Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera Osijek

Pravni fakultet u Osijeku

Studij socijalnog rada

IME I PREZIME

AUTONOMIJA I EMANCIPACIJA U SOCIJALNOM RADU

Seminarski rad

Osijek, 2023.
 SAŽETAK

Socijalni rad je multidisciplinarna profesija usmjerena na pružanje podrške i pomoći

pojedincima i zajednicama kako bi prevladali različite izazove i poboljšali svoje dobrobiti.
Ključni koncepti autonomije i emancipacije korisnika su temeljni za pravilno izvođenje
socijalnog rada. Autonomija se odnosi na pojedinačnu slobodu i sposobnost donošenja
vlastitih odluka, dok emancipacija implicira proces osnaživanja korisnika kako bi preuzeli
veću kontrolu nad vlastitim životima i problemima s kojima se suočavaju. Prema Etičkom
kodeksu socijalnih radnica i socijalnih radnika u oblasti socijalnog rada korisnicima treba
osigurati dostojanstvo, privatnost, autonomiju i individualnost što je temeljeno na poštivanju
osnovnih ljudskih prava poput pravo na dostojanstvo, slobodu izbora i slobodu od
diskriminacije. Navedenim se, autonomijom i emancipacijom korisnika, štite njihova temeljna
prava. Ovaj rad istražuje značaj autonomije i emancipacije korisnika u socijalnom radu i daje
pregled literature o teoriji, metodama i koncepciji samoodređenja korisnika u socijalnom radu.
U zadnjem dijelu rada autorica navodi svoje mišljenje o ciljevima autonomije i emancipacije
u socijalnom radu kao i o načinima implementacije navedenih koncepata u rad socijalnih
radnika i učinka na kvalitetu usluga.

Ključne riječi: socijalni rad, autonomija, emancipacija, samoodređenje, implementacija

 ABSTRACT
Social work is a multidisciplinary profession aimed at providing support and assistance to
individuals and communities in overcoming various challenges and improving their well-
being. Key concepts of user autonomy and emancipation are fundamental to the proper
execution of social work. Autonomy refers to individual freedom and the ability to make one's
own decisions, while emancipation implies a process of empowering users to take greater
control over their lives and the issues they face. According to the Ethical Code of Social
Workers in the field of social work, users should be ensured dignity, privacy, autonomy, and
individuality, which are based on the respect for basic human rights, such as the right to
dignity, freedom of choice, and freedom from discrimination. Through user autonomy and
emancipation, these fundamental rights are protected, This paper explores the significance of
user autonomy and emancipation in social work and provides a literature review on the theory,
methods, and concepts of user self-determination in social work. In the final section of the
paper, the author discusses their opinion on the goals of autonomy and emancipation in social
work, as well as the ways to implement these concepts in the work of social workers and their
impact on the quality of services.

Keywords: social work, autonomy, emancipation, self-determination, implementation

Sadržaj

1.UVOD.................................................................................................................................................1
2.AUTONOMIJA I EMANCIPACIJA U SOCIJALNOM RADU..........................................................1
3.METODE I TEORIJE SAMOODREĐENJA U SOCIJALNOM RADU............................................3
3.1 Partnerstvo socijalnih radnika i korisnika.........................................................................4
3.2 Strategije za autonomiju i emancipaciju korisnika............................................................6
4.CILJEVI I IMPLEMENTACIJA AUTONOMIJE I EMANCIPACIJE U SOCIJALNOM RADU...11
5.ZAKLJUČAK.....................................................................................................................................9
LITERATURA.....................................................................................................................................10
 1. UVOD

Socijalni rad se temelji na promicanju autonomije i emancipacije korisnika. Socijalni radnici

rade s ljudima koji se suočavaju s različitim izazovima, uključujući siromaštvo, bolest, nasilje
ili druge oblike društvene marginalizacije. Kroz podršku, edukaciju i resurse, socijalni radnici
pomažu korisnicima da razviju svoju autonomiju, donesu vlastite odluke i postanu sudionici u
društvenim procesima. Istovremeno, socijalni rad aktivno promiče emancipaciju tako što se
bori protiv društvenih nejednakosti i neravnopravnosti koje mogu ograničavati slobodu i
prava pojedinaca.

Zbog navedenog, autonomija i emancipacija korisnika ključni su koncepti u socijalnom radu

jer naglašavaju važnost poštivanja dostojanstva korisnika i osiguravaju da se njihove potrebe i
želje uzimaju u obzir prilikom pružanja podrške Autonomija se odnosi na sposobnost
korisnika da donose odluke o svom životu, dok se emancipacija odnosi na proces osnaživanja
korisnika kako bi se oslobodili društvenih, ekonomskih i političkih ograničenja. Autonomija i
emancipacija ključni su za osnaživanje marginaliziranih ili diskriminiranih kako bi mogli
donositi odluke o svom životu i kako bi se oslobodili ograničenja koja ih sprečavaju da
ostvare svoj potencijal.

Cilj ovog seminarskog rada je analizirati važnost autonomije i emancipacije korisnika u

kontekstu socijalnog rada te analizirati strategije i pristupe koji se primjenjuju kako bi se
podržala autonomija i emancipacija korisnika. Također, rad analizira važnost ovih koncepata
za pružanje učinkovitih socijalnih usluga, daje pregled ciljeva koji se postižu autonomijom i
emancipacijom korisnika te pregled načina implementacije navedenih koncepata u socijalni
rad.

2. AUTONOMIJA I EMANCIPACIJA U SOCIJALNOM RADU

Koncepcija autonomije, u kontekstu vrijednosti socijalnog rada, konstruira se iz nekoliko

međusobno povezanih aspekata. Politički gledano, vježbanje autonomije znači tvrditi autoritet
nad vlastitim postupcima; to je pravo na samoodređenje i samoupravljanje, ukorijenjeno u
grčkim riječima "autos" (sâm) i "nomos" (zakoni). Fizički, vježbanje autonomije znači
slobodu pokretanja vlastitih postupaka; neovisnost o ograničenjima ili podršci drugih.
Moralno, autonomija je ključna za sposobnost djelovanja prema vlastitom razmišljanju i bez

1
vanjskog utjecaja. U sve tri dimenzije ključna je činjenica da autonomija ne opisuje samo
određene postupke, ponašanja ili odabire, već način na koji se vježba ovlast za djelovanje,
ponašanje i odabir. U nekim definicijama autonomija se definira kao "samovlast" (Dworkin,
1989), što znači neovisnost izbora, sloboda od manipulacije drugih i sposobnost, fizički i
mentalno, da se upravlja sobom. Britanski savez socijalnih radnika (BASW) u svom Etičkom
kodeksu navodi vrijednost autonomije u odnosu na korisnika usluga: "Socijalni radnici trebaju
podržavati ljude da donesu informirane odluke o svom životu i promoviraju njihovu
autonomiju i neovisnost, pod uvjetom da to ne ugrožava njihovu sigurnost ili prava drugih."
(BASW, 2012, str. 12). Koristeći autonomiju i neovisnost u istoj izjavi, zapravo se koristi
dvama različitim konceptima: pozitivnom slobodom, pravom na njegovanje i razvoj
samoodređenja, te negativnom slobodom, neovisnošću unutar granica koje bi moglo ugroziti
tuđe pravo na samoodređenje. I dok je ta izjava dio etičkog kodeksa i namjerava biti širokog
opsega, postoji nešto poučno u načinu na koji "informirane odluke", "autonomija",
"neovisnost" i "sigurnost" često spajaju zajedno, što se odražava u nekim napetostima s
kojima se socijalna radna teorija dugo suočavala prilikom iznošenja značenja autonomije
praktičarima. S druge strane, Američki Nacionalni savez socijalnih radnika ističe
"samoodređenje", ali ne spominje autonomiju. Implicitno u izjavi BASW-a, koristi se i
dodatna razina autonomije, koja proizlazi iz sposobnosti socijalnog radnika da djeluje prema
tim vrijednostima uopće. Prema primjerice Robisonu i Reeseru u knjizi "Etičko donošenje
odluka i socijalni rad" (2000), autonomija se pojavljuje kao vrsta posredničke vještine između
dužnosti socijalnog radnika prema poslodavcu (državi, agenciji itd.) i dužnosti prema
korisniku usluge, koje se mogu sukobljavati na izraženije načine nego u drugim zdravstvenim
strukama. Prema Payne i Reith-Hall (2019) autor Parrott tvrdi da je "profesionalna autonomija
i dalje važna [...], jer socijalni radnici moraju primjenjivati i tumačiti politiku u odnosu na
individualne slučajeve" (2014, str. 46).

S druge strane, drugi pogledi na autonomiju izričito izazivaju povezivanje autonomije s

neovisnošću. Jordan, na primjer, tvrdi da socijalni rad ne bi trebao jednostavno braniti
"negativnu slobodu" korisnika usluga, već bi se trebao temeljiti na vrijednosti emancipacije,
što se prevodi kao "povećanje autonomije i prilika". Pojam emancipacije također uključuje
kolektivno djelovanje [...], nema povezanosti s racionalnim egoizmom ili posjedničkim
individualizmom." U tom slučaju postizanje koristi od autonomije može uključivati ovisnost o
drugim osobama, skupinama ili strukturama, a tada bi tretiranje autonomije i neovisnosti kao
sličnih bilo riskantno (MacKenzie, 2014). MacKenzie (2014) također primjećuje da ta

2
usklađenost autonomije i ovisnosti proizvodi ironiju za socijalni rad kao emancipacijski
projekt u 21. stoljeću, koja je važna jer ova izjava ilustrira različite razine na kojima se
pojavljuju napetosti između autonomije i ovisnosti u današnjem socijalnom radu: mikro razina
oko autonomije korisnika usluga (njihovih prava kao pojedinaca, pravno, društveno i
moralno); mezo-razina koja se odnosi na autonomiju socijalnog radnika na terenu (uloga
autonomije u vrijednostima, etici i donošenju odluka prakse, kao i organizacijska i
strukturalna autonomija prakse socijalnog radnika, koja omogućuje i posreduje u tim
pitanjima); i makro razina koja se odnosi na autonomiju socijalnog rada kao profesije
uklopljene u društvo kao cjelinu (Payne i Reith-Hall, 2019).

3. METODE I TEORIJE SAMOODREĐENJA U SOCIJALNOM RADU

Dvije glavne koncepcije samoodređenja korisnika u literaturi socijalnog rada su promatranje

samoodređenja kao sposobnosti koju korisnici posjeduju ili osnovno pravo korisnika da
donose neovisne odluke o svojoj skrbi bez vanjske prisile. Prema Chaumba i Locklear, (2021)
prema Hepworth,, Rooney Strom-Gottfried i Larsen (2010, str. 63) samoodređenje znači da
"korisnici imaju kapacitet razvijati rješenja za svoje poteškoće, kao i pravo i kapacitet za izbor
odgovornosti". Kada podržavaju samoodređenje korisnika, socijalni radnici pokazuju
"poštovanje sposobnosti pojedinaca da donesu vlastite odluke o životnim alternativama"
(Abbott, 1999, str. 438).

Druga glavna koncepcija promatra samoodređenje korisnika kao proces osiguranja

sudjelovanja korisnika kroz različite faze njihovog liječenja ili usluga (Barsky, 2019). Na
primjer, unutar konteksta prijelaza u odraslu dob za adolescente s različitim sposobnostima,
Wheeler, Lyle, Arnold, Williams, Imagawa i Kim (2016, str. 210) definirali su samoodređenje
kao "individualno sudjelovanje u definiranju onoga što osoba želi raditi i kako to postići" uz
pružanje potrebne podrške od strane socijalnog radnika umjesto preuzimanja donošenja
odluka. Kada se samoodređenje korisnika promatra kao proces, socijalni radnici provode
kontinuirane strategije koje povećavaju "transparentnost u donošenju odluka, suradnju...
odgovornost, ljudskost i pravednost" (Healy, 2000, str. 75, 76).

Samoodređenje korisnika, njihova autonomnost i emancipacija konceptualizira se kao

suradnički proces koji socijalni radnici stavljaju na raspolaganje svojim korisnicima kako bi
izrazili vrijednosti i želje korisnika i kako bi oblikovali odluke o njihovoj terapiji, skrbi i
uslugama. Kosko (2013) identificirao je višestruke ulazne točke koje se mogu ponuditi

3
korisnicima kako bi olakšali sudjelovanje u procesu donošenja odluka, pri čemu je najranija
ulazna točka definicija problema i dijagnoza, a slijedi je odabir mogućih odgovora na
identificirani problem, odabir jednog smjera djelovanja, provedba odabranog smjera i
evaluacija smjera djelovanja. Ulazne točke koje je predložio Kosko (2013) zajednički su
elementi procesa socijalnog rada.

3.1 Partnerstvo socijalnih radnika i korisnika

Gambrill (2013, str. 43) je iznio strategije koje socijalni radnici mogu koristiti za partnerstvo s
korisnicima u procesu samoodređenja putem otvorenog priznavanja i "razgovora o svim
prisilnim aspektima kontakta između socijalnih radnika i korisnika, usredotočujući se na
ishode koje korisnici cijene kad god to ne ugrožava prava drugih, jasno opisujući ciljeve i
metode i uključivanje klijenata u donošenje odluka. Metode koje se navode su modeli:

 Teorije samoodređenja,
 Dijeljenje odlučivanja i
 Lundy Model sudjelovanja.

Teorija samoodređenja

Teorija samoodređenja predlaže da ljudi trebaju društvene okoline koje priznaju njihove
osnovne psihološke potrebe za kompetencijom, povezanošću i autonomijom kako bi postigli
potpuno funkcioniranje i blagostanje (Gagné i Deci, 2014, str. 4). Što se tiče samoodređenja
korisnika socijalnog rada, posebno relevantna je potreba za autonomijom koja se definira kao
mjera u kojoj klijenti osjećaju da su njihova iskustva i postupci usklađeni s njihovim stvarnim
interesima i vrijednostima (Ryan i Deci, 2017, str. 10). Posebno zadovoljavanje potrebe za
autonomijom bi direktno utjecalo na promociju samoodređenja klijenata jer socijalni radnik
su-kreira okolinu u kojoj se istražuju interesi i vrijednosti korisnika i integriraju u plan
podrške. Sheldon, Williams i Joiner (2008, str. 6) predložili su da socijalni radnici podržavaju
autonomiju tako da "priznaju perspektivu korisnika, pruže korisnicima što više izbora koliko
je to moguće i pruže smislene razloge kada pružanje izbora nije moguće".

Dijeljenje odlučivanja

Dijeljenje odlučivanja drugi je konceptualni okvir koji usmjerava implementaciju

samoodređenja klijenata dijeljenjem odlučivanja. Dijeljenje odlučivanja je "proces u kojem je
suradnja socijalnih radnika i korisnika na prvom mjestu kako bi zajedno donijeli odluke i
odabrali tretmane i planove skrbi i očekivane ishode s korisnikovim željama i vrijednostima"

4
(National Learning Consortium, 2013). Ključna zajednička karakteristika između modela
teorije samoodređnja i dijeljenja odlučivanja je njihova usklađenost s vrijednošću
samoodređenja i naglasak na važnosti suradnje i podrške korisnicima kako bi donijeli
neovisne odluke. Glavna razlika između njih je što dijeljenje odlučivanja uključuje upotrebu
specifičnih alata koje korisnici i socijalni radnici pregledavaju ili razvijaju zajedno. Konkretni
alati za dijeljenje odlučivanja uključuju brošure, videozapise i tiskane materijale koje se daju
korisnicima da ih pročitaju ili pogledaju, a zatim slijedi razgovor s ciljem pomaganja u
donošenju odluka. Cummings i Bentley (2014) raspravljali su o alatima za donošenje odluka
koje socijalni radnici mogu koristiti u postavkama povezanim s zdravljem dok je Peterson
(2012) pružio studiju slučaja o tome kako socijalni radnici u postavkama primarne
zdravstvene zaštite mogu primijeniti dijeljenje odlučivanja. U ovoj studiji slučaja, Peterson
preporučuje korištenje sredstava za dijeljenje odlučivanja kao resursa koje korisnici mogu
koristiti kako bi proširili svoje znanje prije nego što se uključe u rasprave o tome kako
predloženi tretmani odgovaraju njihovim kulturnim vrijednostima i preferencijama dok
donose odluke o najboljem pristupu. Iako postoji određena podrška za korištenje dijeljenja
odlučivanja u socijalnom još uvijek postoje suprotna stajališta o njegovoj korisnosti zbog
njegove nejasne operacionalizacije što doprinosi "zbrkotini i frustraciji" u njegovoj primjeni u
socijalnom radu (Levin i sur.,2016. str. 519). Osim toga, postavljaju se ključni izazovi pri
implementaciji ove teorije, kao što su brz pristup temeljen na pomoći pri donošenju odluka te
razvoj i održavanje poticajne organizacijske kulture koja omogućava značajno uključivanje
korisnika (Levin i sur.,2016).

Lundy Model

Ovaj model odnosi se na sudjelovanje djece u donošenju odluka. Primjenjivanje četiri

koncepta prostora, glasa, publike i utjecaja propisani su u čl. 12 Konvencije Ujedinjenih
naroda o pravima djeteta kako bi se osiguralo učešće djece u procesu donošenja odluka. Djeca
moraju imati siguran prostor, glas koji omogućava izražavanje njihovih stavova, publiku koja
sluša njihove stavove i utjecaj kako bi se njihovi stavovi primjenili onako kako je to
prikladno. Uspješna implementacija Lundy Model of Participation može pružiti djeci stvarne
prilike za učešće u odlukama koje se odnose na njih (Parkes, 2013).

U kontekstu autonomije i emancipacije djece u socijalnom radu djeci se kroz ovaj model
omogućuje da imaju siguran prostor (autonomija), glas (izražavanje svojih želja i stavova),
publiku (slušanje i razumijevanje njihovih potreba) i utjecaj (mogućnost da njihovi stavovi
budu uzeti u obzir i primijenjeni) u procesu donošenja odluka. Implementacija ovog modela
5
može doprinijeti emancipaciji korisnika, posebno djece, omogućavajući im veću kontrolu nad
odlukama koje ih se tiču (Chaumba i Locklear, 2021).

3.2 Strategije za autonomiju i emancipaciju korisnika

Strategije na nivou interakcija između socijalnih radnika i korisnika uključuju one koje su
dozvoljene unutar konteksta prakse. Izbor se nudio kada su korisnici dobili informacije o
svojim pravima i alternativama s mogućnošću. Dajući korisnicima priliku da vode svoj
tretman, omogućava im se da naznače aspekte problema ili situacije kojima žele dati prioritet i
tu socijalni radnik pomaže da se prvo bave tim prioritetima na način koji ostavlja korisnike
osnažene i podržane u vođenju smjera intervencije (Chaumba i Locklear, 2021, prema Akbar,
2011).

DAVANJE
GLASA

EDUKACIJA

VODSTVO

IZBOR

Slika 1. Strategije na razini socijalni radnik-korisnik

Izvor: Chaumba i Locklear, 2021.
Slika 2 prikazuje četiri strategije na organizacijskom nivou. Davanje glasa korisnicima
uključuje akcije poput "slušanja perspektiva korisnika i stvaranja prilika da se korisnikov glas
čuje" (Kendall i Hugman, 2014). Pored toga, korisnicima je omogućeno da izraze svoje
stavove i želje tokom procjena i tretmana putem uzajamnih informacija i dijaloga, upotrebe
radnih listova i obrazaca, te pažljivog razmatranja verbalne komunikacije, ponašanja i stava
korisnika od strane socijalnih radnika Obrazovanje korisnika obuhvaća široko područja, kao

6
što su komponente programa i alternativa (Akbar, 2011) te obrazovanje o razlozima za
određene odluke u tretmanu kao i očekivanje ishode (Kendall & Hugman, 2014).

Davanje izbora korisnicima se događa kada korisnici imaju izbor reći "Ne" dok dogovori
trećih strana uključuju konzultacije s obitelji i drugim profesionalcima. Ovo posebno dolazi
do izražaja kada se rad o maloljetnicima ili starijim i nemoćnim osobama.

NAJBOLJA
PRAKSA

PROTOKOLI
TREĆIH
STRANA

KORISNIKOVA
PERSPEKTIVA

PRAVO
REĆI NE

Slika 2. Strategije organizacijske razine

Izvor: Chaumba i Locklear, 2021.

4. CILJEVI I IMPLEMENTACIJA AUTONOMIJE I EMANCIPACIJE U

SOCIJALNOM RADU
Prema Etičkom kodeksu socijalnih radnica i socijalnih radnika u djelatnosti socijalnog rada u
procesu pružanja pomoći korisnicima i korisnicama, socijalne radnice i socijalni radnici
trebaju zaštititi „dostojanstvo, privatnost, autonomiju i individualnost korisnika i korisnica“.
Autonomija i emancipacija korisnika temelje se na poštivanju ljudskih prava, uključujući
pravo na dostojanstvo, slobodu izbora i slobodu od diskriminacije čime su autonomija i
emancipacija zaštićeni ne samo Etičkim kodeksom i Etičkim načelima i standardima
socijalnog rada već i Ustavom, nizom zakona, propisa, konvencija, dokumenata i rezolucija.
Autonomija i emancipacija ne samo da šiti i poštuje ljudska prava već daje korisnicima
kontrolu nad vlastitim životima čime intervencije socijalnih radnika postaju učinkovitije jer su
usklađene s njihovim stvarnim potrebama i ciljevima. Također, emancipacija korisnika potiče

7
korisnike da razviju vještine i resurse potrebne za samoodrživost, čime se smanjuje njihova
ovisnost o socijalnoj podršci. Zbog svega navedenog mogu se izvesti ciljevi autonomije u
socijalnom radu, a to su:

 Osigurati da korisnici imaju pravo na informacije o svojim opcijama i pravima.

 Poticati korisnike da sudjeluju u procesu odlučivanja o svojim životima.

 Pomoći korisnicima u jačanju njihovih vještina za donošenje odluka.

Implementaciju autonomije socijalni radnici izvršavaju:

 Aktivnim slušanjem i poštivanjem želja i potreba korisnika.

 Pružanjem informacija i edukacije kako bi korisnici mogli donositi informirane

odluke.

 Suradnjom s korisnicima kako bi se postigla zajednička razumijevanja i ciljevi.

Glavni cilj emancipacije je osnaživanje korisnika i poticanje rješavanja vlastitih problema i

prevladavanja izazova. Kao glavni cilj emancipacije u socijalnom radu može se navesti
oslobođenje korisnika iz stanja nemoći dok bi ostali ciljevi bili:

 Povećati samopouzdanje korisnika

 Potaknuti korisnike da preuzmu odgovornost

 Smanjiti njihovu ovisnost o institucionalnoj podršci

 Razvijanje vještina i resursa potrebnih za samoodrživost

Implementaciju emancipacije socijalni radnici izvršavaju na sljedeće načine:

 Educiranjem i treninzima

 Poticanjem korisnika na sudjelovanje u donošenju odluka i razvoju planova.

 Stvaranjem poticajnog okruženja

8
 5. ZAKLJUČAK
Autonomija i emancipacija korisnika ključni su koncepti u socijalnom radu. Oni naglašavaju
važnost poštivanja ljudskih prava i osnaživanja korisnika kako bi preuzeli kontrolu nad
vlastitim životima. Kroz aktivno slušanje, edukaciju i suradnju, socijalni radnici mogu pomoći
korisnicima da ostvare svoje potencijale i prevladaju izazove. Implementacija ovih koncepata
unapređuje dobrobit korisnika, povećava učinkovitost socijalnih intervencija i promiče
samoodrživost što je od velikog značaja za ostvarivanje ciljeva socijalnog rada. Omogućiti
korisniku samostalno donošenje odluka bez pritisaka i usmjeravanja, gdje se korisniku daje
mogućnost da iskaže svoje mišljenje. Također, korisnik mora biti samostalan od opresije
države kako bi osigurao svoju neovisnost i kontrolu nad vlastitim životima, neovisno o
nepravednim ili represivnim postupcima države. Emancipacija i autonomija često su povezane
i s nastojanjima da se ostvari sloboda od opresivnih struktura i ostvari veći stupanj
samostalnosti i prava.

9
LITERATURA

Abbott, A. A. (1999). Measuring social work values: A cross-cultural challenge for global
practice. International social work, 42(4), 455–470.
Akbar, G. L. (2011). Child welfare social work and the promotion of client self-determination.
[Unpublished doctoral dissertation]. Doctorate in Social Work (DSW) Dissertations. Paper 28.
American National Association of Social Workers’ Code of Ethics (NASW). Dostupno na
https://www.uaf.edu/socwork/student-information/checklist/(D)-NASW-Code-of-Ethics.pdf,
datum pristupa 21/10/23.
Barsky, A. E. (2019). Ethics and values in social work: An integrated approach for a
comprehensive curriculum (2nd ed.). Oxford University Press.
Chaumba, J., & Locklear, A. K. (2021). Strategies for Promoting Client Self-Determination: A
Review of the Literature. International Journal of Social Work Values & Ethics, 18(1).
Cummings, C. R., & Bentley, K. J. (2014). Contemporary health-related decision aids: Tools
for social work practice. Social Work in Health Care, 53(8), 762–775.
Dworkin, G. (1989). The concept of autonomy. In J. Christman (Ed.), The inner citadel:
Essays on individual autonomy (pp. 54–62). Oxford: Oxford University Press.
Etički kodeks socijalnih radnica i socijalnih radnika u djelatnosti socijalnog rada. Dostupno na
https://husr.hr/web/?p=460, datum pristupa 22/10723.
Gagné, M., & Deci, E. L. (2014). The history of Self Determination Theory in psychology and
management. In M. Gagné (Ed.), The Oxford handbook of work engagement, motivation, and
self-determination theory (pp. 1–9). Oxford University Press.
Gambrill, E. (2013). Social work practice: A critical thinker’s guide. Oxford University Press.
Healy, K. (2000). Social work practices: Contemporary perspectives on change. Sage.
Kendall, S., & Hugman, R. (2014). Power/ knowledge and the ethics of involuntary treatment
for anorexia nervosa in context: A social work contribution to the debate. The British Journal
of Social Work, 46(3), 686–702.
Kosko, S. J. (2013). Agency vulnerability, participation, and the self-determination of
indigenous peoples. Journal of Global Ethics, 9(3), 293–310.
Levin, L., Gewirtz, S., & Cribb, A. (2016). Shared decision making in Israeli social services:
Social workers’ perspectives on policy making and implementation. British Journal of Social
Work, 47(2), 507–523.

10
Mackenzie, C. (2014). Three dimensions of autonomy: A relational analysis. In A. Veltman &
M. Piper (Eds.), Autonomy, oppression, and gender (pp. 15–41). Oxford: Oxford University
Press.
National Learning Consortium. (2013). Shared decision making. https://www.healthit.gov/
sites/default/files/nlc_shared_decision_ making_fact_sheet.pdf, datum pristupa 23/10/23.
Parkes, A. (2013). Children and international human rights law: The right of the child to be
heard. Routledge.
Payne, M., & Reith-Hall, E. (2019). Autonomy and dependence. The Routledge handbook of
social work theory.
Peterson, K. J. (2012). Shared decision making in health care settings: A role for social work.
Social Work in Health Care, 51(10), 894–908.
Robison, W., & Reeser, L. (2000). Ethical decision making in social work. Boston, MA: Allyn
& Bacon. Schram, S. (2000). After welfare: The culture of postindustrial social policy. New
York: New York University Press.
Ryan, R. M., & Deci, E. L. (2017). Self determination theory: Basic psychological needs in
motivation, development, and wellness. Guilford Publications.
Sheldon, K. M., Williams, G., & Joiner, T. (2008). Self-determination theory in the clinic:
Motivating physical and mental health. Yale University Press.
Sheldon, K. M., Williams, G., & Joiner, T. (2008). Self-determination theory in the clinic:
Motivating physical and mental health. Yale University Press.
The Code of Ethics for Social Work (BASW). Dostupno na
https://www.developingtogetherswtp.org.uk/wp-content/uploads/2020/11/PCF-2_-Tool-5-
The-Code-of-Ethics-for-Social-Work-.docx.pdf, datum pristupa 20/10/23.
Wheeler, B. Y., Lyle, A. D., Arnold, C. K., Williams, M. E., Imagawa, K. K., & Kim, M. A.
(2016). Lifespan perspectives with developmental disabilities. In E. M. P. Schott and E. L.
Weiss (Eds.), Transformative social work practice (pp. 201–221). Sage.

11