Antoine Compagnon:

Demon teorije
Uvod

-teorija književnosti = književno-istraživački rad

-kao disciplina nastala je nakon 19.st.
-no, time su se bavili već i stari Grci, pa model teorije i danas ostaje Aristotelova Poetika
-današnja teorija knjiž. je deskriptivna, a iako ima dodira s filozofijom knjiž. (preko estetike), nije
filozofska disciplina
-njezin predmet je diskurs, diskursi o književnosti, knji. kritika i knjiž. povijest
-praksa – ideologija – teorija
-teorija je u opreci prema praksi proučavanja knjiž., tj. prema knjiž. kritici i povijesti; ona je dakle kritika
kritike, ili metakritika

-knjiž. kritika = diskurs o knjiž. djelima koji naglašava iskustvo čitanja, koji opisuje, vrednuje, tumači
značenje i učinak što ih djela imaju za čitatelje
-kritika ocjenjuje i prosuđuje
-knjiž. povijest = diskurs kakav ističe čimbenike koji su izvanjski iskustvu čitanja (npr. nastanak ili način
prenošenja djela)
-to je akademska disciplina koja se pojavila tijekom 19.st.
-kritika se usredotočuje na tekst, a povijest na kontekst
-teorija pokušava otkriti što je književnost
-5 je sastojaka nužno da bi postojala književnost: autor, knjiga, čitatelj, jezik i referent

Književnost

-proučavanje knjiž. mora se očitovati o 7 termina:

-što je: književnost; namjera; zbilja; recepcija; jezik; povijest; vrijednost
-proučavanje knjiž. uvijek je stiješnjeno između povijesnog pristupa i lingvističkog pristupa
-u najširem smislu, književnost je sve što je tiskano i uobličeno u knjigu
-no, na taj način shvaćena, ona postaje istobitna s pojmom kulture
-Aristotel kaže: epska, dramska i lirska vrsta
-od 19. st. (od romantizma) knjiž. se dijeli na: roman, dramatiku i pjesništvo
-knjiž. je tradicija sinkronijski sustav knjiž. tekstova, no sustav koji se stalno kreće
-paraliteratura (20.st.)= knjige za djecu, kriminalistički roman i strip

-Aristotel: poučiti ili ugoditi

-to je najuobičajenija humanistička definicija knjiž. kao osobite vrste spoznaje, različite od
filozofske ili znanstvene
-predmet je te spoznaje ono što je općenito, moguće ili vjerojatno. doxa, izreke i maksime koje
omogućuju da se shvati i uredi ljudsko ponašanje i društveni život
-u romantizmu se ta spoznaja tiče više onoga što je pojedinačno i osebujno
-krajem 19.st. književnost je zapala dužnost da se brine za društveni moral; ona stoji kao posljednja
obrana od barbarstva
-to je kanonska definicija knjiž.
-sa stanovišta funkcije, nailazimo na aporiju:

1
 -knjiž. može biti u skladu, ali i u neskladu s društvom; može pratiti njegovo kretanje, ali mu može i
prethoditi

-od antike do 18.st. knjiž. se uglavnom definira kao oponašanje ili prikazivanje (mimezis) ljudskog
djelovanja govorom i kao takva tvori fabulu (mythos)
-prema klasičnoj poetici značajka knjiž. je fikcija kao oblik sadržaja, tj. kao pojam ili obrazac
-ali, u 19. je st. lirsko pjesništvo zauzelo središte pjesništva i time ta definicija prestaje vrijediti
-od sredine 18. st. nailazimo na još jednu definiciju: knjiž. svoju svrhu ima u samoj sebi (u opreci prema
svakidašnjoj jezičnoj djelatnosti koja je utilitarna i instrumentalna)
-knjiž. je estetska upotreba pisanoga jezika
-formalisti se s time slažu, govoreći kako knjiž. jezik njeguje svoju začudnost
-običan je jezik denotativan, a knjiž. je konotativan
-od Aristotela do Valérya, preko Kanta i Mallarméa, definicija književnosti fikcijom ustupila je mjesto
njezinoj definiciji poezijom
-ruski formalisti knjiž. upotrebu jezika, pa stoga i razlikovno svojstvo knjiž. teksta nazivaju literarnošću
-za njih je knjiž jezik motiviran (a ne arbitraran), autoteličan ( a ne linearan), autoreferencijalan ( ane
utilitaran)
-Šklovski: kriterij literarnosti = začudnost ili očuđenje
-literarnost ne izvire iz upotrebe sebi svojstvenih jezičnih elemenata, nego iz različite organizacije iste
jezične građe kojom se služi i obična upotreba
-knjiž. se oblici ne razlikuju od jezičnih oblika, nego ih njihova organizacija čini vidljivijima
-no, i ta se definicija može lako pobiti
-formalisti su najviše na umu imali avangardno futurističko pjesništvo koje ih je i potaklo da stvore takvu
definiciju
-Genette: «Literarnost, budući da je višeslojna, traži pluralističku teoriju»
-konstitutivna knjiž: pjesništvo i fikcija
kondicionalna/uvjetna knjiž: nefikcionalna proza (autobiografija, memoari, eseji, povijest...)
-zaključak je da ne možemo definirati književnost drukčije nego da je ona književnost

Autor

-mjesto koje pripada autoru je najspornija stavka u proučavanju knjiž.

-u ovom poglavlju obrađujemo namjeru
-stari i moderni pristup
-stari pristup (doba filologije, pozitivizma, historizma) smisao djela poistovjećuje s autorovom namjerom
moderni pristup (formalizam, nova kritika, strukturalizam) prokazuje mjerodavnost autorove namjere da
bi se odredili ili opisali smislovi djela
-sukob između eksplikacije (istraživanje autorove namjere) i interpretacije (tekst ima svoj smisao, bez
obzira o namjerama njegova autora) danas pomiruje čitatelj koji je sam mjerilo knjiž. smisla
-pr. formalizam i nova kritika uklanjaju autora da bi proučavanju knjiž. osigurali neovisnost naprama
povijesti i psihologiji
-za psihoanalitičare i marksiste tekst je samo sredstvo kojim se dopire do autora

-intencionalistička teza
-značenje teksta je ono što je autor toga teksta htio reći
-objašnjenje namjerom knjiž. kritiku čini beskorisnom (ali i teoriju)

-Foucault: Što je autor?

-on funkciju autora definira kao povijesnu i ideološku konstrukciju, manje ili više psihologiziranu
projekciju načina na koji se postupa s tekstom
Barthes: Smrt autora (1968.)
-autora kao proizvodno i eksplikativno načelo književnosti Barthes nadomješta jezikom koji je
neosoban i anoniman, a da se on smatra isključivom građom književnosti redom su zahtijevali Mallarmé,
Valéry, Proust, nadrealizam te lingvistika
2
 -autor je subjekt iskazivanja koji prije svojega iskazivanja ne postoji, nego nastaje zajedno s njim
-iz toga slijedi da pismo nema podrijetla, jednako kao što ga nema ni jezik
-bez podrijetla, tekst je tkanje citata: iz smrti autora ishodi i pojam intertekstualnosti
-nema jedinstvenog, izvornog značenja na počelu, u temelju teksta; čitatelj je, a ne autor, mjesto gdje
nastaje jedinstvo teksta, ali ni čitatelj nije ništa osobniji od autora, već je i on samo funkcija
-taj tekst označava prijelaz iz sustavnog strukturalizma u dekonstrukcijski poststrukturalizam
-no, moguće je postaviti ovakvo pitanje: nije li tu posrijedi čitatelj kao zamjenski autor?
-u toposu smrti autora brka se autor u biografskom ili sociološkom smislu, u smislu mjesta u povijesnom
kanonu, i autor u hermeneutičkom smislu svoje namjere ili intencionalnosti kao kriterija tumačenja

-danas se teži razmišljanje o autoru kao namjeri svesti na tezu o dualizmu misli i jezika koja je dugo
prevladavala u zapadnoj filozofiji
-sv. Augustin je mnoštvo svojih nasljednika i komentatora do naših dana naveo da brkaju duhovno
tumačenje pravnoga tipa, koje duh traži ispod doslovnosti, i figurativnog tumačenja stilističkog tipa, koje
preneseno značenje traži uz pravo značenje
-Augustin ipak izričito razdvaja pravnu distinkciju duha i slova (misli i onoga na papiru) i stilističku
distinkciju prenesenog značenja i doslovnog značenja
-retorička tradicija dvije glavne teškoće u tumačenju tekstova pripisuje s jedne strane raskoraku između
teksta i autorove namjere, a s druge strane dvoznačnosti ili nejasnoći izraza

-mi smo skloni problem namjere svoditi na problem stila – to brkanje je zapravo alegorija
-alegorijsko tumačenje nastoji razumjeti skrivenu namjeru teksta odgonetavajući njegove figure
-u tradicionalnome hermeneutičkom smislu, alegorija je metoda tumačenja tekstova, sredstvo kojim
se tekst može tumačiti i dalje, pošto se odvojio od svojega izvornog konteksta i kad namjera njegova
autora više nije prepoznatljiva
-ona je egzegetski model koji služi da aktualizira tekst od kojega nas dijele vrijeme ili
običaji/kultura. Ponovno ga posvajamo pridajući mu drugo značenje, skriveo, duhovno, preneseno
značenje, značenje koje nam odgovara danas
-alegorija je anakrono tumčenje prošlosti, čitanje staroga po obrascu novoga; staru namjeru
nadomješta namjerom čitatelja
-postavlja se pitanje: je li Homer imao na umu mnoštvenost značenja što su ih kasniji naraštaji
odgonetnuli u Ilijadi? – Rabelais odgovara da nije
-već Spinoza traži (a to se opet pojavljuje pojavom prosvjetiteljstva, u 18.st.) da se značenje teksta
određuje isključivo u odnosu prema kontekstu u kojemu je bio napisan
-ipak, u očima mnogih današnjih proučavatelja književnosti zamisao da tekst posjeduje samo jedno
objektivno značenje je tlapnja

-hermeneutika = umijeće tumačenja tekstova

-Schleiermacher hermeneutici kao cilj zadaje da ponovno uspostavlja prvotno značenje djela
-sa stajališta filologa, tekst ne može poslije značiti ono što nije značio izvorno
-paradoks: filološka metoda postulira da hermeneutički krug može premostiti povijesni raskorak
između sadašnjosti (tumača) i prošlosti (teksta), prispodobom dijelova ispraviti početni čin divinacijske
empatije s cjelinom i tako se vinuti do povijesne rekonstrukcije prošlosti
-Dilthey to malo umjerava, pa kaže kako se tekst može razumjeti, ali se ne može objasniti (npr.
nekom namjerom)

-Heidegger: naše predrazumijevanje, neodvojivo od našega postojanja ili od našega tu-bitka priječi nam da
umaknemo svojoj povijesnoj smještenosti da bismo razumjeli drugoga = rekonstrukcija prošlosti postala je
nemoguća
-prema Gadameru, smisao teksta nikad ne iscrpljuju namjere njegova autora. Kad tekst prijeđe iz jednoga
povijesnog ili kulturnog konteksta u drugi, pridaju mu se novi smislovi, koje nisu predvidjeli ni autor ni
prvi čitatelji
-tekst se može razumjeti i spoznati jedino sam po sebi
-nakon Heideggera se prekinulo s hermeneutikom koja je vrijedila od Schleiermachera nadalje

3
 -otad se svako tumačenje poima kao dijalog između prošlosti i sadašnjosti
-Derrida: ne samo da namjera ne iscrpljuje značenje teksta i da joj tekst nije jednakovrijedan – pa se dakle
ne može svesti na značenje što ga ima za autora i njegove suvremenike – nego mora još uključiti povijest
načina na koji su ga kritički čitali svi čitatelji svih vremena, svoju prošlu, sadašnju i buduću recepciju

-teza o smrti autora zastire teži i bitniji problem: problem autorske namjere, u kojemu je kao kriterij
književne interpretacije namjera kudikamo važnija nego autor
-kritika svijesti (Poulet i ženevska škola) zahtijeva empatiju i identifikaciju kako bi se razumjelo djelo, tj.
kako bi se pošlo usuret drugome, autoru, putem njegova djela, kao prema dubinskoj svijesti
-treba iznova dočarati kako je djelovalo nadahnuće, proživjeti stvaralački projekt
-ta vrsta kritike obično zapostavlja povijesni kontekst u korist imanentna čitanja koje u tekstu vidi
aktualizaciju autorske svijesti, a ta svijest više nema gotovo nikakve veze s biografijom ni s refleksivnom
ili unaprijed smišljenom namjerom, nego odgovara dubinskim strukturama viđenja svijeta i svijesti o sebi

-povratak tekstu kakav je zahtijevala nova kritika često je bio samo povratak autora kao stvaralačkog
projekta ili neodređene misli
-Picard: «Nova kritika zahtijeva povratak djelu, ali to djelo nije knjiž. djelo, to je sveukupno piščevo
iskustvo»
-Barthes kao odgovor na tu kritiku čovjeka zamjenjuje jezikom
-dok je Gadamer razumijevanje još predstavljao kao stapanje obzora između sadašnjosti i prošlosti, za
Barthesa djelo od njegova podrijetla razdvaja apsolutan rez; tekst postaje zatočenik svoje recepcije sada i
ovdje – iz strukturalizma smo prešli u dekonstrukciju
-S. Fish tvrdi da tekst ima onoliko značenja koliko ima čitatelja te da nema načina da se ustanovi valjanost
tumačenja
-čitatelj otad zamjenjuje autora kao kriterij tumačenja

-metoda usporednih ulomaka je osnovna tehnika tumačenja teksta

-svaka se alegorija mora moći provjeriti usporednim ulomkom istog autora koji se dade tumačiti
doslovno
-metoda se usporednih ulomaka implicitno obraća autorskoj namjeri (ako želimo objasniti neku
nerazumljivu riječ, ili ulomak, uvijek ćemo se obratiti nekom drugom ulomku istog autora kako bismo
potvrdili ili otkrili njeno značenje), ako već ne kao hotimičnoj nakani, prethodno sračunatoj
promišljenosti, onda barem kao strukturi, sustavu i namjeri na djelu
-Riffaterre: na ulomak se istog autora poziva radije nego na ulomak drugog autora kao na bolje
svjedočanstvo o sociolektu, a ne kao na idiolekt, ne kao na govor (parole), nego kao na jezik (langue)
-metoda usporednih ulomaka ne pretpostavlja samo da je autorska namjera mjerodavna za tumačenje
tekstova nego i da je autorska namjera dosljedna
-paralelizam između dvaju ulomaka bit će mjerodavan ako i samo ako oni upućuju na dosljednu
namjeru
-nijedan kritičar na odustaje od metode usporednih ulomaka, koja uključuje običaj da se nejasan ulomak
razjašnjava tako da se ulomku istog autora daje prednost pred ulomkom drugog autora: nijedan kritičar
dakle ne odustaje od minimalne hipoteze o autorskoj namjeri kao tekstualnoj dosljednosti ili kao
proturječju koje se razrješuje na nekoj drugoj razini dosljednosti
-nitko se prema književnosti ne ponaša do kraja kao s nasumičnim tekstom, kao da je ona stvar
jezika (langue), a ne govora (parole), diskursa i jezičnih činova

-2 su krajnja polemička stava o tumačenju:

1. intencionalistički – u tekstu je potrebno i dovoljno tražiti što je htio reći autor, njegovu jasnu
namjeru (Picard)
2. protuintencionalistički – u tekstu nalazimo jedino to što nam on kaže, neovisno o namjerama svog
autora (Barthes)
-Compagnon se izvlači iz te dihotomije na ovaj način:
1. u tekstu se može tražiti što on kaže s obzirom na njemu svojstveni izvorni (jezični, pov. kulturni)
kontekst

4
 2. u tekstu se može tražiti što on kaže s obzirom na kontekst koji je suvremen čitatelju

-postoje 2 reda uobičajenih argumenata protiv autorske namjere kao kriterija valjanosti tumačenja:
1. autorska namjera nije mjerodavna
-nema nužne logičke jednadžbe između značenja djela i autorove namjere
-Wellek, Warren, Frye, Gadamer, Szondi, Ricoeur
-jedina namjera koja je važna u autora jest namjera da napiše knjiž. djelo
-u krajnjem izvodu, sam se tekst poistovjećuje sa stanovitim jezikom kao sustavom (langue),
a ne s govorom (parole) ili diskursom; shvaćen kao jezik, tekst više nije ničiji govor
2. djelo nadživljuje autorsku namjeru
-značenje djela ne iscrpljuje se namjerom niti joj je jednakovrijedno
-djelo živi svojim životom; zato se ukupno značenje djela ne može jednostavno odrediti kao
ono što ono znači za autora i njegove suvremenike, nego se prije mora opisati kao proizvod akumulacije,
povijesti načina na koji su ga čitatelji tumačili do danas
-historizam taj proces proglašava nemjerodavnim i zahtijeva povratak izvoru
-oba ova prigovora stavljaju naglasak na razliku između pisma i govora, gdje pisani tekst nadživljuje svoje
iskazivanje i priječi komunikaciji da ga dotjeruje

-dilemu možemo razriješiti ako uvedemo pojmove značenja i smisla

-značenje je ono što u recepciji teksta ostaje postojano, ono je jedinstveno; dok je smisao, koji
značenje dovodi u vezu sa situacijom, promjenjiv, mnoštven, otvoren i možda beskonačan
-značenje je predmet tumačenja teksta; smisao je predmet primjene teksta na kontekst njegove
recepcije, pa stoga i njegova vrednovanja
-logičko je prvenstvo značenja naprama smislu, tumačenja naprama vrednovanju
-tekst dakle, ima izvorno značenje (ono što znači za suvremenog tumača), ali i kasnija i anakrona značenja
(ono što znači za iduće tumače); ima izvoran smisao ( koji njegovo izvorno značenje postavlja u odnos
prema suvremenim vrijednostima), ali i kasnije smislove ( koji u svakom trenutku njegovo anakrono
značenje postavljaju u odnos prema trenutnim vrijednostima)
-velika su djela neiscrpiva; svaki ih naraštaj razumijeva na svoj način, no to ne znači da nema izvornog
značenja niti da autorova namjera nije kriterij toga izvornog značenja

-autorska se namjera ne svodi ni na nakanu ni na potpuno svjesnu smišljenost, iako je umjetnost

intencionalna djelatnost
-ona nije kao šah gdje su svi potezi proračunati, već kao tenis gjde su pojedini potezi nepredvidljivi,
ali namjera je jedna: prebaciti lopticu preko mreže
-namjera u slijedu riječi što ih je napisao autor jest ono što je htio reći riječima koje je upotrijebio
-mnogi suvremeni filozofi smatraju da nije potrebno razlikovati autorovu namjeru i značenje riječi
-predmet je tumačenja značenje, a ne smisao, namjera, a ne plan
-naša koncepcija djela koje je proizveo čovjek obuhvaća pojam intencionalne djelatnosti, tj. predodžbu da
dotične riječi nešto znače
-za razliku od aleatoričkog stroja ili majmuna koji tipka po mašini
-značenje teksta jest autorova namjera
-pretpostavka o intencionalnosti ostaje temeljna zasada proučavanja knjiž., čak i u najekstremnijih
protuintencionalista, ali protuintencionalna teza, čak i ako je iluzorna, a pravom upozorava da se treba
čuvati prekoračenja u kakva se upušta povijesna i biografska kontekstualizacija
-mora se prevladati lažna alternativa: tekst ili autor. I nijedna isključiva metoda nije dovoljna

Svijet