Slavenski Identiteti U Kronikama Razvije

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Anton Lisjak
SLAVENSKI IDENTITETI U
KRONIKAMA RAZVIJENOG
SREDNJEG VIJEKA
DIPLOMSKI RAD
Zagreb, 2019
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA POVIJEST
Anton Lisjak
SLAVENSKI IDENTITETI U
KRONIKAMA RAZVIJENOG
SREDNJEG VIJEKA
DIPLOMSKI RAD
Mentor: dr. sc. Neven Budak
Zagreb, 2019
II
ZAHVALA
Zahvaljujem u prvom redu obitelji, koja mi je omogućila studiranje te me tijekom

studija strpljivo moralno i financijski podupirala; ženi Anastasiji, koja mi je također bila
velika moralna podrška, a pomagala mi je tražiti i ključne riječi u povijesnim izvorima;
mentoru dr. Nevenu Budaku za svu pomoć i za sve korisne savjete i upućivanja na
relevantnu literaturu te ispravljanje mojih grešaka, a napose za predavanja iz kolegija
Ranosrednjovjekovni identiteti: Hrvatska i Europa, koja su ključno utjecala na konačan
odabir moje teme i pravilno me usmjerila u daljnjem bavljenju ovom temom; posebno
zahvaljujem profesorima iz Sanktpeterburškog državnog Sveučilišta dr. Denisu
Evgenjeviču Alimovu i dr. Larisi Mihajlovnoj Aržakovoj. Na njihovim sam predavanjima
dobio nova znanja i spoznaje iz područja povijesti slavenskih naroda, koja su se pokazala
veoma koristnima za moj diplomski rad.
III
POKRATE
AP – Annales seu cronici incliti regni Poloniae (Poljska kronika Jana Długosza)
BC – Bohemiae Chronicon (Češka kronika Kozme Praškog)
CPM – Chronicum Poloniae Maioris (Velikopoljska kronika)
ČNLj – Četvrti Novgorodski ljetopis
DRK – Dalimilova rimovana kronika (Češka kronika tzv. Dalimila)
GPP – Gesta Principum Polonorum

HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
HS – Historia Salonitana
HSM – Historia Salonitana Major
LjPD – Ljetopis popa Dukljanina
MGH – Monumenta Germaniae Historica

NPLJ – Prvi Novgorodski ljetopis
PVL – Povijest prošlih vremena
PWN – Polskie wydawnictwo naukowe – poljska izdavačka kuća

RAN – Российская академия наук (Ruska akademija nauka)
SPLj – Prvi Sofijski ljetopis
UKM – Univerzitetna knjižnica Maribor
ŽĆ – Žitije Ćirilovo
ŽM – Žitije Metodovo
IV
SADRŽAJ
ZAHVALA .................................................................................................................... III
POKRATE ..................................................................................................................... IV
UVOD ............................................................................................................................... 1
1. SLAVENI: IME, JEZIK I IDENTITET ............................................................... 3
1.1 Tko su Slaveni?................................................................................................. 3
1.2 Naziv *Slověne i njegova zemljopisna rasprostranjenost............................. 6
1.3 Suvremeni pokušaji tumačenja postanka i širenja slavenskog imena ........ 8
1.4 Oblikovanje slavenskog identiteta u kontekstu povijesnih događaja do

razvijenog srednjeg vijeka ........................................................................................ 11
2. ISTOČNOSLAVENSKI LJETOPISI ..................................................................... 16
2.1 Ćirilometodska osnova u službi slavenskog identiteta ................................ 16
2.2 Povijest prošlih vremena - PVL .................................................................... 18
2.2.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 18
2.2.2 Analiza PVL s obzirom na slavenske identitete ....................................... 21
2.3 Kasniji ruski ljetopisi ..................................................................................... 38
3. JUŽNOSLAVENSKI LJETOPISI .......................................................................... 41
3.1 Regnum Slavorum – Ljetopis popa Dukljanina – Barski rodoslov – LjPD

41
3.1.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 41
3.1.2 Analiza LjPD s obzirom na slavenske identitete ............................................ 44
3.2 Historia Salonitana – HS ............................................................................... 51
3.2.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 51
3.2.2 Analiza HS s obzirom na slavenske identitete ............................................... 53
4. ZAPADNOSLAVENSKI LJETOPISI .................................................................... 61
4.1 Gesta principum Polonorum – GPP ............................................................. 61
4.1.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 61
V
4.1.2 Analiza GPP s obzirom na slavenske identitete ............................................. 63
4.2 Chronicum Poloniae Maioris (Velikopoljska kronika) – CPM .................. 67
4.2.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 67
4.2.2 Analiza CPM s obzirom na slavenske identitete............................................. 70
4.3 Jana Długosz – Annales seu cronici incliti regni Poloniae – AP ................. 78
4.3.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 78
4.3.2 Analiza izvora s obzirom na slavenske identitete ........................................... 79
4.4 Cosmae Pragensis Boemiae chronicon – BC .................................................... 88
4.4.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 88
4.4.2 Analiza izvora s obzirom na slavenske identitete ........................................... 89
4.5 Češka kronika tzv. Dalimila – DRK .................................................................. 92
4.6 Slavenski identiteti na dvoru Karla IV. (Václava) (1346.-1378.) .................... 95
4.6.1 Beneš Krabice iz Weitmila i analiza njegove Chronica ecclesiae Pragensis s

obzirom na slavenske identitete ............................................................................... 96
4.6.2 Giovanni di Marignolli i analiza njegove Chronicon Bohemorum s obzirom

na slavenske identitete ............................................................................................. 98
4.6.3 Přibik Pulkava iz Radenina (umro 1380.) i analiza pripisane mu kronike s

obzirom na slavenske identitete ............................................................................. 102
ZAKLJUČAK .............................................................................................................. 109
DODATAK .................................................................................................................. 117
SAŽETAK .................................................................................................................... 119
ABSTRACT ................................................................................................................. 120
BIBLIOGRAFIJA ....................................................................................................... 121
VI
UVOD
Etnički se identitet obično definira kao svijest o sebi kao pripadniku neke etničke
skupine odnosno skupine koja sebe doživljava drugačijom od drugih skupina prema
jednoj ili više svojih oznaka (primjerice zajedničko podrijetlo, jezik, običaji, gdjekad
fizički izgled, vjerski sustav, pravno uređenje, povijesni mit itd.). Etnički identitet ima
razlikovnu ulogu. On uspostavlja odnos između ja i ne-ja, odnosno između mi i ne-mi.
Kada se govori o etničkom identitetu važno je imati na umu da ga se može promatrati iz
različitih kutova. Tako se može govoriti o tome kakav je identitet nekoj etničkoj skupini
dat izvana te kako sama etnička skupina iznutra doživljava sebe.1 U svojem ću se radu
baviti prvenstveno pogledom iznutra.
U ovom diplomskom radu analizirat ću temeljne izvore koji spominju izraze

povezane sa slavenskim autoetnonimom te one koji su već u srednjem vijeku odražavali
svijest o srodnosti slavenskih naroda. Koliko su mi mogućnosti dozvoljavale koristio sam
izvore pisane izvornim jezikom. Katkad sam si morao pomagati prijevodima. Do
odgovarajućih izvora i literature kod nas došao sam razmjerno teško. Ipak nešto sam od
1
Vedrana Spajić-Vrkaš, Mislav Kukoč, Slavica Bašić, Obrazovanje za ljudska prava i demokraciju:
Interdisciplinarni rječnik (Zagreb: Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO, 2001), 196-203; O problematici
etničkih identiteta u srednjem vijeku postoji brojna i vrlo opširna literatura. U svom diplomskom radu
koristio sam se tak manjim djelom te literature. Više o navedenoj problematici u srednjem vijeku vidjeti u:
Alexader Callander Murray „Reinhard Wenskus on 'Ethnogenesis', Ethnicity, and the Origin of the Franks“
u: Critical Approaches to Ethnicity in the Early Middle Ages, ur. Andrew Gillet (Turnhout: Brepols
Publishers 2002), 39-68; Adrew Gillet, „Was Ethnicity Politicized in the Earliest Medieval Kingdoms,“ u:
Critical Approaches to Ethnicity in the Early Middle Ages, ur. Andrew Gillet (Turnhout: Brepols Publishers
2002), 86-121; Andrew Gillet, „Ethnogenesis: A Contested Model of Early Medieval Europe,“ History
Compass 4/2 (2006), 241-260; Hrvoje Gračanin i Jana Skrgulja „Etnički identiteti u južnoj Panoniji i
Dalmaciji u Justinijanovo doba,“ Povijesni prilozi 50 (2016), 9-48; Ildar H. Garipzanov, Patrick Geary i
Przemysław Urbańczyk, ur., Franks, Northmen and Slavs: Identities and State Formation in Early
Medieval Europe (Turnhout: Brepols Publishers, 2008); Ioannis Stouraitis, „Roman identity in Byzantium:
a critical approach,“ Byzantinische Zeitschrift 107/1 (2014), 175-220; Jakub Kujawiński, „Socjologiczne i
antropologiczne inspiracje w badaniach nad tożsamościami społeczności wcześnośredniowiecznej Europy
(wokół prac Waltera Pohla),“ Kwartalnik Historyczny 4 (2004), 109-120; Jakub Kujawiński, „Strategie
budowania tożsamości zbiorowych wśród Longobardów z Italii Południowej (VIII-XI w.),“ u: Scripta
minora IV, ur. Bohdan Lapis (Poznań: Instytut Historii UAM, 2006), 7-198. Laury Sarti, „Post-Roman
Transitions. Christian and Barbarian Identities in the Early Medieval West,“ Cultural Encounters in Late
Antiquity and the Middle Ages 14 (2013), 473-474; Marko Pijović, „Pristupi proučavanju identiteta u
prošlosti,“ Historijska traganja 8 (2011), 9-11; Thomas F. X. Noble, ur. From Roman provinces to
Medieval kingdoms (London, New York: Routledge Taylor & Francis Group, 2005); Walter Goffart,
„Rome's Final Conquest: The Barbarians,“ History Compass 6/3 (2008), 855-883; Walter Pohl,
„Conceptions of ethnicity in Early Medieval studies,“ Archaeologia Polona 29 (1991), 39-49; Walter Pohl,
„Ethnicity, Theory and Tradition: A Response,“ u Critical Approaches to Ethnicity in the Early Middle
Ages, ur. Andrew Gillet (Turnhout: Brepols Publishers 2002), 221-239.
1
gradiva uspio naći u knjižnici Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te UKM-a u
Sloveniji. Neke sam knjige kupio i doveo iz Poljske, Rusije i Češke dok sam druga vrela
na izvornom jeziku uspio pronaći na mrežnom sustavu. Na dio gradiva uputili su me
profesori Sanktpeterburškog državnog sveučilišta kod kojih sam slušao predavanja u
zimskom semestru akademske godine 2017/2018. Slušanje spomenutih predavanja
omogućilo mi je dublje poznavanje problematike vezane uz slavenstvo.
U radu ću se baviti pitanjem kako su Slaveni shvaćali sami sebe, odnosno pratit
ću razvoj tog shvaćanja kroz ljetopise razvijenog srednjeg vijeka. Svraćam pažnju na
činjenicu da ću se baviti prvenstveno onim izvorima koji su nastali u slavenskoj kulturnoj
sredini. U prvom ću se redu baviti etnonimom Slaveni odnosno oblicima koji se izvode
iz praslavenskog oblika *Slověne i njegovim sadržajem u smislu povezanom s
identitetom. Valja ovdje upozoriti na to da izraz Slaveni u različitim znanostima nema
uvijek isto značenje, odnosno ono se ne poklapa uvijek u potpunosti u svim granama
znanosti koje se njime bave. Tako će primjerice arheologija identificirati Slavene prema
arheološkim nalazima, kao nositelje određenih arheoloških kultura, bez obzira na to kako
su nositelji istih mogli doživljavati sami sebe. S etnološkog motrišta Slaveni se
prepoznaju po sličnim običajima te sličnom religijskom sustavu. Jezikoslovlje Slavenima
naziva one koji govore slavenskim jezikom, dok su za povijesnu znanost Slaveni oni, koje
povijesni izvori kao takve prepoznaju i opisuju.2 Upravo će ti Slaveni biti glavni predmet
mojeg rada. Ipak nekoliko puta ću se doticati i jezikoslovnog poimanja Slavena, s obzirom
na to da jezik smatram bitnim elementom identiteta. Jezik je onaj prepoznatljivi i vidljivi
dio nekog identiteta. Preko njega prenosimo sve poruke. Preko njega se spoznaje povijest.
On govori o načinu razmišljanja neke zajednice.
Cilj je ovog rada približiti danu tematiku hrvatskom govornom području te stvoriti
podlogu za bavljenje ovom temom ubuduće.
2
Paul M. Barford, The early Slavs. (London: The Museum Press, 2001), 27-28.
2
1. SLAVENI: IME, JEZIK I IDENTITET
1.1 Tko su Slaveni?
Nomen est omen, kaže latinska poslovica. I doista ime je ono po čemu se stvari
poznaju, ono po čemu se razlikuju jedna od druge i ono čime se neka stvar izuzima iz
bezlične, bezimene mase. U obrađivanom slučaju naziv ima razlikovnu ulogu u smislu
skupine ljudi. On uspostavlja odnos između mi i ne-mi. Tako na jednoj strani stoje
Slaveni, a na drugoj neslaveni.
Ime se može shvatiti kao prvi znak identiteta neke skupine ljudi. Ono istu tu
skupinu ljudi na kognitivnoj razini razlikuje od druge skupine ljudi, ali i međusobno
povezuje. Tome se može pridodati i drugi važan čimbenik u stvaranju identiteta, naime
povijesni mit, koji se pak izražava i prenosi posredstvom jezika.3 Treba upozoriti na još
jednu činjenicu. Bez obzira na to što neka stvarnost za nas postaje opipljiva i podložna
istraživanju tek kad joj se dade naziv, ona postoji i bez toga da je se nekako nazove. To
možemo vidjeti na primjeru jezika. Iz jezikoslovnog motrišta može se tvrditi da je i prije
samog zapisivanja imena u povijesnim izvorima morala postojati zajednica koja je
govorila jezikom, koji nam je sada poznat kao slavenski. On se nije mogao pojaviti tek
prvim spomenom Slavena u povijesnim vrelima. Pokušalo se učiniti kompromis između
arheologije i jezikoslovlja, pa su se razna razdoblja jezičnog razvoja povezivala s
različitim arheološkim kulturama. Prema tome se slavenski jezik u svojoj najstarijoj, tzv.
rano praslavenskoj fazi povezuje s černoleskom kulturom (725. g. – 200. g. pr. Kr.), u
sljedećoj fazi povezuje se sa zarubinečkom kulturom (2. st. pr. Kr. – 2. st.), zatim
kijevskom kulturom (3. st. – 5. st.) te na kraju s praškom, penkovskom i koločinskom
kulturom. S posljednjim se arheološkim kulturama povezuje i početak klasičnog
praslavenskog razdoblja.4 Uz to treba dodati da jezik poput spužve upija riječi, a samim
3
Adam Mesiarkin,“The name of the Slavs: Etymology and meaning“ Studia Slavica et Balcanica
Petropolitana № 1(21) (2017), 3.
4
Milan Mihaljević, Poredbena slavenska gramatika, 1. dio (Zagreb: Školska knjiga, 2002), 85; Vanda
Babič, Učbenik stare cerkvene slovanščine (Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete, 2014), 12;
Milan Mihaljević, Poredbena slavenska gramatika, 2. dio (Zagreb: Školska knjiga, 2014), 236-240; Иван
Божилов i Васил Гюзелев История на средновековна България VII – XIV век, TOM 1 (София: Анубис,
1999), 169-260.
3
time i ideje od jezika s kojima dolazi u dodir te time može reći puno toga o njegovim
nositeljima. Pomoću jezika može se rekonstruirati čitav pojmovni svijet nositelja nekog
jezika. On je, bez obzira na to kako se tad zvao i kakav je bio identitet zajednice koja je
njime govorila, postojao te je zacijelo imao nekakvu ulogu u oblikovanju nekog
identiteta.5 Zajednički jezik pretpostavlja i zajedničke međuljudske kontakte te etničku
zajednicu u smislu najveće skupine naših, izvan koje nije više moguće komunicirati te se
pozivati na solidarnost u ime zajedničke prošlosti.6 Povijesna sličnost slavenskih jezika
doista je zapanjujuća. Čini se da je za velike zemljopisne udaljenosti (od Soluna do
sjevernih područja, od Labe do Volge) slavenski jezik bio razmjerno jednolik još u 9. st.
Takva jednolikost jezika upućuje na činjenicu da su na čitavom tom području morali
postojati poprilično živi i česti kontakti. Naravno, treba imati na umu da je jezik imao
takvu ulogu u srednjem vijeku, dok su kasnija razdoblja – naročito razdoblje
kolonijalizma – uvela ključne promjene u odnosu identiteta i jezika.7
Kada se danas govori o Slavenima ima se na umu prije svega etno-lingvističku

skupinu ljudi, koja govori srodnim jezicima te pokazuje neke sličnosti u tradicionalnim
običajima i naseljava velika područja istočne, srednje i jugoistočne Europe. U tu se
skupinu danas ubrajaju Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Bugari,
Ukrajinci, Rusi, Bjelorusi, Poljaci, Česi, Slovaci, te kulturno-etničke skupine koje ne žive
u svojoj posebnoj nacionalnoj državi poput Kašuba, Rusina te Lužičkih Srba. Čini se da
je danas najvidljiviji činitelj njihovog identiteta jezik. Međutim, je li tome uvijek bilo
5
O značenju jezika za etnički identitet vidjeti: Сона Г. Икиликян, „Роль языка в формировании
этнической идентичности как предмет изучения научно-исследовательских практик,“ Известия
вузов. Северо-кавказский регион. Общественые науки 2 (2017), 16-21.
6
Hanna Popowska-Taborska, Zgodnja zgodovina Slovanov v luči njihovega jezika, prev. Karmen Kenda-
Jež (Ljubljana: ZRC SAZU, 2005), 44.
7
Slavenski jezici još danas zapanjuju svojom sličnošću. Ni među suvremenim slavenskim jezicima ne
postoji čvrsta granica gdje bi područje jednog jezika završilo, a područje drugog započelo. Tako su
prijelazni jezici između slovenskog i štokavskog čakavski i kajkavski, zatim slijedi kontinuum
bliskosrodnih područja nekoliko inačica štokavskog jezika, od hrvatskog, preko bosanskog, crnogorskog
do srpskog; torlačko narječje srpskog jezika je prijelazno između srpskog te makedonsko-bugarskog
govornog područja, besarabski bugarski se nastavlja na ukrajinske i ruske govore, ukrajinski na južnoruska
narječja, središnja i zapadna ruska narječja na bjeloruski, bjeloruski prelazi s juga u ukrajinski, a sa zapada
u poljski, poljski u donjelužičkosrpski, ovaj u gornjelužičkosrpski, potonji u češki, češki u moravska
narječja, a ova pak u slovačka. O nekadašnjim dodirima zapadnih Slavena s južnima svjedoče jezične
inovacije u središnjim slovačkim dijalektima, koja se često podudaraju s južnoslavenskim, te zapadni i
sjeverni slovenski dijalekti koji imau neke crte zapadnoslavenskih jezika. Stoga bi s jezikoslovnog motrišta
bilo puno razložnije govoriti o slavenskom jezičnom kontinuumu umjesto o različitim slavenskim jezicima.
Dakako pri tom mislim na prirodne jezike sa svim njihovim narječjima, a ne na dogovorni književni jezik.
4
tako? Tko su Slaveni u kronikama razvijenog srednjeg vijeka? Do sad je u povijesnoj
znanosti uvriježeno mišljenje da su Slavene pod tim imenom prvi put spomenuli autori
Istočnog Rimskog Carstva u 6. st. Ipak nije nemoguće da se taj naziv pojavio i ranije,
naime u Ptolomeja Geografa. On u svome djelu Geographia spominje plemena, koja
naziva Stavanoi i Suobenoi. U tim slučajevima postoji vjerojatnost da se radi o
iskrivljenom nazivu Slaveni. Glasovno je tome sličan osobito drugi naziv, naime
Suobenoi. Međutim, ukoliko se doista radi o forma corupta, praktički je nemoguće
utvrditi odnose li se ti nazivi doista na Slavene, budući da se u takvom slučaju ne mogu
prepoznati odgovarajući glasovni zakoni. Slavene su rimski autori pišući na
srednjovjekovnom latinskom i srednjovjekovnom grčkom jeziku spominjali pod
nazivima: Σκλάβοι, Σκλαβηνοί, Σθλαβηνοί, Σκλαύηνοι, Σκλάβινοι, Sclaueni,
Sclavi, Sclaui, Sthlaueni te Sklaveni.8 Izvori na arapskom jeziku taj su narod uglavnom
nazivali ‫( صقالبة‬Saqaliba). Ipak taj naziv nije do kraja razjašnjen te postoji mogućnost da
se ne odnosi uvijek na Slavene.9 Čini se da se nazive u najstarijim izvorima pisanim
grčkim, latinskim i sirijskom jezikom, može izvesti iz pretpostavljenog praslavenskog
oblika *Slověne. Taj se naziv od 9. st. pojavljuje u izvorima pisanim staroslavenskim
jezikom te redakcijama na crkvenoslavenskom jeziku u oblicima Словенинъ za jedninu,
te Словѣне za množinu.10 Posebnu problematiku predstavlja pitanje kontinuiteta tog
imena od njihova prvog spominjanja na stranim jezicima do njihova prvog spominjanja
na slavenskom jeziku.
8
Slavene su spominjali: Prokopije Cezarejski (De Bellis, De aedificiis, Historia Arcana), Jordan (De
origine actibusque Getarum), Pseudomaurikije (Στρατηγικόν, XII knjiga), Menander Protektor
(Fragmenta), Teofilakt Simokata (Historia), Martin iz Brage (Versus beati Mertini dumiensis Episcopi),
Fredegar (Fredegari chronicon), Vilibald (Vita sancti Bonifatii auctore Wilibaldi), Ivan Nadbiskup
(Miracula sancti Demetrii de Ioane Archiepiscopo), Geographus Bavarus (Descriptio civitatum et
regionem ad septentrionalem plagam Danubii), Konstantin VII Porfirogenet (De Administrando Imperio),
Suidae Lexicon). Ostali izvori na latinskom jeziku: Andrea Dandolo (Annales seu Chronicon Dandoli, papa
Ivan VIII (Pisma slavenskim vladarima), Einhard (Annales regni Francorum), Annales fuldenses,
Conversio Bagoariorum et Carantanorum, i dr.
9
Od arapskih izvora Slavene su među ostalima spominjali: Al-Tartuši (Knjiga puteva i kraljevstava), Al-
Hamadani (Knjiga zemalja), Abu Zajd Ahmed ibn Sahl Balkhi (Karte podneblja), Al-Masudi (Zlatna polja
i rudnici dragog kamenja) i dr.
10
Mesiarkin, „The name of the Slavs,“ 2017, 9.
5
1.2 Naziv *Slověne i njegova zemljopisna rasprostranjenost
U praslavenskom jeziku pretpostavlja se već spomenuti slavenski samonaziv

*Slověninъ, *Slověne. U povijesnim izvorima pisanim slavenskim jezikom, taj se naziv
pojavljuje razmjerno kasno. Prvi je put zabilježen u Žitiju Konstantina (Ćirila) i Žitiju
Metoda krajem 9. st.
Najraniji pokušaji etimologiziranja spomenutih naziva bili su ostvareni još u

srednjem vijeku. Konstantinu Filozofu, Metodovom bratu, pripisuje se etimologiziranje
slavenskog imena na temelju riječi slovo te njezinog simboličkog značenja u smislu
Logosa, tj. Isusa Krista, pa bi prema tome Slaveni bili Narod Slova tj. Narod Krista.11 U
razvijenom srednjem vijeku autor Velikopoljske kronike naziv Slaveni izvodi iz imena
eponimnog pretka Slava (ab uno patre Slavo unde et Slavi, originem habuerunt), dok ih
Vinko Pribojević u svom djelu De origine successibusque Slavorum izvodi iz imenice
slava, a to će reći Slaveni – slavni ljudi. Uskoro se pojavilo i tumačenje da njihovo ime
vuče korijene od riječi slovo (antiteza Slaveni – ljudi slova: Nijemci – ljudi nijemi), zatim
Slaveni kao sluge odnosno robovi. Wawrzyniec Surowiecki (1769.-1827.) tumačio je
podrijetlo etnonima od gotske riječi slavan tj. šutjeti. Tako bi Slaveni za Germane bili
isto kao i Germani za Slavene, tj. Nijemci bi prema nekim tumačenjima za Slavene bili
ljudi nijemi, a Slaveni za Gote odnosno Germane ljudi šutljivi.12 Od 19. st. tumačenja su,
kao i metode, postajala sve znanstvenija. Milan Budimir i Jan M. Rozwadowski, a i mnogi
drugi nakon njih dovodili su slavenski etnonim u vezu s praindoevropskom riječju *´kleu-
teči, ploviti, plivati, čistiti, ispirati pa se na taj način Slavene tumačilo kao stanovnike
močvarnih, vlažnih mjesta. Općeslavenski rječnik doista je obilat riječima vezanim uz
vodene površine, pa je moguće da im je i naziv bio vezan uz nekakvu vodenu površinu.
Takvo je tumačenje imena dalje razvio poljski jezikoslovac Kazimierz Moszyński
početkom druge polovine 20. st., ali ga je na temelju značenja čistiti odnosno čist izvodio
na drugi način, pa su mu Slaveni bili stanovnici ravnih polja. Iz slova u značenju riječ,
govor slavenski su naziv izvodili Josef Dobrovský i Pavel J. Šafárik, a još puno prije njih
na taj je način razmišljao češki ljetopisac Pulkava. Tom su se tumačenju u drugoj polovini
11
12
Popowska-Taborska, Zgodnja zgodovina Slovanov, 2005, 19-21.
6
20. st. vratili Roman Jakobson, Peter J. Maher, Oleg N. Trubačov i Leszek Moszyński.13
Sufiks *-ěninъ/janinъ pokušalo se tumačiti i sa značenjem pripadnosti nekome ili
nečemu, odnosno bliske srodnosti. Tako se naziv (u tzv. neproduktivnom obliku)
*Slověn/Slovan dovodio u vezu s izrazom *bratěn/bratan. Stoga bi Slaveni bili oni koji
su po jeziku braća, po jeziku rođaci. Omeljan Pritsak i Lujo Margetić čak su pokušali
izvesti ime Slavena od turkijske riječi saqala- čuvati, braniti, što bi u slavenski jezik došlo
iz prabulgarskog jezika. Prema tome Slaveni bi bili graničari, čuvari.14
Ako je vjerovati srednjovjekovnim povijesnim izvorima naziv *Slověni očuvao se

samo na graničnim područjima slavenskog svijeta s neslavenskim: kod Slovenaca na
granici s romanskim svijetom (Slovenci), na području suvremene Hrvatske uz jadransku
obalu na dodirnom području Romana i Slavena u obliku Slovinci, u povijesnoj Slavoniji
na granici s mađarskim svijetom kao Slovenci, kod poljskih Slovinaca na granici s
germanskim svijetom (Slovincë), kod Slovaka također na granici sa mađarskim svijetom
(Slovaci, Slovensko), kod polapskih Slavena (Slüvenst'ě) te kod novgorodskih Slavena
(Словѣне/Словене) na granici s finskim svijetom. Na Balkanskom poluotoku to se ime,
prije nego se uvriježilo bugarsko, očuvalo i na graničnom području s grčkim svijetom
(Savez sedam slavenskih plemena). Čini se nekako logičnim da se opće ime zadržalo samo
na granicama slavenskog svijeta s obzirom na to da je ono tamo imalo razlikovnu ulogu
te je imalo svrhu svog postojanja. S druge strane kod Slavena u središnjim područjima
koristila su se druga plemenska imena. Do zanimljivih zaključaka može se doći primijeni
li se na rasprostranjenost slavenskog etnonima tzv. teoriju valova. Sukladno toj teoriji
glasovne se promijene u nekom jeziku šire poput koncentričnih vodenih valova.15 Valovi
koji su udaljeniji od središta stariji su, a oni koji su bliže centru mlađi su. Analogno
rečenome mogao se širiti i slavenski etnonim. Opisano pravilo govorilo bi u prilog velike
starosti slavenskog etnonima u odnosu na druge etnonime proširene među Slavenima.
Drugo je pitanje kako se taj etnonim kao obilježje identiteta neke skupine mogao proširiti.
Jedan od prijedloga kaže da se isprva radilo o nazivu neke manje vojne družine, koji se
zatim proširio na ostale skupine.
13
Popowska-Taborska, Zgodnja zgodovina Slovanov, 2005, 72-75.
14
15
Popowska-Taborska, Zgodnja zgodovina Slovanov 2005, 75; Mihaljević, Poredbena slavenska
gramatika, 2004, 5.
7
1.3 Suvremeni pokušaji tumačenja postanka i širenja slavenskog imena
U posljednje vrijeme je krakovski jezikoslovac Zbigniew Babik oživio tezu o

izvođenju slavenskog naziva iz *sluti, slovǫ u značenju sloviti, biti slavan. Prema njemu,
ispočetka bi se tako bila nazvala tek skupina ratnika, a kasnije bi se ime proširilo na širu
skupinu ljudi među kojom su ti ratnici živjeli i kojima je njihovo ime postalo privlačnim
i znakom prestiža. Prema Babikovoj bi tezi oblici sa sufiksom *- janinъ/-ěninъ u jednini
te *-jane/ *-ěne u množini bili sekundarnima u odnosu na starije oblike *Slověnъ i
*Slověni. To se doista čini privlačnim i mogućim objašnjenjem. Na naziv Slaveni kao
naziv vojne družine upozorio je sredinom devedesetih godina dvadesetog stoljeća
slovački povjesničar Martin Homza. Neke elemente njegove teze podrobnije razrađuju
Nora Malinovská (Verešová) i Adam Mesiarkin. Podlogu oblikovanju slavenskog
identiteta Homza vidi u tzv. kulturnom pamćenju. Ono je u svojoj osnovi usko vezano za
kolektivnu svijest. Takvo kulturno pamćenje se zatim sastoji od svog postojanog i
posebnog samonaziva te narativa, koji legitimizira pravo na njegovo postojanje. Nositelji
društvenog pamćenja bili bi neka vrsta društvene elite poput recimo ratnika. Isti bi slučaj
bio sa Slavenima. Sukladno rečenom slavenski bi samonaziv isprva bio naziv samo jedne
ratničke družine. Kako bi se ime, a time i osjećaj pripadnosti tj. identiteta, proširilo ono
po nečemu mora biti prestižno. Zbog neke pretpostavljene velike bitke, tzv. primordiuma
tj. prvotnog čina, spomenuta bi se družina prozvala Slavenima tj. ljudima, koji slove.
Veliki događaj dao bi imenu veliki prestiž zbog kojeg bi se ovo brzo i lako širilo. Nov bi
identitet tada privukao sve one koji su zajedno sa spomenutom družinom išli u vojne
pohode. Ipak, upozorava Homza, slaba je točka ove teze što drugi primjeri pokazuju da
je taj tip identiteta veoma nestabilan te broj članova onih, koji ga prihvaćaju može brzo
rasti ili padati, a njezinim bi pravim nositeljima tada ostajali samo oni na koga se to ime
odnosilo u početku. Veliko pitanje ostaje kako bi se ime unatoč tome proširilo te kako i
zašto bi se održalo tako dugo. Na životu bi ga moglo održavati kolektivno kulturno
pamćenje. Prema jednom od prijedloga slavensko bi se ime unutar Avarskoga kaganata,
a osobito na njegovim rubovima, u početku polako širilo među govornicima određenog
jezika. Kasnije pak bi se to ime počelo odnositi na sve govornike odgovarajućih jezika i
dijalekata te bi jezik postao jedan od osnova za širenje naziva. Drugi čimbenik na osnovu
kojeg su se naziv i identitet mogli proširiti jest način odijevanja, tipičan način tzv.
8
slavenskog odijevanja. Podloga potonjoj tvrdnji može se tražiti u Kronici Fredegara, u
kojoj autor spominje da je franački poslanik pred kralja Sama morao doći ad instar
Sclavinorum tj. obućen na slavenski način. Slavenski bi identitet dalje nadživio Avarski
kaganat te doživio ponovni polet krajem 8. st., a svoj bi procvat doživio u 9. st. djelatnošću
solunske braće sv. Ćirila i Metoda na dvoru Rastislava Moravskog i Svatopluka, odakle
bi se proširio dalje u Bugarsku te na kraju u Kijevsku Rusiju.16
Premda je teza slovačkih povjesničara moguća i privlačna, ipak treba upozoriti na

nekoliko stvari. Zašto bi naime skupina ljudi prihvatila upravo ime Slaveni umjesto imena
Bugara ili imena nekih drugih skupina, koje se u ono vrijeme spominju u Podunavlju, a
koje su također izvojevale mnoge pobjede te je njihovo ime moglo biti prestižno. Bugari
su primjerice od početka svojih pohoda na Bizant dolazili u susrete sa Slavenima u raznim
prilikama, a napose vojnim. Također su izvojevali više važnih pobjeda, pa se ipak zbog
toga nije desilo prihvaćanje bugarskog imena od strane svih Slavena, a ni među onima
koji su se nalazili pod neposrednom bugarskom vlašću slavenski se identitet nije izgubio,
unatoč tome što je stanovništvo prihvatilo novi bugarski etnonim. Pitanje je dakle kako i
zbog čega je slavensko ime postalo toliko prestižno da se razmjerno brzo proširilo na
veliki prostor (kao Slavene prepoznavali su ih i zapadni, bizantski i arapski autori u
razmjerno malom vremenskom razmaku)? Drugo je pitanje, zašto bi slavensko ime među
tolikim brojem ljudi bilo tako prestižno da ga nije moglo zamijeniti nijedno drugo? Ako
je njihov identitet temeljen na nekom velikom (vojnom) događaju, kako to da se ime
uspjelo zadržati od ranog do razvijenog srednjeg vijeka, naročito jer se u to vrijeme
dogodilo još mnogo drugih bitaka među kojima je vjerojatno bilo i značajnijih? Sukladno
opisanoj tezi pretpostavlja se da se kod naroda bez pisane kulture narodno kolektivno
pamćenje, koje legitimizira neko ime, gubi brže i lakše. Koliko nam je dosad poznato
Slaveni sve do 9. st. nisu imali svoju posebnu pismenost u punom smislu te riječi, a ime
im se ipak zadržalo od 6. do 9. st. U najstarijim izvorima pisanim slavenskim jezikom
ono se nikad ne dovodi u vezu s nekom slavnom bitkom. To otvara nekoliko mogućih
rješenja. Ili je sjećanje na takvu bitku do pojave slavenske pismenosti odumrlo, ili još nije
pronađen izvor, koji bi ju spominjao, ili se pak takav veliki događaj nije ni odigrao.
16
Detaljno o ulozi elita u etnogenezi Slavena: Adam Mesiarkin, „The Elites Theory in the Ethnogenesis of
the Slavs“ Slovak studies, Rivisita dell'Istituto storico slovacco di Roma № 1-2 (2017), 7-20. Mesiarkin,
„The name of the Slavs“ 2017, 11; Martin Homza, „A few words about the identity of the Slavs, yesterday,
today and tomorrow,“ Studia Slavica et Balcanica Petropolitana № 1(23) (2018), 13-21.
9
Sljedeće pitanje koje se nameće jest, kako to da se tokom tih stoljeća ime zadržalo i
održalo svoj prestiž unatoč tome što je događaj, koji bi opravdavao njegovo postojanje
pao u zaborav? Zatim, pogleda li se slika imena slavenskih plemena/plemenskih saveza,
koja su posvjedočena u kasnijim izvorima, vidi se da su se izvodila sekundarno prema
nekom toponimu, kojeg su pojedina plemena naseljavala (primjerice Morava –
Moravljani, Timok – Timočani, Bug – Bužani, Visla – Vislani, polja – Poljani, šuma/drvo
– Drevljani, Odra – Obodriti itd.) ili iz nekog osobnog imena (primjerice Radimiči,
Vjatiči, Braničevci itd.). Zbog toga mi se čini da ipak još nebi trebalo isključiti tezu o vezi
slavenskog imena s nekim topografskim nazivom. Ona se nadovezuje na objašnjenje
imena vezano uz značenja teći, ploviti, plivati te općenito na vlažna i vodom bogata
mjesta. U skladu s time pretpostavljalo se da je morao postojati neki hidronim poput
Slova, ili pak neki toponim koji bi označavao otok. Međutim vodena površina s takvim
imenom na području istočne Europe nije poznata. Najbliže je tom hidronimu jedan od
slavenskih naziva za rijeku Dnjepar. Radi se o nazivu Slavuta što se pak može izvesti iz
praslavenskog oblika *Slovǫta ili *Slaventā. No, upitno je kako iz vidika povijesnog
jezikoslovlja od navedenih oblika izvesti ime *Slověne, a ne recimo *Slovǫtěne ili nešto
slično. Gottfried Schram upozorio je na postojanje nekoliko pritoka Dnjepra, Pripjata i
Dona sa korijenskom riječju *Slova. Slabost ove teze prema A. Mesiarkinu bila bi u tome
što je spomenuti naziv Slavuta kao epitet Dnjepra nije posvjedočen ranije od 17. st. Ipak,
moram ovdje spomenuti i epitet Slavutič, koji se Dnjepru daje u staroruskom djelu Slovo
o vojni Igorevoj u smislu Dnjepar Slavni.17 Međutim, ovakvo tumačenje zasad još ne nudi
objašnjenje – kako se čini – brzog proširivanja slavenskog imena na velika područja
srednje, istočne i jugoistočne Europe. Jedna bi od mogućnosti bila privlačnost slavenskog
društvenog uređenja u odnosu na društvo Bizantskog Carstva. Na kraju ipak treba priznati
da etimologija naziva Slaveni još uvijek predstavlja otvoreno pitanje.
Valja spomenuti još jedan element usko vezan uz slavenski ili točnije
općeslavenski identitet. Radi se o svijesti o fiktivnom ili realnom zajedničkom pretku iz
kojeg proizlazi i svijest o srodnosti različitih skupina slavenskog identiteta. Izvođenje
sviju Slavena iz zajedničkog izvora bilo je prisutno još kod antičkih autora. Tako je
Prokopije pretke Slavena vidio u nekakvim Sporima (srednjovjekovni grčki Σπόροι), dok
Mesiarkin, „The Elites Theory,“ 2017, 9.; Слово о пълку Игоревѣ (Slovo o vojni Igorevoj), prev. Marko
17
Grčić et al., prir. Josip Užarević (Zagreb: Školska knjiga, 1999), 82.
10
je Jordan Slavene izvodio od Veneta, te tako postao prvi od autora koji je Slavene
izjednačio s Venetima. Kasniji autori iz slavenskog kulturnog područja sve se Slavene
izvodili od zajedničkog izvora. Taj su izvor nazivali različitim imenima. U slavenskim se
predajama zapisanim u razvijenom srednjem vijeku ta svijest odrazila primjerice u
legendi o Čehu, Lehu i Rusu/Mehu.
1.4 Oblikovanje slavenskog identiteta u kontekstu povijesnih događaja do

razvijenog srednjeg vijeka
Prije nego što ću prijeći na analizu povijesnih vrela, moram ocrtati i opći povijesni
kontekst u kojem se slavenski identitet oblikovao i utvrđivao. Skupine ljudi koje su
kasnije postale poznate kao slavenske mogle su se susretati u mnogobrojnim vojnim
pohodima usmjerenim protiv Bizantskog Carstva, koji su prema izvorima započeli u 6.
st. Za to vrijeme postoji mnogo latinskih, grčkih i arapskih izvora koji neku skupinu
identificiraju kao Slavene. Zajedno s drugim, napose veoma mobilnim stepskim
skupinama slavensko ime i jezik mogli su se širiti veoma brzo.
Jedna od velikih bitaka, koja se obično spominje u slavenskim udžbenicima iz

povijesti jest slavensko-avarsko opsjedanje Carigrada 626. godine. Nakon tog događaja
Avarski se kaganat počeo raspadati iznutra. Tome su pridonijeli i slavenski ustanci na
rubovima Avarije. Najznačajniji među njima zacijelo je bio onaj koji je rezultirao
stvaranjem prve dokumentirane države Slavena, tzv. Samove kneževine (631.-658.).
Suvremeni franački izvor Fredegarova kronika Sama naziva rex sclavinorum.18 U tu su
državnu tvorevinu ulazili preci (dijela) današnjih Slovenaca, Moravljana, Slovaka, Čeha,
Lužičkih Srba i Poljaka. Utvrđivanju slavenskog identiteta na tom području mogao je u
početku pridonijeti ustanak protiv Avara 623. te zatim slavenska pobjeda nad franačkom
vojskom kod Wogastisburga 631. godine. Područja koja su naseljavali preci današnjih
Slavena od strane latinskih autora redovito su prepoznavana kao slavenska. Njihove
zemlje često se nazivaju nazivima poput Sclaborum provincia, zatim regnum Sclavorum,
18
The latin Library, s.v. „Fredegarius“, pristup 10.09.2018.,
http://www.thelatinlibrary.com/fredegarius.html.
11
Slavorum ducatus, Sclavinorum terra i slično. Pape su vladare hrvatskih, slovenskih,
čeških, poljskih i drugih slavenskih zemalja često nazivali dux odnosno rex Sclavorum.
Naročito je zanimljiv zapis Nikolaja Pečahera iz 15. st. – Carniolae gentis, natio mea
zlava est – tj. rođen sam u Karnioli, narod je moj slavenski. Kod Primoža Trubara (1508.-
1586.) u 16. st. naziv Slovenci još uvijek nema usko značenje koje ima danas. Čini se da
kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka kod latinskih, ali i kod slavenskih pisaca postoji
kontinuitet pridavanja slavenskog identiteta velikom broju naroda govorećih na jezicima,
koji se danas nazivaju slavenskim. Takvi se nazivi često spominju u historijama raznih
slavenskih naroda. Treba ipak upozoriti da suvremene slavenske historiografije taj izraz
često prevode sukladno narativu svoje države, pa se tako ponekad sadržaj značenja riječi
poput Sclavi u Sloveniji sužava na značenje Slovenci, u Hrvatskoj na značenje Hrvati, u
Slovačkoj na značenje Slovaci, itd.19
Razne skupine (u jezičnom smislu) slavenskih naroda bile su u dodiru zbog

činjenice da su živjele u susjedstvu jedne s drugima. To su omogućavali i mnogobrojni
diplomatski odnosi, bračne veze visokih slojeva (nositelja identiteta!), ali i pokušaji
miješanja u unutarnju politiku drugih slavenskih zemalja. Ovdje treba spomenuti
međuodnose Hrvatske i Bugarske, Bugarske i Srbije, Duklje i Bugarske, zatim naročito
bogate odnose između Poljske i Kijevske Rusije, pa Češke i Poljske, ali i Češke i Kijevske
Rusije tijekom čitavog srednjeg vijeka. Veoma je mnogo bilo i bračnih veza između
Piasta i Rjurikoviča, vladajućih dinastija najvećih slavenskih zemalja. Zanimljiva je i
bračna veza Dmitra Zvonimira s Jelenom Lijepom, sestrom Ladislava I. i unukom
poljskog kralja Mješka II. Lamberta. Nije bez značenja da je sa svojim bratom djetinjstvo
proživjela u Poljskoj gdje je mogla čuti i naučiti tadašnji poljski jezik, a mogla je biti
upoznata i sa slavenskim jezikom ugarskih Slavena. Međuslavenskom upoznavanju
mogla su pridonijeti i veća kretanja vojski, od kojih valja spomenuti ustanak Ljudevita
Posavskog, u koji su se uključili i Timočani i Karantanci zajedno s Karniolcima. Središnje
mjesto u utvrđivanju i širenju slavenskog identiteta zacijelo ima Moravska Kneževina
pod vlašću Rastislava Moravskog i Svatopluka. U njoj pak je od ključne važnosti za
19
Franjo Šanjek, gl. ur., Povijest Hrvata, prva knjiga, srednji vijek (Zagreb: Školska knjiga, 2003), 70-445;
Matúš Kučera, Slovenské dejiny, Od príchodu Slovanov do roku 1526 (Bratislava: Literárne informačné
centrum, 2011), 56-62; Peter Štih i Vasko Simoniti, Na stičišču svetov: Slovenska zgodovina od
prazgodovinskih kultur do konca 18. stol. (Ljubljana: Modrijan, 2009, 2010), 30-32; Sima M. Čirković,
Srbi među europskim narodima (Zagreb: Golden marketing, Tehnička knjiga, 2008), 16-29; Tomislav
Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje, 2. izd. (Zagreb: Školska knjiga, 1997), 305.
12
daljnji razvoj slavenskog identiteta imala misija sv. Ćirila i Metoda. Od velikog je
značenja bilo od Ćirila stvoreno slavensko pismo, koje je Slavene uvelo u razdoblje
pisane kulture, prema tome i zapisivanja te boljeg čuvanja kolektivnog pamćenja u
povijesnim dokumentima. Smatram da je još uvijek podcijenjena uloga ove zemlje za
čitavo slavenstvo tj. za razvoj i širenje i utvrđivanje slavenskog identiteta. Važnost
Moravske Kneževine za razvoj slavenskog identiteta i njegovo utvrđivanje kroz naredna
stoljeća ističe i M. Homza.20 Ova je predaja ostavila velikog traga, kako na području
zapadnih tako i na područjima južnih i istočnih Slavena. Nakon Metodove smrti 885.
njegovi su učenici – nositelji slavenske pisane kulture – bili protjerani. Utočište su među
ostalim našli u hrvatskom primorju te u Prvome Bugarskome Carstvu. Kao čuvari
slavenskog bogoslužja bili su i čuvari slavenskog identiteta, koji je pisanom kulturom
dobio nov polet. U Bugarskoj su naišli na veliku podršku tamošnjeg vladara Borisa I.
Mihaila. Veliku podršku slavenskoj ideji dao je i njegov nasljednik Simeon I. Veliki. U
toj bugarskoj državi slavenska je pisana kultura, a time i slavenska ideja, doživjela
procvat. Staroslavenski jezik – koji se u Bugarskoj češće naziva starobugarskim – postao
je državnim jezikom. Bugarsko slavensko svećenstvo uskoro je izmislilo novo slavensko
pismo temeljeno na grčkom alfabetu – ćirilicu. Odatle se ona proširila u Srbiju i u
Kijevsku Rusiju. Zajedno sa svećenstvom (nakon Velikog raskola, pravoslavnim) i
njihovom bogatom književnom djelatnošću širio se iz Bugarske i utvrđivao slavenski
identitet. Osobito važne u tom pogledu bile su Ohridska i Preslavska škola. U
mnogobrojnim bugarskim izvorima pisanim staroslavenskim jezikom, a kasnije
redakcijama crkvenoslavenskog jezika, razmjerno često se pojavljuje slavensko ime
(izvorno Словѣне/Словене). Jedan je od takvih dokumenata i tzv. traktat Crnorizca
Hrabrog O pismenima, koji opravdava upotrebu slavenskog pisma. U 14. st. značajna je
bila tzv. Trnovska škola pod vodstvom patrijarha Eutimija (1320.-1402.). Utjecaj
tamošnje škole u Srbiju i Kijevsku Rusiju prenijeli su Grigorij Camblak (1364.-1420.) i
Konstantin Kostenečki (1380.- prva polovina 15. st.). Na taj se način predaja slavenske
književnosti širila među Srbe i istočne Slavene. Između pravoslavnih Slavena, otvorili su
se novi kulturni putevi i kulturne veze, koje su trajale stoljećima i znatno doprinijele
čuvanju i utvrđivanju slavenske ideje među spomenutim narodima. Neke su knjige, a s
njima i slavenska književna predaja u Kijevsku Rusiju mogle doći i prilikom
20
Homza, „A few words about the identity of the Slavs,“ 2018, 3-33.
13
Svjatoslavovog pohoda na Bugarsku 967.-971. godine. Kod Hrvata su ćirilometodsku
predaju – a njezin je ključni dio bila i slavenska ideja – na poseban način čuvali glagoljaši.
Slovinsko se ime na tom prostoru uspjelo održati kroz čitav srednji vijek. Pop Martinac
primjerice spominje zemlje hrvatske i slovinske.21
Poljski kneževi i kraljevi često su uzimali za žene pripadnice ruskog dvora, dok
su se ruski kneževi ženili pripadnicima Piastovskog roda te na taj način učvršćivali
međusobne saveze. U ovisnosti od pojedinih vladara odnosi srednjovjekovnih Poljaka i
Rusa bili su srdačni i topli ili hladni i neprijateljski. Poljaci su veliki utjecaj na ruske
prilike imali osobito u vrijeme Boleslava I. Hrabrog (992.-1025.) kada im je pošlo za
rukom kratkotrajno zavladati Kijevom, dok su Rusi najviše utjecali na poljske prilike u
doba Jaroslava Mudrog (1019.-1054.). U vrijeme Boleslava I. Hrabrog Poljska je
obuhvaćala i područja današnje Slovačke, Moravske, Lužičke Srbije ali i zapadni dio
Kijevske Rusije uključujući Kijev, a značajan je bio njezin utjecaj i u Češkoj te među
Polapskim Slavenima. Slavenska ideja mogla je Boleslavu poslužiti kao legitimacija
vlasti nad tim područjima. Poljski vladari često su se uključivali u unutarnje prilike
Kijevske Rusije, a ruski vladari u unutarnje prilike u Poljskoj.22
Slavenski je identitet imao određenu važnost i u češkim zemljama. Vlast češke

dinastije Přemislida u vrijeme vladavine Boleslava II. Pobožnog (930-999) obuhvaćala je
i velik dio južne Poljske uključujući Krakov te zapadni dio ruskih zemalja (područje na
kojem je kasnije nastao grad Lavov). Ćirilometodsku slavensku ideju održavali su monasi
Sazavskog samostana u Pragu do 1097. godine. Nije na odmet spomenuti i razdoblje
vladanja češkog kralja Přemisla Otokara II. (1233.-1278.) kada su uz Češku i Moravsku
u sastav njegove zemlje ulazile i slovenske zemlje. Valja spomenuti i kralja Vaclava II.
(1278.-1305.), za čije su vladavine pod češki utjecaj došli Poljsko kraljevstvo (1300.
godine okrunjen je za kralja Poljske), Lužička Srbija i sjeverni te zapadni dio Ugarske
(naseljen Slovacima). Čini se da su slavensku ideju otvoreno podupirali i pojedini češki
vladari. Među njima se posebno ističe Karlo I. poznatiji kao Karlo IV., car Svetog
21
Anđelko Mijatović, Bitka na Krbavskom polju 1493. godine (Zagreb: Školska knjiga, 2005), 119; Babič,
Učbenik stare cerkvene slovanščine, 2014, 14-26; Stjepan Damjanović, Slovo iskona,
Staroslavenska/Starohrvatska čitanka, 3. izd. (Zagreb: Matica hrvatska, 2) 165-168; Tomislav Bali,
Slavonski meandar: Prostor i pojam Slavonije u XIII. stoljeću (Zagreb: Srednja Europa, 2014).
22
А. Н. Сахаров i dr., История России: С древнейших времён до наших дней (Москва: Издательство
АСТ, 2017), 80-83; Roman Grodecki, Stanisław Zachorowski i Jan Dąbrowski, Dzieje Polski
średniowiecznej (Kraków, Universitas, 2011), 112-122.
14
Rimskog Carstva. Uz njegovu je podršku u Pragu 1347. bio osnovan Emauski samostan,
koji je kasnije postao poznat pod nazivom Na Slovanech. U nj je pozvao predstavnike
istočnih Slavena, zatim benediktince iz južnoslavenskog područja te hrvatske glagoljaše
iz Dalmacije. Obnovljeno je bilo i štovanje sv. Ćirila i Metoda.23
Svi su gore navedeni događaji doprnijeli, ako ne utvrđivanju i širenju slavenskog

identiteta i osjećaju nekakvog zajedništva, onda barem boljemu upoznavanju među
skupinama koje se danas smatraju slavenskima. U tim su se slučajevima prije svega
susretali viši slojevi, dakle, nositelji identiteta slavenskih društava. Mogle su se
razmjenjivati ideje, iskustva, a do svega toga se dolazilo posredstvom jezika. Još i danas
kad se susretnu govornici slavenskih jezika iz različitih zemalja i govore svatko na svom
jeziku s radoznalošću primjećuju razlike, ali još više sličnosti među njima. To utječe i na
doživljavanje samih sebe, a time i na shvaćanje vlastitog identiteta u novom kontekstu.
23
Babič, Učbenik stare cerkvene slovanščine 2014, 23; Slobodan Prosperov Novak Slaveni u renesansi
(Zagreb: Matica hrvatska, 2009) 26-30.
15
2. ISTOČNOSLAVENSKI LJETOPISI
2.1 Ćirilometodska osnova u službi slavenskog identiteta
Najstariji slavenski izvori u kojima se pojavljuje slavensko narodno ime jesu

Žitija Konstantina Ćirila (ŽĆ) i Metoda (ŽM). Njima se ovdje neću detaljnije baviti, ali
ipak moram spomenuti najvažnije elemente budući da su ostavili velikog traga na kasniju
predaju te na oblikovanje slavenskog identiteta u razvijenom srednjem vijeku.
Izvorno je žitije Konstantinovo moglo nastati već prije 885. kada je umro Metod
i kada su učenici sv. braće bili protjerani iz Moravske. Žitije Metodovo nastalo je nakon
Metodove smrti. Ukoliko je tome doista tako, znači da su prvi izvještaji o svijesti Slavena
kao o posebnoj etničkoj skupini od strane njih samih bili zabilježeni već u drugoj polovici
9. st. Nažalost očuvani su tek kasniji prijepisi žitija.24 Izvorna su djela po svoj prilici bila
pisana klasičnim starocrkvenoslavenskim jezikom. Autori Žitija mogli su biti učenici
svete braće (autorom je Žitija Ćirilova mogao biti i njegov brat Metoda).25 Najstariji
očuvani rukopis ŽM potječe iz 12. st., a ŽĆ iz 15. st. Prijepisi koji su do nas dospjeli
pisani su istočnoslavenskom odnosno ruskom redakcijom crkvenoslavenskog jezika. Ova
su djela u narednim stoljećima koristili stariji ruski ali i drugi slavenski ljetopisci poput
autora Ljetopisa popa Dukljnanina (LjPD), a to je za s obzirom na moju temu od osobito
velike važnosti. U slavističkoj se znanosti od početka smatralo da su njihova Žitija nastala
mnogo kasnije od 9. st., kasnije se ipak utvrdilo da su nastala ranije. U njihovom boljem
razumijevanju i dataciji istaknutu je ulogu imao Aleksandr V. Gorski (1812.-1875.).26
U ŽĆ se u vezi sa slavenskim etnonimom javljaju izrazi: Slověn'sky bukvi,
Slověnom, knigy slověnskyja, slověnskyja učeniky, slověnskim jazykomъ, pješa svjatuju
liturgiju slověn'sky.27 U ŽM pak se spominju ovi izrazi: Slověn'sko, Slověniemъ, obyčaem
slověn'skim, my Slověni, slověn'sky besědujut', slověn'sky knigy, slověn'skoe evangelije,
24
Osim Žitija, valja upozoriti i na Branimirov natpis iz Nina, koji se također datira u 9. st., a spominje
Branimira kao kneza Slavena (Dux sclavorum). Izvorna su djela po svoj prilici bila pisana klasičnim
starocrkvenoslavenskim jezikom.
25
Babič, Učbenik stare cerkvene slovanščine, 2014, 14-15.
26
France Dolinar, ur., Acta Ecclesiastica Sloveniae, sv. 7, Sveta brata Ciril in Metoda v zgodovinskih virih
ob 1100 letnici Metodove smrti. v.1 [Ljubljana: Teološka fakulteta, Inštitut za zgodovino Cerkve, 1985],
117-118; Stjepan Damjanović, Slovo iskona, 2012, 31-32.
27
Dolinar, Acta Ecclesiatica Sloveniae, 1985, 188-189, 192-193: словѣньскы боукви, Словѣном, книгы
словѣньскыѧ, словѣньскыѧ оученикы, словѣнским ѩзыкомъ, пѣша свѧтую литоургїю словѣньскы.
16
stranam těm slověn'skim, slověn'sky sъtrěbiša.28 Iz ovih dvaju žitija slijedi da su
najkasnije u 9. st. među slavenskim življem ili barem među autorima pišućim slavenskim
jezikom već bili oblikovani pojmovi slavenskog identiteta. Najviše to dolazi do izražaja
na mjestu gdje se spominje sintagma mi Slověni. Autor dakle uspostavlja razliku između
mi (Slaveni) i oni (neslaveni). Izrazi se dalje čvrsto vežu i za jezik na kojem je ovaj narod
govorio ili pjevao ili čitao Evanđelje odnosno obavljao bogoslužje. Uz sve se to veže
pridjev slověnьskъ. To ovdje prvenstveno treba shvatiti u smislu jezika. Zanimljivo, autor
ŽM spominje i slavenske običaje. Naime Metod je bio postavljen za upravitelja dijela
Bizantskog Carstva u kojem je živio velik broj Slavena, gdje je imao mogućnost pobliže
upoznati njihov način života. Običaje, odnosno način života pak se može smatrati jednim
od temeljnih sastavnica nečijeg etničkog identiteta. Ovdje treba spomenuti i zemljopisnu
rasprostranjenost Slavena. Ovi izvori, što se tiče naziva etničke skupine, ne čine nikakvu
razliku između Slavena koji su naseljavali Carstvo, Slavena u Moravskoj i Panoniji te
Slavena u drugim zemljama. U izvoru su u usta pape koji odgovara knezu Kocelju
stavljene riječi ne samo tebi jedinomu, nego i svim onim slavenskim zemljama ga šaljem
učitelja od Boga i od svetog apostola Petra…29 Na temelju toga zaključujem da je već u
to doba morala postojati neka svijest Slavena o tome da oni naseljavaju i druge zemlje,
odnosno svijest raznih slavenskih skupina o drugim možda i prilično udaljenim
slavenskim skupinama. Nakon što su učenici svete braće 885. bili prognani, a njihova
djela u Moravskoj uništena, mogli su donijeti sadržaj ovih djela i u druge slavenske
krajeve u kojima su se zatekli, prije svega na područje hrvatskog primorja te Bugarskog
Carstva, što sam već spomenuo. Od djelovanja svete braće nadalje kršćanstvo, bilo
istočno ili zapadno, veoma je bitno utjecalo na poimanje i razvoj slavenskog identiteta.
Djelo započeto svetom braćom nastavilo se njihovim učenicima među kojima su najduže
djelovali Kliment Ohridski i Naum, jedan u Ohridu, a drugi u Preslavu. Preko njih i
njihovih učenika slavensko se bogoslužje i pismenost pod pokroviteljstvom Borisa I.
Mihaela proširilo po Bugarskom Carstvu.30 To je svakako moralo doprinjeti utvrđivanju
i razvoju slavenskog identiteta na tom području. Iz Bugarske pak je ta predaja bila
prenesena u Kijevsku Rusiju.
28
Словѣньско, Словѣнѥмъ, обычаем словѣньскимъ, мы Словѣны, словѣньскы бесѣдують,
словѣньскы книгы, словѣньскoѥ евангелиѥ, странам тем словѣньским, словѣньскы сътрѣбиша.
29
Dolinar, Acta Ecclesiatica Sloveniae, 1985, 129-228.
30
Babič, Učbenik stare cerkvene slovanščine, 2003, 17; Isto 25-26.
17
2.2 Povijest prošlih vremena - PVL
2.2.1 Sudbina izvora
Ako se izuzmu Žitija svetih Metoda i Ćirila, spis Povijesti prošlih vremena (PVL,
strus. Повѣсть времѧньныхъ лѣтъ) najraniji je od izvora nastalih na slavenskom
prostoru i na slavenskom jeziku, koji Slavene označava upravo tim imenom. Taj izvor
predstavlja najvažnije djelo za proučavanje rane povijesti srednjovjekovnih ruskih
zemalja. Do 19. se st. autorstvo ovog djela nekritički pripisivalo monahu Nestoru (1056.-
1114.), stoga se ona katkad u povijesnoj znanosti nazivala i Nestorovim ljetopisom.
Suvremeniji su istraživači počeli sumnjati u njegovo autorstvo te su iznijeli tvrdnju da je
tekst zapravo sastavljen od tekstova više različitih autora. S tipološkog stajališta u radu
se staroruskih ljetopisaca mogu odijeliti tri osnovna elementa: najprije pisanje povijesnih
primjedaba po godinama, zatim pisanje čitavih povijesnih događaja raznih godina te na
kraju redaktiranje teksta ljetopisca koji je ljetopis pisao ranije. Kasniji su ljetopisci mogli
unositi razne promjene u zapise svojih prethodnika ili pak su ljetopise dopunjavali novim
podatcima. Po takvom su obrascu, ponekad mijenjajući poredak ili ispuštajući neke od
elemenata, u srednjevjekovnoj Kijevskoj Rusiji pisali ljetopise.31
Sastavljanje konačne inačice PVL Savva M. Miheev je rekonstruirao na sljedeći

način: Prvi je dio ljetopisa – tzv. Drevna legenda (rus. Древное сказание) mogao nastati
prije pohoda Boleslava Hrabrog na Kijev 1018. godine. U tom se dijelu opisuju sljedeći
događaji: osnivanje Kijeva, smrt Igora, osveta kneginje Olge plemenu Drevljana, pohodi
Svjatoslava, napad Pečenega na Kijev i smrt Olge, razmirice Svjatoslaviča, početak borbe
Jaroslava sa Svjatopolkom. Glavni su junaci ovog dijela ljetopisa Igor, Olga, Svendhild,
Svjatoslav, Jaropolk, Vladimir i Jaroslav. Čini se da su važnim izvorom ovog dijela bile
legende članova kneževe družine. Sljedeći je dio ljetopisa – tzv. Zbirka Nikona –
vjerojatno nastao između 1078. i 1079. kada je vlast preuzeo Vsevolod Jaroslavič (1078.-
1093.). Tada je u ljetopis uveden kratki etnografski uvod (u kojem se među ostalim
spominju Slaveni!), zatim legenda o krštenju Olge, legenda o poganskom panteonu kneza
Vladimira, dugi govor grčkog filozofa, legenda o krštenju kneza Vladimira u Hersonu te
o uništenju poganskih kumira, zatim legenda o krštenju Kijevljana te o izgradnji hramova
u Kijevu i na kraju legenda o mučeničkoj smrti svetih Borisa i Gljeba. U mnogima se od
31
Савва Михайлович Михеев, Кто писал «Повесть временных лет»? (Москва: Индрик, 2011), 7.
18
spomenutih legendi spominju Slaveni. Taj je dio mogao redaktirati Nikon (umro 1088.),
iguman Kijevo-Pečerske lavre. Nakon završetka pisanja Nikonove zbirke, ljetopis je
dospio u Novgorod, gdje su bili dodani kratki pripisi. Zatim je u devedesetim godinama
11. st. u Kijevo-Pečerskoj lavri bila sastavljena takozvana Početna zbirka. Autor se tog
dijela odlikuje mnogim navodima iz Biblije. Pisanje i uređivanje ljetopisa nastavilo se u
vrijeme velikog kneza Vladimira Monomaha (1113.-1125.) u kijevskom Vydubickom
manastiru. Tamo je 1116. ljetopis dobio svoju završnu točku te postao poznat kao Povijest
prošlih vremena. Čitav dokument tako pokriva razdoblje od 852. do 1120 godine.
Sastavljač je tog djela bio Silvestar, iguman Vydubickog manastira.32
Treba spomenuti i izvore kojima su se autori PVL mogli služiti. Neki se od njih
spominju već i u samom djelu. Kao uzor mogli su poslužiti možda raniji, ali izgubljeni
slavenski ljetopisi, zatim kronike bizantskog monaha Georgija Hamartola iz 9. st. koje se
izrijekom spominju u ljetopisu, a koje su prema Vasiliju M. Istrinu na crkvenoslavenski
bile prevedene sredinom 11. st. Dalje je kao mogući izvor poslužilo djelo Paleya, koje se
uvelike temeljilo na svetopisamskim knjigama Petoknjižja, Jošue, Sudaca, Rute, Knjige
kraljeva te Knjige ljetopisa, a u Kijevskoj Rusiji je sve do čitavog prijevoda Svetog Pisma
u 15. st. igrala važnu ulogu. Vidljiv trag na ruski ljetopis ostavila je panonska legenda
Žitija Metodova s kasnijim bugarskim umetcima. Važnu su ulogu imali i Oporuka i Pismo
Vladimira Monomaha, zatim brojni ugovori između Bizanta i Kijevske Rusije, pa stare
istočnoslavenske epske pjesme tzv. biline i druga usmena predaja.33
PVL najbolje se očuvala u kasnijim prijepisima u tri inačice, koje se uvjetno

nazivaju lavrentijevskom, hipatijevskom i radzivilskom. U potonjoj se radi o prijepisu
izvornika iz 13. st. načinjenom u 15. st. Radzivilskim se rukopisom detaljnije neću baviti.
Najarhaičniji tekst očuvao se u Lavrentijevskoj inačici, koja se tako naziva zbog kolofona
rukopisa na kojem stoji napisano da je prepisivan 14. siječnja i zatim 20. ožujka 1377., te
da ga je prepisao monah Lavrentij za kneza Dmitrija Konstantinoviča Suzdaljskog (1356.-
1383.). Danas se čuva u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Sankt-Peterburgu. Inačica iz
hipatijevskog rukopisa datirana pak je u sredinu 15. st. Vjerojatno je rukopis bio prepisan
u Pskovu iz nekog južnoruskog predloška. Svoj je naziv dobio prema mjestu u kojem je
32
Михеев, „Кто писал,“ 2011, 154-156.
33
The Russian Primary Chronicle: Laurentian Text, prev. i prir. Samuel Hazzard Cross i Olgerd P.
Sherbowitz-Wetzor (Cambridge, Massachusetts: The Mediaeval Academy of America, Crimison printing
company, 1953), 23-26.
19
pronađen, naime Hipatijevskom manastiru u Kostromi. Danas se čuva u RAN-u u Sankt-
Peterburgu.34
U 20. st. najveće su pomake u istraživanju tog povijesnog dokumenta napravili A.

A. Šahmatov (1865.-1920.) te stručnjak za staroslavenske izvore Vasilij M. Istrin (1865.-
1937.). Tijekom 19. st. PVL bila je izdana na njemačkom jeziku (1812.), na francuskom
(1834., 1884.), na češkom (1867.) te na poljskom (1864.).35
34
Godine 1722. Petar I. Veliki (1682.-1721.) naredio je da se svi tekstovi ljetopisa sakupe i prepišu.
Kritičkoj obradi ti su dokumenti bili podvrgnuti tek u 19. st. Zapadne je učenjake s njima 1732. upoznao
Gerhard F. Müller (1705.-1783.) u prvom tomu svog djela Sammlung russischer Geschichte, izdanog u
Sankt-Peterburgu. Lavrentijevski rukopis pokušali su izdati početkom 19. st., ali je izdavanje spriječila
Francuska invazija. U tridesetim godinama sastavljena je komisija, zadužena za izdavanje starih ruskih
ljetopisa. Prvi je tom – Полное собрание русских летописей – izdan 1846. godine. Jedan je od urednika
bio istaknuti slovenski slavist Franc Miklošič (1813.-1891.). Novi je tekst Povijesti prošlih vremena
objavljen pod uredništvom Evfimija F. Karskog (1861.-1931.) 1926. godine. Hipatijevska je inačica teksta
također prvi put bila izdana u četrdesetim godinama 19. st. Drugo je izdanje uredio ruski filolog i
povjesničar Aleksej A. Šahmatov 1903., dok je treće izdanje izdano 1923. godine.
35
U 20. st. izdani su međuostalim slovački (1968.) i ukrajinski prijevod (1989.). U posljednje vrijeme izdani
su prijevodi na srpskom (2003.) i na slovenskom jeziku (2015.). Zadovoljavajućeg prijevoda na hrvatski
jezik, koliko mi je poznato, u vrijeme pisanja ovog rada još uvijek nema. Bilo bi vrijedno prevesti izvornik
te ga izdati i učiniti dostupnijim hrvatskim povjesničarima, ali i širem krugu čitatelja; Михеев „Кто
писал...“ 2011, 13; The Russian Primary Chronicle, 1953, 4-6.
20
2.2.2 Analiza PVL s obzirom na slavenske identitete
U svojoj analizi koristio sam se prije svega najstarijom inačicom rukopisa, dakle
Lavrentijevskim rukopisom, a usporedno sam se koristo suvremenim prijevodom
Hipatijevskog rukopisa na slovenski jezik. Izvorno je djelo pisano mješavinom istočne
(ruske) redakcije crkvenoslavenskog jezika te starog istočnoslavenskog jezika (iz kojeg
su se kasnije razvili bjeloruski, ruski i ukrajinski jezici). Slaveni (oblik Словѣне) se u
njoj spominju u najmanje dva značenja. U jednom u taj pojam ulaze svi Slaveni, u drugom
se naziv odnosi na novgorodsko pleme Sloveni. Možda bismo i u tome mogli prepoznati
dvojicu ili više različitih autora. U tom se izvoru prvi put jasno i jednoznačno vidi, da je
najkasnije od 12. st. postojala među slavenskim autorima neka svijest o srodnosti svih
Slavena i njihova jezika ili pak njihovih jezika s obzirom na to da je shvaćanje pojma
jezik također bilo ponešto drugačije od današnjeg.36
Iz samog početka rukopisa doznajemo u kakvu je svrhu sastavljen ljetopis, naime
da bi se dao odgovor na pitanje o izvorima ruske države, o prvim kneževima Kijeva. Na
taj se način legitimiziralo postojanje ruske države, vjerojatno kao protuteže drugim
zemljama, napose Bizantu, koji je u Kijevskoj Rusiji nastojao učvrstiti svoj utjecaj. Svoju
priču započinje stanjem poslije Velikog potopa, od Noe i njegovih sinova Sema, Hama i
Jafeta. U nabrajanju Noinih potomaka autor ne slijedi popis naroda prema Svetom Pismu,
već prema kronici bizantskog ljetopisca Georgija Hamartola (842.-867.). Hamartolov
popis naroda nadopunjuje etnonimom Slaveni te popisom naroda na području istočne
Europe.37 Autor se pridržava, za kršćansko srednjovjekovlje tipičnog, izvođenja nekog
naroda od jednog od Noinih sinova, u slučaju Slavena od Jafeta. Nastoji ih na takav način
uključiti u opće rodoslovlje naroda te možda na taj način reći da i oni poput drugih
Jafetovih potomaka imaju pravo na svoju zemlju, koja pak se ovdje ostvaruje u Kijevskoj
Rusiji. U tom kontekstu Slavene prvi put i spominje. Zatim prepričava svetopisamsku
legendu o gradnji Babilonske kule te o raseljenju naroda zemljom. Nakon toga obraća
svoju pažnju izravno na Slavene pribrojene Jafetovom plemenu, koji su kao jedan od
sedamdeset i dva naroda napustili mjesto gradnje Babilonske kule. Za narod se koristi
izraz, koji i inače u staroslavenskom jeziku označava narod, a to je jezik (istočni
36
«Лаврентьевская летопись» Полное собрание русских летописей [online] (Ленинград:
Издательство Академии Наук, 1926-1928), pristup 14.09.2018, http://litopys.org.ua/lavrlet/lavr.htm;
Повѣсть времѧньныхъ лѣтъ (Pripoved o minulih letih), prev. Aljaž Glaser., ur. Blaž Podlesnik
(Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani, 2015).
37
PVL, 2015, 7-8.
21
crkvenoslavenski ѧзыкъ).38 Za skupine ljudi u PVL koriste se osim toga još izrazi rod
(родъ), strana (страна), narod (народ) i pleme (племѧ). Izraz rod blizak je po značenju
latinskom pojmu gens, a obično se odnosi na neku društvenu jedinicu veću od obitelji, ali
može označavati i etnicitet. Izraz strana se obično odnosi na nešto što je tuđe, ne svoje,
ali i pogansko.39 Izraz narod se obično odnosi na puk i čini se da nema nekakvu etničku
konotaciju. Za plemenske saveze PVL redovito koristi izraz pleme.40 Vjerojatno je prvi
pojmove slavenskog naroda, jezika i etnonima u vezu doveo još sv. Ćiril. Kao što sam
već spomenuo, njemu se pripisuje da je u uvodu u slavenski prijevod Evanđelja (Aprakos)
nazvanom Proglas naziv *Slověne izveo od riječi Slovo u smislu Logosa Krista te
Slavene objasnio kao Narod Slova, narod Krista. Tu su ideju vjerojatno preuzeli i njegovi
učenici te zatim njihovi nasljednici od kojih su neki bili i autori PVL.41 Ideju dovođenja
u vezu naroda i jezika može se također iščitati iz 11. poglavlja Knjige Postanka, u kojem
je riječ o Babilonskoj kuli i miješanju jezika. Svaki je narod tamo dobio i svoj jezik. Na
taj je način jednačenje naroda i jezika kod autora PVL u skladu sa svetopisamskom
predajom. Uključivanjem Slavena u popis 72 naroda koji su prilikom gradnje Babilonske
kule dobili svoj jezik, autor PVL legitimizira i daje pravo na postojanje slavenskom jeziku
i narodu, koji bi na taj način bio posljedica Božje volje, dakle Posljednjeg i Vrhovnog
Autoriteta. Vrlo vjerojatno se ovdje radilo o legitimizaciji Slavena u odnosu na Bizantsko
Carstvo.42 U nastavku PVL autor Slavene izjednačuje s nekakvim Narcima. U
prijevodima ih se često prevodilo kao Noričane, stanovnike keltskog kraljevstva odnosno
rimske provincije Norik.43 Međutim, nejasno je zašto bi ih autor rukopisa povezivao
upravo sa njima. Nisu mi poznati nikakvi drugi primjeri povezivanja Slavena s tim
kraljevstvom odnosno provincijom od strane srednjovjekovnih autora. N. Verešová
prihvatila je poistovjećivanje Naraca s Noricima, držeći da je autor odmah u početku
ljetopisa na taj način želio dovesti Slavene u vezu s srednjodunavskim prostorom kao
slavenskom pradomovinom. A u vezu sa srednjim Podunavljem dovodio ih je kako bi
38
U tom ga je značenju koristio još Puškin u svojoj pjesmi Spomenik. Takvo je značenje posvjedočeno i na
hrvatskom području, a može se naći primjerice u Zapisu popa Martinca (nalegoše na jazik hrvatski) krajem
15. st. (Vidjeti: Damjanović, Slovo iskona, 2012, 262-266).
39
Valja se ovdje prisjetiti i hrvatske riječi stranac.
40
Oleksiy P. Tolochko, „The Primary Chronicle's 'Ethnography' revisited: Slavs and Varangians in the
Middle Dnieper Region and the Origin of the Rus' State,“ u: Franks, Northmen and Slavs: Identities and
State Formation in Early Medieval Europe, ur. Ildar H. Garipzanov, Patrick J. Geary i Przemysław
Urbańczyk (Turnhout: Brepols Publishers, 2008), 170-172.
41
42
PVL, 2015, 214-218.
43
PVL, 2015, 214.
22
istaknuo Slavene kao stare žitelje Europe te ih tu uključio u dublji kontekst svjetske
povijesti i na taj način legitimizirao njihov položaj u europskom kontekstu.44 Ipak
smatram, da je prijevod izraza Narci kao Norici bez dodatne analize nespretan i možda
ne odražava ono što je autor želio reći. Nije naime nemoguće, premda možda malo
vjerojatno, da je taj izraz na neki način povezan s Neurima koje je u četvrtoj knjizi svoje
Povijesti spominjao Herodot još u 5. st. pr. Kr. Ipak i takva poveznica pretpostavlja niz
teško dokazivih pretpostavki. Prvo bi trebalo utvrditi glasovne zakone koji bi mogli
povezati izraze Νευροί (Neuroi) i Нарци (Narci) na jezičnoj razini ukoliko je to moguće.
Zatim bi trebalo pretpostaviti da se ta riječ kao naziv zadržala i razvijala otprilike
sedamnaest stoljeća, što doduše nije nemoguće, ali nije ni najvjerojatnije. Ipak, čini se da
bi mnogo vjerojatnije bilo pretpostaviti da je autor tog umetka bio barem površno upoznat
sa sadržajem četvrte knjige Herodotove Povijesti, u kojoj se govori o Neurima.
Zanimljivo je da su se Herodotovi Neuri obično smještali na područje koje slavistička
struka drži domovinom praslavenskog jezika, naime područje zapadne Ukrajine južne
Bjelorusije i istočne Poljske. Na taj način veza između Naraca i Slavena čini se
prirodnom. Međutim, ta tvrdnja zasad može ostati samo na razini pretpostavke. Postoji
još jedna mogućnost, naime da je riječ o nekoj slavenskoj predaji, koja nažalost nije
očuvana.45
Nakon mnogo vremena – nastavlja autor – Slaveni su se naselili uz Dunav, gdje

su sada Ugarska i bugarska zemlja. Ta je njegova tvrdnja u 19. st. omogućila početak tzv.
dunavsko-panonske teorije o podrijetlu Slavena. U drugoj polovini 20. st. njoj se vratio
O. N. Trubačev (1930.-2002.). Ipak postoji i drugačije tumačenje ove rečenice. Autor
naime kaže da su se Slaveni tamo naselili nakon mnogo vremena. To bi značilo da je
moglo postojati vrijeme kada se oni nisu nalazili tamo. Međutim ostaje otvoreno gdje su
se Slaveni nalazili do tog trenutka, budući da autor o tome ne govori ništa određeno.46 Za
M. Homzu taj je dio PVL dio autohtone kulturne predaje Slavena. Upravo je u PVL ona
zabilježena po prvi put u nekom slavenskom izvoru. Sukladno tome Slaveni bi u vlastitoj
44
Nora Verešová, „Povest' vremennych let a jej koncepcia Slovienskoj zemli“ Historia nova II (1) (2011),
16; Homza, „A few words about identity,“ 2018, 6.
45
PVL, 2015, 9; ‘Ιστορίης ‘αποδειξις (Povijest), prev. i prir. Dubravko Škiljan (Zagreb: Matica hrvatska,
2007), 330; Isto 344; Isto 365-366; Isto 371; Isto 374-375; Na povezivanje izraza Narci s Neurima skrenuo
mi je pažnju prijatelj Dražen Buvač, koji se amaterski bavi istraživanjem slavenskih starina. Ovom mu
prilikom najiskrenije zahvaljujem. Nije mi poznato da bi itko drugi povezivao te izraze.
46
Za upućivanje na takvo tumačenje također zahvaljujem Draženu Buvaču.
23
predaji čuvali sjećanje na Dunav. Mnogi autori refleksiju tog doba vide u brojnim
pjesmama o Dunavu kod svih Slavena, a napose kod istočnih koji su zemljopisno veoma
udaljeni od rijeke Dunav.47 Međutim kako bi se utvrdilo je li tome doista tako, trebalo bi
se obratiti etnolozima i kulturnim antropolozima, koji se bave usporedno svim Slavenima.
Sudeći po svemu Dunav je među Slavenima doista imao status kultne rijeke. Autor(i)
PVL također ga često dovode u vezu sa slavenskim početcima, a slično to čine i neki
poljski tekstovi poput Velikopoljske kronike i kronike Jana Długosza, kako ćemo vidjeti
u nastavku. Začuđuje i pojava, kako se drži, sekundarnih naziva vodenih površina među
sjevernim Slavenima daleko od rijeke Dunav iz osnove dunaj-. Kultni status Dunava
pokušavalo se objasniti na razne načine. Tako se primjerice objašnjavalo da se naziv
Dunav mogao odnositi na rijeku Dnjepar ili pak da je mogao označavati bilo koju vodenu
površinu. Ipak smatram da ta objašnjenja nisu zadovoljavajuća te da je mnogo vjerojatnije
da se naziv Dunav prvotno odnosio na rijeku Dunav.48 Sigurno je da upravo te Slavene,
koji su svojedobno naselili Panoniju, autor PVL vidi kao pretke svih Slavena, što
izrijekom i kaže. Zatim slijedi popis, uvjetno rečeno, plemena koja su potekla od tih istih
Slavena odnosno jesu ti isti Slaveni.49 Među njima nabraja Moravljane, Čehe, Bijele
Hrvate, Srbe, Horutane (vjerojatno Karantance), zatim Lehe, Poljane (zapadne), Lutiče,
Mazovšane, Pomorane, Poljane (istočne), Drevljane, Dregoviče, Poločane, Slavene
(Novgorođane) te Severjane. Sva ta plemena identificira kao slavenska. Njihove
plemenske nazive etimologizira na temelju mjesta, koja su naseljavali. Na takav se način
doista može protumačiti većina gore spomenutih imena osim možda Bijelih Hrvata, Srba
i Horutana. Neki autori osporavaju postojanje pojedinih plemena. Oleksij Toločko
pretpostavlja da su na području Kijevske Rusi plemena izmišljena od strane autora bili
Poljani i Slaveni Novgorođani. Prema njegovom je mišljenju autor iskoristio Poljane kao
poveznicu kojom je spojio pogansku prošlost istočnoslavenskih plemena s kršćanskom
sadašnjošću ujedinjene Kijevske Rusije. U širem kontekstu oni su mu poslužili kao
47
O Dunavu u slavenskim narodnim pjesmama vidjeti: Radoslav Katičić, Zeleni lug. Tragovima svetih
pjesama naše pretkršćanske starine. (Zagreb, Mošćenička Draga: Matica hrvatska, 2010), 49-50, 288-331,
401.
48
Homza, „A few words about the identity of the Slavs,“ 2018, 6-7; Popowska-Taborska, Zgodnja
zgodovina Slovanov, 2005, 54; Николай Русеев «Карпатский край – «общеславянское гнездо»» Русин
3 (17) (2009), 6-20; Нора Малиновская «“REGNUM SCLAVORUM“ Святополка как источник
средневековых славянских концепций “склавинн“,» Studia Slavica et Balcanica Petropolitana, №
1(21) (2017), 33. Щавелёв, Алексей С. Славянские легенды о первых князях (Москва: Северный
паломник, 2007), 151-153.
49
U izvorniku: „а се ти же Словѣни“, naime, „a ovo su upravo ti Slaveni“.
24
poveznica između povijesti Kijevske Rusije (i Slavena u širem smislu) i opće kršćanske
povijesti. Prema PVL ključnu su ulogu u ujedinjenju istočnoslavenskih i drugih plemena
u Kijevsku Rusiju imali upravo Slaveni Novgorođani te još više Poljani. Potonjima
autor(i) PVL doista posvećuje jako puno pažnje te ih uzdiže nad sve ostale plemenske
saveze. Između svih plemenskih saveza, Poljani su oni koji su, unatoč tome što su još bili
pogani poput njihovih susjeda, već imali zakone i moralne vrijednosti slične kršćanskima.
Prema O. Toločku na takav je način autor PVL pokušavo odgovoriti na pitanja: Tko smo?
Odakle smo došli? Tko su nam bili prvi vladari? Kako se sve to uklapa u opću kršćansku
povijest? Kako će se vidjeti Slaveni Novgorođani i Poljani su glavni junaci i u poglavlju
o kršćanskoj misiji apostola Andrije. Od svih plemena koje spominje PVL on je došao
jedino među Slavene Novgorođane i Poljane. Toločko pretpostavlja da je Novgorođane
autor nazvao Slavenima kako bi ih na taj način doveo u vezu s podunavskim Slavenima
među kojima su djelovala solunska braća te tako i njih učinio dionicima ćirilometodske
predaje. Upravo je preko misije solunske braće i misije apostola Andrije Kijevska Rusija
bila uključena u opću kršćansku povijest, a pri tom su ključnu ulogu imali Slaveni
Novgorođani i Poljani.50
Za autora dijela ljetopisa u kojem se nabrajaju razni plemenski savezi, sve te

skupine ljudi pripadaju jednom te istom slavenskom narodu, slavenskom jeziku.
Zanimljivo je da svoje nabrajanje započinje upravo od Moravljana, što nas opet vraća u
blizinu Panonije. Stavljajući ih na prvo mjesto u popisu slavenskih plemena autor PVL
ističe njihovu važnost. Čini se da zapravo stavlja naglasak na panonsko područje. U
spominjanu Moravljana te Podunavlja može se prepoznati svojevrstna narodna predaja
povezana s Moravskom Kneževinom, s obzirom na to da ona u to doba nije postojala već
gotovo tri stoljeća. Nositelji te predaje bili su – razumije se – viši slojevi i pogotovo
svećenstvo. Nakon što je spomenuo Moravljane, nastavlja s njima najbližim Česima, čija
je zemlja također bila uključena u Veliku Moravsku. Zatim nabraja ostale zapadne
Slavene, među kojima su Bijeli Hrvati (naseljavali su područja oko Karpata), zatim Srbi
(vjerojatno preci Lužičkih Srba) te Horutana tj. Karantanci. Nakon toga u pojam
slavenskog naroda uključuje ostatak zapadnoslavenskih plemena: Lehe, Poljane
(zapadne), Lutiče, Mazovšane i Pomorane. Na kraju nabraja istočnoslavenska plemena,
od kojih su sva ušla u srednjovjekovnu rusku državu; Poljani (dnjeparski odnosno istočni,
50
Tolochko, „The Primary Chronicle's 'Ethnography' revisited, 2008, 169-188.
25
koje rukopis općenito favorizira), Drevljani, Dregoviči, Poločani, Slaveni (Novgorođani)
te Severjani. Slavenska plemena odnosno plemenske saveze autor nabraja u smjeru od
zapadnih prema istočnim Slavenima. Zanimljivo je da u taj popis zapravo nisu uključeni
južni Slaveni. Svakako je moguće proširiti značenje Hortutana, Bijelih Hrvata i Srba na
južna područja, ali je s obzirom na širi kontekst nabrajanja sjevernih slavenskih plemena,
to manje vjerojatno.51
Nakon nabrajanja slavenskih plemena, autor ističe da se tako podijelio slavenski

jezik tj. narod, što pretpostavlja da je pisac držao da su ta plemena ranije činila jedan
narod, a možda se takva svijest kod nekih zadržala i u vrijeme pisanja PVL. Uzrok
raseljenju slavenskog naroda autor vidi u dolasku Vlaha (strus. волхи). Tko su Vlasi iz
tog rukopisa? Općenito se drži da se i u PVL taj naziv odnosio na staro romansko i
romanizirano stanovništvo. Međutim postoji još jedno moguće objašnjenje. Naziv Vlasi
mogao bi se odnositi na pripadnike latinskog bogoslužja, koji su – kako se doznaje iz ŽK
i ŽM – doista iz Moravske Kneževine prognali zagovaratelje slavenskog bogoslužja.
Stoga smatram da je to veoma vjerojatno objašnjenje. S pomoću slavenskog etnonima
autor je objasnio podrijetlo naziva pisma, koje se upravo zbog njih i zove slavenskim.
Razložno je pretpostaviti da je tim pismom mislio glagoljicu – koja se koristila i u
Kijevskoj Rusiji – premda se ne može isključiti mogućnost da se taj dio možda već
odnosio na ćirilicu. Sve ovo priziva u sjećanje ćirilometodsku baštinu i baca novo svijetlo
na značenje Moravske države i djela svete braće za čitavo slavenstvo. Možda bismo u
nekom smislu Moravsku Kneževinu mogli nazvati duhovnom i kulturnom majkom svih
kasnijih slavenskih državnih tvorevina. Treba podsjetiti da su se upravo tamo u vrijeme
procvata koristile (svetopisamske) knjige pisane staroslavenskim jezikom, na istom se
jeziku obavljalo bogoslužje, tamo su bili položeni temelji čitavoj slavenskoj književnoj
kulturi i stvaralaštvu, koristilo se Metodovo pravo pisano slavenskim jezikom, koje se
kasnije očuvalo tek u Kijevskoj Rusiji (Zakon Sudnyi Liudem). Ta se predaja nakon
progona učenika solunske braće nastavila i obogatila u Bugarskom Carstvu odakle je
stigla i u Kijevsku Rusija pa tako i autorima ruskih ljetopisa.52
51
PVL, 2015, 9.
52
PVL, 2015, 10.
26
Nakon detaljnog opisa zemljopisa ruske zemlje ljetopis ponovo spominje Slavene
u kontekstu misije apostola Andrije i osnivanja Kijeva, majke ruskih gradova. Ovaj se
put taj naziv spominje u užem smislu, naime u smislu Novgorođana. Prema legendi
apostol Andrija je stigao čak među Slavene, koji se sada nazivaju Novgorod tj.
Novgorođanima, u slavensku zemlju, kako je naziva ljetopis. Svakako valja razlikovati
ovo uže značenje etnonima od onog koji obuhvaća sve Slavene. Štovanje apostola Andrije
na području Kijevske Rusije bilo je veoma rasprostranjeno pa ga je autor stoga po svoj
prilici i uključio u ljetopis.53 U nastavku autor svoju pažnju obraća na Poljane. U tom
dijelu spominje i legendu o trojici braće Kiju, Šćeku, Horivu i njihovoj sestri Lebedi te o
osnivanju Kijeva. Horiva se gdjekad povezivalo s hrvatskim etnonimom i
rodonačelnikom hrvatskoga naroda.54 Nakon toga slijedi dio o osnivanju različitih ruskih
slavenskih kneževina. Autor skreće pažnju na činjenicu da ne pripadaju sva plemena
(odnosno plemenski savezi) slavenskom narodu. On to posebno ističe. Čini se da mu
glavni činitelj identiteta u tome predstavlja jezik. Opet treba podsjetiti na dvojako
značenje imenice jezik u tadašnjem slavenskom jeziku, premda bismo je u ovom
kontekstu trebali shvatiti više u smislu jezika nego naroda. Upravo po njemu autor
razlikuje Slavene od neslavena. Slavenski prema njemu govore, odnosno slavenskom
narodu pripadaju u Kijevskoj Rusiji: Poljani, Drevljani, Novgorođani, Poločani (od kojih
su prema autoru potekli i Kriviči!), Dregoviči, Severjani te Bužani koji su sada Volinjani
(strus. Велъıнѧне). Svi oni govore slavenskim jezikom.55
U novom odlomku autor rukopisa nastoji objasniti kako se desilo da su

podunavski Slaveni napustili svoja staništa. Pažnju dakle ponovno skreće na panonski
prostor. Zanimljivo je da toliko govori o prostoru koji nije bio uključen u rusku državu,
ali je za njega bio bitan, možda upravo zbog toga što su ga također naseljavali Slaveni.
Zacijelo je tome morao biti neki razlog. Još je Šahmatov u dijelovima PVL prepoznavao
nekakve starije tzv. panonske umetke, koji su vjerojatno nastali još u Moravskoj
Kneževini. U Kijevsku Rusiju su oni mogli dospjeti posredstvom Bugarske. Nije
nemoguće da se na taj način među istočne Slavene proširilo i slavensko ime. Sukladno
53
PVL, 2015, 10.
54
Evgen Paščenko, Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine (Zagreb: Meditor, 1999.), 98-
117.
55
PVL, 2015, 10-12.
27
rečenome ti se dijelovi smatraju najstarijim dijelovima PVL i dijelom kulturne predaje,
koju je u Kijevsku Rusiju donijelo svećenstvo. Ti dijelovi PVL u historiografiji su nazvani
Priča o prevođenju knjiga na slavenski jezik te Priča o sjedištima Slavena na Dunaju i o
provali Ugra.56 Autor PVL dalje nastavlja, da su iz istočne zemlje, Skitije odnosno
Hazarije na dunavske Slavene navalili najprije Bugari, a zatim (Bijeli) Ugri te im stali
činiti nasilje i u konačnici naslijedili njihovu zemlju. Nakon toga vraća se autor kratko u
povijest, kako bi prizvao u sjećanje i raniju provalu Avara odnosno Obara. Oni su isto
tako – kako kaže – vojevali protiv Slavena i Duleba, koji su prema autoru također Slaveni.
Opisivanje avarskih nedjela nad Slavenima podsjeća na izviješće o Samovom ustanku u
Fredegarovoj kronici, gdje se Avari nazivaju Hunima.57 Obri su opisani kao ugnjetavači
Slavena, koje je Bog zbog njihove gordosti istrijebio tako da poslije njih nije ostalo čak
ni njihovo ime. Zatim nastavlja da su nakon njih njihovim putem krenuli Pečenezi i Crni
Ugri.58
Kao što sam već više puta naglasio, autor osobito veliku pažnju posvećuje
Poljanima. U sljedećem odlomku prikazuje ih u usporedbi s Drevljanima u veoma
dobrom svijetlu, dok potonje nimalo ne štedi. Na ovom mjestu ponovo ističe slavensko
podrijetlo spomenutih plemena i činjenicu da su oba ta plemena potekla od istih Slavena.
Čini mu se važno naglasiti da se ranije nisu nazivali Poljanima i Drevljanima, nego
Slavenima. Na taj način autor želi reći da je slavenski identitet bio stariji, prema tome i
nadređeniji plemenskim nazivima. Zatim opisujući detaljnije podrijetlo ostalih
istočnoslavenskih plemenskih saveza, Radimiče i Vjatiče izvodi od leške braće Radima i
Vjatka. To bi možda dalo naslutiti da su ta plemena ili pak njihovi nazivi tek u kasnije
vrijeme doprli među istočne Slavene i to iz područja naseljena zapadnoslavenskim
plemenskim savezima. U nastavku rukopisa Slavenima su pribrojeni i Uliči i Těverci.
Autor ističe da su u to vrijeme slavenska plemena odnosno plemenski savezi Poljana,
Drevljana, Severjana, Radimiča, Vjatiča i Hrvata živjela među sobom u miru. Time
vjerojatno želi dati primjer onima koji u njegovo vrijeme žive u neslozi. Zanimljivo je da
autor primjećuje kako su sve te skupine imale svoje običaje, svoje zakone, svoje predaje
56
Verešová, „Povest' vremennych let,“ 2018, 13.
57
The latin Library, s.v. „Fredegarius“, pristup 10.09.2018.,
http://www.thelatinlibrary.com/fredegarius.html.
58
PVL, 2015, 12.
28
i svoju narav. Ipak, čini se da je ono što ih je činilo Slavenima bio upravo njihov jezik.
No, vjerojatno su i običaji tih plemena bili u određenom stupnju srodni, osobito zbog toga
što su živjeli u međusobnom kontaktu, a ukoliko su doista imali zajedničko podrijetlo
onda i zbog toga. Dobiva se dojam da autor želi čitatelju poručiti da su Slaveni, premda
žive u mnogim zemljama, ipak jedna cjelina. Kao takva cjelina uključeni su zajedno s
drugim narodima u kršćansku povijest spasenja.59 Zanimljivu tezu o uvozu slavenskog,
ali i poljanskog etnonima na područje Kijevske Rusije oblikovao je Denis E. Alimov.60
Ključ pojavljivanja slavenskog identiteta na tom području ležao bi u odnosima Kijevske
Rusije sa Slavenima Panonske nizine do pokrštavanja istočnih Slavena. Te se veze – čini
se – potvrđuju i arheološkim nalazima. Do oblikovanja poznatog puta od Varjaga u Grčku
na oblikovanje identiteta istočnih Slavena imao bi još jedan manje poznati put, tzv. put iz
Njemačke u Hazariju, koji je prolazio preko Praga, Krakova i Kijeva prema državi
Hazara.61 Upravo je taj trgovački put mogao služiti kao informacijski kanal i upravo se
tim kanalom slavenski identitet mogao proširiti u smjeru Kijeva. Čini se da je ključnu
ulogu na tom putu imao največi grad na čitavom slavenskom prostranstvu, grad Plisnesk.
To se veoma veliko naselje nalazilo nedaleko od današnjeg grada Lavova.62 Grad je
izgorio krajem 10. st., vjerojatno u pohodu kneza Vladimira I. na zemlje Crvene Rusije.
Izgleda da ga posredno u 12. st. spominje židovski trgovac i putnik Benjamin iz Tutere
(1130.-1173.), kao vrata Praga. Kako utvrđuje D. Alimov, taj se grad nalazio blizu
istočne granice Praške dieceze kraja 10. st. Ona se poklapala sa zemljom češkog kneza
Boleslava I. (935.-972.). Tu zemlju sa središtem u Pragu D. Alimov uvjetno naziva
Praškim carstvom.63 Najistočnije dijelove tog carstva naseljavao je plemenski savez
Lendjana iz čijeg je etnonima vjerojatno izveden istočnoslavenski naziv za Poljake, naime
Ljahi. Zajedno s Moravljanima i Česima Lendjani bi imali ulogu etnogenetske jezgre
Slavena. Utvđenju slavenskog identiteta na tom području, prema D. Alimovu, imalo bi
upravo spomenuto Praško carstvo. Prema njemu o smjeru uvoza slavenskog identiteta sa
zapada ukazuje i prisutnost zapadnoslavenske (lehitske) antroponimije u društvenom
59
PVL, 2015, 200-202.
60
Денис Евгеньевич Алимов, «'Пражская империя' и лендзяне: Размышления о появлении
славянской идентичности в восточной Европе,» Stuia Slavica et Balcanica Petropolitana No 2 (24)
(2018), 117-144.
61
Алимов, «'Пражская империя' и лендзяне,» 2018, 121.
62
Isto 122.
63
Isto 123.
29
vrhu Kijeva polovice 10. st. Drugo pitanje o kojem D. Alimov raspravlja u svom članku
jest pitanje pojavljenja etnonima Poljani na području istočnih Slavena. Sukladno
njegovom mišljenju takav se identitet u Kijevu mogao pojaviti tek tada, kada je u njemu
već živjelo mnogobrojno, heterogeno po svom podrijetlu stanovništvo, slavensko
stanovništvo. To su bili ljudi, koji su, došavši iz okolnjih zemalja pripadajućih gentilnim
društvima doselili u Kijev. Sličan bi slučaj mogao biti i sa zapadnoslavenskim Poljanima.
Prema Pawłu Żmudzkomu ne postoji nikakva izravna veza između zapadno- i
istočnoslavenskih Poljana. Pojava sličnog naziva na tim područjima uvjetovano je
jednakim zakonoitostima samonazivanja i samopredstavljanja tradicionalnih zajednica,
koje su svoj prestiž nad susjedima izražavale posredstvom koncepta polja kao drevnog
arhetipnog simbola samodostatnosti, neovisnosti tj. područja civliliziranog života.
Sličnom je logikom mogao nastati i etnonim Lednjani. Njihov je naziv izveden iz
praslavenske riječi *lędo od koje je postala i hrvatska riječ ledina. Naziv Lendjani mogao
je biti egzonim, koji su im dali njihovi susjedi. D. Alimov smatra da su Lendjani, uvučeni
u trgovinu na putu iz Njemačke u Hazariju bili najotvoreniji za prihvaćanje novog
nadplemenskog imena i identiteta. Kao takvo moglo je poslužiti upravo ime pripadajuće
moravskoj predaji, koje se očuvalo u Olomouckoj biskupiji, a to je bilo ime Slaveni.
Ukoliko je to doista tako, slavenski etnonim na području istočnih Slavena nije se mogao
pojaviti tek kao predaja izmišljena sa svrhom da na području Kijevske Rusije opravda
slavensku pismenost, nego i kao ishod stvarnog rasprostranjenja novih grupnih identiteta.
Ti su se identiteti širili sa zapada prema istoku u obliku kulturnog prijenosa. Novi su
društveni odnosi u Kijevskoj Rusiji urodili pojavljivanjem novih etničkih identiteta, a
važnu ulogu o njihovom rasprostranjenju imali su trgovački emporiji.64
U glavama za godine 6367 (859), 6370 (862), 6390 (882), 6406 (898), 6415 (907),
6452 (944), 6488 (980), 6526 (1018), 6544 (1036), Slaveni se, uz Čude, Mere i Kriviče
spominju u kontekstu raznih pohoda kneževe. Za 859. u rukopis je upisano da su Slaveni
uz druga plemena plaćali danak Varjazima. Razložno je pretpostaviti da se u tom
kontekstu misli zapravo na Slavene-Novgorođane budući da se uvijek spominju u
kontekstu Čuda, Mera i Kriviča te se slavensko ime ne koristi kao krovno ime, koje bi u
takvom slučaju očekivano uključivalo i Kriviče. U legendi o pozivu trojice braće, naime
Rjurika, Sineusa i Truvora, također se spominju Slaveni. Uz njih se spominju plemena
64
Isto 117-144.
30
koja su naseljavala područja u susjedstvu Novgoroda. Stoga se i ovdje s razlogom može
pretpostaviti da autor izrazom Slaveni zapravo misli na Novgorođane, a ne na sve
Slavene. U kontekstu legende o trojici braće i izrijekom kaže kako su Novgorođani –
sada Varjazi – nekada bili Slaveni. Autoru je ponovno važno naglasiti starinu slavenskog
imena i slavenskog identiteta u odnosu na varjaški. Uz to, ističe da su starosjedioci u
Novgorodu Slaveni, a u Polocku slavensko pleme Kriviča. Nositelji varjaškog identiteta
u svim su tim krajevima bili došljaci, a varjaški identitet, prema autoru PVL sekundaran
u odnosu na slavenski.65
Sljedeći dio, koji je za temu slavenskog identiteta izuzetno zanimljiv, je dio u

kojem autor donosi vijesti o prodoru Ugara, pod godinom 6406 (898). Kao što sam već
spomenuo, ovaj dio vrlo vjerojatno pripada kolektivnom kulturnom pamćenju nastalom u
Moravskoj Kneževini te spada u okvir panonskih umetaka u PVL. Pažnju u ovom dijelu
autor opet svraća na područje Panonije te na Moravljane. Ponovno ističe kako je Panonija,
ali i planine koje on naziva Ugarskima, a za koje se može s razlogom pretpostaviti da se
radi o Karpatima, bila zemlja Slavena i Vlaha. Opet se ponavlja ista priča o tome kako su
tu zemlju, koja je ranije bila slavenska, sada zauzeli Vlasi. Moguće je da je autor ovog
dijela različit od onoga koji je u početku djela pisao o slavenskoj zemlji, gdje su sada
Ugarska i Bugarska. Autor ovog dijela PVL iz priče isključuje provalu Bugara, a u priču
dodaje neke nove elementa. Tako primjerice kaže, da su sada tu zemlju, protjeravši Vlahe,
zauzeli Ugri. Prema njemu Slaveni iz te zemlje nisu bili protjerani, već su samo bili
pokoreni Ugarskoj vlasti. Na takav način autor objašnjava zašto se ta zemlja prestala zvati
slavenskom, a počela zvati Ugarskom, a možda i činjenicu da se na području Ugarske još
uvijek govori slavenskim jezikom. Kasnije su ti isti Ugri napali još Moravljane i Čehe.
Naročito je zanimljivo ono što kaže dalje. Izgleda da je prema njemu postojalo doba kada
su svi Slaveni činili jednu zajednicu, moguće i jednu zemlju dok za njihov jezik u više
navrata tvrdi da je bio jedan i svim Slavenima zajednički. Jednaka se misao pojavljuje i
kod nekih poljskih autora. Veoma je zanimljiv motiv slavenske zemlje u PVL, koji u ovom
dijelu dolazi do punog izražaja. Prvi se put on pojavljuje još u početku PVL, gdje su u
usta apostola Andrije koji se u to vrijeme nalazio u zemlji novgodorskoj stavljene riječi
vidio sam čudesne stvari u slavenskoj zemlji. Zatim u kontekstu ugarske provale u
65
PVL, 2015, 16-19; Isto 22; Isto 31; Isto 51; Isto 90; Isto 94.
31
Panoniju autor nastavlja da su tako naslijedili zemlju slavensku (izvorno землю
Словѣньску). U usta cara Mihaela stavljene su riječi poslanike mi je poslala slavenska
zemlja (izvorno Словѣньска землѧ), a car im je poslao sv. Ćirila i Metoda u slavensku
zemlju (izvorno въ Словѣньскую землю) k Rastislavu i Svatopluku. U prvom slučaju
sudeći po kontekstu radi se o novgorodskoj zemlji, dok se u ostalim slučajevima radi o
slavenskoj zemlji na području Panonije. U ostalim slučajevima iz konteksta se saznaje da
autor misli upravo na Moravsku Kneževinu. Slijedeći logiku PVL može se zaključiti da
su naziv slavenska zemlja u novgorodsku zemlju donijeli upravo Slaveni iz Panonije. Kao
što izraz Slaveni u PVL ima dvojako značenje, tako i izraz slavenska zemlja ima uže
(novgorodsko) i šire (sveslavensko) značenje. Izraz slavenska zemlja blizak je po
značenju latinskom izrazu Sclavinia, koji se također odnosi na zemlje naseljene
Slavenima. U PVL prvi se put taj naziv spominje unutar slavenske predaje. Autoru se
izvorno slavenska zemlja nalazila u panonskoj zemlji uz Dunav, gdje su sada ugarska i
bugarska zemlja, tj. od donjeg pa sve do srednjeg toka Dunava na području današnje
Austrije. Na taj način autor PVL identificirao Slavene kao stare stanovnike europskog
prostora te ih tako uključio u dublji povijesni kontekst svjetske povijesti.66
U više puta spomenutu jedinstvenu slavensku zajednicu autor ubraja panonske

Slavene, kojima su u doba pisanja PVL vladali Ugari, zatim Moravljane, Čehe, Lehe i
Poljane, koji se u doba pisanja zovu Rus'. Kao što smo već utvrdili autor PVL time misli
na Moravsku Kneževinu. U nastavku rukopisa kao da želi predstaviti tu zemlju kao
kulturnu kolijevku slavenstva. Važno mu je naglasiti kako je upravo za Moravljane bilo
stvoreno pismo, koje se zove slavenskim. Ovdje se, dakako, misli na glagoljicu, premda
je moguće da autor misli na ćirilicu. Ističe, kako se to pismo koristi i kod Rusa i kod
podunavskih Bugara. I potonji su ovdje također već pribrojeni Slavenima. Nakon toga
autor u svoj dio rukopisa ubacuje sadržaj o misiji solunske braće Konstantina Ćirila i
Metoda, pa o Slavenima govori u tom kontekstu. Taj dio teksta slijedi Panonsku legendu
o svetoj braći te isto tako opravdava i legitimizira korištenje slavenskog pisma i slavenski
identitet, koji je u njegovo doba bio živ u Kijevskoj Rusiji. Opet dolazi do izraza slavenski
jezik kao obilježje slavenskog identiteta. Za upotrebu se tog jezika u bogoslužju i uopće
u pisanoj kulturi trebalo izboriti, kako to donosi ova redakcija misije solunske braće.
66
Verešová, „Povest' vremennych let,“ 2018, 12-20; «Лаврентьевская летопись» Полное собрание
русских летописей [online] (Ленинград: Издательство Академии Наук, 1926-1928), pristup
14.09.2018, http://litopys.org.ua/lavrlet/lavr.htm.
32
Pojavljuju se izrazi poput slavenski knezovi, slavenski jezik, i već spomenuta slavenska
zemlja.67
Jedna posebnost jest da autoru ovog djela nije poznato da je Ćiril umro u Rimu.
Smatra naime da se ovaj vratio i propovijedao te slavenskoj pismenosti podučavao
Bugare. Na taj je način vjerojatno objašnjavao korištenje slavenskog pisma među
Bugarima. Čini se kako u ovom dijelu rukopisa autor želi legitimizirati slavensko
bogoslužje, a još više kršćanstvo među Slavenima pa tako ističe da je Metod bio
nasljednikom sv. Andronika, koji je prema njemu bio prvi učitelj slavenskoga naroda.
Treba podsjetiti da je u to vrijeme još veoma živ bio utjecaj stare pretkršćanske religije,
pa je kršćanstvo među stanovništvom na neki način bilo potrebno utvrditi i opravdati. Sv.
Andronik je bio izravan učenik apostola Pavla, koji je navještavao Evanđelje na području
Panonije. Nadalje autor legitimizaciju pojačava dodajući da je u početku zapravo apostol
Pavao bio učitelj među Moravljanima te da se tamo nalazi Ilirija, u kojoj je propovijedao.
Prema autoru upravo je to bilo područje na kojem su ispočetka živjeli Slaveni. Pojavljuje
se motiv pradomovine. Ovaj autor smješta je na jug, na područja kojima je vladalo
Rimsko carstvo. Zašto je za autora ovog dijela rukopisa Ilirija tamo gdje se nalazi i
Moravska? Premda je općenito prihvaćeno da se Moravska kneževina nalazila na
području današnjeg zapadnoslavenskog područja, o smještaju Moravske postoji živa
rasprava. Na temelju PVL neki su povjesničari zaključivali da se Moravska kneževina
zapravo morala nalaziti na području današnje Srbije uz rijeku Moravu. Drugi su smatrali
da su postojale dvije Moravske, sjeverna i južna. Temelje tezi o južnom smještaju
Moravske u historiografski je diskurs uveo mađarski povjesničar Imre Boba (1919.-
1996.). Dalje je razvijaju Martin Eggers i Charles Bowlus.68 Njihovi Moravljani pomagali
bi Francima u borbama protiv istočnih neprijatelja te bi nakon pada Avarije naselili
područje na granici današnje Srbije i Rumunjske. Bili bi bliski južnim Slavenima te
zajedno sa njima nositelji bijelobrdske arheološke kulture. Moravski kneževi Mojimir,
Rastislav i Svetopluk bi tako bili pripadnici nekakve bosansko-slavonske dinastije.
Rastislav bi bio vladar u južnoj Moravskoj, dok bi njegov nećak bio vladar područja
Bosne i Slavonije. Nakon 871. došlo bi do ujedinjenja dviju Morava, Svatoplukove i
Rastislavove. Odatle je Svatopluk navodno stvorio svoje carstvo koje bi u doba najveće
67
Isto.
68
Hrvoje Gračanin, „Ljetopis popa Dukljanina,“ u: Споменица др. Тибора Живковића. Srđan Rudić, gl.
ur. (Београд: Историjски институт, 2016) 193-201.
33
teritorijalne proširenosti obuhvaćalo još Češku, Slovačku, Panoniju te djelomično i
Hrvatsku. Prema Eggersu tek bi nakon pada Moravske došlo do prijenosa njezinog imena
u sjeverna područja. Među najvećim kritičarima ove teze je Herwig Wolfram. Eggersovu
argumentiranju on zamjera što se oslanjao na izvore (poput Ljetopisa popa Dukljanina)
koji su nastali mnogo kasnije od događaja koje opisuju. I drugi stručnjaci (poput Jiřija
Macháčeka) imali su slične zamjerke. Čini se da i iz arheološkog motrišta više smisla ima
tradicionalan smještaj Moravske. Uzme li se u obzir sve, čini mi se da se ipak moram
složiti s tradicionalnim smještajem Moravske kneževine.69 Kako se u takvom slučaju još
može objasniti južni smještaj Morave u PVL? Moguće je da je autor zemljopis
spomenutih zemalja znao samo približno, pa mu se doista Moravska nalazila uz Iliriju ili
u Iliriji. Nije nemoguće da je autor naziv Moravska doveo u vezu s područjem uz rijeku
Moravu na području današnje Srbije. Na taj bi način Moravska doista bila tamo gdje je
stara Ilirija, što – kako sam već spomenuo – zagovaraju Eggers i Bowlus. Ipak u bilo
kojem slučaju, radi se o anakronizmima u nazivlju, tipičnom za srednji vijek, s obzirom
na to da se to područje u vrijeme nastanka rukopisa već dugo nije nazivalo Ilirijom. To je
dakako poslužilo kao još jedan argument autohtonističkim historičarima i
devetnaestostoljetnim romantičarima kako bi dokazali ilirsko (južno) podrijetlo Slavena.
Najrazumnije bi bilo pretpostaviti da je smještanjem Slavena u Iliriju autor želio
legitimirati položaj Slavena i njihovog bogoslužja među ostalim narodima. Stoga se može
zaključiti da autoru tog dijela rukopisa nije najvažnije dokazati da su Slaveni podrijetlom
iz Ilirije, već dokazati kako je još apostol Pavao propovijedao među Slavenima te na taj
način prikazati da je kršćanstvo već od samih početaka bilo prisutno među Slavenima. On
izrijekom kaže: Stoga je i nama Kijevskoj Rusiji učitelj Pavao. Učio je naime slavenski
narod i postavio im kao episkopa i svog nasljednika Andronika. A slavenski i ruski narod
su isto. Od Varjaga se naime prozvaše Rus'ju, a u početku bijahu Slaveni. Premda su se
i Poljanima zvali riječ im bijaše slavenska. Poljanima se nazvaše jer u poljima živješe, a
jezik im je svima bio zajednički – slavenski.70 Iz navedenog slijedi da je autoru veoma
69
Charles R. Bowlus, Franks, Moravians and Magyars: The Struggle for the Middle Danube, 788-907
(Pensylvania: University of Pennsylvania Press, 1994), 1-32; Gračanin, „Ljetopis popa Dukljanina,“ 2016,
193-201; Herwig Wolfram, „Historické pramene a poloha (Vel'kej) Moravy,“ Historicky časopis 43 (1)
(1995), 3-15; István Petrovics, „Imre Boba i pitanje Velike Moravske,“ Scrinia slavonica 8 (2008), 563-
575; Jiři Macháček „Disputes over Great Moravia: chiefdom or state? the Morava or the Tisza River?“
Early Medieval Europe 17 (3) (2009), 246-267; Martin Eggers, Das 'Grossmährische Reich' Realität oder
Fiktion (Stuttgart: Anton Hiersemann, 1995).
70
„тѣмъж и нам Роус̑ оучитель ег̑ Павелъ. понеж оучил̑ єс̑ . ӕзьıкъ Словескъ. и поставилъ єс̑ єпс̑па . и
намѣсника въ себѣ Андроника Словеньскоу ӕзьıкү . а Словеньскыи ӕзьıкъ и Роус̑кыи : ѡдно єс̑ . ѿ
34
važno ukazati na veliku starinu kršćanstva među Slavenima. A upravo to upućuje na
činjenicu da ovdje može biti riječ o legitimizaciji položaja Kijevske Rusije naročito u
odnosu prema Bizantu, koji je tamo izvršavao veliki utjecaj. S druge strane autoru je
veoma važno ukazati na činjenicu da je slavenski narod jedan i da su dio tog naroda i
Rusi. Potonje dakle jednoznačno identificira kao Slavene. To bi upućivalo na činjenicu
da je u vrijeme pisanja tog dijela PVL u Kijevskoj Rusiji razlika između Rusa kao Varjaga
i Slavena kao većinskog naroda već bila izgubljena te da su Rusi već prihvatili slavenski
identitet, što je razvidno i iz imena ruskih odličnika, koja su u početku skandinavskog
podrijetla dok ih kasnije u potpunosti zamjenjuju imena slavenskog podrijetla. Ipak još
uvijek ostaje otvoreno pitanje zašto je autorima ljetopisa tako važno dokazivati činjenicu
da Rusi i jesu Slaveni i toliko puta to isticati. Dakako, moguće je da su autori rukopisa
slijedili logiku Rusi jednako Slaveni, Slaveni jednako Iliri, prema tome Rusi jednako Iliri,
čime bi Rusima – po logici da ono što ima veću starinu ima i veću vrijednost i veću težinu
– osigurali veći ugled tadašnjeg položaja. Naj takav bi način i slavenska kultura bila
dijelom civiliziranog mediteranskog grčko-rimskog svijeta. Slično su se i drugi narodi
pokušavali uključiti u prestižniji grčko-rimski svijet. Na kraju treba reći da je autor tog
odlomaka PVL među istočnim Slavenima zabilježio cjelovitu domaću slavensku predaju,
proizlazeću iz njihovog kolektivnog sjećanja i naglašavajući izvorno jedinstvo svih
Slavena i sjećanje na podunavsku domovinu te zajednički jezik. Taj trenutak u razvoju
slavenske svijesti predstavlja objektivnu granicu nakon koje su se Slaveni postupno sve
više počinjali pozivati na ideju sveslavenstva i slavensku uzajamnost. M. Homza Slavene
u spomenutom djelu tumači na način da su ovdje Slaveni zapravo bili muška ratnička
družina, koja se oblikovala uz Dunav te je zatim uspješno nametnula svoje ime onima
kojima je vladala. Međutim, kako tada objasniti činjenicu što autor(i) PVL toliko ističu
što su ti Slaveni govorili istim jezikom? Zacijelo njime nije govorio samo povlašteni sloj,
a razlike u jeziku između različitih slojeva mogle su se odražavati samo u različitim
sociolektima, među kojima pak razlike nisu dovoljno velike da bismo mogli govoriti o
dva potpuno različita jezika. Kao što smo već rekli autor PVL unutar Kijevske Rusije
slavenske plemenske saveze od ostalih razlikuje upravo po jeziku. Nigdje se ne spominje
Варѧгъ бо прозвашас̑ Роус̑ью . а первоє бѣша Словене . аще и Полѧне звахүсѧ но Словеньскаа
рѣч̑ бѣ. Полѧми же прозвани бьıши. зане в поли седѧхоу, а ӕзык̑ Словен̑скї [имъ] єдин̑:~.“;
«Лаврентьевская летопись» Полное собрание русских летописей [online] (Ленинград: Издательство
Академии Наук, 1926-1928), pristup 14.09.2018, http://litopys.org.ua/lavrlet/lavr.htm.
35
razlika u jeziku između samih Slavena, premda suvremeno jezikoslovlje govori da su
postojala dva oblika jezika u Kijevskoj Rusiji, viša književna inačica (istočnoslavenska
redakcija crkvenoslavenskog jezika) i narodni jezik (narodni jezik istočnih Slavena iz
kojeg su se razvili suvremeni istočnoslavenski jezici).71 Radi se o istovremenom
postojanju dvaju jezičnih izražaja u nekom društvu s time da društvo nije svjesno da se
radi o različitim jezicima te ih nesvjesno koristi u različitim društvenim situacijama.
Takvo se stanje u jezikoslovlju naziva diglosijom. Za autore PVL ta razlika nije bila
vidljiva, niti su na bilo koji način slavenski identitet, a još više slavenski jezik
ograničavali na najviši sloj, stoga smatram da njihovo poimanje Slavena u to doba nije
moglo biti ograničeno samo na elitu.72
U nastavku PVL u kontekstu sklapanja mirovnog ugovora kneza Olega s
Carigradom, u kojem se spominju božanstva Perun i Veles, isti je naredio da se za Ruse
sašiju jedra iz tkanine visoke kakvoće, a za Slavene iz koprene. U ovom kontekstu
očigledno Rusi nisu isto što i Slaveni, što upućuje na činjenicu da su te riječi bile umetnute
iz drugog nepoznatog izvora. Pitanje zašto je autor ovih riječi načinio razliku između
Slavena, kojima su dodijelili lošiju robu te Rusa, kojima su dodijelili bolju. Radi li se u
ovom slučaju o etničkoj razlici ili možda o društvenoj, odnosno odnosi li se naziv na
etničku ili društvenu skupinu? Ukoliko se radi o društvenoj skupini, to bi bio jedini slučaj
korištenja izraza Slaveni u takvom značenju u PVL. U takvom se značenju u ruskim
dokumentima naziv Slaveni koristio možda samo još u Ruskoj pravdi.73
Posljednji put u PVL Slaveni se spominju u kontekstu pohvale ruskog kneza
Jaroslava Vladimiroviča Mudrog (978.-1054.). Njemu je među ostalim izrečena pohvala
što je volio (slavenske) knjige te okupio pisce, koji su preveli mnoge knjige s grčkog na
slavenski jezik.
Sveukupno u PVL izraz Slaveni (izvorno Словене/Словѣне) i pripadajuće

izvedenice pojavljuju se pedeset puta, što je razmjerno mnogo. U trideset i sedam
slučajeva izrazi se koristi u širokom smislu u kojem su obuhvaćeni svi Slaveni, dok se u
71
Slično je stanje bilo poznato i na srednjovjekovnom hrvatskom prostorom. Više o tome u: Ranko
Matasović, Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika (Zagreb: Matica hrvatska, 2008), 34-38;
Eduard Hercigonja, Tropismena i trojezična kultura hrvatskog srednjovjekovja (Zagreb: Matica hrvatska,
2006).
72
Verešová, „Povest' vremennych let,“ 2018, 12-20; Homza, „A few words about the identity of the Slavs,“
2018, 20; Babič, Učbenik stare cerkvene slovanščine, 2014, 28.
73
Издательство Академии Наук, 1926-1928), pristup 14.09.2018,
http://litopys.org.ua/novglet/novg15.htm.
36
ostalih trinaest slučajeva odnosi na Novgorođane odnosno Slavene iz okolice jezera
Ilmen. Tko su dakle Slaveni za autora odnosno autore PVL? To su prije svega oni, koji su
potekli iz istog izvora iz područja Podunavlja. U nekom smislu to je područje bilo
pradomovina, drugim riječima koljevka slavenskog identiteta. Autor(ima) je veoma
važno naglasiti tko su ti Slaveni. Tim etnonimom on(i) obuhvaćaju: Moravljane, Čehe,
Bijele Hrvate, Srbe, Horutane, Lehe, Poljane, Lutiče, Mazovšane, Pomorane, Poljane
(dnjeparske), Drevljane, Dregoviče, Poločane i Kriviče, Slavene (Novgorođane),
Severjane, Dulebe, Radimiče, Vjatiče, Bužane i Volinjane, Uliče i Těverce te podunavske
Bugare i Ruse u kasnije doba. Svojim su popisom obuhvatili više-manje sve
srednjovjekovne slavenske zajednice. Za njih su oni i sada jedna cjelina raseljena po
mnogim zemljama. Nekad su bili jedno i živjeli su u jednoj zemlji, a i u vrijeme autora
svi govore jednim slavenskim jezikom. Među njima su prema PVL od samog početka
kršćanstva evanđelje naviještali apostol Pavao, njegov učenik Andronik, apostol Andrija
te na kraju solunska braća Ćiril i Metod, koji su im stvorili pismo i preveli Sveto Pismo
na njihov jezik te udarili temelje bogosluženju na slavenskom jeziku. Zanimljivo je što
autor PVL smješta Slavene uz Dunav što je upravo mjesto na kojem ih prepoznaju i autori
ranog srednjeg vijeka nekoliko stoljeća ranije.74 Fiksiranjem analiziranih dijelova autori
PVL su slavensku usmenu predaju podigli na razinu književne te je na taj način spasili od
zaborava i dali čvrstu podlogu njezinom daljnjem razvoju kod slavenskih pisaca, što je
pak bitno doprinijelo stvaranju i utvrđivanju svijesti o povezanosti i uzajamnosti svih
Slavena.
74
37
2.3 Kasniji ruski ljetopisi
Nastavljajući rusku ljetopisnu predaju Slavene spominju još neki od kasnijih

ljetopisa, poimence Prvi Sofijski ljetopis (SPLj) zatim Prvi (PNLj) i Četvrti Novgorodski
(ČNLj) ljetopis. SPLj postoji u dva izvoda, u tzv. Mlađoj i Staroj redakciji, od kojih prva
završava 1418., a druga 1508. godinom. PNLj obuhvaća razdoblje od 1016. do 1471.
godine. Najraniji prijepis datiran je u 13. st. ČNLj sadrži događaje iz 15. st. Svi su ti
dokumenti pisani crkvenoslavenskim jezikom uz zamjetan utjecaj narodnog
istočnoslavenskog jezika iz kojih su se kasnije razvili ukrajinski, bjeloruski i ruski jezik.
Njihovi su autori ruski pravoslavni monasi. Radi se uglavnom o prijepisima dijelova iz
PVL i o nastavku PVL za kasnija razdoblja.75
U tim dokumentima je izraz Словене vezan prvenstveno uz Novgorođane. Spominje

ih se u kontekstu s drugim skupinama, koje su naseljavale sjeverozapad Kijevske Rusije
poput slavenskih Kriviča, zatim Čuda, Merja i dr. Ne posvećuju više toliko pažnje
isticanju slavenskog karaktera pojedinih plemena. Jedino gdje se spomenuti naziv može
povezati sa širim značenjem jest u priči o Slavenima i jedrima načinjenim iz koprene
stavljeno pod 955. te u drugom slučaju pod 986. Pod godinama 980., 988., 1242. samo
se jednom spominju Slaveni u smislu Novgorođana. Jedino se za 986. Slaveni
Novgorođani spominju više puta.76 PNLj sadrži i tekst poznat pod nazivom Ruska pravda
(izvorno Правда рускаа). U sastavljanju tog dokumenta ključnu je ulogu imao veliki
ruski knez Jaroslav Mudri. U njoj se izraz Словенинъ pojavljuje samo jednom i to u
veoma zanimljivom značenju. Donosim čitavu rečenicu: Ubije li muž muža, neka
osvećuje brat brata, ili sin oca, ili otac sina ili bratučeda ili sestručedu; ako pak nema
tko osvećivati, neka se plati 40 grivnji za glavu; bude li Rusin, ili gridin, ili trgovac, ili
jabetnik ili mačonoša ili odmetnik, ili pak Slaven treba za nj položiti 40 grivnji.77 U
75
«Новгородская первая летопись: старшего и младшего изводов» Полное собрание русских
летописей [online] (Москва, Ленинград: Издательство Академии Наук СССР, 1950), pristup
18.09.2018, http://litopys.org.ua/novglet/novg.htm.
76
«Новгородская первая летопись: старшего и младшего изводов» Полное собрание русских
летописей [online] (Москва, Ленинград: Издательство Академии Наук СССР, 1950), pristup
18.09.2018, http://litopys.org.ua/novglet/novg10.htm.
77
Izraz gridin u staroruskom jeziku označavao je kneževog tjelohranitelja, a jabetnik kneževog doušnika.
Izraz Rusin vjerojatno se odnosio na pripadnike kneževe družine; „Убиеть мужь мужа, то
мьстЂть брату брата, любо сынови отца, а любо отцю сына, любо братучада, любо
сестриню сынови; аще не будет кто мьстя, то 40 гривенъ за голову; аще ли будет Русинъ,
или гридЂнь, любо купцЂ, или ябетникъ, или мечьникъ, аще ли изъгои будет, любо Словенинъ, то
38
historiografiji se uvriježilo mišljenje da je izraz u Ruskoj pravdi nastao od imena
novgorodskih Slavena, a u Ruskoj pravdi se koristio kao opreka južnoruskom Rusinu.
Словенинъ stoji tu u kontekstu drugih izraza koji su u Kijevskoj Rusiji označavali razne
društvene skupine. Moguća je još jedna opreka, naime Rusini – kneževi ljudi : Slaveni –
ne kneževi ljudi. Prema Nikolaju Petrovu riječi ako pak bude odmetnik ili Slaven…
predstavljaju kasniji umetak u Rusku pravdu. Upravo su tim umetkom kneževi ljudi
odvojeni od odmetnika i Slavena. Petrov predlaže i drugačije tumačenje izraza ili (аще)
u smislu čak. Prema tome rečenica bi glasila ako pak odmetnik bude čak Slaven… Na taj
način Rusini predstavljaju jedan kraj društvene ljestvice, a Slaveni zajedno s odmetnicima
drugi. Zanimljivo je rješenje predstavio Mihail N. Tihomirov. Prema njemu je dio ako
pak bude odmetnik ili Slaven, neka se za nj položi 40 grivnji umetak umetnut u
svećeničkoj sredini Novgoroda početkom 12. st. u vrijeme kneza Vsevoloda Mstislaviča
(1117.-1123.). Do toga je došlo zbog jako izražene težnje u korist zaštite kneževskih
prava protiv kojih su istupali Novgorođani (tj. Slaveni). Smatram da je ovakvo tumačenje
veoma moguće.78 Na kraju moram spomenuti i zanimljivo primjećivanje slavenske
bliskosti u Dnevniku o putovanju mitropolita Izidora, koji je nastao između 1437. i 1439.,
kada je iz Moskve putovao u Ferraru i u Firenze na VIII. Crkveni sabor. Autor tog
dnevnika bio je njegov suputnik Simeon Suzdaljski. Na povratku u domovinu krenuli su
preko Istre i Hrvatske. Simeon Suzdaljski primjećuje: Hrvati, čiji je jezik blizak ruskome,
ali oni su latinske vjere. Za rijeku Dravu kaže: Ta pak se rijeka nalazi na granici slavenske
zemlje s Ugarskom. Opet se dakle pojavljuje motiv slavenske zemlje. U ovom slučaju ona
označava srednjovjekovnu Slavoniju.79
U kasnijim ruskim ljetopisima sve se više gubi općeslavensko značenje izraza

Словене te se uglavnom koristi u smislu Novgorođana. Ipak ruska književna predaja nije
nikad u potpunosti izgubila općeslavensko značenje navedenog izraza, a u kasnijim je
razdobljima ono bilo korišteno novom svježinom. Ono ima šire općeslavensko značenje
40 гривенъ положити за нь«; Новгородская первая летопись: старшего и младшего изводов» Полное
собрание русских летописей [online] (Москва, Ленинград: Издательство Академии Наук СССР,
1950), pristup 18.09.2018, http://litopys.org.ua/novglet/novg15.htm.
78
Николай И. Петров «Словенин 'Русской правды' и Словене 'Повести временных лет'» Studia Slavica
et Balcanica Petropolitana № 1(21) (2017), 39-51.
79
Navodim samo riječi prevedene na hrvatski, budući da mi izvorni dokument nije bio dostupan; Janez
Rotar, „Viri Trubarjevega poimenovanja dežel in ljudstev in njegova dediščina“, Zgodovinski časopis 3
(1988), 317; Renata i Ludwig Steindorff, „Jedno rusko svjedočanstvo o hrvatskim zemljama u XV.
stoljeću,“ Otivm 2 (3-4), (1994), 71-73.
39
i u kanonskim odgovorima novgorodskog episkopa Nifonta (1131.-1156.). Jezik u
Kijevskoj Rusiji nazivao se slavenskim kroz čitav srednji vijek, ali i poslije.80
80
Петров, «Словенин 'Русской правды',» 2017, 45.
40
3. JUŽNOSLAVENSKI LJETOPISI
3.1 Regnum Slavorum – Ljetopis popa Dukljanina – Barski rodoslov –

LjPD
Ono što je PVL za istočne Slavene, Ljetopis popa Dukljanina (LjPD) je za južne.
LjPD se naziva još Barski rodoslov ili Kraljevstvo Slavena (Sclavorum regnum). Ne radi
se o ljetopisu u pravom smislu riječi, kao što je to PVL.
Ranije se držalo da je djelo kompilacija rada dvojice ili trojice autora dok se danas
uvriježilo mišljenje da je djelo rad jednog anonimnog pisca kojeg se naziva Popom
Dukljaninom. Eduard Peričić pokušao je konkretizirati autora, pa ga je vidio u
dukljansko-barskom biskupu Grguru podrijetlom iz Zadra. To je tek jedna od mogućnosti.
Pitanje autorstva tako još uvijek ostaje otvorenim.81 Premda je najraniji očuvani prijepis
ovog dijela pisan latinskim jezikom od autora se doznaje da je djelo preveo iz slavenskog
jezika. Nažalost djelo na izvornom slavenskom jeziku, ako je postojalo, nije očuvano.82
Pojam slavenskog jezika može se u kontekstu Duklje shvatiti ili kao redakcija
crkvenoslavenskog jezika ili pak kao neki oblik narodnog slavenskog govora. Autor
izvorno djelo naziva spis o Gotima, koji se na latinskom naziva Sclavorum regnum.83 Kao
izvor autoru su poslužila žitija svetaca (sv. Benedikta, sv. Ćirila i Metoda te sv.
Vladimira), nekakva knjiga Methodos (možda se radi oo prijevodu Metodova
81
Eduard Peričić Sclavorum regnum Grgura Barskog Ljetopis popa Dukljanina (Beograd: CONTEKO
DOO, 1998), 198-214.
82
Najstariji očuvani prijepis djela na latinskom jeziku potječe tek iz sredine 17. st. Radi se o prijepisu, koji
je Rafael Levaković (1597.-1646.) vjerojatno preuzeo iz nekog starijeg predloška u Kotoru. Objavio ga je
Ivan Lučić u djelu De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex izdanom u Amsterdamu 1666. godine. Osim
latinskog prijevoda postoji još talijanski prijevod ljetopisa, koji je u djelu Il regno degli Slavi oggi
corrotamente detti Schiavoni u Pesaru 1601. izdao Mavro Orbini. To je djelo početkom 18. st. na ruski
jezik preveo Sava Lukić Vladislavić Raguzinski (1669.-1738.) za Teofana Prokopovića. Djelo je bilo
posvećeno Petru I. Velikom (1672.-1725.).
83
Tibor Živković je predložio novo čitanje tog naziva pa je i svoje kritičko izdanje nazvao Gesta Regum
Slavorum, a ne Gesta Regnum Slavorum. Vidjeti: Gesta regum sclavorum, Tom I, prev. i prir. Dragana
Kunčer, gl. ur. Tibor Živković (Beograd: Historijski institut, Manastir Ostrog, 2009), VI.
41
Nomokanona84), legenda o osnutku Dubrovnika, arhiv barske Crkve i vjerojatno
Trebinjski rodoslov iz 10. st., ali i usmena predaja, na što je upozorio Neven Budak.85
Premda se većina povjesničara slaže da postanak LjPD treba smjestiti u drugu

polovicu 12. st., bilo je i drugačijih prijedloga. Nove poglede na postanak i funkciju LjPD
donio je međunarodni znanstveni skup Ljetopis popa Dukljanina pred izazovima novije
historiografije, održan 3.3.2011. u organizaciji Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu.86 Na njemu je Solange Bujan iznjela tezu da je LjPD zapravo
povijesni falsifikat, koji je sastavio benediktinac Mavro Orbini (1563.-1614.).87 Njezinu
su tezu, uglavnom uspješno, osporavali. Isticalo se da je još u 13. st. dio teksta, koji je
danas sadržan u LjPD kružio Dalmacijom. A taj je tekst pred sobom imao i mletački
kroničar Andrija Dandolo (1306.-1354.). Koristiti su ga mogli primjerice Toma
Arhiđakon, autor Pripisa supetarskom kartularu te mletački dužd Andrija Dandolo. LjPD
je u vrijeme renesanse i baroka postalo važnim djelom za širenje slavenske ideje među
tadašnjim hrvatskim intelektualcima. Na neodrživost teze S. Bujan upozorio je i L.
Steindorff ističući arhaičniju inačicu povijesne vizije kod LjPD nego kod kasnijih izvora
poput Tome Arhiđakona i drugih, koji su morali biti poznati Orbiniju, pa stoga zagovara
tradicionalnu dataciju LjPD. Kroatist Amir Kapetnović i latinist Neven Jovanović su
ukazali na činjenicu da se u samim rukopisima nalaze jezični slojevi i konstrukcije starije
od 16. st. Uzimajući u obzir sve argumente, čini mi se da ipak zasad moram prihvatiti
tradicionalnu dataciju.88
Postoji i tzv. Hrvatska kronika izvorno pisana ćirilicom.89 Za razliku od latinskog

prijevoda ona započinje invokacijom i nedostaje joj uvod. Zatim od 24. do 28. glave
84
Marko Petrak, „Liber Methodius between the Byzantium and the West: Traces of the Oldest Slavonic
Legal Collection in Medieval Croatia“, u: Danijel Dzino, Ante Milošević i Trpimir Vedriš (ur.), Migration,
Integration and Connectivity on the Southeastern Frontier of the Carolingian Empire, Leiden – Boston:
Brill 2018, 213-224.
85
Neven Budak, „Prilog valorizaciji humsko-dukljanskog kulturnog područja u prvim fazama njegova
razvitka (do 12. st),“ Starohrvatska prosvjeta 16 (1986), 125-139.
86
Jasmin Medved i Ante Vučić, „Znanstveni i stručni skupovi,“ u: Historijski zbornik 1 (2011), 272-274;
87
Solange Bujan, „Orbinijevo izdanje 'Ljetopisa popa Dukljanina': povijesni falsifikat,“ Radovi Zavoda
za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 43 (2011), 65-80.
88
Mladen Ančić, „Ljetopis kraljeva Hrvatske i Dalmacije,“ Zgodovinski časopis 4 (44) (1990), 522.
89
Hrvatska je kronika bila pronađena početkom 16. st. u Makarskom primorju u doba kneza Jurja
Markovića Kačića. U njegovoj kući pronašao ju je i prepisao splitski patricij Dmine Papalić. Njegov je
prijepis zatim 1546. prepisao Jerolim Kaletić u Omišu, a taj je prijepis došao u ruke Ivanu Lučiću. On ga
je zatim poklonio Vatikanskoj knjižnici, gdje se čuva i danas. Jedan od kasnijih prijepisa došao je u ruke
Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom koji ga je objavio 1851. u prvoj knjizi Arkiva za povjesnicu Jugoslavensku.
Prema Vatikanskom rukopisu LjPD je 1874. objavio je Ivan Črnčić. Postoji i latinski prijevod Hrvatske
kronike. Njega je na molbu Dmine Papalića načinio Marko Marulić 1510. godine. Ne radi se o doslovnom
42
donosi vlastiti tekst bez prave povijesne osnove. Pojam slavenski dosljedno mijenja u
hrvatski. Ime kralja Svatopluka mijenja u Budimir, ali se sjećanje na njega odaje u
činjenici što je Budimir nazvan kraljem svetog puka. O odnosu Hrvatske kronike i LjPD
postoje razni zaključci. Njihov je sadržaj uspoređivao Mladen Ančić.90 Prema nekima je
hrvatska kronika starija od LjPD, dok drugi smatraju da prvenstvo pripada LjPD na
latinskom jeziku. Tibor Živković (1966.-2013.) je na temelju naratološke analize
zaključio je da je autor Hrvatske kronike i LjPD na latinskom morao biti isti. U tom bi
slučaju Hrvatska kronika bila starija od latinskog LjPD.91 Vremenom nastanka i
autorstvom Hrvatske kronike bavio se i M. Ančić. Analizom jezika ukazao je da je
Hrvatska kronika zapravo loš prijevod s nekog latinskog teksta te je suprotno od
Živkovića tvrdio da je latinski LjPD stariji.92
U 20. st. LjPD je u Beogradu 1928. izdao Ferdo Šišić pod naslovom Ljetopis popa
Dukljanina. Taj je izvod uključivao latinski prijevod, talijanski prijevod, hrvatsku
redakciju te latinski prijevod hrvatske redakcije. Sredinom 20. st. pod uredništvom
Jaroslava Šidaka novo je izdanje priredio Vladimir Mošin.93 Znanstvena monografija
Eduarda Peričića bila je izdana 1991. godine. U posljednje je vrijeme velik odjek imala
knjiga Gesta regum sclavorum Tibora Živkovića, kojom sam se u svom radu i sam
koristio. Vrijednost Živkovićeva rada prepoznao je i M. Ančić. Njegovoj je monografiji
na spomenutom međunarodnom znanstvenom skupu posvetio svoje izlaganje Kako čitati
Ljetopis popa Dukljanina nakon monografije Tibora Živkovića. Upozorio je i na njezine
nedostatke, koji su se među ostalim očitovali u Živkovićevom nepoznavanju
historiografske produkcije o LjPD.94
prijevodu, već o parafraziranju hrvatskog teksta. Taj je izvod prvi put izdao I. Lučić pod naslovom Regnum
Dalmatiae et Croatiae gesta.
90
Ančić, „Ljetopis kraljeva Hrvatske i Dalmacije,“ 1990, 521-546.
91
Medved i Vučić, „Znanstveni i stručni skupovi,“ 2011, 272-274; GRS, 2009. I-X.
92
Ančić, „Ljetopis kraljeva Hrvatske i Dalmacije,“ 1990, 521-546.
93
Ljetopis popa Dukljanina: latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i „hrvatska kronika“, prev. Stjepan
Mencinger i Vjekoslav Štefanić, prir. Vladimir Mošin (Zagreb: Matica hrvatska, 1950).
94
Medved i Vučić, „Znanstveni i stručni skupovi,“ 2011, 272-274.
43
3.1.2 Analiza LjPD s obzirom na slavenske identitete
U svojoj sam analizi koristio izdanje Vladimira Mošina iz 1950. godine, a

djelomično i kritičko izdanje T. Živkovića. Djelo obuhvaća razdoblje od dolaska Gota,
koji autor smješta u doba bizantskoga cara Anastazija (491.-518.), do vladavine cara
Emanuela I. Komnena (1143.-1180.), dakle od 6. do 12. st. Za razliku od PVL ovdje se
ne može naći svetopisamska predaja o podrijetlu naroda niti pak autor LjPD započinje
stvaranjem svijeta prema tada uvriježenom načinu pisanja ljetopisa. U nabrajanju
kraljeva i njihovih dobrih i loših djela vidljiv je utjecaj svetopisamske Knjige kraljeva.
Iz uvoda se doznaje, da je autor – ukoliko mu se može vjerovati – napisao odnosno

preveo djelo na molbu gradskog svećenstva, starješina i mladeži. Oni su ujedno njegovo
čitateljstvo. U mladeži je N. Budak prepoznao skupinu ljudi blisku zapadnim vitezovima,
punoljetnim plemićima, koji još nisu mogli preuzeti upravljanje imanjima, jer su im očevi
još bili živi. Nema razloga ne složiti se s njim kada kaže da je upravo ta skupina autoru
LjPD odnosno prevodiocu dala najviše poticaja za pisanje. Za njih je, čini se, autor djelo
preveo na latinski, dok je slavenski izvornik mogao biti sastavljen za potrebe zaleđa.95
Odmah u uvodu dva put se pojavljuje pojam vezan uz Slavene. Jedan put on je vezan uz
naslov djela, za koje autor kaže da se zove Libellum Gothorum naime spis o Gotima, a na
latinskom se zove Sclavorum regnum.96 Zanimljivo je da su zapravo oba izraza na
latinskom. Odmah se ootvara pitanje, što je autor zapravo mislio time što je rekao da se
spis na latinskom zove Sclavorum regnum. Je li on mislio da se Gote na latinskom jeziku
naziva Slavenima? Drugo pitanje, koje se nameće jest u kojem su odnosu dva spomenuta
naziva. Na to ću pitanje pokušati odgovoriti nešto kasnije. Uskoro poslje spomenog pojma
autor kaže da je prevodio ex sclavonica littera verterem in latinam tj. preveo iz slavenskog
u latinski.97 Ovdje bi moglo biti riječi o ćirilici, ali glagoljica također dolazi u obzir.
Glagoljica je na područjima današnje Srbije, Crne Gore, Makedonije i Bugarske, tada već
počela prepuštati mjesto mlađoj ćirilici. Sukladno tome smatram da je pojmom slavensko
pismo mislio glagoljicu.98
95
Budak, „Prilog valorizaciji,“ 1986, 136-137.
96
LjPD, 1950, 39; GRS, 2009, 2.
97
LjPD, 1950, 39; GRS, 2009, 2.
98
Babič, Učbenik stare cerkvene slovanščine, 2014, 22-32. O glagoljici na tom području pisao je N. Budak
u članku: Neven Budak, „Prilog valorizaciji,“ 1986, 125-139.
44
Već je prvim izrazom vezanim za Slavene naznačeno da su autoru nazivi Goti i
Slaveni dva po značenju bliska pojma. 99 Međutim, kako shvatiti to poistovjećivanje? Na
zanimljiv zaključak upućuje me teza Vladimira Ćorkovića. On navodi da su prema
mišljenju tadašnjih starosjedioca Balkanskog poluotoka, Slaveni i Goti morali biti nekako
povezani. Naime, kad je god rimska vojska poduzimala veće mjere u ratu protiv Totile i
njegovih Gota, Slaveni bi iskoristili njezinu odsutnost na Balkanu te bi upravo tada
upadali u spomenuta područja. Stoga se kod tamošnjeg rimskog stanovništva pojavila
sumnja da su Totila i Slaveni morali imati nekakav dogovor, što doista nije nemoguće.
Te priče zatim bi zabilježili autor LjPD i nešto kasnije Toma Arhiđakon. Smatram da bi
ponuđena interpretacija pojave Gota u navedenim povijesnim izvorima mogla biti veoma
moguća.100
U historiografiji se, međutim, pojavilo još jedno zanimljivo i vjerojatno tumačenje

gotskog imena u LjPD. Sukladno tom tumačenju pojam Goti bi zapravo bio naziv za
sljedbenike nauke sv. Metoda, tj. za Slavene, koji su bogoslužje obavljali na slavenskom
jeziku i koristili glagoljicu kao pismo. Nameće se pitanje, kako je taj pojam mogao doći
u slavensku odnosno hrvatsku sredinu te se poistovjetiti sa Hrvatima/Slavenima. Još
jedno moguće rješenje predložili su Emil Heršak i Boris Nikšić. Sukladno njihovom
mišljenju poistovjećivanje Slavena s Gotima moglo je nastati u hrvatskoj sredini kao oblik
legitimacije vlasti hrvatske vladajuće dinastije kneževa i kraljeva od 9. do 11. st. Prema
Heršaku i Nikšiću, ti su vladari morali biti svjesni razlike između sebe i latinskih
stanovnika dalmatinskih gradova i toga da su potomci pridošlica, tj. barbara. Pri
konstruiranju identiteta najbolje je bilo identificirati se s najboljim među barbarima.
Sukladno rečenom, gotska se teorija mogla razviti kao dinastički mit Trpimirovića pred
kraj 11. st.101
Bez velikog objašnjenja umjesto Gota taj narod odjednom autor LjPD počinje
nazivati Slavenima. Taj se obrat dešava u ulomku koji govori o vladavini Svevladova sina
Selimira. Kaže da je on replevit [terram] multitudine Sclavorum, naime napunio zemlju
mnoštvom Slavena.102 Tko su mu ti Slaveni? Čini mu se nepotrebnim objašnjavati tko su
99
Spomenuto poistovjećivanje Gota i Slavena u hrvatskoj historiografiji dalo osnovu za tzv. gotsku teoriju
o podrijetlu Hrvata.
100
Бладимир Ћорковић, Историја Србије (Београд: Научна КМД, 2014),13-15.
101
LjPD, 1950, 22; Emil Heršak i Boris Nikšić, „Hrvatska etnogeneza: pregled komponentnih etapa i
interpolacija (s naglaskom na euroazijske/nomadske sadržaje),“ Migracijske i etničke teme 23 (2007), 261.
102
LjPD, 1950, 44.
45
Slaveni, zbog čega se može zaključiti da je čitateljstvo samo po sebi znalo na koga se tim
nazivom misli. Njega je naslijedio još jedan vladar sa slavenskim imenom – Vladin.
Nakon njega svi vladari nose slavenska imena. Vladinova je vladavina obilježena
dolaskom Bugara, čiji naziv pak autor dovodi u vezu s rijekom Volgom te ih naziva
Vulgarima. Zanimljivo je da mu Slaveni i Bugari dolaze jedni za drugima. Za razliku od
Slavena, autor podrobnije opisuje Bugare i njihov društveni ustroj, što govori u prilog
tome da je pojam Bugara čitateljstvu bio manje poznat. S njima je i Vladin sklopio mir.
Autor ističe da su se oba naroda počeli uzajamno voljeti i da im je jezik bio isti, a i vjera
poganska (Caeperuntque se utrique populi valde inter se diligere, id est Gothi qui et
Sclavi, et Vulgari, et maxime quod ambo populi gentiles essent et una lingua esset
omnibus).103 U ovom je dijelu i otvoreno poistovjetio Gote i Slavene te ukazao na to da
su mu ta dva pojma sinonimi.
U 9. poglavlju započinje nova cjelina. Uvod u tu cjelinu započinje još u 8.

poglavlju u kojem se govori o vladavini Svetimira. U toj novoj cjelini autor se uvelike
oslanjao na Panonsku legendu o solunskoj braći, istu onu koju su pred sobom imali autori
PVL. Međutim on legendu ne prepisuje već je tumači na svoj način. Tako primjerice
Konstantinovu misiju među Hazarima tumači kao uspješnu, a Konstantinu pripisuje i
pokrštavanje Bugara, premda su u Bugarskoj evanđelje navještavali tek učenici solunske
braće. O Konstantinu (Ćirilu) općenito govori pohvalno. Svetimira je naslijedio kralj,
kojeg autor naziva Svetopelekom, što je zapravo forma corupta slavenskog imena
*Svętopъlkъ. Njemu je u usporedbi s drugim kraljevima posvećeno puno mjesta. Veoma
zanimljivu tezu o rasprostranjenosti imena tog slovačkog kneza predložio je M. Homza.
Prema njemu upravo je Svatoplukov politički koncept Kraljevstva Slavena postao tema
mnogih političkih derivacija u narednim stoljećima. Prestiž zbog kojeg je Svatoplukova
osoba i njegovo Kraljevstvo Slavena postalo tako utjecajnom idejom, posljedica je
velikog procvata, koji je Moravska Kneževina doživjela u doba njegove vladavine. Za
razliku od drugih slavenskih predaja, ova se nije širila samo usmenim putem, već i
pismenim i to u mnoge dijelove Europe. Činjenica što je bila zapisana, dala je novu
kakvoću percepciji i konstrukciji (opće)slavenskog kulturnog pamćenja. Legenda o
Svatopluku bila je poznata na svim suvremenim dvorovima slavenskih vladara istočno od
103
Isto, 44-46; „Počeše se oba naroda uzajamno međusobom voljeti, tj. Goti, koji su i Slaveni i Vulgari, a
najviše zbog toga što su oba naroda pogani bili i isti su jezik imali.“
46
Labe te je postala uzorom mnogih kasnijih slavenskih vladara. Čini se da su osim lokalnih
nositelja kulturnog pamćenja tu ideju podupirali i pape. Prema M. Homzi za njih je
Svatoplukov koncept Regnum Sclavorum postao protuteža konceptu Regnum
Theutonicum. On drži da je stoga i Poljsko kraljevstvo u početku zamišljeno kao
Slavensko kraljevstvo, a ne kao Poljsko. Utvrđuje da su sve zapadnoslavenske dinastije,
bez iznimke, postale nositeljima Svatoplukovih slavenskih političkih težnji. Čini se da su
njihovim nositeljima postali među istočnim Slavenima i Rjurikoviči. Naime njihova se
imena u nekom trenutku poslije 9. st. počinju mijenjati u slavenska i sadrže elemente
poput -slav, sv'at-, -mir, -pluk, rast- koje podsjećaju na imena iz dinastije Mojmirida. Kao
još jedan argument u prilog svojoj tezi M. Homza navodi i statističku rasprostranjenost
Svatoplukova imena krajem 11. st., početkom 12. st. te čak i u 13. st. U 13. st. se to ime
među svim vladajućim elitama istočno od Labe pojavljuje dvadeset puta, što ga čini
najčešćim na tom području Europe. Osim kod vladajućih elita, nositelja Svatoplukove
slavenske predaje bilo je i kod predstavnika nižih razina hijerarhije, a napose kod
vojnika, ali i kod svećenstva kako se to može doznati iz Nitranske legende. Čini se da je
ova predaja našla odjeka i u LjPD. Na moravskog kralja upućuje i čitav ćirilometodski
kontekst, koji ima smisla samo, pretpostavi li se da LjPD doista govori o Svatopluku I.
Stoga smatram da se iza imena Svetopeleka doista u prvom redu krije moravski kralj
Svatopluk I.104
Autor LjPD legendu o Svatopluku mogao je preuzeti iz Panonske legende ili pak je
čuti od slavenskog svećenstva, koje je bilo nositeljem ćirilometodske predaje. Tumačeći
je na svoj način mogao je ime Svatopluka povezati i s nekim hrvatskim vladarem, pa bi
tako Svetopelek LjPD zapravo bio spoj više povijesnih ličnosti za koje je ime Svetopelek
tek zajednički nazivnik. U tom smislu mogao bi se objasniti Svetopelekov sabor na polju
Dalmi. Na sličan način autor je u dvanaestom poglavlju spojio ime Huna Atile s
mađarskim vojskovođom Árpádom.105 U poglavlju posvećenom Svetopeleku LjPD
slavensko ime spominje tri puta. Prvi se put ono veže uz veliko djelo Konstantina. Autor
za njega kaže da je Konstantin, vrlo sveti muž sastavio pismo za slavenski jezik (lingua
sclavonica) te na isti preveo Evanđelje i Psaltir.106 Ni na jednom mjestu ne objašnjava na
što misli pod tim pojmom. U panonskom kontekstu o kojem je ovdje riječi, može se
104
105
Isto 58; LjPD, 1950, 51.
106
Isto 49.
47
zaključiti da se radi o najstarijem slavenskom književnom jeziku, naime staroslavenskom
ili pak o nekoj od redakcija crkvenoslavenskog jezika, koja je mogla biti u upotrebi kod
glagoljaša te kod pravoslavnog svećenstva s kojim je autor LjPD lako mogao doći u
kontakt s obzirom na zemljopisnu blizinu onim mjestima gdje se koristio
crkvenoslavenski jezik. Međutim, nije sasvim isključeno da je autor to shvaćao u smislu
lokalnog slavenskog govora. Ipak, smatram da je svako ograničavanje ovog jezika na neki
lokalni slavenski jezik zapravo osiromašenje pojma i prenošenje kasnijih povijesnih
predodžbi na ranija razdoblja. Još duboko u srednji vijek autorima je slavenski jezik
jedan, a ono što se danas shvaća različitim jezicima tada se smatralo tek narječjima.
Primjerice anonimni autor u Descriptio Europae Orientalis iz 1308. kaže Notandum
autem hic quod Rutheni, Bulgari, Rasenses, Sclaui, Bohemi, Poloni et Pruzeni loquuntur
unam et eandem linquam, scilicet Sclauonicam, ex quo patet quod lingua Sclauica maior
est et diffusior omnibus linguis mundi.107 Sukladno rečenom, nema razloga misliti da i
autor LjPD nije imao u vidu upravo jedan slavenski jezik. Posljednji put se slavensko ime
u kontekstu Svetopeleka spominje na kraju devetog poglavlja, kada autor upućuje one
koji žele podrobnije upoznati zakone koje je uveo dobri kralj da pročitaju librum
Sclavorum (doslovno knjigu Slavena), koja se zove još Metodius.108 To me još više
uvjerava u panonskoj prirodi ovog dijela LjPD. U vezi s jezikom pojam slavenski
(slavonicae) pojavljuje se još tri puta i to u 9., 26. i 30. poglavlju.109 Na saboru na polju
Dalmi okupili su se, osim onih koji govore latinskim jezikom, i oni koji govore
slavenskim (et slavonica lingua qui loquebatur).110 U 26. poglavlju u vezi s Raguzijem,
za kojeg kaže da su Sclavi vero [eam] Dubrovnich apellaverunt, id est „silvester“ sive
„silvestris“, quoniam, quando eam aesificaverunt, de silva venerunt. A u 30. poglavlju
Svevladio dedit regionem quae sclavonice dicitur Podgoria.111 Pojavljuje se pitanje, tko
su autoru Slaveni koji Raguzu nazivaju Dubrovnikom i na koji jezik misli kad kaže da se
na slavenskom spomenuto područje zove Podgoria. Zacijelo je najrazložnije pretpostaviti
da je autor mislio na Slavene iz svoje neposredne blizine, dakle na pretke današnjih
107
„Treba znati da Rusi, Bugari Rašani, Slaveni, Česi, Poljaci, Prusi govore jedan te isti jezik, naime
slavenski, iz čega proizlazi da je slavenski jezik veći i stariji od svih drugih jezika na svijetu.“; Anonymi
descriptio Europae Orientalis (Anonimov opis istočne Europe), prev. Dragana Kunčer, ur. Srđan Rudić
(Beograd: Historijski institut Srbije, 2013), 131.
108
LjPD, 1950, 56.
109
Isto 52, 70, 75.
110
Isto 52.
111
Isto 70-71; „Slaveni pak su ga zvali Dubronik, što znači „šumovit“ ili „šumski“, jer su došli iz šume
(dubrave), kad su ga gradili; Isto, 75; „Svevladu dade okružje, koje se slavenski zove Podgorje.“
48
Slavena na području Dubrovnika, Crne gore i okolnih mjesta. Međutim on taj izraz
nipošto ne ograničava samo na spomenuta područja te stoga ni ja nemam razloga da ga
ograničim samo na jezike tih područja.112
Dalje se Slaveni spominju u 14. poglavlju za vrijeme vladanja Sebeslavovih

sinova Razbivoja koji je vladao Primorjem te Vladimira koji je vladao Srbijom. Nakon
što se potonji oženio kćerkom ugarskog kralja, među Slavenima i Ugarima zavladao je
čvrsti mir – Et facta est pax firma inter Ungaros et Sclavos.113 Iz navedenog se može
zaključiti da su izrazom Slaveni mišljeni Srbi i Primorci. Međutim u petnaestom poglavlju
se doznaje da je u slavensku zemlju kojima je vladao nasljednik Vladimira i Razbivoja
Hranimir uključena i Bijela Hrvatska, a Hranimir je mogao za svoje potrebe pokrenuti i
ljude iz Raške i Bosne, što bi pretpostavljalo, da su sve te zemlje dijelovi jednog
zamišljenog ili stvarnog kraljevstva. To nas vraća k motivu slavenske zemlje odnosno
slavenskog kraljevstva u LjPD. Iz izvora se doznaje da su u taj pojam ulazile zemlje južnih
Slavena (Bijela Hrvatska, Primorje, Srbija, Raška, Bosna, možda i savsko-dravsko
međuriječje). U 3. poglavlju autor prostranstvo Selimirova kraljevstva opisuje fuerunt
autem regni eius fines de Valdevino usque ad Poloniam.114 Ako su njegovi Goti uvijek
jednako što i Slaveni, može se pretpostaviti da je u LjPD pojam slavenske zemlje, pojam
koji obuhvaća veliki dio istočne Europe u svom najširem smislu, dok bi se u užem smislu
odnosio samo na jedan dio južnoslavenskih zemalja. Ukoliko se autorov izraz Polonia
shvati u smislu Poljske, i to bi govorilo u prilog slavenskoj zemlji na području većeg dijela
srednje i istočne Europe. Odbacujem prijedloge nekih hrvatskih i srpskih povjesničara
koju su u Dukljaninovim Slavenima u konačnici vidjeli jedino Hrvate ili jedino Srbe. Tako
je primjerice Slavko Mijušković u Dukljaninovim Slavenima vidio samo Srbe, dok im je
Peričić pripisivao hrvatsko ili točnije neko južno slavensko značenje. Smatram da je to
više preslikavanje sadašnjih koncepata u prošlost nego li išta drugo. Na kraju jedino što
se može sa sigurnošću tvrditi jest da autor LjPD nigdje nije izričito ograničavao taj pojam
niti ga podrobnije objašnjavao. 115
112
I danas u mnogim slavenskim jezicima čuva korijen iz kojeg je izveden naziv Dubrovnika (npr. slov.
Dobrovnik u Prekomurju, dobrava šuma; rus. дубрава šuma; pl. Dąbrawa – naziv više mjesta u Poljskoj).
113
LjPD, 1950, 59.
114
Isto 24; „Bijahu pak granice njegovog kraljevstva od Valdevina do Polonije…“
115
Isto 173-174.
49
Slaveni se spominju još u kontekstu saracenskih provala kao zajednica ljudi koja
je živjela u planini i među koje su došli Latini bježeći od Saracena. Vjerojatno se tim
planinama misli na dinarski gorski lanac. Latine su Slaveni zarobili, ali ih na kraju pustili
na slobodu uz uvjet da im za sva vremena plaćaju danak i služe. Na taj način autor
legitimizira stanje koje je on zatekao u svoje vrijeme i na taj način legitimizira vlast
Slavena nad Latinima u primorskim gradovima. Dalje autor Slavene uključuje u priču o
dolasku Belle Pavlimira. U tom slučaju također se radi o legitimizaciji. Tog su naime
Pavlimira, sami Slaveni pozvali da se vrati i preuzme kraljevstvo svojih otaca.116 Na ovom
mjestu pojam Slaveni također nije posebno informativan. Jedino što se može iz ovog
zaključiti, jest da se zacijelo ovdje radi o primorskim Slavenima i to o onima koji su
naseljavali područja oko Dubrovnika, budući da ih se spominje u kontekstu osnivanja
toga grada.
Sveukupno u LjPD izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice na latinskom jeziku

pojavljuju se petnaest puta, što je znatno manje nego u PVL. Za autora LPD Slaveni i Goti
su sinonimni pojmovi, a slavenski i gotski identitet jedno te isto. Sam autor pojam Slavena
ni jednom izričito ne ograničava samo na neku određenu skupinu Slavena, premda se po
svemu sudeći u prvom redu pojam odnosi na Slavene među kojima je sam živio, odnosno
na stanovnike zamišljenog Kraljevstva Slavena, tj. srednjovjekovne Hrvatske, Bosne,
Raške i Duklje. U svakom slučaju, ovaj je dokument vrijedan dokaz postojanja i
prisutnosti nekakvog oblika slavenskog identiteta na slavenskom jugu.
116
Isto 70-71.
50
3.2 Historia Salonitana – HS
Poput LjPD i ovaj je povijesni dokument prvi izdao I. Lučić u 17. st. U istom
stoljeću bila je izdana i dulja inačica, tzv. Historia salonitana Major (HSM). Još uvijek
nije u potpunosti jasno što zapravo predstavlja dulja inačica. Prema Mihi Baradi HSM je
zapravo starija od HS te je kao vrelo pouzdanija od nje u onom dijelu koji se podudara s
njom. S druge strane, prema Stjepanu Gunjači HSM je zapravo Tomin koncept za HS.
Nada Klaić pak je smatrala da je HSM zapravo prerada i kompilacija koja je
najvjerojatnije nastala u 15./16. st.117 Danas je općeprihvaćeno da je HS Tomin original,
dok je HSM djelo anonimnog autora nastalo u 16. st. Premda je HS starija od HSM, HSM
predstavlja vrijedan povijesni izvor jer sadrži važne povijesne dokumente koji izostaju iz
Tomine HS.118 Lučiću su za prvo tiskano izdanje poslužili najstariji vatikanski rukopis i
Cindrov prijepis. On je dokumentu dao i tradicionalan naslov, naime Historia Salonitana
(HS).119 Veoma značajno kritičko izdanje pripremao je Franjo Rački, ali ga je smrt
spriječila u njegovu izdavanju. To je njegovo djelo ostavilo ipak traga na svim kasnijim
istraživačima, koji su se bavili istraživanjem HS. U 20. st. značajno je izdanje HSM u
priredbi N. Klaić (Beograd: Naučno delo, 1967) te ono S. Gunjače iz 1973. godine.120
Rukopisna predaja djela splitskog arhiđakona Tome (1200.-1268.) Historia

Salonitana veoma je bogata. Najstariji je Splitski rukopis (S) iz 13. st., koji bi mogao biti
i Tomin autograf. Tim su se izvodom koristili i autori HS izdanja iz 2003., a njega sam
koristio i u svojoj analizi. Postoji još nekoliko mlađih rukopisa.121
117
Toma Arhiđakon, Historia Salonitana (Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika). Predgovor,
latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik Olga Perić. Povijesni komentar Mirjana Matijević
Sokol. Studija Toma Arhiđakon i njegovo djelo. Radoslav Katičić. (Split. Književni krug Split, 2003), 391-
392.
118
Detaljnije je o odnosu HS i HSM pisao N. Budak u članku: Neven Budak, „Historia Salonitana and
Historia Salonitana Maior, a contribution to the debate about the relation of the two texts,“ Summer School
in the Study of Historical Manuscripts, ur. Mirna Willer – Mirijana Tomić (Zadar: Sveučilište u Zadru,
2013), 101-131. U njemu pokušava odgovoriti na pitanje zašto Toma u svoje djelo nije uključio skup izvora
koji se odnose na splitske crkvene sabore 925. i 928. godine.
119
HS, 2003, XVI.
120
Isto 330.
121
HS, 2003, V-XII; Isto, 380-382; Danas je dostupnih četrnaest rukopisa od kojih se velik dio čuva u
Splitu. Radi se o rukopisima: Trogirski kodeks (T) iz 14. st., Zagrebački rukopis (R 3311) iz 14. i 15. st.,
Drugi zagrebački rukopis (R 5720) iz 16. st., Codex Marcianus iz 15. st., tri vatikanska rukopisa iz 14./15.
st. te iz 17.-18. st.; Lučićev prijepis Cindrova rukopisa iz 17. st. (KAS 534); prijepis Luićeva rukopisa iz
18. st., splitski rukopis iz 18. st..; rukopis I d 22 iz 16. st., itd.
51
O podrijetlu Tome Arhiđakona, autora HS zna se razmjerno malo. Uglavnom se
pretpostavlja da je potjecao iz plemićke obitelji. Školovao se u Splitu i u Bologni gdje se
susreo s Franjom Asiškim. Nakon što se vratio u Split obnašao je najprije dužnost
gradskog notara (1227.-1232.). Za arhiđakona je bio postavljen 1230., ali je uskoro došao
u sukob s tadašnjim nadbiskupom Guncelom, eksponentom ugarskoga dvora. Bio je
pobornik komunalne samouprave i tzv. latinske uprave (biranje potestata stranaca –
Latina, a ne hrvatsko-ugarskog velikaša za gradske velikaše), što se vjerojatno odrazilo i
na Tominom odnosu prema Slavenima/Hrvatima u HS. Za splitskog nadbiskupa bio je
izabran 1243., ali se zbog pritiska odrekao službe te se posvetio historiografskom radu.
Između 1236. i 1267. kao sudac i svjedok sudjelovao je u različitim sporovima unutar
splitske i trogirske Crkve. Nakon što je 1266. umro nadbiskup Rogerij, Toma se povukao
iz javnog života. Upravo tada sastavio je svoje monumentalno djelo Historia
Salonitanorum pontificum atque Spalatensium tj. Historia Salonitana. Za Tomin odnos
prema Slavenima/Hrvatima mogao bi biti informativan i Tomin etnički identitet. N. Klaić
smatrala je da je mogao biti Hrvat, koji je nakon što je postigao svu naobrazbu, prezirao
svoje korijene. Jedino što je o sebi neizravno izrekao jest da je Splićanin, prema čemu se
zaključivalo da je Dalmatinac. U Splitu su u to vrijeme postojale najmanje dvije etničke
predaje, starosjedilačka – latinska te došljačka – slavenska, koje su se do Tomina vremena
već uvelike izmiješale. Često se primjećuje da njegov latinski nije karakterističan za one
pisce kojima je materinji jezik bio romanski. Moguće da je i u Tominu rodu postojala
simbiotska slavenska etnička predaja. S hrvatskim podrijetlom Tome, koje je
pretpostavila N. Klaić ne mogu se u potpunosti složiti. Iz onoga što se doznaje iz HS ne
može se zakjučivati o njegovom hrvatskom podrijetlu. Kada piše o Slavenima i Hrvatima
ne pokazuje prema njima nikakvog dubljeg interesa. Govoreći o slavenskom bogoslužju
i o Metodu pokazuje velik animozitet, što bi govorilo u prilog tome da je pripadao onom
dijelu svećenstva, koje je zagovaralo bogoslužje na latinskom jeziku.122
122
HS, 2003, 334-336.
52
3.2.2 Analiza HS s obzirom na slavenske identitete
Tomino se djelo može podijeliti na dva glavna dijela. U prvom dijelu riječ je o
događajima koji su prethodili Tominu vremenu i kojima on sam nije bio svjedok, dok je
u drugom dijelu Toma suvremenik opisivanih događaja i njihov svjedok. Prvom dijelu
pripadaju poglavlja 1-24, a drugom, 25-49. Djelo sadrži događaje iz antičke povijesti
Dalmacije i Salone, zatim početke kršćanske Salone te pad toga grada i osnutak novoga
grada nasljednika Salone, Splita. Nakon toga opisuje prva stoljeća splitske povijesti te
suživot starosjedilačkog romanskog stanovništva i došljačkog slavenskog stanovništva.
Upravo je prvi dio taj koji je za temu mog rada najzanimljiviji. U drugom dijelu Toma
opisuje događaje iz splitske povijesti 13. st.
Čini se da i Toma poput autora LjPD Slavene poistovjećuje s Gotima. Njih pak
uvodi u kroniku u izvješću o razaranju Salone. Ti su mu Goti došli de partibus Teutonie
et Polonie.123 Na zanimljiv način u nastavku opisuje postanak novog naroda, kojeg
sastavni dijelovi jesu Goti ili Slaveni (izvorno Sclavi), te antički Kureti/Koribanti od kojih
su dobili ime Hrvati, a njihova zemlja ime Hrvatska. Goti/Slaveni (slavenski Lingoni)
došli su iz spomenutih zemalja pod vodstvom Totile. Što se tiče Kureta i Koribanta, Toma
je zapravo spojio i izmješao Kurete (Curetes), Jupiterove svećenike na Kreti s
Koribantima (Corybantes), svećenike Kibele sa stanovnicima Krka (Curictes) te ih sve
stavio u hrvatski kontekst.124 Odmah u početku uspostavlja opreku između starosjedioca
Latina i došljaka Gota/Slavena. Potonji se prikazuju u lošem svjetlu. S druge strane
njihovi su zločini prikazani kao Božja kazna za grijehe starosjedioca. Ta se opreka na
svojevrstan način proteže kroz čitavo njegovo djelo. Svi su se ti narodi
(Goti/Slaveni/Lingoni i Kureti) izmiješali i postali jedan narod. Prema Tomi to se
odražavalo u sličnom načinu života, običajima te jednom jeziku. Zajednička im je bila i
arijanska kuga.125 Nije nemoguće da se ovdje radi o anakronizmu. Drevni je naziv
arijanske hereze, kojoj su Goti doista bili pripadali, Toma čini se, povezao sa slavenskim
bogoslužjem. Spomenute sastavnice prema Tomi bile su ono što je činilo jedan narod. Na
kraju tog, četvrtog odlomka sedmog poglavlja utvrđuje da je upravo to taj narod koji je
nazvan i Gotima i Slavenima. Ističe pak, da su slavensko ime dobili prema onima koji su
123
Isto 30-31
124
Isto 32-33.
125
Isto 32-33.
53
se doselili iz Poljske ili Češke.126 Dakle, za razliku od ruskih ljetopisa njemu Slaveni nisu
došli iz Podunavlja odnosno s juga, već iz sjevernih zemalja Poljske/Češke. Na taj je način
Toma objasnio podrijetlo raznih imena za narod zemlje u kojoj je živio. Čini se da je
Toma izmiješao nekoliko predaja te od njega udaljene povijesti, naime 1) Pohod
Ostrogota u Italiju pod Teodorikom 493. i osnivanje gotskog kraljevstva, zatim 2) rat cara
Justinijana s gotskim kraljem Totilom od 535. do 552. prilikom čega je Salona stradavala
u pljačkama i razaranjima što jedne, što druge strane, te na kraju 3) zauzeće Salone i
njezina zaleđa od strane Avara i Slavena tijekom prve polovine 7. st.
U tom je kontekstu veoma zanimljiva ideja Ol'ge Akimove, koju su prihvatili

Heršak i Nikšić, a spominjao sam je u analizi LjPD. Prema njoj povezivanje Slavena s
Gotima potječe iz predaje hrvatskih narodnih vladara, koji su tom vezom legitimirali
svoju vlast. Gore navedenim izvorom mogao se koristiti i autor LjPD. 127 S druge strane
moguće je da je do poistovjećivanja došlo zbog svojevrstnog viđenja došljaka od strane
lokalnog stanovništva. Sukladno tome potonje bi na osnovu činjenice što su i Goti i
Slaveni došljaci, a čini se i religijom različiti od njih, povezalo Slavene i Gote u jednu
cjelinu, a to bi omogućilo širenje gotskog imena i na Slavene. Odatle bi se s tom predajom
upoznao i Toma. Goti i Slaveni njemu su (gotovo) potpuni sinonimi. U početku se ta dva
naziva često mijenjaju jedan s drugim ili pak stoje jedan uz drugi, dok prema kraju
kronike gotski naziv u potpunosti nestaje. Gote Toma često dovodi u vezu s vladajućim
slojem, pa mu je tako vođa Sclauonie bio neki dux Gothus.128 Gote/Slavene u svojim
iskazima ni najmanje ne štedi. Za njih primjerice prilikom opsade Salone kaže da su
neprestano ubijali, štoviše s leđa ubijali bjegunce, pljačkali, palili kuće, mnoge su i u
ropstvo odveli itd. Oni su se prema Tomi najviše ponosili time što su divljački uništili
tako sjajan grad. Tako Toma Slavene uvodi u kroniku kao potpune barbare.129 Uskoro
nakon pada Salone uslijedila je latinska odmazda. Zbog toga se Slaveni nisu usudili
spuštati do mora. Od tih je Slavena opat Martin otkupio one, koje su ovi bili zarobili.130
Ti su Goti/Slaveni opet nasrnuli na Salonitance nakon što su se ovi počeli vraćati s otoka.
126
Zanimljivo je primijetiti da se na nadgrobnom natipsu poljskog kralja Boleslava I. Hrabrog da se njegovo
kraljevstvo naziva Regnum Sclavorum Gottorum siue Polonorum, tj. kraljevstvo Slavena, Gota ili Poljaka.
127
HS,30-33; Isto 402-403; Vidi str. 40.
128
HS, 2003, 34-35: Igitur dux Gothus, qui toti preerat Sclauonie, coadunato magno exercitu equitum
peditumque descendit de montibus… (I tako je vođa Got, koji je bio na čelu čitave Sklavonije, skupio veliku
vojsku sastavljenu od pješaka i konjanika i spustio se s njima s planina…).
129
Isto 34-37.
130
Isto 38-39.
54
Zaštitu su im ponudili bizantski carevi. Njihov je reskript bio poslan duces Gothorum et
Sclavorum.131 Nakon toga desio se preokret u odnosima došljaka i starosjedioca. Nakon
nekog vremena počeo je među Slavenima i Splićanima miran suživot. S njima su Splićani
trgovali i sklapali s njima ženidbene veze. To nas vraća upravo dvostrukom slavensko-
latinskom obilježju Splita. Čini se da i dalje kroz čitavo djelo Slaveni (žitelji zaleđa
dalmatinskih gradova) stoje u opreci s Latinima (žiteljima gradskih komuna). Slaveni su
ti koji ugrožavaju mir i napredak. Njih se Latini boje.132
U 11. poglavlju Toma uvodi pojam Sclauonia.133 Nakon nekog vremena, zemlja
koju su zaposjeli Slaveni prema njima je bila nazvana Slavonijom.134 U dva navrata Toma
je spominje zajedno s Dalmacijom (Dalmatie et Sclauonie, totius Sclauonie et Dalmatie).
U komentaru izdanja kojim sam se služio u ovoj analizi taj se izraz opisuje kao Tomin
sinonim za Hrvatsku. Međutim Toma sam nigdje izričito ne kaže takvo što, osim što u
nekim dijelovima kronike uz Dalmaciju češće spominje Hrvatsku (Chrouatia) nego
Slavoniju (Sclauonia), pa se o sinonimnoj prirodi ovih izraza može zaključivati tek na
temelju toga. Uz to, vladari te zemlje od Držislava dalje nose naslove reges Dalmatie et
Chrouatie.135 Toma ih naziva i slavenskim knezovima. Tako mu je Slavonija zemlja koja
ima vlastite vođe (duces Sclauonie, dux Sclauonie). Slavonija mu je i kraljevstvo
(Regnum Sclauonicum). Neke od slavenskih vođa kao kneževe Slavonije spominje i
poimence (Branimiro dux Sclauonie). Imali su i svoje velikaše i prvake (magnates
Sclauonie, principies Sclauonie).136 Ti su kneževi postali veliki štovaoci Crkve blaženog
Dujma te su joj darivali mnoga imanja i posjede i s radošću prinosili davanja i desetine.
U tome je istaknutu ulogu imao i velečasni Lovro Dalmatinac, kojeg su kraljevi i prvaci
Slavonije veoma poštivali.137
Sklavonija mu je dakle zemlja Slavena/Hrvata. U toj je zemlji Ivan Ravenjanin

obnavljao crkve, zaređivao biskupe, raspoređivao župe i privlačio narode katoličkom
nauku. Činjenica da ih je privlačio pravovjerju mogla bi govoriti o tome da su se oni
131
Isto 45-47
132
Isto 50-51: …metuentes, ne forte impedirentur a Sclaui… (…u strahu da ih slučajno ne napadnu
Slaveni…)
133
Isto 48-49.
134
Točnije, Toma koristi pojmove Sclaveni i Sclavonia. U vezi s tim zanimljivo je pitanje, postoji li za to
posedan razlog ili pak su ti izrazi doista sinonimi?
135
Isto 48-49; Isto 288-289; Isto 290-291; Isto 314-315.
136
Isto 52-53; Isto 68-69; Isto 72-73; Isto 170-171.
137
Isto 68-69.
55
prema Tominom mišljenju držali nekog nekatoličkog nauka ili su pak naprosto bili
pogani. Moguće je da on tim nekatoličkim narodom zapravo misli na slavensko
svećenstvo, glagoljaše, koje i inače spominje u kronici. I doista u 13. poglavlju on kaže
kako je Gote i Hrvate Ivan očistio arijanskog krivovjerstva. Čini se da je i ovdje Toma
spojio dvije predaje, koje su zapravo veoma različite i u opreci jedna drugoj. Ta činjenica
govori u prilog tome da Toma nije dublje poznavao glagoljaše niti ih se trudio upoznati,
a čini se kako nije dobro poznavao ni arijansku herezu, već je i o jednom i o drugom tek
čuo. Glagoljaše i arijanstvo mogao je povezati i zabunom spojiti u jedno tek na temelju
činjenice što su i glagoljaši i arijanci u bogoslužju koristili narodnim jezikom.138 Upravo
je u vrijeme gore spomenutog nadbiskupa Lovre došlo do nekakvog crkvenog raskola na
području kraljevstva Dalmacije i Hrvatske. Ono što Toma naziva raskolom/shizmom bilo
je u vezi sa slavenskim bogoslužjem. On ističe da je na sinodi među ostalim bilo odlučeno
da nitko ne smije obavljati bogoslužje na slavenskom jeziku (lingua Sclauonica), već
samo na latinskom i grčkom.139 Valja istaknuti da Toma taj jezik uvijek zove slavenskim
i samo slavenskim. U ovom slučaju sinonim gotski jezik ne postoji, isto tako taj jezik
Toma ne naziva ni hrvatskim, ni ilirskim, ni dalmatinskim. No njihovo pismo, tj. pismo
Slavena/Hrvata naziva gotskim pismom na taj način miješajući pojmove gotskog (čiji je
autor bio Wulfila u 4. st.) i slavenskog pisma (čiji je autor bio sv. Ćiril). S obzirom na
povijesni i zemljopisni kontekst može se zaključiti da se i ovdje zapravo radi o glagoljici.
U dvadeset i trećem poglavlju Toma spominje dvojicu heretika, Mateja i Aristodija, koji
su dobro poznavali kako latinsku tako i slavensku pismenost.140 To je gotsko pismo
izumio, kako kaže, quodam Methodio heretico, tj. neki heretik Metod.141 Dalje ga
optužuje kao autora mnogih laži protiv normi katoličke vjere i ističe da su te norme
napisane na istom slavenskom jeziku (eadem Sclauonica lingua).142 Čini se da je zabranu
upotrebe slavenskog jezika opravdavao time što je na njemu Metod navodno pisao neke
stvari protivne katoličkom nauku.143 Toma je svjedočanstva o Metodu morao čuti od
neprijatelja slavenskog bogoslužja, ako se već i sam nije ubrajao među njih. Za razliku
od autora ruskih ljetopisa i LjPD on prikazuje Metoda i slavensko bogoslužje u izrazito
negativnom svjetlu te ga izjednačava s heretičkim učenjem. Njegov spomen Metoda
138
Isto 52-53.
139
Isto 70-71.
140
Isto 122-123. Competenter etiam Latine et Sclauonice litterature habebant peritiam..
141
Isto 70-73.
142
Isto 70-73.
143
Isto 70-73.
56
izgleda kao usputna bilješka, a ne neki problem kojem bi on bio posvetio više pažnje i
provjerio više izvora. On mu je tek neki heretik. Slaveni su prema Tomi imali i svoje
svećenstvo. On ih naziva sacerdotes Sclauorum.144 Može se s razlogom pretpostaviti da
time misli na svećenstvo koje je bogoslužje obavljalo na slavenskom jeziku, dakle upravo
na nasljednike Metoda.145
U dvadesetom poglavlju Toma spominje nekog vođu Hrvata po imenu Relja, za

kojeg je istaknuo da je slavenskog podrijetla. Iz takvog konteksta također slijedi da su mu
izrazi Hrvati i Slaveni zapravo sinonimi. U odlomku je riječ o tome što Splićani nisu htjeli
da im vlada čovjek slavenskog podrijetla (sclauigena).146 To bi upućivalo na jak
komunalni (možda latinski) identitet i otežano prodiranje nositelja drugih identiteta na
važnije službe u gradu. Dalje Toma opisuje sukob do kojeg je došlo u gradu upravo zbog
spomenutog vođe Hrvata. Do izraza ponovno dolazi sukob između Splićana/Latina-
starosjedioca i Slavena-došljaka. U tom su kontekstu Tomi Splićani naši (nostri). Prema
tome Slaveni bi mu bili tuđi, što znači da je Toma imao splitsku/komunalnu i/ili latinsku
svijest i identitet. Iz spomenutog sukoba Splićani su izašli kao pobjednici, a Slaveni kao
poraženici.147 U kontekstu tog sukoba valja spomenuti i Budakov članak The practice of
ethnic labeling in the cartulary of St. Peter de Gumay near Split. Na temelju spomenutog
kartulara zaključuje da je u 11. st. praksa upotrebe etničkih oznaka na spliskom području
bila rijetka, moguće zbog toga što je Split u to vrijeme bio dobro integriran sa svojim
zaleđem. Tek je postupno odvajanje, kao posljedica oblikovanja komunalnog društva,
dovelo do razlikovanja Latina i Slavena. Ipak, upozorava da nije jasno koji je bio stvarni
temelj te podjele.148
U 21. poglavlju Toma opisuje još jedan sukob u kojem su učestvovali Slaveni.
Oni su i ovaj put prikazani u lošem svjetlu. Prikazuje ih Toma kao otimače crkvene
imovine (Unde factum est, ut quodam tempore iret ad montem Massarum, ut exquieret
quedam predia ecclesie, que a Sclauis occupata detinebantur; … omnis multitudo
Sclauorum arreptis lapidibus ine um unanimiter proiecerunt) i nasilnike, koji su u žaru
144
Isto 70-73.
145
Isto 70-73.
146
Isto 104-105.
147
Isto 104-107.
148
Neven Budak, „The practice of ethnic labeling in the cartulary of St Peter de Gumay near Split,“ u:
Scripta in honorem Igor Fisković, ur. Miljenko Jurković i Predrag Marković (Zagreb, Motovun:
IRCLAMA, Filozofski fakultet 2015, 89-95.
57
bijesa zgrabili kamenje i do smrti kamenovali nadbiskupa Arnira, čovjeka veoma
postojana i neustrašiva.149 Zatim je nekog stranca Slavena (Sclaus forensis) Toma
prikazao kao utjerivača dugova. On opet stoji u opreci s nekim siromašnim i jednostavnim
svećenikom od kojeg je i potraživao dugove.150 U trideset i drugom poglavlju Slavene
ponovo opisuje kao neumoljive i divlje. Oni su mu ti koji su gradu (Splitu) neprestanim
pljačkama nanosili štetu. Ipak i s njima je u vrijeme načelnika Gargana bio postignut
mir.151 U nastavku Slavene spominje u 39. poglavlju u kontekstu provale Tatara. Za njih
kaže da ih tatarski vojvoda nije mogao puno ubiti jer su se skrivali u brdima i šumama.
Jedan je od tatarskih glasnika prilikom opsade Trogira, njegovim građanima progovorio
na slavenskom jeziku (Sclauonice dicens).152 Ta činjenica govori o dobroj obaviještenosti
Tatara o mjestima koja su napadali. Kako točno shvatiti taj izraz? Odnosi li se on na
lokalni slavenski jezik, ili pak su možda govorili istočnoslavenskim jezikom? Ovo drugo
nije nevjerojatno ako se uzme u obzir da su do tog vremena Tatari bili već mnogo puta u
kontaktu s istočnim Slavenima, kojima su i vladali. Već smo ranije upozorili na sličnost
slavenskih jezika kao i na činjenicu da je velik dio autora slavenske jezike tada shvaćao
jednim jezikom s više dijalekata. Moguće je, dakle, da se ovdje radi o istočnoslavenskom
jeziku. Isto tako, taj događaj govori o tome da su stanovnici Trogira tada već bili govornici
slavenskog jezika. Iz epizode o Tatarima doznaje se još da su ovi na prijevaru uspjeli ubiti
veliko mnoštvo Ugra, Slavena i drugih naroda (multitudo magna Hungarorum,
Sclauorum et aliarum gentium).153
Slavene Toma opet spominje u 42. poglavlju. Slaveni su ovaj put prikazani kao
saveznici Zadrana u sukobu s Mlečanima. I Slaveni i Zadrani prikazani su u lošem svjetlu.
Zadrani su postali bahati te se oduprli Mlečanima, koji su kao oprezni i razboriti ljudi u
početku prema Zadranima bili popustljivi. Protiv Mlečana pak su Zadrani među ostalim
skupili velike odrede Slavena i Ugra (oppugnantium copias Sclauorum et Hungarorum).
Unatoč tome Zadar je na kraju pao u ruke Mlečana.154 Slaveni su bili saveznici i
Trogiranima u ratu protiv Splićana. Potonje je u tom ratu pratila loša sreća, no ipak iz
Tomina pisanja može se zaključiti da je on s njima suosjećao. S druge strane Slaveni i
149
Isto 112-113.
150
Isto 168-169.
151
Isto 194-197.
152
Isto 248-249 i 252-254.
153
Isto 254-255.
154
Isto 266-267.
58
Trogirani su opet prikazani u negativnom svijetlu, premda su u ovom ratu zapravo oni
bili napadnuti. Do izraza dolazi Tomina komunalna splitsko-latinska svijest. Rat između
Splićana i Trogirana uskoro je poprimio šire razmjere, pa se u rat uključio Dionizije, ban
čitave Slavonije i Dalmacije (totius Sclauonie et Dalmatie).155 On je okupio veliku vojsku
sastavljenu od Ugra, Dalmatinaca i Slavena (exercitus copiosus Hungarorum,
Dalmatinorum et Sclauorum).156 Vrhunac sukoba desio se bitkom pod zidinama Splita
1244. godine. U tom je sukobu, točnije u bitkama u predgrađu, prema Tomi ubijeno
desetak Splićana i tridesetak Ugra i Slavena. Sukob je završio porazom Splićana. Slaveni
su se zatim zajedno s Ugrima i Kumanima (Hungari, Sclaui, Cumani) u osvetničkom
pohodu pod vodstvom kraljice Marije pojavili pred vratima Splita kao njegovi neprijatelji.
U tom kontekstu Toma posljednji put spominje Slavene. Kroz čitavo djelo Toma Slavene
prikazuje u negativnom svijetlu. Moguće je da to čini upravo iz razloga što je bio
suvremenik sukoba Trogirana i Slavena sa Splićanima, a sam je bio Splićanin.157
Sveukupno u HS izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice na latinskom jeziku

pojavljuju se trideset i sedam puta, što je više nego u LjPD, a nešto manje od PVL. Od
toga se jedanaest puta izvedenicu Sclauonia koristi u zemljopisnom smislu. Za Tomu
Slaveni i Goti također su uglavnom sinonimni pojmovi, a slavenski i gotski identitet jedno
te isto ili su pak barem bliski po značenju. Oni se slično kao u LjPD u početku ljetopisa
češće koriste kao sinonimi dok sprema kraju Goti posve iščezavaju. Tko su Slaveni za
Tomu Arhiđakona? Oni su prije svega stranci, koji su krajem antike došli s područja
Poljske ili Češke. Oni se nazivaju još i Gotima. Zajedno s Kuretima i ostalim
stanovništvom koje su prilikom dolaska zatekli izmiješali su se i stvorili jedan narod
jednog jezika. Prema Kuretima oni se zovu i Hrvatima, a njihova se zemlja zove još
Slavonijom, dok im se kraljevstvo zove Kraljevstvo Hrvatske i Dalmacije, a jednom i
slavensko kraljevstvo. Slaveni su mu također heretici u suprotnosti s Latinima (napose
Splićanima), koji su pravovjerni katolici. Oni su mu učenici nekog heretika Metoda. Za
razliku od ruskih ljetopisa i LjPD slavensko mu je bogoslužje strano i nepoželjno, a Metod
heretik. Sam autor pojam Slavena ni jednom ne ograničava samo na neku određenu
skupinu Slavena, premda se po svemu sudeći u prvom redu odnosi na Slavene među
kojima je sam živio. Moguće ih je povezati s drugim Slavenima jedino prema činjenici
155
Isto 286-295.
156
Isto 286-295.
157
Isto 312-313.
59
što Toma spominje njihov dolazak sa sjevera. To je ujedno i inovacija u odnosu na PVL.
Slavenska je seoba tako tekla od sjevera prema jugu, a ne od juga prema sjeveru. Ovaj
izvor daje uvid u pogled na Slavene izvana te svjedoči o postojanju slavenskog identiteta
na hrvatskim povijesnim prostorima. Slavensko ime na tim prostorima zacijelo nije bilo
tek naziv koji su Slaveni dobili izvana. O tome govori i oblik slavenskog imena koji se
na području srednjovjekovne Hrvatske i Dalmacije održao do novog vijeka i dalje, naime
oblik Slovinci. Prema tom obliku može se zaključiti da se radi o nazivu koji je i među
hrvatskim Slavenima bio prisutan još od ranog srednjeg vijeka, tj. prije no što je u
pračakavskim govorima praslavenski ě prešao u i pa je iz oblika *Slověni nastao oblik
Slovin-ci.158 Stoga zaključujem da je i na ovim područjama slavensko ime i identitet bio
prisutan od ranog srednjeg vijeka.
158
Josip Lisac, Hrvatski govori,filolozi, pisci (Zagreb: Matica hrvatska, 1999), 27-36; Mihaljević,
Slavenska poredbena, 2002, 214-219.
60
4. ZAPADNOSLAVENSKI LJETOPISI
4.1 Gesta principum Polonorum – GPP
Poput PVL kod istočnih Slavena te LjPD kod južnih i Gesta Principum Polonorum
(GPP) prema poljskim autorima označava početak poljske narodne književnosti, premda
su za razliku od PVL i LjPD pisana latinskim jezikom i autor im je bio stranac. Djelo je,
čini se, ipak nastalo na području srednjovjekovne Poljske i najstariji je poljski izvor o
povijesti te zemlje.159
Tko je bio autor ove kronike i kada je ona nastala? Pravo ime autora nije poznato.
U historiografiji se za njega uvriježio naziv Gal Anonim (Gallus Anonymus). To mu je
ime dao poljski kartograf, diplomat i povjesničar Marcin Kromer (1512.-1589.), koji je
jedno vrijeme posjedovao jedan od rukopisa njegove kronike (tzv. Heilsberški kodeks).
Pod nazivom Gal Marcin je u skladu s humanističkom predajom vjerojatno mislio na
čovjeka francuskog podrijetla. Autoru kronike osobno je ime dao drugi poljski
povjesničar Jan Długosz (1415.-1480.), koji ga je nazvao nazivom Martinus Gallus. Iz
predgovora trećoj knjizi se doznaje da Gal Anonim nije bio Poljak. Sam sebe naziva
stranim hodočasnikom (apud vos et peregrinus exaltarem).160 Budući da u djelu spominje
mjesto na kojem je dao zavjet (locus professionis), a što je tehnički izraz u
benediktinskom redu, zaključilo se da je morao biti benediktinac, čiji se matični samostan
tj. locus professionis nalazio izvan Poljske. Metodom eliminacije isključile su se
mogućnosti da bi bio Čeh ili Nijemac, budući da se o njima izražavao negativno. Nije
mogao biti ni Rus, jer bi se tad vjerojatno pridržavao crkvenoslavenske predaje. Isto tako
nije mogao biti ni iz susjednih baltičkih i slavenskih zemalja koje su još uvijek bile
poganske. Bliže mu je, čini se bila jedino Mađarska, budući da je u djelu pokazao bolje
poznavanje ugarskih zemalja. Zbog toga ga se ponekad smatralo Mađarem ili barem
Slavenom odanim ugarskim vlastima. Ipak, s obzirom na njegov fini latinski jezik te
površno poznavanje slavenskog jezika to je malo vjerojatno. Dalje se pretpostavljalo da
159
Gesta Principum Polonorum (Kronika polska), prev. Roman Grodecki, prir. Marian Plezia (Wrocław:
Zakład Narodowy im. Ossolińskich, 1996), V-VII.
160
Gesta Principum Polonorum (The Deeds of the Princes of the Poles), prev. Paul W. Knoll i Frank Schaer,
prir. János M. Bak et al. (Budapest, New York: Central European University Press, 2003), 210.
61
je mogao biti provansalsko-mađarskog podrijetla tj. provansalski benediktinac, koji je
dugo djelovao na području Mađarske. Danas je općeprihvaćeno da je Gal Anonim bio
francuskog podrijetla i da je u Poljsku došao iz benediktinskog samostana u Somogyváru
u Ugarskoj. Tamo je pak došao iz provansalskog St. Gillesa. Prema podacima iz njegova
djela prilično se sigurno postanak GPP može datirati u godine 1112.-1116. Najstariji
očuvani rukopis, tzv. Codex Zamoyscianus datiran je u 14. st.161
Kao izvor su mu u pisanju poslužili usmeni izvori dok se od pisanih služio danas
izgubljenim vrelom Vita sancti Wojiciechi odnosno Vita sancti Adalberti te nekim
neočuvanim poljskim ljetopisom odnosno ljetopisima. Mnogim je zapisanim događajima
i sam bio svjedok. U stoljećima koja su uslijedila u svojim su ga djelima među ostalim
koristili Wincenty Kadłubek (1150.-1223.), autor djela Chronica seu originale regum et
principum Poloniae; i najveći poljski srednjovjekovni ljetopisac Jan Długosz (1415.-
1480.), autor djela Annales seu cronicae incliti regni Poloniae. Gala Anonima su
poznavali i renesansni pisci. Već spomenuti M. Kromer koristio ga je u djelu De origine
et rebus Polonorum (1555.), a Bartosz Paprocki u djelu Herby rycerstwa polskiego
(Grbovi poljskih vitezova) (1584.).162 U svojoj sam se analizi koristio izdanjem iz 1996.
u koje je priredio Marian Plezia i prijevodu na poljski Romana Grodeckog te izdanjem
CEU koje su priredili János M. Bak i drugi.163
GPP sastoji se od triju knjiga. Tema Galovog djela jesu pothvati poljskih kneževa
i kraljeva, a napose velikog kneza Boleslawa. Kronika obuhvaća razdoblje od mitskih
početaka i kneza Popjela te prvih Pjasta do razdoblja Boleslava III. Krivoustog odnosno
161
GPP 2003, 210; GPP, 1996, VII-XIV.
162
GPP 1996, XLV-LXXIV.
163
GPP 1996, LXXV-LXXXIV; Prvo je izdanje kronika doživjela u Gdańsku 1749. pod naslovom
Vincentius Kudlubko et Martinus Gallus scriptores historiae Polonae vetustissimi. Njezin je izdavač bio
povjesničar, odvjetnik i političar Gottfried Lengnich. Pred sobom je imao isti rukopis kao Kromer, naime
Heilsberški kodeks. Puni tekst kronike na temelju Heilsberškog kodeksa i Kodeksa Sędziwoja pripremao je
Tadeusz Czacki (1765.-1813.), ali ga je u tome spriječila smrt. Izdavanje punog teksta kronike, kojeg je
Czacki pripremao na latinskom i poljskom jeziku, pošlo je za rukom poljskom pravniku Janu Wincentiju
Bandtkieju (1783.-1846.s) pod naslovom Martini Galli Chronicon u Varšavi 1824. godine. Preokret se
desio 1848. kada je u Varšavi u knjižnici grofa Zamoyskich bio pronađen najstariji i najljepši očuvani
rukopis kronike tzv. Rukopis Zamoyskich. Taj je rukopis u priređivanju kronike našao mjesto 1851. u
Monumenta Germaniae Hictorica. U drugoj polovini 19. st. i u 20. st. kronika je doživjela brojne kritičke
obrade, od kojih valja spomenuti izdanja Maksymiliana Gumplowicza (Bichof Baldwuin Gallus, 1895),
Stanisława Kętrzyńskiego (Gall-Anonim i jego kronika, 1898.), Ludwika Finkla (Galli anonymi
chronicon… in usum scholarum, Lavov 1899), medievista Romana Grodeckog (Anonim tzw. Gall, Kronika
polska, Krakov, 1923.), Karola Maleczyńskog (Anonima tzw. Galla Kronika, czyli dzieje książąt i władców
polskich, Krakov, 1952, Monumenta Poloniae Historica, seria II, t. 2); Gesta Principum Polonorum (The
Deeds of the Princes of the Poles), prev. Paul W. Knoll i Frank Schaer, prir. János M. Bak i dr. (Budapest,
New York: Central European University Press, 2003).
62
do godine 1116. Valja upozoriti da osim poljskih spominje i kneževe Češke i Kijevske
Rusije te mu je djelom poznata i povijest njihovih zemalja.
4.1.2 Analiza GPP s obzirom na slavenske identitete
U Galovoj se kronici slavensko ime pojavljuje prilično rijetko, a Slaveni se kao

narod spominju možda tek jednom. S druge strane autor spominje njihove zemlje i njihov
jezik.
Odmah u početku Gal opisuje granice prostora o kojem će pisati. U tom početku
piše o zemlji Slavoniji:
Igitur ab aquilone Polonia septemtrionalis pars est Sclauonie, que habet ab

oriente Rusiam, ab austro Vngariam, a sublano Morauiam et Bohemiam, ab occidente
Daciam et Saxoniam collaterales.164
Prema njemu Poljska je dio neke veće cijeline, koju naziva Slavonijom. Pojavljuje
se pitanje što je za njega bila Slavonija. Ako se dio que habet ab oriente Rusiam shvati u
smislu da se to odnosi na Slavoniju, može se iz nje isključiti Kijevska Rusija, međutim
stvar se donekle mijenja ukoliko se navedeni dio odnosi tek na Poljsku.165 U nastavku Gal
posvećuje Slavoniji više pažnje te točnije određuje njezine granice i što u nju ulazi. Ta je
zemlja slavenska (terra Sclauonica) sastavljena iz mnogih pokrajina koje graniče sa
Sarmatima, koji su poznati još kao Geti, zatim s Danskom i Saskom, pa se proteže od
Trakije preko Ugarske, pa prema Karantaniji, a završava kod Bavarske. Na jugu ona
započinje kod Epira na Jadranskom moru te uključuje Dalmaciju, Hrvatsku i Istru, a
završava kod Venecije i Akvileje.166 U opisivanju zemalja i naroda koji graniče sa
Slavonijom Gal koristi antičke nazive pa stoga nije uvijek najjasnije, koje se zemlje i koji
narodi kriju iza pojedinih imena. Prvo su takvo ime Sarmati/Geti. Pretpostavljalo se da je
pod tim imenom mogao misliti na nekakve baltičke narode, s obzirom na to da nakon njih
spominje druge sjeverne narode, naime Dance i Sase. Ne može se sasvim isključiti
mogućnost da je to ime moglo označavati stanovnike južnoruskih/-južno-ukrajinskih
164
GP, 2003, 12-13: (Tako dakle započevši od sjevera, Poljska je sjeverni dio Slavonije, koja na istoku ima
Rusiju, na jugu Ugarsku, na jugozapadu Moravska i Češka, na zapadu Danska i Saska); GPP, 1996, 9.
165
(Koja od istoka ima (Kijevsku) Rusiju.).
166
GP, 2003, 14.
63
stepa, Kumane odnosno Kipčake ili Polovce. U takvom bi slučaju njegova Slavonija
obuhvaćala i zemlje Kijevske Rusije. Neki su znanstvenici takav stav odbacivali te su
držali da je Gal u svoju Slavoniju uključio samo južne i zapadne Slavene, a ne i istočne.
Mislim ipak da je njegova Slavonija mogla uključivati i istočne Slavene, s obzirom na to
da i sam u više navrata poimence spominje ruske kneževe. Ako je bio i svjedokom
njihovih kontakata s Poljacima, morala mu je biti poznata i blizina njihovih jezika. I sam
je u nekoliko navrata u svojoj kronici demonstrirao da su mu poznate riječi iz slavenskih
odnosno slavenskog jezika. Tome se može dodati i činjenicu da bi bilo nelogično kad bi
autor opisao sve granice osim istočnih, što bi u tom slučaju valjalo dobro argumentirati.
U nastavku je spomenuo i Trakiju. Najlogičnije je zaključiti da je tu mislio na Bugarsku,
s obzirom na to da je taj izraz u antici bio čvrsto vezan za područje koje su kasnije naselili
Bugari. Slavonija dakle obuhvaća područja od Trakije pa preko Ugarske i Karantanije sve
do granice s Bavarskom. I tako se na zapadu granica Slavonije proteže od Danske preko
Saksonije i Bavarske do Venecije i Akvileje, na jugu od Akvileje do Trakije obuhvaćajući
Dalmaciju i Hrvatsku, na sjeveru obalama Baltičkog mora, a na istoku do zemlje
Sarmatije. Na takav način Galov koncept slavenske zemlje obuhvaća sva ili gotovo sva
područja zemalja, koje se danas smatraju slavenskima. Upravo on u svom djelu otkriva
činjenicu da je u 12. st. i na području Poljske postojala svijest o zemljopisnoj
rasprostranjenosti Slavena i o tome da oni čine nekakvu cjelinu. Malinovská je korijene
toj svijesti u Galovoj kronici tražila kod nositelja moravske predaje. Po njezinu je
mišljenju spomenuta predaja povezana sa sv. Vojtechom (sv. Adalbertom) i njegovim
suradnicima, koji su djelovali krajem 10. st. Oni su pripremili ideju svojevrsne federacije
zapadnoslavenskih plemena u smislu jedne crkvene oblasti. Ta bi se Sclavinia zatim
dijelila na sedam biskupstava s prvobitnim središtem u Pragu te bi morala biti političkom
protutežom Germaniji. Utjecaj potonje se u punoj mjeri počeo pokazivati u
hegemonističkoj politici svetorimskog cara Otona I. Jedan od njegovih nasljednika, Oton
III., proširio je nasljeđeni koncept carskog univerzalizma i jedinstva kršćanskog svijeta
te je u svoj plan Renovatio imperii Romanorum uključio četiri ravnopravne pokrajine,
naime Galiju, Germaniju, Rim, i Sklaviniju. Nakon smrti cara i biskupa Vojtecha glavnim
64
protagonistima Renovatio bili su brat sv. Vojtecha Radim Gaudencije i poljski knez
Boleslav I. Hrabri.167
U nastavku Gal zemlji Slavena izriče veliku pohvalu. To je zemlja gusto

pošumljena s obilnim resursima zlata i srebra, mesa, ribe i meda. A pogotovo je, piše,
bolja od drugih jer nikada nije bila o potpunosti pokorena, premda je okružena raznim
kršćanskim i poganskim narodima koji su je često napadali. O zemlji Slavena Gal ima
samo pohvalne riječi.
U sljedećem poglavlju prve knjige u kontekstu bajoslovnog vladara Popjela

Chościska Gal pokazuje i poznavanje nekih riječi slavenskog jezika. Na temelju
slavenske riječi gnijezdo etimologizira naziv jednog od staropoljskih političkih središta
Gniezna, pa tako kaže: Erat namque in civitate Gneznensi, que nidus interpretatur
sclauonice…168 Poput svih ranije analiziranih izvora i autoru ovog izvora poznat je
(jedan) slavenski jezik. Taj je jezik morao govoriti nekakav narod. Smatram da je to
morao biti narod koji se zvao slavenskim, budući da je iz etnonima izvedeno i ime naroda.
Jezik je bio slavenski, dakle njegovi su nositelji morali biti Slaveni. Još na jednom mjestu
u poglavlju o Paztu sinu Chościska spominje slavenski jezik. Za imenom Pazt vjerojatno
se krije Pjast, rodonačelnik dinastije Pjasta. U tom djelu Gal usput primjećuje: Precipiunt
et porcellum supradictum occidi, unde X situle, sclauonice cebri, mirabile dictu
memorantur adimpleri.169 Slavisti-jezikoslovci u Galovu slavensku izrazu cebri
prepoznat će i hrvatsku riječ čabar.
Izraz Slaveni, koji je s obzirom na kontekst najbliži nekom uvjetno rečeno

narodnom značenju, Gal Anonim koristi samo na jednom mjestu i to u prvoj knjizi u
naricaljki velikom poljskom kralju Boleslavu I. Hrabrom (992.-1025.). Na kraju
spomenute naricaljke kaže:
Dives, pauper, miles, clerus, insuper agricole.
Latinorum et Slauorum quotquot estis incole
Et tu lector bone mentis, hec quicumque legeris,
167
Nora Malinovská, „Vývoj koncepcie Sclavinia v 12. storočí a jej refkexia v pol'skej kronike Galla
Anonyma,“ Nové historické rozhl'ady, 5 (2015), 43-53.
168
(Bijaše naime u gradu Gnieznu, koje se na slavenskom tumači kao gnijezdo, knez zvan Popiel…)
169
(Naredili su još da se zakolje gore spomenuto prase – čudesno je istaknuti – rečeno je da su od toga
napunili deset bačvi, na slavenskom čabara.)
65
Queso motus pietate lacrimas effuderis
Multum eris inhumanus nisi mecum fleveris.170
Moguća su najmanje dva objašnjenja. Sukladno prvom od njih autor je izrazom

Slauorum mislio na skupinu ljudi povezanu na etničkoj osnovi. Ta je skupina uglavnom
naseljavala dio Europe, koji autor naziva imenom Sclauonia. U jezičnom smislu valja
istaknuti, da Gal kada govori o zemlji i o jeziku koristi oblik s umetnutim slovom c tj.
Sclauonia, sclauice, dok o zajednici ljudi govori bez umetnutog slova c, dakle Slaui. U
tom slučaju izraz Latini odnosio bi se na zapadne koloniste na području Poljske. Prema
drugom tumačenju izraz Latini označavao bi vjernike koji su pripadali latinskom
bogoslužju, a Slaveni vjernike koji su pripadali slavenskom bogoslužju. U prilog drugom
objašnjenju govorilo bi tumačenje, prema Karolini Lanckrońskoj, početka jedanaestog
poglavlja prve knjige. U tom djelu Gal ističe da su u vrijeme Boleslava I. Hrabrog u
Poljskoj postojala dvojica metropolita. Lanckrońska je taj dio uzimala za dokaz
postojanja dviju različitih bogoslužja na području srednjovjekovne Poljske, latinskog
bogoslužja u Gnieznu te slavenskog bogoslužja u Krakovu. Zbog nedostatka boljih
argumenata teško se prikloniti bilo kojem od navedenih objašnjenja, premda se čini
nekako logičnije da se ti izrazi promatraju kao oznake etniciteta.171
Sveukupno u GPP izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice na latinskom jeziku

pojavljuju se pet puta. Od toga se dva puta izraz Sclauonia koristi u zemljopisnom smislu
i dva put u smislu jezika sclauonice. U tu su njegovu slavensku zemlju ulazila ogromna
prostranstva srednje i istočne Europe. U smislu naziva nekakve skupine ljudi izraz Slaui
pojavljuje se samo jednom. Veoma je teško dokučiti kakvu je skupinu ljudi Gal tim
imenom nazvao, a time i dati odgovor na pitanje tko su za Gala Anonima bili Slaveni.
Sigurno je jedino da je bio više nego svjestan njihova postojanja.
170
GPP 2003, 72; (Bogati, siromašni, vojnici, kler pa i seljaci, Latini i Slaveni i svi narodi, I ti čitatelju
blagonakloni, koji god ovo čitaš, Uistinu ganut, pobožne suze lij, Ako pak sa mnom ne tuguješ, veoma si
nehuman.)
171
Isto 54-55.
66
4.2 Chronicum Poloniae Maioris (Velikopoljska kronika) – CPM
Chronicum Poloniae maioris – Velikopoljska kronika (CPM) središnje je poljsko

povijesno vrelo iz 13. st. pisano na srednjovjekovnom latinskom jeziku. Po vremenu se
njezin postanak datira nekoliko desetljeća nakon što je Toma Arhiđakon sastavio svoje
monumentalno djelo.172
U sadržaj CPM ulazi razdoblje poljske povijesti od bajoslovnih početaka do 1271.,

a možda i do 1273. godine. Kronika se sastoji od sto šezdeset i jednog poglavlja, koja se
dijele na dva dijela. Prvi dio obuhvaća događaje do 1202. i u njemu se autor velikim
djelom oslanja na Chronica Polonorum W. Kadłubeka (1150.-1223.), ali ga i
nadopunjava podacima iz drugih vrela. Drugi dio pak obuhvaća razdoblje od 1202. do
1271. odnosno 1273. i pisan je u pravom smislu riječi kao kronika, tj. svaki odlomak
započinje datumom. Djelo započinje uvodom, koji sadrži dug etimološko-zemljopisni
opis podrijetla i raseljenja svih Slavena. U tom je dijelu sadržana i najstarija zapisana
inačica legende o Lehu, Čehu i Rusu, koja je veoma bitna za svijest o srodnosti i
povezanosti svih Slavena.
Svih devet očuvanih rukopisa CPM potječe iz 15. st. Svaki od njih započinje
riječima Chronica longa seu magna Polonorum seu Lechitarum, prema čemu se uvriježio
historiografski naziv Chronicum Poloniae maioris tj. Velikopoljska kronika. Postoji u
dvije redakcije. Prvoj pripadaju četiri rukopisa, a drugoj pet. Obje redakcije potječu iz 15.
st. U historiografiji velik izazov predstavljaju fragmenti CPM, koje je 1763. izdao češki
učenjak njemačkog podrijetla Gelasius Dobner (1719.-1790.). Svoje je izdanje Dobner
priredio prema danas nedostupnom rukopisu iz knjižnice češkog humanista Jana
Hodiejovskog tzv. Rukopisu Hodiejovskog. Prvi Dobnerov fragment obuhvaća uvod
CPM, ali u kraćoj redakciji od onog poznatog iz drugih rukopisa. S duljom se inačicom
uvoda Dobner upoznao tek u izdanju koje je 1730. priredio Friederich Sommersberg.
Usporedivši obje inačice (rukopis Hodiejovskog i izdanje Sommersberga), primijetio je
da iz rukopisa Hodiejovskog među ostalim izostaje dugi uvod, koji sadržava opis
podrijetla i raseljenja Slavena. To je Dobner uzeo kao dokaz da spomenuti opis nije
Henryk Łowmiański, „Kiedy powstała Kronika Wielkopolska?“, Przegląd Historyczny 51/2 (1960),
172
399.
67
domislica poljskih autora, već da se radi o kasnijem dodatku temeljenom na češkim
vrelima 14. st. Oko tog su se pitanja poljski znanstvenici podijelili u dvije skupine. Prema
jednoj od njih (Antoni Małecki, Brygida Kürbis) izdanje Dobnera (prema rukopisu
Hodiejovskog) je temeljeno na osnovnoj redakciji, a opis o podrijetlu i raseljenju Slavena
kasniji je umetak nekog drugog autora. Ipak treba istaknuti da izvorni rukopis
Hodiejovskog ni danas nije dostupan, pa se Dobnerov iskaz ne može potvrditi. Druga
skupina povjesničara (Wojciech Kętrzyński, Henryk Łowmiański) smatra pak da je čitava
CPM četrnaestostoljetna kompilacija i da je upravo u to vrijeme živio i njezin autor, koji
je kod sebe mogao imati potpuniju inačicu velikopoljskih ljetopisa od onih koje su danas
poznate, a koje su poslužile autoru kao osnovno vrelo za događaje iz 13. st.
Što se tiče autorstva CPM uglavnom su predložene dvije osobe. Prva je od njih
Boguchwał II., koji je između 1242. i 1252. obavljao biskupsku službu u Poznanju. Teza
o njegovom autorstvu temelji se na njegovoj bilješci iz 1249. (89. poglavlje CPM) u kojoj
je u prvom licu zapisao da mu se snio proročki san u kojem mu je neki redovnik prorekao
sudbinu Poljske. Međutim, već u nastavku, pod godinama 1257. i 1265. u prvom licu piše
drugi mogući autor, naime Godzisław Baszek, kustos poznanjske katedre. On je dobro
poznat iz drugih dokumenata između 1268. i 1273. godine. Ukoliko je opis podrijetla i
raseljenja Slavena kasniji umetak, valjalo bi tražiti i autora tog dijela. Kao mogućeg
autora opisa podrijetla i raseljenja Slavena vidjelo se drugog poljskog ljetopisca,
podkancelara kralja Kazimira Velikog (1333.-1370.) i arhiđakona gnjezenjskog Janka iz
Czarnkowa (1320.-1386.), koji je bio pasionirani sakupljač pisanih djela, pa je vjerojatno
da su se među njima našla i ona, koja su zatim ušla u CPM. Ipak, čini se da je Janko u
najboljem slučaju mogao biti tek posrednikom neke izgubljene (zapadno)slavenske
predaje. Autora je u svakom slučaju moglo biti i više. Iz napisanog slijedi da se nijednu
od navedenih pretpostavki o autorstvu CPM ne može u potpunosti prihvatiti te to pitanje
još uvijek ostaje otvoreno.
Kojim se izvorima koristio autor odnosno autori? Na neke od njih upućuju autor
ili autori sami. Iz samog djela doznaje se da je njegov glavni izvor bila Kadłubekova
Chronica Polonorum, koju je nadopunjavao podacima iz drugih izvora, raznih poljskih
anala. Kao jedan od mogućih izvora moglo mu je poslužiti neko vrelo kojim se u svojoj
kronici koristio krakovski franjevac Merzwa/Dzierzwa i autori drugih franjevačkih anala.
Zatim je koristio još nekakve poljske ljetopise, koje on na latinskom naziva Annales
68
Polonorum historiae. U uvodu autor spominje i najrazličitija pisma, koja su se čuvala u
crkvama te priče staraca i uglednika. Kao izvor poslužile su mu i biografije svetaca
(ponajprije sv. Stanisława) te njemu najdostupniji kaptolski anali. U vezi s vrelima
posebno pitanje predstavlja pitanje izvora opisa podrijetla i raseljenja Slavena. Autor se
poziva na Etimologije Izidora Seviljskog (560.-636.). U tom dijelu su mu kao vrela mogla
poslužiti Chronicon Hungarico-Polonicum te Chronicon pontificum et imperatorum
Martina iz Opawe (umro 1278.).
Na kraju moram spomenuti i najvažnija dosadašnja izdanja CPM. Već sam

spomenuo prvo izdanje koje je unutar serije Scriptores rerum Silesiacarum u II. tomu,
izdanom u Vroclavu 1730., uredio F. Sommersberg.173 Prvi prijevod na poljski CPM je
doživjela 1822. Djelo je s latinskog na poljski preveo Hipolit Kownacki. Prvo izdanje sa
stručnim komentarom Wacława A. Maciejowskog izdao je pod naslovom Kronika
Boguchwała i Godysława Paska izdao August Bielowski. Bilo je izdano u Lavovu 1872.
u II. tomu serije Monumenta Poloniae Historica. U 19. tomu Monumenta Germaniae
Historica izdanom u Hannoveru 1892. izdanje CPM priredio je Max Perlbach. U svojoj
analizi koristio sam se spomenutim izdanjem iz MPH Series nova, izdanim 1970. godine
te poljskim prijevodom CPM u izdanju B. Kürbis iz 1965. godine.174
To je izdanje doživjelo još dva pretiska 1752. i 1769. godine.

173
174
Chronicum Poloniae maioris (Kronika Wielkopolska), prev. Kazimierz Abgarowicz, prir. Brygida
Kürbis (Kraków: Universitas, 2010), 7-33.
69
4.2.2 Analiza CPM s obzirom na slavenske identitete
Središnji dio u kojem se u CPM govori o Slavenima, jest ranije spomenuti opis
podrijetla i raseljenja Slavena. U priču je uključen odmah nakon kratkog uvoda s
obrazloženjem da valja najprije utvrditi odakle naziv Poljacima tj. Lehitima.
Pozivajući se na najstarije knjige (vetustissimi codices) utvrđuje kako je Panonija

najstarija domovina svih slavenskih naroda (mater et origo omnium slavonicarum
nationum).175 Nigdje konkretno ne spominje koje su to najstarije knjige. Nije nemoguće
da mu je bila poznata PVL ili pak neko drugo vrelo koje je vuklo korijene iz moravske
predaje. Zanimljivo je da je poput autora PVL i autor/-ima CPM poznato uže i šire
značenje naziva Slaveni. Prema B. Kürbis mnogim je srednjovjekovnim autorima
zajedničko što su koljevku raznih europskih (ne samo slavenskih) naroda tražili u
Panoniji. Čini se da je tu informaciju autor Opisa mogao saznati i iz već spomenute
Mierzwine/Dzierzwine kronike. On Slavene pod tim nazivom zapravo i ne spominje.
Jedino kaže da je među ostalim (uglavnom slavenskim zemljama) potomstvo Jafetova
sina Javana naselilo i Korušku sa Slavonijom, koje se sada nazivaju Dalmacijom
(Carinthia et Slavonia quae nunc Dalmacia dicitur). Zatim opet spominje Slaviju
(Sclavia), kojom je vladao neki Pompilius.176 Autor je svjestan postojanja više slavenskih
skupina, a sve one – naglašava – imaju korijene upravo u Panoniji. Pišući o njoj autor
pokušava na temelju zapadnoslavenske riječi pan objasniti podrijetlo njezina naziva.
Jezik slavenskih skupina Panonije naziva naprosto slavenskim (hoc dicitur pan in
slavonico). Ipak, svjestan je on i različitosti slavenskih jezika odnosno narječja. Zbog
njih (iuxta diversitatem linguarum slavonicarum dicatur gospodzin) neki Slaveni pana
nazivaju gospodzin.177 Od tog je naziva autor izmislio i eponimnog pretka imena Pan.
Poput autora mnogih drugih srednjovjekovnih kronika i on opis podrijetla Slavena nastoji
uključiti u biblijsku genealogiju naroda. Tako mu je Pan potomak Janusa, koji pak je
potomak Jafeta sina Noina. U taj je rod uključen i Nimrod, čije je ime također pokušao
etimologizirati uz pomoć slavenskog jezika te ga nazvao Nemirom. Nakon toga slijedi za
temu mog rada izuzetno važan i zanimljiv dio. Tu naime, autor u priču uključuje trojicu
175
Monumenta Poloniae Historica Series Nova, VIII. tom, ur. Brigitta Kürbis (Warszawa: Państwowe
wydawnictwo naukowe, 1970), 4.
176
Monumenta Poloniae Historica, II. tom., ur. August Bielowski (Lwow: Nakładem własnym, 1872),
164-165; Isto 180.
177
MPH SN, 1970, VIII, XXII; MPH, 1872, 468.
70
braće: Leha, Rusa i Čeha. Ovo je ujedno i najstariji poznati zapisani primjer trojice
slavenske braće. Ista je legenda bila poznata i češkim autorima, a moguće i hrvatskim,
iako je u posljednjem slučaju to zbog kasne posvjedočenosti (prva polovica 19. stol!)
teško utvrditi. U Opisu oni su sinovi Pana, a prvorođenac je Leh. Ta su trojica postali
osnivačima triju velikih kraljevstava, naime Lehita-Poljaka, Rusa i Čeha, koji su i
Bohemi. Prema njima imena su dobili i ljudi, kojima je svaki od njih vladao, tj. njihovi
potomci. Ta legenda odražava autorovu svijest o bliskoj srodnosti triju velikih slavenskih
naroda, koji su dulje od ostalih uspjeli održati moćne države s većim ili manjim stupnjem
neovisnosti o drugim političkim utjecajima, a u 13. st. su im još uvijek vladali vladari iz
domaćih dinastija (Přemyslovci u Češkoj, Piasti u Poljskoj, Rjurikoviči u Kijevskoj
Rusiji). Autor otkriva svoju pripadnost Lehitskom krugu ističući da su najveću moć od
triju plemena unutar nekakvog carstva (totius imperii) imali Lehiti.178 Stvara se dojam
kako je prema autoru postojalo nekakvo općeslavensko carstvo, koje se dijelilo na Lešku,
Kijevsku Rusiju i Češku. Svima njima zajedničko je bilo i slavensko ime. Kako bi ga
objasnio, autor je i ovdje izmislio eponimnog oca Slava od kojeg su i nazvani Slaveni (ab
uno patre Slavo unde et Slavi, originem habuerunt).179 Isti ti Slaveni, kako primjećuje,
govore na mnogim raznorodnim jezicima, koji su im uzajamno razumljivi, a razlikuju se
u nekim riječima. Ti su jezici isto tako potekli iz jednog izvora, iz govora spomenutog
oca Slava. Time ga zapravo na zanimljiv način sličnost među slavenskim jezicima navodi
na zaključak o tome da su oni morali imati zajednički izvor, što će reći zajednički prajezik.
To je upravo onaj zaključak do kojeg su došli kasniji učenjaci poput Jurja Križanića, a
što je u 19. i 20. st. potvrdilo i znanstveno jezikoslovlje. Pozivanja na slavenski jezik kroz
razne dijelove CPM više se puta pojavljuju. U jednom se slučaju jezik naziva i poljskim
(polonice).180 Etimologizacija naziva naroda, plemena i mjesta prema nekoj eponimnoj
ličnosti diljem Europe u srednjem vijeku jest uobičajena pojava. Tako su primjerice
britanski kroničari Britance izvodili od Bruta, bavarski Bavarce od nekog Bavara, itd.181
Kako u takvom slučaju gledati na legendu o trojici braće Lehu, Rusu i Čehu? Jesu li oni
plod neke starije, uvjetno rečeno narodne predaje, koja je na sličan način etimologizirala
svoje nazive ili pak su imena trojice braće poput etimologizacije ostalih slavenskih
178
MPH II, 1862, 469.
179
MPH II, 1862, 469.
180
CPM, 2012, 52; MPH II, 1872, 479.
181
Marie Bláhová, „Představy o společném původu Čechů a Poláků ve středověké historiografii,“ Historia
Slavorum Occidentis 2 (3) (2012), 234-254.
71
skupina (kao i kod drugih europskih naroda) izum autora CPM odnosno opisa? S obzirom
na kontekst vjerojatnije je ovo drugo. Ipak ne može se isključiti mogućnost da je autor
tek zapisao ovu legendu, a analogno njoj pokušao je etimologizirati i imena ostalih
skupina. Vrijedi spomenuti da je na slavenskom jugu drugom bratu, osnivaču Kijevske
Rusije, ime Meh, a ne Rus. Na temelju tog imena naziv Kijevske Rusije ne može se
etimologizirati. Iz nastavka se doznaje da su potomci Leha, Čeha i Rusa te oca Slava
naselili najprije četiri zemlje, a poimence Panoniju, Lehiju, Kijevsku Rusiju te
Čehiju/Bohemiju (Per permissa autem quatuor Slawonica, videlicet Pannoniorum,
Lechitarum, Ruthenorum et Czechorum seu Bohemorum designata habentur.).182 Autor
ističe da su kasnije Slaveni osnovali još mnoga kraljevstva i gospodstva, a to mu je
poslužilo kao uvod predstavljanju svih onih koje on smatra Slavenima. U taj popis tako
ulaze Bu(l)gari, nazvani tako prema rijeci Bulgi tj. Volgi (Bulgarorum a Bulga flumine
nominatur).183 Treba podsjetiti da je jednaku etimologiju predložio i autor LjPD. Zatim u
popis ulaze Rašani (Raciae - Srbi), nazvani tako prema nekoj navodno slavenskoj riječi
racz, koja označava trag mnoštva konja; pa stanovnici Dalmacije, koja je tako nazvana
zbog toga jer je to bila zemlja koju je vladarica Panonije darovala svome sinu, stoga Dala
mac, tj. Dala mati (dala macz quasi dedit mater); nakon njih zapadnoslavensko pleme
Rana, koji su ime dobili prema vojnom pokliču rani, rani; pa (Lužički) Srbi (Sorabae)
prema nekakvom izrazu sorban ili prema eponimnom pretku Sarbu ili Sorbanu; isto tako
Kašubi prema izrazu kąsaj huby tj. ugrizi čvor. Još su Slaveni (Slavi) Drevnjani, koje su
Nijemci nazivali Holzatami (Hos Theutonici Halczstae appellant), a oni su nazvani prema
gustim šumama u koje su naseljavali.184 Prema nekoj rijeci Trawna isto se tako nazivaju
i Travnjanima. Nakon što je u priču uveo Slavene uz granicu s germanskim svijetom,
autor nastoji objasniti u kakvom su međusobnom odnosu Slaveni i Nijemci. U tome si
poziva na prvu knjigu Etimologija Izidora Seviljskog i kronike Martina iz Opawe.
Sukladno tome Slaveni i Nijemci su potomci dvojice braće Jana i Russza (Jano et Russz),
potomaka Jafetovih.185 Iz tog odsjeka doznaje se da se plemenski savez Sasa proširio na
područja koja su ranije bila naseljena Slavenima (Saxones…ad amplum solum Slavorum
se transferentes).186 U očima autora ne postoje druga dva naroda tako bliska i tako
182
MPH SN VIII, 1970, 5; MPH II, 1872, 469.
183
MPH SN VIII, 1970, 5; MPH II, 1872, 469.
184
MPH SN VIII, 1970, 5; MPH II, 1872, 470.
185
Isto 470; MPH SN VIII, 1970, 6 ima na tom mjestu Jano et Kuss, što je zapravo logičnije, budući da je
Jafet u svetopisamskoj predaji doista imao potomke Ja(va)na i Kuša, a ne Ja(va)na i Rusa.
186
Isto 6; MPH II, 1872, 471.
72
prijateljska kao što su to Slaveni i Nijemci, stoga se obično pretpostavljalo da je autor
živio ili djelovao na mjestima gdje je moglo dolaziti do čestih i prijateljskih kontakata
između dva naroda. Germani (germani) i Slaveni su prema njemu stoga nazvani braćom
(fratres sunt appelati).187
Između tog umetka o Nijemcima odnosno Germanima, doznaje se da su svim gore

spomenutim Slavenima (His omnibus autem Slavorum nationibus, Pannonia dumtaxat
excepta) s izuzetkom Panonije, ali uključujući Karantaniju (i Karantanci su mu Slaveni!)
bili uključeni u veliko Leško kraljevstvo i plaćali Lesima danak sve do vremena Kazimira
I. Obnovitelja (1040.-1058.).188 Prema tom konceptu Poljsko bi kraljevstvo obuhvaćalo
velike dijelove srednje istočne, ali i jugoistočne Europe. Čini se da se ovdje radi o
veličanju povijesti Poljskog kraljevstva, ili pak o pokušaju legitimacije budućih pretenzija
poljske krune na vlast nad drugim slavenskim zemljama. Ipak, izgleda da bi razložnije
bilo pretpostaviti kako se izraz omnis...Slavorum nationibus zapravo odnosio na
pomorske Slavene, koji su doista neko vrijeme priznavali poljsku vlast, a za vrijeme
Kazimira I. Obnovitelja pobunili su se protiv poljske krune. Kazimirova je Poljska u
odnosu na onu Boleslava I. izgubila i vlast nad Lužičkom Srbijom, Moravskom,
Slovačkom i zapadnim dijelom Kijevske Rusije (tzv. Grody Czerweńskie). S druge strane
uistinu je neobično što je autor među te sve Slavene uključio Korušce (Corinthani,
Corinthia), čije ime on tumači od slavenske riječi korito. Poljake je s Karantanijom
povezivao još W. Kadłubek u svojom djelu Chronica seu originale regum et principum
Poloniae. Prema njegovoj je inačici iz Karantanije u Poljsku došao Grachus tj. Krak, isti
onaj prema kojem je nazvan Krakov. Zanimljivo je i njegovo opisivanje granica Poljske
za vrijeme Boleslava I. Hrabrog. Poljska je tada osim poljskih zemalja obuhvaćala
Selenciju (Šleziju?), Pomoraniju, Prusiju, Kijevsku Rusiju, Moravsku, Češku, Ugarsku i
Hrvatsku. Prema nekim povjesničarima upravo je taj dio postao osnovom ideje kasnijih
poljskih pisaca, koji su Karantaniju upravo zbog toga dovodili u podloženost Poljskoj.189
Nakon kratkog germanskog umetka autor iznenađuje još jednom svojom domislicom.
Tom domislicom ili pak pod utjecajem nekog drugog, nepoznatog izvora, i Ugri su mu
Slaveni (de Hungaris, qui et ipsi sunt Slavi).190 Njihov naziv on veoma neuvjerljivo
187
CPM, 2012, 39-43; MPH II, 1872, 468-471.
188
MPH SN VIII, 1970, 6; MPH II, 1872, 471.
189
Chronica seu originale regum et principum Poloniae (Kronika Polska), 2. izd., prev. Brygida Kürbis,
prir. Stanisław Sierpowski (Diepholz, MAK Verlag GmbH, 2010), 11; Isto 55-56.
190
MPH SN VIII, 1970, 7; MPH II, 1872, 471.
73
etimologizira na temelju naziva neke rijeke Utre. Dakle prema Utrima Ugri. Zapravo
miješa nazive Ugra s nazivom pomorskog slavenskog plemenskog saveza Ukra. Ti su
Ugri, koje autor poistovjećuje još i s Hunima, prošli kroz zemlje Teutona i kroz
Burgundiju te Lombardiju do neke zemlje Slavonije (terras Slavoniae).191 Vjerojatno se
tu misli na Slavoniju između Save i Drave ili pak područja Slovačke. Ona se spominje
još jednom uz Karantaniju (Slavonia et Corinthia), kao jedna od zemalja, kojima su
vladali slavenski kneževi.192 Na ta ih je područja doveo Tyla, koji se zove još Atila. Nakon
toga, tu je zemlju naselilo mnogo slavenskih skupina (multe nationes Slavorum).193
Upravo prema tim brojnim Slavenima na Atilin se puk proširio naziv Wtrana ili Vandala
(Wtrane sed Wandali).194 Ti su se narodi izmiješali pa je od njih postao narod koji se
prema Hunima zove Hungarima, a prema Ukrima odnosno Ugrima Ugarska (Hungari ab
Hunnis sicut Wtranis sunt appellati).195 Tako je autor opisa podrijetla i raseljenja Slavena
prvi u obitelj slavenskih naroda uključio Mađare. Takvo se njegovo tumačenje eventualno
može objasniti na temelju pretpostavke da su autoru mogli biti poznati stanovnici
Ugarskog kraljevstva, koji su bili nositelji slavenskog jezika (treba podsjetiti da su u
sastav Ugarske ulazila područja današnje Slovačke, istočne Slovenije i Slavonije), a i dio
ugarskog plemstva bio je slavenskog podrijetla. Međutim, ovu je tvrdnju teško potvrditi.
Koncept velike Lehitske države, obuhvaćajuće velike dijelove srednje i istočne Europe,
spominje se i u poglavlju posvećenom Boleslavu I. Hrabrom. Tamo stoji napisano kako
je spomenuti poljski kralj proširio granice Poljske do Kijeva u Kijevskoj Rusiji, do Tise
i Dunava, rijeka Ugarske i Karantanije itd. Imajući to u vidu, mogli bismo zaključiti da je
autor uključivanjem mnogih spomenutih zemalja u Poljsko kraljevstvo želio podignuti
prestiž svoje zemlje te eventualno dati povijesne temelje za širenje vlasti poljskih vladara
nad susjednim krajevima.196
Nakon uključivanja Ugara u skupinu slavenskih naroda, autor započinje novi dio
svoga djela. Na tom mjestu započinje kronološki opis poljskih vladara od legendarnih
vremena do 13. st. Slavensko se ime u tom, središnjem dijelu CPM spominje rjeđe, ali
ipak ne izostaje. Prvi put se ono spominje u vrijeme Vande, kćeri Kraka prvog vladara
191
MPH SN VIII, 1970, 7; MPH II, 1872, 471.
192
CPM, 2012, 53; MPH II, 1872, 480.
193
MPH SN VIII, 1970, 7.
194
195
Isto 7.
196
CPM, 2012, 43-45; Isto, 56-57; MPH II, 1872, 471-472.
74
Lehita. Njezinim je imenom tako objašnjeno zašto se Poljaci, a i ostala slavenska plemena
(caeterae slavonicae gentes), koji žive uz rijeku Vislu nazivaju još Vandalima, a ne više
Lehitima.197 Autor zatim ponovno spominje Slavene za vrijeme četvrtog poljskog vladara
Lestka III. Njegovu zemlju on naziva kraljevstvom Slavena (Slavorum regna), a puk te
zemlje Slavenima (Slavi).198 U tom kontekstu dva puta spominje i zemlju, čiji se naziv
spominje više kao zemljopisna oznaka nego kao neko kraljevstvo, a to je Slavonija (in
Slavoniae partibus).199 Međutim, ne može se sa sigurnošću isključiti mogućnost da se u
ovom slučaju radi o sinonimu kraljevstvu Slavena. Na tom mjestu anakrono u priču
uključuje Julija Cezara. Sukladno autorovoj domislici – ili točnije domislici Wincentyja
Kadłubeka – on je u vrijeme Lestka III. pod rimsku vlast pokušao staviti više spomenuto
kraljevstvo Slavena te se sa njima tri puta sukobio. Lestko je napade uspješno odbio. Čini
se da je autor u toj epizodi isprepleo nekoliko različitih događaja. U napadu na kraljevstvo
Slavena mogu se prepoznati Cezarovi pothvati uz Ren na granici s Germanijom. A
trostruki poraz Cezara od Slavena, zapravo je trostruki poraz Cezara od strane Parta. O
spomenutim događajima pišu Appian u djelu Illyrica 11-13 i Ciceron u Epistolae
familiares. U taj je dio uključen i Marko Licinije Kras. Prema autorovoj inačici, nisu ga
ubili Parti, već upravo Lestko i njegovi Slaveni. Upravo su u njegova usta položene riječi
aurum sitisti, aurum bibe i ubojstvo Krasa. Je li autor na taj način poistovjetio Slavene i
Parte? Budući da Julije Cezar nije mogao pobijediti Lestka, dao mu je svoju kćerku Juliju
za ženu te naslov vladara Bavarske. U to se vrijeme Julije Cezar zadržavao u okolicama
Slavonije. U međuvremenu Julija je Lestku rodila sina kojeg je nazvala imenom
Pompilius. Kako sam već spomenuo autor CPM ovdje slijedi Kadłubeka. Ono čime se
razlikuje, jest činjenica, što u priču uvodi slavensko ime. Kadłubek pak je, sljedivši Gala
Anonima, polulegendarnog poljskog vladara Pąpiela doveo u vezu s latinskim imenom
Pompilius, a učinivši ga unukom Julija Cezara prikazao je poljske vladare nasljednicima
rimske imperijalne baštine. Među ostalim Juliju Cezaru pripisuje i osnivanje gradova na
području Poljske odnosno polapskih Slavena. Legende o gradovima osnovanim od Julija
Cezara u razdoblju srednjeg vijeka najrasprostranjene su bile u njemačkim zemljama i u
Engleskoj, pa je moguće da je Kadłubek pisao pod njihovim utjecajem te je i Poljsku
poželio učiniti ravnopravnom nasljednicom rimske baštine, naročito u odnosu na Sveto
197
CPM, 2012, 47-57; MPH II, 1872, 474-483; MPH SN VIII, 1970 9.
198
199
CPM SN VIII, 1970, 11.
75
Rimsko Carstvo.200 Ponovivši njegovu povijest i dodavši nove detalje, autor CPM je
nastavio uzdizati prestiž Poljske države u odnosu na Sveto Rimsko Carstvo.201
Slavene u nastavku spominje u vrijeme legendarnog kneza Siemowita I, prvog

kneza iz dinastije Pjastoviča. Oni se također spominju u vezi s etimologizacijom. Tako se
tu doznaje o sukobima Westfaljani i Frizi sa Slavenima. Pomoću slavenskog jezika
objašnjen je naziv grada Luneburg odnosno Lunje, a i mnogih drugih. Ukazivajući na
stare slavenske nazive autor izražava i njihovu pripadnost Slavenima. Čini se da je ovdje
riječ o određenim Slavenima, Slavenima u užem smislu i to o onim polapskim. Iz
poglavlja može se iščitati da su njima pripadali gradovi Luneburg (Lunje), Bardwik,
Šlezwik, Bukowiec (Lübeck), Ratibor, Šwerin (Schwerin), Lubowo, prema nekom
polapskom slavenskom knezu Mikielu nazvan Mecklemburgom zatim Rostok (Rostock),
Ilow, Werla, Ostrow, Cieszyn, Marlow, Bolek, Trzebucie, Wologošč, Kašow i Wolin. Uz
pomoć spomenutih zemljopisnih oznaka može se lako opredijeliti da se radi o polapskim
odnosno pomorskim slavenskim gradovima, a time i o polapskim i pomorskim
Slavenima. Iz ovog se vidi da se značenje sadržaja naziva Slaveni pomiče prema užem
značenju. U 82. poglavlju CPM tako se spominje Barnin, knez Slavena ili Kašuba
(Barnyn, dux Sclavorum seu Cassubarum), a njegova zemlja Slavija.202 U sljedećoj
rečenici spominje Przemisla kneza poljskog, ali njega više ne opisuje kao kneza poljskog
ili slavenskog već samo kao kneza Poljske (dux Poloniae). To je ujedno i posljednje
mjesto u CPM na kojem se spominje slavensko ime.203 Što se tiče sužavanja značenja,
slična se težnja, iako mnogo izraženija, može vidjeti u PVL. I u PVL i u CPM naziv
Slaveni počeo se odnositi na samo jednu skupinu Slavena, koja je naseljavala rubna
područja. Valja ovdje ponovno podsjetiti da se određena skupina Slavena na području
sjeverozapadne poljske još do 20. st. nazivala Slovincima.204
Sveukupno u CPM izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice na latinskom jeziku

pojavljuju se četrdeset i jedan puta. U većem dijelu slučajeva one se odnose na Slavene u
širem smislu, dok se u manjem dijelu mogu odnositi samo na jedan mali dio Slavena i to
na Slavene Pomorane. Istaknuto mjesto među svim Slavenima zauzimaju Lesi, tj. Poljaci.
200
CRPP, 2010, 30-31.
201
CPM, 2012, 49; MPH II, 1870, 476.
202
203
CPM, 2012, 160; Isto 206; MPH II, 1872, 565; Valja napomenuti da navedeni odlomak, koji spominje
Barninovu zemlju Slaviju izostaje iz mnogih rukopisa.
204
Vidi str. 7.
76
Uz slavenski identitet u CPM se vežu izrazi slavenski narodi (nationes Slavorum),
slavenski rodovi/plemena (slavonicae gentes), slavenski jezici (linguae slavonices),
Slaveni (Slavi), zemlje Slavonije (terras Slavoniae), slavenski knez (dux sclavorum),
slavenska kraljevstva (Slavorum regna), slavenskog kralja (rex slavorum). Valja
primijetiti da u jezičnom pogledu postoje najmanje tri različita oblika, a to su
slavonicarum, sclavorum i slavorum. Te bi nedosljednosti u oblicima mogle upućivati ili
na činjenicu da autor nije bio siguran kako ispravno nelatinske izraze nekog živog jezika
pisati latinskim jezikom, ili pak na činjenicu da se radi o trojici različitih autora. Iz CPM
proizlazi da je autoru ili autorima jasno da postoji više različitih slavenskih narječja ili
jezika i da su oni međusobno razumljivi. Izrazom Slaveni CPM obuhvaća Lehe (Poljake),
Čehe i Ruse (dakle pretke svih istočnih Slavena), Bugare, Panonce, Rašane (Srbe),
Dalmatince (u tome i Hrvate), Rane, Lužičke Srbe, Kašube, Slavene Drevniane (jedne od
polapskih Slavena), Karantance (pretke dijela Slovenaca), Ugare (što je posebnost
CPM!). Čini se da je autorima ili autoru CPM naziv Vandali sinonim naziva Slaveni. Tako
CPM već obuhvaća većinu, ako ne i sve narode koji su kasnije bili smatrani Slavenima.
CPM je vrijedno svjedočanstvo o postojanju slavenske svijesti na području Poljske u 13.
i 14. st. i o svijesti o tome da ima i drugih Slavena i o područjima koja oni naseljavaju.
Nasuprot drugim obrađivenim u ovom radu dokumentima, čini se da autor CPM ne zna
ništa o ćirilometodskoj predaji. Stoga se ovdje slavenski identitet ne može povezati s užim
religijskim značenjem ili ga ograničiti na nj. Ne može se donijeti zaključak da su Slaveni
oni koji bogoslužje obavljaju na slavenskom jeziku. Dokument je isto tako vrlo vrijedan
zbog toga što sadrži veoma mnogo podataka o bogatim poljsko-češkim, poljsko-ruskim i
rusko-češkim odnosima. Ta je činjenica ključna za potpunije shvaćanje slike i načina na
koji su se razne slavenske zajednice mogle upoznavati i utvrđivati međusobne različitosti,
a još više sličnosti. Vjerojatno je upravo iz takvih kontakata proizišla legenda o Čehu,
Lehu i Rusu, koja svjedoči o postojanju svijesti o bliskoj srodnosti najmanje triju
slavenskih naroda. Ona se u svom punom obliku prvi put pojavljuje upravo u CPM i
predstavlja predaju slavenskog identiteta različitu od ćirilometodske.
77
4.3 Jana Długosz – Annales seu cronici incliti regni Poloniae – AP
Annales seu cronici incliti regni Poloniae (AP) Jana Długosza zacijelo je
najznačajnije poljsko historiografsko djelo srednjega vijeka. Naziv kronike stoji već u
najstarijim rukopisima, premda naslovni dio izostaje iz autografa. Historiografija joj
znatno kasnije dala još imena Historia Polonica ili naprosto Annales (Poloniae).
Autor je te kronike najveći poljski povjesničar, diplomat, vojnik i svećenik, gore

spomenuti, krakovski kanonik Jan Długosz. On je za Poljake ono što je za Hrvate I. Lučić.
Długoszevo su djelo dorađivali i kasniji redaktori. Najstariji očuvani rukopis – koji je čini
se autograf – potječe iz 1450. godine. Sadrži događaje do 1406. godine. Djelo je već od
svojih početaka uživalo popularnost, o čemu svjedoče brojni prijepisi i razne redakcije
kronike.205 Prvo tisak kronika je doživjela 1615. u izdanju Jana Szczęsnog Herburta iz
Dobromila (1567.-1616.) u više od tisuću primjeraka.206 Prvi je prijevod na poljski jezik
kronika doživjela u prijevodu Karola Mechrzyńskog u izdanju izdavanom u Krakovu od
1867. do 1870. godine.207
U svojoj analizi usporedno sam se koristio izdanjima PWN na latinskom izvorniku

izdavanom od 1964. do 2005. pod naslovom Ioannis Dlugossi Annales seu Cronicae
incliti regni Poloniae, te izdanjem u poljskom prijevodu izdanom 2009. godine.208
205
Od mnogih kasnijih prijepisa valja spomenuti rukopise koji su sadržani u Kodeks Ocieskog, Kodeks
Chotelskog, Kodeks Kraljevski, Rukopis Koniecpolskih, Kodeks Działyńskog, Kodeks Czackog, Kodeks
Rozrażewskog, Kodeks Sierakowskog, Kodeks Świętokrzyski, Kodeks z Pieskowej Skały, Rukopis
Baworskih te Rukopis Štokholmski iz 16. st.; zatim Kodeks Czerwińskog, Kodeks Scypiona, Kodeks
Krzysztoporskog te Rukopis Ossolińskog iz 17. st. Sveukupno postoje 82 primjerka kronike, od toga ih je
zajedno s autografom iz 15. i početka 16. st. 4, iz 16. st. 36, 34 iz 17. st., 2 iz 18. st., dok 6 rukopisa nije
datirano.
206
To je izdanje nosilo naslov Historia Polonica Ioannis Dlugossii seu Longini canonici Cracoviensis. In
tres tomos digesta. Autoritate et sumptibus Herbulti Dobromilski edita. Prvo potpuno izdanje doživjela je
kronika 1711. u izdanju Heinricha Huyssena pod naslovom Joannis Dlugossi seu Longini canonici
quondam Cracoviensis, Historiae Polonicae libri XII, izdana u Leipzigu. Valja spomenuti još izdanje
Mitzlera de Kolofa izdavano od 1761. do 1772., Aleksandra Przezdzieckiego (1857.). Važna su krakovska
izdanja 1873.-1879. pod naslovom Historia Polski: Joannis Dlugossi seu Longini canonici Cracoviensis
Historiae Polonicae libri XII.
207
Joannis Dlugossii Annales seu cronicae incliti regni Poloniae (Jana Długosza Roczniki czyli kroniki
sławnego królewstwa Polskiego), knjiga 1. i 2. do 1038 godine, prev. Stanisław Gawęda et al.prir. Jan
Dąbrowski (Warszawa: Wydawnictwo naukowe PWN, 2009), 9-60.
208
Ioannis Dlugossii Annales seu cronicae incliti regni Poloniae, knjiga 1. i 2., prir. Jan Dąbrowski
(Warszawa: Państwowe wydawnictwo naukowe PWN, 1964).
78
4.3.2 Analiza izvora s obzirom na slavenske identitete
Długoszevo monumentalno djelo sastoji se od dvanaest knjiga, a sadrži događaje

od legendarnih početaka Poljskog kraljevstva do 1480. godine. Izvornik je pisan finim
latinskim jezikom razdoblja poljskog humanizma.
AP započinje posvetom. Već u njoj Długosz spominje slavenski etnonim.

Spominje ga u vezi s narodnim karakteristikama Poljaka. Premda i sam Poljak, prema
njima se ovdje veoma kritično. Poljaci su tako puni zavisti i skloni ogovaranju, a s njima
i svi Slaveni. Zbog toga, kaže Długosz, pojavila se misao da su Poljaci i svi Slaveni
potomci Hama, sina Noina i da su od njega naslijedili loše osobine (Polonorum et omnium
Slaworum parentem Cham affirment).209 Sintagma Poljaka i svih Slavena upućuje na
činjenicu da je pojam Slaveni kod Długosza nadređen pojmu Poljaka, ali tome nije u svim
slučajevima tako. U nastavku Posvete opravdava svoju nakanu da kroniku podijeli u
dvanaest dijelova. Prvi će među njima posvetiti slavenskom rodu/plemenu te Poljacima,
koji od njih proizlaze (Slaworum genu set Polonorum ex his descendencium originem) i
upravo je taj dio za s obzirom na temu mog rada najzanimljiviji.210 Spomenuta rečenica
odražava njegovu svijest o Poljacima kao Slavenima odnosno o Poljacima kao
potomcima Slavena.
Glavni dio kronike Długosz započinje tipičnom pričom o Noi i njegovim sinovima
kao precima mnogih naroda. U tom popisu Długosz već izjednačava Poljake sa
Sarmatima (Sarmate sive Poloni), što pak bi dovelo Sarmate i u vezu s Slavenima.211 U
Poljskoj se tzv. sarmatizam – teorija o sarmatskom podrijetlu poljske šljahte – do vremena
Długosza veoma proširio. Ipak, nešto kasnije Sarmate izvodi od Jafetova sina Aškenaza,
dok Slavene/Poljake tu ne spominje u vezi s njima. Moguće da je tek zapisao
poistovjećivanje Poljaka sa Sarmatima, koje je tada bilo rasprostranjeno među poljskom
šljahtom. U nastavku nejasno od Jafeta izvodi nekog Alana (prema Historii Brittonum i
Kronici Mierzwe), oca nekog Negna. Čini se da su Długoszu Slaveni potomci upravo tog
Negna, ali ne samo Slaveni. U njegove su potomke ubrojeni Kijevska Rusija, Poljska,
Pomorje, Kašubi, Švedska, Saksonija i Norveška. Spomenuti je Negno imao još jednog
sina Saksa. Od njega Długosz izvodi Čehe i Moravljane, Štajerce, Karantance, Karniolce
209
AP I-II, 1964, 55; RP I-II, 2009, 68.
210
AP I-II, 1964, 64; RP I-II, 2009, 78.
211
AP I-II, 67.
79
ili Dalmatince, Liznu (?), Hrvatsku, Srbiju, Panoniju, Bugarsku i Elišu. Koja bi točno
zemlja bila Eliša, nije mi poznato. Moguće da se s tim izrazom Długosz upoznao u kronici
Giovannija Marignollija te je Elišom nazvao neko područje koje su naselili Elišani,
potomci Jafetovi, koje je Marignolli poistovijetio s Slavenima. Poput autora ranijih
poljskih kronika i Długosz poistovjećuje Poljake s Vandalima (Vandali…qui nunc Poloni
dicuntur), točnije primijećuje da ih sada drugi zovu Vandalima.212 Sve je Slavene
prikazao kao Jafetove potomke (Japhet, omnium Slaworum parens), čime se zapravo ne
razlikuje od drugih srednjovjekovnih ljetopisaca.213 Još jedna pak je zanimljivost što
ocem Slavena postavlja Saksa. To je ime zacijelo u vezi s Saksima tj. Sasima. Iz
napisanog bi slijedilo da su Sasi svojom starošću nadređeni Slavenima. Nije nemoguće
da bi takva formulacija zapravo odražavala neku podređenost Slavena Sasima ili pak
nekakvu političku podređenost slavenskih velikaša saskima u vrijeme pisanja AP. Nije
mi poznato da bi takvo izvođenje Slavena od Sasa poznala ijedna druga kronika. Dolazak
predaka Slavena na kasnija područja, on opisuje selidbom Jafetovih potomaka iz Kaldeje
preko Male Azije, a zatim preko rijeke Dunav na sjever. Odatle je spomenuti Negno sa
svojim sinovima došao u Panoniju, u prvo i najstarije sjedište Slavena (Pannoniam,
primam et veterem Slaworum sedem).214 S tom se tvrdnjom Długosz mogao sresti u CPM
i njome se pridružuje PVL i CPM, kao drugim dokumentima u kojim je fiksirana predaja
o panonskoj (južnoj) pradomovini Slavena. U sljedećoj rečenici Długosz objašnjava zašto
Panonija više nije slavenska. Čini se da je u tome došlo do brkanja naziva događaja, do
svojevrsnih anakronizama, koji su općenito vezani za legendarne početke Poljske. Tako
prema njemu nisu Slaveni došli na ranija langobardska sjedišta, već su Langobardi odatle
istjerali Slavene, a zatim su na mjesto Langobarda došli Huni (tj. Ugri) prema kojima je
zemlja i nazvana Hungarijom. Možda se iza njegovih Langobarda kriju zapravo Franci
odnosno Bavarci. Dalje kaže Długosz, Slaveni su iz Panonije napunili ljudima ove zemlje:
Bugarsku ili Meziju, Dalmaciju, Srbiju, Hrvatsku, Bosnu, Rašku, Karantaniju i Ilirik te
priobalna područja uz Jadransko, Jonsko i Egejsko more i otoke, koja graniče na jugu s
Grcima, na zapadu s Latinima, Italicima i Teutonima. Hvali u tom rod slavenski rod,
govoreći da su jako blagoslovljeni, kad su u početku bili primili u ruke najbolju zemlju,
naime Panoniju (felicitas generis Slawonici, quod tam optimas terras sortitum fuit).215 On
212
Isto 69.
213
Isto 69.
214
Isto 69.
215
Isto 69.
80
to dodatno argumentira govoreći, da osim Indije ni jedna druga zemlja nije tako bogata
solju i začinima, željezom, zlatom, srebrom i raznim metalima. U objašnjenju zašto su
Slaveni izgubili Panoniju Długosz ide dalje. U duhu teološkog mišljenja gubitak obećane
zemlje Panonije on tumači kao kaznu za grijehe, koje su Slaveni činili. U teološkom se
objašnjenju razlikuje od autora CPM i PVL ili bolje reći on ih novim tumačenjem
nadopunjava. Za njega je kretanje Slavena također usmjereno s juga prema sjeveru, kao i
u CPM i PVL.216
Novo poglavlje Długosz započinje legendom o Lehu i Čehu. U njemu objašnjava

kako je došlo do osnivanja slavenskih zemalja sjeverno od Dunava. Tu daje drugo
objašnjenje preseljenja Slavena iz svojih panonskih zemalja. Ovaj put razlog raseljenju
jesu unutarnji sporovi i nesuglasice te bratoubilački pohodi. Moguće je da su upravo to ti
grijesi, koje je spominjao ranije. U to vrijeme Długosz je smjestio legendu o Lehu i Čehu.
Za razliku od autora CPM u Długoszevoj inačici u početku izostaje brat Rus, osim toga
oni nisu sinovi Pana, već sinovi Jana, u kojem su neki tumači prepoznavali Jafetova sina
Javana. Rus se zatim pojavljuje kasnije, ali ne kao Lehov brat, već kao Lehov potomak
(nepotum).217 Treba podsjetiti da su i autori PVL plemenske saveze Vjatiča i Radimiča
izvodili od Poljaka. Međutim, u nastavku kaže on da postoje i druga mišljenja prema
kojima je Rus bio brat Čeha i Leha, a ne sin, i da je zajedno sa braćom krenuo iz Hrvatske
te osnivao veliku zemlju Kijevsku Rusiju. Długosz sam ne poriče da je i takva inačica
moguća, već je samo navodi kako bi upozorio da postoji i ona, ne dajući joj pritom
nikakvu ocjenu. Ideju da je upravo Hrvatska bila starom domovinom Leha i Čeha Długosz
je mogao naslijediti iz čeških izvora poput tzv. Pulkavine kronike.218 Valja ovdje još nešto
reći o Rusu. Od njega je Długosz izveo i Odoakara, vođu Herula koji je u 5. st. upravljao
Italijom. Ruse je poljski ljetopisac učinio vladarima Italije u vrijeme kada u izvorima još
nije bilo poznato njihovo ime. Moguće je da je do greške došlo zbog poistovjećivanja
imena Rusa s germanskim Rugima, federatima Odoakara. Tu je tvrdnju on preuzeo iz
Kronike Martina iz Opawe. Što se tiče Leha i Čeha, njima pak su, kaže, pripadale zemlje:
Dalmacija Sirmijska, Slavonija, Hrvatska i Bosna. Slavoniju Długosz spominje nekoliko
puta. Čini se da u velikoj većini slučajeva misli upravo srednjovjekovnu Slavoniju među
Savom i Dravom. Nije pak jasno njegovo značenje srijemske Dalmacije. Odatle su dakle
216
Isto 65-70; RP I-II, 2009, 82-95.
217
AP I-II, 1964, 87.
218
Isto 87-89; RP I-II, 2009, 134-138; Bláhová, 2012, 249-250.
81
– iz Hrvatske i Slavonije – Leh i Čeh odlučili poći kako bi izbjegli međusobne borbe,
koje su zadesile njihovu domovinu. Długosz čak znade i točno mjesto odakle su oni pošli.
To je bio nekakav zamak Psary kraj istoimenog sela uz rijeku Huj, koja dijeli Hrvatsku
od Slavonije. Problem je u tome što na području suvremene Hrvatske nije poznato ni selo
tog imena, a ni rijeka. Unatoč tome neki su poljski povjesničari bez neke čvršće osnove
u nazivu mjesta prepoznavali Krapinu. Vjerojatno zbog toga što je i u Krapini u 19. st.
bila zabilježena legenda o Lehu, Čehu i Rusu. Moguće pak da je legenda u Krapinu i
dospjela iz Długoszeva dijela. Iz tih su dakle krajeva, braća krenula prema sjeveru, među
ostalim uz rijeku Moravu. Braća su se rastala na gori Rip, koja se nalazi u Češkoj. Odatle
je mlađi brat Čeh krenuo na jug i osnovao Prag i Velehrad, s time i Češku. Drugi naziv
Češke, naime Bohemia, Długosz također tumači uz pomoć slavenskog jezika, od imenice
Bog, na češkom Boh. Zanimljiva je u tom poglavlju i njegova primjedba u vezi s ruskim
i poljskim jezikom. Primjedba je u vezi s razlikovanjem pojmovanja močvara i jezera. On
kaže mi pak, budući da je takav zajednički način govorenja Poljaka i Rusa, da se u
njihovim govorima često miješaju pojmovi močvara i jezera. Prvorođenstvo, a time i veći
prestiž u Długoszevoj inačici kao i u CPM pripadaju Lehu. On je s gore Rip krenuo prema
Poljskoj i tako postavio početak toj zemlji. Kroz čitavu I. knjigu Długosz udjeljuje mnogo
mjesta upravo Lehu i njegovim pustolovinama.219
U novom poglavlju posvećenom Lehu Długosz ponovno spominje Slavoniju.

Ovdje taj naziv ime šire značenje i obuhvaća čini se sve slavenske zemlje. Pri tom autor
ponavlja riječi Gala Anonima te započinje rečenicu Polonia septentrionalis pars est
Slawonie… itd. Prilikom opisivanja poljskih rijeka ponovno spominje slavenski jezik,
kojim su Poljaci/Slaveni rijeke i nazvali (npr. lingua sua Slawica).220 Spominje ipak i
poljski jezik (Polonica lingua) i poljski govor (Polonicali ydiomate). Izraze jezik poljski
i jezik slavenski koristi i kao sinonime (Polonico seu Slawonico).221 Ta se jezična
objašnjenja odnose na tumačenja naziva pojedinih slavenskih plemena odnosno naroda i
u zapravo slijede etimologiziranja autora CPM pa ih stoga ovdje neću ponovo nabrajati.222
Tek nakon toga Długosz spominje već spomenutog Lehova potomka Rusa i ističe da se
Rusi u svojim ljetopisima (možda misli upravo na PVL!) hvale da su potomci Lehovi. A
219
AP I-II, 1964, 70-72; 91; RP I-II, 2009, 95-98; Isto 139.
220
AP I-II, 1964, 73.
221
Isto 74-75.
222
Isto 117.
82
isto tako čine neki Slaveni (u zapisu oblik Slavos umjesto Slawos, koji Długosz koristi
kad misli na sve Slavene), Bugari, Hrvati i Huni (tj. Ugari). Čini se da i on poznaje
Slavene u nekom užem smislu, no zbog nedostatka je podataka teško reći o kojim je
Slavenima riječ. S obzirom na to da ih nabraja sa Slavenima s južne strane Dunava, mogli
bismo zaključiti da se radi o Slovencima, međutim moguće je da se radi i o Slovacima ili
Slavoncima. Prema rijeci Vandal pak, tvrdi on, ti su Slaveni izvana nazvani Vandalima.
Na ovom mjestu Długosz ponovno izjednačava Vandale i Slavene. Već iz sljedeće
rečenice se doznaje da Ruse i Poljake historiografi zovu još i Sarmatima (et tam Rutheni,
quam Poloni Sarmate nominantur).223 Tome još dodaje da su ih drugi pisci nazivali
Skitima, a neki Germanima. Zemlja između Labe, Visle i Dona nazivala se od starine
Skitijom (Schitia nominantur a scriptoribus).224 Tako je Długosz vjerojatno želio zapuniti
prazninu u ranih antičkih pisaca, koji ne spominju Slavene, već samo Germane ili Skite
na području istočne Europe. Valja ipak primijetiti da već on sam ističe kako su imena
Vandali, Sarmati, Skiti, Germani imena koja su Slavenima dana izvana, što je u odnosu
na veći dio ranijih pisaca novost.225 U nastavku sa Slavenima izjednačava i antičke
Panonce, koje su bili pokorili Rimiljani (Gentemque Pannorum, qui et ipsi Slawi sunt).226
Kao što je ukazano već ranije, Długoszu je pojam Slavena bio poznat u širem, ali
i u užem značenju, moguće i u dva uža značenja od kojih sam jedno već spomenuo. Drugo
se takvo uže značenje, čini se, odnosi na Slavene Polabljane odnosno Slavene Pomorane.
Takvo značenje više dolazi do izražaja u nastavku, a naročito u drugoj, trećoj i četvrtoj
knjizi AP. Ti se Slaveni često spominju uz neke druge slavenske plemenske saveze, a to
često podsjeća na spominjanje Novgorodskih Slavena u PVL. Spominju se redom u vezi
sa slavenskim plemenima Polablja i Pomorja (Slaworum et Rugianorum, Paloborum,
Obotritorum, Vairensium, Cassubitarum…).227 Tako se ti Slaveni u pravilu spominju uz
Pomorane, Kašube i druge tamošnje slavenske skupine. U nastavku Długosz spominje i
njihove kneževe Barvina i Boguhvala te se u tom kontekstu naziv Slaveni koristi kao
sinonim nazivu Kašubi (Slaworum dux seu Kassubitharum).228 Njihovu zemlju naziva
Slavijom za razliku od Slavonije, koju smo već spominjali (Slawie et Caszubitarum
223
Isto 89.
224
Isto 89.
225
Isto 89; Isto 142.
226
Isto 142.
227
Isto 142.
228
Isto 142-143.
83
dux).229 Naziva je još zemljom Slavena (Slaworum terra).230 Ponekad je teško razlučiti u
kakvom je poimanju Slavena riječ. Tako Długosz primjerice uz spomenute plemenske
saveze spominje Polonicas sive Slavicas. Zanimljivo je da je kneževe tih krajeva Długosz
predstavio kao sinove legendarnog poljskog vladara Lestka III., prema tome na neki način
podređenima Poljskoj. To valja promatrati u kontekstu sukoba Poljaka s Carstvom, koje
je u vrijeme Długosza vladalo nad polapskim Slavenima. Na taj je način Długosz pokušao
legitimirati pravo Poljske na spomenuta područja. U nastavku pak opet spominje gradove
u zemlji i područjima Slavena (terre et regiones Slaworum).231 Mahom se radi o
gradovima koji se nalaze na području polabskih i pomorskih Slavena. Dalje spominje
Nikolta, kneza Slavena (Niclotus princeps Slaworum).232 Stoga s razlogom mogu tvrditi
da Długosz tu govori upravo o tim Slavenima, a ne o drugima. U nastavku istog poglavlja
on ponovno spominje slavenski jezik, i ponovo ga koristi kao sinonim za poljski jezik, ali
ga ne ograničava isključivo na poljski (linguam nisi Polonicam seu Slawicam…sonant;
Slawonicum genum et lingua vigeat).233 U jezičnom pogledu njihovi su jezici, naime
polapskih, pomorskih i poljskih Slavena bili osobito slični. Još je danas primjetljiva velika
sličnost donjelužičkosrpskog i poljskog jezika. Zanimljiva mu je tu još jedna primjedba.
On kaže da još i sada po tim mjestima – sada pod vlašću Nijemaca – postoje u selima
seljani Slaveni (Slawi rusticani generis), koji govore na jeziku poljskom ili slavenskom,
ipak veoma izmijenjenim zbog blizine susjeda, govornika tuđih neslavenskih jezika. 234
Takvo poznavanje jezika upućuje na činjenicu da je Długosz i sam mogao biti u kontaktu
s polapskim slavenskim jezicima.
Długoszu je za razliku od autora CPM poznata i ćirilometodska predaja. Njoj je

namijenio čitavo poglavlje pod naslovom Trojica kneževa Slavena Arnulfu caru glasnike
šalju tražeć da im se pošalje muževe učene u Svetom Pismu (Tres duces Slavorum ad
Arnulphum imperatorem nuntios miserunt petentes sibi viros doctos in Sacra Scriptura
mitti).235 U njemu se zapravo ne doznaje ništa novo, već Długosz samo ukratko ponavlja
sadržaj Žitija Ćirila i Žitija Metoda. Tako on zna, da se misija svete braće desila u doba
229
Isto 142-143.
230
Isto 167-169; Isto 306; Isto 60; Isto 118; Isto 120; Isto 186; Isto 382.
231
Među gradovima spomenuti su: Bukkow, Dobin, Brema (Bremen), Mikelburg (Mecklenburg),
Lunemburg (Luneburg), Aldemburg (Altemburg), Raczeszburg, Sigeburk, Plvnen, Sleszwik (Schleswig),
Ilow, Zwerin (Schwerin), Malechow, Rostokk (Rostock), Kvczin, Werle, itd.; AP I-II, 1964, 145.
232
Isto 145.
233
Isto 145.
234
Isto 142-143; RP I-II, 2009, 207-209.
235
AP I-II, 1964, 166-167.
84
slavenskih kneževa (Slaworum duces) Rastislava, Svetopluka i Kocelja. Dobro mu je
poznato da su sveta braća na slavenski jezik (lingua Slawonica) prevela Sveto Pismo, da
su uveli bogoslužje na slavenskom jeziku. Zna, da su se neke struje unutar Crkve borile
protiv slavenskog bogoslužja.236 U nastavku, za vrijeme vladanja poganskog kneza
Mieczysława, prethodnika Mješka I., spominje i svećenike slavenske narodnosti i jezika
(Slawonici generis atque lingue). S obzirom na povijesni kontekst, moguće je da pod time
misli upravo nekakve nasljednike ćirilometodske predaje. Sve o svemu o Ćirilu i Metodu
se izražava pohvalno.237
U drugoj knjizi AP Długosz naziv Slavena spominje znatno rjeđe. Prvi put u
kontekstu Mješka I. i njegova primanja kršćanstva. Ono je tamo došlo pod utjecajem
češke kneginje Dubravke, Mješkove žene i rođake sv. Vaclava (907.-935.). Za tog pak
sv. Vaclava tvrdi da je bio prvi iz slavenskog naroda, koji je zablistao neobičnom
svjetlošću i mučeništvom (in nacione Slawonica primus martirio et sanctitate insigni
refulsit).238 Izraz nacione Slawonica ovdje se može shvatiti u ograničenom smislu, kao
da Długosz time misli samo na Čehe. Ipak čini mi se logičnije da je i on mislio na Slavene
u širem smislu, kako bi i druge Slavene, a napose Poljake učinio dionicima slave sv.
Vaclava te time povećao prestiž Poljske u očima Crkve. U tom se kontekstu spominje i
neki Sas Dietmar, koji je malo znao slavenski jezik (in Slawonica lingua aliquantum
eruditus). Taj je Dietmar postao prvim praškim biskupom, čemu je zacijelo pripomoglo i
njegovo znanje slavenskog jezika.239
Za razliku od autora CPM Długoszu Ugri nisu Slaveni, on to nigdje izričito ne

tvrdi. Unatoč tome, on znade da u njihovom kraljevstvu ima i Slavena. Spominje ih u
kontekstu pokrštenja Ugra. Kaže da je među njih Evanđelje došao naviještati sv. Vojtjeh
Adalbert (956.-997.). Svojom je službom taj svetac na kršćansku vjeru obratio brojne
Ugare i Slavene (Slawi et Huni), naviještao im je Božju riječ (verbum Dei Slawis et
Hvnis… predicavit).240 Posljednji put u II. knjizi Długosz spominje Slavene u kontekstu
vladavine Boleslava I. Hrabrog. Upravo je on od cara Otona III. primio krunu i pravo na
neovisnost od Carstva. Dane su mu bile ovlasti da zavlada pojedinim Slavenima i
236
Isto 166-167.
237
Isto 166-167; Isto 172-173; RP I-II, 2009, 232-233; RP I-II, 2009, 238-239.
238
AP I-II, 1964, 179.
239
AP I-II, 1964, 179-189; Isto,180; RP I-II, 2009, 258.
240
AP I-II, 1964, 210-211; RP I-II, 2009, 280-281.
85
barbarskim narodima (singulas Slaworum et barbarorum naciones).241 Długosz utvrđuje
da je na taj način Poljska bila učinjena kraljevstvom, a Boleslav I. Hrabri uzdignut nad
kneževe svih slavenskih rodova i jezika (supra omnes generis Slawonici atque lingue
duces magnificatus).242 U nastavku doznajemo da je Boleslav uspio svojoj državi pripojiti
susjedne krajeve, koji su ispočetka pripadali Poljacima koji su i Slaveni (Vicinis
regionibus, quas ab origine Poloni qui et Slawi populaverant).243 Długosz uzdiže Poljsku
u vođu i rodonačelnicu čitavog slavenstva, prikazuje je kao zaštitnicu, a možda i moguću
ujedinjeniteljicu svih Slavena. Možda mu je upravo zbog toga nakana Poljake
poistovjećivati sa Slavenima. Kao što smo već rekli, u ostalim se dijelovima AP slavensko
ime spominje prilično rijetko, i odnosi se uglavnom na pomorske i polapske Slavene, dok
se ime zemlje Slavonija već uvriježilo upravo za zemlju između Save i Drave i u pravilu
je se spominje uz Dalmaciju i Hrvatsku. Jedna je od rijetkih novina što kao Slavene u
trećoj knjizi spominje i Ljutiće (Liutici quoque populi, genus a Slawis ducentes).244
AP pun je izraza Slaveni i pripadajućih izvedenica na latinskom jeziku. Oni su

nešto češći u prvoj knjizi dok se u ostalim knjigama pojavljuju više-manje sporadično.
Dlugosz pokazuje neobično mnogo zanimanja za sudbine ostalih nepoljskih slavenskih
zemalja među kojima su Češka, Kijevska Rusija, Bugarska, zemlje polabskih i pomorskih
Slavena, pa i Slavena Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, ali i Ugarske, koju su uz Slavene
naseljavali i Ugri. Tim zemljama kroz čitavih svojih dvanaest knjiga posvećuje puno
prostora.245 Kroz čitavo djelo dobiva se dojam da su za Długosza Slaveni zapravo jedna
cjelina premda imaju više država, što podsjeća na ideju autora PVL. Oni su mu potomci
Jafetova potomka Negna. Uz Slavene (Ruse, Poljake, Pomorane, Kašube) njegovi su
potomci još Šveđani, Sasi i Norvežani. Mlađi Slaveni – potomci Negnova sina Saksa –
su mu Česi, Moravljani, Karantanci, Karniolci ili Dalmatinci, Hrvati, Srbi, Panonci,
Bugari i Elišani. Zatim su mu Slaveni i Ljutići, Rugijci, Polabljani, Pomorani, Obodriti i
Vairenjani. Njihovi preci došli su s juga u Panoniju, koja pak je njihova prva majka i
pradomovina. Nju su bili primorani napustiti zbog grijeha. To je teološki vidik, po kojem
je Długosz jedinstven među autorima poljskih kronika. Stranci te Slavene zovu različitim
241
AP I-II, 1964, 223.
242
Isto 1964, 223.
243
Isto 233 i 274; RP I-II, 2009, 303-304.
244
Ioannis Dlugossii Annales seu cronicae incliti regni Poloniae, knjiga 3. i 4., prir. Jan Dąbrowski
(Warszawa: Państwowe wydawnictwo naukowe PWN, 1970), 72.
245
Stoga, među ostalim, smatram da bi bilo veoma korisno ovo monumentalno djelo prevesti i na hrvatski
jezik te ga učiniti dostupnijim hrvatskim povjesničarima.
86
imenima među kojima se nalaze Vandali, Sarmati, Skiti, Panoni, Germani, itd. On
prenosi i svoju inačicu legende o Lehu, Čehu i Rusu, prema kojoj je Rus Lehov potomak.
U njoj Lehu pripada najviše mjesto među trojicom osnivatelja država. Lehu i Čehu za oca
je za razliku od CPM postavio Jana. Čini se da on poznaje i Slavene u užem smislu. Tim
imenom on označava nekakav polabski odnosno pomorski plemenski savez, koji se
najčešće spominje uz Kašube ili pak se s njima poistovjećuje. Izgleda da je mislio upravo
na one Slavene, čije se ime u sjevernoj i zapadnoj Poljskoj do 20. st. očuvalo u obliku
Slovinci (Slovincë), a to se ime, kako sam bio spomenuluo u uvodnom dijelu, čuvalo i
kod Polabljana u obliku Slüvenst'ě. Njihovu zemlju on naziva Slavijom, dok zemlju
između Save i Drave naziva Slavonijom.246 Njemu je poznata i ćirilometodska predaja.
On zna da su Ćiril i Metod za Slavene preveli Sveto Pismo i priredili bogoslužje na
njihovom jeziku.
Długoszu su poznate i slavenske zemlje i slavenska područja, kneževi Slavena, ali

i slavensko kraljevstvo i njihov kralj. Najodličnija je među svim slavenskim zemljama
Poljska, koja je i kraljevina, a tu je i kralj Slavena, Boleslav I. Hrabri. U njemu kao da
vidi ujedinitelja mnogih slavenskih plemena odnosno plemenskih saveza. Stvara se dojam
da želi reći kako upravo Poljskoj pripada mjesto vođe među slavenskim narodima. Djela
poljskih kroničara svjedoče o tome da je barem među pismenim dijelom poljskog društva
postojao kontinuitet i čvrsta svijest o slavenskom identitetu kao o nekoj realnosti u kojoj
su i sami živjeli i dio koje su bili. Taj se identitet u poljskoj svijesti nije ograničavao samo
na Poljake već i na sve Slavene poznate iz kasnijih razdoblja, ali barem djelomično i na
Ugre. Długoszevo je djelo bitno doprinijelo rasprostranjenju i učvršćenju slavenskog
identiteta u poljskoj državi u narednim stoljećima, pogotovo uzme li se u obzir činjenica
da je od samog početka bilo veoma često prepisivano. Ali nisu ga čitali samo u Poljskoj.
Vjerojatno je upravo ovo djelo, a možda i CPM došlo u ruke i Vinku Pribojeviću (sred.
15. st. – 1532.), koji je u svom poznatom govoru O podrijetlu i zgodama Slavena (Oratio
de origine succesibusque Slavorum) spomenuo Leha, Čeha i Rusa.247
Mihaljević, Poredbena slavenska gramatika, 2004, 70.

246
247
Oratio de origine successibusque Slavorum (O podrijetlu i slavi Slavena), prev. Veljko Gortan i Pavao
Knezović, prir. Miroslav Kurelac (Zagreb: Golden Marketing, Narodne novine, 1997), 64; Isto 164.
87
4.4 Cosmae Pragensis Boemiae chronicon – BC
Bohemiae Chronicon (BC) predstavlja prvu češku kroniku. Njezin je autor

svećenik Kozma Praški (1045.-1125.), a zbog značenja njegove kronike u Češkoj ga se
uvriježilo smatrati ocem češke historiografije. Pitanje autorstva prilično je jasno s
obzirom na to da autor u kronici piše i o sebi. Mogao je biti poljskog ili vjerojatnije češkog
plemičkog podrijetla. Bio je veoma obrazovan čovjek za ono doba, veoma blizak
Jaromiru, sinu češkog kneza Břetislava I. (1002.-1055.). S datiranjem autografa kronike
također nema velikih problema, budući da je Kozma sam ukazao na vrijeme postanka
svog monumentalnog djela. Svoju je kroniku napisao između 1119. i 1125., pri čemu se
može s više sigurnosti tvrditi da je ona završena 1125., dok je početak pisanja nesigurniji.
Svojom je kronikom postavio temelj kasnijim češkim ljetopisima.
Kozmin se autograf nažalost nije očuvao, ali je zato poznato petnaestak prijepisa
iz razdoblja od 12. do 18. st. Relativna mnogobrojnost prijepisa svjedoči o tome da je
djelo bilo rasprostranjeno i čitano. Najstariji prijepis predstavljaju Budišinski i Leipziški
rukopis (12. st.), dok je najmlađi od njih Drugi Bečki rukopis (18. st.).248 U 19. st. njome
su se bavili prvenstveno František Palacký i Václav Tomek, zatim u 20. st. Václav
Novotný, Dušan Třeštík, te poljske povjesničarke Barbara Krzemieńska i Maria
Wojciechowska. Od 17. st. bilo je priređeno mnogo izdanja BC. Među njima ističu se
izdanja Marquarda Frehera iz 17. st. i Rudolfa Köpkea u MGH. Prvo su češko izdanje
priredili J. Dobrovský i F. Plecl. Novija su češka izdanja s prijevodom na češki izdali V.
Tomek i Karel Hrdina u Pragu 1929. i 1947. godine. U posljednje se vrijeme kronikom
bavi Marie Bláhová, koja je 2005. priredila novo izdanje. Kronika je među ostalim
prevedena na njemački, poljski i ruski jezik.249 U svojoj analizi koristio sam se izdanjem,
248
Ostali su rukopisi: Strassbourski rukopis (13. stol), Dresdenski rukopis (13. st.), Bečki rukopis (13. st.),
Štokholmski rukopis (13. st.), Kaptolski rukopis (14. st.), Brnski rukopis (15. st.), Münchenski rukopis (15.
st.); Karlovski rukopis (15. st.), Rudnicki rukopis (15. st.), Budjejovački rukopis (15. st.), Fürstenberški
rukopis (15. st.), Břevnovski rukopis (16. st.); Kronika se kritički počela proučavati krajem 18. st. Istaknutu
su ulogu u njezinom proučavanju imali G. Dobner, František J. Pubička, František M. Plecl i J. Dobrovský.
Središnje mjesto u to vrijeme imaju radovi F. J. Pubičke i J. Dobrovskog. Radi se o radovima: Josef
Dobrovský. Kritische Versuche die ältere bömische Geschichte von späteren Erdichtungen zu reinigen, Bd.
I-III (Prag: 1803-1819); František J. Pubička. Chronologische eschichte Bömens, Bd. I-III (Leipzig, Praha:
1770-1773).
249
Smatram da bi je trebalo prevesti i na hrvatski jezik te tako učiniti dostupnijom hrvatskim
povjesničarima.
88
koje je unutar MGH uredio Berthold Bretholz, budući da mi je ona, uz ruski prijevod, bila
dostupna.250
4.4.2 Analiza izvora s obzirom na slavenske identitete
Kronika je pisana srednjovjekovnim latinskim jezikom karakterističnim za

srednjoeuropski prostor. Sastoji se od triju knjiga. Prva knjiga obuhvaća vrijeme od
legendarnih početaka do 1038. te učvršćenja kršćanstva u češkim zemljama. Druga knjiga
obuhvaća razdoblje od 1038. do 1093., a treća razdoblje od 1038. do 1125. Opis
najstarijeg razdoblja dan u prvoj knjizi temeljen je na starim predajama i izvorima koji su
tek djelomično poznati. U drugoj se knjizi Kozma poziva na pripovijedanja
vjerodostojnih ljudi. Djelomično pak se radi o njegovim vlastitim promatranjima i
tumačenjima događaja. Poput drugih kronika, koje smo dosad obrađivali i ova sadrži
mnoge anakronizme. Najtočnije podatke sadrži treća knjiga, budući da je događajima
opisanim u njoj Kozma bio suvremenik i svjedok. S druge strane Kozma i sam priznaje
da o događajima često piše subjektivno s obzirom na svoj svjetonazor. Od izvora je među
ostalim koristio Žitije sv. Václava, Vita sancti Adalberti i neke neočuvane praške anale,
tzv. Popis biskupa praške Crkve. U kronici on nastupa kao ideolog Přemislida, vladajuće
dinastije Češke.251
Poput drugih kronika Kozma i svoju kroniku – nakon posvete – započinje od

Velikog potopa i raseljenja naroda nakon njega. Iz područja Mezopotamije došli su preci
Čeha i mnogih drugih naroda na područja Germanije, s time da je Germanija Kozmi
obuhvaćala područja sve do rijeke Don. Pojam Germanije je dakle obuhvaćao prostrana
područja srednje i istočne Europe. Kozma je značajan jer se u njegovoj kronici prvi put
pojavljuje eponimni predak Čeha, otac Čeh odnosno Bohemus, koji će kasnije biti uveden
u legendu o Lehu, Čehu i Rusu. Njegovo je ime izgleda objašnjenje postanka i podrijetla
250
Važnija izdanja: Marquard Feher. Cosmae Pragensis ecclesiae decani Chronica Bohemorum (Hanoviae,
Rerum Bohemicarum antiqui scriptores: 1602., 1607., 1620.); Josef Dobrovský, František Plecl. Scriptores
rerum Bohemicarum, 3 vol. (Praha: 1783-1829); Cosmae Pragensis Chronica Bohemorum (Kosmova
kronika česká), prev. Karel Hrdina i Marié Bláhová, prir. Dušan Třeštík i Petr Kopal (Praha, Litomyšl:
Paseka, 2005.); Bertold Bretholz, ur. Monumenta Germaniae Historia. Scriptores rervm germanicarum.
Nova series. Tomvs II. Cosmae Pragensis Chronica Boemorum. (Berlin: Weidmannsche buchhandlung,
1923.); Cosmae Pragensis Chronica Boemorum (Чешская хроника), prev. i prir. G. E. Sančuk (Москва:
Издательство Академии наук СССР, 1962).
251
CPCB, 1962, 5-24.
89
naziva čeških Slavena. Sukladno Kozmi oni su se Česima nazvali upravo prema ocu
Čehu. U priči o Čehu Kozma ne spominje ni Leha ni Rusa.252
Poznata mu je misija sv. Metoda u Moravskoj i Češkoj. Čini se da je taj podatak

zapisao prema nekoj češkoj predaji, koja je pamtila da je knez Bořivoj primio krštenje od
sv. Metoda. Pri tom se ne spominje njegov brat sv. Ćiril, niti pak činjenica da su solunska
braća prevela Sveto Pismo na slavenski jezik. Nije ukazana nikakva izravna veza između
ćirilometodske predaje i slavenskog identiteta. O sv. Metodu izriče se pohvalno
(venerabilis Metudius), dok je Svatopluk prikazan negativno kao neprijatelj carstva, što
možda odražava Kozminu odanost carstvu.253 Premda ga izričito ne dovodi u vezu sa sv.
Metodom, slavenski jezik mu je ipak poznat. Prvi put on ga spominje u pismu pape Ivana
XIII. češkom knezu Boleslavu II. Pobožnom (930.-999.), i bratu Dubravke, žene poljskog
kneza Mješka I., u kojem papa Ivan XIII. odobrava njegovu molbu za osnivanje biskupije
u Pragu. U tome pismu papa Boleslavu II. savjetuje da osnivanje odnosno vodstvo
biskupije ne povjeri čovjeku obreda ili sekte bugarskog naroda odnosno ruskoga ili
slavenskog jezika, već čovjeku latinskog obreda (Veruntamen non secundum ritus aut
sectam Bulgarie gentis vel Ruzie, aut Sclavonice lingue, sed magis sequens instituta et
decreta apostolica unum pociorem tocius ecclesie ad placitum eligas…).254 Treba
podsjetiti da je to još uvijek vrijeme prije velikog Crkvenog raskola. Isto tako, to je
vrijeme kada se vlast Přemislida rasprostirala i na Krakov, pa i na područja zapadne
Kijevske Rusije oko današnjeg grada Lavova. Poput Długosza i Kozma spominje Sasa
Dietmara, koji je savršeno znao slavenski jezik (Sclavonicam perfecte linguam
sciebat).255 Zanimljivo je da je Długoszev Dietmar tek malo znao slavenski, dok ga je
Kozmin znao savršeno. Osim biskupa Dietmara Kozma spominje još nekog Sasa, imena
Thegdag, koji je isto tako govorio savršeno na slavenskom jeziku (lingua perfecte
imbutus slavonica).256 Izgleda da je upravo njegovo savršeno znanje slavenskog jezika
pripomoglo njegovom posvećenju u praškog svećenika. Može se zaključiti da je i njegovo
većinsko slušateljstvo moralo biti slavenskog jezika, a budući da je Prag bio u češkim
rukama, može se reći da Kozma s navedenim slavenskim jezikom misli upravo češki
jezik, iako ga sam izričito ne ograničava samo na slavenski jezik Čeha. No, opet moram
252
MGH NS, 1923, 7.
253
Isto 22; Isto 32-35.
254
Isto 44.
255
Isto 44.
256
Isto 45.
90
upozoriti na činjenicu da se jezik tada mogao shvaćati drugačije i da Kozmin slavenski
jezik nije morao biti ograničen tek na slavenski jezik Čeha. Uzme li se u obzir gore
spomenuto pismo pape Ivana XIII., moguće je i da su izrazi Slaveni i slavenski jezik bili
vezani uza slavensko bogoslužje.257
Kasnije Kozma spominje Slavene pod njihovim krovnim imenom. Njegov je

spomen vezan uz odnose između Nijemca i Slavena. Za razliku od autora CPM, on ih
oslikava znatno negativnije. U kontekstu biranja nevjeste kneza Břetislava kaže da je
knez znao za urođenu umišljenost Nijemaca, kojom oni gledaju na Slavene i njihov jezik
(Teutonicis...semper tumido fastu habeant despectui Sclavos et eorum linguam).258 Ovo
potvrđuje gore spomenutu tezu. Do ovog dijela kronike doznaje se da Slaveni za Kozmu
nisu ništa manje od neke zajednice, koja govori nekim jezikom različitim od njemačkog
i drugih. Slavenski je jezik ono što tu zajednicu povezuje u jednu cjelinu i drži je zajedno.
Kozma ne osjeća previše potrebe na dugo i na široko objašnjavati, tko su Slaveni,
vjerojatno upravo zbog činjenice što je to bilo jasno samo po sebi, kako njemu tako i
onima za koje je pisao.259 Slavene ponovno spominje u dvadeset i šestom poglavlju prve
knjige gdje je opisan događaj dolaska biskupa zajedno sa slavenskim poslanstvom
(Slavonica manus) pred cara Otona II. Zatim Slavene spominje u osmom poglavlju druge
knjige.260 Iz njega se doznaje da je car Heinrich II. čuo za neko zlato, koje su Česi donijeli
iz Poljske. Kozma govori tu o Česima (Boemos).261 A dok im stavlja riječi u usta govori
o Slavenima, pa tako kaže da su Slaveni caru odgovorili (Ad hec Sclavi inquiunt).262 Iz
toga slijedi da su Kozmi nazivi Slaveni i Česi odnosno Bohemi, potpuni ili djelomični
sinonimi. U jedanaestom poglavlju druge knjige ponovno se pojavljuje sinonimna
upotreba izraza, ponovno su Kozmi Česi ujedno i Slaveni (Sclavi).263
Sveukupno Kozma izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice na latinskom jeziku

spominje sedam puta, što je iznimno malo u usporedbi s drugim kronikama, koje sam
obrađivao. Njemu Slaveni ni nisu bili u središtu pažnje, već ih je spominjao tek usput.
Premda ih ne spominje često, njegova je kronika ipak važna jer donosi obavijesti o
257
Isto 44; Isto 56.
258
Isto 73.
259
Isto 73; CPCB, 1962, 91.
260
MGH NS, 1923, 93.
261
Isto 93.
262
Isto 93.
263
Isto 47; Isto 93; Isto 97; CPCB, 1962, 113; Isto 117.
91
činjenici da je u češkom društvu u 12. st. postojao slavenski identitet i da je bio toliko
rasprostranjen i toliko očit da ga Kozma nije osjetio potrebe objašnjavati.
4.5 Češka kronika tzv. Dalimila – DRK
Još jedna kronika koja prethodi dobu Karla IV. jest Dalimilova rimovana kronika.
Za razliku od drugih kronika toga vremena, pisana je staročeškim jezikom. Autor kronike
nije poznat. O njemu je poznato samo to što sam o sebi kaže u kronici. Rođen je mogao
biti u drugoj polovici 13. st. s obzirom na to kako govori da je bio svjedok nemira za
vrijeme Ota Brandenburškog (1279.-1283.). Bio je učen čovjek. Osim češkog jezika znao
je još latinski i njemački. Iz same kronike može se zaključiti da je bio poznavatelj antičke
i srednjovjekovne povijesti, a poznate su mu bile i Ezopove bajke te češke i njemačke
kronike i legende. Autora je s Dalimilom Mezeřiškim, bez čvrstih dokaza, prvi povezao
češki kroničar Václav Hájek (umro 1553.). Tu je pretpostavku preuzeo i G. Dobner. U
raspravu o identitetu autora kasnije su se uključili František Faustin Procházka (1749.-
1809.), J. Dobrovsky, F. Palacký, Josef Jireček (1825.-1888.) i dr. Premda su izrazili
sumnju u činjenicu da bi Dalimil mogao biti autor kronike, u historiografiji se za nju ipak
uvriježio naziv Dalimilova rimovana kronika odnosno nešto točniji naziv Češka kronika
tzv. Dalmila. Pitanje pravog autorstva kronike za sad još ostaje neriješenim.264 Kao izvori
za kroniku autoru su poslužile razne ranije kronike od kojih su mnoge do danas
neidentificirane (boleslavska, praška, břevnovska, opatovicka, vyšehradska i moravska),
stoga još uvijek ustaje otvoreno pitanje na koje se kronike odnose nazivi koje autor
spominje u svom djelu. Suglasnost postoji jedino u tome da je sigurno koristio Kozmovu
kroniku iz koje je vjerojatno preuzeo i legendu o Čehu. Osim spomenutih kronika kao
izvor mu je poslužila i usmena predaja. Budući da se izvorna kronika završava 1314.,
pretpostavlja se da je svjetlo dana ugledala upravo te godine. U nekim kasnijim
redakcijama dopunjavana je do 1318. godine. Do danas je sveukupno očuvanih trinaestak
rukopisa, a najstariji se od njih datira u 1350. godinu. Čuva se u Češkoj državnoj knjižnici
Kronika tak řečeneho Dalimila, prev. Hana Vrbová i prir. Marie Blahová (Praha: Svoboda, 1977),
264
190-193.
92
u Pragu. Kronika je kao izvor služila mnogim autorima u kasnijim stoljećima. Bila je
prilično rasprostranjena. Godine 1786. jezično ju je obradio i izdao F.F. Procházka. Do
21. st. bila je izdavana više puta, a doživjela je i prijevode na suvremeni češki i njemački
jezik.265 U posljednje je vrijeme najviše je odjeknula monografija Éloïse Adde-Vomáčka,
koje za sad postoji samo na francuskom jeziku.266 U svojoj analizi sam se koristio
staročeškom inačicom dostupnom na mrežnoj stranici Gradske knjižnice u Pragu i
prijevodom na suvremeni češki jezik, koji je uredila M. Blahová.267
Kronika izvorno obuhvaća vrijeme od gradnje Babilonske kule do 1314., prema

čemu se zaključuje da je kronika bila dovršena ne ranije od te godine. U njoj se slavensko
ime spominje samo jednom i to u kontekstu misije sv. Metoda. Djelo, međutim, sadrži
neke elemente, koji posredno svjedoče o svjesti o srodnosti raznih slavenskih skupina.
Jedan je takav element autorova reinterpretacija legende o Čehu. Kao jedan od naroda
koji je nastao nakon rušenja Babilonske kule, spominje Srbe. Smješta ih na područje
Grčke. Tako kaže među ostalima su postali Srbi, koji su naseljavali prostor od Grčke pa
do Rima. Priču nastavlja u II. poglavlju pa kaže u srpskom narodu zemlja postoji, koja
Hrvatskom se zove. U toj zemlji bješe neki leh, kojemu ime bijaše Čeh. 268 Za razliku od
Kozme u njegovoj se kronici pojavljuje i naziv leh. Međutim leh tu nije nekakav
pojedinac. Čini se da mu imenica leh zapravo označava nekakav društveni stalež. A
upravo tom staležu pripada i praotac Čeh. Dakle, ni Leh ni Rus se u ovoj inačici legende
ne pojavljuju. Nije sasvim jasno koga mu u toj legendi predstavljaju Srbi. Ako pod Srbima
vidimo naziv koji je u tjesnoj vezi s Slavenima, autor ove kronike je najraniji je od
zapadnoslavenskih autora, koji slavensku pradomovinu stavlja na područje južno od
Dunava. Njegov leh Čeh morao je napustiti tu srpsku zemlju, koja se zove Hrvatska, zbog
nekakvog zločina. Takav so motiv odlaska iz pradomovine, čini se, preuzeli i ostali češki
i poljski autori. U nastavku istog poglavlja Čeh je sa svojim drugovima utočište pronašao
u zemlji, koju su njemu u čast prozvali Češkom. Na takav način autor tumači podrijetlo
DRK, 1977, 194-198; Među ostalim valja spomenuti priredbu J. Jirečeka: Kronika česká tak řečenecho
265
Dalimila, prir. Josef Jireček (Praha: Matice česká: 1877).
266
Éloïse Adde-Vomáčka, La Chronique de Dalimil. Les débuts de l’historiographie nationale tchèque en
langue vulgaire au XiVe siècle (Paris: Publications de la Sorbonne (Textes et documents d'historie
médiévale, 2016).
267
Dalimilova kronika, V MKP 1. vyd. [online] (Praha: Městská knihovna v Praze, 2011), 7, pristup
14.1.2019., http://web2.mlp.cz/koweb/00/03/36/98/64/dalimilova_kronika.pdf.
268
Mezi jinými Srbové, tu kdežto bydlie Hřekové, podle moře se usadichu, až do Říma sě vzplodichu;
internet; DRK, 1977, 11.
93
češkog etnonima, ali i Češkog naroda. Zanimljivo je da tu zemlju ni jednom ne naziva
Bohemijom. Nakon tog dijela do 23. poglavlja piše o mnogim događajima iz povijesti
Češke, koji za problematiku kojom se bavim nisu osobito važni. Dvadeset i treće
poglavlje jedino je koje spominje riječ vezanu uz slavenski etnonim. U njemu se odražava
moravska predaja o Svatopluku i češkom knezu Bořivoju. Autor spominje da ga je krstio
Metod, nadbiskup Velehradski. U vezi s tim on kaže Molio je Bořivoj Svatopluka, kralja
moravskog, da kršten bude od Metoda, nadbiskupa velehradskog. Taj nadbiskup pak
Rusin bijaše, mise svoje jezikom slavenskim služaše.269 Za razliku od drugih suvremenih
izvora koji spominju Metoda, autor DRK za Metoda kaže da je bio Rusin. Pretpostavljam
da je takvo shvaćanje Metodovog identiteta moglo biti u vezi s činjenicom što je Metod
obavljao bogoslužja na slavenskom jeziku. U autorovo vrijeme to je bila jedna od
najvidljivijih crta pravoslavne Crkve, a u susjedstvu Češke njezina je predstavnica bila
upravo Kijevska Rusija. Stoga je autor Metoda mogao shvaćati kao Rusa. Slavenski jezik
on spominje jedino u tom kontekstu. Tom pojmu autor ne daje puno pažnje iz čega je
moguće zaključiti da za njega on nije bio važan. Ipak, činjenica da je spomenuo slavenski
jezik svjedoči o tome da je autoru krajem 13. i početkom 14. st. bilo poznato postojanje
slavenskog jezika, koji je bio povezan s djelovanjem sv. Metoda.
Premda se u DRK slavenski jezik kao izvedenica iz slavenskog etnonima

pojavljuje samo jednom, ona je vrijedna zbog činjenice što sadrži legendu o Čehu, u kojoj
praoca Čeha izvodi iz Hrvatske. Radi se o najstarijem zapisanom svjedočanstvu prema
kojem je pradomovina Čeha smještena u Hrvatsku. Uz to njegova redakcija čini važan
element u razvoju legende o Čehu, Lehu i Rusu. On je prvi koji u priču uvodi leha, premda
je to kod njega tek nekakav društveni stalež, a ne osoba, a Čeh je pripadao upravo tom
staležu.
269
…prosi křista Bořivoj ot Svatopluka, krále moravského, a ot Metuděje, arcibiskupa velehradského.
Ten arcibiskup Rusín bieše, mšiu svá slovensky slúžieše. str 37-38. ; Dalimilova kronika, V MKP 1. vyd.
[online] (Praha: Městská knihovna v Praze, 2011), 48, pristup 14.1.2019.,
http://web2.mlp.cz/koweb/00/03/36/98/64/dalimilova_kronika.pdf.
94
4.6 Slavenski identiteti na dvoru Karla IV. (Václava) (1346.-1378.)
Posebno poglavlje u učvršćivanju i širenju slavenskog odnosno slavenskih

identiteta predstavlja vladavina češkog kralja i svetorimskog cara Karla IV. Čini se da je
on neposredno posvećivao mnogo pažnje slavenskoj problematici. Kao što sam naveo u
uvodnom dijelu, uz njegovu je podršku ili čak po njegovoj inicijativi bio 1347. u Pragu
osnovan Emauski samostan, poznat još pod imenom Na Slovanech, tj. Kod Slavena. U
taj je novi samostan pozvao predstavnike istočnih Slavena, pa svećenstvo iz Bosne,
Srbije, Bugarske te hrvatske glagoljaše iz Dalmacije. Okupio je dakle Slavene iz raznih
zemalja, predstavnike kako zapadnih, tako i istočnih i južnih Slavena. Uz njegovu je
podršku obnovljeno štovanje sv. Ćirila i Metoda u katoličkoj Crkvi u Češkoj. Karlo IV.
je na svom dvoru okupio mnoge ljetopisce kako bi sastavili i napisali što detaljniju
povijest Češke. Oni su u svoje kronike uključili i ono što ću radi potreba ovog rada nazvati
slavenskom idejom, a upravo je to ono što je uz osnivanje samostana Na Slovanech
pridonijelo učvršćivanju i širenju slavenskog identiteta u Češkoj, ali i šire. Moguće je da
je Karlo IV. u zagovaranju slavenske ideje vidio i osobni interes, naime podizanje prestiža
svojih predaka, a time i svog. On je naime i sam po majci bio potomak slavenske loze i
češke dinastije Přemislidovića. Nije nemoguće da je njegova slavenska ideja bila u vezi
s idejama o sjedinjenju katoličke i pravoslavne Crkve. Ljetopisci pak su u svojim
kronikama trebali dati ideološke temelje njegovoj politici, tj. njihova je uloga svojevrstna
legitimacija Karlove politike. Stoga su djela kroničara njegova dvora pisana u tom
duhu.270
Njegovi su se ljetopisci među ostalim služili ranijim dokumentima, izvorima

poput Češke kronike Kozme Praškog, zatim kronike njegova nastavljača Monaha
Sazavskog iz 12. st., pa kronike Jindřicha Heimburškog iz 13. st. Kao izvor im je mogla
poslužiti i DRK. Među Karlovim su ljetopiscima bili Beneš Krabice iz Weitmila (umro
1375.), zatim talijanski putnik i katolički biskup Giovanni di Marignolli (umro 1358.) te
Přibik Pulkava iz Radenína (umro 1380.).271
Prosperov Novak, Slaveni, 2009, 24-30; Babič, Učbenik stare cerkvene slovanščine, 2014, 23;
270
Marie Bláhová, ur., Kroniky doby Karla IV (Praha: Svoboda, 1987), 556-558; Rýmovaný Kronika
271
Česká, prir. Josip Jireček (Praha: Matice Česká, 1877).
95
4.6.1 Beneš Krabice iz Weitmila i analiza njegove Chronica ecclesiae
Pragensis s obzirom na slavenske identitete
O Benešu Krabice iz Weitmila nemam puno podataka. Ono malo što se zna,
poznato je samo iz njegove kronike. Iz nje se doznaje da je on bio kanonikom u crkvi sv.
Stjepana u Litomiřicama, a od 1350. rektorom crkve sv. Jakuba u Brnu. Svoju je kroniku
sukladno predaji praške Crkve nazvao Chronica ecclesiae Pragensis. Njegova je kronika
zapravo nastavak Kozmine kronike. Sastoji se od četiri knjige. Prva knjiga obuhvaća
razdoblje od 1283. do 1310., druga razdoblje od 1311. do 1335., treća od 1336. do 1345.,
a posljednja četvrta sadrži razdoblje Karlove vladavine te završava 1374. godinom. Kao
glavni izvori poslužile su mu kronike još jednog Karlovog ljetopisca Františka Praškog
(umro 1362.) i autobiografija Karla IV. naslovljena Vita Caroli IV. ab eo ipso conscripta.
Beneš se poziva i na usmene izvore, na predaje vjerodostojnih starješina. Svoju je
kronuku pisao s položaja crkvenog dostojanstvenika, ali i careva službenika. Autograf je
najranije mogao biti dovršen 1374. odnosno 1375. godine. Očuvana je tek u jednom
rukopisu, koji se danas nalazi u Arhivu Praškoga grada pod signaturom H VI/3 na
folijama 1-108. Sudeći po samo jednom očuvanom rukopisu, može se zaključiti da
kronika nije bila ni veoma popularna ni veoma rasprostranjena. Prvi su ju put izdali J.
Dobrovský i F.M. Plecl u drugom svesku Scriptores rerum Bohemicarum 1784., a
sljedeće je izdanje priredio Josef Emler u Pragu 1884. godine. Svoj je prijevod s latinskog
pod naslovom Panováni Karla IV. na češki kronika doživjela 1940. godine. Uvod je tom
djelu napisao František M. Bartoš, a preveo Evžen Stein. U analizi sam se koristio
izvorima na latinskom jeziku dostupnima na internetu te prijevodima koje je uredila M.
Bláhová. To vrijedi i za ostale kronike iz razdoblja Karla IV. koje sam analizirao.272
On spominje Slavene samo u jednom navratu u četvrtoj knjizi pod navodom za

1346. godine. Beneš kaže: Eodem anno fundavit monasterium – naime Karlo IV. – ordinis
272
Bláhová, Kroniky doby Karla IV, 1987, 567-571; „Iohannis de Marignolis Chronicon Bohemorum“
Kabinet pro klasická studia AV ČR: Oddělení dokumentace a výzkumu kulturního dědictví v českých
zemích r. 1800 – Clavis Monumentarum litterarum – Fontes rerum Regni Bohemiae, tom III., ed. Josef
Emler [online] (2002) (Pragae, 1884), 492-604, pristup 20.12.2018,
http://www.clavmon.cz/clavis/FRRB/chronica/IOHANNIS%20DE%20MARIGNOLIS.htm; „Cronica
Ecclesiae Pragensis Benessii Krabice de Weitmille“ Kabinet pro klasická studia AV ČR: Oddělení
dokumentace a výzkumu kulturního dědictví v českých zemích r. 1800 – Clavis Monumentarum
litterarum – Fontes rerum Regni Bohemiae, tom IV., ed. Josef Emler [online] (2002) (Pragae, 1884), 459-
548, pristup 20.12.2018,
http://www.clavmon.cz/clavis/FRRB/chronica/CRONICA%20ECCLESIAE%20PRAGENSIS.htm.
96
sancti Benedicti in eadem civitate Noua et instituit in eo fratres Sclawos qui litteris
sclawonicis missas celebrarent et horas psallerent.273 Te je godine, dakle, Karlo u Novom
Mjestu osnivao benediktinski samostan u kojem je smjestio braću Slavene, koji bi
bogoslužja obavljali na slavenskom jeziku. Radi se dakako o Emauskom samostanu Na
Slovanech, koji je Karlo IV. uz papinu suglasnost osnivao 21. studenog 1347.274 Taj
navod nije osobito obavještajan. Beneš ne objašnjava posebno tko su Slaveni niti pak im
izravno posvećuje ikakvu pažnju. Svjestan je činjenice da postoji slavenski jezik, ali se iz
njegova navoda ne može zaključiti misli li on na češki jezik ili crkvenoslavenski jezik ili
slavenske jezike općenito. Tek iz povijesnog konteksta može se zaključiti da se tu zapravo
moralo raditi o crkvenoslavenskom jeziku i to o novoj češkoj redakciji. Sve se to lijepo
uklapa u Karlovo obnavljanje ćirilometodske predaje, a crkvenoslavenski jezik je dio
upravo te predaje. Tko su mu onda oni koji taj jezik koriste? On ih naziva braćom
Slavenima, tj. slavenskom braćom (instituit in eo fratres Sclawos, qui litteris sclawonicis
missas celebrarent et horas psallerent). U njegovom je kontekstu spomenutom
sintagmom mogao misliti na braću u smislu redovnika. Ti su redovnici upravo oni, koju
bogoslužje obavljaju na slavenskom jeziku. Naravno Benešov izraz Slaveni ne mora biti
ograničen na spomenuto značenje. Ipak, značenje mu se prije svega vjerojatno odnosilo
na redovnike, veoma moguće na glagoljaše.
Beneš dakle Slavenima ne pridaje puno pažnje, već su mu samo usputni navod za
1347. i oni su prije svega vezani za slavensko bogoslužje i Emauski samostan.
273
Isto.
274
Bláhová, Kroniky doby Karla IV, 1987, 224-225; Isto 252-253.
97
4.6.2 Giovanni di Marignolli i analiza njegove Chronicon Bohemorum s
obzirom na slavenske identitete
Giovanni di Marignolli bio je potomak firentinske patricijske porodice. Nije

poznat datum njegova rođenja. Kao mladić postao je minorit u samostanu Santa Croce u
Firenzi. Bio je veoma dobro obrazovan. Osim talijanskog jezika znao je još latinski,
francuski i ponešto grčki te hebrejski. Papa Benedikt XII. mu je 1338. povjerio poslanstvo
velikom kanu Tatara Uzbeku. S tog se puta kroz Prag vraćao u Italiju. Kod Karla IV.
zadržavao u razdoblju od 1353. do 1358. godine. Karlo IV. mu je u to vrijeme povjerio
pisanje češke kronike. Njegov je zadatak bio provjeriti sve dotadašnje kronike, izbaciti
nejasne stvari te ih dopuniti novim podacima, zatim na osnovu svega toga napisati bolju
kroniku. Prema Karlovim uputama Marignolli je svoje djelo podijelio na tri dijela. Prvu
je knjigu nazvao Thearchos. Ona je obuhvaćala vrijeme od stvorenja svijeta do Velikog
potopa. Drugu je knjigu nazvao Monarchos, a u njoj je obuhvatio događaje osnivanja
prvih država te na to nadovezao češke vladare sve do vremena Václava II. U trećoj knjizi
Hierarchos obuhvatio je događaje od svetopisamskog kralja Melkisedeka, preko prvih
papa do čeških biskupa. Njegova se kronika u načelu vrti oko Svetog Pisma, koje je
nekakva crvena nit čitavog djela. Kao izvore navodi mnoge antičke pisce, kako poganske
tako i kršćanske. U povijesti Češke oslanjao se prije svega na Kozminu kroniku i na
kronike njegovih nastavljača. Spominje još nekakvu – neidentificiranu – knjigu povijesti,
koja je navodno sadržavala više podataka o povijesti Češke, koje su u Kozminoj kronici
izostajale. Moguće je da je koristio i Dalimilovu rimovanu kroniku u latinskom prijevodu.
Povjesničari, koji su se bavili njegovom kronikom ustvrdili su da su mu ljudi i zemlja (tj.
Česi i Češka), unatoč tome što je pisao o njima, ostali tuđi. Njegova kronika još uvijek
nije apsolutno datirana, jedino je sigurno da je morala biti napisana do 1359. tj. do smrti
biskupa Marignollija. Očuvana je u samo tri rukopisa.275 Prvi ju je put izdao G. Dobner u
Monumenta historica Boemiae II, u Pragu 1768. godine. Novije je izdanje priredio J.
Emler.276
275
U Češkoj državnoj knjižnici se čuvaju rukopis pod signaturom I D 10, datiran je u drugu polovicu 15.
st. (u njemu je među ostalim zapisana i Pulkavina kronika) i fragmentarni rukopis pod signturom I C 24.
Drugi se rukopis nalazi u Knjižnici sv. Marka u Veneciji. Marignollijeva kronika nije bila osobito
popularna, a nije naišla ni na veći interes kod historiografa. Detaljnije o sudbini rukopisa i Marignollijevom
historiografskom djelu vidjeti: Irene Malfatto, „John of Marignolli and the historiographical project of
Charles IV,“ Acta universitas – Historia Universitas Carolinae Pragensis 55 (2015), 131-140.
276
Bláhová, Kroniky doby Karla IV, 1987, 580-583.
98
Giovanni di Marignolli Slavene spominje češće nego Beneš. Prvi ih put spominje
u drugoj knjizi. Izvodi ih od Jafetova unuka i Javanova sina Eliše (Japhet genuit Helisa,
unde Sclaui dicuntur).277 Prema njemu se navodno Slaveni zovu još Elišanima (Helysa
enim, pater Sclauice gentis fuit, unde Sclaui quasi Helisani vel gloriosi dicuntur).278
Takav je naziv – čini se – Marignollijeva domislica, jer Slavene ni jedan drugi izvor iz
tog vremena ne naziva Elišanima. Ime Eliše on dovodi u vezu s majkom Karla IV.
Elizabetom (na češkom Eliškom). Kasnije Elišane u vezi sa Slavenima ponavlja još
Długosz. Vjerojatno je Marignolli domislicom o Eliši želio podignuti prestiž Karlovoj
lozi. Iz njezina je imena, kaže on, jasno da je kneževinu dobila od Boga te na taj način
legitimira Karlovu vlast. Eliša je prema svetopisamskoj predaji bio Javanov sin i Jafetov
unuk. Slavene Marignolli osim nazivima Sclaui i Helisani naziva još Slaui te jedamput
Selaui.279 Više pažnje im ponovno posvećuje u poglavlju o korijenima Čeha. Već u prvoj
rečenici on ponovno utvrđuje da su Slaveni i Česi potomci Jafeta (Japhet…unde Sclaui
et Boemi sumpserunt originem). Iz toga kao da slijedi da su mu Slaveni i Česi dvije
različite skupine ljudi, međutim u nastavku se vidi da tome ipak nije tako. Iz prve rečenice
spomenutog poglavlja također se doznaje da su i Marignolliju kao i Długoszu stoljeće
kasnije poznate tvrdnje nekih da su Slaveni potomci Hama (non a Cham, ut fingunt
quidam). Te tvrdnje on u potpunosti odbacuje nazivajući ih lažnima. Svakako je
zanimljivo da u nastavku Čehe, točnije prve Čehe izvodi od Jafetova sina Gomera, a
Slavene od Gomerovog brata, već spomenutog Javanovog sina Eliše (de Gomer gallico
descenderunt primi Boemi, ut videtur per ystorias; Elysani hodie Selaui mutata litera, ut
fieri solet). Čini se da mu se pojmovi Slaveni i Česi ne podudaraju u potpunosti. Moguće
je da je pri tom mislio zapravo na Boje (Bohemos odnosno Boemos). Greška se mogla
desiti upravo zbog latinskog naziva, pa bi prema tome autor preko imena spojio keltske
Boje sa slavenskim Česima. Promjenu naziva Elišani u Slaveni on objašnjava promjenom
pisma (Elysani hodie Selaui mutata litera, ut fieri solet). Što je time mislio, veoma je
teško reći. Moguće da je imao u vidu miješanje jezika kod babilonske kule. Iz tog
poglavlja još se doznaje da sukladno njegovom uvjerenju Slavene nepravilno nazivaju
imenom Sclaui dok je pravo ime zapravo Slaui (Slaui, qui corrupto vocabulo Sclaui
277
„Iohannis de Marignolis Chronicon Bohemorum“ Kabinet pro klasická studia AV ČR: Oddělení
dokumentace a výzkumu kulturního dědictví v českých zemích r. 1800 – Clavis Monumentarum litterarum
– Fontes rerum Regni Bohemiae, tom III., ed. Josef Emler [online] (2002) (Pragae, 1884), 492-604, pristup
20.12.2018, http://www.clavmon.cz/clavis/FRRB/chronica/IOHANNIS%20DE%20MARIGNOLIS.htm.
278
Isto.
279
Bláhová, Kroniky doby Karla IV, 1987, 456.
99
dicuntur). To objašnjenje može biti u vezi s činjenicom što Marignolli u četiri navrata
imenicu sclavos koristi u značenju sluge (et dicunt se sclavos pape; per duos sclavos suos
et ipsius cingulo tractum in mare; Tunc supervenit sanctus Thomas…sociatus duobus illis
slavicis…; precepit sclavis). Unatoč tome, on u većini slučajeva taj narod na latinskom
naziva Sclaui. Elišani su to ime dobili jer su navodno – kako kaže – bili veoma slavni
(Sclaui…quasi…magis gloriosi dicuntur). Valja još nešto reći o odnosu naziva Slaveni i
Česi. U nastavku autor proturječi sam sebi kada tvrdi da su prvi Česi bili Slaveni.
Izrijekom on kaže fuerunt autem primi Boemi genere Sclaui quasi Elysani, tj. prvi su mu
Česi bili po rodu Slaveni što je isto kao Elišani. Te je Slavene u velikom broju kršćanskoj
vjeri priveo Ćiril, koji im je uz dozvolu pape omogućio da vrše bogoslužja na svom jeziku
(Cyrillus Sclauos pro magna parte convertit et in eorum li[n]gua missas et divina officia
Romana ecclesia permittente celebrari constituit). Iz toga proizlazi da je imao nekog
kontakta s ćirilometodskom predajom, međutim oni su bili jako površni. Marignolli
naime ne spominje Metoda, a Ćirila poistovjećuje s aleksandrijskim patrijarhom 4. i 5. st.
Ćirilom Aleksandrijskim. Općenito je za njegovu kroniku karakteristična velika povijesna
netočnost. To je prilično neobično za čovjeka njegova profila.280 Poput Kozme i Długosza
i Marignolli spominje Sasa Dietmara. I on ističe da je budući prvi biskup Praga uz
njemački i latinski govorio i slavenski (Diethmarus, genere Saxo, professione monachus,
ordine sacerdos, vir eloquentissimus, tam latina quam sclauica et theotonica li[n]gua
peritus). Međutim, za razliku od Kozme i Długosza, on ne govori ništa o razini njegovog
znanja slavenskog jezika. Vrlo je vjerojatno poglavlje o njemu preuzeo iz Kozmine
kronike. U nj je uključio i papino pismo u vezi s posvećenjem praškog biskupa, koje je
isto tako preuzeo iz Kozmine kronike.281 Nakon toga Slavene u svojoj kronici spominje
još samo dva put. Jednom u kontekstu sasko-češkog sukoba u kojem su – kako kaže –
poginula tek tri Slavena (tres tantum Sclaui perierunt). Drugi put spominje ih u poglavlju
koje sadrži pismo Přemysla Otakara II. (1253.-1278.) papi Aleksandru IV. (1254.-1261.).
U njemu se češki vladar hvali da je ratovao protiv nebrojenog mnoštva neljudskih ljudi
Kumána, Ugara i raznih Slavena (diversorum Sclavorum), Sikula i Vlaha, Bezermina i
Izmaelita (muslimana), te isto tako shizmatika poput Grka, Bugara, Raščana itd. Tko su
Přemyslu Otakaru II. razni Slaveni? Moguće je da je time tek htio obuhvatiti brojna
raznoimena slavenska plemena odnosno plemenske saveze protiv kojih je ratovao. Ti bi
280
281
Isto, 466; Isto 509.
100
Slaveni mogli biti stanovništvo zapadnog Pomorja, sjeverne Ugarske (preci Slovaka!) ili
pak čak Slaveni s područja suvremene Slovenije odnosno južne Austrije.282
Sveukupno Marignolli izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice na latinskom jeziku

spominje petnaest puta. Iz njegove kronike o slavenskim identitetima ne doznaje se ništa
osobito novo. On Slavenima ne posvećuje mnogo mjesta. Zastupljeniji su jedino u opisu
podrijetla naroda. Čini se da mu je najvažnije predstaviti Slavene kao Elišane, pretke
Eliške, majke Karla IV. Njegova spominjanja Slavena nemaju neku faktografsku
vrijednost, ali su vrijedni kao svjedočanstvo čovjeka, koji se tek prolazno zadržavao u
slavenskoj zemlji, ali je ipak zabilježio postojanje nekakvog slavenskog identiteta u
onodobnoj Češkoj.
282
Isto, 487; Isto, 496.
101
4.6.3 Přibik Pulkava iz Radenina (umro 1380.) i analiza pripisane mu
kronike s obzirom na slavenske identitete
Najistaknutiji i za moju temu najbitniji kroničar Karla IV. jest Přibík Pulkava iz
Radenina. Prema jednom se rukopisom zaključivalo da je autor kronike pripisane Pulkavi
zapravo Karlo IV. Međutim, to je malo vjerojatno. Da je upravo Pulkava autor, većina
povjesničara zaključuje na temelju pripisa jednom razmjerno kasnom rukopisu. Prema
tom pripisu autor kronike je Přibik iz Radenína, doktor slobodnih znanosti. Kroniku je
napisao na poticaj Karla IV. sastavivši je na temelju ranijih čeških kronika. Druga je
skupina povjesničara smatrala da je autor izvorne kronike zapravo bio neki nepoznati
autor, a Pulkava da je bio tek njezin prevoditelj. Najveće zasluge u konačnom pripisivanju
autorstva Pulkavi imao je F. Palacký. Premda je danas opće prihvaćeno mišljenje da ja
autor Pulkava, pitanje autorstva još uvijek ostaje otvoreno.
Izvorno je djelo nastalo do 1380., a do nas je došlo u mnogim prijepisima, ali i

rukopisima pisanim staročeškim, latinskim i srednjeviskokonjemačkim jezikom
(četrdesetak rukopisa!). Čini se da ju je preveo već Pulkava, ako već nije bio i autorom
izvornika. Već je među suvremenicima njegova kronika uživala veliku popularnost, a još
više u narednim stoljećima. Kronika nema nikakav određeni naslov, a u nekim je se
mlađim rukopisima naziva naprosto Češkom kronikom. Često je nazivaju i Pulkavinom
kronikom (PK). Nažalost ni u jednom od rukopisa nije očuvan čitav tekst kronike.
Latinski tekst kronike došao je do nas u četiri redakcije. Prva redakcija kronike započinje
odlaskom Slavena od babilonske kule, dolaskom u Češku, a završava 1329. godine.
Njezin je tekst podijeljen na 106. poglavlja. Autor te redakcije koristio je razmjerno mali
broj izvora, a prije svega koristio se Kozminom Bohemiae chronicon, te Dalimilovom
rimovanom kronikom, zatim Zbraslavskom kronikom i Arhivom češke krune. Kronika
odražava veoma snažno nasljeđe moravske ćirilometodske predaje. Već prva redakcija
odražava službeni pogled na češku povijest vremena Karla IV.
Zbog količine očuvanih prijepisa, spomenjem samo najstariji, tzv. Vratislavský

rukopis. Radi se o rukopisu pisanom na papiru iz prve polovice 15. st. Kroniku su kao
izvor koristili svi kasniji kroničari Češke. Prvo je stručno izdanje uredio i izdao Johann
B. Mencken u Scriptores rerum Germanicarum, percipue Saxonicarum III. u Leipzigu
1730. godine. Važno je i izdanje G. Dobnera iz 1774. u sklopu trećeg sveska Monumenta
Historica Bohemiae nusquam antehac edita. U 19. st. ističe se izdanje J. Emlera u petom
102
svesku djela Prameny dějin českých izdanom u Pragu 1893., a u 20. st. izdanje Waltera
Setona izdano u Manchesteru 1923. godine. U svojem sam se radu koristio češkim
prijevodom u uredništvu M. Bláhove i, zbog nedostupnosti novijeg izdanja, latinskom
inačicom izdanja G. Dobnera iz 1774. godine.283
Autor Pulkavine kronike Slavene uvodi u kroniku već u prvom poglavlju. Prilikom
uništenja babilonske kule i postanka različitih jezika nastao je i jedan govor slavenski
(unum ydoma Slowanicum…sumpsit inicium), koji se pogrešno naziva slavonskim
(corrupto vocabulo Slawonicum dicitur; se zkaženým slovem zve slavonská).284 On ovdje
zapravo govori o latinskom nazivu s korijenom slav- te slavenskom, točnije češkom,
nazivu s korijenom slov-. Prema njemu taj je narod bio nazvan upravo prema jeziku. Ističe
važnost jezika u slavenskom narodnom identitetu, a uz to se i sam često služi slavenskim
jezikom kako bi objasnio podrijetlo pojedinih naziva, tako primjerice objašnjava ime sv.
Venceslava (Wenceslaus, quod Waczslaw, lingua Slavonica dicitur & interpretatur
magna gloria), zatim naziv grada Praga od riječi prah (češ. naziv grada je Praha; Prah
id est limen lingua Slavonica vocaverunt), pa grada Děvína (Diewin imposuerunt, ex quod
in Boemico sive Slovanico, puelle Diewice dicuntur), u kontekstu Henrika kaže da ga na
slavenskom zovu Přibyslav (Henricus Rex, Przebislaus nominatus) i na kraju u tumačenju
naziva samostana Lenín (Slovanico vocabulo Lanie, vel cerva dicitur).285 Valja istaknuti
da i on poput mnogih svojih prethodnika i suvremenika smatra da je slavenski jezik bio
jedan, a iz toga bi slijedilo da je i narod koji je govorio tim jezikom morao biti jedan. Sam
pak naziv Slaveni (Slowani) izvodi iz riječi njihova jezika slovo.286 Takva asocijacija
podsjeća na etimologiziranje pripisano Konstantinu Ćirilu, prema kojem su, treba
podsjetiti, Slaveni bili narod Slova tj. narod Krista. Nisam sasvim siguran da se ovdje
radi o nekom odjeku ćirilometodske predaje, a s druge strane ne mogu to ni odbaciti.
U nastavku kronike ćirilometodska predaja u djelu postaje očita. Kratko je prvo

poglavlje u cijelosti posvećeno pokušaju objašnjenja podrijetla i značenja naziva Slaveni.
283
Bláhová, Kroniky doby Karla IV, 1987, 572-580; Dobner Gelasius, Monumenta Historica Boemiae, t.
III. [online] (Praga: Literis Johannae Sophiae Clauserianae, Reg. Typog, factore Adalberto Mach, 1774,
pristup 20.12. 2018., http://147.231.53.91/src/index.php?s=v&cat=24&bookid=308&page=0.
284
Isto, 73.
285
Bláhová, Kroniky doby Karla IV, 1987, 274. Isto, 276; Dobner Gelasius, Monumenta Historica Boemiae,
t. III. [online] (Praga: Literis Johannae Sophiae Clauserianae, Reg. Typog, factore Adalberto Mach, 1774),
pristup 20.12. 2018., 77-80, http://147.231.53.91/src/index.php?s=v&cat=24&bookid=308&page=0; Isto,
167; Isto 196.
286
Isto 73.
103
U nastavku, u drugom poglavlju autor nastoji objasniti kako su Slaveni nakon rušenja
babilonske kule stigli na područje Češke, a za moju temu je to poglavlje vrijedno jer autor
donosi i podatak o tome koga je sve identificirao kao Slavene. I njemu – kao i autorima
PVL, CPM te Długoszu – su Slaveni najprije došli na područje Carigrada, a odatle su
naselili čitavu Bugarsku, Kijevsku Rusiju, Srbiju, Dalmaciju, Hrvatsku, Bosnu,
Karantaniju, Istru i Kranjsku te da te zemlje oni naseljavaju do danas. Tu je autor u priču
uključio Legendu o Čehu i Lehu. Brata Rusa, poput ostalih čeških kroničara, on ne
spominje. S druge strane Rusi mu ipak ulaze u pojam Slavena. Iz jedne od zemalja koje
su naselili Slaveni, točnije Hrvatske, bio je i eponimni otac Čeha Čeh. Čini se da je iz
Dalimilove rimovane kronike naslijedio ideju o hrvatskoj pradomovini Čeha i Leha. Zašto
upravo Hrvatska? Teško je dati odgovor na to pitanje. Budući da je njegova kronika starija
od Karlova poziva upućena hrvatskim glagoljašima nemoguće je ideju o hrvatskoj
pradomovini povezati tek s dolaskom hrvatskih glagoljaša u Češku u drugoj polovini 14.
st. Nije nemoguće da se izrazom Hrvatska najprije mislilo jednu drugu Hrvatsku, onu
karpatsku odnosno Bijelu, kako je to u svom književnom djelu Staré pověsti české
natuknuo Alois Jirásek.287 Moguće je da se prvotni hrvatski toponim možda odnosio na
Karpatsko gorje te je možda bio u svezi s nazivom koji Karpatima daje germanska
Hervarar saga, naime Harvaða fjöllum.288 Kasnije legende o trojici braće na južnu bi
Hrvatsku bile prenesene tek nakon što se izgubilo ili zamaglilo sjećanje na Bijelu
Hrvatsku, a jedina Hrvatska s kojom su ih mogli povezati ostala je ona na jugu. Ipak na
kraju treba priznati da to pitanje za sad ostaje otvorenim. Zbog nekakvog zločina Čeh je
zajedno sa svojim rođacima i prijateljima krenuo na sjever te došao u zemlju koja se već
zvala Boemia. To je dakle bio naziv zemlje još prije dolaska Slavena Čeha, a narod je
dobio naziv Boemi prema zemlji Boemiji, a ne obrnuto. Unatoč tome autor kronike ipak
je dao slavensku etimologiju, naime od slavenske (in lingua Slovanica dicta est) tj. češke
riječi Boh tj. Bog. S druge strane u istom je tom slavenskom jeziku (in lingua Slovanica
dicta est) ovaj put prema osobi, prema Čehu, nazvana Češkom.289 Autoru je u istom
poglavlju vrlo važno istaknuti da prije dolaska Slavena Čeha na toj zemlji nije bilo nikoga
odnosno da su upravo Česi njezini prvi stanovnici. Na taj je način legitimizirao pravo
Čeha na tu zemlju. Spomenuti Čeh imao je i brata Leha. Ovo je prvi češki izvor u kojem
287
Alois Jirásek, Staré pověsti české (Výbor) (Praha, Státní pedagogické nakladatelství, 1964), 9.
288
Hervarar saga (Sága o Hervaře), prev. i prir. Jan Kozák (Praha: Hermann & synové, 2008), 138-139.
289
Dobner [online], 1774, 73, pristup 20.12. 2018.,
http://147.231.53.91/src/index.php?s=v&cat=24&bookid=308&page=0.
104
se Leh pojavljuje kao brat. Treba podsjetiti da je u Dalimilovoj rimovanoj kronici naziv
leh tek nekakav društveni sloj. Taj se Leh na gori Rip pozdravio s bratom i kreno još dalje
na sjever gdje je osnivao Poljsku, čije ime autor objašnjava uz pomoć slavenskog jezika
(lingua Slovanica) iz riječi polje.290 U nastavku se doznaje da su neki iz Lehova roda pošli
dalje u Kijevsku Rusiju, Pomorje i Kašubiju te sve do Danske (tu se očito radi o polapskim
Slavenima), a rusku su zemlju cijelu naselili. Za druge se doznaje da su iz Češke pošli
prema rijeci Moravi te tamo osnovali Moravsku; zatim su krenuli još u kneževine
Mišensku, Budišinsku, Braniborsku i Lužičku tj. zemlje polapskih Slavena. Te su uz
Moravsku u vrijeme Karla IV. ulazile u sastav zemalja češke krune. Autor identificira sve
ove ljude kao Slavene i utvrđuje da su tako Slaveni naselili sve nabrojene zemlje, a drže
ih do današnjeg dana tj. do vremena kad je pisao svoju kroniku.291
U trećem poglavlju autor piše o mnogim legendarnim precima dinastije

Přemislida, među kojima su Krok i njegov brat Krak, osnivatelj Krakova (tu opet dolazi
do izražaja blizina Čeha i Poljaka!), zatim Libuša i Přemysl. Sve njih također identificira
kao Slavene ili Čehe (Slovani sive Czechy).292 Sljedeće poglavlje koje je za moju temu
važno jest trinaesto. Ono je posvećeno pokrštenju kneza Bořivoja te moravskom kralju
Svatopluku. Ono sadrži odjek moravske ćirilometodske predaje. Doznaje se da je knez
Bořivoj bio pokršten od strane blagoslovljenog Metoda, nadbiskupa moravskog po
inicijativi moravskog kralja Svatopluka. Njega on nazivlje i kraljem Poljske i Kijevske
Rusije, što se vjerojatno odnosi na južne dijelove Poljske oko Krakova i zapadne dijelove
Kijevske Rusije. U pokrštavanju Moravljana i Slavena ističe ključnu ulogu sv. Metoda i
sv. Ćirila. Potonji je, prema autoru, u kršćanstvo obratio Moravsku i mnogo drugih
slavenskih zemalja (ad fidem converterat, & multas alias Slovanicas regiones), a bio je i
velik borac za bogoslužje na slavenskom jeziku upravo zbog toga da bi im kršćanski nauk
bio razumljiv (officia possent in lingua slavonica celebrari). Stoga sve do vremena
pisanja kronike Slaveni obavljaju i imaju pravo obavljati bogoslužje na slavenskom
jeziku (usque hodie in Slovanico celebrantur).293 Na takav je način autor legitimizirao
pravo Slavena na slavensko bogoslužje, obnovljeno u Češkoj za vrijeme Karla IV. i
podržavano od njegove strane. Osim toga poglavlje sadrži i podatke o padu Svatopluka
290
Isto 73.
291
Bláhová, Kroniky doby Karla IV, 1987, 272-274; Isto 243-245.
292
293
http://147.231.53.91/src/index.php?s=v&cat=24&bookid=308&page=0. Isto 88-89.
105
i Moravske. U sljedećem je poglavlju autor predstavio Češku kao legitimnu nasljednicu
Velike Moravske i time podignuo prestiž češke države. U Češku pak je kraljevska vlast
bila prenesena 1086. uz suglasnost njemačkih kneževa u vrijeme kneza Vratislava II. A
zbog svog statusa kao nasljednice Moravske, Češka – prema autoru – ima pravo i na
poljske i ruske zemlje. Uzrok je pada Svatopluka i Moravske autor prikazao kao kaznu
za otpadanje od vjere te i na taj način diskreditirao njegovu vlast. Sličan smo motiv
primijetili i kod Jana Długosza, kojemu je upravo Pulkavina kronika mogla u ovome
poslužiti kao izvor. Poput Marignollija i autor Pulkavine kronike donosi pismo Přemysla
Otakara II. (1253.-1278.) papi Aleksandru IV. (1254.-1261.). Ono za moju temu nije
osobito obaviještajno.294
Čini se da su i autoru Pulkavine kronike poznati Slaveni u užem smislu, po čemu

je on sličan poljskim i ruskim kroničarima. U nastavku kronike on ih i spominje u takvom
užem smislu. Spominje ih u zapisima za 1156., 1180., 1200., 1278. i 1300. godinu. U tim
se zapisima Slaveni spominju u kontekstu raznih vojnih operacija, koje su protiv njih
vodili njemački kršćanski kneževi. U prvom se od navedenih zapisa oni spominju uz Sase
kao Slavi. Opisani su kao pogani i veoma borbeni. Njihov je knez bio kršćanin, ali im kao
poganima nije mogao vladati na način da ih smiri. Autor ih smješta na područje
Braniborske odnosno Brandenburške kneževine pa je razložno misliti da se radi o
Polabljanima. Ti se poganski Slaveni (contra Slavos, paganos) ponovno pojavljuju u
kontekstu vojnih operacija magdeburškog markgrofa Ota I. uperenih protiv njih. Isto tako
protiv slavenskih je kneževa (principes Slavorum) Kazimira i Boleslava te Slavena uz
Odru ratovao jedan od njegovih nasljednika Albrecht II. 1200., a zatim Oto Dugi 1278.,
za kojeg autor kaže da je ratovao protiv Slavena i Pomorana (gwerras cum Slavis
subiciendo eosdem cum Pomoranis).295 Na kraju autor ih spominje u kontekstu vladavine
Ota IV. markgrofa brandenburškog, koji je ratovao protiv Slavena i protiv Poljaka te je
upao u slavensku zemlju gdje je utemeljio grad Eldenburg na području današnjega grada
Lübz. Na uže značenje izraza Slaveni u ovim slučajevima upućuje činjenica što se
spominju uz druge Slavene, prije svega uz Pomorane. Pri tom ih autor naziva jednostavno
Slavenima, dok se već iz uvodnog dijela saznaje da su mu Pomorani Slaveni. Uz to svi
294
Bláhová, Kroniky doby Karla IV, 1987, 279-281; Isto, 367; Dobner [online], 1774, 87-89, pristup 20.12.
2018., http://147.231.53.91/src/index.php?s=v&cat=24&bookid=308&page=0.
295
http://147.231.53.91/src/index.php?s=v&cat=24&bookid=308&page=0
106
su događaji u kojima je riječi o tim Slavenima zemljopisno smješteni na područje, koje
su naseljavali polapski i pomorski Slaveni. A najindikativnija je u tom slučaju razlika u
nazivu. Dok Slavene u širem smislu autor naziva imenom Slowani odnosno Slaveni, one
u užem smislu naziva Slavi. Smatram da se to odnosi upravo na one polapske i pomorske
slavenske skupine, koje su se na svojim jezicima nazivale Slovincë, Slüvenst'ě i slično.296
Sveukupno autor Pulkavine kronike izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice na

latinskom jeziku spominje dvadeset i sedam puta. On Slavene spominje više puta nego
ostali češki kroničari. U velikoj većini slučajeva, a osobito u prvom dijelu kronike naziv
se odnosi na Slavene u širem smislu, dok se kasnije oni pojavljuju rjeđe i uglavnom
označavaju polapske i pomorske Slavene. Za razliku od brojnih drugih kroničara koji su
pisali na latinskom jeziku on uvodi novi etnonim, naime Slowani, dok ranije nazive
Slaveni naziva pogrešnim. Zapravo se radi samo o češkom nazivu za Slavene. On pak kao
Slavene identificira Bugare, Ruse (tj. istočne Slavene, u tome i pretke Ukrajinaca i
Bjelorusa), Srbe, Dalmatince, Hrvate, Bosance, Karantance, Istrane, Kranjce,
Moravljane, Čehe, Poljake, Polabljane, Lužičane i Pomorane. Prema tim su Slavenima
nazvane i njihove zemlje, a oni ih drže do autorovih dana. Tim su popisom već u 14. st.
u očima češkog autora kao Slaveni identificirane sve skupine, koje se i danas takvima
smatraju, pa i one koje slavistička struka prema jeziku smatra takvima, tj. plemenske
saveze polapskih Slavena, čiji se identitet do danas nije održao. Prilikom etimologiziranja
raznih naziva često se utječe slavenskom jeziku. On mu je uvijek jedan i tom jeziku
pripadaju oni koje je odredio kao Slavene. Opet se vidi veliko značenje jezika kao činitelja
identiteta. Zanimljivo je da u Pulkavinoj kronici slavensko ime ne nose samo Slaveni
kršćani, već i Slaveni pogani, što pak bi govorilo protiv teze etimologiziranja slavenskog
imena na temelju teološkog kršćanskog značenja riječi slovo. Čini se da taj naziv nije
mogao biti dan polapskim Slavenima izvana, od strane kršćana. Kako u suprotnom
objasniti činjenicu da je taj etnonim poznat iz onoga što je posvjedočeno u polapskom
jeziku i jeziku pomorskih Slavena i to još iz vremena kada nisu bili kršćani. Čini se da
poput poljskih i ruskih kroničara i ovaj češki autor razlikuje dva značenja slavenskog
narodnoga imena, ono koje široko obuhvaća sve Slavene i ono uže koje obuhvaća samo
neke slavenske skupine. Kao i kod poljskih kroničara i za njega se taj uži izraz odnosi na
296
Bláhová, Kroniky doby Karla IV, 1987, 328-329. Isto, 345; Isto, 349; Isto 367; Isto 375; Isto 387;
Dobner [online] 1774, 167-168, pristup 20.12.2018.,
http://147.231.53.91/src/index.php?s=v&cat=24&bookid=308&page=0; Isto, 195-196. Isto, 240.
107
polapske i pomorske Slavene. On ih i naziva različitim nazivima, Slowanima u širokom
smislu, a Slavima u užem smislu. I on Slavene uključuje u svetopisamsku obitelj naroda,
međutim on ih ne izvodi od nekog specifičnog Noina sina, čime se razlikuje od ostalih
kroničara. I njemu je poznata legenda o Čehu i Lehu, ali ni on ni ijedan drugi češki autor
razvijenog srednjeg vijeka ne spominje Rusa odnosno Meha kao trećeg brata. Uz
Dalimilovu rimovanu kroniku on pradomovinu Čeha, a i njegova brata Leha smješta u
Hrvatsku, što je kao izvor moglo poslužiti i poljskom kroničaru Długoszu. Nejasna ostaje
motivacija takvog hrvatskog lokaliziranja dvojice braće. Autoru Pulkavine kronike veoma
je poznata i moravska ćirilometodska predaja. On svetu braću hvali i prikazuje ih u
izrazito dobrome svjetlu. Prikazuje ih kao one koji su pokrstili Veliku Moravsku, češkog
kneza Bořivoja i mnoge druge slavenske zemlje. Ističe borbu sv. Ćirila za pravo na
bogoslužje na slavenskom jeziku. Time on želi legitimizirati obnovljeno bogoslužje na
slavenskom jeziku u vrijeme Karla IV. Tu mu je najvažnije istaknuti da je upravo Češka
nasljednica Velike Moravske i nasljednica njezina prestiža. Pulkavina je kronika važan
svjedok da je u drugoj polovini 14. st. slavenski identitet bio veoma živ i prisutan, a
kronika je utjecala i na daljnje širenje i utvrđivanje slavenskog identiteta, ne samo među
Česima. Najbolje o tome svjedoči brojnost prijepisa Pulkavine kronike.
108
ZAKLJUČAK
U radu sam istraživao slavenski identitet odnosno slavenske identitete u razdoblju

razvijenog srednjeg vijeka. Ograničio sam se na izvore s područja Europe koje
naseljavaju Slaveni jer me u prvom redu zanimalo pitanje kako su Slaveni razumijeli sami
sebe. Prvi je znak identiteta neke skupine ime. Ime na kognitivnoj razini razlikuje jednu
skupinu ljudi od druge, a unutar nje same međusobno je povezuje. Premda neka skupina
ljudi povjesničaru postaje vidljiva tek kad je u povijesnom izvoru zapisano njezino ime,
jasno je da je ona morala postojati i prije njegovog zapisivanja. Veliku ulogu u izgradnji
etničkog identiteta ima i povijesni mit koji se prenosi posredstvom jezika, a jezik je treći
čimbenik u oblikovanju identiteta. Neka se zajednica između sebe povezuje i preko
jezika, a od drugih se zajednica razlikuje drugačijim jezikom. Zajednički jezik
pretpostavlja zajedničke međuljudske kontakte te etničku zajednicu u smislu najveće
skupine naših, izvan koje nije više moguće komunicirati te se pozivati na solidarnost u
ime zajedničke prošlosti. Vjerujem da je takav slučaj morao biti i sa zajednicom koja je
u srednjem vijeku govorila slavenskim jezicima. I danas je prvo što pada na um kad se
govori o Slavenima upravo njihov jezik. Danas se među slavenske narode ubrajaju
Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Makedonci, Bugari, Ukrajinci, Rusi,
Bjelorusi, Poljaci, Česi, Slovaci, Kašubi, Rusini te Lužički Srbi. U radu sam pokušao
odgovoriti na pitanje kako su Slaveni shvaćali sami sebe u srednjem vijeku.
U praslavenskom jeziku pretpostavlja se slavenski samonaziv *Slověninъ,

*Slověne. U tekstovima pisanim slavenskim jezikom, taj je naziv prvi put zabilježen u
Žitiju Konstantina i Žitiju Metoda krajem 9. st.297 Prema srednjovjekovnim povijesnim
izvorima naziv *Slověni očuvao se samo na graničnim područjima slavenskog svijeta s
neslavenskim što se na zanimljiv način poklapa s teorijom valova. Kako se taj etnonim
kao obilježje mogao proširiti? Prema jednom od mogućih objašnjenja, koje je predložio
Z. Babik, ispočetka je tako bila nazvana skupina ratnika, a kasnije se to ime proširilo na
širu skupinu ljudi među kojom su ti ratnici živjeli i kojima je njihovo ime postalo
297
Slavenski etnonim sadrže i žitjima suvremeni izvori: Branimirov natpis iz Nina, koji je također nastao u
slavenskoj sredini te pisma pape Ivana VIII. i Stjepana IV. O ranijim izvorima, koji su spominjali Slavene
vidjeti str. 5. Na temelju bizantskih izvora iz 6. st. Florin Curta iznio je teoriju o tome da su upravo bizantski
pisci izmislili Slavene. O tome: Florin Curta, The Making of the Slavs: History and Archeology of the Lower
Danube region c.500-700 (Cambridge: Cambridge University Press, 2001).
109
privlačnim i znakom prestiža. Na Slavene u smislu skupine ratnika upozorio je M.
Homza. Prema njemu, slavenski samonaziv bio je u početku naziv samo jedne ratničke
skupine, koja se zbog nekog prvotnog čina prozvala slavnom. Posredstvom kulturnog
pamćenja ime se prenosilo na njihove nasljednike, a zbog prestiža je privuklo i druge
skupine ljudi i upravo se zbog njega tako proširilo. Međutim, Homza upozorava da drugi
primjeri pokazuju kako je taj tip identiteta veoma nestabilan te broj članova onih, koji ga
prihvaćaju može brzo rasti ili padati. Slavensko se ime moglo unutar Avarskoga kaganata,
a osobito na njegovim rubovima, u početku polako širiti među govornicima određenog
jezika. Zatim se počelo odnositi na sve govornike odgovarajućih jezika i dijalekata, a
jezik je mogao postati jedan od osnova za širenje naziva. Na takav je način slavenski
identitet nadživio Avarski kaganat te doživio ponovni polet krajem 8. st., a svoj procvat
doživio u 9. st. djelatnošću solunske braće sv. Ćirila i Metoda na dvoru Rastislava
Moravskog i Svatopluka. Odatle se mogao proširiti u Bugarsku te na kraju u Kijevsku
Rusiju. Ipak ostaje otvoreno pitanje zašto bi spomenuta skupina ljudi odabrala upravo
slavensko ime kad su na raspolaganju bila imena tolikih drugih plemenskih saveza (poput
bugarskog) koji su više-manje uspješno ratovali protiv Bizantskog Carstva. Otvoreno
pitanje ostaje zbog čega je upravo slavensko ime postalo toliko prestižno da se moglo
brzo proširiti na velikom prostoru (kao Slavene prepoznavali su ih i zapadni, bizantski i
arapski autori u razmjerno malom vremenskom razmaku) i zbog čega ga kasnije nije
moglo zamijeniti neko drugo? Još jedan problem predstavlja pitanje: ukoliko je njihov
identitet doista temeljen na nekom velikom (vojnom) događaju, kako se ime uspjelo
zadržati od ranog do razvijenog srednjeg vijeka, naročito jer se u to vrijeme dogodilo još
mnogo drugih bitaka među kojima je vjerojatno bilo i značajnijih? Uz to, u najstarijim
izvorima pisanim slavenskim jezikom slavenski etnonim se nikad ne dovodi u vezu s
nekom slavnom bitkom. Moguće je da je sjećanje na takvu bitku do pojave slavenske
pismenosti odumrlo, ili još nije pronađen izvor, koji bi ju spominjao, ili se pak takav
veliki događaj nije ni odigrao.
Ne može se do kraja isključiti teza o topografskom podrijetlu slavenskog

etnonima, budući da su etnonimi izvedeni iz toponima uobičajeni za srednjovjekovne
slavenske plemenske saveze. Pitanje etimologije slavenskog etnonima tako još uvijek
ostaje otvoreno. U vezi sa slavenskim odnosno općeslavenskim važno mjesto ima i svijest
o fiktivnom ili zajedničkom pretku iz koje proizlazi svijest o zajedničkom identitetu svih
110
potomaka tog pretka. U kronikama razvijenog srednjeg vijeka to najviše dolazi do
izražaja u legendi o Čehu, Lehu i Mehu/Rusu. Širenju i utvrđivanju slavenskih, a osobito
općeslavenskog identiteta u razdoblju ranog i razvijenog srednjeg vijeka doprinijeli su i
mnogobrojni međuslavenski kontakti. U tim su se slučajevima prije svega susretali viši
slojevi, nositelji identiteta slavenskih društava. U njima su se razmjenjivale ideje i
iskustva, a do svega toga se dolazilo posredstvom jezika, što je pak utjecalo i na
doživljavanje samih sebe, a time i na shvaćanje vlastitog identiteta u novom kontekstu.
Izvorima koje sam obrađivao prethode Žitija sv. Metoda i sv. Ćirila i čitava
ćirilometodska moravska predaja. Ona je u svakom slučaju ključna za učvršćivanje i
daljnji razvoj slavenskog identiteta. Njezini se tragovi u većoj ili manjoj mjeri mogu
primijetiti u većini kasnijih povijesnih izvora koji su pisali o Slavenima. U svome radu
obrađivane sam izvore podijelio prema pripadnosti istočnoj, južnoj i zapadnoj skupini
Slavena. Izuzmu li se Žitija svetih Metoda i Ćirila, najraniji od izvora nastalih na
slavenskom prostoru i na slavenskom jeziku, koji Slavene označava upravo tim imenom
jest ruski ljetopis PVL. Njegov je postanak datiran u 1116. godinu. Tu ljetopisnu zbirku
najvjerojatnije je uredio iguman Vydubickog manastira Silvestar. Očuvala se u
lavrentijevskoj, hipatijevskoj i radzivilskoj inačici. Najstariji očuvani rukopis
(lavrentijevska inačica) je iz 1377. godine. Autori PVL izraz Slaveni i pripadajuće
izvedenice spominju veoma često – čak pedeset puta. U trideset i sedam slučajeva tim se
etnoninom misli na Slavene u širem smislu, dok se u preostalih trinaest slučajeva odnosi
na Slavene-Novgorođane. Kao Slavene u širokom smislu oni identificiraju: Moravljane,
Čehe, Bijele Hrvate, Srbe, Horutane, Lehe, Poljane, Lutiče, Mazovšane, Pomorane,
Poljane (dnjeparske), Drevljane, Dregoviče, Poločane i Kriviče, Slavene (Novgorođane),
Severjane, Dulebe, Radimiče, Vjatiče, Bužane i Volinjane, Uliče i Těverce te podunavske
Bugare i Ruse u kasnije doba. Svojim su popisom obuhvatili više-manje sve Slavene. Čini
se da su za njih Slaveni jedna cjelina raseljena po mnogim zemljama, koji su nekad živjeli
u jednoj zemlji i govorili jedan jezik. Zemlja iz koje su oni vuku svoje korijene jest
Panonija, zemlja uz rijeku Dunav. U ljetopisu se osjeća veoma jako nasljeđe
ćirilometodske moravske predaje. U vezi s tim zanimljiva je teza D. Alimova, prema kojoj
ključ pojavljivanja slavenskog identiteta na području istočnih Slavena leži u odnosima
Kijevske Rusije s panonskim Slavenima do pokrštavanja spomenutih istočnih Slavena.
Prema Alimovu, slavenski identitet koji se rodio u Moravskoj kneževini naslijedilo je tzv.
111
Praško carstvo, koje se rasprostiralo i na najzapadniji dio istočnih Slavena. Slavenski je
identitet posredstvom trgovačkih i drugih kontakata između Praškog carstva i Kijevske
Rusije stigao i među istočne Slavene, gdje je naišao na veoma plodno tlo. U kasnijim se
ruskim ljetopisima etnonim Slaveni pomaknuo prema užem značenju pa je označavao
uglavnom stanovništvo Novgoroda i novgorodske zemlje, dok kao lingvonim zadržava
svoje šire općeslavensko značenje. Zapisivanjem slavenske usmene predaje ruski su
ljetopisci slavenski identitet spasili od zaborava i bitno doprinjeli stvaranju i utvrđivanju
svijesti o povezanosti i uzajamnosti svih Slavena.
Na južnoslavenskom području najstariji je ljetopisni izvor koji sadrži informacije

o slavenskom identitetu LjPD. Premda postoje razna objašnjenja o mogućem autoru, to
pitanje još uvijek ostaje otvorenim. U vezi s postankom autografa moram se složiti s
tradicionalnom datacijom, koja ga smješta u drugu polovicu 12. st., što je po vremenu
blizu postanku ruske PVL. Autor LjPD izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice spominje
petnaest puta. Novost koju on uvodi u svoje djelo jest izjednačavanje gotskog i
slavenskog identiteta. Moguće je da to poistovjećivanje nije tek domislica autora već ima
povijesnu jezgru u mogućim kontaktima između gotskog kralja Totile i Slavena koji su u
njegovo vrijeme prodirali na Balkan. Povezivanje Gota sa Slavenima nije samo obilježje
južnoslavenskih predaja. Na nadgrobnom natpisu poljskog kralja Boleslava I. Hrabrog
(također iz 12. st.) se njegovo kraljevstvo naziva Regnum Sclavorum Gottorum siue
Polonorum. Najrazložnije je pretpostaviti da su autoru Slaveni sigurno većinsko
stanovništvo njegovog zamišljenog Kraljevstva Slavena, tj. stanovništvo srednjovjekovne
Hrvatske, Bosne, Raške i Duklje. LjPD sadrži i ćirometodsku moravsku predaju. Njegov
je ljetopis važno svjedočanstvo o tome da je, kao na istočnoslavenskom području, i na
južnoslavenskom području najkasnije već u drugoj polovici 12. st. slavenski identitet bio
prisutan. Drugi izvor južnoslavenskog područja, koji govori o slavenskom identitetu jest.
HS. Autor je ovog izvora splitski arhiđakon Toma, a najstariji rukopis, možda njegov
autograf (Splitski rukopis), datiran je u 13. st. Izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice na
latinskom jeziku pojavljuju se trideset i sedam puta. I za Tomu su Slaveni i Goti bliski,
ako ne i sinonimni pojmovi. Takvo je poistovječivanje mogao naslijediti od autora LjPD
ili neke druge slične predaje. Za razliku od PVL, Toma pradomovinu Slavena vidi na
području Poljske ili Češke, a njihovu seobu izvodi iz smjera sjever-jug, a ne jug-sjever.
O Slavenima se uglavnom izražava s animozitetom.
112
Najraniji zapadnoslavenski izvor koji spominje slavenski etnonim jest GPP.
Autora tog ljetopisa uvriježilo se nazivati Galom Anonimom. Vjerojatno se radi o
benediktincu francuskog podrijetla, koji je na područje Poljske stigao iz benediktinskog
samostana u Somogyváru u Ugarskoj. Postanak GPP datira se između 1112. i 1116.
godine, što ga čini suvremenim istočnoslavenskom ljetopisu PVL. Najstariji očuvani
rukopis Codex Zamoyscianus datiran je u 14. st. Izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice u
GPP se pojavljuju pet puta, od čega se dva puta izraz odnosi na zemlju, dva puta na jezik
i jedan put u smislu skupine ljudi. Njegova je Slavonia, zemlja Slavena obuhvaćala
područja zapadnih, južnih, a možda i istočnih Slavena. Stanovnici tih područja govorili
su slavenskim jezikom i nazivali se Slavenima. Galovo je djelo svjedok postojanju,
veoma širokog po značenju pojma, slavenskog identiteta (koji je u najmanju ruku
obuhvaćao sve slavenske skupine osim istočnih Slavena, a možda i njih) već početkom
12. st. Već u 13. st. pojavilo se središnje poljsko historiografsko djelo koje je mnogo
mjesta posvetilo upravo Slavenima. Nije poznato tko je autor CPM, ali se uglavnom kao
autore predlaže dvojicu u kronici spomenutih ljudi, Boguchwała II. i Godzisława
Baszeka. Svih devet očuvanih rukopisa potječe iz 15. st. U CPM se izraz Slaveni i
pripadajuće izvedenice pojavljuju čak četrdeset i jedan put. U većini slučajeva taj izraz
ima šire značenje (35), dok se u manjem broju slučajeva odnosi na Slavene Pomorane(6).
Izrazom Slaveni CPM obuhvaća Lehe (Poljake), Čehe i Ruse (Istočne Slavene), Bugare,
Panonce, Rašane (Srbe), Dalmatince (Hrvate), Rane, Lužičke Srbe, Kašube, Slavene
Drevniane (polapskoslavenski plemenski savez), Korušce i što je posebnost CPM Ugre,
koje pak izvodi iz polapskoslavenskih Ukrana. Čini se da su autorima CPM nazivi
Vandali i Slaveni sinonimi. Taj je ljetopis veoma važan i zbog toga jer je najstariji izvor
koji spominje legendu o Lehu, Čehu i Rusu. Premda se Čeh spominje ranije u Češkoj, ovo
je prva inačica legende gdje se uz njega spominju i njegova braća Leh i Rus. Prema
autorima ove inačice legende oni su sinovi Pana, čija je domovina bila Panonija, a
pripadala su im kasnije četiri kraljevstva: Panonija, Češka, Poljska i Rusija. Ova legenda
odražava svijest autora CPM o činjenici da su četiri spomenute slavenske skupine među
sobom srodne. Osim što donosi legendu o Lehu, Čehu i Rusu, dokument je vrijedan i zbog
činjenice što sadrži veoma mnogo podataka o bogatim poljsko-češkim, poljsko-ruskim i
rusko-češkim odnosima, što je također zacijelo doprinjelo daljnjem razvoju
općeslavenskog identiteta i pojedinih slavenskih identiteta.
113
I u 15. st. u Poljskoj je postojala svijest o slavenskom identitetu. Zabilježio ju je
Jan Długosz u svom monumentalnom djelu AP. Čini se da je najstariji očuvani rukopis
ujedno i njegov autograf iz 1450. godine. Taj je ljetopis, a osobito prva knjiga, veoma
bogat izrazom Slaveni i pripadajućim izvedenicama. U velikoj većini slučajeva izraz ima
široko općeslavensko značenje, a u manjini se odnosi na pomorske i polapske Slavene.
Prema Długoszu, Slaveni imaju zajedničkog pretka i zajednički jezik s mnogim
narječjima. Oni su potomci Jafetovog potomka Negna. Stariji su Slaveni (Rusi, Poljaci,
Pomorani i Kašubi) njegovi izravni potomci, dok su mlađi Slaveni, sinovi Negninog sina
Saksa, Česi, Moravljani, Karantanci, Karniolci ili Dalmatinci, Hrvati, Srbi, Panonci,
Bugari i Elišani. Među Slavene se ubrajaju još Ljutići, Rugijci, Polabljani, Obodriti i
Vairenjani. Poput PVL i u očima Długosza pradomovina svih Slavena je bila Panonija
(što je možda u vezi s Moravskom kneževinom). Razlog napuštanja slavenske
pradomovine mu je teološki, tj. svoju zemlju morali su napustiti zbog grijeha. Nazive
Vandali, Sarmati, Skiti, Panoni, Germani tumači kao egzonime, koje su Slavenima davali
drugi narodi. Długosz je drugi poljski autor koji donosi legendu o Lehu, Čehu i Rusu. U
njegovoj redakciji Leh i Čeh su sinovi Jana, dok je Rus Lehov sin. On je prvi od poljskih
autora koji tvrdi da je domovina Leha i Čeha bila u Hrvatskoj. S takvom se idejom mogao
upoznati posredstvom čeških izvora. Długoszu je bila poznata i ćirilometodska predaja.
Njegovo djelo bitno je doprinjelo rasprostranjeniju i učvršćenju slavenskog identiteta u
poljskoj državi u narednim stoljećima, o čemu svjedoči i mnogobrojnost prijepisa. Djelo
je našlo odjeka čak i izvan granice Poljske, a moglo je biti poznato i Vinku Pribojeviću.
Najstarija Češka kronika koja sadrži tragove o slavenskom identitetu jest prva
češka kronika BC. Njezin je autor Kozma Praški. Izvorno je djelo nastalo u prvoj polovici
12. st. Najstariji očuvani prijepisi su Budišinski i Leipziški rukopis, a datirani su također
u 12. st. Osim toga postoji još trinaest rukopisa. Premda izraz Slaveni i pripadajuće izraze
Kozma spominje sedam puta, njegova kronika ipak govori u prilog postojanju slavenskog
identiteta na području Češke najkasnije već u 12. st. Kozma je također prvi od čeških
ljetopisaca koji spominje češkog praoca Čeha. Od njega je legendu o Čehu mogao
preuzeti i autor Češke rimovane kronike tzv. Dalimila. Premda se uz tu češku kroniku
veže ime Dalimila, pitanje pravog autorstva kronike još uvijek ostaje otvorenim. Autograf
je mogao nastati oko 1314. godine. Najstariji očuvani rukopis datiran je u 1350., a osim
njega postoji još dvanaest rukopisa. Autoru je poznata ćirilometodska predaja. Slavensko
ime spominje samo jednom i to u svojstvu lingvonima, nazivajući slavenskim jezik na
114
kojem je Metod obavljao bogoslužje. Osim toga, njegova je kronika važna zato što sadrži
legendu o Čehu. U njegovoj redakciji Čeh se po prvi put povezuje s imenicom leh. S
imenicom jer se ovdje ne radi o nekoj konkretnoj osobi, već se čini da naziv leh označava
neki stalež. Tom je staležu pripadao i Čeh. U toj kronici Čeh je po prvi put stavljen u
Hrvatsku, koja prema autorovim riječima leži u srpskoj zemlji na jugu. Sukladno
njegovom mišljenju, Slaveni su na sjever došli s juga. DRK svjedoči o svijesti o
postojanju međuslavenskih kontakata u Češkoj trinaestog stoljeća.
Novo poglavlje u razvoju slavenskog identiteta na području Češke počelo je s

rukopisnom djelatnošću za vrijeme Karla IV. U tom su kontekstu djelovali Beneš Krabice
iz Weitmila, Giovanni di Marignolli i Přibík Pulkava. Autograf Benešove kronike nastao
oko 1375. godine. Očuvala se samo u jednom rukopisu. Njemu je poznato da je postojalo
slavensko bogoslužje i da je bilo povezano s Emauskim samostanom. To je ujedno jedini
slučaj u kojem Beneš spominje slavensko ime. Marignollijeva Češka kronika također je
nastala u drugoj polovici 14. st., a očuvana je u tri rukopisa od kojih je najstariji iz
polovice 15. st. Izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice spominje četrnaest puta. Jedini je
koji osim Długosza Slavene dovodi u vezu s Elišanima, tj. predstavlja ih kao potomce
Jafetovog unuka Eliše. Unatoč tome što Marignollijeva kronika, što se tiče spominjanja
Slavena, ne donosi ništa novo, vrijedna je kao svjedočanstvo čovjeka prilikom prolaženja
kroz Češku upoznatog s idejom slavenskog identiteta postojećom u toj zemlji. Posljednja
kronika kojom sam se u svojem radu bavio jest Češka kronika pripisana Přibíku Pulkavi.
Konačnog odgovora na pitanje o autorstvu te kronike još uvijek nema. Autograf je nastao
najkasnije 1380. godine. Očuvalo se u četrdeset rukopisa od kojih je najstariji tzv.
Vratislavský rukopis iz prve polovice 15. st. Izraz Slaveni i pripadajuće izvedenice
kronika spominje dvadeset i sedam puta. U velikoj većini slučajeva radi se o Slavenima
u općeslavenskom značenju riječi, dok se u manjini slučajeva, slično kao i u poljskim
kronikama, izraz odnosi na polapske i pomorske Slavene. Kao Slavene autor kronike
identificira Bugare, Ruse (sve istočne Slavene), Srbe, Dalmatince, Hrvate, Bosance,
Karantance, Istrane, Kranjce, Moravljane, Čehe, Poljake, Polabljane, Lužičane i
Pomorane. Na takav način donosi najpotpuniji popis Slavena sadržan u nekoj od kronika
razvijenog srednjeg vijeka. Popis svjedoči o tome da je češki autor već krajem 14. stoljeća
kao Slavene identificirao sve skupine ljudi koje se i danas smatraju Slavenima, a uz to i
Polabljane, čiji se identitet do 21. st. nije održao. Čini se da je u njegovoj identifikaciji
Slavena veliko značenje imao slavenski jezik odnosno slavenski jezici. Njegovi Slaveni
115
također imaju zajedničkog pretka. Autoru je poznata legenda o Čehu i Lehu. Za razliku
od DRK kod njega naziv leh nije tek stalež, već osobno ime Leh. Taj je Leh Čehov brat.
Njihova je domovina u Hrvatskoj, a napustili su je zbog nekog zločina, koji je počinio
Čeh. S juga su došli na sjever i tu osnovali svoje države. Iz legende izostaje Rus. Češka
kronika pripisana Pulkavi važan je svjedok činjenice da je u drugoj polovici 14. st.
slavenski identitet bio veoma živ i prisutan, a kronika je utjecala i na daljnje širenje i
utvrđivanje slavenskog identiteta ne samo među Česima. O tome najbolje svjedoči
brojnost njezinih prijepisa.
Na temelju obrađivanih povijesnih izvora zaključujem da je (opće)slavenski

identitet zasigurno postojao barem među moravskim Slavenima već u 9. st. Uzme li se u
obzir Branimirov natpis iz Nina, slavenski je identitet u 9. stol. postojao i među Hrvatima.
Ukoliko nije postojao na drugim područjima, iz Moravske se do 12. st. mogao proširiti
među Čehe, Poljake, istočne i južne Slavene. Na području svih triju slavenskih skupina
može se primijetiti kontinuitet u postojanju (opće)slavenskog identiteta sve do kraja
razvijenog srednjeg vijeka. Uspoređivanjem svih obrađivanih povijesnih izvora dolazim
do zaključka da je na istočnoslavenskom području najkasnije od početka 12. st. postojala
svijest o jednoj velikoj slavenskoj zajednici naroda, koja premašuje granice Kijevske
Rusije. Na području Poljske sličan se fenomen pojavio najkasnije krajem 13. st., a u
Češkoj krajem 14. st. Nešto je drugačije s područjem južnih Slavena, budući da i u LjPD
i u HS izostaje konkretan popis onih naroda koji se smatraju Slavenima. (Opće)slavenski
identitet i pozivanje na slavensku uzajamnost tako nije domislica kasnijih stoljeća i nije
tek pojava, koja bi nastala tek s panslavizmom 19. st. Kasniji pozivi na međuslavensku
srodnost i uzajamnost čini se, tek su nasljeđe onih ideja koje su se rodile u srednjem
vijeku. Na kraju ostaje nekoliko otvorenih pitanja, a to su: koja je svrha pojavljivanja
(opće)slavenskog identiteta u sredjem vijeku i koja je bila njegova funkcija u društvu
budući da nije postojala neka zemlja, koja bi (opće)slavenski identitet mogla koristiti kao
legitimaciju za svoje postojanje?; zatim koji je bio smisao održavanja općeslavenskog
identiteta, koji – čini se – nije donosio neke vidljive koristi? To su pitanja na koja bi
valjalo odgovoriti u nekim budućim radovima.
116
DODATAK
Dodatak 1. Kronološka tablica
Kronika Datiranje Broj Broj Prisutnost Legenda o

izvora spominjanja spominjanja ćirilometodske Lehu, Čehu
Slavena i Slavena i predaje i Rusu
pripadajućih pripadajućih
izvedenica u izvedenica u
smislu šire smislu uže
zajednice zajednice
Povijest 1116. 37 13 Da Ne
prošlih
vremena
Ljetopis popa 12. st. 15 0 Da Ne
Dukljanina
Historia 1266. 37 0 Da (odnos Ne

Salonitana prema predaji
animozitetan)
Gesta 1112-1116. 5? 0 Da? (samo Ne
Principium posredno)
Polonorum
Chronicum 1273. 35 6? Ne Da (braća
Poloniae Leh,Čeh i
Maioris Rus)
Annales seu 1450. 35 14 Da Da (braća
cronici incliti (pozitivan odnos Leh i Čeh; i
regni Poloniae prema prema Lehov sin
predaji) Rus)
Cosmae 1125. 7 0 Da (pozitivan Da (samo
Pragensis odnos prema Čeh)
Bohemiae predaji)
chronicon
Rimovana 1314.-1318. 1 0 Da (pozitivan Da (Čeh,
kronika tzv. odnos prema koji je leh)
Dalimila predaji – Metod
Rusin)
Chronica 1374.-1375. 2 0 Da (samo Ne
ecclesiae posredno;
Pragensis vršitelji
bogoslužja na
slavenskom
jeziku)
Chronicon Zadnja 15 0 Da (pozitivan Ne
Bohemorum četvrtina 14. odnos, ali veliko
st. nepoznavanje
faktografije)
Pulkavina Do 1380. 22 5 Da (pozitivan Da (samo

Češka kronika odnos prema Čeh)
predaji)
117
Dodatak 2. Identifikacija Slavena u kronikama
Kronika Datiranje izvora Identifikacija Slavena
Povijest prošlih 1116. Moravljani, Česi, Bijeli Hrvati, Srbi, Horutani, Lesi,
vremena Poljani, Lutiči, Mazovšani, Pomorani, Poljani
(dnjeparski), Drevljani, Dregoviči, Poločani i Kriviči,
Slaveni (Novgorođani), Severjani, Dulebi, Radimiči,
Vjatiči, Bužani i Volinjani, Uliči i Těverci te
podunavski Bugari i Ruse.
Ljetopis popa 12. st. Većinsko stanovništvo zamišljenog Kraljevstva

Dukljanina Slavena (područja srednjevijekovne Hrvatske, Bosne,
Raške i Duklje); Slaveni = Goti
Historia Salonitana 1266. Slaveni, Goti, Hrvati
Gesta Principium 1112-1116. Stanovnici Slavonije (koja obuhvaća naseljena

Polonorum zapadnim i južnim Slavenima, a možda i istočnim)
Chronicum 1273. Slaveni = Vandali. Lesi (Poljaci), Česi, Rusi (Istočni

Poloniae Maioris Slaveni), Bugari, Panonci, Rašani (Srbi), Dalmatinci
(Hrvati), Rani, Lužički Srbi, Kašubi, Slaveni
Drevniani (polapskoslavenski plemenski savez),
Korušci i Ugri.
Annales seu cronici 1450. Rusi, Poljaci, Pomorani, Kašubi, Česi, Moravljani,
incliti regni Korušci, Karniolci ili Dalmatinci, Hrvati, Srbi,
Poloniae Panonci, Bugari i Elišani, Ljutići, Rugijci, Polabljani,
Obodriti i Vairenjani. Egzonimi: Vandali, Sarmati,
Skiti, Panoni, Germani.
Cosmae Pragensis 1125. Česi, možda i drugi.
Bohemiae
chronicon
Rimovana kronika 1314.-1318. Oni koji obavljaju bogoslužje na slavenskom jeziku?

tzv. Dalimila
Chronica ecclesiae 1374.-1375. Oni koji obavljaju bogoslužje na slavenskom jeziku?

Pragensis
Chronicon Zadnja četvrtina 14. st. Česi, Elišani, drugi?

Bohemorum
Pulkavina Češka Do 1380. Bugari, Rusi (istočni Slaveni), Srbi, Dalmatinci,

kronika Hrvati, Bošnjaci, Korušci, Istrani, Kranjci,
Moravljani, Poljaci, Polabljani, Lužičani i Pomorani.
118
SAŽETAK
U svom sam se radu bavio pitanjem pojavljivanja i razvoja slavenskih identiteta u

kronikama razvijenog srednjeg vijeka. Ograničio sam se na kronike nastale u slavenskoj
sredini, budući da me prije svega zanimalo pitanje kako su Slaveni shvaćali sami sebe u
to doba i što su jedni o drugima znali.
Najranije se tragovi slavenskog etničkog identiteta u nekom od povijesnih izvora
iz slavenske sredine pojavljuju u 9. st. u Žitiju Metoda i Žitiju Ćirila i u Branimirovom
natpisu iz Nina. Ta moravska predaja slavenskog etničkog identiteta ostavila je traga na
većini kasnijih kronika. Najranija kronika razvijenog srednjeg vijeka, koja kao Slavene
identificira brojne skupine ljudi jest istočnoslavenska Povijest prošlih vremena napisana
početkom 12. st. U njoj je etnonimom Slaveni obuhvaćena većina srednjovjekovnog
slavenskog stanovništva. Ljetopis razlikuje Slavene u širem značenju i Slavene u užem
značenju. U kasnijim ruskim ljetopisima izraz Slaveni se u svojstvu etnonima sužava na
značenje Slavena-Novgorođana, dok lingvonim slavenski jezik zadržava šire značenje.
Na južnoslavenskom području o postojanju slavenskog identiteta svjedoče Ljetopis popa
Dukljanina iz 12. st. i Historia Salonitana iz 13. st. Oni ne donose konkretne popise
skupina ljudi koje identificiraju kao Slavene. Unatoč tome važan su svjedok o postojanju
slavenskog identiteta na slavenskom jugu. Na zapadnoslavenskom području postoji
veoma bogata predaja pisanja kronika, a mnoge od njih sadrže važne podatke o
slavenskom identitetu. U 12. st. datirane su poljska kronika Gesta principum Polonorum
i češka Cosmae Pragensis Boemiae chronicon. Slavene su primijetili i autori
Velikopoljske kronike iz 13. st. i Jan Długosz u 15. st. Sukladno jednoj i drugoj kronici
izrazom Slaveni obuhvaćena je većina slavenskih naroda. Oni naziv Slaveni također
koriste u užem značenju, a njime misle na polapske i pomorske Slavene. Slična se razlika
u značenju naziva Slaveni primijećuje u Češkoj kronici pripisanoj Přibiku Pulkavi. Osim
kod njega, pojmovi povezani sa slavenskim identitetom pojavljuju se još Rimovanoj
kronici tzv. Dalimila te u kronikama Beneša Krabice i Giovannija di Marignollija.
Zaključak je ovog diplomskog rada je da je (opće)slavenski identitet zasigurno
postojao barem među moravskim Slavenima već u 9. st. Ukoliko nije postojao na drugim
područjima, iz Moravske se do 12. st. mogao proširiti među Čehe i Poljake, te istočne i
južne Slavene.
KLJUČNE RIJEČI: Slavenski identitet, Povijest prošlih vremena, Ljetopis popa

Dukljanina, Historia Salonitana, Gesta principum Polonorum, Chronicum Poloniae
Maioris, Annales seu cronici incliti regni Poloniae, Cosmae Pragensis Boemiae
chronicon, Češka kronika tzv. Dalimila, češke kronike na dvoru Karla IV., Legenda o
Čehu Lehu i Rusu, ćirilometodska predaja, moravska predaja.
119
ABSTRACT
In my master's thesis I was dealing with the issue of the emergence and development of
Slavic identities in the chronicles of the High Middle Ages. The subject of my work were mainly
chronicles written among Slavs, since I was primarily trying to give the answer to the question
how Slavs understood themselves during High Middle Ages and also to give an answer to the
question what Slavs knew about each other during that time.
The earliest traces of the Slavic ethnic identity that can be found in Slavic primary sources
are The Lives of Saint Cyrill and Methodius written in the 9th century. This Moravian tradition of
Slavic ethnic identity has left a mark on most of the later chronicles. The earliest chronicle of the
High Middle Ages, which identifies numerous groups of people as Slavs, is the Russian Primary
Chronicle written at the beginning of the 12th ct.. In it, the ethnonym of the Slavs includes most
of the medieval Slavic population. The Chronicle distinguishes Slavs both in a broader and in a
narrower sense. In later Russian chronicles the name Slavs as ethnonym narrows down to the
meaning of the Slavs-Novgorodians, while the linguonym Slavic language holds its wider
meaning. The existence of Slavic identity among South Slavs is attested in the 12th century
Chronicle of the Priest of Duklja. and Historia Salonitana from 13th ct. They do not bring specific
lists of groups of people who they identify as Slavs. Nevertheless, they are an important witness
of the existence of Slavic identity among South Slavs. A very rich tradition of writing chronicles
existed in the West Slavic area, and many of them contain important information on Slavic
identity. The earliest among them are Deeds of the Princes of Poles and Cosma's Chronicle of
Bohemians, dated to the 12th ct. The slavic ethnonym was also noticed by the authors of the
Wielkopolska Chronicle (13th ct.) as well as by Jan Długosz in his Annals of the Famous Kingdom
of Poland (15th ct.). According to both chronicles, the ethnonym Slavs covers a great majority of
medieval Slavic people if not all of them. They also distinguished between Slavs in a broader
sense and in a narrower sense (by which they mean Polabian and Pomoran Slavs). A similar
distinguishment in the meaning of the Slavic ethnonym can also be found in Czech chronicle to
Přibik Pulkavi (14th ct.). Apart from it, the terms associated with Slavic identity also appear in
the Chronicle of the so called Dalimil as well as in chronicles of Beneš Krabice and Giovanni di
Marignolli. In Czech chronicle of Pulkava ethnonym Slavs already includes all Slavs including
Polabians, whose identity did not survive to 21th ct.
The conclusion of this master's thesis is that the (all)Slavic identity certainly existed at
least among Moravian Slavs as early as 9th ct. If it did not exist in other areas prior to that, we
can assume that until the beginning of 12. ct. it already spread to Czechs and Poles as well as to
the East and South Slavs.
KEYWORDS: Slavic Identity, Russian Primary Chronicle, Chronicle of the Priest of Duklja,
Historia Salonitana, Deeds of the Princes of Poles, Wielkopolska Chronicle, Annals of the
Famous Kingdom of Poland, Chronicle of Bohemians, Chronicle of Dalimil, Czech chronicles at
the court of Charles IV, Legend of Lech, Czech and Rus, Cyrillomethodian tradition, Moravian
tradition.
120
BIBLIOGRAFIJA
Izvori:
Anonymi descriptio Europae Orientalis (Anonimov opis istočne Europe). Prevela

Dragana Kunčer. Uredila Srđan Rudić. Beograd: Historijski institut Srbije, 2013.
Bláhová, Marie ur. Kroniky doby Karla IV. Praha: Svoboda, 1987.
Bretholz, Bertold, ur. Monumenta Germaniae Historia. Scriptores rervm
germanicarum. Nova series. Tomvs II. Cosmae Pragensis Chronica Boemorum.
Berlin: Weidmannsche Buchhandlung, 1923.
„Cronica Ecclesiae Pragensis Benessii Krabice de Weitmille“, Kabinet pro klasická
studia AV ČR: Oddělení dokumentace a výzkumu kulturního dědictví v českých
zemích r. 1800 – Clavis Monumentarum litterarum – Fontes rerum Regni
Bohemiae, tom IV., ed. Josef Emler [online]. Pragae: 1884.
(http://www.clavmon.cz/clavis/FRRB/chronica/CRONICA%20ECCLESIAE%2
0PRAGENSIS.htm, pristup 20.12.2018.)
Chronicum Poloniae maioris (Kronika Wielkopolska). Preveo Kazimierz Abgarowicz.
Priredila Brygida Kürbis. Kraków: Universitas, 2010.
Cosmae Pragensis Chronica Boemorum (Чешская хроника). Preveo i priredio G. E.
Sančuk. Москва: Издательство Академии наук СССР, 1962.
Chronica seu originale regum et principum Poloniae (Kronika Polska), 2. izd. Prevela
Brygida Kürbis. Priredio Stanisław Sierpowski. Diepholz: MAK Verlag GmbH,
2010.
Dalimilova kronika, V MKP 1. vyd. [online]. Praha: Městská knihovna v Praze, 2011.
(http://web2.mlp.cz/koweb/00/03/36/98/64/dalimilova_kronika.pdf, pristup
14.1.2019.)
Dolinar, France, ur. Acta Ecclesiastica Sloveniae, sv. 7, Sveta brata Ciril in Metoda v
zgodovinskih virih ob 1100 letnici Metodove smrti. v.1. Ljubljana: Teološka
fakulteta, Inštitut za zgodovino Cerkve, 1985.
Gelasius, Dobner. Monumenta Historica Boemiae, t. III. [online]. Praga: Literis
Johannae Sophiae Clauserianae, Reg. Typog, factore Adalberto Mach, 1774.
(http://147.231.53.91/src/index.php?s=v&cat=24&bookid=308&page=0, pristup
20.12.2018.)
Gesta Principum Polonorum (Kronika polska). Preveo Roman Grodecki. Priredio
Marian Plezia. Wrocław: Zakład Narodowy im. Ossolińskich, 1996.
Gesta Principum Polonorum (The Deeds of the Princes of the Poles). Preveli Paul W.
Knoll i Frank Schaer. Priredili János M. Bak i dr. Budapest, New York: Central
European University Press, 2003.
Gesta regum sclavorum. Tom I. Prevela i priredila Dragana Kunčer. Uredio Tibor
Živković. Beograd: Historijski institut, Manastir Ostrog, 2009.
Hervarar saga (Sága o Hervaře). Preveo i priredio Jan Kozák. Praha: Hermann &
synové, 2008.
„Iohannis de Marignolis Chronicon Bohemorum“ Kabinet pro klasická studia AV ČR:
Oddělení dokumentace a výzkumu kulturního dědictví v českých zemích r. 1800
– Clavis Monumentarum litterarum – Fontes rerum Regni Bohemiae, tom III.,
ed. Josef Emler [online]. Pragae: 1884.
121
(http://www.clavmon.cz/clavis/FRRB/chronica/IOHANNIS%20DE%20MARIGNOLIS
.htm, pristup 20.12.2018.)
Ioannis Dlugossii Annales seu cronicae incliti regni Poloniae. Knjiga 1. i 2. Priredio
Jan Dąbrowski. Warszawa: Państwowe wydawnictwo naukowe PWN, 1964.
Ioannis Dlugossii Annales seu cronicae incliti regni Poloniae. Knjiga 3. i 4. Priredio
Jan Dąbrowski.Warszawa: Państwowe wydawnictwo naukowe PWN, 1970.
Joannis Dlugossii Annales seu cronicae incliti regni Poloniae (Jana Długosza Roczniki
czyli kroniki sławnego królewstwa Polskiego). Knjiga 1. i 2. do 1038 godine.
Preveli Stanisław Gawęda i dr. Priredio Jan Dąbrowski. Warszawa:
Wydawnictwo naukowe PWN, 2009.
Kronika tak řečeneho Dalimila. Prevela Hana Vrbová. Priredila Marie Blahová. Praha:
Svoboda, 1977.
Ljetopis popa Dukljanina: latinski tekst sa hrvatskim prijevodom i „hrvatska kronika“.
Preveli Stjepan Mencinger i Vjekoslav Štefanić. Priredio Vladimir Mošin.
Zagreb: Matica hrvatska, 1950.
Monumenta Poloniae Historica. II. tom., August Bielowski, ur. Lwow: Nakładem
własnym, 1872.
Monumenta Poloniae Historica Series Nova. VIII. tom. Brigitta Kürbis, ur. Warszawa:
Państwowe wydawnictwo naukowe, 1970.
Pribojević, Vinko. Oratio de origine successibusque Slavorum (O podrijetlu i slavi
Slavena). Preveli Veljko Gortan i Pavao Knezović. Priredio Miroslav Kurelac.
Zagreb: Golden Marketing, Narodne novine, 1997.
Rýmovaný Kronika Česká. Priredio Josip Jireček. Praha: Matice Česká, 1877.
The latin Library, s.v. „Fredegarius“. http://www.thelatinlibrary.com/fredegarius.html
(pristup 10.09.2018.)
The Russian Primary Chronicle: Laurentian Text,. Preveli i priredili Samuel Hazzard
Cross i Olgerd P. Sherbowitz-Wetzor. Cambridge, Massachusetts: The
Mediaeval Academy of America, Crimison printing company, 1953.
Toma Arhiđakon. Povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika. Predgovor, latinski
tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik Olga Perić. Povijesni komentar
Mirjana Matijević Sokol. Studija Toma Arhiđakon i njegovo djelo. Radoslav
Katičić. Split. Književni krug Split, 2003.
«Лаврентьевская летопись» Полное собрание русских летописей [online].
Ленинград: Издательство Академии Наук, 1926-1928.
(http://litopys.org.ua/lavrlet/lavr.htm. Citirano 14.09.2018.)
Повѣсть времѧньныхъ лѣтъ (Pripoved o minulih letih). Preveo Aljaž Glaser. Uredio
Blaž Podlesnik. Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v
Ljubljani, 2015.
Слово о пълку Игоревѣ (Slovo o vojni Igorevoj) Preveli Marko Grčić i dr. Priredio
Josip Užarević. Zagreb: Školska knjiga, 1999.
Ιστορίης ‘αποδειξις (Povijest). Preveo i priredio Dubravko Škiljan. Zagreb: Matica
hrvatska, 2007.
122
Literatura:
Adde-Vomáčka, Éloïse. La Chronique de Dalimil. Les débuts de l’historiographie

nationale tchèque en langue vulgaire au XiVe siècle. Paris: Publications de la
Sorbonne (Textes et documents d'historie médiévale), 2016.
Ančić, Mladen. „Ljetopis kraljeva Hrvatske i Dalmacije.“ Zgodovinski časopis 4 (44)
(1990): 521-546.
Babič, Vanda. Učbenik stare cerkvene slovanščine. Ljubljana: Znanstvena založba
Filozofske fakultete, 2014.
Bali, Tomislav. Slavonski meandar: Prostor i pojam Slavonije u XIII. stoljeću. Zagreb:
Srednja Europa, 2014.
Barford, Paul M. The early Slavs. London: The Museum Press, 2001.
Bláhová, Marie. „Představy o společném původu Čechů a Poláků ve středověké
historiografii,“ Historia Slavorum Occidentis 2 (3) (2012): 234-254.
Bowlus, Charles R. Franks, Moravians and Magyars: The Struggle for the Middle
Danube, 788-907. Pensylvania: University of Pennsylvania Press, 1994.
Budak, Neven. „Historia Salonitana and Historia Salonitana Maior, a contribution to the
debate about the relation of the two texts.“ U: Summer School in the Study of
Historical Manuscripts, ur. Mirna Willer – Mirijana Tomić, 101-131. Zadar:
Sveučilište u Zadru, 2013.
Budak, Neven. „Prilog valorizaciji humsko-dukljanskog kulturnog područja u prvim
fazama njegova razvitka (do 12. st),“ Starohrvatska prosvjeta 16 (1986):
125-139.
Budak, Neven. „The practice of ethnic labeling in the cartulary of St. Peter de Gumay
near Split.“ U: Scripta in honorem Igor Fisković, ur. Miljenko Jurković –Predrag
Marković, 89-95. Zagreb, Motovun: IRCLAMA, Filozofski fakultet, 2015.
Bujan, Solange. „Orbinijevo izdanje 'Ljetopisa popa Dukljanina': povijesni falsifikat.“
Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
43 (2011): 65-80.
Curta, Florin. The Making of the Slavs: History and Archeology of the Lower Danube
Region, c.500-700. Cambridge: Cambridge University Press, 2001.
Čirković, Sima M. Srbi među europskim narodima. Zagreb: Golden marketing,
Tehnička knjiga, 2008.
Damjanović, Stjepan. Slovo iskona, Staroslavenska/Starohrvatska čitanka, 3. izd.
Zagreb: Matica hrvatska, 2012.
Garipzanov, Ildar H., Patrick Geary i Przemysław Urbańczyk, ur. Franks,
Northmen and Slavs: Identities and State Formation in Early Medieval
Europe. Turnhout: Brepols Publishers, 2008.
Gillet, Andrew. „Ethnogenesis: A Contested Model of Early Medieval Europ.“ History
Compass 4/2 (2006): 241-260.
Gillet, Adrew. „Was Ethnicity Politicized in the Earliest Medieval Kingdoms.“ U:
Critical Approaches to Ethnicity in the Early Middle Ages, ur. Andrew Gillet,
86-121. Turnhout: Brepols Publishers 2002.
Gračanin Hrvoje i Jana Skrgulja. „Etnički identiteti u južnoj Panoniji i Dalmaciji u
Justinijanovo doba.“ Povijesni prilozi 50 (2016): 9-48.
123
Gračanin, Hrvoje. „Ljetopis popa Dukljanina.“ U: Споменица др. Тибора Живковића.
Srđan Rudić gl. ur., 193-201. Београд: Историjски институт, 2016.
Goffart, Walter. „Rome's Final Conquest: The Barbarians,“ History Compass 6/3
(2008): 855-883.
Grodecki, Roman, Stanisław Zachorowski i Jan Dąbrowski. Dzieje Polski
średniowiecznej. Kraków: Universitas, 2011.
Hercigonja, Eduard. Tropismena i trojezična kultura hrvatskog srednjovjekovja. Zagreb:
Matica hrvatska, 2006.
Heršak, Emil, Boris Nikšić. „Hrvatska etnogeneza: pregled komponentnih etapa i
interpolacija (s naglaskom na euroazijske/nomadske sadržaje).“ Migracijske i
etničke teme 23 (2007): 251-268.
Homza, Martin. „A few words about the identity of the Slavs, yesterday, today and
tomorrow.“ Studia Slavica et Balcanica Petropolitana № 1(23) (2018): 13-21.
Eggers, Martin. Das 'Grossmährische Reich' Realität oder Fiktion. Stuttgart: Anton
Hiersemann, 1995.
Jirásek, Alois. Staré pověsti české (Výbor). Praha, Státní pedagogické nakladatelství,
1964.
Katičić, Radoslav. Zeleni lug. Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine.
Zagreb, Mošćenička Draga: Matica hrvatska, 2010.
Kučera, Matúš. Slovenské dejiny, Od príchodu Slovanov do roku 1526. Bratislava:
Literárne informačné centrum, 2011.
Kujawiński, Jakub. „Socjologiczne i antropolohiczne inspiracje w badaniach nad
tożsamościami społeczności wczesnośredniowiecznej Europy (wokół prac
Waltera Pohla).“ Kwartalnik Historyczny 4 (2004): 109-120.
Kujawiński, Jakub. „Strategie budowania tożsamość zbiorowych wśród Longobardów
z Italii Południowej (VIII-XI w.).“ U: Scripta minora IV, ur. Bohdan Lapis
(Poznań: Instytut Historii UAM, 2006): 7-198.
Lisac, Josip. Hrvatski govori,filolozi, pisci. Zagreb: Matica hrvatska, 1999.
Łowmiański, Henryk. „Kiedy powstała Kronika Wielkopolska?“, Przegląd Historyczny
51/2 (1960), 398-410.
Macháček, Jiři. „Disputes over Great Moravia: chiefdom or state? The Morava or the
Tisza River?“ Early Medieval Europe 17 (3) (2009): 246-267.
Malinovská, Nora „Vývoj koncepcie Sclavinia v 12. storočí a jej refkexia v pol'skej
kronike Galla Anonyma,“ Nové historické rozhl'ady, 5 (2015): 43-53. Matasović,
Ranko. Poredbeno povijesna gramatika hrvatskoga jezika. Zagreb: Matica
hrvatska, 2008.
Medved, Jasmin, Ante Vučić. „Znanstveni i stručni skupovi.“ U: Historijski zbornik 1
(2011): 272-274.
Mesiarkin, Adam. „The Elites Theory in the Ethnogenesis of the Slavs.“ Slovak studies,
Rivisita dell'Istituto storico slovacco di Roma № 1-2 (2017): 7-20.
Mesiarkin, Adam. “The name of the Slavs: Etymology and meaning.“ Studia Slavica et
Balcanica Petropolitana № 1(21) (2017): 3-20.
Mihaljević, Milan. Poredbena slavenska gramatika, 1. dio. Zagreb: Školska knjiga,
2002.
Mihaljević, Milan. Poredbena slavenska gramatika, 2. dio. Zagreb: Školska knjiga,
2014.
124
Mijatović, Anđelko. Bitka na Krbavskom polju 1493. godine. Zagreb: Školska knjiga,
2005.
Murray, Alexader Callander. „Reinhard Wenskus on 'Ethnogenesis', Ethnicity, and the
Origin of the Franks.“ U: Critical Approaches to Ethnicity in the Early Middle
Ages, ur. Andrew Gillet, 39-68. Turnhout: Brepols Publishers, 2002.
Noble, Thomas F.X., ur. From Roman provinces to Medieval kingdoms. London, New
York: Routledge Taylor & Francis Group, 2005.
Paščenko, Evgen. Etnogeneza i mitologija Hrvata u kontekstu Ukrajine. Zagreb:
Meditor, 1999.
Petrak, Marko. „Liber Methodius between the Byzantium and the West: Traces of the
Oldest Slavonic Legal Collection in Medieval Croatia.“ U: Danijel Dzino, Ante
Milošević i Trpimir Vedriš (ur.), Migration, Integration and Connectivity on the
Southeastern Frontier of the Carolingian Empire, Leiden – Boston: Brill 2018,
213-224.
Petrovics, István. „Imre Boba i pitanje Velike Moravske.“ Scrinia slavonica 8 (2008):
563-575.
Peričić, Eduard. Sclavorum regnum Grgura Barskog Ljetopis popa Dukljanina.
Beograd: CONTEKO DOO, 1998.
Pijović, Marko. „Pristupi proučavanja identiteta u prošlosti.“ Historijska traganja 8
(2011): 9-60.
Pohl, Walter. „Conceptions of ethnicity in Early Medieval studies.“ Archaeologia
Polona 29 (1991): 39-49.
Pohl, Walter. „Ethnicity, Theory and Tradition: A Response.“ U: Critical Approaches to
Ethnicity in the Early Middle Ages, ur. Andrew Gillet, 221-241. Turnhout:
Brepols Publishers, 2002.
Popowska-Taborska, Hanna. Zgodnja zgodovina Slovanov v luči njihovega jezika.
Prevela Karmen Kenda-Jež. Ljubljana: ZRC SAZU, 2005.
Prosperov Novak, Slobodan. Slaveni u renesansi .Zagreb: Matica hrvatska, 2009.
Raukar, Tomislav. Hrvatsko srednjovjekovlje: prostor, ljudi, ideje, 2. izd. Zagreb:
Školska knjiga, 1997.
Rotar, Janez. „Viri Trubarjevega poimenovanja dežel in ljudstev in njegova dediščina“,
Zgodovinski časopis 3 (1988): 315-361.
Sarti Lauri. „Post-Roman Transitions. Christian and Barbarian Identities in the Early
Medieval West.“ Cultural Encounters in Late Antiquity and the Middle Ages 14
(2013): 473-474.
Spajić-Vrkaš, Vedrana, Mislav Kukoč i Slavica Bašić. Obrazovanje za ljudska prava i
demokraciju: Interdisciplinarni rječnik. Zagreb: Hrvatsko povjerenstvo za
UNESCO, 2001.
Steindorff, Ludwig i Renata. „Jedno rusko svjedočanstvo o hrvatskim zemljama u XV.
stoljeću,“ Otivm 2 (3-4), (1994): 71-73.
Šanjek, Franjo, gl. ur. Povijest Hrvata, prva knjiga, srednji vijek. Zagreb: Školska
knjiga, 2003.
Stouraitis, Ioannis. „Roman identity in Byzantium: a critial approach.“ Byzantinische
Zeitschrift 107/1 (2014): 175-220.
Štih, Peter, Vasko Simoniti, Na stičišču svetov: Slovenska zgodovina od
prazgodovinskih kultur do konca 18. stol. Ljubljana: Modrijan, 2009, 2010.
125
Tolochko, Oleksiy P. „The Primary Chronicle's 'Ethnography' revisited: Slavs and
Varangians in the Middle Dnieper Region and the Origin of the Rus' State.“ U:
Franks, Northmen and Slavs: Identities and State Formation in Early Medieval
Europe, ur. Ildar H. Garipzanov, Patrick J. Geary i Przemysław Urbańczyk, 168-
188. Turnhout: Brepols Publishers, 2008.
Verešová, Nora. „Povest' vremennych let a jej koncepcia Slovienskoj zemli.“ Historia
nova II (2011): 12-20.
Wolfram, Herwig. „Historické pramene a poloha (Vel'kej) Moravy.“ Historicky časopis
43 (1) (1995): 3-15.
Алимов, Денис Евгеньевич. «'Пражская империя' и лендзяне: Размышления о
появлении славянской идентичности в восточной Европе.» Stuia Slavica et
Balcanica Petropolitana No 2 (24) (2018): 117-144.
Божилов, Иван, Васил Гюзелев История на средновековна България VII – XIV век,
TOM 1. София: Анубис, 1999.
Икиликян, Сона Г. „Роль языка в формировании этнической идентичности как
предмет изучения научно-исследовательских практик.“ Известия вузов.
Северо кавказский регион. Общественые науки 2 (2017): 16-21.
Малиновская, Нора. «“REGNUM SCLAVORUM“ Святополка как источник
средневековых славянских концепций “склавинн“.» Studia Slavica et
Balcanica Petropolitana, № 1(21) (2017): 21-38.
Михеев, Савва Михайлович. Кто писал «Повесть временных лет»? Москва:
Индрик, 2011.
Сахаров, А. Н. i dr. История России: С древнейших времён до наших дней.
Москва: Издательство АСТ, 2017.
Петров, Николай И. «Словенин 'Русской правды' и Словене 'Повести временных
лет'» Studia Slavica et Balcanica Petropolitana № 1(21) (2017): 39-51.
Русеев, Николай. «Карпатский край – «общеславянское гнездо»» Русин 3 (17)
(2009): 6-20.
Ћорковић, Бладимир. Историја Србије. Београд: Научна КМД, 2014.
Щавелёв, Алексей С. Славянские легенды о первых князях. Москва: Северный
паломник, 2007.
126

Slavenski Identiteti U Kronikama Razvije

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Slavenski Identiteti U Kronikama Razvije

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

Mentor: dr. sc. Neven Budak

Zahvaljujem u prvom redu obitelji, koja mi je omogućila studiranje te me tijekom

DRK – Dalimilova rimovana kronika (Češka kronika tzv. Dalimila)

GPP – Gesta Principum Polonorum

MGH – Monumenta Germaniae Historica

PVL – Povijest prošlih vremena

PWN – Polskie wydawnictwo naukowe – poljska izdavačka kuća

SPLj – Prvi Sofijski ljetopis

UKM – Univerzitetna knjižnica Maribor

1. SLAVENI: IME, JEZIK I IDENTITET ............................................................... 3

1.1 Tko su Slaveni?................................................................................................. 3

1.2 Naziv *Slověne i njegova zemljopisna rasprostranjenost............................. 6

1.3 Suvremeni pokušaji tumačenja postanka i širenja slavenskog imena ........ 8

1.4 Oblikovanje slavenskog identiteta u kontekstu povijesnih događaja do

2. ISTOČNOSLAVENSKI LJETOPISI ..................................................................... 16

2.1 Ćirilometodska osnova u službi slavenskog identiteta ................................ 16

2.2 Povijest prošlih vremena - PVL .................................................................... 18

2.2.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 18

2.2.2 Analiza PVL s obzirom na slavenske identitete ....................................... 21

2.3 Kasniji ruski ljetopisi ..................................................................................... 38

3. JUŽNOSLAVENSKI LJETOPISI .......................................................................... 41

3.1 Regnum Slavorum – Ljetopis popa Dukljanina – Barski rodoslov – LjPD

3.1.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 41

3.1.2 Analiza LjPD s obzirom na slavenske identitete ............................................ 44

3.2 Historia Salonitana – HS ............................................................................... 51

3.2.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 51

3.2.2 Analiza HS s obzirom na slavenske identitete ............................................... 53

4. ZAPADNOSLAVENSKI LJETOPISI .................................................................... 61

4.1 Gesta principum Polonorum – GPP ............................................................. 61

4.1.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 61

4.2 Chronicum Poloniae Maioris (Velikopoljska kronika) – CPM .................. 67

4.2.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 67

4.2.2 Analiza CPM s obzirom na slavenske identitete............................................. 70

4.3.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 78

4.3.2 Analiza izvora s obzirom na slavenske identitete ........................................... 79

4.4 Cosmae Pragensis Boemiae chronicon – BC .................................................... 88

4.4.1 Sudbina izvora ................................................................................................ 88

4.4.2 Analiza izvora s obzirom na slavenske identitete ........................................... 89

4.5 Češka kronika tzv. Dalimila – DRK .................................................................. 92

4.6 Slavenski identiteti na dvoru Karla IV. (Václava) (1346.-1378.) .................... 95

4.6.1 Beneš Krabice iz Weitmila i analiza njegove Chronica ecclesiae Pragensis s

4.6.2 Giovanni di Marignolli i analiza njegove Chronicon Bohemorum s obzirom

4.6.3 Přibik Pulkava iz Radenina (umro 1380.) i analiza pripisane mu kronike s

ZAKLJUČAK .............................................................................................................. 109

DODATAK .................................................................................................................. 117

SAŽETAK .................................................................................................................... 119

ABSTRACT ................................................................................................................. 120

BIBLIOGRAFIJA ....................................................................................................... 121

U ovom diplomskom radu analizirat ću temeljne izvore koji spominju izraze

1.1 Tko su Slaveni?

Kada se danas govori o Slavenima ima se na umu prije svega etno-lingvističku

U praslavenskom jeziku pretpostavlja se već spomenuti slavenski samonaziv

Najraniji pokušaji etimologiziranja spomenutih naziva bili su ostvareni još u

Ako je vjerovati srednjovjekovnim povijesnim izvorima naziv *Slověni očuvao se

U posljednje vrijeme je krakovski jezikoslovac Zbigniew Babik oživio tezu o

Premda je teza slovačkih povjesničara moguća i privlačna, ipak treba upozoriti na

1.4 Oblikovanje slavenskog identiteta u kontekstu povijesnih događaja do

Jedna od velikih bitaka, koja se obično spominje u slavenskim udžbenicima iz

Razne skupine (u jezičnom smislu) slavenskih naroda bile su u dodiru zbog

Slavenski je identitet imao određenu važnost i u češkim zemljama. Vlast češke

Svi su gore navedeni događaji doprnijeli, ako ne utvrđivanju i širenju slavenskog

2.1 Ćirilometodska osnova u službi slavenskog identiteta