,
kroz svoje tijelo pogledao Gospodina i vjerovao kako je u redu biti čovječan, biti slomljen i
ranjiv čovjek i da je to ono što Bog voli. Takva slava sjaji na licu Kristovu. To priznavanje, da
je to šepavo, promašeno, slijepo i ranjeno stvorenje ono za koje je Bog izabrao dati svoj život.
Nema radosnije vijesti od toga. Ništa nas ne bi trebalo veseliti više od tog otkrića.

Gospodine, volimo način na koji nas voliš, i tražimo Te da nas iscijeliš. Molim Te da
izliješ svoj iscjeliteljski Duh na ove ljude. Oni donose pred Tebe svoje rane, usamljene dijelove
svoga srca, koje nitko nikada nije volio, koje nitko nikada nije vidio, koje se nikada nisu
usudili s nikim podijeliti jer su bili sigurni da bi ih mrzili zato što su i sami mrzili taj svoj dio.
Donosimo Ti dijelove sebe kojih se sramimo, kojih se bojimo, dijelove koje naše majke i očevi
nikad nisu voljeli, koje nitko nije mogao prihvatiti, dijelove koje mi sami ne možemo voljeti.
Ispuni te praznine Gospodine, te rupe u nama toliko da ostanemo živi, da možemo prepoznati
što je život, ali ne više od toga kako bismo uvijek osjetili svoju potrebu i svoju čežnju. Održi
našu čežnju i žeđ za cjelovitošću. Poduči nas uživati u tome što nam je dano i koliko nam je
dano. Daj nam da ne živimo tužni zbog onoga što još nismo primili. Tražimo te Gospodine da
nas iscijeliš, da izliječiš u nama sve što sprečava da ljubimo jedni druge, i da se strpljivo i
blago odnosimo jedni prema drugima. Izlij svog iscjeliteljskog Duha na sve, napose na one
koji te najviše trebaju. Iscijeli nas u našem tijelu, našim mislima, sjećanjima, našim
osjećajima, našem duhu. Ozdravi nas i učini nas cjelovitima. Ozdravi nas dovoljno da
možemo vjerovati i radovati se Radosnoj vijesti. Ispuni svojim svjetlom tamu u nama, da
svjetlo zasine kroz tminu i da možemo pronaći svoj put k Tebi. To Te tražimo Gospodine u
Isusovo ime i znamo da ćeš nas uslišati.

Dvanaesti nagovor:

Križ i nenasilje

„Gospodine, želimo Te pronaći u svojim životima. Želimo upoznati Krista

koji nam danas govori, upravo u ovom trenutku jer je to jedino vrijeme koje
imamo, koje nam je dano. Poduči nas Gospodine putu mirotvoraca, kako da
stvaramo jedinstvo, kako da budemo pomiritelji i opraštatelji. Iscijeli nasilje u
nama, napose nasilje prema nama samima. To Te Gospodine molimo u Tvome
Duhu i u Isusovo ime.“
 Volio bih govoriti o nasilju, ali i o križu kao i o Božjoj iscjeljujućoj prisutnosti u nama.
Gotovo je izlišno nazvati svijet mjestom nasilja. Čini se kao da je nasilje sve više i više ljudski
odgovor na sve što čovjek ne voli, sa čime se ne može nositi ili ne može razumjeti. Izgleda kao
da bi nasilje to moglo zaustaviti ili promijeniti, no kroz prošlost se pokazalo da nasilje nikad
ne uspijeva nešto promijeniti.

Mi u Crkvi moramo priznati dio krivnje za to jer je duhovnost koju smo podučavali bila
nasilna. Nismo podučili ljude nenasilju u njima samima! A ako ste nasilni u svom unutarnjem
svijetu, bit ćete takvi i u vanjskom. Često smo ljudima željeli donijeti Kraljevstvo Božje
zastrašivanjem, putem krivnje i straha. No, kraljevstvo Božje se ne može donijeti na te načine.
Ako želite nekoga prisiliti da učini dobru stvar, onda to u biti nije dobra stvar. Ako činite
nešto zbog socijalnog pritiska, zbog želje za poštovanjem ili možda zbog straha od pakla ili
bilo čega drugog, to po definiciji ne služi kraljevstvu Božjem.

Ovdje ćemo pokušati razotkriti još neke izvore smrti kako bismo više bili u doticaju sa
svjetlom i životom na kojima se jedino može graditi. Mislim da nam je svima poznato
uobičajeno značenje pojma nasilje. No možda smo tek u ovom stoljeću počeli razotkrivati
prirodu institucionaliziranog nasilja. Ljudi se brinu za individualno nasilje, a pri tom često
sami dopuštaju razne oblike institucionaliziranog nasilja. Tako je i Crkva nesvjesno
pripomogla stvaranju nasilnih ljudi.

Sustavno zlo skriva se iza tradicije i birokracije, a često se opravdava izjavom „to smo
oduvijek tako činili“. Ponekad ne postavljamo pitanje koliko je ljudi bilo uništeno dok smo mi
činili onako kako se to oduvijek radilo. Takvo sustavno, korporativno zlo, Crkva velikom
dijelu (ne potpuno, ali uvelike) nije razotkrila. Uvijek smo pojedinca učili da je loš, učili ga da
na ispovjedi ispovijeda pojedinačne grijehe ljutnje, nestrpljivosti, netolerancije,
neposlušnosti, prijevare... i da se zbog njih osjeća loše. No ono što se sad pojavljuje puno je
radikalnije, stvarnije i bliže onome što Isus zapravo priča.

Ako zaista želimo pristupiti tematici individualnih nasilnih radnji, moramo pronaći
njihov uzrok te se zapitati što ljude čini takvima? To znači biti radikalan, doći do korjenitog
uzroka. Što to tjera ljude da čine stvari koje čine?! Postoji razlog jer ljudi s razlogom rade
stvari koje čine. Nešto je uzrokovalo da su krenuli u smjeru nasilja. Ono što pronalazimo kao
odgovor je nasilje samih sustava. Što podrazumijevam pod korporativnim zlom,
korporativnim nasiljem?
Jedan od razloga korporativnog nasilja je POHLEPA koja nadvlada kulturu i dominira
ljudskim načinom razmišljanja i na kraju čini nasilje nad ljudskom prirodom, a da ljudi uopće
ne postanu svjesni pritiska. Da bi iz toga izašli, ljudi se moraju boriti raznim oblicima ljutnje
ili iluzije, čak i ratom, pa se do dana današnjeg rat smatra nezaobilaznim, kao da se mora
dogoditi i uvijek će se događati. Moramo priznati da smo ponudili premalo alternativa ratu.
Čak i sama Crkva u nekim mjestima do nedavno, ako ne još i uvijek, drži vojne akademije.
Ako se učite za rat, rat će biti vaš životni stav. Nije li neobično da nismo nikada osnovali
mirotvornu akademiju?! Zašto to nikome nije palo na pamet? A toliko je potrebno učiti
ljude različitim načinima razmišljanja, dijalogu, diplomaciji, nenasilnom rješavanju sukoba,
pregovaranju, kompromisu, razumijevanju, davanju i primanju, pogledu na svijet koji
uključuje „oba-i“. Nismo to podučavali, na svoju štetu. Nismo podučavali Isusov način, način
pomirenja i nenasilja. Mi (Crkva) sami smo često bili uključeni u vrlo totalitaran i
apsolutistički način razmišljanja i time doprinijeli nasilju u svijetu. Jer nismo, kao što sam
već rekao, podučavali politiku mira u nama samima. Nismo učili ljude kako da oproste sebi,
nismo ih podučili najradikalniju Isusovu zapovijed: ljubite svoje neprijatelje.
 Budimo sasvim iskreni, priznajte, koliko nas ljubi svoje neprijatelje?! Činimo li to
zapravo? Volim li ja svoje neprijatelje?! Ja se trenutačno ne mogu sjetiti niti jednog jedinog
kojeg volim. Kad su ljudi zločesti prema meni, ja ne gajim tople osjećaje prema njima.
Naravno, moramo bolje definirati što je ljubav, ali ako ne možemo ljubiti bol i nasilje izvan
nas, to je zato što nismo razumjeli prvu razinu te zapovijedi. Tko je tvoj neprijatelj?! To je
najradikalnija Isusova zapovijed zato što imenuje najuspješnije skrivenog neprijatelja: vas
same. Da, sami ste sebi najgori neprijatelji. I dok ne naučite bez ikakvih uvjeta ljubiti sami
sebe, nema nikakve nade da ćete barem uzeti za ozbiljno zapovijed da volite nekoga tko neće
biti ljubazan sa vama – jer ćete znati da je to nemoguće. Kako biste mogli poslušati tu
zapovijed?! Isto kao i mnoga druga Isusova učenja, koja uporno ignoriramo, jer se s njima ne
možemo nositi, jer se ne uklapaju u naš sustav dominacije, kompeticije, dostignuća i uspjeha.
Čak se laćamo i duhovnog natjecanja, ganjanja duhovnog uspjeha: da budemo najveća Crkva,
da budemo ona prava Crkva... Vidite, to može biti duhovno nasilje. Ono postoji tamo gdje
potreba za kontrolom i moći još drže, ali sada u Isusovo ime, ili u ime savršenstva.

Svećenik sam 13 godina i nikad nisam u ovoj najbogatijoj zemlji na svijetu sreo
katolika koji bi na ispovijedi ispovjedio pohlepu. Ne, nikada nisam naišao na katolika kako
ispovijeda da zarađuje više nego što ima pravo na to. A imamo cijelu kulturu temeljenu na
maksimizaciji profita. Čak nitko to ne uočava kao zlo. Nismo imenovali niti se susreli s tim
korporativnim karakterom zla, koji nas zasljepljuje za Evanđelje i koji nas zasljepljuje za
pravu vrijednost dobra.

Pogledajte npr. poslove koje radite. U zajednici imamo oženjenog čovjek, oca šestero
djece. Prije 2 godine napustio je svoj posao, jer je shvatio da ono što radi nekako ima veze s
proizvodnjom bombe. Rekao je da ne želi na kraju svog života stati pred Boga i reći mu kako
je doprinosio izrađivanju bombi. I drugi su iz zajednice počeli istraživati čime se zapravo
njihove firme bave i mnogi nisu imali pojma što je zapravo konačni proizvod njihova rada.
Ovaj je čovjek riskirao davši otkaz, i od tada živi doslovno od mjeseca do mjeseca, radeći sitne
poslove. U konačnici, on nije mogao prihvatiti posao koji se nosi sa smrću umjesto sa
životom. To je sasvim novi način razmišljanja. Mislimo da možemo uzeti bilo koji posao dokle
donosi novce za hranu u kući. Mnogi si nikad nisu postavili pitanje da li rade posao koji je
moralan, koji radi za Kraljevstvo Nebesko? Amerika u ovom trenutku zapošljava veliki broj
svojih ljudi vezano za vojsku. Kada bi svi katolici dali otkaz, ne mogu ni zamisliti što bi se
dogodilo. Dapače, mnogi ljudi na visokim položajima su katolici i kršćani koji iz nekog razloga
ne vide nikakav problem u tome što rade, ni u konačnom rezultatu svog rada ni njegovom
značenju za svijet. Ja ne upirem prstom u njih, već samo mislim da se nisu naučili prepoznati
karakter sustavnog zla.

Pogledajte rasizam. Postali smo ga svjesni tek u 60-tima. Bio je tiho toleriran, kao što
znate i u našim crkvama. Sve do 1960. godine imali ste „crne crkve“ i „bijele crkve“ i iz nekog
razloga nismo s time imali problema. Mislite da bi Crkva trebala voditi povijest, usmjeravati
svjesnost ljudi naprijed, no često se događa da kasnimo. Dođemo i kažemo: O, da, da, to piše i
u Evanđelju. A gdje smo bili prije toga?! U 70-tim godinama započeo je anti-ratni pokret, ali
nije započeo u našoj Crkvi. Još uvijek nije odviše pogodio naše crkve. Mi tek kasnije uočimo
da je to upravo ono o čemu je i Isus pričao i pitamo se kako smo mogli biti tako slijepi da to
nismo uočili. To je stoga što niti naša, niti europska kultura nisu za to bile spremne, niti su o
tome željele čuti.

Svi mi imamo selektivnu percepciju i prihvaćamo ono sa čime se možemo nositi. Za

mnoge je Isus previše, sa Njime se ne mogu nositi. Ne velim da ja mogu, ali mi se čini da
počinjemo zajednički širom svijeta primati više Isusa i više Evanđelja nego ikada do sada. To
nas plaši. Vidimo da je taj naš Isus nenasilan. Njegovi načini nisu načini ovoga svijeta.
Strategijama življenja koje je naučavao još uvijek ne vjerujemo, ili ih u svom najvećem dijelu
ne uzimamo ozbiljno. Nismo sasvim sigurni da će Isus „upaliti“, da je Isusovo učenje zapravo
odgovor na život. Mi to duhovno objašnjavamo: Isus će nas dovesti u nebo (što god to
značilo), ali što se tiče istinskog Isusovog učenja, donošenja Kraljevstva Božjeg, biti sredstvo
kojim dobro pobjeđuje zlo, e, u to nismo previše sigurni. Nismo uopće sigurni. I u većini
slučajeva više očekujemo od zakona.

Poznato mi je da neki od vas znaju kako su me na Duhove uhitili u Washingtonu kada

sam protestirao na ulicama protiv razvoja nuklearnog oružja. Nisam očekivao toliku
pozornost, ali su novinari iskoristili moj franjevački habit, pa sam se našao u svim novinama
sa lisicama na rukama. Znate, novinari to jako vole: svećenik u habitu sa lisicama! Kad sam se
vratio nakon provedenog dana u zatvoru, počeo sam primati mnoga pisma prepuna ili mržnje
ili podrške. Ono što me osobno najviše zapanjilo bilo je ono što je toliko uzbudilo većinu ljudi
(barem iz pisama koje sam dobio). To nije bilo toliko moje protivljenje razvoju nuklearnog
oružja, već činjenica da nisam poslušao „zakon“, koji je upućivao na to da se ne smije moliti u
glavnoj vijećnici.

Odakle nam dolazi to značenje zakona? Kako je moguće da tako mali zakoni
nadmašuju Božje zakone? Dok se u vijećnici odlučivalo, upravo kad smo mi bilo tamo, da se
potroše milijarde dolara na uništenje svijeta, nitko nije vidio neki problem u tome. Dobri,
staromodni katolici u Cincinnatiju strašno su se uzrujali saznavši da je jedan od njihovih
svećenika molio u glavnoj vijećnici i prekršio zakon Sjedinjenih Američkih Država. Što reći na
to?! Nismo educirali svoje ljude za pravu narav dobrog i zlog. To je strašno duhovno sljepilo u
koje su se ti ljudi ulovili. Eto to se dogodi kada postanete fini i bogati. Više ne možete vidjeti
istinu. Možete previše toga izgubiti kada čujete istinu.

Znam da je glavni problem duhovno sljepilo, ali i strah. Previše se bojimo. A ljudi koji
se boje, bježe od samih sebe. Kada bježite od samih sebe, zbog nekog ste razloga nasilni jer
niste svoji, ne posjedujete svoju dušu, pa udarate i šibate svijet i ljude oko vas. Nosite se sa
zlom tamo negdje i napadate ga u drugim ljudima, jer ga niste susreli ovdje, u sebi. Ljudi
stvaraju smrt izvan sebe kada su u nju zaljubljeni ovdje, u sebi. Stoga nas Isus poziva da
dotaknemo pitanje smrti prvenstveno u sebi. Mnogi su se ljudi sprijateljili sa smrću, toliko su
se saživjeli sa njenom sjenom da više niti ne znaju da je to smrtna sjena. Od kada je ljudskoj
duši postalo ugodno sa smrću u sebi, jedina stvar koju zna činiti je stvarati smrt izvan sebe.

No evo Isusove strategije:

Kada netko baci smrt prema vama u bilo kojem obliku (s oštrom riječi, nekim
neljubaznim postupkom, nekim manipulativnim činom, potrebom da te kontrolira ili što
drugo) i nasilno vas napada, uzvratite li mu istom mjerom, što ste postigli?! Samo ste
povećali zlo, udvostručili problem. Niste našli izlaz, dapače, ulovili ste se u isto mjesto u koje
su se ulovili i drugi. Stoga križ Isusa Krista stoji u središtu života i simbolizira ono što ljudsko
biće, ljudska rasa čini dobroti. Pazite, ne bojimo se mi zla, nego dobroga. Mrzimo ga. Bojimo
ga se. Ne možemo mu vjerovati jer nam nitko nije nikad dao hrabrosti da vjerujemo da bi
dobro moglo biti u nama. Ni blizu se toliko ne bojimo zla koliko se bojimo dobra. Pogledajte
koliko i kako mrzimo sami sebe, kako ne želimo priznati da smo dobri, kako ne vjerujemo
Evanđelju i Radosnoj vijesti koja govori: vi ste djeca Božja. Vaše vam je krštenje dalo vaše
beskrajno dostojanstvo i nakon 60 godina još uvijek ne vjerujete svom krštenju. Samo ste
katolici. Kada ćemo početi vjerovati Evanđelju?! Previše je to dobre, radosne vijesti za nas.
Puno nam je ugodnije sa lošom i zlom viješću. Stoga je Isus simbol onoga što ljudska vrsta
čini dobroti: ubijamo ju. Isus, bezgrešni, došao je na svijet, On koji nikada ništa nije učinio
krivo ili loše, i što smo mu učinili?! Ubili smo ga. No evo što Isus čini: On visi gol i krvav na
križu, simbol promašaja, ranjenosti, gubitka ... i ne uzvraća nam. On odbija uzvratiti pod
cijenu svog života i tako zaustavlja tu vječitu ping-pong igru koju igramo stoljećima, kojom
bacamo zlo i vraćamo ga natrag.

Kada vam netko čini zlo, ne mrzi vas, nego sam sebe. Ako uzvratite, samo ćete potvrditi
njegovu zabludu i laž. I on će nastaviti vjerovati da ste vi taj koga mrzi. Pa što činiti?! Ne
uzvratiti. Tada neće razumjeti. To će ga zbuniti. To je Isusov način, Njegova strategija.

Križ nije tamo negdje vani, već je objavljenje onoga što se događa u nama. Mi smo
oboje: ubojice i razapeti. Beskrajno razapinjemo sami sebe. Mrzimo i uništavamo ono što je
Bog stvorio. Ubijamo dobrotu i kada dovoljno dugo stojimo pred križem počinje nam svitati:
o Bože, nisi tamo negdje daleko, već si objavljenje onoga što se oduvijek događalo u meni. Ja
sam Tvoje tijelo, a razapinjem se svakodnevno, mrzim se i ubijam. Mi imamo zgodnu riječ za
to: „istočni grijeh“, beskrajna sposobnost koju ima ljudski rod za samouništenje i mržnju
prema samome sebi. I to prenosimo s generacije na generaciju. Isus to prekida i sa svojim
slomljenim i krvavim tijelom govori: „Stanite. Pogledajte me i vidite što činite svome tijelu,
što činite sebi. Nemojte nastaviti mrziti moje tijelo, nemojte nastaviti ubijati moje tijelo.“ Ovo
se ne može shvatiti izvan molitve i milosti, već jedino klečeći pred raspetim.

Isus je uzeo najdramatičniji, najstvarniji, najseksualniji, najprizemljeniji simbol koji je

mogao tako da to ne bismo zaboravili: dao nam se u kruhu i vinu. Mogao je reći: duh Kristov,
ali ne, rekao je TIJELO Kristovo. Tijelo! Zašto nije ostavio to lijepim i religioznim i rekao: duh
Kristov?! A mi nastavljamo jesti Njegovo tijelo, piti Njegovu krv. Da li je mogao naći
dramatičniji način da nam kaže tko smo?! Mi smo tijelo Kristovo. Postoji izravno kontinuitet
između onoga što se dogodilo povijesnom Isusu iz Nazareta i nas. Mi smo inkarnacija koja
traje (koja se nastavlja), ali i raspeće koje traje.

Moramo prestati razapinjati stvarnost i početi sa samima sobom. Nenasilje,

Evanđeoska poruka mira, zaustavlja tu igru. Ona vraća problem na svoje mjesto i govori
drugima: ne mrziš ti mene, već samoga sebe. Ne otkrijemo li misterij nenasilja i drugačiji
način nadilaženja zla umjesto moći, dominacije, bombi, ratova i novca – ne znam kako ćemo
doći do kraja ovog stoljeća. Ako mi, koji smo Isusovi sljedbenici ne uspijevamo razumjeti taj
misterij nenasilja, kakva nada ostaje svijetu?! Nenasilje ne znači prostrijeti se kao tepih i
dozvoliti biti gažen, već reći da se zlu mora oduprijeti, ali da ima boljih i kreativnijih načina
od uzvraćanja udaraca.

Nenasilni način rješavanja problema uglavnom dolazi od ljudi koji znaju kako stvarati
alternative, moliti, biti maštoviti u duhu. No ne možemo se nositi s time na globalnom planu,
već se prvo moramo pozabaviti nenasiljem u zajednicama u kojima živimo. Moramo pronaći
načine kako biti nenasilni jedni prema drugima, kako prestati manipulirati drugima, vršiti
socijalni pritisak, okrivljavati svoju braću i sestre kako bismo ih prisilili da rade ono što
želimo. Udomaćili smo se u manipulativnim načinima voljenja drugih, manipulativnim
načinima kreiranja religioznog života. Nenasilni način je prvenstveno stav koji su mnogi
vidjeli gledavši predivan film Gandhi. U filmu Gandhi kaže: Neprijatelj nije negdje drugdje,
već je u vama samima.
Sve dok nastavimo misliti da je neprijatelj u Rusiji, da su neprijatelji muslimani, ili
muškarci ili bilo tko tko nije kao mi – onda smo još uvijek u prvom razredu duhovnog života
bez obzira na to na koliko smo Misa bili.
Trinaesti nagovor:

Put vjere

„Gospodine, slavimo Te za sve što činiš u nama, za sve što nam nudiš.
Zahvaljujemo Ti što nam daješ toliko primjera, modela i svjedoka, toliko njih
koji su nam pokazali put. Zahvaljujemo Ti na Tvojoj majci Mariji, na njenom Da,
na njenom povjerenju i strpljivosti. Zahvaljujemo Ti na svima koji su nas voljeli i
dozvolili nam da vjerujemo i podučili nas putu vjere i ljubavi. Zahvaljujemo Ti
Gospodine za zajednice, na tome što nas one drže bliskima i svjesnima svoje
grešnosti i svoje potrebe za Tobom. Zahvaljujemo Ti Gospodine što nas ne
ostavljaš kao siročad, već nam šalješ svoga Duha i činiš od nas svoje tijelo.
Zahvaljujemo Ti na Tvojoj velikoj ljubavi, zahvaljujemo Ti danas svi zajedeno u
Isusovo ime.“

Mnogi su me pitali o mojoj zajednici koju sam već spominjao. Podijelit ću s vama svoje
iskustvo, prestati podučavati i propovijedati, već vam ispričati svoje iskustvo nadajući se da će
vam biti zanimljivo. A nadam se da će vam biti i od koristi te pomoći uvidjeti Božje tragove i
Božja djela u vašim životima.

Imao sam vrlo blagoslovljen život i nekad mi se čini da nemam pravo govoriti o patnji.
Jedino što sam naučio bilo je držati duhovne vježbe i ljudi poput vas podijelili su sa mnom
svoje patnje. Iz toga sam mnogo naučio, no većinom sam život provodio kao razmaženo dijete
Božje, kao da mi je Bog dao sve za što sam Ga molio, pa čak i više od toga. To mi se ne čini
pošteno. I iz toga sam zaključio da život nije pošten, nije uopće. To govorim zbog toga što se
osjećam previše blagoslovljenim. I tražim načine kako da uzvratim Gospodinu za sve što mi je
dao.

U 8. razredu škole, u naše su mjesto došli su franjevci i održali misije u našoj župi. U
tako ranoj dobi, sa svega 14 godina, što danas više ne bi dozvolili, ali tada jesu (1957. godine)
otišao sam u Cincinnati i završio sve sa franjevcima: srednju školu, novicijat, fakultet
teologije... Cincinnati je po prirodi konzervativno mjesto, no opet, sreo sam svete osobe koje
su me voljele, koje su vjerovale u mene i koje su mi prenijele Evanđelje: svojim učenjem, ali i
svojim životom. Imao sam sreće započeti studij teologije odmah nakon Drugog Vatikanskog
koncila, pa me nije ništa drugo ni dohvatilo nego samo „nova teologija“. Nova Crkva je imala
tako puno smisla za mene i u nju sam vjerovao, i još vjerujem.

Posjetio sam Meksiko i Indijance, radio sam sa crncima... Shvatio sam da sve što sam
naučio nekako želim vratiti ljudima, no jednu stvar nikako nisam želio, a to je bilo podučavati
u srednjoj školi jer sam mislio da ću se naći s hrpom adolescenata koje uopće nije briga za
Gospodina. Ismijali bi što god bih rekao... No, dobio sam baš takav zadatak: poslali su me u
srednju školu na godinu dana. Kao što možete očekivati, ono što sam pretpostavljao da će biti
grozno, ispalo je predivno. Tada sam imao 27 godina i mogao sam razgovarati s tim dečkima,
a na moje iznenađenje sviđalo im se što sam govorio, neki su u to čak vjerovali...

Sljedeće godine započeo sam s duhovnim vježbama mladima i na mojim prvim

duhovnim vježbama koje sam držao u listopadu 1971. počeo je Novi Jeruzalem, iako tada još
nismo znali da će to biti Novi Jeruzalem. To je bila jedna od najvećih Božjih prisutnosti u
mom životu koju nikad neću zaboraviti. Na tim duhovnim vježbama bila je grupa starijih
srednjoškolaca tipično pretjerano-muževnih pa nikada ne bih pomislio da će povjerovati u
ono što sam govorio. U subotu sam im govorio o ljubavi Božjoj i sve što mogu reći je da se
Duh Sveti izlio na nas. Nikad neću zaboraviti tu noć. Ostali smo u kapeli cijelu noć, čekali, svi
su klečali oko oltara, neki su plakali. Isprva nisam znao što se događa i otišao sam u drugu
zgradu ugrijati neke pizze, čekao sam da mladi dođu jesti, pizze su se već ohladile, ali oni nisu
dolazili... Ja bih se bio umorio od toliko molitve. A mislio sam kako sam neki duhovni vođa i
kako puno znam. Vratio sam se u kapelu, a oni su još bili tamo... To je bio početak Novog
Jeruzalema. Od te noći nije prošao niti jedan tjedan, a da se nismo sastali. Prošli smo kroz
mnoge faze rasta i samorazumijevanja, a danas imamo oko 300 članova. Oni koji su došli u
prvoj godini, još su uvijek u zajednici. Sljedeći tjedan doveli su svoje djevojke i zajednica je
rasla svaki tjedan. U 1972. i 73. godini bilo je tisuće mladih koji su dolazili. Imali smo Misu i
dugo poslije molili. Mogao sam satima propovijedati i svi su slušali. Srijedom smo imali
Biblijsku grupu, petkom misu i molitvu. U gradu su se svi čudili. Često su nam dolazili drugi
svećenici i časne kako bi se uvjerili da je moguće da mladi mogu biti na misi koja traje 3 sata.
I sam sam se jednako čudio kao i oni. No bilo mi je očito da je to bilo djelo Duha Svetoga i da
sam bio Njegovo oruđe. Ta činjenica uvjerila me je u realnost milosti i Božje neograničene
ljubavi. Naime, to što se događalo nije se događalo po nikakvom mom osobnom daru, nekoj
mojoj svetosti, već samo po Božjoj. Bog bira ljude. Valjda je bio neki DA u meni, a nisam ni
znao da sam ga izrekao. Samo sam se pokušao sa time nositi. Bog je nešto napravio, a ja sam
pokušao prepoznati i odgovoriti, no On je uvijek prethodio, a ja sam kaskao za Njime. Prošlo
je 12 godina i puno smo stepenica i faza prošli.

U početku sam otišao biskupu i tražio ga da nam odobri mjesto gdje bismo se mogli
sastajati. Ta prva faza prepuna je malih čuda, koraka, blagoslova, tako da smo u tom periodu
dobili sve što smo tražili. Bilo je to iznimno za izgradnju vjere. Darovana nam je jedna nova
predivna kuća i kao franjevac nisam znao što da s njom radim, jer kao što znate imamo zavjet
siromaštva. No Duh Sveti upućivao je da je najbolje da se u nju preselim. Nikad nisam
djelovao kao nesretni svećenik, niti mi je padalo na pamet da se maknem od svoje subraće, no
izgleda da su mi vjerovali, pa su me poslali da živim u toj kući s laicima. I dalje sam vezan uz
franjevce, ali ne živim više u samostanu.

Gospodin je pokrenuo kroz to novi model laičkih zavjeta, novi model religioznog života,
a najbolji učitelji toga su oni koji su živjeli u zajednici. Moj dar i karizma u tom periodu bilo je
zajedništvo: razumjeti zajednicu, vidjeti što može učiniti zajednicu stvarnom i što je može
izgraditi. Nakon što sam bio u njoj i vidio sve mogućnosti za prijevaru i ranjavanje, iskreno
mogu reći danas da sam više uvjeren nego što sam bio na početku u zdravlje, moć i stvarnost
koja se krije u zajednici. Izvan zajednice ne mogu se jednostavno stvarati snažni kršćani.
Zapravo, očito je da Evanđelje poziva apostole i vjernike u vjerničke grupe i u grupe podrške,
gdje ćemo jedni druge izazvati na rast, na razvoj i podržati jedni druge na putu vjernosti.

Kada je naš biskup došao u Cincinnati 1973. godine, dao nam je na korištenje staru
zatvorenu školu i samostan. Preselio sam se tamo, iako je sve bilo jako trošno i pomalo se
rušilo. Deset godina kasnije oko 220 ljudi živi u krugu oko te zgrade, od toga oko 160 djece. U
posljednje vrijeme sam nazočio mnogim vjenčanjima i bračni su parovi počeli dobivati djecu.
Ta četvrt pomladila je Crkvu u Cincinnatiju. Na neki smo način „prekrili“ župu, jer smo bili
jači i snažniji od župe koja je, kad smo mi u nju stigli, polagano umirala. Sada je možda
najživlja župa u gradu. Ponovno ponavljam, nisam to planirao, čak nisam niti slutio da će se
to sve tako dogoditi.

Kad skupite ljude u vjeri, počnu se događati nevjerojatne stvari. U početku smo sve
stvari dijelili zajedno, sve je bilo zajedničko, što je sablaznilo stare ljude. Čudili su se kako
mladi ljudi mogu zajedno živjeti u istim kućama. Jedne nas je nedjelje posjetio biskup i rekao
da nam vjeruje, da ima povjerenja u nas kako pokušavamo ozbiljno živjeti kršćanskim
životom. Ako tvrdimo da je to nemoguće onda bismo morali izbaciti Poslanice iz Biblije, jer
baš tamo piše „da su se sve stvari dijelile zajednički i da se proučavala Riječ Božja“. Biskupovo
razumijevanje i podrška puno su nam pomogli.

S obzirom da smo imali mnoga vjenčanja, bilo je važno da se svaki novi bračni par
preseli u vlastiti stan gdje će započeti graditi svoju vlastitu obitelj. Kad ste blizu jedni
drugima, tada se uči vrijednost zajedništva, no sada radimo na konceptu susjedstva, što je
prirodno značenje zajednice: ne preblizu, ali niti predaleko. Tako dozvoljavate drugima razviti
svoj privatni prostor i identitet, no ujedno imate i vrlo prirodan i lagan pristup drugima. Ne
morate dogovoriti sastanak da se susretnete sa drugima, jer živite kraj njih. To je lijepo
mjesto za biti, iako izvana izgleda kao bilo koja druga četvrt.

Vremenski, hod i rast naše zajednice mogao bi se podijeliti u 3 faze. Prvu fazu
karakterizira karizmatski period u kojem smo uživali darove i plodove Duha Svetoga. Nikad
nismo bili dio većeg karizmatskog pokreta kao takvog, iako imam puno pohvala i divljenja za
mnoge aspekte karizmatskog pokreta. To je fantastično slavlje kršćanske inicijacije. Šteta što
mnogi ljudi nisu imali priliku iskusiti i slaviti prisutnost Krista u svojim životima i osjetiti
uzbuđenje zbog toga. Da, postoji nešto takvo kao što je Božji dodir. Možemo to nazvati i
duhovnim krštenjem. U našim se životima to nije možda dogodilo tako naglo, već postupno,
preko malih koraka, no ako se nije dogodilo, tražite to, taj dar Božje prisutnosti koji će vas
uvjeriti da je On stvaran i da je ljubav. No podsjećam vas da se ne može ostati na medenom
mjesecu. Ne možete održati to uzbuđenje. Vjerujem da je to jedna od najvećih slabosti
karizmatskog pokreta; jer to je predivna inicijacija u Kristu, ali samo inicijacija, početak . To je
prvi stupanj, ali ne možete održati prvi stupanj, morate se nastaviti kretati dalje od toga, u
izgradnju zajednice, u svoje službe i poslove, u doticanje društvenih pitanja, a u mnogim se
slučajevima karizmatici boje to učiniti. Nismo im dali vodstvo i zrelost koja bi ih pozvala
nadići tu fazu.

Naša je zajednica isto tako trebala sazrijevati, napredovati prema sljedećoj fazi. Drugu
fazu obilježila je činjenica da znamo voljeti Isusa, ali ne znamo kako voljeti jedni druge. Tu se
puno više radilo o zajedništvu, odnosima, seksualnosti, dijalogu, roditeljstvu, iscjeljenju,
obitelji i sličnim pojmovima.
Treća faza naše zajednice sastojala se u otkrivanju da smo izgradili dobru i zdravu, čak
snažnu zajednicu iako smo svi grešni i slomljeni baš kao i vi i kao bilo tko drugi. No u cjelini
bilo je nečeg dobrog i zdravog među nama. Tada nam je Bog omogućio da postanemo svjesni
velikih društvenih pitanja. Ja sam počeo putovati u zemlje 3. svijeta i držati duhovne vježbe i
sve je odjednom izgledalo mnogo drugačije. Osvrnuvši se na Ameriku iz različitih kuteva
svijeta, postao sam svjestan njenih velikih ograničenja i postalo mi je jasno da je Amerika
također dio problema i da je moj zadatak pozvati ljude da uvide istinu. Odgajani smo u
mitologiji da smo najsavršenija zemlja svijeta, a vrlo je opasno tako razmišljati. Tada sam
uvidio koliko smo bogati i koliko smo pohlepni. Govorio sam ljudima koji su doslovno živjeli
u rupama i pitao se kako mogu nastaviti živjeti kako živim kad toliki gladuju. Vratio sam se u
San Francisco i vidio ljude u modernoj odjeći, s nakitom, ljude koji su fino mirisali... Mi to
uopće ne uviđamo i to nije ničija krivnja, no moramo pronaći načine biti istinski katolicima.
Ti su ljudi naša braća i sestre, tijelo Kristovo, i kako je moguće da neki imaju toliko mnogo, a
drugi toliko malo?! Za mene je to bilo vrlo snažno iskustvo: vidjeti siromaštvo i nepravdu
ovoga svijeta, a često ju podržava katolička Crkva. Sada smo, doduše tek nedavno, uočili da
smo često bili dio problema.
 Onda sam shvatio da što je zemlja bogatija, to je više opsjednuta bombama i vojskom.
Što više imate, to više to morate čuvati i braniti. Postalo mi je jasno da nikad nećemo
zaustaviti komunizam bombama. Bombe ne ubijaju sustave, već ljude. Sve dok postoji
nepravda na ovome svijetu, komunizam će nicati u uvijek novim oblicima. I što god naš
predsjednik rekao, komunizam neće moći zaustaviti. Ironija je da novac koji potrošimo u
nekoliko tjedana u vojne svrhe, možemo dati za kuće, odjeću, bolnice, staračke domove,
vrtiće... za većinu ljudi svijeta. To je zlo. Zlo nas je oslijepilo.

Kad su me ono uhitili na Duhove, izgubio sam mnoge prijatelje, barem u Cincinnatiju.
Više nisu sigurni mogu li mi vjerovati. Čim sam dotakao ta važna pitanja, ljudi su me se počeli
bojati. Žele da govorim lijepe i slatke riječi, da im pričam o ljubavi Božjoj, ali ne i o zahtjevima
koje pred nas stavlja ta ljubav. Trebali bismo se pitati, s obzirom da nas Bog voli, što bismo mi
morali učiniti za svijet, što Bog traži od nas?! Ja osobno ne mislim postati aktivist, ali želim
biti osoba odana molitvi, Evanđelju, odan iscjeljenju srca, da ono što radim vani ne bude iz
ljutnje, ili zbog pobune, već zbog mira i slobode.

Vezano uz zajednicu, želio bih još reći samo ovo: svaka zajednica ima karizmu. Možete
samo par stvari učiniti dobro. Nema te zajednice koja bi mogla učiniti sve dobro. Potrebno je
prepoznati svoju karizmu, svoje poslanje, te se pitati kako ga možemo zajednički ostvarivati?!
Nemojte si zadati nerealna očekivanja i osuđivati se. Bio sam u mnogim vrstama zajednica:
kontemplativnim, aktivnim, muškim, ženskim... i svaka od njih čini par stvari jako dobro, a
neke druge stvari uopće ne. Nema zajednice u kojoj sam bio, a koja bi u svemu bila savršena.
To se ne može. Morate biti svjesni koje vrijednosti vaša zajednica ima, a koje ne. Potom
strpljivo i s ljubavlju pronađite načina kako kompenzirati nedostatke. Nemojte brzopleto
osuđivati svoju zajednicu. Ta nismo već na nebu. Ako barem neke stvari vaša zajednica radi
dobro, to je divno, neki ni to ne rade. Evo recimo trapisti su fantastični u kontemplaciji i
molitvi, ali nespretni u komunikaciji i odnosima. To je u redu. Radosno prihvaćanje
ograničenja znak je zrelosti. Sve je ograničeno, i to je u redu. Vi isto imate svoja osobna
ograničenja i to je u redu.

Gospodine zahvaljujem Ti što si bio tako dobar prema meni, što si me toliko volio i koristio
me. Hvala što si voljan koristiti sve ljude. Dajemo Ti se Gospodine, koristi nas za svoje
Kraljevstvo, za izgradnju svoje Crkve. Izlij svoga Duha na nas i daj nam znati koliko si dobar i
koliko su velika Tvoja obećanja.

Četrnaesti nagovor:

Pohvala ženstvenosti

Ovo izlaganje oslanja se na čitanje iz Otkrivenja:

„I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na
glavi vijenac od dvanest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I
pokaza se drugo znamenje na nebu: gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na
glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju.
Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi, da joj čim rodi, proždre Dijete. I ona porodi sina,
muškića, koji će vladati svim narodima palicom gvozdenom. I Dijete njeno bi uzeto k Bogu
prijestolju njegovu. A Žena pobježe u pustinju, gdje joj Bog pripravi sklonište, da se ondje
hrani tisuću dvjesta i šezdeset dana.
I začujem glas na nebu silan: „Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega Boga i
vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše, koji ih je dan i noć optuživao
pred Bogom našim.“
(Otk. 12, 1-6, 10)

Karl Jung, psihoanalitičar i švicarski protestant, bio je osoba koju je smetao pretjerani
naglasak muževnosti u kršćanstvu. Na svoj simboličan način rekao je da je zapadna
civilizacija, prepoznala činjenicu kako su ženstvenost i žensko tijelo na neki način put u nebo,
i tako je prepoznala ženstvenost u Bogu. On kaže da smo većinu vremena do sada svijet
uglavnom interpretirali kroz patrijarhalne pojmove i kroz patrijarhalni pogled na svijet. Kada
to govorim ne pokušavam biti moderan i popularan. Ne morate biti feminist, da biste uvidjeli
ovu istinu.

Povijest se kontrolirala i promatrala uglavnom „ muškim očima“. Ne kažem da je to loše,

već da je to samo polovica slike. U Knjizi Postanka, Bog je rekao da smo stvoreni na Njegovu
sliku, „muško i žensko stvori ih“. To znači da je Bog jednako tako muževan koliko i ženstven.
Mislim da su si naša protestantska braća i sestre koji su ostavili Mariju po strani, time
učinili veliku protuuslugu. Marija je bila naš jedini način povratka prepoznavanju
ženstvenosti. Ako nemate Mariju, vjerojatno biste je trebali izmisliti. Evanđelje treba Marijinu
sliku za cjelovitost i postaje vrlo racionalno, legalističko, orjentirano na lijevu polutku mozga,
orjentirano na cilj – kada gubi doticaj sa ženstvenošću, kada gubi doticaj sa Marijom.
Problem katoličanstva je što je naša slika Marije tako meka i sladunjava. Nije cjelovita. Marija
je prikazana pretjerano ženskasto, pre-meko, pre-slatko, previše vuče na Disneyland. Nema u
njoj snage, moći, već je to jedna slatka žena u plavome. To također čini Mariji protuuslugu.
Ona je tako puno više od toga!
Već sam prije bio rekao da je loše kada dijelimo stvari. Riječ dijabolički dolazi od grčke
riječi i znači razdijeliti, rastaviti, odvojiti. Riječ simbolički znači spojiti, staviti
zajedno. Marija je simbol nečega što je savršeno i predivno spojeno, stavljeno zajedno. Ako
pogledamo njezin cijeli život, od trenutka kada ju je posjetio anđeo Gabrijel do stajanja pod
križem, vidimo da je sve povezano u krug cjelovitosti.

Ovo čitanje iz Otkrivenja je divno. Kao prvo, vrlo je orijentirano na desnu polutku
mozga. Ako ste previše orijentirani na lijevu polutku mozga, većina toga će vam promaći.
Recimo, u tekstu piše da je Žena odjevena u sunce. Iz nekog razloga gotovo svi „primitivni“
ljudi vide sunce muškog spola, a mjesec ženskog. Sam sveti Franjo napisao je pjesmu: „brat
Sunce i sestra Mjesec“. Jedno nije bolje od drugoga. Žensko je više nježno, ne stavlja se u
središte, jednostavno je prisutno i svijetli na intimniji način. Muško je tu više na način koji je
kreativniji, stvaralački, daje život, ali ne može biti „previše“, morate ga kontrolirati ili ga se
kloniti. Naravno, oni su međuovisni i postižu cjelovitost jedino u ravnoteži. Dakle, imamo tu
Ženu odjevenu u sunce, oprostite na psihološkom jeziku, ali u potpunosti u doticaju sa svojom
muškom dušom. Ona stoji na Mjesecu: kontrolira svoju žensku i svoju mušku stranu, one ne
upravljaju njome, te dvije realnosti su u kreativnoj ravnoteži. To je pravo značenje celibata.

Celibat ne znači da se ja kao svećenik ne oženim ženom ili da se časne ne udaju za

muškarca. Način na koji celibat postaje moguć i kreativan je kada spojimo u sebi svoj muški i
ženski dio. Žene koje nikada nisu otkrile svoju mušku dušu i muškarci koji nikada nisu otkrili
svoju žensku dušu nisu toliko sposobni za kreativni celibat i uvijek će pokušati pronaći neku
povezanost s nekime suprotnog spola kako bi pronašli svoju cjelovitost. Ponajprije moramo to
pronaći u sebi.

Pred nekoliko godina moj duhovni vođa me je uveo u vježbu koja je značajno utjecala na
mene. Rekao mi je da napišem na jednu stranu sve osobe koje sam sreo u svom životu, a koje
sam mogao oženiti, bilo muške ili ženske; ljude za koje sam zbog nekog razloga želio da mi
budu bliski, ljude za koje mi je stalo da im se svidim, ljude za koje sam htio da se njihov život
poveže s mojim. Njih je resilo oduševljenje, ljepota i dobrota koje sam htio prisvojiti. Tako
sam dobio određeno vrijeme da napišem sva imena ljudi kojima sam se do tada oduševio. Svi
ljudi imaju to u sebi i ako vi to nemate, onda ste mnogo toga potisnuli. Ta čežnja za
jedinstvom, za životom, nalazi se u svim ljudskim bićima. Nakon popisivanja svih ljudi koje
sam mogao oženiti, rekao mi je da pored tih imena napišem kvalitete koje se nalaze u svakoj
od tih osoba a koje su me toliko u njima oduševile. Što su to imali: dobrotu, ljepotu, snagu,
strpljivost, samouvjerenost, smisao za humor... Koja vas to kvaliteta navodi na približavanje
nekoj osobi?! Napisao sam kraj imena i sve njihove kvalitete. Tada mi je moj duhovni vođa
rekao da povučem crtu ispod toga, kao da zbrajam i da napišem svoje ime ispod te crte.
Napisao sam Richard. Rečeno mi je da pogledam sve te kvalitete i vidim sebe. To je moj pravi
ja, onaj kojeg čak ni ja sam možda nisam ni otkrio, ni zavolio.

Ako hoćete biti zdrava osoba u celibatu, može zvučiti čudno, ali morate „voditi ljubav sa
sobom“. Morate se zaljubiti u onaj pravi istinski ja, mješavinu muških i ženskih kvaliteta,
mješavinu muškaraca i žena koje ste voljeli i s kojima ste bili bliski. Kada sam ja mogao
„voditi ljubav“ s tim dijelom sebe, bio je to jedan od najvećih prijeloma u mom životu i u
mojoj sposobnosti življenja kreativnog celibata. Od tada mi je celibat postao znatno manji
problem za cijeli život, jer sam shvatio da potreba za kojom čeznem nije tamo, izvan mene: da
oženim tu osobu, da je posjedujem, da je imam, već se ona nalazi u meni. Stoga krećem od
pozicije jedinstva u sebi prema ljudima, ne želim ih više posjedovati, ne uzimam ih, niti
koristim, već ih mogu jednostavno voljeti. Slobodan sam voljeti ih sa pozicije zadovoljstva
koje ne treba posjedovati tu osobu. Taj prijelom nam svima valja učiniti. Stvoreni smo da
volimo. Osoba koja nije voljela drugu osobu zasigurno ne voli Boga. Jer ne zna kako, uopće ne
razumije što taj pojam znači. Ljudska ljubav i božanska ljubav ne mogu biti u suprotnosti. No
zato što smo razdvojili toliko stvari, svjetlo i tamu, pšenicu i kukolj, dobro i zlo, muško i
žensko, Animus i Animu, još uvijek mislimo da značenje našeg celibata znači držati stvari
razdvojenima. To je dijaboličko. Najveći rizik i uzak put o kojem Isus priča nalazi se upravo u
tome da se oboje stavi zajedno, da se pomiri muževnost i ženstvenost u nama samima.

Žena koja je integrirala svoju mušku stranu u sebi je žena koja je u kontaktu sa
intuitivnim, kreativnim, strpljivijim i nježnijim dijelom sebe. To donese neku jasnoću,
britkost, hrabrost, a ako oduzmete taj muški dio ostaje mekani i sladunjavi dio bez fokusa.
Muški je dio direktan, pravocrtan a ženski kružan, cirkularan, ponavljajući. Oboje nam je
potrebno: ići naprijed, ali i hraniti i braniti ono iza. Možda ćete me nazvati seksistom, ali
pojmove koje koristim uglavnom su Jungovi pojmovi. Muški je dio više stvaratelj života, a
ženski održavatelj života. Ako nemate oba, nemate života. Ako je sve samo očuvanje i
održavanje života, onda se događa da se bavimo samo uljepšavanjem i čišćenjem stvari. Ako
pak želite vidjeti čistu mušku energiju, dođite vidjeti neke muške samostane. Mi franjevci
imamo mnoge službe i kad dođemo kući u neuredno i neorganizirano mjesto o kojem se nitko
ne brine, poželimo pobjeći vrišteći zbog nedostatka brige i pažnje da se stvari učine
posebnima i lijepima. Muškarci gotovo nikad ne pomisle staviti buket cvijeća na stol. Nakon
nekog vremena dom postaje tako neprivlačan, da nam se samima više tamo ne živi. To je
previše muško, a potrebno nam je oboje.

Ženama prvenstveno mora biti ugodno u ženskoj koži, u tome da je žena, a i u tome da je
kćer, sestra, žena... kako bi mogla integrirati mušku stranu. Cjelovita je žena ona koja je
prešla taj put od ženstvenosti u sebi do muževnosti i natrag k ženstvenosti u sebi. Mi
muškarci moramo krenuti od svoje muževnosti prema ženstvenosti kako bismo mogli biti
sposobni za bliskost, za intimnost, za odnos, za zajedništvo. To ne znači da se moram oženiti
sa ženom, niti da moram spavati sa nekom, već jednostavno da mogu primiti njihov život, i da
mi može biti ugodno u ženskom društvu. S tog mjesta valja mi se vratiti u muževnost u sebi.
To su 3 faze: 1. identitet, 2. intimnost i 3. cjelovitost, produktivnost.

Služeći se simbolima, rekao bih da je ženama potrebno malo „divljaštva“, malo od Ivana
Krstitelja. Ako dođete u doticaj sa tim grubim mjestom u sebi, nemojte ga se sramiti i bojati.
Da smo imali sreće upoznati Mariju, Isusovu majku u živo, siguran sam da bismo vidjeli u
njoj neku odlučnost, neku slobodu. Siguran sam da je plesala na vjenčanju u Kani, i da nije
sjedila po strani s buketom cvijeća i rekla: ah, ne, ja sam sveta djevica. To je žena puna snage,
života i smisla. Ako prepustite intuitivan i senzitivan dio ženstvenosti samome sebi, on neće
imati mnogo snage.

Potrebni su nam govoritelji istine u rimokatoličkoj Crkvi, a upravo su žene te koje su u

doticaju sa elementima koji hrane, sa elementima realnosti sa kojima muškarci obično nisu u
doticaju. Crkva treba žene kako bi joj one rekle njenu istinu. Ne želim vas učiniti
feministkinjama, ne želim iz vas učiniti ljutite žene, niti od vas učiniti svećenike. Dapače,
odgovaram vas od toga da se ulovite u moć, u sustav, jer ne želimo učiniti cijeli sustav
ženstvenim, već trebamo vidjeti Crkvu s mnogim darovima i mnogim službama, a ne jednu
grupu koja će na vrhu voditi i imati svu moć. Da, potrebno nam je žensko vodstvo na svakoj
razini unutar Crkve, ali ne u smislu svećenstva kao što ga poznajemo do sada. Potrebno je
radikalno reformirati pogled na svećenstvo i rastaviti samu riječ svećenstva.

Crkva treba žene da budu mudre, da budu istinite, da budu Marija, da budu te koje će
dijete Isusa, Crkvu, misterij Kristov, donijeti na svijet i štititi ga, te ga potom odnijeti u
pustinju kako ga moć ne bi preoblikovala u sustav zakona, struktura i organizacija. Koja se
snaga nalazi u zakonu, u strukturi i u organizaciji?! To ne oslobađa ljude, ne dovodi ih u
misterij ljubavi Božje. Potrebna nam je ta intuicija u kojoj se zaista krije snaga koju ženstvena
duša donosi Crkvi. Moć se ne nalazi u naslovima, ulogama, i u kontroli. Ako žene popuste
napasti i potrebi ega da kontroliraju i imaju moć, učinit će istu pogrešku kao i muškarci i
vratiti će povijest unatrag drugih 1000 godina. Molim vas, nemojte učiniti tu pogrešku.
Donesite cjelovitost slici, donesite novi model služenja, novi model Crkve, što zaista znači biti
Božji čovjek, što znači biti Marija.

Ispričat ću vam samo još nešto. Prijatelj mi je rekao za jednu sliku iz 13. stoljeća, a nalazi
se u cistercitskom samostanu u Njemačkoj. Kad sam je vidio, stajao sam pred njom u
divljenju. Savršena je i prikazuje upravo ono u što vjerujem. Evo što je bilo na slici:
Tu je tradicionalna slika oca, čovjeka sa bradom koji u jednoj ruci drži znak moći, ali on
ispada iz njegove ruke. U drugoj ruci drži mač i gleda prodorno u Isusa. Isus stoji par koraka
dalje i gleda prema Ocu i oni se gledaju oči u oči. Vidi se velika moć susreta i velika ljubav
među njima. Drugi kraj mača, njegov vršak, kojeg Otac drži, nalazi se u Isusovoj ruci. Isus je
gol i krvav i vidi se rana među njegovim rebrima kako bi nas dodatno podsjetila na Isusovu
slomljenost, na njegovu ljudskost, slabost i ranjivost. Na tom maču između Oca i Sina nalazi
se Duh Sveti, golubica.

Postoji dio Boga koji je kreativan, ali je ujedno i zahtjevan. Prepoznat ćete to i u sebi.
Ako ste učitelj željet ćete da vam učenici nauče i uspiju, ako liječite, željeti ćete da vam
pacijenti ozdrave, želite da svi rastu i postanu ono na što ih je Bog pozvao – to je očinski dio
Boga. Vrlo je kreativan, ali istovremeno puno očekuje i zahtjeva. On hoće da je ono što je
stvorio postane u punom smislu ono za što je stvoreno. Onda imamo dio Boga koji pati, koji
gubi, koji ne vodi. Jer da vodi, zašto bi se svo zlo na svijetu događalo?! Bog uopće rijetko kad
vodi, osim možda u životima savršenih svetaca. Samo oni koji se do kraja i potpuno predaju
Bogu ostavljaju Bogu vodstvo u svojim životima. Bog je tako ponizan. Skoro nikad nije glavni.
U toj kreativnoj tenziji u kojoj oba dijela Boga, ranjeni i patnički dio Boga i kreativan i vodeći
dio Boga poštuju jedan drugog i gledaju jedan drugog oči u oči, u toj kreativnoj tenziji imamo
Duha. Možete ponovo to primijetiti u sebi. To možda opisujete kao muško i žensko, možda
kao sunce i mjesec, možda kao svjetlo i sjenu, možda kao jako i slabo, ne znam koje biste
riječi željeli koristiti, ali ta je napetost u svima nama. U toj kreativnoj napetosti eksplodira
Duh Sveti. Duh je ono što se događa između Oca i Sina, on je život koji se kreće naprijed-
nazad između tog obostranog poštovanja između Oca i Sina. To nije sve na slici koju sam
počeo opisivati.

Malo podalje od svetog Trojstva stoji Marija, no to nije samo Marija, već žena, Crkva,
koja se u svojoj cjelovitosti uvijek prikazuje kao žensko. Nije slučajnost da Crkvu nazivamo
„majkom“. Crkva je majka hraniteljica koja skuplja svoju djecu i drži ih na dobrom putu.
Marija dakle stoji malo podalje, opet u predivnoj haljini i gleda Oca i Sina s predivnim
smješkom Mona-Lise. Gleda ih i može se reći da je oduševljena. Drži svoju haljinu iza koje se
nalaze sve vrste svećenika, biskupa, papa, đakona, križara, propovjednika,iscjelitelja... Oni se
naviruju iza njezine haljine, no ona kao da ih zadržava. Mislim da je time umjetnik htio reći
da će Crkvi trebati vremena razumjeti što se to događa u Bogu. Crkvi će trebati više vremena
kako bi postala ženstvenija, cjelovitija, izbalansirana, kako bi prepoznala taj misterij koji se ne
može razumjeti, koji uključuje Božju veličinu ali i Božju patnju, kao i Božju ljubav. To je Bog
koji pobjeđuje, a istovremeno i gubi.

Stavite to oboje u svoju dušu, dozvolite da oboje bude istinito i za vas, i biti ćete nanovo
stvoreni u slici Božjoj. Morate se zaljubiti u svaki dio svoje duše i tek tada doći pred Boga,
istinski biti kao Marija te izreći svoj vlastiti Magnificat. Samo tada će vaše „Da“ imati snagu.

Petnaesti nagovor:

Što Bog voli

Započnimo zajedničkom molitvom:

Gospodine, zahvaljujemo Ti što si nam dao novi dan na dar, kao i na svemu
što nam daješ i daruješ. Vjerujemo Ti Gospodine i ufamo se u Tebe, u Tvoju
riječ, u Tvoju dobrotu, u Tvoj odabir nas. Nemoj dozvoliti da zaboravimo
Evanđelje, Radosnu vijest koja nam se objavila. Zahvaljujemo Ti i blagoslivljamo
Te, zajedno sa svima svetima. Naša je vjera slaba bez njih. No vjerujemo zajedno
s njima, zajedno s Isusom, i vjerujemo u Njegovo ime. Amen.

Nadam se da ste kroz ove duhovne vježbe počeli vjerovati sebi. Iako zvuči tako
jednostavno, dozvolu da vjerujemo sebi ne dobivamo često. Neizravno nam dapače govore
kako sebi ne smijemo vjerovati. No to je sve što imamo. Ne mogu vjerovati da bi se Bog s
nama samo 'šalio' ili da smo tek neki 'slučajni proizvod'. To smo što jesmo i iz nekog
nevjerojatnog razloga Radosna vijest je ova: to je ono što Bog voli. To je dakle naš jedini
početak, to naše ja koje imamo. Do sad ste već primijetili da je Karl Jung za mene pravi heroj,
smatram ga prorokom duše. Nekoliko mjeseci prije njegove smrti, posjetili su ga njegovi
studenti i jedan od njih je čitao knjigu Johna Bunyana „Pilgrim's Progress“) koja opisuje put
duhovnog života jednog kršćanina. Razgovarajući o knjizi, Jung je rekao: „Na svom sam
životnom putu morao sići tisuće stepenica kako bih mogao pružiti ruku prijateljstva tom
malom djeliću praha zemaljskog koji čini mene.“ Ja mislim da je to savršeno. Time je Jung
sve rekao.

Gospodin Isus je svojim utjelovljenjem, a i svi sveci su svojim silaskom u istinu koja se
zove poniznost, morali sići tisuću stepenica. U ovim smo duhovnim vježbama o tome i
govorili, o tisuću obraćenja, o puštanju (engl. «letting go»), o vjerovanju na dubljoj razini
kako bismo bili sposobni pružiti ruku prijateljstva, (ne snošljivosti, već prijateljstva!) tom
prahu zemaljskom koji smo mi. U redu je biti samo mali dio praha zemaljskog. Dapače,
možemo se tome radovati, možemo biti uzbuđeni zbog toga što smo nitko, poput svetog
Franje. Tada nemamo što braniti, slobodni smo i možemo čuti Evanđelje po prvi puta, jer više
ne pokušavamo biti savršeni, ne pokušavamo doseći Boga, već jednostavno jesmo oni koji
jesmo i to je ono što Bog voli. Bog je čak došao podijeliti s nama tu našu malenost.

Iz svog osobnog duhovnog putovanja mogu reći da su stvari s vremenom i rastom na

mnogo načina postajale jednostavnije. Dogme kojima su nas podučavali su ostale, ali ono što
poručuju dobiva puno jednostavnije i istinitije značenje. „Moje“ dogme se mogu izreći u
nekoliko rečenica i volio bih ih podijeliti s vama.
Kao prvo, proučavajući ovaj svijet, svoje životno iskustvo, svoj odnos s Bogom i ono što
me On podučio, mogu uvjereno reći da Bog voli život. Da, Bog voli život i nastavlja ga stvarati
u beskrajnim, novim i fascinantnim oblicima. Kad se otkrilo da 9/10 organizama na zemlji
zapravo živi u moru, shvatili smo da mnogo toga još nismo niti vidjeli. Za koga On to stvara?!
Izgleda da jednostavno voli stvarati život. Koliko god mi pokušali ubiti, zatrti, zataškati život,
On ga nastavlja stvarati. Na svakim krstitkama, poželim reći: evo, Bog još jednom želi
pokušati, i ne odustaje od nevjerojatne predanosti životu. Koliko god mi života prekrili
negativizmom, mržnjom, gorčinom, On stalnoponovo stvara novi i novi život.

Ono što je nekoć bilo u Bogu sad je izvan Njega, a to smo mi. Da, nekoć smo bili u Bogu,
te smo stoga kao On, stvoreni na Njegovu sliku i moramo voljeti život. To je prvenstveni
kriterij kojime prepoznajemo da li je netko kao njegov Otac, da li je ljubitelj života, započevši
od svog vlastitog života. Ako mrzite vlastiti život, niste poput svog Oca. Na žalost, mnogi su
zaljubljeni u smrt, umjesto u život. Boje se života, bježe od njega, negiraju ga, čak i pretvaraju
život koji im je darovan u smrt, ponekad i u ime religije. Nemojte dozvoliti da se to dogodi
vama. Radujte se životu, promatrajte ga u njegovim beskrajnim oblicima, osluškujte ga... To
je Božji glas koji vam poručuje da ima još puno života za vas. Pronađite načina da taj život
koji vas okružuje primite u sebe, da mu vjerujete. Morate vjerovati životu, jer samo se na
njemu može graditi ili se ne gradi uopće. Morate vjerovati životu koji se nalazi u vama, unatoč
svemu što vam govori suprotno. Jer na smrti, na strahu, na ljutnji, na krivnji, na zakonu... ne
može se graditi. Naučite slaviti, naučite uživati, naučite kako se radovati tom životu. Kada
uživate i radujete se životu primate ga u sebe, on postaje vaš i nitko vam ga više ne može
oduzeti. To ovjekovječuje ljude: a ne uspjesi, ni nagrade.

Moja je druga dogma da Bog voli ljepotu. Što sam više putovao po svijetu, to sam se više
uvjerio u to. Zemlja je predivno, predivno mjesto. Moj otac je odrastao u ravnicama Kansasa i
dan danas misli da nema ljepšega mjesta od ravnice. Ljudi se ne bi složili s njim, ali on voli
imati pregled i vidjeti na daleko. S brda, planina i šuma nema dobar pregled. To je valjda
povezano s našim prvim iskustvom ljubavi i topline, jer ono predstavlja ljepotu za nas. Kako
da definiramo ljepotu?! Kada smo prvo iskusili ljepotu u nama, tek tada je možemo vidjeti
izvan nas, jer se ona nalazi u očima promatrača i tražitelja ljepote. Ljepota je samoj sebi cilj i
Bog je voli. Ako želimo biti poput svog Oca, i mi moramo voljeti ljepotu, štititi je, uživati u
njoj, što bi značilo primiti ju u sebe. Ako volite ljepotu možete strpljivo živjeti sa svime što je
slomljeno, šepavo i ne tako predivno, jer ćete moći vidjeti karakter dobra, a nećete se
zadržavati na površini. Ukoliko ne cijenite ljepotu nećete moći ljubiti ni ono što za sad nije
baš tako lijepo, ali može postati predivno.

Treće, vjerujem da je Bog vrlo skroman i ponizan. On ispravlja naše 'krive Drine'. Ne
traži niti ne ustrajava, ne manipulira, već čeka i čeka. To je poniznost. Zašto se ne pojavi s
neba deus ex machina i odgovori na sva naša pitanja i riješi sve naše probleme? Kad znate
da ste 'bog i batina', znate da se ne morate praviti Bogom, ne morate glumatati da ste 'glavna
faca'. Ljudi koji se vole praviti glavnima, u biti nemaju puno kontrole. Bog zna da će sve
naposljetku lijepo posložiti, pa strpljivo čeka i vjeruje i nema potrebu pokazati svoju moć. To
mi pomaže da Mu još više vjerujem. Ponekad izgleda da se stvari kreću prema nekom
apsurdnom završetku a mi se pitamo zašto Bog ne uskoči, sve ne zaustavi, zašto se ne pojavi
na nebu i recimo zabrani nam daljnje naoružavanje?! Ali On to ne čini. Vjerujem da je
ponizan, da poznaje stvari bolje od nas, da nas voli do kraja i da pušta da stvari za sada budu
takve. Kada sam postupao glupo, egoistično i sebično, Bog me već u dvadesetoj godini mogao
podučiti drugačijem putu, ali nije. Učinit će to u četrdesetoj ili kasnije. Dan danas još
postupam isto, a On čeka i pušta me, izgleda da želi da i sa 60 godina nešto naučim. Volio bih
da i ja mogu biti takav s drugima, da ih mogu tako ponizno voljeti.

Četvrto, znam i to da je Bog strpljiv. To je nekako povezano s poniznošću. Bog je

nevjerojatno strpljiv. Pred 5 godina sam bio u New Yorku s mladićem Michaelom iz svoje
zajednice i u slobodno smo vrijeme otišli u povijesni muzej. Tamo smo proveli sate, zadivljeni
promatrajući dinosaure. Otkrili smo da su živjeli pred 100 milijuna godina i da su na zemlji
živjeli nekih 70 milijuna godina. Pitao sam Michaela što su dinosauri radili svo to vrijeme na
zemlji. Rekao je: „Pasli su“. Pasli su 70 milijuna godina?!?! A što je Bog činio tih 70 milijuna
godina?! Michael je rekao: „Pa valjda gledao kako pasu.“ Kakav je to Bog, Bog koji voli život,
ljepotu, Bog koji je ponizan i strpljiv?! To je Bog koji jednostavno pušta dinosaure da pasu
milijunima godina, a mi se pojavimo i mislimo da smo sad glavni. Koje li oholosti!

Gledao sam jednu emisiju na televiziji i tamo su objašnjavali tijek vremena i razvoj
života na zemlji kao da se život pojavio 1. siječnja jedne kalendarske godine. Znate li da se
mamuti nisu pojavili sve do 15. prosinca?! A kad su se pojavili homo-sapiensi?! Nećete
vjerovati, ali istina je: zadnje 3 minute 31. prosinca. Da, samo je toliko dugo ljudska rasa na
Zemlji. Jedino što zapravo možemo je čuditi se i diviti, ostati zadivljeni i ponizni. Ostaje nam
samo da slavimo Boga. Kao što je sv. Franjo volio reći, stvoreni smo da se klanjamo Bogu, ne
da objašnjavamo, niti da razumijemo, čak niti da znamo kako da se Bogu svidimo.
Zadnja moja dogma je da Bog voli pojedinačnost, individualnost. Boga ne plaši
različitost. Sve što je stvorio je jedinstveno. On jedino tako stvara. U Bogu ima toliko
različitosti da svako novo stvorenje koje stvori može biti novi odraz.

U vašem nutarnjem traženju morate pronaći jedinstveno ime kojim vas je On zazvao i
otići na to posebno mjesto na koje vas je pozvao. Prošlog sam prosinca posjetio jedno afričko
pleme u kojem je običaj da se novorođeno dijete odnese ocu. Otac ga tad ponese sa sobom u
jednu kolibu i provede s njime jedan cijeli dan, beba i on sami. Nakon što je otac pokupio
djetetovu energiju i značenje, šapne mu u uho njegovo ime. Ta se riječ više ne spominje sve do
djetetove inicijacije, oko 12-13 godine. Djeca čekaju i čeznu za time da otkriju koje je njihovo
pravo ime. Nakon što završe inicijaciju znaju točno tko su. Nikad nemaju problema s
identitetom, jer imaju pravo na prijelaz što naša kultura na žalost nema. Uz to, ta su djeca
toliko samopouzdana!

Mi također moramo čekati na našu pravu inicijaciju, na to da nam Bog kaže tko smo
zapravo. To nije ono što vam vaši bližnji govore, što vam Crkva kaže, što vam bilo tko može
reći. To je nešto što sami u sebi morate otkriti, uz svu pomoć Crkve i ljudi oko vas. Za to treba
puno hrabrosti. Na tom mjestu na kojem ćete otkriti svoje ime, svoje pravo ja, otkriti ćete još
jedno ime, a to je ime koje vam Bog daruje o sebi, tko je On za vas. Vaše će iskustvo Boga biti
različito od sv. Margarete Marije Alacoque ili od sv. Bernadete iz Lurda. Nemojte pokušati
prisvojiti njihovo iskustvo. Vaš je odnos s Bogom vrlo jedinstven. Na tom mjestu gdje se vaše
ime i Božje ime sjedinjuju - to je vaša duša. Kada počnete vjerovati tom mjestu i iz njega
počnete djelovati, djelujete sa snagom i autoritetom. Nitko vas više ne može uništiti: nikakvi
sustavi, ni zajednice, ni osobe, niti vam bilo tko može to ukrasti, jer ste pronašli snagu u sebi.

Jednom sam išao posjetiti nekog gospodina u velegradu i izašli smo iz njegovog stana.
Taj je gospodin svakog dana na istom kiosku kupovao novine, te je i tada skočio po njih. Vrlo
je prijateljski pozdravio prodavača, no ovaj je vrlo neljubazno odgovorio. Moj je znanac
ljubazno zahvalio, prodavač nije rekao ništa. Kako smo se udaljavali od kioska pitao sam ga
da li svako jutro tako «razgovara» s prodavačem novina. Rekao je da uglavnom pokušava.
Ponovo sam ga pitao da li ga ovaj uvijek tako neljubazno otpravi, a on je odgovorio da je
uvijek takav. Rekao je da je prije puno godina odlučio ne dozvoliti drugima odlučivati kako će
on živjeti vlastiti život. No većina nas to ne radi, već dozvoljavamo drugima da odlučuju
umjesto nas kako ćemo živjeti svoj život. Ako su drugi loše volje, i mi ubrzo postajemo loše
raspoloženi. Jedini ljudi koji mogu djelovati iz sebe, ljudi koji su slobodni, su oni koji znaju
tko su i koje je Otac zazvao, koji znaju da imaju dušu.

Nadam se da ste kroz ove duhovne vježbe pronašli načina da otkrijete svoju dušu, da
znate tko ste pred Gospodinom i da se u tome radujete i da vjerujete toj duši koju vam je Bog
dao. To je sve što jesmo, i što god da je to, Bog je voljan to ovjekovječiti. Zato tome vjerujte, i
dopustite Bogu da to bude njegovo, ali i vaše. Znajte da je Njegov posao sjediniti to dvoje. On
je uvijek inicijator i pokretač, mi samo kao Marija možemo reći: Da, neka mi bude. Tada nitko
neće moći uzeti taj život od vas. Čekajte taj dan kada će vam Gospodin reći: „Ljubljeni, život
koji imate, vječan je.“ Toliko ga ima, tako je dobar, tako je stvaran.... Sve drugo prolazi, no taj
pravi život, taj dar koji zovemo milošću, ta nezaslužena ljubav zapravo je značenje Evanđelja i
upravo je sada ovdje i ne može se ni zaraditi, niti postići našim trudom i naporom.
Gospodine, mi također želimo voljeti život, želimo voljeti ljepotu, biti strpljivi i ponizni,
puštati da stvari postoje u mnogim oblicima. Poduči nas kako da uživamo, daj nam dar
slavljenja i učini od nas ljude Evanđelja. To Te molimo zajedno u Isusovo ime. Amen.

Šesnaesti nagovor:

Prijateljstvo

Gospodine, ponovo dolazimo pred Tebe. Vjerujemo da si tu za nas i mi

želimo biti ovdje za Tebe. Želimo biti ovdje i jedni za druge, za Tvoje ljude koji su
kao ovce bez pastira. Pokaži nam Gospodine kako biti sestra, brat, majka, otac,
djed, baka, prijatelj... i kako da ljubimo tvoje ljude. Pokaži nam jer mi to ne
znamo. Drži nas u svojoj ljubavi i blizu sebi. Zahvaljujemo Ti i blagoslivljamo Te
za ove duhovne vježbe i dajemo Ti ovu molitvu u Isusovo ime. Amen.

Mislim da su tri stvari važne za življenje evanđelja. Prva je da moramo naći načina ostati
u vezi s realnošću duhovnog svijeta, s unutarnjom realnošću. Ne mislim pod time samo na
strukturu religije, na moral ili na brigu oko zakona već na duhovnost, na unutarnji svijet u
kome je Bog živ i govori nam simbolima i slikama. To je mnogo dublje od onoga što
podrazumijevamo pod religijom.

Moram to izreći jer je istina: institucionalna religioznost zapravo je udaljila mnoge ljude
od duhovnosti. To je samo činjenica. Institucionalna religioznost daje ljudima tek dovoljno da
ne moraju ići za pravom stvari, da ne moraju ići unutarnjim putovanjem, da ne moraju otkriti
svoje duše. Siguran sam da to nije Božja volja. Isus nas je došao pozvati na putovanje po
Duhu Svetomu, k Duhu Svetomu i s Duhom Svetim. To je putovanje koje svatko od nas na
određen način mora proći sâm za sebe. Možemo poslušati što su drugi prije nas rekli, ali u
konačnici moramo sami krenuti i vjerovati svome iskustvu, te se susresti sa svojim zvijerima i
anđelima. Moramo ih otkriti za sebe i imenovati ih, nazvati ih za sebe. Prvo je dakle pravilo da
moramo naći načina očuvati, upamtiti, zadržati realnost unutarnjeg svijeta. Možda to
uključuje samoću, možda poopćavanje, sigurno uključuje molitvu, odvajanje od sustava i
postavljanje pravih pitanja kao što su: što se to zaista događa?! Jesam li ja duhovna ili samo
religiozna osoba?!

Druga stvar je da se moramo potruditi da uvijek i svugdje budemo zaljubljeni. Možda to

zvuči kao kliše, ali svaki dan moramo nastojati 'omekšati' svoje srce. Ukoliko nećete 24 sata
na dan, uvijek i svugdje tražiti Gospodina da vam omekša srce, ono će bez sumnje otvrdnuti.
Morate pronaći načina svakodnevno se kretati prema ljubavi, jer bez nje naši životi nemaju
smisla. Čovjek koji ne ljubi jednostavno ne poznaje Gospodina, ne može Ga poznavati . Može
biti religiozan, biti pun legalizma i zakona, koristiti prave riječi na pravom mjestu, ali neće
poznavati Gospodina. Nemojte dozvoliti da se i vama to desi. Moramo pronaći načina da se
svaki dan ponovo zaljubimo. Znam da to zvuči romantično i za one u srednjim godinama
nemoguće i nerealno, no mislim da je to istina. Da bi se to dogodilo, morate riskirati. Morate
imati novu perspektivu i gledati na svoj život i na sebe s novog gledišta kako biste razumjeli
što se to događa u vašem srcu.

Treće, kako bismo razumjeli Gospodina i Evanđelje, mislim da moramo negdje u svom
životu imati kontakt s takozvanim „nefunkcionalnim“ ljudima koji nisu ulovljeni u igru
uspješnosti, koji nisu baš kao i mi. Oni su nam potrebni za naš integritet, za našu istinu, naš
rast. Svi mi trebamo biti u vezi s ljudima koji nisu naizgled predivni, pametni, uspješni...
Trebamo gubitnike oko nas kako bismo se radikalno pitali što to uopće znači uspjeti. Trebamo
ljude koji ne igraju našu igru: ljude o kojima sam govorio u jednom prijašnjem govoru o
siromasima. Za naše vlastito obraćenje potreban nam je kontakt s ljudima na koje se
drugačije gleda, koji su možda hendikepirani, retardirani, stari, samohrani roditelji... No
svakako se osigurajte da ostanete blizu malenih.

Želio bih zapravo govoriti o prijateljstvu. Znam da nas nitko nije podučio kako imati
prijatelje, dapače, često su nas odgovarali od toga. Bio je tu strah od zbližavanja, strah od
homoseksualnosti, strah od posebnih prijateljstava. No nema drugačijih prijateljstava od
posebnih. Sva su posebna. Nakon dugogodišnjeg iskustva rada i kontakta s ljudima, znam
prepoznati ljude iz kojih izvire život, iz kojih izlazi energija, koji su stvarni i nadahnjuju.
Mogu reći da su to uvijek ljudi koji imaju prijatelje jer riskiraju da ih imaju. Riskiraju otvoriti
se i dati od svog srca, od svoje vjere, riskiraju svoju ljubav za druge. Nema drugog puta.

Kako bismo uopće razumjeli božansko prijateljstvo ako nismo iskusili ljudsko?! To ne
znači da se morate ovog časa ustati i otići steći prijatelje. Imati prijatelja je u prvom redu
jedinstven i veliki dar, no ima i puno našeg udjela u tom daru: potrebno je usuditi se dijeliti
sebe s drugima. Dajem vam dozvolu da dijelite sebe s drugima i da se nikome zbog toga ne
ispričavate. To je dar. Prijatelj je osoba s kojom možeš iskreno razgovarati, na koju se možeš
ljutiti, s kojom možeš kreativno podijeliti svoj unutarnji emocionalni život.

Kršćansko prijateljstvo nije trač-odnos gdje se dvije osobe susretnu i žale se na bližnje,
na svoju zajednicu, obitelj, samostan... Dobro, bit će razdoblja kada ćete se osjećati
nesposobni tolerirati događanja i druge oko sebe, no uzmimo si kreativno mjesto na kojem o
tome možemo govoriti, priznajmo to, ali nemojmo na tome stati. Svi smo iskusili negativne
osjećaje. Pa što s njima?! Podijelimo ih s drugom osobom i krenimo prema molitvi.
Dogovorimo se da zajednički molimo za tu stvar tjedan, dva, ili mjesec... ovisi o težini
problema. Znam da upravo u teškoćama i kroz kušnje Gospodin povezuje i zbližava ljude.
Često se pred problemima osjećamo tako bespomoćni i maleni, no istina je da vi možete
stvari promijeniti, ako to dolazi iz konteksta vjere. Podijelite s drugom osobom svoje osjećaje,
svoju vjeru, molitvu koju nosite u sebi i tada ćete moći svojoj obitelji ili zajednici ponuditi
alternativu, neku opciju. Ako ostanete sami postajete ogorčeni, osjećate se bespomoćno i jer
se malo pomalo svi počinju izolirati i zatvarati u svoje živote i svjetove, vi počnete to isto
činiti. U samostanima se to često dogodi, budu puni osamljenih osoba koje žive u hotelu, gdje
nitko ne može nikome vjerovati, biti iskren i izreći istinu na glas. Ali ako se možete pomaknuti
s tog mjesta, krenuti naprijed, tada je to Duh Sveti koji vam govori kako kreativno sugerirati,
kako kreativno suočiti ono što treba suočiti i kako to učiniti da se drugi ne osjete posramljeno
i poniženo već cijenjeno i voljeno.

Kao „autsajder“ koji ne živi u samostanu mogu reći da me žalosti što sam prečesto vidio
kako negativni ljudi upravljaju redovničkim životom. To je zato jer su najglasniji, najčešće
najmanipulativniji te izrazito dominantni. Negativizam ima dug put u redovničkom životu i
šteta što je to tako. To je djelo zloga. Koliko negativnih, nesretnih žena i muškaraca kontrolira
zajednice i samostane u ovome svijetu! To je grijeh i ne bi se smjelo događati. Ima dovoljno
punine života, slobode, milosti Božje, Duha Svetoga da pronađemo izlaz iz toga bez
osuđivanja te osobe. Takve su osobe žrtve koje same trpe. Kako ih možemo osloboditi te
patnje?! Kako da te paralizirane pojedince koji žive bez nade (vidite im beznađe na licu)
vratimo u život?! Ako ih napadnemo, kao što bismo prirodno učinili, uglavnom pogoršamo
problem. Moramo pronaći načina da ih svojom prisutnošću liječimo, jer je stvarno previše
negativnih ljudi u redovničkom životu koji umiru iznutra. Tu moramo koristiti svoj zdrav
razum. Život se lako može prepoznati, očit je, ne morate biti genijalac da ga pronađete.
Očigledno je što je život, u čemu ima snage i ljepote, a što je smrt i uništenje. Ako ste umrli
iznutra i imate hrpu negativizma, zlovolje, ogorčenosti, kiselosti i hladnoće u sebi, a hodate
okolo govoreći ljudima i praveći se da pronosite milost Božju, to je jako ružan grijeh.
Ohrabrujem vas stoga da pronađete kreativne načine ophođenja s negativnim ljudima, da
pronađete kako da budete sredstvi njihova iscjeljenja. To nećete moći učiniti sami. Moći ćete
to učiniti jedino povezani s drugima, kada iskusite snagu Duha Svetoga koja se rađa među
dvijema moliteljima.

Mislim da nam je svima potreban onaj koji će govoriti istinu u našem životu. Molite za
to, molite da u sebi pronađete snage i ovlastite neku osobu da vam kaže istinu o vama, da
bude brutalno iskrena s vama i kaže vam gdje brljate, kamo idete... Recite toj osobi: Čuj, ako
uvidiš da postajem negativna, nesretna, ogorčena, molim te reci mi to, nemoj da izgubim
jednu godinu života, ili više... Ako niste dovoljno slobodni da to učinite, da to nekome kažete,
zapitajte se zašto. Neću pogađati vašu motivaciju.
Ako imate odnose s drugima utemeljene na istini, ako ste dovoljno putovali procesom
identiteta i znate tko ste kao žena/muškarac, kao sestra/brat, kao kćer/sin, kao žena/muž, i
ako ste došli do mjesta mira, tada se nemate čega bojati, pa ni prijateljstava s ljudima
suprotnog spola. Ne vidim u Evanđelju da bi Gospodin zabranio ženama da imaju prijatelje
muškarce, niti muškarcima da imaju žene za prijateljice. Uglavnom to mogu oni koji su dobro
shvatili zakone prijateljstva. Prvi je korak prijateljstva idealiziranje druge osobe, da mislimo
kako je ta druga osoba totalno savršena i da će nas učiniti sretnima.

Put k prijateljstvu i intimnosti je put kroz tisuće strahova, strahova uglavnom od nas
samih, ne toliko od grijeha. Te strahove moramo prikazati Gospodinu i predati mu ih: strah
da nismo dovoljno voljeni, da nas nitko ne želi izabrati... Ako se nikad nismo suočili s tim
strahom i priznali si ga, kako ćemo vjerovati Božjem izboru?! Što to znači biti izabran, biti
voljen, dozvoliti si da budemo voljeni?! Na mnoge smo načine izgubili umjetnost
prijateljevanja. U braku je slična stvar. Kako malo bračni parovi znaju o prijateljstvu! Bili su
mladi, oženili se, i ništa se u međuvremenu nije desilo što bi ih duboko povezalo s drugom
osobom, pa ne znaju kako se povezati, jer se nisu povezali ni s kim drugim. Prijateljstvo je
zaista dar podijeljenog života, dar zajedništva... Ako želimo ići dublje u duhovnom rastu
potrebno je riskirati u prijateljstvu.

Ne mislim da je griješiti najgora stvar na svijetu. Najgore je kada se iz greški ništa ne

nauči. Činiti pogrješke dio je putovanja. Svatko ih čini, bez iznimke. A ipak, neki imaju taj
strašan strah od promašaja i pogrješke. Bog pak upravo koristi naše grješke i pretvara ih u
uspjeh. Drugačije rečeno, koristi naše grijehe, slabosti i slomljenosti u našu korist. Kad
učinite nešto krivo, kao što nam se događa svakim danom, priznajte to pred Gospodinom,
pitajte Ga kako dalje, kako da drugi puta učinite bolje, kako da volite bolje, govorite bolje,
vjerujete bolje...

Propovijedi izrečene za vrijeme duhovnih vježbi:

Prva propovijed: razmišljanja o molitvi „Oče naš“ i općenito o molitvi

Čitanja su bila sljedeća:

Post. 18, 20-32
Onda Jahve nastavi: "Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem
dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti." Odande
ljudi krenu prema Sodomi, dok je Abraham još stajao pred Jahvom.
Nato se Abraham primače bliže i reče: "Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim? Možda ima
pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih
koji budu ondje? Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i
krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?" "Ako
nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih", odvrati Jahve, "zbog njih ću poštedjeti cijelo
mjesto." "Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu", opet progovori Abraham. - "Ja, prah i
pepeo! Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?"
"Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet", odgovori. "Ako ih se ondje možda nađe
samo četrdeset?" - opet će Abraham. "Neću to učiniti zbog četrdesetorice", odgovori. "Neka se
Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?" - opet će on.
"Neću to učiniti", odgovori, "ako ih ondje nađem samo trideset." "Evo se opet usuđujem
govoriti Gospodinu", nastavi dalje. "Ako ih se slučajno ondje nađe samo dvadeset?" "Neću ga
uništiti", odgovori, "zbog dvadesetorice." "Neka se Gospodin ne ljuti", on će opet, "ako rečem
još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?" "Neću ga uništiti zbog njih deset",
odgovori.
Kološanima 2, 12-14
S njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od
mrtvih. On i vas, koji bijaste mrtvi zbog prijestupa i neobrezanosti svoga tijela, i vas on oživi
zajedno s njime. Milostivo nam je oprostio sve prijestupe, izbrisao zadužnicu koja propisima
bijaše protiv nas, protivila nam se. Nju on ukloni pribivši je na križ.

Luka 11, 1-13

Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: "Gospodine,
nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike." On im reče: "Kad molite, govorite:
'Oče!
Sveti se ime tvoje!
Dođi kraljevstvo tvoje!
Kruh naš svagdanji
daj nam svaki dan!
I otpusti nam grijehe naše:
ta i mi otpuštamo
svakom dužniku svojem!
I ne uvedi nas u napast!'"
I reče im: "Tko to od vas ima ovakva prijatelja? Pođe k njemu o ponoći i rekne mu: 'Prijatelju,
posudi mi tri kruha. Prijatelj mi se s puta svratio te nemam što staviti preda nj!' A onaj mu
iznutra odgovori: 'Ne dosađuj mi! Vrata su već zatvorena, a dječica sa mnom u postelji. Ne
mogu ustati da ti dadnem...' Kažem vam: ako i ne ustane da mu dadne zato što mu je prijatelj,
ustat će i dati mu što god treba zbog njegove bezočnosti."
"I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista,
tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu tko kuca, otvorit će se."
"A koji je to otac među vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto ribe zmiju dati? Ili kad
zaište jaje, zar će mu dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu
svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!"

Možemo reći da ova čitanja govore o prirodi molitve i o pravom karakteru biblijske
molitve koju vodi Duh Sveti. Vidimo Abrahama u knjizi Postanka koji nam pokazuje vrlo
ljudsko obličje molitve, dijalog, pregovaranje, skoro pa cjenkanje. Takav razgovor, molitva, ne
bi bila moguća bez duboke razine povjerenja, bez intimnosti između Abrahama i Gospodina.
Abraham se pogađa s Gospodinom kako bi ga podsjetio na dobrotu koja se ovdje nalazi, da Ga
podsjeti na ono što On već zna. To isto čini i Job. On kaže: sjećaš se Gospodine što si stvorio?!
Ne gledaj na naše mračne strane, već se sjeti naših svijetlih strana.

I eto vidimo Abrahama kako se upušta u raspravu s Gospodinom, pa kaže: „OK, ako
nema toliko i toliko dobrih u Sodomi, ima ih manje, ali ih ima dovoljno. Gospodine, sjeti se
dobrote na zemlji i prepoznaj sebe u toj dobroti i znaj da mi svi ne možemo biti dobri, ali smo
to barem djelomično.“ I čini se kao da je to djelomično dovoljno dobro za Gospodina. U isto
takvo pogađanje uključeni smo svi mi. Nitko od nas ne može pred Gospodina donijeti svoja
savršenstva. Zapravo ništa ne možemo temeljiti na našim savršenstvima, jer smo svi
djelomično dobri, djelomično zli, kao i sve stvari na svijetu.

Moja definicija kršćanske zrelosti jest radosno prihvaćanje ograničenosti svijeta i

općenito cijele stvarnosti. Da, to je za mene kršćanska zrelost: shvatiti da je sve ograničeno i
nesavršeno, da ste vi nesavršeni, da je osoba kraj vas nesavršena, da je vaš samostan ili vaša
obitelj nesavršena, da je katolička Crkva nesavršena, da je Vlada nesavršena, i da nema ničega
na ovoj zemlji što ne bi bilo djelomično svjetlo, a djelomično tamno. U prvoj polovici svog
života borimo se protiv toga i ne želimo da to bude istinito. Mnogi su duhovni učitelji rekli da
je osnovni duhovni problem kod većine ljudi taj što smo užasno ljuti što nismo bogovi, što
nismo savršeni. Nekad prođe i ¾ života a da to ne shvatimo. Neki na žalost to ne shvate
nikada. Da, sve je ograničeno i nesavršeno i to je ono što Bog voli. Toliko to voli da je voljan
cijeli se tome predati, čak i ako samo jedan mali dio odgovara na Njegovu ljubav.

U Evanđelju nam Luka u 11 poglavlju piše o molitvi. U ono je vrijeme bio običaj da
učitelj ili duhovni vođa okupi oko sebe grupu učenika i njihov odnos je bio kao odnos oca i
sinova (dobro vam je poznato da su to vrijeme svijetom dominirali muškarci), a svaka je
grupa imala svoju molitvu. Isto je tako Ivan Krstitelj imao svoje učenike i zasigurno i svoju
molitvu (voljeli bismo znati kako je glasila ta molitva). Isus daje svoju molitvu. Vidio sam da
su mnogi razočarani ovom molitvom. Nije ukrašena, nakićena, uljepšana, već je prizemljena i
praktična. Počinje sa Oče, jer se Isus u patrijarhalnom svijetu u kome je živio ocu obraćao sa
Oče, iako u punom značenju riječi to znači i majka. Prva stvar koju kaže je priznanje njegove
veličine, njegovog „gospodstva“. Tvoje je Ime sve, ti si taj, ti si sve... To je kao najveći
kompliment. Isus nastavlja sa željom da kraljevstvo Božje dođe, da se dogodi, da ono bude tu.
To također podrazumijeva da moramo napustiti što god mi držali u ruci, naša mala
kraljevstva, naše male sustave, naše uspjehe, naše uloge, nazive, titule, funkcije, pozicije,
stupnjeve, sve stvari kojih se držimo i mislimo kako će to od nas učiniti nekog posebnog. Jer
da bi kraljevstvo nebesko došlo, mala se kraljevstva moraju napustiti.

On traži od nas da pred Njim stojimo u položaju otvorenih ruku koje traže da se On
brine za nas. Ti se pobrini Bože i za naš kruh svakidašnji. To znači da ćemo biti ljudi koji će
stajati pred Bogom dan za danom. Napose mi u redovničkom životu moramo postaviti pitanje
kako to može biti istina za nas, da li mi posebno danas vjerujemo u Božju providnost, ili smo
spremili kruha i zaštitili se za sve dane svoje budućnosti?! Samo svatko od nas sam za sebe
može odgovoriti o istinitosti toga, kako i danas o Njemu ovisimo. Moramo moći isprositi
današnji kruh i sutra također, inače providnost postaje nepotrebna.

Tada Isus prelazi na oproštenje. Skoro jedna trećina molitve ima s time veze pa
zaključujemo da je to vrlo važno. Kao prvo, ono što oproštenje podrazumijeva je da postoji
nešto što se mora oprostiti: da će biti uvreda, da će biti ograničenja. Jer ako nesavršene ljude
stavite jedne kraj drugih, njihovi se nedostatci 'taru jedan o drugog'. No to nas ne smije čuditi,
ni vrijeđati, već se to mora uzeti kao takvo. Ni meni nije jasno zašto je Gospodin stvorio toliku
neograničenu mogućnost međusobnog ranjavanja. Da, oproštenje je ključno! Svakodnevno se
moramo pitati kako moliti tu molitvu, jesmo li ljudi opraštanja ili su naša srca otvrdnula. Jer
ako više ne možemo opraštati, tada smo mrtvi i taj se dio naše duše nije predao Gospodinu.
No opet, poznavajući našu malenost, Isus kaže da moramo moliti kako nas ne bi uveo u
napast, i kako bi nas oslobodio zla. Ja se ne mogu nositi s progonstvom, sa značajnim
nerazumijevanjem, s nekom vrstom ogromnog odbacivanja. Mislim da nitko od nas ne može
reći kako se zna nositi s time. Ta molitva govori Gospodinu da znamo da se ne možemo nositi
sa svime, pa molimo da nas za sad toga oslobodi. Mislim da je to rekla Ana Frank: on nam
neće dati kartu sve dok ne sjednemo u vlak. Tako moramo moliti prije nego sjednemo u vlak
da se sa time uopće ne moramo nosit. A kad vlak dođe, da nam dadne kartu, no da nas za sada
oslobodi toga jer smo malene i slomljene osobe. Toliko smo svjesni svoje slabosti, da ga
molimo da nas oslobodi zla.

Gospodin dalje kaže: nastavite moliti, jer kako ćete nastaviti moliti, pitanja će se
mijenjati i vi ćete rasti. Da, to je naš Gospodin. On se bavi rastom ljudi. Ne bavi se davanjem
odgovora, iako bismo mi to željeli. On želi da mi rastemo punim kapacitetom. Gospodin želi
stoga da nastavimo moliti i moliti danima, mjesecima, godinama, pa ćemo vidjeti da će se i
naša molitva mijenjati. To je stoga što će se naša pitanja promijeniti, kao i prostor u našoj
duši.

Konačno završava s vrlo zanimljivim dijelom o Duhu Svetomu. Govori o ribama,

zmijama, štipavcima, pa kaže da li možete zamisliti nekoga tko bi tražio, a ne bi primio Duha
Svetoga?! Ja mislim da je ono što On kaže jednostavno ovo: kad god molite, ono što zapravo
činite je da tražite Duha Svetoga. Sva je molitva u tome. Vidite, mi uopće ne molimo, to Duh
Sveti moli u nama. Nije da mi molimo, a Gospodin odgovara. Naša je molitva već Božji
odgovor, jer inače, bez Duha Svetoga, nećete ni poželjeti moliti. Ne možete ni krenuti prema
Ocu ukoliko nemate u sebi Duha Svetoga. Tomas Merton rekao je pod kraj svog života: „Ne
znam da li sam ikada molio, no znam da sam čeznuo za molitvom“. Kada više nemate želje za
molitvom, počnite se bojati. Tada se možda već dogodilo otvrdnuće srca ili postoji neko
neopraštanje. Ako u svom srcu želimo moliti, TO je djelo Duha Svetoga, a ne iskustvo uspjeha
u molitvi; beskrajna želja za time da se povežemo s Bogom. Bog nas poziva na životnu
intimnost gdje možemo vjerovati onome što govorimo Bogu jer govorimo iz srca, gdje se
možemo pogađati s Bogom poput Abrahama, gdje možemo moliti za čežnju za molitvom.
Možemo moliti da dođe kraljevstvo nebesko, možemo ga zvati Oče, tata. Možemo moliti da se
svaki dan pobrine za nas i da ga mi svaki dan trebamo i da svaki dan mekša naša srca
opraštanjem.

Druga propovijed

Čitanja su bila sljedeća:

Propovjednik 1,2 2,21-23
Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je
ispraznost! Jer čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu
drugomu koji se oko toga nije uopće trudio. I to je ispraznost i velika nevolja. Jer što on
dobiva za sav svoj napor i trud koji je pod suncem podnio? Jer svi su njegovi dani doista
mukotrpni, poslovi mu puni brige; čak ni noću ne miruje srce njegovo. I to je ispraznost.

Kološanima 3,1-5 i 9-11

Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore
težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi
Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi. Umrtvite dakle udove svoje zemaljske:
bludnost, nečistoću, strasti, zlu požudu i pohlepu - to idolopoklonstvo! Ne varajte jedni
druge!
Jer svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za
spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više nema: Grk - Židov, obrezanje - neobrezanje,
barbar - skit, rob - slobodnjak, nego sve i u svima - Krist.

Evanđelje po Luki 12, 13-21

Tada mu netko iz mnoštva reče: "Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu."
Na to mu on reče: "Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?" I dometnu im:
"Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što
posjeduje."
Kaza im i prispodobu: "Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše:
'Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.' I reče: 'Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje
žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj:
dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu
reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će
biti?' Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu."

Ova nam čitanja jasno govore o posjedovanju. Ono je iluzija i prijevara, a ipak ljudi,
većina ljudi u SAD-u temelje svoje živote na posjedovanju. Sve će to otići u jednoj noći i ako
ste svoje živote temeljili na tome, sve ćete izgubiti u tom trenutku. Bit ćete nitko, a to nije
dobro. To je pakao. Nebo je kad ste netko.

Prvo nam je čitanje malo pesimistično. Toliko puta ponavlja ispraznost. Ona znači
prazninu i upozorava nas da ne temeljimo svoje živote na nečemu šupljem i prolaznom.
Moramo razlučiti između onoga što je Isus nazvao Kraljevstvom nebeskim, onim što prolazi i
onim što nikada neće proći, što ostaje i traje. Pavao nam govori da samo 3 stvari traju: vjera,
ufanje i ljubav. Sve drugo umire i prolazi. Ono što zbunjuje su takozvane stvarnosti. Ljudi se u
njih ulove kao u mrežu i misle da su istinite. Govore mi da se duhovne stvarnosti ne može
uzeti tako ozbiljno, već se treba prvo pobrinuti za kruh svakidašnji. Taj naš kruh svagdanji
opravdava cijeli život zarađivanja i štednje i vrtnje oko novca. A znate da što se više zarađuje,
to se više želi, a što se više želi, to se manje u tome uživa. I to se naziva „pobrinuti se za
svakodnevni kruh“!

Posjetio sam Filipine i primijetio da kada ljudi u selu zakolju prase ili pile, pojedu što
mogu sa svojom obitelji, a ostalo odmah podijele drugima u selu. Tako konstantno ulaze jedni
drugima u živote, kuće, prostore – kroz hranu čija je bitna svrha da se dijeli i da ljude
povezuje. U našem vrlo tehnološkom i naprednom društvu izmislili smo hladnjak. To nam
nije bilo dovoljno pa smo izmislili zamrzivače, a onda to sve poboljšavali – da budu veći i
bolji. Tako mijenjamo stvari, misleći kako je to napredak, ali to zapravo nije naš izbor. I
mijenjamo stvari jednu za drugom, bez izbora i bez shvaćanja onoga što smo napustili sa
svakom promjenom koju smo učinili. Svi sad već imamo hladnjake i zamrzivače, ali bilo bi
nam dobro shvatiti cijenu koju plaćamo za njih: da ne znamo više dijeliti. Nije nam potrebno
podijeliti pola svog pileta, jer to možemo pospremiti u svoj hladnjak. Malo po malo, naši se
životi udaljuju jedni od drugih.

Znate li da većina kuća u Africi nema vrata koja se mogu zatvoriti?! To su male kuće od
blata sa slamnatim krovom, kao u starim filmovima o Tarzanu. Tako je cijelo selo jedna
proširena obitelj. Jedan mi je starac rekao kako mu se sviđa ovako živjeti, te dodao da čim se
ljudi presele u kamene kuće, stave na ulaz vrata koja se mogu zatvoriti. Jednom kad imate
vrata, ne znate više kako dijeliti i svaka se osoba brine za svoje: svoje novce, svoj posjed, svoju
štednju... Upravo o tome priča Isus u ovom Evanđelju. Ponekad potrošimo cijeli život na
skupljanje novaca, a izgubimo svoju dušu. Izgubimo percepciju onog bitnog u životu, ono za
što smo stvoreni i sve prolazi, prolazi tako brzo i nitko od nas ne može zaustaviti to vrijeme
koje prolazi.

Moramo moći razlikovati između stvarnoga i stvarnosti. U Americi nas uče da je ono
stvarno u realnosti, u stvarnosti. No ono to nije. Nemojte prodati dušu za stvarnosti, za
praktičnosti koje nam se dan za danom nameću, koje nam govore da su ona Kraljevstvo
nebesko i traže od nas da se pred njima poklonimo. Kad god odustanemo od pravog Boga,
prihvaćamo nekog drugog. Američki je bog novac. Proveo sam na žalost puno vremena na
aerodromima i u avionima i 95% razgovora kojeg čujem je kako se može bolje zaraditi. O
tome se priča ispred mene, kraj mene, iza mene... Bez prestanka se moram podsjećati da moj
život MORA biti više od pukog zarađivanja novca. Gdje se nalazi radost koju bi vam novac
trebao dati? Gdje se nalaze život i sloboda? Priznajte, nikad nismo imali više nego sada, a
nismo puno radosniji. Radost je jedna druga realnost, nešto što se događa u Bogu, ne može se
stvoriti raznim okolnostima, zapravo se uopće ne može stvoriti. Radost se može jedino otkriti,
ona je jednostavno tu. Radost je kad pođemo tim putem o kojem smo pričali na ovim
duhovnim vježbama. Umjesto da bude, da postoji, radost smo definirali sa 'imati'. Imati nam
nikada neće dati radost. Čak je moguće da nam se oduzme sve što posjedujemo, a našu nam
radost ne mogu taknuti. Isus je tu drugu realnost za nas opisao kao Kraljevstvo nebesko i mi
smo pozvani biti ljudi toga kraljevstva. Ne samo katolici i ljudi koji idu u crkvu, nego ljudi koji
temelje svoje živote na stvarnome, na onome što im nitko ne može uzeti i što ne može proći.
Sve drugo je ispraznost.

U drugom čitanju nam sv. Pavao govori: „Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u
Bogu“. Mislim da se dosta često moramo pitati: jesam li već umro? Ili smrt tek treba doći.
Smrt u kršćanskoj duhovnosti dolazi s krštenjem, iako naravno praktički ona to nije, ali smo
umrli s krštenjem svemu što ovaj svijet nudi. Vidim sve te krštene ljude koji skroz temelje
svoje živote na ovome svijetu, i misle kako njihovo krštenje nije značilo ništa, jer su sve svoje
adute položili na uspjeh, na to da izgledaju dobro, da izgledaju „cool“, da budu jedni od
predivnih ljudi u američkom sustavu.

Mi kršćani ne pokušavamo biti morbidni ili negativni, samo istiniti. Jer oni će, isto kao i
mi, završiti na istom groblju. To nije morbidno, to je jednostavno istina. Čini se da su sveci to
znali. Priča se o sv. Damjanu da je napuštavši obale Belgije na putu ka gubavcima, slavio svoj
pogreb. On je rekao da nema što izgubiti, jer je već sve napustio i dao. To je sloboda! Sve dok
još imamo puno za izgubiti, još smo zatvoreni, još temeljimo svoje živote na ispraznosti, a ne
na radosti.
Radost je ono što se događa u Bogu. Radost je ono što se događa u vama, prostor u
kojem znate tko ste, da ste ljubljena djeca Božja, da ste bezuvjetno ljubljeni. Radost je ono što
se događa između Oca i Sina, ona je dar i upravo je sada ovdje. No ona se ne može
posjedovati kao što se posjeduju svjetovne stvari. Ona posjeduje vas. Netko je rekao da je to
kao leptir: ako trčite za njim, on bježi od vas. Ali ako sjednete, saberete se, umirite se, on
dolazi na vaša ramena. Živimo u kulturi koja traži radost na tako različitim mjestima, na
kojima je nikad, nikad neće naći.

Život je samo prostor između dviju tišina i izgleda da u tom prostoru ima previše buke.
No Bog nam dozvoljava da ponešto od te buke pretvorimo u glazbu. Radosna je vijest da se ne
moramo bojati te tišine koja se zove smrt. Ako se sada, usred života, suočimo sa smrću i ne
bojimo je se, i još uvijek otkrijemo radost, onda imamo ono što Novi Zavjet naziva „vječnim
životom“. To nije poslije, nego sada. Kraljevstvo nebesko nije poslije, jednom, već upravo
sada. Ono je među nama. Isus kaže: blaženi siromašni duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko
(prezent, sadašnjost!). Često mislimo da je Kraljevstvo nebesko tamo gdje su sveci. Teološki
to nije točno. Sveci nam se pridružuju u molitvi da Kraljevstvo nebesko dođe. Zajedno smo s
njima u toj realnosti. Oni mole s nama za to mjesto gdje će se nebo i zemlja združiti, smrt i
život, svjetlo i tama, ljudsko i božansko – i to je tijelo Isusovo.