hannis Owen u znam enitim svojim
»M onosticha ethica et politica« u stv r­
Vladimir BLAŠKOVIĆ
Marginalije o
koprivničkoj
izdavačkoj
djelatnosti
O kretali ikako god m u drago i m a koliko
listali pozam ašnu i poznatu nam knji­
gu povijesti i h istoriografske dokum en­
tarn o sti stoljetne m etropole srednjo-
hrvatske Podravine, na svakoj njenoj
stranici uvijek pronalazim o ponešto no­
vo. Možda sam o privid nečega novog,
a opet zapravo dobro nam poznato sta­
ro. Ali to staro uvijek je i nanovo u no­
vom vidu, u d ru k čijem svjetlu i b ar
m alčice izm ijenjenom ru h u svoje ima-
nentnosti. To i je s t ono što izazovno
d rašk a radoznalost i potiče n a ponov­
no ra sp le ta n je i oživljavanje onoga što
je nekoć bilo i što se u istom obliku,
na podjednak način, s istim sadržajem
nikad i nigdje više ne ponavlja.
Znam o i ne zaboravim o da ponavljanje
istoga — nije isto. To je sam o privid
istoga. Svugdje i svagda: savršene iden­
tičnosti nem a nigdje. Ni u prirodi, ni u
ljudskom društvu. Sve je savršeno us­
klađeno s nepisanim po stu latim a vječi­
te i svudašnje d ijalektike prirode i d ru ­
štva. Nije li filoziof H eraklit iz Efeza
već p rije dvadeset p et stoljeća inge­
niozno form u lirao klasičnu m aksim u:
P anta rei! P rastara dijalektička spozna­
ja 1 velika istina: sve teče, n išta ne m i­
ru je, sve se m ijenja, p a i mi sam i u
sebi i vrem enu u kom e živimo. Da, up­
ravo tak o kao što je tu istu m isao i ve­
liku istinu ponovio p rije tri i po stolje­
ća (točnije: 1658) pisac i pjesnik Jo­
divši duhovito: »Omnia m u tan tu r, nos
et m u ta m u r in illis« (Sve se m ijenja,
i mi se u tom e m ijenjam o).
Kao što nam se dobro poznati pejzaž
u svako doba dana i godine ukazuje u
drukčijem vidu i drugačijoj slici, tako
se i projekcije naših misli i spoznaja
0 čovjeku i njegovoj sprezi s prirodom
1 d ruštvom povazdan odrazu ju na d ru k ­
čiji način. Zbog toga je i moguće o is­
toj društvenoj (i prirodnoj) pojavi, o
istoj društvenoj (i prirodnoj) značajno­
sti govoriti i pisati više puta, čak m no­
go puta, a da to isto ipak ne bude isto.
Prem da se čini to sam o kao igra riječi,
ipak to nije nikakva verbalistička ekvi­
libristika, nego je to odraz one p ra sta ­
re H eraklitove dijalektičke spoznaje da
sve teče, da se sve m ijenja, tako da po­
navljanje prividno istoga na k ra ju ipak
nije isto.
Kao što um jetnik-stvaralac istu m isao
ili tem u (npr. m uzičku) varira i adekvat­
no svojoj doživljajnosti stvaralački ob­
ra đ u je na više načina, a da u svakoj
var ijaciji bude ponešto novo, tako neka
bude i m eni dopušteno da u ovome
m om prvom prilogu prvom b ro ju »Po­
dravskog zbornika« unekoliko izm ije­
njeno i najsažetije ponovim neke m isli
ra n ije već izrečene ii napisane na d ru ­
gim m jestim a. Dakle, neka to bude svo­
jevrsna historiografska varijacija o ko­
privničkoj izdavačkoj djelatnosti. Ovim
esejističkim prikazom i prilogom pisac
želi upoznati čitaoca s povijesnom isti­
nom i s nekim dosad manje-više nepo­
znatim (barem dosad nigdje objavlje­
nim) relevantnim faktorim a onog raz­
m jerno kratkog, ali bez sum nje veoma
značajnog vrem enskog razdoblja, koji
je uvelike pridonio, da stari podravski
grad K oprivnica zauzim a časno m jesto
u općoj k u lturnoj i, napose, ovostoljet-
noj političkoj povijesti H rvatske.
N edostaju vjero d o sto jn a vrela i podaci
da je u K oprivnici postojala tisk ara p ri­
je god. 1885. Te godine, pouzdano se
znade, prvu koprivničku tiskaru i k n ji­
govežnicu osniva svestrani grafički m aj­
stor Tito K ostinčer (1856— 1930). N je­
105
 m u se p o tk raj stoljeća (god. 1897) javila
poslovno k o n k u re n tn a tisk a ra Milana
N eugebauera, a u to vrijem e, od god.
1900. do 1902., k ra tk a je vijeka u "Ko­
privnici i treća tisk a ra — Ivana Kuzmi-
ća. (O tom e vidi i usporedi m onografi­
ju: D ragutin F eletar »Podravina«, str.
199; K oprivnica 1973.) M alena Kostin-
čerova tisk a ra djelovala je do p o tk raj
trećeg decenija ovog stoljeća, kad ju je
kupio dom aći sin V iktor S en jan. Uoči
početka p rv o g svjetskog ra ta K oprivni­
cu n ap u šta Milan N eugebauer, a njego­
vu tisk a ru , knjigovežnicu i knjižaru
preuzim a u p o tp u n o vlasništvo d o tad a­
šnji N eugebauerov poslovni drug i o r­
tak, vješt grafički i snalalžjivi k n jižar­
ski stru čn jak , češki doseljenik u Ko­
privnicu i do sk o ra dobro poznato ime
u povijesti hrv atsk oga tisk arstv a V inko
Vošicki.
U dobro org an iziranoj, zatim ubrzo pro­
širenoj i m oderniziranoj itiskari Vinka
Vošickoga radili su i solidno izučili gra­
fičku stru k u (slagarsku i stro jarsk u )
K oprivničani b raća Valko i Đ uro Lo-
borec. S n jim je u istoj tisk ari radio
i g rafičar Ivan Rast. Godine 1927. Rast
i braća Loborec osnovali su (u suvla­
sništvu) vlastitu tisk aru i Iknjigovežni-
cu, no do sk o ra se poslovna zajednica
raskinula, R ast je n ap u stio K oprivnicu,
p a je god. 1930. p o stojala već sam o ti­
skara braće Loborec. Tako je K opriv­
nica do početka drugoga svjetskog rata
opet im ala tri tiskare: Vinka Vošickoga,
b raće V alka i Đ ure Loborec te V iktora
Senjana. Ili, m u tatis m utandis, od god.
1885. do 1941. u K oprivnici su postojale
(i vrem enski se sm jenjivale) slijedeće
tiskare: p rv a i n a js ta rija bila je Tita
K ositnčera, zatim su slijedile M ilana
N eugebauera, Ivana Kuzmića, Vinka
Vošickoga, Ivana R asta i b raće Valka
i Đ ure Loborec te V iktora Senjana.
Ne želeći obescijeniti ni jed n u od ovih
grafičkih radionica, ipak v alja napom e­
n u ti da su to pretežno bile m ale tisk a­
re. O prem ljene veom a skrom nom gra­
fičkom o p rem om i zastarjelim tis k a r­
skim p rib o ro m , one su bile podesne tek
za n ajjed n o stav n iju ru čn u grafičku p ro ­
izvodnju ad ekvatnu p otrebam a izrazito
p o ljoprivredne okoline (sa zaostalom
n atu raln o m proizvodnjom ) i m aloga
obrtničko-trgovačkoga sajm išnoga gra­
da (s m alim tjed n im i većim m jesečnim
106
sajm ovim a), kakva je K oprivnica bila
k ra je m prošlog j početkom ovog stolje­
ća. Tek u m eđuratnom razdoblju, napo-
se s pojavom poslovnoga in stin k ta Vin­
ka Vošickoga, koji je im ao sm isla i ra ­
zum ijevanja za organizaciju i posuvre-
menjiivanje grafičke tehnike, koprivni­
čko je tisk arstv o veom a uznapredovalo,
a s tim u vezi razvila se tak o đ er izda­
vačka d jelatn o st, koja je po svom e zna­
čaju i značenju p rešla granice K opriv­
nice i Podravine.
Svoju izdavačku poduzetnost dokazao
je Vošicki već p rije prvog svjetskog
rata. Osim m anje značajnih lokalnih
tjednika, što ih je tiskao p re m a želja­
m a i narudžbam a m jesnih stran ačk ih
(i stran čarsk ih ) glavešina, Vošicki je
god. 1911. izdavao o b iteljsk i časopis
»Zora«, koji je uređivala književnica
i p jesn ik in ja M arija K um ičić (1863—
— 1945), su p ru g a slavnoga hrvatskog
književnika Eugena K um ičića. S arajev­
ski a te n ta t i prvi svjetski ra t stavili su
točku na m noge izdavačke i poslovne
osnove V inka Vošickoga. N isu ga mimo-
išle ni vojnička un ifo rm a ni »blagoda­
ti« četverogodišnjeg ratovanja. Kao p ra ­
vi nap red n i Ceh radosno je dočekao
ra sp ad habsburškog carskog i kraljev­
skog m ultinacionalnog konglom erata i
u jesen 1918. vratio se vedro u onu Ko­
privnicu, k oja ga je već god. 1910. pri­
m ila b ra tsk i i svesirdno.
O tom e i takvom e koprivničkom tiska­
ru i, napose, izdavaču pisao sam p rije
tri desetljeća u »Zborniku M uzeja grada
Koprivnice« (god. I, sv. 2, str. 21—23;
K oprivnica 1946). T adašnje riječi sada
rado ponavljam i u p o tp u n ju je m histo­
riografskim podacim a i činjenicam a, ko­
je ne bi sm jele o stati zaboravljene i
nepoznate.
Koprivnica, veliko i tipično panonsko
naselje s nekad prevladavajućim selja­
čkim stanovništvom i posvem a već iz-
blijeđjelom (i nestalom ) fasadom sre­
dnjovjekovnih m unicipalnih privilegija
kraljevskoga i slobodnoga grada, taj is­
tak n u ti bastio n u lančanom nizu pro-
tuosm anlijskog »predziđa kršćanstva«
s požutjejim pergam enam a i stilizira­
nom svojom heraldičkom o rn a m e n ti­
kom , sta ri taj grad s bogatim sm očni­
cam a, sitim trb usim a, povrem enim ab-
derićanskim zastran jiv an jim a i urođe­
nim m entalitetom vazda nem irnog o-
p orb en jaštv a, ta i takva K oprivnica do­
b roćudno je digla rasklim anu sta ru m it­
ničku b rk lju i pružila obilnu pregršt
čistog slavenskog, plem enitog ljudskog
ii posebno još srdačnog hrvatskog go­
sto p rim stv a radoznalom m ladom lu ta­
lici ii am bicioznom knjižarskom m ajsto ­
ru V inku Vošickom. N em irna njegova
ćud odvela ga je s rodnoga m u p o rječja
opjevane češke Vltave (rođen u Ledeču
na Sazavi, 1885) i napokon ga usidrila
na plodnoj naplavini hirovite i brze D ra­
ve. Bilo je to neposredno nakon politi­
čki uzbudljive aneksije Bosne i H erce­
govine i uoči oslobodilačkih balkanskih
ratova, u lip n ju 1910. O tada sve do svo­
je sm rti (1957) Vinko Vošicki orao je
svoju životnu brazdu u n u ta r bedem a i
uokrug šančeva srednjopodravske me­
tropole i svog novog dom icila. Tu braz­
du zaorao je čvrsito i duboko.
Novi koprivnički zavičajnik Vošicki bio
je ak tivan sudionik i cijenjeni suradnik
u kultu rn o m životu Koprivnice. Poseb­
no se istak ao n asto jan jim a oko reali­
zacije ideje d r L eandera Brozovića da
se u K oprivnici osnuje gradski i zavi­
čajn i m uzej. No iznad i p rije svega on
je izdavač-nakladnik, k n jižar i tiskar.
Čovjek realan, ali s razvijenim osjeća­
jem za nešto ljepše i plem enitije nego­
li je h lad n a m erk an tiln a računica.
T iskara V. Vošickog um nožila je i iz
svojih grafičkih strojeva dala u svijet
m ilijune svezaka najraznovrsnijeg šti­
va: od p o p u larnih kalendara i sujevjer-
nih »egipatskih sanijarica« preko dje­
čjih priča, sladunjave zbirke »Tako vam
je bilo nekoć«, izm išljenih senzaciona-
lističkih pu to p isa K arla Maya i senti­
m en taln ih p isanja za razočarane u si­
djelice do ozbiljnih i vrijednih književ­
nih p o k u šaja, o stv aren ja i am bicioznih
n asto jan ja a u to ra priznatih i neprizna­
tih. Tu se u neobičnom spletu nalaze i
zavrzlam ski isprepleću stotine djela
svih m ogućih književnih vrsta, sm jero ­
va i kalibara, od zaista bezvrijednog i
n ajčistijeg šunda do vrlo dobrih j naj-
odličnijih ostv arenja. Z astupani su tu
au to ri dom aći i stran i. U Vošiokijevoj
»Svjetskoj biblioteci« nalazim o veom a
značajna im ena svjetske i dom aće k n ji­
ževnosti; tu su Tolstoj, Goethe, Sien-
kiewicz, Hugo, Zola, M aupassant, Scho­
penhauer, B arres, S cott, Wilde, S chnit­
zler, Arcybašev, Jiräsek, da spom enem o
sam o neke, a od naših — eto Kranjče-
vića. N ekoliko časopisa — Književna
republika, Domaće ognjište, Zagrebač­
ki ilustrovani list, V inogradar i voćar
— u p o tp u n ju ju tu izdavačku poduzet­
nost i aktivnost. M eđutim , m alograđan­
ska zavist d provincijska m agla ubrzo
su pripom ogle da su se lijepe izdava­
čke perspektive zam utile i doskora ne­
stale u zagušljivoj p ra p o m o j prašini.
Izdavački ra d Vošidfeoga bio je obilje­
žen željom i n asto jan jem da n ajširem
krugu čitalaca dade zanim ljivo i valja­
no poučno i zabavno štivo. U tom na­
sto jan ju očitovali su se i njegovi p ro ­
gresivni socijalistički stavovi što ih je
upio jo š kao m lad čovjek u svom če­
škom zavičaju. Nije bila njegova krivi­
ca što m u n a sto ja n ja i osnove nisu u-
vijek uspijevale. Osnove su se često
spoticale o nerazum ijevanje i o nezdra­
ve političke prilike i neprilike, ponekad
su to upropastili nesposobni urednici,
onda su se tu znale isp riječiti neočeki­
vane zapreke jalovog m alograđanskog
sitn ič are n ja i ponajčešće je sve to svr­
šavalo tako da je konačni režijski ceh
u obliku teških i m učnih m jeničnih ob­
veza pao na leđa izdavača. Zato se Vo­
šicki vazda i gušio u lihvarskom zagr­
lja ju bankovnih hobotnica.
Ipak, sve to nije onaj Vošicki koga bi
trebalo posebno spom injati, a pom alo
li isticati u ovome zborniku. N apokon,
toga i tom e vrlo sličnoga lako je naći
i drugdje. Ali: sam o je jedan V inko Vo­
šicki, izdavač i tiskar iz K oprivnice, ko­
ji je u zloglasne dane Obznane otvorio
svoju tiskaru M iroslavu K rleži i Augu­
stu Cesarcu. V ošicki je prvi tiskar Kr-
ležine »K njiževne republike«, u njego­
voj tiskari slažu se i u njegovoj nakladi
izlaze i K rležin »Vučjak« i »Novele« i
Cesarčeva »Careva kraljevina« i »Zlatni
mladić«. I, neka se ne zaboravi i ne o-
malovaži, sve to u vrijem e opće dru štve­
ne degresivnosti i veom a m učnog tlaka
političkog barom etra tam o o tprije pola
stoljeća.
U sprkos nedostacim a i tehnički slaboj
oprem ljenosti koprivničke tiskare ta či-
107

(Josip Fliiksi: P iiljkanje žita. Snim io
V. K o stju k)
mjenica upravo Strši uvis po p u t g ran it­
nog m onolita iznad zam agljenih hori­
zonata opće naše, i hrvatske i jugosla­
venske, uske i sitničave m alograđanšti-
ne, i to je ono što iznad tih zam ućenih
m agluština sjaji i ljeska se u odrazu
crvene svjetlo sti vedrije budućnosti.
Prkoseći bezbrojnim neprilikam a i vje­
što preskačući m noge zapreike Vinko
Vošicki odlučno je zakoračio izvan stje-
šinjenoga kruga svoje uže i šire okoli­
ne, m ožda se i nesvjesno narugao soli-
psističkim m editacijam a raznobojnih
sebeljubaca u m ekanom fo telju bider-
m ajerskog preživališta ii svom e je novo­
me zavičajnom gradu, staro j podrav­
skoj m etropoli K oprivnici, pribavio tu
čast da su na koprivničkom e tlu m ogli
tiskati i o bjavljivati svoja djela najpro­
gresivniji suvrem eni h rva tski kn jižev­
nici, nedvosm isleno jasno m arksističko-
-lenjinistički orijentirani giganti hrvat­
ske kn jiževn o sti dvadesetoga stoljeća,
M irolsav Krleža i A ugust Cesarec, a sve
to u vrijem e i dane, kad su se zagre­
bački i ostali nakladnici i izdavači u H r­
vatskoj i Jugoslaviji kao po nečijoj ne­
vidljivoj i vješto režiranoj kom andi od
njih okretali.
Ta činjenica nije ostala bez nep o sred ­
nih političkih posljedica. Ona je snažno
u tjecala na podravske mozgove, napose
na om ladinu, te mije čudno ni neobično
da je koprivnička gim nazijska om ladi­
na, neoficijelno školovana, i upravo po-
n ijeta K rležinom i Cesarčevom lite ra­
turom , m alo vrem ena zatim derala u
školskim učionicam a slike šestojanuar-
skog d ik ta to ra A leksandra K arađorđe-
vića, a u dane epohalne b o rb e d o b ra i
zla, u drugom svjetskom ra tu , u našoj
revolucionarnoj m arodnooslobodilačkoj
borbi, da su K oprivnica i srednjohrvat-
ska P odravina dale sja jn u p lejad u od­
lučnih b o raca i časnih žrtav a za po b je­
du istinskoga dem okratizm a i n ap red ­
nih načela novoga sam oupravnog soci­
jalističkog svijeta.
Olovo i valjci V ošickijeve tiskare u K o­
privnici zaista nisu uzalud um nažali
književna djela Cesarca i K rleže!
Uski d ru štv en i okvir m alograđanske
sredine i čem erna politička stv arn o st
o tp rije pola stoljeća d a ju tom e k u ltu r­
nom e djelu koprivničke izdavačke dje­
latn o sti oso b itu oznaku i snažni n a jsu ­

108
vrem eniji politički pečat. I bilo to ko­
me pravo ili krivo, upravo zbog toga
ući će — i već su ušli — i K oprivnica i
njezin izdavač i tisk ar Vinko Vošicki u
ainale jugolsavenske bibliografije i u po­
vijest h rvatske kulture.

Poodavno je već znano da je život lju d ­

ski n ajb o lji režiser m eđ u lju d sk ih od­
nosa i d ru štv en ih zbivanja, k re ta n ja i
pojava. U toj i takvoj »tajni« moguće
je naći odgovor i p itan ju : kako su za­
pravo dva istak n u ta m ark sističk a b ard a
h rvatske književnosti dospjela baš u
Koprivnicu.
Odgovor n a to p itan je za Cesarca lako
je naći i on je veom a jednostavan i ra ­
zum ljiv: njegov sta riji b ra t Rudolf, od­
ličan m atem atičar, d eskriptivičar i —
kasnije — redoviti pro feso r zagrebač­
kog Sveučilišta, bio je profesor u kop­
rivničkoj gim naziji od 1920. do 1928. go­
dine. Poznato je (prem da se o tom e, na
žalost, pisalo m alo ili gotovo ništa), da
su se b ra ća Cesarec voljela i poštovala,
da je August vrlo često boravio u K op­
rivnici kod R udolfa (koji je zbog p er­
m an en tn e nestašice stanova, stjecajem
prilika, stanovao u p ro stra n o m i Stam­
beno nedovoljno iskorištenom župnom
dvoru) i da je m aterijaln o relativno do­
b ro situ iran i b ra t p ro feso r neštedim ice
pom agao p ro letersk u siro tin ju b ra ta
književnika. B oravak Augusta Cesarca
u K oprivnici n ije ostao nezapažen. S ta­
ri se K oprivničani v jero jatn o jo š p ri­
sjećaju da je književnik Cesarec rado
zalazio u solidno o p rem ljenu k n jižaru
Vinka Vošickoga, da je tu vazda pone­
što kopkao po knjigam a i, prirodno,
vrlo se d obro upoznao s Vošickim. N ji­
hovi su dijalozi n ajb o lje bili poznati
n jim a sam im a, a s n jim a su k asnije i
sah ranjeni.
K rležini su sreti s Podravinom dovoljno
su poznati. O n jim a je pisano mnogo,
pa i sam K rleža nije o tom e štedio d ra­
gocjene inform acije. Bilo bi neum jesno
sada i ovdje p repričavati poznato. Ne
bih se želio povoditi za snobovskim p is­
cim a, koji su prigodom nedavne Krleži-
ne osam desetogodišnjice ponovno o tk ri­
vali davno već otkrivenu i poznatu Ame­ (Josip Fluksi: V jetren je žita. Snim io:
rik u ili su pronalazili ono čega ili nem a V. K ostjuk)

109
 ili n ije ni bilo. E to, tako je to. Ovo pak Pri tom e je veom a diskretno spom injao
što ću ovdje reći i napisati im a s Krle- Krležu i Cesarca.
žom i njegovim koprivničkim izdava­
čem sam o po sred nu vezu, k o ja — sm a­ Možda, naglašavam i ponavljam , možda
tra m b arem tako — m ožda ipak nije je tada Vošicki spom injao K rležu i zbog
nezanim ljiva. Počelo je, dakle ovako. toga je r je znao m oje sim p atije prem a
stvaralaštvu toga književnika, a bilo mu
je poznato još da sam već kao m atu ­
ra n t koprivničke gim nazije, n a poticaj
G odina 1923. U »Savrem eniku«, m jeseč­ p rofesora Ive Klučke, na školskom e sa­
tu h rvatskog jezika ii književnosti o d r­
n iku D ruštva h rv atskih književnika u
Zagrebu, u dvobroju za m jesec kolovoz žao zapažen re fe ra t o M iroslavu Krleži.
i ru ja n (god. XV II, br. 8-9) bila je ob­ Bilo kako m u drago, m oji tad ašn ji ve­
černji razgovori s V ošickim u Schvvar-
jav ljen a m oja noveleta »P eripetija Iva­ zovoj re sta u ra c iji »Car« misu bili be-
na Radeka«. Glavni ured n ik časopisa sadržajni ni nesvrsishodni.
bio je M ilan Begović, a urednički su ra d ­
nik A. B. Šimić. S uradnici u tom bro ju Plodonosan je bio i m oj podugačak ra z­
bili su M iroslav Krleža, August Cesarec, govor s M ilanom Begovićem u starom
V ladim ir Nazor, N ikola Andrić, P etar salonu društvenih p ro sto rija D ruštva
Jurišić, B ranislav T ruhelka, M ilutin Ne- h rv atsk ih književnika u Gundulićevoj
hajev, Božo Lovrić, Josip Kulundžić, Do- ulici. N isam zaboravio Vošickijeve na­
b riša Cesarić, Rudolf M aixner, Dragan pom ene, savjete, želje i osnove. U raz­
Bublić, D ragan Težak, S tanislav Šimić. govoru je opet oprezno i d isk retn o bio
Po godinam a života od m ene su bili spom enut Krleža. Razgovor s Begovi­
m lađi Cesarić, Težak i S. Šimić. Za m e­ ćem bio je dovršen veom a srdačno, re ­
ne, tad a jo š m lada i — kako se govori­ kao bih — gotovo p rijateljsk i. Mjesec
lo — n adobudna stu d en ta filozofije, taj dana k asnije bila je već ugovorno per-
»prodor« u najugledniji književni časo­ fe k tu iran a izdavačka su ra d n ja Begović
pis Zagreba značio je snažan poticaj da — Vošicki. U jesen 1923. Milan Begović
se intenzivnije posvetim beletristici, u preuzeo je u K oprivnici uredništvo Vo­
čem u m e još pism eno poticao neospor­ šickijeve »Svjetske biblioteke«. Time su
ni m a jsto r hrvatskog književnog pera bila otvorena v ra ta ostaloj značajnoj
M ilan Begović (o čem u im ađern sačuva­ književnoj izdavačkoj d jelatn o sti u
na Begovićeva pism a). Koprivnici.
Već sam o tp rije publicistički surađivao
i prijateljev ao s Vinkom V ošickim i kad
je on zapazio m oju novelu u »Savrem e­ Osobni odnosi Begović — K rleža bili su
niku«, o pravdano je pretp o stav io da se tada veom a dobri. Upravo prisni. Poje­
osobno poznajem s urednikom Begovi- dinosti o n jim a, ukoliko bi o tom e uop­
ćem te me zam olio da posred u jem oko će bilo um jesno govoiliti, zaista su ovdje
eventualnog Begovićeva p o sjeta K opriv­ i sada sporedne. Pa kad su se već je d ­
nici i njegova (Begovićeva) preuzim anja nom rastv o rila v ra ta Vošickijeve tisk a­
Vošickijeve »Svjetske biblioteke«. Us­ re, kad se već ra n ije po Vošickijevoj
prkos jugoslavenskoj nacionalnoj aktiv­ knjižari vrzm ao August Cesarec, kad se
nosti, Vošickom e su bila poznata neka u K oprivnici obreo Ikao ured n ik i Milan
m oja »lijeva skretanja«, d o b ro je znao Begović, tad a nije ni čudno ni neobično
za m oju su ra d n ju ii p onajbolje osobne d a je u Vošickijevu izdavačku kuću iste
odnose s tad a već organiziranim m ark­ godine kad i Begović (1923) zakoračio
sistom O tokarom K eršovanijem (počet­ i au to r Pana, T riju sim fonija. H rvatske
kom 1923. bio sam glavni urednik, a rapsodije, H rvatskoga boga M arsa i os­
K eršovani stalni uvodničar koprivnič­ talih em inentnih već tada m nogo čita­
kog »Podravskog glasila«), u m ojoj no­ nih djela hrvatske književnosti.
veli nalazio je stanovitu ljevičarsku p o t­
ku i sve ga je to o h rab rilo da se m alčice Radilo se ubrzano. Već u jesen 1923.
Vošicki (prvi u H rvatskoj i Jugoslaviji!)
rask rav i te m i o tk rije neke osnove o n ajav lju je izdavanje »prve kolekcije
budućoj svojoj izdavačkoj djelatnosti. Krležinih S a b r a n i h d j e l a u osam

110
 knjiga« (vidi: E nciklopedija Jugoslavi­
je, svezak 5, stra n a 425; Zagreb 1962).
Znamo, Vošickijeva se osnova i kolek­
cija u cijelosti n ije ostvarila. U K opriv­
nici su bile tisk ane sam o dvije knjige:
Novele (1923) i d ram a V učjak (1924).
Godina 1923— 1924. U K oprivnici (tiska­
ra Vošicki) izlazi i K rležina »Književna
republika«, koja je (što je m nogo puta
već isticano ii napisano) »izvršila snažan
utjecaj n a tad ašn ju m ladu generaciju«
(Matko Rojnić: E nciklopedija Jugolavi-
je, svezak 2, stran a 539; Zagreb 1956).
Tako je, dakle, počela ij tako se završila
izdavačka veza K oprivnica — Zagreb. I
nije teško tu naći logičnu vezu i razmo-
tati vezivu n it svojevrsnog lančanog raz­
govornog po sredništva na toj devede-
setkilom etarskoj p ro sto rn o j liniji Kop­
rivnica — Zagreb — K oprivnica. Od p r­
vih i p o treh o d n ih razgovora Vošicki —
Blašković u koprivničkom svratištu
»Car« preko inform ativno-posredničkog
razgovora Begović — Blašković u nafta-
(Ilustracija J. Turković)
linskim p ro sto rijam a D ruštva hrvatskih
književnika u Zagrebu i m anje-više po­
slovnih izdavačkih su sreta Begović —
Vošicki do esencijalnih književničkih
razgovora te izdavačkih osnova Krleža
— Begović sa završnicom u koprivni­
čkoj tisk ari V inka Vošickoga i o bjavlji­
vanja u K oprivnici K rležinih Novela,
V učjaka i Književne republike te Ce-
sarčeve K raljevine i Zlatnog m ladića.
Moj početni posrednički udjel u svemu
tom e ne tre b a ni u kom slučaju ni p re­
uveličavati ni precjenjivati. On je doista
postojao, a m eni je ostalo m oje osobno
zadovoljtsvo da sam u jednom e važnom
tre n u tk u i u osobitim društvenim uvje­
tim a unekoliko ipak pripom ogao i p ri­
ja te lju Vošickom e i m om e nekad zavi­
čajnom e gradu K oprivnici, da je sveko­
lika naša lijepo zvana k u ltu rn a javnost
ipak počela jednoga dana s više pozor­
nosti i poštovanja ocjenjivati značaj i
značenje stare podravske m etropole u
k u ltu rn o j povijesti H rvatske.
111