1.

UVOD

U ovom seminarskom radu će se pisati o krpeljima. To su člankonošci iz reda grinja

(Acarina), čija su glava, grudi i zadak jedna cjelina. Krpelji su srodnici pauka(imaju
osam nogu) koje su dugačke oko 2 cm, žute ili smeđe boje. Krpelji su obavezni
paraziti koji za svoj razvoj trebaju obrok krvi koju dobiju sišući npr. Parazitirajući na
toplokrvnim kičmenjacima. Oni su široko rasprostranjeni u prirodi, a najviše ih ima u
prizemnom sloju rubnih područja šuma, sloju grmlja i niskog rastinja, šikarama te
visokotravnatim površinama.

Krpelji su važni vektori u prenosu bolesti kod ljudi i životinja. Prilikom uboda na
čovjeka mogu da prenesu patogene viruse, bakterije i druge uzročnike epidemijskih
zaraznih bolesti. Upravo zbog svega toga se ogleda njihov značaj i poznavanje kako
građe, tako i mjera prevencije te suzbijanja ovih štetnih nametnika. O značaju, građi,
podjeli, bolestima koje prenose, suzbijanju te mjerama prevencije ćemo više govoriti
u nastavku.

1
 2. ZNAČAJ KRPELJA

Krpelji oštećuju nositelje na više načina:

1. Buše kožu na mjestu gdje sišu krv, ostavljajući otvorenu ranu nakon otpuštanja
2. Sišu krv
3. Produktima slinskih žlijezda djeluju toksično lokalno i na centralni nervni sistem
(tzv. Tick paralysis).
4. Prenose različite uzročnike specifičnih bolesti

Za veterinarsku parazitologiju je naročito važna njihova uloga biološkog vektora protozoa

(bolesti babezioze).

Obrok krvi je nužan krpeljima u svakom razvojnom stadiju radi presvlačenja hitinske ovojnice
koja im postaje premala, a najveću kolićinu krvi treba odrasla ženka kako bi mogla izvesti
svoje potomstvo tj. Proizvesti više stotina pa i hiljada jajašaca. Za vrijeme sisanja, ako su
zaraženi nekim za ljude opasnim mikrobom, krpelji mogu prenijeti i tu infekciju. Pri tome je
mogućnost veća ako je trajanje sisanja i boravka na tijelu duži, pa je tako najveći rizik ako se
na nas prihvati odrasla ženka krpelja. Ona za nekoliko dana kada je ne bi uklonili može
narasti i do veličine zrna graška te izgledom i bojom podsjećati na plod biljke ricinusa (Ixodes
Ricinus). Ženka Ixodes Ricinus se može prepoznati po crvenkastom polumjesečastom zadku.

3. Gr
a
đ
a

krpelja, i općenito o krpeljima

Najinteresantniji je krpeljov organ za bodenje i sisanje krvi. To je ubodno rilo, čiji je središnji
kopljasti dio sastavljen od brojnih zubića okrenutim prema nazad. Uz njega su prislonjene
dvije nožaste tvorbe sa povratnim kukicama pomoću kojih krpelj probija kožu. Također,
krpelji posjeduju posebno kombinirana osjetila, nazvana Hallerov organ.Budući da se njihove
osjetne stanice nalazeobostrano na prednjim nogama, u potrazi za žrtvom krpelji se uzdignu

2
na grmlja ili na travi i tu raširenih prednjih nogu registriraju prolaz životinja, toplinu, CO2 i
druge mirise. Ekstremiteti kod parazitskih vrsta mogu da budu djelimično do potpuno
zakržljali. Kao i kod svih arahnida i akaride posjeduju:

-helicere, prvi par dvočlankovitih nogu koji služi za ishranu

-pedipalpi, drugi par nogu izgrađenih od većeg broja članaka

-noge za hodanje izgrađene od 5 do 7 članaka.

Noge mogu da budu različito razvijene kod pojedinih vrsta. Helicere npr. mogu biti u obliku
kliješta, iglica, nazubljene i sl. pa služe za grickanje, probadanje, sisanje te akarine pomoću
njih love, pridržavaju i mehanički obrađuju plijen (hranu).

Krpelji u svom razvoju prolaze kroz 3 faze: larva, nimfa i odrasla jedinka. Obrok krvi nužan je
krpeljima u svakoj od razvojnih faza, te u toku svog razvoja sišu krv 3 puta, na 3 različita
domaćina. Ženke se češće mogu smatrati kao napasnik, jer samo ako nasiše krvi može snijeti
jajašca. Veličina krpelja se razlikuje o razvojnom obliku: larva (1 mm), a odrasla ženka i do 5
mm. Žive odprilike godinu dana a mogu doseći i starost od 5 godina. Sporo se hrane na
domaćinu pa mogu prenijeti i veliki broj patogeni uzročnika bolesti, imaju veliki
reproduktivni potencijal, imaju visok stupanj preživljavanja itd.

3
 3.1. Unutrašnja građa
Crijevni sistem je kompletan, i sastoji se od:

-prednjeg crijeva koje počinje usnim otvorom, a ždrijelo je prilagođeno za usisavanje hrane.

-srednjeg crijeva koje kod većine vrsta ima divertikulume, rezervoare hrane.

-zadnjeg crijeva koje se završava analnim otvorom na zadnjem dijelu opistozome.

Sistem za disanje se sastoji od traheja koje se otvaraju preko stigmi u vanjsku sredinu. Stigme
se otvaraju sredinu u osnovi nogu za hodanje, pa ih ima 1 do 4 para. Kod parazita može doći
do redukcije trahejnog sistema pa onda dišu preko cijele površine tijela.

Transportni sistem je otvorenog tipa i slabo razvijen. Hemolimfa cirkuliše kroz sistem lakuna
zahvaljujući mišićnim kontrakcijama.

Izlučivanje vrše na nekoliko načina, ovisno od vrste. Mogu imati 4 para koksalnih žlijezda i
par Malpigijevih sudova, dok neke vrste samo jedne ili druge organe.

Nervni sistem je skoncentrisan u prozomi i nastaje srastanjem svih ganglija iz prozome i

opistozome. Od te ganglijske mase polaze nervi prema ekstremitetima.

Čula su razvijena u različitom stepenu. Tako ima vrsta koje su sekundarno izgubile čulo vida,
a ima onih sa 1 do 5 pari očiju. Većina ima dobro razvijena taktilna čula u vidu čulnih dlačica
koje su rasute po čitavom tijelu, a posebno skoncentrisane na prvom paru nogu. Krpelji su
odvojenih polova (gonohoristi) sa izraženim polnim dimorfizmom, a javlja se i polni
polimorfizam. Polni dimorfizam se ogleda u tome što su ženke krupnije, a mužjaci imaju
organe za kopulaciju ili strukture za prenošenje spermatozoida. Polni polimorfizam
predstavlja prisustvo nekoliko oblika mužjaka i ženki u istoj populaciji.

4
 4. Podjela krpelja

Latinsko ime za krpelje je Ixodies. Radi se o srodnicima pauka, dugačkim i do 2 cm, žute ili
smeđe boje. Građa nogu je prilagođena za prihvatanje za krzno životinje ili odjeću čovjeka.
Ima ih oko 300 vrsta, i dijele se u 3 porodice:

1. Tvrdi krpelji – krpelji šikare (Ixodidae)

2. Meki krpelji – krpelji nastambe (Argasidae)
3. Nuttalliellidae – sa samo jednom vrstom N. NAMAQUA

Za medicinsku i veterinarsku epidemiologiju značajna je porodica Ixodidae.

Tvrdi krpelji žive u tropima i u području sa umjerenom klimom. Imaju posebne usne organe
za bodenje tvrde kože i sisanje (rilci ili hipostoma). Glava, grudi i zadak čine jednu cjelinu.
Tvrdi krpelji imaju hemimetabolan životni ciklus. Larve teškog krpelja traže pogodnog
domaćina, hrane se nekoliko dana i potom otpadaju dole na zemlju. Preobražaj u nimfu fazu
traje nekoliko dana poslije čega krpelj ponovno traži pogodan krvni obrok. Postoji samo
jedna nimfa faza kod Ixodes, a nakon nekoliko sedmica mirovanja, nimfa se preobražava u
adulta. Ženka polaže veliku masu jaja.

Stajski krpelji (Argasidae) su meki krpelji, jer nemaju leđnog štita. Uglavnom napadaju ptice,
a krv sišu u svim razdobljima života. Poznata vrsta je Argus reflexus je dugačak 4 mm, noću
siđe krv golubovima, kokošima, patkama i guskama. Za čovjeka su opasne vrste iz roda
Ornithodorus, koje prenose povratnu groznicu uzrokovanu spirohetama (Borrelia
recurrentis).

5
 4.1. Šikarni krpelj (Ixodes Ricinus) i bolesti koje prenosi
U našim krajevimase najčešće susreću tzv. Šumski ili šikarni krpelji vrste Ixodes Ricinus.
Najaktivniji su u proljeće i rano ljeto, u najjačem ljetu se povlače i praktički ih nema i u jesen
se opet javljaju ali u manjem broju. Žive po šumama i livadama gdje životinje bivaju duže
vrijeme i piju krv, a svakim razvojnim stadijem mijenjaju domaćina. Žive po nekoliko godina i
prenose virusne encefalitise (upala mozga), kvržičavu groznicu, tularemiju i boreliozu.

Bolesti koje mogu prenositi šumski krpelji su:

-Krpelji meningoencefalitis

-Lyme Borelioza

-Tularemija i Babezioze

To su tzv. Bolesti prirodnih žarišta jer je njihovo pojavljivanje ovisno o prirodnom staništu
krpelja, te se pojavljuju samo na određenim područjima. Najizloženiji su im bolesti ljudi koji
profesionalno borave u prirodi, planinari, rekreativci, djeca, izletnici itd.

Krpeljni meningoencefalitis (KME) je virusna bolest koja se na čovjeka može prenijeti

ubodom zaraženog krpelja. Rasprostranjena je širom Evrope i Azije. Poznata su dva tipa
bolesti. Azijski tip (dalekoistočni, istočni, ruski proljetno-ljetni encephalitis) je teži, često s
visokom smrtnošću, dok se u Europi, pa tako i u Hrvatskoj pojavljuje srednjoeuropski tip
krpeljnog meningoencefalitisa koji ima blaži tijek.

Uzročnik krpeljnog meningoencefalitisa je virus iz roda Flavivirusa. Prenosioc virusa je krpelj,

u našim rajevima je to šumski krpelj Ixodes ricinus. Krpelji se zaraze prilikom hranjenja na
šumskim životinjama (mali šumski glodavci, jež, krtica, ptice...), a zarazu mogu svojim
ubodom prenijeti i na čovjeka, ako se on nađe u njihovom prirodnom okolišu - najizloženiji
su ljudi koji profesionalno ili rekreativno borave u prirodi na područjima gdje postoje
prirodna žarišta krpelja (šumari, šumski radnici, vojnici, planinari, lovci, kamperi, izletnici,
turisti).

Bolest ima sezonski karakter jer je zbog načina prijenosa u ovisnosti od aktivnosti krpelja -
pojavljuje se u toplije godišnje doba, od proljeća do jeseni. Pojavljivanje bolesti ovisno je i o
prirodnom staništu prenosioca-krpelja i životinja na kojima se on zarazi, pa se pojavljuju
samo na određenim područjima.

Nemaju svi zaraženi izražene simptome zaraze. Ako se bolest razvije ima dvije faze. U prvoj
6
fazi slična je gripi, traje oko tjedan dana, a očituje se povišenom temperaturom,
glavoboljom, umorom, klonulošću, bolovima u mišićima. Prvi simptomi bolesti najčešće se
javljaju 7-14 dana (2-32 dana) nakon uboda zaraženog krpelja.
Kod manjeg broja bolesnika bolest napreduje u drugu fazu s ponovnim porastom
temperature i znakovima zahvaćenosti živčanog sustava: upalom moždanih ovojnica (jaka
glavobolja, kočenje vrata, mučnina, povraćanje), a može doći i do upale mozga s
poremećajem svijesti, pospanošću, oštećenjima (paralizom) živaca, tremorom. Kod najvećeg
broja bolesnika bolest ima blagi tijek. Samo se u rijetkim slučajevima javljaju teži oblici s
paralizom mišića ramenog pojasa, ruku i disanja. Liječenje je simptomatsko i provodi se u
bolnici.
Cijepljenje:
Protiv krpeljnog meningoencefalitisa postoji i mogućnost zaštite cijepljenjem. Cijepljenje se
provodi u tri doze (druga doza daje 1-3 mjeseca nakon prve, a treća 9-12 mjeseci nakon
druge). Kako bi se održala razina zaštite, potrebno je docjepljivanje svakih 3-5 godina.

Cijepljenje se preporučuje osobama koje profesionalno ili rekreativno borave u prirodi

(šumski radnici, šumari, vojnici, izletnici, kamperi, planinari, lovci, turisti).

http://zdravlje.hzjz.hr/clanak.php?id=12673

Lajmska bolest je multisistemsko oboljenje subakutnog i hroničnog toka, koje

izaziva bakterija Borrelia burgdorferi. Ona zahvata prvenstveno kožu, a zatim srce, zglobove i
centralni nervni sistem.
Lajmska bolest je otkrivena 1975. godine u gradu Lajm (Connecticut, SAD) povodom
epidemične pojave juvinalnog artritisa, a 1981. Burgdorfer je iz krpelja izolovao spiralno
uvijen, pokretan mikroorganizam koji pripada rodu Borrelia, odnosno porodici Spirohetacea.
Rezervoari ove bakterije su krpelji, glodari, jeleni i dr. Vektori infekcije su tvrdi krpelji koji
prenose bolest na čovjeka i domaće životinje, a ona se javlja obično sezonski (od ranog
proljeća do kasne jeseni) i to uglavnom kod osoba koje često borave u prirodi.
Lajmska bolest se klinički manifestuje pojavom lokalnog otoka i crvenila (lat. erythema
migrans) na mestu uboda i to 3-32 dana nakon incidenta. Lokalno crvenilo je toplo i
uglavnom nije bolno. Kod 50% pacijenata identične promjene se mogu javiti na drugim
djelovima tijela, a kod 15% pacijenata kožne promjene mogu da izostanu. Pored promjena
na koži mogu da se jave temperatura, jeza, malaksalost,glavobolja, regionalno uvećanje
limfnih žlijezda itd. Ukoliko se bolest ne prepozna i ne liječi na vrijeme, nakon nekoliko
nedelja razvija se drugi stadijum sa neurološkim simptomima, pojavom bolova u zglobovima
i kardiološkim simptomima, a ukoliko se i u ovoj fazi bolest ne tretira nakon više meseci ili
godina ona ulazi u treću fazu sa teškim neurološkim ispadima, promjenama na zglobovima i
koži.
Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničke slike i podataka o ujedu krpelja, a potvrđuje se
testom indirektne imunofluorescencije ili primenom ELISA tehnika kojim se otkrivaju IgM
antitijela u serumu, likvoru i sinovijalnoj tečnosti zglobova. Nakon 1-3 mjeseca javljaju se IgG
antitijela koja se dugo održavaju. Izolacija uzročnika se ne praktikuje. Kao konfirmacioni test
može se koristiti i Western blot.

7
Terapija ove bolesti zavisi od njenog kliničkog stadijuma. Obično se koriste: penicilin,
tetraciklini i hloramfenikol, a kod neuspješne antibiotske terapije u trećoj fazi preporučuju se
i kortikosteroidi.

Tularemija je zoonoza koju izaziva Pasterela tularenzis. Glavni klinički simptomi su

temperatura, primarna lezija, otok regionalnih limfnih žlijezda i opšti simptomi.

Tularemija je endemsko oboljenje, ali sć tnože javiti i u vidu epidemije. Rezervoari infekcije
su glodari (zečevi, miševi, vjeverice, krtice). Među glodarima bolest se prenosi preko ušiju i
krpelja. Covjek se može zaraziti direktnim kontaktom sa bolesnim ili uginulim glodarima kao i
njihovim produktima, zatim indirektno, preko krpelja i prašine. Pored glodara i psi, mačke,
svinje, lisice i ptice oboljevaju od ove bolesti.

Uzročnik tularemije je Pastelera tularensis. To je mali gram negativni štapić.

Ulazna vrata za uzročnika su koža i sluznica. Na mjestu ulaza stvara se primarni afekt.
Uzročnici dalje prodiru do regionalnih limfnih žlijezda, tu se razmnožavaju, zatim putem krvi
dospijevaju do organa za koje imaju poseban afinitet stvarajući u njima granulome koji
kasnije nekrotiziraju

Inkubacija kod tularemije je 3 do 4 dana, veoma rijetko do 10 dana.

Bolest počinje naglo, visokom temperaturom, tresavicom, i opštom malaksalošću. Ubrzo
zatim na mjestu inokulacije pojavi se primarni afekt, najčešće na prstu ruke, šaci i stopalu. U
početku je to papula koja svrbi, zatim u sredini nekrotizira, a kasnije ulcerira. Istovremeno se
regionalne limfne žlijezde povećavaju, bole i supuriraju. Ukoiiko se bolesnik ne liječi
temperatura može trajati 3 do 4 nedjelje.

U diferencijalnoj dijagnozi ulceroglandularnog oblika tularemije, koji je najčešći, dolaze u

obzir infekcije izazvane banalnim piogenim uzročnicima, sodoku, i žljezdana kuga. Kod
8
generalizirane limfadenopatije dolazi u obzir linfogranulomatoza, infektivna monoukleoza,
beninga retikuloza, a kod tifoidnog i septičnog diferencijalno dijagnostički dolazi u obzir
trbušni tifus i tifoidni oblici drugih zaraznih bolesti i sepsa.
Kod anginoznog oblika mora se misliti na angine druge etiologije, a ako je lokalizacija na
plućima na tuberkulozu pluća i ostale pneumonije.
Terapija je etiološka. Dolaze u obzir antibiotici, u prvom redu streptomicin, zatim tetraciklini.
Antibiotska terapija treba da traje najmanje 10 dana. Po potrebi treba primjeniti i
simptomatsku terapiju.

U profilaksi tularemije dolazi u obzir uništenje oboljelih glodara, zabrana upotrebe vode za
piće iz rijeka i jezera u endemskim područjima, i zaštitna radna odjeća kod izvjesnih profesija
(lovci, mesari, stočari, ribolovci itd.).

Piroplazmoza ili babezioza je zarazna, nekontagiozna bolest, izazvana krvnim parazitom

Babesia spp. U nas se kao najčešći uzročnik bolesti u pasa javlja Babesia canis.

Znakovi bolesti jako variraju. Bolest može teći od hiperakutne hemolitičke krize povezane sa
šokom, do inaparentne subkliničke infekcije. Najčešći oblik je onaj akutni sa povišenom
temperaturom, slabošću, bljedilom vidljivih sluznica, depresijom, limfadenopatijom
(povećani limfni čvorovi), spenomegalijom (povećana slezena) i općomslabošću.

Laboratorijski testovi pokazuju anemiju, trombocitopeniju (smanjeni broj trombocita),

hipoalbuminemiju (smanjena količina serumskih bjelančevina) i bilirubinemiju (povećana
količina bilirubina u krvi).

PATOFIZIOLOGIJA
Glavni mehanizam tkivnog oštećenja Babesiom spp. je ishemija (nedostatak kisika u tkivu).
Eritrociti se zadržavaju i razaraju u velikim količinama u slezeni. U toku bolesti mogu se javiti
ozbiljna oštećenja jetre, bubrega, pluća, srca, slezene i mozga.
Kemoterapeutici kojima se danas služimo u liječenju pseće babezioze nemogu u potpunosti
eliminirati uzročnika, već; djeluju protiv topivih plazminih antigena. Oni smanjuju mortalitet
(smrtnost) i jačinu kliničkih simptoma. Kod nas je najčešće; u upotrebi Imidocarb
diproprionat , "Imizol", koji se primjenjuje subcutano (potkožno) ili intramuscularno (u mišić)
dva puta u razmaku od 2-3 tjedna, u količini od 5.0 - 6.6 mg/kg. mg/kg.

5. Važnje činjenice o krpeljima!!!

9
Krpelji kao opasnost za zdravlje pasa i mačaka; krpelj na mjestu uboda izaziva reakaciju
organizma u vidu upale; crveno, natečeno područje. Nakon što se odstrani krpelj, može kao
poseljdica upale doći do promjene pigmentacije na tom mjestu zbog čega se mogu vidjeti
sitne tamnije tačkice po koži. Isto tako može se na mjest zarastanja ubodne ranice pronaći
male krastice. Ukoliko je prilikom izvlačenja krpelja rilice ostalo zabodeno u kožu, organizam
će ga izbaciti upalnom reakcijom u vidu gnojne pustulice ili se oko rilice (strano tijelo
organizmu), kao produkt reaktivne upale, stvori vezivno tkivo i zaostane malo podkožno
zadebljanje. Reakcija na navedene promjene ili posljedica češanja i grickanja mjesta koje
životinji stvara iritaciju može biti gubitak dlake (Kulišić, 1999). Prilikom uboda, krpelji mogu
slinom prenositi određene zarazne bolesti, ali samo mali broj krpelja nosi uzročnike zaraznih
bolesti. Inficirani krpelji obično su ograničeni na određena područja u kojima se pojavljuju
žarišta određenih bolesti koje krpelji prenose (piroplazmoza, borelioza, erlihioza). Kod nas je
ipak najznačajnija piroplazmoza koja u nizu navrata, ukoliko se ne liječi može dovesti i do
smrtnog ishoda. Krpelji se zaraze prilikom hranjenja na domaćinu, a uzročnike određenih
bolesti prenose ne samo na sljedećeg domaćina već i na nove generacije krpelja. Zbog toga
su krpelji uz prijenosnike bolesti još i rezervoari uzročnika određenih infekcija.

Životni ciklus psećeg krpelja; nakon dostizanja spolne zrelosati ženka krpelja se pričvrsti na
psa i kad nađe dobro mjesto i počne se hraniti, mirisom doziva mužijaka. Mužijak je malen i
crn krpelj koji se priljubi uz ženku koja se hrani i oplodi ju. Neko vrijem nakon oplodnje,
mužjak krpelja se otpusti i kreće kroz pseće krzno u potragu za sljedećom partnericom.
Ponekad se dogodi da mužjak krpelja ostaje dugo visiti na ženki. Oplođena ženka pušta
hormone rasta i počne se naglo povećavati (Bbić, 1970). Tijekom hranjenja iz krvi uzima
samo hranjive sastojke, a ostatak ne izbacuje probavom već ga povraća natrag u domaćin. To
izaziva upalne reakcije, pa je na tom mjestu prokrvljenje još veće, što opet pogoduje ženki
krpelja koja se hrani.

Šta učiniti sa krpeljom koji se učvrstio u koži; uklanjanje krpelja je najvažnija preventivna
mjera ako se krpelj već učvrstio u koži. Važno je krpelja ukloniti što prije. Dobro je znati da
krpelj nakon što dospije na domaćina, oko 6h traži mjesto za hranjenje, neko vrijeme buši
kroz kožu, te je potrebno da najmanje 10h siše da bi ta osoba bila zaražena. To ukazuje da
ima vremena za djelovanje prije nego krpelj prenese zarazu. Krpelja je lakše odstraniti u
prvih nekoliko sati nakon uboda. Treba ga izvaditi cijelog, skupa sa rilcem (hipostomom)
kojim se drži u koži, što nije uvijek lako jer rilce ima po sebi više nizova sitnih zubića
usmjerenih u suprotnom pravcu od uboda.

Postupak uklanjanja krpelja:

10
  Nemojte na krpelja niti na okolnu kožu nanositi nikakva sredstva (premazivanje
uljem, petrolejom, lakom za nokte i sl.) jer uzrokuje grčenje krpelja te pojačano
izlučivanje sline, što može uvjetovati i ubacivanje veće količine virusa i bakterija u
organizam čovjeka ako je krpelj inficiran,
 Uhvatite krpelja pincetom dezinficiranom alkoholom ili opaljenim plamenom
neposredno uz kožu (na mjestu gdje usni aparat krpelja ulazi u kožu).
 Budite smireni i ne žurite,
 Ne povlačite naglo i ne stišćite krpelja, nakon odstranjivanja krpelja mjesto uboda (i
ruke) dobro operite sa vodom i sapunom, te dezinficirajte,
 Ukoliko u koži zaostane rilce, koje se prepoznaje kao sitna tamna tačkica, treba je
odstraniti sterilnom iglom. Ukoliko to ne uspije, nije potrebna kirurška intervencija,
jer se ništa naknadno neće dogoditi (ono će se resorbirati ili će ga koža ''odbaciti'').

6. Suzbijanje krpelja
Borba protiv šumskih krpelja temelji se na njihovim biološkim osobinama i na njihovoj
biodinamici. U slobodnoj prirodi se mogu suzbijati spaljivanjem pašnjaka i terena na kojima
se oni zadržavaju, kultiviranjem takvih terena, korištenjem krpeljevih prirodnih neprijatelja i
slično. Najpouzdanije je njihovo uništavanje na domaćim životinjama. Manualno uklanjanje
krpelja je djelotvoran način uništavanja, ali se mora provoditi svakodnevno nakon povratka
stoke sa paše i oduzima mnogo vremena. Sistematska borba provodi se masovnom
primjenom različitih akaricidnih preparata u obliku tekućina za kvašenje, prskanje ili kupanje.
Intervali primjene ovih sredstava ovisi o biološkom razvojnom stadiju krpelja. Pri izboru
preparata, treba voditi računa o tome ima li preparat produženo djelovanje, koliko je
toksičan, kako se brzo razgrađuje u prirodi, koliko je toksičan za ljude i koje zaštitne mjere
treba poduzeti. Veterinari preporučuju ivermektin preparat, jer je njegova djelotvornost nad
ostalima velika s obzirom da se jedini primjenjuju parenteralno, pa se time izbjegava bilo
kakvo zagađivanje okoliša.

7. Rasprostranjenost krpelja u prirodi

11
Pojava krpelja u prirodi povezana je uz određenu temperaturu zraka. Krpelji se bude kada
dnevne temperature dosegnu oko 15 Celzijevih stupnjeva. Slina krpelja sadrži i anestetik, i
zbog toga se ne osjeti ubadanje u kožu čovjeka. Ekološki aspekt istraživanja krpelja (centralni
dijelovi) je bio u funkciji pojašnjavanja njihove uloge rezervoara i vektora uzročnika zoonoza.
Praćen je utjecaj temperatura, relativne vlažnosti i padavina na dinamiku krpelja.

8. Kretanje
Krpelj ima mali radijus kretanja, a udaljenost koju može prijeći ovisi o razvojnom obliku.
Odrasli se može prošetati nekoliko metara u širinu u potrazi za hranom. Krpelj svoju žrtvu ne
traži kao npr. Komarac, žrtve moraju pokupiti njih. On se popne na vršak trave ili grančice
grmlja i tu nepomično čeka da se približi žrtva. Kada životinja ili čovjek dotakne krpelja, on se
svojim nožicama zakači i prijeđe na njih, te traži povoljno mjesto na tijelu gdje se mogu
svojim oštrim rilcem ubosti u kožu i sisati krv. Kod ljudi krpelji se najčešće zadržavaju na
područjima gdje je koža vlažnija i mekša kao npr. Koža trbuha, prepona, pazuha i iza uha.

9. Zaključak

12
Kao što smo mogli iščitati iz ovog seminarskog možemo izvući i podvući nekoliko jako bitnih
teza i zaključaka:

 Krpelji su člankonošci iz reda grinja (Acarina), jako su opasni po zdravlje čovjeka i

životinja
 Prenose različite uzročnike bolesti, tj. Jako su bitni vektori u prenosu bolesti kod ljudi
i životinja.
 Neophodan im je obrok krvi u svakoj razvojnoj fazi
 3 razvojne faze: larva, nimfa i odrasla jedinka.
 Dijele se u 3 porodice: tvrdi krpelji, meki krpelji i Nuttelliellidae
 Krpelj se mora ukloniti kao najvažnija preventivna mjera zaštite od krpelja
 Potrebno je poštivati pravila u proceduri uklanjanja krpelja
 Krpelj svoju žrtvu ne traži kao npr. Komarac, žrtve moraju pokupiti njih.
 Javljaju se u proljeće i rano ljeto
 Traže vlažna i dobro prokrvljena mjesta
 Na našem području je poznata vrsta Ixodes Ricinus

10 . LITERATURA

13
 http://www.medicinabih.info/medicina/infektologija/tularemija/

 http://bs.wikipedia.org/wiki/Lajmska_bolest

 http://zdravlje.hzjz.hr/clanak.php?id=12673

 Univerzitet u Bihaću, Visoka Zdravstvena Škola Bihać, prof. Dr. Sc. Delalić Zemira;
Skripta Entomologija-Insektologija

14