INTERNACIONALNI UNIVERZITET U NOVOM PAZARU

DEPARTMAN PEDAGOŠKO-PSIHOLOŠKE NAUKE

Smjer: Vaspitač djece predškolskog uzrasta

SEMINARSKI RAD

PREDŠKOLSKA DIDAKTIKA

DIFERENCIRANA NASTAVA

Mentor: Student:

Prof. Emina Kopas Vukašinović Ferida Fejzić 1b – 4065/23

Asist. Ajša Bakić

Novi Pazar, mart 2023

Sadržaj

1. Uvod.....................................................................................................................1
2. Nastava – pojam i karakteristike...........................................................................2
2.1. Zadaci nastave................................................................................................2
2.2. Tradicionalna nastava naspram savremene nastave........................................3
3. Diferencirana nastava...........................................................................................4
4. Oblici diferencirane nastave.................................................................................6
5. Prednosti i nedostaci diferencirane nastave..........................................................7
6. Zaključak..............................................................................................................8
7. Literatura.............................................................................................................. 9
1. Uvod

Organizovani proces vaspitanja i obrazovanja kontinuirano se ostvaruje u nastavnom

procesu u kojem učestvuju, odnosno koji se sastoji od odgovarajućih subjekata, a to su učitelji i
učenici. Kako je cilj vaspitanja i obrazovanja svestrano razvijena ličnost, to je u skladu s tim
osnovni zadatak škole da svakom učeniku omogući optimalan razvoj u granicama njegovih
mogućnosti, potreba i sposobnosti. Savremena nastava teži da u sve većoj mjeri bude okrenuta
učenicima i podstiče njihov svestrani razvoj. Sve manje je prisutna nastava prilagođena
prosječnim učenicima, već je njen cilj da u što većoj mjeri pruži učenicima onoliko informacija
koliko im dopušta njihovo interesovanje, uslovljeno individualnim sposobnostima i
mogućnostima, da se stvori slobodna, autonomna, kreativna i autentična ličnost i da se kroz
proces učenja ostvare svi dječiji potencijali. Osim toga, moderna škola podstiče učenike na
samostalno istraživanje, proučavanje i učenje. Škola je iz tog razloga usmjerena ka
prepoznavanju, ranom otkrivanju i obezbjeđivanju takvog ambijenta kojim bi uočene potencijale
dalje razvijala i usavršavala, ili određene poteškoće popravljala ili uklanjala, primjenjujući
raznovrsne načine rada, metode, sredstva i modele rada. S tim u vezi, u ovom radu govorićemo o
diferenciranoj nastavi, njenim karakteristikama, oblicima, podjelama kao i značaju za razvoj
ličnosti učenika.

3
2. Nastava – pojam i karakteristike

Nastava predstavlja temeljni dio školskog rada u kojem se planski i organizovano

sprovodi vaspitanje i obrazovanje učenika prema propisanom nastavnom planu i nastavnom
programu. Nastavu određuju tri glavna činioca (tzv. didaktički trougao): nastavni sadržaji, učenik
i nastavnik. Učenik, prema savremenom shvatanju, je i objekat i subjekat u vaspitnoobrazovnom
procesu. „Učenik sistematskim poučavanjem nastavnika i samostalnim učenjem stiče
obrazovanje“ (Poljak, 1985: 18). Objekat je u smislu da ga nastavnik kao iskusniji i stariji
poučava onome što još ne zna a želi da nauči. Subjekat je kad se učenje organizuje kao aktivan
proces u kome učenik zarađuje znanje. Osim na samostalan rad, na sadržaju koji uči, učeniku
treba omogućiti da utiče i na izbor šta hoće i kako hoće da radi. Nastavnik se definiše kao
kvalifikovani stručnjak koji poučavanjem učenika organizuje efikasan proces obrazovanja, pa i
nastave u cjelini. On priprema i realizuje nastavni proces. Iako je nastavnim programom utvrđeno
koje sadržaje treba da obradi, a nastavnim planom koliko se nastavnih časova za to može
upotrebiti, on i pored toga ima velike mogućnosti da donosi odluke o izboru, obimu, dubini, a
pogotovu o raspoređivanju nastavnih sadržaja. Nije prihvatljivo da nastavnik učenicima naređuje.
Daleko je bolje od toga da sa njima sarađuje. Nastavni sadržaji služe za određivanje programa
kojeg je potrebno ostvariti. Koliki obim i koju dubinu će postići, koliku složenost materijala će
planirati da obradi na pojedinom času, kako će organizovati čas i koje nastavne metode će
primeniti, koja nastavna sredstva će upotrebiti i slično, sve to nastavnik odlučuje na osnovu
sadržaja za koje se priprema i koje realizuje. Oni utiču i na učenike, obogaćuju njegovu ličnost,
njegove stavove i uvjerenja kao i ukupni razvoj. Nedostaje li i jedna od navedena tri dijela, ne
može se govoriti o nastavi. Za uspješnu nastavu važna je njena dinamičnost te podjednako
sudjelovanje sva tri aktera procesa, a trougao može biti proširen dodavanjem nastavne tehnike,
kao četvrti faktor.

2.1. Zadaci nastave

4
 Zadaci nastave utvrđuju se nastavnim planom i programom. Pošto je nastava proces, ona
podrazumijeva ostvarivanje određenih zadataka kroz sadržaje različitih nastavnih predmeta.
Mnogobrojni zadaci svrstavaju se u tri osnovne kategorije:

 Materijalni zadatak (usmjeren je na sticanje znanja koja se proučavaju u raznovrsnim

predmetima, kao i na razvijanje vještina i navika koje su učenicima potrebne za uspješno
funkcionisanje u budućim životni situacijama)
 Funkcionalni zadatak (odnosi se na razvijanje sposobnosti; postoji potreba da se kod
učenika, osim sticanja znanja, posveti pažnja psihofizičkom razvoju, a misli se na potrebu
misaonog aktiviranja i izražavanja, čulnog doživljavanja, verbalnog osposobljavanja, itd.)
 Vaspitni zadatak (očekuje se da se učenici vaspitavaju fizički, moralno, umno, estetski i
radno; veliki značaj u ovom području ima dobar primjer nastavnika)

2.2. Tradicionalna nastava naspram savremene nastave

U klasičnoj, tradicionalnoj nastavi u središte pažnje postavljen je kognitivni cilj učenja tj.
stjecanje znanja u što većem obimu, bez obzira što će se takvo znanje kod velikoj broja učenika
zadržati na razini reprodukcije, a ne na razini rješavanja problema, osposobljenosti za istraživanje
i samostalno elaboriranje istraženih podataka. Nastavnik je u tradicionalnoj nastavi preuzeo na
sebe kompletnu ulogu od samostalnog planiranja ( ne zajedno sa učenicima), pa preko realizacije
(učenici su angažirani samo da slušaju nastavnikovo predavanje), do vrednovanja ( nastavnik
najčešće sam ocjenjuje) i praktične primjene (najveći broj učenika koristi nastavnikove primjere
jer nije u dovoljnoj mjeri osposobljen da samostalno pronalazi druge vrste primjera ili druge
serije zadataka). Učenikovi stvaralački potencijali ostaju omeđeni tradicionalističkom
organizacijom nastave i hijerarhijskim odnosima u procesu stjecanja znanja. Kako su se
učenicima prezentirale gotove činjenice, time je izostavljen njihov intelektualan napor kao bitna
komponenta učenja. Zapostavljen je samostalni rad učenika, istraživanje i problemsko učenje.
Nije postignuta jasnoća nastavnih sadržaja, raznovrsna aktivnost, ugodna emocionalna atmosfera,
multimedijalno učenje i slično. Jedan od ključnih zadataka savremene nastave je otkrivanje i
usvajanje znanja na način da čine cjelovit i logički dosljedan sistem. Oni učenici koji upravljaju
svojim učenjem uspješno biraju i primjenjuju prikladne strategije u rješavanju problema. Djeca

5
svoje učenje započinju nekim bitnim pretpostavkama o načinu na koji razumiju situaciju u kojoj
uče, kao teorijama ili konceptima koji im pomažu da osmisle svoje iskustvo. U savremenoj
nastavi kolektivno obrazovanje se zamjenjuje individualnim obrazovanjem, gdje je učenik
afirmiran kao aktivni istraživač koji do znanja dolazi na osnovni istraživanja i osobnih
intelektualnih napora.

3. Diferencirana nastava

Diferencirana je nastava jedan od socijalnih oblika nastave koji podrazumijeva

samostalnu aktivnost učenika. Diferencirana nastava vodi računa o konkretnoj situaciji u razredu,
uvažava razlike među učenicima i nastoji da se optimalno ispolje različite sposobnosti učenika. U
njoj se uspostavlja jedinstvo nastavne djelatnosti nastavnika i školske djelatnosti učenika.
Nastavni proces treba pružati više od obične informacije i u tu svrhu potrebno je aktivirati sve
učenike u razredu. Diferencirana nastava je primjer dobre prakse u implementaciji inkluzivnog
obrazovanja. Kod primjene diferenciranog rada nastavnik mora biti upoznat s individualnim
sposobnostima učenika, razinom njihova predznanja te mora raspolagati individualnim razvojnim
strategijama, kako bi za svakog učenika posebice mogao planirati sustave zadataka uz
odgovarajuću motivacijsku razinu, kompleksnost nastavnih sadržaja, procesa i rezultata. Temelji
su diferencijacije sljedeći: imati potrebna predznanja za obradu i primjenu novih znanja, imati
određenu razinu operativnih sposobnosti, motivacije za učenje; postojanje preduvjeta za
samostalni rad učenika; razvijenost u području suradnje, društvene karakteristike učenika itd.
Kroz diferencijaciju nastave, učenje se prilagođava svakom djetetu i pomaže svakom djetetu da
postigne svoj maksimum u učenju. Diferenciranom nastavom učenicima se daju jednako dobre
mogućnosti da razviju svoje sposobnosti i talente. Stimuliše se želja za učenjem, izdržljivost,
istrajnost i znatiželja. Diferenciranjem pomažemo učenicima da razviju vlastite strategije učenja i
sposobnost kritičkog razmišljanja. Takođe, jača se lični identitet deteta. Učenik se osposobljava
za svesno donošenje važnih odluka, kao što su izbor obrazovanja i budućeg posla. Osigurava se
da fizičko i psihosocijalno stanje pojedinca i klima u odeljenju pospešuju zdravlje, zadovoljstvo i
učenje. Učenici će vrlo rano naučiti da su odgovorni za sopstveno učenje. Osim što diferencirana
nastava omogućava deci dobro opšte obrazovanje, ispunjava zahtev modernog društva u kom se

6
očekuje da učenici po završetku školovanja imaju i znanje i razvijeno kritičko mišljenje i da
aktivno učestvuju u radnom i društvenom životu. U diferenciranim odeljenjima nastavnici:

- počinju od nivoa na kojem se nalaze učenici (ne od prve stranice udžbenika)

- polaze od činjenice da među studentima postoje suštinske razlike koje ih čine pojedincima

- koriste širok spektar nastavnih strategija

- pružaju konkretne načine da svaki pojedinac nauči što brže i temeljnije

Ovakav oblik nastave podrazumijeva inkluzivno okruženje i didakticko-metodički pristup

u provođenju nastave. U sprovođenju diferencirane nastave brine se o konkretnoj situaciji u
razredu te se nastoje optimalno istaknuti sposobnosti ucenika. Činjenica je da je svaki učenik
jedinka za sebe, sa svojim osobinama, intelektom, sposobnostima i interesima, te da to opravdava
potrebu za provodenjem diferenciranog oblika nastave. Osobine svakog učenika na područjima
sposobnosti ogledaju se kao odgojno-obrazovne potrebe učenika za odgovarajućom potporom: ili
programskom i /ili didaktičko-metodičkom, u svim etapama nastavnoga procesa. Učenicima je
bitno dati uvid u to što će učiti i kada, objasniti im zasto je to važno te im dati doznanja što se od
njih očekuje i kako to najbolje mogu postići. Potpora u odabiru sadržaja i ciljeva poučavanja
uključuje određivanje sadržaja za poučavanje i učenje, određivanje učenicima određenih ciljeva
poučaavanja i učenja ili određivanje mogućeg zamjenskog kurikula Diferencirana nastava može
se realizovati i u najskromnijim uslovima rada. Ipak, pažljivo planiranje opremljenosti škole i
racionalno raspoređivanje materijalnih mogućnosti škole olakšaće posao nastavnicima.
Nastavnici diferenciraju nastavu prilagođavajući učenicima sadržaj, uputstva za rad, zadatke i
tipove provere znanja i radno okruženje. U tome im pomaže svakodnevna primena teorijskih
znanja u nastavnoj praksi. Mogu se diferencirati nastavne metode, postupci, oblici rada, sredstva,
sadržaj i obim sadržaja, tempo učenja, složenost zadataka po nivoima težine. Diferenciranu
nastavu moguće je sprovoditi u svim fazama časa, tokom cijelog časa i na svim tipovima časa, a
izvodljiva je i u svim nastavnim predmetima. Potpora koja se pruza u praćenju, vrednovanju i
ocjenjivanju postignuća učenika temelji se na tome da se procjenjuje uspješnost učenika s
obzirom na postavljene ishode. Važno je vršiti provjeru sadržaja po manjim cjelinama, češću
provjeru ispravnosti zadataka, usmjeravanje na uočavanje mogućih pogrešaka, češće usmene
provjere, produženo vrijeme rada i podsticanje na samokontrolu ispravnosti rada. Ocjenjivanje

7
kao povratna informacija o postignućima i ishodima učenja treba biti pouzdano, transparentno i
pravedno, a uz to treba služiti i kao podsticaj za dalje učenje.

4. Oblici diferencirane nastave

Oblici diferencirane nastave su: homogene grupe, grupni rad i individualizacija. U našoj
nastavi se najčešće primjenjuje oblik rada u homogenim grupama, dok je najracionalniji oblik
kombinacija grupnog i individualnog rada. Rad sa homogenim grupama se još naziva i grupisanje
po sposobnostima. Nastavnik fiktivno dijel čitav razred na grupe prema predznanju i
sposobnostima tako da razlike unutar grupe budu svedene na najmanju moguću mjeru. Obično se
radi o tri grupe: u prvoj grupi su slabiji učenici, u drugoj dobri, a u trećoj vrlodobri i izvrsni
učenici. U toku nastavnog procesa nastavnik postavlja pred učenike svake od ovih grupa zadatke
primjerene upravo njihovom predznanju i sposobnostima. Budući da pri obradi različitih sadržaja
uvijek ima i lakših i težih dijelova, moguće je na svakom času primijeniti rad s homogenim
grupama. Cilj nastavnika je pomicanje učenika iz niže u višu grupu. Prednosti obuhvataju
aktivnost svih učenika, razvijanje interesa za predmez, učenje na času, zadržavcanje pažnje i
koncentracije svih učenika, mogućnost praćenja napredovanja učenika, povećanje efikasnosti
nastave, optimalna brzina učenja. Nedostaci su to što se ta fiktivna podjela otkriva i kod slabijih
učenika pojačava osjećaj inferiornosti, kao i nemogućnost komuniciranja s većim brojem
učenika. Grupni rad pretpostavlja dijeljenje razreda na grupe koje mogu imati homogen ili
nehomogen sastav učenika. Brojni sastav može biti različit, a takoder i zadaci koji se daju
grupama. Na izbor tog oblika nastave utiču karakter rada, nastavna sredstva, a takoder i vrijeme
koje nastavnik ima na raspologanju. Principi organizacije: Najkorisnije je sastavljati grupe od 4-6
učenika, sastave grupa nije dobro često mijenjati, u svakoj grupi bira se jedan učenik kao vođa
grupe, vođe grupe se mijenjaju na sljedećem satu, grupe trebaju raditi približno istim tempom, n
astavnik objedinjuje rad svih grupa i daje ocjenu izvršenog rada. Postoje nekoliko mogućnosti
ocjenjivanja aktivnosti: ocjena nastavnog sata, ocjena rješenja nekog posebnog problema, ocjena
samostalnog rada čitave grupe, ocjena kratkog testa o proučenoj temi. Ovakav rad može dovesti
do zamora u odjeljenju, u granicama normale. Razmatrajući nastavu kao proces upravljanja
dolazimo do zaključka da je za ostvarenje efikasnog procesa nastave nužno uvažavati osobine
učenika, a posebno sljedeće: mišljenje, pamćenje, sluh, volja, vid, karakter. Kao rezultat

8
različitosti javljaju se potpuno različite individualne brzine usvajanja jednog te istog nastavnog
materijala. Ovdje govorimo o individualizaciji. Boljim učenicima zadaju se i dodatni zadaci,
slabijima dopunski, svi dobivaju zadatke za domaći rad koji treba biti diferenciran, tj. zadaju se
zadaci različitih težina i učenik sam bira kojeg će izraditi, daju se dodatni neobavezni zadaci za
domaći rad ili pak učenik sam sastavlja zadatke, izrađuje modele, samostalno priprema i izvodi
dio nastavnog časa.

5. Prednosti i nedostaci diferencirane nastave

Pri diferenciranoj nastavi mnogo je prisutniji produktivni nego reproduktivni rad,

diferencirana nastava u znatnoj mjeri utječe na specijalizaciju, usmjeravanje, selekciju i
socijalizaciju, diferencirana nastava pozitivno utječe na socijalne i komunikativne sposobnosti
učenika, ovakav način ispitivanja vrlo je ekonomičan i nije finansijski jako zahtjevan, provođenje
samog ispitivanja, vrednovanje, ocjenjivanje i analize testa ne zahtijevaju mnogo vremena,
smanjuje se neobjektivnost nastavnika pri ocjenjivanju učeničkog znanja i omogućava se
nastavniku da permanentno razvija individualne sposobnosti učenika, svi učenici dobivaju
povratnu informaciju o vlastitom radu, ali, pri analizi rezultata, i svih ostalih učenika iz svog
odjeljenja, omogućava nastavniku formiranje sažete i potpune evidencije o postignuću svakog
učenika zasebno, podstiče učenike i motivira ih u smjeru postizanja boljih rezultata, omogućava
nastavniku realnu i kompletnu analizu održanog časa, nastavnika upućuje na potrebu
organiziranja dopunske ili dodatne nastave, nastavnik lako može uočiti propuste koje je učinio
tijekom časa obrade i ukloniti ih već na sljedećem času, proces zaboravljanja kod učenika znatno
se smanjuje i tako dalje. S druge strane, uprkos velikom broju uočenih pozitivnih strana, primjena
diferenciranih zadataka u praksi je pokazala i određene slabosti: zadaci (tvrdnje) u formi kratkih
rečenica vrlo su pogodni za međusobno prepisivanje i dogovaranje među učenicima tijekom
njihova rješavanja, ako se dulje primjenjuje, postoji opasnost da učenici samostalno uče lekcije
prije sata obrade kako bi postigli bolje rezultate, pojedini učenici počinju učiti samo ključne
pojmove i ne povezuju činjenice, učenici su u velikoj mjeri naviknuti na klasičan način rada
nastavnika i u početku su vrlo nepovjerljivi i rezervirani prema bilo čemu novom, vremenska
ograničenost sata na 45 minuta može katkad predstavljati veliki problem i tako dalje.
9
10
6. Zaključak

U ovom radu opisana je diferencirana nastava, njeni oblici, prednosti i nedostaci.

Preferencije učenja vrlo se razlikuju među učenicima, stoga je diferencijacija preduslov
učinkovita učenja, ali i postizanja zajedničkih zahtjeva, kao i optimalnoga razvoja i
samoostvarenja. Kod primjene diferenciranog rada nastavnik mora biti upoznat s individualnim
sposobnostima učenika, razinom njihova predznanja te mora raspolagati individualnim razvojnim
strategijama, kako bi za svakog učenika posebice mogao planirati sustave zadataka uz
odgovarajuću motivacijsku razinu, kompleksnost nastavnih sadržaja, procesa i rezultata. Temelji
su diferencijacije sljedeći: imati potrebna predznanja za obradu i primjenu novih znanja, imati
određenu razinu, operativnih sposobnosti, motivacije za učenje; postojanje preduvjeta za
samostalni rad učenika; razvijenost u području suradnje, društvene karakteristike učenika itd.
Inovativni se nastavnici danas služe metodama prilagođenima stilovima učenja učenika. Naime,
stilovi učenja mogu biti niti vodilje i kod integracije učenika s poteškoćama – stvarajući time
jednakost mogućnosti – ali istodobno omogućuju u velikoj mjeri i razvoj sposobnosti darovitih
učenika.

11
7. Literatura

1. Boban, Radojko. (1981). Prilozi inoviranju nastavnog procesa. Zbornik radova. Prosvjetno-
pedagoški zavod Banjaluka, str. 13–38
2. Bukvić, Aleksandar. (1982). Načela izrade psiholoških testova. Beograd, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva.
3. Đorđević, Jovan. (1981). Suvremena nastava – organizacija i oblici. Beograd, Naučna knjiga.
4. Radovanović, Radomir. (1997). Kako postići bolji uspeh u učenju. Požarevac, Novinska
ustanova
5. Bitne razlike između tradicionalne i savremene nastave. (2019). Preuzeto 3.03.2024. godine sa:
https://www.pcskolarac.info/2018/10/bitne-razlike-izmeu-tradicionalne-i.html
6. Diferencirana nastava. (2013). Preuzeto 3.03.2024. godine sa:
https://ljilja969.blogspot.com/2013/08/blog-post_17.html

12