PREDRENESANSA

U Italiji, pred kraj srednjeg vijeka, razvio se niz gradova – država. Njima vladaju vladari koji po prvi put
predstavljaju novi tip čovjeka. Vladari tih država bili su najčešće ljudi iz naroda, bivši plaćenici, obrtnici,
trgovci ,ljudi koji su svoj uspjeh zaslužili darovitošću, pameti, snalažljivosti – individualnim sposobnostima, a
ne nasljeđivanjem.( Vladari Firence – obitelj Medici bili su bankari). Njihovu okolinu sačinjavali su slični ljudi.
Polako, čovjek svoju vrijednost počinje nalaziti u sebi samom – javlja se INDIVIDUALIZAM. Novi se čovjek,
oslobađa dotadašnjih veza ne želi se podvrgavati autoritetu, počinje vjerovati u ljudsku prirodu i um.
Umjesto neba on voli zemlju i uživa u njoj( Petrarca se penjao na vrhove planina i razmišljao).
Nadalje, u 13. i 14. stoljeću dolazi do niza znanstvenih otkrića koja se promijenila pogled čovjeka na život i
svijet. ( Kopernik – heliocentrični sustav; Galileo Galilei –metoda eksperimenta, dalekozor, teleskop, vrtnja
planeta oko svoje osi … Bacon i dr.)

PREDRENESANSA dolazi od francuske riječi renaissance što znači preporod, ponovno rođenje.
Predrenesansa predstavlja uvod u renesansu.
Ona kronološki pripada srednjem vijeku, ali donosi nove ideje.
Označava i početak građanskog društva. Razvojem gradova nastaje – građanstvo. Razvojem građanstva –
jača građanski stalež koji se može baviti trgovinom, obrtom, bankarstvom…Time jača i gospodarska moć
koja utječe na sve ljude –novi čovjek ,koji ima novaca , više nije pesimističan, može trošiti i uživati u životu.
Vladari su uglavnom došli iz redova građanstva i trebaju nekog da ih slavi, gradi im velike palače, slika ih,
zabavlja, opjeva u epovima – razvija se umjetnost.( Predrenesansa se ipak ograničila na gornji sloj društva
– plemiće i vladare , ali je građanski sloj pridonio njenu razvoju – plemići su plaćali, a umjetnici su uglavnom
dolazili iz redova građanstva i puka)

U srednjem vijeku (9.- 10. st.) došlo je do pojave tzv. KAROLINŠKE RENESANSE ( dvor Karla Velikog) gdje
se u mraku srednjeg vijeka prevode antički autori, uči se grčki i latinski. Karlo Veliki je podsjetio svijet na
antiku – koju će renesansa obnoviti i prihvatiti njen slobodan duh.

U Italiji u 13. st., na ostacima Rimskog Carstva, razvija se književnost zahvaljujući pjesničkim školama.

1. SICILIJANSKA PJESNIČKA ŠKOLA – osnovao ju je glasoviti srednjovjekovni vladar Fridrik II , koji je bio
poliglot te mecena znanosti i umjetnosti. Na svom je dvoru okupio mnogobrojne stihotvorce, a i sam je pisao
stihove. Nastaje dvorska lirika i ljubav postaje osnovni osjećaj izražen pjesničkim jezikom

4. TOSKANSKA ŠKOLA „ SLATKOG NOVOG STILA“ – dolce stil nuovo – najznačajnija ; njoj
pripadaju i Dante i Petrarca; izražava duh građanske civilizacije i stavlja naglasak na čovjekovu
individualnost. Glavna tema pjesništva je ljubav. Slavi se ljepota žene koja oplemenjuje, žena je anđeo,ali i
uzrok boli, patnje , tjeskobe.

Utemeljitelji novovjekovne književnosti , ali i posrednici između stare( srednjovjekovne) i nove (renesansne)
književnosti bila su tri velika pisca : DANTE, BOCCACCIO i PETRARCA koji su umjetnički izrazili duhovnu
atmosferu tog predrenesansnog razdoblja.U njihovim djelima je sažeto iskustvo srednjovjekovne
književnosti, ali se najavljuje i novo doba s drugačijim svjetonazorom. Razlika između njih je što Dante
označava kraj starog razdoblja svojom religioznom Božanstvenom komedijom, a Petrarca i Boccaccio su
začetnici novog doba.
 HUMANIZAM

lat. humanus = ljudski

Humanizam je pravac u umjetnosti i filozofiji u europskim zemljama koji se javlja u 14. stojeću. Trajao je od
1350. – 1600.godine.
Humanizam je nastao za vrijeme predrenesanse i supostojao zajedno s renesansom. ( mnogi renesansni
pisci bili su ujedno i humanisti ; Petrarca, Dante i Boccaccio također su i prvi pisci - humanisti ). Humanizam
naglašava ljudske vrijednosti i srednjovjekovnom feudalnom svjetonazoru suprotstavlja novi optimistički
životni nazor, poštujući ljudsko dostojanstvo. Niknuo je na vrijednostima starogrčkog i rimskog stvaralaštva.
U 15.st. pa sve do 18. HUMANIST je bio naziv za nastavnika i učenika/studenta tzv. ljudskih nauka – nauka
dostojnih čovjeka ( gramatika, retorika, povijest , pjesništvo, filozofija, latinski i grčki jezik). Ime je dobio po
srednjovjekovnoj praksi da se zemaljske, umjetničke discipline nazivaju ljudskim, humanim za razliku od
božanskih ( teologija).
Humanizam je pokret koji označava veliku prekretnicu novog modernog doba i korjenitu preobrazbu kulture
i književnosti. On predstavlja prijelaz iz srednjeg vijeka u moderno doba.
Središte humanizma bilo je u Italiji odakle se proširio na druge zemlje. Uzor mu je rimska i grčka klasika
koju će pokušati obnoviti.
Počele su se otvarati škole s ciljem obrazovanja čovjeka, a pokrovitelji su bili vladari i pape. Najpoznatije
škole bile su tzv. AKADEMIJE koje su zamijenile srednjovjekovna sveučilišta koja su bila pod kontrolom
Crkve i koje su postale centrima humanističkih okupljanja. Otvaranje akademija dovelo je do velikih reformi
u odgoju i obrazovanju.Pokušava se stvoriti moderan čovjek pomoću obrazovanja i odgajanja u duhu
klasične kulture, književnosti, pedagogije i govorništva.Humanizam je nastojao razviti sva ljudska duševna i
tjelesna svojstva. U akademijama su se razmjenjivale ideje, učio grčki i latinski i sl., a nastajale su u velikim
centrima kulture kao npr. u Firenci, Rimu, Napulju i Milanu…
Na dvorovima tih istih gradova odvijao se kulturni život, a vladari su bili mecene umjetnosti. Mecenatstvo je
važan preduvjet kulturnog života jer bogati ljudi novčano pomažu razvoj umjetnosti – aristokracija je
unajmljivala pisce da pišu, slikare da slikaju itd. i oni su živjeli na njihovim dvorovima.Došlo je do novog
pogleda na svijet i samog čovjeka. Humanizam označava obnovu klasičnog duha, želju za spoznajom,
ubrzani razvoj znanosti, procvat filozofije, otpor feudalizmu. Ljepota postaje idealom po uzoru na Platonove
ideje o ljepoti – otkriva se ljepota ljudskog tijela ( suprotno srednjem vijeku ) koje se slavi. Čovjek se polako
počinje oslobađati stega što dovodi do oslobađanja i od morala, vođenja razuzdanog života, zločina kao
političkih sredstava, egoizma. Loše je bilo i to što je jako obrazovanje stvorilo velike klasne razlike pa su se
učeni humanisti s prezirom odnosili prema običnom puku, ali obrazovanost se sve više širila posebno nakon
izuma tiska.

KARAKTERISTIKE HUMANIZMA :
 Čovjek postaje središte univerzuma – HOMO NOVUS – čovjek novog doba - koji razvija kritički duh,
svoju osobnost, oslobođenu misao i dostojanstvo.
 Treba biti DIGNITAS HOMINIS - čovjek koji će aktivno sudjelovati u političkom životu, koji će
obavljati neku gospodarsku djelatnost, imati optimističku inicijativu, cijeniti brak i obiteljski život i biti
stvaralački duh ; takav čovjek stvara temelje novom građanskom društvu. Svestran čovjek ( npr.
vladari u doba humanizma i renesanse vladali su svojim gradovima, imali dobro obrazovanje,
 fizičku spremnost, pisali poeziju i bavili se slikarstvom i kiparstvom. Najpoznatiji svestran čovjek je
Leonardo da Vinci.
 U novoj slici svijeta treba uspostaviti sklad između idealnoga i realnoga, zemaljskoga i nebeskoga,
za razliku od srednjovjekovnog čovjeka koji razvija svijest o grijesima u zemaljskom svijetu da bi
imao nadu u spas na nebu.
 Uzor : antika ( Europa nije poznavala antička djela sve do pada Carigrada. Bizant je jedini sačuvao
antičku kulturu i tamo su se mogli slobodno čitati i proučavati antički tekstovi. Padom Carigrada
Bizant izlazi iz kulturne izolacije, svećenici i učenjaci pred Turcima bježe u Europu ( Italija je bila
među najbližim zemljama) i sa sobom donose stara znanja i antičke tekstove); antika postaje uzor
za razvijanje ideje o čovjekovoj osobnosti u razvoju slobodne misli.
 Učenje i uporaba grčkog i latinskog jezika ( znanje latinskog jezika bilo je važan preduvjet za
obavljanje mnogih javnih poslova.)
 Književne vrste i rodovi : traktat , epistole, rasprave, poezija ( pisana po uzoru na antičku; smatrali
su da je poezija uzvišen dar s neba i da se može pisati samo pod nadahnućem), rasprave, satire,
ode, ekloge o prirodnim ljepotama, drama ( prikazuje se svakodnevica na komičan, satiričan i
realističan način)
 Pazi se jako na formu , stih mora biti savršen ( uzor : Platonove ideje o ljepoti) , obnavljaju se
antičke strofe i oblici
 Srednjovjekovnu razliku dobro – zlo potiskuju razlike: otmjeno – prosto ; lijepo – ružno ; učeno –
neuko ; Književnost je slična renesansnoj, ali je puno učenija , nema toliko ljubavne tematike i
najvažnije – sva humanistička djela napisana su latinskim jezikom.
 I humanizam i renesansa predstavljaju suprotnost srednjem vijeku i srednjevjekovnom shvaćanju

SREDNJOVJEKOVNO SHVAĆANJE HUMANISTIČKO SHVAĆANJE PJESNIŠTVA

PJESNIŠTVA
POETIKA Didaktička ; moralistička svrha Hedonistička ; pjesništvo kao ljudska i zemaljska
knjiž.djela vrijednost
PJESNIK Teolog ; u službi Crkve ; služi Bogu kojiProfesionalni književnik koji živi od nastavničke i
jedini ima stvaralačku moć prevodilačke djelatnosti od svog pisanja ili je u
službi moćnog vladara.
Javlja se ideja o velikoj stvaralačkoj moći čovjeka
VRLINA Asketska samoća i pesimizam ; život se Djelatan život, optimizam, uživanje u životnim
živi tako da se priprema za drugi svijet radostima