SADRŽAJ

1. UVOD ………………………………………………………………………….....2
2. CRTEŽ KROZ POVIJEST……………………………………………………...3
3. UMJETNIČKI CRTEŽ………………………………………………………….5
3.1. Vrste crtanja………………………………………………………………….5
3.2. Motivi u umjetničkom crtanju………………………………………….…….6
3.3. Crtačke tehnike……………………………………………………………....7
4. PSIHOLOŠKE OSNOVE DJEČJEG CRTEŽ …...…...……………………....8
4.1. Dječji crtež…………………………………………………………………...8
4.2. Razvojne faze dječjeg crteža………………………………………………...8
4.3. Likovne osobine dječjeg crteža……………………………………………..10
4.4. Vrednovanje dječjeg crteža………………………………………………....11
4.5. Dječje crtanje kao oblik spoznaje…………………………………………...12
4.6. Psihofizičke funkcije i dječje crtanje……………………………………..…13
5. MOTIVI I CRTANJE KOD DJECE…………………………………………..15
5.1. Motivi prikladni za crtanje………………………………………….……….16
6. DJEČJI CRTEŽ KAO SREDSTVO KOMUNIKACIJE…………...………..17
6.1. Art terapija…………………………………………………………….…….18
7. ZAKLJUČAK…………………………………………………………………...20
8. LITERATURA………………………………………………………………..…21

PRILOZI
Prilog 1. „KORACI“ CRTEŽA PUTOVIMA PROŠLOSTI SVE DO
SADAŠNJOSTI…………………………………………………………23
Prilog 2. CRTEŽ U HRVATSKOJ……………………………………………….28
Prilog 3. PRIMJERI UMJETNIČKOG CRTEŽA……………………………....29
Prilog 4. PRIMJERI DJEČJEG CRTEŽA………………………………………30
Prilog 5. ZNANSTVENICI DOKAZALI…………………………………………31
 1. UVOD

„Prva asocijacija na spomen dječjeg crteža je za većinu roditelja neka škrabotina na

papiru ispod razbacanih olovaka. Međutim, dječji crtež je najbolji odraz djetetovog
emocionalnog života. To je za nas velike, odrasle ljude prozor kroz koji možemo
promatrati djetetov unutrašnji svijet.“

Melisa Tutun

Prvo što je čovjek prije više od 10 000 godina mogao predočiti bio je crtež.
Postanak i razvoj tog crteža omogućuje nam da, danas, bolje sagledamo kako je
čovjek emocionalno i intelektualno doživljavao svijet oko sebe.
Umjetnička djela počinju idejom koju treba razraditi i dovršiti no teško je
oblikovati bez prethodnog crteža. Tu sposobnost imaju umjetnici s velikom radnim
iskustvom , bogatijom vizijom i maštom.
Crtanje se ne uči jer se stvaralački ne može izraziti samo pomoću vlastite
slobodne interpretacije. Crtež je dobro prihvaćen ne samo kod umjetnika već i kod
djece. Crtež je odraz želje svakog djeteta za komunikaciju s okolinom. Iako dijete
počinje crtati imitirajući odrasle važno je da mu u ranoj dobi njegova razvoja damo
olovku i papir. To za dijete u prvom smislu predstavlja igru, ali nesvjesno dolazi do
razvoja njegove motorike, percepcije za stvaranje i razumijevanje pojmova, emocija
kao i nekih psihičkih, fizičkih i socijalnih funkcija.
Krajem 19. i početkom 20. istraživači su počeli opisivati karakteristike razvojnih
stadija likovne ekspresije kod djece. Pored govora pomoću koga dijete izražava svoja
osjećanja i doživljaje, uspostavlja odnose s ljudima, crtanje je jedno od najiskrenijih
načina njegovog izražavanja i komunikacije.
Danas je dječji crteži prepoznat kao najbolji način na koji se dijete može
izraziti.

-2-
 2. CRTEŽ KROZ POVIJEST

Paleolitska umjetnost (grč) palaios - star, lithos - kamen) je umjetnost od prije

otprilike 32.000 do 11.000 godina pr. Kr., tijekom kamenog doba. Može se podijeliti
na dvije glavne kategorije:
• nosive komade, male figurice i dekorirane predmete i
• spiljsku umjetnost.
Pošto se spiljska umjetnost sastoji od slika, gravura i crteža na zidovima, s
obzirom na temu rada više ćemo se bazirati na područje crteža. Spiljsku umjetnost
uglavnom nalazimo na području Španjolske i Francuske. Paleolitska umjetnost je
otkrivena oko 1860. godine, kada je francuski paleontolog Edouard Lartet našao
dekorirane predmete u spiljama i kamenim skloništima u jugozapadnoj Francuskoj.
Starost je procijenjena u vrijeme oruđa i kostiju životinja ledenog doba. Otkrića su
pokrenula prekapanja spilja u potrazi za prastarim predmetima, no malo je pažnje
bilo posvećivano crtežima na zidu. Tek 1980. godine lokalni zemljoposjednici su
otkrili crteže u Španjolskoj spilji Altamira na što su arheolozi bili veoma sumnjičavi.
Tim otkrićem je zapravo počelo detaljnije proučavanje crteža. Znanstvenici su isprva
smatrali da je spiljsko slikarstvo bilo čisto iz dekorativnih razloga, bez konkretne
važnosti, no nakon daljnjih istraživanja sve figure daju neki smisao toj umjetnosti.
Od 1981. arheolozi su otkrili nalazišta na otvorenom prostoru u Španjolskoj,
Portugalu, Australiji i južnoj Africi. Godine 1994. tokom rijeke Coa, u
sjeveroistočnome Portugalu, istraživači su našli kamenje na kojima su bili ugravirani
crteži koji su prikazivali ljudske figure, konje, divlje mačke i sl. Arheolozi
procjenjuju da su ti crteži stari oko 20,000 godina te vjeruju da je takvo crtanje bilo
veoma često.
Godine 1901. crteži su nađeni i u Font de Gaume-u, u Francuskoj. Tada
arheolozi počinju priznavati postojanje spiljske umjetnosti čime su zahvaljujući
njihovom interesu za istraživanjem, osobito u Španjolskoj i Francuskoj, otkrivena
nova nalazišta. Francuz imenom Jean-Marie Chauvet 1994. godine otkrio je spilju u
jugozapadnoj Francuskoj koja sadrži slike brojnih životinja koje datiraju 32,000
godina u prošlost, čineći ih najstarijim spiljskim slikama.

-3-
 Najčešće su se u spiljama prikazivali bizoni i konji, dok se mamuti i jeleni se
nalaze samo na nekim područjima. Ribe i ptice su najčešće na nosivim predmetima.
Prikazi insekata i biljaka su samo na nekim predmetima i jako su rijetki. Gotovo sve
životinje su prikazane u profilu, uglavnom odrasle jedinke prepoznatljive vrste.
Mnoge su životinje nedovršene ili dvosmislene, a ima i izmišljenih bića, kao
jednorog u spilji Lascaux.
Crteži su jakih okvirnih linija, ispunjeni drugom bojom od pozadine. Čovjek
je ponekad iskorištava i formu zida, tj. udubljenje i ispupčenja zida za likovno
oblikovanje životinja pa su tako životinje nabacane bez ikakvog reda tj. nema odnosa
između njih, a ponekad su čak oslikane jedna preko druge.
U razdoblju srednjeg kamenog doba zbile su se tri promjene od izuzetne
važnosti za likovnu umjetnost:
• teme pećinskog slikarstva su raznovrsnije, osim životinjskog svijeta
pojavljuju se i ljudski likovi,
• u oblikovanju se napušta naturalizam i zorno prikazivanje prirode, izbacuju
se pojedinosti, a likove se pojednostavljuje poput znakova i često su
jednobojni, plošni i deformirani,
• istodobno s pojavom organizirane grupe i podjele rada u društvenoj
zajednici, u pećinskom slikarstvu se javlja i kompozicija.

Kod paleolitskog čovjeka se umjetnost javlja kao sredstvo kojim se čovjek

lakše povezuje sa svijetom koji ga okružuje i kojim uspostavlja vezu s prirodom od
koje je odvojen i od koje osjeća samo strah.
Umjetnost na spiljskim zidovima sastoji se od raznih tehnika. Neki crteži
sadrže spojene ostatke mineralnih nakupina stalagmita i stalaktita za prikaz pojedinih
dijelova životinje. Drugi dolaze od prstiju utisnutih u glinu koja se nalazila na
stjenkama zida, a veličine spiljskih crteža jako su varirale npr. slike bikova u spilji
Lascaux dugačke su 5.5m.

-4-
 3. UMJETNIČKI CRTEŽ

Crtež je način univerzalnog izražavanja u likovnoj umjetnosti. S jedne strane

razvijao se zbog potrebe, a s druge strane radi mašte sve dok nije postao osnova u
likovnom umjetničkom izražavanju pri upotrebi različitih materijala i tehničkih
sredstava za crtanje. Crtež je prva pojava u likovnoj umjetnosti i postao je sredstvo
sporazumijevanja. Kada je vještina crtanja postala sredstvom izražavanja umjetničke
svijesti, u namjeri da se likovno interpretira viđeno, tada nastaje umjetničko djelo
odnosno umjetnički crtež. Crtež u umjetničkom crtanju odražava sve što umjetnici
osjećaju u pojavama iz prirode. Postoje dvije vrste umjetničkog crtanja:
• crtež kao samostalno i potpuno završeno djelo,
• crtež služi kao početni, pripravni stadij pri koncipiranju slike, u fiksiranju
određene zamisli i oblika u prostoru.
Tako je umjetnički crtež postao osnova svim oblicima likovnog stvaralaštva:
grafici, slikarstvu, kiparstvu i arhitekturi. Kao i druga likovna djela, crteži se
tematski dijele na crteže prema promatranju i crteže prema zamišljanju (imaginaciji).
Crtež rađen po promatranju prirodnih oblika sredstvo je kojim se na specifičan
(umjetnički) način definira odraz stvarnosti.
Izražajni elementi umjetničkog crteža su: crta, točka, mrlja, smjer, veličina,
crtačka tekstura, ploha, volumen, prostor i ton. U umjetničkom crtežu prevladava
kaligrafska crta koja pokazuje temperament i osobnost crtača čime postaje njegov
crtački rukopis, odnosno njegov stil crtanja. Osim što crte mogu biti različite po
karakteru one mogu imati i svoje simboličko značenje. Crta je često udružena sa
točkom i mrljom pa tako često omogućuje grafički prikaz građe predmeta različite
površine raznih predmeta koji se postiže crtačkim teksturama. Crtež će biti estetski
kvalitetan ako je sačinjen samo od čistih crta, te ako u sebi nosi i poneku crtačku
teksturu koja je opravdano unesena. Svjetlosnu vrijednost crtač dočarava tonom koji
može prikazati linearnim snopovima tj. mrljama.

3.1. Vrste crtanja

Crtač umjetnik može sa različitim namjerama prilaziti crtanju. Prije nego što
počne crtati crtač radi niz priprema koje mogu biti skica, studija, karton, ili pauza.

-5-
Sve one služe kao predradnja za definitivno oblikovanje složenijih likovnih tehnika.
Skica može biti osnovno polazište. Ona je zapravo improvizacija kompozicije. U
skici je zabilježena osnovna umjetnikova ideja koja se kasnije razrađuje studijskim
crtežima. Crtačka studija kao predradnja za složene umjetničko djelo izvodi se u
početku nizom umjetničkih crta. Cjelina se razrađuje emocionalno i intelektualno.
Studija se često izvodi prema prirodi ili slobodnoj umjetničkoj zamisli. Umjetnici
često za jednu sliku crtaju više studija. Karton se izvodi na čvršćoj podlozi na kojoj
umjetnik rješava sve probleme kao pripremu za veće ili složenije radove u tehnici
ulja. One se izvode zbog toga jer je lakše prenositi crtež. Pauza je crtež prijenosnik.
Na prozirni papir se točno precrtaju obrisi konture likova s originalnog kartona i tako
prenesu na veliku plohu.

3.2. Motivi u umjetničkom crtanju

Svako likovno djelo, pa i crtež, ima svoj motiv i likovni sadržaj. Motiv često
očituje naklonjenost i preokupaciju kao i osobine ličnosti i sredine. Izbor motiva
često ovisi o materijalu i tehnici u kojoj će se oblikovati.
Postoje dvije vrste motiva,
• figurativni (motiv prikazan iz svijeta viđene stvarnosti)
• nefiguralno (obuhvaća sve vrste apstraktnog likovnog izražavanja).

U figuraciji postoje sljedeći motivi: portret ( likovno prikazan lik čovjeka sa

svim individualnim karakteristikama i ,može biti prikazana samo glava ili lik čovjeka
do pojasa, a može biti prikazan cijeli lik čovjeka, autoportret, skupni portret,
obiteljski portret), karikatura ( crtež koji pokazuje lice, pojave, ili događaje tako da
na duhovit i šaljiv način istakne njegove osobine), akt (prikazivanje golog ljudskog
tijela rađen po živom modelu), figura ( likovno prikazana odjevena ljudska figura),
animalizam (prikaz životinja), krajolik (pejzaž odnosno crtanje motiva iz prirode,
motivi iz prirode koji mogu biti; marina- dio prirode uz more, veduta- prikazuje
jedan dio grada, ruina- dijelovi stare arhitekture tj ruševine,), mrtva priroda (likovno
oblikovanje predmeta nežive prirode), interijer (prikaz unutrašnjeg arhitektonskog
prostora), žanr (prikaz iz svakodnevnog života), iluminacija i ilustracija (tekst
ukrašen inicijalima, minijaturama i crtežima koji su ilustrirali sadržaj knjige).

-6-
3.3. Crtačke tehnike
Crtež nastaje pomoću mekanih, suhih i tekući materijala ( ugljen, mekane
rude, grafit, kreda, tinta, tuš) koje se nanose potezom, tragom crtačkog sredstva po
plohi. U početku ta ploha je bila kamen, a kasnije se crtalo na papirusu, pločicama i
papiru. Svaki je crtač trebao ovladati crtačkim tehnikama.
Od davnina se čovjek služio ugljenom i ptičjim perom, a kasnije srebrenkom,
kredom, zašiljenim drvcem, čeličnim perom i grafitom, danas se služi i flomasterima.
Upotrebljavao je i tintu, tuš, crnilo od sepije, a ponekad i boju. Preko crtačkih
tehnika crtači izražavaju motive i likovno estetske probleme.
Crtačku tehnike dobivaju naziv po materijalu i sredstvu kojima se služi crtač,
pa tako, danas, imamo slijedeće crtačke tehnike: srebrenka, olovka, kreda, ugljen,
flomasteri, tuš, lavirani tuš. Materijali koji se koriste prilikom crtanja su pero (ptičje),
trstika i drvce te kist. Kako u povijesti tako i danas, crtači na jednom te istom crtežu
istovremeno kombiniraju različite crtačke tehnike odnosno različita suha i tekuća
sredstva i materijala. Crtačke su tehnike najprisutnije u vrtiću i osnovnoj školi.

-7-
 4. PSIHOLOŠKE OSNOVE DJEČJEG CRTEŽA

4.1. Dječji crtež

Crtanje je ekspresija, izražavanje naše ličnosti. Čovjek ima potrebu ostaviti trag
iza sebe; crtež postoji od kada postoji čovjek i on nam ukazuje na prve tragove
kulture (crteži u spiljama).
Slično je i sa djecom, nema prostora koji djeca ne obilježe čim mogu primiti
olovku u ruke, što je većina djece u stanju nakon navršene prve godine života. Dječji
crtež stoga omogućava relativno stalan dokaz simboličkih sposobnosti djeteta.
Također, dječje crtanje može osvijetliti sposobnost djece da razumiju perspektivu
drugih ljudi i njihovu točku gledišta.
Crtež je pokazatelj djetetove zrelosti, kako motoričke tako i intelektualne. Budući
da je razvoj dječjeg crteža usko povezan s intelektualnim i kognitivnim razvojem,
tako se prateći razvoj crteža, može pratiti i kognitivno napredovanje djeteta. Važno je
napomenuti da dijete ne crta uvijek sve ono što zna, već ono što je za njega važno u
spoznajnoj ili afektivnoj (emocionalnoj) sferi.
Stoga dječji crtež prikazuje:
• dječja unutrašnja iskustva
• njihove prostorne predodžbe
• neka posebna značenja
• smjernice za intervenciju
• dječje razumijevanje vremena i redoslijeda odvijanja događaja.

4.2. Razvojne faze dječjeg crteža

Razvoj dječjeg crteža odlikuje se posebnostima, ali i pravilnostima koje je
moguće uočiti kod svakog. Poznavanje uobičajenog u dječjem crtežu važno je za
otkrivanje neuobičajenog. Ako je likovni izraz za svu djecu, onda je prva stvar da
upoznamo faze razvoja djeteta i likovne mogućnosti izraza u svakoj pojedinoj fazi:
1. Faza šaranja (1 - 3 god.). Ta faza je poznata i pod nazivom škrabanje ili
slučajni realizam. Djetetov crtež je potpuno slučajan, za odrasle on najčešće
nije prepoznatljiv. Dijete pravi črčkice, crtice. Dijete ne kreće crtati s
namjerom, nešto nacrta i kaže da je to nešto. Dijete uživa u motornoj

-8-
 aktivnosti koja se odražava u šari na papiru ili pijesku. Za dijete je u toj dobi
važniji čin crtanja od ostvarenja koje će nastati. Najčešće crta kružne oblike
jer mu je za njihovo izvođenje potrebna najmanja motorička spretnost,
najprirodnije je automatski.
2. Faza simboličkog crteža (3 – 6 god.) ili faza sheme ili neuspjelog
realizma. Dijete kreće s namjerom da nešto nacrta, ali ne zna realistično
nacrtati, već simbolično. Jedno od najranijih crteža sa jasnom
reprezentacijskom namjerom je crtež ljudske figure, koji se obično javlja oko
3. godine. Najčešći je “glavonožac” ili “punoglavac” – glava je najvažnija i
najveća (crta je u obliku kruga), nedostaje tijelo ili su glava i tijelo spojeni.
Često nema razlike između crteža čovjeka i životinja. Poboljšanja su
kontinuirana i sa otprilike 5 godina većina dječjih crteža imaju raspoznatljivo
ljudsko tijelo s jasnim rukama i nogama. Spol likova počinje se razlikovati
iza 4. godine, kad počinju crtati haljine, frizure i sl., kad s glavonožaca
počinju crtati realističan crtež čovjeka. U toj fazi dijete je više zainteresirano
za ostvarenje tj. za crtež koji je nacrtalo nego li za samu motoričku djelatnost.
Crtež postaje svojevrstan govor djeteta, način izražavanja ideja, pojmova; što
su pojmovi djeteta složeniji, to su i njegovi crteži bogatiji detaljima. U toj fazi
dijete često objašnjava svoj crtež. Ono što tumači obično je predstavljeno
simbolima, odnosno shemama koje za odrasle mogu biti potpuno
neprepoznatljive. Predškolska djeca vjerojatno ne obraćaju pažnju na
realnost: sunca su plava, nebo je žuto, drveća su ružičasta, a auti na
simbolički način lebde na oblacima… Radi se o simboličkom svijetu. Dijete u
toj dobi još ne poštuje proporcionalnost pa se u prvom planu nalazi ono što
mu je važno i to je prikazano najveće.
3. Faza realističnog crtanja (6 – 10 god.). To je vrijeme kad dijete kreće u
školu, a na kognitivnoj razini iz intuitivnog mišljenja prelazi u razdoblje
konkretnih operacija prema Piagetu. Djeca te dobi pokušavaju realističnije
crtati, ali su u tome još nevješti. U tom stupnju razvoja dječjeg crteža uočljivo
je oponašanje tj. stereotipno crtanje – što jedno dijete nacrta, počnu slično svi
i tako pola razreda crta istu temu. Najčešće crtaju s puno detalja, žele
pokazati sve što znaju. Na crtežima nema prostorne perspektive. Uspješnosti

-9-
 djeteta pridonosi razvijenost dječjih pojmova, odnosno razvijenost procesa
diferencijacije i sposobnost sinteze detalja. Mala djeca imaju teškoće s
crtanjem onog što vide, pa se uočavaju tzv. transparencije ili prozirnosti tj.
crtaju rendgenski crtež (npr. noge se vide kroz hlače). Dijete u toj fazi želi uz
ono što vidi prikazati i ono što zna (o predmetu ili osobi koju crta). Npr.
crtajući kuću pokušat će nacrtati i sve što se u njoj nalazi mada to ne vidi ako
kuću gleda izvana. Neki autori su ovu fazu zbog toga nazvali intelektualni
realizam (u razdoblju od 5. do 6. godine života).
Intelektualni realizam prelazi u fazu vidnog realizma ili realističnog
crtanja kad djeca crtaju ono što vide onako kako to vide. Vidni realizam se
javlja oko 6. godine i traje do približno 9. godine. Dijete pokušava crtati ono
što doista vidi, poštujući proporcije i prostorni raspored onoga što želi
nacrtati. U toj dobi dolazi do izražaja nadarenost; sva djeca prolaze kroz ove
faze, no nadarena brže prolaze kroz njih.

4.3. Likovne osobine dječjeg crteža

Dječje crtanje odraz je dječje mašte, emocija, memorije, ekspresije i samim time
postaje i stvaralački čin. U dječjem crtežu zamjećujemo: nedovoljnu realnu
uvjerljivost, arhaičnost i simbolično pojmovno crtanje.
Prvom prilikom kada dijete dođe do olovke i papira, unutrašnji će ga impuls
pokrenuti da se i u tome okuša. Dijete će učiniti točno ono što je vidjelo- pokretat će
ruku s olovkom po površini papira. Uobičajeno je da se takva djetetova aktivnost
naziva imitacijom. Pošto dijete do određenog stupnja ovlada tim najočitijim i
vanjskim aspektom u kojemu vidno uživa, ono postupno počinje izrazitije
kontrolirati tu radnju, počinje pratiti kretanje svoje ruke. To dovodi do usmjeravanja
i fokusiranja dječje percepcije na papir, odnosno na skup linija na njemu.
Jedno vrijeme linije su za dijete samostalna pojava, nešto što postoji kao dio
papira. No nakon nekog vremena dijete će opaziti da iza olovke koju povlači ostaje
trag, ostaje nešto čega prije nije bilo. Dijete ponovi pokret i vidi novi trag, što će ga
prije ili kasnije dovesti do toga da poveže uzrok i posljedicu i shvati da je ono uzrok
nastajanja tih tragova. To je veliko otkriće za dijete i ono to doživljava i pokazuje
kao veliku radost.

- 10 -
 U početku ono što crta i ono što govori i nije međusobno povezano, nego su to
dvije paralelne radnje. No, opet će doći moment kada će dijete ta dva toka povezati,
kada će u kretanju i svojstvu linija prepoznati neko svoje unutrašnje ili vanjsko
iskustvo. Stvaranje linija time prerasta u novu sposobnost, sposobnost izražavanja
kojom dijete govori o svom viđenju i poimanju svijeta, odnosno prenosi, prevodi,
odražava događaje iz njegove svijesti.
Nakon toga će dijete neku svoju predodžbu prevoditi u linije ili druge znakove
i pri tome «misliti» ono što crta. Mislit će npr. na kuću, a crtat će kružne linije kao
izraz življenja u kući.

4.4. Vrednovanje dječjeg crteža

Dječji crtež kako u vrtiću tako i u osnovnoj školi možemo vrednovati. Crtež
može vrednovati likovni pedagog ili nastavnik, ali i dijete samo. Nastavnik
vrednovanje treba obavljati:
• radi praćenja i vrednovanja rezultat učenika
• radi praćenja ostvarenih zadataka u likovnom odgoju.

Kriterij učiteljevog vrednovanja može biti:

• psihološki (poznaje faze razvoja i osobine dječjeg crteža, poznaje dječju
psihologiju, crtanjem pridonositi razvoju ličnosti)
• pedagoški-odgojni (mora biti metodički spreman, ne smije korigirati rad
učenika, poticat ga na stvaralaštvo,a ne na precrtavanje, uočiti problem
ukoliko to dijete crtežom pokaže, brinuti o izgledu radne i životne sredine
• likovno- estetski( nastavnik treba imati razvijen likovni senzibilitet, vizualnu
kulturu i poznavanje likovne teorije i prakse te sposobnost uočavanja
likovno-estetskih problema i sadržaja).

Svaki crtež treba vrednovati simultano sa svih stajališta i tako zaokružiti ocjenu u
formu brojčane ocjene ili s nekoliko riječi kojima treba izreći najbitnije karakteristike
dječjeg crtanja.
Svakako treba napomenuti da svako ocjenjivanje ili uspoređivanje likovnih
radova djece pred njima samima blokira njihov osjećaj slobode , a time i spontanost ,

- 11 -
odnosno sposobnost stvaralaštva. Jednako kao i ocjenjivanje, svaki komentar ili
prigovor, pokazano ili prikriveno nezadovoljstvo izaziva nesigurnost kod djeteta i
remeti njegovu sposobnost za rad. Pretjerana pohvala također ima negativan utjecaj i
umjesto da je djetetu cilj njegovog rada uživanje u svom stvaralaštvu, njegov
primarni cilj postaje pohvala, što posebno u grupi djece rezultira nezdravim
odnosima. Insistiranje na urednosti i čistoći radova obično rezultira suprotnim
učinkom, precizno crtanje samo po sebi nije nikakva vrijednost, a slučajne mrlje ne
umanjuju vrijednost rada, već su njegov cilj unutrašnji procesi koje je taj rad
potaknuo u djetetu.
Sve što dijete ostvari trebaju primamo s pohvalama i oduševljenjem, kao njegov
uspjeh. Negativno kritiziranje dječjeg crteža je nedopustivo, jer time potičemo
bojažljivost i neodlučnost, a u školskom razdoblju otpor prema stvaralaštvu. Učenike
treba pravodobno i što češće ocjenjivati.

4.5. Dječje crtanje kao oblik spoznaje

Djeca aktivno grade svoju spoznaju o svijetu. Djelujući na predmete u danim
okolnostima (u vremenu i prostoru), izgrađuje vlastite spoznaje, donose vlastite
zaključke.
Djeca živeći u prirodi spoznaju da i prirodni oblici imaju svoje likovno-
estetske vrijednosti kojima se oni koriste u svojim likovnim izričajima: oblik, boju,
strukturu, veličinu, itd. Likovni izraz ima neograničene mogućnosti kombiniranja
likovnih elemenata ovisno o psihofizičkom razvoju djeteta s jedne strane i
mnogobrojnih poticaja s druge strane. Elementima likovnog izraza dijete se u
početku igra, otkriva, razvija te razvojem prikazuje život koji ga okružuje. Likovni
izraz djeteta govori nam o njemu njegovom razvoju i stvaranju svijeta oko sebe.
Putem likovnog rada dijete prirodno izražava sebe, svoja poimanja i opažanja.
Važno je da mi razumijemo djecu, odnosno da potvrdimo ono što nam je dijete
poručilo ili nacrtalo na papiru. Ako djetetu odgovorimo negativno na njegov crtež, to
onda može uzrokovati sporiji razvoj likovnog izraza.
Valja se samo sjetiti da smo i mi nekad bili djeca pa makar su nam se i
ponekad smijali, ali to nam ne treba biti povod da i mi to činimo. Likovno

- 12 -
izražavanje djece crtanjem svega onog što se neposredno promatra iz same prirode
uz emocionalna oduševljenja nenadoknadiv je oblik saznanja.

4.6. Psihofizičke funkcije i dječje crtanje

U okviru stupnja svog psihofizičkog razvoja djeca postupno otkrivaju boje
kao osobine stvari. Dječji crteži u boji su spontana projekcija njegove
unutrašnjosti. Same boje nam otkrivaju dječji emocionalni život, linije i figure nam
otkrivaju stupanj samokontrole, prostorne dimenzije otkrivaju nam utjecaj okoliša na
dječji karakter. Likovna ekspresija pomaže djetetu da se oslobodi psihičke napetosti
da razvija sposobnost opažanja, predstavljanja, samosvijest, istrajnost, radnu
disciplinu, smisao za kulturnu zabavu i estetska doživljavanja. Likovni izraz treba
biti odraz djetetovog gledanja i opažanja, a ne da izvire iz naučenih šablona. Djetetu
je dovoljno dati u ruke olovku, papir i bojice i diskretno usmjeravati njegov rad
(poželjno je oduzeti gumicu, koja je simbol nesigurnosti pri crtanju).
Da bi dijete moglo nešto nacrtati potrebno je da se koncentrira tj. da usmjeri
svoju pažnju na crtanje. Pažnja je funkcija koja se razvija aktivnošću. Dok dijete crta,
pažnja mu se usredotočena na crtež i ništa ga drugo ne zanima. Valja napomenuti
kako bilo kakva pokret, zvuk, miris, svijetlo, boje i sl. izazivaju i zadržavaju
djetetovu pažnju dobra motivacija i intenzitet pozitivnih emocionalnih čuvstava
osigurat će trajnost pažnje.
Dijete na osnovi svog mišljenja može formirati neobične vizije koje se očituju u
likovnom izrazu kao stvaralačka mašta. Stvaralačku maštu kod dijete ćemo
potaknuti ukoliko budu crtali motive tipa drvo koje hoda, neobična riba i sl. U
motivima se dakle mora naći neobično, čudno, nesvakidašnje, nešto što može
probuditi asocijacije i povezivanje s drugim stvarima, predmetima ili bićima.
Stvaralačka mašta i poetsko mišljenje obogaćuje cjelokupno dječje izražavanje.
Mašta će mu kasnije biti pokretač svih promjena i inovacija u životu.
Djeca crtež likovno mogu oblikovati pomoću slikovnom pamćenja odnosno na
temelju promatranja. Slikovnim pamćenjem dijete stječe sposobnost izražavanja slike
bez fizičke prisutnosti predmeta, npr ako crta rođendan , izlet i sl. odnosno ako je rad
po predpromatranju to mogu biti svi predmeti iz djetetove životne blizine,
pristupačni njegovoj dobi, a zahvalni za likovni izraz. Likovno oblikovanje na

- 13 -
temelju promatranja ima funkciju da razvija i aktivira samostalno zapažanje učenika
na osnovi vlastitog vizualnog iskustva.
Jedna od psihofizičkih funkcija je i motivacija koja se u likovnom odgoju očituje
kao spontan i radostan pristup djece radu, a obično se motivacija sastoji od igara i
sadržaja koje djeca vole, zatim raznih igara, plesa i sl. Kroz motivaciju djeci ćemo
lakše objasniti likovni problem ili neki zadatak koji je jednostavan i djeca ga
odbijaju. Jedino se iz bogate riznice psihofizičkih funkcija rađa bogat likovni izraz

- 14 -
 5. MOTIVI I CRTANJE KOD DJECE

Učitelj bi uvijek morao unaprijed planirat zašto, što će , kako će djeca crtati.
To svakako podrazumijeva da djecu najprije treba upoznati s materijalima,
sredstvima i podlogama za svaku crtačku tehniku. Kako bi konačni ishod crtanja bio
uspješan on moram biti ovisan o pravilnom izboru motiva. Djeca, dakle, trebaju znati
ne samo kako će nego i što će likovnom oblikovati u crtežu. Uz likovni doživljaj
najvažniji su likovno-estetski sadržaji, a to su: likovna tehnika, elementi likovnog
izražavanja, načela lijepog, ali uz pravilno odabran motiv.

Pri izboru motiva učitelj mora voditi brigu o sljedećim obavezama:

• treba prihvatiti shvaćanja u likovnoj pedagogiji koja ističu potrebu da se djeca
što više likovno izražavaju na osnovi samostalne orijentacije i stvaralačke
aktivnosti
• motiv treba proizlaziti iz zadataka i sadržaja programa
• motivi trebaju odražavati doživljaje djece iz života i rada u školi
• svi motivi trebaju biti primjereni dobi, interesu i spolu djece
• izbor motiva ovisi i o crtačkoj metodi
• motiv treba biti jasan i pregledan sa sadržajem koji nije preopširan
• motive treba birati kako bi svojim karakteristikama odgovarale materijalu i
tehnici kojom se radi
• treba odabrati odgovarajuće motive za ostvarenje pojedinih načela estetskog
rada
• odabir motiva ovisi i o kraju iz kojeg dijete dolazio
• pri izboru motiva treba voditi brigu o mogućoj korelaciji s drugim predmetima
i sadržajima.

Prema navedenom zaključujemo da izbor motiva ne možemo improvizirati i da on

nije sam sebi svrha ili pak zapovijed učenicima što da rade, već on ovisi o nizu
faktora.

- 15 -
5.1. Motivi prikladni za crtanje
Kada se govori o izboru motiva za crtanje često taj izbor motiva možemo
podijeliti u nekoliko većih skupina:
1. korelacija crtanja s drugim predmetima (matematika,hrvatski jezik, glazbena
kultura,…)
2. motivi životinja ( domaće, šumske,…)
3. poznavanje društvene sredine (zanimanja, alati, strojevi, arhitektura,…)
4. prijevozna sredstva
5. motivi iz života djece
6. dekorativni zadatci- slobodne kompozicije figuralnih i nefiguralnih likova.

Motiva dakako ima još jako puno, no izdvojili smo samo one prikladne za
crtačke tehnike. Motivi se dakako mogu realizirati i izvoditi i u drugim likovnim
tehnikama. Motiv treba prilagoditi mogućnosti izvedbe, tj osobinama materijala
kojim se oblikuje. Izbor motiva svakako ovisi o svakom učitelju individualno,
njegovim kompetencijama, kreativnosti i gore navedenim karakteristikama, ali
nikada ne smijemo zaboraviti da pri tome moramo misliti i na učenike.

- 16 -
 6. DJEČJI CRTEŽ KAO SREDSTVO KOMUNIKACIJE

U današnje vrijeme, dječji crteži su prepoznati kao najbolji način na koji se

dijete može izraziti. Dakle dječji crtež možemo tumačiti kao jedno od sredstava
pomoću kojeg dijete ostvaruje komunikaciju s okolinom. Mnogi doživljavaju dječji
crtež kao obično šaranje bez osobite vrijednosti. Međutim, prema psihološkom
razvoju djeteta crtež i slika jedan su od najboljih medija neverbalne komunikacije s
djetetom. Zbog još nedovoljno razvijenog govornog aparata i siromašnog
vokabulara, dijete u dobi od dvije do pete-šeste godine, putem crteža može izraziti
svoje aktualne osjećaje te prijašnje iskustvo, želje, fantazije ili konflikte.

Osim toga, dijete svojim crtežom može bolje oslikati obiteljske odnose nego
ijedan odrasli član obitelji. Centralna figura na dječjem crtežu obitelji najčešće
predstavlja osobu koju dijete doživljava dominantnom. Osoba koju prvo nacrta je
moguće emocionalno najvažnija osoba, osoba koja ima važan psihološki utjecaj. Isto
tako najveća osoba na slici najvjerojatnije ima veliki psihološki utjecaj na dijete. O
obitelji djeteta govori nam i blizina likova na crtežu. Ukoliko su udaljeni vrlo
vjerojatno su u toj obitelji slabi kontakti, ako se pak preklapaju vjerojatno se članovi
obitelji jedni drugima upliću život zbog čega svakom članu obitelji nedostaje
individualnost. Kako se dijete razvija na motoričkoj, emocionalnoj i spoznajnoj
razini, usporedo se razvijaju i njegove likovne sposobnosti.
Dijete je u svojim crtežima iskreno, ono stvara crteže neposredno, s
oduševljenjem. Njegova sredstva izražavanja su jednostavna, naivna, ali uvjerljiva
usprkos tome što su dana bez posebne spretnosti. Pomoću boja i linija dijete
prikazuje i izražava ono što ne zna riječima.
Dijete ponekad nije u stanju izgovoriti čega ili koga se boji, ali će zato puno
lakše svoj strah nacrtati. Dječji crteži su zato jedna od tehnika prikazivanja
objektivnog realnog dječjeg svijeta i zbog toga su zainteresirali dječje psihologe,
pedagoge i psihijatre. Oni u svome dijagnostičkom, terapeutsko-korektivnom i
savjetodavnom radu s uspjehom upotrebljavaju dječje crteže, kao jedan od metoda za
bolje upoznavanje dječje ličnosti, motoričke zrelosti, koordinacije i snalaženja u
prostoru. Jedna od takvih terapeutskih metoda je i art terapija. (http://dira.forums-
free.com/djecji-crtez-kao-sredstvo-komunikacije-izmed-u-djeteta-i-okol-t1936.html)

- 17 -
6.1. Art terapija
Psihoterapija je rad na cjelokupnoj ličnosti koja se ne bavi samo problemima
i negativnim aspektima osobe nego i razvojem pozitivnih, jakih strana koje joj
pomažu da se suoči s problemima, sagleda ih u novom svjetlu, bolje razumije i s
njima se nosi na konstruktivniji način. Psihoterapija je generalno usmjerena na bolju
spoznaju sebe i osobnih mogućnosti te na bolje prihvaćanje sebe, što najčešće
rezultira kvalitetnijim odnosom s okolinom.
Jedan od oblika psihoterapije je i art terapija. Osobitost art terapije je u tome
što primjenjuje stvaralački likovni proces kao sredstvo izražavanja i komunikacije.
To znači da osoba kroz crtež, sliku ili skulpturu pokazuje misli, osjećaje,
imaginaciju, koje uglavnom ne može izraziti u razgovoru. Crtež tako često iznenadi i
osobu koja ga je nacrtala, jer na površinu iznosi teme kojih dotad nije bila svjesna.
Razgovor često uspijeva sakriti prave misli i osjećaje pa i od nas samih, jer smo
dobro naučeni govoriti ono što je dopušteno, očekivano i u skladu s vlastitom i
tuđom slikom o nama. Duboko potisnute ostaju želje, povrede, ljutnja, snovi, pravi
osjećaji koji nas čine osobama kakve jesmo. Ti osjećaji imaju sposobnosti
upravljanja našim životima upravo zato što ih nismo svjesni. Tek kada ih osoba
postane svjesna, ima mogućnost razumijevanja i mijenjanja.
Art ili kreativna terapija se dakle služi različitim kreativnim metodama, kao
što je izražavanje kroz crtež, glazbu, pokret ili dramu. Kroz eksperiment i igru
isprobavaju se različite mogućnosti i situacije i otkrivaju dotad nepoznati osjećaji.
Odrasle osobe često kažu kako ne znaju crtati (pjevati/plesati/glumiti). No, treba
istaknuti da se kreativna (art) terapija ne bavi umjetničkim talentom. Ona polazi od
tvrdnje da svatko zna crtati, bez obzira na to koliko to estetski lijepo ili tehnički
pravilno izgledalo jer to nije ni važno. Važno je ono što crtež izražava i sadržava te
njegova emocionalna i komunikativna vrijednost. Važniji je proces crtanja od
konačnog produkta. Neki od elemenata crteža kroz koji se mogu izraziti emocije su
pokret (potez može biti smiren/agresivan/nervozan), boja (topla/hladna), različiti
materijali (npr. "tvrda" olovka nasuprot "mekom" ugljenu) i kompozicija (npr.
bogata/siromašna detaljima, organizirana/kaotična). Kroz crtanje osoba prenosi
unutarnji svijet u vanjski. Za razliku od govora, crtež je trajna zabilješka unutarnjeg
procesa i uvijek mu se može iznova vraćati.

- 18 -
 Art terapija može početi razgovorom ili crtanjem. Kako bi se dala mogućnost
da najvažnije teme dođu u prvi plan, najčešće osoba sama bira što će crtati i kojom
tehnikom. Ponekad terapeut može sugerirati temu ili tehniku ako smatra da bi to
dovelo do pozitivnog razvoja procesa. Važno je da u terapiji postoji atmosfera
opuštenosti i slobode, tako da je podređena procesu razvoja u kojem osoba u svakom
trenutku ima mogućnost izbora. Susreti su najčešće jednom tjedno po sat vremena.
Terapija uglavnom traje onoliko dugo koliko se to smatra korisnim za klijenta.
Svakih tri do šest mjeseci klijent i terapeut rade reviziju protekle faze i promjena.
Art terapija primjenjuje se u radu sa širokom grupom klijenata, kako s
osobama sa specifičnim problemima tako i s onima koji žele razviti osobnu
kreativnost i unaprijediti osobni razvoj. Uz to, koristi se u specijaliziranim
područjima kao što je rad s djecom s problemima u razvoju, ožalošćenim osobama,
ovisnicima o drogama i alkoholu, obiteljima, psihijatrijskim bolesnicima, itd.
U radu s djecom art terapija ima velikih prednosti u odnosu na verbalnu
psihoterapiju. Za djecu je crtanje igra, spontana i zabavna aktivnost. Dječji crteži vrlo
su ekspresivni i direktni i kroz njih djeca komuniciraju teme koje još ne znaju
objasniti verbalno ili o kojima im je neugodno razgovarati. Uz to, kroz crtanje dijete
može učiti vještine koncentracije i sudjelovanja s drugima, izraziti osjećaje i razviti
samopouzdanje. (http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/637/)

- 19 -
 7. ZAKLJUČAK

Crtež je dakle imao dugu povijest. Velik broj naših i svjetskih umjetnika ostavili
su crteže trajne likovne vrijednosti. Naročito je važnu ulogu odigrao u umjetničkom
obrtu. Danas se crtež mnogo više primjenjuje, jer je temelj u industrijskom
oblikovanju. Crtanjem se izražavaju umjetnici na onaj stvaralački ljudski način do
kojeg fotografija nije doprla. Danas je crtež, uz fotografiju, prisutan kao vještina
crtačkih pismenosti za objašnjavanja koja se napisanom riječju ne mogu jasno izreći.
U osnovnoškolskom obrazovanju nema mjesta za imitaciju i direktno uplitanje u
dječji izraz tj. crtež. Jedino tako će on biti opravdan jer je upravo stvaralački čin
najvažniji za učenika. Učenici će koristiti svoje iskustvo vizualnog u prirodi i
umjetnosti, a crtat će opet sami , kako oni osjećaju.
Likovni izraz djece danas je urođena sposobnost izražavanja. Tu sposobnost
djeca ne preuzimaju, ne uče od društvene okoline, nego se ona razvija iz prirodnih
potencijala dječjeg bića, u vidu spontane interakcije unutrašnjeg svijeta djeteta i
njegove vanjske okoline. Crteži otkrivaju da su djeci dostupni neki primarni uvidi i
znanja o svijetu i životu koji nadmašuju uobičajena iskustva. Crtanje i općenito
likovna ekspresija, pomaže djetetu da se oslobodi psihičke napetosti, da razvije
sposobnost opažanja, predstavljanja, te smisao za estetiku.
Crtež nacrtan dječjom rukom šalje nam poruku koju trebamo znati iščitati, bila to
sreća, vapaj, tuga, oduševljenje, ...

- 20 -
 8. LITERATURA

1. Belamarić, D. (1986.): Dijete i oblik. Školska knjiga: Zagreb.

2. Bodulić, V. (1982): Umjetnički i dječji crtež. Školska knjiga: Zagreb.
3. Damjanov, J. (1991): Vizualni jezik i likovna umjetnost. Školska knjiga:
Zagreb.
4. Međunarodni stručno-znanstveni skup (1999.): Likovna komunikacija u teoriji
i praksi predškolskog odgoja. Opatija.
5. Uzelac, V. (1990): Osnove ekološkog odgoja. ŠN: Zagreb.
6. Belamarić, D. (1986.): Vizualno – likovni odgoj i obrazovanje. Školska knjiga:
Zagreb.
7. Internet stranice:
• http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/637/)
• http://likovna-kultura.ufzg.hr/sazetak1%20razvoj.crteza1.htm
• http://www.zzjzpgz.hr/nzl/47/picasso.htm
• http://dira.forums-free.com/djecji-crtez-kao-sredstvo-komunikacije-izmed-
u-djeteta-i-okol-t1936.html
• http://www.vasezdravlje.com/izdanje/clanak/637/

- 21 -
PRILOZI

- 22 -
Prilog 1.

„KORACI“ CRTEŽA PUTOVIMA PROŠLOSTI SVE DO SADAŠNJOSTI

Mnogi primitivni narodi Polinezije, Afrike i Australije izvode crteže slične

ovima iz paleolitika. U neolitiku crteži su imali dekorativni tj, ukrasni karakter, kao
ukrasi na uporabnoj kermici. Stare azijske kulture Kine i Japana dale su izvanredne
kreacije na crtežima ljudi, životinja, a pogotovo biljaka na svili i papiru. Crtež se
također očitovao i u asirskoj i babilonskoj umjetnosti osobito na urezanim oblicima
mišića ljudskih i životinjskih tijela.

Egipatska umjetnost daje jednostavnost i

izvanrednu čistoću crteža. Na plohama zidova i grobnica
i na papirusima likovi su prikazivani plošno. Egipćani su
upotrebljavali i crtano pismo- hijeroglife, koji su
očitovali izvanrednu likovnu sintezu, ali i osnovni
karakter oblika životinja i ljudi.

Slika 1. Crtež nastao u Starom Egiptu (faraon i boginja)

U razdoblju velikih ostvarena grčke umjetnosti crtež je bio prisutan i na

velikim slikarskim djelima koja se, nažalost, nisu sačuvala. Tu pretpostavku
dokazuju pompejske freske koje pokazuju rezonancu grčkog slikarstva- izvanredno
crtane figure u linearno i tonskim dočaranom prostoru. Dana je iluzija realnog
prostora na kojem se uočava linearna perspektiva. Zidovi na kojima su nacrtane
freske postaju kao prozori koji gledaju u eksterijere. Grčka je umjetnost također
ostavila mnoge vaze ukrašene crtežima i ornamentima i na tamni podlogama, ali i
tamnim figurama na svijetlim podlogama. Te obojane vaze daju izuzetnu harmoniju
u kompoziciji likova iz grčke mitologije i ljudi, no istodobno omogućuju
naslućivanje velikog slikarskog bogatstva koje je izgubljeno.

- 23 -
 Dok se u ranom kršćanstvu figuralno oblikovanje u crtežu svodi se na
simbole koji su imali preneseni smisao značenja, a u bizantskoj umjetnosti je pak
vezano za mozaik , fresku i dekoraciju. Svi sadržaji i likovni način oblikovanja
podliježu pravilima od kojih se rijetko odstupalo. Ljuska figura je odjevena. Osim
prikazivanja Adama, Eve i Krista
nemoguće je naći. Crtež je naročito
naglašavan kao deskripcija svih oblika u
plošnom, a manje u trodimenzionalnom
smislu.

Slika 2. Detalj freske iz doba Bizanta

U srednjem vijeku crtež je arhaičan i često smješten u imaginaran prostor

najčešće ga nalazimo kao dio iluminiranja i ilustriranja crkvenih knjiga. U sklopu
inicijala i rukom pisanih tekstova nalaze se crteži. Ti crteži negdje podsjećaju na
dječje crteže, slično kao i crteži iz prethistorije.
Crtež u renesansi vraća se prirodi. Već se preteče renesanse (Giotto,
XIII.stoljeće), a naročito majstori zrele i visoke renesanse (Pissanello, Botticelli,
Leonardo, Rafael, Michelangelo, Bruegel, Tizian, Tintoretto i drugi XV I XVI st.),
približavaju prirodi udaljavajući se od univerzalnog i imaginarnog. Proučavaju
likovnost prirodne, anatomiju čovjeka, volumen i prostro okupan svijetlom sunca. Na
crtežima i slikama unose iluziju dubine prostora. U tom nastojanju često se služe
nacrtnom perspektivom građenom na znanju i poznavanju geometrije i njezinih
zakonitosti. Crtež ide usporedo sa velikim ostvarenjima na području kiparstva
slikarstva i arhitekture.
Oko 1400. godine pojavljuje se Cenija Ceninija priručnik za obrtnike koji ih
upućuje na vještinu crtanja, a ističe potrebu crtanja po modelu (obratiti pažnju na
svijetlo i sjenu te na volumen). Mnogi crteži sačuvali su se u velikim muzejima i
zbirkama crteža. Najveću kolekciju crteža (XV.st), nalazimo u zbirci Jacopa
Bellinija- njegove dvije knjige crteža pod nazivom Libri di disegno koje su od tada
postale uzor za crtanje. Sadržavale su probleme perspektive, crteže anatomije,

- 24 -
mnoštvo motiva, antičku arhitekturu, plastiku, crteže novca, ornamente i
fiziognomiku. Svi ti crteži izvedeni su u kredi, srebrenici i peru.
Leonardovi su crteži istovremeno bili i slikarska enciklopedija, umjetničko
djelo, kao i otkriće fizičkih svojstava (stvarnog izgleda lica, predmeta i pojava) koje
je umjetnik crtao. Kod njegovih crteža istovremeno
susrećemo grafički opis, analizu i otkrivanje vođeno
znatiželjom učenjaka i umjetnika iznimno razvijenog
promatračkog dara i virtuozne crtačke
instrumentacije. U svojim crtežima Leonardo da Vinci
je otkrio mogućnost tonskog modeliranja s
izvanrednom mekoćom sfumata pa je njegov crtež bio
na granici slikanja.

Slika 3. Leonardo da Vinci; Studija glave žene

Rafaelovi crteži slijede njegovi virtuozni intenzitet. Rafaelo je bio majstor

crtačkog modeliranja ljudskog lika u lirskoj punini tjelesnosti koja se nadzirala i u
odjevenim figurama. Michelangelo je iza sebe ostavio mnoštvo svojih crteža koji
pokazuju studiozni pristup oblikovanju mišića i pokreta tijela. U svim crtežima
renesansnih majstora osjeća se sklonost modelaciji forme na dvodimenzionalnoj
podlozi, bez obzira na to jesu li radili samo crto ili tonom.
Likovni umjetnici u doba baroka (VII.st.) nastavljaju stvarati na rezultatima
visoke renesanse pa se tako kao prvi crtač ističe Annibale Carracci koji oslobađa
crtež od pretjerane preciznosti. Kao crtači ističu se i Rembrandt, Rubens, Callot, Hals
Vermerr i drugi. Sadržaj crteža obiluje svjetovnim motivima (za to su najbolji
Rembrandtovi crteži- oko 1400 primjeraka). On je sačuvao svoje, ali i crteže drugih
umjetnika, a skuljao ih je čak iz daleke Indije i Perzije. U doba baroka crteži su
obogaćeni crtačkom instrumentacijom. Upotrebljavaju se naročito sredstva i
materijali za tekuća crtačka sredstva (ptičje pero, čelično pero, trstika, kist i kreda).
Crtež se tada sve više pojavljuje uz studiju kao i samostalno umjetničko djelo.
Rokoko kao umjetnički pravac dao je rafinirane i izvorne crtače kao što su Vatenau,
Boucher i Goya. Ovdje je crtež postao stvarno umjetničko djelo. U crtanju i

- 25 -
slikarstvu ovdje se pojavljuje nešto što je do tada bila rijetkost, a to je potpuna
sloboda u biranju motiva, pa se tako može naći i sadržaj koji pokazuje revolt prema
nekim pojavama u društvu. Crtežom se prikazivalo mnoštvo do tada stečenih
tehničkih iskustava i sve poznate zanate.
U doba klasicizma, na čelu sa J.L.Davidom i D.Ingresom, crtež se
pročišćava, oslanjajući se na jednostavnost i čistoću klasike. Ovdje se pokazuje
naročiti interes za detalj, sentimentalnost i dekor. Linija postaje čista,a sam crtež
postaje egzaktan s jasnim očitovanjem volumena. Crtač je bio sputan klasičnim
eklekticizmom i akademizmom, za razliku od baroka. Crtež je postao doduše potpun
i jasan, ali hladan. U tim crtežima nije dovoljno uočena zbilja realnog života.
U XIX. Stoljeću slobodu i snagu crteža, kao njegovu izvornost vraćaju E.
Delacroix i H. Daumier. Delacroix je u svojem bogatom dnevniku crtao sve što je
promatrao, a Daumier je, kao realist, još jednom
očitovao bunt umjetnika crtajući satiru u obliku
karikature svega što je bilo trulo u tadašnjem
građanskom društvu Francuske. Također se u istom
vremenu pojavljuje i ime izvrsnog ilustratora- crtača
G.Dorea koji je ilustrirao Danteovu Božanstvenu
komediju, Cervantesova Don Quijotea i La
Fontaineove basne.

Slika 4. H. Daumier: Don Quijote

Nove umjetničke težnje koje se pojavljuju na prijelazu iz XIX. U XX.

stoljeće, dale su mnoge crtače. Gotovo da nije bilo umjetnika koji nije, uz svoje slike
i kipove, ostavljao i svoje crteže. U njima je, svaki od njih, dosljedno očitovao svoje
stilske odlike. Najpoznatiji umjetnici tog prijelaznog vremena jesu: Seurat, Gauguin,
Toulouse-Lautrec, Bonnard, Rodin, Matisse, Picasso i dr.
U XX. stoljeću crta postaje ideal purističkog tretmana (Mondrian, Le
Corbusier) nasuprot impresionističkom i ekspresionističkom tretmanu. Nakon prvoga
svjetskog rata industrijska tehnika je crtu približila matematici, odnosno geometriji.
Umjetnik sada slijedi nove dimenzije koje otkriva tehnika, tehnologija i psihologija.

- 26 -
Tako nisu slučajne pojave kubista, konstruktivista, futurista, pragmatista i
nadrealista.
Novi moderni pravci u likovnoj umjetnosti očituju potpuno novi, drugačiji
pristup crtanju. Raskida se sa mnogim dotadašnjim tehnikama i sadržajima. On
dobiva i nova značenja, često je i na rubu minimalnog, a istovremeno je i u
granicama novog realizma koji se temelji na fotografskoj dosljednosti realnog.
Činjenica je, ipak, da danas masovni medij fotografije potiskuje crtež. Uza sve to
crtež ostaje i danas temelj svakog kreativnog i reproduktivnog oblikovanja u tehnici
i u umjetnosti. Crtež je inkorponiran u skoro svako zanimanje, obrtničko oblikovanje
kao i u nacrte za industrijsku lančanu serijsku proizvodnju. On je jedinstven sa
slikarskim, grafičkim i kiparskim oblikovanjem. Nemoguće ga je odvojiti i od
oblikovanja u vizualnim komunikacijama, arhitekturi i urbanizmu. Prisutan je i u
nastavno procesu u školi- kao crtanje djece i mladih, a i kao crtanje nastavnika pri
objašnjavanju mnogih nastavnih sadržaja.

- 27 -
Prilog 2.

CRTEŽ U HRVATSKOJ

U srednjem vijeku, a i kasnije, crtež je bio vezan za ukrašavanje i ilustriranje

crkvenih knjiga. Prva najznačajnija imena hrvatskih crtača su J. Klović i a. Medulić,
a za razdoblje baroka značajna imena su F. Benković i B. Razmilović.
Devetnaesto stoljeće našoj umjetnosti daje intenzivni zamah te se tada
pojavljuju imena V. Karas, A. Waldinger, I. Kršnjavi, N. Mašić, V. Bukovac, C.
Medovac, O. Iveković, M.K. Crnčić, F.Kovačević, I. Tišov, B. Šenoa i drugi. Oni
nisu ostavili veliki broj crteža. Njihovi su crteži oblikovani strogo realistički, pomalo
i hladno. Nedostaje osobnost i likovna sloboda crtača. Sadržaji su bili pretežito
romantičkog žanra. U novije vrijeme pojavljuje se velik broj likovnih umjetnika koji
će za sobom ostaviti velik broj crteža u slobodnije tretmanu. To su E. Vidović, T.
Krizman.
Iz hrvatske škole (Kroatische Schule) iz Münchena, od začetnika hrvatske
suvremene umjetnosti treba spomenuti crtače J. Račića, M. Kraljevića, V. Becića i O.
Hermana. Mnogi su članovi grupe ''Zemlja'' bili su naročito aktivni i kao crtači. To
su K. Hegedušić, Ž. Hegedušić, V. Svečnjak,
M. Detoni, J. Generalić, E. Kovačević, O.
Postružnik, A. Mezdijć i drugi. Najviše od njih
isticao se već spomenuti Krsto Hegedušić
poznat po zbirci crteža ''Podravski motivi'' .
Značajno je spomenuti i nekoliko kipara koji su
izradili mnoštvo crteža. To su I. Meštrović, A.
Augustinčić, V. Radauš i drugi.

Slika 5. Miroslav Kraljević: Portret majke

- 28 -
Prilog 3.

PRIMJERI UMJETNIČKOG CRTEŽA

Slika 6. Correggie: Studija glave dječaka.

Umjetnik je na ovom crtežu suhim crtačkim
materijalom- kredom, više pažnje prirodao
oblikovanju lica. U očima se osjeća sjaj i
usmjerenost pogleda. Kosa i rame nije
oblikovano do kraja kao lice već je skiciozno
naznačuje.

Slika 7. Hagegawa Tohoku: Majmuni.

Japanski umjetnik je pokazao
tradicionalnu virtuoznost u
oblikovanju kistom i tintom. Vrlo
škrtim namazima, gotovo
impresionističkim načinom, dao je lik
majmuna koji na leđima nose
mladunče.

- 29 -
Prilog 4.

PRIMJERI DJEČJEG CRTEŽA

Slika 8. Dijete u prvom razredu

osnovne škole nacrtalo ulicu
tako da je kuće s obje strane ulice
postavilo jednu iznad druge ,
umjesto jednu iza druge. To je
specifičan slojevit način crtanja
dubine prostora u djece.

Slika 9. Lavirani crtež učenika V

razreda: Vaza i biljka na stolu.
Rad na temelju izravnog
promatranja. Osim lirskog crteža
perom, pojavljuje se suprotnost
tamnog i svijetlog, što je oblikovano
kistom u razrijeđenom tušu.

- 30 -
Prilog 5.

ZNANSTVENICI DOKAZALI: Spiljski umjetnici bile su žene!

Tisućama godina autorstvo nad spiljskim crtežima pripisivano je

muškarcima, no znanstvenici misle da su najranije umjetničke slike velikim dijelom
plod rada ženskih ruku. Rezultati nedavnog znanstvenog istraživanja ukazuju da su i
žene sudjelovale u stvaranju prethistorijskih crteža, uključujući i crteže iz spilje Pech
Merle u Francuskoj nastale prije više od dvadeset tisuća godina. Ta francuska spilja
ujedno je bila i mjesto istraživanja znanstvenika s Pensilvanijskog sveučilišta
predvođenih arheologom Deanom Snowom. Profesor Dean Snow rezultate svojih
istraživanja objavio je u časopisu National Geographic.
U otisku ruke, nastalom 35 tisuća godina prije naše ere u spilji Pech Merle,
znanstvenici su prepoznali žensku ruku. Tumače to izrazito dugim prstenjakom, kao
i, kako tvrde, ženskim malim prstom. Otisak ruke
usporedili su s izgledom ruku današnjih ljudi, a
koristili su i saznanja genetskih istraživanja koja
pokazuju veliku sličnost otisaka ruke današnjih
Europljana i njihovih dalekih predaka.
Profesor Snow zaključio je da nisu do
kraja sigurni kakvu ulogu su imali umjetnici u
vremenu prije 20 do 40 tisuća godina, no da sa
sigurnošću mogu tvrditi da su među njima žene
bile vrlo zastupljene.

Slika 10. Otisak ruke iz spilje Pech Merle u

Francuskoj, oko 35.000 pr. Kr.

- 31 -