TREĆI DIO:

EVROPSKO POTROŠAČKO PRAVO

1. Uvod: O približavanju sistema privatnog prava država članica

Ustanovljavanjem jedinstvenog evropskog tržišta kao prostora bez unutarnjih granica

u okvirima kojeg je garantirano slobodno kretanje roba, usluga, osoba i kapitala, započinje
dugogodišnji proces donošenja propisa kojima bi se omogućilo neometano funkcioniranje
takvog tržišta. Naime, u nastojanju prevazilaženja prepreka koje, temeljem različitih
nacionalnih propisa država članica, faktički ometaju ostvarenje sloboda proizašlih iz činjenice
postojanja zajedničkog tržišta, intenzivno biva razmatrana i ideja približavanja
(konvergencije) sistema privatnog prava država članica u okvirima tzv. evropskog privatnog
prava. Pri tom se u manjoj mjeri razmišlja o tome „da li“, a mnogo više pokušava dati
odgovor na pitanje „kako“ izvršiti ovakvo približavanje.
Pitanje denacionalizacije privatnog prava država članica i s njim direktno povezano
pitanje u kojoj mjeri je nužno približiti nacionalna zakonodavstva postaje tako iznimno
interesantnim i značajnim pitanjem. Unifikaciju se pri tom iz više razloga počinje smatrati
neodgovarajućim metodom. Države članice opravdano pokazuju krajnju nespremnost odreći
se ponekad i višestoljetnog privatnopravnog naslijeđa, obzirom na to da bi unifikacija bez
sumnje dovela u pitanje opstojnost nacionalnog identiteta svakog pojedinog evropskog
naroda, a time direktno i ideju united in diversity1. U svjetlu se odredbe čl. 3 h) Ugovora o
funkcioniranju Evropske unije2, koja govori o usklađivanju pravnih propisa u mjeri u kojoj je
to potrebno za funkcioniranje zajedničkog tržišta, unificiranje donošenjem jedinstvenog
Evropskog građanskog zakonika (komplicirano najrazličitijim teorijskim neslaganjima i
poteškoćama koje se pojavljuju u praksi, kakve su najprije razlike između britanskog i

1
Kako Pfeiffer navodi mnoštvo nacionalnih zakonodavstava s jedne strane podrazumijeva bogatstvo iskustva
kojeg bi se bilo pogrešno odricati. Ovakva šarolikost rješenja s druge strane može međutim podrazumijevati
barem podjednaku šarolikost problema pri funkcioniranju unutarnjeg tržišta. Iz rečenog proizlazi vječita dilema
svake pravne harmonizacije – ona između eventualnog dobitka usljed približavanja pravnih sistema sa jedne i
problema neminovnog zadiranja u nacionalna zakonodavstva s druge strane. Vješto provedeno približavanje
nacionalnih rješenja ne mora međutim nužno biti negativno određeno, već upravo obrnuto, može
podrazumijevati izvjestan šarm: zajednički referentni okvir može obuhvatiti instrumentarij koji će u spornim
situacijama svim involviranima omogućiti bolju orjentaciju, a da pri tom nacionalni civilnopravni sistemi ostanu
nedotaknuti. Pfeiffer, Thomas, Methodik der Privatrechtsangleichung in der EU, Archiv für die civilistische
Praxis, Bd. 208 (2008), str. 227-247. (dalje: Pfeiffer, Methodik.....).
2
01.12.2009. godine na snagu je stupio Lisabonski sporazum (Ugovor iz Lisabona o izmjenama i dopunama
Ugovora o Evropskoj uniji (TEU, Maastricht, 1992.) i Ugovora o osnivanju Evropske zajednice (TEC, Rim,
1957.). Lisabonski je sporazum potpisan s ciljem reformiranja institucionalnih procedura u EU, odnosno njihove
prilagodbe uvjetima širenja Unije. Lisabonski ugovor dopunjujue Ugovor o EU i Ugovor o osnivanju Evropske
zajednice, ne zamjenjujući ih. Ugovor o osnivanju Evropske zajednice mijenja naziv u Ugovor o funkcioniranju
EU (The Treaty on the functioning of the European Union – TFEU).

1
kontinentalnog prava, a potom i one između romanskog, germanskog i skandinavskog
pravnog kruga, razlike između zapadnoevropske i istočnoevropske pravne tradicije, kao i
razlike u ekonomskoj razvijenosti i razvijenosti pravne infrastrukture 3) pokazuje nepotrebnim.
Mogu li se određeni ekonomski ciljevi ostvariti već usklađivanjem pojedinih oblasti privatnog
prava, potrebe za unifikacijom nema.
Ideja evropeizacije privatnog prava nije lišena povijesnih korijena. Može se reći kako
je prije nastupanja moderne i postanka nacionalnih država u zapadnoj Evropi, Evropa
podrazumijevala kulturno jedinstvo, a neodvojivim je dijelom evropske kulture bilo i njezino
pravo, poznatije kao „staro“ evropsko pravo ili rimsko-kanonsko ius commune, nastanak
kojeg započinje u periodu renesanse tokom 12. stoljeća. Proces začeci kojeg zabilježeni jesu u
Bolonji, a koji je svoje zagovornike ubrzo pronašao i među znanstvenicima drugih pravnih
škola u Evropi, podrazumijevati će rad na prilagodbi rimskog prava ideji potrebe nastanka
sistematski strukturiranog zakonika. Tako će tokom stoljeća koja slijede rimsko pravo iz
Justinijanovog vremena djelovanjem prije svega bolonjske škole doživjeti svoj preobražaj u
pravnu nauku (legal science, Rechtswissenschaft) i u okviru procesa kojeg poznajemo kao
recepciju osvojiti tadašnju Evropu. Pravnici obrazovani u jednoj od ondašnjih evropskih
država mogli su bez ikakvih ograničenja vršiti različite funkcije u nekoj drugoj državi 4.
Historijsko-pravna perspektiva, naslonjena na zajedničku ius commune tradiciju, može biti od
značaja u procesima usklađivanja privatnog prava na evropskom nivou u smislu spoznavanja
zajedničkih osnova nacionalnih pravnih tradicija u posljednjih 200 godina i mogućnosti
utemeljenja evropskog privatnopravnog poretka na takvim zajedničkim osnovama. Od
podjednakog je značaja i usporedba sistema privatnog prava država članica, te analiza
pojedinih njihovih segmenata, a s ciljem pronalaženja zajedničkog nazivnika različitim
nacionalnim zakonodavstvima5.
Evropsko privatno pravo danas obuhvata široku oblast neupitnog značaja 6, u vezi s
definiranjem čijih granica ne postoje jedinstvena stajališta. Nastojanju njegova definiranja
prethodi potreba osvrta na određenje pojma evropskog prava7. Pođe li se od podjele
3
Više kod: Nikolić, Dušan, Zbližavanje pravnih sistema u Evropi, predavanje preuzeto sa: www.pf.unimb.si
4
Zimmermann, Reinhard, Roman law and the harmonisation of private law in Europe, Towards a European
Civil Code, Nijmegen, 2004. godine, str. 25.
5
Franzen, Martin, Privatrechtsangleichung durch die Europäische Gemeinschaft, Berlin, 1999. godine, str. 3.
6
Tako Müller-Graf ističe kako su Evropska Zajednica i Unija izgrađene na privatnom pravu, te se shodno tome
može govoriti o privatnopravnim metodama ili osnovama integracije. Müller-Graf, Europäisches
Gemeinschaftsrecht und Privatrecht, Das Privatrecht in der europäischen Integration, NJW, 13/1993; Remien,
Oliver, Verbraucherrecht oder allgemeines Privatrecht für die Europäische Union, u: Schulte-Nolke, Hans,
Europäische Rechtsangleichung und nationale Privatrechte, Baden-Baden, 1999. godine, str. 107.
7
Pored pojma evropsko pravo, i prije njega, korišteni su i koriste se i pojmovi komunitarno ili pravo Evropske
zajednice, te pojam prava Evropske Unije. Navedeni su pojmovi pratili razvoj integracionih procesa, i iako
bivaju paralelno korišteni, nemaju istovjetno značenje. Više kod: Misita, Nevenko, Osnovi prava Evropske unije,

2
evropskog prava na evropsko pravo u širem i evropsko pravo u užem smislu, sa sličnom se
podjelom neizostavno susrećemo i kad je o evropskom privatnom pravu riječ.
Evropsko pravo u užem smislu (komunitarno ili pravo evropskih Zajednica, kako ga se
još naziva) čine propisi tri stuba EU (prvog, kojeg čine Evropska zajednica za ugalj i čelik,
Evropska zajednica i Evropska atomska zajednica, drugog u smislu zajedničke vanjske i
sigurnosne politike i trećeg predstavljenog u vidu policijske i sudske saradnje u krivičnim
stvarima). Ukupnost normi sva tri stuba predstavljaju acquis communautaire ili pravnu
stečevinu Zajednice. Kad je o evropskom pravu riječ, značajno je i razlikovanje između
primarnog i sekundarnog evropskog prava. Primarno evropsko pravo čine ugovori kojima su
države članice osnovale svoje zajednice i Uniju. Odredbe ovih ugovora imaju karakter
ustavnih odredbi. Evropskim se privatnim pravom u užem smislu smatra privatnopravna
pravila evropskog prava u užem smislu, obavezujuća u svim državama članicama, neovisno o
tom da li je njihov neposredni izvor primarno ili sekundarno evropsko pravo.
Evropsko pravo u širem smislu obuhvata pravo evropskih međunarodnih organizacija
kakve su, uz EU, Vijeće Evrope, Evropska zona slobodne trgovine, Zapadnoevropska unija i
Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju (OSCE). Privatnopravne norme ovih
organizacija čine tzv. evropsko privatno pravo u širem smislu8.
Evropsko privatno pravo obuhvatiti može sve grane prava koje jesu dijelom
nacionalnog privatnog prava država članica. U pogledu njegovog obima ne postoje međutim
jedinstvena stajališta. Prema shvatanjima jednih, privatno bi pravo EU trebalo obuhvatiti tek
one grane prava koje se smatra njegovim osnovom, a tradicionalno ih se nalazi u prve tri
knjige građanskih kodifikacija država članica (opći dio građanskog prava, obligaciono i
stvarno pravo)9, dok shodno drugačijem shvatanju nema zapreka da evropsko privatno pravo
obuhvati i primjerice poslovno, radno, autorsko ili također pravo zaštite potrošača 10,11.
Grane privatnog prava u pogledu kojih već postoje norme evopskog prava jesu danas
osobito obligaciono (ugovorno i vanugovorno), pravo intelektualnog vlasništva (osobito
autorsko, patentno i srodna prava), te trgovačko pravo. U navedenim je oblastima donesen

Sarajevo, 2004. godine, str. 211. (dalje: Misita, Osnovi prava.....).

8
Gavella, Nikola, O uropskom privatnom pravu, u: Gavella, N., Alinčić, M., Hrabar, D. i ostali, Europsko
privatno pravo, Zagreb, 2002. godine str. 4-32.
9
Prva, druga i treća knjiga njemačkog BGB-a primjerice.
10
Vogel, Alexander, Verbrauchervertragsrecht und allgemeines Vertragsrecht, Berlin, 2006. godine, str. 5.
11
Shvati li se pojam evropskog privatnog prava u smislu pravnih izvora, obuhvatio bi ugovore evropskih
zajednica (primarno pravo), akte Evropske zajednice na polju privatnog prava (sekundarno pravo), propise
nacionalnih zakonodavstava kojima se vrši usklađivanje komunitarnog sa nacionalnim pravom, privatno pravo
sadržano u konvencijama (primjerice u Konvenciji UN o međunarodnoj prodaji robe), načela nastala radom
pojedinih grupa/tijela, kakva su primjerice Landova načela, ius commune, kao i praksu Evropskog suda.

3
veliki broj smjernica12. Moguće je susresti i norme evropskog prava koje se odnose na
porodično pravo, a iznimno rijetko norme stvarnog i nikako norme nasljednog prava13.
Karakteristično za evropsko privatno pravo jeste to da je značenje propisa donesenih u
smislu neposrednih njegovih izvora uvijek dalje razvijano djelovanjem Evropskog suda.
Upravo ova činjenica i dati će evropskom privatnom pravu odrednice strane kontinentalnim
pravnim porecima, a približiti ga zakonodavstvima common law pravne tradicije. Već na prvi
pogled uočljiva odrednica evropskog privatnog prava i njegova je nesistematičnost.
Napori u smislu nastojanja kreiranja skupa pravila kojima će se u primjeni prava
rukovoditi evropski pravnici rezultirali su najkonkretnijim rezultatima u oblasti ugovornog
prava. Imajući u vidu načelno shvatanje kako je u cilju približavanja privatnopravnih propisa
država članica trenutno nemoguće i neuputno provoditi unifikaciju istih, a približavanje tek u
mjeri neophodnoj za funkcioniranje unutarnjeg tržišta Unije, proces usklađivanja trenutno
biva ograničen na ugovorno pravo kao oblast od najvećeg značaja za olakšanje trgovine
unutar EU. Pored nastojanja olakšanja odvijanja unutarnje trgovine, približavanjem se propisa
ugovornog prava ide i za jačanjem jedinstvenog evropskog tržišta i stvaranjem svojevrsne
pravne infrastrukture u oblasti jedinstvenog ugovornog prava, a usklađeni propisi mogu
poslužiti i kao odrednice kojima će se u predstojećem periodu rukovoditi nacionalni sudovi i
zakonodavstva prilikom kreiranja propisa na području ugovornog prava14.
Osobito živa rasprava o nužnosti usklađivanja nacionalnih privatnopravnih propisa
započinje nakon što je Evropski parlament u svojim rezolucijama iz 1989. i 1994. godine
naglasio potrebu otpočinjanja aktivnosti na izradi Evropskog građanskog zakonika. Evropska
se komisija u procese harmoniziranja nacionalnih rješenja uključuje po donošenju od strane
Evropskog Vijeća zaključaka iz Tamperea (tzv. Tampere Milestones) iz 1999. godine.
Djelovanjem Komisije 2001. godine nastaje Saopćenje Komisije Vijeću i Evropskom
parlamentu o evropskom ugovornom pravu - Communicationas from the Commission to the
Council and the Europan Parliament on Europaean Contract Law (dalje: Communications
2001.). U ovom aktu Komisija se koncentrira na pitanje ometanja funkcioniranja jedinstvenog
tržišta činjenicom postojanja i primjene velikog broja različitih nacionalnih rješenja u oblasti
ugovornog prava, kao i na pitanje potencijalnih opcija budućeg razvoja evropskog ugovornog
12
Iscrpan, iako nikako konačan, popis EU-Smjernica iz oblasti evropskog privatnog prava, podijeljenih u oblasti
općeg privatnog prava, prava nelojalne konkurencije, zaštite industrijskog vlasništva, poslovnog prava, prava
tržišta dionica, bankarskog prava i prava osiguranja, oblasti telekomunikacija i radnog prava sačinio je Müller-
Graf, u: EC Directives as a means of private law unification, Towards a European Civil Code, Nijmegen, 2004.
godine, str. 90-100.
13
Gavella, op.cit., str. 15-21.
14
Zimmerman, R.,/ von Bar, Christian, Grundregeln des Europäischen Vertragsrechts, Deutsche Ausgabe,
München, 2005., Uvod.

4
prava. Na osnovu prikupljenih reakcija na Communications 2001. u februaru 2003. godine
Komisija izrađuje Akcioni plan za koherentnije evropsko ugovorno pravo u formi Saopćenja
Komisije Evropskom Parlamentu i Vijeću - Communication from the Commission to the
European Parliament and the Council: A More Coherent European Contract Law, An Action
Plan (dalje: Akcioni plan). U odnosu na Communications 2001. Akcioni plan, kao manje
invazivan, predviđa formuliranje opcionog horizontalnog instrumenta, kao savremen sistem
propisa iz oblasti ugovornog prava, prilagođen situaciji zaključivanja prekograničnih ugovora
na jedinstvenom evropskom tržištu. Ovakav sistem pravila bio bi 28. režim ugovornog prava,
koji bi trebao stajati uz nacionalne sisteme država članica i kojeg bi ugovorne strane mogle
izabrati kao mjerodavno pravo prilikom stupanja u odgovarajuće ugovorne odnose. Za
Akcioni se plan ističe kako je nedovoljno određen, od toga da nije precizno utvrđeno treba li
imati formu uredbe ili preporuke, preko toga treba li se odnositi na sve ili samo na
prekogranične ugovore, do toga da li bi izbor opcionog instrumenta kao mjerodavnog prava
isključio primjenu kogentnih nacionalnih propisa15. Akcioni plan kao prethodnu pretpostavku
za reviziju acquisa predviđa potrebu izrade zajedničkog referentnog okvira - Common Frame
of Reference (dalje: CFR). CFR bi, kao najvažniji dio Akcionog plana, trebao predstavljati
sredstvo za unaprjeđenje trenutno postojećeg acquisa i pomoć u nastanku budućih
komunitarnopravnih akata. Na Akcioni se plan nastavlja Saopćenje Evropskom Parlamentu i
Vijeću: Evropsko ugovorno pravo i revizija acquisa: put naprijed – Communication from the
Commission to the European Parliament and the Council: European Contract Law and the
revision of the acquis: the way forward (dalje: Communication 2004.). Shodno
Communication 2004., nastalom na temeljima reakcija na Akcioni plan, Komisija je preuzela
obavezu da tri godine finansira istraživački rad na izradi CFR, koji je Komisiji trebao biti
prezentiran krajem 2007. godine. Tekst Nacrta Zajedničkog referentnog okvira za evropsko
privatno pravo – Draft Common Frame of Reference for a European Private Law (dalje:
DCFR), kao trenutno najznačajnijeg dokumenta u oblasti planirane harmonizacije
obligacionog prava EU, Komisiji je zaista i prezentiran krajem 2007. godine 16. DCFR
predstavlja rezultat rada dvije radne grupe, Study Group on a European Civil Code (dalje:

15
Petrić, Silvija, Nacrt zajedničkog referentnog okvira za Europsko privatno pravo, Zbornik Pravnog fakulteta
Sveučilišta u Rijeci, br. 1/2009, str. 487. (dalje: Nacrt.....).
16
Gotovo istovremeno s prezentiranjem DCFR Komisiji (31.12.2007. godine) Association Henri Capitant des
Amis de la Culture Juridique Française u saradnji sa Societe de Legislation Comparee predstavljena su dva
teksta, Terminologie Contractuelle Commune (Zajednička ugovorna terminologija, 2008. godine) i Principes
Contractuels Communs (Zajednička načela ugovora, 2008. godine). Zajednička načela ugovora, kao revizija
PECL, alternativa su dijelu materije obrađene u DCFR. U decembru 2007. godine Insurance Group je objavila
Načela evropskog ugovornog prava osiguranja – Principles of European Insurance Contract Law (dalje:
PEICL). PEICL trebaju postati dijelom knjige IV drugog izdanja DCFR.

5
SGECC) i Research Group on the Existing EC Private Law (dalje: Acquis grupa)17. Obje su
grupe članice Zajedničke mreže Evropskog privatnog prava - Joint Network on European
Private Law (dalje: CoPECL), koja uopćeno pomaže etabliranju Evropskog istraživačkog
područja za privatno pravo - European Research Area for Private Law18.
DCFR čine dva dijela, od kojih prvi sadrži definicije pravnih pojmova, a drugi tzv.
model-pravila19. Bitno je naglasiti kako se u osnovi DCFR nalaze PECL. Rješenja sadržana u
ova dva dokumenta, a koja se pokazuju kao podudarna, DCFR preuzima, no razlike nisu
zanemarive, prije svega obzirom na činjenicu različtih polaznih postavki: PECL obuhvataju
problematiku načela općeg ugovornog prava, tek naknadno proširenu na određene institute
izvanugovornog obaveznog prava, dok se u okvirma DCFR nastoji od samog početka stvoriti
cjelovit i usklađen sistem pravila obligacionog prava. Na pitanje da li će trenutno postojeći
Nacrt Zajedničkog referentnog okvira, po strukturi i sadržini teksta jako sličan nacrtu
klasičnih građanskih kodifikacija, postati realnošću u smislu primjenjivog opcionalnog
instrumenta, nije lako dati odgovor. Neovisno o tom, sveobuhvatnoj je analizi
privatnopravnog acquisa nemoguće poreći značaj u smislu prepoznavanja istovjetnih ili
sličnih rješenja u velikom broju nacionalnih zakonodavstava i njihovom izdvajanju u
posebnoj kompilaciji pravila.

17
SGEEC nastaje još 1998. godine, te će uz izričiti pristanak Landove grupe, kao polazište u svome radu koristiti
Landova načela. Landova su načela, poznata i kao Načela evropskog ugovornog prava - Principles of European
Contract Law (dalje: PECL) rezultat rada Evropske komisije za ugovorno pravo - Comission on European
Contract Law (dalje: CECL). Dijelovi I i II PECL objavljeni su 1998., a treći dio 2002. godine, kao svojevrsni
restatment ugovornog prava. Objavljena su prva tri dijela obuhvatila oblasti ispunjenja, neispunjenja, prava
druge strane u slučaju neispunjenja, zaključenja, punovažnosti, tumačenja, sadržaja i dejstava ugovora, kao i
zastupanja, te pitanja množine subjekata obligacije, ustupanja potraživanja, preuzimanja duga, ustupanja
ugovora, prebijanja, zastarjelosti, kapitalizacije kamata. Načela su propisi dispozitivnog karaktera, pa njihova
primjena ovisi o volji ugovornih strana. Pozivanje na ista unutar određenog ugovora može učiniti rješavanje
eventualnih sporova manje „bolnim“ u odnosu na situacije u kojima se primjenjuje međusobno malo poznata
pravila nacionalnih zakonodavstava?, a može ih se promatrati i kao pokušaj barem djelimičnog rješavanja
problema vezanog za nesistematičnost evropskog privatnog prava.
18
Ostale su članice ove mreže tzv. Insurance Group, Association Henri Capitant, Common Core Group,
Economic Impact Group, Database Group i European Law Academy. Načela postojećeg ugovornog prava EU u
tom kontekstu imaju dvojako značenje. S jedne strane, ona predstavljaju formulacije i objašnjenja pravila
utemeljenih na ugovornom pravu EU, kao postojećih i u državama članicama EU primijenjivanih pravila, dok su
s druge strane ova ista pravila predstavljala doprinos Acquis grupe definiranju zajedničkog referentnog okvira
evropskog ugovornog prava. Vidjeti: Principles of the Existing EC Contract Law (Acquis Principles), Contract I,
Sellier, München-Regensburg, 2007, Introduction.
19
Dio DCFR koji se odnosi na model-pravila podijeljen je u ovom trenutku u sedam knjiga. Knjiga I nosi naziv
Opće odredbe, knjiga II govori o ugovorima i drugim pravnim poslovima, knjiga III o obavezama i ovlaštenjima
u smislu pravila o izvršenju obaveza, sankcioniranju neizvršenja istih, zajedno s propisima koji se odnose na
ugovore s množinom subjekata i onima koji se tiču promjene subjekata obaveza, kao i određenih načina
prestanka obaveza (kompenzacija, sjedinjenje), knjiga IV sadrži pravila koja se tiču posebnih ugovora, dok su
knjige V-VII posvećene izvanugovornim izvorima obaveza (prouzrokovanje štete, sticanje bez osnova i
poslovodstvo bez naloga).

6
 2. Usklađivanje prava u EU
2.1. Uopće o usklađivanju prava u EU: pojam i pravni osnovi usklađivanja

Shodno odredbama čl. 115 (raniji čl. 94 TEC) Ugovora o Evropskoj zajednici (dalje:
Ugovora) komunitarni je zakonodavac ovlašten djelovati u smjeru usklađivanja
((Rechts)Angleichung, approximation) nacionalnih propisa koji se neposredno odnose na
uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkog tržišta. Usklađivanje se pravnih propisa prema
odredbi čl. 3. h) Ugovora smatra jednim od centralnih instrumenata koji trebaju poslužiti
ostvaranju cilja uspostavljanja i postojanja funkcionalnog tržišta unutar EU20.
U TFEU nije definiran pojam usklađivanja, kao što definirani nisu niti drugi termini
koje se koristi ispred i uz termin usklađivanja, kakvi su primjerice harmoniziranje,
koordiniranje i sl., a u istovjetnom ili sličnom značenju. Pokušaj da se pojedine kategorije
tumači i u njihovom značenju jasno odvoji jedne od drugih nije uspio, dijelom i iz razloga što
u zakonodavstvima država članica bivaju upotrijebljeni različiti pojmovi: niti jedan od
termina upotrijebljenih u jednom zakonodavstvu nije u potpunosti istovjetan terminu
upotrijebljenom u pravu neke druge države članice21. Pojmovno često suprostavljano
kategoriji usklađivanja jeste ujedinjavanje prava. Smisaono, usklađivanje pretpostavlja manju
mjeru mjeru približavanja nacionalnih zakonodavstava u odnosu na njihovo ujedinjavanje 22.
Pravno se ujedinjavanje pojavljuje kao najstrožija forma približavanja zakonodavstava država
članica, koju se velikim dijelom ima zahvaliti kvalitetu uredbe kao pravnog akta kojim se
načelno ide za ujedinjavanjem nacionalnih zakonodavstava. U skorije se vrijeme manje
insistira na strogom razlikovanju usklađivanja i ujedinjavanja prava, imajući pri tom u vidu i
nemogućnost identificiranja propisa Ugovora koji bi bili precizno odvojenim osnovom
unifikacije odnosno usklađivanja. Pojam usklađivanja u određenim situacijama može
poprimiti izrazito intenzivan oblik približavanja prava država članica, koji ga gotovo
izjednačava s pojmom unifikacije23. Shodno ovome, unifikaciju bi se moglo promatrati i kao
najintenzivniju formu usklađivanja24.
20
Conrad, Stefanie, Das Konzept der Mindestharmonisierung, Baden-Baden, 2004. godine, str. 29.
21
Wagner, Matthias, Das Konzept der Mindestharmonisierung, Berlin, 2001. godine, str. 19.
22
Bock, Yves, Rechtsangleichung und Regulierung im Binnenmarkt, Baden-Baden, 2005. godine, str. 49-50.
23
Jaeger, Torsten, Ueberschiessende Richtlinienumsetzung im Privatrecht, Baden-Baden, 2006. godine, str. 25-
26.
24
Ovakvo shvatanje ne smeta razlikovanju usklađenog i unificiranog prava. Usklađeno (harmonizirano) pravo
predstavlja pravo propisi kojega su usklađivani (približavani, ujednačeni) sa propisima kojeg donosi određeni
subjekt, institucija; u kontekstu evropeizacije privatnog prava usklađeno je pravo pravo država članica. Nasuprot
njemu, unificirano pravo predstavlja ukupnost normi čije se jedinstveno važenje podrazumijeva u državama
članicama, i koje mogu ili u potpunosti zamijeniti norme država članica, kada govorimo o pravom unificiranju
prava država članica ili koje mogu postojati pored usklađenog ili neusklađenog prava država članica, u kojem se
slučaju govori o alternativnom evropskom unificiranom pravu. Više kod: Wagner, op.cit., str. 19; Franzen,

7
 Pojmovi usklađivanja i harmonizacije u literaturi u pravilu bivaju upotrijebljeni kao
sinonimi, te će tako biti i u ovom radu. S druge se strane, kad je o pojmu koordiniranja riječ,
ističe kako se ovdje zapravo i ne radi o usklađivanju prava, već o jednom uopćenijem obliku
saglasnosti. Kao primjer koordinirajućeg akta navodi se Uredbu o primjeni sistema socijalne
sigurnosti, koja sadrži tek nekoliko kolizionih propisa, a u preostalom dijelu normira
sadejstvo sistema socijalne sigurnosti država članica25.
Sadržajno je pojam usklađivanja (harmoniziranja) moguće odrediti njegovim
smještanjem u kontekst ciljeva koji se njime hoće postići, a koji su najprije vezani za
smanjenje ili otklanjanje razlika između propisa država članica koji se odonose na
ustanovljenje i funkcioniranje zajedničkog odnosno unutarnjeg tržišta 26. Tako promatrano
usklađivanje (harmonizacija) podrazumijeva nadomještanje komunitarnim propisima (barem)
onih nacionalnih propisa koji se pokazuju u najvećoj mjeri različitima27.
Kao osnov usklađivanja nacionalnih zakodavstava država članica do donošenja
Jedinstvenog evropskog akta navodi se odredbe čl. 115 TFEU (raniji čl. 94 TEC); preduvjet
primjene navedenih odredaba jeste dakako to da konkretni propisi djeluju neposredno na
uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkog tržišta. Primjenu se čl. 114 vezuje za pojam
unutarnjeg tržišta28.

2.2. Instrumenti i metode harmonizacije

2.2.1. Instrumenti harmonizacije

Kao instrumenti harmonizacije Ugovorom su predviđene uredbe, smjernice, odluke, te

preporuke i mišljenja29.
Uredba predstavlja instrument harmonizacije sa općim važenjem, obavezujući u svim
njegovim dijelovima i neposrednog važenja u državama članicama. Instrumentom se
harmonizacije sa općim važenjem uredbu pri tom smatra iz razloga što na generalan i

op.cit., str. 9-10.

25
Steindorff, Ernst, EG-Vertrag und Privatrecht, Baden-Baden, 1996., str. 410. f.
26
Temeljem analize odredaba Ugovora o osnivanju EU harmoniziranje nacionalnih propisa nije jednim od
ciljeva koje se namjerava postići osnivanjem EU. Harmonizacija nije sama sebi cilj, već je u funkciji ostvarenja
drugih ciljeva. Centralni je cilj harmoniziranja nacionalnih propisa do donošenja Jedinstvenog evropskog akta
01.07.1987. godine bilo funkcioniranje zajedničkog tržišta. Po donošenju se Jedinstvenog evropskog akta
koncepciji zajedničkog tržišta pridružuje i tzv. koncepcija unutarnjeg tržišta. Koncept se zajedničkog tržišta
pokazuje širim u odnosu na koncept unutarnjeg tržišta, a koji se drugi odnosi isključivo na oblasti pobrojene u
odredbi čl. 14 odjeljak 2 Ugovora o EU.
27
Wagner, op.cit., str. 19.
28
Dalja su ograničenja primjene odredaba čl. 114, osim vezanosti za kategoriju unutarnjeg tržišta, navedena u
odredbama stava 2 istog člana.
29
Čl. 288 TFEU (bivši čl. 249 TEC).

8
apstraktan način regulira veliki broj činjeničnih stanja, dok njezino neposredno dejstvo u
državama članicama podrazumijeva to da njezina rješenja dejstva proizvode bez sudjelovanja
organa države članice u bilo kojem smislu. Na temelju se rješenja koja sadrži uredba
neposredno zasniva prava i obaveze ne samo za države članice i njihove organe, već i za
svakog subjekta u pravnoj situaciji reguliranoj uredbom. Sudovi i organi uprave obavezani su
primijenjivati rješenja uredbe ispred nacionalnog prava, usljed čega uredba s jedne strane
redovno podrazumijeva svojevrstan gubitak suvereniteta nacionalnih zakonodavaca, a s druge
za evropskog zakonodavca znači olakšanje u smislu mogućnosti njezine direktne primjene
nakon donošenja.
Odluka je u svim svojim dijelovima obavezujuća za njezine adresate, koji za razliku
od adresata smjernice mogu pored država članica biti i njihovi građani. Odluka slično uredbi
ima neposredno dejstvo, u smislu da za njezinu provedbu nije neophodno donošenje
nacionalnih propisa, no od uredbe se značajno razlikuje po tome što regulira samo
pojedinačne slučajeve, usljed čega se nju zapravo niti ne smatra instrumentom harmonizacije
u smislu u kojemu su to uredbe ili smjernice.
Instrumentima se harmonizacije u izvjesnom smislu smatra i preporuke i stajališta; u
izvjesnom smislu, obzirom na to da je riječ o pravno neobavezujućim aktima. Preporuke se od
mišljenja razlikuju obzirom na to da mišljenja nastaju na traženje, temeljem inicijative koju
pokreće treći, dok preporuke komunitarna tijela daju samoinicijativno. Iako se radi o
neobavezujućim aktima, za određene se preporuke i stajališta često vezuje veoma konkretne
pravne posljedice, kakve su primjerice one iz čl. 117 st. 2 TFEU (bivši čl. 97 st. 2 TEC) 30. U
vezi je sa preporukama Komisije Evropski sud zauzeo stajalište shodno kojem su nacionalni
sudovi dužni pri tumačenju nacionalnih propisa osobito u obzir uzeti preporuke Komisije kad
one predstavljaju pravila tumačenja unutarnjih propisa koji su doneseni radi njihove provedbe
ili kad trebaju dopuniti obavezujuće nacionalne propise31.
Izuzev navedenog, preporuke i mišljenja od značaja su imajući u vidu njihova „blaža“
dejstva u usporedbi sa uredbama i smjernicama. Prije nego se djeluje pravno obavezujućim
instrumentima harmonizacije moguće je državama članicama uputiti preporuke ili u pogledu
određenog pitanja zauzeti stajalište, te sačekati eventualne rezultate. Ponekad preporuka ili
stajalište mogu djelovati i političko-psihološki, kada se ima u vidu da bivaju upućeni od strane
komunitarnih tijela koja raspolažu autoritetom dodijeljenim im osnivačkim ugovorom.

30
Shodno ovoj odredbi, u situacijama u kojima država koja želi uskladiti nacionalne propise ne postupa u skladu
sa preporukama Komisije, ne može od preostalih država članica, a u skladu sa odredbama čl. 96., biti zahtijevano
da one izmijene vlastite propise kako bi se otklonilo razmimoilaženje propisa.
31
Wagner, op.cit., str. 39.

9
 Smjernica, iako po značaju odmah iza uredbe, ovdje izdvojena iz razloga njezina
značenja u procesu harmoniziranja evropskog privatnog prava, jeste instrument harmonizacije
obavezujući za svaku državu članicu u pogledu ciljeva koji se njome hoće postići, uz
ostavljanje državama članicama prava izbora forme i sredstva ostvarenja ovakvih
komunitarnih ciljeva u okvirima nacionalnog zakonodavstva. Djelovanje smjernicom shodno
ovome redovno pretpostavlja dvostepeni postupak: u okviru prvog koraka obavezujuće se
dejstvo smjernice orjentira ka državama članicama, da bi u okvirima drugog koraka države
članice, izvršavajući svoju obvezu usklađivanja nacionalnog sa komunitarnim
zakonodavstvom, donijele odgovarajuće zakonske i podzakonske akte kojima se sadržaj
smjernice konkretizira i čini primjenjivim za nacionalne sudove, organe uprave i pojedince 32.
Adresat je smjernice država članica, koja se obavezuje sadržaj smjernice integrirati u
svoje nacionalno zakonodavstvo donoseći odgovarajuće propise i djelujući na druge
odgovarajuće načine33. Smjernica je instrument harmonizacije nastao kao potreba odgovora na
probleme usklađivanja sa komunitarnim rješenjima u smislu fragmentarnih, često
terminološki stranih zadiranja komunitarnim rješenjima u pravne sisteme država članica, te
time dovođenja u pitanje njihovog suvereniteta, a bez postizanja željenih ciljeva, od kojih je
jedan od značajnih funkcionalna usklađenost propisa na zajedničkom odnosno unutarnjem
tržištu. Usklađivanje temeljem smjernice kao instrumenta harmonizacije državama članicama
načelno ostavlja višestruku mogućnost izbora, od izbora između zakonskih i podzakonskih
akata kojima će se rješenja smjernice implementirati u nacionalna zakonodavstva, preko
izbora između implementacije u okvirima zasebnog zakona i implementiranja preuzimanjem
rješenja smjernice u tekst već postojećih zakona, do izbora jezičkog izričaja, u smislu da se
nacionalnog zakonodavaca ne obavezuje na doslovno preuzimanje komunitarne terminologije,
ali ga se obavezuje na korištenje terminologije koja će u cijelosti omogućiti realizaciju
smjernice u nacionalnom pravu34. Smjernica u navedenom smislu često biva označena kao
instrument usklađivanja sa funkcijom rasterećenja evropskog zakonodavca ili funkcijom
zaštite nadležnosti nacionalnih zakonodavaca (njem. kompetenzschonendes
32
Aktivnosti na donošenju smjernica još se uvijek oklijeva označiti kao zakonodavnu aktivnost, obzirom da
Zajednica još uvijek ne raspolaže sveobuhvatnim ovlastima kojima raspolaže moderna država; ona još uvijek
djeluje temeljem pojedinačnih ovlaštenja iz TFEU. Tako je i evropsko zakonodavstvo, o čemuje već bilo riječi,
zapravo strukturalno rasparčana oblast. Ovakvu se konstataciju može ilustrirati primjerice činjenicom da se
pitanja vezana za životne namirnice danas regulira s više od 50 smjernica, koje promatrane zajedno niti izdaleka
nisu potpune kao jedan zakon kojim se regulira ovu oblast. Postojanje danas preko 750 Smjernica znači da je
komunitarni zakonodavac propisima komunitarnig prava zahvatio u više od 750 različitih pravnih segmenata.
Njihovo uvođenje u nacionalna zakonodavstva ostaje prepušteno nacionalnim instancama. Više kod: Götz,
Volkmar – Europäische Gesetzgebung durch Richtlinien – Zusammenwirken von Gemeinshaft und Staat, NJW,
30/1992, str. 1849-1850.
33
Conrad, op.cit., str. 42.
34
Wagner, op.cit., str. 37-38.

10
Rechtsangleichungsinstrument). Kako to i iz terminološkog određenja proizlazi,
smjernica/direktiva (Richtlinie, directive, direttiva) jeste trebala predstavljati instrument
usklađivanja okvirnog karaktera, kojim će se zaštititi suverenitet država članica, njihove
nadležnosti i prostore slobodnog djelovanja pri usklađivanju, no upitno je koliko je ovakav
ratio do danas održan: veliki broj smjernica sadrži do u detalj precizno regulirana pitanja koja
se ili u cijelosti preuzima u nacionalna zakonodavstva prepisujući ih, ili se njihovo
preuzimanje vrši na drugačije, no pri tom nikako manje potpune načine 35. Interesantno je
naglasiti kako se upravo u kontekstu ovakvog praktičnog stanja stvari nameće shvatanje o
nepotrebnosti pridavanja prevelikog značaja razlikovanju između uredbi i smjernica.
Razlikovanje uredbi od smjernica samo je pravilo od kojeg se sve više odstupa u smislu da
smjernice sa jedne strane najčešće sadrže detaljnu regulativu, usljed čega državama članicama
biva ostavljeno krajnje malo slobodnog prostora pri njihovoj implementaciji, dok sa druge
strane uredbe u sve manjem broju slučajeva „istiskuju“ nacionalno zakonodavstvo, a sve više
staju paralelno uz njega ili čak bivaju smatrane tek instrumentima koordinacije 36. Uopće je
moguće zaključiti kako se smjernicu smatra instrumentom harmonizacije sa nekoliko
temeljnih karakteristika: njezini su adresati države članice, instrument je dvostepenog
postupka usklađivanja, državama članicama u načelu ostavlja određeni prostor za samostalno
djelovanje, te ju se smatra značajnim izvorom komunitarnog prava37.
Iznimno, smjernici je moguće pridružiti neposredno dejstvo. Pretpostavka je
neposrednog djelovanja smjernica neimplementacija njihovih rješenja u nacionalna
zakonodavstva u okvirima za to predviđenog roka, te potpunost odredaba smjernice, kao i
njihova sadržajna neuslovljenost kao preduvjet mogućnosti njihove direktne primjene, bez
donošenja određenih daljih propisa kojima bi se primjenu trebalo omogućiti.
U određenom se smislu smjernicama pridružuje i tzv. prethodno njihovo dejstvo38,
utemeljeno na odgovoru Evropskog suda na pitanje postavljeno od strane belgijskog Conseil
d’Etat, u pravnoj stvar Inter-Environment Wallonie, vezano za to da li Ugovor o EU
zabranjuje državama članicama da tijekom perioda predviđenog za implementiranje rješenja

35
Sydow, Gernot, Die Richtlinie als Instrument zur Entlastung des europäischen Gesetzgebers, JZ, 8/2009, str.
374.
36
Bock, op.cit., str. 55.
37
Bach, Albrecht, Direkte Wirkungen von EG-Richtlinien, JZ, 23/1990, str. 1109.
38
Riječ je o problemu „ranog djelovanja“ smjernica u smislu njihove pravne relevantnosti u periodu u kojem još
ne postoji obaveza primjene njihovih rješenja. Tijekom ovog perioda za buduće adresate smjernice postoji tzv.
obaveza mirovanja (njem. Stillhalteverpflichtung), koja podrazumijeva primjenu prijelaznih pravila temeljem
kojih se državama članicama zabranjuje poduzimanje mjera koje su protivne određenim komunitarnim ciljevima,
obzirom da se radi ostvarenja ovih ciljeva u tom periodu, iako ciljevi još nisu nametnuti, poduzima izvjesne
pripremne korake. Više kod: Gronen, Vera, Die Vorwirkung von EG-Richtlinien, Baden-Baden, 2006. godine,
str. 16.

11
smjernice u nacionalno zakonodavstvo donose propise koji bi proturječili rješenjima
smjernice, na što je Sud dao pozitivan odgovor39.

2.2.2. Metode harmonizacije

Državama članicama pri implementiranju komunitarne regulative sadržane u

smjernicama biva ostavljen određen prostor slobodnog djelovanja, granice kojeg s jedne
strane definira predmet reguliranja smjernicom, dok ga sa druge strane određuje tzv.
intenzitet reguliranja. Predmet reguliranja biva određen preko definiranja oblasti primjene
smjernice i od dvojakog je značaja. Ograničivši oblast primjene smjernice najprije se
pozitivno identificira oblast u kojoj će uopće biti postavljeno pitanje slobodnog djelovanja
država članica, a zatim i negativnom definicijom određuje granice oblasti u kojoj države
članice zadržavaju vlastitu zakonodavnu kompetenciju.
Intenzitet harmoniziranja kategorija je od osobitog značaja kad je o metodama
usklađivanja zakonodavstava država članica riječ, obzirom da se metode usklađivanja
razlikuje upravo s obzirom na njegov intenzitet. Govoreći o intenzitetu usklađivanja, govori
se zapravo o tome u kojoj su mjeri države članice ovlaštene da pri donošenju nacionalnih
propisa u oblastima predmeta reguliranja komunitarnim normama odstupe od takvih
komunitarnih normi. U tom se smislu razlikuje prije svega tzv. potpunu od djelimične
harmonizacije.
Potpuna ili totalna harmonizacija (njem. vollständige Harmonisierung,
Vollharmonisierung, totale Harmonisierung) podrazumijeva obuhvatanje smjernicom kao
instrumentom harmonizacije određene oblasti kao predmeta regulacije potpuno, bez
ostavljanja prostora za slobodno djelovanje zakonodavcima država članica. U okvirima
predmeta reguliranja smjernicom koja ide za potpunom harmonizacijom nisu moguća
materijalnopravna odstupanja40. U Strategiji je potrošačke politike za period 2002-2006.
godine Evropska komisija prednost pred minimalnom dala potpunoj (totalnoj) harmonizaciji,
smatrajući kako je iskorištavanje prostora samostalnog djelovanja koji je državama članicama
ostavljen temeljem koncepcije minimalne harmonizacije dovelo do pravne rascjepkanosti,
koja otežava prekogranično poslovanje, i time direktno ugrožava funkcioniranje unutarnjeg

39
Röthel, Anne, Vorwirkung von Richtlinien: Viel Lärm um Selbstverständliches, ZeuP, 2/2009, str. 36.
40
Jaeger, isto, str. 35.

12
tržišta41. Smjernice sa efektom potpune harmonizacije rijetko se susreće u oblasti privatnog
prava. Primjer takve smjernica jeste Smjernica o odgovornosti za proizvode.
U okvire je metoda potpune harmonizacije moguće integrirati tzv. otvorene klauzule
(njem. Öffnungsklauseln). Harmoniziranje integriranjem u okvire metoda usklađivanja tzv.
otvorenih klauzula metod je harmonizacije o kojemu govori odredba čl. 114 st. 10 TFEU.
Shodno ovoj odredbi mjere harmonizacije mogu u određenim slučajevima biti
povezane sa zaštitnom klauzulom, koja ovlašćuje države članice da iz jednog ili više od u čl.
36 TFEU navedenih neekonomskih razloga poduzmu prethodne mjere, koje podliježu jednom
komunitarnom kontrolnom postupku. Ovakva zaštitna klauzula trebala bi državama članicama
omogućiti pravovremenu reakciju u situacijama ugroženosti dobara iz čl. 36 TFEU, a koje
situacije prilikom donošenja mjera usklađivanja zakonodavstava nisu bile predvidive. Oblast
harmonizirana uz integraciju zaštitnih klauzula u okvire metoda harmonizacije i dalje se
smatra u potpunosti harmoniziranom, obzirom na to da se zaštitne klauzule primjenjuje
isključivo uz ispunjenje zahtijevanih pretpostavki i uz provedbu komunitarne kontrole.

41
O tome da li je upravo metod minimalne harmonizacije uzrok razilaženjima rješenja po pojedinim pitanjima u
nacionalnim zakonodavstvima, moguće je raspravljati. Naime, i u pogledu je potpune (totalne) harmonizacije
moguće govoriti o njezinim granicama u pogledu predmeta i sadržine reguliranja. Kad je o ograničenjima u
pogledu predmeta reguliranja riječ, može se reći kako se i smjernice kojima se ide za potpunim harmoniziranjem
ograničava na jednu određenu oblast, bez pretenzije uspostavljanja režima kojim bi se obuhvatilo sva zamisliva
činjenična stanja vezana za predmet reguliranja. Zapravo se može reći kako podjednako za smjernice kojima se
ide za potpunom harmonizacijom i one temeljene na principu minimalne harmonizacije vrijedi isto pravilo,
naime ono da izvan predmeta svoga reguliranja one ne reguliraju ništa. Odatle je nacionalni zakonodavac
ovlašten da u pogledu pitanja koja nisu obuhvaćena smjernicom (čak i ondje gdje se radi o smjernici kao
instrumentu potpune harmonizacije) odnosno koja nisu predmetom reguliranja smjernicom ista autonomno uredi.
Ovakav je zaključak od značaja ima li se u vidu naprijed pomenuti stav Komisije o razilaženju nacionalnih
zakonodavstava po određenim pitanjima, a usljed iskorištavanja od strane država članica principa minimalne
harmonizacije: pokazuje se naime kako ovakva razilaženja nisu toliko rezultat iskorištavanja navedenog
principa, koliko su direktno proizašla iz činjenice da države članice doista autonomno reguliraju pitanja koja se
nalaze izvan smjernicom obuhvaćenog predmeta reguliranja. Niti kad je o granicama potpune harmonizacije u
pogledu sadržine reguliranja riječ, ne postoji načelna razlika između potpune i minimalne harmonizacije,
obzirom na to da se smjernicama u pravilu ide za reguliranjem određenih pitanja redovno u određenom smislu
(odnosno iz određenog ugla), a nikako za obuhvatanjem svih pravnih aspekata koji bi uopće dolazili u obzir.
Obuhvatanje smjernicom svih mogućih pravnih aspekata jednog pitanja kosilo bi se i sa principom ograničenog
pojedinačnog ovlaštenja, kao i sa principom subsidijarnosti. Kao i kad je o ograničenjima u pogledu predmeta
reguliranja riječ, i za ona se vezana za sadržinu može načelno reći kako je metod potpune harmonizacije
nepodoban u borbi protiv pravne rascjepkanosti dotle dok pojedini aspekti određenog pitanja ostaju u
potpunosti neobuhvaćeni harmonizacijom. U vezi je sa sadržinom reguliranja interesantno ukazati i na intenzitet
(njem. Regelungsdichte) reguliranja, koji može biti različit, te i u okviru reguliranja određenog aspekta jednog
pitanja ostavljati nacionalnom zakonodavcu značajan prostor za autonomno normiranje. Različitosti u intenzitetu
reguliranja pri tom podrazumijevaju najčešće različito detaljnu komunitarnu regulativu, upućivanja na
nacionalna zakonodavstva (čak i eksplicitna) ili primjerice također odstupanja utemeljena na tzv. klauzulama
otvaranja (njem. Öffnungsklauseln), a kao osobit problem javlja se pitanje generalnih klauzula kao stalnog
izvora problema u procesima harmonizacije. Gsell i Schellhase navode kako regulativa koja sadrži upute na
nacionalno zakonodavstvo odnosno klauzule otvaranja nalikuje siru prepunom rupa, te nikako ne pogoduje
prekograničnom poslovanju. Gsell, Beate/Schellhase, Hans Martin, Vollharmonisiertes Verbraucherkreditrecht –
Ein Vorbild für die weitere europäische Angleichung des Verbraucherrechts?, JZ 1/2009, str. 21-25.

13
 Nepotpuna harmonizacija naspram potpune podrazumijeva ostavljanje nacionalnom
zakonodavcu određenog slobodnog prostora djelovanja u okvirima predmeta reguliranja, u
smislu prava donošenja ili zadržavanja propisa kojima se odstupa od komunitarne regulative.
Fakultativna harmonizacija podrazumijeva paralelno postojanje komunitarnih i
nacionalnih propisa povodom određenih pitanja, te pravo građana da izaberu primjenu jedne
odnosno druge regulative. U ovakvim slučajevima države članice nisu obavezne usklađivati
vlastito sa komunitarnim zakonodavstvom, no imaju obavezu priznati paralelno važenje
komunitarnih rješenja na svom teritoriju.
Minimalna harmonizacija pojam je koji obuhvata dva koncepcionalno različita metoda
harmonizacije, kojima je zajedničko to da podrazumijevaju usklađivanje relevantnih propisa i
time direktno i uvjeta tržišne utakmice na jednom osnovnom (baznom) nivou, pri čemu takav
nivo predstavlja donju granicu, koju države članice mogu prekoračiti u smislu ustanovljenja
jednog višeg nivoa zaštite. Upravo obzirom na različite pravne posljedice podizanja zaštitnog
nivoa i nastaje razlika između dva metoda u okviru šireg pojma minimalne harmonizacije. U
prvom svom obliku, metod minimalne harmonizacije određen je pravom države članice da
donese strožije propise (u odnosu na minimalni zaštitni nivo), koji će se međutim
primjenjivati isključivo u odnosu na njezine građane. Najjednostavnija je ilustracija ove
varijante metoda minimalne harmonizacije moguća na primjeru prometa robom: na domaćem
će tržištu roba proizvedena u drugoj državi članici, a uz poštovanje minimalnih zahtjeva
sadržanih u instrumentima harmonizacije, naći svoje mjesto zajedno sa domaćim proizvodima
nastalim uz podvrgavanje strožijim propisima. Drugo rješenje, također određeno kao metod
minimalne harmonizacije, podrazumijeva primjenu strožijih pravila kako prema građanima
države koja je mjere donijela tako i prema građanima drugih država članica; na primjeru
prometa robom, roba proizvedena u evropskom inostranstvu morala bi udovoljiti zahtjevima
strožijih propisa konkretne države članice.

3. Evropsko potrošačko pravo

Potrošačko pravo kompleksan je skup normi civilno-, krivično- i javnopravnog

karaktera, nastalih s ciljem zaštite potrošača kao kategorije od izrazitog značaja u uvjetima
složenih tržišnih kretanja. Može se reći kako potrošačko pravo podrazumijeva sve propise koji
idu za zaštitom potrošača odnosno unaprjeđenjem interesa potrošača, ili, drugim riječima,
propise kojima je cilj jačanje autonomije potrošača, zaštita od zablude ili iskorištavanja

14
povlaštenog položaja ponuđača na tržištu, kao i preventivna zdravstvena zaštita 42. Borba za
pridobijanje potrošača kao u najvećem broju slučajeva krajnjeg konzumenta sve je aktualnija
u uvjetima neprestano rastuće ponude najrazličitijih roba i usluga. Ponuđačev uspjeh u
procesu animiranja potrošača za kupovinu odnosno korištenje upravo njegovih roba ili usluga
direktni je pokazatelj ponuđačeve ekonomske uspješnosti43. Naspram rečenog, i iako to
najvećim dijelom ne odgovara stvarnom stanju stvari, uvijek se iznova pokušava naglasiti
kako potrošačko pravo ipak ne bi smjelo biti samo skupom propisa kojima se nužno tipski ide
za zaštitom osobe potrošača, već bi ga trebalo shvatiti kao korpus pravila kojima je cilj uopće
zaštita socijalno slabijih, primjerice i malih poduzetnika44.
Jasno je kako potrošačko pravo nije zatvorena pravna oblast, koju je moguće
suprotstavljati drugim pravnim oblastima Mnogo je tačnija konstatacija kako se norme
potrošačkopravnog karaktera pronalazi u različitim granama prava, a uprkos čemu se ne
negira postojanje potrošačkog prava kao samostalne pravne oblasti (njem. das
Verbraucherrecht als eigenständiges Rechtsgebiet)45. Ovi propisi u različitim granama prava
jedni su s drugima povezani na način da se svi odnose na potrošače 46. I uprkos je tome
prihvaćeno shvatanje prema kojem je civilno potrošačko pravo sistemski dijelom civilnog
prava, a primjerice javnopravno potrošačko pravo dijelom javnog prava. Ovakvo je shvatanje
opravdano već obzirom na činjenicu da se pri ostvarenju prava potrošača koristi ne samo i
isključivo institutima potrošačkog prava nego i onima iz različitih drugih pravnih grana 47.
Tako se primjerice ističe kako, iako potrošačko pravo nije samo civilno pravo, u njemačkom
pravu njegovu jezgru najvećim dijelom čine građanskopravni propisi iz oblasti ugovornog i
prava naknade štete48.
Uopće je moguće zaključiti kako nije nimalo jednostavno u potpunosti se prikloniti
niti shvatanju potrošačkog prava kao samostalne pravne discipline, niti shvatanju koje
odvojenost i posebnost potrošačkog prava negira. Naime, upravo činjenica da se propise
potrošačkopravne prirode nalazi u različitim pravnim granama i da oštre granice, kojima bi se

42
Borchert, Günther, Verbraucherschutzrecht, München, 2003., str. 1.
43
Trivun, Veljko i dr., Nacionalno i evropsko pravo, Sarajevo, 2007. godine, str. 263.
44
Ulmer, Peter, Konturen eines europäischen Vertragsrechts, JZ, 1992., 1 ff.
45
Gärtner, A.A., Zivilrechtlicer Verbraucherschutz und Handelsrecht, BB 1995., 1753 ff.
46
Potrošačko pravo sa jedne strane sadrži propise kojima se regulira specifične ugovore kakvi su ugovor o
kreditu, ugovor o osiguranju ili primjerice ugovor o time-sharingu, u vezi s kojim se ugovorima oblast primjene
bilo izričito ograničava na potrošača (ugovor o potrošačkom kreditu) ili su ugovorne obaveze tako definirane da
u obzir kao ugovorna strana dolazi isključivo potrošač (primjerice kod ugovora o osiguranju života), dok sa
druge strane u potrošačkom pravu nailazimo i na reguliranje instituta koji kao uopćeni nadilaze pojedine
specifične ugovore (primjerice pravo opoziva).
47
Tonner, Klaus, Die Rolle des Verbraucherrechts bei der Entwicklung eines europäischen Zivilrechts, Juristen
Zeitung, 11/1996, str. 535.
48
Tonner, op.cit., str. 536.

15
takve potrošačkopravne norme odvojilo od pravnih grana za koje ih se tradicionalno vezuje,
nije moguće povući, dovodi u pitanje shvatanje potrošačkog prava kao u potpunosti odvojene,
samostalne pravne discipline. S druge strane, zanemari li se stroge sistematizacijske kriterije i
prednost pred njima da ideji zaštite interesa potrošača kao karakterističnih, posebnih
induvidualnih i kolektivnih interesa, takva posebnost vodi promatranju skupa propisa koji se
svi tiču zaštite potrošača kao posebne pravne discipline49.
Od velikog je utjecaja na razvoj potrošačkog prava u nacionalnim zakonodavstvima
država članica EU i država u fazama (pred)kandidature za pridruživanje evropsko potrošačko
pravo. Zaštita potrošača kao cilj ostvarenju kojeg se teži sastavnim je dijelom Ugovora kojim
je osnovana EU, iako je i na temelju prethodno važećeg Ugovora o osnivanju Evropske
ekonomske zajednice donesen veliki broj propisa od značaja za zaštitu potrošača (primjerice
Smjernica o nepoštenim klauzulama u potrošačkim ugovorima ili također Smjernica o
odgovornosti za proizvode). U odredbi se čl. 169 TFEU ističe kako u cilju unaprjeđenja
interesa potrošača i obezbjeđenja visokog nivoa njihove zaštite Zajednica obezbjeđuje
doprinos zaštiti zdravlja, sigurnosti i ekonomskih interesa potrošača, kao i unaprjeđenju
njihovih prava na informiranost, obrazovanje i osnivanje udruženja za zaštitu njihovih
interesa50.
Na komunitarnom nivou potrošačko se pravo razvijalo najprije samo usputno, u
funkciji ostvarenja koncepta unutrašnjeg jedinstvenog tržišta. Ugovor o stvaranju Evropske
ekonomske zajednice (dalje i: Rimski ugovor51) nije govorio izričito o zaštiti potrošača, a
pojam potrošača spomenut je tek na nekoliko mjesta, u okvirima poljoprivredne odnosno
politike tržišne utakmice, iz čega je jasno kako ovaj ugovor nije sadržavao izričite osnove za
poduzimanje mjera u oblasti ujednačavanja nacionalnih zakonodavstava država članica na
području zaštite potrošača52. Stvaranje velikog zajedničkog, unutarnjeg tržišta uzrokovaće
nastojanje trgovaca da u uslovima intenzivne tržišne utakmice svoje proizvode učine
konkurentnijim, dakle kvalitetnijim, a njihove cijene nižim. To međutim ubrzo postaje
nedovoljno, jer je sve više primjetno kako su potrošači u različitim državama zaštićeni
različito, odnosno da nivo zaštite potrošača nije ujednačen, te će se u postojećem Rimskom
ugovoru početi tragati za pravnim osnovom koji bi omogućio ujednačavanje. Takav osnov je

49
Misita, Nevenko, Osnovi prava zaštite potrošača Evropske zajednice, Sarajevo, 1997. godine, str. 56. (dalje:
Misita, Osnovi prava zaštite potrošača.....).
50
Borchert, op.cit., str. 7.
51
Treaty establishing the European Economic Community (EEC) od 25.03.1957. godine, stupio na snagu
1.1.1958. godine.
52
Baretić, Marko, Zaštita potrošača u Europskoj zajednici, u: Gavella, N., Alinčić, M., Hrabar, D. i ostali,
Europsko privatno pravo, Zagreb, 2002. godine, str. 147-206.

16
pronađen u čl. 100 Rimskog ugovora, obzirom da je on omogućavao usklađivanje prava
država članica ukoliko bi razlike između rješenja postojećih u njihovim pravnim porecima
imale direktan utjecaj na uspostavu i funkcioniranje zajedničkog tržišta.
Prvi konkretniji koraci u oblasti zaštite potrošača napravljeni 1975. godine, kada biva
donesen Prvi (prethodni) program politike zaštite i informiranja potrošača (tzv. Prvi
program). U okvirima prvog programa koji obuhvata pet fundamentalnih prava potrošača
(pravo na zaštitu zdravlja i sigurnosti, pravo na zaštitu ekonomskih interesa, pravo na naknadu
štete, pravo na obavještavanje i edukaciju i pravo na predstavljenost) zaštitu se potrošača vidi
kao neophodnu u prevazilaženju ometanja ravnoteže nastale između ponuđača i potrošača, a
za prevazilaženje ovog problema bivaju predloženi različiti modeli. Novim programom za
zaštitu i informiranje potrošača iz 1981. godine (Drugi program) potrošač stječe mogućnost
da kao u potpunosti informiran regulativno utječe na tržišna kretanja. U svom je stajalištu iz
1985. godine Evropska komisija ponovno naglasila svoja nastojanja osiguranja dobrobiti
građana Zajednice u njihovoj ulozi potrošača i važnih sudionika kretanja na unutarnjem
tržištu. Zaključkom je Evropskog vijeća politika zaštite potrošača 1986. godine integrirana u
okvire drugih zajedničkih politika EZ.
Na pitanje zašto bi zaštita potrošača trebala biti temom promišljanja na komunitarnom
nivou nije na zadovoljavajući način odgovoreno niti u prvom niti u drugom programu zaštite
potrošača. U okviru se prvog programa pominje ekonomski nepovoljan položaj potrošača
nastao temeljem masovne proizvodnje i nezaustavljivog tehničkog napretka, no bez
zadovoljavajućeg objašnjenja zašto se o ovom pitanju treba promišljati na komunitarnom, a ne
na nacionalnom nivou. U drugom se programu govori o ekonomskoj recesiji koja snažno
pogađa potrošača i potrebi da se potrošaču omogući da uprkos takvom stanju stvari za svoj
novac dobije kvalitetne proizvode odnosno usluge, ponovno bez obrazloženja zašto bi zaštita
potrošača u ovom pravcu trebala biti osigurana na komunitarnom, a ne na nacionalnom nivou.
Zadovoljavajuće se obrazloženje „zabrinutosti“ Zajednice za potrošača susreće tek kasnije,
kad se politiku zaštite potrošača smješta u kontekst nastojanja obezbjeđenja uspješnog
funkcioniranja unutarnjeg tržišta EZ. Efektivno funkcioniranje ovakvog tržišta podrazumijeva
naime odgovarajuću zaštitu kako poduzetnika tako i potrošača. U tom je smislu u akcionom
planu iz 1990. godine istaknuto kako bi uspostavljanje unutarnjeg tržišta trebalo u velikoj
mjeri koristiti i potrošaču.. Potrošači bi pri tom međutim, kako bi mogli koristiti sve prednosti
uspostave unutarnjeg tržišta, morali u dovoljnoj mjeri biti uvjereni u vrijednosti ponuđenih

17
mogućnosti53. Stvarni ustavni osnov harmonizacijskih mjera, uprkos redovnom pozivanju na
potrebu zaštite interesa potrošača, moguće je pronaći tek u okvirima Ugovora o stvaranju
Evropske Unije iz Maastrichta (dalje i: Ugovor iz Maastrichta) 54, koji u glavi XI, čl. 129a
govori najdirektnije o zaštiti potrošača, te omogućava afirmaciju zaštite potrošača kao
službene politike u Evropskoj Uniji.
Može se reći kako je evropsko potrošačko pravo tokom svog razvoja prošlo kroz
nekoliko faza. Prva faza traje do usvajanja Drugog programa 1981. godine i tokom njezinog
trajanja donesen je i Jedinstveni evropski akt55. Ovu fazu određuje zaštitni karakter
potrošačkopravnih propisa, no i dalje ne postoji izričit osnov djelovanja Zajednice u oblasti
zaštite potrošača. Stupanjem na snagu Ugovora iz Maastrichta započinje treći stadij u razvoju
prava zaštite potrošača u komunitarnopravnim okvirima. Nakon renumeracije izvršene
Ugovorom iz Amsterdama56 raniji čl. 129a postao je čl. 153 prečišćenog teksta Ugovora iz
Maastrichta. Član 153 i sadržajno se razlikuje od čl. 129a, jer u odnosu na čl. 129a u prvom
stavu sadrži pobrojana osnovna prava potrošača iz Prvog programa iz 1975. godine. Nakon
Lisabonskog ugovora čl. 153 postaje čl. 169.
Aktualna faza je određena preobrazbom potrošačkog prava u neku vrstu građanskog
prava. Potrošačko pravo kao građansko pravo u smislu potrošača kao građanina Zajednice
podrazumijevalo bi tako napuštanje koncepcije zaštite potrošača u uskom produktivističkom
smislu i razvoj zaštite potrošača kao dijela jednog također političkog, socijalnoog i kulturno
shvaćenog građanskog statusa pojedinca57.
Evropsko potrošačko privatno pravo važnim je dijelom evropskog potrošačkog prava.
Najznačajniji dio evropskog potrošačkog privatnog prava, njegovu unutarnju jezgru u smislu
važnih materijalnopravnih propisa čine smjernice kojima se regulira pitanja koja se dotiču
ključnih instituta privatnog prava58. Takve su smjernice osobito one rješenja kojih se realizira

53
Više kod: Kapnopoulou, Elissavet, Das Recht der missbräuchlichen Klauseln in der Europäischen Union,
Tübingen, 1997., str. 7.
54
Treaty on European Union (Maastricht Treaty) od 7.2.1992. godine, stupio na snagu 1.11.1993. godine, broj
službenog glasila (Official Journal): OJ C 191 od 29.07.1992. godine.
55
Jedinstveni evropski akt je ugovor potpisan 1986. godine, kojim je prvi put značajnije izmijenjen Rimski
ugovor o Evropskoj ekonomskoj zajednici. Njime su postavljeni pravni temelji za stvaranje jedinstvenog tržišta
do 1. januara 1993. godine. Jedinstvenim evropskim aktom također su definirane nove nadležnosti Zajednice
(socijalna politika, ekonomska i socijalna kohezija, istraživanje i tehnološki razvoj, zaštita okoliša), pokrenuta
saradnja u oblasti vanjskih poslova, proširene ovlasti Evropskog parlamenta, te pojednostavljen proces
donošenja odluka u Vijeću ministara.
56
Treaty of Amsterdam, od 2.10.1997. godine, stupio na snagu 01.05.1999. godine, OJ C 340 od 10.11.1997.
godine.
57
Micklitz, Hans.-W, Zur Notwendigkeit eines neuen Konzepts für die Fortentwicklung des Verbaraucherrechts
in der EU, VuR, 1/2003, str. 2. i dalje (dalje: Micklitz, Zur Notwendigkeit.....).
58
Heiderhoff, Bettina S., Gemeinschaftsprivatrecht, München, 2005. godine, uvodni dio.

18
u okvirima civilnog prava u jednom užem smislu59 (primjerice smjernice o poslovima na
kućnim vratima, potrošačkom kreditu, paušalnim putovanjima, nepoštenim klauzulama,
timeshare-ugovorima, ugovorima na daljinu itd.)60.
No niti danas, nakon donošenja velikog broja smjernica u oblasti prava zaštite
potrošača nije moguće govoriti o pravu zaštite potrošača Evropske Unije, naprosto iz razloga
što ove smjernice ne čine cjelinu, već samo pojedinačne dopune nacionalnih rješenja država
članica u različitim granama prava.

59
Staudenmayer, Dirk, Die Richtlinien des Verbarucherprivatrechts – Bausteine für ein europäisches Privatrecht,
u: Schulte-Nolke, Hans, Europäische Rechtsangleichung und nationale Privatrechte, Baden-Baden, 1999. godine,
str. 63-64.
60
Jedno od interesantnih pitanja koje je moguće postaviti u okvirima izlaganja na ovom mjestu jeste pitanje
vezano za ulogu uznapredovalog procesa evropeizacije potrošačkog prava na procese evropeiziranja (općeg)
civilnog prava. Odgovor na ovo pitanje prema Tonneru ovisi od odnosa potrošačkog prava prema civilnom pravu
uopće, u vezi s čim je moguće govoriti o dva ekstremno postavljena razmišljanja, prvom shodno kojem se
potrošačko pravo smatra samostalnom, od civilnog prava u potpunosti odvojenom pravnom oblasti, i drugo,
prema kojem se pojavi potroščkog prava ne pridaje osobit strukturalni značaj, obzirom da ga se smatra tek
ostvarenjem civilnopravnih propisa u pogledu zaštite slabije strane. Niti u jednom od dva suprotno postavljena
razmišljanja evropeizirano potrošačko prava nema većeg utjecaja na predstojeće evropeiziranje civilnog prava,
kojemu na kraju puta eventualno može stajati i kreiranje evropskog Građanskog zakonika. Čini se kako
(trenutnom) stvarnom stanju odgovara više srednje rješenje, ono prema kojem je potrošačko pravo sastavnim
dijelom civilnog prava i samim time od značaja za unutarnju strukturu istoga. Podrobnije bi zanimanje ovim
pitanjem zahtijevalo znatno više prostora nego mu u ovom radu može biti posvećeno, jer bi u pravilu
podrazumijevalo usporednopravnu analizu rješenja iz zakonodavstava barem nekih od starijih i značajnijih
država članica EU. U određenoj će mjeri ovoj analizi više mjesta biti posvećeno u dijelu rada koji govori o
uporednopravnim rješenjima u vezi s pitanjem prava nepoštenih klauzula u obligaciono- i potrošačkopravnim
ugovorma.

19