gdje je sta ru selsku krčm u zam ijenio
im provizirani drveni lovački dom s ob­
Dragutin FELETAR
Jedno sasvim
obično putovanje
u Koprivnicu
(IZ NEOBJAVLJENE K N JIG E PUTO­
PISA »PODRAVINOM I MEĐIMUR-
JEM«)
I.
I dok se u zbilji svesrdno trudim o da
svladam o bilo prošlosti, da ekonom ­
skim nap retk om oblikujem o svoju da­
našnjicu, u Orešcu, tam o u zamočva-
renom tro k u tu izm eđu Podravske Sel-
nice, Velikog O toka i m eđim urske Do­
nje Dubrave, kao da je vrijem e stalo.
A razlog u pravo takvom poim anju sta­
n ja stvari, iako je ono ponešto i po­
grešno i m anjkavo, sasvim je proza­
ične naravi: od ponosnog, uzdignutog
zem ljanog nasipa pa do starog drve­
nog m osta na Dravi, eto, još i danas
vodi uska tandrkava m akadam ska ce­
sta, puna rupčaga i antiautom obilskih
iznenađenja, gora od koje m arijatere-
zijanske, iako su je D onjodubravčani
nasuli p rije kojih petn aestak godina
(jer ne zaboravim o: sta ru p o ljsk u ce­
stu na R epašu odnijela je brza Drava).
Im a tu, zapravo, kojekakvih prirodnih
vragolija, p a čak i skandala. V rijem e
se načas zaustavilo, folksvagen poska­
kuje tražeći sm iraj u kakvoj podužoj
rupi, a seljački gum enjaci klize gotovo
nečujno. T radicionalnih zaprežnih ko­
la uglavnom nem a, pojelo ih bivše vri­
jeme, a do otvorenog autom obilskog
prozora tek dopire po koje miškini-
novsko: »Ajda! Ajda!«. Od Repaša,
veznom pijačom i m arhom koja is­
pred betonskih stepenica tje ra m uhe s
leđa i nozdrva, p a preko Orešca, do
nasipa, Voske vode i križanja na Žom-
borovom , može se cijelim nosnicam a
o sjetiti m iris m očvare, tugaljive sjete
vrbika i topolnjaka, p ik astih kupina,
šaša s batićim a, svježe pokošenih trav­
njaka. Gotovo jedna kič-idila s poigra­
va jućim stadom srna i s vrbam a koje
nam aču svoje noge u raskošnoj mo­
čvari.
H idrografski čvor M ure i Drave p ri­
vlači i odbija istovrem eno. Od Kotori-
be i Selnice pa do Legrada i Šoderice
vlada m alo carstvo životinja i bilja,
gotovo ned irn u to u zadnjih nekoliko
desetljeća, a ipak herojsko i bogato u
svojoj povijesti. Čovjek se ovdje osje­
ća nap ro sto ugodno, kao dječaci u igri
na »škednju«, iako, eto, kroz Orešec
vozite dozlaboga lošom cestom , a ne-
dajbože da vas p u t nanese preko Pa-
žuta i Legrada, jer tam o skela vozi sva­
ki p restu p n i m jesec. Život zarobljen
vrem enom i m irom , legendom i priča­
m a. Jer, nikako ne zaboravite da se
u m rtv aji zvanoj P ijajišče nalazi gla­
va od velikog zm aja (»pozoja«), koje­
m u se rep ubrtvio u h rp tu Legradske
gore tam o prek o M ure u M ađarskoj.
K ako inače objasniti da u sred polja
postoji bara, koja je ne tako davno bi­
la duboka više od pet m etara?! Prava
m ala p riro d n a vragolija.
Sto bi tek rekao slavni tu rsk i puto p i­
sac i »siromah« Evlija čelebi, koji je
zajedno sa Zrinskim u XVII stoljeću
na pažutskim (nekadašnjim ) šum am a
lovio m edvjede, lisice, vukove, risove
i veprove. »Medvjedi rastrg aše pet sto­
tina ljudi, a tog dana uloviše takav lov
da se u njegovu slavu popilo m ožda
tisuću kola vina«. Prava m ala vrago­
lija ljudske m ašte. Drava je zrcalo ko­
je očarava i plijeni. I o tk u d onda te
bare, duboke i m aštohlepne, o tk u d ta
p riro d n a plijesan na starim koritim a i
m eandrim a, otkud tajn o v ito st m očva­
ra koje tako nenadano n e sta ju u pej-
sažu?! Ljudi tep aju rijeci i zovu je je d ­
nostavno: »Naša Drava«. U dvaraju joj
se, m iluju je riječim a i postupcim a,
daju joj gotovo sm isao božanstva. To
219
je i posve razum ljivo, je r Drava je ži­
vo biće, ona je stoljećim a neukroćena
donosila i odnosila darove priobal-
skom življu, njenim hirim a bilo je po­
dređeno jedno življenje i način razm i­
šljan ja. Godine 1710. sjetila se, p ri­
m jerice, da jedn o stavno zaobiđe Leg­
ra d i preseli ga iz M eđim urja u P odra­
vinu. Rekoh, pravi m ali p riro d n i skan­
dal!
U grbu poveljnog i slobodnog trgovi­
šta legradskog šepiri se u donjem n je­
govom dijelu čam ac (»šajka«). Sim bol
jednog vrem ena, kada kroz Orešec, p a
i Židovaroš ili V ajkek nisu tu tn ja li
folksvageni. š a jk a š i su bili m u d rijaši
bez op asn o sti cestovnih rupčaga, veslo
sp re tn o zam ahuje i p lju šti a elipsasto
dno čam ca nečujno klizi m aticom . Ma­
kadam se tu još nije rodio, ali na Dra­
vi i M uri, pa i na B ednji, Glibokom i
B istrecu, razm jenjivalo se žito, kože i
sol. Z latari su, pak, odlazili na duge
»fure« po tjed an i više dana, da bi iz
n jed ara dravskih p ro d u jin a vadili m i­
k ro sk o p sk a zlatna zrnca, a sa sobom
su nosili »zafrig v štom fi«. M linari, b ro ­
dari, rib ari, pjesk ari, ledari, konoplja-
ri zajednički su se divili onom e što no­
si rijeka, je r od nje su živjeli.
Ali, ne ponovilo se — kažu čak i stari.
Danas nam sm eta i taj kom adić m a­
kadam a u O rešcu, koji je prep u šten
hirovim a Drave izm eđu nasipa i m ati­
ce. A kam oli da se vratim o na k u kuruz­
no b rašn o »z melinov« i šajk ašk u raz­
m jenu. Sam o sm o m alo sjetn i i n era­
zum no nostalgični, je r u tom vražjem
O rešcu v rijem e teče sporo, p u tn ik tra ­
ži u prvoj ili drugoj brzini n ajbolji p ro ­
laz izm eđu rupčaga za svoj autom obil.
K ada se, pak, navuku tm asti oblaci nad
ovu sta ru m očvaru, što istini za volju
n ije rijetk o , može se izm eđu ro k tan ja
autom obilskog m o to ra sasvim razgo-
vjetno čuti i zvižduk parn jače »z koto-
rip sk e štreke«, koji je ponosno preva­
lio vlažni p u t od n a jsta rije hrv atsk e že­
ljeznice do zadnjeg kom adića zem ljane
ceste.
Drveni dravski m ost, djelo donjodu-
brav sk ih »cimermanov« i seljačkog zno­
ja, šk rip i pod kam ionim a i o sm jeh u je
se zaprežnim prikolicam a, držeći fizič­
ki labavu ali p atrio tsk i ja k u sponu iz­
m eđu »vrteka m ed dvemi vodami« i Po­
220
dravine. Jedan m entalitet, stvoren p ri­
silom i rafiniranošću m adžarizacije, da
je M eđim urje »biser u k ru n i Svetog
S tjepana«, još form alno živi u nehotič­
noj izjavi kojeg D obravčana: »Imam
jed n u m ekotu na horvackom !«, ali
stvarno nem a ni prim isli o m ogućnosti
povratka na staro.
To staro stoljećim a se prelam alo tu na
Dravi, na Voskoj vodi i Keblu, kuda
je tekla državna granica. B unkera ima
jo š i danas, a m ost prem a Legradu, na
Keblu, tam o u blizini nekadašnje le­
gendarne crkve Szent Lelek, im ao je
donedavno dvije boje: do pola našu a
pola njihovu. Tako je bilo, zapravo,
od pam tivjeka. Sa sjeverne stran e veli­
ko m eđim ursko zem aljsko gospodar­
stvo, Čaki, Zalayi, E rn u šti, Zrinski, de
Pryai, Čikulini, A lthani, Festetići. S ju ­
ga pak podravski feudalni posjedi i m a­
lo dalje V ojna krajina. U znam enitoj
četrdesetosm oj upravo je ovuda protut-
njala Jelačićeva vojska, bila poražena,
opet se vraćala, živeći na grbači naro­
da. A neki »Lerci« (Ilirci) spasili su se
kod Donje D ubrave bjesom učnim bje-
žanjem preko Drave, dok se jedan m u­
dro sakrio u k ru šn u peć. N arod pam ti
sve to. Boj s M ađarim a vodio je kod
Legrada, i to ni više ni m anje nego to­
povim a, osobno poručnik F erdo Rusan,
»šemovački slavuj«. »Lepa m o ja P odra­
vina / U kojoj rodi dosta kruha, vina /
I ju n ak ah na izbor vo jak ah / K rasnoj
Ladi sličnih djevojaka« — piše zanosno
R usan u to doba. Legrađani su ipak po­
tajn o pom agali m ađ arsk u revoluciju.
Na m ostu kod K ebla m nogo p u ta su
zapucali i rodoljubi partizani u doba
najnovije epopeje naših naroda, m otali
su se ovuda h ra b ro i ponosno, pod no­
som jak ih m ađarskih vojnih posada u
Legradu i M eđim urju. M eđu kupinam a
u O rešcu čovjek nesvjesno nagazi na
rovove i bunkere pojačane hrastovim
gredam a. Ovuda danas vodi sjenovita
šum ska stazica p rem a nasipu, povezu­
ju ći prečacem Legrad s donjodubrav-
skim m ostom i odvodeći m lade zalju­
bljenike u pokošene lugove. Ljubavni
sastanci n a ostacim a jedne napaćene
prošlosti.
I Drava je ukroćena debelim nasipim a
na kojim a se kosi sijeno, a na njihovom
sljem enu cakli se asfaltna ceta. Folks-
vagen grabi o d rešitije i sam opouzdani-
je, za tren se vide obrisi skučenih ku­
ćica Peska i Poleva, velikootočkih zase­
laka, n aziru se izlazi iz podravske veli­
ke m očvare p rem a aluvijalnoj ravni u
pravcu Đelekovca i K utnjaka. Ti mali
kućerci, baš kao i oni u G ornjem k ra­
ju , Donjem k raju , Cerepani, pa i u Le-
gradu, M alom O toku ili Donjoj D ubra­
vi, k riju u sebi m aterijaln e o statk e zna­
m enitog velikootočkog im anja. Godine
1910. pokupovaše seljaci, taj neuništivi
i vječni živalj ove ravni, staro nieogo-
tičko zdanje na Žom borovom , razneso-
še ciglu i u dariše široke m eđe svojih o-
ranica. Tako je m oralo biti.
A bilo je nekad, u stvari, znatno d ru ­
gačije. Ovdje su se šepirili Palichne, Bu-
dori, Baloghi, R akochany, Kanižaji,
Žom bori, O rš ić i. . . M arijaterezijanske
1755., kada buknuše poznati seljački us­
tanci u nas, krvarili su i velikootočki
km etovi. Cigla o tom e priča na svoj na­
čin, je r sad se nalazi u pravom vlas­
ništvu. O nda je došao velikobukovečki
zem aljski gospodin, grof Drašković, te
u krvi ugušio ustanak. Zagrebačni ka­
nonik Krčelić pedantno bilježi kako je
»grof valjano obavio svoj posao«, ali
na koncu onaj završni i pravi posao uči-
niše upravo seljaci početkom ovog sto­
ljeća. Dopro je i dovde »kervave kroni­
ke glas«, u jednom istinskom i praved­
nom izdanju, u b rk vajnim Legrađani-
m a kojim a osobno M arija Terezija da­
je privilegije laskajući im da su »poka­
zali svoju h ra b ro st i zaustavili razuz­
dane seljačke čete da ne provale u U-
garsku«. Cehovski pu rg ari zapravo su
branili sebe od gnjeva pravde.
Veliki Otok brzo o staje za nam a, naziru
se u sum aglici te k krovovi novih kuća
u retrovizoru.
II.
Sunce izlazi tam o ravno nap rijed iza
Legradske gore, zastire pogled svojim
zrakam a p rem a Szent M ihalyu, čiji se
to rn jić o b risim a njiše na horizontu. Iza
te Legradske gore, Belezne, K akinje, ne­
što se godinam a svijetlilo i u noći: o d ­
sjaji s nalazišta nafte i zem nog plina
u jugozapadnoj M adžarskoj. Na brodu
kod K akinje i kod Legrada do 1948.
graničari su željeznim šiljcim a p re tra ­
živali b ro jn a seljačka zaprežna kola ne
»šverca« li se nešto ili netko. Kao dje­
čaku ti su mi šiljci ostali čvrsto ure­
zani u sjećanje, iako je m ošt s Legrad­
ske gore bio vrlo sladak, tre šn je pred
»kljetjom « izdašne, a otkosi s pridrav-
skim i prim urskim sjenokošam a m iri­
savi.
U jutro, kada ne pada kiša, a sunce iz­
gleda po p u t velike žute lopte, lugovi ra ­
zasuti po poljim a s jedne i druge stran e
ceste tek što se naziru uspavani. Kažu
da Panonija, ta nepregledna ravnica,
tje ra na sjetu i određeni pesim izam .
M eđutim , ta ju tra odišu optim izm om ,
osjeća se polet i snaga u dahu crne ze­
m lje, gas pritiščem čak i na zavoju.
Čovjek želi nesvjesno zagrliti te pito­
reskne razglednice od ravničarskog k ra­
jolika, uzeti ih k sebi, napisati pjesm u
0 njim a.
Ali, onda kad pada kiša, kad zasjedne
m agla, navuče se neodređena i sjetn a
m elankolija na ovu ravan, tu »uvijek
netko m okri, netko bljuje«, a pospane
fizionom ije i prilike neodoljivo pod­
sjećaju na Brueghelove likove B rab an ta
XVI stoljeća. Ili kako Krleža dalje pi­
še: » ... i dok je H egedušićev zem ljak,
pokojni F ran Galović u svojim podrav­
skim lirskim m otivim a pun m jesečine,
cvrčaka, vinograda i m ošta, Hegeduši-
ćeva p latn a i njegovi crteži žalosni su
1 onda kada su očito veseli«. Tako je i
ovaj krajolik veseo i tužan istovrem eno.
I pod takvim osebujnim podnebljem ,
Podravec stalno ruje, vadi k ru h s teš­
kih i m asnih turkovićevih o ran ja, a Po­
dravke fluksijevskih raspojasanih ku­
kova nose darove znojne zem lje u ham-
bare i sm očnice. P riroda stalno zove na
m egdan, naš m u se čovjek s uspjehom
odazivlje p retv araju ći čak i nekadašnje
»gmajne« u najp lo d n ija žitna polja.
Ta stara m očvara, kojom u vlastitoj na-
slagi teče b istra Drava, stvarajući sto ­
ljećim a u ovom k ra ju neobično m nogo
kehlavaca, trahom aša, rahitičara, dege­
nerika, ali i još više b istrih seljačkih
glava, nosi u svojoj utrobi još nešto vri­
jedno: crno zlato. Iz nonšaiantnih opisa
priro d e i ljudi jednog M atka Peića iz­
ra n ja ju najednom m eđim urski vječni
pečalbari, koji u lim enim k u tija m a na
leđim a ša ra ju selim a nudeći »pekel« za
p u n jen je »fajercajgov«. Tako je bilo ne­
kad, u doba F estetića i stare Jugovine,
221
 kada su se ti osebujni vikači razm ilili
ravnicom i nadglasavali se sa »špengle-
rim a«, rešetarim a i drugim o brtnicim a
i m eštrim a, nudeći seljanim a svoj teku­
ći proizvod. S ada je to u ovoj staro j
m očvari b itn o drugačije: iz Orešca, Šu-
loskog polja, G radišća i drugih lokalite­
ta oko Legrada zem ni plin odvode su­
vrem eni u ređ aji i plinovodi. R om antike
nem a, ali je o stala ljep o ta i korist. Za
ljude, ove ovdje i one drugdje.
Plinovod ispod ceste, a na a sfa ltu još
i sad a teške pedale na biciklu okreću
ponedjeljkom , a ponekad i petkom , do-
n jo d u b rav sk i »šusteri« i »šnajderi« žu-
reći se na sajam u K oprivnicu ne bi li
unovčili svoj svakodnevni znoj. Istina,
sada neki odlaze i autom obilom m ašući
ponosno suseljanim a sa zaprežnih kola
kada ih prestižu. A »bakanđi«, »škor-
nje« i polcipele idu sve teže. Kao đak i
stu d en t prodavao sam ih p rije pretna-
estak godina na koprivničkom sajm u
kao alvu (iako mi je, istinabog, jednom
jed n a ženska, ne znam zašto, ponudila
da jo j dam cipele »za težaka«, a ja je,
neiskusan m ladac, nisam shvatio). Sa­
da je taj »šeft« b itn o drugačiji. Pedale
na biciklu su um orne.
Viriusove i Generalićeve seoske fizio­
nom ije sve se rjeđ e sreću na ulicam a,
u polju. M ijen jaju se lju d i u Đelekovcu,
eto, čak i po svojoj vanjštini, a kam oli
ne u duši. M elankolija ravni o staje tra j­
no p risu tn a, ali stubokom se m ijen jaju
odnosi. Hegedušićevi socijalni m otivi i
p rogram i danas bi ovdje očito izgubili
na snazi, iako njihova vrijed n o st neće
izblijedjeti generacijam a. Seoske zida-
nice sve se više crvene, je r su nove.
V rije ovdje i staln o se nešto događa
još od đelekovečkih skojevaca na ova­
mo.
Veliki p u n tari su ti Đelekovčani! Rekao
bi čovjek da je jed an M iškina ili jedan
V irius, ili pak kom unistička »Mala Mos­
kva«, ovdje izrasla iz višestoljetnog slo­
bodarskog duha, koji se, eto, nekako
čv rsto usadio i u m elankoliju ravnice,
u idilične duše km etova, nadničara, po­
dložnika, šegrta, kalfi i tvorničkih ra d ­
nika poniklih ovdje. Čitave kolone ra t­
nika h rle iz Đelekovca na K alnik, Bi-
lo-goru i d rugdje želeći da definiraju
i u čvrste stare pravice i težnje jednog
p u n tarsk o g duha.
222
K ako je zapisao Im b ro Tkalec: » ... či­
nilo se da seljaka (gospoda) uopće ne
sm atraju čovjekom i da ne m isle da s
čovjekom treb a i čovječno postupati«.
A ljudi s ove ravni uvijek su, zapravo,
jedino i n asto jali da budu ljudi. Tu svo­
ju težnju Đ elekovčani su stoljećim a
znali i im ali snage izraziti p u n tarsk i i
odlučno, od u rb a ra grofice Ane Eliza­
bete M uscon do socijalističke revoluci­
je. Anno dom ini 1660., kada podravska
ravnica spi pod letargijom teške feu­
dalne eksploatacije, đelekovečki km eto­
vi iznuđuju popisivanje svojih prava i
obveza i traže da se ona poštuju. I ta­
ko do poznate općine slobodnjaka: Si-
gillum lib eratin o ru m Gyellekoveczen-
sium . Pečat jednog vrem ena i strem lje­
nja, antifeudalni duh izražen stalnom
borbom za pravdu.
U predvečerje jedne velike revolucije,
iz đelekovečkih potleušica i škednjov,
iz srca naoko neukog puka, sa gegaju-
ćih tandrkavih kola koja su lijeno vo­
žena kravam a vukla ljetin u u ham bare,
s idiličnih k ru šn ih peći i ispod kotlova
za pečenje rakije, iz m asovnih lijevo-
haesesovskih, kom unističkih i skojev-
skih sastan ak a i rasprava, progovorio
je istinski seljački i narodni duh — Mi­
hovil Pavlek M iškina. Taj narodni tri­
bun i b ard narodne hrv atsk e književ­
nosti, napredan, slobodaran, antikapi-
talistički i antipopovski djelatnik, piše
1935. u pogovoru znam enite »Trakavi­
ce« da su njegove novele »izazvale sen­
zaciju i uzbunu, je r su donijele nove
misli, nove poglede na život sela koje
se budi; senzaciju je r je to napisao se­
ljak, do ju čerašn ji kum ek i analfabeta;
uzbunu je r je to napisao čovjek, član
staleža koji je d o b ar i p o treb a n kad šu­
ti, radi i daje, a nipošto kad prigovara«.
A Đelekovčani su očito m alo kada šu­
tjeli.
Danas su ovdje drugačija vrem ena, bilo
ovdašnjeg življa kuca suvrem eni je. I sa­
da su sve težnje u p eren e u budućnost,
one se o stv aru ju teško i težački, ali
slobodno i s voljom . S ta ra seoska fizio­
nom ija tka u svojoj u stajalo sti nove
sadržaje, p a čak i panoram e, a što je
očito najvažnije: m ije n ja ju se i ljudi.
Oči su u p rte još uvijek ponajviše pre­
m a plugu, tra k to ru i sijačici, p rem a da­
rovim a koje sve izdašnije daje polje,
ali sve više se tak o đ er očekuje i od os­
talih d jelatn o sti, od Koprivnice.
III.
Onda opet polja, lugovi što čuče u su-
m aglici p rem a Torčecu, P eterancu ili
K oprivničkom Ivancu. Uzorno posađe­
ne topole kao ešalon vojnika, kultivira­
na seoska g m ajna ispresijecana putelj-
cim a i kanalim a ravnim poput kakvih
m alih m ag istrala kojim a otječe suviš­
na voda a dotječe ljetina. Tam o s je d ­
nog malog b režuljka na koji se cesta
vijugavo penje slju b lju ju ći se s bijelim
torčanskim drum om , pucaju milovidni
pogledi na sve strane: p rem a jugu oko
m iluje staru daničku šum u, zapušteni
vodotoranj i suvrem ena »Podravkina«
zdanja, p rem a zapadu i istoku tipičnu
podravsku p an o ram u svojim vertikala­
m a jedino n aru šav aju građevine hilia-
dugodišnje crkvene organizacije, pete-
ran ečk a i ivanečka crkva.
N am jernik uživa u krajoliku gotovo u-
vijek, p a čak i kad sipi dosadna panon­
ska kišica, a pogotovo je ovdje ugodno
zastati u rane ju ta rn je sate kada bici­
klisti i m opedisti iz Đelekovca i okolnih
sela žure p rem a K oprivnici, a sunčeve
zrake zarobljene sum aglicom tek na-
značavaju lugove, polja i seoske pano­
ram e. Svijet iz m ašte, a ipak tako stva­
ran i opipljiv. Tim lijepim krajem kroz
stoljeća je p ro h u jao jed an osebujan ži­
vot, uglavnom pun p atn ji, a malo, su­
više m alo rad o sti.
Istočno se ustoličila vlast Vojne k ra ji­
ne s k ap etan ijo m u P eterancu, zapadno
feud rasin jsk i, južno koprivnički p u r­
gari i vojnici. Jedna kalvarija od pam ­
tivijeka, od Ecclesiae beati Johanis de
Cerovicha ili Ecclesiae sancti P etri in
p o rtu Dravae iz 1334. pa do M iškininog
Đ ure Kosca iz H rđajica, kuće broj 23,
starog 42 godine, koji pita sasvim zbilj­
ski: »Je, je, se je gosponovo, s e . . . i
nebo i zem lja i Bog i pravica. Se, se je
njegovo. A kaj je onda m oje . . . ? Kaj ..?
Povečte mi?!« Tam o zapadno prem a I-
vancu, Cenkovcu i K unovcu bio je ko-
privničkokapetanski D om inium Excel-
lentissim i G eneralis C aproncensis, a uz
n jih jo š i M ikulići, Czindery, Kanižaji,
Szom bory, Opoji, B očkaji, Zrinski, Ma-
kari, E rdödyji, Geröczy, In k e y i. . . An­
no dom ini 1733. župnik ivanečki Ju ra j
Đ uričić sastavlja u rb a riu m i točno p ro ­
pisuje seljacim a koliko m u m o raju go­
dim ice dati tlake, štolarine i ostalih p ri­
stojbi. U rbarium descriptum p er Geor-
gium G yurichich parochiae et ecclesiae
S ancti Johannis B aptistae in Ivanec su­
p ra C apronszam p rim jer je jedne sto­
ljetne eksploatacije podravskog puka.
K m et je ipak neuništiv, lugovi danas
šum e za njega. A svim a kap etan ijam a i
zem aljskoj gospodi za inat, P eteranec
porodi jednog Galovića, Sabolića, tu je
pok ren u t revolucionarni »Zbornik se­
ljaka pisaca Jugoslavije«, osnovan
G radski narodnooslobodilački odbor
K oprivnice . . .
Nem čićevski se »spustih cestom p re­
m a slobodnom gradu Koprivnici«, sje-
novita šum a na Danici upravo je oče­
kivala če tv rto srp an jsk e slavljenike i
krila prvosvibanjske radničke sastanke,
pod starim zidom nekadašnje m oćne
kem ijske »Danice d. d.« skrom no spo-
m en-obilježje n ajjače se d o jm lju je ka­
da p ad a sjetn a kiša, a m alo podalje b u ­
ja novo in d u strijsk o područje. Koliko
li istine i povijesti na jednom m jestu!
Ili kako bi to zaokružio K aštelan: »Da­
nas K oprivnica ne znači zabačenu p ro ­
vinciju, nego je jed n a točka savjesti i
svijesti na kugli zem aljskoj«.
Preko Čarde i P eteranske ceste folksva-
gen se ugurao u ju ta rn ju gradsku pred-
poslenu vrevu. U »Podravki« sirena.
Š est je sati izjutra.
223
 (Ilu stra cija J. Turković)

224