Naslov izvornika

BEYOGLU RAPSODISI

Ahmet Umit

Rapsodija o Bejogluu
Mom dragom prijatelju Levendu Yilmazu

Bejoglu sam ja, star koliko i vjetrovi, učenici i kiše.

Poput zore svijeta i prvih njegovih žitelja.

Pera, ihan Berk

Prvo poglavlje
Ne vjerujem u sudbinu, ali kad se događaji počnu nizati jedan za drugim, kao da mi žele
pokazati koliko sam tu u krivu, ne mogu, a da se ne zapitam je li ih netko takvima osmislio.

Tako je bilo i prošle jeseni. Susrele su se osobe koje se inače nikada ne bi upoznale, potpuno
nepovezani događaji vezali su se jedni uz druge, ispremiješale su se priče; tako smo se tih
sumornih jesenskih dana na Bejogluu susreli nas trojica starih prijatelja, zameteni vihorom
čudne pustolovine.

Pritom mislim na moju malenkost, Selima, i moja dva prijatelja, Kenana i Nihata. Sad kada
ste vidjeli tri muška imena nanizana jedno za drugim i otkrili da smo prijatelji, a pogotovo
kad ste pročitali riječ ‘pustolovina’, ni slučajno nemojte pomisliti da je riječ o mladićima.
Nas su ludi povjetarci mladosti odavno napustili. Dobro, ne bi nas se moglo nazvati ni
starima. Već smo dugo bili u srednjoj dobi, proživljavajući dobro nam poznate, ni po čemu
posebne dane. Sve dok se ti naši mirni životi nisu pretvorili u noćnu moru satkanu od
olujnih dana, a sve zbog Kenanove želje za besmrtnošću. Potanko ću vam ispričati kako su
naši mirni životi došli svome kraju, ali najprije da vas upoznam s prijateljima.

Kao što sam vam već rekao, bili smo srednje dobi, ali naše je prijateljstvo sezalo daleko u
prošlost, do dana kad smo bili tek dječarci. Kada sam prvi put ugledao Kenana i Nihata u
prostranom dvorištu povijesne zgrade Gimnazije Galatasaraj na Ortakoju, nijedan od nas
trojice se još nije bio ni približio pubertetu. Ne znam zašto smo postali prijatelji. Ako je to
zato što smo išli u isti razred, odmah se nameće pitanje zašto smo se zbližili baš nas trojica,
među desecima druge djece. Možda su razlog izviđači... Da, sva smo se trojica priključili
poznatoj izviđačkoj sekciji naše škole, ali i tamo je bilo na desetke djece poput nas. One
divne uniforme koje smo s ponosom navlačili na naša mršava tijela, šatori koje smo podizali
i logorske vatre koje smo palili zajedničkim naporima, praznička pješačenja na koja smo
kretali iz škole, koja su se ispočetka činila laganima, ali bi se predvečer, nakon sati i sati na
nogama, pretvorila u pravu muku... Sve nas je to nesumnjivo zbližilo, ali mislim da je
postojao puno važniji razlog. Ne, ne, ne mislim na to da smo sva trojica bili jedinci, govorim
o našim osobnostima. Da se razumijemo, naše osobnosti, baš kao i vanjštine ni po čemu
nisu bile slične. Vječno nemirni Kenan, s crnom, valovitom, pa čak i kovrčavom kosom te
svjetlucavim, živim očima zeleno-smeđe boje bio je najživlji dječak od nas trojice.

S druge strane pak, Nihat je imao glavu koja je oblikom podsjećala na jaje i široko čelo pod
kojim su svijet promatrale melankolične crne oči. Još je k tome bio nizak i nejak pa se posve
razlikovao od nas dvojice. Ipak, na neki nam je čudan način obojici i sličio. A možda i nije,
nego je samo oponašao neke naše kretnje.

Ja sam pak, bio visok i krupan te sam imao ni po čemu posebne oči neke, čak i meni sasvim
neodređene svijetle, zeleno-sive boje. Smeđa tanka kosa sada mi je podosta posijedila.
Uvijek sam pazio da mi odjeća bude čista i ispeglana i nikada nisam kršio pravila, što me
činilo posve prosječnim učenikom. Ta trezvenost i pažnja koju sam poklanjao odjeći
osobine su koje sam zadržao do danas. Zato se uvijek činim starijim no što jesam...

Ali govorio sam o našim osobnostima. Da, vjerojatno je to bio temelj našeg dugogodišnjeg
čvrstog prijateljstva započetog u gimnaziji. Kada bi se naše posve različite osobnosti našle
zajedno, one bi se međusobno nadopunjavale i tvorile neki čudni duhovni trokut koji bi nas
vezivao jednog uz drugog... Jesam li ja to upravo rekao ‘duhovni trokut’? Da me Kenan čuo,
najprije bi se iznenadio, a zatim bi pokušao tom trokutu prišiti neka tajanstvena značenja.

Salu na stranu, Kenan je od samoga početka pokazivao najviše interesa za metafizičke teme.
Mene su zanimali detektivski romani. Obožavao sam i još uvijek obožavam pustolovine
Sherlocka Holmesa, lopovštine Arsenea Lupina i Herculea Poirota koji je s lakoćom rješavao
i najzamršenije zločine. Moja kućna biblioteka prepuna je krimića. Kenan je pak, iz stare
školske knjižnice uvijek posuđivao romane strave i priče o utvarama, vješticama i čaranju.
No nije stao samo na čitanju, već je upogonio vlastitu maštu pokušavajući oponašati stil tih
romana, pa je smišljao priče strave s nas trojicom kao junacima i stoljetnim zgradama
Bejoglua kao mjestom radnje. Pripovijedao nam je da su se za zimskih noći, kada bi se gusta
magla spustila na dvorište škole stare više od pet stoljeća te kada bi se svjetla u
spavaonicama ugasila i sve bi utihnulo, po opustjelim hodnicima šetali vampiri, vještice i
džinovi te da one zvukove koje bismo čuli usred noći nije stvarao snažan vjetar s mora, već
kavge noćnih stvorenja. Kenan je s vremenom napustio te svoje čudne interese, ali ih je
zamijenio drugim opsesijama.

Ako mene pitate, razlog zašto je Kenan bio toliko opsjednut takvim temama bio je taj što on
nije imao pravih problema. Da, njega nikada nisu mučile stvarne muke poput siromaštva,
bolesti, tuge i neuspjeha. Imao je oca kojega je zbog vječno nabranih obrva bio glas da je
svadljiv, ali je zapravo imao zlatno srce. Ujko Muždat nije bio samo nježan prema Kenanu,
nego i prema nama, pokoj mu duši. Kad god bi nas vidio, pitao bi nas kako smo, kao da smo
odrasli ljudi, i obraćao nam se prijateljski, baš kao i svome sinu.

Kenan je najviše sreće bez sumnje imao sa svojom majkom, gospođom Nejire. Kada god bi
ona zagrlila Kenana - a naš je prijatelj mrzio kad bi to činila pred nama - bio bih dao sve da
sam na njegovu mjestu. Imala je ovalno lice uokvireno kestenjastim uvojcima kojem su
neku čudnu mekoću pridavale krupne oči zeleno-smeđe boje te debeljuškaste bijele prste.
Zamišljao sam kako je njima usrećivala sve što bi dotaknula: Kenanove kovrče, dršku šalice
za kavu, čipkasti stolnjak, a posebno moje krupne ruke koje su već tada nalikovale
medvjeđim šapama.

Uvijek bi me obuzela tuga kad bih gospođu Nejire usporedio s vlastitom majkom čije je
tijelo kopnjelo od šećerne bolesti, a u očima, svijetlima poput mojih, polako se gasila želja
za životom i čije blijede usne ni u najsretnijim trenucima nije oživio smiješak.

Da se vratim na Kenana. Moj je prijatelj bio izuzetno inteligentno dijete te je razrede uvijek
završavao s odličnim uspjehom, premda nije odviše vremena poklanjao učenju. Upisati
fakultet prava za njega je bio mačji kašalj.
No otkako je završio praksu i položio pravosudni ispit, on se, kao ni ja, nije bavio svojim
zanimanjem. Kada mu je otac, ujko Muždat, iznenada predao osiguravajuće društvo koje je
godinama brižno i mukotrpno gradio, on se bez puno muke pretvorio u poslovnog čovjeka.
Pogrešno bi pritom bilo misliti da je Kenan bio rastrošni besposličar. Poduzetništvo je
mome dragome prijatelju bilo u krvi, pa je tako vrlo brzo unaprijedio agenciju naslijeđenu
od oca. A sumnjam da je na to potrošio previše vremena jer, kao što sam već rekao, od nas
trojice on je bio najsposobnije i najpoduzetnije dijete. No ne može se reći da je stvarima
posvećivao puno pažnje.

Kada bi se bavio nekim problemom, obično bi ga vrlo brzo razriješio, a zatim i izgubio
interes. Volio je žene, ali za razliku od mnogih muškaraca, nije ih smatrao kompliciranima,
već shvatljivima i jednostavnima. Znao je reći da nikada nije susreo kompliciranu ženu koju
u nekoliko riječi nije uspio prokljuviti. Ali to nije bilo točno. Te su njegove riječi bila neka
vrsta psihološke obrane. Još nije bio prebolio to što ga je Behije iz Francuske djevojačke
gimnazije ‘Notre Dame de Sion’ na Harbijeji ostavila zbog Behčeta, kapetana košarkaške
momčadi naše škole. To je bio prvi veliki poraz u Kenanovu životu. Ne vjerujem da je bio
zaljubljen u Behije, ali postala mu je važna tek kada ga je napustila. Možda bismo se i mi
osjećali isto na njegovu mjestu. Ne iznenađuje dakle da vrijedi pravilo: Srce uvijek hoće ono
što ne može imati. Kenan se dugo nakon toga nije mogao oporaviti. Onog veselog dječaka
zamijenio je neki zamišljeni, melankolični, povučeni tip.

No taj je događaj Nihata i mene pogodio gotovo koliko i Kenana. Čak sam i ja, koji sam u
svakoj situaciji uspijevao ostati hladnokrvan i držao se podalje od tučnjava i buke, zastranio
te pristao na Nihatov prijedlog da u nekom kutku dočekamo kapetana košarkaške momčadi
Behčeta i priprijetimo mu. Jedan pogled na mene koji sam bio krupan gotovo koliko i on, i
Behčet ni riječ nije progovorio, ali zato su Nihata i mene on i čitava njegova momčad
sljedećeg dana dobro izdevetali. Kenan, koji nije imao pojma što se dogodilo, također se
umiješao u tučnjavu pa je naravno i sam izvukao deblji kraj. Budući da ni po čemu nismo
imali pravo, nismo se ni požalili ravnatelju. A nastavnicima koji su primijetili naše
napuknute usnice i masnice oko očiju rekli smo da su nas izvan škole napali neki nepoznati
dječaci. Ali batine koje smo dobili su upalile. Prijateljstvo koje je počelo slabjeti kada je
između nas došla Behije, ponovno je postalo čvrsto, a što je najvažnije, naš je prijatelj
odjednom izronio iz svoje melankolije.

I zbilja je opet postao onaj stari, razuzdani Kenan. Pa ipak, kad god bi netko spomenuo
Behije, postao bi zamišljen i usporen. Mislim da je to pravi razlog zašto se nikada nije
oženio. Ne, ne zbog ljubavi prema Behije, već zbog toga što je shvatio da se ne bi mogao
oporaviti kad bi ga žena koju bi oženio napustila. To je svakako bilo moje objašnjenje.
Doduše, Nihat bi se vjerojatno složio sa mnom, ali siguran sam da bi Kenan nabajao nešto
sasvim drukčije.

No to nije ni bilo važno. Kenan je bio zadovoljan svojim životom. I to toliko da, premda sam
i dalje volio svoju suprugu Gulriz, i sam bih mu ponekad zavidio. Imao je novca, znao je
uživati i nikome nije morao polagati račune. Neki bi na njegovu mjestu priželjkivali više, ali
ne i Kenan. Bezbrižno je uživao u životu, zahvaljujući se sudbini smiješkom koji ga je činio
najmanje petnaest godina mlađim. Sve do avionske nesreće...

Ali pričekajte, prije nego što započnem tu temu, reći ću vam nešto i o sebi i Nihatu. Ovu vam
priču ne mogu ispričati, a da vam ne predstavim nas dvojicu.

Za razliku od Kenanove razuzdane, pustolovne naravi, ja sam bio veoma razumno dijete i
takav sam ostao čitavog života. No ipak sam imao više zajedničkih točaka s Kenanom, nego
s Nihatom. Obojica smo dolazili iz imućnih obitelji. Kad sam diplomirao, i ja sam poput
njega preuzeo očev posao, umjesto da se bavim vlastitim zanimanjem. Jedino što je Kenan
studirao pravo na Sveučilištu u Istanbulu, a ja arhitekturu na Tehničkom sveučilištu u
Istanbulu. Volio sam ja arhitekturu i upisao je svjesno, ali kao i Kenan, nisam mogao
razočarati oca. Uz njega sam se upoznao s tekstilnom industrijom. A jedina zgrada koju sam
u životu dizajnirao kao arhitekt bila je naša trgovina na Bejogluu. U usporedbi s prekrasnim
zgradama ponovno izgrađenima u neoklasicističkom stilu na mjestu povijesnih drvenih
zgrada na Bejogluu koje su 1870. godine izgorjele gotovo do temelja, moj je projekt
izgledao kao da ga je crtao neki student arhitekture. No moj otac nije htio da mi pokušaj
propadne pa je nekom iskusnom arhitektu dao da popravi nacrte te zgradu dao podignuti
prema mojoj zamisli.

Lagao bih kad bih rekao da mi je žao što se ne bavim svojim zanimanjem. Svidjelo mi se
voditi vrlo dobro uređen posao. Ali neću biti lažno skroman. I ja sam poput Kenana proširio
naslijeđeni posao te sam od našeg skromnog poduzeća koje je samo proizvodilo tkaninu,
uspio izgraditi poznati modni brend AZYA. Moram priznati da mi je za to trebalo barem
stoput više vremena nego Kenanu. Isto je bilo i dok smo bili u školi. Bio sam dobar učenik
kao i Kenan, ali to sam dugovao učenju dugo u noć. Ne može se reći da sam bio glup, no ipak
mi je trebalo neko vrijeme da shvatim problem koji bi Kenan riješio isprve.

Shvatio bih koliko mi je mozak sporo radio tek kad bih ga usporedio s Kenanovim. Ali ne
mogu reći da nisam vidio i neke koristi u tome što sam odluke donosio tek kad bih o
nečemu dobro razmislio. Osim toga, Kenan je često znao pogriješiti jer je, potaknut
prevelikim samopouzdanjem, djelovao brzopleto. I tada bih se ja istaknuo svojom
promišljenošću, pa se govorilo da sam ja najpametniji od nas trojice. Te sam riječi hvale čuo
i od samoga Kenana i premda mi se to svidjelo, u dubini duše znao sam da to nije bila istina.
Bez pretjerivanja tvrdim: Kenan je bio najbolji od nas trojice. Sasvim prirodno, bio je i vođa
naše trojke. I koliko god se ja protivio tome, na kraju bi sve uvijek bilo po njegovom. Nihat
je pak Kenanovo vodstvo prihvatio još od prvoga dana. I čitavog je života ostao pod njim.
Ponekad se, posebice kad bi Kenan zbog svog površnog ponašanja zapao u nevolje, nije
libio kritizirati ga preda mnom. U školskim danima, kada sam se još nadao pridobiti Nihata
na svoju stranu, savjetovao sam tom svom siromašnom prijatelju da se ne povodi za
Kenanom, te da uči umjesto da bježi iz spavaonica kako bi išao u kino, kavanu ili na biljar.
Nihat bi tada priznao da sam u pravu i kleo se da više neće sudjelovati u Kenanovim
nevaljalštinama. No sva bi svoja obećanja zaboravio čim bi se našao u Kenanovu društvu i
spremno ga slijedio u potrazi za novim psinama. Ja Nihata nisam mogao osuđivati jer bih im
se većinom i sam pridružio. Ipak, mogu sa sigurnošću ustvrditi da sam bio najoprezniji član
naše klape. To jest, znao sam se usprotiviti nekim Kenanovim ludostima, a i spriječiti da
naše pustolovine ne završe tako da nas svu trojicu izbace iz škole.

No Nihat je nastavio pratiti Kenana u njegovim glupostima. A što je drugo i mogao? Nije
imao ni hrabrosti ni samopouzdanja da se sam upusti u takve pustolovine. Naime, Nihat se
rodio i odrastao bez sreće, a činilo se da će tako i umrijeti. Kad god bismo markirali,
debeljuškasti bi zamjenik ravnatelja prvo uhvatio Nihata. On je bio taj kojega je nastavnik
matematike prvoga prozivao kod usmenih ispita i prvi koji bi se razbolio kad bi krenuo val
gripe. I naravno, prvi je zaradio triper kad smo u 11 razredu 1 počeli zalaziti u javne kuće u
Ulici Abanoz. Kao što sam rekao, nije imao sreće. Majku je izgubio kad je bio jako mali.
Njegov otac, ujko Nedžip, bio je nadzornik u tiskari na početku Avenije Kalijondžu Kuluk.

Nihata je u Gimnaziju Galatasaraj poslao ne toliko iz želje da stekne dobro obrazovanje,

nego iz duboke ljubavi prema nogometnom klubu Galatasaraj. Ujko Nedžip je sinu mogao
davati tek malo džeparca i da mu Kenan i ja nismo pomagali, u školi bi ga sigurno svi
prezirali. Kad smo kod toga, moram reći da se naše obitelji tome nisu protivile. Čak i kada
me pokojni otac, koji je po pitanju troškova bio iznimno oprezan, pritisnuo sumnjajući da
svoj džeparac prebrzo potrošim na gluposti, nije se ljutio saznavši da novac dijelim s
Nihatom. Ne samo da se nije ljutio, nego je još odlučio i nagraditi me povećavši iznos koji mi
je davao.

Nihat se u početku sramio naše pomoći, ali to je bila toliko prirodna stvar da se ubrzo
naviknuo. Nemojte misliti da je Nihat bio koristoljubiv i da je živio na grbači svojih
prijatelja. Novcem nam možda nije mogao uzvratiti pomoć, ali uvijek je bio tu kad nam je
trebao prijatelj. Posjećivao nas je u bolnici i tugovao za našim preminulim očevima i
majkama kao da su njegovi. Moju suprugu Gulriz smatrao je sestrom, a sina Burča vlastitim
djetetom. Bio mu je vrlo blizak prijatelj, usprkos tome što je Burč dijete s posebnim
potrebama - a možda baš zbog toga. Kenan se uz Burča nikada nije mogao tako opušteno
ponašati. Nikada nije mog sina s Downovim sindromom mogao pogledati ravno u oči.
Trudio se ponašati se prirodno, ali nije mu išlo. Burča je stalno izbjegavao. I to ne iz zlobe,
već iz ljubavi prema meni, jer nije mogao prihvatiti to da se moje dijete rodilo s posebnim
potrebama. No Nihat je od samoga početka Burču poklanjao mnogo pažnje. Upravo mi je on
bio najveći oslonac. Zato mi je žao da njemu sreća nikada nije bila naklonjena. Nakon
mature nije uspio upisati fakultet. Osim što je završio Gimnaziju Galatasaraj, jedina vještina
koju je posjedovao bila je dar za fotografiju. No to ne znači da je bio strastveni fotograf.
Zanat je naučio uz strica, fotoreportera za novine Džumhurijet. Fotografija je za njega bila
više izvor novca, nego umjetnost. U školi je popunjavao džeparac fotografirajući okupljanja
i blagdanske proslave. A kako je rijetko dolazio do novca, čim mu isplatili za fotografije,

1U turskom obrazovnom sustavu postoji ukupno dvanaest razreda, koji su jednako podijeljeni na tri
obrazovne cjeline (osnovna i „srednja“ škola te gimnazija). 11. razred je dakle predzadnji razred gimnazije
(obično se započinje sa 17 godina), (nap. prev.)
skupio bi sve što je zaradio i izveo nas u kino. A nakon filma, budući da u to doba zemlju još
nisu preplavili strani fast food lanci kao što je McDonald’s, odveo bi nas na hamburgere u
bife Kristal na Trgu Taksim, koji su tada bili popularni. Ondje bi mu često ponestalo novca
pa bismo Kenan ili ja bili prisiljeni dodati ostatak.

Kenan je bio taj za kojeg je fotografija bila umjetnost. Otkada ga je Nihat uveo u tamnu
komoru gdje je razvijao svoje fotografije, Kenan je inzistirao da ga nauči snimati. I ne samo
da je naučio, već je znao sve trikove zanata, pa je uskoro postao bolji fotograf od Nihata. No
on nikada nije snimao za novac; fotografija je za njega zbilja bila strast. Imao je gotovo tucet
fotoaparata. Ne pretjerujem kad kažem da je načinio na tisuće fotografija i priredio mnoge
izložbe. Fotografija je bila jedina strast u njegovu životu koju nije napustio, koja mu nije
dojadila. Uostalom, ta je strast i zaslužna za sve što nam se dogodilo.

No vratimo se Nihatu. Naš je siromašni prijatelj uz pomoć svog strica počeo raditi kao
fotoreporter za Cumhuriyet. Nekoliko je godina trčao po hodnicima sudova i snimao
poprišta ubojstava, a zatim je objavio da to nije posao za njega i otišao u vojsku. Kada smo
se jedne večeri ponovno okupili nakon njegova povratka, rekao nam je da razmišlja o
pokretanju vlastitog posla. Kenan i ja smo mislili da govori o fotografskom studiju, ali Nihat
nas je obojicu zapanjio rekavši: “Želim otvoriti antikvarnicu. Znate da fotografiju ne volim,
ali stare su me knjige oduvijek zanimale. Zapravo ste za to zaslužni vi. Sjećate li se kad sam
pod vašim utjecajem strave iz školske knjižnice posuđivao krimiće i romane? Te su knjige
imale poseban miris, a kad bih im dotaknuo stranice, obuzeo bi me neki ugodan osjećaji.“

„Dobro, volim i ja krimiće“, upadnem, „ali neću zbog toga otvoriti knjižaru.“

Nihat pogne glavu i promrmlja:

„Ti voliš svoj posao, ali ja svoj ne volim.“

Shvativši prema našim izrazima lica da ga ne razumijemo, odustao je od daljnjeg

objašnjavanja. Ali želeći naglasiti koliko je odlučan u svojoj namjeri, reče:

„Ovako: ja volim stare knjige. A prodavati knjige je čist posao. Ne moraš se kao fotografi
brinuti oko svjetla ili smrdljivih kemijskih tvari... “

Nihat je svoju odluku već odavno donio, a razlog zašto ju je ovoliko opravdavao bio je, kao i
uvijek, taj da je trebao našu pomoć. Kenan u to vrijeme nije imao gotovine, pa sam ja
sakupio potreban kapital. Sada je red došao na odabir mjesta za antikvarnicu. Nihat je
razmišljao o velikoj Tržnici rabljenih knjiga na Bajazidu. Čak je započeo pregovore oko
najma nekog prostora. Međutim, Kenanovo osiguravajuće društvo nalazilo se u Ulici Imama
Adnana na Bejogluu, a moj ured više nije bio u tvornici na Jenibosni, već na najvišem katu
našeg butika na Aveniji Istiklal. Inzistirali smo da Nihat svoju antikvarnicu otvori na
Bejogluu. Čak je i prostor bio spreman. Poslovni prostor preko puta engleskog konzulata
koji je gledao na ulaz u Riblju tržnicu, a koji je Kenan naslijedio od oca, mjesecima je zjapio
prazan. Nihat se nije odviše nećkao, budući da sada više nije morao tražiti prostor. Postavši
Kenanov najmoprimac - a nije platio ni novčića dok se nije preselio u Prolaz Aslihan -
zakoračio je u svoje zanimanje iz snova. Tako smo se sva trojica ponovno našli na Bejogluu,
gdje smo proveli djetinjstvo i mladost. I dobro da jesmo, jer je sada svaki od nas imao
priliku češće viđati stare prijatelje.

Tada se dogodilo nešto, što ne znam bih li nazvao dobrim ili lošim. Nihat je u svojoj
antikvarnici upoznao Melek, profesoricu književnosti, koja će mu kasnije postati supruga.
Melek je bila starija od njega i ne bi se baš moglo reći da je bila lijepa, ali bila je pjesnikinja.
Osim toga, imala je tamne, prodorne oči. Mislim da su ga te dvije posebnosti i privukle:
upečatljive crne oči i taj čudan šarm pjesnikinje. Ja sam je smatrao sasvim prosječnom, a
Kenan se slagao sa mnom, ali objasniti to Nihatu bilo je nemoguće. Usprkos našim
savjetima da pričeka i bolje je upozna, Nihat ju je zaprosio već trećeg mjeseca poznanstva. A
Melek, koja je svaki put kad bi otvorila usta tvrdila da su dva najvažnija pojma u životu
sloboda i neovisnost i da žena koja ih nema nikada neće biti osoba, smjesta je pristala. A na
Kenanu i meni bilo je da pomognemo prijatelju da se oženi. I dok je Kenan platio i najmanje
troškove, od frizera do automobila za mladence, ja sam na sebe preuzeo račun za svadbu u
hotelu Pera Palas 2. A budući da su prvu bračnu noć trebali provesti u hotelu, rezervirao
sam im sobu u kojoj je noćila Agatha Christie, misleći da će se to svidjeti Melek, ljubiteljici
književnosti. Ali gospođi Melek to je bilo ispod časti. Odmjerivši sobu pogledom, uvažena se
mladenka nadurila i mom prijatelju rekla: „Ne volim ni krimiće ni tu ženu. Da je barem
rezervirao sobu u kojoj je spavao Ernest Hemingway. Tip jest bio šovinist, ali puno je bolji
pisac?“

Te su riječi bile važan pokazatelj njezina karaktera, ali mi se na to nismo obazirali. Važna
nam je bila samo sreća našega prijatelja. Prvih godina braka činili su se sretnima. Čak su
nakon dvije godine dobili i kćer koju su nazvali Dize 3. I sve što se dogodilo, dogodilo se
nakon Dizeinog rođenja. Melekino se ponašanje odjednom počelo mijenjati. Svaku je priliku
koristila da započne svađu, tvrdeći da je brak i dijete ograničavaju te da više ne može pisati
pjesme. Nihat je i dalje bio ludo zaljubljen u suprugu pa je, usprkos lošem materijalnom
stanju, bio prisiljen pronaći dadilju. Pokušavao je sačuvati brak pristajući na svaku njezinu
riječ - a mi smo bili uvjereni da ga je ona lijepo varala s mladim i, oprostite na izrazu,
„napaljenim“ pjesnicima, uvjerenima u „magiju riječi“. Što je on bio popustljiviji, to je Melek
bila zlovoljnija. Na koncu je dala i otkaz, kazavši da ne može biti ni profesorica ni
pjesnikinja. I Nihat opet ništa nije rekao. No ovome je morao jednom doći kraj. Bili smo
uvjereni da će Nihatu jednoga dana prekipjeti i da će tu ženu izbaciti na ulicu. Ali nije. I dok
smo mi svakoga trena očekivali rastavu, oni su uspjeli očuvati svoj brak. Točnije, Nihat ga je
uspio očuvati. Sada više ne vjerujemo da bi se mogli rastati. Njihova kći Dize odrasla je i
upisala fakultet. Možda je Nihat kod kćeri pronašao ljubav koju nije uspio pronaći kod
supruge. I premda je na Kenanov nagovor i počinio neke gluposti, nikada se nije upustio u

2Kultni hotel u Istanbulu sagrađen 1892. za odmor putnika vlaka OrientExpress, danas dijelom i muzej, (nap.
prev.)

3 Tur. dize - stih (nap. prev.)

drugu vezu, prihvativši svoju sudbinu. No život je imao vlastita pravila. Prvo je od njih bila
zarada, ali antikvarnica nije bila dovoljna da ga ispoštuje. K tome mu je i kći pala drugu
godinu privatnog fakulteta i izgubila stipendiju, pa je bio prisiljen plaćati joj školarinu. I
opet bi ta zadaća pala na Kenana i mene. „Ne bi li antikvarnica zarađivala više kad bismo ja
ili ti postali Nihatovi partneri?“ upita jednoga dana Kenan kada smo bili nasamo.

„Vjerojatno bi, ali Nihat neće pristati na to“, rekao sam. „A čak i da on pristane, Melek neće.
Ona je tu antikvarnicu pretvorila u okupljalište pjesnika. Kad god navratim, zateknem ondje
hrpu ljudi koji raspravljaju o glupostima“

Kenan mi uputi značajan pogled, ali onda se pokorno nasmije, kao čovjek koji je prihvatio
poraz.

„Imaš pravo. On je pupčanu vrpcu među nama prerezao. Sad samo možemo čekati da
vidimo dokle će ovako. “

Tako je i bilo. Svota kojom smo pomogli Nihatu za nas dvojicu nije bila značajna. Za sebe
osobno mogu reći da sam se potajno čak i ponosio time što sam mu pomogao. Ponekad bi
mi čak i izletjela činjenica da sam Nihatu pozajmio novac, ali zapravo sam većinu vremena o
tome svjesno govorio. Htio sam reći: Da, imućan sam, ali kao što vidite, znam ja i pomoći. A
što se Kenana tiče, sumnjam da se on time hvalio, s obzirom na to da se bavio mnogo
zanimljivijim stvarima. Ja barem nisam čuo da se time hvali. Njegovi su interesi bili drukčiji
od interesa nas običnih ljudi: fotografija, žene, ronjenje u Crvenom moru, jedrenje na
pučini, vožnja u kabrioletu u pokušaju prelaska pustinje u Arizoni, pustolovine na motoru u
Južnoj Africi, u balonu po Australiji... Shvatili ste, zanimale su ga sve vrste ekstrema. Jednom
je čak odlučio snimiti film, ali od toga ga je odgovorio neki filmaš kojemu je vjerovao. Na
koncu se namjerio naučiti voziti avion. Kao što sam rekao, naš je Kenan bio jedan od onih
drukčijih, sebi dovoljnih ljudi koji su se pomirili sa životom i koji uvijek mogu pronaći neko
manje ili više razumno zanimanje. Sve dok mu, nakon one zrakoplovne nesreće, razum nije
poremetila besmrtnost...
Drugo poglavlje
Zapravo to nije bilo baš nakon zrakoplovne nesreće. Nevolja koja će nas zbog Kenana poput
vira sve uvući u sebe, počela je davno nakon nesreće, dok smo u Ulici Nevizade, u kojoj se
nalaze najpoznatije krčme na Bejogluu, za jednim stolom ispijali rakiju. I k tome, za sve nije
kriv Kenan, već Nihatov dugi jezik... Hajde, nećemo se ogriješiti o Nihata. Da je jadnik znao
da će do ovoga doći, ne samo da ne bi ništa predložio, nego ne bi ni usta otvorio. Usto, da
nas Kenan nije obojicu davio sa svojom željom za dostizanjem besmrtnosti, Nihat nikada ne
bi izložio svoj prijedlog. Istinabog, Nihat od toga nije imao nikakve osobne koristi, ali sve je
zakuhala Kenanova opsesija besmrtnošću. Jeste li već sasvim zbunjeni? Hajde onda da vam
ispričam sve ispočetka.

Kao što sam već rekao, Kenan se namjerio naučiti voziti avion. Dok sam se ja bojao letjeti
čak i najmodernijim Airbusevima, s iskusnim pilotima, gospodin je htio uživati u samotnom
lebdenju nebom.

„Ovo nije šala, iz avionske se nesreće ne vraća živ“, htio sam mu reći, ali ne bi me saslušao.
Odmah su pronađeni najbolji instruktori i uplaćeni satovi letenja. I u ovome se pokazao
nestrpljivim jer još nije bio ni počeo sa satovima kad je kupio jednomotorni avion modela
Cessna 172. Nisam ga kudio znajući da time ništa neću postići. Kenan je bio veoma
zadovoljan svojim životom. I kao u svemu, i u ovom se području pokazao uspješnim i vrlo
brzo svladao pilotiranje. Međutim, kako još nije odletio dovoljno sati za vježbu, nije imao
dozvolu za samostalno letenje. Premda bi s lakoćom poletio i sletio, trebalo mu je još malo
iskustva. To je jasno, bilo mišljenje stručnjaka, no Kenan je smatrao da je pilotiranje već
sasvim savladao i da je sposoban letjeti sam. A to je i učinio. Jednog je jutra, bez znanja svog
instruktora, sam poletio s male piste u Zračnoj luci Hezarfen. No taj će let, kako se uskoro
pokazalo, promijeniti sam smisao njegova, a nažalost i naših života.

Sam nam je ispripovijedao što se dogodilo:

„U početku nije bilo nikakvih problema. Ako ne računamo dva-tri trzaja pri polijetanju,
može se reći da je sve prošlo savršeno. Nebo je bilo blistavo plavo, bez ijednog oblačka.
Zapravo, može se reći da je moj avion bio bijeli oblak s plavom trakom. Uhvatio sam struju
vjetra i lebdio na njoj. Ne mogu vam opisati kakav je to užitak. Svijet ispod mene činio se
tako sitan; kuće, ceste, auti i ljudi izgledali su kao igračke. Tada sam shvatio da ti letenje
daje priliku da svijet u kojem živiš promatraš izvana. Kad sam se prije dvije godine vraćao
avionom iz New Yorka, pokraj mene je sjela neka časna sestra iz Švedske i započela
razgovor o daljini. ‘Da nema daljine, ne bismo bili sposobni posve shvatiti nijedan objekt. I
još gore, ne bismo sami sebe mogli razlikovati od drugih objekata’, rekla mi je.

Nisam baš shvaćao što mi je htjela reći, pa sam je slušao tek iz pristojnosti. Ali samome u
onom avionu, postalo mi je sasvim jasno na što je mislila. Letjeti znači udaljiti se od mjesta
kojem pripadaš i puno jasnije spoznati samoga sebe. No nije to nešto što se čini samo
umom, ima tu mnogo više osjećaja. Ne govorim o ponosu koje mi je ulijevalo samostalno
letenje, već o iznenađujućoj sreći koju je donijela spoznaja svijeta iz sasvim druge
dimenzije. Bio je to nevjerojatan užitak, drukčiji od ispijanja alkohola ili vođenja ljubavi ili
pak ronjenja u moru -jer i tada ti se zavrti u glavi. Letenje je bilo drukčije od svega.

Vrijeme koje sam isplanirao za let isteklo je u tren oka i došlo je vrijeme da se vratim na
pistu. Krenuo sam slijetati pijan od sreće. No tada sam shvatio da se avion malo ljulja.
Mislim da se vrijeme promijenilo te je s jedne strane počeo puhati vjetar. Prisjetio sam se
onoga što mi je rekao instruktor: ‘Vjetar ti pri slijetanju mora puhati u nos aviona.’ Ni toranj
me nije propustio upozoriti. Javljeno mi je da mi vjetar puše zdesna te da bi mi slijetanje
moglo biti opasno ako ne budem oprezan. Zahvalio sam na upozorenju, no ne mogu reći da
sam u potpunosti spoznao opasnost.

Počeo sam se spuštati, a polja, kuće, drveće, ceste i ljudi brzo su rasli. Kad mi se ukazala
pista, primijetio sam da se avion zanosi ulijevo. Odmah sam pritisnuo desnu pedalu kako
bih održao trup u ravnoteži te pokušao ispraviti volan. Učinilo mi se da se avion ispravio,
no to nije dugo trajalo jer mu se trup opet počeo naginjati ulijevo. Sad sam se već bio dosta
spustio. S jedne sam strane pokušavao održati avion uspravnim, a s druge sam nestrpljivo
čekao da mu se kotači dotaknu tla. Mjesto one sreće od maloprije zauzela je žestoka panika.
I dok sam čvrsto držao volan, osjetim da su kotači dotaknuli pistu. Već sam htio odahnuti
kad sam shvatio da se avion sada više nego prije nagnuo na lijevo krilo. Zgrabio sam volan
pokušavši zadržati avion na pisti, ali uzalud. Trup se pošteno nagnuo nalijevo i avion je u
jednom trenutku ležao na krilu, a već je u sljedećem sletio s piste na polje pokraj. Svom sam
se snagom objesio na volan kako se ne bih preokrenuo, ali već smo se kotrljali po polju. Ne
znam koliko je to trajalo; prvo sam začuo neku buku, a onda je nestalo i slike i zvuka.

Došao sam sebi kašljući i čim sam otvorio oči ugledao sam plamenove. Odmah mi je palo na
pamet da se zapalilo spremište za gorivo, no umirio sam se rekavši si da bih u tom slučaju
već davno odletio u zrak. No olakšanje nije dugo trajalo, jer to što vatra još nije zahvatila
spremište nije značilo da ni neće. Avion je gorio i opasnost mi je bila vrlo blizu. Moram izaći
van, pomislio sam. Pokušavajući ostati miran, otkopčao sam pojas i okrenuo se prema
najbližim vratima. No nisam ih mogao otvoriti. Pogledao sam van i shvatio da sam avionom
udario u brdašce požete pšenice. Vrata koja sam pokušavao otvoriti bila su napola ukopana
u zrnje pšenice. Nije bilo koristi od guranja, pa sam se bacio na druga vrata. A ona kao da su
htjela pokazati koliko ste vi u krivu kada tvrdite da ja od nas trojice imam najviše sreće jer
se od siline udarca više nisu mogla otvoriti. Napustila me hladnokrvnost i sada sam se
uspaničeno počeo osvrtati oko sebe. Međutim, ništa nisam mogao vidjeti od dima koji se
poput neke crne magle uvukao u kabinu. Ipak, mogao sam vidjeti da je vatra vani već
zahvatila prednjicu aviona. A vrućina u kabini unutrašnjost je pretvorila u pakao. I što je još
gore, nisam mogao van. Neizbježan kraj bližio se svake sekunde. Uskoro će vatra zahvatiti
čitav avion i ja ću umrijeti.

Vama će se to možda učiniti čudno, ali ondje sam prvi put povjerovao da bih mogao
umrijeti. Bio sam to pomislio i prije, ali samo pomislio; nikada nisam zaista vjerovao da
mogu umrijeti. Kada živiš punim plućima, smrt ti baš i ne padne tako lako na pamet. Sad
sam uvjeren da je tako najljepše: živjeti i umrijeti nesvjestan smrti. No život ne daje
svakome tu privilegiju, ili barem ne sasvim. A meni je ona oduzeta u toj avionskoj nesreći.

I dok sam tako beznadno čekao smrt u uzavreloj kabini, obuzimali su me čudni osjećaji. Da,
bojao sam se, ali mnogo sam se više osjećao ogorčeno, kao da mi je nanesena nepravda.
Možda bi bilo bolje da sam se bojao, da sam se u očaju bacao amo-tamo, da sam se više
potrudio izaći. Tako ne bih bio u stanju razmišljati, ali k vragu eto, mogao sam. Bio sam u
stanju pomisliti i na najsitnije detalje... Oni koji se nađu oči u oči sa smrti kažu da im je čitav
život proletio pred očima, kao filmska traka. Shvatio sam da je to istina dok sam se polako
kuhao u onoj kabini.

Imao sam pedeset godina. Pedeset godina nije kratak život. A još i ako ste ga preživjeli
ovako dobro kao ja... No kao da je, usprkos svom mom trudu, nešto u tom životu ostalo
nedovršeno. Još je čudnije bilo to što nisam znao o čemu je riječ. No taj mi je osjećaj
nedovršenosti jako tištao srce. ‘Da sam barem drukčije živio’, rekao sam samome sebi. Nisu
to bile svjesno izgovorene riječi, samo nešto što mi se otelo s usana. Trebao sam izgorjeti
zajedno s onim avionom. Nakon nekoliko upadljivih osmrtnica, nitko me se više ne bi sjećao
i bilo bi kao da Kenana Sorguna uopće nije bilo na ovome svijetu. Tada sam se sjetio vas. To
jest, sjetio sam se kako ste mi savjetovali da se oženim. ‘Da sam ih barem poslušao’, rekao
sam, ‘sad bih barem imao dijete.’ Ali onda sam shvatio da je to jako sebična pomisao. To bi
dijete patilo od tuge kad bi saznalo da sam umro. Bio bih nastavio tako razmišljati, ali sam
vidio da je nešto tvrdo udarilo o prednje staklo. Pomislio sam da će se raspuknuti pa sam u
panici pokrio lice rukama i pognuo glavu. Staklo nije prsnulo pa sam podignuo glavu i
shvatio da je staklo udarila pjena pod tlakom. Radnici male zračne luke stigli su u pravi čas
s aparatima za gašenje požara. ‘Ovdje sam, ovdje sam!’ počeo sam radosno vikati, kao da me
oni i sami nisu mogli vidjeti u onoj kabinici.“

Kenan nam je ovo sve ispričao u bolnici u koju su ga dovezli nakon nesreće. Na rukama i
nogama imao je opekotine trećega stupnja, a na čelu ogromnu čvorugu. Sreća mu je opet
pritekla u pomoć jer mu nesreća ni na licu ni na tijelu nije ostavila trajnih ožiljaka. No čini
se da je uzrokovala značajne promjene u razmišljanju i ponašanju. Na prvi pogled to
zapravo uopće nije bilo loše. Ali samo na prvi... Kako smo mogli znati da nam te promjene
svoj trojici spremaju nevolje?

Nego, vratimo se mi našoj priči... Naš Kenan, nakon pedeset godina u kojima je doživio
desetke svakojakih događaja i započeo i raskinuo desetke odnosa, nakon samo jedne
nesreće iznenada je postao posve trezven čovjek. Nisu naši stari bez veze govorili: „Najbolje
se uči na vlastitoj koži.“ Ipak, kao Kenanov bliski prijatelj koji je znao koliko je on nestalan,
njegove sam riječi uzeo s oprezom. Bilo je moguće da to govori jer je još pod dojmom
nesreće. Kada izađe iz bolnice, zaboravit će sve i pronaći si neki drugi ludi hobi. Ali to se
nije dogodilo. Tip se stvarno promijenio. Češće je navraćao u ured u Ulici Imama Adnana i
više vremena odvajao za fotografiju. Čak je i na dogovore s nama dolazio noseći torbu s
fotoaparatom na leđima.
Kad smo ga počeli zadirkivati da će prestati baviti osiguranjem i otvoriti fotografski studio,
odgovorio nam je: „Ne rugajte se. Iduće ću jeseni prirediti izložbu na temu istanbulskih
crkvi.“

Kenan je i prije održao razne izložbe fotografija, ali ni ja ni Nihat se nismo mogli sjetiti kada
je bio ovoliko uzbuđen. Ne, ne, nešto se čudno događalo tom frajeru. Taj Kenan, najbrbljaviji
od nas trojice, ušutio bi čim bismo se dotaknuli te teme i odbijao je s nama podijeliti svoja
razmišljanja i ciljeve. Najdetaljnije objašnjenje novog stanja u kojem se nalazio dao nam je u
bolnici. A kako se ono Nihatu i meni sviđalo, nismo ga opsjedali pitanjima, bojeći se da
čarolije ne nestane. Zapravo, Nihat bi ga već odavno bio bombardirao pitanjima, ali na moje
je inzistiranje šutio te smo obojica čekali da nam naš prijatelj sam ponudi neko objašnjenje.
Naša će nam se strpljivost isplatiti i konačno ćemo zadovoljiti znatiželju, čak i ako malo
potraje.

Kako je i planirao, Kenan je svoju izložbu pod nazivom „Crkve Istanbula“ otvorio jednog
prohladnog rujanskog dana, u starom vinskom podrumu koji su sagradili Đenovljani u
blizini Tunela, preuređenom u galeriju. Na koktel-zabavu za otvorenje izložbe pozvano je
birano društvo novinara i umjetnika. Televizijske kamere vrludale su među dobro
odjevenom gospodom i lijepim ženama, a posvuda se vidio bljesak bliceva. Osim koktela,
prelijepe su konobarice nudile i druga pića i jela, što god biste poželjeli, pa je možda zabavu
ispravnije bilo nazvati gozbom.

Moja žena Gulriz ostala je kod kuće jer Burč nije mogao biti sam, ali Nihatova supruga
Melek u galeriju je stigla dosta rano, u društvu dvoje prijatelja iz svog književnog kružoka.
Prišla je Nihatu i meni dok smo promatrali fotografiju vrata grčke pravoslavne crkve sv.
Marije od Vlaherne 4 na Ajvansaraju.

„Zdravo“, reče obojici, a zatim se okrene prema meni: „Kako si? Kako supruga?“

„Zdravo. Dobro sam, hvala na pitanju. I Gulriz je dobro. Puno te pozdravlja. I ti dobro
izgledaš.“

„Pa, pokušavam biti“, zastane. „Kako je Burč?“ Glas joj je poprimio topli ton. „Sa zdravljem je
sve u redu, zar ne?“

Mora da joj je Nihat prepričao što se dogodilo u školi. Moj je sin naime započeo tučnjavu
gurnuvši nekoga. I dok ostala djeca ne bi bila ni upozorena za takvo ponašanje, učiteljica je
krivnju svalila na Burča, zbog toga što je dijete s Downom. Ravnatelj me pozvao na
razgovor i taktično objasnio kako bi za mog sina bilo korisnije da pohađa školu za djecu s
posebnim potrebama. No ja to nisam htio. Moj sin nije imao mentalnih poteškoća. Zapravo,
bio je pametniji od mnogih razmaženih učenika u školi. A to se vidjelo i iz njegovih ocjena.

4 Naziv na turskom: Panyia VlahernaAyazmasi Meryem Ana (nap. prev.)

Ako su druga djeca razrede prolazila uspješno i Burč bi to mogao. Nikada ne bih dopustio
da mi dijete ne napreduje samo zato što ima Downov sindrom. Burč će dobiti isto
obrazovanje koje dobivaju i ostala djeca. A zato smo mu već pružali potrebnu podršku, rad
s logopedom, fizikalnu terapiju i pedagošku pomoć. I zato sam se ravnatelju podosta grubo
suprotstavio. I dok je on zamuckujući nastavio dalje, otvoreno sam zaprijetio da ću događaj
dati u novine. Prijetnja je upalila i sina su mi ostavili na miru. Mislim da je Melek čula što se
dogodilo. I premda se nismo najbolje slagali, znao sam da Melek, baš kao i Nihat, prema
Burču gaji iskrenu toplinu. Prijateljski sam joj dotaknuo rame i odvratio:

„Riješili smo problem. Burč je sada jako dobro.“

„Baš mi je drago“, reče.

„Kako je Dize? Kako studij?“ upitam.

„Dobro je, dobro“, odgovori. U to mi pogled padne na njezine prijatelje. Točnije, na

prijateljicu - prijatelj je bio neki ružan, zdepasti tip prljave kose svezane u rep koji je pušio
cigaretu za cigaretom. No začudo, žena je bila toliko lijepa da je plijenila pažnju. Bila je
odjevena u crni sako i pripadajuću suknju te bluzu pepeljaste boje. Ispod svijetlosmeđih
obrva svijet su srdačno promatrale svijetlozelene, blago nakošene oči, a lijepo je ovalno lice
bilo upotpunjeno malim nosićem i ne odviše punim, ružičastim usnama. Uokvirivala ga je
kosa medene boje, padajući joj do ramena.

Ta se boja posebno isticala na tamnoj tkanini, postajući gotovo plava. Osim što je bila lijepa,
zračila je nečim posebnim, kao da je htjela reći da pripada nekom drugom svijetu, daleko od
ono dvoje pokraj kojih je stajala. Po odjeći sam nagađao da bi mogla raditi u nekoj banci. No
kako bi se takva osoba našla u društvu nekoga poput Melek? I dok sam tako razmišljao
promatrajući je, Melek mora da je to zapazila jer je potom rekla: „Selime, daj da te upoznam
s prijateljima. “

Uhvatila me nespremnog jer tako nešto nisam očekivao od nje, ali brzo sam se pribrao.

„Ovo je moja prijateljica Katja“, reče Melek glavom pokazujući prema ljepotici. „Ona je
Ruskinja“

„Ruskinja?“ ustuknuo sam.

Melek je pogrešno protumačila moju reakciju pa joj se na licu ukazao zajedljiv smiješak.

„Da, Ruskinja“, ponovila je izazivajućim tonom. „Katja je umjetnička voditeljica, a ujedno i

izvrsna prevoditeljica. Prevodila je Ljermontova i Puškina.“

Moju tišinu mora da je protumačila kao pobjedu jer se okrenula prema svom
debeljuškastom prijatelju i nastavila:

„A Sitki Koral je jedan od mojih prijatelja pjesnika. “

Dok je Melek govorila, Katja je nas je sve promatrala svojim bademastim očima pod
svijetlim obrvama, samouvjereno se smiješeći.

„Mog muža poznajete“, reče Melek te se okrene prema svojim prijateljima. „Selim je njegov
prijatelj iz djetinjstva. “

Dok me Sitki gotovo neprijateljski odmjeravao - ruku na srce, ni meni se tip uopće nije
sviđao - Katja se nasmiješila i pružila mi ruku.

„Drago mi je“, reče. Turski je govorila s ugodnim naglaskom.

„I meni“, rekao sam rukujući se s njom. Prijan pjesnik sada nije imao izbora nego mi i sam
pružiti ruku. Dok smo se mi rukovali, Katja je pozdravila Nihata. Odvratio sam pogled od
smeđih očiju debelog pjesnika koji me nadureno odmjeravao i ponovno se okrenuo prema
Katji, kojoj je Nihat govorio: „Pronašao sam neko staro izdanje Puškinove poeme ‘Cigani’.
Nema korice i početne su stranice istrgnute, pa nema imena prevoditelja. Jedan mi je
prijatelj rekao da bi to mogao biti prijevod Hasana Alija Ediza ili pak Nazima Hikmeta.
Sačuvao sam ga za tebe pa navrati jednom. “

„Stvarno?“ reče Katja i svijetle joj se zelene oči ozare. „Baš me zanimalo kako su vaši
prevodili Puškina.“

Primijetila je moj pogled pa se nasmiješeno okrenula prema meni. Sad bi bilo nepristojno
šutjeti.

„Znači, Ruskinja ste?“ glupavo sam upitao.

„Da. Poznajete li neke Ruse?“

„Ne, ne poznajem. Ali obitelj moga oca doselila se iz Bugarske. On je znao ponešto ruskoga.
Mislim da je prije mnogo godina imao partnera Rusa.“

„A čime se vi bavite?“

„Tekstilom.“

„Ma daj, Selim je kao i obično veoma skroman“, upadne Nihat, „Jesi li čula za brend AZYA?
On je vlasnik tog poduzeća.“

Katja se nije činila veoma iznenađenom.

Samo je upitala: „Bavite se modom, dakle?“ Nihat se na to ljutnuo.

„Ta nije to sve! Selim ima tvornicu koja proizvodi narudžbe za čitavi svijet... Sigurno si
vidjela njegov butik na Bejogluu: AZYA.“

„Aha, da, preko puta one stare zgrade. “

„Rumeli-hana“, pomognem joj.

„Ta se stara zgrada zove Rumeli-han?“

„Da, i jedan je od najstarijih hanova na Bejogluu. Prošlog ga je stoljeća dao sagraditi Ragip-
paša, dvorjanin Abdula Hamida II.“

Mlada me djevojka zadivljeno pogledala.

„Dobro vam ide povijest... “

„Selim poznaje Bejoglu kao svoj džep. Za svaku će ti zgradu reći kad i tko ju je sagradio.“

Nihatovo me brbljanje posramilo.

„Pretjeruje“, rekao sam, „neke sam stvari zapamtio sa studija arhitekture.“

I opet je Nihat upao.

„Ma ne, Selim puno toga zna.“

„Hoće reći da dociram“, odvratio sam. Katja nije znala što ta riječ znači.

„Što?“

„Docirati, to jest sakupljati beskorisne informacije i onda se praviti pametan“, rekao sam
želeći okrenuti razgovor na šalu. No Nihat nije popuštao.

„Nije istina. Ne obaziri se na njegovu skromnost. On je najviše učio dok smo bili u školi. “

„Ali Kenan je opet dobivao više ocjene“, odvratim.

Nihat bi me bio nastavio hvaliti da se Melek nije umiješala.

„Poslije ćemo o Selimovim školskim uspjesima. Hajde, Katja, dođi da konačno pogledamo
fotografije. “

Melekin upad me istodobno spasio, ali i snuždio. Bio sam sretan što je spriječila Nihata da
dalje brblja o meni, ali htio sam nastaviti razgovarati s Katjom.

„Lijepa je, zar ne?“ reče Nihat. I on je promatrao Katju koja se udaljavala od nas.

„Veoma“, promrmljao sam.

„Ali nije imala sreće. Prije pet godina upoznala je nekog Turčina. Bila je to ljubav na prvi
pogled. Katja je zbog njega napustila domovinu i preselila se u Istanbul, gdje su se vjenčali.
Bili su sretni zajedno, sve dok on nije pao i poginuo dok se penjao na Ararat. No Katja se
nije vratila u Rusiju, već je odlučila nastaviti se baviti svojim zanimanjem u Turskoj. Radila
je za neke reklamne agencije, ali zbog ekonomske krize sada je bez posla. Prevodi poeziju
za jednu izdavačku kuću. Mislim da će prevesti i Melekinu na ruski...“

Dok mi je Nihat pripovijedao o Katji, ja sam je nastavio promatrati. Njih su troje razgledali
fotografije. I dok se Katja s velikim zanimanjem približavala svakoj, drugo dvoje su se počeli
izrugivati. Po njihovom smijehu, ma kakvom smijehu, po grohotu koji se nisu libili ispuštati,
bilo je jasno da im se fotografije ne sviđaju te da podcjenjuju Kenanov talent. Katja im se
nije pridružila, a po izrazu nezadovoljstva na njezinu licu bilo je jasno da ne odobrava
njihovo ponašanje. I što je drugo dvoje bilo glasnije, to je ona glumila sve veći interes za
fotografije pozadine veličanstvene rimokatoličke bogomolje, crkve sv. Antuna, sve se više
odmičući od njih. No njih dvoje to nisu ni primjećivah. Melek je odavno zaboravila Katju,
kao i svog muža Nihata. Kada su se dovoljno narugali fotografijama, počeli su prijezirno
odmjeravati goste i urotnički se smijati.

Dok je Nihat duboko uzdišući ispijao jednu čašu rakije za drugom, ja sam i dalje promatrao
Katju. Sada se već podosta udaljila od Melek. U jednom je trenutku prestala razgledavati
fotografije i počela promatrati nekoga u gužvi. Okrenuvši se u smjeru u kojem je gledala,
ugledam Kenana. On je s čašom džina u ruci razgovarao s nekim postarijim čovjekom pred
fotografijom unutrašnjosti crkve svetog Ivana Zlatoustog, 5 najveće armenske katoličke
crkve na Bejogluu. Bilo je teško razaznati je li u Katjinu pogledu bilo divljenja ili samo
znatiželje. No, kad bi se malo bolje razmislilo, bilo je lako zaključiti da bi se Kenan svidio
ženi poput Katje. Kenan je bio autor ovih fotografija, razlog okupljanja ovih ljudi, zvijezda
večeri. Ali bez toga, crne kovrče koje su ponegdje počele sijedjeti, pomalo podrugljiv, ali
uvijek samouvjeren, bistar pogled te tijelo vitkije od prosjeka činili su ga i više nego
pristalim. U smeđem baršunastom sakou pod kojim je nosio bež košulju i upotpunio to s
crnim trapericama izgledao je svježije nego inače. Učinilo mi se da se odjenuo sportski kako
bi djelovao mlađe. No nije imao potrebe za tim, jer je upravo on izgledao najmlađe od nas
trojice. I ne samo to, najzgodniji, najprivlačniji i najdojmljiviji od nas trojice bio je upravo
on.

Dok ga je Katja promatrala, na tren me obuzelo nešto slično zavisti, ali pribrao sam se već u
sljedećem trenutku. Bilo je to zaista glupo od mene. Kenan mi je bio najprisniji prijatelj, a k
tome sam bio i oženjen, i to sretno. Koliko god neka žena bila lijepa i privlačna, nikada se ne
bih upustio u neku ozbiljnu vezu, a kamoli u avanture na jednu noć. Osim toga, nisam imao
potrebe za takvim odnosima. Sretan je onaj koji je zadovoljan s onim što ima. A možda je
Katja privukla moju pažnju ne svojom ljepotom, nego time što je bila Ruskinja... Kako god
bilo, čitavu sam noć ja nastavio promatrati tu ljepoticu, a ona Kenana. Da, nažalost, kad god
sam je pogledao, vidio sam da joj je pogled prikovan za Kenana.

On je pak nije ni primijetio. Uzbuđeno je razgovarao s novinarima i kritičarima, smiješeći se

svakome, pokušavajući se svidjeti svima. Bilo mi je jasno da su mu očekivanja od ove

5 Naziv na turskom: Surp Ohan Voskiperan Kilisesi (nap. prev.)

izložbe veoma visoka. Kenan je i prije priredio mnogo izložbi fotografija, ali ni na jednoj nije
bio ovoliko uzbuđen. Po čemu je onda ova bila drukčija? Te ga večeri jasno, nisam dobio
priliku upitati. Ali, kao što sam već rekao, ubrzo nakon toga Kenan će nam sve ispričati za
stolom pred krčmom Imroz u Ulici Nevizade, pod toplim jesenskim suncem...
Treće poglavlje
Prijedlog da se nađemo u krčmi Imroz dao je Kenan. U glasu mu se preko telefona naziralo
neko nezadovoljstvo. Tog mi se dana zapravo uopće nije pila rakija. Gulriz je Burča trebala
odvesti na fizikalnu terapiju, a ja sam htio ranije otići kući i razmisliti o događajima u
posljednjih nekoliko dana. Osim toga, kad god bih popio, idućeg bih dana imao glavobolju,
loše bih se osjećao i ne bih se mogao usredotočiti na posao. Ali osjetio sam da je Kenan
napet i da mu treba društvo. On je uvijek bio uz mene kad bi mi trebao prijatelj pa je bilo u
redu da i ja budem uz njega. A bio sam siguran da je i Nihat već prihvatio poziv.

Kad sam tog toplog jesenskog popodneva stigao u Ulicu Nevizade i za jednim od stolova
pred krčmom Imroz ugledao Nihata, znao sam da se nisam prevario. Stol je bio prepun
raznih vrsta meze, od caklenjače do radiča, od salate od hobotnice do usoljene palamide, od
dinje do slanog svježeg sira, dakle sjedio je tu već neko vrijeme. Okrenuo je leđa
popodnevnom suncu i stiskao limun nad sezonskom salatom, pa me nije zapazio dok mu se
nisam sasvim približio. „Opa, zar si počeo bez nas?“ počeo sam ga zadirkivati spazivši pred
njim napola ispijenu čašu rakije.

Podignuo je glavu i pogledao me rekavši: „Ranije sam zatvorio, Selime, zaboga.“ Izgovorio je
to stisnuvši oči i isturivši donju usnu, što je oduvijek bio znak da ga nešto muči. Kao što sad
već i sami možete pretpostaviti, muka je za Nihata obično bila novac. Od mene je već bio
pozajmio novac za najam stana u koji se preselio prije tek dva mjeseca. Mora da mu je bilo
teško tražiti još jednu pozajmicu. Ova večer neće dobro proći, pomislio sam; ni Kenan ni
Nihat nisu dobre volje. Morat ću slušati njihove probleme, kao da mi i vlastitih nije bilo
dosta. Ali kad sam već došao, bio je red da do kraja odigram ulogu brižnoga prijatelja.

„Ne izgledaš mi zadovoljno“, rekao sam spustivši se na stolicu nasuprot njega. „Je li sve u
redu s poslom?“

Znao sam da zvučim kao da sam sit svega. Bio je to loš početak, ali što sam mogao, nisam
mogao bolje glumiti. I Nihat je odmah primijetio moje raspoloženje, pa je možda zato
pokušao razgovor održati ležernim.

„Ma, joj, dojadilo mi je sjediti u antikvarnici. “

Od mene danas dakle, novac neće tražiti. A to je značilo da će sreću potražiti kod Kenana. I
dobro da je tako, jer ne bi bilo pravedno tražiti od iste osobe dvije pozajmice, jednu za
drugom. Morao je jednom zamoliti mene, a onda njega. Odlučio sam ne zapitkivati previše i
veoma pažljivo ulio dva prsta rakije u čašu.

„Uuuuh, previše si nalio“, bockao me Nihat, „pazi da se ne napiješ.“

Spremao sam se odgovoriti kad me netko dotakne po ramenu. Okrenuo sam glavu i ugledao
Kenanovo napeto lice.
„Oprostite što kasnim. Raspravljao sam se sa svojim glupim menadžerom.“ Sjeo je pokraj
mene i nastavio: „Tvrdi da me tisak ne voli, smatraju da se šepurim i da nisam iskren u
svojoj umjetnosti te da se fotografijom bavim iz razonode, kao da je riječ o bungee
skokovima. Nesposobni kurvin sin...“

Zastao je i dohvatio dvije čaše. Nihat ga preduhitri i natoči mu rakije. Sad je bilo jasno da će
od njega tražiti novac. Kenan provjeri koliko je rakije u čaši, ali Nihat mu je natočio točno
onoliko koliko je htio, pa ne reče ništa. Vodu je, kao i uvijek, natočio u drugu čašu. Kenan je
rakiju volio piti čistu.

„Hajde, u zdravlje! “ rekao je podignuvši čašu. Mi smo mu se pridružili.

Kad je otpio rakije i vratio čašu na stol, nastavio je govoriti o razgovoru s menadžerom.

„Istinabog, nije da mi je slagao. Nijedan me od tih novinara, fotografa i kritičara ne podnosi.

Stvarno ih ne razumijem. Zar moram umirati od gladi da bi me smatrali umjetnikom? Svi su
oni gadovi, svi su kurvini sinovi... Ali sam sam si kriv, zašto sam ih uopće pozvao na
otvorenje? Što ti ljepše, to ti se ružnijim vraća...“

Glumio je kao da to nama pripovijeda, ali nam nije dao do riječi, niti je tražio naše mišljenje.
Što je dalje išao, to se sve više ljutio. Konačno više nisam mogao izdržati i počeo sam se
smijati, a uskoro se i Nihat usudio pridružiti mi se. Naše hihotanje uskoro se pretvorilo u
napad smijeha. Na kraju smo se grohotom smijali.

„Što je smiješno, glupani?“ srdito će Kenan. Ali mi više nismo marili za njega. Nismo mogli
stati čak i da smo htjeli. Na koncu je vidio da se nema smisla ljutiti.

„Samo se vi smijte, gadovi“, rekao je, „i vi ste kurvini sinovi.“

Ali dok je to govorio i sam se počeo smijati. Smijali smo se sve dok napad nije prošao.
Brišući suze smijalice salvetom, upitao sam:

„Što te toliko naljutilo? Ispričaj nam sve od početka.“

„Pa da se opet smijete, je li?“ reče glumeći da nam prigovara. Ali i on i Nihat i ja smo znali da
će nam ispričati sve.

„Što ima veze, malo smo se nasmijali i opustili, a i ti.“

To je rekao Nihat. Očito je odlučio do kraja ići Kenanu uz dlaku.

„Da sam se barem opustio“, reče ovaj. Prestao se smijati i ponovno se nadurio. „Dovraga i
sve, što me tjeralo da se bavim fotografijom?“

Stavio sam sira na tanjur i sarkastično odgovorio: „Znam ja.“ Glavom sam pokazao prema
Nihatu. „Zbog ovog ovdje. On te naučio kako snimati.“
Nihatu je komad salate od hobotnice koju je upravo sažvakao zastao u grlu. Primijetivši da
ga je Kenan prostrijelio pogledom, brže-bolje je progutao i krenuo u obranu.

„Nemoj tako, Selime. Što sam ja skrivio? Kenan je sam htio naučiti fotografirati.“

„Ima pravo, nije on kriv“, reče Kenan dok je Nihat odahnuo, „U kakva god sam se sranja
upleo, sam sam to učinio. Ali nije mi pošlo za rukom. A izgleda da i neće.“

„Malo si se požurio“, odsječno sam rekao, „strpi se malo, snimi još fotografija, održi još
izložbi.“

„Koliko još da ih održim, Selime? Ovo mi je bila deseta po redu. Snimao sam ceste, snimao
sam planine, snimao sam ptice, snimao sam jezera, snimao sam visoravni, snimao sam
stabla, stare žene, mlade žene, djecu. Što još da snimim? Ne zanima ih i točka. Vidjeli ste i
sami koliki su novinari i ljudi s televizije došli na koktel-zabavu. Koliko je bilo kamera i
koliko je bliceva sijevnulo. A idućeg dana, na televiziji nije bilo ni jedne vijesti. U novinama
tek poneki kratki članak, i to negdje u kutku umjetničkih rubrika. Ni kritike, ni osvrta. Ma
ne, oni mene ignoriraju. Ne shvaćaju me ozbiljno. Menadžer mi kaže da ih nervira moj stil
života. A što da radim, da u ovim godinama mijenjam stil života? Da im se ispričam? Recite
mi, što da učinim?“

Pitanje je postavio obojici, ali Nihat mu je odgovorio:

„Zašto bi se ispričavao? Nisi ti u krivu, nego oni.“ Vidjevši u Kenanovim očima da ovim ništa
nije postigao, okrenuo se prema meni. „Nije li tako? Taj umjetnički svijet je uvrnut.
Svakakvo bi sranje napravili, ispleli svakakve spletke, što god ti srce poželi...“

Ušutio je kad nije izazvao nikakvu reakciju. Jedno smo vrijeme sva trojica šutjeli. Ja sam
prvi progovorio.

„Kenane, pa je li ta fotografija baš toliko važna?“

„Da, Selime“, odvrati bez oklijevanja. Primijetio je moj upitni pogled, pa je nastavio
objašnjavati: „Jako je važna, ljudi. Sjećate se nesreće s avionom, zar ne? Kako su me u
posljednjem času spasili od pogibije? Sve se ondje promijenilo... Ne bih to poželio ni
najgorem neprijatelju, bilo je strašno. Dok sam sjedio u toj pakleno vrućoj kabini očajnički
čekajući smrt, čitav mi je život proletio pred očima.“

Ganula me ta njegova tuga, pa sam ga prekinuo: „Znamo, Kenane, sve si nam to već ispričao.
“

„Nisam sve. U toj sam kabini po prvi puta shvatio da sam ništa. Toliko novca, imetka,
doživljaja, uspomena, sve je to bilo ništa. Kada umrem, iza mene će ostati ništa. Da, jedno
veliko ništa. Neću ostaviti nikakav trag ili znak da sam živio. Baš kao moj otac. Gak i gore od
njega. Premda sam niškoristi, ja sam barem ostao iza njega. Nosim njegovo ime kako god
bilo. Ali kad umrem, za sobom neću ostaviti nikakav trag. Bit će kao da me zameo vjetar.“
„Zašto razbijaš glavu razmišljajući o smrti? Mi smo još mladi“, upadne Nihat, ali odgovor je
bio spreman:

„Ali umrijet ću. I vi ćete umrijeti. I vaša će djeca umrijeti, ljudi će nas zaboraviti. Za sto, sto
pedeset godina, nitko neće ni znati da smo bili živi. Nitko neće znati da smo postojali.“

Kenan je opet govorio gluposti.

„I što onda?“ promrmljam.

„E pa ja ne želim biti zaboravljen, prijatelju moj. Želim da me se ljudi zauvijek sjećaju, da

znaju da je ovim svijetom kročio čovjek po imenu Kenan Sorgun.“

„Dakle, želiš na neki način postati besmrtan“, dovrši Nihat. U glasu mu se nazirao podrugljiv
ton. Ali Kenan je bio toliko uznemiren da to nije ni primijetio.

„Baš tako, želim biti besmrtan“, reče podosta ozbiljno. Promatrajući ga takvoga, prisjetio
sam se 10. razreda kada je nas, to jest, Kenana pa i nas za njim, znatiželja odvela u
pustolovinu u kazalištu. Igrali smo u Shakespeareovom Kralju Learu. Kenan je dobio glavnu
ulogu, dakle igrao je kralja Leara. Uvjerivši se u izdaju svojih kćeri, kralj doživljava slom.
Vjerujte mi, Kenan je sada, sjedeći za tim stolom imao isti tragični izraz kao i u toj predstavi.
U tom mi je trenutku djelovao komično. Nisam se mogao zaustaviti, pa sam se opet počeo
smijati. No ovaj put mi se Nihat nije pridružio, a Kenan je zadržao isti izraz lica.

„Zašto se smiješ, Selime?“ upita. Glas mu je zvučao izazivački. No ni ja nisam imao namjeru
uzmaknuti.

„Kako da se ne smijem, Kenane?“ odvratim. Došlo je vrijeme da se uozbiljimo. Tip je

napunio pedeset godina, a glava mu je i dalje bila u oblacima. „Govoriš gluposti, brate. Što
se tebe tiče hoće li te se itko sjećati nakon smrti? Hoćeš li osjećati da ti se ime spominje dok
budeš trunuo u zemlji? Hoćeš li čuti zvuk aplauza? Hoćeš li moći pročitati članke koji te
kuju u zvijezde? Zaboga, pusti te gluposti i priberi se. Još si donekle mlad i zdrav, imaš
dobar život, novac i umjesto da uživaš u tome, zašto se baviš takvim blesavim mislima?“

Opa, saslušao me do kraja. Kenan u svađama obično ne bi dočekao da druga strana dovrši
misao, nego bi se odmah ubacio. Čekao je da završim kako bi mi odgovorio.

„Ja sam se, Selime, nauživao života“, reče. Govorio je jasno i samouvjereno, naglašavajući
svaku riječ. „I to ne kao vi. Ja sam zaista uživao. Znate i sami, bilo je tu žena, auta, brodova...
Nema gdje nisam bio, rupe u koju nisam ušao, jela koje nisam kušao. Samo još nisam
probao veze s muškarcima, a to me i ne privlači. Nemoj me krivo shvatiti, Selime, ali to što
govoriš meni nema nikakvog smisla. Shvatit ću ako mi kažete da sam sišao s uma. I složit ću
se s vama. Kažete li mi da odem kod psihologa, otići ću. Ali molim vas, nemojte mi odvraćati
pažnju tim ustajalim životom, ustajalim odnosima. Vama je to možda dovoljno, ali meni nije.
Nije i točka...“
Znao sam da je nemoguće nagnati ga da se predomisli kada mu glas poprimi ovaj ton, pa
nisam ni pokušao. Ali bio sam siguran da će, bilo to za tri tjedna ili tri mjeseca, nakon nekog
vremena shvatiti da se opet upetljao u gluposti i tada će, kao da do ovog razgovora nije ni
došlo, strastveno tvrditi upravo suprotno. No sada nije bilo nikakvog smisla prepirati se.
Zašutio sam, i premda mi to nije bila namjera, ispio sam rakiju i ponovno napunio čašu. Čini
se da je Nihat došao do istoga zaključka jer je i on izabrao šutnju i prionuo rakiji. Muk je
trajao neko vrijeme, a onda me Kenan lagano dodirnuo po laktu.

„Ne ljutite se na mene, zar ne?“ upitao je. Glas mu je postao mekan. „Nisam vas htio
uvrijediti. Vi ste mi kao obitelj. Samo pokušavam objasniti što me muči.“

Nasmijao sam se i podignuo glavu.

„Bilo bi nam draže da nas usput ne podcjenjuješ“, odvratim značajno.

„Nemoj tako, Selime, kako bih ja vas mogao podcjenjivati. Vi ste samo drukčiji od mene.
Zanemari što sam maloprije rekao. Ponekad poželim da sam kao ti ili Nihat. Život bi mi tada
bio lakši. Ali mene su valjda začarali ili prokleti. Oduvijek imam takve čudnovate misli. Ne
znam što mi je, brate, zaista ne znam!“

Lice mu je poprimilo pokajnički, gotovo preklinjući izraz.

„Dobro je, zaboga“, rekoh prekrivši svojom rukom njegovu. „Ne brini se. To ti daje boju, daje
ti ljepotu. Da smo svi isti, umrli bismo od dosade.“ Obojici sam uputio pogled i kimajući
tražio odobravanje: “Nije li tako?“

Umjesto odgovora, Kenan reče: „Haj’mo još jednu!“

Nazdravili smo. Nihat je postao zamišljen. Sumnjao sam da će išta dodati, ali on reče: „Znaš
što mi je palo na pamet, Kenane?“

Kenan, koji otkada je sjeo za stol nije kušao meze, sada je stavljao komad kruha na tanjur.

„Što?“ upita nehajno.

„Zapravo si nepravedan prema menadžeru. Možda je malo blesav, ali ima pravo, novinari
žele senzaciju. A na tvojoj je izložbi nije bilo! O čemu da oni pišu?“

Kenan nije pridavao puno važnosti njegovim riječima. „A što sam trebao učiniti?“ upitao je
mažući kruh maslacem. „Izazvati tučnjavu, pretući goste, počiniti ubojstvo, samo da dođe
do senzacije?“

Zvučao je sarkastično, ali i napeto.

„E, tu te imam“, upadne Nihat. Kenan i ja smo ga pogledali. Ispružio je kažiprst prema
Kenanu i počeo uzbuđeno objašnjavati. „Da, tu smo. Gle, rekao si i sam da nam treba
ubojstvo da privučemo pažnju novinara.“
Naježio sam se na sam spomen ubojstva. O čemu je ovaj budalaš govorio? Kenan je
izgovorio ono što sam ja mislio.

„Ti si još luđi od mene!“ reče nervozno se nasmijavši. Još nije bio počeo jesti, držeći u jednoj
ruci prepečeni kruh, a drugoj nož s maslacem na oštrici. „Ti bi da postanem ubojica samo da
privučem pažnju novinara?“ Okrene se prema meni. „Čuješ li ti ovo, Selime? On hoće da
ubijem nekoga. “

„Tko hoće da ubiješ nekoga?“ promrmljao je Nihat, iznerviran jer nismo shvatili što
predlaže.

„Pa što onda hoćeš?“ Kenan je sve što je držao spustio na tanjur. Bilo je očito da danas neće
imati teka. „Nisi li upravo rekao da nam treba ubojstvo da privučemo pozornost novinara?“

„Daaa, ali nisam rekao da ćemo ga i počiniti.“

Kenan ga je počeo zadirkivati.

„Da onda pronađemo plaćenog ubojicu?“

„Ma ne, brate, kakav ubojica, kakvo ubojstvo! Ne slušaš me.“ Okrenuo se prema meni. „Reci
mu da ušuti malo.“

Kao i uvijek, ja sam opet dobio ulogu arbitra.

„Dobro. Kenane, pusti ga da nam objasni. A ti dotad pojedi nešto“, rekao sam. Premda sam
znao da će Nihatov prijedlog biti sulud, ipak me zanimalo što će reći. Kenan je pomirljivo
podigao ruke u zrak, a zatim se vratio kruhu.

„Kao što znate, godinama sam radio kao fotoreporter za crnu kroniku“, počeo je
objašnjavati. „Godinama sam fotografirao trupla. U stvarnosti mi je bilo zabranjeno ulaziti
na poprište zločina prije nego što policija dovrši svoju istragu, ali kako sam bio dobar s
onima iz Odjela za umorstva, nitko mi nije branio pristup. Policija obično ne odvozi truplo
dok poprište detaljno ne pregleda. Sakupljaju se dokazi, određuje se kako je tijelo palo
prema načinu na koji leži, fotografira se poprište. Da, sve se mora dokumentirati, u kakvom
god stanju bilo, dok je tijelo još prisutno. Tužiteljstvu je to potrebno za preliminarnu
istragu.“

Kenan je progutao zalogaj i ne mogavši više izdržati, prekine ga: „Kakve to veze ima s
nama?“

„Strpi se malo, upravo prelazim na stvar. Fotografije poprišta umorstva spremaju se u dosje
preliminarne istrage. A on se čuva ili u postaji na čijem je području počinjen zločin ili u
arhivi područne policijske uprave. Sad me dobro slušajte, slijedi ono što sam zapravo htio
reći. Znate li koliko se godišnje ovdje, na Bejogluu, počini umorstava?“
„Kako bismo znali?“

Nihat je sad znao da nam je pobudio znatiželju, pa odgovori na vlastito pitanje: „Na desetke.
Kenan, ti si dobar s načelnikom Uprave Bejoglu. Družiš se s onim glavnim inspektorom
Džunejtom ili s kim već. Jednom te čak poveo sa sobom na vježbe pucanja na poligonu.“

„Istina...“

„Bi li on tebi dao fotografije iz dosjea ubojstava da ga zamoliš?“

Čim sam shvatio na što Nihat cilja, obuzeo me neki nemir. Ova će nas budala sve uvaliti u
nevolje. Čudio sam se što Kenan i dalje nije shvaćao o čemu je riječ. Možda i jest, ali je htio
biti siguran.

„Zašto bih ga molio da mi ih da?“

„Objasnit ću. Bi li ih dao ili ne?“

Kenan je kratko razmislio.

„Ne znam.“

„Što ne znaš? Koliko ja znam, ti si puno pomogao Upravi Bejoglu. Kad bi im se razbilo koje
staklo, ti bi ga dao popraviti, kad je trebalo oličiti prostor, ti si ga dao oličiti. Hoću reći, tvoju
zamolbu glavni inspektor ne bi mogao odbiti. Sigurno bi ti dao fotografije.“

„Recimo da mi ih i da. I što onda?“

„Kako to misliš? Unajmit ćeš studio, pronaći dobrog umjetničkog ravnatelja i dekoratera,
platiti modele. Prizor s fotografija koje će ti dati Džunejt reproducirat ćeš do najmanjeg
detalja. I onda ćeš snimiti fotografije koje će pokazati sav tvoj talent. “

U Kenanovim smeđim očima zabljesnulo je uzbuđenje.

„Crno-bijele, naravno“, zamišljeno promrmlja.

„Crno-bijele“, ponovi Nihat. „Vidiš, to mi nije ni palo na pamet?

S rastućom sam zabrinutošću promatrao kako Kenan prihvaća opasni prijedlog. Nihat, ne
vidjevši moju reakciju, nastavi objašnjavati, ohrabren činjenicom da mu je prijedlog prošao.

„A kad ih sve snimiš, priredit ćeš izložbu pod nazivom Ubojstva na BejogluuU Pa da vidiš
kako će tisak pokazati zanimanje. Svi će fotografi crknuti od ljubomore?

Nakon kraćeg muka, Kenan se promeškoljio i rekao: „Mislim da si u pravu. A galeriju bih
mogao urediti kao mrtvačnicu. Bit će senzacionalno? Otpio je gutljaj rakije. „Moglo bi to biti
dobro, stari moj“, reče veselo. Činilo se kao da govori sebi, a ne nama. „Stvarno bi.“
„Ja mislim da ne bi“, rekao sam. Te su riječi imale učinak hladnoga tuša. Dopustio sam im da
se oporave od iznenađenja pa nastavio: „Jeste li vi normalni? Mi ovdje govorimo o
ubojstvima! Nije to šala, riječ je o ubojicama, degenericima, psihopatima. Što ako nekome
stanemo na žulj? Neću prizivati zlu kob, ali... Netko bi ti mogao doći glave. A tu su još i
obitelji žrtava. Što ako oni vide fotografije? Morat ćeš platiti milijunske odštete. Osim toga,
mislite li da je to uopće moralno? Koristiti fotografije preminulih u lovu na besmrtnost. Što
ako vas optuže za nemoral, ako vas nazovu pljačkašima grobova?“

I dalje su bili iznenađeni. Nijedan nije znao što reći. Prvi je u obranu prešao autor projekta.

„Pretjeruješ, Selime. Mi nećemo imati nikakve veze sa stvarnim ubojstvima. Nećemo

naznačiti koji točno događaj prikazuje koja fotografija. Tko bi mogao dokučiti da su ta tijela
stvarne žrtve ubojstava? Osim toga, nećemo zloupotrebljavati preminule. I sam si maloprije
rekao, što god se dogodi nakon smrti nevažno je. Brineš se bez razloga...“

Kenan je oklijevao. Nisam mogao dopustiti da ga Nihat opet nagovori, da ga upetlja u tu

opasnu pustolovinu.

„Varaš se, Nihate“, odvratim. Zvučao sam oštrije nego što je bilo potrebno, ali sada mi više
nije bilo žao. „Recimo da su mi strahovi neutemeljeni. Recimo da se nije dogodilo ništa loše.
Misliš li da nikoga neće pitati kako je Kenan došao do tih fotografija?“

„Naravno da hoće“, pridruži se Kenan raspravi, „ali naravno da neću reći da sam ih dobio od
inspektora Džunejta. Objasnit ću da sam ih sam osmislio iz novinskih članaka o ubojstvima i
fotografija iz novina.“

Gubio sam Kenana. Bili smo preblizu ulazu u tunel bez kraja.

„I ljudi će ti povjerovati“, rekoh napućivši usne.

„Zašto ne bi? Nisu li scene ubojstava u kriminalističkim filmovima inspirirane stvarnim

događajima? Zar scenarist ne smije tako nešto izmaštati? Tako ćemo i mi učiniti.
Jednostavno. “

Jednostavno... Ova dvojica su stvarno bili manijaci. Odmah sam im podastro drugi problem.

„A što ako tvoji suradnici progovore? Primjerice, umjetnički voditelj kojeg planirate
zaposliti... Što ako se nakon prve razmirice ne javi medijima da ste fotografije dobili iz
policije?“

„Za to se ne moraš brinuti“, reče Nihat pokušavajući me primiriti. „Sjećaš se one žene koju si
upoznao na koktel-zabavi?“

„Koje žene?“
„Katje, one lijepe Ruskinje, sjećaš li se? Ona je umjetnička voditeljica. Studirala je u Moskvi,
stari moj. Osim što je veoma stručna, u potpunosti je pouzdana. “

„Kako možeš vjerovati nekoj Ruskinji?“ .

„Zašto joj ne bih vjerovao, Selime? Ona je Melekina bliska prijateljica...“

A koliko je Melek pouzdana, pomislih.

„Tko je ta Katja?“ upita Kenan znatiželjno.

„Bila je na tvojoj koktel-zabavi. Ali ti si bio toliko okupiran da je se vjerojatno ne sjećaš.

Upoznat ću te s njom.“

„Kakva je u poslu? Nije valjda jedna od onih Melekinih dokonih prijateljica dugoga jezika?“

„Zar bih ti takvog nekoga preporučio?“

„Dobro, onda nas upoznaj. A ja ću se sutra čuti s Džunejtom, da vidim što on misli o tome.“

Primijetivši moj srditi pogled, Kenan mi reče: „Ne ljuti se, Selime. Znam da ne želiš da
upadnem u nevolje. Ne brini se, neće mi ništa biti. Ta što sam ja već sve preživio! To je samo
izložba. Nijedan ubojica, nijedan degenerik neće biti tako pronicljiv kao ti i shvatiti da moje
fotografije prikazuju njegov zločin. Ne brini se, prijatelju, nema tu opasnosti za mene.“

„Ne brinem se za tebe“, rekoh ogorčeno. „Brinem se za svoj posao. Otvaram novu tvornicu.
Rastemo. Svjetsko tržište tekstila je nemilosrdno. Ovu tvornicu svakako moram otvoriti.
Francuzi žele partnerstvo. Sastajemo se idućeg tjedna. Bez njih ću morati tražiti kredit. A
ako pristanu, morat ću dignuti hipoteku na trokatnicu na Bejogluu. Tu su i Burčeve potrebe.
Dakle, neću dizati glavu od posla, a vi ćete si natovariti neka sranja na glave i onda ću još i
vas morati spašavati...“

Kenan se samouvjereno nadoveže:

„Mi si nećemo natovariti sranja, a ti ćeš s Francuzima otvoriti svoju novu tvornicu... I ako ti
treba novca...“

Namjerno sam mu prijezirno odgovorio:

„Hvala, ali ovo nije iznos koji bi mi ti mogao pružiti...“

Nije se uvrijedio.

„Dobro, ali ako ti zatreba, ne srami se pitati. “

Pogledao sam Nihata. Grickao je donju usnu kao i uvijek kada je tražio pozajmicu. Bio sam
siguran da je mislio kako je sada najbolje vrijeme da započne tu temu, ali nikako nije mogao
skupiti hrabrosti. Da barem nisam škrtario i ponudio mu novac čim sam sjeo za stol... Ali
sad je već bilo kasno. Taj prokleti događaj koji će nam svima pokvariti mir već je otpočeo. I
toga ćemo svakoga dana biti svjesniji. Ne znam je li to bila navika ili što već, ali dok sam
promatrao Nihata obuzelo me sažaljenje. Danas me jako nanervirao, ali nisam imao srca
uskratiti mu pomoć.

„Meni ne treba“, rekoh pokazujući glavom prema Nihatu, „ali mislim da našem prijatelju
treba.“

„Što... što?“ reče Nihat kao da se budi iz dubokoga sna, uspravivši se na stolici.

„Hajde, govori“, rekoh napola ljutito, napola podrugljivo, „što te muči?“

„Ništa me ne muči“, promrmlja.

„Govori, stari“, navali Kenan, „ako nećeš nama, kome ćeš reći?“

„Moja Dize... Znate da je imala stipendiju. Prošlu godinu nije prošla, pa su joj je oduzeli.
Platio sam prvu ratu, ali druga... “

„Zašto nam nisi rekao?“ prekorio sam ga.

„Stalno vam govorim da ste mi dovoljno pomogli. Mislio sam da ću to moći sam riješiti. Ali
eto...“

Kenan mu nije dopustio da dalje objašnjava:

„Koliko moraš uplatiti?“

„Oko dvije tisuće dolara.“

„Dobro, dođi sutra i riješit ćemo.“

„Hvala, Kenane“, reče Nihat. Glas mu je podrhtavao. Primijetio sam da su mu se oči

zamaglile. Progutao je knedlu u grlu i okrenuo se prema meni: „Hvala i tebi, Selime. “

Raspoloženje je postalo teško.

„I, da naručimo ribu?“ reče Kenan rastjeravši sjetu.

Ona napetost s kojom je sjeo za stol iščezla je te je opet bio onaj veseljak kojega smo
poznavali. Ali ja nisam bio veseo. Činilo mi se kao da stojimo na rubu provalije. Preostala mi
je jedina nada da se nećemo naći u opasnoj pustolovini koja bi mogla završiti tko zna kako:
da glavni inspektor Džunejt odbije prijedlog ovih luđaka.
Četvrto poglavlje
Ali nažalost, glavni inspektor Džunejt nije odbio pomoći. Baš kao što je Nihat pretpostavio,
pristao je Kenanu dati fotografije mjesta zločina u zamjenu za popravak krova policijske
uprave. Kako je znao da ne odobravam to što čine, Kenan je nakon jela u Imrozu počeo
izbjegavati temu. No dragi Nihat gotovo je svaki dan navraćao u moj ured i uredno me
obavještavao o razvoju situacije.

Kada mi je došao javiti da je Džunejt pristao pomoći, bio sam u uredu na trećem katu našeg
butika s Gulriz i Burčem. Burč je bio van sebe od radosti ugledavši Nihata. I Nihat se njemu
jednako razveselio. Zgrabio je dijete i podignuo ga u zrak. I dok je prostorija odjekivala
Burčevim neobuzdanim smijehom, svojstvenim djeci, Gulriz i ja smo ih obojicu ushićeno
promatrali.

Gulriz je Nihata voljela mnogo više nego Kenana. I ne, ne zbog toga što su Kenanove
ljubavne avanture postale legendarne ili zato što se bojala da ću se ja pod njegovim
utjecajem okrenuti drugim ženama, nego zato što je Nihat bio uz nas otkako smo saznali da
Burč ima Downov sindrom.

To nikome ne bih poželio. Saznati da će vam dijete biti rođeno sa smetnjama u razvoju,
vjerujte mi, najgore je što vam se u životu može dogoditi. Prvo vas to iznenadi, a zatim
počnete poricati: ne, moje dijete ne može imati Downov sindrom. Pomislite da vam liječnici
lažu, da su pogriješili. Okrenete se ljudima i izvorima kojima vjerujete. I tako se uvjerite
koliko mogu boljeti riječi koje čujete od pouzdanih izvora i stručnjaka. Kada vas suoče s
istinom, to jest kada shvatite da od nje ne možete pobjeći, obuzmu vas neopisiva bol,
zasljepljujući sram, neljudski bijes. Razmišljate o tome kako bi bilo da se više ne vratite u tu
kuću, da nikada više ne vidite tu nesretnu bebu kako spava u kolijevci, nesvjesna vaše tuge i
očaja. Ali to ne traje dugo i uskoro vam na pamet pada sasvim obratna misao: da se
zatvorite kod kuće, da ne izlazite van, ne javljate se na telefon, da ne biste morali odgovarati
na pitanja i objašnjavati... Mislite da ćete svoj problem riješiti tako da ne održavate odnose s
ljudima, da nitko ne vidi vaše dijete, da nitko ne govori o njemu, da ne morate vidjeti onaj
čudan izraz na licima svojih bližnjih. Ali to ne ide tako. Od ljudi ne možete pobjeći, a to i nije
rješenje. U vašoj se glavi danima, noćima vrti isto pitanje: Zašto se sva tuđa djeca rađaju
zdrava, a samo moje ima Downov sindrom? Premda joj to ne kažete u lice, za sve krivite
svoju suprugu. A zatim počnete sumnjati da ste zapravo krivi vi. Krivite Boga, prirodu, što
god smatrate stvoriteljskom silom, a zatim i ne primijetite da ih počnete moliti da vam
pomognu. Nakon toga slijedi duboki očaj, a poslije, puno poslije, počnete prihvaćati
situaciju.

Nama je Nihat najviše pomogao da prihvatimo svoju. I to ne zato što je bio stručnjak, već
samo zato što je bio uz nas, što se ponašao ljudski, što nas je držao za ruke i govorio kako
mu je žao; zato što je pronašao na desetke pisanih izvora, premda nam knjige koje je
donosio ništa nisu pomogle. Zato što je razgovarao sa stručnjacima i s nama podijelio sve
što je naučio, premda uopće nije morao; zato što smo se uz njega osjećali da nismo sami, da
to što naš sin ima Downa nije ponižavajuće za nas, da se to moglo dogoditi svim roditeljima;
zato što je bio prva osoba koja je i Gulriz i meni pokazao da će ljudi prihvatiti i nas i našega
sina. Zato je, bez obzira na moje i Kenanovo prijateljstvo, u našoj obitelji Nihat imao
posebno mjesto.

No skrenuli smo s teme. Nihat se s mojim sinom igrao kao da su vršnjaci, sve dok nije došlo
vrijeme da ga Gulriz odvede okulistu. Odrasli se čovjek valjao po tlu i verao po
naslonjačima. Uzeo je Burča, koji više i nije bio toliko malen, na leđa i s njime tako lunjao po
uredu. Burč se toliko zanio igrom da ne bi ni otišli doktoru da Gulriz nije inzistirala. Vidjevši
da se uozbiljila, odmah se pribrao i, premda mu se to nije sviđalo, sišao s leđa ujke Nihata i
uputio se majci. A moj ga je prijatelj stao tješiti:

„Ništa se ti ne brini, Burče. Doći ću ja k vama za vikend pa ćemo se nastaviti igrati.“

Burčeva je tuga učas iščezla.

„Doći ćeš? Stvarno ćeš doći?“ upita uobičajeno nježno. Slušajući kako pravilno izgovara
svaku riječ u rečenici, prisjetio sam se što smo sve učinili kako bi naučio govoriti kao
zdrava djeca. Vježbe za jezik, usne, čeljust, utrkivanje u jedenju tvrde i zrnate hrane, vježbe
držanja zatvorenih usta pred ogledalom kako mu jezik ne bi visio van, igra gluhog telefona
koja mu je pomogla da modulira glas. Sav taj rad koji mi je sad bio slatka uspomena, tada je
bila terapija koju smo ustrajno provodili, započinjući ispočetka svaki put kad bi se
obeshrabrili i napustili je. Naime, liječnici su nam otvoreno rekli: „Posvetite li sinu pažnju,
život će mu biti veoma nalik životu ostale djece. Ako ga prepustite samome sebi, ostat će i
mentalno i fizički uskraćen.“ Mi smo se sinu posvetili, a rezultati su bili bolji od onih koje su
predviđali liječnici. I sada je išao na fizikalnu terapiju i na redovne preglede okulista. Dok
sam ja o tome razmišljao, Burč i ujko Nihat nastavili su svoj razgovor:

„Tata mi je kupio veliku kutijupuzzli. Pokazat ću ti ih kad dođeš.“ „Puzzle ti je kupio?“

usklikne Nihat.

Burč se odjednom uozbiljio, stisnuvši bademaste oči.

„Ali nije ih lako slagati. Ima 300 komada. “

„Ma daj?! I kako ti ide slaganje?“

Brzo je pogledao majku, a ona mu uputi ohrabrujući osmijeh.

„Dobro mi ide“, reče Burč, „ali i mama mi malo pomogne. “

„Onda nema problema. I ti ćeš meni pomoći ako ja ne budem znao.“

Burčevo je lice ozario samouvjereni osmijeh.

„Dobro“, odvrati. Pripremio se na odlazak i pružio majci ruku, a ja nisam mogao odoljeti da
ga ne zagrlim.

„Nećeš tatu poljubiti prije odlaska?“

Spremno me poljubio u oba obraza, a ja sam ga čvrsto zagrlio. Mora da sam ga odviše
stisnuo jer je prigovorio: „Uff, tata!“

„Dobro, dobro, razmaženko moj“, rekao sam i spustio ga na tlo.

Prije nego što su izašli, Gulriz pruži Nihatu ruku i reče: „Ne zaboravi, čekamo te za vikend. “

Nije mu rekla da dovede i suprugu. Ni ona, poput mene, nije mogla podnijeti Melek. Ali ona
ne bi došla ni da je pozovemo. Dize je Gulriz bila draga, ali kako nije pozvala majku, nije
pozvala ni kćer. Nihat se na to nikada nije vrijeđao. Premda o tome nikada nismo
razgovarali, činilo se da razumije i odobrava naš stav. Ni ovaj put nije bilo drukčije.

„Doći ću“, reče posve prirodno, „nikad ne bih propustio od 300 komada. “

Kad su Gulriz i Burč otišli, okrene se prema meni i primijeti:

„Ovaj tvoj mali je sve slađi.“

„Jest“, potvrdim zatvarajući vrata, „stvarno jest.“

Prije bih mislio da mi to govorio da ne bih bio tužan zbog Downa. No bilo je očito da se Burč
nije nimalo razlikovao od druge djece. I tako će biti sve dok ja budem živ. Nikada neću
drugima dopustiti da ga podcjenjuju i gnjave.

„Jesi li gladan?“ upitam ga.

„Ne, bio sam kod Kenana prije nego što sam došao k tebi. Naručio je sendviče, pa sam jeo s
njim.“

Čim je spomenuo Kenana, bilo je očito da će mi govoriti o tome kako napreduje projekt.
Zapravo sam gorio od znatiželje, ali sam se suzdržao.

„Onda ćemo popiti kavu“, rekao sam.

„E, kavu neću odbiti.“

Rekao sam tajnici Ješim da nam donese dvije kave bez šećera i sjeo u naslonjač. Nihat je
počeo pripovijedati ne čekajući da ga ja potaknem pitanjima.

„Da znaš, inspektor Džunejt je pristao pomoći nam.“

„Ma daj? Kako to?“ upitam, pokušavajući prikriti razočaranost.

„Nisam bio s njima. Kenan ga je odveo na ručak kod Hadži Abdulaha.“ 6

Čim mu je otvoreno rekao što bi htio, ovaj nije oklijevao ni sekunde. ‘To je bar lako. Izgleda
da nas čeka snježna zima, a krov uprave prokišnjava’, rekao je. Baš onako kako smo i
pretpostavljali. Stvar se sama od sebe riješila kad je Kenan rekao: ‘Ništa se ti ne brini, sutra
ću odmah poslati majstore da poprave krov.’ Ali Džunejt nije zaboravio upozoriti ga da
nikome ne kaže tko mu je dao slike?

„I kad će ih dati?“

„Početkom idućeg tjedna..?“

„Da se ne predomisli u posljednji čas?“

„Zašto bi? Dao je riječ?“

„Ne znam, policiji nije za vjerovati?“

„Ne, ne, fotografije stižu početkom tjedna. Ali Kenan dotle ne sjedi na rukama. Unajmio je
potkrovlje u zgradi u kojoj je i njegov ured, u Ulici Imama Adnana. Čak je i započeo radove
na uređenju studija. Jutros smo kupili nove filtre za fotoaparat. No dio nismo uspjeli
pronaći, pa smo ih naručili iz Švicarske. Kenan je odriješio kesu. Snimit će izvrsne
fotografije. Vidjet će, ovog će puta sreća biti na njegovoj strani.“

„A što je s onom Ruskinjom?“

Nihatovo lice poprimi značajan izraz.

„S Katjom? Zašto pitaš?“

„Nihate, kakve ti to misli padaju na pamet? Zar si zaboravio da ste je htjeli uključiti u
projekt?“

Nacerio se.

„Dobro, neka ti bude. Bez brige, i Katja će sudjelovati u projektu. Bit će nam umjetnički
voditelj.“

„Jeste li razgovarali s njom?“

6 Tur. Haci Abdullah - jedan od najstarijih i najcjenjenijih restorana u Istanbulu (nap. prev.)
„Čuli smo se telefonski. Otišla je na tjedan dana u Moskvu. Vidjet ćemo se kad se vrati da se
dogovorimo oko detalja. Prihvatila je prijedlog. Svidjele su joj se Kenanove fotografije. A k
tome trenutno nema posla. Nema razloga da nas odbije.“

Dok je govorio, u Nihatovim sam očima ponovno vidio one iste iskre koje sam vidio i prije
vjenčanja s Melek. Znao sam i da će ova epizoda završiti loše kao i taj brak, ali Nihat je bio
toliko uzbuđen i radostan da nisam odolio da se ne nasmiješim. Moj ga je smiješak dodatno
ohrabrio.

„Selime“, započne, „znam da ne odobravaš ovaj projekt, ali zašto se ne bi uključio...“

„Nisi li ti dovoljan?“

Zabrinulo ga je kad sam se naglo uozbiljio.

„Ja samo pokušavam pomoći Kenanu“, promrmlja. „Čuo si ga i sam onaj dan. Ne može sve
sam. Treba nas.“

„Ne govori ‘nas’“

„Zašto ne? Kenan treba tebe jednako koliko i mene. Duriš se, a jedino što od tebe tražimo je
barem riječ podrške.“

„Kao da išta znači to što se durim. Tko vam smeta? Vidiš i sam da vam sve ide po planu.“

Pozorno me promotrio.

„Selime, nemoj se uvrijediti, ali čini mi se da si ti ljubomoran na Kenana.“

Htio sam mu odgovoriti, ali me zaustavio: „Čekaj, nemoj se odmah protiviti. I ja sam
ljubomoran na njega. Možda i više od tebe. To nije zlobno, ali je nepotrebno. Zato što mi
nikada ne bismo mogli biti kao on. Čak i kad bismo htjeli. Ne ljuti se, znaš i sam da sam u
pravu. Dosta sam razmišljao o svom prijateljstvu s Kenanom. Prvo sam mislio da je Kenan
onako opušten, onako odvažan muškarac koji radi što god poželi zato što je bogat. Ali
kasnije sam shvatio da je stvar u njegovu duhu, a ne u bogatstvu. Mi nikada nećemo moći
biti toliko hrabri, bezbrižni i dobri kao Kenan.“ Zastane, a na licu mu se ukaže značajan
osmijeh. „Nije li tako? Zato ga volimo i zato mu zavidimo. “

Iznenadio me. Više-manje je pogodio što sam ja osjećao, ali nikad nisam pomislio da bi on
mogao zavidjeti Kenanu.

„I ti si bio ljubomoran na Kenana?“ promrmljao sam.

„Da jesam li?“ Počeo se smijati. „I sad sam ljubomoran, ali istodobno i volim tog gada. Baš
kao i ti... Zar ne?“
Tu je činjenicu izgovorio tako nježno izgovorio da mi je preostalo samo kimnuti glavom i
reći: „U pravu si. A vjerojatno i ne postoji nitko tko ne voli Kenana.“

Usne je razvukao u šeretski osmijeh i odvratio:

„Posebno žene...“

„Osim naših“, nadovezao sam se uza smijeh. „Griješim li? Kenan nije pretjerano drag ni
Melek ni Gulriz.“

„Istina. Ali mislim da se ipak više boje njegova utjecaja na nas. Misle da je prijateljstvo koje
traje gotovo od djetinjstva alternativa našim odnosima s njima. Ne znam za Gulriz, ali Melek
taj odnos jako smeta. Čim sazna da sam s vama, a posebno s Kenanom, ta žena koju obično
nije briga za mene, potpuno prolupa.“

Nisam mogao odoljeti da se ne nasmijem.

„Boga mi, žena kojoj se inače ne da ni svađati sa mnom, čim se spomene Kenan, naroguši se
kao pas kad namiriše mačku i navali kandžama na mene.“

„Gulriz baš ne ide tako daleko, ali imaš pravo; ne mogu reći da joj je Kenan drag. Ne smatra
ga zrelim čovjekom. Jednom mi je čak rekla: ‘Žao mi je vašeg Kenana. Fizički se razvio, ali
emocionalno nije. Trebao bi ići psihologu.’“

„Ne poznaju one Kenana“, reče Nihat. U glasu mu se čulo da je posve uvjeren u to što govori.
„Kenan je mnogo kompliciraniji nego što one misle. Ali ne uspijevaju ga ukalupiti. “

Dijelio sam njegovo mišljenje. Naše supruge nisu bile objektivne kad je bila riječ o Kenanu,
ali nismo bili ni mi. Da, svi smo gajili predrasude, ali jedina je razlika bila ta što su njihove
bile negativne, a naše pozitivne. No ipak sam osjetio potrebu stati u obranu naših supruga.

„Ali treba priznati da naš prijatelj nije sasvim normalan čovjek.“

„A što je to normalno, za ime Boga? Biti kao i svi ostali? Dok je Nihat govorio, navratima se
začulo kucanje. „Naprijed“ , rekao sam.

Ješim je uglađeno ušla noseći nam kavu. Prvo je poslužila Nihata, a zatim mene. „Trebate li
još nešto, gospodine?“ upita prije nego što je izašla.

Zahvalio sam joj i pustio da izađe. Nije mi se dalo nastaviti razgovor. I Nihatu nije bilo do
toga pa je pijuckao kavu. Promatrajući ga, pomislio sam kako i on zapravo odgovara
Gulrizinu opisu djeteta u tijelu odraslog muškarca. Negdje sam pročitao da se u svim
muškarcima krije dijete. Bio je to neki tekst u kojem se tvrdilo da su, usprkos uvriježenom
mišljenju, žene logičnije i odgovornije od muškaraca. No ja sam znao da se ta teorija ne
odnosi na mene.
Ako ne računam djetinjstvo - a i tada sam bio trezven i odgovoran - nikada se nisam osjećao
kao dijete. I ne mogu poreći da je veliki udio u tome imao moj otac. Kako se moja jadna
majka borila s bolestima, briga o sinčiću dopala je moga oca. On se od moje desete godine
prema meni ponašao kao prema odrasloj osobi. A na dan mature pozvao me u svoj ured u
tvornici i održao mi kratak, ali upečatljiv govor. I danas se sjećam ponekih dijelova: „Ti sada
nemaš pojma što je život. Znam da si u usporedbi s prijateljima veoma napredan, ali netko
tvojih godina ne može imati pravo shvaćanje života. Stariji mladima obično kažu: ‘Što bih ja
sve dao da se vratim u tvoje godine’. Ja ne vjerujem u takve budalaštine. Svi živimo svoj
život. A dugi život čine djetinjstvo, mladost i starost. Zdrava starost, dokaz je ispravnog
života. Ja sam svoju mladost proživio i sada nema nikakvog smisla da čeznem za tim
danima dok se brinem o tebi. Život je kao bujica, a ljudski rod je grančica koju ta bujica nosi.
Taj put sa sobom nosi dvije nepromjenjive istine: prva je da si sam, a druga je da će tvoje
putovanje, koliko god dugo trajalo, sigurno završiti smrću... Znam da ovo nisu baš jako
ohrabrujuće riječi, ali to je istina. Kada znaš istinu, spreman si da se boriš i s olujom i s
lažnim smirajima. I tvoje će putovanje proći bolje. Nećeš ići za praznim snovima i često se
razočarati. Budući da se možeš pouzdati samo u sebe, nećeš dopustiti drugima da te varaju.
Bit ćeš snažan čovjek i oslanjati se na samoga sebe!“

Kada je završio, dao mi je džepni sat moga djeda marke Serkisof. Primijetivši moj pogled
prepun pitanja, objasnio je: „Moj otac nije bio ni bogat, ni moćan čovjek. Napustio je
Bugarsku, zemlju u kojoj se rodio i proživio više od pola života i došao u Istanbul. I premda
je tada sve to bio osmanski teritorij, nije se uspio naviknuti na Istanbul.

Bio je kao riba na suhom. Duboko je u sebi osjećao da je doseljenik. I premda su ga svi
poštovali, kada je umro, majci i meni je ostavio ogromne dugove i ovaj sat. Kad god bih ga
pogledao, sjetio bih se da ne smijem biti kao on. Preživio sam i obogatio se baš zato što to
nikada nisam zaboravio. A ovaj ti sat dajem u uspomenu na djeda i na mene.“

Usprkos velikoj razlici u dobi, njegov mi se govor učinio jasnim i pametnim te sam se u
potpunosti složio s njime. Mislim da to nije imalo samo veze s načinom na koji me odgojio,
biti snažan i razuman bilo je dio mene. I zato su mi njegove riječi ostale i u mislima i u srcu.
I nakon trideset i nešto godina nisam se uvjerio u suprotno. Uvijek sam bio trezven i
snažan, oslanjajući se na samoga sebe. I ovdje bi se moglo postaviti pitanje: Ako je tako,
zašto si još toliko blizak s Kenanom i Nihatom koji ti nimalo ne nalikuju, zašto su ti oni
toliko važni? A moj bi odgovor bio jasan: Zato što su oni moji prijatelji; ljudi s kojima
dijelim dio vremena izvan posla. No nikada ne bih gradio svoj život oslanjajući se na njih. Ni
na njih, ni na Gulriz, ni na ikoga drugoga. Znam da sam na ovome svijetu sam i zato se
najprije pouzdam u sebe. I dok sam ja tako razmišljao, Nihat me upita prekidajući tišinu:

„Kako posao? Što je s onom tvornicom koju otvaraš s Francuzima.“

Sa zadovoljstvom sam odgovorio na pitanje kojim je pokušao odškrinuti vrata prema

boljem međusobnom slaganju.

„Dobro je, čini se da ćemo se udružiti.“

„Dakle spasio si zgradu na Bejogluu.“

„Izgleda. Moramo popeglati još par detalja, a i to ćemo završiti do kraja tjedna. “

„Baš mi je drago. Dugo već radiš na tom partnerstvu.“

„Daa, a sad se nazire kraj puta. Sumnjam da će u posljednji čas iskrsnuti ikakav problem.“
Otpio sam gutljaj kave i nastavio: „A kako si ti? Stigneš li se baviti antikvarnicom sada kad
pomažeš Kenanu?“

Nihat mi je uputio nervozan pogled. Mislio je da ću opet zapodjenuti raspravu o Kenanovu

projektu.

„Čekaj, ne pali se odmah“, rekoh nježno. „Nisam te to pitao kako bih te korio. Zbilja me
zanima.“

Činilo se kao da mi ne vjeruje, ali nije se ustezao odgovoriti mi na pitanje.

„Kenan mi ne oduzima sve vrijeme. Uostalom, tu je i Melek. Odnedavno češće navraća. S

prijateljima priprema novi časopis. A uredništvo će biti u antikvarnici. “

„Onda je sve u redu. Samo da te Kenanovi projekti ne ometaju previše.“

„Ne brini se, neće. Ali čak i da me ometaju, Kenan, kao i ti, zaslužio je pravo da me ometa.
Mogu mu barem malo pomoći. Nismo li prijatelji?“
Peto poglavlje
Bili smo prijatelji, ali osjećao sam se potpuno isključeno iz ovoga projekta. Ne, ne želim
nikome kvariti zabavu i ne krivim nikoga. Znam da sam sam sebi bio kriv za sve. Možda sam
zaista bio pomalo paranoičan. Možda zaista nitko neće ulaziti u tolike detalje poput mene i
sve će proći u najboljem redu. K tome će Kenan postići cilj i postati zapaženi umjetnički
fotograf. I tada će nam prestati puniti glave svojom opsesijom besmrtnošću.

Na koncu sam se uspio smiriti, riješiti se svojih strahova i gledati na projekt očima svojih
prijatelja. A dok sam ja došao do te točke, oni su već započeli s realizacijom. Sada više nisam
mogao tražiti da me uključe, iako sam to silno priželjkivao. A kako nisu znali da sam
promijenio mišljenje, ni oni me nikada nisu pozivali da im se pridružim. Pustio sam da
stvari idu svojim tokom i okrenuo se tvornici koju sam planirao otvoriti. Bilo je toliko
sitnica koje je trebalo razriješiti da se nisam stigao baviti ni prijateljima ni njihovim
projektom, sve dok pred ljekarnom Rebul na Bejogluu nisam sreo Katju. Svijet je mali, a
Bejoglu još manji, pa je bilo nemoguće da se ne susretnemo. Prvo što mi je palo na pamet
kad sam ugledao Katju, bio je Kenanov projekt... No moram vam ispričati kakve su mi se
zanimljive misli rojile po glavi netom prije tog susreta.

Tog sam jutra navratio u tvornicu na Jenibosni kako bih se nakratko susreo s dizajnerima
oko lanenih proizvoda koje smo pripremali za ljeto. Podne je prošlo odavno kad smo se
vratili na Bejoglu. Vozaču Orhanu rekao sam da me ostavi na Tarlabašiju, na ulazu u
Aveniju Sakiz Agadži na strani Bejoglua, prije nego što Volvo parkira u garaži. Svaka je
avenija, cesta, slijepa ulica i prolaz na Bejogluu pustolovina sama za sebe, ali ovu aveniju
najviše volim jer mi je zanimljivija. S desne se strane nalazi armenska katolička crkva Svete
Bogorodice 7, malo dalje ulica s javnim kućama u kojima rade transvestiti, na sredini je izlaz
iz kina Sinepop, a na kraju avenije uzdiže se povijesna džamija Husejin-age, čiji se džemat
petkom prelijeva i na cestu. Kada njima dodate postolare, urare, prodavaonice jeftine
odjeće, kafiće, hostel za siromašne, siromašnog prodavača starih knjiga koji je robu izložio
na tlu, nasuprot povijesne česme u dvorištu džamije i poznati restoran Hadži Abdulab,
dobijete aveniju koja nosi sva obilježja Bejoglua. Po danu njome gospodare trgovci i
obrtnici, ali je li pala noć, poprimi sasvim drukčiju narav. Tada njome teturaju pijani gosti
barova, krčmi i pivnica. Ponekad postaje pozornica na kojoj se mogu čuti pijani uzvici i
vidjeti krvave tučnjave, preprodaja droge ili prostitutke koje se pogađaju s mušterijama, a
često i odzvanja sirenama policijskih auta ili kola hitne pomoći. Ponekad se ti noćni
događaji produlje do jutra, a trgovci, već navikli na te prizore, promatraju što se događa s
osmijehom na usnama. Tog sam dana i ja prisustvovao jednom od tih noćno-jutarnjih
prizora.

7 Naziv na turskom: Surp Asdvadzadzin Kilisesi (nap. prev.)

Izašao sam iz auta na početku Avenije Sakiz Agadži i hodao prema uredu kad je odjednom
nastala vika i graja. Trgovci su istrčali iz svojih prodavaonica i uputili se ulijevo, prema Ulici
Nane, zapitkujući jedan drugoga što se događa. Nisam odolio da im se ne pridružim i sam.
Približivši se početku ulice, ugledam posve golog mladića od jedva osamnaest godina kako
psujući baca kamenje na postolarsku radionicu u prizemlju zgrade na uglu. Inače se klonim
takvih tučnjava, ali ovaj put me savladala znatiželja, pa sam si pronašao mjesto u prvim
redovima gomile koja je promatrala prizor. Mladić se na nju nije osvrtao, već je bijesno
svime što bi mu došlo pod ruku gađao prozore radionice. Premda većina kamenja koje je
bacio nije pogodilo metu, uspjelo je razbiti dva od četiriju prozora koja su gledala na ulicu.
Staklo se opasno prosulo po ulici, a neki su se komadići zabili i u mladićeve tabane, pa je on
za sobom ostavljao krvave tragove. No on nije bio svjestan ni publike ni komadića stakla
zabijenih u tabane.

„Jebat ću ti mater u guzicu... Jebat ću ti kćer u guzicu... Jebat ću ti ženu u guzicu...“ vikao je
tražeći još kamenja kojim bi gađao zgradu. “Samo i jebe u guzicu“, dobaci podrugljivo jedan
od mladića po čijoj se bijeloj pregači vidjelo da konobari u restoranu na uglu.

„Što će dečko?“ reče drugi. „Sinoć je izgubio guzicu, pa sad psuje da mu bude lakše.“

I njemu se u glasu čula poruga.

„Ovo je opet maslo Pedofila Džahita, zar ne?“ upita neki debeljuškasti kicoš.

„A koga drugoga?“ odvrati konobar. „Uvijek ista priča. Ovaj jadnik očito nije imao gdje
prenoćiti. Džahit ga je pozvao da prespava u radionici. Kako je mali mogao znati da je tip
pedofil? Otišao je s njime.“

„Pa kako se nije branio?“ upita drugi.

„Kako se mogao obraniti? Tko zna koliko jadnik dana nije spavao. Vjerojatno ga je prevario
san. A možda mu je peder Džahit dao i vina.“

„Nije mu trebalo vino, samo malo ljepila“, reče debeljko.

„Opa, nije valjda Džahit i tebe zaključao u radionicu?“ dražio ga je konobar.

„Mene nije, ali svi znamo da tebe jest, stari moj“, odgovori mu debeljko. „Čujem da ćeš
uskoro dati otkaz i zaposliti se odmah pokraj, u onom kupleraju s dječacima.“

Konobar se nije nimalo uvrijedio. „Eh, prijatelju, kad bi me barem uzeli“, reče smijući se
obješenjački. „Nema para u konobarenju! Ali ja sam mršav, nema se tu za što uhvatiti. Ali
kod tebe, mašala, ima. Kršan si momčić. Perverznjaci bi se potukli oko tebe. Koliko bi ti
mušterija imao...“

Debeljko je taman zaustio da mu odgovori kad neki postariji čovjek poviče: „Strahota! Kako
vas nije sram? Imate li vi imalo samilosti? Pogledajte na što dečko liči!“
„Mi mu ništa nismo učinili, ujko Siri“, reče konobar. „Ljuti se na Pedofila Džahita, a ne na
nas.“

„Tog ću gada otjerati odavde. Ali vi ipak imajte malo poštovanja. Ne vidite li kako je
jadniku?“

„Uzalud se žalostite, gospodine Siri“, umiješa se neki visoki tip. „Taj mladić kojega žalite već
je dugo u toj igri. Jučer je došao mom pomoćniku Ramazanu i ponudio mu se za novac.
Ramazan ga je nalupao i otjerao. A zatim je došao k meni. Kad smo ga mi izbacili iz
prodavaonice, uputio se Džahitu.“

Ujko Siri mu je odbijao povjerovati.

„Pa ako je sam došao, što je onda ovo?“

„Džahit mu nije platio“, reče visoki. „U tome je čitav problem.“

Ujko Siri duboko uzdahne i reče: „Bože, daj mi snage! Do čega li smo to stigli? Pogledaj ti
to!“ Ljutito odmahne glavom. „A ne, prijatelju moj, tog perverznjaka Džahita moramo
otjerati odavde.“

„Nije on jedini, ujko Siri...“

Rasprava bi se nastavila da se nisu začule policijske sirene. Kad su se ukazala kola, svi su
zašutjeli i vratili se promatranju događaja. I mladić se smjesta smirio ugledavši policiju i
požurio se plačući objašnjavati zlu kob dvojici uniformiranih policajaca. I dok su ga oni
slušali mirnog izraza lica, sa stražnjeg je sjedišta auta izašao glavni inspektor Džunejt.
Premda nisam bio tako dobar s njim kao Kenan, ipak sam ga otprije poznavao. Upoznali
smo se prošle godine, kad je u naš butik ušao lopov. Odmjerio je mladića pogledom koji nije
odavao nikakve emocije, a zatim mu je pružio ogrtač i rekao: „U redu, u redu, u postaji ćeš
se izjadati do kraja. Uđi u auto.“

Mladić ga posluša. Prebacio je ogrtač preko mršavog tijela i sjeo na stražnje sjedalo, a za to
se vrijeme inspektor okrenuo prema svojim ljudima i rukom u kojoj je krčao voki-toki
pokazao prema postolarskoj radionici.

„Dovedite i onoga.“

Baš kao i mladić, policajci su postupili po Džunejtovom nalogu i uletjeli u zgradu. Uskoro su
iz nje izveli proćelavog čovjeka bijele brade, srednje građe, sivo-plavih očiju i nevinog
izgleda. To mora da je bio onaj kojega su svi zvali Pedofil Džahit. „Laže, gospodo policajci“,
govorio je hodajući između dvaju policajca. „Primio sam ga u radionicu jer je rekao da nema
kuće, da mu se nešto ne dogodi. Jednu je noć proveo u parku i ondje su ga silovali. Uzeo sam
ga k sebi da mu se to i noćas ne bi ponovilo. Ali on je lud. Kleveće me. Sramoti me pred
svima...“ Odjednom zastane, primijetivši inspektora Džunejta. U strahu razrogači sivo-plave
oči. Odustao je od preklinjanja policajaca i okrenuo se prema inspektoru:
„Inspektore Džunejte, ja ništa nisam učinio. Obećao sam vam već. Kunem se na Kuran da
nisam... “

Džunejt ga je promatrao kamenog izraza lica. Džahit se približi, ne odvajajući pogled pun
strepnje od inspektora.

„Inspektore, laže. Ovaj mi je mali peder smjestio. Kunem ti se da laže.“

Džunejt je i dalje šutio. Džahit ga pokuša uhvatiti za ruku, a ovaj ga, hineći da ga pokušava
uspraviti, svom snagom odalami voki-tokijem po licu. Džahit vrisne i objema se rukama
primi za nos. Policajci mu nisu dopustili da viče dalje, već su ga ugurali u kola. I mladić, koji
se maloprije derao na sav glas, sad je bio miran kao bubica te se šutke povukao u kut kako
bi mrskome čovjeku dao mjesta na stražnjem sjedištu. U tom je trenutku Džahit maknuo
ruku s lica, pa sam ugledao da mu iz nosa krv kaplje po bijeloj bradi. Ne podnosim kada
udaraju starce. Obuzeo me čudan osjećaj. Brzo sam se okrenuo i prokrčivši si put kroz
gomilu koja je i dalje pohlepno upijala događaje, ponovno izašao iz Avenije Sakiz Agadži.

Raspoloženje mi se pokvarilo te sam ubrzao korake. Opet mi je palo na pamet kako je moj
otac imao pravo. Što god da se zaista dogodilo između nagog mladića i Džahita, bilo mi je
sasvim jasno da su bili potlačeni, ponižavani i maltretirani zato što su bili nemoćni.
Poznavao sam podosta homoseksualaca i homoseksualki na Bejogluu koji su živjeli kako su
htjeli i koje nisu ponižavali zbog njihove seksualne orijentacije. Živjeli su dostojno, kao što i
zaslužuju. No svi su imali novac, posao, ugled. Jedini način da te ne ponižavaju ili progone
jest biti snažan. Moj je otac to veoma mlad shvatio i to je bila tajna njegova uspjeha. Možda
sam mu baš zbog toga i mogao oprostiti pogreške. Dok sam tako razmišljao, ruka mi se
sama od sebe našla na satu koji sam nosio sa sobom od mature, kada mi ga je otac poklonio.
Premda sam posljednjih mjeseci zbog oca proživio zbilja teške trenutke, godilo mi je
razmišljati kao on, ispunjavalo me nekim snažnim mirom. Zapravo ne, nije to bio mir, prije
možda neka vrsta opuštenosti zbog toga što sam bio siguran u ispravnost svojih postupaka.
Vjera da stojim čvrsto na svojim nogama i da mogu odoljeti svijetu koji čeka da me uništi.
Neki osjećaj povezan s time da sam još živ, da umijem zaštiti, pa čak i gospodariti onime što
posjedujem. Ne vjerujte Kenanu, život nije ništa više od toga.

Dok su mi se te misli rojile po glavi, skrenuo sam za ugao kod džamije Husejin-age i dok
sam prolazio pokraj Rumeli-hana, začujem ženski glas: „Gospodine Selime...“ Nisam se
osvrnuo jer nisam bio jedini Selim na svijetu, ali glas je ponovio:

„Gospodine Selime...“

Okrenuo sam se i susreo s parom svijetlozelenih očiju. Gdje sam već vidio to ovalno lice
uokvireno kosom boje meda, te zelene oči koje su me s prepoznavanjem gledale pod
svijetlim obrvama?

„Ne sjećate me se...“ Na usnama joj se ukaže sramežljivi osmijeh. „Ja sam Katja, upoznali
smo se na koktel-zabavi gospodina Kenana...“
Pa naravno, kako je se nisam uspio sjetiti? Ovaj je susret za mene bio toliko neočekivan da
sam se još više iznenadio prepoznavši je.

Katja je pogrešno protumačila izraz moga lica jer se dala u objašnjavanje: „Bila sam s
Nihatovom suprugom Melek...“

„Da, da, sjećam vas se“, rekao sam i uzvratio joj osmijehom. „Ali iznenadilo me što se vi
mene sjećate.“

„Iskreno rečeno, nisam vas prepoznala“, reče. Bilo joj je neugodno. „Gospodin Kenan vas je
ugledao.“

„Kenan?“ upitam osvrćući se oko sebe.

„Da.“ Glavom pokaže prema ljekarni Rebul. „Unutra je, kupuje lijekove. Zamolio je da ga
pričekate.“

Zaškiljio sam u ljekarnu i ugledao Kenana. Mahao mi je. Otkad ja tog tipa nisam vidio?
Moralo je proći barem deset dana. Bio sam se zakopao u poslove oko tvornice, pa se ni s
Nihatom nisam baš stizao vidjeti.

„Vi radite s Kenanom, zar ne?“

Sada je na njoj bio red da se iznenadi.

„Kako to znate?“

„Spomenuti ste. U vezi s onim projektom fotografija ubojstava... “

„Ah da, projekt fotografija ubojstava“, reče Katja. Lice joj se načas smračilo. Nije valjda da se
ni ona nije slagala s time?

„Zanimljiv projekt“, rekao sam ispitujući. Odvratila je pogled i rekla:

„Daaa, zanimljiv...“

„Je li to loše?“

„Nije loše, ali bojim se da će se fotografije izgubiti u privlačnosti teme!“ Nastavila je,
uvidjevši da je nisam shvatio: „Najvažnije je kako interpretiraš temu koju si odabrao. Uvijek
sam se klonila odviše privlačnih tema. Mislila sam da ograničavaju umjetnikov talent. “

Sada mi je bilo jasnije što je htjela reći. I premda mi sumnje koje sam gajio prema njoj nisu
iščezle, bilo mi je drago da netko razmišlja poput mene. No koliko je ona mogla utjecati na
Kenana? Ipak, odlučio sam pokušati još jednom.
„Potpuno se slažem s vama“, počeo sam entuzijastično. „Mislim da je prava vještina od
običnih, jednostavnih tema stvoriti umjetničko djelo... “

„Oho, vidim da si se bacio u kritičarske vode, Selime“, prekinuo me Kenanov piskutavi glas.
Mangup se ukazao točno nasuprot meni. “I tebe ćemo primiti u tim, jasno“, reče u šali.

„Kako si, Kenane?“ rekoh, krenuvši da ga zagrlim.

„Ne, ne približavaj se. Imam gadnu gripu. Čuješ li kako zvučim? Ne želim te zaraziti. “

Okrene se prema Katji.

„Upoznala si Selima, zar ne? On je najpoznatiji proizvođač modnih tekstila u nas. Proslavio
je marku AZYA u Turskoj, a uskoro će i po čitavom svijetu.“ Dobaci mi pogled pa se opet
okrene prema njoj. U njegovu pogledu, iscrpljenom od bolesti, zaiskri razigranost. “Dobro
se pazi Selima, veliki je ženskar. Prevarit će te dok si rekla “keks?“

Katja me odmjeri. Obuzeo me sram, kao da sam odjednom posve gol. Da to prikrijem, počeo
sam koriti Kenana: „Sram te bilo, takav bolestan i dalje lupaš gluposti.“

„Kakve gluposti? Jesam li slagao kad sam rekao da si ženskar?“

„Bože sačuvaj, tko te ne zna povjerovao bi ti.“ Okrenuo sam se prema Katji koja me i dalje
odmjeravala. „Ne vjerujte ovome luđaku, šali se. Ja sam oženjen čovjek.“

Pokajao sam se čim sam to izgovorio. Zašto sam osjećao potrebu opravdati se toj ženi? „Ma
ne obazirite se vi na njega, gospodine Selime“, reče Katja nesvjesna moje neugode. „Ni ja se
ne obazirem. Već sam se naviknula na njegove šale.“

Okrenuo sam se prema Kenanu kako bih mu rekao još riječ-dvije.

„Dobro, dobro, ne ljuti se, zafrkavao sam te...“ reče vedro, kakav je bio čak i bolestan.
„Hajdemo nekamo na ručak, ovi vitamini mi otvaraju apetit.“

Zapravo nisam bio gladan. Usprkos tome, da za pola sata nisam imao sastanak s francuskim
partnerima, bio bih prihvatio Kenanov poziv. Živo me zanimalo što se događa.

„Drugi put, moram na sastanak. Ali otpratit ću vas do restorana?“

„Nećemo daleko. Sjest ćemo tu u Kaktus. “

Zastao sam.

„Tamo gdje se okupljaju pseudointelektualci?“

„Pa i mi spadamo među njih. Uostalom, hrana im je odlična?“

Bio je to pravi čas za razmetanje.

„Mislio sam da mrziš takve ljude.“

„I dalje ih mrzim“ odvrati mirno, „ali ne mogu bez njih?“ Nastavio je hodati, pa smo Katja i ja
krenuli za njime.

„Gdje je Nihat?“ upitao sam.

„Otišao je na Sirkedži po filtre koje smo naručili.“

Zastao je načas pa me upitao:

„A kako tvoj posao? Sjećam se da si imao problema s novcem. Jesi li to riješio?“

I to je bio Kenan: netom prije vas je zadirkivao i gnjavio i taman kad biste se počeli ljutiti na
njega, ponovno bi vam osvojio srce.

„Jesam, jesam. Tvornica se polako otvara. Ne bude li većih problema, u ovo vrijeme iduće
godine počinjemo s proizvodnjom.“

„Odlično, baš mi je drago. Djelovao si mi nešto pesimistično kad smo se posljednji put
vidjeli.“

„Od brige, znaš kako to ide...“

„Neka, neka, drago mi je da je sad krenulo.“

Stigli smo do ugla Ulice Imama Adnana na kojem se nalazio kafić Kaktus. Nisam odolio da
prije odlaska ne zadovoljim znatiželju.

„A vi? Kako vam ide? Ponešto mi je već javio Nihat.“

Kenan se načas uozbiljio.

„Zapravo je išlo dobro... Možda ti je Nihat već rekao da smo potkrovlje moga ureda
pretvorili u studio. Ali k’o za vraga, prije dva dana za vrijeme kiše jedan se dimnjak srušio i
oštetio krov, pa se kiša slijevala u studio. Sva sreća pa još nismo bili unijeli opremu... Šteta
nije prevelika. Popravit ćemo je, ali, stari, bojim se tog potkrovlja. Katja i ja već dva dana
razgovaramo o tome. Bilo bi možda bolje da nađemo prostor na nekom nižem katu.“

Na pamet mi padne prizemlje moje trokatnice u Ulici Ajhana Išika.

„Znaš da je moja zgrada blizu“, rekao sam.

„Da“, odvrati i zastane. Mora da je shvatio što mislim jer su mu zasjale krupne oči.
„Prizemlje je prazno. Stanar se iselio prije četiri mjeseca. Bilo mu je premračno...“

„Baš nam tako nešto treba!“ usklikne ne čekajući da dovršim prijedlog. „Dat ću ti koliko god
budeš tražio za najam...“

„Ne budali, kakav najam? Bit će mi drago da ti pomognem.“

Kenan me s ljubavlju pogledao, a načas mi se učinilo da su mu se oči napunile suzama,

možda i zbog bolesti. Okrenuo se prema Katji.

„Jesi li vidjela? Jesam li ti rekao? Ne obaziri se na njegov hladni stav, ovaj tip ima zlatno
srce.“

Obraćao joj se s velikom prisnošću. Jesu li postali ljubavnici? Već? Katjine zadivljene
poglede nije bilo teško primijetiti. A i Kenan ne bi nikada ostao ravnodušan pokraj ovako
lijepe žene. No ipak je bilo rano za vezu. Ali nisam smio zaboraviti koliko je Kenan brzo
djelovao. I sad se isto tako brzo okrenuo prema meni i upitao:

„Kada možemo pogledati zgradu?“

„Kad god hoćeš. Poslat ću ti ključeve čim stignem u butik.“

„Uf, da nisam bolestan, sada bih te izljubio. Baš ti hvala, Selime. Ovo ti nikada neću
zaboraviti. “

„Ma nema na čemu. Čemu služe prijatelji?“

„Puno vam hvala, gospodine Selim“, reče Katja koja nas je do maloprije slušala. U lijepim joj
se očima odražavala zahvalnost. „Spasili ste nas od velikih muka. Neću lagati, ni meni u
onom potkrovlju nije baš bilo ravno.“

„Drago mi je da sam vam pomogao.“ Dobacio sam Kenanu prijekoran pogled i nastavio:
„Doduše, neki me pokušavaju držati podalje od projekta...“

Kenan iznenađeno usklikne:

„Tko? Tko te drži podalje?“

Nastavio sam ga napola podrugljivo zadirkivati:

„A tko? Ti i Nihat.“

Uputio mi je pogled prepun pitanja.

„Prijatelju, nisi li sam rekao da je opasno i da te ne uplićemo u projekt?“

„Rekao sam da je opasno, ali nisam rekao da me ne uplićete.“

„Dobro, ok, nisi baš bio oduševljen... Nije li tako?“

Pogledi su nam se sreli. Vidjevši Kenanov tužni pogled, nisam više mogao izdržati.

„Tako je, tako je... Ali tad sam vas pokušavao odvratiti od projekta. Ali sad ste ga započeli,
pa i ja želim pomoći koliko mogu.“

„Već jesi, dragi moj Selime. Nemoj misliti da su nam namjere loše. Zar bismo mi tebe ikada
isključili iz ičega?“

Tiho sam se nasmijao.

„Znam, znam.“ Okrenuo sam se prema Katji koja nas je slušala sa slatkim osmijehom na
usnama. „Oprostite mi, htio sam se malo našaliti. Ne može samo on zbijati šale.“

Katjin se osmijeh proširio na čitavo lice. „Naravno“, reče, „i vi se imate pravo šaliti.“

U to primijetim da su joj oči postale plave kad se smiješila. Ta je Katja bila zaista prelijepa
žena. Uplašio sam se da bi Kenan mogao pogoditi o čemu razmišljam, pa sam promijenio
temu.

„Dobro, jeste li dobili fotografije?“

„Da... Ukupno 66 fotografija ubojstava.“

Govorio je entuzijastično, kao da nije riječ o mrtvacima, već o nečem lijepom. Možda sam i
zbog vlastite reakcije promrmljao: „Mora da su strašne.“

„Strašne? Meni se nisu učinile strašnima. Što ti kažeš, Katja?“

Katjin je osmijeh iščezao.

„Ima ih i strašnih, ali fotografije više bude tugu u čovjeku. Hoću reći... To su beznadni
završeci, nasilno prekinuti životi, nedovršeni trenuci... Ali mene su najviše iznenadili detalji.
Svi se prizori ubojstava međusobno veoma razlikuju. Mislila sam da će svi biti slični. No
fotografije su nevjerojatno pune detalja.“ Zamišljeno je promrmljala, kao da govori sebi: „To
će mi naravno otežati posao...“

„A kako će ih gledatelji primiti?“

„Ne znam.“

Katjina neodlučnost zabrinula je Kenana.

„Što se tu ima ne znati? Primit će ih dobro, jako dobro. Radimo nešto što nikome dosada
nije palo na pamet. Svi će se oduševiti...“ Pogledao me i odmahnuo glavom. „Hajde, priznaj. I
dalje si zabrinut, zar ne?“
„Ne koliko prije... “

„Uzalud se brineš. I ti ćeš doći razgledati fotografije. Vidjet ćeš da nisu tako strašne.“

„Može, doći ću.“

Moj je odgovor izgleda iznenadio mladu ženu jer me upitala: „Stvarno ih želite vidjeti?“

„Da. Uostalom, vidjet ću ih i kad ih vi reproducirate. Ovako ću moći vidjeti i po čemu se

razlikuju od originala.“

„Dobro“, reče Kenan. „Dođi kad god hoćeš. Fotografije su u mom uredu.“

„Doći ću čim sredim ovo s tvornicom. “

Šesto poglavlje
To što sam im dao prizemlje zgrade u Ulici Ajhana Išika može se činiti čudnim, ali moje
ponašanje zapravo i nije bilo toliko iznenađujuće. I sam sam htio biti uključen u projekt. To
mi je postalo jasno kada sam na Bejogluu, pred ljekarnom Rebul susreo Katju. Nije li
zapravo tako bilo oduvijek? Dok bi Nihat bez razmišljanja skočio naglavačke u Kenanove
gluposti, ja bih im se najprije iz ovog ili iz onog razloga usprotivio, a kad me ne bi poslušali
bih se udaljio, a zatim se na kraju i ja pridružio s obale. I opet se, evo, događalo isto. Zar
ljudi nikada ne odrastu? Uglavnom...

Kenan i Katja bili su oduševljeni prostorom. S visokim stropom i prostranim sobama, bio je
kao stvoren za fotografski studio. A to što nije bio jako dobro osvijetljen navodno je bila
prednost. Već su sljedećeg dana zasukali rukave i dali se u izmjene, popravke i pregradnju.
Ja sam pak morao pričekati odlazak mojih budućih partnera koji su iz Francuske došli u
Tursku kako bih mogao pregledati fotografije. Dakle, trebala su proći tri dana.

Kad sam jednog poslijepodneva nakon tri dana otišao u Kenanov ured, zatekao sam ga
nespremnog. Ovog je puta on imao sastanak. U dvorani su ga čekali rukovoditelji iz
središnjeg ureda osiguravajućeg društva. Predložio sam mu da se vratim kasnije, ali mi nije
dao da odem.

„Ne idi, Selime“, reče. „Dugo već nismo sjeli i razgovarali. Raskomoti se u mom uredu.
Dođem čim se njih riješim.“

Bio sam iscrpljen nakon dana pretrpanih sastancima, a što je još važnije, zanimale su me
fotografije ubojstava. Ušao sam u ukusno namještenu prostoriju zidova prekrivenih
Kenanovim fotografijama. “Bez brige, snaći ću se“, rekao sam mlađahnoj tajnici koja mi je
ponudila okrjepu.

Kada je izašla, približio sam se ormaru iza Kenanovog stola i među bocama poredanima
jedne do drugih odabrao single malt viski. Iz poluprazne boce sam si u jednu od čaša
natočio dva prsta viskija. Dohvativši švicarsku čokoladu s donje police istoga ormara,
zavalio sam se u jedan od Kenanovih udobnih naslonjača. Tek sam počeo uživati u okusu
pića koje mi se već kod prvog gutljaja širio venama kad se začuje kucanje na vratima.
Uspravio sam se. Posjetitelj je bila Katja. Ugledavši je, brzo sam ustao, kao da me uhvatila u
krađi. Primijetio sam da sam se posramio pred tom ženom - koja nam je u živote ušla prije
niti mjesec dana - jer sam si bez pitanja natočio piće, usprkos tome što sam znao da se
Kenan zbog toga neće ljutiti. Što mi se to događalo? Katja mi se pak približila s onim slatkim
smiješkom na licu, ne pokazujući ni tračak iznenađenosti.

„Dobar dan, gospodine Selime. Kako ste?“

Zapahnuo me neki ugodan miris.

„Dobro, hvala“, rekao sam prebacujući čašu iz desne u lijevu ruku kako bih se rukovao s
njome. Ali pritom sam bio tako nespretan da sam se čak uspio i zaliti viskijem. Nisam
dopustio da me to smete te sam stisnuo pruženu mi ruku. Koža joj je bila mekana i hladna,
no ja sam žurno povukao ruku, kao da je riječ o užarenom komadu ugljena.

„A kako ste vi?“ Te su mi riječi same prešle preko usana.

„I ja sam dobro, hvala vam. Upravo dovršavamo posljednje pripreme. Već smo neke stvari
prenijeli kod vas.“

Primijetila je da sam i dalje na nogama.

„Zašto ne sjednete?“ rekla je i sjela u naslonjač nasuprot mojem, ne osjećajući očito potrebu
ni da skine crnu kožnu jaknu koju je imala na sebi. Spustio sam praznu čašu na stol i sjeo.

„Nemate vratara ili nekakvog stražara?“ upita.

Nisam je shvatio.

„Molim?“

„U vašoj zgradi, mislim. Nemate stražara ili vratara?“

„Imali smo vratara, gospodina Sukrua. Jadnik je umro lani. Sada vratar iz zgrade pokraj
navrati jednom mjesečno i očisti stubište. Drugo ionako nije potrebno. Dva stana na
gornjem katu rabim kao skladište za višak tkanina i drugu robu. Ne brinite se, sva su vrata
čvrsto zaključana, uključujući i ona podrumska. Nijedan lopov neće moći samo tako ući.“

„Ne daj Bože! Ondje će nam biti sva oprema...“

Prošla me ona prva uzbuđenost, ali ipak sam bio napet. Možda baš zbog toga nisam mogao
izdržati iznenadnu tišinu koja je zavladala.

„Jako me zanimaju one fotografije. Volio bih ih vidjeti ako su ovdje.“

„Naravno, ovdje su“, rekla je ustavši. „Odmah ću ih donijeti.“

Izašla je iz ureda, a ja sam si rekao da moram biti pribran pred njom. Nisam je tako dobro ni
poznavao. Nisam smio dopustiti da na mene ostavlja takav dojam. Katja se uskoro vratila
noseći crni fascikl. Nabacio sam značajan izraz lica i primijetio: „Crna je dobra boja za
fascikl u kojem su slike ubojstva“, više kako bih sebi dokazao da sam se opustio, nego njoj.

Katja se samo nasmiješila.

„Sjednite za stol, bit će vam ugodnije.“

„U redu“, prihvatio sam prijedlog. Sjeo sam za stol i ona je preda me spustila crni fascikl, ali
nije se udaljila. Ostala je stajati pokraj mene.

„Malo smo ih povećali. Originali su nešto manji.“

Nagnula se i otvorila fascikl. Bila mi je toliko blizu da me rubom kožne jakne doticala po
ramenu te sam mogao osjetiti parfem na njezinoj koži. Mogao sam se pomaknuti, ali nisam.
Odabrao sam ne pomicati se kako me ne bi pogrešno shvatila.

„Dobili smo zapravo 113 fotografija, ali jedan dio nije bio prikladan. Na njima je bilo toliko
krvi da bi nekim ljudima bilo grozno gledati ih. Bilo je i djece, a na to su nam se želuci dizali.
Bilo je spaljenih ljudi, te su bile užasavajuće. Za projekt smo odabrali 66 komada“
objašnjavala je. Bio sam sav na iglama, ali čim su Katjini tanki, dugi prsti otvorili fascikl, svu
sam pozornost usmjerio na fotografije. Uskoro više neću osjećati ni onaj njezin zamamljivi
parfem ni jaknu na mome ramenu.

Prva je fotografija snimljena u krčmi. Na čelu stola za kojim se pila rakija sjedio je čovjek
naslonjen na zid, s prestravljenim pogledom u očima. Na košulji mu se od vrata nadolje
širila crvena mrlja. Čudno, na stolu nije bilo nijedne razbijene čaše ili prevrnuta tanjura.
Tijelo je sjedilo pred tanjurima meze i gotovo ispijenom bocom rakije od 70 dcl.

Sljedeća je snimljena na ulici. Na tlu je potrbuške ležala žena s maramom. Jadnici se

marama nabrala oko glave poput padobrana. Glava, lice i kosa bili su joj pokriveni. Vidjela
se samo plava haljina koja je s lijeve strane na leđima bila tamna od krvi. Ženina lijeva
cipela ležala joj je tik do glave, a desna je još bila na nozi. Nije bilo nikakvog znaka koji bi
me uputio na to kakvim je oružjem ubijena i kako.

Na idućoj su fotografiji tijela dvojice transvestita ležala na stražnjem sjedištu nekog auta.
Jednome je glava pala na rame drugog. U padu mu je pala perika i otkrila ćelavu glavu. Na
desnoj strani otvorenih usta imao je ranu, pretpostavio sam, od metka. No rana nije
krvarila ni uništila pretjerano našminkano lice. Drug transvestit ležao je zavaljeno kao da
spava. Međutim, krv koja je tekla kroz dugu kosu jadniku je curila preko lica, sve do između
krupnih mu grudi.

Još jedno ubojstvo: u nekoj je dnevnoj sobi, pred još upaljenim televizorom, u jednom od
jeftinih naslonjača, ležala djevojka s velikim nožem za kruh zabodenim u srce. U
razrogačenim očima joj se ogledao duboki šok. Kao da nije mogla shvatiti zašto je ubijena.
Na zidu iza visjela je slika goleme zmije pribijene na križ. Listajući dalje osjećao sam kako
me obuzima sve veći strah. Kako sam i pretpostavljao, fotografije su prikazivale ubojstva do
najmanjih detalja. No kao što je Katja primijetila, nisu budile strah, već sažaljenje.

Ipak, nisam odolio da ne pregledam sve fotografije. Bilo je tu ljudi ubijenih mecima iz
sačmarice i pištolja, nožem, škarama, otvaračem pisama, čavlima, komadima stakla,
palicom, daskom, žicom, užetom, pa čak i golim rukama; u javnoj kući, u školi, u straćarama
i luksuznim stanovima, u vilama, na krovu kuće, u lokalnoj prodavaonici, u frizerskom
salonu, u zubarskoj ordinaciji, na ulasku u podzemnu željeznicu, nasred ceste, u parku, u
javnom WC-u, pa čak i na vratima džamije. Nikada neću saznati stvarnu životnu priču
većine njih, ali moram priznati da me, dok sam razgledao fotografije, osim sažaljenja
obuzela i znatiželja. I nisam joj uspijevao dokučiti izvor. Je li to onaj čudan osjećaj koji u
vama bude čak i fotografije svakodnevnih prizora? Ili privilegij prisustvovanja
najprivatnijim trenucima žrtava? Potajni užitak osjećaja uzbuđenja bez ikakvog rizika?
Možda sve troje, a možda ništa od toga... Fotografije su ujedno bile i upozorenje: bili vi žena,
muškarac, bogati, siromašni, mladi ili stari, bilo kada i bilo gdje možete postati žrtva
ubojstva, baš kao i ovi na slikama. Svatko od nas, svi smo mi bili u opasnosti. Ne budemo li
oprezni, ne budemo li pripravni, mogli bismo završiti kao i ti jadnici. Bejoglu, taj centar
kulture i umjetnosti u jednoj od najvećih metropola svijeta, taj otok kulture obdaren svim
blagoslovima civilizacije istovremeno je bio i divlja šuma zgrada. A u šumi postoji samo
jedan zakon: ako želiš preživjeti, moraš biti snažan i oprezan. Inače ćeš postati plijen nekog
snažnijeg predatora.

„Ljudski je rod veoma okrutan, zar ne?“ promrmljao sam dok je Katja posljednju fotografiju
spremala u fascikl.

„Nažalost, jest“, reče uz duboki uzdah. „Ali ne samo u Turskoj.

Ljudi su isti i u Rusiji. Sigurna sam da su takvi i na čitavome svijetu...“ „Zli...“ „Zli, ali stvarni.
“

„Točno, stvarni.“

„Mislite li da je onda u redu reproducirati te fotografije i izložiti ih ljudima?“ „Ne znam...

Prvo sam bio protiv toga, ali onda sam promijenio mišljenje.“ „Zašto?“

„Projekt mi je postao zanimljiv.“

„I?“

„Zanimljiv mi je. To je sve. Zanimljiv...“

Počela se smijati.

„Što je smiješno?“

„Tu ste riječ upotrijebili i kada smo se prošli put vidjeli.“

Pričekao sam da objasni na što misli, ali ona je samo sjela na svoje mjesto, stežući fascikl u
naručju kao dijete omiljenu igračku.

„A što ste očekivali da ču reći?“ upitao sam je.

„Ono što zaista mislite.“

Je li se ta žena poigravala sa mnom? Zapravo tako uopće nije izgledala; ako ne računamo
čudan sjaj u očima, izraz na licu činio se iskren.

„Oprostite mi, ali čini mi se da uvijek upotrebljavate istu riječ jer prikrivate ono što zaista
mislite“, nastavila je.

„Kako to znate?“

„Jer činim isto. Možda ste primijetili da sam prvi prvom susretu poslije vas i ja počela rabiti
riječ zanimljiv.“

„Zaista? Nisam primijetio. Ali pamćenje vam je izvrsno?

Nije odglumila skromnost.

„To je vjerojatno odlika profesije. Ja ne smijem zanemariti nijedan detalj, bio izgovoren, bio
vizualan.“

Poželio sam još viskija. Ustao sam i dohvatio čašu. „Ako mi dopustite, popio bih još malo
viskija. Da i vama natočim?“

„Hvala, ali ne volim viski.“

Pričekala je da si natočim viski iz iste one boce od maloprije i kada sam se okrenuo prema
njoj rekla: „Još mi niste rekli što mislite. Da, što mislite o fotografijama?“

Nisam se požurio s odgovorom. Otpio sam gutljaj viskija i primijetio: „Vrlo ste uporni... “

Odgovorila mi je dok sam sjedao u svoj naslonjač.

„Da, zato što se bojim da ću pogriješiti.“

Sad mi se učinilo da sam je shvatio. I ona je, poput mene, bila zabrinuta ili je barem htjela
ostaviti takav dojam.

„Niste sigurni u ovaj projekt“, rekao sam.

„Tako je“, reče spustivši fascikl na stolić među nama. „Imam nekoliko ozbiljnih pitanja.
Posao mi nikako ne sjeda.“

„Mora li vam se svaki posao koji prihvatite sviđati?“

„Da. Obično ne radim na nečemu u što ne vjerujem. Ne zaboravite, ipak je ovo umjetnost.
Bez ljubavi ne ide. Osim toga, trenutno mi treba novac...“

„Pa dobro, znači nema problema?“

„Ali ne mogu to učiniti Kenanu?“

Opala, ne možeš to učiniti Kenanu, ha?! Katja se, baš kao što sam i pretpostavio, ni mjesec
dana otkada je upoznala mog prijatelja, upetljala u mrežu privlačnosti.

„Zašto, ako smijem pitati?“

Nije bilo nikakve promjene u njezinu pogledu i izrazu lica.

„Ma neee, zašto ne biste smjeli?“ odgovorila je. „Kenan polaže puno vjere u ovaj projekt. I
sami ste vidjeli koliko ga veseli i sam razgovor o njemu. Ali moguće je da se prevario.
Možda mu se nade neće ostvariti, a možda će ga zadesiti nešto još gore.“

Na što je ciljala ova žena.“

„Što bi moglo biti još gore? U najgorem slučaju, izložba će biti neuspješna?

„Ne govorim o uspjehu. I on je važan, naravno, ali ovo bi moglo utjecati na Kenanov život...
Čak i...“

„Hoćete reći da će ga dovesti u nevolju?“

„Da, ali pritom ne mislim da će imati problema s ubojicama ili obiteljima žrtava, nego sam
sa sobom. “

Ljudi koji se bave umjetnošću zaista znaju biti kriptični. Ona je već neko vrijeme govorila,
ali još nije prešla na stvar. Na koncu sam bio prisiljen otvoreno je upitati: „Znači, tvrdite da
će Kenanu život biti u opasnosti ako započne ovaj projekt?“

„Tvrdim da bi mogao biti.“

„Stvarno? Oprostite što ne uspijevam shvatiti, možete li biti malo jasniji?“

„Govorim o vezi između umjetnika i njegova djela. Umjetnici se poistovjete sa svojim

projektima. Dok oni stvaraju svoja djela, i ona utječu na njihovu svijest i duh, a ponekad ih i
sasvim preuzmu. A najgore je što umjetnici toga nisu svjesni. Oni stvaraju, pa čak i postižu
uspjeh, a za to im se vrijeme u duši može stvoriti trauma koje nisu svjesni. A možda je
upravo zato jako teško predvidjeti kakvu će im štetu ta trauma nanijeti. Evo za primjer, ono
što se dogodilo Diane Arbus veoma je poučno... “

„Diane Arbus?“

„Diane Arbus bila je veoma poznata američka fotografkinja. Dok su njezini kolege birali
teme koje bi se mogle smatrati normalnima, ona je snimala ekstreme. Beskućnike, duševne
bolesnike, hermafrodite, albine, kralja i kraljicu plesa za stare, djecu s bedževima na kojima
je pisalo ‘Bombardirajte Vijetnam’ za vrijeme neke parade pristalica rata, patuljke...
Zanimljivo je da je Arbus te fotografije načinila s nekom vrstom indiferentnosti. Kad gledate
čudne ljude na fotografijama ne žalite ih, ne gade vam se. Arbus je uspjela sakriti svoje
emocije dok je radila. No to ne znači da one nisu ostavile traga na njoj. Možda ih nije htjela
dodati baš zbog toga što su je se jako dojmile. A kako nije mogla govoriti o svojim
osjećajima, nije nalazila odmora te je bila primorana taj teret vući sa sobom. A u prilog toj
teoriji ide i činjenica da si je oduzela život.“

„Ubila se?“

„Da, počinila je samoubojstvo 1971.“ Pogledala me u oči i upitala: „Sada shvaćate što želim
reći, zar ne?“

„Mislite da bi si Kenan mogao oduzeti život kao ta fotografkinja?“

Umjesto odgovora, nastavila me tužno gledati.

„Ne, ne vjerujem“, odmah sam se usprotivio. „Kenan se nikad ne bi ubio. Nije on takva
osoba. “

Zelene su joj oči potamnjele, a na licu se ukazao bolni smiješak.

„Sigurna sam da i prijatelji jadne Diane nisu vjerovali da bi se ona ubila“, reče.

Nervirala me uvjerenost kojom je to rekla.

„Nisam poznavao Diane Arbus, ali Kenana poznajem. On je posljednji čovjek na svijetu
kojemu bi samoubojstvo palo na pamet.“

Zbunilo ju je što sam toliko siguran u svoje riječi.

„Jeste li sigurni?“

„Da poznajete Kenana malo bolje, i vi biste bili sigurni. “

„Nadam se da ste u pravu.“ U zelenim je očima zasjala nada.

„Vjerujte mi, to bi me veoma obradovalo. Možda Kenan i neće biti pod tolikim dojmom, ali
ipak se bojim.“

„Zapravo ste i vi u pravu“, rekoh ispivši viski naiskap, „I mene je ovaj projekt uplašio. No
moji su razlozi bili mnogo drukčiji od vaših...“

„Mislili ste da bi netko drugi mogao ubiti Kenana.“

„Ne baš ubiti. Mislio sam da bi mogao imati problema. “

„Ali sad ste promijenili mišljenje?“

„Drugog izbora nije bilo. Kad bih mogao, sada bih se pobrinuo da odustane?

„Ali neće odustati, zar ne?“

„Neće?“

„To sam zapravo i predosjetila. I ja sam mu nekoliko puta pokušala objasniti koliko je
projekt opasan?“

„Niste ga valjda pitali bi li se mogao ubiti?“

„Naravno da nisam. Započela sam rekavši mu kako bi se mogao izgubiti u fotografijama, u

svom umjetničkom talentu, u šokantnoj temi, a zatim sam pokušala razgovor navesti na
Diane Arbus, ali nije me htio saslušati. Rekao mi je: ‘Ništa se ne brini, sve će biti u redu.’
Palo mi je na pamet da pomoć potražim kod Nihata, ali on je nažalost isti kao i Kenan. Čak i
više vjeruje u ovaj projekt. Nemojte me pogrešno shvatiti, znam da je i Nihat vaš prijatelj.
Osim toga, jako mi je drag. Dobar je čovjek, ali situacija mu nije jasna. Usto, ne razumije se
previše u umjetnost i fotografiju?“

„Ako ćemo iskreno, ne razumijem se ni ja“, prekinuo sam je. „Kad je riječ o umjetnosti, a još
pogotovo o fotografiji, još sam veća neznalica od Nihata.“

„Nepravedni ste prema samome sebi. Vi ste arhitekt. A koliko sam mogla primijetiti, nije da
vas umjetnost baš uopće ne zanima. Razumni ste, možete unaprijed predvidjeti rizike. A što
je najvažnije, imate utjecaj na Kenana?

Nijemo sam se nasmijao.

„Sumnjam. Svi izvana misle da je tako, ali nemam nikakvog utjecaja na Kenana. Baš
suprotno, on ima utjecaj na mene.“

„Ali...“ zaustila je da se usprotivi.

„Ne, ne... Tako je. Usprkos tome što vi vjerujete, Kenana sada više ne mogu odvratiti od
ovog projekta. I sami ste rekli, i na sam mu se spomen promijeni izraz lica. Kenana
poznajem gotovo četrdeset godina, ali nikada nisam doživio da se nečega primio s ovolikim
entuzijazmom. Ali nisam toliko pesimističan kao vi. Kenan bi se s vremenom mogao
predomisliti. I zato mu se nikako ne biste trebali suprotstaviti. Koliko sam shvatio, uspjeli
ste se sprijateljiti s njime. Zajedno sam vas vidio samo jedanput, ali jasno mi je da cijeni
vaše mišljenje. I korisno je da mu ga predočite. Od ovog projekta najvjerojatnije neće
odustati, ali moje će mu i vaše riječi ostati negdje u glavi. Dođe li trenutak da ponovno
razmisli o svemu, naše bi ga riječi mogle navesti da se predomisli?“

„Mislite li da je to moguće?“
„Mislim. Ako se i ne predomisli, bar će ih se sjetiti. Moramo biti uz njega. Ja ću se svakako
potruditi. Barem ćemo ga moći na vrijeme upozoriti.“

„Drugo nam ionako ne preostaje“, reče.

Ali zelene su joj oči bile prepune brige, poput mora pred oluju...
Sedmo poglavlje
Tog se dana nisam uspio vidjeti s Kenanom. Imao je toliko posla da mu se sastanak odužio.
Nekoliko je puta uzeo pauzu i navratio u ured. Shvativši da ga činim nervoznim, pozdravio
sam se s Katjom i izašao. No i dalje sam razmišljao o njoj. Je li moguće da Katja ima pravo,
razmišljao sam spuštajući se širokim stubištem stogodišnje zgrade u kojoj se nalazio
Kenanov ured i izlazeći na Aveniju Istiklal. Bi li fotografije koje Kenan snimi mogle naštetiti
njegovoj psihičkoj ravnoteži? Nisam u to nimalo vjerovao. Ipak je riječ bila o Kenanu, a ne
nekome drugome. On je od svih nas bio čvršće povezan sa životom. Za to je bilo dovoljno
pogledati ga, čuti kako se smije, porazgovarati s njime na pola sata... Je li zaista bilo
dovoljno? Da mi je netko prije pet godina rekao da će Kenan žene, zabavu i putovanja
zamijeniti izložbama fotografija da, bi postao besmrtan, bih li mu povjerovao? Ali evo,
Kenan je čitav svoj život podredio toj strasti. Dakle? Dakle, mudrije bi bilo izbjegavati
donošenje ikakvih sigurnih sudova o Kenanu. Znao sam da moj prijatelj jako voli život, ali
ipak ne bih smio tvrditi da si ga nikada ne bi oduzeo. Zbog takvih bismo pretpostavki mogli
previdjeti opasnost prije negoli bude prekasno.

S druge strane, Katja je imala valjane argumente. Nisam znao koliko je bila iskrena, ali
razmišljala je zanimljiv način. Prvo i osnovno, bila je protiv projekta. Razgovarajući s njom
osjetio sam da nisam sam. Samopouzdanje mi je poraslo kad se pojavio još netko tko mu se
protivio, pa bilo to i iz posve drukčijih razloga. Pa ipak, ja tu zanimljivu i lijepu ženu
zapravo i nisam poznavao. Nihat mi je ispričao tek nekoliko površnih stvari. Tko je zapravo
bila ta Katja? S tim pitanjem na pameti uputio sam se u Nihatovu antikvarnicu.

Gužva na Aveniji Istiklal počela je rasti. Sunce još nije bilo zašlo, no u sljedećih će sat
vremena nestati iza krovova starih, impozantnih zgrada. A sa zalaskom sunca, kao da su
cijelo vrijeme čekali taj trenutak, ljudi će odjednom nahrupiti iz svojih kuća, radnih mjesta i
škola, a stara će se avenija prometnuti u pozornicu za slavlje i veselje na koju ljudi hrle
pokazati se drugima.

Postoji li na svijetu još neko slično mjesto? Iz prodavaonica glazbene opreme širile su se
arabeska, džez, pop, metal, prosvjedni napjevi, klasična glazba, turska glazba, klasična
turska glazba, narodna glazba i sve one vrste glazbe koje se ne daju kategorizirati i parale
vam uši. Ljudi su se probijali kroz miris parfema, znoja, hrane i cvijeća hodajući radosno,
tužno, užurbano, zamišljeno, nehajno, koketno, sami ili u grupi.

Ta veličanstvena avenija nalik na veliku rijeku s mnogo pritoka i rukavaca, bespogovorno je

prigrlila svećenike i prostitutke, hodže, svodnike, rabine, alevite, bankare, ulične
prodavače, učenike, učitelje, narkomane, donerdžije, dekoratere, beskućnike, prodavače
dagnji, prodavače trave, bjegunce od zakona, bjegunce iz Anadolije, bjegunce iz Europe, iz
Amerike i Afrike, sve bjegunce od života, bijele, crne, žute i crvene, dakle sve i svakoga u
ljudskome obličju.
Grande Rue de Pera, Cadde-i Kebil, Avenija Istiklal ili Bejoglu, kako god nazivali ovo mjesto
s njegovim crkvama, džamijama, sinagogama, hanovima, hamamima, bankama, buticima
odjeće, knjižarama, krčmama, pivnicama, vinskim podrumima, kafićima, kulturnim
centrima, javnim kućama, kinima, kazalištima, galerijama, stoljetnim zgradama koje su i
dalje odolijevale zubu vremena što ih je odavno nagrizao, uskim ulicama i slijepim
prolazima, bilo je kao najveća kazališna pozornica na svijetu koja se mijenjala iz dana u dan,
iz trena u tren. Čim biste se našli na aveniji, mogli ste promatrati tu improviziranu komičnu,
tu tragičnu, tu realističnu, tu apsurdnu, tu postapsurdnu predstavu.

Jedino pravilo na aveniji bilo je da i sami morate sudjelovati. Baš kao u životu, ni na ovoj
pozornici nije vam bilo dopušteno sjediti prekriženih ruku. Ovdje je vladala neka magija;
čak i da ste, poput mene u tom trenutku, samo promatrali što se oko vas događa, ipak biste
postali dijelom te predstave. Jer samo stupiti na aveniju značilo je pristati sudjelovati.

Nihatova antikvarnica nalazila se na gornjem katu današnjeg Prolaza Aslihan, nekada

Prolaza Krepen poznatoga po krčmama, negdje po sredini avenije, u Ulici Sahne, poznatije
kao Riblja tržnica. Tu je gužva bila još veća. Najprije me zapahnuo miris prženih krumpirića
koji se širio sa štandova zdesna ulazu, zatim ulja na kojem su se pripremali kokoreč 8 i
pržene dagnje, pa začina, turšije, ribe, voća... Probio sam se kroz sve te mirise i stigao na
ulaz Prolaza Aslihan. Prošao sam pokraj izloga antikvarnica sa starim knjigama, časopisima,
plakatima i video-kasetama i uspeo se na gornji kat. Nihatova antikvarnica bila je prva
zdesna. Entuzijazam mi je iščezao kad sam vidio da u njoj sjedi Melek. Nihata nije bilo na
vidiku. Ugledala me prije nego što sam uspio odlučiti hoću li se odšuljati natrag. Namjestio
sam osmijeh na lice i ušao.

„Zdravo, Melek.“

Na njezinu se licu ukazao isti diplomatski osmijeh.

„Zdravo, Selime. Uđi.“

Na zidu iza Melekinih leđa visio je golemi plakat za film Ah Guzel Istanbul 9. I ostatak zidova
bio je oblijepljen sličnim plakatima za filmove, časopise i knjige. Zastao sam u blizini vrata i
upitao:

„Nihata nema?“

„Uskoro će se vratiti.“ Sjedeći za stolom, pokaže na stolac natovaren knjigama. „Sjedni.

Knjige možeš spustiti na pod.“

8Tur. kokoreg - janjeće iznutrice umotane u plućnu maramicu, pečene na ražnju. Tipično tursko jelo veoma
specifičnog mirisa i okusa (nap. prev.)

9 Turska crna komedija iz 1966., naslov na engleskom: Oh, BeautifulIstanbul (nap. prev.)
Primijetivši da moj neodlučni pogled prema stolcu ohrabri me: „Bez brige, neće još dugo.
Odnio je opremu u Kenanov novi studio. Sad su u tvojoj zgradi, zar ne?“

„Da.“

„E pa, tamo je otišao. Ima već neko vrijeme da ga nema, uskoro će se vratiti.“

Spustio sam knjige na pod i sjeo ne zato što će se Nihat uskoro vratiti, već zbog druge misli
koja mi je pala na pamet. Melek je Katju upoznala s Nihatom, dakle od nje bih mogao
doznati najtočnije informacije o našoj lijepoj umjetničkoj voditeljici.

„Hoćeš li popiti nešto?“ upita Melek slažući papire prostrte pred njom.

„Hvala ti, ali cijeli dan pijem čaj i kavu, dosta mi je“, odvratim. Pogled mi padne na papire
koje je slagala.

„Jesu li to pjesme?“

Ne podižući glavu, uputila mi je oštar pogled ispod obrva, kao da sam joj postavio veoma
nepristojno pitanje.

„Recimo da jesu. Ovo je časopis, za poeziju... Pripremamo prvi broj...“

Činilo se kao da se nije trudila objašnjavati dalje jer me smatrala neukim poslovnjakom. No
izraz lica joj se odjednom promijenio te je zastala kao da se nečega prisjetila.

„Selime“, reče ozbiljno, „ima li tvoje poduzeće fond za umjetnost?

„Nema, zašto?“

„Nema veze“, rekla je prikrivajući razočaranost i nastavila slagati papire.

„Reci mi, molim te“, rekao sam, „nemamo takav fond, ali možemo ga uspostaviti. “

Hladne crne oči su joj se zaiskrile. Ostavila je papire pred sobom i okrenula se prema meni.

„Zaista bi to učinio?“

„Moguće je. Ali prvo moram znati zašto.“

Rukom pokaže na papire.

„Tražimo sponzora za časopis. Kad biste vi imali takav fond... Znaš i sam da dosta velikih
poduzeća daje donacije za umjetnost...“

Melek nikada prije nije sa mnom ovako iskreno razgovarala.

„Zašto ne, i ja bih htio pomoći. Sačinite troškovnik izdavanja pa ću razgovarati s
računovodstvom. “

Sjaj u njezinim očima je ugasnuo. Zbunio sam je spomenuvši računovodstvo. Sumnjičavo

me promatrala, kao da pokušava odrediti jesam li pristao pomoći joj ili je se samo
pokušavam pristojno riješiti. Neću lagati, taj me njezin predatorski pogled uplašio. Zapravo,
osjetio sam neku vrstu srama. Melek je imala tako jako samopouzdanje da je bilo teško
uvjeriti je da nije u pravu. Kad bi itko i pokušao, našao bi se u velikoj nevolji. Kenan je
pokušao jednom, pa je dobio jezikovu juhu.

Bili smo u Nihatovoj staroj antikvarnici i razgovarali o fotografiji. Melek nije započela
raspravu, ali se odrješito ubacila ustvrdivši: „Fotografija nije umjetnost, pa ni fotografi nisu
umjetnici.“

Kenan je poznavao Melek barem onoliko koliko sam je poznavao i ja, ali očito nije mogao
odoljeti izazovu. „A ne, umjetnost je“, rekao je upavši u zamku. Da stvar bude još gora, malo
je i povisio glas. Dragi Bože! Nazvala ga je neznalicom, skorojevićem i yappiejem... Kenanjoj
se pokušao pristojno suprotstaviti, ali Melek je nastavila istim oštrim tonom.

Čak je i rekla: „Takvi poput tebe misle da mogu kupiti status umjetnika. “

Jadni je Nihat porumenio i istovremeno pokušavao smiriti suprugu i ispričati se Kenanu. No

Melek se nije dala smiriti. Glas joj je postajao sve viši, a uvrede sve teže. Primijetio sam da
to ne čini svjesno, da ne može ovladati živcima. Da se prepirka nastavila, siguran sam da bi
počela i psovati. „Kenane, dosta više“, umiješao sam se shvativši da joj se Kenan sprema
odgovoriti. „Ove mi teme idu na živce. Ja sam jednostavan čovjek, ne vadi te teme preda me,
zaboga...“

Kenan je shvatio što pokušavam postići. „Imaš pravo, Selime“, rekao je, „oprosti, zanio sam
se.“

Ali Melek se još nije primirila. Sarkastično je ponovila: „Imaš pravo.“ Pogledala je mene pa
Kenana. „Eto, to je vaša razina. Čim se razgovara o umjetnosti, vama postane dosadno. Ali
satima možete raspredati o Galatasarajevoj utakmici, pa koji je igrač napravio ovo, koji ono.
Takvi ste vi... Prosti, neotesani, sebični...“

Nastavila bi dalje da Nihat nije zarežao: „Dostaje, Melek! Smiri se više. Moramo li mi dijeliti
sve tvoje interese?“

Melek mu uputi pogled pun mržnje. Donja joj je usna počela drhtati. Pomislio sam da će
ošamariti Nihata ili početi plakati. Ali nijedno od toga nije učinila. Samo je bijesno ustala i
otišla od nas. Međutim, tada me uplašila. Tog sam si dana, za tim stolom obećao da se s
njom više nikada neću posvađati. Ako mene pitate, mislim da je jadna žena pod hitno
morala psihologu. Kenan i ja smo o tome razgovarali, ali ni ja ni on ništa nismo rekli Nihatu.
A i što bismo time postigli? Da je naš prijatelj donio pogrešnu odluku i pokušao Melek reći
da joj treba psihološka pomoć, nastao bi pakao. Jer prema njoj, nenormalni smo bili mi, a ne
ona. I zbog toga sam se odmah ispravio, da ne bi pomislila da sam joj odbio pomoći oko
časopisa.

„Hoću reći, svakako ću vam pomoći. Ali ako mi pošaljete troškovnik, računovodstvo će lakše
odrediti kako i kada uplatiti potreban novac“, rekao sam.

S lica joj se izgubila napetost.

„Hvala ti“, reče. No to je učinila samo iz formalnosti. Mislim da je bila uvjerena kako joj ja taj
novac moram dati. Ili je došla do tog zaključka tijekom našeg kratkog razgovora. I uopće se
nije činilo da glumi. Kao i uvijek, nije nimalo sumnjala da je u pravu. Smatrala je da se netko
toliko bezvrijedan poput mene može barem malo iskupiti ako pjesnicima pruži novčanu
potporu. Nisam se uvrijedio.

„Bit će mi drago učiniti nešto za poeziju i umjetnost“, rekao sam. „Što mi prije pošaljete
troškovnik, to će novac prije biti uplaćen.“

„Reći ću kolegama pa ćemo ti čim prije poslati podatke.“

Ton joj je bio nadmen, kao je pred njom netko tko joj mora ispuniti naloge. Nisam se mogao
suzdržati, a da se nijemo ne nasmijem. Srećom, Melek se ponovno nagnula nad papire pred
sobom, pa to nije vidjela. Ali nisam je namjeravao pustiti na miru. Sada kad sam pristao
uslišati joj želju, red je bio na meni.

„Hoće li i Katja pisati za časopis?“ upitao sam.

Polako je podignula glavu. Na licu sam osjetio onu ledenu težinu njezinih crnih očiju.

„Zašto pitaš?“

„Stalno se susrećemo. Ima zanimljive stavove. Veoma je obrazovana.“

Taman joj se pogled smekšao kada je shvatila da me zanimaju Katjini stavovi, a ne fizička
ljepota.

„Katja je divna“, reče. „Nisam još upoznala tako snažnu osobu. Netko bi se drugi na njezinu
mjestu odavno slomio. “

„Zašto? Što joj se dogodilo?“

„A što bi joj se još trebalo dogoditi? Izgubila je najvažniju osobu u životu.“

„Najvažniju osobu...“

„Supruga Sermeta... Pao je u provaliju za vrijeme uspona na Ararat.“

„Baš mi je žao. Je li bio planinar?“

„Da, a i Katja je planinarka. “

Ušutjela je. Crte lica su joj se opustile, uznemirujući pogled iščeznuo, a oči se ovlažile.

„Bila je to velika ljubav“, nastavila je. „Ali kad je Sermet poginuo...“

„Jako tužno. Ne mogu ni zamisliti koliko joj je bilo teško.“

„Da, ali kao što vidiš, još je na nogama.“

„Zašto se nakon muževe smrti nije vratila u Rusiju?“

„A što bi ondje? Kako bi preživljavala, što bi radila? Na stotine Ruskinja dolaze u Tursku i
ovdje prodaju svoja tijela našim životinjama. Katja barem nije u takvoj situaciji. Sermet joj
je ostavio stan u kojem živi. Ponekad si nađe posla, kao ovo s Kenanom. Osim toga, jako voli
Istanbul! “

„Vjerojatno. Zašto bi inače ostala u stranoj zemlji?“

Nisam još dovršio, kad primijetim da je Melek nasmiješeno gledala prema vratima. I ja sam
se okrenuo pomislivši da se Nihat vratio.

„O, pa i ujko Selim je tu“, reče Dize koja je upravo pristigla. Najprije je prišla meni i zagrlila
me.

„Kako si, ujko Selime?“

„Dobro, dušo“, odvratim, „a ti?“

„Dobro... Znaš kako je, predavanja, ispiti. Kako je Burč?“

„I on je dobro. Sanjao te prije dva dana. Zajedno ste plivali u moru.“

„Ah, dragi moj, baš mi nedostaje.“

„Navrati koji dan...“

„Hoću, čim budem imala malo više vremena.“

Okrenula se majci i šaljivo upitala: „Kako ste, gospođo Melek?“

„Dobro, gospođo Dize. Ja neću dobiti pusu?“

Zavidno sam promatrao kako Dize ljubi majku u obraz. Volio sam Dize kao da je moje dijete.
Poznavao sam je od kada je bila beba. A sada je izrasla u vitku djevojku pred kojom
mladićima zastane dah. Kestenjastu je kosu ošišala dječački kratko. Naslijedila je majčine
crne oči, ali njezin je pogled bio nježan i mekan kao baršun. I kao mala je bila lijepa. Tada je
imala kovrčavu, svjetliju kosu. Sjećam se da sam ih posjećivao samo kako bih mogao vidjeti
nju. Zbog nje sam htio da Burč bude djevojčica. Ali nije. A kada se moj sin rodio s Downovim
sindromom, nisam se usudio napraviti još jedno dijete. O tome s Gulriz nisam ni
razgovarao. Nosio sam želju za kćeri duboko u srcu. A čežnju bi mi olakšala Dize, i dan-
danas je olakša.

Dize se veoma dobro slagala s Burčom. Prema njemu se odnosila kao da mu je starija sestra.
Usprkos tome, moja je supruga uvijek bila rezervirana prema njoj. Možda zato što je bila
ljubomorna na Nihata i Melek jer su imali zdravo dijete, možda zato što je Dize bila
opuštena djevojka, jer se pred nama razodijevala ne shvaćajući da je već odrasla, jer bi s
nama pila alkohol, jer je plesala i pjevala. Ne znam, nikada o tome nisam razgovarao s
Gulriz. Ali Dize sam uvijek volio kao da je moja i uvijek bih se razveselio kad bih je vidio.

Dok su se majka i kći ljubile i grlile, pozornost mi je privukla debela knjiga u bordo uvezu
koju je Dize spustila na stol. Protegnuo sam se i pokušao pročitati što je pisalo na omotu.
Jedan se dio pozlaćenog natpisa izbrisao pa sam uspio razabrati samo ime Nicolas Flamel.
Uzeo sam knjigu u ruke i počeo je znatiželjno listati. Tekst je bio na engleskom jeziku, a
govorio je o alkemiji. Bio je ukrašen crtežima i gravurama te simbolima za zlato, srebro,
sumpor, živu, mjesec, sunce i četiri elementa: zemlju, vodu, vatru i zrak. Zanimljivo, ali
među stranicama sam našao i sliku zmije pribijene na križ koju sam već vidio na jednoj od
fotografija ubojstava koje mi je pokazala Katja.

„Tko je ovo nacrtao?“ upitao sam znatiželjno.

„Alkemičar po imenu Nicolas Flamel“, odgovorila je.

„Alkemičar? Nisi se valjda dala u proizvodnju dragog kamenja?“ upitao sam je u šali.

Dize se nije uvrijedila. „To mi je jedini još način da spasim obitelj, ujko Selime“, reče
skidajući ruksak s leđa. „Pokušavam naći formulu za zlato. Ako je nađem, živjet ćemo kao
bubreg u loju.“

„Hoćeš li je i sa mnom podijeliti?“ upitam.

„Zaboga, nisi li i ti dio obitelji?“

Skinula je ruksak i uozbiljila se.

„Slušam predavanje ‘Povijesne supkulture i tajne znanosti’, a ovo mi je literatura. Taj

Nicolas Flamel je zanimljiv čovjek. Dosta ljudi vjeruje da je on uspio proizvesti zlato i
štoviše, da je otkrio tajnu vječnoga života.“

„Svi imamo pravo vjerovati u gluposti“, rekoh smijući se.

„Ne slažem se s tobom“, reče Dize. Ne, nije se uvrijedila, samo je odlučnošću znanstvenika
izlagala svoju teoriju. „Magija, misterija, alkemija, kako god to nazivali, pripadaju ljudskoj
civilizaciji. Dio su naše kulture. Osim toga, i dalje utječu na nas. Jesi li čuo za knjige o
Harryju Potteru? Milijuni se primjeraka prodaju diljem svijeta. A glavna okosnica knjiga je
magija.“

„Takve knjige koriste sve kako bi se prodale.“ Ovo je rekla Melek. „Moramo li zbog toga i
dalje vjerovati u magiju? Misteriju i magiju smatram glupostima. A alkemije danas ima
samo u umjetnosti. Poezija je, primjerice, vrsta alkemije. Koristimo se riječima kako bismo
stvorili svjetove, proizveli emocije, misli...“

Bilo je očito da se Melek ne sviđaju teme kojima se bavi njezina kći. Možda se bojala da se
Dize ne pridruži nekakvim sotonističkim skupinama. Shvaćao sam je i štoviše, davao joj za
pravo. Zaustio sam nešto da joj pružim podršku kad je zazvonio telefon na stolu. Melek
zašuti i javi se.

„Halo... Halo, Gulriz? Da, Selim je ovdje... Evo ga odmah. “

Okrenula se prema meni i mom začuđenom pogledu.

„Gulriz“, rekla je. Na licu joj se vidjelo da je zbunjena.

„Halo, Gulriz?“ javio sam se zabrinuto.

„Zovem te već neko vrijeme“, rekla je. Zvučala je uspaničeno. „Prvo se nisi javljao, a onda
sam dobila automatsku poruku da si nedostupan?

„Nedostupan?“ ponovio sam vadeći mobitel iz džepa.

„Ovdje nema signala“, objasnila je Melek.

„Tu gdje sam sada nema signala“, rekao sam Gulriz. „Zvučiš zabrinuto. Što se dogodilo?“

„Burč!“ rekla je i ušutjela.

„Što je Burču?“

„Onesvijestio se u školi“, protisnuta je.

Moja se zabrinutost prometnula u strepnju.

„Što? Kada?“

„Ne znam... Ne znam...“ ponavljala je očajnički. „Nazvali su me prije pola sata.“

„Kako je sada?“

„Ne budi se.“

„Ne budi se?“

„Tako su mi rekli...“

Gulriz više nije mogla govoriti. Činilo mi se da se rasplakala. „Nemoj plakati, dušo“, rekao
sam „nemoj, bit će Burč dobro“ “Ne budi se“, ponovila je.

„Probudit će se“, uvjeravao sam je, „vjeruj mi, probudit će se. Gdje je sada?“

„Odveli su ga u bolnicu“, odgovori šmrcajući.

„U koju?“

„U Njemačku bolnicu 10... I ja sam tu. Upravo ulazim?

„Jesi li se javila Ragipu? I on bi trebao biti ondje.“

„Javila sam mu. Nazvala sam ga čim su mi javili. U bolnici je.“

„Što on kaže? Zašto se Burč onesvijestio?“

„Nije mi ništa mogao reći. Nije znao dok mu ja nisam javila. Rekao je da će ga odmah doći
pregledati.“

„Shvaćam. I ja krećem prema bolnici.“

10 Tur. Alman Hastanesi, klinički centar u Istanbulu, 1852. osnovale su ga tri medicinske sestre po uzoru na

njemački model zdravstva (nap. prev.)

Osmo poglavlje
Nisam se stigao oprostiti s Melek i Dize. „Burč je u bolnici“, protisnuo sam i istrčao na
aveniju. Palo mi je na pamet da uhvatim taksi kod britanskog konzulata, ali već je bio pao
mrak. Ako se sada taksijem uputim na Aveniju Siraselviler, do bolnice će mi trebati barem
sat vremena. Izbio sam na Istiklal, na kojoj je gužva sada bila veća. Skrenuo sam desno, u
Ulicu Turnadžibaši, prošao pokraj Gimnazije Zografeion 11, zaokrenuo lijevo na uglu kod
hamama Galatasaraj, spustio se gotovo u trku pokraj grčkog konzulata, a zatim se uspeo
jednom od strmih uzbrdica koja je vodila do Avenije Siraselviler. Promet je, baš kao što sam
i pretpostavio, bio kaotičan. Konačno sam se uspio probiti kroz smrad ispušnih dimova i
kakofoniju truba i stigao pred Njemačku bolnicu mnogo ranije, iako posve zadihan.

Na ulazu u bolnicu dočekao me Ragip, liječnik moga sina. Šokirao sam se kad sam ga
ugledao. Nije valjda? „Ne boj se, Selime“, reče Ragip vidjevši da sam problijedio, „Burč je
došao k sebi.“

Sumnjičavo sam pogledao našeg obiteljskog liječnika i upitao:

„Zaista? Kako je?“

„Izgleda dobro, zaista izgleda dobro... Ali za dijagnozu još treba rezultate pretraga.“

„Gdje je sad?“

„Odvest ću te k njemu. Poslao sam ga na EKG srca.“

„Srca?“ rekao sam zastavši. Burč se rodio s rupom na srcu. Ta komplikacija, koja se javlja
kod gotovo polovice djece s Downovim sindromom, manifestirala se nažalost i kod našeg
sina. No kako mu se s godinama tijelo razvijalo, tako je i ta rupa zacijelila. Barem su nam
tako rekli liječnici. A sada pak...

„Čekaj, ne paničari“, reče Ragip. Bilo je očito da me želi umiriti, ali meni nije trebalo
smirenje, već istina.

„Zašto sumnjaš na srce?“

„Usne su mu bile poplavjele i teško je disao.“ Pogledao me ravno u oči. „Ali ti simptomi ne
znače da je sigurno problem u srcu. Mi uvijek prvo sumnjamo na najgore. Doveo sam
kardiologa da pregleda Burča. On je predložio EKG. Za svaki slučaj. A možda je to bila samo
obična nesvjestica...“

11 Jedna od posljednjih privatnih grčkih škola u Istanbulu (nap. prev.)

Ragip je bio najbolja osoba na svijetu, ali imao je lošu osobinu: bio je previše optimističan. U
svemu je najprije vidio ono dobro. Svima je ulijevao nadu. Ali nje u stvarnome životu i nije
bilo toliko puno. Ljudi bi stekli pogrešna očekivanja i opustili se, pa bi ih tako posve
nehotice učinio još nesretnijima. Zato sam Ragipove riječi uvijek uzimao s dozom sumnje.

„Kako se to dogodilo?“

„Igrao je nogomet u školi. Premorio se...“

„Otkad umor izaziva nesvjesticu?“

„Moguće je. I ti bi se onesvijestio, a kamoli ne Burč. I sam znaš da djeca poput njega imaju
ograničene motoričke sposobnosti.“

„Ali bi li mu usne poplavjele?“

„Bi, a imao bi i poteškoća s disanjem. Ako te baš zanima, nemaju svi ljudi koji se onesvijeste
srčanih problema. Za tu je dijagnozu potrebno više simptoma.“

„Ali znaš da je Burčevo srce...“

„Znam, zato sam i htio da ga pregleda kardiolog. I on se nakon prvog pregleda složio s
mojim mišljenjem. Ali kad je čuo da je Burč imao problema sa srcem, htio je da za svaki
slučaj napravimo EKG. Mislim da se Burč premorio.“

„Magarac jedan“, promrmljao sam, „koliko sam mu puta rekao da pripazi...“

„Dijete je, Selime... Kako očekuješ da on sjedi postrani i promatra prijatelje koji trče i igraju
se?“

„Naravno da ne očekujem, ali pritom mora i poznavati samoga sebe. Mi ne možemo uvijek
biti uz njega... No dobro, idemo unutra... Je li na ovome katu?“

Ragip pokaže ulijevo.

„Na kraju hodnika. “

„Kako je Gulriz?“ upitam dok smo hodali.

„Dobro, dobro... Smirila se kad je vidjela da se Burč osvijestio. Nadam se da će i nalazi

ispuniti naša očekivanja. Tada će se još više opustiti.“

„Kad će biti gotovi ti nalazi?“

„Neće im trebati dugo. Uskoro ćemo znati što je bilo.“

Na kraju hodnika sam najprije ugledao Gulrizinu vitku, visoku siluetu. Stajala je, usprkos
tome što je nasuprot vratima bilo sjedala. Što god Ragip tvrdio, i dalje se borila s brigom.
Lice joj se ozarilo kad me primijetila. U tom sam trenu shvatio koliko sam joj potreban. No
taj je trenutak kratko trajao, jer su joj lice opet prekrili oblaci brige.

„Rade EKG srca“, rekla je. Oči su joj se napunile suzama. „Rupa u njegovu srcu...“ Nije mogla
nastaviti.

„Bez brige, samo su oprezni“, rekao sam.

„Burč se dosada nikad nije onesvijestio...“

Opet nije mogla dovršiti rečenicu.

„Brineš se bez razloga“, rekao je Ragip. Ali Gulriz ga nije čula. Činilo se kao da bi joj na oči u
svakom trenutku mogle krenuti suze.

„Strašno se bojim, Selime...“

Privila se uza me.

„Ne boj se, bit će Burč dobro“, rekao sam zagrlivši je. Gulriz se prepustila zagrljaju i nijemo
zaplakala, teško uzdišući. Ragip je htio dalje objašnjavati, ali zaustavio sam ga davši mu
znak. Dobro sam poznavao svoju suprugu. Mogla se pribrati tek kad bi se isplakala. Dok
smo mi stajali tako zagrljeni, vrata su se otvorila i kroz njih je glavu promolio debeljuškasti
liječnik s naočalama. „Ragipe, dođi malo“, rekao je. Na licu mu se nije vidjelo ni uzbuđenje,
ni radost, ni strah. Baš kao i njegov glas, lice mu je bilo bezizražajno, neutralno. Gulriz i ja
smo se pribrali. Prije nego što je ušao, Ragip se okrenuo prema meni i rekao:

„Odmah se vraćam. “

Vrata su nam se opet zatvorila pred nosom. Gulriz pogleda u vrata pa u mene. Ovog se puta
nisam usudio smirivati suprugu. I mene je, naime, uplašilo bezizražajno lice liječnika s
naočalama te sam počeo gubiti nadu. Ali morao sam nešto reći.

„Jesi li vidjela Burča?“ upitao sam je.

„Da“, reče brišući oči rupčićem.

„Kako je izgledao?“

„Dobro. Sa mnom je sasvim dobro razgovarao. Ali on je još dijete, ne shvaća što se događa...“
Šmrcne. „Možda smo pogriješili, Selime“, promrmlja.

„U čemu?“
„Nismo ga trebali dati u redovnu školu. On misli da je zdrav kao i ostala djeca. I hoće se s
njima igrati i trčati.“

Gulrizine riječi su me ubole.

„Naš sin i jest zdrav. Ovo se može dogoditi svakom djetetu.“

Gulriz mi uputi tvrdoglavi pogled svijetlosmeđih očiju među vlažnim trepavicama.

„Naš sin ima Downov sindrom, Selime... Naš sin nije kao druga djeca. Previše ga
opterećujemo...“

Zašto je o tome sada govorila? Zašto me morala podsjećati?

„I slažem se s tobom.“ Shvatio sam da zvučim preoštro, pa sam nastavio nešto mekšim
glasom: „Ali Burč može imati život poput ostale djece. To jest, mora. Mora upoznati život...“

Nisam uspio dovršiti misao jer se na vratima ukazalo Ragipovo nasmiješeno lice.

„Imam dobre vijesti“, rekao je u jednome dahu. „Kao što sam i mislio, EKG nije pokazao
nikakav problem. “

„Stvarno?“ upita Gulriz glasom punim nade, zaboravivši na našu svađu od maloprije. Vlažne
smeđe oči su joj se zaiskrile. „Ragipe, ne muljaš nam, zar ne?“

„Zaboga, Gulriz! Kad sam vam išta slagao?“

„Ali zašto se onesvijestio?“ umiješao sam se.

„Od umora. Prenapregnuo se.“

„Hvala ti, Ragipe“, rekao sam stisnuvši mu ruku.

„Jedino što kardiolog želi da nalaze pogleda i njegov profesor... Neee, vjerujte mi, nema
nikakvog problema. Samo ne želimo ništa prepustiti slučaju. Ali profesor nije u bolnici. Doći
će sutra ujutro. Bilo bi dobro da Burč prenoći u bolnici. Odmorit će se i profesor će ga
ujutro pregledati.“

Opet me obuzela sumnja.

„Čuj, Ragipe“, počeo sam, „ako ima nešto...“

Liječnik me prekine:

„Nema ništa. Rekao bih vam da ima. Zašto bih riskirao tajeći vam?

Konačno sam uspio duboko udahnuti.

„Kada možemo vidjeti Burča?“

„Odmah, Idemo unutra. “

Kad smo ušli u sobu, neka nasmiješena medicinska sestra pomagala je Burču da obuče
košulju. On zaista nije izgledao bolesno. Čim me vidio, pokušao se osloboditi sestrinih ruku,
ali ona ga zaustavi.

„Polako, Burč, prvo moraš obući košulju.“

Burč ju je poslušao, ali ipak mi nije propustio dojaviti: „Tata, danas sam zabio gol Metinovoj
momčadi. I to iz kornera.“

Bogami si briljirao, pomislio sam.

Suzdržao sam se i samo rekao: „Bravo, ali poslije toga si se onesvijestio?

„Jako sam ožednio, tata.“

„Pa zašto se nisi napio vode?“

„Da sam otišao u kantinu, zamijenili bi me nekim drugim. Ionako mi ne daju igrati, kažu da
ne trčim dobro..

Gulriz nije izdržala, a da se ne umiješa:

„Pa što onda, sine? Zar je toliko važno da igraš nogomet?“

Gulriz bi nastavila koriti i upozoravati Burča, ali učinilo mi se da to pred liječnicima ne bi

bilo lijepo, pa sam joj dotaknuo nadlakticu. Ušutjela je, a ja sam se okrenuo Ragipu.

„Zna li se u kojoj će sobi biti Burč?“

„Da, spremna je.“

„I ja ću ostati“, ubaci se Gulriz. Dobre vijesti joj nisu uspjele odagnati napetost. “

„Jedno od vas dvoje svakako mora ostati. U sobi je još jedan krevet.“

Izašli smo iz sobe za EKG s Burčem u kolicima. Uživao je biti vožen hodnikom u kolicima,
kao da nije u bolnici već na igralištu. Mi smo hodali uza nj.

„Mogu i ja ostati s Burčem“, ponudio sam Gulriz.

„Ja ću ostati. Burč tako hoće.“

„Onda ćemo oboje ostati“, inzistirao sam.

„Nema potrebe“, reče mi supruga. „Sutra radiš, nema potrebe da gubiš san. Nazvat ču te ako
se išta dogodi. “

„Jesi li sigurna?“

„Naravno, dušo“, odgovorila je mekanim glasom. „Ne moraš ostati. Ja ću biti uz Burča.“

Ruku sam nježno položio na njezino rame, a ona mi je odgovorila smiješkom mnogo slađim
od onog maloprije. Pogled mi je pao na Burča koji je nagovarao sestru da brže gura kolica. U
srcu mi je zatitrala neka toplina.

„Što se dogodilo, Selime?“ začuo sam pokraj uha. Okrenuo sam se i ugledao najprije
Nihatovo, a zatim Kenanovo zabrinuto lice. „Melek mi je javila da je Burč završio u bolnici
pa smo se zabrinuli. Kako mu je?“

„Dobro, dobro“, odgovorio sam. Glavom sam pokazao prema sinu koji je i dalje nagovarao
sestru. „Kao što vidite, uživa u bolnici.“ Dok je s lica mojih prijatelja iščezavala briga,
nastavio sam objašnjavati: “Liječnici kažu da se nemamo čega bojati.“

Dok sam to govorio, pogledom sam češljao okolinu. Tražio sam Katju. No uzalud sam gledao
po osvijetljenom hodniku; Katja nije došla. Nije mi bilo žao zbog toga. Nisam htio da se
Katja i Gulriz susretnu. Znam da to nije imalo smisla; Katja nije bila neka djevojka s kojom
sam se potajno viđao ni ljubavnica u koju sam se očajnički zaljubio. Ipak, iz nekog razloga
mi se nije činilo ispravnim da ona upozna moju suprugu, moju obitelj.“

„Niste trebali dolaziti. “ Pogled sam vratio na prijatelje. „Imate vi i svoga posla...“

„Ne budali, Selime“, reče Kenan, „Kakav posao? Drago mi je da je maleni dobro.“ Okrenuo se
prema Gulriz. „Zaista mi je drago.“

„Hvala, Kenane“, reče Gulriz. „I nama je laknulo. Ali noćas ipak mora ostati u bolnici.“

„Šenol iz Galatasaraja je ovdje profesor“, iznenada reče Kenan. Nastavio je gledajući čas
mene, čas moju suprugu: „Ako želite, mogao bih ga dovući ovamo.“

Iznenadila me ta Kenanova pažljivost. Ovo je bio prvi put da je došao Burču u bolnicu. Moj
je sin i ranije morao ležati u bolnici, ali Kenan je tada samo telefonirao i poželio mu brz
oporavak. A sada ga je došao vidjeti, ostavivši sve čime se trenutno bavio.

„Hvala ti, Kenane, ali zasad nije potrebno...“

Za to se vrijeme Nihat približio mom sinu koji ga još nije spazio.

„Opa miki, Burč! Kakva dobra kolica! Ima li i za mene mjesta?“ Ugledavši ga, Burč je
radosno zavriskao:

„Ujko Nihate! Ujko Nihate, znaš šta, danas sam u školi zabio gol...“
„Ma daaaj?!“ odvrati Nihat istim tonom, „Protiv koga ste igrali?“

„Razreda do našeg. Protiv Metinove momčadi... Uvijek nas pobjeđuju, ali danas smo im
pokazali. “

„Svaka čast“, reče Nihat. Bio bi mu on još dragao ego, ali im je prišla Gulriz, ne propuštajući
priliku za prijekor.

„Ali tako se premorio za vrijeme utakmice, ujko Nihate, da se onesvijestio. “ Nihat je smjesta
promijenio pjesmu.

„A ne može tako, Burč.“ Sportaši se moraju pobrinuti za sebe. Kad se umore, sjednu na
klupu. Samo amateri igraju dok se ne onesvijeste.“

„Dobro, ujko Nihate, ali vidi, ožednio sam. Da sam otišao, zamijenili bi me debelim Zijom.“

„Pa što onda? Nije li Zija u tvojoj momčadi?“

„Da, ali ne igra dobro. Ne zna driblati. Da je on igrao, sigurno bismo bili izgubili. “

Gulriz opet nije izdržala.

„Burč, zaboga, što ti je? Pa što i da ste izgubili? Zar je utakmica važnija od tvoga zdravlja?“

Kad ga je majka prekorila, Burč je ušutio i spustio pogled. Ali to nije dugo trajalo. Srećom,
više nije spominjao utakmicu.

„Ujko Nihateee, a rekao si da ćeš doći k nama slagati puzzle. Zašto nisi došao?“

„Doći ću, doći ću. Imam nešto posla pa ću k vama čim ih završim.“

„Nihat i on se jako dobro slažu“, reče Kenan koji ih je, kao i ja, promatrao.

Činilo se da im zavidi. Možda ga je grizla savjest jer je godinama nastojao izbjegavati Burča.
Nije se valjda to naš vjetropir Kenan počeo mijenjati? Izgleda da je opsesija za besmrtnošću
utjecala i na njegov duh.

„Vjerojatno ti ovo nikada nisam rekao“, nastavio je, „ali ponekad maštam da imam sina.“
Pogled mu je i dalje bio na Burču koji se pred nama vozio u kolicima. „Ali čudno, ne maštam
o supruzi, samo o sinu?

„Ne razumijem, kako bi to onda bilo moguće?“

„Pa ne bi, to je samo maštarija.“

„Svejedno je lijepa... Svi ponekad tako razmišljaju. Zadovoljstvo je sa sinom dijeliti svoje
znanje i iskustvo.“
„Slažem se, ali ovo što ja priželjkujem se malo razlikuje. Želim promatrati sina kako odrasta
kako bih shvatio vlastito djetinjstvo. Znaš i sam da smo kao djeca nesvjesni svega. Možda se
baš zbog toga, to jest zbog toga što nismo spoznali ono loše, djetinjstva sjećamo samo kao
lijepog razdoblja. Osjećamo nostalgiju za njim. Mislim da čovjek ima priliku ponovno
proživjeti djetinjstvo kroz koje je nesvjesno prošao samo kada sam dobije dijete. Ili barem
može steći realniju sliku o njemu. Zato bih htio imati sina.“

„Nije li to sebično?“

„Znam, ali tko od nas nije sebičan? Osim toga, nije li pravljenje djece najveća sebičnost? Na
svijet silom donosiš dušu koja i ne zna što je život. Možemo li joj jamčiti sreću ili joj pružiti
dug, sretan i zdrav život? Ne, ali i dalje pravimo djecu, ne misleći na posljedice. Ili kao ja
maštamo da imamo djecu.“

Primijetio sam da mu je pogled pao na Burča dok je govorio. Nije mi valjda htio reći da sam
ja bio najsebičniji kad sam na svijet donio ovu hendikepiranu osobu, samo da bih imao
dijete? Ma ne, Kenan tako nešto nikada ne bi ni pomislio. Činilo se da je shvatio o čemu
razmišljam.

„Nikoga ne optužujem ni za što. I ja bih htio imati sina. To je ljudska priroda. Možda bih htio
sina, a možda i kćer. Pogledaj Nihata. Ima kćer, ali i dalje se brine za tvoga sina. Možda i on
duboko u sebi želi imati sina.“ Počeo se smijati. „Ali to naravno ne smije reći Melek.“

„Ne smije“, složio sam se. „Nije on toliko hrabar.“

Kenan se prestao smijati i pogledao Nihata u razgovoru s Burčem.

„Nemoj tako. Nije Nihat tolika kukavica. “

Rekao je to dosta tiho, ali Nihat je čuo svoje ime. Prekinuo je razgovor s Burčem i pogledao
nas.

„Nema veze s tobom“, reče Kenan smijući se, „samo ti nastavi. “

Došlo je vrijeme da promijenimo temu.

„Što je sa sastankom?“ upitao sam Kenana.

„Završio je. Oprosti, nisam ti se mogao posvetiti. Vise mi nad glavom od jutra.“ Krajičkom
oka je pogledao Gulriz. „Hoćeš li i ti prenoćiti u bolnici?“

„Ne, idem kući. Zašto?“

„Nalazimo se s Katjom. Pridruži nam se. Što ćeš sam kod kuće?“

„Gdje ćete se naći?“

Odgovorio mi je šapćući, kao da ne želi da ga Gulriz čuje:

„U Baraci. To je bar koji drži Katjin prijatelj. U Ulici Balo.“

,,Baraka?“ Čudno ime. Nije valjda jedna od onih mračnih rupa?“ Kenanovo pristalo lice
poprimilo je čudan izraz.

„Ma ne. Ima jedan film, zove se Baraka, možda si ga i gledao. Dokumentarne. Divan film o
raznolikosti prirodnih ljepota, ljudi i kultura. Film je inspirirao vlasnike bara koji su ga
nazvali Baraka. Onamo zalaze planinari i fotografi. Katju su i upoznali kroz planinarenje. A
ja razmišljam o tome da ondje snimim jednu od fotografija ubojstava počinjenih u baru.
Dođi pa ćeš mi dati svoje mišljenje.“

„Može, ali moram još malo ostati ovdje. Ne mogu Gulriz i Burča ostaviti same. Pridružit ću
vam se kasnije.“
Deveto poglavlje
Bilo je jedanaest navečer kad sam se rastao od obitelji. Nisam imao srca ostaviti Gulriz i
sina u bolničkoj sobi ranije i pridružiti se prijateljima. Ostao bih bio i dulje da Burč nije
zaspao. No trebao mu je odmor, kao i Gulriz koju je iscrpila napetost. Izašao sam iz bolnice
neodlučan. Rekao sam Kenanu da ću doći, ali oni su možda već odavno otišli iz onog bara po
imenu Baraka. Da odem kući? Zapravo sam i mogao jer sam se osjećao umorno. S druge
strane, nisam imao priliku porazgovarati s Kenanom kako treba. Osim toga, koliko god
umoran bio, biti sam kod kuće bez Gulriz i Burča uopće me nije privlačilo. Prošao sam kroz
bolničko dvorište i dospio na Aveniju Siraselviler, ali i dalje sam se kolebao. No ugledavši
gomilu auta koja su puževim korakom prolazila avenijom, odustao sam od odlaska kući. Ali
ipak sam okušao sreću i pritisnuo Kenanov broj mobitela. Nisam htio ni ući u neki
nepoznati bar i onda opet izaći podvijenog repa.

„Halo?“

„Halo, Selime? Gdje si zapeo?“

„Eto me... Eto me. Jeste li u Baraci?“

„Da. Ulica Balo, broj jedan, drugi kat. Iznad Mudurnua 12.“

„Dobro, naći ću.“

Zakopčao sam kaput i uputio se prema Taksimu. U ovo mi doba noći nije bilo ugodno
zalaziti u pokrajnje uličice. Odlučio sam proći preko Bejoglua, usprkos tome što je taj put
bio duži. A trideset godina ranije, sva se trojica, pogotovo Kenan, nismo libili zaći čak ne
samo u Ulicu Abanoz gdje su se nalazile javne kuće, već ni u najzakučastije dijelove
Tarlabašija. Možda tada i nije bilo ovoliko opasno. Baš mi je jučer moj vozač Orhan ispričao
kako su dvjesto metara odavde, u Ulici Bujuk Parmakapi, upucane dvije osobe. Obje su na
mjestu preminule, a ubojica je pobjegao. Nisam nosio previše novca sa sobom, ali nikad se
ne zna. Ovisnik o ljepilu, o drogama, lopov, džepar, psihopat, manijak... Ove ulice u kojima je
čak i svjetlo lampi bilo lažno sjajno, kukavički, nikoga nisu mogle zaštititi. Prešao sam
Aveniju Siraselviler na kojoj su neuredne, nagužvane kolone vozila nalikovale svjetlucavom
gordijskom čvoru i prošao pokraj restorana i kebabdžinica čiji je izgled narušavao
veličanstvenu vizuru crkve Svetoga Trojstva 13, a miris se širio po pločniku, te konačno
stigao na vrh Istiklala. Ranoranioci za koje je večer završila, na povratku u svoje domove i
hotele; noćne ptice koje su čekale ponoć kako bi otpočele zabavu; početnici kojima se u

12 Mudurnu - turski lanac prodavaonica mesa i proizvoda od peradi (nap. prev.)

13 Izvorno Hagia Triada (nap.prev.)

svakom pokretu, od hoda do načina na koji su se osvrtali oko sebe, vidjelo da su stranci...
Kao i svake noći, i ove se Bejoglu prometnuo u uzburkanu rijeku ljudi. Pustio sam da me ta
struja odnese sve do Ulice Balo. Nije mi bilo teško pronaći Baraku. Bar je bio na drugom
katu veličanstvene stoljetne zgrade tko zna kojeg talijanskog arhitekta, koja je na aveniju
gledala s otočića od građevina stisnutih između kratke Ulice Solakzade i duge Ulice Balo
koja je vodila do Tarlabašija. Ne pouzdajući se u staro dizalo za dvije osobe, uspeo sam se
širokim mramornim stubištem. Na čas sam začuo nejasne note džeza, ali one su se odmah
utopile u kakofoniji folka. Stigao sam na kat na kojem je pisalo Baraka i zastao pred
vratima. Buka s gornjeg kata nije jenjala, ali sada sam opet mogao čuti džez.

Otvorio sam vrata i ušao. Pritom se na vratima oglasilo zvonce. Prošao sam kroz kratak
hodnik osvijetljen slabim svjetlom gotovo prljavo ružičaste boje i uputio se prema šanku.
Na tamnozelenim zidovima visjele su fotografije planinara u usponu na strme, snježne
vrhunce. Na jednom sam zidu čak zapazio i par gojzerica. U polutami nisam uspio razabrati
svoje prijatelje, pa sam se obratio plavokosom mladiću za šankom.

„Oprostite, tražim gospođu Katju i prijatelje.“

Svijetle su mu oči toplo zaiskrile.

„Vi ste sigurno gospodin Selim. Sjeli su iza onog stupa lijevo.“

„Hvala vam“, rekao sam. „Jeste li vi vlasnik bara?“

„Da, zovem se Erhan“, odvrati pristali mladić i pruži mi ruku. „Moj stariji brat i ja smo
vlasnici bara.“

Svidio mi se taj mladić. „Drago mi je“, rekao sam i prihvatio ispruženu ruku. „Vidimo se.“

Uputio sam se u smjeru u kojem mi je pokazao. Još nije bilo gužve. Samo je šest, sedam
stolova od njih petnaestak bilo zauzeto. Stigavši do sredine bara, ugledao sam prijatelje za
stolom u uglu. S njima je bio i neki nepoznati tamnokosi muškarac, mlađi u usporedbi s
nama. Činilo se da su u nekom dubokom razgovoru. Katja me prva opazila. Na usnama joj se
ukazao smiješak. Jesu li joj to oči prešle iz zelene u plavu boju? Nisam ih jasno vidio u tom
polumraku. Osmijeh koji mi je uputila nije bio dovoljan pa je, kao da postoji mogućnost da
ih ne vidim, podignula je desnu ruku da mi skrene pozornost. Sad su me ugledali i Nihat i
Kenan. Potonji je ustao kad sam se približio.

„Selime, sjedni ovamo.“ Pokaže na svoj stolac. Nepoznati je muškarac odmah ustao.

„Kenane, nemojte ustajati, molim vas.“ Okrenuo se prema meni i pokazao na vlastiti stolac.
„Molim vas, sjednite. “

„Niste se trebali ustajati“, rekao sam.

„Ionako je bilo vrijeme.“

„Sjedni, Erdinče, gospodin Selim nije stranac“, reče Katja i okrene se prema meni ne
sačekavši odgovor: „Erdinč je vlasnik bara.“

Nimalo nije nalikovao na mladića sa šanka. Bio je nešto viši, a sa smeđim očima i crnom
kosom bio je dosta tamniji od brata. Pažljiviji promatrač bi na njihovim licima možda i
našao zajedničke crte, ali u polutami to je bilo dosta teško. Pružio sam mu ruku prije negoli
sam sjeo.

„Drago mi je. Ja sam Selim. Maloprije sam upoznao vašeg brata.“

„I meni je drago“, odvrati Erdinč stisnuvši mi ruku. „Katja mi vas često spominje. Čini se da
smo susjedi. Nadam se da ćemo se opet vidjeti.“

Erdinč je bio simpatičan, bezbrižan čovjek.

„I ja“, rekao sam, „Jako mi se sviđa vaš bar.“

„Hvala vam“, odvrati. Okrenuo se prema ostalima za stolom. „Idem do šanka.“ Krenuo je, ali
se zaustavio. „Zamalo sam zaboravio. Što biste popili?“

Bacio sam pogled na stol.

„Što svi piju?“

„Vino“, reče Nihat. „Večeras pijemo vino koje je Erdinč dao posebno dopremiti iz Trakije.“

Zastao sam; kad god bih pio vino, idućeg bih dana imao glavobolju. „U Kenanovu sam uredu
popio nešto viskija...“ rekoh neodlučno. Kenan me prekinuo.

„Jaoooo, ostarjeli smo! Večeras se pije vino, pa ćeš ga i ti piti.“

Osjetio sam četiri para očiju na meni. „U redu“, rekoh Erdinču koji je čekao moju narudžbu,
„I ja ću vino.“

„Onda ću donijeti još jednu bocu.“

„Hvala“, reče Katja pa pogled lijepih očiju okrene prema meni. „Gospodine Selime, čula sam
da je vašem sinu bilo loše. Nadam se da je sada bolje.“

„Hvala vam“, odgovorio sam, ali u sebi sam osjetio zabrinutost. Što je Katja pomislila kad je
saznala da moj sin ima Downov sindrom?

„Je li Burč dobro?“ upita Kenan.

Prikrio sam zabrinutost osmijehom.

„Dobro je, jako je dobro. Mirno je spavao kad sam ja krenuo ovamo.
„Neka i ostane dobro“, reče Nihat kucnuvši o drvo stola.

„Imate li i vi ovaj običaj kucanja o drvo?“ upita Kenan mladu ženu. Gladno je promatrao
Katjine oči omamljene vinom.

„Imamo. Neki kuckaju o drvo, ali i triput pljucnu u stranu.“

„Rusi i Turci sigurno imaju mnogo sličnih običaja“, reče Nihat. „Ipak smo toliko godina
živjeli jedni uz druge.“

„A i ratovali jedni protiv drugih“, doda Katja zločesto.

„Postoje li dva naroda koja nisu ratovala zajedno?“ umiješa se Kenan. „I k tome još u ovoj
regiji.“

Katja mu prijateljski dotakne ruku. Moj prijatelj zavodnik zgrabi prste koji su mu doticali
dlan. I dok joj je Kenan polako dragao prste, Katja mu je pokušavala objasniti što je mislila.

„Pogrešno si me shvatio“, reče, „nisam htjela... “ Nije se mogla prisjetiti dobrog izraza.

„Koriti“, reče Nihat.

„Da“, reče Katja s olakšanjem, povukavši ruku iz Kenanove šake, „nisam nikoga htjela koriti.
Sigurna sam da smo mi prema vama bili isti kao i vi prema nama. Ali dio Rusa duguje veliku
zahvalnost Turcima.“

„Zašto?“ upita Kenan. Raširio je ruke po stolu, kao lovac koji priprema stupicu za plijen.

„Na tisuće je Rusa 1918. pronašlo utočište u Istanbulu“, objasni Katja. „A stanovnici
Istanbula su ih veoma toplo primili. “

Nihat se usprotivio.

„Možda, ali siguran sam i da je na tisuće Rusa zamrzilo Turke jer smo postali članovi NATO-
a.“

„Ne“, reče Katja odlučno. „U staroj Rusiji, to jest u Sovjetskom Savezu nitko nije mrzio druge
narode. Možda je bilo onih kojima se nije sviđala vaša vlast, ali nitko nije gajio
neprijateljstvo prema Turcima. Rasizam je bio zabranjen. U školi su nas učili da je pogrešno
podcjenjivati druge narode.“

Mene su još zanimali Rusi koji su 1918. stigli u Istanbul.

„Je li među Rusima izbjeglima nakon revolucije bilo i vaše rodbine?“ upitao sam. Pogledala
me iznenađeno, kao da me nije razumjela - ili kao se pita kako mi je to palo na pamet, a
zatim odmahnula glavom.
„Ne one bliske. Moj se djed priključio boljševicima još prije revolucije. Svi su u mojoj obitelji
bili komunisti. No jedan od ujaka moga djeda bio je časnik u carskoj vojsci. Za njega se
govorilo da je pobjegao u Istanbul. “

„I je li ostao ovdje?“

„Mislim da je živio i u Parizu. Navodno se pokušao vratiti pri kraju Staljinove vlasti. Čak je
tražio mog oca da mu u tome pomogne. “

„I je li mu pomogao?“

„Ne sjećam se, ali sigurna sam da nije.“

„Kako možeš biti sigurna?“

Pitanje je postavio Kenan.

„Mogu zato što moj otac nikada i ni za koga ne bi pogazio svoja načela.“

„Bio je tvrdi komunist, kažeš“, promrmlja Kenan. U glasu mu se čula poruga.

Primijetio sam da je dobro raspoloženje u času nestalo s Katjina lica. Dohvatila je čašu i bez
riječi otpila vina. No pripiti Kenan nije bio svjestan svoje omaške.

„Na Kubi sam upoznao jednog komunista staroga kova“, nastavi. „Bilo je to prije pet godina.
Zemlja se raspada, na ulicama nema vozila osim onih zombija od automobila preostalih od
revolucije, ljudi goli i bosi, djevojke se kurvaju. Ali taj je stari govorio o svjetskoj revoluciji
tako uzbuđeno, kao da se to oko njega ne događa i kao da je on sam neki
osamnaestogodišnji militant. Tako dobar čovjek. Nisam znao bi li se smijao ili plakao. I ja
sam doduše nekada bio ljevičar, ali ti su dani prohujali. Jadnik je i dalje sanjario, ne znajući
da su mu ideali odavno umrli.“

„Zato je možda bio sretniji od nas“, reče Katja. Buntovni ton njezina glasa odagnao je
opuštenu atmosferu za stolom. Kenan ju je iznenađeno pogledao, no ona nije osjećala
potrebu uzvratiti mu pogled.

„Kada bi ljudi mogli gajiti toliku nadu kao on, svijet bi bio mnogo ljepše mjesto. “

„U pravu si, Katja, ali sami ideali ne rješavaju problem“, reče Kenan. Glas mu je poprimio
prijateljski ton. „Hitler je imao ideale, kao i Staljin. Mogao bih ti nabrojati na stotine takvih,
ali nijedan nije svijet učinio boljim mjestom za život.“

Katji nije trebalo dugo da mu odgovori:

„Ti spominješ samo one loše ljude, a ja bih ti mogla nabrojati na tisuće onih koji su svojim
idealima poboljšali svijet. Filozofi, umjetnici, političari, znanstvenici, ljudi od vjere, putnici...
Bez ideala i snova, život gubi na čaroliji.“
Da se u tom trenutku nije pojavio Erdinč noseći pladanj s bocom vina, čašom i zdjelicom
natrpanom grickalicama i primijetio: „Opa, Katja, opet se pjeniš?“, lijepa bi Ruskinja bila
nastavila svoj vatreni govor. Erdinč se okrene prema nama i reče: „Ne bih vam savjetovao
da s njome diskutirate o socijalizmu. Nećete je uspjeti razuvjeriti. Ja sam pokušao i nije mi
uspjelo. Čak je u jednom trenutku ona uspjela razuvjeriti mene.“

„Svijet je zaista postao šugavo mjesto“, pridruži se Nihat. „Zanemarimo sad Staljina,
diktatura je loša i tako to. Ali pogledajte svijet. Većina ljudi živi u siromaštvu, a oni bogati su
nesretni. Nije li tako? Narod se okrenuo vjeri ili drogama. Zar je to lijepo?“

Počeo sam se smijati.

„Prijatelji moji“, rekao sam, „jeste li primijetili da nakon dvije čaše vina opet počinjete
spašavati svijet?“

„Vidjet ćemo i tebe uskoro“, odvrati Kenan, nalijevajući mi u čašu Erdinčevog vina. „Siguran
sam da ćeš nakon dvije čaše početi tvrditi da bi svatko trebao biti dobar u svome poslu i da
ti ne bi platio radnika koji je u njemu loš.“ Vragolast izraz koji mu se ukazao na licu jako mu
je dobro pristajao. Okrenuo se prema Katji i nastavio: „Pravi divlji kapitalist među nama je
Selim. Neka te ne zavara njegova staloženost. U njemu čuči pravi fašist.“

Da, Kenan je opet spasio situaciju iskoristivši mene kao žrtvenog jarca. Čak se i Katja
prestala duriti i počela se smijati. No moram reći da se nije dala tako lako zavarati.

„Znam ja da gospodin Selim nije takav“, reče pogledavši me. „Možda je kapitalist, ali je
dobar čovjek“

„Hvala vam“, rekoh.

„Hajde onda da nazdravimo zlom kapitalistu i dobrom gospodinu Selimu“, reče Kenan
odagnavši i posljednji trag napetosti za stolom. Podignuli smo čaše, kucnuli se i otpili nešto
vina. Osjetio sam rezak, ali ugodan okus.

„Odlično je“, rekao sam „baš dobro da sam odabrao vino.“

Erdinč koji se upravo udaljavao od stola raširio je pune usne u smiješak.

„Pijte koliko god budete htjeli. Ima još puno boca u zalihi.“

„Nemoj, Erdinč“, reče Katja, „već smo sad pripiti.“

„Govorite u svoje ime, gospođo“, ušutkao ju je Kenan, „nama je dobro.“

„Da, dobro vam je“, reče mlada žena, „ali sjeti se da se sutra moramo rano ustati. “

Kenan se namrštio.
„Ništa se ti ne brini, Katjuša, ustat ću se ja kad god ti hoćeš.“ Okrene se prema Nihatu i meni.
„Sad kad smo se sva trojica okupili, ne smijemo se ustezati. Nije li tako, dragi moji?“

Meni se zapravo i nije pilo, jer sam u mislima još bio u bolnici, ali Kenan mi uputi tako
prijateljski pogled da ga nisam mogao odbiti.

„Tako je, Kenane“, rekoh podigavši čašu. „U zdravlje! “

Iako se bunila, i Katja nam se pridružila. Istodobno smo ispili vino iz čaša. Ne znam za
ostale, ali vino mi je jako dobro sjelo nakon večerašnjih događaja.

Erdinč nas je ostavio nasamo i otišao do glazbene linije. Pobojao sam se da će promijeniti
glazbu, ali nije, nastavio je s džezom.

„Sviraju li uvijek džez?“ upitao sam Katju.

„Neee, ako ti se ne sviđa...“

„Ne, ne, jako mi se sviđa. Pitam iz znatiželje.“

„Znaju svirati i življu glazbu. Ovdje se ponekad pleše do jutra. Organiziraju i večeri starih
hitova. Puštaju stare turske pop-pjesme i aranžmane. Meni nisu nešto, ali vama bi se mogle
svidjeti.“

„Naravno da bi“, reče Kenan, „mi smo odrasli uz te pjesme. Jednom ćemo ih svi zajedno doći
slušati.“

„Ni ovo što sada svira nije loše“, rekao sam.

„Selim obožava džez“, objasni Kenan.

„I krimiće“, doda Nihat.

„Stvarno?“ reče Katja. Ta me njezina reakcija iznenadila, ali uskoro mi je objasnila: „Ja se
baš ne razumijem u krimiće. U bivšem Sovjetskom Savezu umjesto krimića čitali su se
romani o junaštvima agenata KGB-a. No za taj me žanr zainteresirao profesor književnosti
koji je rekao da bi se i romani Dostojevskog mogli kategorizirati kao krimići.“

„Romani Dostojevskog?“ ponovio sam.

„Naravno“, upadne Kenan. „Ja sam Zločin i kaznu čitao s napetošću, kao da čitam krimić.
Tvoj je profesor imao pravo, Katjuša?

„Takvi su i Braća Karamazovi, zar ne?“ reče Nihat podržavajući Kenana. „Ne vrti li se radnja
ondje oko ubojstva oca?“
„Nikad o tome nisam tako razmišljala... Možda ste u pravu. Svakako ću čim stignem opet
pročitati Zločin i kaznu. Ali zapravo ja više volim klasične krimiće. Agathu Christie,
Georgesa Simenona... Ha, i naravno, obožavam pisce detektivskih romana poput Dashiella
Hammeta i Raymonda Chandlera koji opisuju Ameriku 1930-ih.“

Katjine su oči načas zabljesnule.

„Što je?“ upitao sam je.

„Ma niiišta“, reče smijući se.

„Ne izgleda mi kao da je ništa.“

„Danas, dok ste u Kenanovu uredu gledali fotografije, ja sam gledala vas.“

Spustio sam čašu na stol i svu pažnju usmjerio na nju.

„Dok sam vas gledala, obuzeo me neki osjećaj. Izgledali ste kao profesionalac. Kao da je
preda mnom sjedio iskusni policajac, a ne netko tko nikada nije vidio ubojstvo. “

„I?“

„I nisam se prevarila. Mislim da netko tko čita toliko krimića i sam postane neka vrsta
detektiva. “

To mi se svidjelo, pa sam se nasmijao.

„U pravu ste, kad čovjek čita krimiće, nesvjesno se stavlja u položaj osobe koja istražuje
zločin. Poistovjećuje se s njome... Čovječe, znači tako sam pregledavao fotografije... Uopće
nisam primijetio...“

„I još mene zovete ludim“, reče Kenan. „Čak je i najnormalniji među nama skrenuo s uma
čitajući romane o ubojstvima.“

„Da, stvarno“, ubaci se Nihat. Uputio mi je lažno ljutiti pogled, kao da me uhvatio u laži. „I
još si nas odgovarao od snimanja fotografija ubojstava. A ti si već duboko zaglibio u toj
temi, stari.“

„Nije isto. U krimićima opasnost je zatočena među recima teksta. I nikada ne prijeti
čitatelju. Je li ovo što vi činite isto?“ rekoh. Zvučao sam hladno i prijeteći. Nisam zapravo
htio tako razgovarati s njima, no riječi su mi sišle s usana protiv moje volje.

Kenan koji je sjedio naslonivši ruke na stol odjednom se uspravio.

„Mislio sam da si promijenio mišljenje“, reče.

Nije mi se dalo prepirati u ovo doba noći, dok smo sjedili, pili vino i slušali glazbu.
„Pa i jesam“, počeo sam se izmotavati, ali Katja je svađu učinila neminovnom rekavši: „Ja se
zapravo slažem s gospodinom Selimom.“ I ona kao da se otrijeznila u trenu, poput Kenana.
Samo je još Nihat bio omamljen vinom. Gledao nas je nasmiješeno, ne shvaćajući o čemu
razgovaramo.

„Ozbiljno?“ upita Kenan. Sada je bio potpuno trijezan. „Nisi mi to dosada rekla. “

Razgovor je krenuo u pogrešnom smjeru. Kenan bi naše protivljenje mogao protumačiti

kao neku vrstu emocionalne bliskosti. Nabrane obrve i glas koji je postajao sve napetiji
nagovještavao je opasnost.

„Pokušala sam ti reći“, reče Katja. „Ali ti si bio toliko obuzet projektom da nisam uspjela.“

I glas i pogled bili su joj nježni te je zvučala gotovo kao da ga preklinje, ali i ovako nježna
bila je samouvjerena.

Kenan pogleda Katju pa mene.

„Vas dvoje ste o ovome već razgovarali, zar ne?“

„Da“, rekao sam, „jer oboje mislimo na tvoje dobro. Ne želimo da ti se dogodi nešto loše.“

„Što bi mu se dogodilo?“ upita Nihat. Konačno je primijetio napetost koja je vladala za

stolom. Ali nitko se nije obazreo na njegovo pitanje.

„Bojim se za tebe, Kenane“, reče Katja.

Svijetlozelene oči zasjenjene polutamom preklinjući su gledale mog prijatelja. Ova je žena
doista pala na njega.

„Ali moje brige nisu iste kao brige gospodina Selima“, nastavi. „Ja ne mislim da bi te mogla
snaći neka vanjska opasnost, već se bojim psihološkog utjecaja.“

Kenan ju je pokušavao shvatiti stisnuvši pritom oči. No kad je shvatio da ne može, upita:
„Oprosti, ali što znači psihološki utjecaj?“

Katja je Kenanu prenijela ono što je meni ispričala tog popodneva, ne zaboravivši kao
primjer dati poznatu fotografkinju Diane Arbus koja je fotografirala ekstreme i konačno si
oduzela život. Moj ju je prijatelj veoma pažljivo slušao ne upadajući joj u riječ. Vidio sam da
mu je iz smeđih očiju nestala sumnja i da mu se pogled produbio. Na licu mu se ukazalo
nešto slično sreći. „Uzalud se brinete za mene“, reče kada je Katja završila. Pogled i glas bili
su mu prijazni. „Već sam Selimu rekao da je ovo samo fotografski projekt. Neće mi nauditi. I
ja znam priču o Diane Arbus, ali nema pravila koje kaže da će svaki fotograf biti poput nje.
Za primjer ću vam navesti drugog fotografa: Arthura Felliga Weegeea. Jeste li čuli za njega?“

„Nisam“, reče mlada žena. Nihat i ja smo mu uputili prazne poglede.

„Arthur Fellig Weegee jedan je od najvažnijih američkih fotografa. Slavu je stekao time što
je uvijek bio prvi na mjestu događaja. Kad kažem ‘mjesto događaja’, nemojte misliti samo na
poprišta ubojstva. Weegee je bio prvi i na požarima i sudarima vozila. Dakle, snimio je na
desetke fotografija ubojstava, prirodnih i prometnih nesreća, a i preminulih. Nije se ubio
niti je poludio. Poživio je skoro do sedamdesete godine i umro prirodnom smrću. Ovo što
mi radimo više sliči projektima Arthura Felliga Weegeea, nego čudacima Diane Arbus. Ali
kao što sam rekao, on je imao poprilično zdrav život. Fotografije su mu objavljene u
mnogim časopisima kao što je Life“

Pogled je okrenuo prema meni.

„Nemate se razloga brinuti za mene. Ja nisam nezrelo, razmaženo dijete bogataša koje
uvijek dobije sve što poželi. Znam koliko je svijet divlje mjesto, svjestan sam koliko su ljudi
okrutni. Osim toga, život volim barem koliko i vi. I ne planiram ugroziti svoj. Želim imati što
je moguće više dug, smislen i zabavan život. Osjetim li opasnost, ja ću prvi napustiti projekt.
Vjerujte mi, nema nikakve opasnosti. Mi samo snimamo fotografije. A tema nam je mogla
biti cvijeće, oblaci ili zračne luke...“

„Ali snimamo leševe“, prekine ga Katja. „Ne možeš znati kakav će to utjecaj imati na tebe.“

Kenan nije imao namjeru povući se.

„Mogu, jer se poznajem. Ali moram reći da me tvoje upozorenje zabrinulo. Nisam u ovome
sam. Tu ste i ti i Nihan.“

„Leševi i mrtvaci na mene nemaju utjecaj“, reče Nihat. „Dok sam radio kao fotoreporter,
snimio sam barem jednako mnogo fotografija leševa koliko i onaj tvoj Amerikanac.“

Kenan je i dalje gledao Katju. Kao da ju je pitao želi li nastaviti ili odustati, ili sam ja to tako
protumačio.

„Ovo je tvoj projekt“, reče Katja. „Ti si taj koji će fotografirati. Na mene to neće toliko
utjecati. Da je drukčije, ne bih prihvatila posao. Ne želim izgubiti zdrav razum.“

Nije se predomislila, ali se pokorila. Kenanove su oči zasjale. Pobojao sam se da će se

okrenuti prema meni i postaviti mi isto pitanje, ali nije.

„Onda smo se dogovorili. Ali nešto bih vas zamolio. Privedimo ovu temu zauvijek kraju.“
Okrenuo se prema meni, ali pitanje je bilo upućeno svima: „Dobro?“

„Izvrsno“, ubaci se Nihat. „A sada se bacamo na posao. Pripreme su gotove, sutra počinjemo
sa snimanjem.“ Podignuo je čašu. „Za sutrašnje snimanje.“

„Za snimanje!“
Svi smo podignuli čaše. Zvuk kuckanja stakla nije uspio nadglasati glas džez-pjevačice,
taman i pun tuge, poput zidova Barake.
Deseto poglavlje
Baraku smo napustili pri zatvaranju, ali Kenanu se i dalje pilo. Prije silaska niz mramorno
stubište, od Erdinča smo uzeli još jednu bocu vina: popudbinu. Sve smo četvoro bili
dobrano pijani. Katja i Kenan spuštali su se ispred nas rukom pod ruku. Nihat i ja smo ih
slijedili. Noge samo što mi nisu izmaknule kontroli, jako sam se zanosio. I Nihat nije bio
bolji od mene. Izgubio je ravnotežu i bio bi pao da ga nisam pridržao. Uhvatio sam ga pod
ruku.

„Pretjerali smo, Nihate“, rekao sam.

Ne obazirući se na to što je umalo pao, reče: „Ma ne, pa nismo toliko popili.“ Kroz glavu mi
je prošla zločesta ideja da ga pustim da se skotrlja niz stubište... „Nismo toliko popili, ha?“
rekoh okrenuvši na šalu.

„Pa nismo, prije tjedan dana smo...“ Ja mu očito nisam bio dovoljan da bi održao ravnotežu
pa se desnom rukom pridržavao za ogradu stubišta. „Tebe nije bilo.“ Glavom pokaže na
Katju i Kenana. „Nas smo se troje zarakijali kod Kenana. Bog nek’ mi je svjedok, popili smo
dvije i pol boce... Shvaćaš li što ti govorim, Selime, dvije i pol smo popili, dvije i pol... To ja
zovem pijanstvom. Sad smo popili par boca vina. Zar je to puno?“

„Je li ikada puno?“ rekoh vukući ga. „Što je par boca vina za jednog muškarca?“

Iznenada je stao, oslobodio se moje ruke i objema se rukama naslonio na ogradu. „Rugaš li
se ti to meni, Selime?“ upita pokušavajući me fokusirati pogledom.

O ne, Nihat je opet igrao ulogu potlačenog. Što god sad rekao, uvrijedit će se i žaliti, da bi mi
se na koncu objesio oko vrata, plačući da osim mene nema nikoga drugoga, dok mu slina
bude curila iz nosa. Nije to činio svaki put kad bi se napio, ali kad bi bio napet ili kad se
osjećao nedoraslim, nešto bi u njemu puklo. A deblji bismo kraj izvukli ja ili Kenan. A po
načinu kako se Kenan držao svoje Katjuše i hitao pred nama, zaključio sam da je lopticu
odlučio prebaciti meni. Koliko god da sam bio pijan, nisam još mogao trpjeti Nihata. Zato
sam odlučio stvar srezati u korijenu.

„Zapravo se ti rugaš meni“, usprotivio sam se.

Iznenadio se i uputio mi prazan pogled.

„Što... Što sam ja tebi skrivio, Selime?“ konačno je protisnuo.

„Pijete, a meni se ne javite. I još imaš obraza preda mnom uspoređivati vašu večer s ovom.“

Na usnama mu se ukazao glupav osmijeh. No odjednom se uozbilji.

„Selime, kunem ti se... “ Pokušao je razmišljati dok su mu se oči sklapale. „Pa zvali smo te
toga dana...“ Ali nije bio siguran. „Ili nismo?“ Pogledao je dolje prema Kenanu, ali oni su se
odavno već spustili na donji kat. „Ma znam da jesmo, a ako nismo, moramo se sramiti... “

Opet sam ga uhvatio pod ruku.

„Niste me zvali, stari, pa ne bih ti lagao. Hajde, hodaj, Kenan i Katja su već napolju.“

Nije se usprotivio. Počeo se spuštati sa mnom, pridržavajući se uz ogradu. Pritom je

nastavio govoriti.

„Ma ne, stari, sigurno smo te zvali. Evo, kad siđemo, pitat ćemo Kenana...“

Stigli smo pred stan na prvom katu kad mi se opet istrgne iz ruke.

„Stani! Sjetio sam se... Zvali smo te... Katja je htjela da te nazovemo. Pa daaa, sad se sjećam.
Toliko smo te spominjali da nas je upitala zašto te nismo pozvali. Kunem se, točno je tako
bilo. A onda...“ Pogleda me kao da želi da mu pomognem prisjetiti se. „Što je onda bilo?“
Glava mu pade na prsa. Počeo sam se brinuti da je zaspao na nogama, ali onda je podignuo
glavu. „Zar te stvarno nismo zvali?“ upita.

„Rekao sam ti, niste. Ako mi ne vjeruješ, idemo pitati Kenana.“ „Dobro, pitat ćemo Kenana.
Ma ne, sad je pijan. Bolje da pitamo Katju...“

„Misliš da je ona išta bolje?“

„Selime, nemoj tako, ona je odlična djevojka. I dobro podnosi alkohol. Stari, ti su Rusi
odlični ljudi“ Počne se smijati. „Nešto ću ti reći. Nedavno sam spomenuo kako me Melek
gnjavi. Kako mi se popela na glavu i to. I rekao sam da bi mi bilo lakše da je pritom lijepa.
Katja me pogledala i rekla: ‘Rusi kažu da nema ružne žene, samo premalo rakije.’ Nije li to
odličan izraz?“

„Da nije rekla votke? Rusi obično piju votku...“

„Čekaj, stvarno. Možda je rekla ‘votka’?“

Izašli smo iz zgrade i vidjeli da nas Katja i Kenan čekaju. Premda je već otkucala ponoć,
Ulica Balo 14 bila je živa kao da se u njoj zbilja odvija bal. U polutami gužvali su se čvrsto
zagrljeni ljubavnici, parovi djevojaka i mladića koji se još nisu bili dovoljno zbližili, samci
koji su izgubili prijatelje ili grupice od četiri-pet ljudi poput naše. Katja i Kenan čekali su nas
na uglu kod neke banke, oslonjeni na zid. Gotovo bez iznimke, svi muškarci bi načas zastali
ugledavši Katju; neki bi joj dobacili pristojan pogled i prošli, a neki nisu mogli odoljeti, a da

14 Tur. Balo – bal

se ne osvrću za mladom ženom. Kenan nije bio ni svjestan tih pogleda koje bi nekog
drugoga razbjesnili: nagnuo je bocu i iz nje ispijao vino poput neke skitnice. Ne samo da se
nije obazirao na muškarce koji su ženi pokraj njega dobacivali gladne poglede, nije ga bilo
briga ni kako on sam izgleda.

Baš poput njega, Katja se nije obazirala na to što se događalo oko nje, već se približila
Kenanu i čekala red na vino. I nije morala dugo čekati. Kenan je nadlanicom obrisao usta i
pružio joj bocu. A Katja je bez oklijevanja nagnula bocu i počela piti. Kenana sam poznavao,
pa mi njegovo ponašanje nije bilo strano, ali vidjeti elegantnu ženu poput Katje da se
ponaša isto nimalo mi se nije svidjelo. Nihat nije dijelio moje mišljenje.

„Popili ste sve vino! Ostavite malo i za mene“, viknuo im je. Stoga je Katja bila prisiljena
rastati se od svoje boce prije negoli je utažila žeđ. Ali nije se ljutila, samo je dodala vino uz
vragolasti smiješak, kao dijete koje se sprema na neku nevaljalštinu. Nihat je prihvatio bocu
kao da je svetinja.

„Ne mislite valjda do jutra ovako stajati nasred ceste“, rekao sam otvoreno izražavajući
svoje nezadovoljstvo.

Kenan se pokušao pribrati.

„Ma ne, evo idemo dalje... Mi smo čekali vas.“

I njemu se jezik lagano petljao.

„Nihat je gotov“, šapnuo sam mu na uho, „bilo bi dobro da ga otpratimo kući.“ Kenan
odmjeri Nihata koji je još pio vino.

„Uuu, pijan je k’o letva... Ali nećemo ga se moći samo tako riješiti. Prije će umrijeti nego se
rastati od nas.“

„Što da radimo?“

„Odvest ćemo ga u studio.“ Pogleda na sat. „Sad je jedan. Mi ćemo ondje prespavati. Sutra
ujutro počinjemo snimati.“

„Ima li se gdje leći u studiju?“

„Kako ne? Velik je to prostor...“ Kao da se nečeg prisjetio, odjednom prebaci ruku oko mog
vrata. „Selime, dođi da te zagrlim. Baš si ljudina, da znaš. Da nam nisi dao prostor, projekt bi
kasnio barem mjesec dana.“

„Dobro, dobro“, rekoh povukavši se. „Što ćemo sada?“

„Pa rekao sam ti, stari, vodimo ga u studio. Ondje ima krevet, soba, čak i kupaonica... Pa
stvarno, ti nisi bio otkad smo uredili prostor, zar ne?“
„Nisam stigao. “

„E dobro, hajde onda, da vidiš što smo napravili.“

„Ma ne, idem kući. Napio sam se.“

„Svi smo se napili, stari moj... Misliš da sam ja išta bolje? Što ćeš sad kod kuće? U studiju ima
mjesta za sve. Uostalom, to je tvoj prostor.“

Ispravno bi bilo da sam se uputio kući, ali nisam to učinio. Ne znam je li na mene utjecalo
vino ili želja da vidim studio ili to što nisam htio prijatelje ostaviti same, ali nešto me
spriječilo u tome. Odlučio sam poći s njima. Kenan je uzeo bocu iz Nihatove ruke, a ja sam
ga uhvatio pod ruku.

„Zašto mi uzimaš vino?“ potužio se ovaj.

„Sve si popio, dragi moj“, umiješa se Katja. „Nama ništa nisi ostavio.“

„Ja sam sve popio?“ vragolasto se nasmije. Ali zatim se uozbilji i okrene glavu prema meni.

„Selime, što smo ono htjeli Katju pitati?“

Pobojao sam se da će reći nešto neprikladno, pa sam odvratio: „Ne sjećam se, napio sam se.
Hajde, idemo. “

Dopustio je da ga vučem po aveniji, ali se pritom nije libio bockati me.

„Stari, i ti se brzo napiješ... Nego... Nema veze, sjetit ću se...“

Ovog smo puta Nihat i ja hodali na čelu. Kenan i Katja su nas slijedili. Na aveniji je bilo
mnogo pijanih poput nas i možda i nismo privlačili pozornost, ali ja se nisam mogao
opustiti. Što bi pomislio neki poznanik da nas vidi kako teturamo? Čak i ako zanemarim
teturanje, što bi netko rekao na bocu vina u Kenanovoj ruci? Zašto nisam ranije napustio
Baraku? Kakva budala! Hodao sam pokušavajući lijevom rukom usmjeravati Nihata, kad mi
pažnju privuče muškarac duge kose i brade. Pokušavao je izmoliti novac od ljudi pred
kojima bi se ukopao i govorio: „Samo malo! Ja sam propalica i smeće. Neću ti lagati, daj mi
koji novčić i napit ću se vina.“ Prepoznao sam ga; bio je jedan od zajednice beskućnika koji
su spavali na ulicama Bejoglua. I meni je ponekad stao na put i tražio novac. Učinio sam
prvo što mi je palo na pamet. Okrenuo sam glavu prema Kenanu i Katji koji su bili na dva
koraka iza nas.

„Dajte tog vina.“

Ne znajući što će se dogoditi, Kenan mi odmah pruži bocu. Nihat je spazi i ispruži ruku, ali
stari siromah s Bejoglua se baci na nas i poviče: „Brate, daj tu bocu meni!“ Ja sam već bio
spreman i odmah sam mu je tutnuo u ruke.
Starac je zgrabio bocu i nestao u jednoj od pokrajnjih uličica prije negoli se Nihat uspio
snaći.

„A joj!“ viknuo sam osvrnuvši se, „jeste li vidjeli kako nam je tip oteo bocu?“ Kenan je
nehajno odmahnuo rukom i veselo se nasmijao.

„Pusti ga, očito mu je suđena. Mi ćemo kupiti drugu.“

Kupit ćemo drugu... Izgleda da s ovima nisam mogao izaći na kraj. Kad bismo se barem
maknuli s glavne avenije i zašli u pokrajnje ulice. Tako bi mogućnost da nas vidi netko
poznat bila manja. Imali smo još šezdeset metara do ulaska u Ulicu Ajhana Išika, ali prije nje
smo morali proći Ulicu Hava. Počeo sam voditi Nihata prema početku ulice, no on je bio
zaokupljen drugim stvarima.

„Ma čekaj malo, sjetio sam se što sam htio pitati Katju“, reče pokušavajući stati. No ja ga
nisam imao namjeru pustiti.

„Čega si se sjetio?“ upitao sam ga nastavljajući ga usmjeravati.

„Selime, zašto me vučeš?“ usprotivi se oslobodivši se mojeg stiska.

Namrštio se, možda čak i naljutio. „Pusti me, mogu i sam hodati “ Ali čim sam ga pustio,
počeo se ljuljati.

„Past ćeš.“

„Pusti me onda da padnem! “

Što si ti bolji, to bude gore. Oko nas su se počeli okupljati znatiželjnici, misleći da se
svađamo. I sad bi nastala lijepa scena da mi Katja nije pritekla u pomoć. Oslobodila se
Kenanove ruke i uhvatila Nihata pod njegovu.

„Hajde, Nihate, idemo. Zašto si stao?“

Nihat baci pogled na Katju i odvrati: „Nisam stao... Htio sam te nešto pitati... Što je ono
bilo...“

„Dobro, pitat ćeš me u hodu“, reče Katja. Zaista je otporna na alkohol, pomislio sam.

Nihat se nije previše opirao.

„Sjećaš li se o čemu smo neki dan razgovarali? Otišli smo kod Kenana... Čekaj, sjetio sam se.
Ti si ono rekla, rekla si da nema ružne žene nego premalo alkohola... “

„Da, vjerojatno... “

„E to sam te htio pitati...“

„Ne razumijem. Što si me htio pitati?“

Nihat je zastao. Nije se mogao sjetiti pitanja.

„Uffff, sad sam se zbunio... Hajde, idemo, sjetit ću se uskoro.“ Stigli smo na početak ulice u
kojoj je bio studio kad odjednom opet zastane.

„Što je s vinom?“

„Popio si čitavu bocu“, reče Kenan.

„Ja?“

„Da, ti. Zar se ne sjećaš? Nisi nam ostavio ni gutljaja.“

Nihat se s užitkom zahihotao.

„Vi ne znate piti, stari moj. Ja više volim alkohol od vas; jer nema ružne žene, samo premalo
rakije. Ne, premalo vina?

Opet stane kao ukopan. Oslobodi se Katjine ruke i pljesne rukama.

„Sjetio sam se! Sjetio sam se! Katja, jesi li ti meni rekla da nema ružne žene, nego premalo
rakije, ili premalo votke?“

„Rekla sam ‘premalo votke’.“

Trebalo mu je neko vrijeme da shvati što mu je odgovorila.

„Uf“, konačno odvrati. Već pognuta ramena postala su mu još pognutija. Okrenuo je prema
meni glavu koju je jedva držao uspravnom. „Imao si pravo, Selime. Nije rekla 'rakija’, nego
‘votka’. Ja sam bio u krivu.“

„Nije važno je li rakija ili votka, dođe na isto.“

„Stari moj, ja sam se napio“, reče kad smo opet počeli hodati. Zvučao je potišteno, turobno.
„Vrijeme je za krevet.“

Konačno sam odahnuo. Opet sam ga uhvatio pod ruku, za slučaj da se predomisli. Sve smo
četvoro ušli u ulicu.

Kad smo došli do moje kuće, Kenan je zaostao za nama.

„Želite li nešto iz trafike? Idem samo do onog grbavca malo dalje kupiti vino pa stižem.“
Nitko se nije pobunio. Samo ja više nisam htio piti, ali nisam se oglasio znajući vrlo dobro
da me nitko neće slušati. Oni su bili ti koji će sutradan započeti snimanje, pa neka sami
odluče.

Stigavši pred kuću u kojoj sam proveo djetinjstvo, podignuo sam glavu i pogledao oronulu
siluetu te stare, zdepaste zgrade koja se uzdizala prema nebu. Obuzela me ona poznata
gorčina. Usprkos svom onom cirkusu u kojem smo sudjelovali ove noći, nisam mogao
spriječiti da me od boli sličnoj čežnji stegne u grlu i zapeče u očima. U mislima sam vidio
očevo napeto lice i majčino tanano tijelo, ispijeno u bolesti. I dok su se uspomene na ono
doba kada sam s njima živio u ovoj kući spremale da me opsjednu kao zli duhovi, Katja je
ključem u ruci pokušavala otključati vrata objašnjavajući mi: „Promijenili smo brave. Stavili
smo nove na vanjska vrata i na vrata studija. Ostavili smo samo onu u podrumu, a tamo
ionako nema ničega.“

Da je to netko pokušao učiniti dok je moj otac bio živ, nastao bi pakao. Bez njegove dozvole
u ovoj kući niste smjeli ni čavao zabiti. A oporukom me obvezao da je ne smijem srušiti i na
njezinu mjestu izgraditi stambenu zgradu nakon njegove smrti. Eh, gospodine Ali Riza,
uzdahnuo sam u sebi. Vrijeme mijenja sve.

Katja je moju šutnju očito protumačila pogrešno jer je nastavila s objašnjavanjem: „Jedan
smo set novih ključeva dali i vašem gospodinu Halimu koji se brine za skladište.“

„Aha... Dobro. To ste dobro učinili.“

Nihat je i dalje šutio. Oslobodio se moje ruke i opreznim korakom ušao u kuću,
pridržavajući se jednom rukom za vrata. Sada sam bio siguran da on samo želi leći. Ušao
sam prateći ga u stopu, bojeći se da ne padne. Ali posve bespotrebno jer se Nihat već uputio
prema studiju u prizemlju, oslanjajući se o zid. Ipak ga nisam pustio samog, pa sam ga do
vrata pratio poput sjene. Morali smo pričekati da nam Katja otvori vrata. Mlada je žena to
učinila bez problema, kao da nije popila ni čašu vina. Tek se malo pomučila dok je pronašla
prekidač za svjetlo.

„I dalje ga ne mogu pronaći isprve...“ reče pipajući po zidu. Uskoro je radosno uskliknula:
„Evo ga“ i prostor je sad bio osvijetljen. Sve troje smo ušli u studio. Čim je stupio u hodnik
oličen svijetloplavo, Nihat reče: „Moram u toalet?“ Smjesta se uputi prema toaletu s
čučavcem zdesna. No njega smo već odavno bili zatvorili. „Kupaona nije na toj strani“,
rekoh.

„Sad koristimo manji toalet“, reče Katja. „Kupaonu smo pretvorili u tamnu komoru. Ondje
razvijamo fotografije.“

Dok smo mi razgovarali, Nihat se već zatvorio u toalet. „Jako lijepa boja“, rekao sam
pokazujući prema zidovima u hodniku.

„Sviđa vam se?“

„Jako mi se sviđa. Ove su zimske sezone pastelne boje u modi.“

„Stvarno? Drago mi je da vam se sviđa.“ Dobacila mi je zabrinut pogled. „Nemojte se ljutiti,

ali obuzela me neka strepnja kada sam prvi put stupila u ovu kuću. U njoj je vladala
nekakva sumornost. Ne znam tko ju je projektirao, ali očito je dao sve od sebe da
unutrašnjost bude mračna. Prostorije su velike, a prozori mali.“

„Ni ja ne znam tko ju je projektirao. Moj otac nije sagradio ovu kuću, već ju je kupio.
Sumnjam da ju je sagradio neki poznati arhitekt.“

„U ulici više nema kuća na dva, tri kata poput vaše. Sve su pretvorene u zgrade. Zašto vi to
niste učinili?“

„Nije da mi nije palo na pamet. Čak sam to jednom spomenuo ocu. Jako se naljutio na mene.
‘Ova kuća čuva uspomene na tvoju majku. Obećaj mi da nećeš pomaknuti ni jednu ciglu’,
rekao mi je.

To sam obećanje održao i nakon njegove smrti. I ja sam imao mnogo bolnih i lijepih
uspomena ovdje. Nisam imao srca srušiti je. Osim toga, dobro nam je došla kao skladište. I
tako je, eto, ostala.“

Katja je prešla na drugu temu.

„Jeste li i vi bili u internatu?“

„Da, sva smo trojica bili u internatu?

„A kuća vam je bila tako blizu škole...“

„Moja je majka bila bolesna. Mislim da me otac htio maknuti iz takve sredine. U početku mi
je bilo teško, ali kad sam se sprijateljio s Kenanom i Nihatom, postalo je zabavno.“

„Mislim da je vaš otac postupio ispravno. Kuća je ionako sumorna. A kad je u njoj još i
bolesnik...“ Zastala je. „Oprostite. Znam da vam je to bila majka, ali za dijete je to...“

„U redu je, razumijem.“

„Žao mi je, ali kuća je zbilja veoma mračna. To je korisno za fotografski studio, ali ipak smo
odlučili svaki dio oličiti drugom bojom, da ne bismo i sami postali mračni. I sve su boje
pastelne, kao i ova. Dođite da vam pokažem dnevni boravak.“

Dnevni boravak su oličili u svjetloružičastu, ali od boje me se više dojmio prizor koji me
ondje dočekao. Kao da preda mnom nije bio jedan od prostranih dnevnih boravaka naše
stare kuće, sa zastarjelo visokim stropom, već pravi fotografski studio.

Na stropu su bili montirani nosači, a pažnju su mi privukla dva pokretna kolotura na njima.
Mislim da su oni služili pri fotografiranju iz ptičje perspektive. Bile su tu dvije ogromne
studijske bljeskalice s platnom na prednjoj strani za omekšavanje svjetla. Na sredini
prostorije stajao je tripod za fotoaparat. Na lijevoj strani uza zid postavljena su dva čelična
ormara. Mora da je u njima bila ostala oprema. Pokraj ormara bio je svjetleći stol s
raznobojnim komadima kartona, olovkama i nekoliko časopisa. No najviše me iznenadio
dio na desnoj strani dnevnoga boravka koji su namjestili tako da nalikuje sobi. A ta mi je
soba bila poznata. Dok sam se okretao kako bih pitao Katju o sobi, prisjetio sam se slike na
zidu koja mi je upala u oko; one koja je prikazivala zmiju pribijenu na križ. Vidio sam je na
nekoj fotografiji ubojstava. Ovo je bio dnevni boravak djevojke izbodene nožem. Istinabog,
još nije bilo modela koji će predstavljati ubijenu djevojku, ali moj je um na pravo mjesto već
ubacio mladu djevojku koja se s golemim nožem za kruh u srcu srušila u jedan od jeftinih
naslonjača. Kad mi se taj prizor ukazao pred očima, naježio sam se i zavrtjelo mi se u glavi.
Morao sam se pridržati za nogu jednog nosača.

„Jeste li dobro?“ upita me Katja.

„Dobro sam, dobro sam.“

Baš kao što je i počela, vrtoglavica me u trenu pustila.

„Napravili ste izvrstan posao“, rekoh kad sam se pribrao. „Ovo je isto kao soba na
fotografiji.“

„Znači, sjećate je se? Imate odlično pamćenje.“

„Teško je zaboraviti onako strašne prizore.“

Čudan zvižduk ispuni dnevni boravak. Iznenađeno sam se osvrnuo, a Katja se uputila
prema vratima rekavši: „To mora da je Kenan.“

Tako sam shvatio da je zvižduk zapravo zvuk zvona na vratima. Dok sam pogledom
odmjeravao studio, opet me obuzela lagana vrtoglavica. Nihatu sam predbacivao, ali izgleda
da sam se i ja napio. Odjednom mi je postalo jako zagušljivo, pa sam se uputio prema
prozoru. Svježi zrak će nam svima dobro doći. Otvorio sam prozor i duboko udahnuo. I
zaista mi je pomoglo. Planirao sam zatvoriti oči i neko vrijeme provesti pokraj prozora, ali
Kenan me omeo. „Što misliš o našem studiju?“ upita me. Okrenuo sam se.

„Odličan je. Katja je napravila izvanredan posao.“ Uto primijetim da Katja nije pokraj
Kenana. „A gdje je?“ upitao sam.

„U kuhinji“, reče pokazujući iza glavom. „Priprema sve što sam kupio... Jesi li vidio i ostale
sobe?“

„Ne, nisam. “

„Dođi, provest ću te.“

Bio sam prisiljen napustiti onaj robusni, čisti zrak koji mi je budio um i tijelo u dnevnom
boravku i poći za Kenanom.

Opet smo ušli u dugi hodnik i ugledali Nihata koji je izašao iz toaleta. Nije imao snage ni da
nam se osmjehne.

„Ljudi, ja sam stvarno pretjerao. Pokažite mi gdje mogu leći.“

Na Kenanovu se licu ukazao blago prijekorni izraz. „Dođi, nesrećo, dođi“, reče htijući
uhvatiti Nihata pod ruku.

„Ma ne vuci me, Kenane! “ reče Nihat. Imao je težak, umoran izraz lica. Očito se uvrijedio
kad ga je Kenan nazvao nesrećom. „Večeras me svi vuku. Dobro, napio sam se, ali nisam
sišao s uma. Samo mi pokaži gdje mogu spavati?

Kenan nije dalje navaljivao.

„Dobro, Nihate, dobro. Dođi.“

Otišli su u sobu na kraju hodnika, Kenan na čelu, a Nihat iza njega. I ja sam ih slijedio u
stopu. Ova je soba bila svijetlozelena, a zastori, drveni ormar koji je prekrivao čitav jedan
zid te dva kauča postavljena jedan nasuprot drugome bili su svjetloružičasti. Mora da je
Katja pomno pazila da boje u svakoj sobi idu jedna uz drugu. Dok sam ja o tome razmišljao,
Kenan je otvorio ormar u potrazi za posteljinom, ali Nihat ga nije pričekao. Odavno se već
bacio na kauč pod prozorom i utonuo u san.
Jedanaesto poglavlje
Prebacili smo pokrivač preko Nihata koji je zahrkao čim je dotaknuo kauč i izašli iz sobe.
Kenan me prvo odveo do kupaone koju su pretvorili u tamnu komoru. Nju su oličili u
pepeljasto sivu. Na zidove su pričvrstili dvije radne površine, a na svakoj je stajao po jedan
aparat, na jednoj veći, na drugoj manji, za povećavanje fotografija. Pred jednim od zidova
na kojima nisu bili pultovi postavili su posudu s vodom nalik na golemo korito iz kojeg
životinje na selima piju vodu.

„Čekaj, upalit ću pravo svjetlo pa da je i tako vidiš“, reče Kenan.

Čim je pritisnuo prekidač, sve je utonulo u mrak, ali potom su se pod slabim svjetlom boje
krvi ponovno počeli ukazivati obrisi predmeta. Preda mnom se ukazao impresivan, dosad
neviđen prizor; osim predmeta, i naša su tijela, ruke, lica, kosa i oči bili crveni. Osjećao sam
se kao da sam na setu nekog horora. Možda baš zbog toga nisam mogao dugo podnijeti
tišinu, pa sam upitao:

„Ovo svjetlo neće naštetiti fotografijama?“

„Crno-bijelima neće. Ali kod onih u boji bi moglo biti problema. Tamne komore u kojoj se
razvijaju fotografije u boji imaju mnogo slabije svjetlo jantarne boje. Većina ga ljudi i ne
primijeti.“

„A kakva je ovo posuda nalik na korito?“

„Korito?“ ponovi smijući se. „Stvarno, nikad je nisam tako gledao.

Stvarno nalikuje koritu. U njoj ćemo razvijati fotografije.“

„Nije li prevelika za to?“

„Fotografije za izložbe razvijaju se u velikim formatima.“

Dok je Kenan odgovarao na moja pitanja, začulo se kucanje. „Mogu li?“ upita Katja.

„Uđi, uđi“, dovikne joj Kenan. Opet je pritisnuo prekidač i upalio svjetlo. „Mislila je da
razvijamo fotografije“, objasni mi.

Vrata su se otvorila te se na njima ukazalo Katjino nasmiješeno lice.

„Stol je postavljen, ali jedan od vas bi trebao otvoriti vino.“

Oh ne, pomislio sam. Njih se dvoje namjerilo piti do zore. Jasno, nemaju supružnika, djece i
drugih kome polažu račune. A ja sam sutra rano ujutro morao otići u bolnicu biti uz Gulriz i
Burča. Još sam se jednom prokleo; zašto sam dopustio da me povedu ovamo sa sobom? Ali
sad je bilo gotovo i besmisleno žderati se zbog toga. Morao sam što prije nekako doći do
sobe u kojoj je spavao Nihat i baciti se na kauč poput njega. No to neće biti tako lako. Ne bi
bilo lijepo reći da mi se prispavalo dok me Kenan uzbuđeno provodi po svom studiju. A k
tome još to učiniti i u Katjinom društvu... Eto, čak je i stol postavila za nas.

Poslije tamne komore odvukli su me u sobu koju su koristili kao skladište opreme. Katja je
za ovu sobu odabrala ledenoplavu boju. Prvo što sam primijetio bio je rastvoreni ormar. U
njemu je na vješalicama visjela razna stara, nova, ženska i muška odjeća. Okrenuo sam
glavu i ugledao golemo zrcalo u kojem se vidjelo nas troje i polovica ormara. Pred njim je
bio stol. Osim proizvoda za šminkanje poput bočica parfema, raznih tuba krema, kutija
pudera, maskara, nekoliko vrsti ruža, četke za kosu, raznobojnih sjenila i olovaka za oči,
pozornost mi je privukla i umjetna plastična glava koja nas je gledala upalim očima. Na njoj
su bile prebačene raznobojne vlasulje. Zadivljeno sam promrmljao:

„Vau, pa ovo je kao iza kulisa u kazalištu!“

„Eee, svoj posao moraš raditi kako treba, stari moj“, reče Kenan. Nije osjetio potrebu
prikriti ponos. A nije ni trebao. Nema boljeg osjećaja nego kad čovjek radi ono što voli.

Kad smo izašli iz prostorije koja je podsjećala na garderobu u kazalištu, prešli smo u drugu
sobu zidova u boji šampanjca. Iako nije bila velika kao dnevni boravak, i ova je soba bila
poprilično prostrana. Bila je namještena kao dnevni boravak. Baš kao i u sobi u kojoj je
spavao Nihat, i ovdje su dva kauča postavljena jedan nasuprot drugome, no ovi su bili
kanarinski žuti. Komplet su upotpunjavala još dva naslonjača iste boje. Na sredini među
njima postavljen je tanki, dugi stolić od crnog drveta sa staklenom površinom. Na njemu su
nas čekali neotvorena boca vina, stakleni vrč do vrha pun vodom, vadičep od sjajnog
metala, praznih šest čaša, tri za vodu i tri za vino, te tri tanjurića sa skromnom mezom od
sira, zelenih maslina i grickalica. Iako sam znao da je uzaludno, usprotivio sam se rekavši:

„A da više ne pijemo?“

„Ma kupio sam samo jednu bocu, Selime“, reče Kenan. „Ako svatko od nas popije po dvije
čaše, ispraznit ćemo je.“

„Nije zapravo ni meni do vina. Ali Kenan ga je već kupio, i to crno...“ reče Katja. Sada više
nisam imao izbora nego sjesti u jedan od naslonjača. Ali nisam mogao prestati prigovarati.

„Prijatelji, rekli ste da sutra ujutro počinjete sa snimanjem. Kako ćete to izvesti ovakvi?“

„E pa sad nas vrijeđaš, Selime“, reče Kenan utonuvši u kauč poprijeko od mene. „Kao da
nam je ovo prvi put da pijemo. Stari moj, da samo znaš koliko sam puta pio do zore pa se
istuširao i otišao na važne sastanke. A vjerojatno si i ti bio sa mnom za nekih od tih noći.“

Prijekor mu se čuo u glasu i vidio na licu. Nisam mogao razaznati je li ozbiljan ili se šali.
Odlučio sam se za ozbiljan pristup.

„Pa što onda ako jesam? Kao da je to neka posebna vještina! “

„Pa tko tvrdi da jest? Rekao sam to jer si ti ustvrdio da sutra nećemo moći raditi.“

Okrenuo sam se prema Katji koja je sjedila odmah pokraj mog prijatelja, nervozan što ne
mogu izraziti svoju muku.

„Zaboga miloga, evo vi recite. Radi li se bolje trijezan ili pijan?“

„Trijezan“, odgovori Katja. Kenan se htio usprotiviti, ali mu nije dala do riječi. „Ali mi sutra
nećemo napraviti sve. Samo ćemo učiniti prvi korak... Prvi korak maratona koji će trajati
gotovo dva mjeseca. Dakle, čak i ako prvoga dana i budemo pomalo mamurni, nećemo puno
izgubiti. Ako ste primijetili, ja ionako nisam popila koliko i vi. Ne brinite se, neću dopustiti
da se stvari otmu kontroli.“

Sada je bilo jasno zašto je Katja najtreznija od nas. Istina, ona je najmanje popila. Osim toga,
kada sam tek došao u Baraku, svima nam je objavila da neće puno piti. No ja sam mislio da
se šali i zaboravio na to. Protegnula se i dohvatila bocu vina sa stolića.

„Dooobro, tko će ovo otvoriti?“ upita pogledavši Kenana pa mene.

Kenana je prošla volja za prepirkom pa je glavom pokazao na mene. „Selim je najjači, neka
on otvori.“

Bilo bi nepristojno ne primiti bocu koju mi je pružila. Uzeo sam je i otvorio vadičepom sa
stolića.

„Bilo bi najbolje da nam ti i natočiš“, reče Kenan prinoseći jednu čašu. Nisam se dalje bunio.
Napunio sam kristalnu čašu tekućinom tamnocrvene boje, a zatim podignuo grlo boce
lagano je zakrenuvši.

„Oho, majstorski!“ promrmlja Katja. „Bez ijedne prolivene kapi.“

„To dugujem ocu. Kod pića se volio držati pravila. Nije podnosio da se vino prolijeva iz boce
ili čaše i prlja stol!“

„Zanimljivo“, odvrati mlada žena. Nisam mogao razlučiti je li u njezinu pogledu bilo
divljenja ili iznenađenja. Što god bilo, uskoro je nestalo.

„Je li vaš otac puno pio?“

„Ma ne, samo u posebnim prilikama“

Kenan mi upadne u riječ.

„Znači nije uopće pio.“

„Zašto? Pio je, ali ne koliko ja. Bojao se da ga previše ne ponese. Uvijek mi je govorio da
čovjek treba biti pribran jer se nikada ne zna što mu se može dogoditi. I ja mu zapravo
nalikujem. Ne sjećam se da sam se ikada toliko napio da se obezglavim. “

Kenan je čašu koju sam napunio dodao Katji, ali je nastavio razgovarati sa mnom.

„To je istina, stvarno si jako sličan ujku Aliju Rizi!“ Uzeo je drugu čašu i počeo objašnjavati
mladoj ženi: „Bio on pripit ili trijezan, ne sjećam se da je ikada izgubio samokontrolu. Selim
je najrazumniji od nas trojice. Još dok smo bili djeca izvlačio nas je iz škripca riječima koje
ne bi pale na pamet ni velikim znalcima.“

„Prestani brbljati i daj mi tu praznu čašu“, rekao sam hineći odsječnost. Poslušao me, ali me
i nastavio zadirkivati.

„Jesam li nešto pogrešno rekao? Nisi li uvijek bio ovako trezven?“

Prije nego što sam počeo puniti čašu, namignuo sam Katji i promrmljao:

„Hoće reći naduren.“

„Ma ne, nisi naduren, čak se može reći i da si simpatičan. Još da se riješiš te potrebe za
kontrolom... “ Ušutio je i privukao čašu koju sam napunio vinom. „Oprosti mi, Selime, ali
ponekad te ne razumijem. Čemu nastojati biti razuman u ovako ludom svijetu?“

Napunio sam i treću čašu uz samopouzdan smiješak. Spustio sam bocu na stol i odgovorio:

„Dvojici luđaka kao što ste Nihat i ti potreban je netko staložen poput mene! “

„Opa! “ uzvikne Kenan hineći ljutnju. „Čuješ li ti to, Katja, rekao mi je da sam lud...“
Promrmljao si je u bradu: „On mene naziva ludim.“ Nasmiješio se, pognuo glavu i podignuo
čašu. „Dobro, lud sam, mamicu mu poljubim... Nazdravimo luđacima!“

Poslušali smo ga.

„Dobro je, iako ne onako kao ono vino u Baraci“, reče Katja koja je prva spustila čašu. I dalje
je pazila da ne popije previše.

„Da“, reče Kenan i sasvim opušteno desnu ruku osloni na njezino rame. „Dobro je.“

Nije se činilo da Katji smeta njegova ruka. Čak je malo i prislonila svoje lijepo tijelo uz
Kenanovo. On to sigurno nije primijetio jer je meni uputio pogled.

„Lud, ha?“ ponovio je. „Znači, ja sam lud!“

Sad je već i on bio sasvim pijan. Umjesto da slušam taj njegov refren, okrenuo sam se prema
Katji i rekao:
„Stvarno, za umjetnike kažu da su pomalo luckasti. A vi s tim ljudima radite, nije li tako?“

„Luckasti? To su sve bolesnici...“ reče Kenan okrećući razgovor na šalu. Za to je vrijeme

desnu ruku s Katjina ramena spustio na njezina koljena. Ona se nije obazrela ni na njegove
riječi ni na dodir.

„To je vrlo rašireno mišljenje. Ali ono što zaista čudi jest da se umjetnici uopće ne žale na
takvu sliku.“

„Kao naš Kenan?“

Moj je prijatelj htio nešto progunđati, ali ona se složila sa mnom: „Da, kao Kenan. Ali ja ih ne
krivim. Oni žele biti drukčiji, žele biti originalni.“

„Dobro“, rekao sam, „ali po meni nije važno kako žive nego što stvaraju!“

U zelenim sam očima spazio odobravanje.

„U pravu ste, važno je što stvaraju, ali neki umjetnici su uvjereni da moraju živjeti ludo da bi
mogli stvarati!“

„Besmisleno.“

„Ali ima mnogo umjetnika koji imaju sulude živote i stvaraju remek-djela.“

„Ali ima i onih kod kojih je sasvim obrnuto! “

„I to je istina. Treba se čuvati predrasuda. Ja zapravo ne vjerujem da svi umjetnici trebaju

biti luckasti ili ludi. Važnije je da su eruditi.“

„Eruditi?“

Ovo kratko pitanje postavio je Kenan koji naš razgovor nije shvaćao ozbiljno.

„Da, eruditi; u njihovom se umu moraju združiti poezija i filozofija!“

„A joj“, reče Kenan prislonivši ruku na čelo, „onda ništa od mene. Ja poeziju uopće ne volim!
“

Mlada žena u šali odgurne Kenanovu ruku koja se šetala po njezinu koljenu.

„Onda s vama ne mogu surađivati, gospodine. Onaj tko ne voli poeziju za mene je
nedovoljno evoluirao.“

„Molim vas, nemojte“, prihvati Kenan šalu. „Možda će ova neznalica, uz vašu pomoć, naučiti
voljeti i poeziju. Molim vas, dajte mi priliku.“
„Čekaj, Kenane, uozbilji se malo“, upao sam. „Ova me tema zaista zanima.“

„Dobro, dobro, evo, šutim.“

„Spomenuli ste erudiciju“, rekao sam okrenuvši se prema Katji.

„Da, smatram da umjetnici moraju biti eruditi“, odvrati ponovno se uozbiljivši.

„Jer erudicija u sebi sadrži jednaku količinu ludosti, ali i razuma te i druga stanja ljudskoga
uma?

Izražavala se sasvim logično, kao da nije popila ni kap alkohola. Čak mi se učinilo i da se i ja
trijeznim slušajući je.

„Znači, smatrate da moraju život sagledavati kao cjelinu?“ upitao sam je.

„Ne govorim samo o sagledavanju života, nego i o vezi s njime. Na koncu, umjetničko djelo
mora odražavati znanje, iskustvo i odgoj svog tvorca.“

„Shvaćam“, rekao sam.

„Nisi se valjda i ti odlučio dati u umjetnike?“ upita Kenan okrećući opet razgovor na šalu.

„Neee, nemam namjeru baviti se umjetnošću, ali mislim da ti ovo trebaš čuti. Mislim da bi s
Katjom trebao satima razgovarati.“

„Ništa se ti ne brini, razgovaramo mi. Nije mi prvi put da ovo slušam.“ Je li se on to na kraju
uozbiljio? Vragolasti pogled smeđih očiju okrenuo je prema Katji. „Čim završim ovaj
projekt, odoh na Tibet. Provest ću pet godina s budističkim svećenicima i otkriti tajne
erudicije?

„Samo se ti rugaj“, rekoh dohvativši čašu vina, „Otišao ti na Tibet ili u neki hram, bilo bi
dobro da prvo poslušaš što bi ti Katja mogla reći.“

Kenanove su oči još jače zasjale.

„Ja nju uvijek slušam“, reče, ali kao da je govorio: ona je moja ljubav, moja voljena, moja
žena, dao bih joj čitav svoj život. Činilo se da je Katja pogodila da sam shvatio jer se s onim
zamamnim osmijehom okrenula prema njemu i pogledi su im se sreli. Gledali su se tako
izgubljeno, zaboravivši na mene. Najprije sam se iznenadio, a onda me obuzela neka čudna
mješavina srama i zavisti. Smeo sam se, pa sam zgrabio čašu, zatvorio oči i popio vino
naiskap. Zatim sam ponovno posegnuo za vinom pokušavajući ih ne gledati.

„Pogledaj ga, molim te“, prenuo me Kenanov glas. „A još je tvrdio da neće puno popiti. A
takvi su najgori.“
I Katja je prestala sanjivim očima gledati Kenana i okrenula se prema meni. Što sam mogao
reći? Skidali ste jedno drugo pogledom, pa nisam znao kuda bih sa sobom?

„Iskreno“, promrmljao sam, „jedva čekam da dovršimo ovo vino pa da odem spavati.“

„Zaboga, gospodine Selime“, reče Katja. „Pa nismo vam valjda toliko dosadni?“

Rekla je tako prirodno da sam shvatio da nema pojma što se događa u mome umu. Naljutio
sam se na sebe što nisam opušteniji.

„Ma nikako. Samo, sutra rano moram u bolni cu...“

Na Katjinu se licu ukaže sram.

„Nisam to znala. Onda...“

Vidjevši da se Katja smekšala, Kenan će odrješito:

„Nema onda! Selime, ne kukaj, svi ćemo leći kad dovršimo vino.“

Kenan je zaista bio budala. Kraj njega je sjedila jedna od najljepših žena na svijetu, a on je
mene gnjavio da pijem. To mu naravno nisam rekao, ali mora da su mi se misli odražavale
na licu jer Kenan nije odolio da me malo ne zadirkuje:

„Kakav je to cerek? Kao da razgovaraš s nekim maloumnim.“

Nije li tako, pomislio sam.

„Čini ti se samo“, odgovorio sam, „daj tu čašu da i tebi natočim!“ Zaškiljio je prema čaši kao
da je jedva vidi.

„Stvarno, već je prazna“, reče i pruži mi je. Katja još nije popila svoje vino te nas je samo
promatrala. „Hajde, nazdravimo prijateljstvu“, reče Kenan kad mu je čaša ponovno bila
puna vina.

„Za prijateljstvo. “

Opet sam ispio pola čaše te sam vraćajući čašu na stol osjetio vrtoglavicu. Sporije pij,
upozorio sam se.

„Ma mene zapravo jako nervira to s ludilom“, reče Kenan vraćajući se na temu od maloprije.
Pomislio sam da će opet baljezgati... Ali ne, šalu je zamijenio ozbiljnošću. „Zaboravite što
sam maločas rekao. Salio sam se kad sam rekao da sam lud. Ali, stari moj, među
umjetnicima ima takvih luđaka, da ti pamet stane. Prepoznaš ih već izdaleka. Ni dana svoga
života nisu pošteno radili, ali čim otvore usta, nema im ravnog.“ Stavi ruku na zglob Katjine
ruke. „Sjećaš se one ništarije od redatelja kojeg smo sreli neki dan u Kaktusu. “
Katjino se čelo naboralo dok se pokušavala prisjetiti.

„Onaj s metalnom alkom na obrvi, seronja za kojeg ne znaš je li muško, žensko ili peder“,
pojasni elegantno Kenan.

Sjena načas preleti preko Katjina lica.

„Misliš na Tumera?“

„E da, taj. Zove se Tumer?“

„Nemoj tako, Kenane... Nije Tumer loš.“

„Nisam ni rekao da je loš. Ali razmisli malo: tip u životu nije snimio film, ali sere po svim
filmašima. Nema tog glumca, scenarista ni redatelja kojeg nije olajao... Majke ti, da mu je
barem netko po ukusu! Ali ne, svi su nesposobni, glupi, svi sve kopiraju... Shvatio bih da je
mlad, ali bogamu, imaš toliko godina u dupetu, ništa nisi napravio, ali i dalje pametuješ. Te
turski film nema viziju, te naši umjetnici nisu dovoljno ludi. E pa, ti nadoknađuješ za sve
ostale.“

„Mislim da pretjeruješ, Kenane. Tumer je jedan od nekolicine u Turskoj koji se razumiju u

film. Studirao je kinematografiju u Engleskoj. Bio je asistent mnogim značajnim redateljima.
Ima bogato znanje, ali ne može se odlučiti što bi htio raditi u filmu. Ja mislim da bi mogao
biti odličan kritičar. Ali on želi biti redatelj. A to, jasno, nije lak posao.“

„Ali lako je docirati za stolom“, odvrati Kenan. Okrene se prema meni i nastavi: „Moraš
vidjeti kako se odijeva, Selime. Na glavi kaubojski šešir, u ustima cigara, na nogama čizme...
Ne smij se, kunem ti se da je istina. A kad te pogleda, kao da je sam stvorio čitav svijet. Ej,
tukao bih ga, al’ mu ne bih dao plakati.“

„Zašto bi ga tukao?“ upita Katja. Postala je napeta. „Moraju li svi biti slični tebi?“

Oh ne, situacija se zaoštravala. Morao sam pronaći neki način da spriječim svađu.

„Neee, ne moraju svi biti slični meni. Ali svi moraju znati da se umjetnikom ne postaje tako
da se odijeva kao luđak i podcjenjuje sve oko sebe.“ Opet se okrenuo prema meni: „Selime,
reci, jesam li u krivu?“

Iskoristio sam pruženu mi priliku.

„Meni se takvi tipovi baš i ne sviđaju. Ali na koncu, Kenane, riječ je o umjetnosti. Kako da
kažem... Živite u svijetu mašte. U poslu kojim se bavite postoji element ludila. Jasno, nađe se
tu i varalica i lopova, ali i pravi umjetnici

mogu biti pomalo ludi. Ali sve dok je ono što stvaraju dobro, ne treba se previše baviti
njihovim ludilom.“
Kenanove su smeđe oči potamnjele i lice mu se objesilo. Zasmetalo mu je što sam podržao
Katju. Međutim, ona se nije obazirala na njegovo durenje.

„Gospodin Selim ima pravo. Pogledaj nas, Kenane. Pogledaj na čemu mi radimo...“

„Opet se vraćamo na to?“ ljutne se Kenan.

„Da, opet se vraćamo na to. Misliš li da je to što radimo normalno"

„Naravno. Ljudi se fotografijom bave već skoro dvjesto godina."

„Da, ali obično fotografiraju sretne trenutke. Da bi nam ostali u sjećanju. Postoji li osoba
koja ne želi zaboraviti bol i smrt? Tko želi snimati fotografije zla, boli, nasilja? Kojoj
normalnoj osobi padne na pamet sakupiti fotografije s mjesta ubojstava, reproducirati ih i
izložiti?"

Kenan se mučio s pronalaskom riječi.

„Što želi reći?" U glasu mu se čuo prijekor. „Da sam ja lud?"

Katja mu je uputila pomirljiv pogled svijetlozelenih očiju.

„Nitko ne kaže da si lud. Samo pokušavam objasniti da umjetnici mogu činiti ludosti?"

„Ovo nije ludost, ja pokušavam napraviti nešto drugo."

„I umjetnici koje ti ne cijeniš tvrde isto. I u pravu su, umjetnost opravdava ludost."

Kenan joj uputi srdit pogled. Pobojao sam se da će postati još grublji, ali nije, tek je nijemo
dohvatio čašu. On zapravo nije bio osoba koju je lako naljutiti, ali ova ga je izložba činila
napetim. Podignuo je čašu izbjegavajući naše poglede, ali prije nego što ju je prinio usnama,
pomirljivo je promrmljao:

„Ja nisam lud... Ja sam fotograf koji se trudi biti dobar u svom poslu."

Dok je Kenan pokušavao napetost isprati reskim okusom vina, Katja ga je pokušala nježno
uvjeriti:

„Nitko ne tvrdi suprotno. U ovom smo poslu svi pomalo luckasti."

Kenan je vratio čašu na stol i tvrdoglavo odmahnuo glavom.

„Ne, dragi moji, ja nisam luckast. I nisam pametnjaković kao onaj Tumer. Ako malo
razmislite, shvatit ćete da se našem projektu nema što prigovoriti." Zastao je i pogledao nas
očima koje su postajale sve krvavije. „Da, tvrdim da se ja bavim izuzetno normalnim
projektom. Dobro, u potrazi sam za besmrtnošću. Ali to nije nimalo čudna ili suluda ideja
jer svaki umjetnik traga za njom, bio on toga svjestan ili ne. Koliko god dugo njegovo djelo
preživi tijek vremena, toliko je velik njegov talent. Toliko će mu se dugo spominjati ime, a
on će toliko dugo biti besmrtan. Nije li tako?"

Došao je trenutak za otvoren razgovor.

„Samo trenutak“, rekao sam. Zvučao sam autoritativno, a ne napeto. „Molim da pripazimo
kako razgovaramo. Nema potrebe da povisujemo glas. Sad samo sjedimo i razgovaramo. “

„Tko povisuje glas?“

„Ti! “ optužio sam ga bez oklijevanja. „Samo još nedostaje da počneš vikati!“

Moje je upozorenje upalilo.

„Jesam li vikao, Katjice?“ upita.

Mlada se žena nježno nasmiješila, kao da mu želi reći: A što da ti kažem?

„Dobro, možda sam malko strastveno govorio, ali ni na koga nisam vikao... Jesam li? Ako je
tako ispalo, ispričavam se. Nije mi bila namjera vikati na vas. Uostalom, nemam zašto. Vi ste
moji najbliži.“

„Nema veze, Kenane“, reče Katja, „svima nam se dogodi kad o nečemu raspravljamo.
Vratimo se našoj temi. Ti si spominjao besmrtnost...“

„Besmrtnost? Aha, da, sjećam se. Htio sam reći da svi umjetnici, bili oni pisci, glazbenici,
slikari, glumci ili fotografi, svi u sebi nose taj osjećaj. Fotografi pogotovo, jer je fotografija
najvažnija obrana umjetnosti protiv prolaznosti trenutka. Svaka fotografija u sebi okuplja
zrake subjekta. I privlačeći zrake koje ispušta svaki čovjek, predmet, životinja ili krajolik
koji su osuđeni na nestanak u pravom smislu riječi stvara vrstu besmrtnosti.“

Nije mi bilo jasno što je htio reći, ali nisam se slagao da je želja za besmrtnosti isključiva
osobina umjetnika.

„Mislim da nisu samo umjetnici ti koji tragaju za besmrtnošću. Bio on umjetnik ili ne, čovjek
je za besmrtnošću tragao otkada je spoznao samoga sebe. Besmrtnost je dio čovjeka. Zato
pravimo djecu. Priroda je zbog toga muškarcima dala na milijune spermija, a žene učinila
plodnima jednom mjesečno...“

„Oho, ponovno logika gospodina Selima“, reče Kenan rugajući se mojim stavovima. Nastavio
sam ne obazirući se na njega:

„A što je s važnim istraživačima i izumiteljima? Dok je ljudskoga roda, pamtit će se

primjerice Pasteur, Kolumbo, Gagarin i još mnogi. Je li želja za besmrtnošću monopol
umjetnika?“
„Dobro, ali oni svoja otkrića ili izume nisu postigli da bi sami postali besmrtni. Samo su
slijedili put koji im je pokazao život.“

„Imaš pravo. A kraljevi staroga Egipta?“

Činilo se da me nije shvatio jer mi je uputio prazan pogled.

„Mislim na faraone staroga Egipta. Što misliš zašto su dali sagraditi piramide? Izvori su
dokazali da su te veličanstvene građevine dali podignuti kako bi postali besmrtni.“

„Nema potrebe potezati do Egipta“, priskoči mi u pomoć Katja, „prvi kralj koji je tragao za
besmrtnošću živio je nešto niže odavde, u Mezopotamiji. “

Ni Kenanu ni meni nije bilo jasno o kome govori.

„Mislim na vladara Uruka, Gilgameša.“ Kao da ju je iznenadilo to što se nismo mogli sjetiti
Gilgameša. „Sigurna sam da ste čuli za ep o njemu. To je onaj kralj koji je tražio biljku od
koje bi postao besmrtan, a za koju je čuo od Noe.“

„Znamo za Gilgameša“, reče Kenan, „ali ipak postoji znatna razlika. Cilj koji ja želim postići
nije isti kao njegov. Gilgameš i egipatski kraljevi htjeli su zaista biti besmrtni, to jest da im
tijela žive zauvijek. Zato je Gilgameš tražio biljku koja će mu podariti vječni život. A
egipatski kraljevi su se koristili piramidama za svoje putovanja na nebo, to jest u ono
područje među zvijezdama koje su nazivali besmrtnim kraljevstvom. Dakle, oni nisu trebali
umjetnost da bi došli do besmrtnosti.“

„Sigurno?“ sumnjičavo promrmlja Katja.

„Kako to misliš? Nećeš mi valjda tvrditi da su Gilgameš ili egipatski kraljevi bili umjetnici?“

„Ne, nisam to htjela reći. Oni su također rabili umjetnost radi besmrtnosti.“ Okrenula se
prema meni. „Da, možda nisu bili svjesni toga, ali odabrali su isti put kao i umjetnici da bi
došli do besmrtnosti. Što je drugo Ep o Gilgamešu? Ili piramide, divovski spomenici,
grobovi urešeni tisućama slika, ona veličanstvena arhitektura... Da nije bilo tih umjetnina,
bi li ime Gilgameša ili drugih kraljeva preživjelo do današnjeg dana? Drugim riječima, bi li
oni uspjeli postati besmrtni?“

Zvučala je toliko logično da se nisam htio umiješati, ali Kenan nije imao namjeru odustati.

„Ali oni nisu bili umjetnici“, ustrajao je.

„Nisu, ali su se, baš kao i mi, okoristili snagom i čarolijom umjetnosti. Ako se vratimo na
početak naše rasprave, vidimo da umjetnost snagu ne crpi samo iz razuma, već u isto
vrijeme i iz ludila, ludosti, nesvakodnevnih stvari. To sam htjela reći“

Među nama je zavladala ledena tišina.

„Hajde, Kenane, priznaj“, rekoh nehajnim, gotovo šaljivim tonom. „Malo si ljubomoran na
tog Tumera.“

„Na Tumera?“ upita iznenađeno Katja koja me pogrešno shvatila. „Nemoguće, on je gay“

No ja nisam mislio na seksualnu ljubomoru, već na to da Kenan čovjeku zavidi na znanju. A

Katjina je reakcija pokazala da su se njih dvoje svakako upustili u vezu. Dok mi je to
prolazilo kroz glavu, upitao sam kao da ne razumijem značenje riječi koju je upotrijebila:
„Gay?“

„Peder, stari, peder“, objasni Kenan, „tip koji ga prima u dupe.“

Zarumenio sam se od tih njegovih otvorenih, nehajnih riječi.

„Opet se izražavaš kao seksist“, primijeti Katja.

„Zašto kao seksist? Ti si upotrijebila englesku riječ za pedere, a ja tursku.“

„ Gay na turskom nije peder nego homoseksualac. A ti se koristiš pogrdnim izrazom za te

ljude. Možda sam Ruskinja, ali jako dobro govorim turski?

Razgovor mi je odjednom postao jako smiješan. Prasnuo sam u smijeh. Oboje su zašutjeli i
pogledali me.

„Joj, oprostite“, rekao sam pokušavajući obuzdati smijeh, „mislim da sam se napio.
Dopustite mi da odem leći.“

„Ne može“, reče Kenan, „nitko se ne diže odavde dok ne dovršimo vino.“ Pogledao je bocu i
dodao: „Evo, polovicu smo već riješili. Hajde, nazdravimo besmrtnosti.“

Opet smo se kucnuli. Kad sam ispio vino iz svoje čaše, u glavi mi se zavrtjelo jače nego prije.
Odložio sam čašu na stol i promrmljao: “Stvarno sam se napio.“

„I ja sam. I Katja je. Nemoj mi kukati, Selime, nitko ne ide iz ove sobe dok ne ispraznimo ovu
bocu.“

Kenan mi nije vjerovao, ali meni zbilja nije bilo dobro. Mora da je na mene djelovala ona
napetost od maloprije. Možda sam na to i mogao računati, ali bojao sam se da ću se
ispovraćati budem li još pio. Okrenuo sam se prema Katji.

„Vidim da me neće pustiti na miru. Nadam se da se nećete uvrijediti ako se ispružim na

ovom kauču. Soba se počela vrtjeti oko mene.“

Katja me sućutno pogleda.

„Ja bih vas pustila da odete leći. Problijedjeli ste.“

Ali Kenana je te noći obuzeo đavao.

„Moj je prijatelj čvrst k’o kamen. Njemu vino ne može ništa. Neka legne na kauč i dođe k
sebi.“

Ne znam zašto nisam rekao da mi je dosta i otišao leći. Je li zbog odanosti prema Kenanu,
zbog toga što nisam htio uvrijediti Katju ili zato što sam htio ostati s njima? Možda zbog
svega toga... Uglavnom... Na koncu sam skinuo sako i ispružio se na kauču. Okrenuo sam lice
prema njima da ih ne uvrijedim, ali to mi nije pomoglo. Pred očima mi se sve ljuljalo, kao da
sam na ljuljački. Nisam to mogao izdržati, pa sam sklopio oči.

„Ne razumijem zašto ga ne puštaš“, začuo sam Katjin glas. „Pusti čovjeka da ode leći.“

„Kad ispraznimo bocu“, usprotivio se Kenan. Nastavili su se prepirati, ali meni se činilo kao
da im se glasovi udaljavaju. Dobro da sam sklopio oči. Odgovarala mi je tama, odgovarali su
mi njihovi udaljavajući glasovi, odgovarao mi je mekani kauč na kojem sam ležao. Polako
sam dolazio k sebi.
Dvanaesto poglavlje
Do ušiju mi je dopro razgovor; nevidljivo, nejasno mrmljanje, nerazumljivi, izmiješani
šapati. Glasovi su mi se približavali u tami, a što su bili bliže, to su bili jasniji.

„Stani, vidjet će“, govorila je prva osoba.

„Ne bi taj čuo ni top da sad opali“, mrmljala je druga, „vidiš li da je zaspao?“ „A što ako nas
vidi?“ pitala je prva.

Glas je bio tih, mekan, poznat.

„Pa nek’ vidi, što imamo skrivati? Ionako nas je već odavno provalio.“

Ovaj je glas bio odvažniji, u njemu je bilo više samopouzdanja. Oba sam glasa poznavao.
Lagano sam rastvorio oči. Prvo što sam u polumraku ugledao bila su dva tijela. Kad sam
razabrao hlače koje su pokrivale Katjine duge noge, sjetio sam se da se nalazim u Kenanovu
studiju. Zaspao sam, a oni su počeli voditi ljubav. Katja je ležala na kauču, a Kenan na njoj.
Nisu se još razodjenuli, samo je nekoliko gumba na Katjinoj bluzi boje pepela bilo
raskopčano. Desna ruka mog pohotnog prijatelja kliznula je pod bluzu i pažljivo milovala
dojku u grudnjaku mlade žene; među prstima se nazirala ukrućena tamna bradavica.
Pobojao sam se da će shvatiti da sam se probudio, pa sam stisnuo kapke koliko sam mogao,
a da ipak vidim. Kenan je na njezin bijeli vrat utiskivao sitne poljupce. Katja je s užitkom
zabacila glavu unatrag te je prstima boje slonovače nježno prolazila kroz kovrče mog
prijatelja. Oboje su napola zatvorili oči, poput mene. Putovanje mog prijatelja uz Katjin dugi
vrat nije dugo trajalo; uputio se prema njezinoj ušnoj resici. Neko ju je vrijeme sisao kao da
mu je u ustima divlje voće iz kojeg želi isisati med. Ali to mu nije bilo dosta, pa je krenuo u
potragu za nečim ukusnijim, posegnuvši za njenim usnama. Ona mu ih je bez oklijevanja
pružila. Kenan je strastveno prihvatio ponuđeno mu. No nije bio grub; najprije je vlastitim
usnama nježno dotaknuo Katjine rastvorene. Mlada je žena nestrpljivo bliže k sebi privukla
njegovu glavu s kovrčavom kosom. No njemu se nije žurilo, povukao ju je nazad. Katja je
napućila usta, kao dijete kad mu se oduzme duda. No Kenan je veoma dobro znao rastvoriti
napućena usta. Prvo joj je jezikom dotaknuo usne, a zatim ih primio zubima. Kao pas koji
vam u igri dohvati ruku, ali je ne ugrize. No mislim da je Kenan bio nešto nemilosrdniji. Jer
se Katjino lice zgrčilo, kao da je nešto boli, no on se ipak nije povukao.

Ona je zaboravila da se netom prije bojala da ću ih vidjeti i potpuno se prepustila milosti

muškarca s kojim se ljubila. Treba reći da je Kenan veoma strpljivo pokazivao svu svoju
vještinu. Konačno joj je ispunio želju, svojim usnama primio njezine i počeo ih sisati. Ona je
tijelo čvrsto privila uz njegovo, uživajući u njegovoj grubosti. Oboje su još imali hlače na
sebi, ali činilo se kao da su goli. Katja je željno raširila noge, a Kenan se udobno smjestio u
toj udolini. Uskoro je napustio njezine usne i skliznuo do brade. Ukrasivši tu lijepu izbočinu
na njezinom licu s nekoliko poljubaca, nastavio se spuštati niz vrat. Očito je već okusio taj
božanstveni vrat jer se ondje nije dugo zadržao, spustivši se niže, sve do dojki s kojima se
od početka igrao. Premda su joj tri gumba bila otkopčana, bluza je i dalje bila prepreka.
Kenan otkopča još jedan gumb što mu je omogućilo da s lakoćom zaroni glavom između
njenih dojki. Katjine su ruke još bile na njegovoj glavi i nježno su je pritiskale. Kenan se
konačno prestao poigravati te je pokušavao u potpunosti ispuniti njene želje. Najprije je
jezikom dotaknuo bradavicu dojke koju je držao u dlanu. Katji se otme prigušeni uzdah.
Shvatio sam da sam progutao slinu kad sam ga začuo. I mene je obuzela strast. I moje se
tijelo napelo od strasti i moja se muškost počela buditi, kao da s njima vodim ljubav,
premda nisam ni dodirnuo Katju. Znao sam da je to što činim pogrešno, ali nisam mogao
odvojiti oči od njih; promatrao sam ih bez daha, obuzet mješavinom srama, uzbuđenja i
znatiželje. Katjini uzdasi pojačali su i moj i Kenanov apetit. On je ponovno dotaknuo njezinu
dojku; ovaj put bio je grub. Katjini su prsti zaboravili na nježnost i počeli su navlačiti kovrče
mog prijatelja. Kao da je čekao taj znak, Kenan je ustima željno dohvatio njenu dojku. S
Katjinih se usana otkinuo još glasniji uzdah.

Vjerujem da bi se ti uzdasi pretvorili u tihe vriskove da čaroliju nije prekinuo uspavani glas
koji je upitao: „Ima li tu vode?“ Taj je glas, pogađate, pripadao našem nesmotrenom
prijatelju Nihatu. Katja i Kenan poskočili su s kauča.

„U kuhinji nema ni kapi vode!“ gunđao je Nihat približavajući se. „Ima li ovdje išta?“

Zvučao je toliko prirodno da u polumraku sobe sigurno nije vidio kako vode ljubav. Jedva
sam se suzdržavao da ne prasnem u smijeh jer da jesam, situacija bi postala još
neugodnijom, kao da Nihatov upad nije bio dostatan. Na trenutak sam pomislio odglumiti
da me Nihatov glas probudio, ali onda sam odlučio da to ne bi bilo uvjerljivo, pa sam se
nastavio praviti da spavam. Naš se par očito brzo pribrao.

„Dođi, evo ovdje ima vode“, reče Kenan. Uzalud se trudio prikriti uzbuđenje u glasu jer
pijanom i pospanom Nihatu taj detalj nije privukao pažnju.

„I Selim je zaspao“, promrmlja, „I on je večeras puno popio“

Nihatov se glas sada bolje čuo, po čemu sam zaključio da je prišao bliže. Sa stola je podigao
neki teški predmet, mora da je to bio vrč; začuo sam kako se voda ulijeva u čašu.

„Probudit ćemo i Selima“, reče Kenan. „Neka ode spavati u sobu s tobom. Ovdje se sav
zgrčio.“

Čekao sam da me Kenan probudi, dok je Nihat željno ispijao vodu. Nije mu dugo trebalo.

„Selime... Selime, hajde, stari, ustaj... Ustaj i idi u sobu leći. Tamo je udobnije.“

Gadu se u glasu još čulo razočaranje zbog prekinutih trenutaka užitka. Nisam odmah
otvorio oči.

„Selime... Selime“, reče lagano me prodrmavši.

„Hm?“ promrmljao sam. „Što je bilo?“

„Idi u sobu spavati! Ovdje ćeš iskriviti vrat.“

Uspravio sam trepćući. Nisam se usudio pogledati Katju u lice. Pogled sam okrenuo prema
mom blesavom prijatelju.

„Aaa i Nihat je tu...“

„Umirem od žeđi! Od ovog se vina strašno žeđa.“ Brisao je usta nadlanicom. Ovratnik mu je
bio razdrljen, a košulja mu se napola izvukla iz hlača. Nakon tog kratkog objašnjenja,
okrenuo se i uputio natrag prema sobi u kojoj je spavao ne pričekavši da mu se pridružim.

Konačno sam smogao hrabrosti da pogledam Katju i Kenana, ali ovog su puta oni
izbjegavali moj pogled. Nisu valjda primijetili da sam budan? Ma ne, nemoguće. Sigurno su
tako reagirali jer su se sramili što nešto skrivaju od mene. Morao sam im pokazati da je sve
u redu, to mi je bilo potrebno kako bih nadvladao i vlastiti sram.

„Uh, zaspao sam k’o top. Jesam li dugo spavao?“ upitao sam kao da ni o čemu nemam pojma.
Kenana je prvoga pustio stid.

„Ma nisi.“

Bilo je očito da ni on nije primijetio koliko je vremena prošlo. Pogled mi je pao na preostala
dva prsta vina u boci.

„A kamo ćemo? Nismo još dovršili vino“, rekoh naivno. Katjine pocrvenjele usne uljepšao je
napeti smiješak.

„Ostavili smo ga vama“, reče.

Ali Kenan ovaj put ništa nije prepuštao sudbini. Zgrabio je bocu, nagnuo je i ispraznio.
Vraćajući je na stol, nasmiješio se i okrenuo prema meni:

„Duguješ mi uslugu, spasio sam te.“

„Hvala ti, pravi se prijatelji u nevolji poznaju. A s obzirom na to da smo održali riječ, sada
mogu mirno otići spavati.“

Polako sam ustao s kauča kako mi se ne bi zavrtjelo u glavi.

„Laku noć“, reče Katja.

„Laku noć.“ Okrenuo sam se prema Kenanu i upitao: „Posteljina je u ormaru, zar ne?“

„Da. Idem s tobom ako hoćeš.“

„Nema potrebe, pronaći ću je sam.“

Prošao sam kroz hodnik i stigao do sobe u kojoj je Nihat ponovno zaspao čim je dotaknuo
jastuk. Neko sam vrijeme razmišljao hoću li upaliti svjetlo, a onda sam sjeo na krevet.
Osjećao sam se izvrsno. Mozak mi je bio potpuno razbuđen i radio je punom parom. Uopće
mi se nije spavalo. Jedino što mi je smetalo bilo je Nihatovo sve glasnije hrkanje. Slušajući
razne zvukove koje je ispuštao, prisjetio sam se učitelja glazbe koji nam je govorio:
„Ljudsko tijelo je instrument.“ Je li ovoliko hrkao i dok smo bili u internatu? Sumnjam, jer bi
sigurno došao na glas među učenicima. Bio je tako jedan Nizam iz Adapazara... Kasnije je
prozvan „Nizam Truba“. Jadnik je imao problema s disanjem kroz nos, pa bi počeo hrkati
čim bi sklopio oči. Ali to njegovo hrkanje bilo je glasnije od juga od kojeg su u Istanbulu
pucala stakla i rušili se dimnjaci. Osobno to nisam doživio, ali govorilo se da su se vrata
spavaonice otvarala i zatvarala od siline hrkanja Nizama Trube. A taj mu je nadimak ostao
nakon jedne neslane šale. Skupina šaljivaca iz internata kojima je dozlogrdilo njegovo
hrkanje ukrala je izviđačkom orkestru trubu i jedne je noći tutnula našem prijatelju u usta.

Budući da je Nizam spavao poprilično tvrdim snom, te je noći dao prvi uspješan
improvizirani solo koncert i zaradio nadimak „Truba“ kojim je ušao u anale Gimnazije
Galatasaraj.

Dojadilo mi je sjediti na krevetu. Uvjeren da je Nihat spavao kao top, pritisnuo sam
prekidač na svjetiljci. I zaista se nije probudio. Iz ormara sam izvukao jastuk, plahtu i
pokrivač i namjestio kauč. Premda sam znao da neću moći zaspati, uvukao sam se u svježu
posteljinu. Ne znam koliko je vremena od tada prošlo. Ugledao sam crvenu svjetlost.
Podsjećala me na svjetlo boje krvi iz tamne komore. Padala je na zidove dugog, uskog
hodnika, drveni pod, moj ležaj i pokrivač i sve ih bojila u krvavo crvenu. Uspravio sam se i
osvrnuo prema Nihatu, ali nije ga bilo. Htio sam opet leći, ali tad sam izvana začuo zvuk
sličan plaču. Možda su se Katja i Kenan posvađali? A možda su vodili ljubav. Najprije sam
odlučio ne miješati se u njihov posao, ali zvuk je postajao sve glasniji. Podlegao sam
znatiželji i ustao. Uputio sam se prema svjetlu na kraju hodnika. Što sam bio bliže, svjetlo je
postajalo sve tamnije i sve sličnije krvi, a jecaji su se sve jasnije čuli. Stigavši do kraja
hodnika, shvatio sam da svjetlo sipi kroz odškrinuta vrata dnevnoga boravka. Načas sam
oklijevao, ali zatim sam ih otvorio i ušao.

Najprije sam ugledao Kenana; stajao je iza fotoaparata.

„Okreni mu lice prema meni“, govorio je, „dobro, tako...“

Tu su bili i Nihat i Katja. Nihat je u rukama držao dijete; nisam mu mogao vidjeti lice jer mi
je bilo okrenuto leđima. Katja je stajala pokraj njih, držeći golemi nož. Naježio sam se, ali
sam se potom pokušao smiriti, misleći da to oni poziraju za fotografiju... Ali zašto je onda
dijete plakalo? Prišao sam Kenanu.

„Što to radite?“
Moj se prijatelj okrenuo prema meni s đavoljim osmijehom na licu. Prst desne ruke prinio
je usnama i rekao: „Pssst.“

Ali nisam ga poslušao.

„Što je ovo? Zar snimate usred noći?“ nastavio sam s pitanjima.

„Da, ali ovo je drukčije.“

Zvučao je piskutavo, poput zmije. Prošli su me srsi.

„Kako je drukčije?“

U očima sam mu ugledao neki hladni bljesak.

„Bit će življe. Bez dekora, bez modela, bez scenografije... Stvarno ćemo ubiti dijete. “

„Ubiti? Kako to misliš?“

Kenan mi smireno objasni:

„Mi ovdje snimamo prizore ubojstava, pa smo odlučili i sami počiniti jedno kako bi bilo
realističnije.“

Mora da se šalio. Da, da, bila je to jedna od Kenanovih neslanih šala. Dobro, ali tko je bilo to
dijete? Okrenuo sam se prema Nihatu i Katji. Nihat kao da mi je pročitao misli jer je rekao:
„Jako si naivan, Selime.“ Lice mu je bilo u sjeni, a kao bunar dubok pogled tamnih očiju bio
je prikovan za moje lice. Okrenuo se postrance, dajući mi priliku da vidim lice djeteta koje
se spremao ubiti. „Ne prepoznaješ vlastitog sina?“

Ostao sam zapanjen ugledavši djetetovo lice. Oh Bože, to je bio moj Burč. Privezali su mu
ruke i noge, a oči prekrili debelim crnim povezom. Jadni je Burč drhtao od straha. Čini se da
mi je prepoznao glas.

„Tata, jesi li to ti? Tata, boli me...“ jauknuo je.

„Pustite mog sina“, viknuo sam bacivši se prema Katji.

Ali Kenan me uhvatio u željezni stisak.

„Uzalud se boriš. Ne možeš nas spriječiti. Tvog ćemo sina učiniti besmrtnim. Ionako je
bolestan, zaostao. Ne znaš ni koliko će poživjeti. Ali ako ga ubijemo i fotografiramo, živjet će
zauvijek.“

„Jeste li vi poludjeli?! “ povikao sam. „Kenane, to je moj sin. Jesi li zaboravio? To je Burč!“

Izraz Kenanova lica bio je prepun sućuti.

„Kako da zaboravim? Volim ga jednako koliko i ti. I zato ću ga učiniti besmrtnim! “

„I što će to postići, Kenane? Ubit ćete mi sina.“

Burč je opet zaplakao.

„Pustite mi sina“, ponovio sam pokušavajući se osloboditi Kenanova stiska, ali uzalud.
Kenan je odjednom postao izuzetno snažan. Njegove ruke koje su se pretvorile u goleme
kandže, nisu mi dale da dođem do sina. Obratio se Nihatu, ne obazirući se na moje otimanje:

„Daj dijete Katji, a ti dođi i drži Selima... Hajde, da to već jednom završimo. Imamo još puno
posla.“

„Shvaćate li što činite?“ povikao sam okrenuvši se prema Kenanu. Mirno mi je odgovorio:

„Sada nas ne shvaćaš, ali kasnije ćeš uvidjeti da smo bili u pravu“.

Nihat je zamijenio Kenana. I on je bio snažan kao i Kenan. Moj suhonjavi prijatelj koji je u
svakoj tučnjavi izvukao deblji kraj, postao je jak poput gorile. Od siline njegova stiska jedva
sam mogao i glavu okrenuti. Kenan se vratio za fotoaparat.

„Jesi li spremna, Katja?“ upitao je. Mislio je na to je li spremna ubiti moga sina, Burča. Katja
je potvrdno kimnula glavom. Burč je i dalje plakao.

„Molim vas“, preklinjao sam, „molim vas nemojte ga ubiti... “

Činilo se da me Kenan ne čuje.

„Kad ti kažem, spustit ćeš nož. Kao što sam ti već objasnio, ubost ćeš ga sa strane, u arteriju.
Nemoj žuriti, želim vidjeti krv kako teče...“

Katja ga je pozorno slušala, kao da je riječ o nečem sasvim uobičajenom. Burčevu je glavu
okrenula tako da joj je sada ležala na lijevoj ruci, dok je u desnoj vješto držala nož. Bila je
ljepša no ikada. Zvjerstvo u njoj kao da ju je učinilo još privlačnijom.

„Nemoj, Katja“, jauknuo sam, „molim te.“

Dobacila mi je prazan pogled, kao da me ne razumije, a zatim je zadovoljno zaškiljila dok joj
je ruka kojom je držala nož počela podrhtavati. Nisam se ni snašao, a već je nož zarila
mome sinu u vrat...

„Neee!“ vikao sam probudivši se.

Uspravio sam se okupan znojem. Mora da me i Nihat čuo jer se trznuo u snu, ali se nije
probudio. Ja sam pak sjedio u krevetu drhteći od noćne more iz koje sam se probudio. Neko
sam vrijeme proveo tako, ne razmišljajući ni o čemu. Polako sam dolazio k sebi, disanje mi
se vraćalo u normalu i otkucaji srca su usporili. Što je to zaboga bilo? Vino, neispavanost,
čudni razgovori... Mješavina svega toga...

Nesvjestan svega oko sebe, Nihat je nastavljao hrkati svoju veličanstvenu simfoniju. Bio se
okrenuo na lijevu stranu i zgužvao pokrivač tako da su mu leđa bila otkrivena. Mogao se
nahladiti. Ustao sam i popravio mu pokrivač. Hrkanje je iznenada prestalo. E, to je već bolje,
pomislio sam, ali Nihat se odjednom uspravio. Otvorio je oči dok se ja još nisam stigao ni
snaći.

„Mi ih nismo ubili“, rekao je. Na licu mu se nije vidjela zabrinutost, pa ni strah; bio je
ozbiljan, kao da objašnjava neku važnu činjenicu. „Mi ćemo snimiti fotografije, ali mi ih
nismo ubili. “

„Koga nismo ubili, Nihate?“ upitao sam. „O čemu ti to?“

Okrenuo se prema meni, ali kao da me nije vidio; pogled mu je bio prazan i dubok, kao da
sanja. Naježio sam se. Je li ovo i dalje bila noćna mora? Obuzela me panika. Htio sam ga
probuditi, ali sam se pitao trebam li se zapravo probuditi ja. No Nihat je opet legao, jednako
naglo kako se i uspravio, i ponovno počeo hrkati. Ne, to više nije bila noćna mora. Ovo je
bila stvarnost: mora da su fotografije ubojstava i na Nihata ostavile dojam. I to barem
onoliko dubok koliko i onaj na meni. Takav je bio Nihat; prikrivao je svoje misli da ne bi
povrijedio Kenana ili mene. Eto i sada je, ponovno, radio na projektu kojega se strašno
bojao, Kenanu za ljubav. I pritom je skrivao što o tome zaista misli... Što sam više mislio o
Nihatu, to je zabrinutost u meni rasla. Ustao sam iz kreveta, prišao prozoru i rastvorio
zastore. Do ove uličice na Bejogluu nije dopiralo ništa od one osvijetljene gungule s glavne
avenije; i dalje je vladala mirna noćna tama, čekajući jutro koje se polako približavalo.
Trinaesto poglavlje
Te noći više nisam mogao dugo ostati u Kenanovu studiju. Neko sam vrijeme stajao pred
prozorom i gledao van, promatrajući šesterokatnicu sagrađenu na mjestu dvokatnice
madam Erifili čija je široka fasada bila ukrašena kovanim željezom. Madam Erifili nekada je
radila najbolje slatkiše od šećera i mastiksa u Istanbulu - koje smo mi, a posebno Kenan,
obožavali kao djeca. Što sam dulje promatrao hladnu fasadu nove zgrade bez imalo
karaktera, u meni je sve više rasla nelagoda. „Što radim u ovoj četvrti, u ovoj kući koja više
ne pripada ni meni ni mojoj obitelji?“ upitao sam se pa sam tiho, pazeći da nikoga ne
probudim, gotovo na prstima napustio studio.

Vani je postalo još svježije, a osim nekoliko ljudi koji su se vraćali kućama, ulica je bila
pusta. Podignuo sam ovratnik jakne i uputio se prema glavnoj aveniji. Pet-šest metara prije
izlaska iz Ulice Ajhana Išika začuo sam neki glas: „Pssst.“ Osvrnuo sam se i na ulazu u neku
staru zgradu iz prošloga stoljeća koju su ispraznili da je sruše ili je, kao i onu lijepu zidanu
kuću madam Erifili, zamijene zgradom s više stanova, ugledao ljude koji su spavali
priljubivši se čvrsto jedan za drugoga. Njihova odjeća, šake, ruke, glave i tijela bili su toliko
ispremiješani da nisam mogao razaznati ni koliko ih je. Jedan od njih se uspravio. To mora
da je onaj koji me zazvao. Na glavi je imao potamnjelu ranu.

„Stari, daj koju liru za juhu!“

I drugi su se probudili začuvši njegov glas. Izgledali su čudno, kao bića s nekog drugog
svijeta koja su izgledala i glasala se kao ljudi dok su im oči u mraku sjajile kao u gladnih
vukova, s ranjenim, bolesnim tijelima odjevenima u krpe. Onaj koji mi se obratio ohrabrio
se vidjevši da sam zastao.

„Hajde, stari, da prigrizemo. Baci nam nešto. Jest ćemo, kunem ti se, nećemo kupit’ ljepila!“

Glasnogovorniku grupe nisam mogao razabrati lice, ali dok je on tako govorio, ostali su se
uspravili, jedan po jedan, kao mrtvaci koji ustaju iz groba. Shvatio sam da ih je četvoro, ali
bilo je nemoguće odrediti jesu li djeca, mladi, odrasli, žene ili muškarci. Kad im je prijatelj
dovršio rečenicu, sve četvoro je ispružilo ruke prema meni, kao u nekoj kazališnoj
predstavi. Uplašeno sam ustuknuo. Gurnuo sam ruku u džep i izvukao sav sitniš koji sam
našao, te sam ga bacio na njih i brzo se uputio prema aveniji, ne dajući im priliku da me
okruže. Bio sam toliko napet da sam se u hodu neprestano osvrtao da provjerim ide li tko
za mnom. No nije bilo potrebe za panikom jer umjesto da se bave mnome, oni se
međusobno tukli oko novčića bačenih na tlo.

Osjećao sam se sigurnije kada sam izbio na Aveniju Istiklal, prošavši pokraj nekadašnje
slastičarne Nisuaz 15 u kojoj su se okupljali slavni umjetnici poput Nedžipa Fazila, Fikreta

15 fr. nigoise, koji se odnosi na grad Nicu u Francuskoj (nap. prev.)

Adila, Ibrahima iz Calija, Pejamija Safe, Saita Faika, Salaha Birsela, Ferdija Tajfura i
Sabahatina Kudreta, na čijem je mjestu sada bila Umjetnička galerija Garanti banke.

Više nije bilo ni traga noćašnje gužve. Da, avenija je i dalje disala; sve je bilo osvijetljeno
premda su butici, prodavaonice, kina, kazališta, barovi i pivnice sada bili zatvoreni. Na ulici
je i dalje bilo žena i muškaraca, no ja nisam mogao razabrati koji je od njih konobar,
izbacivač, policajac u civilu, diler, kurva, svodnik ili umjetnik. No one noćne gužve koja je
nalikovala sjajnoj, blatnjavoj, uzburkanoj, nepredvidljivoj rijeci više nije bilo.

Kad sam napustio kuću, nisam bio odlučio kamo ću. Samo sam htio izaći napolje. I sad kad
sam bio vani, što mi je bilo činiti? Da nađem taksi i odem kući... Bilo je gotovo pet sati
ujutro. Koliko je smisla bilo u tome da odem na Etiler i legnem? Najbolje bi bilo da odem u
ured. Ondje bih se mogao istuširati i presvući. Možda bih imao vremena i da nakratko
ubijem oko. Uputio sam se prema Taksimu. Napravio sam svega nekoliko koraka i poskočio
začuvši zvuk trube. Osvrnuo sam se i ugledao vozilo koje je dvama golemim crijevima
čistilo ulicu. Trubljenje koje je u tišini noći probijalo bubnjiće očito je iznenadilo i mladića
koji je hodao slijeva meni jer se i on brzo osvrnuo, pa mu se, kad je ugledao vozilo čistača, iz
usta otela psovka: „Pička ti materina!“

A kad od vozila ili od vozača vozila nije dobio nikakvu reakciju, okrenuo se prema meni i
nastavio:

„Jesi li vidio ti kurvinog sina? Tko trubi u ovo doba noći?“

Pogledao sam prema vozilu kao da mu želim odgovoriti na pitanje i točno pred njim
primijetio zagrljeni par koji je teturao točno posred tramvajskih tračnica, nesvjestan vozila
iza njih. Činilo se da je trubljenje bilo namijenjeno njima, ali vozilo se tako polagano kretalo,
da mu naš par pijanaca nije predstavljalo nikakvu prepreku. Očito se vozač poželio malko
zabaviti ili je na taj način izrazio mržnju prema onima koji su prljali aveniju i zbog kojih se
on jutros morao ustati iz kreveta i doći očistiti Bejoglu. Stoga on nije trubio paru pred
sobom već svima koji žive na ovoj aveniji i koji njome prolaze. No oni su odavno otišli.
Preostao je još samo pijani par i mi koji smo još bili na aveniji. Mladić pokraj mene svoju je
ljutnju izrazio spomenuvši spolni organ majke vozača, a ne bi se moglo reći ni da je reakcija
pijanog para izostala. Oboje su se okrenuli i ljutito pogledali vozilo čistača kao da pitaju:
Tko nam to remeti mir?, a zatim su se sasvim polako pomaknuli u stranu. Ja sam nakon te
kratke stanke nastavio svojim putem, ali moram reći i da sam malo produžio korak da ne
bih na sebe navukao gnjev vozača.

Stigao sam pred ulaz u kino Alkazar, to jest Cine-Salon Electra kako se zvalo kad je 1923.
počeo s radom, mramorni svod ukrašen dvjema karijatidama okrenutima jedna prema
drugoj, kada čitavu aveniju najednom ispuni bariton mujezina iz Agine džamije. Usprkos
tome da sam godinama živio na Bejogluu i da sam nebrojeno puta čuo ezan iz ove džamije,
svejedno sam se naježio. Nisam vjernik, ni moj otac nije bio; ali on je barem postio za
vrijeme ramazana i odlazio na jutarnji namaz za vrijeme Bajrama. Ja se pak već dugo nisam
molio, otkada sam kao dijete postio s ocem i odlazio na bajramski namaz premda nisam
vjerovao u Allaha. Ne znam zašto; možda, ne možda nego sigurno je to zato što sam imao
previše posla. Svijetom tekstila vladala su nemilosrdna pravila. Zarađivao je onaj koji je
proizvodio najkvalitetnije, najbrže i najjeftinije. A za to čudo potrebno je bilo mnogo
sredstava. A za sredstava ste se morali obratiti partnerima u inozemstvu.

Dakle, bilo je nemoguće opstati, a da se ne nadmećete sa svjetskim divovima tekstila. Zato

su mi bili potrebni Francuzi. U poslovnom svijetu niste mogli preživjeti uzdajući se
isključivo u sebe; morali ste pratiti što rade vaši konkurenti i biti uvijek korak ispred njih.
Inače ste mogli biti sigurni da ćete jednoga dana morati staviti ključ u bravu vaše tvornice
ili butika ili proizvoditi robu loše kvalitete za druge. A ja bih radije zatvorio tvornicu i kod
kuće spajao kraj s krajem. Srećom, još nije došlo do toga, a ja i ne bih dopustio da dođe. Sve
dok su stvari bile takve, posao je neizbježno zauzimao veliko mjesto u mom životu. A uz
obitelj i prijatelje, nisam stizao ni pomisliti na molitvu. Možda kad ostarim... Počeo sam se
smijati samome sebi. Da, bio sam toliki lažac. Ako vjeru shvatimo kao ugovor sklopljen
između Allaha i čovjeka, ja, a pogotovo moj otac, posve smo prekršili pravila trgovine.
Premda smo tvrdili da vjerujemo u Allaha, pa smo čak i bez ustezanja tražili od njega
pomoć, nismo ispunjavali svoj dio obveza. Međutim, mislili smo da ćemo svoj dio
odgovornosti moći ispoštovati kada ostarimo. Ali to je bilo više iz želje da si osiguramo
mjesto u raju ususret sad već sve bližoj smrti, nego iz vjere koju smo gajili u Allaha. Ali kad
bismo stvar sagledali iz drugoga kuta... I Stvoritelj je, sram ga bilo, bio dijelom kriv za
situaciju; naime, dopustio je ljudskome rodu da bude nesavršen. Dobro, uzmimo da mu
sposobnost nije bila neograničena i da nije mogao stvoriti savršeno biće; zašto mu je
opraštao? Zar ne poznaje čovjeka kojega je sam stvorio? Nije li nam on dao i pamet i zloću?
Zar nije znao kakvu će strašnu moć zajedno iznjedriti te dvije osobine? Je li moguće da mu
nije palo na pamet da bi ljudski rod cijeloga života mogao s užitkom griješiti i kršiti ugovor,
a onda ga, pri kraju svog života, moliti za oprost, ulagujući mu se poput lukavog trgovca? A
možda mu se sviđalo to ljudsko licemjerje. Možda je tako uviđao koliko je moćan. Je li
Stvoritelj imao potrebu za tim? A možda je promatrao te naše male podle prevare i smijao
se. S obzirom na to da je on ljudski rod obdario smislom za humor i zabavu, je li postojao
netko vragolastiji od njega?

Nisam znao odgovoriti na ta svoja pitanja. Možda bi mi mujezin koji je sada učio ezan u
džamiji dao zadovoljavajuće odgovore da mu ih postavim, ali to mi trenutno ni stanje duha
ni vanjski izgled nije dopuštao. Siguran sam da mi je iz usta bazdjelo na vino.

Pogled mi je zapeo za džamiju koju je prije više od četiristo godina dao sazidati Husejinaga,
voditelj carske škole na Galatasaraju i kasnije šejh-ul-harem 16. Izgledala mi je kao
raspušteni derviš koji se skutrio u kutu ove šarene, ove prljave, ove prelijepe, ove proklete
avenije. Opasala se zidom kako na aveniji ne bi upadala u oči ili kako bi se zaštitila od
pogleda, a prozore prekrila koprenom kako joj prolaznici ne bi vidjeli lice.

16 Poglavar svetih gradova Meke i Medine u Osmanskom Carstvu (nap. prev.)

Ezan je utihnuo kad sam stigao pred butik. Dok sam otključavao automatsku bravu, nisam
odolio da ne pomislim na to kako će se moji radnici iznenaditi kad se za koji sat pojave i
vide da su rolete podignute. Roletu na ulaznim vratima podigao sam za metar i otključao
vrata. Zatim sam ušao i ponovno zaključao vrata za sobom.

Već me prvi prvom koraku zapahnuo onaj uobičajeni, ugodni miris; ona mješavina svih
mogućih cvjetnih aroma, odjeće, nakita i ženskoga tijela. Ona je tijekom noći, u
zaključanom, zagušljivom butiku postajala još intenzivnija i od nje bi mi se znalo zavrtjeti u
glavi. Hodao sam napipavajući oko sebe rukama dok mi se oči nisu navikle na mrak. Hodao
sam nimalo ne oklijevajući, premda nisam dobro vidio oko sebe. Poznavao sam svaki kutak,
svaki centimetar oko sebe. Ovo je bio moj prostor; samo moj. Bio mi je bliži od doma. Njega
sam dijelio s Gulriz i s Burčom, to je bio naš dom; ponajviše Gulrizin. No butik je bio moj. Ni
tvornica mi nije bila toliko bliska; možda zato što je ondje radilo mnogo više ljudi i zato što
moj ured nije bio ondje. A možda i zato što ondje nisam mogao vidjeti naš konačni
proizvod. Odjevni predmet za mene nije gotov dok ga se ne izloži na lutki, na svjetlu. Butik
je bio jedino mjesto na kojem sam mogao pogledati što smo proizveli dugotrajnim,
pažljivim radom i zadovoljno ustvrditi: da, to smo mi proizveli. Kad sam stigao do dizala,
oči su mi se već priviknute na mrak. Premda nisam mogao razaznati detalje na
nepokretnim lutkama, odjeći i pultovima, ipak sam mogao razaznati namještaj u širokom
salonu, u kojem su za radnoga vremena odjekivali glasovi probranih klijenata, a kojim je
sada vladala stroga tišina. Ušao sam u dizalo i pritisnuo dugme za četvrti kat, na kojem se
nalazio moj ured. Dok me dizalo vodilo prema sigurnosti, osjećao sam da napetost u meni
popušta. Kad se istuširam mlakom vodom, popijem jaku crnu kavu i odjenem čistu odjeću
koju sam uvijek imao u rezervi u uredu, bit ću spreman za dan pred sobom. Nažalost, plan
koji sam skovao u dizalu nisam uspio provesti u djelo. Istuširao se jesam, kao što sam i bio
odlučio, ali to je bilo sve. Osjetio sam se nekako teškim, pa sam se u ogrtaču ispružio na
kauč u uredu kako bih se malo odmorio. Odmor, taj odmor...

„Selime! Selime, budi se“, govorio je neki glas koji me dozvao svijesti. Preda mnom je stajala
Gulriz, a iza nje Burč koji me promatrao jednako zabrinutog izraza lica. U prvi mah mi je
bilo teško shvatiti što se događa, ali kad sam shvatio da sam zaspao, obuzeo me veliki sram.

„Selime, jesi li dobro? Što ti se dogodilo?“ upitala me Gulriz. „Dobro sam, dobro sam“, rekao
sam uspravivši se. Moja je supruga jako dobro znala da se ja nikada ne bih ovako
neodgovorno ponašao te me zato sada iznenađeno promatrala. Burč, koji nije shvaćao što
se događa, imao je čudan izraz na licu. Trebao sam im ponuditi neko objašnjenje, ali kad od
iznenađenja i grižnje savjesti nisam uspio progovoriti, Gulriz reče; „Jako smo se zabrinuli
kad se nisi javio. Nismo te ni na mobitel mogli dobiti. “

„Baterija mu se ispraznila, pa sam ga noćas ugasio“, konačno sam protisnuo. Uputio sam
supruzi pogled pun isprike. „Gulriz, oprosti što nisam došao u bolnicu. Sinoć sam bio s
Kenanom i ostalima. Bilo je kasno, pa smo odlučili prespavati u studiju. A znaš kakav sam
ja, ne mogu spavati u tuđim krevetima. U noći sam ustao i došao u ured. I onda sam zaspao.
Jako mi je žao.“
„Jeste li puno popili?“

„Malo jesmo... Nisam im se uopće ni trebao pridružiti. Ali eto.“ Okrenuo sam se sinu i rekao:
„Burč, nećeš zagrliti tatu?“ Burčevo se napeto lice omekšalo te se brzo bacio u moj zagrljaj.
Toliko brzo da sam se skoro srušio na leđa. „Oho, kakva snaga! Vidim da je hrana u bolnici
učinila svoje?

„Ne, tata, grozna je bila. Dobar je bio samo puding od čokolade?

„Jeste li razgovarali s profesorom?“ upitao sam Gulriz dok sam milovao sina po kosi. Lice joj
se najednom opustilo.

„Jesmo. Hvala Bogu, nije ništa strašno.“

„Znači, Ragip je govorio istinu“, promrmljao sam veselo.

„I on je bio s nama kad smo razgovarali s profesorom. Došao je ranije.“

A ti nisi, htjela je reći. Imala je pravo, nisam joj ništa mogao prigovoriti.

„Jako mi je žao, Gulriz“, rekao sam. „Htio sam biti uz vas. Oprosti mi.“

Ali činilo se da mi Gulriz neće tako lako oprostiti.

„Dobro da sam nazvala tvoju tajnicu. Ona mi je rekla da si ovdje. Nije znala što da radi kad
je došla i zatekla te u uredu. Nije se usudila probuditi te. Kad sam nazvala, bila je van sebe.
Valjda je mislila da smo se posvađali. Odahnula je kad me ugledala?

„Što si joj rekla?“

„Što sam joj mogla reći? Nisam imala pojma što se dogodilo! Trebao si mi javiti da nećeš ići
kući.“

„Namjeravao sam ići kući dok sam bio s tobom“, rekao sam snuždeno. „Predomislio sam se
u posljednji čas. Rekao sam si da ću se rano probuditi, ali nisam uspio...“ U ovakvim je
situacijama bilo najbolje tražiti milost od Gulriz. „Jako mi je žao što nisam bio uz vas. Neće
se ponoviti.“

Prijekorni pogled u smeđim očima moje supruge počeo se topiti. Bio je pravi čas da
promijenim temu.

„Eto, gospodine Burče, ni u školu nisi otišao danas.“

Moj se sin nadurio.

„Ionako nisam napisao zadaću iz turskog.“

„Napisat ćeš je poslijepodne. Učiteljica zna što ti je bilo.“

„A danas imam i likovni. Učitelj Šukran je rekao da će nam dati da crtamo voće.“

Likovni je bio jedan od Burčevih omiljenih predmeta. Obožavao se igrati s bojama.

„Ma oko čega se ti to brineš? Onaj tvoj prijatelj... Kako se ono zove?“

„Tuna?“

„Da, on. Njega ćeš lijepo nazvati, pa će ti on reći koje im je voće učitelj dao crtati. Mama će ti
ih posložiti na tanjur, a ti ćeš uzeti papir i bojice i nacrtati ih.“

Burč upitno pogleda majku.

„Tata ima pravo“, reče Gulriz. Da, prestala se ljutiti. „Nazvat ćemo Tunu kad dođemo kući.“

Najiskreniji osmijeh na svijetu koji se polako širio na Burčevom licu polako me počeo
smirivati.

„Eto, dogovorili smo se“, rekao sam i ustao. „Idem se obući. Ne bi bilo lijepo da me netko
vidi u ogrtaču.“

Uputio sam se prema sobici u kojoj sam čuvao odjeću, a Gulriz reče:

„Nisi ni doručkovao. Zamolit ću gospođu Ješim da ti naruči peciva.“

„Može. Jeste li vi jeli?“

„Doručkovali smo u bolnici.“

„I ja bi jeo s tatom“, reče Burč.

Gulriz uputi sinu prijekoran pogled.

„U bolnici si rekao da si sit.“

„Bio sam, ali sada sam gladan. I ja bih pecivo.“

„Pusti ga nek’ jede“, umiješao sam se. „Gulriz, reci Ješim da pošalje nekoga kod Hadži
Muhitina.“

„Ja bi marcipana“, reče Burč otkrivajući svoju pravu namjeru. Kao što bi uvijek bilo u
ovakvim situacijama, Gulriz ni sada nije propustila reagirati.

„Želiš li pecivo ili marcipan? Odluči što bi radije.“

Bila je to meni omiljena osobina moje supruge: premda nam je ispunjavala svaku želju, nije
trpjela ni najmanju rasipnost. U tome je bila veoma slična mom ocu. I on je bio takav; nije
štedio ni u čemu kad je bila riječ o nama ili o kući, ali bi poludio kad bi vidio da se ono što je
kupio rasipa ili ne rabi. „Znaš li ti koliko na svijetu ima ljudi koji si to ne mogu priuštiti?“
korio bi me. Vjerojatno se bojao da ću postati kao moj prijatelj jer bi svakom prilikom
kritizirao Kenana i njegova oca zbog rastrošnosti. „Ne znaju vrijednost novca jer ga je u
osiguranju lako zaraditi. Shvatit će kad izgube imetak. A za to im, kako je krenulo, ionako
neće trebati dugo“, govorio bi. No nije bio u pravu. Usprkos svemu na što su trošili, ni
Kenan ni njegov otac nisu izgubili imetak, štoviše, još su ga i povećali. Ali upozorenja moga
oca mene su učinila štedljivim. I dobro da jesu, jer mi to još nije naudilo. I zato mi je bilo
veoma drago što Gulriz na isti način odgaja našeg sina. Međutim, bilo je veoma teško reći da
je Burč naslijedio tu osobinu, s obzirom na to da je odrastao na vrhuncu konzumerizma i da
su njegovi vršnjaci već sada bili opsjednuti markama. S obzirom na to da je stvari shvaćao
drukčije, bilo je neizbježno da često uđe u žestoke rasprave s majkom koja bi mu očitala
bukvicu. I sada se pobojao da će požaliti zbog svog izbora, pa je pognuo glavu i odgovorio,
uputivši majci bojažljiv pogled:

„Marcipan.“

„E, tako. Odluči što želiš“, reče Gulriz. I dok je Burč odahnuo jer je izbjegao opasnost, moja
se žena zaputila k tajnici. Nije mi se sviđalo kad bi se moja žena i sin svađali, ali sada me čak
i ova kratka prepirka veselila. Obukao sam se i vratio k njima kad mi Gulriz reče: „Ješim te
nešto treba.“

„Neka pričeka. Ne želim se sada baviti poslom. Najprije ćemo doručkovati.“ „Kako hoćeš, ali
djeluje mi zabrinuto. Bilo bi dobro da vidiš što je.“

Ješim je znala da se mrzim baviti poslom dok mi je obitelj u uredu. Mora da je bilo nešto
važno.

„Hajde onda da vidim. “

Podignuo sam slušalicu i nazvao tajnicu na interni broj.

„Dobro jutro, gospodine Selime“ začuo sam Ješimin nježni glas.

„Dobro jutro, Ješim. Što je bilo?“

„Oprostite, gospodine... Gospodin Pierre Duguie iz Pariza je na liniji. Hitno vas treba. “

„Hitno?“

„Da, gospodine, točno je tako rekao.“

„Dobro, spoji ga. Baš me zanima što hoće.“

Ovo posljednje rekao sam više sebi nego Ješim. Pierre Duguie bio je moj posrednik u
Francuskoj koji je pronašao tvrtku s kojom ću graditi tvornicu. Kad smo posljednji put
razgovarali, dogovorili smo da ću ja za deset dana doletjeti u Francusku i ondje potpisati
ugovor. Zašto je sad zvao? Nije valjda nešto krenulo po zlu? I Gulriz se zabrinula vidjevši da
sam se zamislio.

„Selime, što je bilo?“

„Ne znam, Francuzi me zovu...“ zaustio sam da objasnim, ali tada mi u uhu odjekne Pierreov
prodorni glas: „Zdravo! “ Nakon što smo izmijenili nekoliko rečenica iz pristojnosti, prešao
je na stvar. Morao sam doći u Pariz. Neki partneri su stvarali probleme.

„Ja ih ne mogu uvjeriti. Ti ćeš morati doći“, govorio je.

„Kad bih trebao biti ondje?“ upitao sam.

„Bilo bi dobro da dođeš sutra“, rekao je. „Znam da je jako iznenadno, ali ne smijemo gubiti
vrijeme. Dobili su druge ponude.“
Četrnaesto poglavlje
Poslušao sam Pierrea i idućeg dana prvim avionom odletio u Pariz. Ali osobama s kojima
sam trebao sagraditi tvornicu nije se nimalo žurilo sastati sa mnom. Usprkos svom
Pierreovom trudu, uspio sam se sastati samo s nekim menadžerom trećeg ranga, a i on mi
je bez ikakvoga objašnjenja rekao samo da se moram strpjeti. Prema onome što je Pierre
uspio saznati, njegovi su ljudi našli neko poduzeće iz neke dalekoistočne zemlje čije su ime
čuvali poput državne tajne i s kojim su namjeravali sklopiti puno povoljniji ugovor. No
koliko sam shvaćao, pregovori još nisu bili gotovi, a mojim su se poduzećem koristili kao
asom u rukavu. Siguran sam da su Dalekoistočnjacima rekli: “Ako vi nećete, otići ćemo
Turcima.“ A mene su držali na ledu, bez ikakve ponude. To što su činili bilo ispod svake
časti i najbolje bi bilo da se smjesta vratim kući. To sam izložio Pierreu. On mi je rekao da
griješim. Dobro je znao u kakvom mi je stanju poduzeće. Trebao sam strane partnere. No to
nije bio lak podvig. Bilo bi nemoguće pronaći nekoga tko bi bio pouzdaniji od tog
francuskog poduzeća s kojom su samo tjedan dana prije išli izuzetno dobro. Usto, mi smo
bili profesionalci, u ovome poslu nije bilo mjesta emocijama. Danas mi čekamo njih, ali
danas-sutra će oni čekati nas, kad budemo malo jači...

Pierre je imao pravo; poslovni svijet imao je svoja pravila. A vi ste ih poštovali ili ste
riskirali propast. Ja sam ih odlučio poštovati, ali ne i sjediti prekriženih ruku; okretni se
Pierre već bacio u potragu za nekim drugim poduzećem s kojim bismo se mogli udružiti u
slučaju da od ovih dobijemo nepovoljan odgovor. Svih pet dana provedenih u Parizu proveo
sam vozeći se od hotela do Pierreova ureda i natrag.

Nije mi odgovaralo nijedno poduzeće koje smo pronašli kao potencijalnog partnera. Sasvim
je očito bilo da nije bilo boljeg od poduzeća koje nas je tjeralo da čekamo na odgovor.
Odlučili smo pričekati odgovor poduzeća s kojim smo stupili u kontakt kao mogućim
partnerima. Ne mogu reći da mi je to bilo lako. Došao sam u Pariz ostavivši sina. Koliko god
liječnici tvrdili da mu je dobro, i dalje me mučila briga. Gulriz sam zvao nekoliko puta na
dan, a ona bi mi potvrdila da je Burč dobro i da se ne moram brinuti za njih. Nisam volio
raspravljati o poslu s njom. Nisam joj spomenuo ni ovu posljednju krizu u kojoj mi se
nalazilo poduzeće, ali shvatila je da imam ozbiljan problem. Vjerojatno me zato nije
požurivala da se vratim, ali ipak me pitala kada će to biti. Uskoro, govorio sam joj.
Francuska mi je dozlogrdila i brinuo sam se za sina. Barem u tvornici i u butiku nije bilo
problema. Menadžeri su mi telefonski javljali da je sve u redu. Samo od Kenana nisam
dobivao nikakve vijesti. Što li su radili? Što su pomislih kada su se onog jutra probudili i
vidjeli da me nema? Možda nisu ni primijetili da sam otišao. Vjerojatno bi me zvali da su se
brinuli. Ma ne, oni sada nisu imali vremena ni za što. Sigurno su već počeli sa snimanjem.
Možda čak i spavaju u studiju, umjesto kod kuće. A ne, ne, Kenan voli da mu je udobno, ne bi
se on previše mučio. Ali Katja mi je izgledala kao disciplinirana osoba. A ako je imala
utjecaja na Kenana... Da ih nazovem? Suzdržao sam se. Bit će bolje ako izgleda kao da mi
nije stalo. Ionako ćemo se vidjeti kad se vratim. Neću valjda do kraja života ostati u ovoj
hotelskoj sobi. Ti će me ljudi sigurno pozvati na sastanak.
I pozvali su me. Nakon pet tjeskobnih dana moji su me potencijalni partneri pozvali na
sastanak u svoje urede. Bilo bi ispravnije reći da su me pozvali na objavu svoje odluke. Bez
okolišanja su rekli da im naši uvjeti ne odgovaraju i da stoga ne možemo zajedno osnovati
tvornicu. Bio sam se pripremio na takav odgovor, ali ipak me veoma pogodio. Došlo mi je da
ih ispsujem i izvičem se na njih jer su me danima zavlačili i ulijevali mi lažnu nadu. To
naravno nisam učinio. Nasmiješio sam se pokušavajući ostati miran, rukovao se sa svakim
od njih te napustio ured nakon što sam rekao: „Možda ćemo neki drugi put surađivati.“ Kao
što je Pierre rekao, tako bi se trebao ponašati pravi profesionalac. I on je bio posramljen, ali
nije izgubio nadu poput mene. Preporučio mi je da ostanem još nekoliko dana i sastanem se
s drugim poduzećima. Najprije sam odbio; bio sam veoma razočaran. Vratio sam se u hotel,
spakirao i spremao se nazvati zrakoplovnu kompaniju da rezerviram kartu, kad sam se
prisjetio očevih riječi: “Daj si vremena za važne odluke. Prespavaj barem jednu noć.“
Spustio sam slušalicu i ispružio se na širokom krevetu. Razmišljao sam gledajući u strop
hotelske sobe. Što bi promijenilo da ostanem još nekoliko dana? Sve je bilo u redu u
tvornici i u butiku, Burč je bio zdrav, a od Kenana nisam dobio nikakvu lošu vijest. Možda
sam mogao stupiti u kontakt s nekim drugim poduzećem. Odmah sam nazvao Pierrea i
rekao mu da dogovori sastanke s poduzećima koje smo pronašli. Ta je odluka razveselila
mog francuskog posrednika. Već idućeg dana dogovorio je sastanak s direktorom jednog
poduzeća. No sastanci nisu dobro prošli. Oni su tražili kooperante, a ne samostalni brend.
Htjeli su da zajednička tvornica bude dio takve strategije. Naravno da sam odbio. Drugi smo
se dan sastali s direktorom nekog drugog poduzeća. Svidio mu se moj projekt, ali njihova
sredstva nisu bila dovoljna. Predložio je da potpišemo predugovor, a da projekt započnemo
za godinu dana. Njih nisam odbio, ali sam im rekao da ću još razmisliti. Trećeg smo se dana
sastali sa švicarskim poduzećem. Oni su bili najzagrijaniji za projekt. No htjeli su još među
sobom raspraviti. Tražili su da im ostavimo dosje, što smo i učinili. „Za sva pitanja možete
nazvati mene, u Francusku“, rekao je Pierre, „Ali možete kontaktirati i gospodina Selima,
ako želite.“ Švicarci su rekli da će svakako nazvati i javiti što su odlučili.

Tako sam se jedne predvečeri vratio u Istanbul, nakon osam dana uzaludno provedenih u
Francuskoj. Mom su se povratku najviše razveselili supruga kojoj sam donio sve parfeme i
kreme koje je naručila i Burč koji je dobio bojice raznoraznih boja. I ja sam bio sretan što
sam se vratio kući... Zagrlio sam ih s čežnjom i ljubavlju, ne zato što sam to trebao osjećati,
nego zato što sam to zaista i osjećao. Oboje su mi nedostajali i oboje sam volio. Slušao sam
sina koji mi je prepričavao što je sve toga tjedna radio i milovao ga po kosi. Ispitivao me o
Francuskoj. Zapravo sam mu već pričao o toj zemlji kad bih se vratio s ranijih putovanja, ali
Burč bi me neumorno, svakoga puta zamolio: “Pričaj mi o Francuskoj.“ Najprije sam mislio
da je zaboravio što sam mu već ispričao, ali onda sam shvatio da mu to o čemu mu pričam
nije bilo toliko važno koliko pažnja koju sam mu pritom pridavao. I on je, kao i druga djeca,
htio uživati u sreći jer sluša omiljenu bajku, premda ju je čuo već stotinu puta. Štoviše,
mogao bih reći da je to još više htio. Tako bi saznao što sam radio kada nisam bio s njime i
podijelio to sa mnom. Kada sam to otkrio, shvatio sam da je Burč mnogo osjećajnije dijete
nego što sam mislio. Zato sam svoje dane u Francuskoj pokušao ispričati poput bajke,
preskačući dosadne dijelove. No kako mi je u glavi bio kaos, ovoga puta nisam baš bio
uspješan. I Burč mi je to pokazao tako što mu je brzo dojadilo slušati me.
S užitkom sam pojeo Gulrizinu janjetinu u umaku s pireom od patlidžana. Kao što sam
ponekad poslije jela činio, izašao sam na ostakljenu terasu i pijuckao kavu promatrajući
svjetla vila na obali Kandilija s druge strane Bospora kako se ljeskaju na mirnoj površini
mora. Trebao sam osjećati onaj slatki mir jer sam se konačno vratio kući, ali nisam. Moj um,
srce i svaka stanica mog živčanog sustava nastavljali su se brinuti zbog posla. Ako ne
nađem novog partnera, za nekoliko ću godina biti prisiljen staviti ključ u bravu tvornice i
butika.

Nikada nisam bio ambiciozan, ali nikada nisam pomislio ni prodati sav svoj posao i živjeti
mirnim životom. Da sam htio, mogao sam se lako odlučiti za takav život. Moj imetak i novac
bio je dovoljan da nama, Burču, pa čak i njegovoj djeci osigura i više nego ugodan život.
Mnogi bi na mome mjestu to i učinili. Ponekad bih se i sam upitao: „Zašto ja to ne učinim?“
Slično sam razmišljao i na letu iz Francuske. Danima sam bio daleko od obitelji i domovine,
čekajući odgovor potpunih stranaca. I što sam time dobio? Jedno veliko ništa.

Time sam se bavio promatrajući kroz avionski prozor udaljeni zalazak sunca koji je rubove
oblaka bojio crveno. Čemu ova očajnička potjera, ova borba s vjetrenjačama pokraj svih
ovih ljepota na svijetu? Posrtao sam pod teretom svoga brenda, no je li za takvo neko
neopipljivo ime koje će možda i propasti nakon moje smrti vrijedilo toliko muke? Trebao
bih se potpuno posvetiti svojoj supruzi, sinu, obitelji... Ne, ne bih to mogao učiniti. Ne
obazirite se na ove moje misli. Da, nisam bio ambiciozan, ali učinio bih sve da očuvam svoj
posao. Jer moj posao zapravo nije bio samo neopipljivi brend, nego dio mene. To je bilo
moje životno djelo, brend koji sam stvorio sa svojom tvornicom i butikom: AZYA. Ne znam
hoće li mi taj brend donijeti onakvu besmrtnost o kakvoj Kenan sanja. I nije me briga. Ja
sam živio za dana, a ne za ono što dolazi nakon moje smrti. Nije to bila svjesna odluka, već
stil života kojem me naučio otac i svijet posla u kojem sam igrao neku ulogu, navika koju
sam stekao. Biti među najboljima, sudjelovati u toj ludoj utrci sve dok dišeš. Možete
osuđivati takav način života, nazivati ga neljudskim, i imali biste pravo. Stotinu je
akademika, političara, ekonomista i filozofa, posebice ljevičara, ispisalo na milijune stranica
knjiga u kojima tvrde da je takav način života pogrešan. No on nije počeo sa mnom i neće
završiti sa mnom, pa ako usprkos svim kritikama i svoj mržnji i dalje opstaje, mora da ima
neke temeljne osobine koje se slažu s ljudskim karakterom. Ako ta strast može natjerati
čovjeka ovoliko posvećenog svojoj obitelji kao što sam ja da provede osam dana čekajući u
hotelskoj sobi u Francuskoj, valjda ima nečeg u tome.

Neću pretjerivati ako kažem da me u tome više čudila Gulriz. Ona mi nijednom nije rekla:
„Pusti taj posao ili ga prepusti drugima, posveti se nama.“ A znao sam koliko joj je bilo teško
s Burčem. Ali nikada tako nešto nije tražila od mene, premda je znala da bi joj moja podrška
olakšala posao i dala joj barem malo vremena za predah. I to nije bilo zato što je htjela da
joj muž dobro zarađuje i da živi u luksuzu. Čak i da bankrotiram i izgubimo sve što imamo,
možda bi joj bilo malo teško, ali siguran sam da bi se moja supruga prilagodila i tim
uvjetima. Gulriz je bila dijete postojane obitelji. Tasta nisam upoznao jer je umro prije nego
što smo se vjenčali. A punica je bila razborita osoba. Bila je pristojna i znala je gdje je
granica; ne sjećam se da nam se ikada miješala u brak. No najvažnije od svega, bila je dobar
poznavatelj ljudske prirode. Svojim je intelektom i iskustvom i kćer izvela na pravi put i
veoma je dobro odgojila. Tako je Gulriz znala da je moj posao izvan njezinih granica i da se
u to polje ne treba miješati. A možda je pritom mislila na sebe, a ne na mene. Da prodam
poduzeće i budem stalno kod kuće, zadirao bih u njezinu domenu. Počeo bih davati zadaće
posluzi, vrtlaru i kuharu. Pokušao bih više od nje upravljati Burčevom svakodnevicom. Što
bi moja jadna supruga tada mogla učiniti? Bi li naš brak koji smo godinama održavali bez
svađe i buke, poštujući jedno drugo, podnio takvu novu strukturu odnosa? Mora da je ona
mnogo prije mene pronašla tu finu ravnotežu koja je naš brak održavala na životu.

„Prehladit ćeš se, Selime“, rekla je, prenuvši me iz misli. „Počelo je puhati. Najavljuju
nevrijeme.“

Stajala je oslonjena na vrata terase, uputivši mi pogled koji sam veoma dobro poznavao.
Osam smo dana bili razdvojeni, osam dana spavali u odvojenim krevetima. Kad sam došao
kući iz zračne luke, dočekala me na vratima. Dala mi je uobičajen zagrljaj, uobičajena dva
pristojna poljupca u obraz... Ali sada kao da je, onako naslonjena na vrata, kao supruga, kao
žena tražila što joj pripada. Usprkos tome što smo toliko dugo bili u braku, Gulriz je u
pogledu seksa još bila sramežljiva poput kakve djevojke.

A nakon Burčevog rođenja taj se sram pretvorio u skanjivanje. Bojala se da će opet ostati
trudna i opet roditi hendikepirano dijete. Trebalo joj je nekoliko mjeseci da se prestane
bojati. Neee, nikada nije postala hladna, ali ne može se reći ni da je bila opuštena. I danas
nikada ne bi jasno rekla da želi voditi ljubav sa mnom, već bi to pokazala ponašanjem.
Toliko sam se bio naviknuo na to da bih uvijek primijetio kad bi tražila seks. I sada sam,
prema načinu na koji je stajala naslonjena na vrata terase, prema sjaju u njezinim očima i
sramežljivom osmijehu na usnama znao da želi biti sa mnom. No ja se nisam osjećao
spremnim na seks. Bio sam umoran i mentalno i fizički i premda danima ništa nisam radio,
tijelo mi je bilo iscrpljeno. Ovog sam puta odlučio praviti se kao da ne vidim što Gulriz želi.
Glavom sam pokazao na prozor terase koji je škripao na vjetru i rekao: „Stvarno, kao da
vjetar želi ući.“

„Možda samo tebi želi reći da uđeš“, odvrati Gulriz s istim izrazom lica. To je bilo sve što se
moja draga žena usudila reći. Ali ja sam uporno hinio da je ne razumijem.

„Koliko je sati?“ upitao sam.

„Skoro jedanaest.“

„Još bih malo sjedio“, rekao sam nasmiješeno, ali odvrativši pogled. „Stvari u Francuskoj
nisu baš išle po planu. Htio bih malo razmisliti o svemu.“

Izraz na Gulrizinu licu odmah se promijenio u prihvaćanje.

„Onda ću ti donijeti deku. Razboljet ćeš se ovdje.“

„Hvala ti, dobra ideja.“

Gulriz je bila razočarana, ali to nije pokazala. Ja sam se rastužio, ali ni ja to nisam pokazao.
Donijela je deku i dok mi je prekrivala koljena, promrmljao sam: „Ne ljutiš se na mene, zar
ne?“

Zastala je i pogledala me; u tamnim joj se očima ogledala nježnost. Gledala me kao da sam
joj dijete, a ne muž.

„Zašto bih se ljutila na tebe?“

Primio sam joj dlan svojim rukama; bio je hladniji od njih. Prinio sam ga usnama i s
poštovanjem poljubio.

„Hvala ti, Gulriz“, rekao sam, „hvala ti, draga moja.“

Polako je izvukla ruku i pomilovala me po kosi.

„Da ti donesem mlijeka ili čaja?“

„Ne, hvala. Idi spavati... “

Pomirljivo me pogledala.

„Dobro“, reče, „nemoj ni ti dugo. Hladno je. Pogledaj, i kiša počinje.“

Kad me Gulriz ostavila samoga s kišnim kapima koje su udarale o pocinčani krov terase,
obuzela me grižnja savjesti. Nisam je trebao pustiti da ode sama u krevet. Zapravo sam je
još mogao stići, ali nisam to htio. Prokletnici, pokvarili su mi sve veselje. Začuo sam kako se
u kući zatvaraju vrata. Mora da je Gulriz otišla u kupaonicu oprati zube. Jadna moja
supruga, i nju sam uspio ražalostiti. A zarekao sam se da posao neću donositi kući. Ali kako?
Ne možeš glavu ostaviti vani. A ni Gulriz se ne trudi previše... Možda da je inzistirala... Ali
ona to ne bi učinila, nije tako odgojena. Da je Katja na njezinu mjestu... Zaista, što bi Katja
učinila na njezinu mjestu? Siguran sam da se ne bi samo povukla. Pokušala bi me potaknuti,
zavesti. Kako li je samo one noći vodila ljubav s Kenanom. Možda se i varam, ipak nisam
vidio početak. Možda je po tom pitanju bila jednako sramežljiva kao Gulriz. Možda je Kenan
potaknuo nju. Na koncu, ne možemo znati kakva je neka žena u krevetu prema tome koliko
se opušteno ponaša. Neka privlačna, izazovno odjevena žena kojoj nije problem otvoreno
razgovarati s muškarcima može biti potpuno hladna u krevetu. Takvih sam se priča
naslušao od prijatelja, pogotovo od Kenana. Ali da je Katja takva, bi li se taj dečko toliko
zalijepio za nju? Možda se i zaljubio. Seks i nije toliko važan kad si zaljubljen u nekoga.
Možda, ali između Kenana i Katje bilo je seksa, i to strastvenog. Nisu se ustezali seksati se ni
pokraj mene. Usto, Ruskinje su... Sad ćeš još i povjerovati u tu laž? Jadnice su prisiljene
prodavati tijela kako bi imale što jesti, to je sve. Bile one Ruskinje, Engleskinje, Turkinje, sve
su to žene. I među njima ima onih koje vole seks kao mi muškarci i onih koje ne vole. Ali
Katja sigurno voli seks. Je li zaista tako? Ti si je vidio s Kenanom. Ne možeš znati kako bi se
ponašala da je na njegovu mjestu bio netko drugi...
Odjednom mi pažnju privuče neko svjetlo. Munja je osvijetlila brda s druge strane, a zatim
se začula grmljavina. Kiša je vani počela jače padati i podigla se oluja. Kiša je u tankim
mlazovima curila niz stakla na terasi, sve do vrta ispod. Vjetar je ječao i tvrdoglavo udarao
o staklo. Zadrhtao sam usprkos deki koja mi je prekrivala noge. Brda prijeko ponovno su
zasvijetlila pod dvjema munjama koje su raskomadale nebo. U isti je mah terasu zatresao
snažan grom. Mora da je munja udarila negdje blizu. Došlo je vrijeme da uđem u kuću.
Ustao sam, kad se na vratima ukaže Gulriz.

„Burč“, rekla je, „Burč te traži.“

„Uplašio se, zar ne?“

„Da, udarilo je veoma blizu.“

„Gdje je?“

„U svojoj sobi.“

Zajedno smo otišli u Burčevu sobu. On je ležao, gurnuvši glavu pod jastuk. Polako sam sjeo
na krevet, podignuo jastuk i otkrio sinovo lice.

„Što je to? Tražiš gdje je udarila munja?“ upitao sam.

„Ha?“

„Nije udarila pod tvoj jastuk, sine, nego vani. Hajde, izvuci glavu ispod jastuka.“

Gledao me neodlučno.

„Nije valjda da se bojiš gromova?“

Progutao je slinu.

„Ne bojim se...“

„Ni ja se ne bojim. Jer našu kuću grom ne može udariti. “

Pogledao me pokušavajući mi vjerovati.

„Ne može?“

„Ne može“, rekao sam mičući jastuk koji je još bio na njegovoj glavi.

„Na krovu imamo gromobran. Znaš što je gromobran, zar ne?“

Uspravio se; strah mu nije minuo, samo mu je pažnja bila usmjerena drugamo.

„Ne znam.“
„Ne mogu vjerovati“, rekao sam okrenuvši se prema supruzi, „čuješ li ti to, Gulriz? Nisu ih
naučili što je gromobran.“ Opet sam se okrenuo prema Burču. „Gromobran je sprava koja
neutralizira gromove. Postavlja se na najviše mjesto na kući. Tako grom ne može naštetiti
tim kućama. Shvaćaš li?“

Slabašno se osmjehnuo.

„Znači grom nam ne može ništa s gromobran... s tom spravom?“

„Naravno da ne. A što si ti mislio? Sjećaš li se da je našu kuću ikada udario grom?“

„Neee“

„Naravno da se ne sjećaš jer se to nikad nije dogodilo i nikada i neće.“

„Neće...“ ponovio je.

„Neće... Jesi li ti ikada vidio naš gromobran?“

„Nisam! “ reče raširivši debeljuškaste ručice. Čim je u razgovoru počeo mahati rukama, to je
značilo da ga je strah pustio.

„Sutra ujutro ću ti ga pokazati, može li?“

„Može“, rekao je, ali na licu mu se ukazala duboka tjeskoba. Gulriz se nagne i šapne mi na
uho: „Mislim da bi ove noći htio spavati s nama.“

„Znaš što, Burč, ja zapravo volim oluju. Obožavam ih promatrati... Sa sigurnog mjesta, jasno.
Jesi li ti ikada promatrao oluju?“

Burč me nevino pogleda.

„Nisam.“

Rukom pokažem prema prozoru u njegovoj sobi.

„Shvaćam i zašto, odavde se nebo i ne vidi tako dobro. Hajde ovako, noćas dođi s nama u
sobu, pa ćemo zajedno gledati oluju, može li?“

Kao i obično, pogledao je majku tražeći dopuštenje.

„Noćas može“, reče Gulriz, „ali to nam neće ući u naviku. Jesmo li se dogovorili?“

Burčevo se lice ozari.

„Jesmo, mamice, jesmo.“

Podignuo sam njegovo malo tijelo u naručje, a u hodniku sam osjetio i da me Gulriz uhvatila
pod ruku.

Smjestili smo se pred prozor u našoj spavaćoj sobi i promatrali kako oluja svojom
svjetlećom sabljom komada mokro nebo, ali Burč nije uživao u predstavi. Utonuo je u san,
ne mogavši se potpuno riješiti napetosti.

„Da ga odnesemo u sobu?“ upitao sam.

„Ne“, odvrati moja supruga, „obećali smo mu da noćas može spavati s nama.“ U glasu joj
nisam čuo pritužbu ili ljutnju; samo mir samosvjesne žene koja zna što hoće.
Petnaesto poglavlje
Kiša je i dalje padala kad sam se probudio. Mogao sam čuti Gulrizin napeti glas. Mora da je
bila u Burčevoj sobi; spremala je našeg sina za školu kao i svakoga jutra. Nježno ga je korila
jer je bio spor. I imala je pravo, siguran sam da ga je kombi za prijevoz učenika već čekao
pred vratima. Nakon svih onih jutara kada sam se budio u hladnoj hotelskoj sobi u
Francuskoj, uživao sam u buđenju kod kuće. Bilo je lijepo čuti glasove mojih voljenih, čak i
ako se jesu prepirali. Protegnuo sam se i bacio pogled na sat na noćnom ormariću; bilo je
skoro sedam i pol. Bilo bi dobro da ustanem jer bih mogao zakasniti na posao dok se
umijem, obrijem i doručkujem. Ali jutros mi se uopće nije dalo ustati, pa sam lijeno zijevnuo
i okrenuo se u krevetu. Gulriz je konačno spremila Burča i ispraćala ga van. Iz glasa joj je
nestalo napetosti, a zamijenila ju je nježnost. Uskoro će doći probuditi me. Odjednom sam
je poželio čvrsto zagrliti. Vjerujem da bi se i njoj to svidjelo nakon moje noćašnje
nevoljkosti. Da, da, kada dođe... Zvonjava telefona mi je odagnala želju. Podignuo sam
slušalicu telefona odmah pokraj sata na noćnom ormariću.

„Halo?“

„Halo, gospodine Selime?“ reče neodlučni glas.

„Da.“

„Oprostite na smetnji. “

Glas mi je bio poznat, ali nisam znao otkuda.

„U redu je, izvolite“, rekao sam. Osoba s druge strane linije shvatila je da je ne prepoznajem.

„Memduh je, gospodine.“

Upravitelj tvornice.

„Dobro jutro, gospodine Memduše. Izvolite?“

„I nije baš dobro, gospodine. Karlidere se opet izlio. Voda je ušla u skladište i namočila
konce i tkanine.“

„Prokletstvo“, progunđao sam. „Pa koji je ovo već put?“

Ovaj nas je problem stalno mučio. Taj bi se potok izlio iz korita kada god bi kiša padala
dulje od dva dana uzastopno. Tisuću smo puta općini rekli da sagradi ustave, prikupili
potpise okolnih tvornica i sastali se s načelnikom općine. Čovjek nam je ostavio dojam
„pouzdane osobe“.
„Pokušavam upravljati općinom koja raste bez plana i programa, u kojoj su ispremiješane
stambene zgrade s tvornicama. Problem je toliko velik da potok ne možemo ustaviti bez
vašeg doprinosa. Nemamo dovoljno sredstava u proračunu“, rekao nam je.

Sakupili smo svoj dio novca, premda je većina vlasnika tvornica bila protiv toga, i općina je
prošloga ljeta započela radove. Nakon dva mjeseca, objavili su da su ustave podignute. No
to nije pomoglo jer izgleda da su se nisu puno pretrgli da posao obave kako treba. Potok se i
dalje izlijevao.

„Hoće li to ometati proizvodnju?“ upitao sam zabrinuto.

„Mislim da neće. Voditelj je dovoljno rano otkrio poplavu i dao maknuti materijale. I ja sam
odmah došao u tvornicu. Ispraznili smo skladište i veliki dio tkanina premjestili u kantinu.
Neke su bile namočene.“

„Hoće li se namočeni materijal morati baciti?“

„Teško je reći dok se ne osuši, gospodine Selime. Bilo bi dobro da i vi dođete.“

„Dobro, dolazim kroz sat vremena.“

Ali nisam stigao kroz sat vremena. Usprkos tome što sam iz kuće izašao bez doručka, mom
vještom vozaču Orhanu i tehničkim kvalitetama našega Volva, notorna jutarnja gužva u
Istanbulu postala je još gora na kiši, pa sam stigao tek nakon dva sata. No čak i da sam
ranije krenuo, to ništa ne bi promijenilo. Gospodin Memduh poduzeo je sve potrebno,
pobrinuvši se da šteta bude što manja. Bio je on sposoban čovjek, čak je nazvao
osiguravajuće društvo i pozvao stručnjaka za procjenu štete prije nego što sam mu ja to i
naložio.

„Ali bilo bi dobro da i vi nazovete gospodina Kenana, da malo požuri ove iz osiguranja“,
rekao je, ne propustivši me upozoriti. Kao što možete i pretpostaviti, moje je osiguranje
vodila Kenanova kuća. Sve mi je to gospodin Memduh ispričao od ulaska u tvornicu do
skladišta. Stanje se nije činilo katastrofalno, ali ipak me obuzeo čudan osjećaj kad sam
ugledao skladište pod vodom.

„Ne brinite se, gospodine Selime“, pokušao me utješiti Rifat, voditelj skladišta. „Moglo je biti
i gore. Ali prošli smo dobro.“

„Sad jesmo, ali što ćemo ove zime, kad opet bude kiše, Rifate?“ upitao sam.

Gospodin Memduh mi je odgovorio na pitanje:

„Pogriješili smo što smo se pouzdali u općinu, gospodine Selime. Morat ćemo sami pronaći
neko rješenje.“
„Zar ćemo mi graditi ustave po čitavom potoku?“ upitao sam. I protiv svoje volje sam
zvučao napeto. „Znaš da sam razgovarao i s drugim tvornicama. Nitko se nije ponudio
pomoći.“

Gospodin Memduh bio je izravan čovjek koji se nije libio reći ono što misli. To je bio jedan
od razloga zbog kojih sam ga cijenio. Nastavio je izlagati svoju zamisao, ne mareći za moju
uznemirenost.

„Bit će teško podignuti ustave. Najlogičnije bi bilo da skladište preselimo negdje gdje neće
poplaviti. Bit će malo skuplje, ali drugog izbora nemamo. Sada su nam svi materijali u
kantini“

Imao je pravo, ali za ovo iz budžeta nisam mogao izdvojiti sredstva dok sam tražio nove
izvore financiranja. No njima to nisam mogao reći. Ništa ne bih postigao time da sa svojim
ljudima podijelim svoje probleme.

„Razmislit ću još“, rekao sam, „ali najprije želim vidjeti kantinu.“

Kantina je izgledala kao da je na nju pala bomba. Mirisala je na promočene konce i tkaninu.
Polovica stolova i stolica bila je nagurana na sredini, a na njih su bile naslagane bale
tkanina, kutije s koncima i ostatak materijala.

„Razgovarat ću s arhitektima o izgradnji novog skladišta. Neka materijal zasad ostane

ovdje. Bude li potrebno, pregradit ćemo kantinu.“

Gospodin Memduh se namršti.

„Oprostite, gospodine, ali kako će toliko radnika ručati u ovoliko skučenom prostoru?“
upita. Ipak je on morao prenijeti vijesti radnicima, a ne ja.

„Jeste će u dvije smjene, gospodine Memduše“, rekao sam. Pogledao sam ga ravno u oči.
„Okupi radnike i objasni im situaciju. Ako treba, neka pauza za ručak počne pola sata ranije
i završi pola sata kasnije. Ali neka proizvodnja ne pati.“

Shvatio je da mislim ozbiljno.

„Dobro, gospodine. Podijelit ćemo ljude u dvije smjene, nema nam druge.“ U glasu mu se još
čula zabrinutost.

„Nema nam druge, gospodine Memduše“, rekao sam privodeći razgovor kraju. „Zasad ćemo
se ovako snalaziti. S vremenom ćemo riješiti problem.“

„Neka nam je to najveća briga“, reče Rifat priskočivši mi u pomoć. „Tvornice se posvuda
zatvaraju. Tržište je puno ljudi bez posla. Neće nam ništa biti ako ručamo pola sata kasnije.“

Na povratku iz tvornice sam se malo primirio. Uspijemo li dobiti odštetu od osiguranja,

problem ćemo bar privremeno riješiti. Nazvao sam Kenana na mobitel, ali bio je
nedostupan. Zatim sam nazvao osiguravajuću kuću, a njegova mi je tajnica rekla da ga tri
dana nije bilo, ali da svakog jutra nazove i raspita se za posao. Zamolio sam je da mu javi da
sam ga tražio. Poklopio sam, a mobitel mi zazvoni u ruci. Bio je to Pierre.

„Zdravo, Pierre. Kako si?“

„Dobro, dobro. A i ti ćeš biti kad čuješ što ti imam reći.“

„A je li? Jesu li Švicarci pristali na suradnju?“

„Ne, oni nisu. Ali Rusi žele surađivati.“

„Rusi?“ promrmljao sam iznenađeno.

„Da, Rusi. Sviđa im se tvoja ponuda.“

„Dakle, žele surađivati sa mnom?“

„To ćeš ti odlučiti. Imam veza u Moskvi. Danas u me zvali. Žele ulagati u svašta, ne samo u
tekstil. Spomenuo sam im tvoje poduzeće. Jako su zainteresirani i žele razgovarati s tobom.“

Moj je francuski posrednik bio dobar i sposoban, ali umjesto da postiže rezultate, počeo mi
je dodijavati s tim što je svuda gurao nos.

„Čuj, Pierre“, rekao sam, „ništa nisam rekao kad si me osam dana držao u Francuskoj. Ali
sada ne mogu potezati do Moskve radi sastanka za koji i ne znam kako će završiti. “

„Tko ti je rekao da ideš u Rusiju? Nisam ti rekao najbolji dio. Oni su sada u Istanbulu. Odsjeli
su u hotelu Richmond. Ako se ne varam, to bi trebalo biti dosta blizu tvog butika. “

„Blizu je, blizu je“, rekao sam iznenađeno. „To je zgrada odmah pokraj ruskog konzulata na
Bejogluu. A što rade u Istanbulu?“

„Pa traže partnere za ulaganje. Oni su jedni od onih novih ruskih bogataša, novca im ne
nedostaje. Šef se zove Mihajlov, ali govori samo ruski. Nazovi njegova sina, Sergeja
Mihajloviča. Odsjeo je u sobi 505 u hotelu Richmond. Očekuje tvoj poziv. S njim možeš
razgovarati na engleskom, ali za sastanak će ti trebati prevoditelj s ruskog.“

„Shvaćam. Kada bih ga trebao nazvati?“

„Nazovi ga odmah, sada su u hotelu.“

„Dobro, javit ću ti što smo dogovorili. Hvala, Pierre.“

„Čekam dobre vijesti. Čujemo se.“

Poklopio sam i osjetio kako se u meni ponovno probudila nada. Je li moguće da mi je
sudbina došla u susret dok sam ja po Francuskoj tražio suradnike? Nazvao sam Ješim i
zamolio da odmah s recepcijom hotela Richmond dogovori salu za sastanak. Ješim je
ispunila zadaću u svega nekoliko minuta. Čovjeku s recepcije rekao sam da želim
razgovarati sa Sergejem Mihajlovičem iz sobe 505. Moj ga poziv nije iznenadio. Djelovao je
kao veoma pristojan čovjek. Dogovorili smo sastanak u butiku u pet poslijepodne. Kako li će
to završiti? Morao sam biti otvoren s ljudima. I zato mi je, kao što je Pierre primijetio, bio
potreban dobar prevoditelj. Naravno, prva mi je na pamet pala Katja. Ali nisam se usudio
pitati je bi li mi prevodila. Opet sam nazvao Kenana. Ovaj se put javio. Razveselio se kad mi
je čuo glas.

„Pa gdje si ti?“ reče. Čak me i pomalo korio. No sada nisam imao vremena za čavrljanje.
Odmah sam mu rekao za štetu u tvornici.

„Ništa se ne brini, sredit ćemo to“, rekao je.

Zatim sam mu spomenuo da mi treba prevoditelj s ruskoga.

Duboko je uzdahnuo i rekao: „Katje nema, otišla je.“

Zvučao je neraspoloženo.

„Kako to misliš? Niste se valjda posvađali?“

„Nismo, samo je odjednom napustila studio.“

„Zašto?“

„Došlo je do nesporazuma. Sjećaš se one slikarice s kojom sam se družio lani... Sermin... Ma
sigurno je se sjećaš, visoka, plava. Išli smo zajedno na njezinu izložbu. Rekla je da uvijek
kupuje u tvome butiku.“

„Ona s previše šminke?“

„Baš ta. Jučer mi je došla u posjet. Bila je malo previše prisna. Ja joj nisam uzvratio, ali nije
se dala odbiti... A kad je Katja vidjela kako se ponaša, poludjela je. Otišla je. A jutros mi je
javila da danas ne želi raditi.“

„I nisi joj rekao da je to bio nesporazum?“

„Naravno da jesam. Ali znaš kakve su žene. Pustio sam je da se smiri. Bit će joj jasnije što se
dogodilo kad je prođe ljutnja. A danas ionako imam puno važnoga posla. Ispričat ću ti kad
se vidimo. Ova će izložba tvog prijatelja učiniti slavnim. “

Kenanu je glava opet bila u oblacima, ali ja se danas nisam mogao baviti njime. Još sam
razmišljao o Katji.
„Onda neću nazvati Katju. Neće mi htjeti pomoći.“

„Ne budali, Selime. Nema to veze s tobom“, pobunio se moj prijatelj. „To što se sa mnom
posvađala ne znači da ni s tobom neće razgovarati. A bit će i bolje da je ti nazoveš, možda
joj možeš pomoći da se smiri.“

Nisam bio tako siguran.

„Da je nazovem onda?“

„Naravno. Ako hoćeš, mene ne moraš ni spomenuti. Baš me zanima što će ti reći.“

„Dobro, onda mi daj broj.“

Imao sam Katjin broj mobitela, ali i dalje sam se kolebao oko toga trebam li je nazvati.
Istinabog, otkad smo se upoznali, nikada nije bila neuljudna prema meni. Sa mnom je uvijek
bila uglađena, suosjećajna i puna poštovanja. Duboko sam udahnuo, kao da sam riješio neki
vrlo teški problem, i ukucao Katjin broj. Dok sam čekao da se javi, opet sam se počeo pitati
griješim li.

Moja je napetost nestala kad sam čuo njezin topli glas: „O, gospodine Selime, zdravo. “

„Zdravo, Katja. Kako ste?“

„Dobro sam, hvala. A vi? Čula sam da ste bili u Francuskoj.“

„Da, jučer sam se vratio.“

Na trenutak je nastao muk.

„Zovem vas jer bi mi danas trebao prevoditelj s ruskoga koji zna turski. Za posao. Imam
sastanak s Rusima, pa sam mislio, ako znate nekoga...“

„Ne moram nikoga znati. Ja ću vam pomoći.“

Izgovorila je to bez oklijevanja.

„Ne bih vas gnjavio. Ako sam dobro shvatio, danas ste se namjeravali odmarati.“

„To vam je Kenan rekao?“

Glas joj je poprimio značajan ton.

„Da. On mi je dao vaš broj“, objasnio sam. „Rekao je da ste umorni i da danas nećete u
studio.“

„Ma pustite njega. U koliko je sati taj sastanak?“

„U pet u mom butiku Na Bejogluu, znate gdje je.“

„Znam, bit ću ondje u pet.“

Katjine su mi riječi bile kao melem za dušu. Jesu li to stvari konačno sjedale na svoje
mjesto? Ne, ne, bilo bi prerano tako misliti. No ipak me obuzeo neki osjećaj nalik radosti.

Da me Orhan nije upitao: „Kamo da vas odvezem, gospodine?“, ne bih ni primijetio da smo
stigli na Tarlabaši.

„Do početka Ulice Mis. Danas se nećemo zavlačiti dublje.“

Orhan se dao udesno i ostavio me na ulazu u Ulicu Mis, kao što sam i tražio. Kiša se pomalo
primirila, ali voda s tla i dalje je prštala, nošena vjetrom. Rastvorio sam kišobran i ušao u
Ulicu Mis.

Ulica Mis bila je kratka, stisnuta između velike avenije i Tarlabašija - no u njoj ste mogli
pronaći dvije brijačnice, jednog vlasuljara, jednu zalogajnicu, dvije kavane, jednog urara,
dvije ljekarne, jednog postolara, dva dućančića i jednu mesoreznicu. Bila je kratka, ali je
spadala i u najprometnije ulice na Bejogluu. K tome bi se još ljeti, kada bi poslijepodne na
ulicu pao duboki hlad, gosti kafića, kavana i barova raširili na stolovima i stolicama
postavljenima vani pa bi se taj, ne odviše dug prostor napunio raznoraznim ljudima. Osim
toga, ako zanemarimo prostor pred Gimnazijom Galatasaraj, ovo je bila pozornica za
najveći broj političkih manifestacija na Bejogluu. Možda je to bilo zato što se ovdje nalazio
lokalni ogranak neke ljevičarske stranke, a možda i zbog toga što su se u ovoj ulici obično
sastajali ljudi iz političkog života države. I zato sam se klonio ove ulice, posebice predvečer.
Ali u ovo doba, pogotovo kad je ulicu ispirala kišica, ništa me nije sprječavalo da prođem
ulicom.

Kad sam iz Ulice Mis izašao na Aveniju Istiklala koja je na kiši izgledala kao da je popločana
srebrom, začuo sam nježno zvonce upozorenja. Okrenuvši pogled pod kišobranom nalijevo,
ugledao sam nadolazeći tramvaj i uljudno se povukao unazad. Crveni je tramvaj dokono
prošao pokraj mene. Putnici iza zamagljenih stakala znatiželjno su promatrali aveniju; ovaj
put nije bilo djece koja su visjela s metalnih ljestvi, valjda zbog kiše. Kad je tramvaj prošao,
preda mnom se, u svoj svojoj veličini, ukaže moj butik. U izlozima sam vidio lutke koje kao
da su oživjele, vješto odjevene u raznobojne suknje, bluze, veste, jakne, hlače i haljine...
Proizvodi sve ljepši jedni od drugih, plodovi dugogodišnjeg pažljivog, napornog,
odmjerenog estetskog rada... Premda sam izbivao tek osam dana, osjećao sam da mi je
butik nedostajao. Na trenutak sam zastao i promatrao natpis AZYA uklesan u mramorno
pročelje te veličanstvene zgrade kojoj je moj otac udario temelje, ali koju sam ja doveo do
onoga što je danas. U tom sam trenutku primijetio svijetlosmeđi - ili zeleni - sloj koji je
prekrio prizemni dio fasade. To me oneraspoložilo, pa sam, čim sam dospio u ured, pozvao
direktora Džihana i rekao mu da odmah izađe i pregleda isti natpis straga i poduzme nešto.

„I ja sam primijetio vlagu, gospodine Selime, ali stiže zima, a u proljeće će generalno
održavanje...“ počeo je.
„Džihane, taj se zid mora oličiti, bez obzira koje je godišnje doba. Mi tvrdimo da prodajemo
ljepotu... Kako da nam ljudi povjeruju ako nam zid butika, na kojem stoji ime našeg brenda,
izgleda ružno? Molim vas, očistite i obojite zid.“

„Imate pravo, gospodine, ali boja će na vlazi...“

„Ako se ošteti, nanijet ćemo novi sloj. Nađite boju otpornu na vlagu i hladnoću. Je li jasno,
prijatelju? Učinite sve što je potrebno. Ne želim vidjeti mrlje na onome zidu. A siguran sam
da ni naši kupci ne žele.“

Džihan je vidio koliko sam odlučan, pa se nije dalje bunio.

„Kako želite, gospodine. “

„Imam samo jednu molbu. Nemojte to raditi danas. Dolaze nam strani gosti i ne želim da ih
dočekaju radovi, koliko god mali bili.“

„Shvaćam, gospodine Selime“, reče Džihan i napusti ured. Odmah za njim uđe moja tajnica
noseći debeli fascikl. Prije nego što ga je odložila na stol, upitala je: „Želite li doručkovati ili
ručati?“

Gulriz ju je očito opet nazvala i javila da sam otišao bez doručka.

„Naruči mi sendvič.“

„Odmah, gospodine“, reče i uputi se prema vratima, ali ja joj dobacim: „Ostavi fascikl, dok ti
naručuješ, ja ću pogledati što me sve čeka.“

Ješim me poslušala, ali ipak je pokazala fascikl i rekla: „Neke vam stvari moram objasniti. “

Kad sam pogledao popis ljudi koje trebam nazvati, shvatio sam da ih neću uspjeti sve
kontaktirati čak i ako čitav dan posvetim samo tome. A bilo je tu i poslova koje sam ostavio
nedovršenima kad sam otišao u Francusku. Morao sam, dakle, dva dana raditi bez
prestanka. Ali nisam se bunio. Na dnu popisa stajalo je Nihatovo ime. Jutros me zvao.
Zapravo mu se i nisam imao vremena posvetiti, ali bitanga mi je nedostajala. Uostalom,
kako prije jela nisam mogao početi ozbiljno raditi, odjednom sam donio odluku i okrenuo
njegov broj. Razveselio se čim mi je čuo glas, ali je djelovao napeto. Ipak, najprije je pitao
kako mi je bilo u Francuskoj. Zanimao se i za Burčevo zdravlje, a onda je konačno prešao na
stvar:

„Moramo se vidjeti i razgovarati. “

Izgleda da mu je opet trebalo novca. Je li u pitanju bila najamnina antikvarnice, Dizeina

škola ili troškovi stana? Ali nisam morao razbijati glavu, ionako će mi reći kad se vidimo.

„Može, i ti si meni nedostajao. Samo, trenutno sam jako zauzeti.“

Trenutak je šutio, a onda reče:

„Točno, tek si se vratio iz Francuske. Sigurno te dočekalo puno posla, ali svakako se
moramo vidjeti “

„Hoće li biti u redu ako se vidimo za dva dana?“

Zastao je. Pomislio sam da će se pobuniti, ali nije.

„Hoće, ali nemoj da prođe više od dva dana.“

Rok za ono što je morao platiti očito je isticao za tri dana.

„Ne brini se, čim sve obavim, odmah ću te nazvati.“

Kad sam poklopio, pokušao sam se sjetiti tko je od nas dvojice posljednje pomogao Nihatu:
Kenan ili ja. Bit će da je to bio Kenan. Eh, onda je izgleda red bio na meni. Morat ću pomoći
svome starome prijatelju.
Šesnaesto poglavlje
Kad mi je tajnica javila da je stigla neka žena po imenu Katja, nisam bio napravio ni
polovicu onoga što me čekalo, ali rekao sam joj da Katju odmah uvede k meni. Dok sam
sakupljao papire pred sobom, začuo sam Katjin samozatajni glas:

„Zdravo.“

Podigao sam glavu i susreo se s pogledom onih svjetlozelenih očiju koje su čovjeku
prodirale u dušu. Na trenutak joj se na usnama ukazao veoma privlačan osmijeh i odmah
potom nestao.

„Zdravo“, rekao sam dočekavši je pred svojim stolom. Prijateljski sam joj stisnuo ruku i
upitao:

„Kako ste?“

Pokušala se ponovno nasmiješiti, ali nije uspjela.

„Dobro, hvala“, reče tiho.

„Kako ste vi?“

„I ja sam dobro. Izvolite, sjednite.“

„Samo da ovo skinem.“

Pokazivala je na svoju bež jaknu.

„Dajte da vam pomognem“, rekao sam.

Nije se usprotivila. Malo se povukla unazad skinuvši jaknu s ramena, a ja sam je prihvatio.
Pod njom je nosila crni kostim i pepeljastu bluzu koje je odjenula za Kenanovu izložbu. Dok
sam vješao jaknu, pomislio sam kako joj lijepo pristaje što god odjene. Kad sam se vratio,
zatekao sam je u naslonjaču točno nasuprot stolu. Sjela je daleko od mene, ali to mi nije
smetalo. Ovako sam joj mogao vidjeti lice.

„Nisam došla prerano, zar ne?“ upita. „Ne, ne“, odvratio sam sjedajući za stol, no ipak sam
pogledao na sat. Bilo je petnaest do pet.

„Došli ste na vrijeme. Bilo bi dobro da vam objasnim o čemu je riječ prije nego što ljudi
stignu.“

„Mislim da se radilo o poslovnom sastanku...“

„Da“, rekao sam sjedajući u stolac, „možda ste čuli da tražim partnere za novu tvornicu.
Pronašli smo ruske kandidate i s njima ćemo se danas sastati.“

„Iz kojeg su grada?“

„Vjerujte mi, ne znam, čuli smo se samo telefonski. I ja ću ih prvi put vidjeti ovdje. Ako mi ne
zamjerate, zamolio bih vas da mi uz prevođenje učinite još nešto“

Pogledala me s nerazumijevanjem.

„Vi ste Ruskinja, pa ćete bolje od mene protumačiti njihove riječi i ponašanje. Bilo bi mi
drago kad biste svoja zapažanja podijelili sa mnom. Ako je to u redu, naravno. “

„Naravno da je u redu. Ali moram vas upozoriti, ja se uopće ne razumijem u biznis. Sermet...
Moj pokojni muž bio je ekonomist. On mi je znao govoriti o svijetu financija. Ali i on je znao
samo teoriju. Nikada ničim nije trgovao.“

„Ne morate se razumjeti u biznis“, rekao sam zadivljeno je gledajući. „Potpuno se pouzdam
u vašu intuiciju.“

U zelenim je očima zabljesnula poruga.

„Ni ne poznajete me.“

„Poznajem vas dovoljno. “

Umjesto odgovora prekrižila je noge. Vidio sam kako joj se suknja podignula i noge boje
slonovače se raširile. Skrenuo sam pogled i upitao je:

„Čime da vas počastim?“

„Molim vas čašu vode.“

„Dobro, a što kažete i na bogovsku tursku kavu uz to?“

Mirna fasada na licu počela je pucati.

„Kakvu?“

„Bogovsku. Tako se to kod nas kaže. To znači da je gusta, jaka i da ima pjene... Nikada niste
čuli tu riječ?“

„Nisam...“ Prvi se put nasmiješila, premda stidljivo. „Ja znam samo za kavu bez šećera, s
malo šećera i s puno šećera. I uvijek pijem onu s malo šećera.“

„Dogovoreno. Onda ćemo vam naručiti jednu bogovsku tursku kavu s malo šećera.“
„Dobro. Baš me zanima kakva je to begovska kava.“

Rekao sam tajnici da nam donese dvije kave s malo šećera i dok sam se vratio, Katja se opet
zatvorila u sebe. „Blijedi ste. Niste valjda bolesni?“ upitao sam iako sam znao da ne bih
trebao.

Vidio sam da su joj je oči prekrio oblak sumnje, požurio sam pokazati da ne znam da su se
Kenan i ona posvađali, rekavši: „Mijenja se godišnje doba, svi imaju gripu.“ To je upalilo.

„Ne, ne, nisam bolesna“, reče hineći da je živnula. „Mora da sam umorna. Deset smo dana
već u studiju.“

„Ah, stvarno, kako ide?“

„Dobro“, reče zamišljeno. „Rasin, to jest, naš dekorater, napravio je odličan posao. U deset
smo dana snimili sedamnaest fotografija. To je više nego što smo mislili...“ Htjela je
nastaviti, ali tajnica nam je javila da su gosti stigli. I oni su uranili. Možda je to bio neki
običaj kod Rusa? To Katju naravno nisam pitao.

Dočekali smo ljude na vratima. Obojica su bila visoki. Otac Mihajlov bio je ćelav, a sin Sergej
je pak kao u inat njemu imao gustu, kuštravu kosu. Ali obojica su imali oči sive boje, kao
kišno nebo. Jedina je razlika bila ta što su bjeloočnice starijeg bile zakrvavljene. Koliko sam
shvaćao, stariji od dvojice mojih potencijalnih partnera volio je popiti, kao i većina Rusa.
Nije nam dugo trebalo da se opustimo u međusobnom društvu, možda zahvaljujući Katji, a
možda i tome što im je Pierre o meni rekao. To jest, oni su se odmah počeli ponašati prisno,
a Katja im se pridružila; ipak su bili sunarodnjaci. I ja sam se trudio probiti kroz vlastiti led,
ali bez previše uspjeha. Srećom, Katja mi je priskočila u pomoć. Najprije sam im kratko
predstavio poduzeće. Ispripovijedao sam im kratku pustolovinu stvaranja brenda AZYA,
počevši od prodavaonice tekstila koju je otvorio moj otac. Mihajlova su od prijevoda mojih
riječi puno više zanimale Katjine noge. No Sergej je pomno upijao svaku riječ i to me
veselilo. Premda je novac bio u očevim rukama, bio sam uvjeren da će ulaganjem upravljati
kuštravi Sergej prćastog nosića. A činilo se da ni otac nema ništa protiv toga.

Poslovali su naftom, ali htjeli su ulagati i u druge sektore. Živjeli su u jednoj od sibirskih
oblasti bogatoj naftom, u gradu Tjumenu, ali kako im je posao rastao, tako su i u Moskvi
otvorili ured. Sklopimo li ugovor, otvorit će i jedan ovdje. Plan im je bio imati po jedan ured
u Parizu, Londonu i New Yorku. Svijet je postao globalno selo i smatrali su da se tome treba
prilagoditi. Slušajući Katjin prijevod, pomislio sam: Prvo vi otvorite ovu tvornicu, a onda
prijeđite na druge ciljeve.

Kad smo završili razgovor, proveo sam ih butikom. Bilo je isto kao i tijekom našeg malog
sastanka; Mihajlov se puno više zanimao za prodavačice nego za proizvode, ali njegov je sin
pregledao i dotaknuo gotovo sve i postavljao pitanja. Jedno od njih ticalo se i tvornice.
Odgovorio sam mu, ali me obuzela strepnja da će možda htjeti vidjeti i tvornicu. Materijal iz
skladišta na hrpi u kantini ne bi ostavio dobar dojam. No moji se strahovi nisu obistinili. Te
su večeri morali letjeti za Moskvu. Planirali su se vratiti u Istanbul za petnaest dana. Tada bi
posjetili i tvornicu. Htjeli su prikupiti više informacija o brendu i malo razmisliti. Čim su
otac i sin napustili butik, počeo sam s pitanjima: „Što kažete? Mislite li da su ozbiljno
zainteresirani?“

„Čini se tako.“

„Opa, i ja ću imati partnere Ruse kao i moj otac.“

Očekivao sam da će se Katja zanimati za ruskog suradnika mog oca, ali nije.

„Izgleda da hoćete. Ne znam za Mihajlova, ali njegov je sin bio jako zainteresiran. Jako su
mu se svidjeli vaši proizvodi. Čak je i mene pitao kupujem li ovdje odjeću.“

„A što ste vi rekli?“

„Rekla sam: ‘Obično, da.’“

„Hvala vam, Katja, danas ste mi napravili veliku uslugu. “

„Drago mi je da sam mogla pomoći.“

„Puno ste pomogli...“ Zastao sam. Došao sam do najgoreg dijela. Ova je usluga imala svoju
cijenu. Bilo bi mi lako da je preda mnom bio nepoznati profesionalac. Platio bih mu i on bi
otišao svojim putem. Ali Katji nisam znao što reći. Bilo mi je teško procijeniti bi li se
uvrijedila kad bih je upitao koliko joj dugujem ili je to od mene očekivala.

„Ne znam kako bih vas ovo upitao“, rekao sam pokušavajući načeti temu. Njezine su lijepo
oblikovane obrve postale napete. „Molim vas, oprostite mi ako kažem nešto pogrešno. Vaša
usluga...“

„Svakako ću pogrešno shvatiti“, prekinula me. Usprkos izrazu lica, riječi joj nisu bile tako
oštre. „Mislila sam da smo prijatelji. A ja prijatelju neću naplatiti malu uslugu.“

Bila je inteligentna žena. Shvatila je što je pitam prije nego što sam ja uopće uspio
oblikovati riječi. Moram priznati da sam se uvijek pribojavao inteligentnih žena, no od
Katjinih mi je riječi laknulo. Ipak, osjetio sam se obaveznim inzistirati.

„Ali...“

„Molim vas, gospodine Selime, završimo ovaj razgovor...“

„Ne možemo. Osjećat ću se dužnim prema vama.“

Na trenutak me pogledala i onda se slatko nasmiješila, kao da se domislila rješenju.

„Nešto mi je palo na pamet. Imate li puno posla?“

Imao sam puno posla, toliko da ga ne bi dovršio čak ni da radim do ponoći. Ali zanimalo me
što će predložiti, to jest predosjećao sam što će to biti, pa sam rekao:

„Ne, ne previše. Za danas sam dovoljno odradio“

„Idemo onda van. Iskupit ćete mi se večerom.“

Očekivao sam da će predložiti da joj platim piće, ali ona je predložila nešto mnogo bolje.

„To je barem lako“, odvratio sam.

„Da, ali ima još nešto. Možemo li si konačno prestati persirati? Od vas trojice samo sam još s
vama na ovakvoj distanci. Ja vas, to jest tebe smatram prijateljem. Ako se slažeš, prijeđimo
na ‘ti’“

Moj je sram samo rastao.

„Imate, to jest imaš pravo. Pristajem, odustajem od ‘vi’, ali daj da ti...“

„Molim te, Selime, nemojmo više o tome. Bio je to samo kratki prijevod...“

Ovog joj je puta glas bio jednako odlučan kao i izraz lica, pa nisam navaljivao. Večera je bila
odlična ideja. Tako sam mogao saznati što su sve napravili dok me nije bilo i zašto se
posvađala s Kenanom. Ako mi kaže, jasno. No činilo se da i Katja želi sa mnom razgovarati o
Kenanu. Možda se nadala da ću joj odgovoriti na pitanja o mom prijatelju ili da će ih pronaći
u mojim riječima. No zapravo je i meni trebalo da čujem i njezinu stranu priče. Je li mi
zaista trebalo? Ne znam, možda je to sve bila izlika, možda me samo uzbuđivalo to što sam
izašao na večeru s tom mladom ženom. Da, da, mislim da je to bio pravi razlog. Čudno,
nisam se osjećao kao da izdajem Kenana. Ovo ionako nije bila izdaja. Bila je to samo nevina
večera. Samo otplata duga.

„Onda smo se dogovorili“, rekao sam Katji prikrivajući uzbuđenje. „Hoćemo li u Režans? “

„Onaj ruski restoran u Prolazu Olivio? Ne, nemojmo onamo.“

„Zašto? Ne sviđaju ti se njihova jela?“

„Naprotiv, jako mi se sviđaju. Obožavam njihov boršč, piroške i piletinu na kijevski. No bili
smo tamo prije samo tri dana. Jedne smo večeri Kenan i ja pauzirali sa snimanjem i otišli u
Režans. Mogli bismo onamo neki drugi put. Nema li ovdje negdje dobar gril? Dugo mi se već
jede roštilj i pije rakija.“

„ImaMajstorMusa. U Ulici Kučuk Parmakapi. A i meza im je dobra.“

„Tamo nikada nisam bila... Ali ako ti kažeš da je dobro...“

„Da, jako je dobro... “

Za petnaest smo minuta Katja i ja uskočili u bujicu ljudi koja je tekla uglačanim kamenjem
Bejoglua, ogrijano slabašnim sunčanim zrakama koje su se probile kroz sve slabiju kišu.

Ješim se najviše iznenadila što sam nakon dugog putovanja u ovo doba napustio butik, ali
mislim da se i razveselila. Inače je morala sa mnom raditi do kasno u noć kako bismo
završili sav zaostali posao kad bih se vratio s putovanja. Gulriz sam morao reći da idem na
poslovnu večeru i da ću se kasno vratiti kući. Prvi sam put supruzi slagao zbog neke žene,
ali ovu situaciju nikako nisam smatrao prevarom. Da je tako, prvo bih se osjećao krivo zbog
Kenana pa onda zbog nje. Da, Katja je bila lijepa, privlačna i inteligentna, ali te osobine nisu
bile ono što me privlačilo. Ako me pitate što me onda privlačilo, sada vam to ne mogu reći
jer ni sam nisam siguran. U svakom slučaju, kad smo izašli na ulicu, dočekao nas je neki
ugodni miris. Duboko sam ga udahnuo i činilo mi se kao da me umor napustio.

„Što to tako lijepo miriše?“ upita Katja.

Pokazao sam joj Guldane koja je kao i uvijek sjedila na uglu kod butika i prodavala lavandu.

„Lavanda, iz košare one žene.“

I Guldane je nas primijetila, a vjerojatno i shvatila da govorimo o njoj. Odmah je iz pletene

košare izvukla vrećicu lavande i ustala, pruživši je Katji i rekavši onim lijepim ciganskim
naglaskom: „Poklon za lijepu gospođu.“

Katji se to veoma svidjelo, pa joj je zahvalila i primila vrećicu punu lavande. Htio sam joj
platiti.

„Ne može, brate“, reče Guldane, „ti si moj dobrotvor.“

Imala je pravo. Guldane sam naslijedio od svog oca. Ja joj sam nikada ne bih dopustio da
sjedi pokraj butika. Čak sam je prije mnogo godina pokušao otjerati, ali me otac upozorio:

„Ne diraju tu ženu. Čuvaj se kletve Ciganki. Uostalom, ne čini nam ništa loše. Ne sjedi pred
izlogom. Pusti je da bude na tom uglu, donijet će nam sreću.“

I do dana današnjeg je Guldane u dnu zida gdje je završavao naš izlog postavljala svoju
stoličicu i prodavala lavandu iz pletene košare koju je držala u krilu. U nju sam ubacio nešto
novca, ne obazirući se na njezino protivljenje. Pozdravila me osmijehom koji je otkrivao
usta bez ijednoga zuba. Osjetio sam nešto slično ponosu i radosti kad sam primijetio da nas
Katja promatra sa znatiželjom koja se pretvorila u divljenje. Tek sam počeo uživati u tom
osjećaju kad me uhvati pod ruku i reče: „Dobar si ti čovjek.“ Neću vam lagati, to me
posramilo, ali mi se i svidjelo. Ali više od svega, u meni je pobudilo nemir sličan onome koji
sam osjećao one noći kad smo izašli iz Barake. Bilo je rano, među prolaznicima na cesti
mogao se naći netko poznat. Ne bi li oni, vidjevši nju kako me drži pod rukom, pomislili:
„Gle gospodina Selima, hoda s Natašom 17 pod rukom“? S druge strane, Katji koja je uz mene
hodala nevino i prijateljski nisam mogao ni reći: „Oprosti, ali ne možeš me držati pod ruku.“
Jedino što sam mogao bilo je udaljiti se od avenije i zaći u sporedne ulice. Prva takva bila je
na pedeset metara dalje, Ulica Bujuk Parmakapi. Nisam imao izbora, do tamo sam morao
hodati ovako ruku pod ruku s Katjom. Dok sam krajičkom oka provjeravao ima li u blizini
nekog poznatog, primijetio sam da se Katja nasmiješila. Bilo je to kao da su je sve brige
napustile, opet se pretvorila u onu mladu ženu koju sam poznavao. Na trenutak sam je
znatiželjno pogledao, pitajući se kakve su je to brige napustile. Primijetila je da je gledam i
stisnula mi ruku.

„Dobar si ti čovjek“, ponovila je. „Znaš, podsjećaš me na mog oca.“

A na koga bih je drugoga podsjećao, uzdahnuo sam u sebi, ipak je među nama velika razlika
u godinama. Isto je bilo i s Kenanom, ali gle čuda, s njim se upustila u vezu, a mene je
uspoređivala s ocem. Katja je nastavila govoriti mrmljajući si u bradu.

„Sličan si mome ocu, jak, miran. Čovjek se uz tebe osjeća sigurnim.“

A uz Kenana si na sedmome nebu, pomislio sam sarkastično i pritom se nasmijao.

„Što je smiješno?“

„Ništa, svidjelo mi se što si rekla.“

„Rekla sam istinu“, odvrati, „zaista jako sličiš mome ocu.“ U to smo došli na početak Ulice
Bujuk Parmakapi. Ovo mi je bila prilika.

„Idemo ovuda. Pokazat ću ti Afrički han. Jako zanimljiva građevina.“

Nesvjesna onoga što me mučilo, Katja je prešutno prihvatila moj prijedlog. Zašli smo u ulicu
i nakon trideset-trideset pet metara ušli u han. „Ovo je Afrički han?“ upitala je.

„Da.“

„Zašto afrički?“

„Nije on jedini koji nosi takav naziv. Baš kao i Rumelijski i Anadolski han, na početku
prošloga stoljeća dao ga je sagraditi Ragip-paša, jedan od komornika Abdula Hamida II.
Hanove je nazvao prema imenima dijelova kontinenata na kojima se prostiralo Osmansko
Carstvo...“

17 Ime koje se u Turskoj uvriježilo kao pogrdan naziv za sve prostitutke istočnoeuropskog podrijetla

(nap.prev.)
„Aha, shvaćam. Je li ovo bilo mjesto za kupovinu?“

„Ne samo za kupovinu. Osim prostora za prodavaonice, imao je i šezdeset apartmana u

kojima su stanovale ugledne obitelji, većinom pripadnice manjina...“

„Pogledaj“, rekao sam pokazavši rukom prema nebu. „Što vidiš?“

Pogledala je u smjeru prema kojem sam joj pokazao.

„Nebo.“

„Pogledaj malo bolje. Graditelj je građevinama ocrtao neki oblik.“

Ponovno je pogledala u nebo, ali nije mogla razaznati o kojem se obliku radi. Morao sam joj
pomoći pitanjem.

„Vidiš li ondje neki križ?“

„Križ?“ reče i bolje pogleda.

„Aaa, da, imaš pravo. Vidi ti to, graditelj je tako sagradio četiri građevine da su zajedno
formirale križ. Prolazila sam već ovuda, ali nikada to nisam primijetila.“

„Većina ljudi ne primijeti. Kako i bi kad se svi nekamo žure.“

„Ali ti si primijetio... “

Opet smo počeli hodati.

„Ali ja sam studirao arhitekturu. A najviše me zanimala arhitektura Bejoglua.“

„Zašto se ne baviš svojim zanimanjem?“

„Život mi je dao privlačnije ponude.“

Izbili smo u Ulicu Kučuk Parmakapi.

Pred pokrajnjom trgovinom dva su alkoholičara sjedila umotana u novinski papir i polako
ispijali vino iz boca. Premda je još bilo rano, iz bara nasuprot po čitavoj se ulici širila glazba.

Pokraj nas su prošle tri čudno odjevene djevojke, kose obojene u ljubičasto, zeleno i
ružičasto, ispuhujući dim cigarete. Pokazao sam prema Musinom grilu nešto dalje.
„Restoran je ondje, ali idemo prvo u ovu ulicu. Želim ti pokazati crkvu Svetoga Trojstva. “

I ovaj je prijedlog prihvatila bez pogovora. Zašli smo u Ulicu Ipek, a pred nama je stajala
crkva Svetoga Trojstva. „Ovo je grčka pravoslavna crkva“, objasnio sam kad smo prišli bliže.
„Veličanstvena građevina. Kad uđeš unutra, čini ti se da si u nekom drugom svijetu. Ti si
pravoslavka, zar ne?“

„Ja? Ne, ja sam ateistkinja. Ne pripadam nijednoj religiji. Ali ako te zanimaju ruske
pravoslavne crkve, one su drukčije od grčkih. Mislim da je ona na Karakoju ruska. Čini mi se
da se zove Aja Andrea!“

„Jesu li je osnovali bjegunci pred revolucijom?“

„To ne znam.“

„Pa da, i tvoj je neki rođak pobjegao pred Oktobarskom revolucijom, zar ne?“

Katja me iznenađeno pogleda.

„Da. Kako se ti toga sjećaš? Možda sam ga i nekad prije spomenula, ali pamćenje ti je
izvrsno.“

„Ma ne, sjetio sam se kad na spomen ruskih pravoslavnih crkava. A i uvijek su me zanimali
tragični događaji. Bijeg iz domovine, djeca, siromaštvo... Kako si ono rekla da se zvao?“

„Nisam rekla! “

„Eto, vidiš, nije mi pamćenje baš tako dobro.“

„Mislim da uopće nije loše“, odvrati Katja. Nisam bio siguran je li pogled koji mi je uputila
bio značajan ili se to samo meni tako učinilo. “Zanima te prošlost“, nastavi. „Možda si trebao
biti povjesničar ili romanopisac. Pamćenje je veoma važno za oba zanimanja.“

„Ne pretjeruj, nikad ne bih mogao biti povjesničar. Možda pisac krimića. Ali ne zato što bih
dobro pisao, nego zato što jako volim taj žanr. Kao što sam već rekao, obožavam krimiće. “

„Ja čitam sve što mi padne pod ruku. Moj je suprug Sermet jako volio čitati.“

Ovo je bio drugi put danas da je spomenula Sermeta.

„Čini se kao simpatičan čovjek. Što si ono rekla, čime se bavio?“

Nije odmah odgovorila.

„Bio je ekonomist“, rekla je nakon nekoliko koraka, „Gradio je karijeru na sveučilištu.“

Ušutjela je i neko vrijeme hodala gledajući pred sebe. Kad je ponovno podignula glavu, na
licu joj se ukazao čudan osmijeh. „Trebao je doktorirati one godine kada je umro.
Pripremao je čudan rad pod naslovom ‘Negative posljedice ekonomskog rasta na život u
zajednici’. U posljednje je vrijeme bio izgubio strast, ali svejedno je radio dalje... “
Glas joj je počeo drhtati. Naljutio sam se na samoga sebe što sam načeo tu temu. Shvatio
sam da Katju ne zanima crkva. „Možemo se vratiti ako želiš“, rekao sam.

„Može.“

Okrenuli smo se i bez riječi počeli hodati. Ponovno smo stigli do sredine Ulice Ipek, kad me
iznenada upita: „Vjeruješ li u ljubav na prvi pogled?“

„Molim?“

„Ljubav na prvi pogled. Vi Turci to nazivate munjevitom ljubavlju. “

„Ne bih baš rekao da vjerujem“, odgovorio sam pribravši se. „Draži su mi odnosi temeljeni
na logici.“

„I ljubav na prvi pogled ima svoju logiku, iako ne toliko čvrstu i pouzdanu.“

Pogledao sam je. Izgledala je mirno, ali dubina u njezinom glasu govorila mi je da je
povrijeđena.

„Da“, rekla je kimajući glavom, „vjeruj mi, ima. Zašto među toliko ljudi odabereš baš tu neku
osobu? Jer ona ima osobine koje te privlače, koje ti trebaju. Čak i ako tu osobu uopće ne
poznaješ, ona te privlači i izaziva u tebi neki neodređeni osjećaj.“

„Možda si u pravu... Iskreno, ja se baš i ne razumijem u ljubav“

„A tko se razumije?“

Kada joj ja nisam odgovorio, sama je rekla:

„Nitko. Ona čak i one najiskusnije može uhvatiti nespremnima. Komplicirana stvar. Voljela
bih da mogu razmišljati kao ti.“

„Kako kao ja?“

„Kada bih mogla svoje odnose graditi na čvrstoj logici, tako da budem što manje
povrijeđena. Kad bih barem to mogla učiniti.“

Opet je ušutjela. No imala je potrebu povjeriti mi se, pa sam htio pokazati interes.

„Jesi li se u Sermeta zaljubila na prvi pogled?“

Umjesto odgovora, uputila mi je osmijeh pun gorčine. Da, zavoljela ga je čim ga je ugledala.
Možda sam prelazio granicu, ali znatiželja mi nije dala mira.

„A u Kenana?“ promrmljao sam.

Nije odmah odgovorila. Odmjerila me tužnim očima.

Da, bio sam previše odvažan. Razmišljao sam trebam li joj se ispričati, kad reče: „Sumnjam
da sam se zaljubila u Kenana. Prema njemu ne osjećam ono što sam osjećala prema
Sermetu. Da, u Sermeta sam se zaljubila na prvi pogled. A sad kada pogledam unazad, sad
sam uvjerena da smo mi žene zbilja pomalo blesave. Ljubav nas učini bezglavima, glupima.
“

Bila je nepravedna prema sebi.

„Mislim da ljubav glupima čini i žene i muškarce.“

„Ne vjerujem. Mislim da više utječe na žene.“

Dojadilo mi je ovako značajno razgovarati, pa sam je otvoreno upitao:

„Ima li to što govoriš veze s Kenanom?“

„Je li ti Kenan rekao da smo se posvađali?“ odgovori mi protupitanjem. Pritom je izgledala

sigurno da je to što govori istina. Hodala je ne osjećajući potrebu pogledati me.

„Neee, nije mi on to rekao. Shvatio sam iz tvojih riječi.“

Okrenula se i pogledala me ravno u oči. Pomislio sam da će me pitati zašto joj lažem, ali nije.

„Shvaćam“, reče, „ali nemojmo više raspravljati o Kenanu.“

Oprosti ako sam te uznemirio. Izgledala si mi neraspoloženo...“

„Znam“, reče i stisne mi ruku. „Ja se tebi ispričavam. Reći ću ti što je bilo neki drugi put.“

„Dogovoreno. Danas ćemo zaboraviti na Kenana.“

Ali ni ja ni Katja nećemo se držati tog dogovora.

Sedamnaesto poglavlje
Restoran se nalazio zdesna, pri sredini Ulice Kučuk Parmakapi. Imao je prostranu salu s
paralelno poredanim stolovima. Pogled je privlačio dugi, uski gril na desnome kraju, pod
bakrenom napom urešenom gravirama. Premda sam u posljednjih deset godina na Gulrizin
zahtjev sve manje jeo crveno meso, ponekad bih ovdje došao uživati u poroku. Katju i mene
na vratima je dočekao brbljavi debeljuškasti konobar.

Bilo je to pristojno od njega, ali pogled kojim je odmjerio Katju i značajan osmijeh koji mu
se ukazao na lijepo oblikovanim, gotovo ženstvenim usnama ukrašenim tankim brkom bili
su dovoljni da mi pokvare raspoloženje. Sjeli smo za stol u uglu da bi mu što manje bili na
oku.

Debeljuškasti konobar stane tik iznad naših glava i upita: „Što biste popili?“

„Rakiju.“ Pogledao sam Katju. „Zar ne?“

Bila je zamišljena, kao da je još pod dojmom našeg razgovora od maloprije. Nije shvatila što
sam rekao.

„Što... Što?“

„Pijemo li rakiju?“ ponovio sam.

„Da, da, rakiju. Što bismo drugo pili uz roštilj?“

„Možete piti i vino“, reče konobar.

„Hvala, ali draža mi je rakija“, odvrati Katja.

„Kako god želite, gospođo“, reče konobar. Iznenadio ga je pravilan turski kojim je govorila
Katja, a koju je on u glavi preimenovao u „Nataša“. Da je imao obraza, siguran sam da bi me
pitao je li gospođa Turkinja. No pred mojim je ozbiljnim izrazom lica ipak odabrao baviti se
vlastitim poslom.

„Želite li veliku rakiju?“

„Sad nam daj jednu malu, a poslije ćemo vidjeti“, rekao sam.

„Želite li možda vidjeti ponudu meze prije roštilja?“ upita bilježeći narudžbu u notes.

Kad je to čula, Katja se namršti. I s pravom, na ovakvim mjestima vam donose meze, svaku
sljedeću ukusniju od prethodne, a onda vam više ne ostane apetita za roštilj.
„Ne“, rekao sam, „ne želimo mezu. Jede nam se roštilj. Ali najprije nam donesi salate s
orasima, namaz od jogurta i češnjaka, lahmadžun 18 sira iz mješine.“

„Što biste od roštilja?“

Pogledao sam Katju, a ona je slegnula ramena, puštajući me da odaberem.

„Pomiješaj od svega pomalo“ Okrenuo sam se mojoj lijepoj gošći koja me i dalje promatrala
i upitao: „To je u redu, zar ne?“

„U redu je“, odgovorila je.

„Dobro, bejti 19, ražnjići od janjetine, piletine, mljeveno meso s pistacijama, ražnjići s
češnjakom...“

Konobar je sve zapisao i udaljio se, a Katja promrmlja: „I ti si velikodušan, kao i Kenan.“

„Griješiš“, rekao sam odmahnuvši glavom. „Kenan je definitivno velikodušniji od mene, čak
bi ga se moglo nazvati i rastrošnim. Moja je velikodušnost proračunata.“

„Zašto se uvijek podcjenjuješ?“ Znatiželjno me promatrala. „Mislim da si velikodušan barem

koliko i Kenan. Ali ne voliš govoriti o sebi. Je li oduvijek tako?“

Oho... Kakav je ovo bio skok s teme na temu. Dobro me procijenila. Ipak, nisam htio ništa
reći dok ne saznam koje su joj stvarne namjere.

„Varaš se. Ne podcjenjujem se, takav sam kakav sam. Oduvijek sam bio takav.“

Sumnjičavo me odmjerila.

„Ne vjerujem. Oprosti mi što sam ovako otvorena, ali mislim da je tvoja vanjština samo
oklop. Onog unutarnjeg Selima nikome ne želiš pokazati. Barem ne meni, a naravno ni
Kenanu ni Nihatu.“

Ni Kenanu ni Nihatu, ha! Nije valjda ova žena htjela napraviti Kenana ljubomornim glumeći
interes prema meni? Ma da, ali valjda će naslutiti da se ja u takvoj klopki neću naći. Ne,
nisam se ljutio na Katju, njezini su mi se komentari o meni čak i sviđali. Ali nisam imao
namjeru prepirati se s njom ni oko svoje osobnosti ni oko Kenana. Ipak, nisam mogao ni
nijemo sjediti kada je ona tako otvorena prema meni. Dok sam tako razmišljao kako da se

18 Tur. Lahmacun - tanko tijesto posuto mljevenim mesom, lukom i začinima, sličnopizzi (nap. prev.)

19 Tur. Beyti - jelo od mljevene janjetine ili govedine umotane tankim tijestom i pečene na ražnjićima, ime

dobilo po popularnom restoranu Beyti u Istanbulu (nap. prev.)

izvučem iz toga, u pomoć mi stigne debeljuškasti konobar noseći pladanj s kojega je na stol
stavio rakiju i bocu vode. Kad je došao na red da nam nalije rakije, rekao sam: „Ja ću.“

Konobar se vješto povukao i okrenuo se prema kuhinji da nam donese narudžbu. Za to sam
vrijeme ja otvorio bocu rakije i počeo puniti Katjinu čašu. Kad sam napunio trećinu, upitao
sam je: „Je li dosta?“

Kao da je rakiju pila od malih nogu.

„Još jedan prst...“

„I to znaš“, rekao sam da malo skrenemo s teme.

„Dosta je. Upoznao si dečke iz Barake. Moji prijatelji su vlasnici bara.“

„Pa da“, rekao sam napunivši i vlastitu čašu, „svidio mi se. Jako simpatično mjesto. “

„Onda ćemo opet otići onamo?“

Dobro je, skrenuli smo s teme. Dodao sam vode u rakiju i rekao: „Odlična ideja. Idemo
jednom svi zajedno?“

U sve zajedno spadao je i Kenan. Sada je na Katji bio red da izbjegne odgovor. Umjesto toga
je podignula čašu i rekla: „Hajde, nazdravimo tvojoj suradnji s Rusima?

„Za to je još rano“, rekao sam kucnuvši se s njom. „Ako dopustiš, nazdravit ćemo
prijateljstvu.“

„Dobro, za prijateljstvo?“

Nismo još ni spustili čaše na stol, a naš je konobar već donio sve što smo naručili. Na stol je
spustio salatu, namaz, sir i golemi, svježe pečeni lahmadžun. Katja se sasvim prirodno
mašila za salatu, a ja sam otkinuo komad tijesta i u nj stavio sira. Uživao sam u okusu koji
mi je u ustima ostavljao razmrvljeni sir, ali tada nam nad glavama opet osvane konobar.

„Kako se gospođi svidjela salata?“

Bilo je to normalno pitanje, premda se uz to još i drsko osmjehivao. Katja nije odmah mogla
odgovoriti jer je još žvakala kad joj je postavio pitanje. Malo se požurila da proguta i rekla:
„Dobra je“, samo da nešto odgovori. Zastala je te priznala ne mogavši odoljeti: „Ja i nisam
neki poznavatelj “

Konobar je pripremao novo pitanje, ali sam mu ja pokvario zabavu rekavši: „Salata je
odlična, možete li nam kroz pola sata donijeti i meso?“ Prestao se ceriti, odgovorio: „U redu,
gospodine“ i udaljio se. Katja se nijemo nasmijala.

„Što je smiješno?“
„Digao ti je živce, zar ne?“

„Da. Jesi li vidjela kako se cerio? Ti se na takve ne ljutiš?“

„Kamo bih stigla da se ljutim? Uostalom, muškarci u mom društvu ljute se u moje ime.
Sermet je bio kao ti. Znao se strašno razljutiti.“ Uspoređivala me s pokojnim mužem.
Odglumio sam da ne primjećujem.

„Smeta li ti to?“

„Ma ne“, reče pružajući vilicu prema namazu, „baš naprotiv. Sviđa mi se. Moji ruski dečki ne
bi ni primijetili. “

Nije skidala pogleda s mene dok je jela salatu. Što je htjela postići? Htio sam promijeniti
temu, pa sam je upitao:

„Ima li kod vas u Rusiji roštilja?“

„Mi imamo jelo koje se zove šašljiki. Ali nije ni ravno vašem roštilju. Meso se peče na
velikim ražnjevima i bude gotovo posve suho. Sermet mi nikako nije bio jasan.“

„Zašto?“

„Bio je vegetarijanac. Kako netko može biti vegetarijanac u zemlji u kojoj se priprema ovako
ukusan roštilj ?“

Koji je ovo bio put danas da mu spominje ime? Sermet me počeo zanimati. Dogovorili smo
se da Kenana nećemo spominjati, ali to nije uključivalo pokojnog muža.

„Sermet“, rekao sam.

Prestala je žvakati i znatiželjno me pogledala, kao da se pita što smjeram.

„Sermet je bio veoma važan u tvome životu.“ „Tako je. Sermet je bio veoma posebna osoba.“
“Kako ste se upoznali?“

„Zašto pitaš?“

U glasu joj se nije čulo neprijateljstvo, samo sumnja. Možda se bojala da ću sve što mi kaže
dojaviti Kenanu? Nisam se uvrijedio. Hineći da govorim o nečem sasvim nevažnom odvratio
sam: „Nema posebnog razloga. Danas ga često spominješ, pa me zanimalo. Jeste li se
upoznali u Istanbulu?“

S lica joj je nestala sumnja.

„Nismo se upoznali u Istanbulu“, rekla je. Zašutjela je, a zelene su joj se oči zasjenile.
Pogledala me kao da je donijela neku važnu odluku. Zatim je dohvatila čašu i otpila povelik
gutljaj rakije. Spustila je čašu na stol i nastavila: „Upoznali smo se u Rusiji, točnije u bivšem
Sovjetskom Savezu. Na usponu na Vrh komunizma... “

„Vrh komunizma? To je neka planina?“

„Da. Nikad nisi čuo za nju? Nalazi se na granici između Kirgistana i Tadžikistana.“

„Da ‘Vrh komunizma’! Politika ljudima daje svakakve ideje.“

„Pa to je ime dobio nakon revolucije. Jedan je od najviših vrhova u Sovjetskom Savezu. Ako
se ne varam, visok je 7 500 metara.“

„I onamo ste se penjali?“

„Pokušavali smo. Nažalost, nismo uspjeli. Vrijeme se tijekom uspona naglo pogoršalo i
zapeli smo na litici na nekoliko stotina metara od vrha. Tri smo dana čekali da stigne
pomoć.“

„Tri dana! Preživjeli ste zbilja ozbiljnu opasnost!“

„Stvarno je bila ozbiljna. U jednom sam trenutku izgubila nadu. Počela sam misliti da ću se
smrznuti na Vrhu komunizma. Ni ostali nisu bili nešto bolji od mene, samo je jedan prijatelj
po imenu Ilija zbijao šale. ‘Neće biti tako loše ni ako umremo’, govorio je. ‘Ako nas ne
pronađu, svi ćemo biti kao Lenjin u njegovu mauzoleju na Crvenom trgu. Naša će smrznuta
tijela ostati zauvijek očuvana na Vrhu komunizma.’ Ali to se nije dogodilo. Pronašli su nas.
Međunarodna ekipa, u kojoj je bio i Sermet, uspjela naš je pronaći. Sermeta sam prvi put
susrela ondje, na toj planini gdje nismo vidjeli ni prst pred nosom, a vjetar nam je šibao lice.
Nisam mu mogla vidjeti lice, a vjetar mu je nosio glas. Uhvatio me za ruku i premda smo
oboje nosili debele rukavice, čudno, ali činilo mi se kao mogu osjetiti toplinu njegove ruke.
U tom se trenutku zagledala u njegovo lice prekriveno maskom od snijega; sve što sam
vidjela bio je par crnih očiju. Mora da mi se smiješio jer su mu se oči i na onoj hladnoći
sjajile. Kad sam vidjela sjaj u njegovim očima, shvatila sam da se nećemo smrznuti.“

Činilo se kao da govori u snu. Glas joj je poprimio neku dubinu. Opet je dohvatila čašu.

„Ne može tako“, upozorio sam je, „budeš li tako pila jednu čašu za drugom, uskoro neću
imati s kime razgovarati.“

Zastala je i usprkos mom upozorenju, nije pustila čašu, samo je upitala: „Ovo je bolna priča,
jesi li siguran da je želiš čuti?“ Čaša joj je i dalje bila u ruci.

„Ako će te rastužiti...“

„Rastužila bi me i u bilo koje drugo vrijeme. Nisam je još nikome ispripovijedala. Željela bih
je ispripovijedati tebi.“ Izgledala je nehajno, ali glas joj je počeo podrhtavati.

„Dobro, poslušat ću je, ali... Shvaćaš što ti želim reći, zar ne?“
„Jako dobro“, odvratila je. Oči su joj se ovlažile ili se meni samo tako učinilo. Odvratila je
pogled, nagnula čašu u ruci i ispila je dopola. Pokušala se nasmiješiti dok ju je spuštala na
stol, ali u zelenim joj se očima vidjela tuga.

„Kao što sam ti već rekla, ti si jako dobar čovjek. Ulijevaš povjerenje...“

Drago mi je kad me hvale, ali kad mi netko pohvalu uputi ovako u lice, nikad ne znam što
bih rekao. I sada je tako bilo. Nisam joj se uspio ni zahvaliti. Zapravo sam gorio od želje da
čujem što mi je odlučila reći. Ali osim znatiželje, obuzimalo me neko čudno uzbuđenje,
uzbuđenje pomiješano sa zabrinutošću. Ona je iz moje tišine shvatila da sam spreman, pa je
počela s pričom.

„Sermet nije bio toliko zgodan muškarac kao Kenan. Najljepši dio njegova lica bile su
tugaljive, crne oči. Ta je tuga bila prisutna i kad smo bili najsretniji. Tužne, sjenovite crne
oči koje kao da su osjećale da nas odnekud vrebaju rastanak, smrt, nesreća i samo čekaju
kad će se survati na nas...“

Pognula je glavu. Mislim da ju je uznemirilo sjećanje na Sermetove oči. Zaustio sam da

kažem kako možemo promijeniti temu, ali ona je nastavila.

„Možda Sermet nije tako razmišljao. Možda je ta tuga jednostavno bila dio njega. Možda
sam samo ja tu tugu u njegovim očima, nakon tragedije, protumačila kao vjesnika zle kobi.“

Govorila je polako, kao da promišlja o svakoj riječi koja joj je sišla s usana.

„Uglavnom... Sermet se nastavio brinuti za nas i nakon što smo se spustili s Vrha
komunizma. Dvoje prijatelja smo odveli u bolnicu jer smo se bojali embolije pluća. Ja sam
ostala u kampu. I čim sam došla k sebi, potražila sam spasioce da im se zahvalim. Bilo je ih
je petoro; dvoje Francuza, jedan Rus, jedan Kazah i Sermet, jedini Turčin u ekipi. On je
prema meni bio najtopliji. Mnogi ne misle tako, ali Rusi i Turci si u mnogočemu sliče. Jedna
od tih sličnosti jest i to da su oba naroda topla i da se brzo zbliže s drugima. To naravno nije
bila jedina osobina koja je zbližila mene i Sermeta. Dojmio me se od samoga trenutka kada
me na planini primio za ruku. Tek ću mnogo kasnije shvatiti da je to bila munjevita ljubav.
Nije prošlo ni nekoliko sati nakon našeg prvog susreta u kampu, a on je došao upitati kako
su moji prijatelji. Tad sam shvatila da sam se i ja njemu svidjela. Sljedeće smo noći spavali
zajedno. “

Katja je odjednom zašutjela. Neko me vrijeme gledala, kao da čeka da je prekinem, a onda je
objasnila: „Kod nas je odgoj po pitanju seksa slobodniji. Događalo se da bih na planini
spavala s muškarcima koji su mi se samo sviđali, ali Sermeta sam zaista zavoljela. Nažalost,
nismo imali previše vremena jer se on za nekoliko dana vraćao u Istanbul, a ja u Moskvu.
Zato smo se trudili što više uživati u vremenu koje nam je preostalo. Jedne smo noći hodali
po snijegu. Nad glavama su nam svjetlucale zvijezde, kao kristali koji padaju s planine.
Pričala sam mu o Moskvi. Slušao me sa zanimanjem. Bila sam sretna uz njega, sretnija no
ikada prije. ‘Dođi mi u posjet u Moskvu’, rekla sam znajući da se to neće dogoditi.
‘Može’, rekao je bez razmišljanja. Mislila sam da to kaže samo iz pristojnosti, nisam
vjerovala da će doći. Sigurna sam da je i on u kampovima upoznavao osobe s kojima bi
proveo lijepe trenutke nakon kojih bi svatko krenuo svojim putem. Ali to se nije dogodilo. Ja
nisam mogla prestati misliti o Sermetu. No nisam ga nazvala jer sam bila uvjerena da me on
već odavno prekrižio. Tri tjedna kasnije, zazvonio mi je telefon. Neki poznati glas me na
engleskom s naglaskom pitao kako sam. Shvativši da ga ne prepoznajem, prekorio me:
‘Zaboravila si me, znači?’ Tada sam ga prepoznala, na drugom kraju linije bio je Sermet.
Nisam mogla hodati od ushićenja. Mislim da sam u tom trenutku prvi put shvatila da sam
zaljubljena u njega.

‘Stoji li i dalje tvoj poziv?’ upitao me.

‘Da’, odgovorila sam prije nego što sam uopće razmislila o tome što govorim.

‘Onda stižem sutra’, rekao je.

‘Kako? A što je s putovnicom, vizom?’ upitala sam ga.

‘Sve je spremno’, odvratio je. ‘Danima sam čekao da me pozoveš k sebi. A kad se ti nisi
javila, ja sam nazvao tebe.’

‘Ja sam budala, a ti si jako dobro postupio’, rekla sam.

Idućeg smo dana večerali u stanu koji sam dijelila s dvjema obiteljima. Odbio je moja
nagovaranja da izađemo vani. ‘Došao sam u posjet tebi. Ne želim da mi Moskva već od
prvoga dana odvuče pažnju’, objasnio je.

U Moskvi je ostao tjedan dana. Uzela sam slobodno na poslu jer sam htjela svaku minutu,
svaki trenutak tog tjedna provesti s njime, posvetiti mu sve svoje vrijeme. Točnije,
priželjkivala sam da se vrijeme zaustavi, kao rijeka Moskva kad se smrzne. No tjedan dana
prošlo je u tren oka. Čitavo to vrijeme nismo razgovarali o našoj vezi niti si obećali išta.
Mislim da smo se bojali planirati budućnost. Jer, ljubav voli nepredvidljivost. Ali Sermet je
to prekinuo, i za to ga nisam krivila. Da nije, ja bih to vjerojatno učinila. Dok sam ga
ispraćala na avion, nagnuo se i šapnuo mi u uho: ‘Hoćeš li se udati za mene?’ Čula sam ga
vrlo dobro, ali morala sam malo promisliti, pa sam rekla: ‘Jako si tih, nisam te čula.’ Ponovio
je pitanje. Htjela sam kao razmisliti, no od sreće nisam mogla oblikovati nijednu misao.
Morala sam pristati, pa i jesam. Bilo je to čudno: odlučili smo se vjenčati, a on je pet minuta
nakon odletio za Istanbul. Za sobom je ostavio veliku prazninu koju pozivi i pisma nisu
mogli ispuniti. Nakon manje od mjesec dana, ja sam doletjela u Istanbul na tri dana. Bio je
to predivan grad. Ja se za razliku od Sermeta nisam pomirila s time da svoje vrijeme
provedem u njegovu stanu. Iako sam ateist, htjela sam vidjeti Aju Sofiju o kojoj sam slušala
od djetinjstva. Bila sam i na brodu koji je plovio po Bosporu. Sjećam se da sam viknula: „
Očen ’ krasiva“, što znači ‘divna’ kad smo stigli na obalu Bebeka. Sermet je iskoristio tu
priliku.
‘Preseli se ovamo pa ćemo se odmah vjenčati’, predložio je. Pristala sam se udati za njega,
ali prihvatiti ovaj prijedlog nije bilo tako lako. Htio je da napustim grad u kojem sam živjela
od rođenja, koji me činio osobom kakva jesam. Osim toga, pozvao me da se naselim u zemlji
čiji jezik i kulturu nisam poznavala. Prva mi je reakcija bila upitati: ‘Zašto ti ne bi došao u
Moskvu?’ Sermetov je odgovor bio logičan. Jer ondje ne bi mogao naći posao, a nismo mogli
živjeti samo od moje plaće. A u Istanbulu bismo oboje mogli ugodno živjeti. Sermet je bio
dijete imućne obitelji. Otac mu se bavio trgovinom željeza. Kupio mu je stan na Džihangiru.
Ako prihvatim njegovu ponudu, mi bismo živjeli u tom stanu, a njegova bi nam obitelj
nastavila pomagati. Tražiti da nam njegova obitelji nastavi pomagati u Moskvi bila vi
prevelika žrtva za njega i zato nisam inzistirala na svom prijedlogu.

Preseljenje u Istanbul zapravo je imalo i svojih prednosti. Mnoge su se stvari mijenjale u

mojoj zemlji. Narod je brzo postajao sve siromašniji. To sam i sama iskusila na vlastitoj
plaći. Ono što bi mi isplatiti jednog mjeseca, sljedećeg bi već bilo dosta manje. Znala sam da,
čak i da Sermet pristane preseliti se u Moskvi, nas bi ondje čekali teški dani. A Istanbul je
barem za nas značio udoban život. Ipak, nisam lako pristala. Danima sam razbijala glavu
nakon što sam se vratila u Moskvu. Potražila sam očev savjet. I on se iznenadio i u prvi mi
mah nije mogao dati savjet. Nazvao me tek idući dan.

‘Katinka, voliš li ti tog Turčina?’ upitao me. ‘Ali voliš li ga zaista?’ Odgovorila sam bez
kolebanja.

‘Da, zaljubljena sam u njega.’

‘Onda idi, kćeri. Ja bih na tvom mjestu otišao u Istanbul’, rekao je. I opet ne nisam žurila, ali
kad me pritisnula čežnja za Sermetom, počela sam se pakirati. Sermet je bio presretan kad
je čuo vijesti. I ja sam bila sretna, ali i sumnjičava. Odlazila sam u nepoznatu zemlju, za
nekim muškarcem. Da, Sermet nije bio samo neki muškarac, on me volio. Ali ipak me mučio
strah da bi me jednoga dana mogao prestati voljeti, da bi se mogao umoriti od mene. S tim
sam pitanjima na pameti stigla u Istanbul i za dva mjeseca smo se i vjenčali. Sermetova nam
je obitelj od početka bila najveći oslonac. Doduše, moja je svekrva obožavala Sermeta i zato
bi nam se ponekad miješala u brak, ali to nikada nije postalo nepodnošljivo. Sermetov je
otac pak bio najbolja osoba na svijetu. Nastavio mi je pomagati i nakon Sermetove smrti...

Nije mi bilo teško priviknuti se na Istanbul. Najprije sam upisala tečaj turskoga jezika. No
bez Sermetove pomoći vaš jezik nikada ne bih ovako dobro govorila. I u braku nam je bilo
lijepo. Upoznala sam Sermetove kolege sa sveučilišta i prijatelje iz planinarskog kluba. Bili
su jako topli prema meni.

Kad sam savladala turski, rekla sam Sermetu da želim naći posao. I on me podržao u tome.
Međutim, bilo mi je jako teško naći posao u svojoj struci. Zaposlila sam se na nekoliko
mjesta, ali kad su se šefovi počeli više zanimati za mene, nego za moj rad, morala sam dati
otkaz. Između Sermeta i mene bilo je nekoliko problemčića, ali riješili smo ih. Bila sam
sretna, a i Sermet je bio veoma sretan. Sve dok nismo krenuli prema gorju Antitaurus.“
Zašutjela je i ponovno dohvatila čašu rakije. Odlutala je nekamo, a oči su joj se zamaglile. I
ja sam podignuo čašu da joj pravim društvo. Prinoseći čašu usnama rekao sam:

„Za lijepe dane.“

„Za lijepe dane“, ponovila je. „To su zaista bili lijepi dani“, rekla je kimajući glavom kad je
popila ostatak rakije u čaši, „ali ništa lijepo ne traje zauvijek.“

„I obrnuto“, dodao sam. „Ništa loše, ružno ili nesretno ne traje zauvijek.“

Pogledala me kao da nije sasvim sigurna, pa sam je upitao: „Nije li tako?“

„Tako je, ne traje zauvijek, ali kad prođe sa sobom odnese i nešto od našeg tijela i duše“,
odvrati. Praznu čašu spusti na stol. Dohvatio sam bocu rakije i ponovno napunio obje čaše.
Kad sam bio gotov i ponovno okrenuo pogled prema njoj, ponovno je počela pričati: „Da,
tog smo vikenda odlučili popeti se na Antitaurus. Bilo nas je dvanaest. Osim nas dvoje, svi
su se ostali vozili u unajmljenom minibusu. Mi smo putovali Sermetovim džipom. Kad
kažem džip, nemoj misliti da je to bilo neko skupo vozilo. Bio je to stari model džipa;
Sermet mu je promijenio motor i doveo ga u vozno stanje. Uvijek je njime išao na putovanja
izvan grada, a posebno na uspone. Taj džip zapravo uopće nije bio udoban za dulje
putovanje, zato je ostatak ekipe i odabrao stisnuti se u minibus. Kao što možda znaš,
Antitaurus se nalazi u Središnjoj Anadoliji, a proteže se između Kajserija, Nigdea i Adane.
Put od Istanbula do tamo traje 8-10 sati. Do Ankare smo sretno doputovali.

Naš je džip išao prvi, a slijedio ga je minibus i tako smo, stajući svako nekoliko sati, stigli do
ravnice u kojoj se nalazilo veličanstveno jezero Tuz 20 snježnobijeloga dna. Do sela iz kojega
smo trebali početi uspon preostalo nam je još oko stotinu kilometara kad nam se džip
pokvario. Pregledali smo motor i ostatak džipa, ali nismo našli uzrok problema. Atila, vođa
ekipe, ustvrdio je da će uskoro postati premračno za uspon što bi moglo dovesti do loših
posljedica i predložio nam da ostavimo džip i pridružimo im se u minibusu. Sermet je
odbio.

‘Brzo ćemo mi ovo riješiti. Vi krenite dalje, stići ćemo vas’, rekao je. Ostali su bili neodlučni,
ali Sermet je inzistirao da nastave put. Konačno su odlučili krenuti dalje, ali Atila nam je
rekao da ostanemo u selu ako padne mrak i da se nikako ne pokušavamo penjati. I tako su
oni nastavili dalje. A popravak našeg džipa se oduljio, a bio bi još dulji da nije naletio
putujući automehaničar u svom kamionetu. Brzo je otklonio kvar. Nakon tri sata zastoja
konačno smo mogli nastaviti put. Sermet je vozio brzo kako bismo stigli do planine prije
mraka, ali uzalud. Kad smo stigli u selo, sunce se već bližilo rubu horizonta na drugoj strani
ravnice. Sermetu sam rekla da bi bilo najbolje da tu noć prespavamo u selu.

20 Tur. tuz - sol; jezero Tuz ima izrazito visok salinitet (nap. prev.)
‘Izgubit ćemo vrijeme bez veze. Oboje smo u dobroj formi i brzim ćemo hodom stići ostale’,
rekao je.

Ostati u selu bila bi ispravna odluka, ali nisam previše inzistirala. Samo sam rekla: ‘Dobro bi
bilo da Atili javimo da smo stigli i da počinjemo uspon.’

Sermet je nazvao naše prijatelje.

Atila nam je rekao: ‘Teško ćete stići do kampa. Prespavajte u selu’, ali mi ga nismo poslušali.
Natovarili smo opremu i krenuli prema planini koja je padala u sjenu. Na putu nas je još
jednom upozorio i jedan stari seljanin:

‘Zakasnili ste. U ovo se doba ne ide na planinu, odroni su česti. Ne daj bože da vam se nešto
dogodi. Dođite kod mene, budite mi gosti večeras.’

Imao je pravo. U toj su regiji razlike između dnevne i noćne temperature bile velike. Stijene
bi se noću naglo ohladile, pucale i odlamale se. No mi ni starca nismo poslušali i nastavili
smo svojim putem. Sunca je nestalo za sat i pol. Mrak još nije sasvim pao, ali vidljivost više
nije bila ista. Osim toga, bili smo još jako daleko od kampa. Četrdeset minuta kasnije pao je
mrak i postajalo je sve hladnije. Sermet se već mnogo puta prije toga uspeo na to gorje i
poznavao ga je kao vlastiti džep, ali ono s odronima oboje nas je plašilo. Ipak, to nismo
htjeli izgovoriti. Na usponu smo stigli do zaravni i kad smo u mraku ugledali vatru, veselo
sam upitala: ‘Je li to kamp?’

‘Nije’, odvrati Sermet, ‘Ovo se mjesto zove Čelik Bujduran. Koristi se kao mjesto za odmor. U
blizini je planinski izvor, a voda je toliko hladna da je po tome mjesto postalo poznato.’ 21

‘A vatra?’

‘Mora da su je pastiri zapalili. Ovdje znaju prenoćiti.’

Kad smo se približili, začuli smo lavež. To kao da je potvrdilo Sermetovu pretpostavku, ali
kad smo prišli vatri, uvidjeli smo da oko nje nema nikoga. Iznenađeno smo se osvrtali oko
sebe i odjednom je netko povikao: ‘Ne mičite se!’ Glas mu je bio snažan, neprijateljski. ‘Tko
ste vi? Što radite ovdje u ovo doba?’

‘Mi smo planinari’, objasnio je Sermet čovjeku kojem nismo mogli razaznati lice.
‘Pokušavamo se popeti do kampa iznad.’

‘Kako da znam da ste planinari?’ upitao je čovjek jednako neprijateljski.

‘Pogledajte naše torbe... A tko ste vi?’

21 Tur. Qelik Buyduran - voda koja ledi i čelik (nap. prev.)

‘Pusti sad to, skinite torbe da vidimo što nosite.’

Poslušali smo ga. Iz mraka je izronio neki krupni, dugobradi muškarac. Nosio je hlače slične
šalvarama i debelu jaknu od ovčje kože.

‘Maknite se od torba’, naredio je.

Pomaknuli smo se nekoliko koraka. Čovjek je prišao i zavirio u naše torbe.

‘Nije vam dovoljno napeto penjati se danju, pa ste vi krenuli u ovo doba noći?’ progunđao je.
Pritom je piljio u mene. Počela sam se bojati jer je bio neugodan premda je znao da smo
planinari.

‘Pokušavamo stići prijatelje’, reče Sermet. Htio mu je poručiti da nismo sami.

‘Gijase’, povikao je čovjek drsko, ‘pretražite ih.’

Iz mraka su izronila još četvorica. Nisu bili krupni kao čovjek koji nam je prekopao torbe,
ali svi su na licu imali isti zlobni izraz. Polako sam shvaćala tko bi oni mogli biti.

‘Čujte, griješite. Ako mislite da smo teroristi, nismo. Obični smo planinari’, reče Sermet
pokušavši još jednom razjasniti stvar.

Za to sam vrijeme ja pronašla nožić u džepu svoje jakne. Bilo je to smiješno oružje, ali
nažalost jedino kojim sam se mogla obraniti.

‘To ćemo mi odlučiti’, reče najbliži od četvorice. Govorio je Sermetu, ali pogled mu je, kao i
ostalima, bio na meni. Sva su četvorica imala isti odvratni cerek na licu. Približavali su nam
se korak po korak.

‘Zašto nas uznemiravate?’ upita Sermet. Glas mu je počeo drhtati.

‘Ne tresi se, junače’, reče onaj krupni, ‘i vi ćete biti zadovoljni, a i mi.’

Među nama je ostalo još metar razmaka. Nisam više mogla izdržati, pa sam rastvorila nožić
i počela njime nasumično mahati, vičući: ‘Hulje jedne!’ Nisu se bili pripremili na to pa su se
povukli. Ali Sermetovu reakciju u tom trenutku nikada ne bih bila predvidjela.

‘Što to radiš?’ povikao je na mene, ‘S ovim se ljudima možemo dogovoriti.’

Bila sam šokirana. Gledala sam u svog muža, ne znajući kako da mu odgovorim. I ostali su
bili iznenađeni. Pogledali su se, pokušavajući odlučiti što će im biti idući potez.

‘He, da, dogovorit ćemo se’, reče konačno krupni, ‘tim bolje ako se lijepo dogovorimo. Nitko
neće nastradati.’ Glas mu više nije bio neprijateljski, već je poprimio neki ljigavi prizvuk.
‘Molim vas, ne govorite to’, preklinjao ga je Sermet. ‘Ovo što činite veoma je ružno. Mi smo
vaši gosti ovdje.’

‘Nabijem ja goste poput vas’, prodere se jedan od pridošlica. ‘Vi vodate prave ženske i
zabavljate se, a mi ovdje na planini da jebemo koze, je li?’

‘Imat ćete velikih problema... Postoji žandarmerija, policija, završit ćete u zatvoru...’

‘Ništa se ti ne brini’, reče jedan koji se dotad nije oglasio. ‘Ni žandarmerija ni policija nas ne
diraju. Ako te zanima zašto, zato što se nitko ne žali. A i zašto bi, sviđa im se. I vama će se
svidjeti...’

Opet su nam se počeli približavati. Vidjela sam da Sermet drhti. Čitavo mu se tijelo treslo
kao list na vjetru. Odjednom se baci na koljena i počne ih preklinjati: ‘Nemojte, molim vas,
nemojte.’ Nikada se dotada nisam tako loše osjećala. Nisam znala što da učinim, da zaštitim
sebe ili da pomognem Sermetu. Stavila sam ruku na muževo rame i rekla: ‘Ustani, Sermete.
Molim te, ne preklinji ih.’

On oštro povuče rame.

‘Pusti me!’ poviče. Iz očiju mu je sijevao bijes. ‘Pusti me!’ ponovio je. Nije mi bilo jasno. Dok
sam ja gledala Sermeta pokušavajući se domisliti što bih rekla, krupni čovjek je iskoristio
priliku da nasrne na mene. Zapahnula me kisela mješavina znoja i duhana. Brzo sam se
povukla unatrag, a nožićem zamahnula prema njegovu licu.

‘Aaah!’ začula sam. Nožić je pronašao metu. ‘Kurva me posjekla!’ vikao je držeći se za lice.
Mislila sam da se sada odande neću izvući živa kad začujem glas koji je rekao: ‘Mater ti je
kurva’. U isto je vrijeme netko štapom tipa opalio po glavi. Učinilo mi se da sam u mraku
ugledala Atilino lice. I ostali su bili s njime. Nastao je metež. Naši su prijatelji stali tući naše
napadače. Ovi su bili nepripremljeni, pa su, osim gorostasa, još dvojica pala na tlo, a druga
dvojica su se dala u bijeg.

Ne znam kako je došlo do toga, ali zatekla sam se kako nogom udaram gorostasa u lice.
Udarala sam ga svom snagom. Umjesto da se ljutnja smanji, svakim se udarcem pojačavala.
Lice mu se pretvorilo u krvavu kašu, ali nije me bilo briga; nisam ga prestajala udarati.
Mogla sam ga ubiti da me Atila nije zaustavio. Sermet je i dalje bio u šoku te nas je
promatrao klečeći na istome mjestu. Onu smo trojicu ostavili u polunesvjesnom stanju.
Atila je rekao da ne bi bilo sigurno da ostanemo ondje. Bjegunci bi se mogli vratiti
naoružani. Morali smo se probiti do kampa, usprkos tome što je bila noć. Nešto u meni
priječilo me da se približim Sermetu. Atila ga je podigao na noge. Kretao se baš kao robot,
kao da ga je duh napustio. Uprtili smo torbe na leđa i nastavili uspon.

Za to vrijeme Sermet sa mnom nije progovorio ni riječ. Bilo ga je sram ili j e pak još bio u
šoku. Ja se pak nisam mogla natjerati ni da ga upitam kako je. Već sam rekla da je Atila bio
veoma iskusan planinar. Do kampa nas je doveo žive i zdrave. Odande smo voki-tokijem
javili žandarmeriji što se dogodilo.
Naše su prijatelje, sasvim prirodno, zanimali detalji napada. No Sermet je odbijao govoriti, a
na pitanja je odgovarao kratko, s ‘da’ ili ‘ne’. Na meni je bilo da im ispripovijedam što se
dogodilo. Naravno, Sermetovo sramotno ponašanje nisam spomenula. Sermet je šutio i dok
smo podizali šator i kad smo ušli u nj.

‘Jesi li dobro?’ upitala sam ga.

‘Jesam, jesam... Želim otići odavde’, rekao je.

‘Dobro, idemo sutra’, rekla sam.

Ništa više nije rekao. Okrenuo mi je leđa i pravio se da spava. Znam da se pravio jer sam
vrlo dobro znala da ne spava. Idućeg su nam jutra žandarmeri javili da su uhitili
osumnjičene. Tražili su da se spustimo u selo identificirati napadače. Iskoristili smo to kao
izliku da napustimo kamp. Sva su petorica napadača uhićena. Bili su to pastiri iz okolnih
sela. Tip kojega sam ja dan prije iscipelarila imao je glavu u zavojima. Držao ju je pognutu
kao i ostali; nisu se usuđivali pogledati me u oči. Još je jedna osoba pognula glavu, premda
nije bio jedan od napadača: Sermet. Vidjevši ga takvog, ljutnja u meni prepustila je mjesto
dubokom sažaljenju. Htjela sam ga zagrliti, primiti ga za ruku i reći da ono što se jučer
dogodilo nije važno, da je to u prošlosti, ali nisam. Nakon što je obavljena službena
procedura, žandarmeri su nam posudili voki-toki, pa smo Atili javili da se vraćamo u
Istanbul. Nije se iznenadio, čak mislim da je tako nešto i naslutio.

Putovanje je bilo tiho i teško. Oboje smo se povukli u sebe. Nikome nije bilo do razgovora.
Dok smo prolazili preko duge, gole zaravni kod Konje, osjećala sam da je naša ljubav koja se
rodila na Vrhu komunizma, svome kraju došla u utrobi Anadolije, na Antitaurusu, ali to
nisam htjela priznati. Noć prije nešto se duboko u meni slomilo. A ja tada nisam bila ni
svjesna koliko duboko. No kad nakon povratka u Istanbul shvatim da se hladnoća među
nama nije povukla i da smo se štoviše počeli udaljivati jedno od drugoga, uvidjet ću da je
dojam koji je na mene ostavila ona noć bio jači nego što sam mislila. Kad sam malo
razmislila, mogla sam shvatiti Sermeta. Na trenutak se ponio kako slabić, uplašio se. I to ne
samo za sebe, uplašio se i za mene i nije uspio reagirati. Ne znam zašto; možda zato što je
bio jedinac, što je odrastao pod staklenim zvonom. I nije bilo previše važno da znam razlog.
On nije bio bog, mogao se uplašiti i ponijeti se kao slabić. Voljeti nekoga znači prihvatiti ga
zajedno s njegovim manama, slabostima, pogreškama. Znala sam da bi to bilo ispravno.
Međutim, nikako nisam mogla prijeći preko hladnoće koja se u meni razvila i osjećaja da
smo si postali stranci. Zanimljivo, ali ni Sermet se ničim nije potrudio premostiti tu
prepreku među nama. Činilo se kao da želi prekinuti odnos.

Tih sam dana dobila ponudu da radim kao umjetnički redatelj na jednom filmu. Snimanje je
bilo u Ankari. Bila bih mjesec dana izvan Istanbula, odvojena od Sermeta. Prije onoga na
Antitaurusu, ni Sermet ni ja nikada ne bismo pristali da tako dugo budemo jedno bez
drugoga. Ali sad mi se ta ponuda učinila kao slamka spasa. Kao što sam i pretpostavljala,
Sermet ničim nije pokazao da je protiv toga. Rekao je da mu je drago što sam pronašla
posao. Bili smo razdvojeni točno mjesec dana. Osjećala sam se čudno. Nedostajao mi je i
htjela sam ga pozvati da mi se pridruži, ali nikako nisam mogla uzeti telefon i nazvati ga. Ni
on mene nije često zvao. Kad bi me i nazvao, samo bi me ozbiljnim glasom pitao kako sam.
Odlučila sam da tako više ne ide i da ću razgovarati s njime čim se vratim iz Ankare. Morat
ćemo ponovno izgraditi naš odnos ili ga prekinuti. Dva dana prije našeg povratka u
Istanbul, Sermet me nazvao i obavijestio da će se priključiti nekoj skupini koja se želi popeti
na Ararat te da neće biti u Istanbulu kad se vratim. Mogla sam tražiti da ne ide i da me čeka,
a Sermet bi me vrlo vjerojatno i poslušao. Nisam to učinila. Nisam mogla. Ako je moj
suprug, čovjek kojeg sam voljela odlučio provesti tjedan dana na izletu, a da me nije ni vidio
nakon toliko dana koje smo proveli razdvojeni, to je značilo da je naš brak gotov. ‘Dobro’,
rekla sam. Poslije sam dugo razmišljala o tom mom odgovoru.

Kad sam sletjela u Istanbul, Sermet je vjerojatno već odavno započeo uspon na Ararat. Bilo
je lijepo doći kući nakon mjesec dana izbivanja, ali topli dom na koji sam se navikla uz
Sermeta, sada mi je djelovao hladno i prazno. Premda sam bila umorna, nisam mogla biti u
toj kući. Raspremila sam prtljagu i izašla. Svratila sam u Nihatovu antikvarnicu. Melek je
bila ondje pa sam s njome malo čavrljala. Bauljala sam Bejogluom. Otišla sam u Kulturni
Centar Japi Kredi na izložbu slika nekog talijanskog umjetnika koji je živio u Istanbulu. S
ekipom sa snimanja dogovorila sam se naći na piću u baru Čiček. Otišla sam onamo pa mi je
veoma simpatični vlasnik bara, Arif Keskiner, rekao da imamo rezervirani stol, ali za idući
dan. Imao je pravo, bila sam toliko smetena da su mi se i dani pomiješali. Onda sam, da se
oraspoložim, otišla u kino Emek pogledati neku američku komediju s Robertom de Nirom i
Billyjem Chrystalom u glavnim ulogama. Ni jednom se nisam nasmijala. Ali nije film bio
kriv, nego ja, jer svi su se u kinu, osim mene, grohotom smijali. Ja, međutim, nisam
razmišljala o scenama koje su se nizale na filmskom platnu, već o svom braku pred
raspadom. Pred očima su mi, kao još nemontirani kadrovi prolazile uspomene na naš prvi
susret, na trenutke sreće koje smo proživjeli. I sad smo, eto, stigli do kraja. Činilo se da
razgovor neće popraviti stanje našeg braka. Jedan po jedan, svi strahovi koji su me mučili
kad sam odlučila preseliti se u Istanbul sada su se ostvarivali. Možda će i Sermet predložiti
razvod kad se vrati s uspona. A ako on za to ne bude imao hrabrosti, ja ću biti primorana
reći da je gotovo. Možda sam se trebala vratiti u Rusiju. Ali što ću kad se vratim u
domovinu? Vijesti koje su dopirale do mene nisu bile ohrabrujuće. Nezaposlenost je u
Moskvi prešla sve granice. Nijedno jamstvo koje nam je donio socijalizam nije preživjelo. U
ovim godinama nisam mogla biti na teret obitelji. Ne, povratak u Moskvu nije bila dobra
ideja. U Turskoj sam stekla poznanike i prijatelje i uz njihovu bih pomoć mogla pronaći
posao i biti neovisna. Da, u tom sam kinu prvi put spoznala da sam se naviknula na Tursku,
to jest na Istanbul. Nisam shvaćala kad mi je Sermet govorio da se ovaj grad uvuče ljudima
pod kožu. Taj sam dan, u mraku kinodvorane, shvatila što je time htio reći.

Na Bejoglu se spustila večer kad sam izašla iz kina. Nisam se mogla suočiti s pripremom jela
za samu sebe kod kuće. U Ulici Sadrija Ališika ima gostiona s jelima od piletine. Vjerojatno
je i sam poznaješ, zove se Lades. Otišla sam onamo. Stolovi su bili puni. Uspjela sam pronaći
mjesto pred televizorom. Nije mi bilo ugodno jesti pokraj nepoznatih ljudi, ali sad sam već
sjela. Pažnju sam usmjerila na televizor, da ne bih morala gledati studenta koji je nasuprot
meni srkao juhu. Prikazivale su se vijesti, a voditeljica je spominjala nekakvu nesreću. Kad
god netko na turskom kaže ‘nesreća’, ja odmah pomislim na prometne nesreće. Prva riječ
koju sam razaznala bila je Ararat, a rečenice koje je voditeljica nakon toga izgovorila u mom
su se umu pretvorile u nesretna, zloslutna, bolna značenja. Nije bila riječ o prometnoj
nesreći. Bila je to vijest o pogibelji planinara koji je na Araratu pao u provaliju. Nisam se
odmah pogubila kad sam čula Sermetovo ime. Veoma sam dobro razumjela i govorila
turski, ali ipak je bilo moguće da sam pogrešno shvatila. Htjela sam se uvjeriti da sam
shvatila voditeljičine riječi. Okrenula sam se prema bradatom čovjeku pokraj mene i
upitala: ‘Oprostite, govori li voditeljica o nekoj nesreći?’

On mi nehajno objasni:

‘Da, neki je planinar pao u provaliju na Araratu. Zove se Sermet Ardahan...’

Dok je govorio, pažljivo sam mu promatrala lice da ne bih propustila nijednu riječ, a i on je
naravno gledao mene. Primijetila sam da mu je lice pri kraju rečenice promijenilo izraz iz
nezainteresiranosti u zabrinutost.

‘Gospođo, jeste li dobro?’ upitao je. Nisam čula što je dalje rekao. Kad sam otvorila oči,
vidjela sam da su se gosti zalogajnice okupili nada mnom. Netko je tražio vodu, netko je
vikao da se pozove hitna...

Katja je ušutjela, a oči su joj se napunile suzama. Pognula je glavu i tako sjedila neko
vrijeme. Zatim je šmrcnula i podignula glavu.

„Oprosti“, reče.

Htio sam joj reći da se nema zbog čega ispričavati kad me preduhitrila i rekla: „Mrzim
plakati pred drugima? Pružio sam joj ubrus sa stola.

„Hvala ti.“

Pogledala me vlažnim očima. Nešto me u grlu steglo, pa sam dohvatio čašu s rakijom. Ispio
sam je dopola dok je Katja brisala oči. Vidjela je da pijem, pa je i sama uzela čašu ne
ispuštajući ubrus. Mislio sam da će je prinijeti usnama, ali ju je ispružila prema meni i rekla:
“Za naše pokojne? Pokušala se nasmiješiti, ali nije uspjela. Zelene su joj se oči stisnule od
boli i još joj je nekoliko suza kapnulo na obraze. Svejedno je ponovila: „Za naše voljene
pokojne.“

Još sam jednom podignuo čašu, ali nisam otpio rakije. Katja je svoju pak popila tiho, kao da
pije eliksir koji će joj odagnati tugu. Šutjela je i kad je čašu spustila natrag na stol. Bilo bi
bolje da nisam ništa pitao, ali jako me mučila znatiželja.

„Je li to zaista bila nesreća?“

U vlažnim joj se očima sada jasno vidjela bol.

„Tako su mi rekli oni koji su bili s njime...“ Ušutjela je. I dalje me gledala. Neko me vrijeme
tako tvrdoglavo gledala ravno u oči, kao da je pitanje postavila ona, a ne ja. Osjetio sam se
prisiljenim progovoriti, ali kako nisam znao što bih rekao, otelo mi se pitanje: „Što ti
misliš?“

„Mislim da se ubio.“ Te je četiri riječi izgovorila tako oštro i odlučno, da se nisam usudio
pitati kako može biti sigurna. Ona je u to bila uvjerena. A možda je zaista tako i bilo. Sermet
nije mogao živjeti s kukavičlukom koji je pokazao na Antitaurusu i svađom u koju je zbog
toga ušao sa suprugom, pa se zato sam bacio s litice. A možda je i Sermetova ljubav, baš kao
i Katjina, završila one noći na Antitaurusu. A njegova smrt na Araratu zaista je bila nesretni
slučaj. Katja je sigurno vjerovala u ono prvo. Jer premda je prva verzija puno bolnija, u njoj
ju je Sermet još volio, a čak na kraju nije bio kukavica, nego netko dovoljno hrabar da da
svoj život za voljenu ženu. A to je Katji bio dokaz da nije bila u lažnome odnosu, da je ljubav
prema njoj bila stvarna. Razmišljajući tako, shvatio sam da mlada žena koja sjedi nasuprot
meni neće moći biti objektivna kad je riječ o toj smrti. A bilo je nemoguće znati što se doista
dogodilo na Araratu. Jasno, ništa od toga nisam rekao Katji. A ona je pak, nakon duge šutnje
rekla: „Kad je Sermet poginuo, činilo mi se da sam se ponovno zaljubila u njega. Trebalo mi
je nekoliko mjeseci da shvatim da to nije ljubav, nego grižnja savjesti. U stvarnosti se ljubav
u meni ugasila one noći na Antitaurusu. Neka, koga briga, bilo mi je stalo do Sermeta. Mogla
sam s njime živjeti do kraja života. Što god tko tvrdio, ljubav nije najvažniji osjećaj u životu.
Ona je samo nepouzdani, lažni, nestalni nagon. Sermetova me smrt tomu naučila. Nisam
smjela podleći utjecaju ljubavi, nisam ga smjela poniziti. Trebala sam mu reći da svatko ima
pravo bojati se i paničariti. Ali nisam. Šutjela sam i u toj ga šutnji krivila...“

Opet je pognula glavu i počela tiho plakati. Pustio sam je da se isplače. Kad je papirnatim
ubrusom počela brisati nos, rekao sam: „I sada kriviš sebe.“ Te su mi riječi samo izletjele iz
usta. „To nije u redu. Mislim da ti ništa nisi mogla učiniti. Stari ljudi to nazivaju sudbinom.
Život se poigrao s vama. Baš kao i Sermet, ti si lik u scenariju koji je napisao život.“

„Mogli smo nešto učiniti, mogli smo to promijeniti...“

„Možda... Ali niste, niste uspjeli. Sada više nema smisla da se grizeš. Moraš početi živjeti
punim plućima.“

Uputila mi je pogled pun nade.

„I ja sam tako mislila“, rekla je šmrcajući. „I nisam stala samo na razmišljanju.“ Raširila je
desnu ruku kao da mi nešto objašnjava. “Zato sam započela vezu s Kenanom...“

„I dobro si postupila... “

Prekinula me zvonjava mobitela.

„Ispričavam se“, rekao sam vadeći ga. Na ekranu je pisalo Kenanovo ime. Magarac je našao
baš dobar trenutak da me nazove. Što sam sad mogao učiniti? Okrenuo sam se prema Katji
pokušavajući se nasmiješiti.
„Mi o vuku...“ rekao sam.

„Molim?“

Izgleda da joj izreka nije bila poznata.

„Kenan me zove“, rekao sam. Zapravo sam je htio pitati što da radim.

Katja je samo nezainteresirano slegnula ramenima. Nije mi preostalo ništa drugo nego da
se javim.

„Selime, je li Katja s tobom?“ pitao je Kenanov uzbuđeni glas. Na trenutak sam se osjećao
kao da izdajem prijatelja.

„Da, sa mnom je“, rekao sam zamuckujući.

„Daj mi je. Moram joj nešto važno reći.“

„Traži tebe“, rekao sam pružajući mobitel Katji. Mlada je žena oklijevala. Nastavio sam
držati mobitel u zraku. Konačno ga je uzela.

„Halo?“ javila se ozlojeđeno. „Ne, ne mogu doći... Na večeri sam sa Selimom... Ne znam gdje
smo... U nekom gril-restoranu. Dobro, evo ti Selima...“

Vratila mi je mobitel.

„Selime, molim te“, počeo me preklinjati Kenan, „Došlo je do nesporazuma. Moram

razgovarati s Katjom. Nešto se dogodilo. I tebi moram reći što. Gdje ste? Doći ćemo kvarna.
“

„Tko to?“

„Nihat i ja. On želi razgovarati s tobom. U kojem ste restoranu?“

Što sam sad mogao učiniti. S jedne strane su bili moji najstariji prijatelji, a s druge ova tužna
žena. „Kod Majstora Muse smo, u Ulici Kučuk Parmakapi“, svjestan da sam nepristojan,
„Znaš gdje je to, već smo bili jednom zajedno“

„Da, znam. Stižemo za desetak minuta“, reče i poklopi.

Posramljeno sam pogledao Katju.

„Inzistirao je, nisam ga mogao odbiti... Mislim da ste se pogrešno shvatili. Želi ti se ispričati.“

„Pogrešno je bilo upustiti se s Kenanom u vezu. Nisam smjela biti ni s kim nakon Sermeta.“
„Nemoj tako, Katja“, rekao sam. „Znaš da je to nemoguće. Siguran sam da bi ti Sermet rekao
isto. Osim toga, ne znam što se među vama dogodilo, ali Kenan je dobra osoba. “ Pogledala
me kao da će mi se usprotiviti, ali nisam mario. „Ne govorim to zato što smo prijatelji, vjeruj
mi. Hirovit je i pomalo luckast, ali ima dobro srce.“

„I dovoljno veliko da u nj stanu na deseci žena...“

Nijemo sam se nasmijao protiv svoje volje. Kad me Katja nastavila oštro gledati, rekao sam:
„U pravu si. Kenan voli žene, a i žene vole njega. Ali Kenan se počeo mijenjati. Vidio sam ga s
drugim ženama. Uz tebe se ponaša sasvim drukčije.“ Moje riječi je nisu nimalo smekšale.
Tvrdoglavo sam nastavio. „Ne kažem to jer branim prijatelja. Poznajem ljude, a Kenana
poznajem veoma dobro. Mislim da za tebe gaji ozbiljne osjećaje.“

„Ali ja za njega ne gajim nikakve osjećaje.“

Lagala je. Iz očiju koje su se maloprije ispunile suzama za Sermetom, sada je sijevala mržnja
prema Kenanu. No to joj nisam mogao reći, pa sam se utekao pomoći rakije. Dohvatio sam
čašu, a u tom mi trenutku glas našeg drskog konobara odjekne u uhu kao sirena kola hitne
pomoći.

„Gospodooo, evo vašeg roštilja.“

Pogledao sam ga. Prvi mi je put te večeri djelovao simpatično.

Osamnaesto poglavlje
Da sam znao da ću se obresti usred napete ljubavne veze, ne bih ni stupio u taj gril.
Međutim, bilo je poprilično zanimljivo bolje upoznati Katju - onoliko koliko mi je ispričala,
jasno. Moglo je biti još zanimljivije da gospodin Kenan nije u posljednji trenutak navalio
pridružiti nam se. Ali takav je bio Kenan, što god bilo, on bi Katju našao, razgovarao s
njome, dobio oprost i nastavio s vezom gdje je stala. A što je mislio o tome što smo Katja i ja
zajedno? Nadam se da ne misli da sam mu preoteo ljubavnicu i odveo je na večeru. Ma ne,
Kenan mi vjeruje i to više nego što ja vjerujem njemu. Osim toga, on mi je dao Katjin broj.
Ali ne da je pozovem na večeru, nego da mi prevodi na poslovnom sastanku. Kako bilo, on
dobro zna da ja nikad ne bih pokušao zavesti Katju...

Opet sam pogledao mladu ženu. Nestalo je onog apetita s kojim je ušla u restoran. Pojela je
dva-tri zalogaja roštilja koji je toliko hvalila i onda se počela igrati vilicom. Moram priznati
da je ono što mi je ispričala utjecalo na mene. Osjećao sam da je sada gledam drugim očima.
Katja je pijuckala rakiju nesvjesna mojih misli. Koja joj je to bila čaša po redu? Nastavi li
ovako, sigurno će se napiti. Sad joj više nisam mogao reći da prestane piti, nakon što sam je
već nekoliko puta upozorio. No Kenan je s Nihatom stigao za deset minuta, baš kako je i
rekao.

Kenan, a za njim i Nihat, uletjeli su u restoran. Kenan se nasmiješio kad nas je ugledao,
pokazujući zube bijele kao bjeloočnice. Što bih bio dao da se mogu smiješiti tako opušteno,
tako smireno, tako samouvjereno. Nihat, koji ga je slijedio u stopu, gledao je pak u pod. Čim
nam se približio, Kenan Katji da veliki poljubac u obraz, kao da se među njima ništa nije
dogodilo. Učinio je to tako munjevito, da ona nije imala vremena ni odmaknuti se. Ali nije
mu ni uzvratila. Kenan je to primijetio, ali se pretvarao da nije.

„Selime, i ti mi se još hvališ kako si starosjedilac na Bejogluu. Pa zašto si je od svih mjesta

odveo baš na roštilj? A što je s Režansom, Hadži Babom, Nadži Abdulahom, Hadži Salihom?
A Refik, Jakup, Kalavi, Imroz? A ako su ti oni previše staromodni, kako ti nisu pali na pamet
restorani s prekrasnim pogledom i izvrsnim menijima u hotelima kao što su Pera Palas, The
Marmara, Richmond's. Pa zar je barem nisi mogao odvesti u Dulcineu, Zendžefil, Kaktus ili
Ara? Takva bi se mjesta svidjela našoj Katji.“

Nije mi dala da odgovorim.

„Ne napadaj Selima! Ja sam tražila da me ovamo dovede.“

Shvativši što je posrijedi, Kenan je hitro reagirao.

„Aha, e, onda je to drugi par cipela“ Pritom se izazovno cerio i sjeo na prazno mjesto pokraj
Katje. „Ohooo, fino se gostite...“

Umjesto pozdrava, Nihat me dotakne po ramenu i sjedne pokraj mene. Za razliku od

veselog Kenana, Nihat je bio zabrinut. Možda je i njemu kao i meni bilo neugodno što se
našao usred ljubavne svađe? A možda...? Da... Da, drugo se nešto dogodilo. Pa da, već sam
jednom vidio Kenana ovako entuzijastičnog; onda kada mu je Nihat u Imrozu predložio da
reproducira fotografije umorstava. I sada mu se na licu vidjelo isto uzbuđenje od kojeg su
mu i oči opet sjajile, a glas mu je poprimio isti onaj strastveni ton. Ne, nije igrao ulogu
veseljaka da pridobije Katju; zaista je jedva savladavao uzbuđenje. I za stolom nas je
nastavio bockati.

„Vi ovdje uživate dok mi hodamo po policijskim postajama i natežemo se s odvjetnicima. “

Prešao sam na stvar upitavši ga:

„Kakva postaja, kakvi odvjetnici? O čemu ti to, Kenane?“

Kao da sam pitanje postavio njemu, Nihat duboko uzdahne i odmahne glavom, ali Kenan
mu nije dao da mi odgovori.

„Došao sam do fantastičnog otkrića.“ Blistavim nas je očima sve pogledao i onda se okrenuo
prema meni. „Zapravo je stvar baš po tvojoj mjeri, Selime. “ Odjednom se okrene prema
Katji. Kao da se uopće nisu posvađali. „Sjećaš se slika koje sam ti spominjao? Onih slika
zmija obješenih na zidu.“

Katja je dohvatila čašu rakije, praveći se da ga nije čula. Kenan nije navaljivao nego se
ponovno okrenuo prema meni.

„Stari, nevjerojatno nešto! Na dvjema fotografijama poprišta ubojstava na zidu vise dvije
slike istoga umjetnika. Na jednoj je zmija pribodena na križ, a na drugoj dvije zmije
omotane oko nekakvog žezla u obliku brojke osam... Nisam to primijetio dok sam snimao,
već jučer kad sam pregledavao fotografije. Kad sam malo bolje pogledao, shvatio sam da su
obje slike djelo istog umjetnika.“

Počeo sam naslućivati opasnost, ali ipak nisam bio siguran što Kenan točno želi reći.

„Pa što onda?“ upitao sam.

„Pa to pokazuje da su se dvije žrtve poznavale.“

„I?“

„I ta su dva ubojstva međusobno povezana.“

„Moguće.“

„Ali policija ne misli tako.“

„I ti si radi toga otišao u postaju?“

„Ne samo u postaju. Vidio sam se s odvjetnicima osumnjičenih za ubojstva. Oni se slažu sa
mnom. Tvrde da su njihovi klijenti nedužni.“

„Dobro, i što to znači za nas?“

„Ne shvaćaš me, Selime. Osobe koje su uhitili nisu pravi ubojice. Nedužni su. Ovo je dvoje
mladih ubila ista osoba, ili iste osobe. Ja sumnjam na jednu sektu.“

„Sektu?“

„Da, autor slika je čarobnjak po imenu Nicolas Flamel?

„Nije čarobnjak, nego kemičar“, upadne Katja ozlojeđeno. Rasprava je sada i nju počela
zanimati, pa više nije mogla šutjeti. „Ali on ne može biti ubojica jer je umro prije nekoliko
stotina godina. “

„Nitko ne tvrdi da je on ubojica“, reče Kenan. „A kako ti znaš za Flamela?“

Mlada mu žena odvrati uvrijeđeno:

„Već si zaboravio da sam ja našla te slike i objesila ih na zid.“

„Pa da, ti si ih našla. A ja sam pokušavao sam pronaći informacije o čovjeku po imenu
Nicolas Flamel. “

„Da si me pitao, rekla bih ti“, reče ona.

„Htio sam, ali nisi mi dopustila, Katjice. Naljutila si se i nestala.“

„Zašto i ne bih? Nisi me više trebao. Zaboravio si sve kad je došla gospođa Sermin.“

„Nemoj tako, Katja! “ reče Kenan raširivši ruke. „Ona mi je stara prijateljica. Došla mi je u
posjet, pa nisam je mogao izbaciti van! To bi bilo ružno. Osim toga, slikarica je. Htio sam da
vidi dekor.“

„Ali nju si više zanimao ti? Pogledala je Nihata i mene. „Oprostite što o ovome govorim pred
vama, nisam se mogla suzdržati.“

„Nevin sam, prijatelji“, reče Kenan također se okrenuvši prema nama. „Ona me možda tako
shvatila, ali ja joj ničim nisam rekao ni pokazao da me zanima“ Opet je pogledao svoju
dragu. „Stvarno pretjeruješ, Katjice. Pa zajedno smo od zore do mraka. Nemam vremena ni
za što. Zašto bih mislio na zavođenje? Osim toga, ne znam koji bi muškarac pokraj tebe
mogao razmišljati o drugim ženama.“

Katja ga je sumnjičavo promatrala.

„I dalje mi ne vjeruješ, to nije fer“, reče Kenan. Okrene se prema nama, kao da traži pomoć.
„Prijatelji, objasnite joj, molim vas.“

„Katjice“, reče Nihat, „Kenan govori istinu. Trenutno nema vremena razmišljati o razvratu.
Čula si čime sad razbija glavu. Kenan se sad bavi stvarima kojima će nas sve dovesti u
nevolju.“

Ovo me pojašnjenje uistinu iznenadilo. Dakle, i Nihat je shvatio da Kenan gura nos u
pogrešne stvari. Slegnuo je ramenima kao da mi je pročitao misli i rekao: „O tome sam htio
razgovarati s tobom? Mogao sam ga prekoriti što mu je toliko trebalo da se opameti, ali to
nikome ne bi pomoglo.

„Oprostite mi, ali ja uopće ne razumijem o čemu je točno riječ“, rekao sam. Pogledao sam
Katju. „Znaš li ti?“

„Ne, jučer ništa od ovoga nisam čula.“

„Nisi, jer sam sličnost među fotografijama primijetio tek kad si napustila studio. Da si jutros
došla, znala bi i ti.“

Opet su se počinjali prepirati.

„Čekajte malo“, umiješao sam se. „Kenane, ispričaj nam sve ispočetka?

„Hoću, ali daj mi prvo gutljaj rakije. Ne znam ni sam s koliko sam ljudi od jutros razgovarao.
“

Dok je Kenan u dvije prazne čaše točio rakiju, ja sam pozvao konobara koji se od maloprije
vrtio oko našeg stola, skanjujući se prići zbog naše rasprave. Rekao sam mu da donese
tanjure i pribor. Kad se on uputio prema kuhinji, Kenan je već natočio rakiju. Kako su njih
dvojica bili gosti koji su nam se pridružili, na meni je bilo da nazdravim.

„Dobro nam došli. “

„Bolje vas našli“, reče Nihat. Ali izraz na njegovu licu to nije govorio.

Kad je otpio rakiju, Kenan reče: „Uh, sad je bolje. Taman mi je ovo trebalo?

Bez pitanja je uzeo Katjinu vilicu i s njezina tanjura uzeo komad mesa s pistacijama. Katja
ništa nije rekla. Da se nije led počeo topiti?

Prožvakao je zalogaj i započeo: „Ovako stoje stvari, Selime. Kad sam primijetio sličnosti
među slikama, otišao sam kod glavnog inspektora Džunejta. Pokazao sam mu fotografije i
upitao: ‘Jeste li pronašli počinitelje ovih dvaju ubojstva?’

‘Zašto pitaš?’ odvratio je.

Rekao sam mu za slike. I Džunejtu je to bilo zanimljivo. Pozvao je dežurnog i zatražio da mu
donese dosjee. Kad su stigli, listao ih je ne pokazujući ih meni. ‘Počinitelji su pronađeni’,
rekao je ne podižući glavu s papira.

‘Jesu li to dvije različite osobe?’ pitao sam.

‘Jesu. Suđenja još traju, ali jasno je da su krivi.’

‘Smijem li pogledati dosjee?’ upitao sam ga.

‘Ne. Uostalom, zašto te to zanima?’ upitao me.

‘Što bolje razumijem što se dogodilo, to bolje snimam’, slagao sam. Ne znam je li mi
povjerovao ili mi je htio pomoći, ali dao mi je brojeve telefona dvojice odvjetnika na
slučajevima. “

Ovo je Kenan već rekao kada je sjeo za stol. No i mene je mučilo isto što i inspektora
Džunejta. Stoga sam ga morao prekinuti.

„A stvarno, zašto te to zanima?“

„Kako ne shvaćaš?“ reče pogledavši me sjajnim, lukavim očima.

Odmahnuo sam glavom.

„Želim biti siguran što činim“, počeo je objašnjavati. „Mi smo već počeli privlačiti pozornost
za izložbu fotografija ubojstava. Da, priznajem da je tema zanimljiva, ali ipak se bojim.
Svakog bi nas trenutka mogla napasti neka budala. Ili se tih dana može dogoditi nešto
važnije. Ali ako ja razriješim ova ubojstva, privući ću pozornost medija bez obzira na sve. A
otvorim li izložbu nakon toga, morat će spomenuti i mene i moje fotografije, htjeli oni to ili
ne.“

Ja sam od iznenađenja ostao bez teksta, pa se Katja umiješala: „Kakve to veze ima s
umjetnošću, Kenane?“

„Možda nema veze s umjetnošću, ali privući će pažnju onih koji ne mare za mene, pobudit
će im interes.“

Katja mu se tvrdoglavo suprotstavi:

„To nije etično. Ne smiješ to učiniti.“

„A to što oni rade je u redu?“ progunđa Kenan. Ovo je bio prvi put da podiže glas otkada je
sjeo za stol. „Znaš li ti koliko sam ja izložbi priredio u ovoj zemlji? I jesu li išta napisali o
tome? Jesu li pokazali interes za mene kao umjetnika i moje fotografije? Kažeš da to etički
nije ispravno. A što da radim? Da prihvatim to što me ignoriraju? Da se poklopim ušima
pred tom nepravdom, pred tom zlobom?“
„Ne moraš se igrati detektiva da bi se protiv toga borio, nego snimati još bolje fotografije.
Ako ti dobro odradiš svoj posao, netko će to sigurno primijetiti.“

„Hoćeš reći da moje dosadašnje fotografije nisu dobre?“

„Katja nije to htjela reći“, umiješa se Nihat u raspravu, „Kaže da tvoja metoda nema veze s
umjetnošću. A ja se slažem s njom. Nemaš se potrebe baviti ubojstvima. Naš je projekt već
dovoljno zanimljiv.“

Je li to konačno svanuo dan kad se Nihat usprotivio Kenanu? Ali njega će sada biti teško
razuvjeriti.

„A što ako opet ne pokažu interes za izložbu? Ako ignoriraju posao koji sam napravio? Ne,
što god vi tvrdili, ja ovaj projekt ne mogu tako ugroziti. Učinit ću sve da im skrenem pažnju
na fotografije. I ne smatram da je to nemoralno. Ja želim da moje fotografije zauzmu mjesto
koje im pripada... “

Katja je nešto htjela reći, ali ja sam je preduhitrio.

„Mene ne zanima etička strana projekta, a umjetničke krugove ne podnosim. Tu se slažem s

Kenanom. Mene zapravo plaši opasnost koja prijeti projektu.“ Okrenuo sam se prema
prijatelju koji je od napetosti sav porumenio. „Kenane, je li tebi jasno u što si se upetljao?“

Kenan mi je htio odgovoriti, ali ja sam nastavio dalje.

„Mi ovdje govorimo o stvarnim ubojicama. Naravno, ako to nisu ljudi koje su već uhitili.“

„Nisu“, rekao je, „u to sam siguran, a to uostalom tvrde i njihovi odvjetnici?

„Dobro, onda je opasnost još veća. Srljaš ravno u nevolju. K tome, bar koliko ja znam, ne
posjeduješ ni pištolj?

Salom je pokušao prikriti napetost.

„To je bar lako, posudit ćeš mi ti pištolj za koji imaš dozvolu. Još ga imaš, zar ne?“

„Imam, ali ja se nisam šalio. Možda ti toga nisi svjestan, ali na rubu si da se umiješaš u
stvarnu opasnost.“

„Selime“, reče Kenan, „slušaj me. Misliš li ti da sam ja glup?“

Zvučao je ozbiljno, kao da me kori.

„Ne. Zašto pitaš?“

„Zato što se ponašate kao da ja nisam svjestan opasnosti ovog pothvata. Prijatelji, dugo sam
razmišljao o ovome. Da, suočit ću se i s opasnošću bude li potrebno, i s ubojicama i s
policajcima. Ne mogu od vas tražiti da mi se pridružite, ali molim vas, nemojte me ni
pokušavati spriječiti. Jer ja sam već odlučio. Ja ču riješiti ova ubojstva. “

Katja je zapanjeno razrogačila oči. Gledala je ljubavnika kao da ne vjeruje svojim ušima.
Nihat je samo odmahnuo glavom i dohvatio čašu rakije, a ja sam se počeo iznervirano
smijati.

„Zašto se smiješ?“ upita Kenan. Bio je napet i spreman izvlačiti zaključke iz svake naše
geste, svakog pokreta i svake riječi.

„Smijem se jer sam dobro pogodio. Predvidio sam da će doći do ovoga još kad je Nihat prije
nekoliko mjeseci u Imrozu predložio reprodukciju fotografija ubojstava. Pokušao sam vas
odgovoriti, ali nisam uspio. I sad se događa ono čega sam se bojao.“

Prvi je, kao uvijek, progovorio Nihat:

„Oprosti mi, Selime. Imao si pravo, stari, nisam sagledao sve činjenice.“

„Ma što je s vama?“ otvoreno nam se suprotstavio Kenan. „Ja sam slobodan čovjek. Sam ću
odlučiti o svojim postupcima. Je li jasno? Čak i da je pogrešno, čak i ako me na kraju čeka
smrt, ja ću ovo napraviti. I ne tražim od vas pomoć. Sam ću okupiti tim...“

Bio je izvan sebe od bijesa. Naljutilo ga je to što nismo dijelili njegov entuzijazam, čak
štoviše, što smo tvrdili da griješi i to što se njegovo ushićenje pretvorilo u razočaranje. Ali
mene je najviše iznenadila Nihatova reakcija.

„E sad lupaš gluposti. Nećemo te sada ostaviti samoga...“ Načas pogleda Katju i mene. „To
jest, ja neću. Ja sam te uvalio u ovo. Kud’ ti, tud’ i ja!“

„Ne, neću...“ usprotivi se Kenan.

„Dosta, Kenane“, ušutka ga Nihat. „Znaš da te neću ostaviti samoga. Ne budi blesav i ne ljuti
me.“

„A zašto me nećeš ostaviti samoga? Zašto ideš za mnom kad misliš da griješim?“

Svađa bi se nastavila da se naš prgavi konobar nije ukazao s tanjurima i priborom. Dok ih je
postavljao na stol, ja sam iskoristio priliku da smirim situaciju i upitao: „Što vam se jede?“

„Ja više nemam apetita“, reče Kenan.

„Kenane, pojest ćemo nešto, nemoj nam svima dodijavati!“ progunđao sam.

„Dobro, stari, dobro. Pojest ću što god naručite.“

Pogledao sam Nihata. On je kimnuo u znak slaganja.

„Donesi nam iste meze“, rekao sam konobaru, „a onda nam donesi miješanog mesa. E, i još
jednu veliku bocu rakije, ova je prazna.“

„Odmah, gospodine“, reče konobar i udalji se.

„Dragi moji, rekao sam, „nemojmo više o ovome. Sve je još svježe i svi smo napeti.
Razgovarat ćemo za dan-dva, kad svi budemo mirniji.“

„Ne, nećemo uopće razgovarati“, reče Kenan. Lice mu je poprimilo uvrijeđen izraz. „Ovo je
za vas sad gotova stvar. I ja vam više neću dodijavati.“

Pogledao sam ga kao da mu želim reći da ni sam ne vjeruje u to što govori.

„Ne gledaj me tako... Čuo si me... nisam ljut na vas. Ovo je moja stvar i zaista vas ne želim
dovesti u nevolje. “

„Ma pusti sad to, Kenane“, umiješa se Nihat. „U nevolji smo otkad smo te upoznali.“ Zastao
je, a na usnama mu se pojavio nestašan smiješak.

„Gad jedan, još kaže da nas ne želi dovesti u nevolje.“

„Nihate, ozbiljan sam. Vi imate djecu, imate obitelji.“

Osjetio sam da se rasprava opet zahuktava. „Halo, jesi li me čuo? Što sam rekao? Zatvaramo
raspravu, nastavit ćemo poslije.“

„Selim je u pravu“, reče Katja koja je do maloprije šutjela. „Nazdravimo“, reče i podigne
čašu.

„Za prijateljstvo i ljubav“, rekao sam podižući svoju čašu. Kenanovo se napeto lice malo
smekšalo. Kad smo spustili čaše, zavladao je muk.

„Ispričavam se svima“, reče Kenan prekinuvši šutnju. „Nihat ima pravo, oduvijek sam trčao
za pogrešnim stvarima. I najgore je što se uopće ne kajem zbog toga. Takav sam. I sumnjam
da ću se promijeniti. Nije li tako? Vi ste moji najbliži. Poznajete me bolje nego što se sam
poznajem... Ma ne znam. Prljav je to posao, jasno. Ali odlučio sam i moram to učiniti.“
Pogledao me. „Znam da te ljuti što opet govorim o tome, ali to mi je na pameti i hoću o tome
govoriti. Ova istraga...“ Nasmijao se i nastavio me gledati. „Tako se to zove u detektivskim
romanima, zar ne?“ upitao je. Kimnuo sam. „Moram provesti tu istragu, prijatelji. Pokušajte
me razumjeti. I zaista ne želim da se vi uključujete u to.“ Pogledao je Katju. „Ni ti. Nikako.
Nećete se miješati. Sasvim sam ozbiljan. Da, mogli biste mi puno pomoći. Pogotovo ti,
Selime. Mogao bi me usmjeravati i savjetovati, ali ne. Ovo je moja bitka.“

„Možda je tvoja bitka“, reče Katja. Govorila je ne gledajući ga. „Ali ne možeš ljudima za ovim
stolom određivati kako će se ponašati.“
Svi smo odrasli i jednako svjesni opasnosti. Ne možeš nam zabraniti da ti pomognemo, ako
to želimo.“

„Ne...“ počeo je Kenan.

„Nemoj se odmah buniti“, reče Katja tužno. „Ja još i nisam odlučila što ću učiniti. Jako sam
zbunjena, ali ako ti odlučim pomoći, to ču i učiniti.“

„Katja ima pravo“, reče Nihat. „Nemaš nam pravo naređivati.“

U Kenanovim očima zabljesnula je sumnja. „Poigravate li se vi to sa mnom?“ upita. Opet je

postao bezobrazan.

Nisam shvaćao što želi reći, a očito nije ni Nihat. „O kakvoj ti igri govoriš?“ upitao ga je.
„Tvrdite da ćete sudjelovati jer mi želite nabiti grižnju savjesti. Očekujete da ću se pobojati
za vašu sigurnost i odustati od istrage.“

Katja se okrenula i uputila ljubavniku dugi pogled.

„Kenane, tebi zbilja nije dobro. Ovo nisu misli zdrava čovjeka. Čini što te volja, ali najprije se
odmori nekoliko dana...“

„Nije meni ništa“, reče Kenan. Na licu mu se vidjela mješavina ponosa i tuge. „Ne treba mi
odmor... I ne želim nikoga povrijediti... Ne, nemojte se miješati u ovo... Ne želim da to
učinite, u redu? Neću moći podnijeti grižnju savjesti.“

„Dobro, Kenane, dobro“, rekao sam. „Samo se smiri.“

Pogled mu je poprimio tvrdoglavi izraz koji ga je činio posve nevinim. Pogledao je Katju i
Nihata kao da traži potvrdu. Za razliku od mene, oni su pognuli glave. Kenan ih je još neko
vrijeme promatrao. Mislio sam da će ih pitati jesu li razumjeli, ali nije, samo je dohvatio
čašu i tužno popio sve, do posljednje kapi.
Devetnaesto poglavlje
Te sam se večeri kući vratio ranije nego što sam mislio. Nikome se od nas nije previše
sjedilo u restoranu. Nazvao sam vozača Orhana i rekao mu da dođe po mene. Moji su
prijatelji odlučili prošetati se po Bejogluu. Kad sam stigao kući, Burč je već bio zapao, a
Gulriz je gledala televiziju. I nju sam iznenadio ranijim povratkom.

„Što je bilo? Je li sastanak loše prošao?“ upitala me. Jadna moja supruga, brinula se za posao
muža koji joj je lagao. A mužu nije preostalo ništa drugo nego nastaviti s laži:

„Ma ne, dobro je da je večera ranije završila“ Da sam znao da će mi ta laž doći glave, bio bih
joj rekao istinu. Kako bilo... Činilo se da je Gulriz sretna što sam se ranije vratio. Neko sam
vrijeme pokušao sjediti uz nju i gledati televiziju, ali nisam dugo izdržao. U mislima sam još
bio s Kenanom. Bilo je nemoguće odvratiti ga od istrage. Ali nisam se mogao ni povlačiti
uokolo s njime i igrati se policajca, baš kad je posao s Rusima počeo ići u dobrome smjeru.
On to od mene ionako nije tražio. Nije, ali opet, nisam mogao ni gledati kako bezglavo srlja
u nešto što će i njega i nas dovesti u neprilike. Nihat je bio jasan: iako se nije slagao s
Kenanom, bio je uz njega kao i uvijek. Katja je tvrdila da je zbunjena, ali mislim da će i ona
pomoći ljubavniku. S obzirom na to da se smatra odgovornom za suprugovu smrt, Kenana
sigurno neće moći napustiti. A što da ja radim? Da sjedim skršenih ruku, molim se da
nikome ne bude ništa i samo promatram događaje? Znao sam da to neću moći učiniti.
Kenan je bio u pravu. Bio sam im potreban kako bismo iz toga izašli živi i zdravi. I ne zato
što sam obožavao krimiće ili zato što bih onim što sam naučio iz njih pomogao istrazi, nego
zato što sam bio hladnokrvniji i trezveniji od Kenana. Ali kako da nađem vremena za to dok
započinjem nove projekte.“

Iz misli me prenuo Gulrizin zabrinuti glas: „Selime, jesi li dobro?“ Ugasila je televiziju i sada
je stajala nada mnom.

„Jesam, jesam... Što je bilo?“

„Ne znam. Pitala sam te nešto o seriji na televiziji, ali mi nisi odgovorio.“

„Umoran sam, dušo. Imao sam težak dan.“

Moje je objašnjenje nije zadovoljilo. Pogledala me kao da se pita što joj tajim.

„Koliko god bio umoran, uvijek bi otišao kod Burča u sobu.“

Imala je pravo, morao sam se pribrati.

„U pravu si, oprosti. Razmišljam o Rusima. Jako su mi važni. Zamisli samo, ako kažu ‘da’,
moći ćemo otvoriti tvornicu o kojoj sam sanjao... A kako je Burč?“

„Dobro, hvala Bogu. Rekla sam ti to zato što se brinem za tebe.“

„Znam. Hvala ti, draga. “

„Idemo li spavati?“

„Idemo.“

Povirio sam Burča prije nego što sam otišao u spavaću sobu. Spavao je dubokim snom.
Desnu je ruku držao na jastuku, blizu ustima. Kad je bio mali, najviše je volio sisati palac.
Jedva smo ga odviknuli od toga. Gulriz mi je prišla dok sam promatrao Burča. Popravila je
pokrivač koji mu je lagano skliznuo.

„Gulriz“, prošaptao sam, „je li on to opet počeo sisati prst?“

Ona ga zabrinuto pogleda.

„Ma nije“, prošapće i ona, „to mu je instinktivni pokret. Nisam primijetila da sisa palac.“

To me umirilo. Kad je popravila Burču pokrivač i ona je stala pokraj mene. Neko smo
vrijeme promatrali sina kako spava. Zatim smo ga nježno poljubili u čelo koje mu smeđa
kosa nije uspjela pokriti i izašli iz sobe.

Bio sam jako umoran, ali nisam mogao zaspati; čitave sam se noći preokretao. Gulriz je
srećom zaspala čim je dotaknula jastuk. Moje je nemirno okretanje nije ometalo. Pred zoru
sam utonuo u san. Probudio me Burč svom se snagom bacivši na mene. „Tata... Tata... Vidi,
napravio sam galeba.“

Otvorio sam oči i ugledao komad blata u obliku ptice. Burč je mahao njime i vikao mi na
uho: „Tata, vidi galeba... Sviđa li ti se?“

„Sviđa, sviđa“, rekoh pokušavajući ga ušutkati. U to u sobi odjekne Gulrizin uspaničeni glas:

„Burč, jesi li ti to blato odnio u krevet?“

U strahu od majčinog gnjeva, Burč u trenu poskoči s kreveta. No to Gulriz nije bilo dovoljno.

„Brzo, operi ruke i sjedaj za stol! Opet kasniš u školu!“

Uspravio sam se u krevetu dok su se oni natezali. Nisam mogao odmah ustati, pa sam neko
vrijeme sjedio na rubu kreveta. Osjećao sam se tupo i da sam ponovno legao, spavao bih do
podne. Ali čekao me posao od jučer.

Zapravo mi se nije doručkovalo, ali popustio sam Gulriz koja me korila što sam jučer otišao
bez doručka i sjeo za stol. Popio sam šalicu čaja i pojeo krišku kruha i izašao.

Bio je sunčan, ali prohladan dan. Puhao je nježni vjetar preostao od jučerašnje kiše. Bospor
je poprimio divnu plavu boju. Htio sam vozaču reći da idemo uz more, da razbistrim glavu.
Međutim, odustao sam kad sam se sjetio posla koji me čeka i tome još dodao onog
nesretnika Kenana. Na Taksim smo stigli mileći kroz gusti promet. Sinoćnja me zabrinutost
nije pustila, a sad me još i glava počela boljeti.

„Ostavi me na trgu“, rekao sam Orhanu. Na raskrižju sam izašao iz Volva. Vjetar koji je
puhao pred mojom kućom dočekao me i na Taksimu. Bez žurbe sam prešao preko
pješačkog prijelaza i uputio se prema Upravi za vode.

Kad sam stigao pred Spomenik Republici koji je u Italiji izradio talijanski klesar Pietro
Canonica i koji je složen u Istanbulu, promotrio sam zamišljenog Gazi Mustafu Kemala koji
se sprema na bitku 30. kolovoza. 22 Nisam mogao odoljeti da se ne zapitam razmišlja li o
tome kako će završiti rat ili kako li će on stvoriti ogromnu državu i multinacionalno carstvo.
Dok sam s poštovanjem gledao Mustafu Kemala, primijetio sam da je policija opet ogradila
prostor pred Upravom za vode. No golubovi nisu pretjerano marili za to. Prelijetali su
metalne policijske prepreke i pili vodu iz fontane u dnu zida. Odjednom se čitavo jato
vinulo u zrak i uputilo prema meni. Iznenađeno sam zastao, ali onda sam shvatio što je
posrijedi. Dvije starice i muškarac prodavali su arapskim turistima pšenicu za golubove.
Oni nisu letjeli prema meni, nego prema Arapkinji u crnom nikabu koja im je bacala pšenicu
iz tanjurića. Pritom joj se rastvorio nikab te sam vidio da joj je desna ruka do zgloba
iscrtana kanom i to uzorkom istim kao onim na golubljim krilima. To mi je pobudilo
znatiželju. Kakvo li joj je lice? Nisam ga mogao vidjeti pod nikabom, ali dok sam je sa
zanimanjem promatrao, susreo sam se s njezinim crnim, olovkom uokvirenim očima; bile
su predivne. Nasmiješio sam se; ne iz pristojnosti, nego zato što mi je došlo. Ona se
posramila i okrenula glavu. I to pomalo oštro. Mislim da joj je bilo neugodno. Pognuo sam
glavu i uputio se prema vrhu Istiklala. Dok sam prolazio ispred današnjeg Burger Kinga,
nekadašnje kavane Eptalofos otvorene davne 1970. u kojoj su se nekada okupljali
književnici poput Saita Faika, Behčeta Nedžatigila, Edipa Džansevera i Atile Ilhana,
zapahnuo me poznati smrad koji se uzdizao iz otvora za kanalizaciju. Smrad bi ljeti postao
nepodnošljiv.

Jedne sam večeri baš na tome mjestu zatekao metež. Žene su vriskale i povlačile se prema
zidovima, a muškarci se naguravali kao da igraju nogomet. Kad sam se približio, ugledao
sam povelikog štakora koji je ondje pod zemljom živio u miru, ali je iz nekog razloga
odlučio izaći iz kanalizacije i sada je glavom bez obzira bježao po aveniji. Desetak mladića
natjecalo se tko će ga prije šutnuti nogom i ubiti. Čini se da su neki od njih pogodili metu jer
je jadnome štakoru krvarila glava.

Činilo se da je će se teško izvući iz tog linča. No nada umire posljednja. Štakor je udarcem
nekog mladića u plavim trapericama i baršunastom sakou poletio prema francuskom
konzulatu pa je skupio snage i odjednom poskočio u prednje dvorište i nestao u travi.
Vidjevši da im je neprijatelj pobjegao, mladići su glasno protestirali. Žene su pak odahnule i
nastavile hodati, nabacivši samouvjerene poze koje su imale prije štakora. Avenija se vratila

22 Odlučujuća bitka grčko-turskoga rata, danas se u Turskoj slavi kao Dan pobjede, (nap. prev.)
svome uobičajenom toku. Tako je uvijek bilo. Bilo da je riječ o pucnjavi, pljački ili tučnjavi,
rijeka ljudi na tren bi zastala, ali avenija bi uskoro nastavila teći kao i prije, kao da nitko nije
umro, bio ranjen ili okraden.

Ali Avenija Istiklal tog jutra nije bila previše nagužvana. Štoviše, u usporedbi s Taksimom
bila je gotovo prazna. Pripremala se za novi dan, pokušavajući se riješiti nakupina alkohola,
parfema, krvi, droga, ostataka hrane, bljuvotine i pljuvačke. Pred restoranima i
prodavaonicama bili su parkirani kamioneti i kuhari i prodavači unosili su robu. Barovi,
krčme, vinarije i gril-restorani još se nisu otvorili. Njihov će red doći oko podne.

Pred mojim je butikom bio minibus koji je iz tvornice donosio odjeću. Majstor Namik, koji je
radio još u prodavaonici tekstila moga oca, uspravio se s poštovanjem kad me ugledao.

„Kako si, majstore Namiče?“ upitao sam ga.

„Bolje čim vas vidim, gospodine Selime.“

„Jesu li uspjeli što učiniti s onom strahotom od skladišta?“

„Sad je nešto bolje, a danas će se vratiti u prvotno stanje.“

„Dobro, jučer je grozno izgledalo.“

„Ne brinite se, gospodin Memduh daje sve od sebe. A i ja sam tu. Danas ćemo to zasigurno
riješiti. “

„Hvala, majstore“, rekao sam i uputio se prema butiku. Kad sam ušao, zavladao je muk.
Nisam strog čovjek, ali u ljudima budim neku mješavinu poštovanja i skanjivanja, valjda
zbog toga što izgledam hladno ili možda zato što sam vlasnik butika. Poželio sam dobro
jutro prodavačicama koje su pognule glave kako im ne bih uhvatio pogled i prišao dizalu.
Netko ga je već zauzeo.

Direktor butika stvorio se pokraj mene.

„Dobro jutro“, reče pa objasni: „Dečki nose robu gore, dizalo će odmah doći.“

„Nema potrebe. Neću im smetati, popet ću se stubištem.“

„Ali sad će doći...“

„Ne, ne“, rekao sam uz rezervirani smiješak, „ići ču stubištem. Kretanje mi dobro dođe.“

Nije mi se bilo lako uspeti stubištem. Kad sam došao do sobe moje tajnice Ješim, bio sam
bez daha.

„Dobro došli, gospodine Selime“, reče pa se namršti i upita: „Zar dizalo ne radi?“
Imala je dobru namjeru i mislila je na moje dobro, ali iritiralo me što se toliko brine za
mene.

„Radi, radi...“ rekao sam odsječno. Predahnuo sam pred njezinim stolom i onda joj nabrojao
zadaće. „Ali prije svega mi donesi kavu s dosta pjene i veliku čašu vode“, rekao sam na
kraju.

Ušao sam u ured i bacio pogled na stol koji je Ješim dovela u red. Nije mi se radilo. Umjesto
da sjednem za stol, prišao sam prozoru. Rastvorio sam zastore i otvorio prozor. Vjetar je
odjednom navalio unutra. Pustio sam da mi osvježi čelo. Pogled mi je lutao po širokim
prozorima bez zavjesa na sto pedeset godina staroj zgradi preko puta. Život je ondje
odavno započeo. Klijenti javnobilježničkog ureda na prizemlju već su oformili red pred
šalterima, ne mareći za radno vrijeme. Uredski potrčko kod odvjetnika na drugome katu
krpom je brisao stolove. Mogao sam čuti buku šivaćih strojeva iz krojačnice na trećem katu.
Četvrti i peti kat bili su prazni. Kao i većini starih zgrada na Bejogluu, i u ovoj je propadanje
počelo na najvišim katovima. Nitko se o njima nije brinuo, možda zato što vlasnici nisu
imali novca, a možda i zato što su morali otići u inozemstvo i napustiti Bejoglu nakon
pljački tijekom Istanbulskog pogroma 23. Možda su bivši vlasnici, baš kao što je meni moj
otac ostavio kuću u Ulici Ajhana Išikapod uvjetom da je ne srušim, tako svojoj djeci ostavili
ove zgrade u nasljedstvo. No bila je to mala vjerojatnost; danas više nema sinova koji
poštuju želje svojih očeva.

Još sam stajao pred prozorom kad mi je Ješim donijela kavu. Kad je ušla, sjeo sam za stol.
Kavu i vodu spustila je pokraj podloge za pisanje pa se povukla i uglađeno upitala: „Da
počnem spajati pozive ili da pričekam da popijete kavu?“

„Počni, počni, kavu ću popiti usput. I hvala, divno miriše.“

Nježno mi se osmjehnula i izašla tiho, kao što je i ušla. Otpio sam gutljaj kave nadajući se da
će me oraspoložiti. Zbilja je bila odlična. Ješim je kavu za mene kuhala sama. Otpio sam
drugi gutljaj i u to započne telefonski promet. Čuo sam se s gospodinom Memduhom iz
tvornice; kantinu su doveli u red. Radnici su isprva negodovali zbog promjene vremena
ručka, ali uskoro su prestali. Tako smo privremeno riješili problem skladištenja. Za trajnije
rješenje morat ćemo čekati da Rusi naprave prvi korak. Do podneva nisam uspio obaviti sve
pozive. Kad mi je Ješim rekla da ide na ručak, primijetio sam da i meni kruli u želucu. No
prvo sam morao razgovarati s Pierreom, našim posrednikom u Francuskoj. Nisam mu se
javio nakon sastanka s Rusima. „Možeš li prije nego što izađeš još nazvati i Pierrea?“
zamolio sam Ješim dok je pripremala torbu za izlazak.

Uskoro sam začuo Pierreov zabrinuti glas.

23 Pogrom se odvio 6. i 7. rujna 1955., a bio je usmjeren najviše protiv grčke zajednice naseljene u gradu, (nap.

prev.)
„Baš sam te htio nazvati“, reče.

„Stvarno? Ima li što novoga?“

„Oni Rusi...“

„Nisu valjda i oni odustali?“

„Nisu stigli. Privedeni su čim su sletjeli u zračnu luku u Moskvi.“

„Što?“

Pierre mi smireno objasni.

„Navodno ih se sumnjičilo za krijumčarenje nafte.“

„Pierre, o čemu ti to?“

„Da, a ako je tako, profit su htjeli oprati ulažući u tvoj posao.“

Na trenutak sam ostao bez teksta.

„Oprosti mi“, reče Pierre. „Ja sam pogriješio. Nisam ih dovoljno dobro poznavao. Nisam te
trebao ni upoznati s njima. Ako želiš, naš ugovor možeš jednostrano raskinuti. Shvatit ću
ako više ne budeš htio raditi sa mnom.“

„Čekaj, čekaj malo... Jesu li sigurno krivi? Da ih nisu priveli nevine?

„Sumnjam. Moj partner u Moskvi ima poznanike u financijskoj policiji. Jutros se čuo s njima.
Rekli su mu da ih već šest mjeseci prate. Otac Mihajlov bio je direktor državnog poduzeća
za preradu nafte u gradu Tjumenu prije nekoliko godina. A kad je otišao u mirovinu,
odjednom mu je krenulo. I to kako. Sada ima nekoliko milijardi dolara. Nemoguće da ih je
namaknuo legalno. Sigurno su umiješani u nešto“

„Prokletstvo“, progunđao sam, „taman smo pronašli ljude s kojima ćemo raditi, a oni
ispadnu šarlatani. Stvarno nemamo sreće!“

„Mislim da smo ipak imali nešto sreće. Da nismo otkrili čime se bave i da smo s njima
otvorili tvornicu, našli bismo se usred njihovih ilegalnih poslova.“

Imao je pravo. Ti su ljudi možda čak bili i članovi poznate ruske mafije. Zbilja smo dobro
prošli.

„Dobro, hvala Bogu, moglo je i gore završiti“, rekao sam pribravši se. „Molim te da odsada
budeš malo pažljiviji. Molim te, Pierre, ovdje je riječ o budućnosti mojeg brenda.“
„Oprosti“, ponovio je, „potpuno si u pravu. Nije da se opravdavam, ali pogriješio sam jer
smo se žurili. Molim te da i to uzmeš u obzir.“

Znam, znam... Ali nemojmo se više žuriti. Mi Turci kažemo da se u posao u žurbi uvijek
umiješa šejtan. Strpljen, spašen.“

„Dogovoreno. Ja ću nastaviti potragu.“

Kad je Pierre poklopio, srušio sam se u stolac i prasnuo u smijeh. Sam sam se sebi
grohotom smijao. Dobro da je Ješim izašla i da me nije ovakvoga vidjela. Smijao sam se jer
mi je na pamet palo ono što sam rekao Kenanu. Rekao sam mu da će upasti u nevolje ako se
upusti u istragu ubojstva. A možda sam ja i ne znajući srljao u još veću opasnost, kao janje
na klanje. Tako je to. Koliko god bio oprezan, koliko god se trudio zaštititi se, nevolja te
uvijek pronađe. Prisjetio sam nečega što je Kenan rekao meni.

„Ti u krimićima želiš doživjeti uzbuđenje bez rizika. Pokušaj doživjeti uzbuđenje uz rizik.
Vidjet ćeš koliki je to užitak.“

Imao je pravo, a što je još važnije, njegove su me riječi bockale jer su me spopadale slične
misli. Često mi se dogodilo da bih se osjećao kao detektiv koji pokušava razmrsiti zamršeno
klupko ubojstva kad bih zatvorio korice nekog krimića, pogotovo nekog dobrog. Kad bi
netko u prijateljskom razgovoru upitao: „Što bi radio da možeš odabrati neko drugo
zanimanje?“, ja bih uvijek rekao da bih htio biti arhitekt jer sam se sramio reći: „Inspektor
Odjela za umorstva. “

Kad je sinoć Kenan rekao da će započeti istragu, prvo što mi je palo na pamet bilo je da i ja
moram sudjelovati. Nisam to rekao Kenanu jer ga nisam htio ohrabriti. Osim toga, ni sam
nisam bio previše siguran. Nisam znao bi li rizik koji bih preuzeo bio vrijedan uzbuđenja. Ja
sam imao obitelj koju bih mogao izgubiti dok Kenana ni za koga nije bilo briga. Doduše, sad
je imao Katju, ali Kenan je živio za sebe. Usprkos Katjinu nagovaranju, on ne bi odustao ni
od izložbe, ni od istrage. I možda je bio u pravu. Dan nam je samo jedan život; je li vrijedilo
taj dar potrošiti na druge, pa bili oni i naši najmiliji.“

A možda je bilo pogrešno ulaziti u takvu dvojbu. Moguće je živjeti i za sebe i za druge; pod
uvjetom da postoji ravnoteža.

Znao sam, bit će kao što je uvijek bilo... Baš kao i kad smo bili u školi, i ja ću se pridružiti
Kenanovoj pustolovini kojoj sam se isprva protivio. Kažu da je čovjek isti i sa sedam i sa
sedamdeset godina. Ja još nisam doživio sedamdesetu no ono što jesam doživio bilo je
dokaz da ta teorija i nije sasvim pogrešna. Kao što sam već rekao, Kenan je bio naš vođa. On
nas je čitav život vukao za sobom. Moram priznati da sam bio uvjeren da će se to
promijeniti, posebno jednom kad uronimo u svijet biznisa, ali nedavni događaji pokazali su
da sam se prevario. Trebao sam biti uz Kenana, baš poput Nihata i Katje. Rizik bi tako bio
manji, a i lakše bismo se izvukli iz nevolje u koju će nas sve uvući. Ionako nisam imao
partnera koji je izgarao od želje da pokrenemo tvornicu. AZYA će se neko vrijeme kuhati na
tihoj vatri, a ja ću se za to vrijeme moći posvetiti toj istrazi. Osjećao sam se bolje čim sam
donio tu odluku, ali sam i odmah nazvao Kenana jer sam se bojao da ću se predomisliti.

„Halo, Kenane? Što radiš?“

„Selime! Radim...“

„U studiju?“

„Ne, danas nema snimanja. Kod kuće sam.“

„Jesi li ručao?“

„Nisam, imam posla. Dobio sam dosjee dvojice osumnjičenih pa ih pregledavam.“

„Dobro. Ti ćeš ono pizzu bez gljiva, je li tako?“

„Čekaj malo“, reče nakon kraće stanke, „što se zbiva?“

„A što misliš? Dolazim k tebi. S hranom, jasno.“

Poklopio sam prije nego što se stigao pobuniti.

Dvadeseto poglavlje
Kenanov stan bio je na najvišem katu stambene zgrade Dogan u Ulici Serdara Ekrema na
Bejogluu, u blizini tornja Galata. Zgrada Dogan sagrađena je 1892. Ime joj je u to doba bilo
Helbig, a na Bejogluu joj nije bilo ravne. Razlog zašto je Kenan kupio stan u toj zgradi staroj
više od stotinu godina nije bilo to što su sobe bile prostrane ili stropovi visoki ili to što je
bila blizu njegovom uredu. Kenan je taj stan odabrao zato što je s prozora pucao
veličanstven pogled na tanane minarete Džamije sultana Ahmeta, stameno zdanje Aje
Sofije, tornjeve palače Topkapi koji su tu i tamo provirivali između krošnji stabala, Kadikoj
obavijen maglom, uključujući i padine Uskudara na kojem su zgrade izgledale nagomilane
jedna na drugu, sve do ulaza u Bospor, od kojega bi već na prvi pogled brže zakucalo srce.
Pogled je iz moje kuće također bio divan jer nam se pred očima prostirao Bospor u svoj
svojoj ljepoti, ali Kenanovi prozori nisu gledali samo na prirodu, nego i na povijest. Kao što
su stari znali reći, čovjek je s ovog prozora gledao „s franačkog Bejoglua na muslimanski
Istanbul“.

„Bez ovog pogleda nema mi smisla živjeti u Istanbulu“, rekao je Kenan koji je morao
potrošiti još pola od iznosa koji je dao za stan da bi ga uredio i doveo u stanje prikladno za
život. Svaki put kad bih ušao u dnevni boravak čiji su zidovi bili prekriveni fotografijama
koje je Kenan snimio posvuda u svijetu i maskama koje je donio iz Afrike i Indije, i kad bih
ugledao taj pogled od kojeg mi je zastajao dah, u sebi bih se složio s Kenanom i pomislio:
„To je prednost života u Istanbulu“. No ovog puta to nisam stigao pomisliti. Kad su me na
vratima dočekali Kenanov pogled kojim me pitao što radim ondje i neraspoloženo lice,
prošla me želja da vidim veličanstvenu vizuru Istanbula.

Kad me pustio da tako stojim pred vratima s kutijamapizze u ruci, progunđao sam: „Što je?
Zar me nećeš pozvati unutra?“

„Uđi, uđi“, reče posramljeno, „zašto te ne bih pozvao?“

Progurao sam se pokraj njega u stan i nastavio prigovarati.

„Što ja znam, stao si preda me kao da se ne poznajemo.“

„Oprosti, Selime. U mislima sam još u dosjeima. Čitao sam ih kad si pozvonio...“

Uputio sam se u dnevni boravak hineći nezainteresiranost. No nisam odolio da ne pitam:

„I, jesi li barem našao neki trag?“

Pitanje sam postavio u šali, ali Kenan mi je ozbiljno odgovorio.

„Stari, ova bi dva ubojstva zbilja mogla biti povezana. Kad sam pročitao dosjee, još sam više
počeo sumnjati u to.“
Govorio je hodajući uz mene.

„Nije li malo prerano za takav zaključak?“ upitao sam zastavši na pragu dnevnog boravka.

„Nisam još došao do zaključka.“ I on je zastao. „Sutra ću se vidjeti s osumnjičenicima. Možda

ću poslije...“

„Sastat ćeš se s ubojicama?“

Na trenutak nije znao kako bi reagirao, ali onda je odabrao sarkazam pa je mahnuo desnim
kažiprstom i izgovorio obojici nam dobro poznate klišeje.

„Nijedan osumnjičenik nije ubojica dok ga ne osude za ubojstvo. Pa čak i tada ne mora biti
ubojica...“

Baš kao što sam i pretpostavljao, Kenan se naglavce bacio u istragu i sad ga više ništa i
nitko nije mogao odvratiti.

„Imaš pravo, tako kaže zakon“, rekoh pomirljivo. Glavom sam pokazao na kutije koja sam
držao u rukama. „Hoćemo li jesti u kuhinji ili u dnevnom boravku?“

„U boravku. Uđi, a ja ću donijeti pribor za jelo.“

U boravku me zabljesnulo popodnevno sunce koje je dopiralo kroz prozore bez zastora.
Onaj veličanstveni pogled pod grubim svjetlom i nije tako lijepo izgledao. Ili ja sad nisam
bio u stanju cijeniti ljepotu obzora. Zatreptao sam pokušavajući priviknuti oči na svjetlo i
spustio kutije na stol kad se iz kuhinje začuje Kenanov glas:

„Hoćeš li pivo ili kolu?“

„Kolu“, odgovorio sam. Sad kad sam se priviknuo na svjetlo, odmah sam spazio dva dosjea u
plavome fasciklu na kauču boje višnje. Dohvatio sam onaj gornji i otvorio ga. Preda mnom
je bio hladan, bezdušan, beživotan tekst ispisan na službenom dokumentu. Policijsko
ispitivanje, izjava koju je uzeo tužitelj, sudska izvješća... Listovi papira ispisani meni teško
razumljivim službenim jezikom... Iz dosjea koji se protezao na nekoliko stranica shvatio
sam da je profesor po imenu Junus Kulukču osumnjičen da je nožem ubio kolegicu Ajsun
Guven. Dok sam prelistavao dosje iz njega je na kauč ispala slika za dokumente. Sagnuo sam
se da je podignem. Bila je to fotografija Ajsun Guven; tanke usne mlade djevojke krasio je
neznatni smiješak. Tamnim je očima nekako ambiciozno gledala ravno ispred sebe. Nisam
više izdržao promatrati to mlado lice čije je tijelo sada trunulo pod zemljom. Vratio sam
fotografiju u dosje i spustio ga na kauč te uzeo drugi. U ovom se pak slučaju voditelj kavane
po imenu Rešat Čopur sumnjičio za ubojstvo bubnjara po imenu Kartal Goker. Baš kao i u
dosjeu Ajsun Guven, ovom je dosjeu bila priložena fotografija Kartala Gokera: Imao je dugu
crnu kosu, usko lice i smeđe oči koje su izgledale krupnije nego što su bile. Glavu je bio
lagano nakrivio, što mu je davalo nevin izgled, ali pogled smeđih očiju bio je oštar, gotovo
ljutit. Bio je i više nego privlačan mladić. Prema policiji i tužiteljstvu, Kartal Goker ubijen je
udarcem u glavu tvrdim predmetom - vjerojatno brončanom skulpturom. Taj mi je detalj na
trenutak pomogao da si predočim događaj. Mladić s fotografije svađao se s nekim krupnijim
od sebe, a taj je na kraju zgrabio brončanu skulpturu s komode i njome udario Kartala
Gokera po glavi. Kartal se od udarca zanio i srušio na pod. Niz dugu crnu kosu potekla je krv
i na tlu stvorila lokvicu crvene boje.

„Opa, i ti pregledavaš dosjee?“ odjeknuo je Kenanov glas i raspršio lokvicu krvi.

„Da“, rekao sam pribravši se, „ali ne mogu reći da baš shvaćam što ovdje piše.“

„Shvatit ćeš ako se malo potrudiš“, reče Kenan. Eh, gospodin je ipak studirao pravo. Na stol
je spuštao pladanj na kojem je iz kuhinje donio tanjure, noževe, vilice, bocu piva, bocu kole i
čaše. Vratio sam dosjee onamo gdje sam ih zatekao i približio se.

„Ubijena je žena bila nastavnica...“

„Povjesničarka...“ dodao je.

„Ajsun Guven bila je znanstvena novakinja na Sveučilištu Bogaziči.“

„Ubojica...“ zaustio sam. Kenan me oštro pogledao. „To jest osumnjičenik“, ispravio sam se,
„radio je s njom na istoj katedri, zar ne?“

Kenan je zastao prije nego što je bocu kole spustio na stol.

„Što to radiš, Selime?“ upitao je. „Banuo si ovamo 5 pizzom i sad prelistavaš dosjee.“

Odglumio sam uvrijeđenost.

„Oprostite mi ako sam vas omeo, gospodine. “

„Nemoj mi se ispričavati nego mi reci što smjeraš.“

Još je držao bocu kole u ruci. Bio je jednako osjetljiv kao i jučer. Prije nego što sam mu
odgovorio, sjeo sam na jednu od stolica, dohvatio bocu kole i stavio je pred sebe. Kenan me
nastavio gledati, čekajući moj odgovor.

„Što ti misliš, Kenane?“ upitao sam. Moja ga je smjelost iznenadila.

„Zar si mislio da ću te ostaviti da se sam bakćeš s ovim? Ako jesi, stvarno si budala. “

„Ali..“

„Nema ‘ali’, stari, u ovome smo zajedno.“

„Ne“, odvratio je zapjenivši se.

„Da“, rekao sam mirno, „ i ti to dobro znaš.“

„Selime“, reče on sjedajući na stolicu nasuprot mojoj, „ovo bi zbilja moglo biti opasno. Ti
imaš obitelj...“

Prasnuo sam u smijeh.

„Ti meni govoriš ono što sam ja već rekao? Pusti više to. Ti od ovoga nećeš odustati, a ja, baš
kao Nihat i Katja, neću dopustiti da pritom budeš sam.“

Moje su ga riječi uznemirile. Zurio je u mene ne znajući što da kaže.

„Da, Kenane moj dragi“, rekao sam naglasivši svaku pojedinu riječ. „I ti si toga svjestan.
Onako je kao što je oduvijek bilo. Ti se upleteš u neku glupost, ja odbijem sudjelovati,
pokušavam te odgovoriti, a kad ne uspijem, pođem za tobom.“

Nasmiješio se i u očima mu je zasjalo nešto slično ponosu, ali se odmah zatim uozbiljio.

„Ali ovo nije isto. Što ako vam se nešto dogodi?“

Značajno sam ga pogledao.

„Ne lupetaj... Ne bi se umiješao u ovo da si vjerovao da zaista postoji ta mogućnost.“

Kenan je nabrao lijepo oblikovane obrve i zaustio nešto u vlastitu obranu, ali ja sam ga
preduhitrio. „Čekaj, ne skači odmah!“ rekao sam pokušavajući ga primiriti. „I sam si jučer
rekao kakav si. To ti je u naravi... Ne bi se mogao promijeniti ni da hoćeš. A ovo je u mojoj
naravi. Ja sam se, za razliku od tebe, pokušao promijeniti, ali nisam uspio. Kažeš mi da se ne
miješam i da mogu, ja se ne bih miješao. Ali nažalost, to mi neće poći za rukom. Stalno ću se
brinuti za tebe. I onda ću se još gore osjećati...“

Pogledao sam ga ravno u zabrinute zeleno-smeđe oči osvjetljene suncem i nastavio:

„A i ti to dobro znaš. I zato se ne buni! Osim toga, zajedno ćemo smanjiti rizik. A činjenica je
i da o ovome imam više znanja od tebe, pa bilo ono i teorijsko.“

„Da“, reče Kenan. No htio je reći nešto sasvim drugo. Zašutio je. Činilo se da ne zna odakle bi
počeo. „Neću ti lagati, Selime“, konačno je započeo, „strašno bih volio da budeš uz mene.
Ali...“

„Zaboravi više tu riječ... Ovako ćemo, ili ćeš ti odustati od svega, pa nikome neće pasti ni
dlaka s glave, ili ćeš nastaviti, ali s nama.

Zabrinutost u njegovim očima prometnula se u ljutnju.

„Nije li to nepravedno?“
„Ne, nije to nepravedno, dragi moj Kenane. To je život. Od nekih događaja ne možeš pobjeći.
Ja bih zbog toga morao prekinuti prijateljstvo s tobom. I ne mislim samo da bih te morao
prestati viđati, nego bih morao izbrisati svu svoju prošlost. A to ne mogu učiniti. Ne može ni
Nihat. Za Katju ne znam... Hoću reći da, ako ne možeš zaustaviti samoga sebe, ne pokušavaj
onda ni nas zaustaviti. “

Pokazao sam prema kutijama pizza.

„Idemo jesti, pizza. je odvratna kad se ohladi.“

Kenan me poslušao i ispružio mi jednu kutiju, ali nije bio sasvim umiren. Ja sam pak hinio
potpuno suprotno raspoloženje. Otvorio sam kutiju, uzeo najveći komad i s tekom ga
zagrizao. Kenan je još oklijevao.

„Ajmo, kreni“, rekao sam. Usta su mi bila puna, pa sam zvučao kao da režim. No pomoglo je,
jer je moj prijatelj počeo jesti, iako ne tako revno kao ja. Nakon što sam dovršio komad
pizze i ispio pola boce kole, upitao sam: „Kako si došao na ideju da su ova dva ubojstva
povezana?“

Nije se žurio s odgovorom. Znao je da će to značiti da se slaže s mojim sudjelovanjem u

istrazi.

„Selime, jesi li siguran da želiš sudjelovati u ovome?“

„Siguran sam.“

Pogledao me i ja sam mu na pitanje jednako odgovorio pogledom, ali ipak nije bio sasvim
uvjeren.

„A tvoj posao?“ nastavio me ispitivati. „Nisi li trebao otvoriti tvornicu sa stranim

partnerima?“

Počeo sam se smijati.

„Ispostavilo se da su moji budući partneri ruska mafija. To jest, zamalo sam se našao u
goroj nevolji od one s kojom se ti želiš bakćati.“

„Ma daj?!“ gotovo je povikao.

„Ozbiljno. Tipovi su htjeli oprati novac koji su zaradili na ukradenoj nafti. Srećom, ruska ih
je policija na vrijeme uhvatila.“

„O Bože! Pa zar na ovom svijetu više nema poštenih ljudi?“

„Nema, moj Kenane. Tako da izgleda da je tvornica zasad na ledu. Dakle, imam i više nego
dovoljno vremena za tvoju istragu.“
„Gulriz će me ubiti“, reče kao netko tko se već sada pomirio sa zlom kobi koja će ga snaći.
Ničim ga nisam pokušao umiriti.

„To je tvoj problem!“ Znao sam da nema nade, ali ipak sam pokušao posljednji put: „Ali još
imaš izbora. Ako odustaneš od ovoga, spasit ćeš sebe i nas...“

Odmah je odvratio pogled. Ali to sam i očekivao.

„Ali to ne možeš učiniti“, rekao sam i mirno uzeo drugu krišku iz kutije. „Nema veze,
prijeđimo mi na stvar. Objasni mi što to povezuje ova dva ubojstva?“

Dok sam ja jeopizzu, on je otpio gutljaj piva i započeo:

„Kao što sam jučer rekao, pažnju su mi najprije privukle slike zmija koje je naslikao onaj
francuski alkemičar. A kad sam pročitao dosjee, shvatio sam da su žrtve bili ljubavnici! “

Prestao sam žvakati i iznenađeno upitao:

„Ozbiljno?“

„Da. Ajsun je bila zaljubljena u onog dugokosog mladića. Zato je i napustila bivšeg dečka
Junusa Kulukčua, koji je, kao i ona, bio predavač!“

Brzo sam progutao zalogaj.

„To sve piše u dosjeima?“

„Ne, to mi je ispričao odvjetnik Junusa Kulukčua. Tip je bio ludo zaljubljen u Ajsun. Nije
mogao podnijeti to što ga je ostavila zbog Kartala Gokera, pa ju je danima opsjedao. A kad je
vratar zgrade u kojoj je živjela rekao da je na dan ubojstva vidio Junusa kako izlazi iz
njezina stana, priveden je. Junus je i u pritvoru, i pred tužiteljem i na sudu odbacio krivicu.
No vratarova izjava i otisci njegovih prstiju u Ajsuninom stanu stavili su ga na vrh popisa
osumnjičenika.“

„Ali ti ne vjeruješ da je Junus ubojica...“

„Ne. Mislim da je ljubavnike ubila ista osoba, ili osobe. Ajsunin dečko, bubnjar Kartal, ubijen
je pet dana prije. Junus je u to vrijeme bio na simpoziju u Ankari, gdje je izlagao rad pod
nazivom ‘Utjecaj požara iz 1870. godine na kulturu Pere’.

„A nije mogao doći u Istanbul, ubiti Kartala i vratiti se u Ankaru?“

„Ne. Prema procjeni, Kartal je umro oko 14:00, a Junus je u to vrijeme bio u konferencijskoj
dvorani i izlagao svoj rad.“

Kenan nije mogao jesti pizzu jer je govorio.

„Jedi“, ponukao sam ga. Zagrizao je krišku pizze, a ja sam za to vrijeme razmišljao naglas:

„Značajno je to što su ubojstva počinjena u razmaku od pet dana. To jest, ako nije riječ o
nekoj velikoj slučajnosti, to što su ljubavnici ubijeni tako brzo jedno za drugim, moglo bi
ukazivati na povezanost zločina. U tom slučaju je vrlo moguće da su ubojica ili ubojice iste
osobe, kao što si i rekao...“

Kenan je žvačući kimnuo glavom.

„A onaj čovjek koji je uhićen zbog ubojstva Kartala? Kako se ono zove?

Kenan je nagnuo bocu piva i kad je pročistio grlo odgovorio:

„Rešat Čopur... Kartal je bio narkoman, a drogu je kupovao od Rešata Čopura. Dosta mu je
dugovao. Rešat mu je i prije nekoliko puta prijetio. I to u baru u koji je zalazio Kartal, pred
svima. A kako je otprije sudjelovao u ranjavanju, iznudi i sličnim stvarima, policija ga je
privela za ovo.“

Prije nego što sam zagrizao pizzu, upitao sam:

„A zašto se policija s tobom ne slaže? Zašto im nije palo napamet da je oba ubojstva počinila
ista osoba, ili osobe?“

„Mislim da nisu pridavali puno pažnje činjenici da su Ajsun i Kartal bili u vezi. A kad su već
imali dva sumnjivca, odabrali su kraći put u rješavanju slučaja?“

„Jesi li sve ovo rekao inspektoru Džunejtu?“

„Nisam. Bojao sam se kako će reagirati kad shvate da se bavim slučajem koji su oni
zatvorili.“ Lukavo mi namigne i doda: „Ne zaboravi da snimanje još nije gotovo.“

„Imaš pravo, nema smisla podizati prašinu.“

Neko smo vrijeme u tišini jeli svojepizze. Oboje smo razmišljali o slučaju. Ja sam prvi
prekinuo šutnju.

„A što ako je to što su ubojstva uslijedila jedno za drugim slučajnost? Ako su ubojice zaista
Junus i Rešat?“

Moje ga riječi nisu nimalo uznemirile.

„Teško... Ali vidjet ćemo. Zato i želim razgovarati s Junusom i Rešatom. Stvari će postati
jasnije kad čujem i njihovu stranu priče.“

To je zvučalo logično. Ako već započinjemo istragu, bilo bi dobro da najprije razgovaramo s
osumnjičenicima. Otpio sam gutljaj kole i okrenuo se prema Kenanu koji je gutao posljednju
krišku svoje pizze.
„Što ti misliš? Tko je mogao ubiti to tvoje mladih?“

„Rano je za ikakve zaključke. Ali slike zmija su mi zanimljive. Ubojice bi mogli biti
sljedbenici alkemičara Nicolasa Flamela, autora slika.“

„Postoji li kakvo društvo ustanovljeno u njegovo ime?“

„Ne znam... Moguće. “

„Taj je tip umro prije nekoliko stoljeća“, rekao sam.

„Ne prije nekoliko. Umro je prije više od petsto godina“, objasni Kenan.

„Dobro, ali znači mrtav je, nema ga. Bilo bi teško osnovati društvo u njegovo ime, zar ne?“

„Ne. Naime, taj Nicolas Flamel nije samo tražio formulu zlata, nego i besmrtnosti.“

„Kao ti?“

„Ma što ti je? Ja ne pokušavam postići tjelesnu besmrtnost. Njegov je cilj postići besmrtnost
tijela i duše. I napravio je neke značajne korake u tom smjeru. Neki čak tvrde da je otkrio
eliksir besmrtnosti... Ali to su legende, bajke, izmišljotine. Ali dosta im ljudi vjeruje.
Uostalom, danas na svakom koraku ima manijaka koji se bave mističnim temama kao što su
magija, alkemija i sotonizam. Čak se i Kartal bavio čudnom glazbom.“

„Kako misliš čudnom?“

„Ma znaš, sotonističkom, heavy metalom ili kako ga već nazivaju... Takvom vrstom glazbe... “

Dok je Kenan govorio, sjetio sam se susreta s Dize u Nihatovoj antikvarnici. Ona mi je prva
rekla da je originale crteža s mjesta ubojstava nacrtao Nicolas Flamel.

„Jesi li tog alkemičara ikada spomenuo Dize?“ upitao sam.

Kenan se namršti i iznenađeno me pogleda.

„Nihatovoj kćeri Dize?“

„Ona mi je neki dan o njemu govorila. Čak ide i na neka predavanja na kojima se Nicolas
Flamel spominje?

„Ma daj?“

„Da, i dosta toga zna o njemu. Ako postoji društvo njegovih sljedbenika, ona će to sigurno
znati. Mogla bi nam puno pomoći.“

„Stvarno bi. Moramo što prije razgovarati s njome. “

Pizze smo pojeli do posljednje mrvice. Kenan je počeo čistiti stol, pa sam ustao da mu
pomognem.

„Ja ću“, rekao je. Rukom je pokazao prema stoliću pokraj kauča.

„U onoj su kutiji cigare, ako želiš zapaliti.“

Obožavam pušiti cigare nakon jela, premda nisam ovisnik o duhanu. A k tome nikad ne bih
odbio Kenanove kvalitetne cigare. Kad je Kenan odnio posuđe u kuhinju, ja sam otvorio
kutiju i stavio jednu cigaru među usne. Pripalio sam je jednom od onih dugih šibica koje je
Kenan donio iz Francuske i dok sam s užitkom udisao dim, zazvoni mi mobitel. Pogledao
sam u ekran i ugledao broj svog ureda. Mora da me zvala tajnica. Javio sam se.

„Halo, Ješim?

„Nihat je...“

„Nihate! U mom si uredu, ha?“

„Da, u butiku. I Gulriz je ovdje. Razgovara s Katjom?

„A je li? I Katja je s vama? Što je bilo?“

„Moramo razgovarati o Kenanu. Srlja grlom u jagode.“

„Ja sam sad kod Kenana, Nihate.“

„Kod Kenana si?“

„Da. Dođite i vi ovamo.“

Nastao je muk.

„Ne, ne, stari. Dođi ti ovamo, pričekat ćemo te. Najprije da p orazgovaramo nas troje.“

„Dobro, ionako sam gotov. Samo, nemoj da Gulriz čuje o čemu govorimo, zabrinut će se.
Nađimo se u tvojoj antikvarnici. Može?“

„Naravno! Dize je ondje, ali reći ću joj da ode.“

„Ma ne, nemoj je tjerati. Moramo i s njom razgovarati?

„S Dize?“

„Bez brige, nije ništa strašno. Objasnit ću ti kad dođem?

Kad sam poklopio, Kenan se vratio iz kuhinje. Kad mu je pogled pao na mobitel u mojoj ruci,
shvatio sam da je čuo naš razgovor.
„Nihat je zvao“, rekao sam. „Želi razgovarati o tebi.“

Lice mu se razvedri.

„Brine se za mene. A možda ga i malo muči grižnja savjesti. Misli da me on uvalio u nevolju.
Jutros me nazvao i rekao da želi razgovarati. Zna se o čemu. Odbio sam. Jadnik nije
bezobrazan kao ti pa mu nije palo na pamet banuti ovdje 5 fazama

Obojica smo se nasmijali, ali ne zato što smo se rugali Nihatu. Zabavljalo nas je to što smo
obojica mislili isto o našem prijatelju.
Dvadeset prvo poglavlje
Premda nismo podijelili zadaće među sobom, ja sam se uputio u antikvarnicu kako bi
uvjerio Nihata i Katju da nam se pridruže i što je još važnije, prikupio detaljnije informacije
o Nicolasu Flamelu, a za to je vrijeme Kenan otišao dogovoriti se s odvjetnicima
osumnjičenih o posjetu zatvoru idućega dana. I tako sam de facto započeo istragu.

Spustio sam se u prizemlje zgrade Dogan prastarim dizalom u koje je jedva moglo stati
troje ljudi, izašao na Ulicu Šah Kulu Bostan i izbio u blizini Tunela. Ovdje su se sastajale
Galata i Pera. Zapravo, koliko bi ih uopće bilo točno razdvajati? Čak je i zgrada nasred
Avenije Bejoglu u kojoj je bila naša gimnazija sagrađena kao palača Galata 24. Dok je Galata
stotinama godina bila trgovačko središte zaštićeno zidinama, Pera je bila ruralni predio u
kojem su se nalazila groblja i vinogradi. Prvi korak u naseljavanju tog brdašca punog
vinograda i voćnjaka učinili su Francuzi. U ovom je predjelu krajem 16. stoljeća sagrađena
zgrada poslanstva koja će postati poznata kao Francuska palača. Slijedili su Francuzi, Mleci,
Nizozemci, Rusi i Englezi. A kad su ugledni trgovci počeli graditi svoje vile oko poslanstava,
u tom se trenutku rodila Pera po kojoj sam sada hodao, danas poznatija kao Bejoglu.

Na današnjoj je Peri staroj više stotina godina ovoga toplog jesenskog dana vladala
privremena gužva dok su ljudi na svakom koraku ručali u restoranima, kafićima,
zalogajnicama, kebabdžinicama, bifeima i burekdžinicama koji odgovaraju svakom džepu
prije nego što se vrate u svoje urede i na radna mjesta. Ova gužva nije nalikovala onim
ljudima koji bi se ukazali predvečer ili onoj masi ovisnoj o zabavi koja bi nakon mraka
zaposjela krčme, pivnice, vinarije, gril -restorane, restorane koji služe alkohol, džez-barove,
rock-barove i one s turskom narodnom glazbom. Bejoglu za njih nije bio centar zabave, već
mjesto gdje su zarađivali svoj kruh. Mislim da su zato bili pažljiviji i pristojniji. Znali su da
će idućeg dana opet doći ovamo, pa su Bejogluu iskazivali više poštovanja i odanosti.
Umiješao sam se u tu gužvu i prošao pokraj Narmanli hana i njegove posebne arhitekture
svojstvene Rusima, Sirijskog prolaza koji je mostovima povezivao zgrade, crkve svetog
Ivana Zlatoustog na Galati 25, odvratnog tornja Odakule, Elhamra hana čija je posebna
arhitektura očuvana usprkos tome što se u njemu prikazuju pornofilmovi slijeva te čuvenog
švedskog konzulata poznatog po balovima pod maskama održavanima u 19. stoljeću,
ruskog konzulata skrivenog zidinama, valjda ostavštini Hladnoga rata, nizozemskog
konzulata čiji je ulaz bio ukrašen dvama lavovskim reljefima i crkava svete Marije i svetog
Antuna zdesna, hodajući sve do gimnazije Galatasaraj, gnijezda naše mladosti.

24 Tur. Galata Sarayi, taj se naziv zadržao u imenu gimnazije, (nap. prev.)

25 Tur.: Surp Yerrortutyun Kilisesi, nije ista crkva posvećena sv. Ivanu Zlatoustom spomenuta ranije,

(nap.prev.)
Naša gimnazija, na čijem je mjestu prema povjesničarima 1481. godine sultan Bajazid II,
osnovao carsku školu, uspjela je preživjeti mnoge požare i političke prevrate. Vidio sam da
je prostor zdesna od povijesnog ulaza ponovno zauzela policija opremljena kacigama,
pendrecima i štitovima. Mora da su dobili dojavu o prosvjedu. Nisam im se htio odviše
približavati, pa sam skrenuo lijevo, u ulicu koja je vodila do britanskog konzulata. Hodao
sam pet-deset metara pa prešao ulicu i ušao u Prolaz Aslihan. Uspinjao sam se stubištem
kad za leđima začujem Nihatov glas:

„Selime! Selime, pričekaj me!“

I on je tek stigao. Počeli smo se zajedno uspinjati. „Katja nije došla?“ upitao sam.

„Otišla je po peciva i sir. Za ručak... Kaže da je na dijeti...“

„Sinoć je očito pretjerala.“

„Pa nije nešto previše pojela... E da, s kime si Gulriz rekao da ideš na večeru?“ Kako mu je
sad Gulriz pala na pamet.“

„Što?“

„Učinilo mi se da se nešto naljutila kad je saznala da smo sinoć zajedno večerali...“

Ovo je bila neočekivana katastrofa.

„Rekao si joj da smo zajedno večerali?“ upao sam.

„Nisam ja. Katja joj je rekla.“

Udario sam se rukom po glavi i rekao: „Gotov sam. Gulriz će me ubiti.“

„Zašto?“ upita Nihat koji nije shvaćao što se događa.

„Ma ne pitaj! Rekao sam joj da idem na poslovnu večeru da ne bude ljubomorna na Katju.“

Nihatovim licem preleti sjena, a u smeđim mu se očima ukaže optužba.

„Ne budali“, rekao sam, „nisam koketirao s Katjom. Znaš kakve su žene. Gulriz sam tako
rekao da me ne izluđuje time kasnije.“

Sumnju u njegovu pogledu zamijenio je sarkazam.

„A ja sam se pitao zašto Gulriz tako neprijateljski zuri u Katju. Ti si mrtav čovjek, stari!“

„Nije šala, Nihate! Zaista sam u velikom problemu.“

Stavio mi je ruku na rame.

„Mislim da pretjeruješ. Nije sve još propalo. Reći ćeš da ruski poduzetnici nisu došli na
večeru. Konačno, nije li ti Katja prevodila na sastanku?“

„Jest.“

„Eto, onda ćeš joj reći da ste pozvali Kenana i Nihata kad se ovi nisu pojavili, i to je to.“

Opa, Nihat je predlagao nešto logično. Da nije konačno počeo dolaziti pameti? Najbolje bi
bilo učiniti kako mi je savjetovao. No usprkos toj odluci, još sam bio uznemiren kad smo
stigli pred njegovu antikvarnicu. Jer čak i da uspijem uvjeriti Gulriz da je bilo tako - a žene
to mogu osjetiti - znao sam da sam joj slagao. Dize je bila sama u antikvarnici. I dobro da
jest, jer sad nisam mogao trpjeti još i Melek. Čak je i Dize primijetila da sa mnom nešto nije
u redu.

„Ujko Selime, jesi li dobro? Blijed si. Da se nisi razbolio?“

„Umoran sam, dušo“, rekao sam sjedajući na stolicu nasuprot nje. „Ali hvala što se brineš.
Kako si ti?“

„Dobro, dobro, evo učim...“ Okrene se prema ocu, a na licu joj se ukaže vragolast izraz.

„A kako ste vi, gospodine Nihate? Dugo vas nismo vidjeli. Opet vas sinoć nije bilo.“

Nihat se namršti.

„Ništa me ne pitaj, Dize, radim s ujkom Kenanom. I tako će biti sve do izložbe... Ali pusti ti
mene, nego mi reci kako ide učenje.“

„Ispit je jučer jako dobro prošao... Bez brige, ovu ću godinu dati, father..“

„I bolje. Ako je ne daš, gotovi smo. I ne zovi mefather. Čuje li te majka, ubit će te jer
iskrivljuješ turski.“

Dize nestašno namigne ocu.

„Jesi li ikada čuo da ovako govorim kad je ona tu?“

Dok su otac i kći ugodno ćaskali, pogled mi je pao na knjigu otvorenu na stolu pred Dize.
Ispružio sam vrat da vidim što piše. „Sociologija grada“, objasni mi, „literatura za jedan od
mojih kolegija. Bavi se problemima urbanizacije. Zanimaju li te ovakve teme, ujko Selime?“

„Zapravo baš i ne. Mislio sam da je to ona knjiga koju si imala neki dan.“

„Koja?“

„Ona o francuskom alkemičaru koji je otkrio tajnu besmrtnosti...“

„O Nicolasu Flamelu?“

„E, ta. Znaš li mnogo toga o Nicolasu Flamelu?“

„Naravno da znam, pisala sam o njemu seminar na kraju semestra. “

„Samo malo“, umiješa se Nihat. „To je onaj Nicolas kojeg je spominjao Kenan, zar ne? Onaj
koji je naslikao slike s poprišta ubojstava...“

„Da, to je on.“

Nihat me pogledao kao da me želi pitati jesam li se sad i ja priključio istrazi. Ali ja nisam
htio da i Dize zna za to.

„Pusti sada poprište ubojstava“, rekao sam hineći da ga nisam shvatio. „Jako me zanima
kakav je čovjek bio taj alkemičar. Volio bih poslušati što nam Dize ima o njemu reći.“

Ali dogodilo se ono čega sam se bojao: naše su riječi zbunile djevojku.

„Kakva poprišta ubojstava? O čemu vi to?“

„Tvoj ujko Kenan reproducira fotografije poprišta ubojstava“, rekao sam kratko
pokušavajući skrenuti razgovor na drugu temu.

Nije mi uspjelo jer je Dize upitne poglede okrenula prema ocu. Nihat joj je spremno
odgovorio.

„Ujko Kenan je sišao s uma, a kao što vidiš, i ujko Selim mu se pridružio“, reče značajno.

Iz Dizeinih je očiju iščeznula znatiželja pa mi je entuzijazmom svojstvenim mladima

postavila pitanje:

„Nisi se valjda i ti dao u okultne znanosti, ujko Selime?“

„Moglo bi se tako reći. Nego, ispričaj mi štogod o tom francuskom alkemičaru. Tko je bio?
Otkud mu interes za alkemiju?“

Spremno se dala na objašnjavanje.

„Zapravo je bio veoma čudnovata osoba... Legendarna... Živio je u Francuskoj u 14. stoljeću,
u okolici Pariza. Imao je antikvarnicu, kao i tata. Tome je namijenio prizemlje svoje kuće.
Ondje su za njega radili ljudi koji su prepisivali rukopise i ondje je djecu plemića učio pisati.
On i supruga živjeli su jednostavno, ne rasipajući novac na luksuz. Kako je bio obrazovan
čovjek, Nicolas Flamel se zanimao i za alkemiju. Alkemija je tada bila napredna, kao što je
danas dešifriranje genetskog koda.“

„Oprosti, dušo, misliš li baš na alkemiju? Objasni mi malo to“, prekinuo sam je.
„Znaš, rječnici alkemiju definiraju kao vještinu preobrazbe ostalih elemenata u zlato. Ali
ona ima puno šire značenje. Alkemiji su u antičkoj Grčkoj pripisivali vjerske, filozofske pa i
političke ciljeve, kao što je razrješavanje tajne Boga, način da se dopre do njega ili pak
zavlada čitavim svijetom. Zato se u to doba nazivala i ‘Velikim djelom’. Prve primjere
alkemije zapravo nalazimo puno prije antičke Grčke, u starome Egiptu. Drugo joj je ime i
hermetička kemija. Ime je dobila po starom egipatskom bogu Thothu kojeg su stari Grci
preimenovali u Hermesa Trismegistosa. Hermes je u grčkoj mitologiji glasnik bogova, a
Trismegistos na starogrčkom znači ‘triput posvećen’. I tako nastaje izraz ‘triput posvećeni
Hermes’.

Thoth je egipatsko božanstvo znanosti, vremena, brojeva i izumitelj pisma. Egipćani vjeruju
i da je izumio znanost, geometriju i astronomiju. Prikazuje se kao čovjek s glavom ptice
oštroga kljuna koji drži papire ili ispisane papiruse. Smatra ga se autorom Egipatske knjige
mrtvih. Učenja tog egipatskog božanstva po imenu Thoth u temelju su alkemijske znanosti.

Alkemija se oslanja na četiri osnovna elementa: zrak, vatru, zemlju i vodu. Osim toga,
alkemičari smatraju sumpor, sol i živu osnovnim elementima.

Sva alkemičarska istraživanja i ideje imaju zajednički cilj, a to je izrada ‘Kamena mudraca’
ili drugim riječima, ‘Kamena mudrosti’. Vjeruje se da se pomoću ovog legendarnog kamena
elementi mogu pretvoriti u zlato, izliječiti bolesti te proizvesti posebna tekućina koja će
vlasnika kamena učiniti besmrtnim. ‘Kamen mudraca’ predstavlja tri elementa i njihova
tajna značenja. Sumpor simbolizira dušu, živa životnu snagu, a sol tijelo.

Prema nekim drugim tvrdnjama, ‘Kamen mudraca’ na zemlju je stigao kad je đavao istjeran
iz raja. Kad je đavao protjeran, navodno mu je s krune ispao kamen koji je nazvan ‘Kamen
progona’“. Neki tvrde da je to poznati ‘Kamen mudraca’.

No vratimo se našoj priči. Budući da se zanimao za alkemiju, Nicolas Flamel zasigurno je

čuo za ‘Kamen mudraca’. Vjerovao je čak i da ga je netko u prošlosti pronašao i to negdje
zapisao, te da će taj tekst jednoga dana doći u njegove ruke. Međutim, na potragu za
‘Kamenom mudraca’ nagnao ga je jedan san.

Jedne mu se noći u snu ukazao veličanstveni anđeo širokih krila. U ruci je držao knjigu.
Obratio se našem antikvaru:

‘Dobro pogledaj ovu knjigu, Nicolas. Na početku ni ti ni itko drugi nećete moći razumjeti
nijedno slovo, nijedan redak ove knjige. Ali doći će dan kad ćeš ti pročitati ono što drugi
nisu mogli pročitati, vidjeti ono što drugi nisu mogli vidjeti, otkriti ono što što drugi nisu
mogli otkriti.’

Uskoro nakon što je Flamel usnuo taj san, u antikvarnicu je došao neki čovjek, htijući
prodati knjigu od dvadeset i jedne stranice rukopisa. Čim je Flamel pregledao rukopise,
shvatio je da je knjiga ista kao i ona koju je držao anđeo. Knjiga je bila pomno uređena, a
rubovi stranica pozlaćeni. Stranice su bile napravljene od kore drveta i ispunjene
raznobojnim iluminacijama i nesvakidašnjim simbolima. Na prvoj je stranici pisalo da je
rukopis djelo Zidova Abrahama, levita (pripadnika Levijeva plemena iz kojeg su se birali
svećenici), mudraca i astrologa.

Flamel je kupio knjigu Židova Abrahama i proveo iduću dvadeset i jednu godinu
pokušavajući je odgonetnuti. No to je bio izuzetno težak zadatak. Uvidjevši da mu ne ide,
počeo je kopirati dijelove knjige i tražiti osobu koja bi mu ih mogla pročitati. Mislio je da su
rukopisi napisani starožidovskim jezikom. Međutim, kako je u to doba Katolička crkva
protjerala Židove iz Francuske, nije uspio naći nikoga tko bi mu pomogao. Zato je odlučio
otići u Španjolsku.“

„Zašto?“

„Španjolska je u to doba još bila pod muslimanskom vlašću, pa su Židovi ondje mogli
slobodno živjeti. Flamel je 1378. Crkvi dao riječ da ide na hodočašće, uzeo hodočasničku
kapu i nekoliko stranica prekopiranih iz rukopisa jer se bojao da bi ga netko mogao
opljačkati i krenuo na put. Nažalost, to je putovanje od godinu dana završilo neuspjehom.
Nije uspio pronaći nikoga tko bi mogao pročitati rukopis. Kada se spremao napustiti
Španjolsku, sreo je nekakvog trgovca. On mu je rekao da poznaje nekog mudraca, Židova
preobraćenog na kršćanstvo, koji bi mu mogao pomoći. Nicolas se upoznao s tim mudracem
po imenu ‘majstor Sanchez’. Kada je mudrac doznao da je rukopise napisao Židov Abraham,
pristao je s Flamelom otići u Pariz. Ali nažalost, bio je slabog zdravlja te je na putu za Pariz
umro. Flamel ga je potajice pokopao i u Pariz se vratio praznih ruku. No nije se predao, već
je nastavio sam. Nakon što je još tri godine radio na rukopisu Židova Abrahama, uz pomoć
supruge Perenelle uspio je živu pretvoriti u zlato. Većinu je dobivenog podijelio
siromasima, bolnicama i crkvama. Možda je baš zato njegova priča preživjela do danas kao
alegorija alkemije.“

„A što se poslije dogodilo?“ znatiželjno sam upitao.

„Flamel je do kraja života pisao knjigu o alkemiji. Do smrti je vodio veoma ugodan život.
Prema jednoj glasini, nikada i nije umro jer je otkrio ‘Kamen mudraca’ i koristio ga da oživi
suprugu koja je umrla u osamdesetoj godini života te da ih oboje pomladi.

To je zasigurno glasina. Kad pogledamo što je Nicolas Flamel rekao o sebi, postaje jasno da
je većina svega ovoga laž.“

„A što to Flamel kaže o sebi?“

„Ne sjećam se točno riječi“, rekla je Dize i dohvatila ruksak pod stolom. Izvadila je knjigu
koju sam neki dan vidio i počela je listati.

„Evo, našla sam. Nicolas Flamel kaže ovako : ‘Ja, siromašna gradska luda, živim u kući
pokraj crkve Saint Jacques de la Boucherie. Ja sam, u ime Oca, Sina i Duha Svetoga, vlasnik
najvažnijeg blaga na zemlji.“

Podigla je glavu s knjige i pogledala me.

„Eto što kaže. Ne znam što mu te riječi znače.“

„Kažeš da je bio mistik, ali meni se čini da je bio uvjereni kršćanin“, reče Nihat.

„Dobro ti se čini, bio je uvjereni kršćanin.“ Dize okrene knjigu i pokaže neki crtež. Bila je to
zmija omotana oko križa s poprišta ubojstva. „Ovaj je crtež načinio sam Nicolas Flamel.
Zmija i križ simboliziraju sponu između alkemije i kršćanstva. Nicolas Flamel bio je veliki
čovjek koji je pokušao sjediniti ta dva drevna vjerovanja.“

Taj njezin opis me iznenadio.

„Veliki čovjek?“ promrmljao sam. „Govoriš o njemu kao da je znanstvenik...“ „Možda nije
znanstvenik, ali bio je važan istraživač. Možda se njegova istraživanja kose s našim
današnjim shvaćanjem znanosti, ali on je, kao i znanstvenici, tražio istinu. I premda je
koristio pogrešna sredstva i metode, ja ga smatram velikim čovjekom. “

„Mislim da si u krivu, dušo“, reče Nihat isturivši bradu. „Po meni je tip totalni luđak. Poludio
za besmrtnošću, kao i naš Kenan.“

Dize se odjednom uozbilji.

„Za ujku Kenana ne znam, ali Nicolas Flamel bio je mentalno zdrav. U Parizu čak postoji i
ulica koja nosi njegovo ime. Siromašni još mogu naći smještaj u zgradama koje je on dao
sagraditi. A u isto je vrijeme i legenda, legenda koja traje. O njemu i njegovoj ženi kolaju
mnoge glasine.“

„Kakve glasine?“ umiješao sam se kako bih spriječio prepirku između oca i kćeri.

„Nekoliko stotina godina nakon Flamelove smrti, kralj Louis XIII dao je otpečatiti njegovu
grobnicu. No u njoj nije bilo ni kostiju ni drugih ostataka. Bila je prazna. Nakon toga
Flamelovi su viđeni u raznim stoljećima, u raznim zemljama. Primjerice, u 18. stoljeću Louis
XIV poslao je arheologa Paula Lucasa na Bliski Istok. Paul Lucas je u Anadoliji susreo nekog
turskog učenjaka koji je govorio razne strane jezike. U jednom od dugih razgovora s njime,
učenjak mu je rekao da poznaje Flamelove. Tvrdio je da žive zdravim i sretnim životom.“

„Ma daj, stvarno su viđeni i u Anadoliji?“

„Da, mislim negdje u blizini Burse. A to nije jedina glasina. Prema nekim povjesničarima,
Nicolas i njegova supruga Perenelle vratili su se u domovinu nakon nekoliko stoljeća.
Viđeni su 1761. u pariškoj Operi. No to što su viđeni među ljudima donijelo im je veliko zlo.
Doživjeli su napad skupine ljudi koji su se bavili alkemijom. Nicolas je uspio spasiti
Abrahamove rukopise, ali nažalost suprugu su mu ubili članovi skupine?

Sad smo stigli do meni zanimljive teme.

„Misliš li da ta skupina koja je ubila suprugu Nicolasa Flamela postoji i danas?“

Dize me začuđeno pogleda, kao da sam joj postavio nevjerojatno pitanje. Razrogačila je oči.

„Ujko Selime, ovo su glasine. Alkemija danas ne postoji.“

Iz nekog sam razloga osjetio razočaranje. Zatvarao se važan pravac naše istrage kad mi u
pomoć pritekne Nihat.

„Dobro, a što sa sotonistima?“

„Tata, kakve veze imaju sotonisti s alkemičarima?“

„Kako to misliš? Pa maloprije si rekla da je ‘Kamen mudraca’ pao s đavlove krune.“

Moj je dragi prijatelj Nihat ponovno pokazivao koliko je divno nestalan. Usprkos tome što je
i mene i Kenana nazvao luđacima, sad je pred kćeri stao u obranu naše teorije. No Dize je
ipak logičnije razmišljala.

„Tata, ali to je samo mit. Ništa od ovoga nisu činjenice. Praznovjerja izmišljena prije nego
što je ljudski rod otkrio znanost.“

„Ali vi ta praznovjerja učite na fakultetu...“

„Zato što su ta praznovjerja i ti mitovi ipak dio ljudske kulture.“

„Imaš pravo, Dize“, opet sam se umiješao, „i sotonizam je, kao što si rekla, praznovjerje, mit.
Usprkos tome, danas postoje društva koja vjeruju u đavla pa čak i ubijaju u njegovo ime. Zar
nije onda moguće da postoje i društva koja se vode učenjima tog Nicolasa Flamela?“

Bio sam smireniji od Nihata. Djevojka je zastala. Čini se da sam je uspio nagnati da razmisli
o mojoj teoriji. Ali kad je Dize sumnjičavo odmjerila svog oca i mene te upitala: „Zašto se vi
toliko zanimate za Nicolasa Flamela?“ shvatio sam da sam se prevario. Nihat i ja smo se
pogledali ne znajući što da joj kažemo, kad se začuje Katjin glas: “Zato što su njegovi crteži
nađeni na dvama mjestima ubojstva! “

Katja je stajala na ulazu i gledala nas. Nihat i ja smo leđa okrenuli ulazu pa nismo primijetili
da je došla. Prišla nam je nastavljajući objašnjavati: „Dize, dušo, tvoj ujko Kenan želi
napustiti fotografiju da bi se igrao detektiva. A koliko vidim, njegovi stari prijatelji odlučili
su pratiti ga u toj pustolovini.“ Spustila je vrećicu koju je nosila na stol i pogledala me. „Nije
li tako, Selime?“

Čudno, izgledala je kao da joj se ne sviđa to što pomažem Kenanu. „Zdravo, Katja“, rekao
sam umjesto odgovora, „kako si?“

Ljutnula se, ali ipak je ostala pristojna.

„Dobro, hvala ti. Kako si ti?“ upitala me sjedajući na praznu stolicu.

„I ja sam dobro, hvala.“

„Što je Kenan rekao kad si bio s njime?“

U glasu joj se čuo prijekor, kao da mi želi reći: eto, i tebe je na koncu nagovorio. Pogled mi je
na tren pao na Dize. Djevojka je znatiželjno čekala da čuje što ću reći.

„Poslije ćemo o tome...“ Otvorio sam vrećicu koju je spustila na stol. „Vidim, kupila si peciva
i sira...“

Dize je primijetila da pokušavam skrenuti temu.

„Ne može tako, ujko Selime. Tretirate me kao dijete, ja vam pomažem, a vi od mene tajite
stvari.“

„Ne tajimo ti ništa..?“ započne Nihat.

Dize uvrijeđeno pogleda oca.

„A rekao si mi da među nama neće biti tajni.“

Uh, put do pakla stvarno je popločan dobrim namjerama. Razgovor se pretvarao u

obiteljsku razmiricu. A ako usto i Melek čuje za ovo, jadni će Nihat nagrabusiti. Svi su za
stolom zašutjeli. I Katja je shvatila što je izlanula, ali bilo je prekasno.

„Oprostite, ja sam kriva za ovo...“ započne.

„Ne, Katja, ti ništa nisi skrivila“, reče Dize, „Ti se ponašaš normalno, ali ovdje ima nekih koji
se ne pouzdaju u mene?

Dize je počela pretjerivati. Smatrao sam je razumnom, trezvenom djevojkom i ovo je bilo
prvi put da se ovako ponaša. Eh, ipak je bila kći pjesnikinje Melek.

Nihat ju je dugo gledao mješavinom prijekora i ljubavi i na koncu rekao: „Nemoj tako, dušo.
U koga bih se ja pouzdao ako ne u tebe. Stvar je komplicirana, i što manje znaš, to bolje. Ni
ja još nisam odlučio što ću učiniti? Glavom pokaže prema meni. „Sumnjam i da je ujko Selim
donio neku odluku. I on poput mene pokušava shvatiti što se zbiva...“

„I sa mnom je zapravo isto“, reče Katja podržavajući Nihata. Dize se prestala mrštiti. Bilo je
vrijeme da se i ja ubacim u razgovor.

„Govore ti istinu, Dize. Ovo je komplicirana priča i nismo te htjeli opteretiti njome. Ali kao
što i sama vidiš, tebi smo prvoj došli po informacije. Nismo ti ništa namjerno skrivali i nije
da ti ne vjerujemo? Dotaknuo sam joj ruku. „Uostalom, Nihat ti je otac, a ja sebe smatram
tvojim ujakom... Nije li tako?“

„Tako je, tako je... Ne znam...“

„Ništa ti ne krijemo“, reče njezin otac. „Sve si evo doznala.“

„I što namjeravate učiniti? Zar ujko Kenan zaista želi istraživati ubojstva?“

„Nažalost da, dušo“, reče Nihat. Očajnički je slegnuo ramenima. „Sinoć smo ga pokušali
odgovoriti od toga, ali smo dobili jezikovu juhu. Zapeo je za to i ni makac. Ujko Selim je
danas bio kod njega i ako sam dobro shvatio, ni on nije imao uspjeha.“

Sve su troje uputili poglede prema meni. Budući da otac nije vidio ništa loše u tome da
objasni stvar kćeri i ja sam s njima mogao podijeliti svoje viđenje.

„Imaš pravo, on je svoju odluku donio. Ali ja ga nisam ni pokušao razuvjeriti.“ Katja me
oštro gledala, ljutita što sam tako lako odustao. “Čuj, Katja, ne poznaješ Kenana kao što ga
poznajemo mi. Nitko ga ni od čega ne može odgovoriti. On će tu istragu privesti kraju s
nama ili bez nas. I ja ga u takvoj situaciji ne mogu napustiti...“

Zabrinuti se izraz ovoga puta pojavio na Dizeinom, a ne na Katjinom licu. Djevojka se očito
uplašila.

„Hoću reći“, brzo sam nastavio, „bit ću mu podrška iz pozadine. Nemam se nikakvu namjeru
uplitati u nevolje. “

Uhvatio sam Nihatov pogled. Shvatio je što sam pokušavao učiniti.

„Naravno, pa zašto bismo se mi izlagali riziku“, reče. „Cilj nam je njega zaštititi od opasnosti.
“

Katja nije shvatila da smo ovaj mali igrokaz priredili da smirimo Dize. „Ja i dalje ne znam
što da radim“, reče. „Zapravo se ljutim na Kenana. Mislim da je ta pustolovina u koju se
upustio budalasta. Ali...“

„Ali ne možeš ga samo tako pustiti samoga, zar ne?“

Kimnula je umjesto odgovora.

„Tako je i nama“, reče Nihat. „Kud god kreneš, ne valja. Ali pustimo li Kenana samog, mislim
da će upasti u još veću nevolju.“

„Tata ima pravo“, umiješa se Dize. „Ujko Kenan vas sad treba više no ikad prije.“

Posramio sam se što sam maloprije mislio loše o njoj. Međutim, Katja se nije slagala s Dize.

„A što ako ga naša podrška još više ohrabri pa postane još nesmotreniji?“

„Sumnjam“, odvratio sam. „Kenan će možda napraviti glupost, ali nije lud. I on ima svoje
granice. Kad bolje razmisliš, on se ni u ovome nije udaljio od svog početnog cilja. Htio je
privući pažnju novinara i kritičara. A istragu ubojstva vidi kao učinkovito sredstvo koje će
mu pomoći da se dokopa tog cilja.“

Nihat me spremno podržao.

„Baš tako, Kenan će učiniti ono što je zamislio. A kad si nešto utuvi u glavu, nitko ga ne
može razuvjeriti.“

„Dakle, vi mislite da bismo ga trebali podržati?“ upita Katja.

„Drugog izbora nemamo“, odgovorio sam.

Katja je i dalje oklijevala.

„Ne znam, stvarno ne znam. Jako sam zbunjena. I ne znam kako bih si pomogla. Što da
radim, odakle da krenem?“

Na Nihatovom se licu ukaže široki, opušteni osmijeh. „Pa možeš početi od ovog peciva“,
reče pokazujući na vrećicu. „Bit ćemo pametniji kad se najedemo“
Dvadeset drugo poglavlje
Bilo je poslijepodne kad sam napustio antikvarnicu; jesensko je sunce izgubilo na snazi, a
povjetarac s mora milovao je staru aveniju nevidljivim prstima. Ne znam je li to bilo zbog
toga što sam doznao više detalja o Nicolasu Flamelu ili zato što sam postao dio ove istrage
zajedno sa svojim starim prijateljima ili pak zato što me osvježavao vlažni maestral, ali
osjećao sam se izvrsno. Hodao sam prema butiku, dok mi je slijeva bila poslovna zgrada
izgrađena na mjestu nekada renomiranog hotela Tokatlijan u kojem su odsjedale poznate
osobe poput Abdulhaka Hamita, Jahje Kemala i Lava Trockog, a zdesna Prolaz Atlas, i tad
sam je ugledao. Stajala je pred izlogom i razgledala cipele. Nosila je bež baloner: bila je
mršava, duga, a povjetarac joj je lagano mrsio svijetlosmeđu kosu. Ta mi je žena bila
poznata, ali nikako se nisam mogao sjetiti odakle. Mora da je osjetila moj pogled jer se
odjednom okrenula prema meni. Zaboga! Nisam prepoznao ženu s kojom sam godinama
bio u braku. Da, bila je to moja supruga Gulriz.

„Selime!“

I ona se iznenadila.

„Zdravo, Gulriz.“

„Zdravo... Što ti je? Zašto me tako gledaš?“

„Ovo će zvučati glupo“, rekao sam ne odvajajući pogleda od nje, „ali mislio sam da si netko
drugi. Zabuljio sam se, pitajući se tko je ova lijepa žena preda mnom.“

Nije mi povjerovala.

„Kao onaj tip iz reklame?“

„Ne znam na koju reklamu misliš. Ugledao sam te i tvoja me se ljepota dojmila. A onda sam
shvatio da je ta lijepa žena moja supruga.“

Porumenjela je.

„Ma daj..“

„Stvarno“, rekao sam. „Kunem ti se da te nisam prepoznao.“

To joj se svidjelo i htjela je čuti još.

„Znači sad više ne prepoznaješ vlastitu ženu?“ upita hvatajući me pod ruku. Počeli smo
hodati.

„Radije me pitaj kako sam mogao zaboraviti koliko je lijepa moja supruga. “ Okrenula je
glavu i pogledala me.
„Selime, jesi li ti dobro?“

„Dobro sam, i to jako dobro. Nisi ni svjesna koliko je ovo lijepo.“

„Što je lijepo?“

„Ovaj slučajni susret... To što si me privukla kao žena, a ne moja supruga.“

„Misliš da će ti ovo pomoći?“

Na pamet mi je pala ona stvar s Katjom. Je li na to mislila?

„Što sam sad skrivio?“

„Pa kažeš da ne prepoznaješ dugogodišnju suprugu, što još?“

„Oprosti mi, glup sam. Ali ovako sam te vidio iz drugog kuta. Žena preda mnom je bila
privlačna, lijepa...“

„Hvala ti“, reče i priđe mi bliže. „Zanemari ono što sam maloprije rekla. Zaista si me ugodno
iznenadio... “

Neko smo vrijeme ruku pod ruku hodali starom avenijom, s morskim vjetrom u kosi.

„Idemo li u butik?“ upita Gulriz.

„Ne moramo. Idemo kamo god želiš.“

„Nemaš posla?“

„Pusti posao, AZYA valjda neće propasti ako se ja danas ne vratim u butik.“

„Neće, ali ako ja za dva sata ne odem po Burča u školu i ne odvedeni ga pedagogu Herr
Zimmermannu, bit će problema. Neće nas više nikad primiti na terapiju.“

„Što ćemo onda?“

„Sjećaš li se kako smo prije Burčeva rođenja išli u kino na Bejogluu?“

„Naravno da se sjećam. I posvađali bismo se svaki put. Ja sam htio gledati krimiće, a ti
romantične filmove...“

„Ali na kraju bi uvijek bilo po tvome. “

„Ma daj, pa nisam valjda toliko sebičan?“

„Ne, nisi. Ja bih brzo odustala. Krimići mi nisu bili toliko mrski koliko si ti mrzio romantične
filmove. Neki su mi se čak i svidjeli.“
„Ali gledali smo i romantične filmove. Na primjer, sjećam se da smo gledali Love Story. Tebi
su otekle oči od plakanja.“

„Točno, ali češće smo zalazili u kina u kojima su se davali krimići. Nego, nisam to
spomenula jer sam se htjela žaliti. U to bismo vrijeme obično išli u slastičarnu Lale. Oboje
bismo naručili puding s mastiksom.“

A zimi bismo popili salep“, dodao sam.

„Stvarno, kad smo posljednji put bili u slastičarni?“

Nisam se mogao sjetiti.

„Mora da je bilo davno“, promrmljao sam.

„Da odemo sada?“

„Može“, rekao sam, „dobra ideja.“

„Hoćemo li ovamo?“ upita pokazavši glavom na slastičarnu Saraj slijeva. „Može.“

U slastičarnici nije bila gužva jer nije bilo vrijeme za objed. Sjeli smo za stol za četvoro u
kutu. Prišao nam je uglađeni mladi konobar u bijeloj pregači.

„Imate li puding s mastiksom?“ upitao sam.

„Nažalost, gospodine, imamo samo obični puding na mlijeku.“

Nezadovoljno sam pogledao Gulriz. Činilo se da ona i nije toliko razočarana. „Onda vas
molimo dva obična pudinga“, reče.

Kad se konobar udaljio, moja je supruga konačno načela temu oko koje sam se brinuo.

„U butik je poslijepodne došao Nihat.“

„Znam“, rekao sam nehajno. „Čuli smo se preko telefona. Bavi se onom Kenanovom
izložbom.“

„S njim je bila neka žena, ona Ruskinja...“

„Katja?“

„Da, Katja. “

„Kenanova djevojka.“

„Nihat mi je to rekao. Veoma lijepa žena.“

Hinio sam nezainteresiranost.

„Hoćemo li uz pudinge naručiti i po jednu tursku kavu?“

Kimnula je glavom i upitala: „Je li Kenan ozbiljan?“ Shvatio sam da se neće ostaviti te teme
dok se ne uvjeri da je sve u redu, pa sam glumio da je ne shvaćam.

„U vezi čega?“

„U vezi Katje. Je li ona prolazna kao i ostale ili je misli oženiti?“ Dohvatio sam bocu vode sa
stola.

„Nismo o tome razgovarali.“ Nastavio sam otvarajući bocu. „Meni se čini da je ovaj put
drukčije. Kenan kao da je preko ušiju zaljubljen.“ Natočio sam nam vode iz boce.

„Misliš li da će biti sretni?“

„Kako bih ja to mogao znati, dušo? Znaš kakav je Kenan vjetropir. A nju ne poznajem tako
dobro. Pridružila nam se sinoć na večeri. Prije toga sam je vidio jednom ili dvaput. “

Eh, konačno sam joj uspio reći za moju večeru s Katjom kao da je riječ o sasvim nevažnoj
stvari. Gulriz je podignula čašu i otpila gutljaj vode.

„Mislim da to neće ići“, reče. Zašutjela je, kao da čeka da čuje moje mišljenje. Pravo vrijeme
da i ja otpijem vode. Kad je shvatila da od mene neće dobiti ni riječi, nastavila je: „Katja je
lijepa, ali i pametna. Nemoj misliti da je smatram jednom od onih Ruskinja čije je društvo
na prodaju. Ali između Kenana i nje postoje kulturološke razlike. Koliko se jedna Ruskinja
može prilagoditi našoj kulturi?“

Na to se svašta moglo reći, ali znao sam da joj namjera nije započeti raspravu o tome, nego
saznati što ja mislim o Katji. I zato sam samo rekao: „Imaš pravo, teško je to.“ Gulriz me
pažljivo promatrala, pokušavajući dokučiti jesam li bio iskren ili sam je samo pokušavao
umiriti. Pravio sam se da ne primjećujem. „A Kenan je ionako trenutno sav u toj svojoj
izložbi. Dakle, vjenčanja skoro neće biti.“

Oblaci brige još su se neko vrijeme rojili u Gulrizinim očima, ali kad su stigle naše slastice,
zaboravila je na temu o kojoj smo razgovarali ili je to uspješno odglumila. A ja sam pak iz
ovog događaja naučio da supruzi nikad ne smijem lagati o drugoj ženi - posebno ako je riječ
o lijepoj ženi. Mobitel mi je zazvonio dok smo pili kavu. Zvao me Kenan.

Nazvao me da mi javi kako su prošli sastanci s odvjetnicima uhićenika. Odvjetnik Junusa

Kulukčua dogovorio je posjet zatvoreniku za sutra ujutro. No diler Rešat Čopur odbio je
razgovarati s nama. Sumnjao je da radimo za policiju. Kenan je ipak uspio nagovoriti
odvjetnika da ponovno razgovara s Čopurom. Predložio je da se nađemo na Taksimu u
devet ako želim poći s njime. U deset smo morali biti pred Kaznionicom Bajrampaša. Nisam
htio da Gulriz zna za naš sastanak.
„Dobro, vidimo se“, kratko sam odvratio. No ovaj je put Kenan odugovlačio.

„Ako hoćeš, dođi sad, u studiju sam. Katja i Nihat su ovdje. Danima već ništa nismo radili,
dovršili smo scenografiju za jednu fotografiju, za drugu je tek pripremamo, a snimit ćemo
još dvije reprodukcije. Ako ranije završiš s poslom...“

Zapravo sam izgarao od želje da budem s njima, ali Gulriz je shvatila da razgovaram s
Kenanom i u očima su joj se ponovno ukazali oni oblaci sumnje.

„Neki drugi put, Kenane. Umoran sam, večeras ću ranije kući.“ Znao sam da je taj odgovor
jako razveselio Gulriz. „Dosta više, pa vidjeli smo se prije nekoliko sati...“ progunđao sam
kad sam poklopio. Ali činilo se da je moja žena znala o čemu razmišljam.

„Jako ti je stalo do njih, zar ne?“

„Naravno, oni su mi prijatelji iz djetinjstva. “

„Kenan je malo čudan, ali obojica su zapravo dobri ljudi...“

„Nije Kenan loš. Da, malo je čudan, ali dobar je.“

Premda joj Kenan nije bio posve drag, Gulriz nije nastavila. Ali sve bi se to u trenu
promijenilo da sazna čime se bavimo. S pravom bi burno reagirala. I zato Gulriz nikada ne
smije saznati za istragu.

Kad smo izašli iz slastičarne, Gulriz se uputila prema školi našeg sina na Ulusu, a ja sam se
vratio u butik. Bilo bi dobro da danas odradim dio posla budući da me sutra ujutro neće
biti. Pozvao sam direktora butika Džihana i s njime prošao prodaju kroz posljednja tri
mjeseca. Usprkos krizi, uspjeli smo održati dobru razinu. To nije moglo riješiti naše
probleme, ali barem nam je podizalo moral. Nakon toga sam pozvao tajnicu i rekao joj da
me sutra ujutro nema jer idem na poslovni sastanak. Sada sam se mogao pripremati na
sutrašnji razgovor.

Idućeg smo se jutra našli pred hotelom The Marmara. Nije bilo ni traga jučerašnjem lijepom
vremenu. Nebo boje pepela pritiskalo je Taksim kao kakva tjeskobna misao. U ono kratko
vrijeme koliko mi je trebalo da iz svoga Volva prijeđem u Kenanov crni Land Rover u
prsima mi se stvorio neki pritisak. Kenan je pak, upravo suprotno, bio veoma veseo. Jučer
su snimili još dvije reprodukcije poprišta ubojstava. Katja i Nihat i danas će biti u studiju i
pripremati scenografiju za još dvije. Nihat je htio poći s nama, ali Kenan ga je jedva uspio
nagovoriti da ostane u studiju, pod izgovorom da Katji treba pomoć. I Kenan se planirao
vratiti u studio kad završimo. Ako sve pođe po planu, snimanje će dovršiti u željenom roku.

„A ako dotad otkrijemo i tko je počinio ubojstva, tim bolje“, rekao je.

„Ne trči pred rudo“, upozorio sam ga, „tek smo počeli.“
Na Dolapdereu nam se upalilo crveno. Dobacio mi je pogled.

„Brzam, zar ne? Svjestan sam toga... Nešto bih ti priznao: bez vas bih se teško odlučio na
ovo. Znam da sam tvrdio da hoću, ali iskreno, duboko u sebi sam se bojao. Ali sad kad ste
vas troje uz mene, čini mi se da ćemo lakše razriješiti ubojstva. “

„Nemoj tako razmišljati ako ne želiš biti razočaran. Sumnjam da će biti tako lako. Ne znamo
još ni o čemu je zapravo riječ. Jesu li ti prepričali što nam je Dize sve rekla?“

„Ono o Nicolasu Flamelu?“

Kimnuo sam i on je odgovorio: „Jesu.“ Upalilo se zeleno svjetlo, pa je pokrenuo džip. „Nihat i
Katja su mi sve prepričali. Veoma zanimljiv čovjek, taj Nicolas Flamel.“

„I dosta tajanstven. Njegovu ženu Perenelle navodno su ubili članovi tajnog društva koje se
bavi alkemijom.“

„Ali Dize sumnja da danas postoji takvo društvo.“

Da, Kenan je kao i uvijek pogodio srž problema.

„Da, misli da ova dva ubojstva ne mogu imati veze s alkemičarima.“

„A sa sotonistima?“

„To sam i ja pomislio, a mislim i da Nihat dijeli naše sumnje jer ju je jučer pitao imaju li
sotonisti ikakve veze s onim slavnim ‘Kamenom mudraca’. Ali nismo uspjeli naći poveznicu.
No to su, jasno, Dizeini stavovi...“

„Baš me zanima što će nam Junus Kulukču reći. Ipak je bio u vezi s Ajsun Guven. Trebao bi
znati je li se ona petljala s takvim društvima.“

„Možda je Junus Kulukču član takvog društva.“

„Možda“, rekao je Kenan kratko. Mora da je i on kao ja vjerovao da je pogrešno donositi

ikakve zaključke bez dovoljno podataka. Neko smo vrijeme obojica zurili u cestu. „Onaj
odvjetnik“, rekao sam kad smo se penjali na obilaznicu, „branitelj Junusa Kulukčua... Kako
se tip zove?“

„Džaner Egemen...“

„Je li tom Džaneru Egemenu bilo čudno što želimo razgovarati s njegovim klijentom?“

„Naravno da jest. Ali kao što znaš, i ja sam završio pravo. Odvjetnik sam, premda ne radim u
struci. Obratio sam se Džezmiju iz Komore. Znaš Džezmija, pohađao je našu gimnaziju.“

„Kako ne? Zubonja Džezmi...“

„E da, on. Bio je dobar prijatelj mog oca, a i ja sam mu drag. Objasnio sam mu situaciju. On je
razgovarao s Džanerom. Junus živi na asistentskoj plaći i Džaneru do danas nije uspio
platiti ni novčića. Kad sam predložio da mu ja platim za uslugu, nije se previše bunio oko
sastanka s njegovim klijentom. “

„I nije pitao zašto provodimo ovu istragu?“

„Nije ga to previše mučilo jednom kad je primio novac. A kad je shvatio da dijelimo njegovo
mišljenje, sumnje su mu se posve raspršile. I on misli da su oba ubojstva počinile iste
osobe“

„Zar i mi to mislimo?“

Na tren je skrenuo pogled s ceste prema meni.

„Pa naravno. Zašto bismo inače provodili ovu istragu?“

„Ja samo sumnjam?“

Kenan je ponovno gledao cestu.

„Ja pak očekujem da će se naše sumnje pokazati istinitima. Vidjet ćeš, Junus Kulukču će nam
danas dati nove dokaze.“

„Nadam se“, rekao sam također, ponovno okrećući pogled prema asfaltu.

Džaner, odvjetnik Junusa Kulukčua, čekao nas je pred Kaznionicom Bajrampaša. Bio je to
nizak i punašan čovjek koji je rano ostao bez kose, ali začudo, izgledao je mladoliko.
Pristupio nam je izuzetno uglađeno pa smo zajedno ušli u zatvor. Prošli smo naoružane
stražare i ušli na debela vrata. Ulazno krilo zatvora osvijetljeno fluorescentnim svijetlom
bilo je turobnije od oblačnog neba napolju. Na ulazu sam osjetio neki čudan drhtaj u srcu;
neku mješavinu straha i uzbuđenja... Očaj, beznađe, osjećaj nemoći... Debeli zidovi, žičane
ograde, stražarske kule... Vojnici ozbiljnih lica koji vam pod umornim kapcima dobacuju
ozlojeđene poglede... Biti ovdje zatvoren, danju i noću... Bez Gulriz i Burča... Biti dio ove
gomile muškaraca, biti samo ime... Nesposoban otići kad god poželiš. Čekati, čekati sa
svojim voljenima, na dan kad će kazna isteći... Kakav li je to osjećaj? S druge strane, čini se
da nije neizdrživo ako ljudi uspiju preživjeti. Ali lako je to ovako sa strane reći, treba pitati
zatvorenike... Ne daj Bože nikome ovako... Ja sam se čudno osjećao, a došao sam u posjet.
Kako li se onda oni unutra osjećaju?

Hodali smo za odvjetnikom i nismo naišli ni na kakve probleme do skenera. Ondje su

stražari od nas zahtijevali da im damo mobitele, ključeve i sve ostalo metalno na sebi. Ti
predmeti neće proći kroz skener. Usprkos tome, skener je zapištao kad smo Kenan i ja
prošli kroza nj. „Moramo vas pretražiti“, reče mladi stražar debelih obrva i grubo nas
prepipa po čitavom tijelu. Kad nije našao štogod je tražio, pokaže na moj remen s metalnom
kopčom i Kenanov ručni sat.
„Skinite to i pokušajte ponovno.“

Pokušali smo i Kenan je prošao, ali izgleda da se ja skeneru nisam svidio jer je opet
zapištao. Stražar mi uputi oštar pogled ispod debelih obrva. Mislio sam da će mi zabraniti
da uđem, ali mi je samo rekao: „Izujte cipele“

„Molim?“

Naljutilo se jer mi je morao ponoviti.

„Izujte se i prođite kroz skener“, progunđao je.

Nisam shvaćao što je htio postići, ali ipak sam učinio što je tražio. Čudno, skener se ovog
puta nije oglasio. Stražar je uzeo moje cipele i provukao ih kroz skener koji je zapištao.
Vidjevši naše iznenađene poglede, objasnio nam je veoma ozbiljno i svečano, kao da je riječ
o veoma važnom podatku: „Skener je jako osjetljiv, reagira na čavle u cipelama.“

„Vrlo stroge mjere opreza“, promrmljao sam kad se mladi stražar udaljio u neki dugi
hodnik.

„Sve je to samo predstava“, odvrati odvjetnik. „Unutra je prava pravcata oružarnica. Možeš
pronaći što god poželiš, od oružja do mobitela, od droga do instrumenata za operaciju. I sve
je najbolje kvalitete...“

„Kako je to moguće, gospodine Džanere?“ upitao sam iznenađeno. „Nije li ovo državna
kaznionica?“

„Moguće je, gospodine Selime, moguće je. Ovdje je moguće jer ovo je Turska. “

Kenan je sa značajnim osmijehom na usnama sve do idućih metalnih vrata slušao naš
razgovor. Iza vrata bila je prostorija u kojoj ćemo se susresti s Junusom Kulukčuom.
Smjestili smo se pred debelu staklenu pregradu s rupama na sredini kako bi se moglo čuti
onoga na drugoj strani, i pričekali Kulukčua. Odvjetnik nam je bio rekao da mu neće dugo
trebati. I nije. Vrata s druge strane pregrade su se otvorila i kroz njih je u prostoriju ušao
niski, mršavi, mlađahni muškarac djetinjastog lica na kojem je nosio naočale metalnog
okvira. Stisnuo je oči kako bi mogao vidjeti našu stranu prostorije, iza staklene pregrade.
Kad je ugledao svog odvjetnika, podignuo je desnu ruku i prišao bliže.

„Dobar dan“, reče Džaner, „Kako si, Junuse?“

„Dobro, Džanere. Kako si ti?“

Ali odvjetnik je odmah prešao na stvar.

„Ovo su gospoda o kojima sam ti govorio. Žele nam pomoći? Na mladićevu se licu ukazao
plah osmijeh koji je ipak bio pun nade.
„Dobro došli.“

„Bolje vas našli“, izlanuo sam, ne znajući što bih rekao. Ali Kenan je poznavao zatvorski
žargon. „Allah te spasio! “ reče.

U Junusovim smeđim očima zasjala je bol, ali i sarkazam.

„Hvala vam, ali propast ću budem li se samo u njega uzdao.“ Kenan se nije uvrijedio.

„To se samo tako kaže.“

„Znam, znam...“ reče mladić nehajno. „Ionako su me ovdje prozvali žrtvom zle kobi.“

Kenan je prihvatio ton razgovora.

„Ali možda ti se kob i promijeni. Možda je Bog nas poslao da ti promijenimo sudbinu. Što
misliš o tome?“

Odgovorio je sarkastično, ali glas mu je ipak bio prepun nade:

„Možda i jest tako.“ Zatim se uozbilji. „Ali zaista, zašto vas zanima ovaj slučaj?“

Kenan pogleda odvjetnika, kao da ga želi upitati je li Junusu objasnio stvar. Ovaj je to
primijetio.

„Džaner mi je ponešto i rekao... Ali bit će bolje ako mi vi ispričate.“

„Nazovimo to znatiželjom. Strašću za detektivskim pozivom... Ali budi siguran da smo na

tvojoj strani. “

Junusov pogled pokazivao je da nam želi povjerovati.

„Kao što sam ti i rekao, ovim ljudima možeš vjerovati“ reče Džaner pritekavši Kenanu u
pomoć.

Junusovo lice ozari zahvalnost.

„Čujem da ste platili i troškove obrane. Hvala, dug ću vam vratiti kad me puste na slobodu.“

„To uopće nije važno“, reče Kenan. „Važna je pravda. I ja sam odvjetnik i razumijem se
pomalo u zakone.“

Junusov pogled pade na mene. Dok sam ja razmišljao što da kažem mladiću, moj prijatelj
već je imao spreman odgovor:

„Selim je neka vrsta privatnog istražitelja. Godinama je živio u inozemstvu i specijalizirao se

za rješavanje ovako kompliciranih ubojstava.“
Junus zadovoljno kimne.

„Pročitali smo dosje“, nastavio je Kenan. „I Selim i ja mislimo da si nevin...“ „Nemojte

misliti“, reče Junus prostrijelivši nas pogledom. „Ja sam zaista nevin. Ne kažem da ne bih ni
mrava zgazio, jer kad bih se razbjesnio, možda bih i ja mogao ubiti nekoga. Ali Ajsun nisam
ubio. To njoj ne bih mogao učiniti. Iako sam bio bijesan na nju, iako sam je mrzio.“

Budući da je od početka bio uvjeren u Junusovu nevinost, Kenan ga nije namjeravao

pritisnuti. Ali ja nisam odolio da ga ne upitam:

„Zašto?“

Odgovor je stigao u trenu.

„Jer sam je jako volio.“

Činio se iskren, ali to što je odmah prešao u obranu u meni je pobudilo sumnju.

„To što si je volio ne dokazuje tvoju nevinost“, rekao sam. „Mnogi su počinitelji ubojstava iz
ljubomore rekli da su svoje žrtve ludo voljeli.“

Junusove je smeđe oči na trenutak prekrio oblak ljutnje. Mislio sam da će me pitati odakle
mi pravo da to kažem, ali nije.

„U pravu ste, i ja sam čuo za slične slučajeve. Bilo ih je mnogo. Ali moj odnos s Ajsun bio je
drukčiji. Dali smo si više slobode, kako ne bismo izgubili jedno drugo.“

„Znači, prekinuli ste?“

„Nismo... Htio sam reći da smo se prestali truditi pripadati jedno drugome kako ne bismo
prekinuli. “

Ovaj je novi naraštaj bilo nemoguće razumjeti. Odvjetnik Džaner pokušao je pomoći
klijentu.

„Junus je s pokojnom Ajsun bio u vezi od gimnazije.“

„A bili smo i jako bliski prijatelji“, reče Junus. Dok je govorio o svojoj ubijenoj djevojci, oči
su mu bile suhe, a glas mu nije podrhtavao. „Ljubav s vremenom izgubi onaj početni žar. To
se i nama dogodilo...“

„Je li se žar kod oboje izgubio u istome trenutku?“

Junus je zastao. Mislim da se počeo ljutiti na mene.

„Ne“, reče iznervirano odmahnuvši glavom, „ako baš hoćete znati, najprije se izgubio kod
Ajsun...“
„A onda i kod tebe?“

Rafalna pitanja i odlučnost kojom sam ih postavljao pobudilo je nelagodu i kod Junusa, ali i
kod njegova odvjetnika.

„Čujte, gospodine Selime, ne znam na što ciljate, ali...“

„Molim te, Džanere“, prekine ga Junus. „Mislim da su pitanja gospodina Selima logična i
želim na sve odgovoriti. Osim toga, drago mi je da su ljudi koji mi nastoje pomoći tako
posvećeni i da obraćaju pažnju i na detalje. To znači da će se ozbiljno primiti posla.“

Bilo mi je teško procijeniti koliko je iskren, a koliko glumi.

„Drago mi je što tako misliš, Junuse“, rekao sam. „Nije nam cilj povrijediti te ili naljutiti. Ali
što više informacija prikupimo o tome što se dogodilo, to ćemo brže doći do odgovora.“

Kenan, kojemu maloprije nije bilo drago što ispitujem Junusa, sada je kimanjem glave
pokazao da se slaže sa mnom.

„Zapravo, ja i nisam izgubio svoj žar“, zamišljeno je počeo objašnjavati Junus, „jer sam
oduvijek živio u strahu da ću izgubiti Ajsun. Vjerojatno je taj strah strast koju sam osjećao
prema njoj održavao živom. Zato se nisam bunio kad se zaljubila u Kartala. Ti si za mene
veoma posebna, rekao sam joj. Voli koga hoćeš, budi s kim hoćeš, ali ja ću uvijek biti tu.
Uvijek ću te voljeti?

Kako je Kenan bio stručnjak po pitanju žena, on je preuzeo ispitivanje.

„Koliko ti je godina?“

„Dvadeset i osam“, reče mladić. „Zašto? Izgledam li starije?“

„Nee, izgledaš i mlađe. No čini se da si se ponio veoma zrelo za svoju dob?

„Mislim da je to bio pametan potez“, dodao sam, „jer tako nisi prekinuo sve spone s
voljenom osobom. Bila je to logična odluka.“

„Mislite?“ upita sarkastično. „Ali na koncu sam izgubio i voljenu osobu i svoju slobodu. A
usput me još i smatraju ubojicom?

Mladić je bio pametniji nego što sam mislio, ali sada nije bilo vrijeme za verbalno
nadmetanje. A Kenan je to najbolje shvaćao.

„Viđen si u Ajsuninom stanu na dan ubojstva“, reče vrativši se pravoj temi našeg razgovora.

„Bio sam ondje. Ajsun je bila izvan sebe nakon što je Kartal umro. Pokušavao sam biti uz
nju. Bila je u Parizu kad je Kartal umro, a ja sam joj morao javiti tužnu vijest. Ja sam je i
dočekao u zračnoj luci i odveo na groblje. Bila je u jako lošem stanju. Na dan njezina
ubojstva, navratio sam k njoj da vidim kako je. Malo je došla k sebi. Razbijala je glavu oko
toga tko je mogao ubiti Kartala. Razotkrit ću ubojicu, govorila je, a ja sam je pokušavao
primiriti. Dva sata kasnije vratio sam se na sveučilište. Trebao sam ostati dulje. Ubijena je
netom nakon što sam otišao.“

„Je li ti Ajsun rekla na koga je sumnjala za Kartalovo ubojstvo?“ upitao sam.

„Bila je zbunjena. Sumnjala je na Rešata Čopura. Postoji još netko, rekla je.

Tko, upitao sam je. Ne, ne, on ne bi mogao počiniti ubojstvo, odgovorila mi je.“

„Znači, nije ti rekla tko je ta osoba?“

„Nije.“

Došli smo do jedne od ključnih točaka istrage. Uzbuđeno sam upitao:

„Možeš li pretpostaviti tko bi to mogao biti?“

Smjesta je odgovorio:

„Ne mogu. Trudio sam se biti uz Ajsun, ali nisam to mogao činiti svake minute. Imao sam
svoj život. Imao sam dosta posla na sveučilištu, a na predavanja sam išao gotovo svaki dan.
Ne znam s kime se Ajsun nalazila i što je radila“

Moje se uzbuđenje ugasilo jednako brzo kao što se i rasplamsalo, ali ipak sam nastavio s
pitanjima:

„Kakve je Ajsun odnose imala s kolegama na sveučilištu? Postoji li netko s kim se nije
slagala, s kim se svađala?“

„Ajsun ni za koga nije marila. Prošlog su je semestra ionako svi prijeko gledali. Smatrali su
je pomalo ludom i držali su se podalje. Bili bi joj dali otkaz na kraju ovog semestra i Ajsun je
to znala, ali nije ju bilo briga. Imala je svoje planove. Tvrdila je da će Kartal i ona mnogo više
zarađivati.“

Kenan me preduhitrio s istim pitanjem koje sam joj htio postaviti:

„Kako su se Kartal i Ajsun upoznali?“

„Prisustvovao sam njihovom prvom susretu. Bili smo u baru Sijah. Ja sam je onamo odveo.
Bio mi je rođendan, a Ajsun je obožavala svu vrstu rocka. Bend u kojem je Kartal bio
bubnjar svirao je u baru Sijah. Pomislio sam da bi se mogli svidjeti Ajsun. I nisam se
prevario. Svidio joj se i bend, a i bubnjar. Toliko se zaljubila da je za njega bila spremna
umrijeti. “

Na drugoj je strani staklene pregrade zavladao tužan muk.

„Misliš li da je Ajsun zbog njega ubijena?“ upitao sam prekidajući tišinu.

„Što bi drugo moglo biti? Ajsun nije imala neprijatelja. O pokojnima sve najbolje, ali Kartal
je bio ovisnik o drogama i umiješan u mutne poslove. Čak je i Ajsun povukao za sobom. “

„Jesi li siguran?“

„Naravno da jesam. Ajsun se promijenila na loše nakon što je upoznala Kartala. Kušala je
razne droge, od heroina do tableta. A mislim da ih je i prodavala.“

„Misliš?“

„Otvoreno mi je priznala da uzima droge, ali preprodaju nije ni spomenula. Godinu dana
prije toga dobila je stipendiju na Sveučilištu Sorbonne i otišla u Pariz na šest mjeseci. Ali
vratila se već nakon nekoliko mjeseci jer nije mogla biti odvojena od Kartala. Kad se vratila,
odjednom je stalno imala novca. Unajmila je stan na Džihangiru 26 i platila stanarinu godinu
dana unaprijed. Kad sam je pitao odakle joj novac, rekla mi je samo da provodi istraživanja
za neko poduzeće u Francuskoj. Ponekad bi otputovala onamo. Ako mene pitate, prenosila
je drogu. A mislim i da je ubijena zbog droge. “

„Ti znači sumnjaš na Rešata Čopura?“

„Siguran sam da su ih ubili dileri, ali ne znam je li to bio Rešat Čopur ili netko drugi.“

„I ti nikada Ajsun nisi upozorio na opasnost?“

„Ubio sam se upozoravajući je. Čak sam se zbog toga i posvađao s njom. Danima nismo
govorili, ali nju nije bilo briga. Na kraju sam shvatio da će joj bez mene biti još gore pa sam
je ponovno nazvao. I dobro da jesam jer joj je trebala moja pomoć. Na moj je nagovor
smanjila količinu droga koje je uzimala. Bila je na rubu da ih se ostavi. Ali Kartal je loše
utjecao na nju. Mogla se odreći droga, ali ne i Kartala.“ Junus promrmlja sebi u bradu, kao
da ga još muči ona prethodna tema: „Čini se da žene više zanimaju problematični muškarci.
Kao da ih privlači zlo. Ajsun nije mogla bez Kartala, koliko god on bio grub prema njoj“

„Hoćeš reći da ju je tukao?“

„I to kako! Kad bi upao u krizu, Kartal bi se pogubio, a kad ne bi imao novca, za to bi okrivio
Ajsun.“

„Rekao si bio da nisu imali problema s novcem?“

26 Tur. Cihangir - jedna od ljepših i skupljih četvrti u širem središtu Istanbula, (nap. prev.)
„Droge brzo tope novac. Ponekad bi se valjali u novcu, a onda bi odjednom bili potpuno
švorc. Kad bi u tim trenucima Kartala uhvatila kriza, on bi napao Ajsun. Koliko sam samo
puta dotrčao spasiti je od njega. Nisu mi otvarali vrata, ali srećom, Ajsun mi je dala ključ
stana pa sam mogao ući.“

„Znači Ajsun je imala toliko povjerenja u tebe?“

„A kome bi drugome vjerovala? Nije imala nikog svoga osim stare majke u staračkom domu
u Bursi.“

„Što je Kartal mislio o tome što imaš ključ stana?“

„Kartal je bio zanimljiva osoba. Trijezan je bio jedan od najboljih ljudi na svijetu. Nikada
nije bio ljubomoran na Ajsun. I nas smo dvojica postali dobri prijatelji. Prema meni se
ponašao kao da mi je mlađi brati.“

„Jesu li Kartal i Ajsun živjeli zajedno?“

„Kartal je unajmljivao stan na Tarlabašiju. Morao je biti sam kad bi svirao. Ali obično je
spavao kod Ajsun.“

„Bio je dobar, ha?“ promrmlja Kenan. „A jesi li ti bio ljubomoran na njega?“

„Jesam, i to nenormalno, ali tu nije bilo pomoći. Ajsun je htjela njega, a ne mene.“

„Mora da ti je bilo teško...“

„Na početku mi je bilo kao u paklu, ali kasnije sam se naviknuo. Ne kažem da sam prestao
biti ljubomoran. To bi bilo nemoguće, jer sam Ajsun volio do ludila. Kad god bih ih vidio,
osjetio bih žalac u srcu... Ali bilo bi mi gore da Ajsun uopće nisam viđao.“

Već ionako otužna prostorija za posjete postala bi još ružnijom da nisam postavio pitanje
kojim bih potvrdio naše sumnje: „Je li Kartal imao ikakve veze sa skupinama koje štuju
sotonu?“

Junus, koji je na sva naša pitanja od početka spremno davao odgovore, sad je zastao.

„Što je, Junuse?“ upitao sam ga. „Je li to jako teško pitanje?“

„Nije, ali bojim se da biste me mogli pogrešno shvatiti.“

„Bez brige, nećemo“, reče Kenan. „Samo nam reci što znaš.“

„Kartal je visio u Prolazu Akmar na Kadikoju. Možda ste i sami čuli da se ondje okupljaju
mladi zainteresirani za sotonizam. Na podzemnim se katovima puši trava. Takvi su se ljudi
povlačili i po baru Sijah. Ondje se sluša black metal. “
„Što je black metal?“

„Žestoka glazba kakvu slušaju sotonisti. Prisustvovao sam i nekoicini rasprava o

Solonisličkoj Bibliji.“

Prvi sam put čuo za Solonisličku Bibliju.

„Takva knjiga zaista postoji?“ izlanuo sam.

„Da, napisao ju je Amerikanac po imenu Anton LaVey. Opreka Bibliji. Sveta knjiga
sotonista... Navodno sadrži i deset sotonističkih zapovijedi.“

„Jesi li čuo ili vidio da izvode ikakve rituale?“

„Ako mislite na krvne rituale, oni postoje. Ali oni su se samo okupljali. Čak sam im se
jednom prilikom i pridružio. U takvim se prilikama pale svijeće i kad. Sviraju pjesme black
metal bendova. Čitaju se dijelovi Sotonističke Biblije. Ali ne prolijeva se krv... Ne ubijaju ni
mačke ni djevice... Barem, ja to nisam vidio. A i Ajsun bi mi rekla da je tako...“

„Je li itko spomenuo Nicolasa Flamela?“

Čelo mu se naboralo i činilo se da se prisjetio nečega.

„Zvuči poznato. Tko je on?“

„Ajsun je u stanu imala njegov crtež zmije. U Kartalovom je stanu pronađen još jedan, sličan
crtež.“

„Aha, to je onaj francuski alkemičar“, reče Junus. „Te je postere Ajsun donijela iz Francuske.
To je onaj čovjek koji je otkrio tajnu besmrtnosti. Onaj kamen alkemičara ili tako nešto?“

„Kamen mudraca“, ispravio sam ga. „Što je Ajsun mislila o Nicolasu Flamelu?“

„Ne znam. Nikada o njemu nismo razgovarali.“

„Odakle joj njegovi crteži?“

„Ako se ne varam, u Francuskoj ih joj je darovala neka starica. Navodno se bavi pisanjem
biografija. Čini mi se da se zvala Catherine, ali nisam posve siguran. Mislim da je napisala i
biografiju Nicolasa Flamela.“

„Ima li ona ikakve veze sa sotonistima?“

„Sumnjam. Mislim da su ti crteži bili samo poklon. Uostalom, kakve veze alkemičari imaju
sa sotonistima?“ Pogledom je prešao preko Kenana i mene. „Mislite li da su Ajsun ubili
sotonisti?“
„Nismo to rekli“, reče Kenan, „samo pokušavamo shvatiti što se dogodilo. Poznaješ li kojeg
od tih Kartalovih prijatelja sotonista? Nekoga koga si vidio pri izvođenju onih rituala...“

Junus odmahne glavom.

„Mislim da ste u krivu. Oni ne bi mogli ubiti Ajsun i Kartala.“

„Možda, ali bilo bi dobro da upoznamo njihove prijatelje sotoniste“, rekao sam.

Junus je i dalje oklijevao.

„Zašto se bojiš?“ ustrajao sam.

„Ne bojim se. Nemam se čega bojati. Samo ne želim stvarati probleme nedužnim ljudima.“

„I nećeš. Mi nismo iz policije. Nikoga ne možemo privesti. Samo želimo razgovarati.“

Junus je na koncu ipak progovorio.

„Dobro. Kartal je imao jako bliskog prijatelja po imenu Mursel... On je prilikom ceremonija
čitao iz Sotonske Biblije. Imao je veoma dojmljiv glas.“

„Gdje možemo naći tog Mursela?“

„U prizemlju Sirijskog prolaza na Bejogluu ima glazbenu trgovinu po imenu Angel Heart.
Ondje prodaje CD-e, kasete, majice, plakate i slično!“

Bilo je to sve što smo mogli saznati. Kenan me pogledom upitao hoćemo li poći. Htio sam
mu odgovoriti, ali tada nadvlada moj pragmatizam.

„Je li Ajsunin stan još u njezinom najmu?“ upitao sam Junusa.

„Da. Rekao sam vam da je platila stanarinu godinu dana unaprijed. “

„Onda ti još imaš ključeve! “

Glavom pokaže na svog odvjetnika.

„Dao sam ih Džaneru.“

„Ključevi su kod mene“, reče Džaner. „Ako želite, mogu vas odvesti do stana. “
Dvadeset treće poglavlje
Usprkos žarkoj želji, odvjetnik Džaner nije mogao s nama do Ajsuninog stana jer je neki
klijent tražio hitan sastanak s njim. Ne mogu reći da nas je to razočaralo. Ali održao je riječ.
Poveo nas je u svoj ured na Aksaraju te nam bez ikakva problema predao ključeve i adresu
stana.

Ajsunin stan na Džihangiru nalazio se u podrumu stare zgrade u prvoj uskoj ulici koja je
presijecala Talijanski dol. Stan jest bio u podrumu, ali kao i u mnogim četvrtima Istanbula
smještenim na nizbrdicama, ovo je prije bilo prizemlje. Dok smo otključavali vrata, na
stubištu ispod nas, na razini koja bi se mogla nazvati pravim podrumskim nivoom, začuli su
se koraci. Do nas se uspuhano popeo krupni, glavati muškarac. Mora da je on bio pazikuća.
„Dajte da vam otvorim“, reče premda nas nikada prije nije vidio i uzme ključeve iz
Kenanove ruke. I zaista je uspio otključati vrata, dvaput okrenuvši ključ u bravi. Kroz vrata
se do nas proširio neki smrad.

„Danima nitko nije bio u stanu“, objasni pazikuća. „Posljednji su bili vaši kolege. To je bilo
prije oko dva mjeseca.“

Mislio je da smo policajci. Kenan ga nije ispravio.

„I ti si bio ovdje kad se dogodilo, ha?“

„Ja sam ovdje svakog dana, prijatelju. Živim od ove zgrade.“

„Je li se tog dana, to jest dana ubojstva dogodilo nešto čudno? Jesi li vidio koga u blizini?“

„Vidio sam onog malog, ne onog dugokosog klošara kojeg su ubili, nego onog s naočalama i
svijetlim licem.“

„U koliko sati?“

Pazikuća je stao pripovijedati kao da je samo čekao da mu postavimo to pitanje: „Rekao

sam i gospodi policajcima koji su bili prije vas: ne sjećam se točno koliko je bilo sati...
Spremao sam se na džumu... U džamiju Firuz-age na vrhu ulice... Znači, bilo je negdje oko
podne. Izašao sam iz stana i na ulazu sreo tog malog. Taman je ulazio. Čak smo se i
pozdravili. Kao što sam rekao, bio je lijepo odgojen. Onaj drugi dugokosi, Bog nek’ mu
oprosti, on bi samo prošao pokraj mene. Ovaj je mali bio dobar. Ako mene pitate, nije on to
mogao učiniti. Djevojka je, počivala u miru, bila malo čudna. Rekao sam ja ženi da će joj se
nešto dogoditi pa mi nije vjerovala. I nije bila loša, čak je s mojim malim radila matematiku.
Bila je mršava, nije jela. Izgledala je kao da bi je vjetar mogao odnijeti. A i pila je. Ubijao sam
se skupljajući prazne boce piva i vina. Kući bi dolazila kasno navečer. Puno sam je puta
zatekao na stubištu jer sam mislio da je lopov. Jednom-dvaput sam joj htio nešto reći, ali
odustao sam. Naljutila bi se da sam joj pokušao dati savjet. Šteta, proklet bio tko god da joj
je naudio... Ubojicu nisu našli, zar ne?“
„Naći će ga“, reče Kenan odsječno. „Hvala ti na informacijama. Mi ćemo baciti oko unutra. “

Sad kad je našao dobru publiku, pazikuća nije mogao stati.

„Hoću li i ja s vama?“

Kenan ga odmjeri ledenim pogledom.

„Ne treba, sami ćemo.“

Pazikuća smjesta zauzme stav mirno.

„Kako god vi kažete, gospodine policajce. Ako vam išta zatreba, bit ću kat niže... Stan broj
jedan...“ Nasmiješi se. „Ionako je jedini stani.“

Ušli smo u stan i vrata zalupili pred nosom simpatičnome čovi.

„Vidim da ti se sviđa glumiti policajca“, bocnuo sam Kenana. „Ionako imaš diplomu s prava.
Prijavi se za posao u Policiju. “

„Ne budali“, nasmije se moj prijatelj. „Dobro je da nas je zamijenio za policajce. Inače nam
ne bi dao ni da nosom provirimo u stan. Nije moglo bolje! Sad bi nam čitava postaja bila za
vratom.“

Dok je govorio, pogled mi je pao na zid u dnevnoj sobi. Pepeljasto svijetlo koje je
provirivalo kroz zastore osvjetljivalo je jedinog svjedoka ubojstva koji nikada neće
progovoriti, reprodukciju crteža zmije pribijene na križ koji je prije više od pet stotina
godina nacrtao Nicolas Flamel. Spustio sam pogled i ugledao tamno smeđu mrlju na sagu
pred jednim od jeftinih naslonjača. U sobi nije bilo Ajsunina tijela s velikim nožem za kruh
zabodenim u srce i razrogačenim očima u kojima se okamenio šok, ali bilo je nemoguće
izbjeći miris smrti koji se uvukao posvuda.

„Katja je zbilja napravila odličan posao“, promrmljao je Kenan pritisnuvši prekidač za

svjetlo. Soba je sada bila posve osvijetljena. „Da“, kimnuo je glavom. „Prostorija koju sam
fotografirao bila je identična ovoj.“

„Imaš pravo. I meni se na trenutak učinilo da vidim tijelo.“

Kenan nije shvatio o čemu govorim.

„Pronjuškajmo malo“, reče uputivši se prema sredini prostorije. „Možda nešto i

pronađemo.“

„Ja ću baciti pogled na ostale sobe“, rekao sam. Nemojte zbog toga što sam spomenuo ostale
sobe zamisliti neki veliki stan. Osim prostorije koju je Ajsun koristila kao dnevni boravak
bila je tu još samo prostrana spavaća soba. Ako tome pridodate usku kuhinju i malu
kupaonicu s tušem i wc školjkom, dobit ćete čitav stan. Ušao sam u spavaću sobu. Bila je
uredna. Pri dnu kreveta nalazio se stol naslonjen na zid. Na stolu su bile knjige, bilježnice i
pisaći stroj. Većina se knjiga bavila poviješću Bejoglua. Pogled mi je privukla mala
biblioteka od tri police na lijevoj strani uzglavlja. Pregledao sam knjige: većina ih je bila na
turskom, ali bilo je i nekih na francuskom jeziku. I ovdje je prevladavajuća tema bio Bejoglu.
Poneki su časopisi u izdanju Sveučilišta Bogaziči bili položeni na uspravno poredane knjige.
Kleknuo sam kako bih ih pregledao, a onda mi pod ruke dopadne album s fotografijama.
Jedan od onih jeftinih, plastičnih albuma koje vam na poklon da studio u kojem ste razvili
fotografije. Sjeo sam na krevet i počeo listati stranice albuma. Pred očima mi se ukazala
fotografija Ajsun. Objektiv ju je uhvatio baš kad je zagrizla veliku krišku lubenice. Iz nekog
mi je razloga palo na pamet da je fotografiju snimio Junus. Opet Ajsun; ovog je puta čitala
knjigu. Onda s Kartalom... Točnije, sjedila je u mladićevom krilu, napola sklopljenih očiju, u
sedmom nebu od sreće. Kartal je pak mirno gledao pred sebe, ne udostojavši se ni
nasmiješiti. Cool tip! Možda se baš zbog toga svidio djevojci; njegovu ljubav nije mogla tako
lako osvojiti kao Junusovu. No u tom je području veći stručnjak bio Kenan... Neka druga
slika: Ajsun, Kartal i nepoznati glavati muškarac, jezovitog pogleda. Fotografija je snimljena
u nekoj trgovini. Blic očito nije dobro opalio jer su bili u polumraku, ali natpis koji se vidio u
ogledalu iza njih mogao se pročitati i naopačke: „Angel Heart“. Ovo mora da je bio Mursel
kojega je spomenuo Junus. Onaj bliski prijatelj s trgovinom u Sirijskom prolazu. Dobro, ovo
bi nam moglo koristiti. Pregledao sam i ostale stranice ne bih li našao još koju Murselovu
fotografiju, ali našao sam samo slike Ajsun i Kartala. I jedna fotografija dugokosih mladića u
majicama kratkih rukava. Mora da je to bio bend u kojem je Kartal bubnjao. Lica su im bila
obojena, a svi su piljili u kameru zlokobnim pogledima. Ajsun nije bila među njima. Još mi je
jedna stvar privukla pažnju: to da na fotografijama nije bilo Junusa. Usprkos tome što je bio
Ajsunin bivši dečko i tome što su ostali prijatelji, našao sam ga samo na jednoj fotografiji.
Jadnik je stajao iza Ajsun i Kartala kao neki priljepak, a u kadar je ušao samo zato što je
protegnuo vrat. Nastavio sam prelistavati knjige i otvarati ormare. Pogledao sam pod
prekrivač na jastuku, pod jastuk, pokrivač i madrac. Ništa. Vratio sam se u dnevni boravak,
noseći fotografiju s osobom za koju sam mislio da bi mogao biti Mursel. Kenan je sjedio na
kauču pred crtežom Nicolasa Flamela i sa zanimanjem prelistavao neku knjigu.

„Što je to?“

Uputio mi je čudan pogled, a zatim mi pokazao omot knjige. Na crnom platnu bile su
utisnute riječi Satanic Bible.

„Sotonistička promrmljao sam.

„Knjiga o kojoj je govorio Junus“, ispravio me Kenan. „Napisao ju je Amerikanac Anton

LaVey. On je i utemeljitelj Sotonističke crkve.“

„Na engleskom je?“

„Da...“ Zatvorio je knjigu i ustao, kao da mu je moje pitanje odagnalo znatiželju. Spazio je
fotografiju u mojoj ruci. „A što ti imaš?“
„Mislim da sam našao Murselovu fotografiju.“

Otvorio sam album i pokazao mu je. Pogledao ju je bez riječi, a onda pokazao na policu pod
televizorom.

„Ondje su glazbeni CD-i i časopisi. Mislim da su svi iz black metal žanra.“

Prišao sam glazbenoj liniji i počeo prebirati po CD-ima koje je pokazao Kenan. Nazivi na
omotima ispisani su gotičkim stilom pa je bilo teško pročitati imena bendova. Među onima
koje sam uspio dešifrirati bili su Immortal, Emperor, Dimmu Borgir, Cradle of Filth,
Burzom, Mayhem... Ti bendovi koji su se možda duboko dojmili i dijela europske i američke
mladeži, meni ništa nisu značili. Kasnije ću primijetiti i da su plakati ovih bendova obješeni
na razna mjesta po stanu. Međutim, nismo uspjeli naći nikakav koristan dokaz ili trag. “Ovo
nosim sa sobom“, reče Kenan mašući Biblijom u ruci. „Osim toga nema ničeg korisnog.“

„Nemoj odmah odustati. Idemo još u kuhinju. Treba pregledati i kante za smeće.
Zaboravljena poruka, komadić papira koji nije izgorio... Sve što nađemo bit će od koristi.“

„Je li tako u krimićima?“ nastavio je s porugom.

„Baš tako“, odvratio sam. „A ti pusti mene na miru i pokušaj naći neki koristan trag.“

Kenan je učinio kako sam mu rekao. Zajedno smo pretražili svaki pedalj kuhinje, ali rezultat
je bio nula. Dok sam ja pod sudoperom pregledavao prostor među cijevima, Kenan reče:
„Selime, vidi. Stan ima dvorište.“

Izvukao sam se ispod sudopera i ugledao Kenana kako kroz prozorčić u kuhinji gleda u
dvorište.

„I?“

„I siguran sam da ima i vrata koja vode u dvorište.“

Ustao sam odustavši od nade da ću među cijevima naći neki trag. Vratili smo se u dnevni
boravak, rastvorili zastore i vidjeli da je moj prijatelj imao pravo. Drvena vratašca iz
dnevnog su boravka vodila u malo stražnje dvorište. Okrenuli smo ključ u vratima i izašli
van. Dvorište je bilo neodržavano, obraslo travom, a izdanci za koje sam pretpostavio da su
ruže posve su se osušili. Vrata stana bila su vidljiva iz dvorišta. Provalnik je lako mogao
uskočiti u dvorište. Čini se da je i Kenan pomislio isto jer je promrmljao: „Ovo uopće nije
siguran stan. Možda je ubojica ušao iz dvorišta.“

„Misliš da je provalio na ova vrata?“ Približio sam im se, ali na bravi i drvetu nije bilo
ogrebotina. „Sumnjam. Mislim da je djevojka poznavala ubojicu i da ga je sama pustila
unutra.“

Kenan me zamišljeno pogledao.

„Nisam siguran... Razmisli malo, Kartal je ubijen, Ajsun je napeta. Uvjerena je da bi i sama
mogla biti ubijena. I sumnja na nekoga. Taj čovjek joj dođe na vrata. Zašto bi ga pustila
unutra?“

„A što ako se prevarila? Što ako ubojica nije osoba na koju je sumnjala?“

„I to je moguće, ali uzmimo na tren da je moja pretpostavka točna. Da sam ja ubojica,

umjesto da uđem kroz zgradu, odavde bih se prebacio u dvorište. Izvadio bih pištolj i
pokucao na prozor. Kad me Ajsun ugleda zaprijetio bih joj pištoljem i natjerao je da mi
otvori ova vrata.“

„Ali zaboravljaš jednu stvar. Djevojka je ubijena nožem, a ne pištoljem.“

„Jer ubojica nije htio da itko čuje pucanj.“

„Ne znam... Uostalom, zašto je važno ako su se stvari i odvile tako kako ti tvrdiš?“

„Možda sada nije važno, ali taj bi scenarij mogao postati vjerodostojniji kada i drugi
elementi počnu izlaziti na vidjelo.“

Postalo je jasno da elemente koji će razriješiti misteriju nećemo naći u ovome stanu. Uzeli
smo Sotonističku Bibliju i fotografiju koja će nam pomoći da prepoznamo Mursela i izašli.
Popeli smo se na prizemlje kad Kenan reče: „Čekaj malo. Njezin je stan bio broj dva, zar ne.“

„Da“, odvratio sam pogledavši u smjeru u kojem je gledao. Kenan se uputio prema metalnim
poštanskim sandučićima zahrđalih rubova s kojih se boja odavno okrunila.

„Vidi, u sandučiću broj dva je neki plavi papir.“

Kad je Kenan dugim, tankim prstima uspio iz sandučića izvući plavu omotnicu, shvatili smo
da je riječ o pismu. Znatiželjno, gotovo ne dišući, pročitali smo što je na njoj pisalo. Pismo je
poslano Ajsun čuven. Stiglo je iz Pariza. Ime pošiljatelja bilo je Catherine Varchand. Na
mjestu povratne adrese pisao je broj poštanskog pretinca u Parizu. Razmijenili smo
poglede. Kenan je htio otvoriti pismo, ali zaustavio sam ga.

„Pročitat ćemo ga u džipu.“

Iz zgrade smo izašli mirno i što smo mogli brže. Zrak vani postao je nepodnošljiv: nebo kao
da se stvrdnulo. Bilo je teško disati. Eh, kad bi barem pala kiša!

Land Rover parkirali smo na vrhu ulice, a Kenan je pismo otvorio prije nego što smo sjeli u
džip. Pismo, kao i adresa nalijepljena na omotnicu, bili su natipkani na francuskom. Detalje
smo pročitali u džipu. Kažem detalje, ali pismo je zapravo bilo veoma kratko. Više kao
poruka. Žena po imenu Catherine obraćala se Ajsun ponešto službenim jezikom.

Od vas već dugo nisam čula ni glasa, a rekli ste da ćete me nazvati čim se vratite. Više sam
puta nazvala broj telefona koji ste mi dali, ali nitko se nije javio. Kao što sam vam rekla u
Parizu, ljudi s kojima imate posla veoma su opasni. Možda bi najbolje bilo da se i vi i vaš
partner udaljite od njih. Ima jedna izreka na ruskom koju je moj jadni otac često koristio.
Neću vam je moći ponoviti riječ po riječ, ali značila je nešto kao: pusti da ono minulo počiva
u pepelu prošlosti. I ja je sada koristim. Voljela bih da vam ono nikada nisam ni spomenula.
Molim vas, javite mi se. Brinem se za vas.

Kenan, koji je kao i ja dvaput pročitao pismo, uzbuđeno je njime mahnuo po zraku i
uzviknuo:

„Što kažeš na ovo? Izgleda da smo našli važan trag!“

Pokušao sam ostati hladnokrvan.

„Imaš pravo, mogao bi biti važan. Tko je ova Catherine Varchand?“ „Sjećaš li se što nam je
Junus ispričao? Spomenuo je spisateljicu koju je Ajsun upoznala u Francuskoj. Ona koja je
napisala biografiju Nicolasa Flamela...“

„Pa da, rekao je da se zove Catherine.“

„Da, stari moj“, reče Kenan pucnuvši prstima, „ovo je ta žena.“ „Kakve bi veze neka stara
Francuskinja mogla imati s našom Ajsun?“

Kenan se sad posve prepustio entuzijazmu. Mahnuo je desnim kažiprstom u zraku

govoreći:

„Kažeš da je Francuskinja, ali piše da joj je otac bio Rus.“

„Nisam previdio detalje, a ti nisi dobro pročitao. U pismu ne stoji da je Catherinein otac bio
Rus, nego da je ponavljao neku rusku izreku. Možda je bio Francuz koji govori ruski?“

Na pristalom se licu mog prijatelja ukaže pomirljiv smiješak.

„Dobro, dobro... Ali ovo bi pismo moglo biti veoma važno.“ „Vidjet ćemo. Ima li u pismu broj
telefona?“

„Nažalost, ne, samo broj poštanskog pretinca.“

„Onda moramo odmah pisati natrag, da vidimo u kakvom je odnosu ova Catherine bila s
našom pokojnicom.“

Kenan se nije odmah složio s mojim prijedlogom.

„Možda bismo trebali otići u Pariz... Ja imam vizu na godinu dana. Mogao bih već sutra sjesti
na avion.“
„I ja bih, ali ne trčimo pred rudo. Nema potrebe da se rastrčimo na sve strane. Ako zbog
jednog pisma odemo u Pariz, istraga ovdje ostat će na tome. Uostalom, ženi ne znamo ni
adresu.“

„Točno“, reče, vrati pismo u omotnicu i spremi ga u džep, „nećemo se žuriti. A možda će i
Katja i Nihat imati neko mišljenje.“

Zapravo sam se iz Ajsuninog stana planirao vratiti u butik, ali pismo me uzbudilo jednako
koliko i Kenana, premda sam se trudio to sakriti. Odlučio sam ostaviti butik sam na još
nekoliko sati i s prijateljem se uputio prema njegovu studiju.

Vrata nam je otvorio Nihat. Na licu mu se vidjelo da je ozlojeđen. „Gdje ste dosad?“
prijekorno nas upita.

„Evo, tu smo“, odvrati Kenan. „Umjesto da nas koriš, radije nas pitaj što smo doznali. Stari,
pronašli smo svakakve tragove.“

Nastavio je dok smo hodali prema dnevnom boravku:

„Donijeli smo Sotonističku Bibliju i adresu prijatelja ubijenog mladića koji se bavi
sotonizmom. Tip se zove Mursel. Radi u Sirijskom prolazu. Ali najvažnije od svega, pronašli
smo pismo koje Ajsun upozorava na opasnost. Možda ćemo morati ići u Francusku...“

Kad smo ušli u dnevni boravak, Katja je razgovarala sa stenografom Rasinom. Primijetila
nas je, ali se pravila da nije. Prišla nam je kad je završila s Rasinom. Mislio sam da će i ona
biti znatiželjna poput Nihata. No meni se samo lagano nasmiješila i rekla: „Zdravo“, a zatim
se okrenula prema Kenanu. „Scena je spremna za ubojstvo homoseksualca. Možemo odmah
započeti sa snimanjem“

Obraćala mu se službeno, kao da joj Kenan nije ljubavnik, već samo netko s kim je
primorana surađivati.

„Čekaj malo, Katjuša“, odvrati nježno Kenan. „Daj da malo predahnem. Umorili smo se
hodajući po zatvoru i poprištu ubojstva.“

„Oprosti“, reče Katja, „mislila sam da je ova istraga za vas zabava. “

Znači, još je sumnjala u naše namjere.

„Nije zabavna, ali ponese čovjeka.“ Pogledao me. „Selime, jesi li se i ti tako osjećao.“
Obuzimali su me neki čudni osjećaji dok smo ispitivali Junusa i pretraživali Ajsunin stan!“

Katja je Kenana pogrešno shvatila i upala prije nego što sam mu uspio odgovoriti.

„Naravno. Ono nisu fotografije, nego stvarni ljudi, stvarna ubojstva, stvarne boli.“
„Istina, ono je pravi život, ali to me nije uplašilo. Baš naprotiv, samo mi je potaknulo
znatiželju!“ Opet se okrenuo prema meni. “Sada mi je jasnije zašto toliko voliš krimiće.“

„Nemoj tako, stari... Da te tko čuje, pomislio bi da sam te ja na ovo nagovorio. Odbijam
preuzeti tvoju odgovornost.“

„Zar je važno čija je odgovornost?“ upita mlada žena. „Sad smo već duboko u nevoljama. “

„Što je sad?“ progunđa Kenan. „Mislio sam da smo tu temu raspravili.“

„Nismo“, odvrati Katja. Profinjena joj je brada počela podrhtavati, a iz zelenih očiju sijevale
su munje. Nikada je nisam vidio tako ljutitu. Što joj se to dogodilo? Nihat nam je objasnio.

„Katja je imala strašnu noćnu moru.“ Pogledao je Kenana. „Kad te jutros nije našla pokraj
sebe, pokušala te nazvati. Obojica ste ugasili mobitele. Živci su joj malo popustili.“

„Naravno da jesu“, upadne Katja. „Zašto ste uopće ugasili mobitele? Kako bismo došli do vas
da se dogodilo nešto važno?“

Kenan ju je pokušao smekšati.

„Oprosti nam, Katjice. Ugasili smo mobitele za vrijeme posjet zatvoru. Stvari su postale tako
zanimljive da smo ih zaboravili ponovno upaliti. Da smo znali da ćete se brinuti... “

„Trebali ste znati“, reče Katja. „Nije to šala, išli ste među ubojice.“ Nastavila je pogleda
uprtog u mene. „Hajde, Kenan. Navikla sam se već na takvu neodgovornost kod njega. Ali
kad ni tebe nisam mogla dobiti...“

„Mobitel držim ugašen da me ne bi zvali iz tvornice“, objasnio sam joj.

Kenan se pokušao nasmiješiti kako bi otopio led.

„Dobro, Katjice, bilo pa prošlo.“

„Nije to tako jednostavno. U snu gledam kako te ubijaju. Jutros se probudim, a tebe nema.
Zovem, ali vas ne mogu dobiti. Što bi ti učinio na mome mjestu?“

„Oh, dušo“, reče Kenan i zagrli je. „Žao mi je što sam ugasio mobitel.“

Katja je isprva hinila da mu se opire, ali na koncu se predala. Ljubavnici su se zagrlili, a naš
je Kenan, u čast pomirenja, srčano poljubio usne mlade žene. Posramljeno sam okrenuo
glavu. I primijetio da nas scenograf Rasim i njegov pomoćnik znatiželjno promatraju. Bacio
sam se u najbliži naslonjač, povukavši se s pozornice na mirnije mjesto. Nihat je pak i dalje
povrijeđeno stajao kraj ljubavnika. Mora da mu je zasmetala moja opuštenost jer mi je
uputio prijekoran pogled. Nisam se uvrijedio. Štoviše, prešao sam u protunapad.
„Nihate, sjedni“, rekao sam pokazavši stolicu pokraj sebe. Namrštio se i pogledao Kenana pa
mene. Zatim je shvatio da ovako na nogama djeluje smiješno pa je sjeo na stolicu koju sam
mu pokazao. Nastavio je braniti Katju.

„Nije se mogla smiriti. Posijedjela je dok vas je dočekala.“ Siguran sam da joj ne bi bio
ovolika podrška da smo ga poveli sa sobom.

„Ali pripremili ste scenu.“

„Nije nam bilo druge. Poludjeli bismo da smo sjedili skršenih ruku.“ Glavom pokaže prema
scenografu. „A i čovjek je doveo svoje...“

Dok smo mi razgovarali, Kenan je očito primijetio da izgledamo čudno jer je izveo Katju iz
dnevnog boravka. Na vratima se okrenuo prema nama. „Što čekate? Dođite.“

Poskočili smo i spremali se napustiti prostoriju, kad li nas zaustave scenografovi upitni
pogledi.

„Vjerojatno ćemo nastaviti nakon objeda“, reče Nihat.

Ono dvoje su bili u sobi u kojoj je neku večer spavao Nihat. Katja se smekšala i sad je
pripovijedala što je usnula.

„Bili smo u studiju. Snimali smo ubojstvo onog Kartala Gokera.“

„Ali to smo već završili“, prekine je Kenan.

„To je bio san! Uglavnom, pripremili smo mizanscenu. Rasvjeta, scenografije, sve je
spremno. Čak svira „Ples vitezova“ Sergeja Prokofjeva koji smo jednom slušali kod mene i
koji ti se jako svidio. Ti stojiš za fotoaparatom montiranom na tripod i snimaš. Zasljepljuju
me uzastopniflashovi. ‘Lijepo. Dosta je zasad’, kažeš i uspravljaš se, očito procijenivši da si
okinuo dovoljno fotografija. Odmičeš se od aparata, prilaziš sceni i modelu koji pozira kao
ubijeni mladić i kažeš: ‘Hajde, ustanite.’ Na to ja pogledam modela na tlu i u šoku shvaćam
da to nije model, nego ubijeni mladić.“

„Kartal Goker?“

„Da, muškarac ubijen udarcem u glavu Buddhinim kipićem. Jedna od žrtava ubojstava koje
vi istražujete.“

„I što je onda bilo?“

„Krv mi se u žilama ledi kad shvatim da na tlu leži prava žrtva, a ne model. Ali ti ništa ne
primjećuješ.

‘Hajde, brate, snimanje je gotovo. Ustaj’, ponavljaš.

Tijelo na tlu se ne miče. Približavaš se lešu, vučeš ga za ruku i kažeš: ‘Sinko, ustaj.’

Leš se ne miče.

‘Što je ovome?’ pitaš gledajući me. Ja sam toliko šokirana da ti ne mogu reći da je na tlu
pravo tijelo. Opet se okrećeš čovjeku na tlu i tom mu se trenutku mijenja izraz lica. Grabi
kipić koji je uzrokovao njegovu smrt i udara te njime po glavi. Ti padaš na tlo. Tijelo se bez
riječi, potpuno hladnokrvno uspravlja, sjeda na tvoja prsa i udara te kipićem po glavi.
Pokušavam vikati, ali ne mogu. Pokušavam ga spriječiti, ali ne mogu se pomaknuti. Tijelo te
udara po glavi sve dok kipić ne poprimi boju krvi. Zatim prestaje, grabi te za kosu, podigne
ti glavu i pušta je da padne na tlo kad vidi da si mrtav. U tom trenutku primijeti mene, kao
da me dotad nije vidio. Uto mu oči zabljesnu, kao da u njima opali flash. Bljeskovi iz
njegovih očiju me osvjetljuju. Polako ustaje i približava mi se korak po korak, držeći krvavi
kipić u ruci. Pokušavam pobjeći, ali ne mogu. Ne preostaje mi ništa drugo nego začarana
bljeskovima promatrati kako mi se približava. Flash osvjetljava moje tijelo, a zatim ga
obavija tama. Tijelo mi prilazi i podiže kipić. Pokušavam stisnuti oči, ali ni to ne uspijevam.
Probudila sam se taman prije nego što me udario po glavi, a tebe nije bilo pokraj mene.“

Dok je Katja pripovijedala svoj san, prisjetio sam se svoje noćne more, ali sada nije bilo
vrijeme da je ispričam prijateljima.

„To je stvarno bila noćna mora“, reče Kenan uzimajući ruku svoje ljubavnice među svoje
dlanove. „Da sam znao, probudio bih te na odlasku. Ali kasno smo legli i htio sam te pustiti
da još malo odspavaš.“

Dok su se oni tako raspravljali, Nihat i ja stajali smo nasred sobe.

Kenan to primijeti pa reče: „Ljudi, sjednite. Hajde da dobrim objedom završimo loš
trenutak. Što vam se jede?“

Nije mi se jelo jer sam izgubio apetit, ali ništa nisam rekao. Prijedlog je dao Nihat.

„U Ulici Kurabije ima jedna mala zalogajnica u kojoj pripremaju izvrsne mesne okruglice. “

„Stari, tek smo stigli. Ne izlazim opet van samo da bih jeo“, odsječno će Kenan.

„Tko kaže da moramo izaći? Poslat ćemo scenografovog pomoćnika.“

„Može“, reče Kenan.

„Volim mesne okruglice“, reče Katja.

Ja se nisam pobunio pa smo tako odlučili što ćemo ručati. Nihat je izašao da bi scenografova
pomoćnika poslao po hranu, a kad je još i Kenan otišao na toalet, Katja i ja ostali smo sami.
Nastavio sam šutjeti.

„Zamišljen si“, reče Katja.

„Malo sam umoran.“

Mislila je da se ljutim na nju.

„Oprosti, Selime. Bila sam malkice preoštra, ali zaista sam se jako uplašila.“

„I u pravu si što se bojiš... Ni ja ne znam što će nam se još dogoditi.“ Znatiželjno me

pogledala.

„Zašto si onda pristao pomoći Kenanu?“

„Katja, već sam rekao: Kenan će nastaviti istragu sa mnom ili bez mene.“

„Znam, ali možda da se nisi tako lako predao...“

„Nisam se nikome predao. “ Zvučao sam oštro. „Još ne odobravam ovaj poduhvat. Ali sada
neću napustiti Kenana. “

Pomno me promatrala, lijepim očima.

„Eto, to ne mogu shvatiti. Zašto sudjeluješ u nečemu što smatraš pogrešnim?“

„Da zaštitim svog prijatelja.“

„A što ako i ti i tvoj prijatelj nastradale...“

„Na taj rizik treba računati.“

„Dakle, ti misliš da bih i ja trebala sudjelovati?“

„Ne, ne mislim. Ti postupaš ispravno. Ali Nihat i ja ne možemo napustiti Kenana. Da si

Turkinja, možda bi ti bilo jasnije. Mi to barem tako shvaćamo.“

Katjin se pogled smekšao.

„Nemoj me pogrešno shvatiti, molim te. Ne optužujem te. Znam da ovo činiš za Kenanovo
dobro. Ali ipak sam se pitala: bi li Kenan imao hrabrosti upustiti se u ovo da Selim nije
pristao... “

„Precjenjuješ moj utjecaj na Kenana. Sjeti se, Kenan je istragu započeo i prije nego što sam
ja pristao priključiti se. Kenan uvijek radi po svome.“

„Što ja radim“, reče Kenan vrativši se u prostoriju. Bilo mu je lakše sad kad je udobrovoljio
svoju dragu pa je opet postao onaj stari veseljak. „Kako te nije sram, gade?“ počeo se šaliti.
„Ja odem pišati, a ti me odmah olajavaš pred djevojkom. “

Katja nije shvatila da se šali.

„Nije bilo tako, Kenane, Selim ništa nije kriv. Ja sam govorila o tebi.“

Usprkos tome što me maloprije naljutila, Katjina iskrenost me sad oraspoložila pa sam se i
ja pridružio šali.

„Da, gade jedan“, rekao sam oštro, „ogovarao sam te. Rekao sam da si ništarija. Imaš li što za
reći?“

Kenan je ustuknuo pretvarajući se da se uplašio.

„A ne, stari moj, što da kažem pred tobom tolikim?“ odvrati Kenan.

Katja je konačno shvatila da se šalimo pa reče: „Za Boga miloga, pomislila sam da se
svađate.“

„Njih dvojica?“ reče Nihat koji se također vratio, upotpunivši opasnu četvorku. Ali Nihatu
nije bilo do šale. Njega je zanimala istraga.

„Hoćemo li sada razgovarati s tipom iz Sirijskog prolaza?“ upita vrativši se na glavnu temu
razgovora. Katjinim lijepim licem proleti sjena, ali nije nas prekinula.

„Hoćemo“, rekao sam. „Ali važnije je što bi nam mogao reći diler u zatvoru po imenu Rešat
Čopur. Tu se nešto čudno događa. A značajno je i to što je odbio razgovarati s nama.“

„Opet ću nazvati njegova odvjetnika“, upadne Kenan. „Naći ćemo načina da se vidimo s
njime. A što ćemo s madam?“

Već sam pripremio prijedlog.

„Pisat ćemo joj. Ako to ne upali, morat ćemo otići u Pariz, ali pokušajmo prvo ovako. Za to
ćemo vrijeme obaviti ostalo. Razgovarat ćemo s Murselom, istražiti sotoniste, pronaći način
da razgovaramo s tipom u zatvoru.“

„Logično“, reče Kenan. Okrene se prema Katji i Nihatu. „Trebali ste vidjeti Selima danas.
Izgledao je kao prekaljeni detektiv. Kako li je samo ispitao Junusa Kulukčua! Da ga ne
poznajem, pomislio bih da je neki viši inspektor u Odjelu za umorstva. Dobro da je pošao sa
mnom.“

Pogledao sam Nihata kako bih izbjegao Katjine optužujuće poglede. On se snuždio, misleći
da smo ga isključili.

„Ne znam ja ništa, prijatelju, ali odsad više nikamo ne idete bez mene!“

Zaboravio je koliko je stvar ozbiljna i žalio se kao da smo bez njega otišli na vožnju vlakom
smrti u lunaparku.
„I nećemo“, rekao sam i nastavio, uputivši pogled Katji. „Ako želimo pomoći Kenanu, svi
ćemo preuzeti dio zadaća.“ Opet sam se okrenuo Nihatu. „Ti pronjuškaj malo o onom
Murselu“ Nihat me slušao široko rastvorenih očiju, uzbuđen poput kakvog ratnika
uvjerenog u ispravnost svog poziva, spremnog preuzeti prvu važnu zadaću. „Je li mu
trgovina još otvorena? Što sve prodaje? Tko navraća onamo? Zašto je trgovinu otvorio u
Sirijskom prolazu? Koliko ja znam, tamo nema trgovina CD-ima, kasetama, majicama i
posterima...“

„Imaš pravo, nema...“ reče odmahnuvši glavom. „Bez brige, sve ću saznati...“ I Kenan se
pridružio planiranju.

„Ja ću opet posjetiti odvjetnika Rešata Čopura. Moramo naći način da ga navedemo da se
predomisli.“

Katja je izgledala nezainteresirano. I Nihat je to zamijetio.

„Ti nam nećeš pomoći?“ upita je.

„Ja ću se pozabaviti snimanjem“, reče Katja. Bila je napeta i ljuta na nas. „Netko bi trebao.
Bojim se da će Kenan inače zaboraviti zašto se uopće upustio u ovo.“

„Nemoj tako, Katja“, reče Kenan. „Jedino što želim jest privući pažnju na našu izložbu. Sve
ovo činim radi toga.“ Nije ustrajao vidjevši da je i dalje napeta. „Ali u pravu si, bilo bi dobro
da ti budeš u studiju. Tako nećemo gubiti vrijeme?

Katja je htjela nastaviti raspravu, ali ja joj nisam dopustio.

„Dobro“, upao sam, „a ja ću smisliti neko pismo za Catherine Varchand. Baš da vidimo što
hoće madam.“
Dvadeset četvrto poglavlje
U butik sam se vratio tek pri kraju dana. Ješim mi je na stolu ostavila popis poziva, no
nijedan nije bio važan. Podcrtao sam samo poruku direktora Memduha koji me podsjećao
da sutra u jedanaest imamo sastanak u tvornici. Tad spazim poruku: „Navratila gospođa
Melek“. Pozvao sam Ješim k sebi.

„Gospođa Melek je bila ovdje?“ upitao sam.

„Da, gospodine Selime, došla je s nekim niskim čovjekom kose skupljene u konjski rep.
Pitala je za vas, a ja sam joj rekla da ćete doći poslijepodne. “

Kad je izašla, pitao sam se što je Melek radila ovdje. Ta ne bi došla zbog nečeg dobrog. Nije
joj valjda Dize prenijela sve ono o čemu smo razgovarali? Ako jest, nagrabusili smo. Melek
bi nam popila krv zbog toga što smo njezina supruga upetljali u ovo. Ali zašto bih ja
nagrabusio? Neka se Nihat time bavi. Možda bi tako i bilo bolje. Neka sam riješi svoje
probleme. Ni to nije mogao učiniti pa je sad bio rastrgan između žene i nas. Iznervirao sam
se. Nakon Katje, sad se još moram baviti i s Melek... Zaboga, pored toliko problema, još se i
sa ženama moram bakćati... A ako i Gulriz sazna sve... O tome nisam htio ni razmišljati.

Zaželjevši da moja supruga nikada ne dozna što se događa, iz džepa sam izvadio pismo
Catherine Varchand i ponovno ga pročitao. Kad sam ga dvaput zaredom iščitao, uključio
sam računalo i počeo tipkati odgovor u Kenanovo ime. Bilo je to kratko pismo, iako ne
kraće od njezina. Nakon što sam se predstavio kao Ajsunin rođak, objasnio sam tragediju
koja ju je zadesila. Obavijestio sam je da surađujemo s policijom kako bismo pronašli
ubojicu i zamolio je da ono što zna podijeli s nama. Dok sam pregledavao što sam natipkao,
u ured uđe Ješim.

„Gospođa Melek i njezin prijatelj su ovdje, pitaju za vas.“

„Jeste li im rekli da sam ovdje?“

„Nismo, gospodine.“

„Jeste li pitali što hoće?“

„Gospođa Melek spominje nekakvu donaciju. Navodno ste joj rekli da ćete donirati novca za
časopis poezije.“

Prisjetio sam se onoga o čemu smo razgovarali u antikvarnici.

„Ah da“, radosno sam uzviknuo, „ima pravo, rekao sam joj da ću im pomoći. Ali za to ne
treba mene. Reci joj da sam otišao u tvornicu i da će im pomoći gospođa Fatma iz
računovodstva. Ali naravno, Farmu prije spoji sa mnom.“
Naložio sam gospođi Fatmi da Melek i njezinom prijatelju koji će doći k njoj isplati traženu
svotu, ali i da zatraži račun. Spustio sam slušalicu i osjetio kako mi s leđa nestaje ogroman
teret. Uzalud sam okrivljavao Dize. Čini se da čitanje krimića navodi čovjeka na analitičko
razmišljanje, ali ga istraga pravog ubojstva čini paranoičnim.

Doradio sam pismo za Catherine Varchand i spremio ga u omotnicu. Osobno sam ga predao
u poštanski ured na Taksimu kad sam predvečer napustio butik. Rečeno mi je da će pismo u
Pariz stići kroz nekoliko dana pa sam uronio u večernju masu ljudi na povratku kućama,
prošetavši se do parkirališta pokraj Kulturnog centra Ataturk. Iznenada primijetih da je
zagušljivo jutro zamijenila predvečer, meka i podatna poput sirupa. Snježnobijeli oblaci čije
su rubove posljednje zrake dalekog zalazećeg sunca obojale narančasto, polako su klizili po
nebeskom plavetnilu prema moru, kao neka čarobna bića. Vjetar s Bospora raspršio je
pepeljasto sivilo koje nas je od jutros pritiskalo poput preše.

Kod kuće me je dočekala veličanstvena trpeza. Gulrizina je trpeza uvijek bila sačinjena od
mirisa i okusa koji su uveseljavali ne samo nepce, već i oči i srce. Ne govorim to samo zato
što mi je supruga. Njezina jela privukla bi i najveće gurmane. Ali moram priznati da me već
dugo nije dočekao, kako bi moj otac znao reći, ovakav „primjer elegancije i izvrsnosti“, kao
večeras. Ukusna juha od rajčice, zatim janjetina u umaku s pireom od patlidžana, moje
omiljeno jelo, riža sa šehrijama i uz to turšija od sezonskog povrća. Kao drugi izbor,
bezmesna sarma u lišću vinove loze i bob u maslinovom ulju, uz umak od jogurta i češnjaka.
Ali to nije bilo sve, odnekud je uspjela nabaviti i puding s mastiksom koji jučer nismo
uspjeli pojesti. Uzbuđenje koje je u naš brak unio jučerašnji ugodni susret na Bejogluu - a
pomalo i ono s Katjom - još se dakle nije slegnulo. Zadovoljno sam sjeo za stol, ali netko u
kući nije dijelio moje osjećaje: Burč kojemu se hrana nije sviđala. Gospodinu su se jele
mesne okruglice i prženi krumpirići. Ali moja je supruga mislila na sve, pa i na to. Umjesto
okruglica, biftek, umjesto prženih krumpirića, pire. A kad je trampi pridodala i čašu kole,
Burčevo se lice ozarilo. Dok se Gulriz šalila s našim sinom, ja sam ih u sreći promatrao.
Obećao sam si da nikada neću dopustiti da se pokvari ovo zajedništvo, ova toplina, ova
ljubav.

Sljedećeg me dana na putu prema tvornici nazvao Nihat. Istražio je glazbenu trgovinu
„Angel Heart“ u Sirijskom prolazu i njezina vlasnika Mursela. On je jedini u prolazu imao
trgovinu glazbom pa je u njoj uvijek bilo mladeži. No, oni nisu onamo odlazili samo u
kupovinu, već bi se satima zadržavali, družeći se s Murselom. Nisu stvarali probleme
ostalim trgovcima.

„A kad je prolaz nešto mirniji?“ upitao sam.

„Većina ljudi ode kad zađe sunce. Zašto pitaš?“

„Htio bih da u trgovini bude mirno kad odemo razgovarati s Murselom.“

„Onda svakako moramo otići predvečer. Trgovina je ionako velika pa nećemo privući
pažnju ako uđemo?
„Znači izvidio si i prostor?“

„Naravno. Pa rekao si mi da ga istražim.“

„On ništa nije posumnjao, zar ne?“

„Zašto bi sumnjao? Mislio je da sam kupac.“

„Jesi li razgovarao s njime?“

„Pa, htio sam ga vidjeti izbliza. “

„I kakav je taj Mursel? Hoće li nam odgovoriti na pitanja?“

„Ne znam, tip je malo hladan. Nosom para nebo. Mislim da ne mari baš za kupce. Kao da mu
trgovina i ne znači previše?

„Tome se nije za čuditi. Tko zna kakve se stvari ondje događaju? „I, hoćemo li večeras
onamo?“

„Bilo bi dobro. Javit ćemo i Kenanu pa ćemo otići u posjet tom Murselu. Možda bi bilo bolje
da ti ne ideš.“

„Zašto?“

„Kako zašto, Nihate, pa tip te vidio. Ispitivat ćemo ga o ubijenom prijatelju. Ne bismo ga
trebali dodatno podbadati?

„Zašto bi se on osjetio podbodenim? Baš naprotiv. Ja sam razgovarao s njime, uspostavili

smo nekakav dijalog. Lakše će meni biti uspostaviti komunikaciju s njime nego vama.“

Nisam ga mogao razuvjeriti preko telefona.

„Dobro, kasnije ćemo o tome“, rekao sam. „Nađi Kenana i reci mu da večeras bude spreman.
Nazvat ću vas.“

„Dogovoreno“, rekao je. Kad sam poklopio, odjednom sam shvatio da sam se počeo ponašati
kao prirodni vođa ove istrage. Doduše, jučer je bio prvi put, a danas drugi, ali u našem
prijateljstvu ja nikada nisam donosio odluke ili govorio što treba činiti. Znao sam se nekad
okušati u tome, ali na kraju bi me Nihat i Kenan počeli zadirkivati ili bi mi dojadilo pa bih
prepustio uzde. I naravno, svaki bi ih put preuzeo Kenan. Kako li će ovo završiti? Jer za
razliku od prije, Kenan i Nihat su me shvaćali ozbiljno. Pogledajte, čak mi je i Katja pridala
preveliku važnost kad je rekla: „Kenan bi odustao da mu ti nisi pristao pomoći.“ Premda se
nimalo nisam slagao s time, sviđalo mi se što je pretjerivala u veličini moje uloge i što su me
moji prijatelj slušali s poštovanjem. Ne, nisu me napustile brige oko istrage, ali to što su
stvari išle po mome ulijevalo mi je nadu.
Sastanak u tvornici nije dugo trajao. Odlučili smo povećati proizvodnju. U zemlji je vladala
gospodarska kriza pa nam narudžbe izvana nisu predstavljale previše posla. Bit će dobro
uspijemo li održati razinu koju smo postigli prošle sezone. Na dnevnom je redu bio i
problem poplave u skladištu. Usvojena je ideja da se kao privremena zaštita od izlijevanja
potoka pred tvornicom podigne nasip. Izgradnja novog skladišta će pak započeti idućeg
proljeća. Ručao sam s vodećim kadrom tvornice. I to je bila jedna od očevih navika koju sam
usvojio. On je sa svojim zaposlenicima gradio odnose jasnih granica, utemeljene na
poštovanju. Ali tu i tamo bi s njima podijelio objed, pokušavajući im dati do znanja da je i on
jedan od njih. Ne znam koliko je to ponašanje imalo utjecaja na osoblje, ali svejedno ga
nastojim očuvati živim, kao i što činim i s mnogo drugih navika moga pokojnog oca.

Nazvao sam Kenana čim sam se vratio u butik. Taman se vraćao sa sastanka s odvjetnikom
Rešata Čopura. Ovaj je narednog tjedna imao ročište te je rekao da će odlučiti ovisno o
ishodu suđenja.

„Zar on očekuje da će ga osloboditi?“ upitao sam.

„Zašto ne bi“, odvrati Kenan. „Protiv njega ima još manje dokaza nego protiv Junusa
Kulukčua.“

„Ali ima dosje. Sumnjam da će ga baš tako lako pustiti. Mislim da nas odvjetnik zavlači.
Vjerojatno ni on ne želi da razgovaramo s Čopurom. Konačno, plaćaju ga Čopurovi šefovi.
Ako su oni zaista počinili to ubojstvo, možda im nije do toga da se ta tema načinje.“

Kenanu se ta mogućnost i nije pretjerano sviđala jer je bio uvjeren da iza ubojstava stoji
neko tajno društvo.

„Nisam siguran da mafija tako dobro funkcionira. Čak da i jest tako, Rešat Čopur je samo
diler; za njega ne bi plaćali odvjetnika. Njega je unajmila Čopurova obitelj. A odvjetnik je
mlad, diplomirao je prije dvije godine. Možda ga zato ne uspijeva nagovoriti da razgovara s
nama. Ali neću odustati. Čim prođe dan ročišta, opet ću mu pozvoniti na vrata.“

„Je li te Nihat nazvao?“

„Da. Htio si da večeras odemo razgovarati s Murselom.“

„Nema smisla gubiti vrijeme. “

„Onda idemo. Gdje se nalazimo?“

„Ispred Sirijskog prolaza. Može li u osam i pol?“

„Može, ja sam na putu za studio. Katja mi ne da disati. Dnevno snimamo skoro tri
reprodukcije. Radim kao vol. Istraga joj nije draga pa mi odvlači pažnju fotografijama,
nadajući se da ću se ohladiti od ovoga...“
Poklopio sam i, znajući da se to neće dogoditi, poželio sam u sebi da se ohladi i da se svi
spasimo ove nevolje.

Kad sam se našao s Kenanom, svjetla na Bejogluu odavno su se upalila. Na ovom dijelu
avenije, koji je bio mirniji u usporedbi s onim između Galatasaraja i Taksima, bilo je sve
manje ljudi. Zapravo se nismo našli točno ispred Sirijskog prolaza. Stigao sam deset minuta
ranije pa sam, da mi prođe vrijeme, gledao izlog knjižare Robinson Crusoe na lijevoj strani
avenije kad sam začuo Kenanov glas: „Tražiš nove krimiće?“

„Tko još misli o romanima kad je sam usred policijske pustolovine.“

Izgledao je sasvim opušteno.

„I ti si uranio“, reče Kenan.

„Od uzbuđenja. Ne idemo svaki dan ispitivati nekoga.“

„Ma samo ćemo porazgovarati sa sasvim prosječnim čovjekom.“

„Koji je član sotonističkih društava. Osim toga, razgovarat ćemo o njegovom prijatelju, žrtvi
sumnjivog ubojstva“

Hinio sam da ga pokušavam podsjetiti na ozbiljnost situacije, ali nije reagirao.

„Idemo“, reče, „maloprije sam se čuo s Nihatom. Čeka nas pred prolazom.“ Uputili smo se
prema Sirijskom prolazu.

„Jesi li uspio pogledati Sotonističku Bibliju?"

„Jesam. Nimalo zanimljiva. Sadrži neka općenita pravila, kao Biblija i Kuran. Riječ je o
najobičnijoj religiji. Knjigu ću pokušati pažljivije pročitati kad budem imao više vremena, ali
sumnjam da će nam biti od koristi. Možda ćemo od Mursela doznati nešto zanimljivije.“

„Nadam se da ćemo ga uhvatiti nasamo. Cisto sumnjam da će biti gostoljubiv prema nama.“

„Pretjeruješ, Selime. Kao da smo sa sobom trebali povesti tjelohranitelje

„To zapravo i ne bi bilo loše.“ Sjetio sam se svog vozača Orhana. „Uh, trebao sam povesti
Orhana.“

„Zašto?“

„On je bivši boksač. Bio je prvi u Istanbulu.“

„Nije ni čudo da me mučilo zašto mu je nos onako iskrivljen. Ali to je sad prošlost, s onim
trbuhom bi ostao bez daha da zamahne.“
„Nemoj tako. Trebao si vidjeti kako je udario čuvare parkirališta u tvojoj ulici prošlog ljeta.
Polomio im je nosove. Bio bi ih ubio da se nisam umiješao.“

„Ma daj“, reče iznenađeno. „Pa kako to?“

„Znaš da se obično parkiramo u garaži pokraj Kulturnog centra. Tog su dana neki paketi
trebali ići k meni doma iz butika pa sam Orhanu rekao da se parkira negdje blizu i dođe u
butik. Došao je i pokupio pakete i ušao u ulicu u kojoj je deset minuta ranije parkirao. Ali
Volva nije bilo na vidiku.

‘Orhane, gdje je auto?’ upitao sam ga.

‘Gospodine, maloprije sam ga ostavio ovdje’, reče jadničak posramljeno i iznenađeno i

glavom pokaže prema lijevoj strani ulice. ‘Ali sad ga nema’, rekao sam.

Orhan je spustio pakete na tlo i obratio se visokom, tamnoputom čuvaru parkirališta

prljave brade, koji je stajao nekoliko metara dalje, kao da je kralj ulice.

‘Brate, gdje je naš auto?’

Čovjek mu dobaci nemaran pogled.

‘Koje je marke?’ upita.

‘Volvo... Bež boje... Parkirao sam ga prije deset minuta...’

‘Dobro, dobro’, prekine ga ovaj. ‘Sad će doći...’

Orhan se počeo ljutiti.

‘Što dobro, brate, pitam te gdje mi je auto’, podvikne.

‘Ne deri se’, reče ovaj. ‘Rekao sam ti da će doći.’

Orhan me pogleda, a ja mu rukom dam znak da se smiri.

‘Čuj, brate’, rekao sam, ‘možda nas niste razumjeli. Mi smo ovdje parkirali auto i sad ga
nema. Kako je to moguće?’

Podignuo je jednu obrvu i prijeko me odmjerio, kao da se pitao odakle sad ovaj i rekao: ‘Mi
ovdje pružamo javnu uslugu. Kao što vidiš, ulica je uska. Kolega preparkira automobile.
Pričekajte.’ Okrenuo nam je leđa u znak da je razgovor završen. ‘Jebem li vam ja vaš auto’,
mrmljao je sebi u bradu. Ali i ja i Orhan smo ga čuli.

‘Budi pristojan’, reče mu Orhan.

Te su riječi bile kap koja je prelila čašu.

‘A što ako ne budem pristojan, konju?!’ poviče ovaj prilazeći Orhanu. Činilo se da će
podignuti ruku u pokušaju da ga uplaši. Nisam ga ni stigao zaustaviti, samo sam vidio da je
Orhan podignuo šaku i spustio je na njegov nos. Silina ga je udarca podignula s tla, a onda
se srušio na popločanu cestu kao prazna vreća. I nije ustao. Neki je drugi djelatnik
parkirališta odnekud iskočio i napao nas povikavši: ‘Sad ću vam jebati majku! ’ Iskreno, ja
sam se skutrio u nekom uglu. Orhan se pak sasvim mirno pomaknuo dva koraka u stranu i
napadaču udijelio dva poštena udarca, jedan u trbuh, a drugi u donju čeljust. I ovaj se srušio
kraj onog prvog. Dva udarca, Kenane, samo dva udarca. Ali toliko jaka udarca da nitko
nakon njih ne ustaje.

U tom se trenutku naš Volvo ukazao na početku ulice. Kad je tip za volanom ugledao svoju
dvojicu kolega na tlu, brzo je izašao. Dosad su sve u ulici uspjeli uplašiti pa se i on približio
psujući. Bio je mlad, nizak i debeljuškast. Zamahnuo je jednom-dvaput, uzalud. Orhan mu je
mirno prišao i odalamio ga po ustima. Kunem ti se, po čitavoj je ulici odjeknuo zvuk
lomljenja kosti. Tip je pao na dupe i tako ostao, dok mu je iz usta krvarilo. U tom se trenu
onaj prvi osovio i nesigurno koraknuo prema Orhanu. Ovaj je zauzeo stav i čekao. Uplašio
sam se da bi ih mogao ubiti. Odmah sam se umiješao. Priskočili su i trgovci koji su me
vidjeli. Nije im baš bilo do tučnjave zato što su ovi s parkirališta dobili batina, ali malo su se
ohrabrili kad se trebalo suprotstaviti grubijanima. Malo su psovali, ali svatko se trudio biti
izvan dometa šaka. Uglavnom, na kraju sam uspio odvući Orhana odande. “

„Vau!“ uzvikne Kenan zadivljeno. „Taj tvoj vozač je stvarno čudo!“ „Jest. Pozvao bih ga
večeras s nama da mi je palo na pamet.“

„Ma daj“, reče Kenan, „što se može dogoditi?“

Ja nisam bio opušten kao Kenan jer nam se svašta moglo dogoditi. U razgovoru smo stigli
pred ulaz u Sirijski prolaz koji je kroz uska, visoka, dekorativna željezna vrata s trima
krilima gledao na Aveniju Istiklal. Sirijski

prolaz izgrađen je 1909. godine. U njemu su bile tri zgrade na svakom katu međusobno
povezane prolazima. Tiskare smještene u ovom prolazu tiskale su Apoyevmatini i Iho,
novine na grčkom jeziku, uz dnevni list Džumhurijet i francuski La Republique.

Provirili smo u prolaz prije nego što smo ušli. Hodnik se u polumraku činio još dužim, užim
i dubljim. Nihata nije bilo u blizini.

„Možda još nije došao?“ upitao sam.

„Trebao je doći. Rekao mi je da nas čeka pred prolazom.“

„Da glupan nije možda ušao?“ progunđao sam zabrinuto. „Želi nam se dokazati?

„Da, stvarno, i pitao sam se zašto je došao ranije. Imaš pravo, budala hoće obaviti razgovor
bez nas.“
Više nije bilo smisla da čekamo pa smo prošli kroz željezna vrata. Dočekala nas je
prohladna vlaga Sirijskog prolaza i njegov jedinstveni miris sazdan od višegodišnjih slojeva
aroma plijesni, anisa, duhana, tinte i staroga namještaja. Sigurnosne rolete na većini su
prodavaonica na prizemlju bile spuštene. A dvije u kojima su još bila upaljena svjetla
pripremale su se na zatvaranje. Počeli smo se osvrtati u tmini. Gdje je „Angel Heart“? Možda
smo pogrešno shvatili, možda nije bio na prizemlju, nego na nekom višem katu? Podignuo
sam glavu. Do nas je, između mostića koji su spajali dvije zgrade, dopiralo blijedo svjetlo.
Ali nismo se žurili uspeti se na gornji kat. Nastavili smo prolaziti hodnikom kad smo
odjednom začuli kako netko viče: „Izlazi, smjesta mi izlazi iz dućana!“ Zatim je do nas dopro
Nihatov tanki glas.

„Gospodine Mursele, molim vas, pogrešno ste me shvatili.“

Ubrzali smo korake. Hodnik se pri kraju račvao jer je prolaz imao dva izlaza. Nihat je stajao
na ulazu prodavaonice odmah pokraj vrata na desnoj strani, pokušavajući smiriti glavatog,
krupnog tipa za kojeg smo pretpostavili da je Mursel.

„Nemam loše namjere, samo bih htio doznati štogod o Kartalu Gokeru.“

„Ne poznajem ga“, govorio je Mursel. Glas mu je bivao sve razdraženiji.

„Nema smisla da poričete. Kartal vam je bio najbolji prijatelj.“

„Ma što hoćeš ti ovdje ovako kasno? Gubi se.“

„Oprostite, ali ne idem nikamo dok mi ne odgovorite na pitanja“, reče Nihat. I on se počeo
ljutiti.

Odjednom su stvari izmaknule kontroli.

„Ma ne odgovaram ja ni na što, kretenu“, odvrati Mursel i gurne Nihata. „Odjebi! Inače ću ti
jebati majku!“

I Nihat je poludio, ali kako se naš dragi prijatelj nije znao tući, rukama je ovoga drugoga
pokušavao odmaknuti od sebe. Shvativši da ovako ništa neće postići, Mursel pred našim
očima pograbi Nihata za ovratnik i žestoko ga glavom udari posred lica.

„Ah!“ začuo sam. Ne znam je li to uzviknuo Nihat, Kenan ili je to pak izašlo iz mene. Ali
Mursel nije bio gotov. „Je li ti dosta odgovora?! “ vikao je tresući Nihata koji se zaljuljao od
siline udarca i naslonio na rolete prodavaonice prijeko.

„Pusti ga, kurvin sine!“ povikao je Kenan bacivši se na Mursela. Ali napravio je pogrešan
pokret, pokušavajući ovome uhvatiti ruku umjesto da ga udari. Mursel je to iskoristio,
okrenuo se i, baš kao i s Nihatom, munjevito zamahnuo glavom prema Kenanu. Srećom,
Kenan je bio brži te je pomaknuo glavu ustranu, a udarac je otišao u prazno. No Mursel se
tad pokazao vještim borcem jer je bez oklijevanja šakom Kenana udario u trbuh. Kenan je
zateturao. Da sam još trenutak čekao, i Kenana bi nokautirao, baš kao i Nihata. Izvukao sam
očev Smith&Wesson iz pojasa i prislonio ga tipu na potiljak.

„Pomakni se i rasut ću ti mozak.“

Mursel je pokušao okrenuti glavu.

„Ni makac! “ povikao sam.

Odjednom nastane tajac. Nihat, kojemu je krvarilo iz nosa, Kenan koji se pokušavao pribrati
iznenađeno su zurili u pištolj u mojoj ruci, baš kao i Mursel. No on se ipak prvi pribrao.

„Tko ste vi?“ upita.

„Pogodi“, rekao sam.

Kenan se tad uspravio i, podlegavši ljutnji, pošteno udario Mursela u trbuh. Ovaj se
presavio i pao na koljena. Kad je ponovno mogao udahnuti reče: „Nemam novca. Pogledajte
u blagajnu, nemam novca. “

„Gle gada“, reče Kenan. „Izgledamo li ti mi kao lopovi?“ A zatim bez razmišljanja doda: „Mi
smo iz policije. Shvaćaš li, policija...“

„Po... policija?“ promucao je Mursel.

„Da. Istražujemo ubojstvo Kartala Gokera.“

Smjesta je izbacio odgovor, kao da ga je imao u pripremi:

„Dobro, sve što znam rekao sam glavnom inspektoru Džunejtu“

Stvari su se počele komplicirati.

„Mi nismo iz Bejoglua, nego iz Odjela za umorstva“, rekao sam prvo što mi je palo na pamet,
podržavajući Kenana u laži.

„Sad mi je jasno, stari“, reče Mursel pokušavajući ući u trgovinu. „Okreni se!“ upozorio sam
ga.

„Dobro je, stari, dobro je. Niste iz postaje Bejoglu pa ne znate tko sam ja. Inače biste me
prepoznali.“

Kenan je i dalje bio bijesan.

„A tko si pak ti?“

Mursel se bojažljivo osvrne oko sebe.

„Idemo unutra razgovarati! “

Imao je pravo. Još nekoliko minuta i netko bi nas ovdje sigurno primijetio.

„Dobro, ali ako samo korakneš krivo...“

„Neću, stari. Ja nemam problema s policijom. Nazvat ćemo inspektora Džunejta pa nek’ vam
on sve objasni.“

Pratili smo Mursela u trgovinu. Kenan je podignuo Nihata koji nas je i dalje gledao
zamagljenim očima i ušao s njime unutra. Pultovi s poredanim CD-ima ispisanim gotičkim
slovima, slični onima koje sam vidio u Ajsuninom stanu, dva stalka s posterima postavljena
jedan nasuprot drugome, zidovi s plakatima na kojima su prevladavale crvena i crna boja.

„Uđite, sjednite“, reče Mursel pokazavši stolicu.

„Uzmi tu stolicu i prebaci je do ove rupe“, rekao sam. Nije shvaćao što sam htio reći.
„Ovamo, pred tvoj plakat tvoga gospodara sotone. “

Poslušao me. Pogled mu padne na Nihata koji se i dalje držao za nos.

„Oprosti, stari“, reče zabrinuto. „Hoćeš li papirnatu maramicu ili da navlažim krpu?“

„Neću“, reče Nihat, ali bilo je očito da ga jako boli. Iz očiju su mu curile suze.

„Kenane, pogledaj mi nos. Čini mi se da je slomljen.“

Kenan je pažljivo pregledao i opipao Nihatov zakrvavljeni nos.

„Nije slomljen“, reče, „ali i dalje krvari.“

Iz džepa izvadi papirnatu maramicu.

„Od ovog ćemo napraviti tampon. To će zaustaviti krvarenje.“

Ljutito pogleda Mursela.

„Znaš koja je kazna za napad na policajca, zar ne?“

Mursel se uplašeno skutri.

„Ali niste se predstavili... Kako sam mogao znati da ste iz policije? Trebali ste se samo
pozvati na Džunejta.“

Dok sam ja razmišljao o tome kako će nam glavni inspektor nakon svega ovoga zavrnuti
vratom, Kenan upita: „Kako to da ti poznaješ Džunejta Gezmena?“ Opet je glumio policajca.
Zanimljivo, ali ni pazikuća, a ni Mursel dosad nisu posumnjali u to da smo policajci. Mora da
su ih u to uvjerile naša dob i vanjština.

„Ja mu pomažem. Znate, prenosim mu informacije o sotonistima“

„Zašto mu nisi pomogao u istrazi o smrti Kartala Gokera?“

„Kako nisam? Što mislite, tko mu je dao ime Rešata Čopura?“

Kad je to rekao, Mursel je zastao. I pojedinačno odmjerio svakog od nas trojice. Činilo se da
mu je nešto sinulo.

„Oprostite, ali možete li mi pokazati svoje značke?“ upita pokušavši ustati. „Sjedaj tamo!“
viknuo sam uperivši mu pištolj u lice. Odmah je potonuo natrag na stolicu.

Pogledao sam Kenana koji je pokušavao napraviti tampon za Nihatov nos i sarkastično
progunđao: „Gospodin hoće vidjeti naše značke.“

„Vidjet će ih kad ga uhitimo zbog napada na službenu osobu“, odvrati Kenan. No to Murselu
nije bilo dovoljno uvjerljivo.

„Ili mi pokažite značke ili ću nazvati inspektora Džunejta“, inzistirao je. Mursel je bio lukav,
nismo ga mogli tako lako prevariti. Nije nam preostalo ništa, nego položiti karte na stol.

„Zbunjen si, zar ne?“ upitao sam ga. „Suočen si s teškim pitanjem. Jesmo li mi iz policije ili
nismo? Napravit ću ti uslugu. Ispalit ću ti metak u glavu pa neće više biti ni pitanja, a ni
tvoje glave. I tako ćeš zauvijek počivati u miru.“

Okrenuo sam se prema Kenanu koji je Nihatu namjestio tampon u nosu i s cijevi pištolja mu
pokazao prema roletama.

„Spusti ih...“

„Što to radite?“ uspaničio se Mursel.

„Zatvaramo trgovinu tako da se ne čuje ako pucam“, mirno sam objasnio. Kenan je u trenu
učinio što sam mu rekao. Mursel je panično upitao: „Tko ste vi?! “

„Policija, MIT, JITEM, NSA, CIA, Mossad, KGB... Koja god ti tajna služba pala na pamet, mi
smo njezini članovi. A od dvije stvari koje mrzimo najviše na svijetu, prva je napad na nas,
pogreška koju si ti počinio. Druga je pak kad ne dobijemo odgovore na pitanja. I sad me
zanima hoćeš li i tu pogrešku napraviti?“

„Što hoćete od mene? Ja ništa nisam kriv.“

„Napao si nas!“
Kad je spustio rolete, Kenan se ustobočio pred Murselom i preuzeo ispitivanje.

„Prijeđimo na stvar. Tko je ubio Kartala Gokera?“

„Kako bi ja to mogao znati?“

„Maloprije si rekao da si ti dao ime Rešata Čopura.“

„Ja nisam rekao da je Čopur ubio Kartala. Rekao sam da je Kartal dugovao Čopuru. A ovaj
mu nije davao robu.“

„Za konzumaciju ili za prodaju?“ upitao je Kenan. Bilo je to dobro pitanje. U sebi sam
čestitao prijatelju.

„Za konzumaciju. Kartal je bio ovisnik! “

„A Ajsun?“ upitao sam.

„I Ajsun je uzimala... Ali ne puno, nije postala ovisna.“

„Dobro, vratimo se Čopuru. Koliko mu je Kartal dugovao?“

„Oko tri tisuće dolara. Dan prije smrti, Kartal je došao ovamo i tražio da mu posudim novac.
Rekao sam mu da nemam. Dotad već godinu dana nisu imali problema s novcem. Ajsun je
našla posao i imali su dobre prihode. Ali Ajsun je deset dana bila u Francuskoj, a njega je
uhvatila kriza. Hitno mu je trebao novac. Otišao je Čopuru, ali ovaj ga je podsjetio da mu već
duguje. Kartal je očajnički tražio novac. Kad narkomane uhvati kriza, postanu
nepredvidljivi i sposobni su za svašta. Možda je pritisnuo Čopura, možda ga je napao. A
Čopur ga je onda udario kipićem.“

„Kipićem?“ Sumnjičavo sam ga pogledao. „Kako znaš da je Kartal ubijen kipićem? Mi to

nismo rekli.“

Razrogačio je oči u strahu.

„Nemojte! “ Pokušao se sjetiti. „Čuo sam od nekoga. Džunejt mi je vjerojatno rekao. Kako
bih ja inače znao za kipić?“

„Tko zna? Možda si ti ubio Kartala“, otvoreno sam ga optužio. Mursela je sada posve
obuzela panika.

„Stari, Kartal mi je bio najbolji, najbliži prijatelj. Zašto bih mu naudio?“

„Možda i ti dilaš drogama?“

„Nipošto. Ja se takvim stvarima ne bavim. Uzalud me optužujete. Ako ne vjerujete meni,

pitajte inspektora Džunejta. Imam njegov broj mobitela. Možemo ga odmah nazvati.“
„A Ajsun?“ prekine ga Kenan. „Tko je nju ubio?“

Mursel nas bojažljivo pogleda.

„Zašto šutiš?“ zareži Kenan. „Možda si ti zaista ubojica?“

„Ma nisam, zašto bih ja ubio tu jadnu djevojku?“

„Jadnu djevojku, ha?“ ponovi Kenan. „Znači, žališ Ajsun?“

„Naravno da je žalim. Jedina joj je krivica bila ta što se zaljubila u onu propalicu Kartala.“

„Čuješ li kako govori o svom pokojnom prijatelju?“ upita me Kenan pokazavši na Mursela
glavom.

„Da, bio mi je prijatelj, ali uništio si je život, a i njezin...“

„Dobro, ne zavlači nego odgovori: tko je ubio Ajsun?“

„Kako da ja to znam?“

„Ali znao si za Čopura“, reče Kenan.

„Samo sam pretpostavio. “

„Ali zbog toga će Čopur sad u zatvor...“

„Molim vas k’o Boga, nek’ to ostane među nama. Inspektor Džunejt me zaštitio.“

„Odgovori nam na pitanja pa ćemo te i mi zaštititi.“

„I to bolje od inspektora Džunejta...“ Krajičkom sam oka pogledao Nihata koji je zabacio
glavu da zaustavi krvarenje iz nosa i nastavio: „Usprkos tome što si učinio našem kolegi.“

„Da, prijeđimo na stvar“, reče Kenan. „Tko je ubio Ajsun?“

„Nećete me odati, zar ne?“

„Rekli smo ti da nećemo“, reče Kenan.

„Čopurovi prijatelji.“

„Zašto?“ upitao sam.

„Kako Ajsun ne bi svjedočila protiv Čopura.“

„Je li i Ajsun mislila da je Čopur ubio Kartala?“

„A što je drugo mogla misliti?“

Kenan upadne:

„Je li ti to rekla?“

„Neee, Ajsun nisam vidio nakon Kartalove smrti. “

Kenan rukom pokaže prema plakatu sotone iza Mursela i upita:

„Možda su Kartala ubili štovatelji tvog gospodara?“

„Sotonisti? Nemoguće...“

„Zašto? Ne određuje li Sotonska Biblija da prinosite žrtve vašem gospodaru Mefistu?“

„Griješite.“

„Kako griješimo? Nije li skupina mladih prije nekoliko godina ubila svoje prijatelje?“

„I među onima koji nisu sotonisti ima ljudi koji su ubili svoje prijatelje. Ova djeca, hoću reći
Kartal, Ajsun i moji kupci nisu takvi ljudi. Pitajte Džunejta, ja mu dojavljujem kakvo je
stanje. “ Zastao je. „To jest, pitajte ga ako ste iz policije. On će vam reći. Ovi slušaju glazbu,
okupljaju se na koncertima. Kod kuće na zidovima iscrtavaju pentagrame i vješaju postere
poput ovog iza mene. To je mladenačka strast. Nema tu ubojstava i krvavih žrtvi. Griješite.“

„A droge, heroin i slično...“

„Među ovima koji navraćaju k meni nema puno ovisnika o heroinu. Ovi piju jeftino vino.
Kao sveti napitak. A narkomani uzimaju tablete. I to je to.“

„Ali Kartal je bio na heroinu.“

„Istina, ali to nema veze sa sotonizmom ili slušanjem glazbe kao što je black metal. Prije je
slušao simfonijski rock. Od tad je ovisnik. Zar čovjek koji sluša klasičnu tursku glazbu ne
može biti na heroinu? To su glupi stereotipi... “

„Dobro, ali zašto ti mladi postaju sotonisti?“

„Rekao sam vam, iz mladenačke strasti. Bune se protiv obitelji, učitelja, susjeda, svih. I zar
nemaju pravo? Nije li ovaj narod izgubio svoju ljudskost? Uglavnom... Htjeli bi sve razbiti,
srušiti, poremetiti. Ali ne mogu, naravno. Za takve stvari treba imati kičmu. A većina njih su
zapravo dobro odgojena djeca. A nekima je dojadio njihov ugodan život. Ima ih svakakvih.
Neki puštaju kosu, neki je šišaju, mijenjaju način odijevanja, tetoviraju se... Postaju dio neke
skupine. To je pitanje identiteta. Važno je dakle moći reći da si sotonist i da slušaš black
metal. A kad je riječ o ubojstvima i krvavim obredima, većinu toga su izmislili i napuhali
novinari. Da bude senzacionalno... “
„Jesi li ikada čuo za ime Nicolas Flamel?“

Pitanje Mursela uopće nije začudilo.

„To je onaj alkemičar, zar ne? On nema veze sa sotonistima. Ajsun je bila opsjednuta njime.
Donijela je njegove postere iz Francuske. Sa zmijama i križevima. Imala ih je u svom stanu,
ali i u Kartalovom?

„Zašto je Nicolas Flamel zanimao Ajsun?“

„Ajsun je bila dobra, ali pomalo čudna djevojka. Jako se bojala smrti.“

„Ti se ne bojiš smrti?“ upita Kenan.

„Ne, stari, ne ovako. Taj Nicolas Flamel je navodno otkrio tajnu besmrtnosti. Ajsun se pitala
je li to zaista istina. Besmrtnost joj je pomutila razum.“

Nisam se mogao suzdržati da ne prasnem u smijeh. Kenan se nije obazirao na mene.

„A postoji li neko društvo koje slijedi učenja tog Nicolasa? Možda u Francuskoj... “

„Ne znam. Priču o tom Flamelu čula je od neke starice koja je u mladosti neko vrijeme
provela čak i u Istanbulu. Valjda vuče korijene iz Rusije, to jest od bijelih Rusa. Ali nije jedna
od Rusa koji ovamo dolaze danas, nego od onih koji su došli mnogo prije... Onih koji su
pobjegli pred revolucijom. Stara je žena bila jedna od njih. Mislim da se zove Katrin...“

„Catherine?“

„Tako nešto. Ali Ajsun ju je zvala i Katja.“

Ta je slučajnost pobudila svoj trojici pažnju, ali Kenan je promrmljao: „Katja?“

„Da, da, dobro se sjećam. Veoma se dojmila Ajsun. Često ju je spominjala.“ „Je li ta žena
spisateljica?“ upitao sam da budem siguran.

„Da, ali ne piše romane. Piše o životima poznatih.“

„Biografije“, pomogao sam mu.

„Da, biografije. Napisala je i knjigu o Nicolasu Flamelu. Mislim da se baš ta knjiga dojmila
Ajsun.“

Ovo što nam je govorio Mursel odgovaralo je našim saznanjima, što je značilo da je bio
iskren. No nama su od iskrenosti potrebnije bile informacije.

„Je li moguće da ta žena pripada nekom društvu?“ upitao sam.

„Katja? Ma što ti pada na pamet? Kažem vam da je žena spisateljica.“

„Zar spisatelji ne mogu biti članovi tajnih društava? Koliko je naših autora kao prst i nokat s
takvima. “

„Stari, ne znam ništa o tome, ali ova je žena ugledna. Barem je tako Ajsun govorila. Nije tu
bilo tajnih društava, alkemije, sotone. Žena je spisateljica... Uostalom, Ajsun bi mi rekla da
nije tako. Ako ne ona, doznao bih od Kartala. “

„Je li Ajsun radila nešto za tu ženu?“

Pitanje je postavio Kenan.

„Moguće. Znam da su se dopisivale. A i Ajsun je odjednom imala više novca. Meni nisu puno
rekli, ali možda joj je ta žena slala novac.“

„Jesi li siguran?“

„Nisam. Kartal je bio potpuno švorc, a Ajsun je na sveučilištu primala crkavicu. Ali
posljednjih su godinu dana lijepo živjeli. Nisu više imali toliko problema. Kako to objasniti?“

„Kažeš da nisu imali problema, ali ipak su dugovali Čopuru.“

„Kartal mu je dugovao. Ajsun taj dug nije htjela otplatiti kako Kartal ne bi opet lako došao
do droge. Ne zato što nisu imali novca. Pustite to što sam rekao da je čudna. Ajsun je bila
pametna djevojka. Kartalu nije davala previše novca. Da su poživjeli, sigurno bi mu
pomogla i da se skine s droga.“

Mursel nam je rekao sve što je znao, osim ako nije bio majstor lažac. Bilo je vrijeme da ovu
opasnu igru privedemo kraju.

„Dobro, gospodine Mursele“, rekao sam mahnuvši pištoljem prema njegovom licu,
„provjerit ćemo ove informacije. Ako si nas pokušao prevariti...“

„Zašto bih vas varao...“ promrmlja Mursel. „Ali vi nećete spomenuti moje ime, zar ne?“

„Ako si rekao istinu, nemaš se razloga brinuti“, rekao sam.

Dvadeset peto poglavlje
Držalo me neko čudno uzbuđenje kad smo iz Sirijskog prolaza, u kojem su se pogasila i
posljednja svjetla, izašli na ulicu kroz stražnja vrata, ostavivši Mursela, vlasnika glazbene
trgovine, sotonista i policijskog doušnika, nasamo s njegovim sumnjama i tajnama. Kao da
smo opet bili u gimnaziji te napravili neku od ondašnjih nevaljalština i sad smo se vraćali u
školu. Jedina razlika bila je u tome što sam vođa skupine bio ja, a ne Kenan. Osim toga,
istraga je napredovala u smjeru koji sam ja odredio. Kako li se Kenan osjećao zbog toga?
Koliko sam mogao zaključiti iz njegova hitrog hoda i trijumfalnog osmijeha, prepustiti
vodstvo meni nije mu nimalo teško palo. I njega je držalo slično uzbuđenje. Ne bi me
iznenadilo da je i veselo zazviždukao. A Nihat? Pogled mi je pao na mog žgoljavog prijatelja
dva koraka iza nas dvojice. Lice mu je bilo zgrčeno od boli i pokušavao je hodati brzo kako
bi održati korak s nama, ali nije mu išlo. Činilo se i da drhti. Usporio sam.

„Nihate, jesi li dobro?“

„Hladno mi je, tresem se. Nisam toliko puno krvi izgubio, zar ne?“

„Ma ne, pa koliko ti je moglo iskrvariti iz nosa? Nije to od gubitka krvi, malo si potresen. Ali
idemo u dispanzer Crvenog polumjeseca da te pogledaju“, rekao sam.

Nihat je u strahu razrogačio zakrvavljene, upale oči. I Kenan je primijetio što se zbiva i
prišao nam.

„Selim ima pravo“, rekao je, „nije ti ništa. Ali ipak bi bilo dobro da te pregleda stručnjak.“
Okrene se prema meni i upita: „Zašto ne odemo na Hitnu na Taksimu?“

„Ondje sigurno ima policije. Htjet će nam uzeti izjave. Ne želim da nam stvaraju probleme.“

„Ne, ne“, reče Nihat koji je čuo riječ ‘policija’. „Idemo u Crveni polumjesec, ali nećemo se
penjati Bejogluom. Ne želim da me vidi netko poznat i da se s ovoliko godina sramotim.“

Na vrhu mi je jezika bilo da kažem: Zašto nas onda nisi pričekao, glupane, ali ipak sam
šutio.

„Uzet ćemo taksi“, reče Kenan. Naše je odredište bilo na početku Avenije Tarlabaši, udaljeno
možda petsto metara, ali nismo htjeli tjerati Nihata da hoda. Mračnom smo se ulicom uspeli
na Tepebaši i sjeli u taksi pred hotelom Pera Palas. Kad je vozač, kojemu je draže bilo
turiste voziti na dulje rute, u zračnu luku ili u skupe riblje restorane na Bosporu, čuo da
umjesto toga idemo do dispanzera Crvenog polumjeseca koji nam je bio pred nosom, lice je
poprimilo kiseli izraz. Vidjevši da nas namjerava izbaciti, Kenan mu u ruku tutne nekoliko
puta višu svotu od one koju bi mu izbacio taksimetar.

„Ne moraš paliti taksimetar, evo ti.“

Vidjevši da je to previše novca, taksist se u trenu smekša i drsko mu namigne.

„Dobro, šefe“, reče, „kao da je novac problem.“

Kako još nije počela noćna smjena na Bejogluu, u dispanzeru je bilo mirno, a Nihata je
pregledao neki mladi liječnik. Izvadio mu je tampon. Krvarenje se zaustavilo. Dotaknuo mu
je nos i nekim instrumentom osvijetlio unutrašnjost. Zatim je obavio niz pregleda mozga.

„Boli li te?“ upitao ga je.

„Malo, ali više mi je hladno.“

„Dat ću ti injekciju. Smanjit će ti bol, a i neće ti više biti hladno.“

„Nije ništa strašno“, reče liječnik nehajno nakon što mu je dao injekciju, „malo je potresen.
Treba mu odmora. “

Bio je toliko naviknut na ovakve scene na Bejogluu da nas nije ni pitao što se dogodilo. „Čuo
si doktora“, rekao sam kad smo izašli, „idi kući i lijepo se odmori. “

Nihat se obrecne kao da sam mu stao na žulj:

„Jesi li ti lud? Ne smijem kući! Melek će me ubiti, vidi li me ovakvog!“

„Pa što ćeš onda?“

Kenan je odgovorio umjesto njega.

„Poći ćeš k meni“, reče. „Istuširat ćeš se, a onda ćemo pojesti neku dobru večeru. Ali najprije
se moramo naći s Katjom. Vjerojatno me već čeka u Baraci.“

„Dobro“, reče Nihat, „ali pogledaj me, košulja mi je krvava. Idemo na aveniju da si kupim
drugu.“

„Nema potrebe, obući ćeš jednu moju.“

„Tvoje su mi prevelike. Dao si mi jednu prošlog mjeseca kad sam se napio i ispovraćao po
sebi. Izgledao sam kao klaun.“

„Ne brinite se za košulju. Nazvat ću butik i reći im da ti donesu jednu. Koju boju preferirate,
gospodine Nihate?“

„Smeđu“, reče moj prijatelj pokušavajući se nasmiješiti. „Ali molim te, neka bude najfinija.“

„Na zapovijed, gospodine. Sad još samo da je netko u ovo doba ondje...“
Nihat je barem s košuljom imao sreće. Uhvatio sam jednog prodavača. Premda ga je šefova
molba začudila, nije me razočarao i spremno je rekao: „Dolazim za desetak minuta,
gospodine.“

„Selime, pođi s nama u Baraku“, predloži Kenan.

„Dobro, ali ne mogu dugo. Popit ću jednu rakiju i odoh.“

Kad smo naručili košulju za Nihata, zašli smo u Ulicu Balo koja se od Tarlabašije protezala
do Bejoglua. S desne strane protezala se stara, mračna zgrada. Pred njom su sjedile tri žene,
od kojih je najmlađa bila najmanje deset godina starija od nas. Pretjeranom šminkom i
napadnom odjećom kakva je bila moderna u vrijeme moga oca budile su sažaljenje, prije
nego požudu. A zgrada pred kojom su sjedile i u kojoj su primale klijente posve im je
odgovarala. Unutra nije bilo ni struje. Iz zgrade barem dvostruko starije od žena na pločnik
je kroz rastvorena vrata potamnjela od čađe padala slaba, crvena svjetlost za koju sam
pretpostavio da dopire od neke svijeće ili plinske svjetiljke. Dok smo prolazili pokraj njih,
pred nama se odjednom niotkuda pojavi visoki, sredovječni svodnik.

„Izvolite, gospodo, djevojke čekaju na vas.“

„Hvala, brate, nećemo“, rekao sam pokušavajući se držati podalje od svodnika.

Kenan se počeo hihotati. Budući da sam mu ja odgovorio, tip se zalijepio za mene.

„Prijatelju“, reče prisno, „znam da misliš da su prestare. Ali nije važna mladost, nego
iskustvo. Kada ženska pod tobom leži kao tele, što ti vrijedi što joj je osamnaest. Ove imaju
stila, vjeruj mi, izludjet će te...“

I meni je došlo da se nasmijem, ali ustezao sam se da se tip ne bi još više prilijepio uza me.
Htio sam ga što prije prestići. On podigne ruku. Da, ne ruke, nego ruku. Tad sam primijetio
da mu nedostaje lijeva ruka. Obuzme me neki čudan osjećaj. Ali čovjek je već davno
prihvatio svoju sudbinu i nastavio hvaliti svoju robu.

„Prijatelju poslušaj moj savjet, ove djevojke ne smiješ propustiti.“

„Neću, brate“, rekao sam uspjevši ga konačno prestići. On je nastavio govoriti za mojim
leđima.

„Ovakvih nećeš naći drugdje. Dođi, nemoj propustiti priliku.“

Više se nisam mogao suzdržati i prasnuo sam u smijeh. Čovjek je očito odustao od nas jer se
okrenuo prema ženama na cesti. Počeo se obraćati čitavome puku, hladnokrvno poput
kakvog znanstvenika:

„Prijatelji, prijatelji, u ovome nema ničega sramotnog... Imamo i pičke i guzice za vas,
prijatelji.“
I Nihat se počeo smijati kao i Kenan, usprkos boli koju je osjećao. Hodali su oslonjeni jedan
o drugoga i smijali se. Kenan je ponavljao riječi jednorukog svodnika kao da recitira
pjesmicu:

„Prijatelji, prijatelji, imamo i pičke i guzice, prijatelji.“

Refren je ponavljao sve dok nismo ušli u Baraku. Siguran sam da bi ga nastavio ponavljati
čitave noći da u baru nije vidio Katju u razgovoru s Melek. Svoj nam je trojici stao dah, ne
samo Kenanu. Ali najgore je bilo to što su i one nas spazile, što je značilo da više nismo
mogli pobjeći. Krajičkom sam oka pogledao Nihata. Pokušavao je izgledati hrabro, ali ipak
je odlučio zaostati za nama. Bar je bio u polumraku pa Melek izdaleka nije vidjela u kakvom
joj je stanju muž. Prvi se put prijazno smiješila, vjerojatno zbog donacije koju je jučer
isposlovala od mene. No osmijeh joj je, naravno, brzo nestao s lica. Ugledavši Nihatove
raskrvavljene usne i nabreknuti nos, prvo je izgledala iznenađeno. Nije dugo trebalo da se
iznenađenje prometne u ljutnju.

„Nihate, kako to izgledaš?“ povikala je. Ton njezina glasa bio je toliko strašan da se mladi
par koji je sjedio dva stola dalje od nas i prepustio se drhtajima francuskih poljubaca koje je
izmjenjivao, uplašeno razdvojio, kao da ih je na djelu uhvatio djevojčin otac. Melek je
nastavila s prijekornim pitanjima:

„Što ti se to dogodilo? Kako to izgledaš, pitam te?!“

„Potukli smo se“, reče Nihat.

Melek kimne glavom, kao da zna što se dogodilo.

„Misliš, istukli su te. Tko ti je to učinio?“

„Sve ču tu ispričati, draga, ali molim te, smiri se.“

Nihat se sa situacijom nosio bolje nego što sam mislio. No Melek nije bilo tako lako
zaustaviti.

„Kako da se smirim? Pogledaj se! Košulja ti je sva krvava.“ Što je više govorila, to joj je
ljutnja više rasla. Prvo je pogledala mene, kao da traži krivca. Ajme, rekao sam u sebi, ali
srećom, pogled je s mene prebacila na Kenana.

„Što se dogodilo? S kim se on to potukao?“

Nihat se pokušao umiješati.

„Ma neki skitnica, došlo je do nesporazuma...“ započeo je. Melek podigne desni kažiprst, kao
da ga mužu želi zabosti u oko.

„Ne laži mi, Nihate! Misliš da ne znam da vas zanima onaj alkemičar? I evo što se na kraju
dogodilo!“
Kenan, Nihat i ja u istom smo trenu pogledali Katju. Njezino lice poprimi posramljeni izraz.
Mahnula je rukama, kao da želi reći: Nisam ja! Objašnjenje je pak, došlo od Melek.

„Ne krivite Katju. Dize je izletjelo. Blesava mala vam je našla na desetke knjiga. Glupača,
prava očeva kći. Bavi se vašom alkemijom i čaranjem, kao da nema pametnijeg posla! “

Činjenica da je i kćer umiješao u sve, otežavala je Nihatov položaj.

„Dize s ovim nema veze“, reče.

„Šuti!“ prodere se Melek iznenada. „Još je i braniš preda mnom. Pogledaj se. Trebao si sebe
obraniti. “

Pogled je opet okrenula prema meni. Sad je red na meni, gotov sam, kako da se izborim s
ovom ženom, razmišljao sam kad me i ovaj put preskoči i zaustavi se na Kenanu.

„Ni prijatelji te nisu obranili. Pogledaj gospodina Kenana! Ima li na njemu rane ili modrice?
Nema. A sad pogledaj sebe. Nos ti je otekao, izgleda kao patlidžan. Usne su ti raskrvavljene.
Sutra će ti se ispod očiju stvoriti ljubičasti koluti. Što ćeš reći susjedima? Hoćeš li im reći da
te žena istukla?“

Već smo se naviknuli na Melekinu narav, ali ovoga je puta zbilja pretjerala. Nihat je bio
blijed kao krpa. Trebalo ju je zaustaviti inače bi ga još pokušala i ošamariti.

Katja me preduhitrila.

„Melek, nemoj! Već ga dovoljno boli.“

„Neka! Tako mu i treba kad se bavi glupostima.“

„Nihat se nije bavio glupostima“, reče Kenan. Glas i pogled bili su mu ozbiljni. Mislim da je
bio na rubu živaca. „On je samo pokušavao pomoći meni.“

Melek se nije imala namjeru primiriti. Nije htjela saslušati njegova objašnjenja.

„Kao da si ti nešto bolji od njega?“ obrecne se na Kenana. „Misliš samo na pizdarije. Od

toliko novca ne znaš ni sam kud’ bi sa sobom. Dok ljudi u ovoj zemlji krvare za komad
kruha, ti trčiš za besmrtnošću... Briga me što radiš, ali ne miješaj svoje prijatelje u to. Želiš li
da ovi ljudi zbog tebe pretrpe ozljede? Oni imaju supruge, djecu. Hoćeš li se ti brinuti o
njima ako se ovima nešto dogodi?“

Kenan nije znao što bi na to rekao.

„Nepravedna si“, reče Nihat. Osjećao sam da se i on naljutio. „Sam sam ušao u ovo.“

Morao sam stati u njihovu obranu.

„Ima pravo“, rekao sam, „mi smo se priključili svojom voljom.“

„Svojom glupošću“, reče Melek dok joj je iz usta prštala pljuvačka. „Vi ste muškarci svi isti,
svi ste budale. Jeste li vidjeli Katju da se bavi tim glupostima?“

Katja se promeškolji od neugode.

„Nemoj tako, Melek, i ja sam s njima u ovome.“

„A zašto onda ti nisi dobila batine? Nisi ni napustila studio. Jer si žena.“ Nije se puno
zadržala na Katji, već se ponovno vratila na Nihata. „Najgluplja žena je opet pametnija od
vas... A ti si najgluplji.“

„Melek, pazi što govoriš“, reče Nihat. Ruke je položio na stol i ljutito gledao u suprugu.
„Postaješ bezobrazna.“

Melek se iznenadila jednako koliko i mi.

„Mo... Molim?“

„Pripazi što govoriš“, rekao je. Bio je spreman za novu tučnjavu, usprkos tome što je sat
vremena ranije izvukao deblji kraj. Melek je stisnula oči i ljutito pogledala muža. „A što ako
ne pripazim?“

„Morat ču te zamoliti da odeš.“

Ledena je atmosfera zahvatila ne samo naš stol, već čitavu Baraku. Mogao bih se zakleti da
se Nihat nikada dosad nije tim tonom obratio svojoj supruzi. Melekino uzbuđenje
pretvorilo se u šok.

„Shva... Shvaćaš li što si mi rekao?“ upita. Malo je snizila ton glasa.

„Ja shvaćam što govorim, ali ti ne shvaćaš. Nikada i nisi. Ali večeras ti neću dopustiti da
nastaviš biti bezobrazna prema mojim prijateljima.“

Melek nije znala što bi rekla pa je samo progutala pljuvačku. Pomislio sam da će ustuknuti i
pokušati izgladiti stvar. Naravno da sam se prevario; Melek nije bila žena koja tako lako
odustaje.

„Znači, otjerao bi me?“

„Ne bih, samo branim svoju čast.“

„Trebao si je braniti pred ljudima koji su te istukli.“

„Bez brige, i jesam. Čovjek koji je na mene podignuo ruku dobio je što je zaslužio...“
Sada je na Melek bio red da se zaprepasti.

„Da“, nastavio je lagati Nihat, „moji prijatelji na koje si počela vikati čim su sjeli za stol
očitali su tipu bukvicu. Sad je u bolnici. Dobro pogledaj ovu dvojicu. Oni su bili u mom
životu davno prije tebe. I nikada me nisu tako ponižavali poput tebe. Osim toga, uvijek su
me voljeli više od tebe.“

„Neću slušati ove gluposti“, reče ona.

„Ne sviđaju ti se, gospođo Melek?“

„Nema mi se što sviđati. Našla su se trojica luđaka.“

Počela se spremati kad pogleda Katju. „Upozoravam te, draga. Od ovih ti nema sreće. Makni
se što prije možeš, inače će i tebi navaliti nevolju za vrat.“

Ustala je i bijesno pogledala muža.

„Idem kući. Nadam se da se večeras nećeš pojaviti“

„Samo ti idi. Sjedni i piši svoje pjesme.“

„Ne spominji pjesme. Ništarije poput tebe nisu dostojne poezije.“

„Nemojte tako, odrasli smo ljudi. Melek, sjedni da ovo mirno razriješimo“, rekao sam.

„Ti se u ovo ne miješaj, Selime“, otrese se Melek. „Ovo je između mene i mog muža.“

Posebno je naglasila riječ ‘muž’. Dobro, nisam inzistirao.

„Idem, a vi radite što vas volja.“ Zakoračila je. Htjela je otići, ali nije bila sigurna. Zastala je i
vratila se. Crne oči iz kojih su sijevale munje prikovala je za nas. „Upozoravam vas svu
trojicu. Pokušate li u ovo umiješati moju kćer, čuvajte me se.“

Zatim se udalji kao uragan. Kad je izašla, svi su u baru odahnuli.

„Nije dobro“, rekao sam.

„Dobro je“, reče Nihat odlučno. „Dosta mi je više te žene i njezina bezobrazluka! “

„Nikako nije dobro“, doda Kenan. „Rekao sam vam. Zbog mene će ti se sad raspasti brak, a
mene će peći savjest. “

„I ja se osjećam loše“, reče Katja. „Da sam znala da će biti ovakva, nikada je ne bih dovela sa
sobom. Došla je u studio u potrazi za Nihatom. Rekla sam joj da ste izašli nekamo. Pitala me
zašto vas zanima Nicolas Flamel. Okolišala sam, ali sve je već doznala od Dize. Ja joj riječi
nisam rekla. A bila je loše volje čim je stigla. Nadala se osvojiti neku nagradu za poeziju, ali
dali su je nekom mlađem pjesniku. Psovala je žiri, nazvavši ih ljevičarskim lobijem.
Nagrađeni je pjesnik navodno militant neke ljevičarske stranke i zato su ga odabrali.
Pokrali su me, požalila se, a ja sam je pokušala smiriti. Sjele smo i popile kavu. Počela se
smirivati. Zajedno smo izašle iz studija. Pitala me kamo ču i ja sam joj rekla da idem u
Baraku. Pitala me može li sa mnom. Nisam je htjela ostaviti onako tužnu. Da sam znala da će
biti ovakva, svakako bih je se riješila.“

„Ne krivi se, Katjice“, reče Nihat, „ni ti ni Kenan niste ni za što krivi. Ako je netko kriv, to
sam ja, jer sam se oženio tom ženom. Ali dosta je.“ Rukom pokaže na svoj grkljan. „Dovde
mi je došlo. Ne mogu vise!

Bio bih mirniji da je bio čovjek od riječi. Ovako nisam mogao biti siguran da, usprkos
večerašnjem strogom nastupu, sutra ujutro neće otići i ispričati se Melek i moliti je da ga
primi natrag. A budući da sam znao da će ga Melek nakon toga uništiti, nisam se mogao
prestati brinuti za njega. A možda sam se i uzalud brinuo. Ipak je Nihat prvi put smogao
hrabrosti otjerati ženu od stola. Možda će sada prekinuti sve odnose s njom, što naravno
nije dobra stvar. Tko priželjkuje raspad nečije obitelji? Jadna Dize. Studiranje joj ionako nije
baš išlo, a sad će joj ići još gore. A i Nihat će se raspasti. I opet će na Kenana i mene pasti
dužnost da ga podignemo natrag na noge.

„Ohoo, tko nam je to došao?“ začuo se Erdinčev prijateljski glas koji je unio život za naš stol.
Bilo je jasno da su mu barmeni prenijeli što se dogodilo. Odmjerio nas je sve i, u namjeri da
nas opusti, upitao: “Nitko ništa ne pije?“

Sve se tako brzo odigralo da smo zaboravili naručiti piće. Nas smo troje naručili rakiju.
Nihat se morao zadovoljiti kavom jer je bio na analgeticima. Otpili smo prve gutljaje iz čaša,
a Erdinč je pustio stvari džez pjevačice Sade jer je znao da je volimo, ali uzalud. Našu
utučenost nije mogao odagnati ni ugodan okus anisa u ustima ni Sadein topli, umirujući
glas. Prešli smo na drugu rundu prije nego što smo uopće dovršili prvu, ali i dalje se nismo
mogli pribrati. Katja je u jednom trenu ustala da se javi nekim starim prijateljima. „Selime“,
započne Kenan kao da je čekao da se Katja makne, „odakle ti onaj pištolj? To te hoću pitati
još otkad smo otišli od onog Mursela.“

I stvarno, naš „spektakularni podvig“ nismo ni spomenuli otkad smo izašli iz Sirijskog
prolaza. Melek nas je pregazila poput parnog valjka. Na Kenanovo se pitanje Nihatove oči
zasjaje. Nestašno sam se nacerio i nagnuo nad stol.

„Pa nisi li mi rekao da ga ponesem sa sobom?“

„Kad?“

„U gril-restoranu. Zar se ne sjećaš? Tražio si da ti dam pištolj svog oca.“

„Istina“, upadne Nihat, „tražio si da ti da očev pištolj.“

Ponovno ga je obuzelo ono staro uzbuđenje.

„Stvarno se ne sjećam, ali valjda je tako bilo.“

„Da, da, a ja sam pištolj ponio sa sobom umjesto da ga dam tebi. I dobro da jesam, inače bi
nam Mursel svoj trojici jebao majku.“

„I jest“, reče Nihat dodirujući nos. „Još me boli. Jeste li sigurni da nije slomljen?“

„Ne kukaj, Nihate, pa doktor te pogledao“, ušutkao sam ga.

„A ne, prijatelju“, promrmlja Kenan. „Onaj Mursel je znao što radi. Dobro da si ponio pištolj
inače bi tip ubio Boga i u meni i u tebi.“

„Ostarjeli smo“, reče Nihat žalobno, „da nam se ovo dogodilo prije deset godina... “

Kenan podigne ruku.

„Nihate, priznaj, tip se zna potući. I prije deset godina bi pomeo s nama pod.“ Sad kad je
otjerao Melek, našem su prijatelju narasla krila.

„Kurac bi on pomeo. Jebao bih mu ja mater. I sad bih, ali uhvatio me nespremnog.“

„Ne znam što bi ti, ali da sam poveo Orhana, Mursel bi izvukao deblji kralj...“

Kako nije čuo priču, Nihat me upitno pogleda i u tom mi trenutku zazvoni mobitel. Javio
sam se. Netko je govorio francuski i nije mi trebalo dugo da mu prepoznam glas. Bio je to
Pierre Duguie. Javio mi je da ide na večeru s dva predstavnika talijanskog poduzeća sa
sjedištem u Milanu. Navodno im je spomenuo moju tvornicu i bili su zainteresirani. Sutra
ujutro će se vratiti u Italiju i ako želim razgovarati s njima, idućeg bismo se dana mogli
sastati u Milanu. Ako pristanem, i Pierre bi došao iz Pariza.

„Nemoj samo da se spetljamo s talijanskom mafijom, sad kad smo izbjegli Ruse“, rekao sam.

Začuo sam smijeh.

„Ne, ne, poznajem ove ljude. Pošteni su.“

Nova mi je tvornica bila veoma važna, ali s druge strane, istraga je napredovala... Nisam
znao što da mu kažem.

„Nazvat ću te zapet minuta“, rekao sam i poklopio. Prijatelji su me znatiželjno gledali.

„Tko je to bio?“ upita Kenan.

Ukratko sam im objasnio situaciju.

„Zašto mu nisi rekao da dolaziš?“ upita Kenan.

„Pa usred smo istrage. “

„Jesi li ti lud, Selime?“ prosikće. „Ne smiješ propustiti ovakvu priliku!“ Prijateljski me udari
po ruci. „Znam da ti je stalo do mene i hvala ti, ali ne smiješ zanemariti svoj posao. Ionako
se nakon razgovora s Melek osjećam kao najveće govno. “

„Ma pusti tu ludu ženu“, reče Nihat.

„Nemoj tako, Nihate. Dobro, žena je živčana i agresivna, ali ima pravo. Kako da ja objasnim
ako vam se nešto dogodi? Što da kažem vašim ženama i djeci?“ Polako odmahne glavom.
„Melek ima pravo, Nihate.“

Na trenutak sam se ponadao da će Kenan odustati od istrage. „Pa što ćemo onda, Kenane?“
upitao sam, možda pomalo brzopleto.

Moj pristali prijatelj obori oči zelenosmeđe boje i promrmlja: „Ne znam, stari. Najbolje bi
bilo odustati od istrage. Ali sumnjam da ću to sada moći učiniti.“

„Onda se nemaš što brinuti!“

Kenan se osmjehne, kao da nas moli za oprost.

„Ali ti idi na sastanak u Italiju. Nihatu smo uništili brak, nemoj još da i tebe otjeramo u
bankrot. “

„Za to se ne brini. Neće AZYA tako lako propasti.“

„Znam, znam. Ali stvarno, sad se pozabavi svojim poslom, a ja ću se pobrinuti za Nihata.
Ionako je izbačen iz kuće. Doselit će se k meni pa ćemo zajedno izdržati tvoje odsustvo. A i
koliko to tvoje može potrajati?“

„Ne znam, možda i tjedan dana.“

„Pa što je tjedan dana, stari moj? Mi ćemo za to vrijeme pokušati saznati što više o Čopuru.
Možda će mu dotad i suđenje završiti“

Kenan ima pravo, Selime“, reče Nihat. „Ne zapostavljaj posao, nema nikakve potrebe. Mi
ćemo nastaviti s istragom!“

„Ali nećete ništa poduzimati sami, kao večeras!“

Prvi sam mu put ukazivao na pogrešku. Znao je da je kriv te je pognuo glavu.

„Ne, bez brige. Neću više srljati.“

„Dobro, onda ću nazvati Pierrea! “

Počeo sam birati broj, ali Kenan mi rukom prekrije ekran.

„A bi li bilo neprilično da tvog Pierrea zamolimo da nam se raspita o Catherine Varchand?

Možda da dozna adresu...“

Duboko u mom umu bljesne neko svjetlo. To je bila izvrsna ideja. Kako to da meni nije pala
na pamet?

„Zašto bi bilo neprilično?“ odvratio sam. „Za onoliki novac koliki mu dajem sumnjam da će
mi odbiti učiniti uslugu. Ali malo će potrajati. Pierre je stručnjak za tekstil, a ne za
pronalazak adresa na temelju poštanskih pretinaca.“

Dok sam ja tipkao, konobar priđe našem stolu, noseći torbu iz butika. Moj je prodavač očito
donio košulju i ostavio je na vratima kao što sam mu i rekao da učini. Nihat i Kenan su je
raspakirali dok sam ja razgovarao s Pierreom. Po zadovoljnom izrazu koji se širio
Nihatovim ranjenim licem zaključio sam da mu se sviđa. Katja se vratila za stol baš kad sam
završio s pozivom Pierreu.

„Objasnio sam mu situaciju. Naravno, ne poznaje nikoga po imenu Catherine Varchand. A i

Nicolasu Flamelu nema pojma. Ali pokušat će saznati njezinu adresu.“

„Odlično. Olakšat ćemo si posao ako odemo u Pariz.“

Katjine su se lijepe oči zasjajile.

„Idemo u Pariz?“

„Možda. Za istragu.“

Na tu riječ se uozbilji. Divio sam se njezinoj tvrdoglavosti. Kao što je i rekla, držala se
podalje od istrage. Ali Kenan nije mario.

„Katjice, da nemaš ti možda u Parizu rođakinju istoga imena? Jednu koja pripada bijelim
Rusima, koji su od revolucije pobjegli u Istanbul, a odavde otišli u Pariz...“

Katja ga nije shvatila. Fine su joj se obrve skupile, a zelene oči bile prepune pitanja.

„Ne mislim ništa loše. Pitao sam iz znatiželje“, umirio ju je Kenan.

„Ne, nemam rođakinju koja se zove Katja.“

Nisam primijetio da se nakon toga zamislila. Odjednom se počela smijati.

„Što je bilo?“ upitao sam.

„Čudno, ali osjećam se kao da sam ovo već doživjela.“

„Kao dejd, vu?“, upita je Nihat.

„Nije to nikakav dejd, vu“, reče Kenan. Nastavio je gledajući u mene. „Kad smo prošli put bili
u Baraci, ti si je pitao ima li rođaka među bijelim Rusima.“

„Ja?“ upitao sam.

„Pa da“, prisjeti se Katja veselo. „Ti si me to pitao. Osjećaj me nije prevario.“ „Ali tada nismo
znali za ženu po imenu Catherine Varchand...“ započeo sam. „Ali za nju i nisi pitao. Razgovor
se poveo o bijelim Rusima koji su nakon revolucije pobjegli u Istanbul, a ti si me pitao jesu li
i moji rođaci bili među njima...“

„Aha, sad se i ja sjećam“, rekao sam nakon Katjinog objašnjenja. „Stvarno je bilo tako.“

Razgovor je gubio smisao pa se Nihat počeo dosađivati.

„Kad krećemo? Dojadilo mi je sjediti ovdje.“

„Onda idemo“, reče Kenan, „i ja umirem od gladi?“

„Kamo ćemo?“ upita Katja.

„Bio sam predložio da kuhamo kod kuće, ali više mi nije do toga. Na Taksimu ima jedan
japanski restoran. Hoćemo li tamo?“

„Onamo ćemo neki drugi put“, reče Katja. „Na križanju Ulice Suslu Saksi i Avenije Sakiz
Agadži ima krčma koju zovu Anti-Laila. Erdinč me onamo jednom odveo. Vlasnik Erkal je
veoma simpatičan.“

Laila je bio skupi noćni klub u koji je zalazila elita.

„Anti-Laila?“ upita Kenan. „Kakvo je to mjesto?“

„Pomalo zapušteno, slično starim krčmama u Istanbulu. Ali veoma toplo. I hrana je izvrsna.
Meni se jako svidjelo, a sigurna sam da će se svidjeti i vama.“

„Ja sam za“, reče Kenan i okrene se prema nama. „Momci, što kažete?

„Ja idem kući, a vama želim dobar tek“, rekao sam.

„Ma pođi s nama, Selime“, inzistirala je Katja.

„Drugi put. Znate i sami da sutra putujem. Moram se spakirati. “

Dvadeset šesto poglavlje
Rekao sam Pierreu Duguieu da ću doći u Milano, ali kad sam idućeg dana s Ješilkoja poletio
za Italiju i dalje sam se kolebao. Nije mi se sviđalo što sam u najnapetijem trenutku istragu
prepustio sudbini kako bih preletio na tisuće kilometara, a sve zbog suradnje za koju sam
sumnjao da će se ostvariti. S druge strane, ta je suradnja bila od presudne važnosti za
jačanje brenda AZYA. Osim toga, morao sam se posvetiti nekim stvarima koje sam dotad
odgađao. No ipak sam žalio. Da sam barem otputovao prije nego što sam započeo istragu.
Ali što je, tu je, nije bilo smisla razbijati glavu. Dok je avion polijetao, nisam se mogao
suzdržati da kroz prozorčić pogledom ne potražim Bejoglu, premda sam znao da ga neću
uspjeti naći. Ali pod pljuskom koji je provalio iz pepeljastosivih oblaka nisu se vidjele ni
zgrade na Ikiteliju, zorni primjeri neukusa, a kamoli Bejoglu. Starica pokraj mene vidjela je
da sam tjeskobno uzdahnuo i to je pripisala strahu od letenja pa mi je pružila bombon od
mentola, rekavši da će mi činiti dobro. Nisam se htio prepirati s njome pa sam je poslušao.
Tjeskoba me nije posve napustila ni kad se naš avion probio kroz kišom bremenite oblake,
sve do suncem obasjanog plavetnila. Takav sam; koliko god situacija u kojoj sam se nalazio
bila opasna, ostao bih hladnokrvan, ali čim bih se našao izvan događaja, to jest čim bi on
izmakao mojoj kontroli, osjećao bih se kao da bi se svakog trena moglo dogoditi nešto loše,
kao da će stvari krenuti po zlu i nisam se mogao prestati brinuti. Ali život bi i bez mene
nastavio svojim tokom, Zemlja bi se nastavila okretati. Znao sam to, ali svejedno mi je bilo
teško objasniti to onom svojem dubokom ‘ja’, koje čak ni ja nisam dobro poznavao.
Nastavio sam se brinuti sve dok me u Milanu nije dočekao Pierre.

Baš kao u Istanbulu, u Milanu je bilo mračno i kišovito. Ali Pierre, koji je s plavom kosom,
svijetloplavim očima i stasitošću više podsjećao na Nijemca nego na Francuza, u bezličnoj
mi je zgradi terminala koja je odisala osamljenošću uputio topao osmijeh kojim mi je
ogrijao dušu.

Sastanak s Talijanima dogovoren je za idući dan. Pierre nam je rezervirao smještaj u

jednom od najljepših hotela povijesnoga grada sagrađenog posred doline rijeke Po. Ovo je
bio i njegov prvi posjet Milanu. Znao je da sam studirao arhitekturu pa je govorio kako
moramo posjetiti milansku katedralu, treću po veličini u Europi, La Scalu, najpoznatiju
opernu dvoranu na svijetu te vidjeti Posljednju večeru Leonarda da Vincija, kao da smo
došli na odmor. Da sam bio opušteniji, sa zadovoljstvom bih bio prihvatio Pierreov
prijedlog. Posjetiti milansku katedralu, pogledati operu u La Scali i vidjeti da Vincijev
original nije bila prilika koja se svima ukaže. Ali mene su sada od zgrada u Milanu mnogo
više zanimali njegovi žitelji, a posebno vođe tekstilne industrije s kojima smo se nadali
surađivati. Upitao sam Pierrea što zna o njima.

„Mislim da je to gotova stvar“, reče on samouvjereno. „I sam ćeš vidjeti da su im namjere

ozbiljne. Dao sam im sve dokumente o poduzeću, od financijskih izvješća do video
prezentacija tvrtke, butika i proizvoda. Odmah su sve pregledali i jako su zadovoljni. Vidjet
ćeš, posao ćemo zaključiti sutra, ako ne onda prekosutra.“
Naravno, nismo ga zaključili prekosutra. Istina, ljudi su zaista htjeli surađivati sa mnom, ali
činilo se da to neće ići tako lako jer su i o najmanjim detaljima mogli satima raspravljati.
Nakon tri dana pregovora, došli smo do faze pripreme teksta sporazuma. No sporazum se
nije mogao potpisati jer je najstariji predsjednik upravnog odbora poduzeća naših budućih
suradnika doživio infarkt i morali smo pričekati da on prizdravi. „Što ako stari umre?“
podijelio sam svoje sumnje s Pierreom kad smo ostali nasamo.

Francuzovo lice koje je podsjećalo na sunce na tren se zamračilo.

„E, to ne znam“, reče.

Stari nije umro, ali trebalo je čekati da ozdravi kako bi se dokumenti mogli potpisati. A to
smo mogli učiniti tek za petnaest dana. Kako ne bih morao opet dolaziti u Milano, rekao
sam: „Onda ću vas rado ugostiti u Istanbulu, da vidite moj grad, kao što sam ja vidio vaš
lijepi Milano. Ionako ćemo se često viđati pa da se naviknete na taj put.“

Oči su im se zasjajile, ali nisu odmah odlučili. Rekli su da će razmisliti o našem prijedlogu.
„Možda bismo s Herveom Chartierom trebali pretresti tekst sporazuma“, rekao sam Pierre
na povratku u hotel, „Bilo bi dobro razgovarati s pravnikom“

Herve Chartier bio je odvjetnik koji se bavio poslovima oko naše trgovine.

„Baš sam ti to htio predložiti. Pođi sa mnom u Pariz pa ćemo s Herveom razgovarati licem u
lice“

„Neće nam dugo trebati, zar ne?“ upitao sam.

„Samo jedan dan. Večeras ćemo sletjeti u Pariz, sutra se sastati s Herveom i onda ćeš u
Istanbul letjeti poslijepodne ili navečer, ovisno za kad nađeš kartu.“

Neće se ništa strašno dogoditi budem li dan više izbivao iz Istanbula. Pristao sam.

Kenana sam zvao svake večeri ova posljednja tri dana koja sam proveo izvan Istanbula.
Rekao bi mi da nema nikakvih vijesti i pitao je li Pierre uspio saznati adresu Catherine
Varchand. Rekao sam mu da za to još nije imao vremena, ali da će je sigurno naći. A kad
smo odlučili da ću putovati za Pariz, javio sam mu da ću je i sam potražiti.

Odavno se bilo smračilo kad smo sletjeli u Pariz. Kiša je nečujno ispirala gradske bulevare
urešene drvoredima golemih kestena. Svjetla uličnih lampi protezala su se po mokrim
avenijama. Usprkos Pierreovom navaljivanju, odbio sam izaći nekamo na večeru. Rekao
sam da ću ostati u hotelu. Idući sam se dan vraćao u Istanbul i morao sam sabrati misli. No
nakon večere sam se počeo dosađivati pa sam najprije svratio do recepcije. Ondje sam
pokazao broj poštanskog pretinca iz pisma Catherine Varchand, ali recepcionar me samo
blijedo pogledao. Spomenuo sam mu Nicolasa Flamela, ali on za to ime nikada nije čuo.
Izašao sam iz hotela. Kiša je stala pa sam otišao u dugu šetnju, udišući hladan zrak koji je
nagovještavao dolazak zime. Kad sam se vratio u hotel bilo mi je hladno i bio sam umoran.
Otišao sam u kadu. Vrući mi je tuš dobro došao, a nakon toga sam se ispružio na krevetu.
Nikako nisam mogao zaspati i do jutra sam se prevrtao. Do trena kad mi je s recepcije
stigao poziv da me netko čeka u lobiju, uspio sam odspavati tek nekoliko sati. Sišao sam
nakon što me Pierre čekao gotovo pola sata. Herve Chartier imao je ured na ile de la Cite, u
blizini Palače pravde, na drugom katu stare zgrade. Za razliku od Pierrea, Herve je bio
izuzetno hladan čovjek. Pregledao je sporazum i rekao: „Sporazum ne sadrži ništa sporno.
Uzalud ste dolazili, mogli ste mi ga poslati e-mailom.“

Nije me uspio tako lako uvjeriti. Pokazao sam mu članke koji su mi se činili sumnjivima.
Herve je zastao i činilo se kao da se zbunio. S police je spustio dvije knjige o poslovnom
pravu i počeo listati po njima. Nakon desetak minuta izronio je iz knjiga i rekao: „Ne,
monsieur. Kao što sam već rekao, ovi nam članci ne oduzimaju nikakva prava. Talijani su se
ponijeli veoma pošteno.“

Kad smo napustili ured Hervea Chartierea, Pierre mi reče: „Nisam još uspio saznati adresu
one tvoje Catherine Varchand. Ali pronašao sam kuću Nicolasa Flamela. Sad su u njoj muzej
i restoran. Ako želiš, možemo onamo otići na ručak i usput pitati za tvoju staricu.“

Prihvatio sam prijedlog. Kuća Nicolasa Flamela nalazila se u četvrti Le Marais, nekad
naseljenom plemićkim obiteljima, u ulici duž koje su se jedna za drugom nizale zgrade stare
barem tri stoljeća. Možda je čak bila i najstarija zgrada u toj ulici. Imala je tri kata i kosi
krov. Naš je francuski alkemičar u ovoj kući pretvarao druge metale u zlato, u ovoj staroj
zgradi otkrio Kamen mudraca koji ljudima daje besmrtnost. Da je barem onaj blesan Kenan
naletio na takav kamen, pomislio sam ogorčeno. Sada bismo imali puno manje problema.

U prizemlju je bio restoran o kojem je govorio Pierre. Zvao se Flamel Inn. Konobaru koji nas
je dočekao na vratima rekli smo da prije jela želimo razgledati zgradu. Udovoljili su nam,
davši nam nekog mladića iz kuhinje kao vodiča. Kuća zapravo i nije bila previše zanimljiva.
Restaurirani zidovi, ručno izrađen namještaj koji je mirisao na minulo doba, antikni
predmeti. Kuća je bila skromna pa i nije bila bogznašto privlačna. Završili smo
razgledavanje i spustili se natrag u prizemlje kad sam ugledao vrata koja su vodila prema
dolje. Upitao sam vodiča kamo vode i objasnio mi je da vode u podrum. Onamo navodno
stotinama godina nitko nije stupio i vjerovalo se da se ondje nalaze Flamelove bilješke o
tajnama Kamena mudraca. Podrum nije bio otvoren za javnost. Nisam mu povjerovao ni
riječi. Bila je to samo još jedna urbana legenda izmišljena kako bi restoranu dala privid
tajanstvenosti. Mene se zapravo iznenadili crteži koje sam ugledao na zidovima kad smo
ušli u restoran. Da, kao što pažljiviji čitatelji pogađaju, na zidovima restorana visjeli su isti
oni crteži Nicolasa Flamela nađeni u stanovima Ajsun Guven i Kartala Gokera. Osim toga, u
predvorju restorana mogli su se kupiti plakati, knjige i suveniri koji su imali veze sa starim
alkemičarem. Preletjevši ih pogledom, spazio sam biografiju Nicolasa Flamela iz pera
Catherine Varchand. Prodavačicu sam pitao poznaje li je. Rekla je da je ne poznaje, ali bi je
glavni konobar, koji ondje najdulje radi, mogao poznavati. Kupio sam knjigu i nekoliko
reprodukcija Flamelovih crteža. A kad smo ušli u restoran, sjeli smo za stol pred crtežom
zmije pribijene na križ i pozvali glavnog konobara. Upitao sam ga za Catherine Varchand.
„Često je dolazila petnaest godina prije“, rekao je. „Dok je pripremala knjigu o Flamelu. Već
je tada bila veoma stara. Bojim se da je od tada već mogla preminuti“

Nažalost, nije znao na kojoj adresi živi. To je bilo sve što smo od glavnog konobara mogli
saznati. Naručili smo juhu od luka i ribu list, a usto i vino. Hrana u restoranu Flamel lnn nije
bila loša. Kad smo se najeli, Pierre mi reče: „Moram ti nešto reći. Zaljubio sam se.“

„Čestitam. Baš lijepo.“

„Lijepo je, ali kako smo tri dana proveli u Milanu, zatražila je da se danas poslijepodne
posvetim njoj.“

Shvatio sam što muči mog Francuza.

„Udovolji joj“, rekao sam.

„Ali trebali smo istražiti adresu one žene.“

„Pusti to, ništa nije važnije od ljubavi. Poslije ćeš je istražiti i javiti mi.“ „Hvala ti na
razumijevanju. Obećavam ti da ću saznati tu adresu.“ „Ali prvo ćeš me odvesti do hotela, zar
ne?“

„Naravno. Camillein stan nam je ionako usput. Otići ćemo po nju, a zatim do tvog hotela.
Tako ćeš je i upoznati. Govorio sam joj o Istanbulu i jako joj se sviđa. Ovog ljeta planiramo
posjetiti Tursku.“

Naravno da ćeš je posjetiti, pomislio sam, a s obzirom na to koliki ćeš račun ispostaviti, to te
ne bi trebalo previše udariti po džepu. Usprkos tome, bilo mi je jasno da mi je Pierre postao
drag. Mislim da sam se baš zbog toga pitao kakva mu je djevojka. Uopće nisam sumnjao da
će mu odabranica biti oku ugodna, ali žena koju sam ugledao bila je ljepša nego što sam
mogao zamisliti. Najljepši smeđi ten, blistave crne oči, tanani struk, duge noge... Afrička
gazela u šetnji Parizom. Pierre mi ju je predstavio, Camille... Ove bi riječi trebao izgovarati
Kenan, a ne ja, ali evo ipak ću ih reći: Camille je bila najljepše što sam vidio u Parizu... Zalio
sam što ne mogu izmisliti neki razlog da ostanem duže u njihovu društvu. Ne zato što sam
joj htio izjaviti ljubav, nego da bih mogao još malo uživati u njezinoj ljepoti. Nažalost, brzo
smo došli do moga hotela. Pozdravio sam se s Pierreom, uglađeno stisnuo Camilleine duge
prste i izašao iz auta. U hotelu sam nazvao Kenana i rekao mu da nismo uspjeli saznati
adresu, ali da će Pierre nastaviti potragu. Nije mu bilo drago, ali tu više ništa nije mogao
učiniti. Odmorio sam se sat vremena i onda ponovno izašao. Otišao sam na mjesta na koja
sam zalazio u mladosti. Prošetao sam se Bulevarom Saint Germain. Sjeo sam u kafiće u
kojima sam visio u mladosti. U robnoj kući Bon Marche kupio sam Burču igračke, a Gulriz
šal i parfem. Razmišljao sam da i Katji kupim nešto, ali sam na koncu odustao...

Na Ješilkoj smo sletjeli u tri sata ujutro, nakon što nam je let kasnio, a dok sam stigao kući,
već je bilo pet. Htio sam ući svojim ključem da nikoga ne probudim, ali vrata su se otvorila
prije nego što sam ga uopće gurnuo u bravu. Gulriz je znala da ću se vratiti pa je probdjela
čitavu noć čekajući me. Moja draga supruga...

I eto, ponovno sam bio kod kuće. Nisam se istuširao, samo sam se razodjenuo i bacio u
krevet. Kad sam se probudio, već je prošlo podne. Rastvorio sam zastora i vidio da je
vrijeme vani prekrasno, baš onakvo kakvo volim. Otvorio sam i prozor, a svježi je
povjetarac ispunio sobu. Nagnuo sam se na prozor i potražio Gulriz. Bila je u vrtu, zalijevala
je cvijeće. Nasmiješila se kad me vidjela, a ja sam joj mahnuo. Onda sam otišao u kupaonicu,
oprao se i obrijao. Kad sam izašao, doručak me čekao na balkonu. Dok sam jeo, Gulriz mi je
pričala što se sve dogodilo dok me nije bilo. Jedne je večeri Burča počela boljeti glava, ali
Gulriz mu nije dala nikakve tablete misleći da nije ništa strašno. Liječnici su nam savjetovali
da mu dajemo što manje lijekova, makar to bio i aspirin. No glavobolja ne samo da nije
prošla, nego je dijete dobilo i temperaturu. Gulriz je nazvala doktora Ragipa i on joj je
savjetovao da mu da aspirin. Gulriz je tako i učinila, ali Burč je počeo povraćati. Moja jadna
žena nije znala što da radi pa je opet nazvala Ragipa. Rekao joj je da se naš sin možda
prehladio i preporučio da ga utopli. Na to je Gulriz pala na pamet metoda koju smo oduvijek
koristili kad god bi se Burč prehladio. Zagrijala je peglu i grijala mu trbuh pokrivši ga
prethodno debelim ručnikom. Burč je nakon toga prestao povraćati, pojeo je malo keksa,
popio dva aspirina i temperatura mu je pala.

Sve mi je to ispričala uzbuđeno, kao da se sinoć dogodilo. Burčeva trbušna gripa za nju je
bila najvažnija stvar na svijetu. A za mene? I meni je svakako bila važna. Bila bi važna i da
Burč nema Downov sindrom. Ovako je i najlakša bolest bila događaj kojemu se morala
posvetiti pozornost. Ali dok sam sjedio na balkonu, ispijao gusti čaj i slušao Gulriz,
iznenađeno sam primijetio da me sinova bolest po prvi put i nije toliko zabrinula. Ne znam
je li to bilo zbog svega što mi se dogodilo u posljednjih nekoliko dana, zato što sam se
konačno naviknuo na sinovo stanje ili zbog velikog povjerenja koje sam gajio prema Gulriz.
Možda me i istraga pomalo mijenjala. Možda me razmišljanje o mrtvima, život među
ubojstvima učinio hladnijim, tvrđim čovjekom. Ali to neće trajati zauvijek; istraga će
završiti u ne tako dalekoj budućnosti. Jedina mi je želja bila da Gulriz do tada ne primijeti
promjene na meni. A poslije... Poslije ću se vratiti na staro. Hoće li to biti moguće, nakon
svega što se dogodilo? Zašto ne? Nije li čovjek živo biće s najvećom sposobnosti prilagodbe
na promjene u okolini? Kako bismo inače dospjeli na najvišu stepenicu u evoluciji?

Kad sam izašao iz kuće, najprije sam otišao u butik kako bi mi tajnica prenijela sve što se
događalo za mog odsustva. Sastao sam se s Džihanom, direktorom butika i nazvao
gospodina Memduha, upravitelja tvornice. Na jednom se stroju odlomio dio, ali osim toga
sve je išlo svojim tijekom. Obojica su me pitala kako je prošao sastanak s Talijanima. Kako
sam se prije opekao, rekao sam: „Nismo još došli do neke odluke i ja i oni još važemo.“ Kad
sam završio s poslom oko tvrtke, nazvao sam Kenana. Nije se javljao na mobitel. Znao sam
da ga neću naći u uredu. Na trenutak sam htio nazvati Katju, ali kad sam se sjetio kako se
posljednjih dana prema meni ponašala rezervirano, odustao sam i okrenuo Nihatov broj.

On se veselo javio.
„Jesi li se vratio? Gdje si?“

„U butiku. A gdje ste vi?“

„Katja i ja smo u studiju. Kenan je otišao u ured odvjetnika Džezmija po adresu Rešata
Čopura. Poslije će doći ovamo. Dođi i ti...“

„Stari, vani je prekrasan dan. Ne tjerajte me da se zatvaram u studio. Ovakvo se vrijeme

neće ponoviti. Imate li puno posla?“

„Ne vjerujem, ali daj da pitam Katju...“ rekao je. Nakon kratke pauze, odvrati: „Kaže da
možemo izaći na pola sata.“

„Onda dobro. Naći ćemo se u Merdžanu, častim vas pivom. Javit ćemo i Kenanu gdje smo.“

Nihat zastane.

„Mora li baš biti Merdžan?“

„Zašto? Prije smo ondje stalno pili.“

„I opet ćemo, ali znaš da je Merdžan dosta blizu prolazu u kojem je moja antikvarnica. Ne
želim sresti Melek.“

Nihat me nastavljao iznenađivati.

„Još se niste pomirili?“

„Nemam se ja što miriti s tom ženskom. Nek’ se goni k vragu.“

„A zašto ne ideš u antikvarnicu?“

„I nju sam joj prepustio. Neka se ondje nalazi s prijateljima, izdaje časopis, što god hoće. Ja
ću naći drugi posao.“

I on i ja smo vrlo dobro znali da neće moći pronaći posao, ali o tome sada nije imalo smisla
raspravljati.

„Dobro, ako ne želiš sresti Melek, idemo drugamo“, rekao sam.

Čuo sam da mu Katja govori ime nekog mjesta. Nisam je dobro čuo, pa nisam shvaćao na
koje mjesto misli. Ali Nihat mi je uskoro zatim ponovio: „Cvjetni prolaz?“ To zapravo i nije
bila loša ideja. Ni sam godinama nisam bio u Cvjetnom prolazu.

„I to je blizu antikvarnice... “ započeo je Nihat.

„Ne pretjeruj, brate mili. Neće Melek odjednom banuti u Cvjetni prolaz...“
Katja i ja smo ga pritisnuli pa je nevoljko pristao. Prije izlaska sam pozvao tajnicu da mi
izloži sutrašnji plan.

U jedanaest sam sati imao sastanak s dizajnerima u butiku. Potpuno sam smetnuo s uma da
će na sastanku u svojstvu savjetnika biti i naš poznati modni dizajner Haluk Zija.
Razgovarat ćemo o kreacijama za nadolazeću ljetnu sezonu. Večeras ne bih smio puno
popiti i trebao bih se pripremiti za sastanak. Izašao sam iz butika s vrećicom u kojoj sam
nosio knjigu i brošuru iz kuće Nicolasa Flamela u Parizu.

Cvjetni prolaz, drugim imenom Prolaz Hristaki, sagrađen je na mjestu izgorjelog kazališta
Naum. Zapamtite to ime, jer u tom su kazalištu nastupali najpoznatiji operni pjevači, glumci
i pjevači Europe, a gledati su ih dolazili predstavnici tadašnjih sultana. A kad bi sam sultan
dolazio na predstavu, po Bejogluu, koji je u to vrijeme bio Grand Rue de Pera, bili bi prostrti
crveni sagovi. Tu pozornicu danas ne mogu ni zamisliti. Kad se kazalište Naum 1870.
godine zajedno s još mnogo zgrada pretvorilo u pepeo, tadašnji poznati bankar, efendija
Hristaki Zagrafos, kupio je praznu parcelu i angažirao arhitekta Cleanthea Zannoa da na
njoj sagradi tržnicu, izvornog imena Cite de Pera, dovršenu 1876. godine. Ova zgrada, koja
je dobila ime Cvjetni prolaz jer se u njoj 1930-ih godina prodavalo cvijeće, bila je mjesto na
kojem su se okupljali umjetnici i pjesnici, dok Bejoglu još nije bio ovoliko prljav, ovoliko
ispremiješan, dok je još bio dio grada nimalo u skladu sa starim Istanbulom. Ali baš kao
Istanbul, baš kao Bejoglu, izgubio je svoju boju, miris i identitet i pretvorio se u centar za
privlačenje turista. Možda i zato nismo prečesto navraćali u taj povijesni prolaz premda
smo mladost proživjeli u našoj gimnaziji, njemu nasuprot.

Kad sam u prolaz ušao kroz portal ukrašen skulpturama i reljefima, uzalud sam tražio svoje
prijatelje za stolovima u dvorištu. Kad sam shvatio da još nisu stigli, sjeo sam za jedan od
smeđih stolova pred restoranom koji se otvorio na mjestu krčme u koju smo u mladosti
zalazili. Naručio sam pivo, punjene dagnje, grah u hladnom umaku, škampe, usoljenu
palamidu te rajčice i krastavce narezane na kriške. Konobar je bio okretan i u nekoliko je
minuta donio sve što sam naručio. Već pri prvom gutljaju koji mi je palio grlo, osjetio sam
hladnoću piva i obuzeo me neki ugodan osjećaj, neka lakoća, neka radost. Spustio sam čašu
na drveni stol. Jučer sam u ovo doba bio u Parizu. Obuzimale su me neke druge brige, neki
drugi strahovi. Sada sam na svježini kasne jeseni sjedio u dvorištu Cvjetnog prolaza, na
trenutak slobodan od briga i strahova, i slušao neprekidnu buku Bejoglua koja mi je poput
simfonije pročišćavala dušu.

Katja i Nihat su stigli kad sam ja popio pola piva i proživio neku vrstu preporoda. Katja je
izgledala živahno premda je čitav dan radila. Nihat je pak i dalje nosio tragove batina. No
izgleda da se na to bio naviknuo jer me dobro raspoložen potapšao po ramenu i rekao: „Hej,
čak si sjeo na naše staro mjesto.“

Premda mi sam to ne bi priznao, znao sam da mu je bilo drago što se naš stol nije vidio kroz
vrata koja su iz prolaza vodila na Riblju tržnicu. Tako su šanse da vidi Melek bile veoma
slabe. Ipak, odlučio je sjesti tako da je leđa okrenuo vratima. Katja se smjestila na stolicu
nasuprot mojoj. Nihat nije pričekao da mu konobar donese tanjur i pribor već je rukom
uzeo jedan škamp i upitao:

„I, pričaj nam što si sve vidio.“

„Stari, nisam išao na odmor. Na poslovnom putu ne vidiš mnogo. Iz hotela ideš u dvorane za
sastanke, a odande opet u hotel. Vidiš poneki nepoznati, zanimljivi restoran, popiješ
poneku čašu ukusnog vina. I to je sve.“

„Otišao si i u Pariz, zar ne?“ upita Katja.

„Da, ali ondje sam proveo sve zajedno jedan dan.“

„Je li Pariz lijep?

„Jest, ali Istanbul ne bih zamijenio nijednim drugim gradom. “

„Možda ti se to čini jer si ondje bio jako kratko.“

„Ma neee, u mladosti sam u Parizu proveo gotovo godinu dana. Pariz je zaista lijep... Ali
koliko lijep može biti grad koji nije na moru? Priznajem da je postoje središta umjetnosti i
zabave, ali meni je ovo najljepši grad na svijetu.“

Na Katjinom se licu ukaže izraz kojim kao da mi je htjela reći da pretjerujem.

„Ne pretjerujem uopće. Da, prljav je, ima svoje mane, nema nikakvog reda, opasan je,
umoran, star... I baš zato što je uspio očuvati tu svoju privlačnost, usprkos svim lošim
uvjetima, Istanbul je ljepši od svih gradova na ovome svijetu. Ne znam kako bih ti to
objasnio... “

„Vidim da te u pet dana na putu pritisnula čežnja za domovinom!“

Okrenuo sam glavu i ugledao Kenana. Sjeo je na praznu stolicu nasuprot Nihatu i pohotno
upitao: „I, ima li još lijepih Parižanki?“ Istovremeno je drsko namignuo Katji, kao da joj želi
reći da je sve to samo šala.

„Toliko sam kratko bio u Parizu da nisam imao vremena gledati žene“

Kenan bi bio nastavio da se u tom trenutku nad nama nije ukazao konobar. Naručio sam
četiri piva. Kad se udaljio, Kenan je nastavio istim tonom:

„Pričaj, Selime, nemoj se sramiti pred Katjom. Siguran sam da te Pierre proveo kroz sve
noćne klubove.“

Prihvatio sam šalu.

„Bio bi da sam ostao, ali odmah sam skočio na avion da mi vi ne biste bili sami. Ali kad već
pitaš, Pierre je s jednom crnom damom. Lijepa je kao afrička gazela. “

Jesi li to ti upravo izgovorio?

„Opa, afrička gazela, ha?“ reče Kenan koji se sada već dobro zabavljao. „Nihate, čuješ li ti to?
Crna ljepotica je ovog našega pretvorila u pjesnika. Još malo pa će ti i Melek ukrasti.“

„Ne znam baš jesam li pjesnik, ali znam da osim te crnkinje, nijedna druga žena u Parizu
nije ni ravna Katji“, rekao sam.

Oči su joj se zasjajile.

„Hvala ti, Selime. Čini se da za ovim stolom ima i prave gospode.“

Razgovor je opet prekinut kad je konobar donio pladanj sa zamagljenim čašama u kojima se
ljuljuškalo zlatno pivo.

Nije ih uspio ni spustiti na stol, a mi smo ih već dograbili i kucnuli se.

„Za prijateljstvo... “

Kad smo popili piva i svi, osim Katje, iz stare navike nadlanicom obrisali usta, Kenan se
uozbilji.

„Znači nisi uspio pronaći Catherine Varchand.“

„Nisam. Našao sam kuću Nicolasa Flamela staru nekoliko stoljeća, ali nažalost njezinu
adresu nisam. Ne gubi nadu, Pierre se raspituje i sigurno će je doznati. “

Kenan se na trenutak činio razočaranim. Tad sam shvatio da se nadao da ću ja naći ženu i
razgovarati s njome.

„Kakva je Flamelova kuća?“ upita. „Je li zanimljiva.“

„Naravno da jest, za one koji vole magiju i alkemiju. Flamel je za njih neka vrsta poslanika...
A još je više posjećuju nakon HarryjaPottera. “ Nagnuo sam se i rastvorio vrećicu pod
stolom. „Ovo sam ondje kupio“, rekao sam izvadivši biografiju Nicolasa Flamela koju je
napisala Catherine Varchand i plakate. Nastavio sam govoriti dok je Kenan proučavao
knjigu, a Katja i Nihat plakate. „Ono što sam vidio ondje potvrđuje Dizeine riječi. Ne postoji
nikakvo društvo koje pokušava otkriti tajnu besmrtnosti i zavladati svijetom. Kao što sam
rekao, da nije bilo pomame za Harryjem Potterom, Ajsun Guven možda nikad ne bi ni čula
za Nicolasa Flamela. Mislim da ubojstva nemaju nikakve veze s Catherine Varchand. “

„Nije li prerano za takvu tvrdnju?“ reče Kenan podižući pogled s knjige. „Još nismo
razriješili u kakvom su odnosu bile ta Catherine i Ajsun.“
„Što se tu ima razriješiti? Ajsun se s njom upoznala zbog svojeg interesa za Nicolasa
Flamela. A ona je vjerojatno trebala pomoć oko neke biografije na kojoj je radila i zato je
slala Ajsun novac. “

„Nismo sigurni ni da je Ajsun od nje primala taj novac. “

„Ja mislim da jest.“ Zatim sam upitao kao da mi je tek sada palo na pamet. „A što je s
pismom? Je li nam Catherine odgovorila?“

Kenan se malo iznenadio.

„Zar je trebala meni odgovoriti?“

„Da, dao sam joj adresu tvog studija.“

„Nije stiglo nikakvo pismo“, reče Kenan. Spustio je knjigu na stol kao da je izgubio interes za
nju.

„Pa valjda će stići... A što ste vi dosad napravili?“ upitao sam.

„Uf, ne pitaj! “ reče Nihat smijući se zlobno. Htio je nastaviti, ali ga Kenan udari po ruci,
pazeći da Katja ne primijeti. Nihat ušuti, a Kenan prihvati umjesto njega:

„Dogodilo se nešto posve neočekivano. Rešat Čopur je pušten iz pritvora.“

To nije bilo ono što je Nihat htio reći, ali koliko sam shvatio, bilo je to nešto o čemu nisu
htjeli govoriti pred Katjom. Ni ja nisam navaljivao. „Ma daj, stvarno? I što sad?“ „Ako misliš
na suđenje, Čopur će se braniti sa slobode. A ako misliš na razgovor s njime, imao si pravo.
Njegov nas odvjetnik zavlači. Zato sam nazvao Džezmija. Znaš i sam da on ima veza. Uspio
mi je saznati Čopurovu adresu iz njegova dosjea. I sada znamo gdje mu se nalazi kavana.
Možemo otići porazgovarati s njime kad god želimo.“

Katji se ovaj razgovor nije sviđao pa je otišla na toalet, možda da izazove neku reakciju, a
možda i zato što je morala. Čim je otišla, upitao sam: „A što je bilo ono maloprije?“

Nihat baci bojažljivi pogled prema Katji koja je ulazila u restoran i odmahne glavom: „Ma
joj, ne pitaj. Inspektor Džunejt nam je za vratom“

„A čuje li Katja za to, i ona će nam biti“, upozori Kenan. I on je pratio Katju pogledom dok
nije nestala u restoranu. Nihat je pognuo glavu.

„Oprosti, izletjelo mi je. Neće se ponoviti.“

„I nemoj da se ponovi, stari. Nemoj da se nakon Melek moramo još baviti i Katjom“

„Ma recite mi što je bilo“, rekao sam grčeći se nestrpljivo na stolici. „Ubija me znatiželja.“
„Onaj gad Mursel, doušnik, sve je ispričao Džunejtu.“

„Ali kako bi Džunejt mogao znati da smo mi bili u trgovini? Mursel nas ne poznaje! “

„Raspitivali smo se kod njega o ubojstvima“, objasni Kenan. „A kad nas je Mursel opisao,
ovaj je odmah prepoznao mene.“

„A Nihata?“

Kenan prostrijeli Nihata bijesnim pogledom.

„Neće se puno mučiti da ga identificira. Prije nego što smo mi došli u Sirijski prolaz, naš je
prijatelj ionako odao sam sebe kad je Murselu u razgovoru rekao: ‘Držim antikvarnicu u
Prolazu Aslihan.’“

„Mislio sam da je tip na mjestu, ali zapravo je kreten.“

„I što je Džunejt učinio?“ upitao sam da se vratimo na glavnu temu razgovora. „Ribanje... ‘Da
je netko drugi, sve bi ih uhitio zbog neovlaštenog upada’, rekao je i tražio da mu obećam da
se neću više uplitati u ovo.“

„Zna li za mene?“ upitao sam.

„Ne znam. Rekao sam mu da si ti bio tjelohranitelj kojega sam onog dana unajmio. Nije mi
povjerovao, ali nije me ni dalje ispitivao. Bez brige, oluja je prošla. Imao si sreće, spasilo te
to što si bio izvan zemlje.“

„Da, ali što ako opet upadnemo u nevolje i završimo u policijskoj stanici?“

„Nećemo.“

Ovaj Kenan je stvarno pomjerio umom.

„Kako nećemo? Hoćeš da idemo razgovarati s Rešatom Čopurom. Znaš li kako će nas
dočekati? Što ako opet dođe do razmirice?“

„Ako dođe do toga, povući ćemo se“, reče. Bio je miran, odlučan. „Odsad ćemo biti
oprezniji.“ Pogledao me. Mislio sam da će mi reći da ne moram ovo činiti, da ne moram
razgovarati s Čopurom. Samo je upitao: „Imamo li drugog izbora, Selime?“

Ima, došlo mi je da povičem, možemo se odmah ostaviti ovoga. Ali nisam to učinio, naravno.
To bi nas samo opet vratilo na prepirke. Duboko sam uzdahnuo i podignuo čašu. Kenan je
primijetio moju ozlojeđenost i kucnuo svojom čašu moju, rekavši:

„Za prijateljstvo.“
Kakvo god prijateljstvo bilo ovaj odnos koji će nam možda svoj trojici doći glave... I ja sam
usiljeno promrmljao: „Za prijateljstvo... “

„Mene ne ubrajate među prijatelje?“ Te su riječi došle od Katje koja se vratila za stol. „Kako
ne?“ rekli smo. Hajde, još smo jednom podignuli čaše, zajedno s Katjom:

„Za prijateljstvo!“

„Naručila sam pržene krumpiriće“, rekla je Katja; vidjelo se da je osvježila šminku.

„Stvarno, zašto ih nema na stolu?“

„Štetni su“, rekao sam. „Nismo mi više toliko mladi.“

„Kako možeš biti pivu bez prženih krumpirića?“ Kenan se okrenuo prema svojoj ljubavnici.
„Ovamo smo nakon 11. razreda zalazili kad god bismo uhvatili priliku.“ Zastao je i pogledao
uokolo. „Tada je ovdje bilo prodavača zaleđenih badema, madam Anahit sa svojom
harmonikom, mladi Romi koji su svirali tarabuku, violinu i klarinet pa čak i onaj čovjek koji
je mjerio tlak, zaboravio sam mu ime.“

„Možda su još tu“, rekao sam, „dugo već nismo bili ovdje...“

„Da, stvarno, koliko već nismo bili ovdje?“ ponovi Kenan. Gledao je zgrade, stolove, stolice i
ljude, kao da će u njima vidjeti stare uspomene. „Djeluje li ovo mjesto i vama manje
zanimljivo nego što je bilo prije? Jesmo li odrasli? Ili smo u čitavoj ovoj strci od života
zaboravili svoju mladost?“

„Radije reci da smo ostarjeli“, dobaci Nihat.

Kenan digne nos.

„Jebi se, Govori u svoje ime, ja nisam ostario.“

„Sram te bilo“, reče Katja. Ali nije izgledala kao da joj je neugodno. Dapače, u njezinim se
zelenim očima skrivao neki drski sjaj. Gulriz bi dosad već bila posve crvena u licu.

„Zašto bih se sramio, Katjice? Moram li ja biti star zato što se ovaj peder osjeća starim?“
Pogleda me i namigne. „Selim i ja nikada nećemo ostarjeti.“

„Oprosti, Kenane dragi“, rekao sam ostavljajući svog vjetropirastog prijatelja sama. „Ali za
to bismo morali umrijeti. “

„I, evo ga, spomenik logici, gospodin Selim. Jao, prijatelji, možete li vi reći nešto lijepo? Ili
starost ili smrt.“ Podigne ruku i zamahne njome napola u šali, a napola izazivački. „E pa
vama u inat neću ostarjeti, neću umrijeti... Je li jasno?“

Ali najteži mu je udarac zadala njegova voljena.

„Dobro, Kenane, to s besmrtnošću si riješio fotografijama - a ako još dulje budeš gurao nos
u istragu ubojstva, nisam sasvim sigurna ni da će ti baš poći za rukom - ali starost ne možeš
spriječiti. To je zakon prirode.“

Kenan joj hinjeno plačljivo odgovori:

„Barem ti nemoj, Katja! Moraš li biti toliko realistična?“

„Moram“, reče Katja, „moramo se za nešto držati.“

Kenan nije odgovorio, već se ponovno osvrnuo oko sebe.

„Ja nisam zaboravio ni ovo mjesto ni svoju mladost..? Okrenuo se prema Katji. „Katjuša, kad
ovo završi, postavit ćemo izložbu fotografija Bejoglua. Može li?“

Njezino se mlado lice ozari.

„Naravno da može“, reče. „To sam ti baš i htjela reći. Trebali bismo policiji prepustiti to tko
je koga i zašto ubio, a mi se posvetiti takvim izložbama?

Kenan je pogleda, kao da je želi upitati zašto ga ne može shvatiti. Ali očito nije htio započeti
novu prepirku jer je odlučio promijeniti temu rekavši: „Bez brige, sve će doći na svoje... A
što sutra snimamo?“

„Mladog ovisnika o ljepilu kojeg su prijatelji ubili udarivši ga kamenom po glavi. Ali nećemo
snimati u studiju, nego vani. Imamo sreće, vrijeme je dobro?

„Mali je ubijen u parku Taksim, zar ne?“

„Da, ali nećemo moći ondje snimati. Park će biti pun ljudi i svi će se okupiti da nas gledaju.
Nećemo moći raditi. Našla sam bolje mjesto. Vrt mevlevijske tekije na Galati.“
Dvadeset sedmo poglavlje
Sastanak koji smo trebali započeti narednog dana u jedanaest, počeo je tek u podne s
obzirom na to da je naš poznati modni dizajner Haluk Zija zakasnio cijelih sat vremena.
Gospodin je prošlog tjedna bio na modnoj reviji u New Yorku, a kako se tek jučer uspio
vratiti iz Amerike, još se navodno nije priviknuo na tursko vrijeme pa je zato zakasnio.
Lagao je, AZYA za njega nije bio svjetski brend pa mu nije bio važan. Koliko god nas lažno
posramljen molio za oprost, zapravo nam je htio pokazati kako nas malo poštuje. Na taj
način nam je poručivao da se ne precjenjujemo, ali i da njega cijenimo onoliko koliko
zaslužuje. Znao sam ja koliko on zaslužuje, a znao sam da mu nisam trebao dati ni da stupi u
ovaj butik, ali sad si nisam mogao priuštiti taj ugodan trenutak u kojem ga tjeram van.
Nijedan dizajner kojega sam dosada pozvao na sastanak nije došao trčeći. Ali ako se
uspijem udružiti s onima iz Milana, e onda će Haluk Zija i njemu slični pokucati na moja
vrata. I zato sada nisam imao drugog izbora nego trpjeti mušice uvaženog gospodina.

No njegov je doprinos sastanku bio i veći nego što sam se nadao. Na putu u Ameriku
prikupio je važne informacije o smjeru kojim će se moda kretati narednog ljeta.

Premda je tijekom čitavog sastanka nastavio pametovati, otkrio je zanimljive ideje koje bi
mojim mladim dizajnerima tekstila mogle rasplamsati maštu. Iako se nismo sasvim složili
po pitanju krojeva, linija, boja i tkanina, mogu reći da je taj sastanak, koji je trajao puna tri
sata, bio veoma koristan. Kad je završio, nakon što smo se dogovorili da ćemo se narednog
tjedna opet sastati, umirao sam od gladi. Zamolio sam Ješim da mi naruči vegetarijanski
sendvič iz delikatese Šute i usput na nazvao Kenana. Možda je nakon jučerašnjeg razgovora
pomislio da ne želim ići k Rešatu Čopuru.

Možda me zato i nije nazvao cijeli dan. Shvatio sam da sam se prevario kad sam čuo njegov
veseli glas: „Ee, Selime, baš sam te htio nazvati. Mi smo u mevlevijskoj tekiji. Hoćemo li
danas k Čopuru?“

„Može.“

„Ja sam skoro gotov s poslom. Dođi ovamo pa ćemo zajedno k njemu.“

U mevlevijskoj tekiji na Galati posljednji sam put bio prije gotovo godinu dana. To je bila
dobra prilika da je opet posjetim. Odmah sam prihvatio Kenanov prijedlog.

Tekija je bila na ulazu u Ulicu Galipa Dedea koja se protezala lijevo od Tunela. Sagrađena je
1491. godine na mjestu lovačke kuće Skender-paše, vezira Bajazida II. Poznata i kao tekija
Galipa Dedea 27, danas je pretvorena u Muzej divanske književnosti. Za one koji nikada nisu

27 Galip Dede, poznat i kao Šejh Galip, sufija i divanski pjesnik (nap.prev.)
stupili kroz jednostavna vrata tekije, ovo je samo suhoparno objašnjenje. Mevlevijska tekija
je poput oaze u pustinji. Kada uđete kroz vrata od kovanog željeza i prođete kroz stoljetno
groblje s turbetom i knjižnicom na dva kata, stići ćete do Vrta duša. Ondje će vas dvorana za
semu 28 i tajanstveni vrt bespogovorno primiti u naručje. Tako s Bejoglua uronite u neku
drugu geografiju, drugu klimu, drugi svijet. Vaša veza s mirisima, bojama, zvucima,
zgradama, spomenicima i ljudima na ulici odjednom se prekida, stara česma, šadrvan,
veličanstvena stabla, pokojnici položeni u njihovu naručju, vjetar koji vam na uši pjeva
pjesmu vremena, poput dubokog šapata neja 29 prošlih sema koji se stopio sa zemljom,
zrakom i vodom, otrgnu vas od današnjih briga, muka i gluposti i prenesu u mistični svijet
15. stoljeća.

Kad god dođem ovamo, uvijek se osjećam čudno, kao da sam sam sebi stranac. Jesam li
rekao čudno? Možda sam trebao reći normalno. Možda je čudan onaj Selim koji je maloprije
stajao pred vratima, koji je krenuo putem koji je za njega izabrao otac, koji je najljepše
godine svog života dao brendu pod nazivom AZYA, koji je zbog njega odustao od voljenog
zanimanja arhitekta, od življenja, možda čak i od čovječnosti. Možda oni nalik nama, to jest
nalik Kenanu i meni, nikada ne bi smjeli izaći odavde, već bi kao i oni askete koji žive na
vrhu nekog stupa, trebali provesti neko vrijeme u patnji u ovom mističnom vrtu, uz jedan
zalogaj i jedan ogrtač. Kad bismo se nas dvojica odlučili na to, vjerujem da Nihat ne bi
oklijevao u tome da nam se pridruži. No ni ja ni Kenan nismo imali hrabrosti za to. I ne
samo da nismo imali hrabrosti. Navike, želje, sebičnost... Te materijalne veze, slijepe strasti
držale su nas za kožu, um, srce i utrobu i proklele nam duh beskrajnim željama, nezasitnom
gladi. Možda, kad bismo ja ili Kenan mogli razumjeti što nam ovo staro zdanje, ovaj nijemi
vrt pokušavaju reći, možda bismo zbacili sa sebe svoju sebičnost i poželjeli se spasiti
pritiska borbe koju smo ambiciozno vodili u ime toga da ostanemo zapamćeni danas ili u
budućnosti i biti dio ovog mjesta, to jest ovog mudrog tla, ove svete vode, ove medeno
zlatne svjetlosti, ovih nijemih stabala i pokojnih velikana u njihovim grobovima. Ako kako
ni ja ni Kenan nismo dovoljno sazrjeli da sa sebe zbacimo naše navike kao prljavu košulju,
mi ćemo svoj život proživjeti u strci unutar kruga koji nam je neovisno o nama iscrtala
vlastita ambicija...

Kad bolje pogledate, u toj krvavoj borbi, u toj utrci bez cilja Kenan ima više sreće od mene.
On naime vjeruje da ide ispravnim putem. Vjera čovjeka čini sretnim. Ja pak, znam da moj
put nije ispravan, da je prisilan. Prisila čovjeka čini tjeskobnim. I tako nastane dosadan
čovjek poput mene, od glave do pete logičan i samodiscipliniran.

„Zdravo, Selime“, začuo se Katji glas i raspršio mi misli. Nije se okrenula prema Kenanu; on
je modelu koji je stajao između scenografa Rasina i njegova pomoćnika objašnjavao kakvu

28 Sema - sufijski obred, često uključuje pjevanje, sviranje glazbala, ples i sl., najpoznatiji dio je plesna vrtnja

derviša oko vlastite osi. (nap. prev.)

29 Tur. ney - glazbeni instrument nalik fruli, porijeklom iz Perzije (nap. prev.)
pozu treba zauzeti. Toliko se zadubio u posao da moj dolazak nije ni primijetio. Katja nije
imala posla pa ih je ostavila i prišla meni.

„Zdravo“, rekao sam kad se približila. Šaptao sam kao da bih naštetio snimanju ako bih
govorio normalnim tonom. „Imate li još puno posla?“

„Trebali smo već završiti, ali iskrsnuo nam je problem pa snimamo ispočetka. Ali trajat će
samo deset minuta.“ Lice joj je zasjenila krošnja javora pod kojim smo stajali. Pogled
njezinih zelenih očiju dirao je čovjeka duboko u dušu. Rukom pokaže na vrt. „Što ti se čini?
Zanimljivo mjesto, zar ne?“

Još sam jednom pogledom prešao preko ovog poznatog mi mističnog mjesta. „Veeeoma“,
rekao sam.

„Jesi li već bio ovdje?“

„Da. Zašto te to čudi?“

„Neee, ne čudi me. Kenan mi je rekao da ti znaš povijest gotovo svih starih građevina.“

„Ovo za mene nije samo građevina, samo prostor. Za mene je ovo...“

„Čarobno mjesto“, priskoči mi Katja u pomoć. „I u Rusiji ima takvih mjesta. Ne mislim na
blještave katedrale u kojima žive lažni ljudi od vjere, nego na manastire u kojima su se
kaluđeri posvetili vlastitim vjerovanjima i otkrili smisao života.“

Sad je na meni bio red da se čudim.

„Nisi li ti ateistkinja? Kako to da se toliko diviš kaluđerima?“

„Istina, ateistkinja sam. Ne vjerujem ni u svetog Stvoritelja koji je Mojsiju dao deset
zapovijedi, ni u Isusovog Oca ni u Muhamedovog Allaha. Ali divim se Mojsijevom, Isusovom
i Muhamedovom trudu. Ono što me se kod njih zapravo dojmi jest njihovo nastojanje da
životu daju značenje. Poštujem tu veliku potragu. Ona je u temeljima vjera, filozofije i
znanosti. I danas možemo vidjeti utjecaj tih ideja čiji korijeni sežu daleko do čovjekovih
početaka. Baš kao i ovu tekiju?

Katja je sa mnom prvi put ovako entuzijastično razgovarala, kao da širi neku propagandu.

„Ti si istodobno i komunistkinja, zar ne?“ upitao sam.

Pogledala me kao da me želi pitati zašto je to pitam, ali nije se libila odgovoriti:

„Nisam bila članica Partije. Ali ako me pitaš podržavam li ideologiju koja mi je usađena u
djetinjstvu, da, podržavam. Učili su me da volim sve ljude, bez obzira na rasu, jezik, vjeru i
boju. Govorili su da je svijet bez iskorištavanja, ratova i gladi moguć.“
„Zašto se nisi učlanila u Partiju?“

„Jer se nije držala svoje riječi.“

Počeo sam se smijati.

„Znači, političari su svugdje isti...“

„Malo je to teško objasniti... Ali nemojmo sad o tome“, Glavom pokaže na tekiju. „Ima li
mnogo ovakvih mjesta na Bejogluu?“

„Tekija?“

„Ne samo tekija. Mjesta gdje su se muslimani molili ili obrazovali... “

„Ne mnogo. Ima džamija... Ali većinom oko Galate. Bejoglu, drugim imenom Pera, bio je
nemuslimanski dio. Na njega je mnogo više utjecaja imala kršćanska kultura. Ovdje možeš
naići na crkve svih pravaca kršćanstva: grčke i ruske pravoslavne, katoličke, grkokatoličke,
protestantske.

Pera zapravo nikada i nije bila muslimanska. Zadržala je svoju neovisnost, baš kao i Galata
koja je stoljećima branila svoj identitet pred Bizantskim, ali i Osmanskim Carstvom... “

Katja nije izgledala previše uvjereno.

„Čak i sad?“

Na to pitanje nije bilo tako lako potvrdno odgovoriti, ali ipak sam rekao: „Da, čak i sad. Pera
je, kako tvrdi mnogo povjesničara, svoj duh izgubila nakon Istanbulskog pogroma. Stvarni
razlog propadanja i ružnoće koji se danas vide na Bejogluu jest činjenica da su nekadašnji,
nemuslimanski vlasnici ove zemlje napadnuti, da im je imetak podlo pokraden, a oni na
neki način prisilno iseljeni. Drugim riječima, ona Pera po kojoj su se nekada ljudi šetali
odjeveni u svoju najbolju odjeću, koje se spominjemo s nostalgijom, tugom i boli u srcu, od
tada više ne postoji. Ali opet ne bi bilo ispravno reći ni da se Pera u potpunosti predala. Ovo
je mjesto, baš kao i ostatak Istanbula, toliko blagoslovljeno, plodonosno, neuništivo da i
dalje ustraje, usprkos tolikim pljačkama, napadima i nasilju. I mislim da će tako uvijek biti.“

Katja me prijateljski odmjeri.

„Voliš ovo mjesto...“

„Naravno da ga volim. Ja sam se ovdje rodio. U onoj trokatnici u kojoj vi snimate. Moja je
majka ondje umrla. Ja sam odrastao na ovim ulicama.“ Odmjerio sam Katju hinjenom
ohološću. „Nije da se hvalim, ali ja sam ovdje domaći.“

Katja me djetinjom radošću udarila po ruci da me opomene.

„Dobro, dobro, shvaćam? Zatim se uozbilji i reče: „Znam da Pera na grčkom znači ‘prijeko’.
Čula sam da su to ime oni koji su živjeli unutar zidina u Istanbulu nadjenuli obali nasuprot
Zlatnoga roga. Ali nemam blage veze zašto se ovaj dio zove Bejoglu.“

„E, to s Bejogluom je komplicirano. Postoje dvije preda je koje bi mogle imati smisla. Prva i
po meni najlogičnija, ima veze s Mlečaninom Andreom Grittijem i njegovim sinovima.
Andrea Gritti bio je poprilično imućan trgovac, a obavljao je i dužnosti mletačkog poslanika
i dužda. Zato su mu Osmanlije dali titulu ‘bey ’. 30

Tih je godina Andrea Gritti dao sagraditi vilu u vinogradima na Peri’, u kojoj je živio sa svoja
tri sina, u raskoši koja se mogla mjeriti s begovskim palačama. S kako su Grittijeva djeca bili
sinovi beya 31 tako su Osmanlije područje oko palače nazvali Bejoglu.

„A druga predaja?“ znatiželjno upita Katja.

„Ona je jednostavnija. Nekada se strane poslanike oslovljavalo sa ‘beya kad su se na Peri

otvorila strana poslanstva, ona su se nazivala ‘Beyyolu.' 32 S vremenom se to ustalilo u naziv
Bejoglu.“

„Stranci su znači svoje prste imali čak i u imenu Bejoglua“, promrmlja Katja.

„Da, ovdje su se govorili gotovo svi svjetski jezici. Turski, grčki, armenski, flamanski,
hebrejski, arapski, perzijski, kurdski, ruski, slovački, engleski, njemački, francuski,
talijanski, mađarski...“

„Prava kula Babilonska...“

„Kula Babilonska?“ ponovio sam. „Lijepa usporedba, ali s jednom važnom razlikom. Kao što
znaš, nijedan kat kule Babilonske nije razumio jezike ostalih katova, na kraju krajeva, zato
je ta veličanstvena građevina i srušena: jer se nisu razumjeli. Ali premda su se na Peri
govorili razni jezici, ljudi su se razumjeli, slagali se i poštovali međusobne kulture. Mislim
da se Pera, ili Bejoglu, zato nije srušila poput kule Babilonske. Uspjela se održati, na ovaj ili
onaj način, zato što su ljudi mogli razumjeti jedni druge. Premda tu atmosferu
razumijevanja ponekad naruše sramotni događaji poput Istanbulskog pogroma, Bejoglu je i
dalje jedan od najslobodnijih i najraznolikijih dijelova ove zemlje, ovoga grada, zato što je
uspio sačuvati barem taj svoj višeglasni duh.“

30 Beg ili gospodin (nap. prev.)

31 Tur. bey oglu (nap. prev.)

32 Put bega ili gospodina (nap. prev.)

„Ne slažem se u potpunosti“, rekla je Katja, „Bejoglu je možda i dalje tu, ali narodi su davno
napustili katove te kule. Neki dan sam razgovarala s jednim svojim susjedom Grkom. Rekao
mi je kako grčke škole u Istanbulu imaju poteškoća s pronalaskom učenika jer oni sve više
nalaze utočište u Grčkoj. A sumnjam da je Armencima ili Židovima drukčije. A tek oni
poznati Levantinci s Bejoglua... Koliko je njih ostalo?“

„Ali sad ih nitko ne prisiljava na odlazak... “

„To je kao da sjekirom srušiš stablo i onda očekuješ da iz korijena izraste cvijet. “

„Mislim da nisi sasvim pravedna, Katja. Na Bejogluu ljudi mogu slobodno živjeti, bez obzira
na nacionalnost, rasu, jezik ili spol.“

„O čemu se vi tako strastveno prepirete?“

Toliko smo se zadubili u raspravu da nismo primijetili da nam je prišao Kenan.

„Razgovarali smo o Bejogluu“, odgovori Katja. Mislio sam da će nastaviti raspravu, ali nije.
„Selim mi je ispričao puno toga što dosad nisam znala.“

„Nema toga što on ne zna. Neka ti nabroji sve koji počivaju na ovom groblju.“

„E pa sad, kako bih to mogao znati. Znam za šejha Galipa, i znam da ovdje počivaju Ibrahim
Muteferika, koji je u Osmansko Carstvo donio tiskarski stroj, i pjesnikinja Lejla Hanim.“

Na Kenanovim se usnama ukaže osmijeh koji mi je govorio koliko je ponosan na mene.

„Vidiš li, Katja? Tip je hodajući Meydan Larousse 33... I još kaže da ne zna. Stari, dajem ruku u
vatru da bi, da malo napneš mozak, mogao nabrojati sve na ovome groblju po imenu, tituli,
mjestu i datumu rođenja.“

„Na tvom se mjestu ne bih tako razbacivao udovima“, rekao sam. „Jesi li gotov?“

„Jesam, jesam.“ Okrene se Katji i reče: „Dobro da smo krenuli ispočetka. Sada mi se čini
dobro. Svjetlo i kadar su ispali odlični.“

Dok smo mi razgovarali, model koji je glumio tijelo ubijenog narkomana je ustao, a Rasin i
njegov pomoćnik počeli su spremati opremu. Kenan baci pogled na njih i reče Katji: „Ti ćeš
ovo ovdje završiti, zar ne.“ Mi moramo ići. Nađemo se u studiju.“

Prema brizi u Katjinim očima shvatio sam da zna kamo idemo. No to nije bio moj problem
pa sam se pravio da ništa ne vidim. Kenan se nagnuo, poljubio mladu ženu u obraz i rekao:

33 Turska enciklopedija objavljena u 12 svezaka između 1969. i 1973. godine, (nap. prev.)
„Bez brige, neće nam pasti ni dlaka s glave.“ Zatim me snažno udari po leđima i doda: „Tko
bi se usudio s ovakvim grmaljem pokraj mene?“

Ja sam samo kimnuo glavom. Uputili smo se prema izlazu iz tekije, a Katja nam dovikne:

„Pazite se, molim vas!“

Kad smo izašli pred tekiju, Kenan reče: „Čopurova kavana je na Tarlabašiju, u Ulici Karanlik
Bakal.“

„Pazi imena... Ulica Karanlik Bakal...“ 34

„Ma ne boj se... Neće nas valjda ubiti...“

„Ne znam ja ništa, Kenane. Ovoga puta vodimo Orhana sa sobom...“

„A ovaj put nisi uzeo pištolj?“

„Kako ne? On nam je svima spasio glavu. Nosim ga, ali treba nam netko tko može pošteno
udariti. Orhana moramo povesti sa sobom.“

„Hoće li pristati poći s nama?“ upita Kenan. Izgleda da mu se svidio moj prijedlog.

„Hoće. Već sam mu objasnio stvar. Rekao je da nam je na raspolaganju. Čeka naš pozivi.“

„Dobro, onda ga nazovi. “

„Treba li nam auto?“

„Ne. Naći ćemo se na semaforu, na križanju Tarlabašija i Ulice Sakiz Agadži.“

Nazvao sam Orhana i rekao mu gdje ćemo se naći.

„Gdje je Nihat?“ upitao sam dok smo prolazili ispred Narmanli hana, „Zar nije htio poći s
nama?“

„Naravno da jest, ali danima već nije vidio kćer. Otišao se naći s Dize.“

„Kenane, što će biti s njegovim brakom?“

Kenan je zabrinuto uzdahnuo.

34 Tur. karanlik bakkal - crni, mračni prodavač (nap. prev.)

„Ne znam, stari. Jako mi je žao. I ja sam dijelom kriv... Ali žena je neizdrživa, brate mili.
Možda će biti bolje ako se rastanu...“

„Ako se rastanu, Nihat će se raspasti.“

„I to je istina... Ne znam što ćemo.“

Obojica smo neko vrijeme hodali zamišljeno, kao da se pokušavamo dosjetiti rješenju
Nihatova problema. Kad smo se približili Ulici Asmali Mesdžit, Kenan se opet vratio istrazi
rekavši: „Ni danas nije stiglo pismo iz Pariza. Jesi li ti Catherine Varchand rekao da nam
odgovori?“

„Kako ne bih? Zamolio sam je da nam se što prije javi i objasni nam svoj odnos s Ajsun.
Mislim da bismo trebali malo pričekati. Žena ima devedeset godina. Trebali bismo biti
zahvalni što uopće može pisati.“

Kenanove su se zeleno-smeđe oči stisnule.

„Kako ti znaš da ima devedeset godina?“

„Nisi li ti jučer bacio oko na knjigu koju sam ti dao? U uvodu je njezina kratka biografija.“

„Čovječe, devedeset godina!“ reče začuđeno. „Vjerojatno joj pisma piše tajnica ili tako
netko... “

„Vjerojatno. Pismo naslovljeno na Ajsun natipkano je na računalu, sjećaš li se?“

„Istina, nije bilo pisano rukom.“ Duboko je uzdahnuo. „Onda nije ni čudo da kasni s
odgovorom. Žena ima devedeset godina, vjerojatno joj je teško i sabrati misli“, reče
smirujući svoje nestrpljenje. Ušutio je. U tišini smo prošli pokraj slastičarnice Eski Markiz i
Sirijskog prolaza. Neću lagati, bojao sam se da se kod Sirijskog prolaza ne susretnemo s
Murselom. To se nije dogodilo, nismo naletjeli na ćelavog sotonista, policijskog doušnika.

Krajičkom oka pogledao sam prijatelja; premda je od toga prošlo niti tjedan dana,
primijetio sam da nije toliko entuzijastičan kao kad smo išli razgovarati s Murselom. Možda
je počeo shvaćati da ovome nema kraja. Da ga Nihatova zla kob, Katjin pritisak i upozorenje
inspektora Džunejta nisu iscrpljivali? Ozlojeđeno se češao po bradi. Da, nije više znao što bi
mislio. A ako od Čopura ne dobijemo ništa korisno, možda bi se mogao konačno razočarati i
odlučiti da se povlačimo.

Kad smo se približili najružnijoj, najglupljoj građevini na Bejogluu, poslovnom centru

Odakule, vjetar je do nas odnekud donio glazbu. Dva dugokosa mladića u prljavoj odjeći
svirali su gitare sjedeći na kartonu koji su rasprostrli na tlu. Nadali su se da će uspjeti
zaraditi onih nekoliko novčića koji im se ubace u metalnu kutiju pred njima. Oko uličnih
svirača okupila se grupica ljudi, ali ne starosjedioca na Bejogluu, nego onih koji su ovamo
došli na izlet. Ali sumnjao sam da će svirači imati ikakve koristi od ove grupice jer nitko od
njih nije namjeravao ubaciti novac u kutiju. Ostavili smo zvukove gitare za leđima i nastavili
dalje kad Kenan upita: „Bi li ti htio da nam se naš inspektor Džunejt pridruži u ovome?“

Prevario sam se. Dok sam ja mislio kako će moj prijatelj možda odustati od svega, on je
smišljao kako da istragu učini još opasnijom, još kompliciranijom. Tko bi Kenana mogao
dovesti u najveću nepriliku, ako ne njegova vlastita glava?

Zapravo sam ga trebao prekoriti i reći mu da govori gluposti, ali ja sam ga shvatio ozbiljno i
upitao: „Kako si došao do toga?“

„Čuj, Džunejt je povezan s Murselom, a Mursel s Kartalom. Kartal je ovisnik o drogama, a ja

mislim da ih Mursel prodaje. Zašto bi se inače motao oko te mladeži? A Kartal mu je bio
kupac. I Džunejt to zna, ali pravi se glup.“

„Ali Mursel njemu daje informacije. Tako ostaje u toku s preprodajom droge. “ „Dobro, to bi
se i tako moglo objasniti. Ali što ako smo bili u krivu? Što ako se ovdje događa nešto
drugo?“

„Što drugo? Što hoćeš reći, Kenane?“

„Stari, Rešat Čopur poznati je suradnik mafije koja preprodaje droge... To znamo. Uzmimo
da neka druga skupina želi preuzeti tržište. I kupi i našeg Džunejta. A naš opasni glavni
inspektor iskoristi Mursela da ubije Kartala i Ajsun. Krivnju prebaci na Rešata u namjeri da
ih makne s tržišta.“

„Za Kartala mi je jasno, ali zašto bi ubili Ajsun?“

„Glavna im je meta, naravno bio Kartah.. Ajsun nekako sazna da su joj oni ubili voljenog
muškarca. I zato su primorani riješiti se i nje. A kako su već našli žrtvu koju će okriviti za
Kartalovu smrt, Ajsuninu svale na našeg jadnog Junusa... Ha? Što misliš?“

Iskreno, to je bila teorija na koju nisam ni pomislio. Tako je eto funkcionirao Kenanov
mozak. Mogao je potpuno nezamislive mogućnosti učiniti realnima.

„Moguće, ali tu vidim nekoliko problema. Recimo da je Džunejt prljav. Znamo da takvih ima
u policiji. To ima smisla. Ali zašto bi ti on dao fotografije ubojstava koje je sam počinio, kad
je znao da ćeš ih ti javno izložiti?“

Pitanje mi je bilo toliko logično da mi nije odgovorio sve dok nam zdesna za leđima nije
ostao portal crkve svetog Ante i dok nismo došli pred poznatu stambenu zgradu „Egipat“ 35.

35 U Istanbulu, kao i u nekim drugim velikim gradovima, čest je običaj stambenim zgradama nadijevati imena,

(nap. prev.)
„Ali našao je počinitelje“, reče konačno. „Slučajeve smatra riješenima.“

„Ne znam. Ja na njegovom mjestu ne bih htio da ta tema ni zbog kojeg razloga izađe na
svjetlo dana. A ti?“

„Možda je previdio fotografije?“ promrmljao je. Sada je i sam vidio da mu teorija nema
podlogu. Sam si je odgovorio na pitanje: „Nemoguće.“

„Mislim da Džunejt s ovim nema veze. Barem ne s ubojstvima.“

„Što ti misliš, tko ih je počinio?“

„Junus se čini nevin... Mislim da bi ubojica mogao biti Rešat Čopur. Ili njegovi ljudi...“

„Znači posve si odustao od poveznice s Nicolasom Flamelom?“

Čim je otpala mogućnost da je inspektor Džunejt ubojica, odmah se uhvatio za drugu

glupost.

„Nisam posve odustao. Ali i to je klimava teorija. Razmisli malo, Kenane. Tu je neki čovjek
koji je živio tko zna koliko stoljeća prije, za kojeg tvrde da je otkrio tajnu besmrtnosti. A
gotovo sve što se o njemu zna je izmišljotina. Kako da ja na toj izmišljotini gradim logiku?
Nicolas Flamel, to jest Kamen mudraca koji daje vječni život postoji samo u zabavnim,
pustolovnim knjigama za djecu poput Harryja Pottera. A mi smo usred ozbiljne istrage
dvostrukog ubojstva. Nije li tako?“

„Tako je, tako je... Ali mislim da to nije samo jednostavno žrtvovanje nekoga poput Rešata
Čopura. Ova dva ubojstva kriju nešto puno složenije... Osjećam to, Selime. Ali ne mogu ti to
dokazati... “

Nisam ga tražio da mi dokaže, a on je ušutio. Nismo progovorili sve dok nismo došli do
Gimnazije Galatasaraj. Kad smo stigli pred ulaz, rekao sam: „Moguće je da se varaš,
Kenane.“

Toliko je brzo razmišljao da je već i zaboravio o čemu smo maloprije razgovarali.

„U vezi čega?“

U Istanbulu, kao i u nekim drugim velikim gradovima, čest je običaj stambenim zgradama
35

nadijevati imena, (nap. prev.)

„U tome da ta dva ubojstva kriju nešto složenije.“

Počeo me sa zanimanjem slušati.

„Sjećaš li se kako si u gimnaziji bio opsjednut vampirima, vješticama i čarobnjacima?“

„Da...“

„Vidiš, neki smatraju da je rješavanje ubojstava slično rješavanju matematičkih problema.

To je djelomično točno. Za rješavanje matematičkog problema potrebne su dvije stvari.
Prva je mozak koji se snalazi u brojevima i matematičkim operacijama, a druga je ta da se
problem uopće može riješiti. I baš je u tome rješavanje problema nešto drukčije od
rješavanja matematičkih problema. Umjesto brojeva, tu su ljudi, a umjesto operacija, tu su
zločini. A budući da su i oni koji ih pokušavaju riješiti ljudi, njihovi pogledi na osobe,
događaje pa čak i na život utječe na to hoće li doći do točnog rješenja! “

„Dobro, i?“ reče Kenan nestrpljivo, ne shvaćajući još uvijek što mu pokušavam reći.

Za to smo vrijeme stigli pred Riblju tržnicu. „Idemo ovuda, kraće je“, rekao sam prije nego
što sam mu odgovorio na pitanje. Nastavio sam kad smo skrenuli lijevo i umiješali se u
gužvu na tržnici. „I istražitelji ubojstava na događaje gledaju iz svoga kuta i ljude
procjenjuju prema svojim kriterijima. Zato ne mogu biti objektivni kao kad rješavaju
matematičke probleme. Ako se vratimo na naš problem... Ti si uvjeren da su ubojstva
povezana s Nicolasom Flamelom otkada si čuo za njega. “

„Što sam drugo mogao?“ upita Kenan trudeći se pratiti me dok smo se probijali kroz gužvu.
Zvučao je pomalo nervozno. „Prvi dokazi koji su mi skrenuli pozornost na ove slučajeve bili
su crteži francuskog alkemičara. Njih smo našli na mjestima ubojstava. Osim toga, ne možeš
reći da su bili beskorisni. Zahvaljujući njima saznali smo da su se žrtve poznavale i da su
bile u ljubavnoj vezi. Nije li tako?“

„Tako je. Međutim, nisi promijenio mišljenje kad smo našli i poveznicu s drogom...“ Za
razliku od njega, moj je ton glasa bio iznimno miran. Pogledao sam ga i rekao: „Razmisli
malo, prijatelju. Uvijek su te privlačile priče o alkemiji, čaroliji i đavlu.“

„Hoćeš reći da nisam objektivan.“

„Upravo tako“, potvrdio sam. „Ali to je normalno. Ni ti ni ja ne radimo u Odjelu za umorstva.

Ovo nam nije posao. Doduše, dalo bi se raspravljati i o tome koliko policajci iz Odjela za
umorstva mogu biti objektivni.. „U svakom slučaju, hoću reći da bi motiv za ova ubojstva
mogao biti mnogo jednostavniji i logičniji.“

„Kao primjerice droge?“

„To je puno veća mogućnost od toga da su ubojstva počinili sotonini ljudi“, rekao sam dok
smo prolazili pokraj armenske katoličke crkve svetog Ivana Zlatoustog na Galati.
Dvadeset osmo poglavlje
Moj vozač Orhan čekao nas je na dogovorenom mjestu, na raskrižju Tarlabašija i Ulice Sakiz
Agadži. Zajedno smo se uputili u četvrt Dolapdere. Orhan nije pitao ni kamo idemo ni zašto.
Kad sam ga ranije neodređeno pitao: „Moj prijatelj Kenan ima problem. Nije sasvim
bezazlen. Ja ću poći s njime. Možeš li i ti poći s nama?“ nije nimalo oklijevao. „Kako ne,
gospodine Selime, naravno da ću poći. A ako kažete da nije bezazleno, ponijet ću i svoju
Berettu“, rekao je. Znao sam da ljudi s kojima ćemo razgovarati nisu bezopasni, odvratio
sam: „Ponesi je, ali je nemoj koristiti ako baš ne bude bilo potrebno.“

Bio sam svjestan toga da je njegovo povjerenje u mene pozamašne. A ono je, više od dobre
plaće i ispomoći koju bih mu ponekad pružio, počivalo na osjećaju privrženosti tipičnoj za
ljude iz ove regije, privrženosti prema nekome većem, nadređenom, moćnom. Ovo može
zvučati pretjerano, ali vjerujte mi da nije; taj osjećaj vuče korijene iz Osmanskog, pa čak i
Bizantskog Carstva. Taj način ponašanja započeo je s poštovanjem cara, to jest sultana, a
zatim se prometnuo u odanost prema šefu, stranci, zapovjedniku, ocu, gazdi, a premda je
danas, nakon industrijalizacije, počeo nestajati, i dalje je živio u mnogim ljudima poput
Orhana. I to nije samo vjernost, nego i računica u kojoj se zauzvrat prisnosti i ljubavi prema
moćniku dobije njegovo okrilje. Nemojte pogrešno shvatiti, u toj računici nema nepoštenja,
varanja i glume. Ti ljudi zaista vole moćnika za kojeg rade, zaista se vežu za njega; ali
istodobno se nadaju da će od njega imati i koristi. A budući da to smatraju prirodnim
pravom, uopće nisu nemoralni. Bio sam posve siguran da i Orhan prema meni gaji takve
osjećaje.

Ulica Karanlik Bakal sa svojim trošnim zgradama, asfaltom prepunim rupa, rubljem
obješenim na poprijeko rastegnutim konopima i ljudima iz najnižeg sloja društva bila je
tipična ulica na Tarlabašiju. Ta četvrt, koju su 1850 -ih prvotno naselili gotovo isključivo
Armenci i Grci, svoje je najsjajnije godine doživjela na početku 19. stoljeća. Ali kada je
1940-ih na snagu stupio porez na imetak, a zatim se 1955. u Istanbulskom pogromu
dogodila masovna pljačka, većina je ljudi napustila Tarlabaši, baš kao i Bejoglu.

Tako je četvrt počela gubiti svoj identitet, svoje tkivo, svoju ljepotu. Zgrade čiji su vlasnici
morali pobjeći iz zemlje nisu se održavale, kuće su zjapile prazne, ulice su starjele i
sociološki profil žitelja se promijenio; mjesto nekadašnjih stanovnika koji su svi odreda bili
stručnjaci u svojim zanimanjima, preuzele su ocvale kurve koje su noću prodavale svoja
tijela, a danju se sklanjale u trošne kuće, mladi homoseksualci, nezaposleni glazbenici,
filmski glumci koji su pali u zaborav, pjevači čija se slava ugasila te očajni Kurdi koji su se
doselili iz Anadolije i u ovom velikom gradu pokušavali opstati.

Čim smo stupili u ulicu, dočekao nas je snažan miris nekog jela. Sunce još nije zašlo, ali u
kućama se već počela pripremati večera. Dok su se jela krčkala na štednjacima, žene su
brbljale pred kućama, a djeca su se igrala veselo vriskajući. Neki transvestit koji si još nije
nanio večernju šminku nagnuo se na prozor i ćaskao s tetom Mualom glave pokrivene
maramom s nižeg kata. Činilo se da teta Muala ne osuđuje svog susjeda s gornjeg kata.
Uživala je u ćaskanju kao da je vodi s nekom ženom.

U Ulici Karanlik Bakal bila je jedna nimalo mračna prodavaonica, agencija za nekretnine,
tesarska radionica i kavana; to mora da je bio lokal Rešata Čopura. Plan je bio da Kenan i ja
uđemo zajedno, a da Orhan uđe kasnije i sjedne za drugi stol. Neće sudjelovati u razgovoru,
osim ako ne dođe do neugodnosti. Štoviše, neće ničim pokazati da je s nama. Na trenutak
sam razmišljao bi li bilo dobro da mu dam svoj pištolj, ali onda sam odustao od toga. Bilo bi
ipak previše.

Za razliku od toga kako je izgledala izvana, kavana je iznutra bila poprilično prostrana. Na
prljavim zidovima koji su nekada bili bež boje uz portret Ataturka u civilnoj odjeći bili su
obješeni posteri pjevača kao što su Ibrahim Tatlises, Muslum Gurses i Mahsnu Kirmizigul.

Na kasetofonu je neka žena strastvenog glasa pjevala neku staru tursku baladu. U kavani
nije bilo gužve. Za dva stola sjedila su šestorica gostiju. Četvorica su igrala okej 36, a dvojica
tavlu. Za stolom odmah pored peći za čaj sjedile su dvije osobe. Jedna je već zašla u
šezdesete, a druga nije izgledala kao da je još napunila trideset godina. Stol za kojim su
sjedili razlikovao se od ostalih; ovo mora da su bili vlasnici kavane. Za peći je neki
sredovječni čovjek kuhao čaj. Po njegovoj sam pregači shvatio da je istovremeno i
pripremao i služio pića. S obzirom na to da kavana nije bila dupkom puna gostiju, ne bi se
moglo reći da mu je posao bio pretežak.

Kad smo Kenan i ja ušli, svi su okrenuli glave prema nama i uputili nam znatiželjne poglede.
Osobe za koje sam pretpostavljao da su gosti nisu se dugo bavile nama prije nego što su se
vratile svojem svijetu, ali dvojica koji su po meni bili vlasnici kavane promatrali su nas
nepovjerljivo sve dok nismo sjeli. Odabrali smo jedan od stolova uza zid. Konobar se stvorio
pokraj nas čim smo sjeli. „Što biste popili?“ upitao nas je izuzetno ozbiljno, čak i pomalo
uznosito.

„Ima li turske kave?“ upita Kenan.

„Ima.“

„Dvije turske kave bez šećera.“ Pogledao me. „Bez šećera, zar ne?“

„Tako je“, odvratio sam i u tom trenu vidio Orhana kako ulazi u kavanu. Glave su se ovoga
puta okrenule prema njemu. Moj se vozač nije ni osvrnuo prema nama, kao da nas i ne
poznaje. Veoma je prirodno prošao pokraj drugih gostiju i sjeo za jedan od stolova odakle
nas je mogao vidjeti. Čim je uzeo našu narudžbu, konobar se uputio prema Orhanu.

36Tur. okey - igra slična remiju, ali se igra pločicama na kojima su označeni brojevi, (nap. prev.)
„Ona nas dvojica još mjerkaju“, reče Kenan. „Što misliš koji je od njih Čopur?“

„Možda nije nijedan. Čovjek je tek pušten iz zatvora, možda je otišao na odmor.“

Kenan mi začuđeno odvrati:

„Ma daj, Selime, kakav odmor? Ti ove ljude uspoređuješ sa sobom. Kladim se da je Rešat
došao ovamo onog dana kad je pušten. Ovo je njihov život.“

Nisam se prepirao s njime. Imao je pravo, nisam poznavao ove ljude. Ne bih ih ni htio
upoznati ako ne moram. Kad nam je konobar donio kave, Kenan ga upita: „Brate, tražimo
Rešata Čopura. Je li ovdje?“

Čovjek nas odmjeri od glave do pete.

„Tko ste vi?“

„Ja sam odvjetnik“, objasni Kenan. „Došli smo mu pomoći oko suđenja. Želimo razgovarati s
njime ako je ovdje.“

„Pitat ću kuma Rustema“, reče konobar. Ali nije se žurio. Najprije je Orhanu donio njegov
čaj, a zatim je prišao stolu za kojim su sjedila ona dvojica. Pokazao je na nas bradatom
čovjeku - to je vjerojatno bio kum Rustem. Obojica su okrenula glave i još nas jednom
pogledali. Njihovi su pogledi ovoga puta bili prijeteći. Rustem je ustao i ugasio kasetofon.
Igrači okeja okrenuli su se prema njemu kad je ugasio pjesmu prije nego što je završila, ali
on se nije obazirao na njih. Uputio se prema nama, gledajući nas sveudilj prijeteći. I mlađi je
muškarac ustao i krenuo za njim. Konobar se pak uputio prema igračima okeja i nešto
prošaptao na uhu sitnom, tamnoputom čovjeku koji je sjedio okrenuvši nam leđa. Sitni je
muškarac prvo pogledao prema nama, a zatim ustao, zajedno s ostalom trojicom za stolom.
Dok sam ih ja promatrao, Rustem i drugi čovjek već su došli do našeg stola. Rustem se
rukama prepunim opekotina od cigareta oslonio na stolnjak od zelenog platna i upitao: „Što
će vam Rešat Čopur?“ Otvoreno nas je izazivao svojim držanjem, tonom glasa i crnim očima
koje su pod debelim obrvama sjajile od bijesa.

„Htjeli smo razgovarati s njime“, reče Kenan. Ni u pogledu ni u glasu mog prijatelja nije bilo
ni mrvice straha. „Riječ je o njegovom suđenju. Poznajete li ga?“

„Nema nikakvog suđenja“, reče čovjek. „Sina su mi pogrešno optužili.“

„Rešat je tvoj sin?“

„Da, i što onda?“

Usprkos svoj njegovoj otresitosti, Kenan je ostao smiren.

„Hvala Bogu što se vratio. I mi mislimo da su ga pogrešno optužili.“

Ali to nije bilo dovoljno da udobrovolji Rustema.

„Što vi hoćete od mog sina?“

„I moj je nećak stradao u istom slučaju. I njemu su namjestili. Mi mislimo da su oba zločina
počinile iste osobe. Imamo isti cilj. Nemamo loših namjera.“

Dok je Kenan govorio, ostala četvorica okružila su naš stol. Pogled mi je pao na našeg
Orhana. On je držao čaj u ruci i napeto nas promatrao. Bio je spreman da i na najsitniji
pokret skoči na ljude.

„Znači, želite pronaći stvarne krivce“, reče Rustem. Okrene se prema čovjeku pokraj sebe i
upita: „Rešate, što ti misliš? Govore li ovi istinu?“

Na spomen njegova imena Kenan i ja odmjerili smo mladića. To je znači bio naš poznati
Rešat Čopur.

„Sad ćemo vidjeti“, odvrati on. Okrene se prema čovječuljku koji je maloprije ustao od stola
za kojem se igrao okej. „Sabane, pretraži ih.“

Skočili su na nas prije nego što smo se uspjeli snaći. U tom je trenutku Orhan skočio i
munjevitom brzinom izvukao pištolj iz pojasa, prislonio ga Rešatu na sljepoočnicu i
povikao: „Nitko ni makac! “

Sabanova ruka poleti prema pojasu.

„Ne miči se, kunem ti se da ću povući okidač.“

Saban odmakne ruku od pojasa, a drugi nas odmah puste iz svojih kandži. Rustem se
pokazao najhrabrijim.

„Tako vi nemate loše namjere?“ upitao je napetim, ali i sarkastičnim tonom.

„Vi ste prvi počeli“, reče Kenan.

„Samo smo vas htjeli pretražiti.“

„Zašto biste nas pretraživali?“ upitao sam pridruživši se raspravi.

„Kako da znamo jeste li nam prijatelji ili neprijatelji?“

„Nismo vam neprijatelji“, odvratio sam. „Ali ako nas morate pretražiti da biste se uvjerili,
izvolite.“ Okrenuo sam se vozaču. „U redu je, Orhane. Vrati se za svoj stol? Iz pojasa sam
izvadio pištolj i stavio ga na stol. Ustao sam da bi im bilo lakše pretražiti me. Kenan me
slijedio. Na Rustemov znak, Saban nas je tako detaljno pretražio da mu neki policajci nisu
bili ravni.
„Čisti su, Rusteme.“

Rustem je uzeo moj Smith&Wesson i dao ga konobaru. „Naim će ovo odnijeti iza peći. Neka
ostane ondje dok ne završimo s razgovorom.“

Naim je uzeo moj pištolj, odvagao ga u ruci i uputio se prema peći. Kad se mi nismo
usprotivili, Rustem nastavi dalje. Glavom pokaže prema Orhanu i reče: „Nek’ i vaš prijatelj
preda svoj pištolj.“

„E, nećemo tako“, upadne Kenan. Govorio je kao da je i sam okorjeli kriminalac. „Mi vas
nismo ni pitali imate li oružje. Naš će prijatelj zadržati pištolj?

„Onda nema razgovora“, reče Rustem.

Kenan je prozreo njegov blef.

„Ako nema, nema... Dajte nam pištolj i idemo.“

„Čujte“, rekao sam, „ne radite od buhe slona. Želimo samo suradnju. Već smo vam poslali
poruku preko vašeg odvjetnika. I on nas poznaje. Ako podijelimo informacije, lakše ćemo
naći ljude koji se s nama poigravaju.“

Rustem pogleda sina.

„Je li ti odvjetnik spominjao ove ljude?“

„Jest“, reče Rešat. Usprkos prezimenu 37, mladić je imao prilično glatko lice. „Kartal je imao
djevojku. Zvala se Ajsun. I nju su ubili. Uhitili su nekoga za njezino ubojstvo. To je
vjerojatno onaj s kojim su ovi u rodu. Ja sam mislio da su iz policije. Odbio sam razgovarati
s njima, mislio sam da će pokušati nešto izvući iz mene jer nemaju dokaza“

„Nismo iz policije“, reče Kenan. „Mi smo odvjetnici. Ne morate se bojati. “

Rustem stisne oči.

„Ne bojimo se mi nikoga osim Allaha. A policije se klonimo da nas ne bi uvukli u neko
sranje. Sina su mi prebili k’o vola jer nije htio potpisati izjavu koju su sami napisali, iako je
bio posve nevin.“

„I Junusu su učinili isto“, reče Kenan. „Mali danima nije mogao hodati. Zato smo došli k
vama. Ne pouzdajemo se u policiju. Junus već tjednima nevin čami u zatvoru, baš kao i tvoj
sin...“

37 Tur. (gopur - kozičav (nap. prev.)

Kad smo prešli na detalje, Rustem svojim ljudima rukom da znak da se udalje. Oko nas je u
trenutku nastao mir. Sin i on sjeli su za naš stol. Nisu nam još posve vjerovali, ali ipak su
nam pružili kutiju cigareta. Ja se nisam poslužio, ali Kenan je pripalio jednu.

„Prvo vi počnite“, reče Rustem dok se dim cigarete koji je ispuhao polako uzdizao nad
stolom, poput oblaka boje pepela. „Što je bilo s tvojim nećakom?“

Kenan mu ispriča sve detalje. Rekao je da Junus nije mogao ubiti Ajsun u koju je i dalje ludo
zaljubljen, da je on pročitao i Rešatov dosje, dodajući kako i sam vjeruje da je ovaj nevin, te
da je moguće da su oba ubojstva počinile iste osobe.

„A tko su te osobe?“ upita Rustem.

„Upravo to pokušavamo saznati“, rekao sam. „Postoji li neka skupina koja vas pokušava
otjerati s Bejoglua?“

Rustem se namršti.

„Ne, brate, tko bi nas dirao, i zašto? Svi su naši poslovi u okviru zakona.“

„Dobro“, reče Kenan, „ali možda je netko bacio oko na vaš lokal.“

Rustem je otvorio usta da se otrese na Kenana, ali sin ga prekine: „Tata, da nema ovo veze
sa Nurijem Vrapcem? Kartal mi je rekao da se viđao s njegovom nećakinjom.“

Rustem Ijutito pogleda sina očima koje su podsjećale na sjajne, crne bisere.

„Ne lupetaj, kakve veze imamo mi s Nurijem Vrapcem?“

Kenan je naslutio da nam mladić želi reći nešto, pa je zgrabio tu priliku.

„Ne ljuti se na maloga. I Junus je spomenuo Nurija Vrapca. Ajsun mu je navodno rekla da se
Kartal često viđao s njime. Možda su oni počinili ubojstva... Ako ga je neprijateljstvo prema
vama...“

Kenan je sada s potpunom lakoćom u hodu smišljao laži. Junus nam nije spomenuo ni
Nurija Vrapca ni neku drugu bandu. Kenan je pokušavao govoriti njihovim jezikom, u nadi
da će im razvezati jezike. Ali Rustem nije bio od jučer.

„Nitko nama ne želi zlo, brate“, reče. „A Nuri Vrabac je pametan čovjek, neće stvarati
probleme tamo gdje ih nema. Zašto bi on ubio tu gubu Kartala?“

Nije bilo jasno koga pita jer je gledao i nas i sina, ali ja sam odlučio odgovoriti.

„Možda mu je dugovao novac? Okrenuo sam se prema Rešatu. „Kartal je i tebi bio dužan, zar
ne? Navodno si se posvađao s njime tjedan dana prije ubojstva? Rešat se namršti. „Tako
piše u tvom dosjeu. A ti si to potvrdio u izjavi...“
„Da, Kartal mi je bio stari prijatelj. Bio je švorc i zamolio me da mu pozajmim para.
Smilovao sam se, ali on mi dug poslije nije vratio? Glavom pokaže prema stolu pred peći.
„Uzeo sam ih iz blagajne. Osramotio sam se pred ocem. Dojadilo mi je i tražio sam da mi ih
vrati. A kad je Kartal počeo okolišati, opalio sam ga jednom, dvaput... “

„Jako pametno“, prekine ga otac. „I evo što nam se dogodilo? Okrenuo se prema nama. „Sto
puta sam mu rekao da se ne druži s tim besposličarem. Imao je kosu dugu kao neka ženska,
nosio je i naušnicu. Možda je bio peder? Na kraju je ipak dobio svoje, ali i ovaj moj je
nastradao.“

Nisam Rustemu htio dati priliku da brbljanjem promijeni temu pa sam nastavio.

„Tužitelj tvrdi i da si ti Kartalu prodavao drogu.“

„Laž, kume, prljava laž! Kakve droge? Mi ovdje čak ne kuhamo ni jaki čaj da se ljudima ne
zavrti u glavi. “

„Ali Kartal je bio narkoman“, umiješa se Kenan. „To su pokazali nalazi.“

„Nisam ni rekao da se nije drogirao. Od toga je tužitelj i krenuo. Htio sam izvući svoje pare
od Kartala pa sam mu lagao. Rekao sam da mi vrati što je moje, a da ću mu ja naći drogu“

„Ali ne bi to stvarno učinio“, umiješa se Rustem. „Da se još i u to umiješa, zadavio bih ga
vlastitim rukama... Rekao je to samo da izvuče pare...“

„Kunem se da je tako bilo“, riječ ponovno preuzme Rešat. „Kartal je upao u krizu, nije bio
pri sebi. A ja sam čuo da je došao do para. On i ona Ajsun, njegova cura, nekoga su sisali. “

Kenan je odmah prepoznao novu informaciju.

„Kako misliš, sisali?“

„Pa ucjenjivali su čovjeka.“

„Čovjeka? Muškarca? Maloprije si rekao nekoga. Nisi precizirao spol.“

Na ovom sam pitanju u sebi čestitao Kenanu. Zbilja je pazio na svaki detalj, kao pravi
detektiv.

Rešat zastane.

„Zapravo ne znam je li žensko ili muško.“ Zamislio se. „Ne, Kartal nije rekao ni da je muško
ni da je žensko. Ali meni se učinilo da ucjenjuju nekog muškog.“

„I to ti je sve Kartal rekao?“

„Da. Kad ga je spopala kriza, mislio je da će od mene dobiti droge pa mu se razvezao jezik?
„A o kome je bila riječ?“

„E, to mi nije rekao.“

„Čekajte malo“, reče Rustem. Uzbuđeno je spustio cigaretu u pepeljaru. „Čekajte. Našli smo
ubojicu? Pogledao nas je, čekajući da i sami shvatimo. „To je taj podmazani tip. Njih dvoje
su ga uhvatili u nečemu i polako ga cijedili. On je bio i jednome i drugome neprijatelj.
Ucjena je prljav posao, nikad nije dosta, koliko god te tražili. I zato je on morao smisliti
nešto. I konačno se sjetio: sredit će ih oboje i riješiti problem. Što misliš?“ upita gledajući
me.

Na trenutak nisam znao što bih odgovorio. Konačno mi iz usta izađe samo: „Logično.“

„Ali najprije moramo saznati tko je ta osoba“, priskoči mi Kenan u pomoć. „Zašto im je
davao novac?“

„A što misliš zašto?“ upita Rešat. „Našli su mu neku slabu točku. Ako je neko muško, onda je
ili peder ili pedofil. A ako je žensko, sigurno vara muža... A ovi su njega ili nju snimili na
djelu ili tako nešto.“

Kenan se namršti; svjetlo na kraju tunela odjednom se počelo gasiti.

„Znači ne znaš o čemu je riječ?“ upita bez previše nade.

„Ne znam, Kartal mi nije rekao. Da mala nije umrla, to bi se razriješilo jer je ona sve smislila.
Kartal je glupav, nema on smisla za tako osjetljive stvari. Ona je bila ludo zaljubljena u njega
i htjela ga je postaviti na noge.“

„Kako to misliš?“

„Htjela ga je skinuti s bijelog, a za to treba para. Riješila je to tako što je stisnula bogatuna. S
onim što je izvukla od njega našla si je stan na Džihangiru. Ali naš je Kartal bio ništarija.
Obećao joj je da se ostavio heroina, ali nije...“

Kad se ukazala mogućnost da bi ubojica mogao biti netko drugi, Rustem se prestao ljutiti na
ono što je njegov sin govorio i predao se uživanju u cigareti. Kenan je to iskoristio i počeo
pritiskati Rešata.

„Čuj, Rešate, moraš nam reći sve što znaš. S Kartalom si se trebao naći na dan ubojstva.
Moramo znati što se sve dogodilo tog dana.“

„Reći ću ti, kume, nemam se čega bojati. Hvala dragome Bogu, moj je obraz čist... Kartal je
tog jutra došao k meni. Tresao se kao riba na suhom.

‘Treba mi šut, nađi mi nešto. Dat ću ti pet tisuća dolara’, obećavao mi je.

‘A moj dug?’ pitao sam ga. ‘Danas ću dobiti pare od nekoga’, rekao je.
Nisam mu povjerovao pa sam mu rekao: ‘Idi u kurac, tko bi tebi dao pare?’

‘Ajsun i ja nekome držimo ugled i čast u rukama pa nam daje pare. Daje nam koliko god
tražili. I opet će dati... Ti mi samo nađi šut’, rekao je.

A ja sam slagao da dođem do svojih para.

‘Dobro, dođi u kavanu oko dva i pol, bit će spremno’, rekao sam. Naravno da se nije pojavio.
Mislio sam da me opet namagarčio, ali zapravo su ga se već dočepali.“

Dok je Rešat govorio, Rustem je kimao glavom kao da je svjedočio svim događajima.

„Jesi li policiji rekao za tu osobu koju su ucjenjivali?“ upita Kenan.

„Ne, kume, nisam. Policiju ionako ne zanima pravi ubojica... Našli su mene, svalili krivnju na
mene i htjeli zatvoriti slučaj. Odatle i ona priča o bijelom... I vašem su nećaku učinili isto..“

Osim onoga s drogama, Rešatove su riječi djelovale uvjerljivo. Osim ako mladić nije dobro
igrao svoju ulogu, a mnogo sam puta čuo da ovi ljudi tako dobro lažu, da im glumci nisu ni
do koljena. Mislim da se i Kenan sa mnom slagao. Čak i ako nije Rešata maknuo s popisa
sumnjivaca, sada će svu pažnju usmjeriti na osobu pod ucjenom. Saznali smo sve što smo
mogli od Rešata i njegova oca pa smo ustali. Zamolio sam da mi vrate pištolj. Rustem reče
Naimu da mi ga donese. Kad mi ga je pružao, Naim se posprdno nasmiješi.

„Kume, ne nosaj ovaj pištolj sa sobom“, reče.

„Zašto?“

„Ovo ti je za kurac. Pokvario se čekić, ne spušta se.“

Izvadio je šaržer, napeo okidač i zaista, čekić se nije spuštao kako bi trebao. Leđa mi se
orose ledenim znojem. To je značilo da smo se bacali u opasnost, pouzdajući se u
neispravno oružje. I Kenan se iznenadio, ali ne koliko ja; on je već razmišljao o našem
novom nepoznatom sumnjivcu.

Sva smo trojica zajedno izašli iz kavane. Sad više nije bilo potrebe da se Orhan skriva.
Vraćali smo se putem kojim smo i došli. Činilo se da na ulici ima više svijeta.

„Orhane“, rekao sam, „dobro da si ponio pištolj, inače bi nam se loše pisalo.“

„Na takva se mjesta ne ide nenaoružan, gospodine Selime. Nadam se da ipak nisam
pretjerao. “

„Ma kako si pretjerao? Pogledaj, moj je pištolj ionako pokvaren.“ Kenan izroni iz misli.

„Orhane, puno ti hvala“, reče. „Riskirao si glavu za nas...“

„Nema na čemu, tu sam kad god zatreba.“

Kenan se okrene prema meni.

„A tvoj je pištolj neispravan, ha, Selime? Da je Mursel to primijetio, ubio bi nas! Što ćemo
sad? Tvoje oružje više ne možemo koristiti.“

„Pa zašto? Poslužilo je svrsi. Tko bi znao da je neispravno“, rekao sam.

„Gospodine Selime, ne daj Bože da vam se nešto dogodi“, upozori Orhan. „Ako vi potegnete
oružje, potegnut će ga i onaj drugi. Pomislit će da ćete pucati i stisnuti okidač. Dajte vi meni
taj pištolj, a ja ću ga dati popraviti. Imam prijatelja koji se puno više razumije u oružje.“

„E, pa može“, složio sam se i dao mu pištolj. Uzeo je Smith&Wesson i zataknuo ga za pojas.
Mislio sam da je time razgovor završen, ali on je iz pojasa izvukao svoj pištolj i pružio mi ga.

„Uzmite moju Berettu, za svaki slučaj.“

Zapravo sam ga trebao odbiti. Kakvog sam ja posla imao s oružjem? Ali nisam znao kamo
ćemo sutra ići i koga ćemo ispitivati pa sam za svaki slučaj zataknuo Berettu za pojas.

Kad smo se opet našli na ulazu u Ulicu Sakiz Agadži, poslao sam Orhana kući rekavši: „Ja
idem u Kenanov studio, ne moraš me čekati. “ Kenan i ja umiješali smo se u rijeku ljudi koja
je tekla po ulici do Bejoglua. „Što ti misliš o tome?“ upitao me kad smo prošli pokraj crkve
svete Bogorodice.

„O ucjeni?“

„Da. To nam nikada ne bi palo na pamet. “

„Moramo opet odvagati sve mogućnosti. Ako nam Rešat nije lagao, jasno.“

„Točno“, reče zamišljeno. „Ako nam Rešat nije lagao...“

Kenan je zašutio i nastavio hodati pognute glave. Prošli smo nekoliko metara kad
promrmlja: „Meni se činilo da govori istinu.“ Zvučao je kao da razgovara sam sa sobom, a ne
sa mnom. Morao sam izreći svoje mišljenje.

„Ja nisam siguran.“

„Imaš pravo, mi Rešata i ne poznajemo. Ali ne djeluje mi kao netko tko bi mogao izmisliti
tako kompliciran scenarij.“

„Ne podcjenjuj te ljude. Oni su inteligentni i okretni. “

„Dobro, ali njegove se riječi poklapaju s onim što znamo.“ Vjerojatno je mislio da nije bio
dovoljno uvjerljiv pa je objasnio. „Sada znamo odakle Ajsun novac.“ Pogledao me. „Ali ne
razumijem vezu s Catherine Varchand. U Rešatovom je scenariju nema.“

„Što se tu ima razumjeti?“ odvratio sam i iznio svoje mišljenje. „Ajsun novac nije dobivala
od Francuskinje kao što smo mislili, nego ucjenom. Znači da ucjena nema veze s Catherine
Varchand. “

Kenan se nije odmah složio. „Nisam baš siguran u to“, reče nakon nekoliko koraka. „Sjeti se,
Ajsun se u novi stan preselila nakon što je upoznala Catherine. Prije toga nije imala novca...
“

„Hoćeš reći da su ucjenjivali nju?“

Odjednom je stao nasred ulice, kao da sam rekao nešto jako čudno.

„I to je naravno moguće“, reče nasmiješeno, „ali nisam mislio na to. Mislio sam da je Ajsun
ucjenjivala zahvaljujući informacijama koje je dobila od Catherine.“

„Hoćeš reći da je Catherine Varchand Ajsunina partnerica u ucjeni?“ Opet me začuđeno

pogledao.

„Zašto se nikako ne možemo shvatiti“, promrmlja. „Ne, Catherine nije bila Ajsunina
partnerica. Kad ju je upoznala u Francuskoj, žena joj je o nekome dala veoma važne
informacije. Vjerojatno ne zato da bi Ajsun tog nekoga mogla ucjenjivati. Ali znala je da to
Ajsun čini!“

„Kako znaš da je znala za ucjenu?“

„Catherine je Ajsun u pismu napisala da su ‘ljudi s kojima imate posla veoma opasni’. Bi li
tako nešto napisala da nije znala da se djevojka bavila nekim prljavim poslom?“

„Recimo to ovako, znala je da Ajsun ima posla s opasnim ljudima. Nismo sigurni je li znala
za ucjenu. Barem se iz pisma to ne može zaključiti“

„Ti stvarno ne propuštaš ni najmanji detalj, zar ne?“ upita. Nisam bio siguran prekorava li
me ili me hvali. „Dobro, neka ti bude... Svejedno nas ništa ne sprječava da budemo
optimistični.“

„A zašto smo optimistični?“

„Jer sad imamo nekoga tko je poznavao osobu pod ucjenu, dakle vjerojatnog ubojicu.“

„Catherine Varchand“, rekao sam.

„Daaaa“, reče zadovoljno. „Doktore Watsone, što kažete? Jesmo li došli do kraja istrage?“
S obzirom na to da je mene nazvao doktorom Watsonom, gospodin se očito smatrao
Sherlockom Holmesom.

„Kažem da se ne bismo trebali žuriti s optimizmom... I zašto sam ja Watson?“

„Stari“, reče osmjehnuvši se, „Watson je zapravo pisac priča, Arthur Conan Doyle.“

„Ali Sherlock Holmes je najslavniji lik“, usprotivio sam se u šali.

„Oho, gospodine Selime, otkad je vama važna slava?“

Zaustio sam da nastavim šalu, kadli Kenanu zazvoni mobitel. Zvala je Katja da mu prenese
dvije vijesti. Prva je bila da je stiglo pismo koje smo čekali od Catherine Varchand. Obojica
smo se tome razveselili, ali druga nam je vijest pokvarila veselje. Netko je na izlogu
Nihatove antikvarnice nacrtao sotonistički simbol, zvijezdu s pet krakova, to jest
pentagram.
Dvadeset deveto poglavlje
Čim smo ušli u studio, Kenan je Katju koja nam je otvorila vrata odmah pitao gdje je pismo, i
ne pozdravivši je. Za razliku od neobuzdanog uzbuđenja njezina ljubavnika, Katja je bila
utučena.

„U dnevnom boravku“, rekla je kratko. Mora da je još razmišljala o đavoljoj zvijezdi

nacrtanoj na izlog Nihatove antikvarnice. Očekivala je da će to Kenana zanimati i da će
imati pitanja. Brinula se, bojala i priželjkivala da se mi, osobe u koje je imala povjerenja,
ostavimo tog opasnog posla. Ali sada se nismo mogli baviti njom. Pismo je bila jedina stvar
koja nas je zanimala. Ipak, dok sam brzim koracima išao do dnevnog boravka, nisam odolio
da ju ne upitam:

„Tko vam je javio za nacrtani pentagram?“

„Dize je nazvala“, odgovorila je. „Danas se vidjela s ocem. Kad su se rastali, Nihat je došao
ovamo, a Dize je otišla u antikvarnicu. Strašno se uplašila kad je vidjela pentagram na izlogu
i odmah je nazvala oca. Kad je Nihat čuo što se dogodio, problijedio je kao krpa. Odmah je
odjurio u antikvarnicu.“

Nastavila je uputivši Kenanu ozlojeđen pogled. „Bilo bi dobro da ga nazovete.“

„Hoćemo“, reče Kenan. „Melek nije bila u antikvarnici?“

„Nije. Otišla je u Bursu na neko čitanje poezije ili nešto slično. Antikvarnica je od jutros
zatvorena.“

„I nitko nije vidio tko je nacrtao pentagram?“ upitao sam.

„Jedan je susjed vidio dvije mlađe osobe u bijegu, ali nije ih prepoznao.“

„Murselovi šakali“, protisne Kenan stisnuvši šake. „Gad nam poručuje da nas ima na oku.“

„Nema vas na oku, otvoreno vam prijeti“, zabrinuto promrmlja Katja. „Uskoro će i na
vratima studija nacrtati pentagram.“

„Bez razloga se brineš, Katjice“, reče Kenan nježno. „Oni nam ne žele nauditi. A i da žele, ne
znaju za studio...“

„Zar je to teško saznati? Svi smo na Bejogluu, a ovo je mala četvrt.“

„Daj, Katja, neće nas valjda ljudi stalno pratiti? Kao što sam rekao, to nisu ljudi kojih bismo
se trebali bojati. Pusti to što su nacrtali pentagram na izlog. Mi smo Murselu upali u
trgovinu, a oni su ga htjeli osvetiti. Sad su to napravili i više nas neće gnjaviti.“
Iskreno, Kenanove riječi ni mene nisu uspjele uvjeriti. Katja odjednom zastane i uspravi se
pred ljubavnikom.

„Ja ne pretjerujem. Tvoj je najbolji prijatelj u nevolji, ali tebe nije briga.“

Umjesto da joj odgovori, Kenan izvadi mobitel iz džepa i posve mirno, bez ikakve ljutnje,
uspostavi poziv.

„Halo, Nihate... Zdravo... Jeste li dobro? Kakvo je stanje? Shvaćam... Želiš li da dođemo
onamo? Dobro. Kad se Melek vraća iz Burse? Dize može doći k meni, da ne bude sama u
stanu... A ti ćeš s njom onamo? Neee, mislim da je to jako dobro. I Selim te puno pozdravlja...
Čujemo se...“

Prekinuo je poziv i okrenuo se prema meni.

„Dobro su. Vratar u hanu će odsada biti pažljiviji. Melek se sutra vraća iz Burse. Nisu joj
ništa rekli. Nihat noćas želi biti s kćeri, a možda se tako i vrati kući.“ Pogledao je Katju. „Kao
što vidiš, nije ništa strašno. Nihat mi je rekao da se ne brinemo za njega?

„A što bi ti drugo jadnik rekao? On zna da ti je istraga važnija od njega?

Na Kenanovu se licu ukaže povrijeđen izraz.

„Nisi li malo nepravedna prema meni?“

„Nisam. Čim si došao, pitao si gdje je pismo, umjesto da pitaš kako ti je prijatelj?

Kenan je i dalje bio miran.

„Ne znaš što se sve u međuvremenu dogodilo“, rekao je, naglašavajući svaku pojedinu riječ.
„Pismo može sadržavati veoma važne informacije koje mogu razjasniti čitavu stvar. Istraga
bi mogla vrlo brzo završiti ako su nam pretpostavke točne?

„Zaista?“

Katjin se pogled pun nepovjerenja okrene prema meni.

„Moguće“, rekao sam. „Mislimo da smo našli neki trag, a pismo bi nam u tome moglo
pomoći.“

„Onda dobro“, reče Katja i uputi se u salon brzim, oštrim koracima. I mi smo je nestrpljivo
slijedili. Sa stola je uzela plavu omotnicu i rekla: „Evo pisma... Ali nek’ se ovo konačno
završi...“

„Hoće“, reče Kenan i zgrabi omotnicu u zraku. Onaj nježni izraz njegova lica od maloprije
zamijenila je glad lovca koji se sprema zgrabiti svoj plijen. „Ne brini se ti za to, dušice. A
onom ću Murselu očitati bukvicu. Pokazat ću mu što se dogodi kad odluči nas gnjaviti?
„Ne želim da ikome čitaš bukvicu“, reče Katja. „Dosta mi je da se držimo podalje od nevolje.
“

Kenan je poderao omotnicu ne trudeći se ni pročitati što je na njoj pisalo i istovremeno

smirivao svoju ljubavnicu.

„Dobro, draga, razgovarat ću s inspektorom Džunejtom i riješiti ovo na miran način.

Obećavam.“

Dok je to govorio, pokušavao je čitati pismo koje je iz omotnice izvadio presavijeno na pola.

„Čitaj naglas da i mi čujemo“, upozorio sam ga. „I mene zanima što piše.“ „Dobro, ali ne
mogu čitati naglas i prevoditi istovremeno?

„Onda čitaj što piše na francuskom“, reče Katja. „Jer mene uopće ne zanima.“ Kenan počne
čitati na francuskom.

„Monsieur Kenan...“

Moj me prijatelj iznenađeno pogleda.

„Pismo sam napisao u tvoje ime“, objasnio sam mu. „Možda nisam trebao?“

„Ma ne, samo me na trenutak iznenadilo? Vratio se pismu.

Monsieur Kenan,

Vaše su me vijesti zaista jako rastužile. Smrt mlade osobe pune života, kakva je bila Ajsun,
veoma je tragična i bolna, ali to što je Ajsun umrla kao žrtva strašnog
ubojstvapodvostručuje moju tugu. Ipak, dugujem vam zahvalnost što ste mi odgovorili na
pismo i spasili me brige.

Što se tiče vaših pitanja, Ajsun me posjetila prije godinu dana. Pročitala je moju biografiju
Nicolasa Flamela. Htjela je razgovarati sa mnom jer ju je zanimala ezoterija, a posebno
Nicolas Flamel. Takvih je ljudi sve više otkad je Flamel spomenut u

„Harryju Potteru“. Većini ne odgovaram na poruke i pozive, ali kad sam čula da je ona iz
Turske, nisam je imala srca odbiti. Moj je otac neko vrijeme živio u Istanbulu nakon što je
pobjegao iz Rusije nakon Oktobarske revolucije. Stalno mi je govorio o vašem lijepom
gradu. I ja sam ga dvaput posjetila. Povijesni poluotok koji podsjeća na neko mjesto iz bajke
spalačom Topkapi, Ajom Sofijom, Džamijom sultana Ahmeta 38 i veličanstvenim bizantskim

38 Poznata i kao Plava džamija (nap. prev.)

ruševinama, očaravajući Bospor, Bejoglu sa svojom nevjerojatnom arhitekturom... Istanbul
mi se jako svidio.

Otada mi se po glavi neprestano vrzmala ideja da napišem knjigu o Istanbulu. Ta knjiga

koju sam planirala napisati bila je odlučujući faktor u mojoj odluci da ne odbijen Ajsuninu
molbu za razgovorom. Zavoljela sam je već pri prvom susretu. Među nama se razvilo blisko
prijateljstvo. Počela je navraćati k meni najmanje dvaput tjedno. Ja bih joj pričala o knjizi
koju razmišljam napisati i postavljala joj pitanja o Turskoj, Istanbulu, a posebice o Bejogluu
na kojem su nekoć masovno živjeli Rusi. A ona je meni pričala o sebi i svom dragom
Kartalu.

Jako se brinula za njega jer je bio narkoman. Vrlo dobro znam što znači biti ovisnik o
drogama. Ovisnicima je izuzetno teško izvući se iz toga. Upozorila sam Ajsun da se ne
zanosi previše. No ljubav ju je zaslijepila. Vjerovala je u to da će njezinom voljenom biti
bolje. Mene je pak, brinula mogućnost da se i Ajsun ne okrene drogama. A brinulo me i to
što su dileri koristili Kartala kao preprodavača. Kad sam doznala da im Kartal duguje novac,
moja je zabrinutost narasla.

Kad se Ajsun počela spremati na povratak u Tursku, savjetovala sam joj da svom partneru
da još jednu priliku, ali da prekine s njime ako se on ne odvikne od droge. Ajsun me nije
poslušala. Na povratku u Tursku, nastavila je vezu s Kartalom koji se i dalje drogirao. Za to
je vrijeme počela i istraživati za mene. Ajsun je bila izuzetno inteligentna djevojka i slala mi
je mnogo bolje podatke od onih koje sam tražila. Ja sam joj za to uslugu plaćala. Da se
barem još mogla otarasiti tog svog nesretnog mladića. Ali nije mogla...

Na žalost, sve što sam joj rekla s vremenom se počelo ostvarivati. Kartal je postao igračka u
rukama dilera. To znam iz Ajsuninih pisama, punih zabrinutosti. A kad god bih joj
odgovorila, govorila bih joj da se udalji od Kartala i njegove opasne okoline. No ona se i
dalje nadala. ‘Spasit ću Kartala, neću dopustiti da postane marioneta u rukama dilera',
govorila je. Jadno dijete, nije imala pojma s kim ima posla. A taj ju je neoprez koštao života.

Srce mi se ispuni boli kad god pomislim na Ajsun. Bila je to djevojka puna veselja, nade,
života... Osjećam se krivom što je nisam uspjela spasiti.

Da sam je barem uspjela nagovoriti da ostane u Parizu, da je barem nikada nisam pustila da
se vrati u Tursku... Jako mi je žao... Ali žaljenje neće vratiti Ajsun. Sada mi više nepreostaje
ništa do molitve. Počivala u miru.

Kenan se namrštio kad je pročitao pismo do kraja. Još ga je jednom u sebi pročitao. Pismo
nije bilo ono što smo se nadali. Catherine Varchand nije nam dala nikakav podatak o tome
tko je bila osoba pod ucjenom. Naprotiv, njezino je pismo stvaralo dojam da iza ubojstava
stoji banda koja preprodaje droge. „I što sad?“ ljutito upita Kenan kad je po drugi put
pročitao pismo. „Je li nas to Rešat preveslao?“

„Tako izgleda, barem iz pisma“, rekao sam.

Studio je obavio neki osjećaj poraza. Kenan je s pismom u ruci hodao sve do sredine scene
krčme pripremljene za sutrašnje snimanje. Bio je razočaran, iznenađen i nije znao što da
kaže.

„Što je sad ovo“, reče. Korakne još dva koraka. „Koliko smo se nadali, a što smo dobili? A
opet... Zašto bi nam lagala?“

„Točno“, složio sam se, „zašto bi to učinila?“

Katja koja nas je od maloprije u tišini promatrala iz naslonjača više nije mogla izdržati.

„Ja idem kući“, reče i ustane.

Kenan baci pogled na ljubavnicu. Mislio sam da će je moliti da ostane, ali nije.

Rekao je samo: „Dobro, dušo, nazvat ću te kasnije.“

Katja ga ošine uvrijeđenim, bijesnim pogledom, ali on je bio toliko zbunjen da nije ni
primijetio. Čak i da jest, sad nije imao snage svađati se s njom. No Katja nije ni pokušavala
započeti svađu.

„Ugodna večer“, reče i izađe.

Kad je Katja izašla, smjestio sam se u naslonjač u kojem je do maloprije sjedila. Kenan je i
dalje hodao gore-dolje po studiju. Vagao je ideje u glavi i pokušavao izvući neko logično
objašnjenje, kao da ja uopće nisam bio tu. Kad nije uspio doći do ikakvog zaključka, bacio se
u naslonjač nasuprot meni. Pogledao me tužno, gotovo patnički.

„O čemu razmišljaš, Selime?“

Njegove zelenosmeđe oči govorile su: pomozi mi. No ni ja se nisam osjećao išta drukčije.

„Ne znam. Ne znam čak ni o čemu razmišljam...“ Neko smo se vrijeme gledali. „Možda bismo
trebali otići inspektoru Džunejtu.“

Kenan se namršti.

„A zašto?“

„Možda će ponovno započeti istragu ako s njime podijelimo ono što smo saznali. Mogao bi
ponovno na ispitivanje pozvati Rešata, pa čak i Rustema. Možda će priznati krivicu ako ih se
malo pritisne... Ili policiji reći nešto što nama nisu...“

„Ne, ne želim ići Džunejtu. Ne znam koliko mu možemo vjerovati.“ Nakon kratke tišine
upita: „Ti misliš da su oni ubojice?“

„Oni ili onaj kojeg su spomenuli... “

„Nuri Vrabac?“

„Da... To što takav čovjek uopće postoji dokaz je da Čopurovi imaju rivala. Možda je Kartal
bio kolateralna žrtva njihova sukoba.“ Vidjevši da me Kenan sluša sa zanimanjem, malo
sam proširio teoriju. “Međutim, umiješali su se kraljevi droge s mnogo više stepenice i
pomirili te dvije bande. A deblji su kraj izvukli Kartal i Ajsun.“

„Znači, približio si se mojoj teoriji“, reče i oči mu zasjaju. „Možda je i Džunejt umiješan,
možda je on zataškao dokaze zbog kojih bi Rešat ostao u zatvoru... Da, da, i crtanje
pentagrama na Nihatovu antikvarnicu bio je dio plana. Poslali su Mursela da nas zastraši jer
žele da se povučemo iz priče! “

„Za taj dio nisam siguran. Ako je tako kako kažeš, bit će nam veoma teško.“

Neko smo vrijeme obojica šutjeli, pod težinom svega što bi nam se moglo dogoditi. Vidio
sam da Kenanu nije do razgovora. „Što ćemo sad?“ upitao sam.

„Ne znam“, reče i ponovno ustane. Još je držao pismo u ruci. „Ne znam, stari. Možda bismo
sad trebali odustati“

Nisam vjerovao Kenanovim riječima, ali ipak sam htio pokušati.

„Mislim da nije prekasno za to. I dalje možemo odustati. Tako se nikome ništa neće
dogoditi!“

„Ti misliš da bismo trebali odustati?“ upita tiho. Kao da je izgubio moć rasuđivanja pa je
htio da ja odlučim umjesto njega. U tom sam trenutku po prvi put povjerovao da bi Kenan
mogao odustati od istrage.

„Čini mi se da bi to bilo logično“, rekao sam braneći svoju teoriju.

„Da, to bi bilo logično. „Gorko se nasmiješio. „A ubijeni Kartal i Ajsun? A Junus koji nevin leži
u zatvoru?“

„Svijet nije pravedno mjesto“, rekao sam. Nadovezao se na moju rečenicu

„A nama nije dužnost dijeliti pravdu.“

„Tako je. Za mrtve više ništa ne možemo učiniti. Ali Junusu bismo mogli naći boljeg
odvjetnika?

„To smo zapravo i trebali učiniti...“ rekao je. Ni sam nije vjerovao u to što je govorio.
Izgledao je toliko poraženo, skrhano, očajno da sam se osjetio primoranim reći: „Mislim da
stvari nisu toliko loše. „Snimanje brzo napreduje. Izložbu ćeš postaviti u roku koji si
odredio. I pobudit će veliki interes. Nije li ti to i bila namjera?“

„Da, ali jednom kad kreneš u potragu za istinom, teško se zadovoljiti lažima.“
Spremio je pismo natrag u omotnicu.

„Idemo“, reče utučeno.

Izašli smo. Ulične su se svjetiljke upalile i Bejoglu se predao večeri. Dok smo hodali
avenijom, iza nekog ugla pred nas izađu dva golema psa. Jedan je bio crn, a drugi sivkast. Ja
sam se preplašio i pomaknuo se u stranu. Kad ih je Kenan pak vidio, nasmiješio se kao da je
ugledao stare prijatelje. I psi su pred njim stali veselo mahati repovima. Prvi mu je prišao
crni pas.

„Bandite, sinko, što ti radiš ovdje?“ upita pomilovavši psa po glavi. Bandit se posve mirno
predao milovanju. I sivkasti se pas približio i njuškao Kenana. „Damice, jeste li vi to u šetnju
izašli?“ upita je Kenan pomilovavši i nju. Kako više nije bio u centru pažnje, Bandit priđe
meni. Ustuknuo sam za korak-dva. „Ne boj se“, reče Kenan. “Bezopasan je. Želi se upoznati s
tobom.“

To me nije posve umirilo.

„Stari, ovo su ulični psi, možda imaju bjesnoću...“

„Ma ne, ovo su najbezopasnija stvorenja na Bejogluu. Pogledaj im znak na ušima. O njima se
skrbi i redovito ih se testira?

Ipak se nisam mogao prisiliti da dotaknem psa po imenu Bandit. Kada od mene nije dobio
pažnju, opet se okrene prema mojem prijatelju. Kenan je još neko vrijeme milovao dva psa i
s njima razgovarao kao s ljudima, a onda smo nastavili hodati. Psi su gledali za Kenanom.

„Možda bismo trebali biti kao ovi psi“, reče Kenan. Još je bio zamišljen i utučen. „Trebali
bismo živjeti, a da ne znamo da živimo. Trebali bismo uživati u trenutku i zadovoljavati
samo tjelesne potrebe. Možda bismo bili sretniji.“

„Sigurno bismo bili sretniji.“

Zastao je i pogledao me kao da nije siguran jesam li ozbiljan.

„Zašto se čudiš?“ upitao sam.

„Nisam očekivao takav odgovor od tebe. Oduvijek si bio razborit čovjek.“ „Da, i?“

„I, kad sam ja maloprije rekao da bi bilo bolje da smo psi, ti si se složio sa mnom.“

„I što onda?“

„Selim kojega ja znam nikada se ne bi složio s time. Rekao bi mi da je mnogo bolje biti
čovjek nego pas. I ne bi bio u krivu.“
„Ali kad si ti rekao da bismo trebali biti psi, zapravo si govorio kako želiš pobjeći iz trenutne
situacije i osjećati se bolje. A budući da je i meni isto, veoma te dobro razumijem i zato se
slažem s tobom.“

„Znači ipak razborito razmišljaš..“

„Tako je..“

Nastavili smo hodati. Dok smo prolazili pokraj Ulice novinara Erola Derneka koja je
presijecala Ulicu Ajhana Išika, sa svake strane prepuna kavana, kafića i bifea u kojima su se
sastajali zaposlenici Ješilčama 39, Kenan nastavi: „Ne, ne, mislim da si se promijenio, Selime.“

„A kao ti nisi?“

„Ja da sam se promijenio?“

„Naravno da jesi. Uzmi primjerice, ovu priču s besmrtnosti. Ti nisi bio čovjek koji bi se bavio
takvim stvarima. Uživao si u životu i nastojao lijepo provoditi svoje vrijeme.“

Nijemo se nasmijao.

„Hoćeš reći da sam prije dijelio životnu filozofiju Bandita i Damice.“

„Ma daj, znaš li ti pred kolikim ljudima ti jadni psi moraju mahati repovima svaki dan da bi
dobili koji zalogaj?“

„A ti misliš da se ja razlikujem od njih? Ti tome možda nisi svjedočio, ali i ja sam morao
puzati pred brodovlasnicima da im osiguram plovila. “

„Ali ni Bandit ni Damica ni bilo koji drugi psi ne sanjaju o tome da će izložbom fotografija
koje prikazuju pripadnike njihove vrste koji jedni druge kolju postići besmrtnost! “

Ovog se puta naglas nasmijao.

„E, tu imaš pravo.“

Ponovno je postajao onaj stari veseljak, a meni ga je takvog bilo drago vidjeti.

„Naravno da se svi mi zapravo mijenjamo. Vidiš, ovo je prvi put da razmišljam ostaviti
posao koji sam započeo nedovršenim.“

„Dobro postupaš... To je odgovoran potez.“

39 Tur. Ye§ilcam - prvotno naziv za prvu tursku filmsku kompaniju, danas naziv za cjelokupnu filmsku

produkciju Turske, (nap. prev.)

„Da.“

Nije zvučao odviše uvjereno. Nije se mogao pomiriti s time da ostavi istragu nedovršenom.
Opet je utihnuo i utonuo u misli koje su ga opsjedale. Nisam ga imao srca ostaviti na
Istiklalu samog, u ovom moru ljudi.

„Kamo ćeš?“ upitao sam. „Želiš li da ti pravim društvo?“

Prijateljski me potapša po ramenu.

„Hvala ti, Selime, ali danas sam te dosta izmučio. Idi kući. Gulriz i Burč te sigurno čekaju. A
ja ću nazvati Katju. Čini mi se da sam joj opet slomio srce.“

„I jesi. Dobro da ćeš je nazvati.“

Oprostio sam se od Kenana i ušao u Ulicu Ješilčam pokraj zgrade Cercle d’Orient, jedne od
najsjajnijih građevina na Bejogluu koju je sagradio poznati levantinski arhitekt Alexandre
Vallaury, u kojoj su danas bile slasticama Indži te kinodvorane Emek i Ipek, ali najveći dio
nažalost nije bio u uporabi. Prolazeći pokraj i dalje najljepše dvorane na Bejogluu, kina
Emek, bacio sam pogled na raspored predstava. Prikazivao se neki ljubavni film s
Richardom Gereom i Winonom Ryder u glavnim ulogama. Prisjetio sam se razgovora koji
sam neki dan vodio s Gulriz u slastičarnici. Trebao bih jedne večeri doći ovamo s njom.

Razmišljao sam kako smo konačno stigli do kraja uzbuđenja koje smo osjećali dok smo se
penjali sporednim uličicama Tarlabašija. Kao da je Kenan zasigurno odustao od istrage,
osjećao sam da je ova pustolovina dala sasvim novu notu životu, shvaćao da je ova istraga,
usprkos svim opasnostima i rizicima, bila zabavna igra.

Kad sam došao kući i pozdravio se s Gulriz i Burčem, pištolj za pojasom sam spremio u sef.
Nisam htio da ga Gulriz vidi. Večera još nije bila spremna, ali ja i nisam bio gladan. Planirao
sam si natočiti duplu dozu rakije, sjesti na balkon i na svježem zraku promatrati svjetla
Bospora. Malo sutra. Gospodin Burč me zgrabio za rub jakne i odvukao u svoju sobu. Učio je
tablicu množenja i tvrdio je ne može sam. A budući da je mama kuhala večeru, tata mu je
morao pomoći. Uživanje u rakiji morao sam ostaviti po strani i otići u sinovu sobu. Eh, da,
još nešto: domaća se zadaća svakako morala pisati u njegovoj sobi i nigdje drugdje. Sjeo je
za stol, a ja na rub kreveta. Započeli smo recitirati tablicu množenja, ljuljajući se naprijed-
natrag. Burč je to obožavao. A da Gulriz nije viknula da je večera spremna, ta bi se
matematička igra mogla nastaviti do ponoći. Burč i ja zajedno smo otišli u kupaonicu oprati
ruke. Sjedao sam za stol kad mi zazvoni mobitel. Javio sam se. Bio je to Pierre Duguie. Iz
Milana su mu javili da prihvaćaju moj poziv u Istanbul. Doći će za deset dana, čim obave sve
pripreme. Mislio sam da je to sve i da će poklopiti, ali onda reče: „Skoro sam zaboravio. Ona
gospođa koju si tražio...“

„Catherine Varchand?“

„Da. Našao sam je.“

„Bravo! Kako si je našao?“

„Zapravo je nisam našao ja, nego moja tajnica. I veoma jednostavno, pretragom telefonskog
imenika. Meni to nikada ne bi palo na pamet. Nažalost, imam loše vijesti. Žena je umrla. I to
prije nekoliko dana. Tajnica ju je ujutro zatekla mrtvu u krevetu. Kažu da su joj pluća
otkazala. Ionako je bila veoma stara. Ali ako ti treba još nešto, mogu se javiti njezinoj tajnici.
Zove se Gloire Grainville, uzeo sam i njezin broj mobitela. “

„Odlično“, rekao sam, „ako mi što bude trebalo, možemo nazvati tajnicu.“

Prekinuo sam poziv i u sebi vagao trebam li javiti vijest Kenanu. Nisam mu javio. Moj je
prijatelj htio napustiti istragu, a smrt Catherine Varchand nama više ništa nije značila.
Trideseto poglavlje
Idućeg sam dana oči otvorio u kišno jutro. U kući je bilo mirno, ćule su se samo kapi kiše
koje su udarala u moj prozor. Pogledao sam na sat. Bilo je gotovo devet. Sad mi je bilo jasno
zašto je tiho. Zaspao sam i propustio ceremoniju Burčevog odlaska u školu. Već danima
nisam spavao ovako dubokim snom. Polako sam se uspravio u krevetu. U tom se trenu
otvore vrata i Gulrizino nasmiješeno lice obasja sobu.

„Dobro jutro.“

„Dobro jutro. Nisi me probudila...“

„Tako si mirno spavao da nisam imala srca“, reče Gulriz uputivši se prema prozoru da
rastvori zastore. Sobu je ispunila sivkasta svjetlost. “Nisi valjda imao posla?“

„Ne, nee, nemam posla“, rekao sam ustajući se. „Zapravo mi je drago što me nisi probudila.
Trebalo mi je sna. Već danima ne spavam...“

Prekinula me zvonjava telefona. O Bože, nije valjda tvornica opet poplavila, pomislio sam.
Gulriz je bila bliže telefonu, pa se javila. Uplašeno sam je pitao prije nego što je progovorila:

„Je li to gospodin Memduh?“

„Halo?“ javi se Gulriz. Kad je čula glas s druge strane, okrene se prema meni i nastavi:
„Zdravo, Kenane...“

Kenan? Čudno. Zašto bi me on zvao ovako rano? Je li se nešto dogodilo? Da nisu Murselovi
ljudi napali Nihata? Bio je s kćeri. Jesmo li možda pogriješili što smo dijete pustili da
navečer ode samo kući? Te su se misli u mojoj glavi pretvorile u brige dok sam čekao da
Gulriz završi s kurtoaznim razgovorom. Kad mi je pružila slušalicu, trudio sam se ne
pokazati uzbuđenje. Nisam htio da moja žena sazna što se događa i da se brine.

„Zdravo, Kenane. Što ima?“

„Idem u Pariz“, reče odmah s neba pa u rebra. Glas mu je zvučao izuzetno samopouzdano i
odlučno. „Moram razgovarati s Catherine Varchand. Ona nam nešto taji...“

O čemu je taj čovjek bulaznio? Što se promijenilo od sinoć?

„Taji? Odakle ti to?“

„Našao sam još jednu knjigu koju je napisala. Autobiografiju...“

„Gdje si je našao?“

„U Ajsuninu stanu...“
„Bio si u Ajsuninu stanu?“

„Da...“

„Nisi li trebao otići kod Katje?“

„Trebao sam. Nazvao sam je kad smo se nas dvojica rastali. Mobitel joj je bio isključen. To
joj je sad već postala navika. Kad god se na mene naljuti, isključi mobitel. Mislio sam da je u
Baraci pa sam otišao onamo. Erdinč mi je rekao da je kratko navratila. Rekla mu je da ide
kući. I ja sam izašao u namjeri da odem k njoj. Kad sam stigao ispred Kina Lale, naletio sam
na onog bradatog luđaka koji se vrzma po Bejogluu, stoji na uglovima ulica i propovijeda ili
izvikuje kobna proročanstva.“

Poznavao sam čovjeka na kojeg je mislio. Zvao se Davut, a trgovci s Bejoglua su mu dali
nadimak „Davut Dedžal“. Nekoliko je puta stao ispred butika, ali ja sam ga dao udaljiti. Nije
bio opasan, samo je govorio sam sa sobom. Mogao bih reći da je manje opasan od Kenana.
Ali ipak sam upitao da budem siguran:

„Davut Dedžal?“

Gulriz mi je za to vrijeme rukom dala znak da ide u kuhinju. Kimnuo sam glavom, a Kenan je
za to vrijeme nastavio: „Da, e, taj. Dedžal se uspeo na stube ispred kina i zazivao prolaznike
na aveniji: ‘Hej, vi koji tragate za istinom! Vi koji želite izgorjeti u plamenu istine poput
voštane svijeće! Istina nije na ovoj aveniji. Istina nije u izlozima trgovina... Istina nije u
ženskim očima, na usnama, na prsima, među ženskim nogama... Nije u kino sjedalima, za
stolovima u krčmama, u čašama pića, u suzama pijanaca. Istina je kod kuće. U kuhinji, u
kupaonici, u dnevnom boravku. Istina je ispod tepiha, u hladnjaku, u jastuku, u okvirima
vaših slika, na policama knjiga. U knjigama je. Da bi istinu našli, nije dovoljno samo gledati,
treba i vidjeti. Hej, vi koji tražite istinu! Vratite se kući, pogledajte ponovno vaše knjige.
Potražite onu koja govori istinu. Blago onome tko nađe tu knjigu, njega će obasjati svjetlost
istine, ali i besmrtnosti.’

„Eto, to je govorio.“

„A ti si se naravno uzbudio kad je spomenuo besmrtnost“, rekao sam smijući se.

„Ne govori gluposti, Selime. Nisam se uzbudio, samo me nasmijala ta slučajnost. Čak sam
mu se i narugao jer je poput mene opsjednut besmrtnošću“

„Ali ipak nisi izdržao i otišao si u Ajsunin stan.“

„Da. Ali onamo me nisu toliko navele riječi tog luđaka Dedžala, koliko činjenica da i Katja
stanuje na Džihangiru. Otišao sam k njoj. Stan je bio u mraku. Odmara se, pomislio sam.
Ponekad zna pustiti glazbu da tiho svira, napuniti si čašu vina i sjediti u mraku. Pozvonio
sam, ali nije mi otvorila. Nije bila kod kuće. Možda je svratila nekamo nešto pojesti. Izašao
sam iz zgrade i nisam znao što ću sa sobom. Dok sam tako besciljno hodao, našao sam se u
ulici u kojoj se nalazi Ajsunin stan i tad sam se sjetio Dedžalovih riječi. Istina je kod kuće,
rekao

je. Još sam imao ključ njezina stana. Nenadano sam odlučio ući u stan. Veoma sam pažljivo
pretražio svaki pedalj, kao da sam ondje prvi put.“

„Već smo ga čitavog pretražili“, prekinuo sam ga.

„Znam. Ali ipak sam htio pretraživati. Učinio sam kako je Dedžal govorio. Pogledao sam u
kuhinju, kupaonicu, dnevni boravak, pod tepihom, u hladnjaku, u jastuku, u okviru slike, na
policama s knjigama. Nisam uspio naći nikakav trag. Bio sam obliven znojem. Sjeo sam na
krevet psujući i sebe i Dedžala i umrlu djevojku. Dok sam se odmarao, pogled mi je pao na
police s knjigama. Već sam bio odustao od potrage i nezainteresirano sam gledao omote
knjiga kad spazim ime Catherine Varchand. Malo sam pobliže pogledao i stvarno, bila je to
knjiga naše madam iz Pariza. Prvo sam pomislio da je to biografija Nicolasa Flamela. Ali
nisam odolio da ne prolistam knjigu. Kad sam je uzeo, shvatio sam da sam se prevario.
Naslov knjige bio je Život je gorki osmijeh. S uvodne sam stranice pročitao da knjiga sadrži
njezinu životnu priču. Uzeo sam je sa sobom i izašao iz stana. “

„Znači Dedžal je imao pravo“, rekao sam podrugljivo.

„To je nesumnjivo bila slučajnost, ali da, ispalo je onako kako je čovjek rekao... “ Kenan je
bio vrlo ozbiljan.

Ja sam se nastavio izrugivati:

„I jesi li barem našao istinu?“

„Ne čitavu istinu, ali našao sam važan trag.“

Sad sam se i ja uozbiljio.

„U knjizi?“

„Da. Obitelj Catherine Varchand pobjegla je u Tursku 1918. godine. “

„To ti zoveš važnim tragom? To već znamo, napisala nam je to u pismu.“

„Ali nismo znali da joj je otac bio general po imenu Aleksandar Kirilov i da je čitava obitelj,
osim Catherine čije je pravo ime Jekaterina Aleksandrovna Kirilova, ubijena u Istanbulu...“

„Ubijena? Kada?“

„1920. godine...“

„Prije skoro sto godina... Tko ih je ubio?“

„Ne piše u knjizi. Mislim da ona zna tko je ubojica, ali nije dala njegovo ime jer ne može
dokazati da joj je obitelj ubijena. A možda se boji i da će nju ubiti. U svakom slučaju, ostalo
mi je još sto pedeset stranica do kraja knjige.“

Zbunio me.

„Ček’, ček’ , ne razumijem. Nisi li rekao da joj je obitelj ubijena? Kako ona to ne može
dokazati?“

„Otac ju je poslao u školu u Parizu. Namjeravao se kćeri pridružiti kasnije zajedno sa ženom
i njihovim sinčićem. No obitelj je iznenada nestala s lica zemlje. Jekaterina je tada još bila
dijete, a svijet su potresali ratovi i revolucije. Svugdje je bio kaos i bilo je nemoguće saznati
što se obitelji dogodilo. Nakon mnogo godina, dvaput je posjetila Istanbul, ali toliko je
vremena prošlo od nestanka da nije došla ni do kakve informacije. Koliko sam shvatio iz
onih dijelova autobiografije koje sam pročitao, ona vjeruje da su joj oca, majku i
dvogodišnjeg brata ubili u Istanbulu. I zanimljivo, o tome ne govori otvoreno. Čak nam ni u
pismu ništa, nije spomenula. “

„I ti misliš da bi to mogao biti važan trag.“

„Misliš da nije tako? Možda ću je uspjeti nagovoriti da mi otkrije više ako s njome
razgovaram licem u lice.“

Opet je postao onaj stari, strastveni Kenan pun energije i entuzijazma. Ali ono što ću mu
sada reći, možda će navesti mog prijatelja da me zamrzi.

„Ne želim te razočarati, ali nažalost, Kenane, nećeš moći razgovarati s Catherine Varchand. “

„O čemu ti to?“ upita. Glas mu je postao viši, napetiji. „Zašto to misliš?“

„Jer je Catherine Varchand umrla.“

„Umrla je?“

„Da. Pierre mi je sinoć javio da su je našli mrtvu u krevetu.“

Kenan je neko vrijeme šutio, a zatim upita:

„Je li ubijena?“

„Zašto bi bila ubijena? Imala je devedeset godina. Kažu da su joj otkazala pluća.“

„Kažu? Mislim da je ubijena. Ugušili su je jastukom.“

„Čekaj, smiri se... Nemojmo odmah donositi zaključke. Moramo sjesti i razgovarati.“

„Nema vremena za razgovore! Moram u Pariz.“

Djelovao je uspaničeno, u glasu mu se čula zabrinutost.

„Očito me maloprije nisi dobro čuo“, upozorio sam ga. „Catherine Varchand je mrtva. “

„Čuo sam te, i to jako dobro. Ali mora biti netko tko ju je poznavao, neki rođak možda. Ah
da, budući da je Pierre doznao adresu, hoće li htjeti i meni pomoći?“

„Naravno da hoće. Broj njegova mobitela mi je u butiku. Nađimo se ondje pa ću ti ga dati... A

usput ćemo i porazgovarati. Hoćeš li da ja putujem s tobom?“

„Ne! Nema vremena. Kako me ne razumiješ, Selime? Čim završim razgovor, idem u zračnu
luku.“

„Što?“ upitao sam. „Hoćeš reći, ideš sada, odmah?“

„Da, let je u podne. “

„A karta?“

„Sve je spremno...“

„Stvarno si čudan čovjek. Čemu tolika žurba?“

„Dojadilo mi je, Selime, hoću ovo privesti kraju, kako god to bilo.“

Bilo je besmisleno nagovarati ga da se predomisli.

„Onda ću nazvati Pierrea i dati mu tvoj broj. Nosiš mobitel sa sobom, zar ne?“

„Da, nosim. Bit će super ako se javiš Pierreu.“

„Zna li Katja da putuješ?“ upitao sam.

„Ne zna. Možeš li joj ti javiti?“

Sad je već prevršio granicu.

„Je li tebi jasno da sve svoje prljave poslove svaljuješ na mene?“ prigovorio sam mu.

„Što ću, koga drugoga imam osim vas? Ako ne možeš, nazovi Nihata, neka joj on objasni?“

„Ne može joj ni Nihat objasniti“, usprotivio sam se. „On tek mora ženi reći za pentagram. Ti
moraš razgovarati sa svojom partnericom, Kenane“

„Dobro, dobro...“

Zvučao je uvrij eđeno.

„Čekaj, nemoj odmah poklopiti!“ rekao sam. „Javljaj mi što se događa. I ako me zatrebaš,
smjesta me nazovi. Sad nemam previše posla, odmah ću doći. Katja i istraga su dvije
odvojene stvari... “

„Znam, znam. Bez brige, izvještavat ću te svake večeri.“

Pogledao sam kroz prozor. Kiša je pojačala, a snažan vjetar lamatao je granama drveća.

Kako li sam se prevario misleći da će Kenan moći tako lako odustati od istrage. Gurat će je
sve dok ne bude uvjeren da ju je razriješio. A nas će njegov vjetar nositi amo-tamo kao one
grane napolju, ako se prije ne slomimo, naravno. A i ona knjiga Catherine Varchand je
zanimljiva. Zvala se Život je gorki osmijeh. Kako je ja nisam primijetio. Vjerojatno jesam, ali
čini se da nisam obraćao preveliku pozornost jer kad sam pregledavao knjige, nisam još
znao za ime Catherine Varchand...

Bio sam ljut na Kenana iako mu to nisam pokazao. Istragu smo vodili zajednički i ja sam s
njime dijelio sve nove informacije, zaključke do kojih sam došao, pa čak i način na koji sam
razmišljao. A moj se prijatelj pokazao izuzetno sebičnim i odjednom počeo samostalno
donositi odluke, isključivši mene iz čitavog procesa. Volio bih da sam mu njegovo pogrešno
ponašanje mogao baciti u lice. Ali to eto nisam mogao učiniti, nova saznanja toliko su me
iznenadila da, dok sam uspio shvatiti što se događa, razgovor je već bio završio. Ali sad je
bilo gotovo, Kenan je bio na putu za Pariz. Što li će Pariz donijeti ovoj istrazi, nama, našim
životima?

Pierrea sam nazvao čim sam stigao u butik. Zamolio sam ga da danas bude na pomoći
Kenanu ako ne bude u gužvi. Protuha Kenan imao je sreće, kao i uvijek. Pierre je
poslijepodne bio slobodan i pristao je pomoći kako god bude mogao, ali navečer neće moći
biti s mojim prijateljem jer se nalazi s Camille. Došlo mi je da mu kažem: ako Boga znaš,
nemoj je upoznati s Kenanom, ali to bi bilo neprikladno čak i da sam rekao u šali, pa sam
odustao.

Morao sam se pripremiti za Talijane, no nisam imao volje raditi. Ipak, rekao sam Ješim da
mi donese dosjee. Otvorio sam ih i počeo ih čitati i raditi zabilješke.

Nije to bio bogzna koliko koristan posao, samo sam ubijao vrijeme. Možda sam i ja trebao
za Kenanom odletjeti u Pariz? A ne, to bi već bilo previše. Ali sjediti ovako skršenih ruku u
trenutku kad bi istraga mogla krenuti posve drugim smjerom bilo je pakleno. Kad mi je
Ješim javila da je Nihat stigao, odavno je već prošlo dva popodne. Uh, njega sam potpuno
smetnuo s uma. Odmah sam ustao i dočekao Nihata na vratima.

„Što ima, Nihate? Kako si? Oprosti, nisam te stigao nazvati...“

Nihat je izgledao i veselije nego što sam se nadao. Premda mu rane na licu nisu sasvim
zacijelile, nos mu je splasnuo i krv iz bjeloočnica se počela povlačiti.

„Dobro sam, dobro, bez brige. Nije mi ništa...“

„Kako je Dize? Je li se jako uplašila?“

„Ma ne, mladi lakše podnose opasnosti. Ne samo da se nije uplašila, nego joj se ovo sve čini
zabavno. Jutros su u antikvarnicu došli njezini prijatelji. Svi se prema njoj odnose kao pravi
vitezovi. Rekli su mi: ‘Ujko Nihate, ništa se ne brini, mi smo uvijek uz Dize.’“

„Mislim da Kenan o ovome mora razgovarati s inspektorom Džunejtom. Tako ćemo najlakše
zaustaviti Mursela.“

Na Nihatovom se licu ukaže nesigurnost.

„Stari, nemojmo uopće uplitati inspektora. Ne želim da me ikada više prostrijeli onim
čelično plavim očima. Daleko mu kuća, prijatelju“

„Toliko ga se bojiš samo zato što te jednom naribao?“

„Ne, ja više ne idem u onu postaju. I on neka se drži što dalje od nas. Ionako sumnjam da će
nas Mursel dalje gnjaviti. Tip je policijski doušnik, zašto bi bez razloga riskirao?“

„Dobro, ali ipak bi bilo korisno da Kenan razgovara s Džunejtom“, rekao sam. „Ti ionako ne
moraš s njime u postaju. Mene najviše brine Melek. Što će biti kad čuje što se dogodilo?“

„Razgovarali smo s njome“, reče Nihat izuzetno mirnim tonom.

„Što? Rekli ste joj što se dogodilo?“

„Morali smo jer se usred noći vratila u Istanbul.“

„Pa trebala je prespavati u Bursi...“

„Ma to je Melek! S knjižarem koji ju je pozvao ušla je u raspravu o poeziji. Kad se on nije
složio s njezinim mišljenjem, usred noći se vratila u Istanbul. “

„A ti si naravno izvukao deblji kraj.“

„Nećeš vjerovati, ali uopće nije bilo tako, Selime. Melek se razveselila kad je mene zatekla
kod kuće.“

„Što, objesila ti se oko vrata i rekla: dobro došao, mužiću moj?“

„Nije to rekla, ali nije me ni pitala što radim ondje. Nije me čak pokušala ni istjerati iz
spavaće sobe.“

„A što je rekla na pentagram?“

„Nije se naljutila na nas. ‘Pokazat ću ja onom psetu Murselu. A prođe li još jednom pokraj
antikvarnice, srušit ću mu čitav prolaz na glavu’, rekla je.“
Zapanjeno sam ga slušao.

„Sinko, to znači da te ta žena zaista voli.“

„Čini se... Samo to izražava na pomalo čudan način.“

Nihat je bio sretan što se pomirio s Melek. Činilo se da je zaboravio sve što je neku večer
izgovorio o supruzi. Nazivali to navikom ili ljubavlju, nakon toliko godina provedenih
zajedno, nije se htio rastati od Melek.

„Neka, Nihate. Mislim da bi se sada trebao vratiti kući i antikvarnici. I mislim da Melek ima
pravo što se ljuti na nas. Svatko bi tako reagirao. Ne znam što bi Gulriz učinila da sazna. Još
nije prihvatila ni Katju. Žene nisu u krivu, stari moj. Kenan je ovoga puta zbilja pretjerao. A i
mi smo krivi što smo mu povlađivali...“

„Tip nam nije ostavio previše izbora“, reče Nihat ozlojeđeno. Obojica smo stajali na nogama.
Razgovor me toliko uzbudio da prijatelju nisam ni ponudio da sjedne.

„Sjedni. Nemoj stajati na nogama. “

Smjestili smo se u naslonjače jedan nasuprot drugome.

„Sigurno znaš i da si je sad u glavu uvrtio ženu iz Pariza.“

„Znam, jutros je i mene nazvao i rekao mi da putuje onamo. “

„Stvarno? Što je htio?“

„Pitao je kako sam.“

„Nije ti rekao da razgovaraš s Katjom?“

„Nije. Ispričao mi se zbog svega što mi se dogodilo. Rekao mi je da dam postaviti rolete na
izlog, da će ih on platiti.“

„Kad bi se barem svaki problem mogao riješiti novcem“, promrmljao sam.

Nihat je iz nekog razloga protumačio da mislim na Burča pa me zabrinuto upitao:

„Burč je dobro, zar ne?“

„Da, da, sinoć me upregao da s njime učim tablicu množenja.“

Nihat je odahnuo.

„Jesi li ručao?“ upita. „Ja sam od jutra gladan.“

I ja sam bio na kriški kruha koju sam teškom mukom pojeo za doručak. Ne bi mi teško pao
neki dobar ručak.

„Nisam ručao. Kamo ćemo?“

„Hoćemo li kod Hadži Saliha?“ upita. Hadži Salih bio je tursko-osmanski restoran u
Anadolskom prolazu. Ondje ste mogli jesti bolje nego igdje drugdje na Bejogluu. Ja već dugo
nisam bio ondje.

„Može, idemo.“

Nihat je željno ustao.

„Odlično. Znaš i sam da Melek baš i ne kuha. Već dugo nisam pojeo nešto domaće.“

Kad smo se spremili i uputili prema vratima, Nihat upita: „Hoćemo li pozvati i Katju?“

E, tu sam oklijevao. Ako je još bila ljuta na Kenana, mogla bi se istresti na nas.

„Ma ne, Nihate“, odgovorio sam. „Nemojmo je zvati. Hajde da nas dvojica danas ručamo,
sami na svome.“
Trideset prvo poglavlje
Kiša je još padala kad sam navečer izašao s posla. Srećom, Orhan je auto dovezao do
križanja Ulice Mis i Tarlabaši pa sam uspio doći do njega pod kišobranom, relativno
nepromočen. No sve od tada bila je potpuna katastrofa. U večernjoj gužvi koja je pod kišom
postala neprobojna u pola smo sata uspjeli napredovati tek nekoliko stotina metara.
Pierreov poziv zatekao me na izlazu s Taksima prema Gumušsujuu. Začuvši zvonjavu
mobitela, najprije sam pomislio da me zove Kenan. Točnije, poželio sam da to bude Kenan.
Ipak, nisam se pretjerano razočarao ugledavši Pierreovo ime na zaslonu. Iako me zvao
Pierre, novosti koje će mi javiti bile su vezane uz mog prijatelja. I nisam se prevario.
Učinkoviti Francuz javio mi je da je dočekao Kenana u zračnoj luci i da su zajedno otišli u
hotel. A sutra im je dogovorio sastanak s Gloire Grainville, tajnicom Catherine Varchand.
Ujutro će zajedno otići k njoj. Pierre je zvučao napeto. Premda mu ja ništa nisam rekao, on
me upitao:

„Je li ovdje riječ o nekom ubojstvu?“

„Odakle ti to?“ upitao sam ga.

„Monsieur Kenan me pitao može li se zatražiti obdukcija Catherine Varchand. Sumnja da je

ubijena. “

„Što si mu ti rekao?“

„A što sam mogao reći? Nemam pojma. Odveo sam ga našem odvjetniku.“ „Herveu
Chartieru?“

„Da. A on mu je rekao da je obdukciju moguće provesti samo na zahtjev policije, uz

suglasnost tužitelja. Monsieura Kenana ta vijest nije razveselila. “

Napetost u Pierreovu glasu pretvorila se u zabrinutost. Vjerojatno su mu priče o ubojstvima

i obdukcijama pokvarile plan da se večeras nađe sa svojom crnom ljubavnicom i s njom
provede romantičnu večer, i to s pravom. „Monsieur Kenan se lako uzbudi“, pokušao sam ga
smiriti, „nemoj ga shvaćati previše ozbiljno.“

„I ja sam to primijetio. Čime se bavi? Je li on neki detektiv?“

„Ne, bavi se osiguranjima. Zašto?“

„Tražio je da mu pokažem osobnu iskaznicu kad sam došao po njega u zračnu luku.“

Ovo je već prešlo svaku granicu.

„Ti to ozbiljno, Pierre?“

Bio sam iznenađen i posramljen.

„Doduše, bio je pritom veoma pristojan...“

„To je bilo veoma neprimjereno od njega.“

„Nema veze. Ionako se čudno ponaša. Nisam mu to uzeo za zlo.“

„Oh Bože, veoma mi je žao, Pierre. Ti mu činiš uslugu, a on se tako ponaša.“

„Ne brini se oko toga. Na ovom svijetu ima svakakvih ljudi. I monsieur Kenan je malo napet.
Ponaša se kao policajac u potjeri za opasnim ubojicom.“ Zašutio je. Izgleda da je stvar i
njemu pobudila pažnju jer nije odolio, a da opet ne upita: „Je li ovo neka vrsta istrage?“

Nisam ga htio dodatno zabrinuti otkrivajući mu sve detalje.

„Kao što sam rekao, komplicirano je. Ako sutra ne želiš ići s njime, nemoj. Ti si učinio i više
nego što si trebao.“

„Ne, ne, obećao sam mu, moram ići.“

Kad sam završio razgovor s Pierreom, proklinjao sam se što sam ga upoznao s Kenanom.
Zašto je imao potrebu vidjeti Pierreovu osobnu iskaznicu? Da nije možda otkrio i neke
poveznice za koje meni nije rekao? Zanimljivo je da me još nije nazvao!

„Je li gospodin Kenan još u potjeri?“

Pitanje je postavio Orhan.

„Da“, rekao sam gorko se nasmijavši. „Sad je i u Pariz otišao. Opsjednut je istragom.“

„Gospodin Kenan izgleda kao dobar čovjek. Drag mi je.“

Kome ne bi bio drag, pomislio sam, još da je i razuman...

„Luckast je, ali dobar.“

Orhan se kratko nasmijao.

„Treba malo i ludila, gospodine Selime.“

„Sve dok do ne šteti tebi, tvojoj obitelji i prijateljima“, odvratio sam. Orhan je primijetio da
mi je ton postao služben, pa se u trenu pribrao.

„Imate pravo, gospodine Selime.“

Od Pierreova smo se poziva uspjeli pomaknuti tek nekoliko metara. Kiša je padala sve jače,
a stop svjetla automobila ispred nas uzalud su treperila da svojim blijedim crvenim
svjetlom probiju mokru tamu. Moj je vozač osjećao nelagodu zbog našeg razgovora koji je
maloprije naglo završio kao prerezan nožem pa mi je rekao: „Čini se da ćemo večeras
kasniti, gospodine Selime!“

„Zbilja je velika gužva“, rekao sam. Ali nije me bilo briga ni za Orhanovu nelagodu, ni za
kišu, ni za prometnu gužvu. U mislima sam bio s prijateljem u Parizu. Što li je on pokušavao
postići? Nisam više mogao izdržati pa sam okrenuo njegov broj mobitela. Dugo se nije
javljao, ali ja sam tvrdoglavo puštao da zvoni. Na koncu se javio.

„Halo?!“

„Halo, Kenane! Zašto se ne javiš kad te zovem?“

„Bio sam zauzet, Selime“, reče. Zvučao je umorno, strano, daleko. „Bio sam na hotelskom
telefonu s odvjetnikom “

„S odvjetnikom ?“

„Čuo sam da si razgovarao s Herveom Chartierom.“

„Tko ti je to rekao?“

„Pa tko drugi nego Pierre!“

„Ah da, Pierre... “

„Kenane, jesi li dobro?“

„Jesam, zašto?“

„Zvučiš čudno.“

„Dobro sam. Nije mi baš ugodno letjeti nakon one nesreće.“

„Jesi li zato osjećao potrebu vidjeti Pierreovu osobnu iskaznicu?“ upitao sam ga prijekorno.

„I to ti je rekao?“

„Iznenadio se čovjek. Došao je nekome učiniti uslugu, a taj netko sumnja u njega...“

„Oprosti. Nisam ga poznavao. Nazvao me na mobitel i rekao da je u zračnoj luci. Francuzi to

obične ne rade pa mi je bilo sumnjivo. Poslije sam se pokajao i ispričao. Dobar je čovjek taj
tvoj Pierre!“

„Dobar je čovjek“, ponovio sam. „A što je s onom pričom o obdukciji? Jesi li otkrio nešto
novo?“
„Ne još. Ali u avionu sam dovršio knjigu. U njoj ima mnogo zanimljivih informacija. Znam da
ti u to ne vjeruješ, ali moguće je da je Catherine Varchand ubijena. I zato bi trebali naložiti
obdukciju.“

„Čuo sam da ti je Herve Chartier rekao da bi to bilo teško provesti.“

„Herve Chartier misli da sve ima u malome prstu, ali zapravo nema blage veze.“

„Hoće li odvjetnik s kojim si razgovarao moći pokrenuti obdukciju.“

„Kaže da to nije lako, ali barem će istražiti mogućnosti. Navodno je važno da obitelj pokrene
postupak pa ću pokušati doći do njih preko njega. Možda ih uspijem nagovoriti da zatraže
obdukciju.“

„Nadam se da hoćeš. Ne zaboravi mi javljati novosti.“

Odgovor mog prijatelja bio je sasvim neočekivan.

„Oprosti, Selime, ali ne mogu ti to obećati! “

Lecnuo sam se; osjećao sam se napušteno, kao da mi je uskraćeno povjerenje i bliskost.
Usto, to mi je učinio moj najbolji prijatelj. Došlo mi je da ga pitam : Kenane, jesi li ti oduvijek
bio ovako sebičan ili te ova istraga pretvorila u gada. Ali suzdržao sam se. Nisam htio
dodijavati prijatelju kojeg je ponijelo uzbuđenje istrage.

„Svejedno me barem pokušaj nazvati, u redu?“ rekao sam i poklopio. Ali nakon toga me
izdao mir. Što je Kenan zaista radio? Zašto se odjednom promijenio čim je sletio u Pariz?
Ovaj sam put okrenuo Nihatov broj. Prijatelja s kojim sam još prije nekoliko sati jeo zatekao
sam u njegovoj antikvarnici. Zvučao je normalno. Kenan ga nije nazvao, kao ni mene. Kad
sam završio razgovor s Nihatom, pomislio sam da je možda nazvao Katju. Ali nju nazvati
nije bilo tako lako. Ako se jutros s Kenanom ružno rastala, ja bih mogao dobiti jezikove
juhe. A vjerojatno se jesu ružno rastali. To znači da nikako ne bi bilo pametno razgovarati s
mladom ženom. Obrisao sam zamagljeno staklo i neko vrijeme gledao van, potiskujući
znatiželju, uzbuđenje i ljutnju. Uhvatio sam pogled desetogodišnjeg dječaka koji je u
automobilu pokraj mojega zijevao od dosade. Dječak me odmjerio i čini se da mu se izraz
moga lica nimalo nije svidio jer je napravio nepristojnu gestu i okrenuo glavu, kao da mi
hoće reći da sam mu samo još ja trebao u životu. Ni on meni nije bio previše zanimljiv. Opet
sam se okrenuo prema mobitelu koji mi je ležao u krilu. U tom sam trenutku, znajući da
griješim, okrenuo Katjin broj. Odmah se javila.

„Zdravo, Selime“, reče. Glas joj je zvučao veoma prijateljski, nimalo onako kako sam se
bojao da će biti.

„Zdravo, Katja. Kako si? Jesi li dobro?“

„Dobro sam... Dobro sam...“

Zašutjela je. Tišina koja se protezala među nama kao da je pitala: Zašto si me nazvao?

„Kenan je otputovao u Pariz“, rekao sam da prekinem muk. „Nazvao sam da vidim je li sve u
redu“

„Da, otputovao je“, reče ozlojeđeno. „Navodno je to sad kraj. Ako ne nađe ono za čim traga,
rekao je da će sigurno napustiti istragu. Što ti misliš? Hoće li je ovoga puta zaista napustiti?“

„Nadam se da hoće. A kako mu ide istraga?“

„Ne znam. Nazvao me samo da mi kaže da je sretno doputovao. Poslije me više nije zvao.
Valjda navečer hoće. Zar ni tebe nije nazvao.“

Bio sam prisiljen slagati.

„Nije. Jako se brinem pa ću ja njega uskoro nazvati.“

„Selime, molim te, reci mu da se ostavi toga. Pripremili smo dvije scene i čekamo ga za
snimanje. A on u Parizu rješava ubojstvo. Završite više s tim glupostima.“

„Kad bi mene barem slušao... Ali bez brige, ipak ću mu reći“

Ne, Kenan se pogubio. Ne samo da nije našao vremena da nazove mene, nego nije nazvao ni
Nihata ni Katju. Možda je ovu posljednju priliku da završi istragu, kao što je obećao Katji,
htio do kraja iskoristiti. I zato mu se čak i telefonski razgovor s nama činio kao gubitak
vremena. Tko zna što će mu ispričati tajnica stare dame, ta žena po imenu Gloire Grainville?

Te večeri nismo prenoćili na cesti kao što se Orhan bojao. Kući sam došao sa samo dva sata
zakašnjenja. Ali Burč je rano zaspao. Kad sam ga vidio kako u krevetu duboko udiše i izdiše,
zabrinuto sam upitao suprugu: „Nema temperaturu, zar ne?“

„Ne, ne, dobro je, hvala Bogu“, odvrati Gulriz. „Danas su imali gimnastiku na zatvorenom.
Vjerojatno se jako umorio. “

„Trebali bismo razgovarati s njegovom razrednicom. Neka malo pripaze na njega...“

„Idem u školu početkom idućeg tjedna. Razrednici je rođendan pa sam joj mislila odnijeti i
poklončić.“

„Znači, podmitit ćeš je...“ Promijenio sam ton glasa kad se Gulriz uozbiljila. „Ali ako će
pomoći, odnesi. Kupit ćemo joj što god poželi, samo neka pripazi na Burča.“

Bila je jedna od običnih večeri. Srećom, prošla je lijepo jer se na nekom televizijskom
kanalu davala adaptacija romana Ubojstvo u Orijent-ekspresu Agathe Christie. Premda sam
već gledao film koji je okupljao majstore glume američkog i europskog filma, ipak sam ga s
užitkom opet pogledao. Poznati belgijski detektiv Hercule Poirot na kraju film objasnio je
kako je skupina inteligentnih ljudi vješto počinila komplicirano ubojstvo. No prepuštao je
gledateljima da odluče jesu li ubojice krivi ili nisu. Kad je film završio, misli su mi se
prirodno ponovno vratile Kenanu. Hoće li moj pametni prijatelj uspjeti na koncu riješiti
slučaj, premda se poput Herculea Poirota malo pomuči? Ili će tražiti pomoć? Iskreno, sada
sam mu već priželjkivao neuspjeh. Dosad je uvijek bilo kako je on rekao, uvijek je on vodio
u svemu. I taj ga je osjećaj samopouzdanja naveo da me pokuša isključiti iz čitave priče. Ali
ovaj sam put htio da bude drukčije. Bilo je vrijeme da shvati da nije jedina inteligentna
osoba među nama. Usprkos tome, nisam bio previše siguran da Kenan neće uspjeti
razriješiti ubojstva. Nisam znao što je Catherine Varchand napisala u svojoj autobiografiji. S
obzirom na to da je Kenan odustao od odluke da napusti istragu nakon što ju je pročitao,
mora da mu je zbilja otkrila važne informacije. Što je saznao i kamo ga je to odvelo?
Međutim, mora da još nije dobio mnogo odgovora na svoja pitanja pa je zato šizio u Parizu.

Do sutra poslijepodne nisam primio glasa ni od Kenana ni od Pierrea. Nakon ručka nazvao
sam Pierrea. Francuz je bio uzbuđen.

„Monsieur Kenan je zaista lud“, započeo je. „Što je opet napravio?“ upitao sam.

„Skoro se posvađao s Gloire Grainville, tajnicom preminule. Oko obdukcije. Opsjednut je

ubojstvom... Madam Grainville je zbilja razumna žena. Premda nas ne poznaje, primila nas
je izuzetno ljubazno. Detaljno je odgovorila na svakog pitanje koje joj je postavio monsieur
Kenan. Neko su vrijeme razgovarali o nekom pismu. Izgleda da ona nije znala za pismo.
Madam Grainville nam je ispričala gotovo čitav život Catherine Varchand. Tvoj je prijatelj
već znao većinu toga. Zatim su razgovarali o nekoj mladoj Turkinji po imenu Ajsun. I
madam Grainville ju je poznavala. Pokojnica se dopisivala s tom djevojkom. Zamolila ju je
da joj prikupi podatke o njezinoj obitelji koja je 1920-ih nestala u Istanbulu. I djevojka joj je
navodno i pomogla. Bila je u vezi s nekim narkomanom. Koliko sam shvatio, oboje su
ubijeni. Spomenuli su neku bandu koja trguje drogama. Imao si pravo, komplicirana stvar.
Ali tajnicu je šokiralo kad je monsieur Kenan ustvrdio da je gospođa Varchand ubijena.
Radila je za nju punih trideset godina. Gloire Grainville joj je bila poput kćeri. Trebao si joj
vidjeti lice u tom trenutku. A monsieur Kenan kao da to uopće nije primjećivao, samo je
ponavljao: ‘Tijelo se mora podvrgnuti obdukciji. Molim vas, spojite me s njezinom obitelji.’“

Jadna gospođa Grainville rekla je da pokojnica nije imala nikoga osim nje, ali tvoj joj
prijatelj nije vjerovao. Mislim da je počeo sumnjati i u Gloire Grainville. No ona je do
posljednjeg trenutka bila ljubazna i pokušavala ga urazumiti: ‘Monsieur, molim vas, budite
razumni. Catherine Varchand imala je devedeset godina, a posljednjih deset su joj
otkazivala pluća. Umrla je prirodnom smrću.’

Ali onaj tvoj je bio uvjeren da je riječ o ubojstvu.

‘Ne razumijete, ubili su je’, ponavljao je.

Na koncu je došlo do toga da nam je ta ljubazna gospođa bila prisiljena pokazati vrata,
rekavši: ‘Ovdje je kraj našeg razgovora.’“

„A što je Kenan učinio?“

„Jedino što mu je preostalo. Kad mu je žena pokazala vrata, on je poput mene pokunjeno
napustio stan. Jako se razočarao. Nikako se nije mogao smiriti. Gak je i dok smo hodali
ulicom mrmljao: ‘Treba napraviti obdukciju... Treba napraviti obdukciju.’

Tako je loše izgledao da sam osjetio potrebu da ga utješim, usprkos tome kako se
nepristojno ponio prema ženi.“

„Gdje je sad?“

„Ne znam. Zahvalio mi se i otišao. Vjerojatno će se vratiti u Istanbul.“

Po svemu sudeći, Kenan nije postigao željeni rezultat. Iskreno, nije mi uopće bilo žao. Dok
sam mu ja pokušavao pomoći, moj me najbolji prijatelj izbacio iz istrage bez ikakvog
objašnjenja, čak i bez isprike. Bio je uvjeren da će ovo moći riješiti sam, pouzdajući se samo
u svoju pamet, kao što je oduvijek činio. Uostalom, nije li ona njegova opsesija besmrtnošću
i proizašla iz njegova sebeljublja i samopouzdanja? A sve zato što gospodina nitko nije
prepoznao. Kako i bi? Ljudi čitav život pokušavaju postati umjetnički fotografi. A on je imao
par izložbi i sad očekuje da ga se naziva najvećim fotografom u Turskoj, a možda i na
svijetu. I još hoće da mu ime nakon smrti bude zlatnim slovima ispisano u analima
fotografije. Uostalom, koji to umjetnik stvara kako bi postao besmrtan? Koliko mu je Katja
puta objašnjavala? Ali on ni riječi nije saslušao! Ego mu je toliki da će uvijek raditi ono što
hoće pa makar to značilo propast za sve nas. Ali kao što vidimo, krčag ide na vodu dok se ne
razbije. Pa se tako Kenan-efendija ili kako ga Pierre naziva, monsieur Kenan, sada avionom
vraća u Istanbul podvijenog repa.

Na stranu moja ljutnja, ovakav kraj ove priče išao je u korist svima nama, uključujući i
Kenanu. Melek koja je počela izglađivati stvari s Nihatom nama više neće zadavati
glavobolje, ja ću sa svojim talijanskim partnerima udariti temelje mojoj novoj tvornici, Katja
će s užitkom raditi na snimanju i što je još važnije, neće se morati brinuti za svog
ljubavnika. Naravno, ako joj ljubavnik ne pogazi danu riječ i ne nastavi s istragom. Ali
budući da mu je pariška teorija propala, sumnjao sam da će sada previše navaljivati. A neće
moći ni tražiti moju pomoć nakon što se onako čudno ponašao posljednja dva dana.

Ustao sam od stola i kroz prozor ureda pogledao dolje, na Istiklal. Kiša je prestala, a neki se
smog spustio na aveniju. Ljudi su prolazili brzim koracima, kao da si žele prokrčiti put kroz
taj smog, ali ta se gusta vlaga nije dala otjerati. Moj optimizam nije dugo potrajao, možda
čak i zbog tjeskobe koju je stvaralo to zagušljivo vrijeme. Je li Kenan zaista bio na povratku
u Istanbul? Ili je to samo bila Pierreova pretpostavka? Bi li se u tako razočaravajućoj
situaciji Kenan osjetio usamljenim i nazvao nas? Ne bi. Bio je tvrdoglav kao magarac. A ne
bi imao ni obraza nazvati nas. Pa da, ako je htio ići sam prema pobjedi, neće nas zvati da
budemo uz njega u porazu... Ne, Kenan je bio isuviše ponosan da to učini. A možda nije bio
ni svjestan da me povrijedio. Sumnjam, njemu nijedan detalj ne bi promaknuo. Uvijek je
barem znao da je pogriješio i premda bi ustrajao u tome, na koncu bi se ipak ispričao. Ali
zasad se još nitko nije javio s isprikom. A možda Kenan još nije obavio sve što je htio u
Parizu. Možda još pokušava isposlovati odobrenje za obdukciju Catherine Varchand. Ali tko
bi iskopao neku preminulu ženu iz groba i stavio je pod nož samo na temelju Kenanovih
riječi bez ikakvog dokaza, bez ikakve logike? Zar Kenan to ne može shvatiti? Možda i ne
može. Ako je vjerovati Pierreu, njega je spopalo neko ludilo.

Opet sam se vratio za stol. Pogled mi padne na mobitel na stolu. Hoću li opet ja progutati
ponos i nazvati Kenana, pomislio sam. Ne, ovaj ga put neću nazvati. Kad je već on mene
isključio, kad već on ne treba moju pomoć, neka radi što ga volja pa i sam riješi ovu tajnu,
ako bude mogao.
Trideset i drugo poglavlje
Idućeg je dana bila subota. Kiša je nakon tri dana prestala padati. I premda su nebom kao
vjesnici zle kobi lebdjeli veliki, tmasti oblaci, sunce je sijalo njima u inat. Od Kenana još nije
stigao ni glas. Budući da Burč nije imao školu, ovaj dan u tjednu doručkovali smo zajedno i
radosno. Ali jadni se Burč morao zadovoljiti time jer je nakon doručka s Gulriz išao
terapeutu. U početku nije htio ići. Tome je pridonijelo i to što njegov terapeut Hikmet,
namrgođeni čovjek strogih pravila, nije uspio uspostaviti odnos s mojim sinom. Ipak, Burč
nije radio probleme. Iako je malo prigovarao, navikao se na situaciju, posebice nakon što je
Hikmeta zamijenio izuzetno simpatičan čovjek debelih obraza i plavih očiju po imenu Klaus
Zimmermann, pa je terapiju počeo prihvaćati kao neku vrstu igre. Sada je svako subotnje
prijepodne bilo vrijeme za odlazak na terapiju.

Kad sam ispratio suprugu i sina, otišao sam u kupaonicu da se obrijem. Kad sam lice
namazao pjenom, učinilo mi se da čujem nešto pa sam naćulio uši. Imao sam pravo, zvonio
mi je mobitel. Obrisao sam lice ručnikom i istrčao iz kupaonice. Dok sam stigao do kuhinje
gdje sam ostavio mobitel da se puni, zazvonio je već barem pet puta. Netko me očito jako
htio dobiti jer nije odustajao. Zgrabio sam mobitel i pogledao zaslon. Da, zvao me Kenan.
Premda sam bio veoma ljut na njega, nisam mogao ne osjećati uzbuđenje kad sam mu čuo
glas.

„Zdravo, Selime...“

„Zdravo, gospodine Kenane. Konačno ste me se sjetili.“

Zavladala je tišina.

„Moramo se što prije vidjeti“, rekao je. Zvučao je napeto, ali i samouvjereno. „Jesi li se
vratio?“

„Jesam. U studiju sam. Došao sam do važnih informacija i moram ti ih prepričati.“

Bio je toliko hladan. Ponašanje koje je bolje pristajalo njemu ovog sam puta preuzeo ja;
udario sam u šalu.

„Doći ću ako me lijepo zamoliš.“

Kenanu nije bilo do zafrkancije.

„Ozbiljan sam, Selime. Moram se vidjeti s tobom. Smjesta.“

„Dobro“, rekao sam uozbiljivši se, „Tamo sam za najviše sat vremena.“

Toliko me izjedala znatiželja da sam odustao od brijanja i na brzinu se obukao. Dok sam
navlačio jaknu, sjetim se Orhanova pištolja u sefu. Zastao sam na trenutak. Možda će mi
trebati. Otvorio sam sef i izvadio Berettu. Orhan mi je vikendom ostavljao automobil na
korištenje. Uskočio sam u Volvo i pokrenuo motor. Još je bilo rano pa je u prometu bilo
mirno. Na Bejoglu sam stigao za trideset minuta, mnogo ranije nego što sam rekao. Prošao
sam kroz Džihangir i ušao u Ulicu Ajhana Išika sa stražnje strane. Parkirao sam se u
podzemnoj garaži i brzim se koracima uputio prema mojoj trokatnici stiješnjenoj među
stambenim zgradama koju moj otac nikako nije imao srca srušiti. Vrata je otvorio Kenan.
Lice mu je bilo hladno, kao i glas, ali izraz njegovih očiju potkrepljivao je Pierreovu tvrdnju
da je lud. Bjeloočnice su mu od neispavanosti bile krvave, a zjenice ogromne i gledao me
netremice, kao da me želi usisati.

„Kenane, kako to izgledaš?!“ uzviknuo sam i zagrlio prijatelja.

„Umoran sam“, odgovorio je. Nije me ni zagrlio kako treba. Što se događalo?

Valjda ću uskoro saznati. Dok smo hodali prema salonu, upitao sam ga:

„Jesi li se jutros vratio?“

„Ne, sinoć...“

„Zašto se nisi javio?“

„Morao sam obaviti neke stvari. “

Odgovarao mi je bezvoljno, ne ulazeći u detalje. Ništa ga više nisam pitao dok nismo ušli u
salon. Kad sam vidio da je prazan, upitao sam: „Katje nema?“

„Htio sam da budemo sami. Nema potrebe da drugi čuju naš razgovor. Najprije moramo
razgovarati nas dvojica. Rekao sam im da odu... Nihat je bio jutros. Poslao sam ga s Katjom
na Arnavutkoj kod nekog stolara.“ Glavom pokaže prema naslonjaču. „Sjedni.“

Sjedajući sam upitao:

„Kenane, što se zbiva?“

Lagano se pognuo, kao da sam mu nanio posve neočekivano zlo te me pogledao

mješavinom tuge i mržnje, kao da sam mu oteo voljenu ženu.

„Sve znam, Selime“, rekao je. Čekao sam da nastavi. Izbjegavao je moj pogled. Kao da mu je
bilo teško govoriti. Mirnim sam tonom promrmljao:

„Što znaš?“

Oči je opet uperio u mene.

„Ne pretvaraj se da ne razumiješ, Selime.“

Izraz mog lica odavao je iznenađenost.

„Da se ne pretvaram da ne razumijem što? Što mi pokušavaš reći?“

„Dosta, Selime! “ Povisio je glas i govorio promuklo, kao da trpi bol. „Vrlo dobro znaš što
pokušavam reći.“

„Stvarno ne znam. Kako bih mogao znati?“

Polako je odmahnuo glavom.

„Igra je gotova, Selime. Ne možeš više skrivati svoja ubojstva.“

Na to sam se uspravio u naslonjaču.

„Kakva igra, kakva ubojstva? Jesi li ti poludio?“

„Volio bih da jesam“, reče duboko uzdahnuvši. „Da sam barem glup. Da sam te barem
poslušao i da nikada nisam započeo ovu istragu.“ Pogledao me kao da me preklinje za
pomoć. „Što da sad radim?“

„Ne znam što se događa, pa ti ne mogu reći što da radiš. Optužio si me, a da mi nikakvo
objašnjenje nisi dao.“

Njegove zeleno-smeđe oči zasjenilo je duboko razočaranje.

„Uzalud poričeš... Da si mi barem sve ispričao još na početku. Možda ne bi bilo potrebe za
ubojstvima. Zajedno bismo riješili problem.“ Bio je iskren i tužan, ispunjen kajanjem zbog
toga što je propustio važnu priliku. „Mogli smo to riješiti, a da oni ne umru. Nisi morao
postati ubojica.“

Sada više nisam mogao izdržati.

„Dosta više, Kenane!“ povikao sam. „Ne znam što ti se to mota po glavi, ali dosta mi je tvojih
optužbi. Ako je to ono što si htio reći, ja nisam nikakav ubojica.“

Položio je desnu ruku na bradu i neko me vrijeme promatrao nepovjerljivim očima. Zatim
je promrmljao svom odlučnošću čovjeka potpuno uvjerenog u nepobitnu istinu:

„Ti si ubojica, Selime. I to obojica znamo.“

Pokreti su mu se usporili, a svaki bljesak u očima, svaki trzaj lica nosio je svoje značenje.

„Ako nastaviš s ovim, odlazim“, rekao sam. Na usnama mu se ukaže nježni osmijeh. „Nećeš
otići, Selime, ne možeš.“

„Zašto? Ti me nećeš pustiti?“

„Ako te ja i pustim, mrtvi neće. To troje pokojnika uvijek će biti s tobom... Uvijek će te
pratiti, Selime...“

„Koje troje pokojnika? Kakve to gluposti lupetaš?“

Stao je nabrajati na tri prsta desne ruke:

„Ajsun Guven, Kartal Goker i Catherine Varchand, ili da je zovem Jekaterina Aleksandrovna
Kirilova? Ona žena zbog koje si se zabrinuo kad si prvi put čuo Katjino ime, zbog koje si je
pitao je li joj tko od rodbine prebjegao u Tursku nakon revolucije.“

„Kakve gluposti! Nisam se ni zbog koga zabrinuo. Uostalom, zašto bih ja nekoga ubio?“

Moj je prijatelj imao spreman odgovor:

„Da obraniš čast svoje obitelji. Da sačuvaš poduzeće koje ti je ostavio otac. Da zaštitiš brend
AZYA koji si sam stvorio... Da nabrajam dalje?“

„Kakve veze imaju moja obitelj i otac?“

„Itekakve. I ti to jako dobro znaš, ali kad već želiš nastaviti igru, objasnit ću...

Sve je počelo kad je tvoj otac, ujko Ali Riza kojeg sam ja uvijek iznimno poštovao, ubio oca,
majku i brata Catherine Varchand... Ne gledaj me tako iznenađeno, kao da ovo prvi put
čuješ. Tvoj je otac u jesen 1920. godine u ovoj kući počinio ubojstva... Da, u to vrijeme nije
bio imućan čovjek. Bio je podstanar ovdje. I ovdje je upoznao generala Aleksandra Kirilova
koji je pobjegao od ruske revolucije. I on je ovdje bio podstanar, zajedno sa suprugom
Natalijom, kćeri Jekaterinom i sinčićem Ivanom. Kao i tisuće njegovih sunarodnjaka,
general Kirilov je bježao pred revolucijom, ali bio je mnogo lukaviji od njih. Jer on se iz
Jakutistana, gdje je dugo godina služio, nije vratio u Moskvu samo s vjerom u Isusa, sina
Božjega i odanosti prema njegovom predstavniku na zemlji, caru Nikoli II. Romanovu.
Donio je i devet velikih dijamanata koji su trebali njemu i njegovoj obitelji osigurati udoban
život. A kad je Oktobarska revolucija naglo izbila, nije uspio prodati blago u Rusiji pa je u toj
halabuci teškom mukom našao sebi i obitelji mjesta na jednom od brodova koji su iz
Sevastopolja plovili za Istanbul, a devet dijamanata sakrio u podstavu omiljenog kaputa
svoje kćeri Jekaterine od crvenog krzna. Očito je osim dijamanata imao i drugog imetka, jer
naš bivši general nije živio u potpunom siromaštvu u Istanbulu, kao neki njegovi
sunarodnjaci. Barem je u ovoj staroj zgradi uspio naći krov nad glavom. Ali novac ne traje
zauvijek. Kada je njega nestalo, došao je red na dijamante. General nikoga nije poznavao u
ovome gradu i nije znao kome bi mogao vjerovati, pa je svoju tajnu povjerio tvom ocu, koji
je prema njegovoj obitelji uvijek bio ljubazan, a i znao je nešto ruskog budući da je bio
doseljenik iz Bugarske. On je u to vrijeme bio kalfa nekom grčkom krojaču u Prolazu
Hadžopulo. I možda u početku i nije imao loše namjere. Samo je, u namjeri da pomogne
svom simpatičnom susjedu koji je volio dobru kapljicu, gurnuo nos u njegov život. Ali onda
ga je zaveo sjaj dijamanata koji su u usporedbi s njegovim otužnim životom bili toliko
blistavi da je pomislio: A zašto to blago ne bi bilo moje?“
„Kako ti to možeš znati“, prekinuo sam ga, „otad je prošlo gotovo čitavo stoljeće.“

Odgovorio mi je ni trenutka ne mičući samouvjereni pogled s moga lica: „Sve to piše u

autobiografiji Catherine Varchand pod naslovom Život je gorki osmijeh. Pripovijeda o tome
kako im je mladi susjed bio krojač i da je čak šivao odjeću njezinim drvenim lutkama. Samo
ga nije imenovala... Ali nastavimo priču.

General Kirilov bio je rastrgan, kao i većina ruskih časnika koja je u to vrijeme našla
utočište u Istanbulu. S jedne je strane razmišljao da se odseli u Pariz i tamo započne novi
život, a s druge je strane bio uvjeren da će boljševici uskoro biti poraženi i nadao se da će se
uskoro moći vratiti u Rusiju. Zato se nikako nije mogao odlučiti da napusti Istanbul, koji je
njegovoj domovini bio bliži od Pariza. Kako je vrijeme prolazilo, a komunistička vlast u
Rusiji nije poražena, tako je i on počeo gubiti nadu u povratak. No kako je svojoj braći po
oružju, koja je maštala o povratku u Rusiju, dao riječ, nije se mogao ni požuriti sa selidbom
u Pariz. K tome, oni nisu znali za njegove dijamante. General je isplanirao kako će uskoro
otići u Francusku pa je Jekaterinu povjerio nekom časniku od povjerenja i već je u jesen
1919. poslao nekoj bliskoj rodbini u Pariz, kako bi stekla što bolje obrazovanje. Svoje je
prijatelje uvjerio da je uz njih te je u tajnosti počeo kovati planove za preseljenje u Pariz. U
jedinom pismu koje je poslao kćeri napisao je kako će Istanbul napustiti krajem ožujka
1920. godine. Nažalost, nakon toga ni od njega ni od obitelji nije više bilo ni glasa.“

Pogledao me kao da me pita želim li da nastavi.

„To nema nikakve logike. Zar se tad nije našao nitko tko bi se raspitivao za ruskog generala
i njegovu obitelj?“

„Tko bi se raspitivao, osmogodišnja djevojčica koja nije ni znala turski jezik? Ruski
aristokrati koje je revolucija nemilosrdno protjerala i koji su bili prisiljeni prodavati i
vlastitu čast? Ne nasmijavaj me. Svi su imali svojih briga.“

„I ti mog oca držiš odgovornim za njihovu smrt?“

„I ne samo ja, najprije Catherine Varchand, a zatim i Ajsun Guven...“ „Ajsun Guven?“

„Da, Ajsun Guven“, reče opet odmahujući glavom. „Ono što je zbližilo Catherine Varchand i
Ajsun Guven nije bilo njezino zanimanje za Nicolasa Flamela. Bila je činjenica da je Ajsun
Turkinja, da živi u Istanbulu i što je najvažnije, da je povjesničarka koja se bavi Bejogluom.
Naime, Catherine Varchand nikada nije zaboravila iznenadni nestanak svoje obitelji. Tko bi
i mogao? Dala je Ajsun svoju knjigu po imenu Život je gorki osmijeh i detaljno joj sve
prepričala. Catherine Varchand je nekoliko puta došla u Istanbul da sazna što se dogodilo
njezinoj obitelji, ali Bejoglu koji je napustila kad je imala samo osam godina nevjerojatno se
promijenio. Osmansko Carstvo je palo, a na njegovim je ruševinama uspostavljena mlada
republika. Avenije i ulice promijenile su imena, zgrade su se srušile i na njihovom su mjestu
sagrađene nove. Pronašla je kuću u kojoj su živjeli, ali nije bila sasvim sigurna. Naime,
sjećala se da je ta kuća imala dva kata, a ova koju je pronašla imala je tri. Jer je tvoj otac, koji
se u jednom trenu obogatio na generalovim dijamantima, kupio kuću i podigao još jedan
kat.“

„Pogrešno, ta kuća ima tri kata otkad ja znam za sebe“, provalilo je iz mene.

„Tvoj se otac oženio veoma kasno. Treći je kat podignut barem dvadeset godina prije tvog
rođenja. Ali ti to znaš. Ajsun Guven ti je rekla. Ali to nije bila neka velika tajna. Da neki zidar
baci pogled, odmah bi znao da je treći kat ove kuće sagrađen naknadno, a kamoli ne netko
poput tebe, tko je završio arhitekturu i tko zna toliko puno o građevinama na Bejogluu. Ali
madam Varchand u svojoj knjizi daje još jedan trag. Ona piše da je preko puta kuće u kojoj
su živjeli bila neka mila Grkinja kojoj se ne sjeća imena, ali koja je radila jako dobre slatkiše
od šećera i mastiksa.“

„I ti si pomislio kako bi to mogla biti madam Erifli preko puta naše kuće koja je i nama
pripremala te slatkiše. Kao da u Istanbulu nema nijedna druga Grkinja koja radi slatkiše od
mastiksa.“

„Naravno da ima. Ali krojački kalfa, dvokatnica i susjeda Grkinja koja radi slatkiše od
mastiksa... Može li sve to biti slučajnost?“

„Recimo da si u pravu, recimo da ovo je kuća o kojoj govori madam Varchand. Dokazuje li to
da je moj otac ubojica?“

„Ne definitivno, ali dokazuje da je iščezla ruska obitelj živjela ovdje.“

„Čak i da je tako, ne možeš biti siguran. Ja knjigu nisam pročitao, ali ti si mi sam rekao da
čak ni Catherine Varchand nije bila sigurna.“

„Da si pročitao knjigu, ja slučaj ne bih riješio“, reče Kenan. „Ne bi mi dopustio. Ali imaš
pravo, ni Catherine Varchand nije bila sigurna. Zato je i trebala Ajsun Guven. Starica i
djevojka čitave su noći provele nad kartom Bejoglua, pokušavajući pronaći pravu kuću. Ako
te baš zanima, to mi je rekla tajnica starice, Gloire Grainville. Naravno, ni ona nije u
potpunosti shvatila koliko je situacija ozbiljna. Nije shvatila ni što ja pokušavam učiniti.“

Došao je trenutak da se uključim.

„Ni Pierre nije shvatio. Oprosti, Kenane, ali ni ja ne shvaćam. Što si ti zaista pokušavao
učiniti?“

Ali Kenana je držala njegova slavna tvrdoglavost, pa me nastavio vrijeđati:

„Da, Pierre nije shvatio, ali ti jesi. Ne očekuj od mene da u to sumnjam.“

Shvatio sam da razum tu neće pomoći, pa sam udario u šalu. Možda sam tako mogao
promijeniti ideje koje je moj prijatelj stvorio u glavi.
„Znači, ja sam znao da je moj otac okrvavio ruke ubojstvom. I dok je bio živ, on bi me nakon
večere posjeo u krilo i pripovijedao mi o ubojstvima koje je počinio.“

„Ne tvoj otac“, reče Kenan. Govorio je službeno, kao policajac. „Ajsun ti je rekla za ubojstva.
Vjerojatno ti je došla u društvu Kartala. Tražili su da im daš novac. Bili su iste dobi kao i tvoj
otac kad je ubio ruskog generala i njegovu obitelj. I baš kao on, bili su siromašni, očajni i
žudjeli su za boljim životom. Catherine Varchand nije znala za ucjenu. Ona je samo htjela da
joj Ajsun pomogne saznati sudbinu njezine obitelji.

Kad se vratila iz Pariza, Ajsun je sve dobro istražila. Provjerila je tvog oca, tebe i vaš brend.
Ali umjesto da te informacije da Catherine Varchand, odlučila ih je sama iskoristiti. Došli su
k tebi i ispričali sve što su znali, ne odavši svoj izvor. Ne znam koliko su tražili, ali morao si
im isplaćivati neku svotu u određenim razmacima inače bi te dali u novine...“

Počeo sam se smijati.

„A ja sam pristao na takvu djetinjastu ucjenu.“

„Volio bih da nisi, ali nažalost jesi. Ni ti si naime, nisi mogao objasniti odakle tvom ocu
njegovo bogatstvo. Osim toga, u našem ti je društvu izletjelo da je tvoj otac neko vrijeme
imao poslovnog partnera Rusa. Ali taj Rus nije bio partner, nego general Kirilov koji je
ubijen zbog njegovih dijamanata. I to sa ženom i djetetom...

Ajsun i Kartal su ti toliko detaljno ispričali očevu prošlost da si pristao plaćati im.“ Zastao je
i pogledao me tužnim očima. „I tad si napravio najveću pogrešku. Da nisi pristao, da si
došao meni ili Nihatu, ovo se sve ne bi dogodilo?

Sve je ovo Kenan ispričao s tragičnim izrazom lica dok sam ga ja slušao prekriženih nogu,
ne odustajući od svog dobrog raspoloženja.

„Iiii... Onda sam skovao đavolski plan da se riješim djevojke i mladića i oboje ih ubio, zar
ne?“

„Ne, sumnjam da ti je isprva namjera bila ubiti ih. Možda si im planirao plaćati dok se malo
ne raspitaš i ne osiguraš. Ali nastao je problem. Kartal je upao u krizu, a Ajsun nije bila uz
njega. Otišao je Rešatu Čopuru koji mu je rekao da će mu dati drogu ako mu ovaj vrati dug.
Kartal te nazvao prije dana isplate. Tražio je novac. Ti si mu predložio da se nađete, a on te
pozvao k sebi?

Opet sam se iritirano nasmijao.

„Ti misliš da je Kartal toliko glup da čovjeku kojega ucjenjuje da svoju adresu?“

„Nije glup, ali pao je u krizu. Nije bio pri sebi. Sve što je htio bilo je što prije domoći se
heroina. Osim toga, ti mu uopće nisi djelovao kao netko koga se treba bojati. Dao ti je
adresu jer je bio očajan. Našli ste se na ulici i ti si mu odbio dati novac. On se vratio kući, a ti
si ga slijedio i ubio. Ako ti je ona prethodna pretpostavka djelovala budalasto, zadržimo se
onda na ovoj.“

„Zašto ne?“ upitao sam prihvativši apsurdnost situacije. „Ako će te to učiniti sretnim,
prihvaćam... I što sam onda učinio?“

Stisnuo je oči i odmjerio me, kao da mi pokušava procijeniti inteligenciju.

„Tebe zapravo zanima što i koliko znam“, reče. „Bez brige, sve ću ti reći. Da, kocka je
bačena... Ajsun je šokirala vijest o Kartalovu ubojstvu. Nije znala na koga bi prvog sumnjala:
Rešata Čopura ili tebe.

Mora da se prvo odlučila za Čopura, inače bi nazvala Mursela i rekla mu za tebe. To što mu
je prijavila Rešata pokazuje da nije vjerovala da bi ti mogao počiniti ubojstvo. Ali htjela je
biti sigurna. Možda si se htio konačno riješiti cijele te priče. Pratio si Ajsun, otkrio gdje živi
pa ubio i nju. Plan ti je bio jednostavan, ali učinkovit. Usto, baš kao što nitko tvog oca nije
smatrao odgovornim za nestanak generala Kirilova i njegove obitelji, tako nikome u ovom
slučaju nije palo na pamet da posumnja na tebe. Sve do...“

„Sve do...“ počeo sam ga oponašati.

„Sve dok ja, na Nihatov prijedlog, nisam odlučio postaviti izložbu fotografija na temu
ubojstava na Bejogluu.“ Krvave oči ponovno su preletjele preko mene. „Sjećaš li se kako si
nas u krčmi Imroz pokušao odvratiti od te ideje? I kako si se naljutio kad sam odlučio
postaviti izložbu?“

„Toliko sam se naljutio“, rekao sam i dalje s porugom, „da sam ti ponudio svoju pomoć. Sve
samo da me uloviš.“

Kenanu se počeo dizati tlak.

„Misliš da ćeš me uspjeti prevariti, Selime? Kad si došao k meni ponuditi mi pomoć, ja sam
već odavno odlučio provesti istragu. Pomoć je bila izgovor, ti si se istrazi priključio da bi je
imao pod kontrolom. I to je bio veoma pametan po tez. Tako si doznao i za Catherine
Varchand, posljednju osobu koja je znala za ubojstva tvoga oca.“

„Sad ćeš još reći i da sam je u Parizu ubio...“

„Nisi li?“

„Kako? Nisam ni znao gdje živi.“

„Adresu si našao u hotelu. I to veoma jednostavno. Potražio si je u telefonskom imeniku, baš

kao što je učinila i Pierreova tajnica. Naravno, mene nisi obavijestio. Umjesto toga, ispričao
si mi kako si posjetio kuću Nicolasa Flamela...“

Vidjevši da sam se umjesto odgovora nasmiješio, nastavio je objašnjavati:

„Priznajem, gadno sam pogriješio što sam pristao da ti pišeš Catherine Varchand. Dakako,
ni na kraj pameti mi nije bilo da bi ti mogao biti ubojica. Napisao si pismo, ali si usto
napisao i odgovor, naglašavajući ulogu krijumčara droge kako bi me naveo na pogrešan
trag...“

„Imaš nevjerojatnu maštu...“

„Koliko god ti to tvrdio, to ne mijenja činjenicu da si odgovor sam poslao iz Pariza. A što je
još važnije, tajnica Gloire Grainville tvrdi da takvo pismo nije napisala.“

„A Catherine Varchand ga nije mogla sama napisati?“

„Što je, Selime? Odjednom si se uozbiljio. Ali bilo je i vrijeme. U gadnoj si nevolji, prijatelju.“

„Pusti ti mene i odgovori mi na pitanje. “

„Svakako. Zašto bi žena, koja godinama tajnici diktira pisma, odjednom mijenjala naviku?
Osim toga, tu je stvar lako rasvijetlili, dovoljno je da pismo koje nam je stiglo usporedimo s
dokumentima iz tvog printera... Da sam uspio srediti obdukciju Catherine Varchand,
siguran sam da bih mogao dokazati i da si je ti ubio jedne od noći koju si proveo ondje.“

Ali nisi uspio, zar ne?!“ povikao sam. Počeo sam gubiti živce. „Nitko nije povjerovao tvojim
ludim teorijama.“ Ljutito smo se odmjeravali, nas dvojica starih prijatelja. Naslonio sam se
u naslonjač i opušteno udahnuo. „Kenane, prijatelju, ti moraš psihijatru. Iskreno ti govorim.
Sjećaš li se kad je Katja govorila o poznatoj američkoj fotografkinji Diane Arbus? Žena je
snimala nakaze, invalide i čudake i na kraju si je oduzela život. I tvoje su fotografije na tebe
počele ostavljati dojam. Pogledaj, postao si paranoičan. Optužuješ me za nešto s čim nemam
nikakve veze. Ali ipak se divim tvojoj priči. Prije si nam pripovijedao priče strave, ali mislim
da bi sad mogao početi pripovijedati detektivske priče...“

„Ovo nije priča, Selime“, reče. Pogrbio se, kao da su mu informacije koje je prikupio postale
preteške. „Volio bih da jest, ali nažalost nije.“

„Kako nije? Nemaš nikakav dokaz. Već mi nekoliko minuta pripovijedaš izmišljeni scenarij.“

„Postoje dokazi! “ reče. Nije više bio napet kao maloprije. Činio se kao da će se ispričati na
svemu što je rekao. Je li govorio istinu ili je glumio? Bilo mi je teško pročitati iz njegovih
stisnutih očiju i dubokih bora na licu.

„Postoje li?“

„Da! Nažalost postoje.“

Što je njegov glas postajao slabiji, to sam ja postajao glasniji.

„Koji su to dokazi?“ upitao sam. „Hajde, pokaži mi ih!“ Ustane, rukom pokaže prema podu i
reče: „Moramo sići dolje.“ Misleći da ćemo izaći van, odgovorio sam: „Hajde, baš da vidim te
tvoje dokaze! “

Slijedio sam ga na izlasku iz studija, ali kad je stigao do vanjskih vrata, Kenan reče: „Idemo
u podrum.“

„U podrum? Što je ondje?“

Umjesto odgovora, uputi mi ledeni pogled, kao da me pita kako to da i dalje ne shvaćam.
Hinio sam da ne razumijem, priželjkujući da ono što mi je palo na pamet ne bude istina.

„Zaista ne razumijem! O čemu govoriš?!“

Kenan se spuštao stubištem prema podrumu, pokušavajući nastaviti objašnjavati.

„Pitao sam se gdje je obitelj Catherine Varchand mogla završiti otkako sam doznao za
njihov slučaj. Ali zatim sam odlučio da nema smisla razbijati glavu o tome. S obzirom na to
da su i ubojica i njegove žrtve mrtvi, sada bi ih bilo nemoguće pronaći. No kad sam jučer
sletio i stigao u studio, pala mi je na pamet mogućnost na koju dotad nisam ni pomislio.
Tvoj je otac u ovoj kući najprije bio podstanar, a čim se domogao novca, kupio ju je. Ali
zašto baš ovu kuću, a ne neku drugu? I zašto je nije srušio i na njezinom mjestu izgradio
stambenu zgradu, koja bi mu bila itekako unosnija, već je podignuo samo jedan dodatni
kat? Čak je i tebe oporučno obvezao da je ne srušiš. Osim toga, tvoj otac u ono vrijeme nije
imao automobil. To znači da mu je bilo poprilično teško premjestiti tijela. Pitao sam se jesu
li tijela možda i dalje u ovoj kući...“

Dok sam slušao Kenana zadržavajući dah, stigli smo do željeznih vrata podruma. Kad je moj
otac bio živ, ta su vrata uvijek bila zaključana, a sada ih je Kenan povukao prema sebi i
otvorio. Zapahnula me mješavina mirisa svježe zemlje i vlage. Moj je prijatelj ušao u
podrum, a ja sam proklinjao to što sam mu dao sve ključeve kuće. Nemajući drugog izbora,
pošao sam za njim. Kenan pritisne prekidač na zidu i podrum se odjednom ispuni
svjetlošću, pod kojom se razbježe bube. Podrum, u kojem su moji roditelji čuvali drvo i
ugljen, bio je poprilično prostran. Betonski pod koji su stupovi dijelili na četverokute i
pravokutnike bio je napuknut, a kroz rupe se mjestimično nazirala zemlja. Paučina koja je
visjela sa stupova odavala je dojam kao da ovamo godinama nitko nije zalazio. Načinio sam
još nekoliko koraka kad mi u lijevom uglu za pogled zapne gomila zemlje.

Kad smo ušli u podrum, Kenan je ponovno počeo objašnjavati:

„To me pitanje toliko opsjedalo da sam sišao ovamo i počeo pregledavati pod.“ Rukom
pokaže prema gomili zemlje. „Ondje je beton propao i raspuknuo se. I zemlja je propala. Ne
puno, oko deset-petnaest centimetara. Pomislio sam: Ako je netko u ovome podrumu
zakopan, mora da leži na ovome mjestu. Kako tijela trule tako se i zemlja morala ulegnuti.
Između zemlje i betona nastao je džep, a beton se od vlage nakon nekog vremena
raspuknuo. Baš kao što se dogodilo ovdje. Ako je moja pretpostavka bila točna, general
Aleksandar Kirilov, njegova supruga Natalija i sinčić Ivan počivali su ovdje. Popeo sam se
gore i pronašao lopatu. Čitavu sam noć kopao.“

Stigli smo do gomile baš kad je završio. Ovdje je miris zemlje postao jači. Ugledao sam rupu
koju je iskopao moj prijatelj. Rukom mi pokaže prema dnu.

„Nisam se prevario“, reče, „ondje su.“

Nagnuo sam se i pogledao u rupu u kojoj su ležale izmiješane kosti dvoje odraslih i lubanja
djeteta. Ovo je značilo da je svemu došao kraj. Igra je bila gotova, kao što je Kenan rekao.
Osjećao sam se kao da mi se sva krv povukla iz tijela. Zašto se ja nisam sjetio onoga što je
njemu palo na pamet?

Uzalud sam se krivio. To je bilo ono u čemu smo se Kenan i ja razlikovali. Kao što sam rekao
na početku romana, on je uvijek bio pametniji od mene. Možda je i sada, dok mi je stajao
nad glavom, likovao zbog pobjede nada mnom i divio se vlastitom intelektu.

Polako sam se uspravio i s mržnjom pogledao prijatelja. Ali Kenan uopće nije djelovao kao
da likuje. Kao da je naslutio o čemu razmišljam reče: „Volio bih da ovu grobnicu nikada
nisam našao. Da nikada nisam saznao istinu...“

„Sumnjam da je tako“, rekao sam, „da jest, ne bi otišao do kraja.“

„Nisam znao da ću ondje naći tebe, da jesam...“

Neko smo se vrijeme gledali kao nekada, kao dva najbolja prijatelja spremna podijeliti
svoju bol.

„I što sad?“ upitao sam. „Što ćeš učiniti?“

Odvratio je pogled.

„Ne znam, Selime.“

„Moraš znati. Ovdje se radi o mom životu, o životu moje obitelji.“

„Dovraga, Selime! “ poviče.

„Zašto si se doveo do ovoga? Zašto nisi došao meni?“

„Nema se smisla prepirati, Kenane. I ja bih tebe mogao pitati zašto si nastavio istragu, zašto
si toliko inzistirao. Ali to neće riješiti naš problem. Reci, što ćeš sada učiniti?“

Rukom iznervirano prođe kroz kovrčavu kosu.

„Ne znam, stari. Blage veze nemam što ću učiniti.“

Još smo stajali nad gomilom. Kenan je neprestano pogledavao čas u rupu, čas u mene.

„Moraš mi reći što ćeš učiniti“ navalio sam.

„Ne pritišći me, Selime! Moram razmisliti. Sad ćemo izaći i zaključati vrata.“

„A rupu ćemo ostaviti?“

„Ne znam što trebam učiniti. Moram razmisliti.“

Rekavši to uputio se prema vratima.

„Kenane, stani“, rekao sam.

Nije me poslušao.

„Kenane, stani! “ povikao sam.

Stao je i okrenuo se prema meni.

„Šest tijela, Selime. To je previše...“

„Prijavit ćeš me policiji, zar ne?“

Pogledao me poraženo.

„Oprosti mi“, rekao je i okrenuo se. Počeo je hodati. Išao je uništiti sve što smo otac i ja
stvorili svojim trudom, hrabrošću i vjerom.

„Stani! “ opet sam povikao.

Nije se osvrnuo.

Ruka mi je sama poletjela prema pištolju u džepu.

„Kenane, stani! “

Nastavio je hodati kao da me ne čuje. Ubacio sam metak u cijev. Kenan stane. Čuo je zvuk.
Brzo se okrene. Kad je ugledao pištolj u mojoj ruci, lice mu se iskrivi u grimasu. Mislim da je
tada prvi put u potpunosti shvatio da sam ja ubojica. Moć rasuđivanja ga je izdala čak i kad
je razriješio slučaj. Premda je otkrio istinu, i dalje je nije bio u potpunosti svjestan. Ali
vidjevši da sam pištolj uperio u njega, čitavim je bićem spoznao da sam ja ubojica i da ću i
njemu oduzeti život.

„Što to radiš?“ upita uspaničeno. „Sad ćeš i mene ubiti?“

„Možeš li sve ovo zaboraviti?“ upitao sam ga. Dok sam mu se približavao s pištoljem u ruci,
mislio sam da to neće moći učiniti. No ipak sam ga morao pitati. „Možeš li se praviti da se
ništa nije dogodilo?“

Napustila ga je odlučnost od maloprije.

„Razgovarat ćemo. Razmislit ćemo zajedno... U glavi mi je kaos, Selime...“

U mojoj je bio još veći kaos. Nisam znao što bih trebao misliti, što učiniti. Misli su mi se
usporile i zaboravio sam što je ispravno, a što pogrešno. Gledao sam svog prijatelja koji je
preda mnom redao rečenice:

„Hoću li moći živjeti s time? A ti? Hoćeš li ti moći? Ucjena će ti smanjiti kaznu. Kartal je bio
narkoman, sud će to uzeti u obzir. Naći ćemo ti najbolje odvjetnike... “

Došli smo oči u oči. Da, namjeravao me prijaviti policiji. Moj je kažiprst sam od sebe
povukao obarač, a da ja još nisam ni odlučio to učiniti.

Kenanova se rečenica pretvorila u jauk. Uhvatio se za lijevu stranu prsa, zateturao i zatim
pao na koljena.

„Upucao si me“, promrmljao je. U glasu mu nije bilo ljutnje ni bijesa, samo iznenađenja.
„Selime, upucao si me“ Posljednje iskre njegovih zeleno-smeđih očiju zadržale su se na
mojem licu.

Bio sam jednako šokiran. Da, upucao sam Kenana, svog najboljeg prijatelja. Što sam sad
trebao učiniti? Uzeti ga u naručje i požuriti u bolnicu ili ga još jednom upucati kako bi brže
izdahnuo? Stajao sam tako, s pištoljem u ruci, nemajući hrabrosti približiti mu se. Nije mu
trebalo dugo da se sruši na tlo, ali ja mu se i dalje nisam mogao približiti. U tom su se
trenutku otvorila željezna p odrumska vrata. Najprije sam ugledao Katjino lice
izbezumljeno od straha, a zatim Nihatov iznenađen pogled. Katja se bacila na Kenana i dok
je podrumom odjekivao njezin vrisak, ja sam mrmljao: „Što sam to učinio? Što sam to
učinio?“
Trideset treće poglavlje
Vjerojatno pogađate da ove retke pišem iz zatvora. Kenan se nažalost, nije izvukao. Onaj
jedan metak iz pištolja pogodio mu je srce i moj je prijatelj na mjestu umro. A to je za mene
pak, bio kraj puta. Nije bilo potrebe da duljim, odmah sam se iz očeve kuće uputio u
policijsku postaju. Pronašao sam glavnog inspektora Džunejta i predao mu se. On se
doimao tužnim jer je poznavao Kenana, a malo i mene, ali bio sam siguran da se u sebi
veselio. Više mu nitko neće gurati nos u posao.

Kenan, ah Kenan, moj najbolji prijatelj. Ubio sam ga. Ali u svemu je tomu bilo i ironije:
ovako je Kenan postigao svoj cilj. Nakon što ju je prošao prvi šok, Katja je odlučila dovršiti
Kenanov projekt. Uz Nihatovu je pomoć snimila preostale fotografije. I još jednu; izložbi je
dodala i Kenana ubijenog metkom pištolja koji sam ja opalio. Tako je Kenan ugrabio
besmrtnost. I to ne samo kao umjetnik koji je načinio fotografije, nego kao i jedno od
izloženih tijela.

Novine su danima brujale o ovome. A izložba „Ubojstva s Bejoglua“ otvorena dva mjeseca
kasnije privukla je veliku pažnju. Čudno, i ovdje se ispostavilo da je Kenan bio u pravu.
Mnogo je fotografa i kritičara iskazalo interes za temu. O Kenanu se pisalo kao o
neotkrivenom, originalnom umjetničkom fotografu. Čak je i jedan naš ugledni filozof
napisao članak pod naslovom „Treba umrijeti da bi postao besmrtan“, iz aspekta ovog
ubojstva. Članak je objavljen u nedjeljnom dodatku jednih novina. Zatim je neki pisac
napisao kritiku tog članka. Shvaćate dakle, da je Kenan umrijevši postigao slavu za kojom je
za života čeznuo. U tom je smislu odluku da postane besmrtan koju je donio u onoj
avionskoj nesreći postigao za života, mojim posredstvom.

Što se Nihata tiče, on i dalje nije mogao shvatiti što se dogodilo. Prvih me nekoliko mjeseci
nije ni posjetio. Ali često je zvao Gulriz i pitao za mene. Onda se jednoga dana pojavio.
Zanimljivo, nije mi postavio ni jedno pitanje o slučaju. Znao sam da je jako tužan, ali
sumnjam da se ljutio na mene. Govorio je o drugim stvarima, kao da se ova tragedija nikada
nije dogodila. Popravio je odnos s Melek, Dize je uspješno polagala ispite. U narednim
tjednima nije propustio ni jedan dan za posjete. Najprije nismo mogli razgovarati o Kenanu,
ali tijekom posljednje dvije posjete mogli smo se spomenuti zajedničkih uspomena.

Gulriz je bila strahovito potresena. Moja jadna supruga u jednom je danu ostarjela nekoliko
godina. No kad je saznala što se dogodilo, premda mi to nije rekla, mislim da se složila s
mojim postupcima. Uskoro se naviknula na našu situaciju. Našla mi je izvrsne odvjetnike.
Kako za ubojstva, osim Kenanovog, nije bilo dovoljno dokaza, uvjerena je da neću dobiti
pretešku kaznu. A s obzirom na to da se u ovoj zemlji svakih pet godina provodi opća
amnestija, nada se i da neću dugo biti u zatvoru.

Jako mi nedostaje moj dragi sin Burč. S njim mogu samo razgovarati preko telefona.
Zabranjeno mu je dolaziti u zatvor. Herr Klaus Zimmermann je rekao da bi to na njega
moglo ostaviti jako loše posljedice. To znači da sina dugo neću moći vidjeti.
Katja mi nikada nije došla u posjetu. Ne ljutim se na nju zbog toga. Divim joj se jer je
Kenanov projekt provela u djelo. Ništa drugo nisam ni očekivao. Nakon što je postavila
izložbu, prodala je kuću na Džihangiru koju je naslijedila od Sermeta i vratila se u
domovinu. Što je drugo mogla? Ova joj je zemlja otela dva voljena muškarca.

Mislio sam da će AZYA, brend koji sam stvorio, biti okaljana ovim tragičnim događajima.
Mislio sam da butik čiji je vlasnik umiješan u ubojstvo neće moći očuvati svoj ugled. Ali
ništa se od toga nije dogodilo, baš naprotiv. Koliko god se moje ime i ime mog poduzeća
povlačilo po novinama, toliko je interes za brend narastao. Prisjetio sam se riječi pokojnog
oca. ‘U životu moraš biti snažan jer snaga je jedini pravi zakon. Pravednost, ispravnost,
moral, milosrđe ništa ne vrijede. Čak i ako je se pogrešno koristi, jedina vrijednost pred
kojom ljudi pokleknu je snaga.’

Gulriz je preuzela vodstvo nad poduzećem AZYA. Burču je našla veoma dobru dadilju. Iako
joj je u početku bilo teško, Gulriz je s direktorom tvornice, gospodinom Memduhom i
Džihanom, direktorom butika, stvorila jako dobar trojac. Naravno, Talijani su odustali od
suradnje. No Pierre i dalje radi s nama. Pronašao nam je nove potencijalne partnere u
Francuskoj. Ne znam bih li trebao osjećati ponos ili tugu; pokazalo se da moja supruga ovaj
posao obavlja barem jednako dobro koliko sam ga obavljao ja. A ja im pokušavam biti
podrška iz zatvora. Koliko god je to odavde moguće.

No većinu sam vremena proveo pišući ovaj krimić. Ne, ja ne žudim za besmrtnošću kao
Kenan. Kao što znate, volim čitati krimiće, a čitanje ponekad navodi i na pisanje. Moram
priznati da mi je ovaj roman, za koji više ni sam ne znam koliko sadrži istine, a koliko
fikcije, ispao pomalo čudno. Pisac je u krimićima najviši autoritet i često se poigrava sa
svojim čitateljima. U ovom romanu ja nisam autoritet. Usudio bih se reći da sam u ovom
romanu ja i ubojica i jedna od žrtvi. Zato se ponekad i protiv svoje volje pitam jesam li ga
zaista napisao ja ili netko drugi.

Ali ne, to nije istina, barem ne moja. Da, ovaj sam roman napisao ja. I to ne iz ljubavi prema
krimićima ili iz dosade... Nego da više ne bih proživljavao ono što proživljavam svake noći.
Jer svake noći, da, svake noći, kada svi muškarci koji čine ovo zatvorsko krilo utonu u san, u
moju ćeliju iz tame na prozoru ulazi Kenan. Prilazi mi i baš kao u spavaonici u Gimnaziji
Galatasaraj, nepozvan sjeda na rub mog kreveta. Lice mu ne odražava mržnju ili ljutnju,
samo znatiželju. Velike, znatiželjne oči uperi u mene i pita: „Zašto, Selime? Zašto?“

Ne osjećam ruke i noge, ne mogu otvoriti usta; i tako ležim pred očima mog prijatelja
prepunim znatiželje. Kenan do jutra sjedi na rubu mog kreveta, čekajući odgovor. Ne mogu
spavati dok je on tu. A kako ja ležim budan tako i Kenan s pravom s mene ne miče pogled
pun pitanja. I zato sam napisao ovaj roman, da Kenan makne pogled svojih razrogačenih,
zeleno-smeđih očiju s mene. Da mu odgovorim na pitanje...

Jesam li rekao ‘da odgovorim na pitanje’? Ne, kako bih mogao odgovoriti na pitanje koje ne
znam u cijelosti? Ja sam ovaj roman napisao da saznam zašto sam ubio Kenana.
Parker je donio pismo u dvadeset do devet, a točno u deset do devet otišao sam a da
Ackroyd još nije pročitao pismo do kraja. Oklijevao sam držeći ruku na kvaki, osvrtao se i
pitao sam sebe jesam li učinio sve što je trebalo učiniti. Nisam se mogao sjetiti ničeg što
sam propustio. Zavrtjevši glavom, iziđem i zatvorim vrata za sobom.

Ubojstvo Rogera Ackroyda, Agatha Christie 40

40 Na hrvatski prevela Davorka Šimić, izdanje V.D.T., Zagreb, 2004. (nap. prev.)