Seminarski rad iz predmeta „Analiza i upravljanje finansijskim rizicima“

Tema: „Recentne finansijske krize (mikro) kao primjeri neuspjeha kod upravljanja
rizicima“
 SADRŽAJ:
UVOD..........................................................................................................................................................1
1. FINANSIJSKA KRIZA.....................................................................................................................2
1.1. Tipovi finansijskih kriza...............................................................................................................2
1.2. Bankarska kriza............................................................................................................................2
1.3. Valutne krize................................................................................................................................4
1.4. Dužničke krize..............................................................................................................................5
1.4.1. Dužničko-deflacijska teorija (Irving Fisher).........................................................................6
1.5. Krize vezane uz špekulativne „mjehure“......................................................................................7
2. SISTEMI UPRAVLJANJA RIZICIMA...........................................................................................8
2.1. Sistemi ranog upozorenja i kontrole.............................................................................................8
2.2. Važnost efikasnog upravljanja rizicima u finansijskom sektoru.................................................10
3. NEUSPIJEH U UPRAVLJANJU FINANSIJSKIM RIZICIMA NA PRIMJERU BANKROTA
„LEHMAN BROTHERS“.......................................................................................................................11
3.1. Analiza ključnih faktora koji su doveli do njihovog neuspijeha.................................................12
3.2. Posljedice krize izazvane kolapsom Lehman Brothers...............................................................13
3.3. Rizici koji su uzrokovali propast Lehman Brothers-a.................................................................14
3.3.1. Zakonski rizik.....................................................................................................................14
3.3.2. Operativni rizik...................................................................................................................15
3.3.3. Rizik likvidnosti.................................................................................................................17
3.3.4. Kolateralizirana dužnička obaveza i kriza derivata.............................................................17
3.3.5. Leveraging..........................................................................................................................18
3.3.6. Složena struktura kapitala...................................................................................................18
4. NEUSPJEŠNI POKUŠAJI SPAŠAVANJA I PREUZIMANJA...................................................19
5. EVENTUALNE MJERE.................................................................................................................21
ZAKLJUČAK............................................................................................................................................22
LITERATURA...........................................................................................................................................23
 UVOD

Uvođenje finansijske krize u globalni kontekst predstavlja kompleksnu temu koja ima značajan
uticaj na svetsku ekonomiju i finansijski sektor. Finansijske krize se manifestuju kroz različite
oblike i uzročnike, uključujući bankovne, valutne, dužničke, i one povezane sa špekulativnim
"mjehurima". Ovaj seminarski rad istražuje različite tipove finansijskih kriza, analizira njihove
karakteristike i posmatra kako su uticale na globalnu ekonomiju.

Posebnu pažnju posvećujemo bankovnoj krizi, valutnim krizama i dužničkim krizama, pružajući
dublji uvid u specifične faktore koji doprinose njihovom nastanku. U sklopu dužničkih kriza,
istražujemo dužničko-deflacionu teoriju prema Irving Fisher-u i kako je ona uticala na dešavanja
tokom određenih ekonomskih kriza.

Nadalje, fokusiramo se na sistem upravljanja rizicima, prepoznajući važnost efikasnog

upravljanja rizicima u finansijskom sektoru. Sistemi ranog upozorenja i kontrole imaju ključnu
ulogu u sprečavanju eskalacije kriza, te istražujemo njihovu implementaciju i funkcionalnost.

Studija slučaja Lehman Brothers pruža detaljan uvid u jedan od najznačajnijih trenutaka
finansijske krize. Analiziramo ključne faktore koji su doveli do njihovog neuspeha, posledice
koje su proistekle iz kolapsa i različite vrste rizika koje su uzrokovale njihovo propadanje,
uključujući zakonski rizik, operativni rizik, rizik likvidnosti, krizu derivata i leveraginig.

Dalje, proučavamo neuspjele pokušaje spašavanja i preuzimanja, posebno istražujući pakt o

neuspjehu Lehmana. Na kraju, razmatramo eventualne mere koje bi mogle biti preduzete kako bi
se smanjili rizici i ublažile posledice finansijskih kriza.

Kroz ovu analizu, nastojimo stvoriti sveobuhvatan pregled faktora koji pridonose finansijskim
krizama, razumeti kako se rizici manifestuju i istražiti moguće korake za izlazak iz kriznih
situacija.

1
 1. FINANSIJSKA KRIZA

Riječ kriza spada u najčešće korištene riječi u posljednjih nekoliko godina. Koristi se više puta,
za opisivanje osobne odnosno familijarne situacije (otkazi sa posla, egzistencijalna kriza...),
poslovne situacije ili iz cijelog društva (makroekonomska kriza, kriza otplate spoljnog duga,
socijalna ili kulturološka kriza).

Nakon najveće ekonomske svih vremena, poznate kao Velika depresija, koja je trajala od 1929.
do 1933. godine, krize se javljaju sve učestalije. Najnovija globalna kriza jeste iz 2008.godine.
Većina kriza nakon Velike depresije su imale lokalni ili regionalni karakter, dok se najnovija
kriza iz 2008.godine, primarno nastala u Americi, proširila i zahvatila gotovo cijeli svijet. Mnogi
se sa pravom pitaju da li je moguće da je odlaskom sa životne scene većine svjedoka razmjera i
težine Velike depresije svijet zaboravio posljedice i lako dozvolio da se situacija ponovi, uz
iskazivanje zabrinutosti da je ekonomska nauka izgubila instinkt za opasnost, odnosno nije
razvila mehanizme za blagovremeno prepoznavanja indikatora krize i mjere za njeno efikasno
suzbijanje.1

1.1. Tipovi finansijskih kriza

Finansijske krize podijeljene su na četiri tipa: bankarske, valutne, dužničke i krize vezane uz
špekulativne mjehure. U ovoj cjelini rada će se objasniti svaka od navedenih kriza:2
- Bankarska kriza
- Dužnička kriza,
- Valutna kriza (valutni slom)
- Krize vezane uz špekulativne mjehure.

1.2. Bankarska kriza

Kako je historija bankarskih kriza stara koliko i historija bankarstva, moguće je

tvrditi da u posljednjih tridesetak godina gotovo i nije bilo zemlje koja nije prošla kroz
faze bankovnih kriza, a razdoblje prilagodbe bankovnog sistema tranzicijskih zemalja
tržišnim uvjetima poslovanja bilo je iznimno „bolno“. 3

Uzroci bankovnih kriza premještaju se na mikroekonomsko područje gdje su u prošlosti

dominirale pogrešne kreditne politike i propusti kontrolnih procedura unutar banaka. Učinkovita
regulacija i supervizija centralne banke u velikoj su mjeri minimizirale mogućnost kreditnog

1
https://www.academia.edu/11697129/Tipovi_finansijskih_kriza_modeli_kriza Pristupljeno: 10.11. 2023.
2
https://www.academia.edu/11697129/Tipovi_finansijskih_kriza_modeli_kriza Strana: 10.
3
https://www.academia.edu/11697129/Tipovi_finansijskih_kriza_modeli_kriza Strana: 11..

2
rizika, a obveza implementiranja internih kontrolnih regulatora unutar banaka trebala bi spriječiti
svaki oblik moralnog hazarda. Ulaskom inozemnih banaka u bankovni sistem i širenjem
finansijskog tržišta bosansko-hercegovačko je bankarstvo relativno brzo prihvatilo metode i
instrumente evaluacije i upravljanja rizicima primjerene bankarstvu u razvijenim tržišnim
privredama.4

Dva su pokazatelja bankarske krize 5:

1. „Bank run“ – ovaj pokazatelj vodi do zatvaranja i spajanja banaka ili njihovog
preuzimanja od strane države ili druge finansijske institucije.

2. Zatvaranje, spajanje, preuzimanje, državne potpore značajnim finansijskim institucijama

ukazuju na opasnost finansijskih institucija.

Problemi se obično javljaju zbog poteškoća u praćenju vremenskog tijela kriza, zakašnjeli signali
jer problemi u banci nastaju mnogo ranije nego što je ona zatvorena ili pripojena drugoj
instituciji. Veoma je teško odrediti početak, kao i vrhunac krize i vrijeme kada je kriza završila.

Uzročnike bankovnih kriza možemo podijeliti na makroekonomske i mikroekonomske.

Najvažniju makroekonomski uzroci banakarskih kriza su6:

 niska stopa rasta BDP-a – negativno će utjecati na kvalitativnu razinu bankovnog

kreditnog portfolia i povećat će mogućnost javljanja spornih portaživanja.
 visoke ili volatilne kamatne stope – imaju negativan utjecaj na profitabilnost banaka.
 visoka stopa inflacije – smanjuje profitabilnost već plasiranih sredstava.
 prebrza liberalizacija finansijskog tržišta – može biti u vezi sa špekulativnim napadima iz
inostranstva
 osjetljivost finansijskog sistema na nagli odliv sredstava – može dovesti do naglog porasta
stope tržišne kapitalizacije i smanjenja povjerenja.
 sistem osiguranja depozita – može unijeti veću razinu moralnog hazarda u sistem.
 učinkovitost pravnog sistema.
 slaba regulativa i supervizija – može imati veliki utjecaj na stabilnost bankarskog s
sistema.
 problem prenošenja – nastaje kada problemi u poslovanju nekih banaka utječu na
poslovanje drugih banaka.
 tečajni sistem itd.

4
https://www.academia.edu/11697129/Tipovi_finansijskih_kriza_modeli_kriza Strana: 11.
5
https://www.academia.edu/11697129/Tipovi_finansijskih_kriza_modeli_kriza Strana: 11.
6
Leko, V., Božina, L.: Novac, bankarstvo i financijske tržišta, Adverta, 2005

3
Najvažniji mikroekonomski uzroci kriza su7:

 neusklađenost aktive i pasive.

 akcije menadžmenta.
 prevare u bankama ili iz okoline banke.
 kvaliteta banke, tj. kvaliteta kreditnog portfelja.
 razne vrste operativnog rizika.
1.3. Valutne krize

Valutna kriza nastaje kada dođe do značajnog pada vrijednosti domaće valute, u kratkom
vremenu. Prema mainstream terminologiji8, pod pojmom „valutna kriza“ se smatra kriza koja
nastaje kao rezultat teškoća u održavanju tečaja i mogu se pojaviti samo u zemljama s fiksnim ili
strogo kontroliranim fluktuirajućim tečajnim režimom. Kada kriza nastane u jednoj zemlji, ona se
putem trgovačkih i finansijskih veza širi u druge. Kod slobodno fluktuirajućeg tečaja ne dolazi do
valutnih kriza jer se promjene u fundamentalnim varijablama odmah ogledaju u promjeni tečaja.
U zadnjem desetljeću 20. stoljeća svijet se suočio sa velikim brojem finansijskih kriza, od krize
Europskog tečajnog mehanizma 1992.-1993., preko Meksičke krize 1994.-1995., do Azijske
krize 1997.-1998., i Brazilske 1998.-1999. godine. Uzrok takvom povećanom broju valutnih kriza
je:9
 povećana globalizacija i mobilnost kapitala na svjetskom tržištu;
 liberalizacija tekućeg računa i kapitalnog računa nesuklađena s liberalizacijom i
reformama ostalih sektora privrede,
 provođenje neodrživih i nekonzistentnih mjera makroekonomske politike;
 pojava mnogih novih tržišta i zemalja u tranziciji prema tržišnoj privredi, uz slabljenje
međunarodnog monetarnog sustava.

Prevencija valutnih kriza mogla bi se provesti na nekoliko načina10:

 uvođenjem kapitalnih kontrola na međunarodna kretanja kapitala;

 pristupanjem monetarnoj uniji i prihvaćanjem tuđe valute,
 vođenjem konzistentnih i transparentnih makroekonomskih politika;
 jačanjem finansijskog sistema prije liberalizacije kapitalnog računa i većeg uključivanja u
međunarodne finansijske tokove;
 poboljšavanjem nadzora nad finansijskim tržištima i institucijama.

1.4. Dužničke krize

7
https://www.academia.edu/11697129/Tipovi_finansijskih_kriza_modeli_kriza Str. 13.
8
Dakle, "mainstream terminologija" može se odnositi na jezik, reči ili izraze koji su u širokoj upotrebi ili prihvaćeni
od strane većine ljudi u određenom društvenom, kulturnom ili stručnom kontekstu.
9
Babić, M., Babić, A.: Međunarodna ekonomija, Peto dopunjeno izdanje, Mate, Zagreb, 2000.
10
Ibidem.

4
Dužničke krize (eng. World debt crisis) su se pojavile 1982. godine. Dužnička kriza nastupa kada
država ne isplatiti svoj dug ili ratu duga na vrijeme u punom iznosu. Uzroci koji mogu dovesti do
dužničke krize su mnogi, kao11:

 pogoršanje temeljnih makroekonomskih varijabli zbog čega država mora povećati svoje
rashode kako bi ublažila negativne tokove, a istovremeno dolazi do pada porezne baze iz
istih razloga, što sve zajedno može rezultirati nedostatkom sredstava potrebnih za
vraćanje duga,
 visoka zaduženost države – kao i u slučaju poduzeća koja se pretjerano zadužuju, država s
visokim udjelom duga u svom finansiranju nema „manevarskog“ prostora i može biti
ozbiljno pogođena promjenama u okruženju,
 nepodudarnost dospijeća – država je osjetljiva na pojavu krize ako značajan udio
zaduživanja vrši putem kratkoročnih vrijednosnica, dok s druge strane ima dugoročnu
bazu poreznih prihoda. U ovom slučaj i manje promjene u kamatnjaku mogu stvoriti
ozbiljne probleme.
 valutna nepodudarnost – država je osjetljiva na male promjene tečaja ako je značajan udio
duga u stranoj valuti.
 gubitak povjerenja investitora u sposobnost države da otplaćuje svoj dug kada prethodno
navedene stavke nisu značajno zastupljene, odnosno kada je država realno u mogućnosti
otplaćivati svoj dug.

U svim slučajevima dolazi do pada povjerenja investitora te nastupa svojevrsni špekulativni

napad na državni dug u obliku naglog povećanja traženih kamatnih stopa. Uz značajan utjecaj
samo-ispunjavajućeg proročanstva, država prestaje biti sposobna servisirati svoj dug.

Dužnička kriza ima sljedeće efekte:

 značajno se povećavaju kamatne stope na posudbe državi,

 gubitci investitora koji su ulagali u javni dug – naročito pogubno ako je riječ o domaćim
investitorima, jer se tada kriza prelijeva u realni sektor,
 zbog većeg državnog i tržišnog rizika, smanjuje se mogućnost posudbe na tržištima
kapitala, za državu i državljane,
 pad vrijednosti obveznica zbog porasta premije rizika,
 pad povjerenja u nositelje ekonomske politike.

1.4.1. Dužničko-deflacijska teorija (Irving Fisher)

Fisher je dužničko - deflacijsku teoriju bazirao na djelovanju između dva faktora:

11
https://www.academia.edu/11697129/Tipovi_finansijskih_kriza_modeli_kriza Strana : 23. I 24.

5
- početnoj situaciji prezaduženosti i
- dinamičkom procesu smanjenja cijena.
U takvoj situaciji, manji šok je dovoljan da potkopa povjerenje i dužnika i vjerovnika i da vodi
prvom valu likvidacije dugova. Žurba za riješavanjem dugova vodi prodaji pod svaku cijenu i
posljedično snažnom padu cijena dionica i kontrakciji bankarskih depozita (deflacija je
aktivirana). Nastojanja pojedinaca i banaka da smanje svoj dug aktivira dinamički proces koji je
pogoršao situaciju u realnim pokazateljima, vodeći finansijskom kolapsu. Dolazi do vala
bankrota koji još više smanjuju cijene, a opće smanjenje cijena također šteti poduzetnicima koji
nisu bili zaduženi jer su njihove prodajne cijene padale brže od troškova smanjujući profit.

Smanjenje outputa, zaposlenosti i profita

Uzrokuje pad povjerenja i pesimizam

Što dovodi do opće navale prema novcu

Smanjena cirkulacija novca; smanjenje nivoa cijena; smanjena potrošnja.

Slika 1.: Uzroci finansijskih kriza:

Izvor: https://www.academia.edu/11697129/Tipovi_finansijskih_kriza_modeli_kriza

1.5. Krize vezane uz špekulativne „mjehure“12

12
https://www.academia.edu/11697129/Tipovi_finansijskih_kriza_modeli_kriza Strana: 29.

6
Izraz „mjehur“ je generički naziv za povećanja imovinskih cijena u manijskoj fazi ciklusa. U
novije su se doba mjehuri cijena nekretnina i mjehuri cijena dionica pojavili manje-više
istovremeno u Japanu i nekim azijskim zemljama. Veliki skok cijena zlata i srebra krajem 1970.-
ih godina nazivana su mjehurom, ali povećanja cijena sirove nafte istih godina nisu tako nazvana.

Špekulativni mjehur (eng. speculative bubble) predstavlja trgovanje u velikim količinama

određene imovine/aktive s cijenama koje značajno odstupaju od njene intrinzične vrijednosti,
odnosno trgovanje imovinom s inflacioniranom vrijednošću. Još se nazivaju ekonomski, tržišni,
cjenovni i finansijski mjehuri.

Mjehur će vjerojatno nastati kada je očekivana stopa promjene tržišne cijene važan faktor pri
određivanju tekuće tržišne cijene i tada samo-ispunjavajuća očekivanja o budućoj cijeni imovine
dovode do promjene njene cijene neovisno o tržišnim fundamentima. Najčešće se pojavljuju na
tržištima dionica i nekretnina. Za ekonomsku je zajednicu zanimljivo da se špekulativni mjehuri
pojavljuju i u eksperimentalnim tržištima s visokom efikasnošću, minimiziranom nesigurnošću i
bukom, realnom mogućnošću procjene intrinzične vrijednosti imovine te sofisticiranim
sudionicima, poput burzovnih mešetara, studenata ekonomije i menadžera.

Ipak, sporazumna odluka o uzrocima ne postoji, kako na navedenim, „sigurnim“ tržištima, tako i
na onima drugima. Promjene cijena vrijednosnica i nekretnina (tržišta gdje se mjehuri najčešće
pojavljuju) nisu uključene u izračun inflacije niti postoje regulatorne agencije koje se specifično
time bave. To je prepušteno zakonima tržišta. No, kako rasprskavanje mjehura često ima
destabilizirajuće finansijske i općenito ekonomske posljedice, te su promjene ipak pod
prismotrom monetarnih vlasti.

Pristup monetarnih vlasti se najčešće sastoji od uvođenja ekspanzivne monetarne politike nakon
što se mjehur rasprsne u svrhu ublažavanja negativnih efekata. To je asimetrični pristup problemu
špekulativnih mjehura, jer se riješava situacija nakon rasprsnuća, bez djelovanja na mjehur.
Preventivno se djeluje samo kada njegov rast izravno utječe na inflaciju. Mnoge se rasprave vode
o efikasnosti zastupljene asimetrične politike u odnosu na simetričnu.

2. SISTEMI UPRAVLJANJA RIZICIMA

Sistemi upravljanja rizicima obuhvataju sve potencijalne rizike kojima je preduzeće izloženo ili
moźe biti izloženo i unutar tih sistema se nastoji uspostaviti optimalan omjer potencijalnih rizika

7
nasuprot potencijalnim dobicima. Za bolje razumjevanje definirat ćemo pojmove upravljanje
rizicima i sisteme upravljanja rizicima.
Upravljanje rizicima znači identifikacija i ocjena rizika sa odredivanjem postojećih rizika i
njihovo ograničavanje kroz postupak osiguranja. Polazna tačka za pravilno upravljanje rizicima
je uspostavljanje politike rizika što je zadatak top-menadžmenta preduzeća, a koja se dalje
sprovodi na svim rukovodećim instancama u preduzeću. Politika rizika postavlja ciljeve i
strategije za upravljanje rizicima. U tom smislu politika rizika sadrži: [Brülwiler, 2007, 173]

- osnove i utvrduje obaveze vodstva preduzeća,

- ukazuje na najvažnije rizike zajedno sa šansama i faktorima uspjeha,
- izjašnjava se o ciljevima i strategijama upravljanja rizicima,
- utvrduje oblasti djelovanja upravljanja rizicima,
- objašnjava upotrijebljene metode ocjene i upotrebe upravljanja rizicima,
- odreduje odgovornosti i kompetencije menadžera i njihove podrške i
- odreduje kako će se upravljati preduzećem i rizicima.

Sistem upravljanja rizicima je skup svih aktivnosti u procesu upravljanja rizicima i integracija
procesa upravljanja rizicima u menadžment preduzeća. Sistemi upravljanja rizicima se mogu u
praksi organizirati na različite načine, a zavisno od specifičnosti preduzeća, kao što je veličina i
struktura preduzeća, kompleksnosti strukture, stadij razvijenosti controlling-funkcije i sl. Sistemi
upravljanja rizicima su sastavljeni od strategija rizika, ciklusa upravljanja rizicima, kai i sistema
ranog upozoravanja i kontrole.

2.1. Sistemi ranog upozorenja i kontrole

Sistemi upravljanja rizicima baziraju se na tri nivoa: rano upozoravanje, provjera i kontrola.
Precizno navedeni svi indikatori ranog upozorenja su predstavljeni u slici 1.
Slika 1: Indikatori ranog upozorenja

Izvor: Münzel, C., Jenny, H. (2005), Riskmanagement fiir kleine und mittlere Untemehmen, Zürich, str. 185

Sa sistemom ranog upozoravanja preduzeće treba blagovremeno da otkrije razvoj rizika izvan
preduzeća (eksterne rizike), kao i rizike unutar preduzeća koji mogu da daju prijevremenu sliku o
razvoju rizika preduzeća (intemi rizici). Iz slike se mogu uočiti mnoštvo indikatora, intemih i
ekstemih, koje treba predvidjeti i pratiti, sve u cilju da se blagovremenim uočavanjem njihovog
odstupanja od standarda i plana, moglo odlučno reagovati i preventivno djelovati. „Medutim, nije

8
dovoljno integrirati sistem ranog upozoravanja u preduzeće bez sistema provjere jer samo tako je
moguće kontrolisati rizike. Pošto vodstvo preduzeća ne posjeduje toliko slobodnih kapaciteta da
ovaj zadatak prati 100% trebali bi se uvesti mehanizmi provjere koji imaju veze sa
organizatorskim mjerama, internoj kontroli, procesima poslovanja i kontroli eksternih uslova.
Najbolji sistem provjere je lična kontrola, tzv. Self assesment process, koji je sve više u upotrebi.
Pored sistema ranog upozoravanja te sistema provjere, postoji i sistem kontrole rizika
(controlling)“. [Keitsch, 2007, 225]

Izmedu upravljanja i kontrole rizika postoji uska povezanost, jer „controlling“ bi trebao
pomagati vodstvu preduzeća pri izgradnji i upotrebi individualnog upravljanja rizicima. Koju
vrstu podrške kontrole u kojoj fazi upravljanja rizicima treba koristiti navedeno je u slici 2.
Kontrola rizika principijelno analizira i opisuje rizike u preduzeću ali ne utiče na njih.

Slika 2: Faze upravljanja rizicima

Izvor: Dörner, D., Horvath, P., Kagermann, H.: Praxis des Risikomanagements, Stuttgart, 2000., str. 100

Za identifikaciju rizika je bitno izračunati dimenziju rizika, mogućnost nastupanja istog, te visinu
štete a sve to pomoću matrice rizika. Strategija rizika je osnov planiranje i upravljanje rizicima,
koji se pokrivaju strategijom preduzeća. Zadatak upravljanja rizicima je aktivno uticanje na
poznate i analizirane rizike. Provjera rizika obuhvata kontrolu mjera koje su donesene u strategiji
te izvještavanje od strane kontrole rizika sa komentarisanjem analiziranih odstupanja.

2.2. Važnost efikasnog upravljanja rizicima u finansijskom sektoru

9
Prema istraživanju Svjetske banke, efikasno upravljanje rizikom može dovesti do smanjenja
ukupne volatilnosti investicija za 30-40%. Ovo je posebno značajno za investitore koji žele
postići stabilne i sigurne prinose.
Još jedan značajan podatak dolazi iz istraživanja Međunarodnog monetarnog fonda (MMF).
Prema MMF-u, organizacije koje primjenjuju efikasne metode upravljanja rizikom mogu smanjiti
vjerovatnoću financijskih kriza za čak 80%. Ovo potvrđuje da pravovremena identifikacija i
adekvatno upravljanje rizicima mogu biti ključni faktori u sprječavanju ili minimiziranju
potencijalnih negativnih utjecaja na organizaciju.
Dalje istraživanje izvršeno od strane organizacije Enterprise Risk Management Initiative otkriva
da organizacije koje primjenjuju strukturirane pristupe upravljanju rizikom imaju veću
vjerovatnoću da postignu svoje ciljeve. U stvarnosti, istraživanje je pokazalo da organizacije koje
su efikasno upravljale rizikom postižu veću profitabilnost u odnosu na one koje to ne rade. Ovo
naglašava da adekvatno upravljanje rizikom ne samo da štiti vrijednost, već također ima
pozitivan utjecaj na financijske rezultate organizacije.
Dodatno, upravljanje rizikom omogućava organizacijama da bolje upravljaju svojim kapitalom.
Prema izvještaju Financial Stability Board, efikasno upravljanje rizikom može povećati
efikasnost upotrebe kapitala za više od 10%. To se postiže identifikacijom i analizom rizika koji
mogu negativno utjecati na kapital organizacije, te primjenom odgovarajućih mjera zaštite. Kroz
bolju alokaciju kapitala, organizacije mogu povećati svoju sposobnost za rast i razvoj.
Pored smanjenja neizvjesnosti i zaštite vrijednosti, efikasno upravljanje rizikom također pruža
organizacijama mogućnost boljeg iskorištavanja prilika za rast i profit. Kroz temeljitu analizu
rizika, organizacije mogu identificirati potencijalne šanse i prednosti koje se mogu pretvoriti u
konkurentske prednosti i uspješne rezultate. Donosioci odluka koji su spremni preuzeti određeni
nivo rizika, uz primjenu adekvatnih mjera upravljanja, imaju mogućnost ostvarivanja značajnih
koristi. 13

3. NEUSPIJEH U UPRAVLJANJU FINANSIJSKIM RIZICIMA NA PRIMJERU

BANKROTA „LEHMAN BROTHERS“

13
https://pit.ba/vaznost-efikasnog-upravljanja-rizikom-u-finansijskom-odlucivanju/ Pristupljeno 10.11.2023.

10
Lehman Brothers je američka financijska korporacija koja je u raznim oblicima postojala između
1850. i 2008. godine i čiji bankrot se često smatra početkom najduže svetske recesije modernog
doba.
Ubrzo po dolasku braće Lehman s područja današnje Nemačke u SAD oni 1850. godine osnivaju
kompaniju Lehman Brothers. Tokom prvih godina novostvorena kompanija se bavi preprodajom
pamuka, a 1858. našavši poslovnu priliku ili predosjećajući mogućnost početka građanskog rat
oni sele središte kompanije iz Alabame u New York. Tijekom sljedećih desetljeća korporacija će
uspješno širiti svoje poslovanje,a potom zajedno s Goldman Sachsom uspješno preživjeti i veliku
ekonomsku krizu 1929. godine. Uspješna vladavina dinastije Lehman će trajati sve do 1969.
godine i smrti Roberta Lehmana nakon čega kompanija gubi poslovni kompas i upada u gotovo
stalne krize.
Smrt generalnog direktora bez određivanja nasljednika 1969. godine je dovela do unutrašnje
anarhije i pogrešnih ulaganja tako da vlasnici Lehman Brothersa donose 1973. godine odluku da
za direktora korporacije postave ministra ekonomije SADa koji u skladu s tim izborom podnosi
ostavku na svoj dotadašnji ministarski položaj. Njegovo rješenje za probleme kompanije postaje
odluka o spajanja Lehman Brothers s financijskom korporacijom Kuhn, Loeb & Co. 1977.
godine. Ta novonastala korporacija će se početkom osamdesetih godina dvadesetog veka naći u
kadrovskim i drugim problemima tako da ju na kraju 1984. godine kupuje American Express za
360 miliona dolara.
Nakon deset godina tokom kojih je Lehman Brothers bio sam odjel u American Expressu
donesena je odluka o prodaji vlasništva putem javne prodaje dionica 1994. godine. Samo tri
godine po obnovi samostalne korporacije Lehman Brothers, svijet je potresla Istočnoazijska
ekonomska kriza koja je efektom domina14 došla do SADa 1998. godine. Ona će značajno oštetiti
korporaciju čija vrednost dionica pada na samo 22 dolara, ali korporacija barem po službenoj,ali
upitnoj knjigovodstvenoj vrednosti i dalje stvara profit. Pet godina kasnije Lehman je zajedno s 9
drugih američkih financijskih korporacija osuđen za kršenje financijskih zakona i mora platiti
minimalnu odštetu (80 miliona dolara).
Po službenim podacima koje je Lehman Brothers pokazivao u medijima između 1994. kada je
korporacija postala samostalna i 2008. godine ona je povećala godišnji profit s 2,73 milijardi
dolara na 19,2 milijardi, ali istina je bila mnogo ružnija. U trenutku proglašenja bankrota Lehman
Brothers je bio dužan 613 milijardi američkih dolara što će biti jedan od faktora u stvaranju
današnje najduže ekonomske recesije modernog doba.15

3.1. Analiza ključnih faktora koji su doveli do njihovog neuspijeha

14
Primjer efekta domina u ekonomiji može biti slijedeći: Ako se jedna velika tvrtka suoči s financijskim problemima
i propadne, to može uzrokovati probleme za dobavljače te tvrtke, koji zatim mogu imati teškoće u ispunjavanju
svojih obveza prema drugim tvrtkama. To dalje može uzrokovati lančanu reakciju problema i utjecati na cijeli
ekonomski sektor.
15
https://sh.wikipedia.org/wiki/Lehman_Brothers Pristupljeno: 18.11.2023.

11
Nakon pada Lehman Brothersa, neuspjehu se pripisuje niz razloga nakon što su financijski i
nefinansijski analitičari proveli detaljnu istragu (Kimberly, 2011.).
Nijedan od ovih analitičara nije naveo niti jedan razlog za ovaj neuspjeh (Azadinmin, 2012);
kako god,; otkriven je niz faktora za njihov neuspjeh. Faktori koji su objasnili ovaj neuspjeh bili
su loš izbor menadžmenta u kombinaciji s neetičkim postupcima; (Kimberly, 2011; Morin &
Maux, 2011; D’Arcy, 2009).
 ukidanje Glass-Steagallovog zakona iz 1933.;
 kriza likvidnosti;
 financijska poluga;
 preveliki gubici,
 masivni swap kreditnih obaveza,
 kriza drugorazrednih hipoteka,
 složena struktura kapitala, neuspješno spašavanje i preuzimanja.
Kako navodi Attali (2009), banka Lehman Brothers je 06. rujna 2008. zatražila povećanje
kapitala od 200 milijardi dolara: priznala je da ima 613 milijardi duga te da u aktivi posjeduje
barem 85 milijardi „otrovnih“ vrijednosnica, od čega 57 milijardi otpada na derivate subprime
kredita. Kako na tim vrijednosnicama više nije imala prihoda, trpjela je znantne gubitke, tačnije,
18 milijardi dolara, u posljednja tri tromjesečja.
U Ministarstvu finansija više nitko nije želio davati novac ni banci Lehman, ni AIG-u, ni Morgan
Stanleyju (koji je također pao na niske grane), ni ikome drugome. Svi su uviđali opasnost
Lehmanova stečaja. FED i Državna blagajna bili su uvjereni da će banke preuzeti Lehmana na
sebe.
Sljedećeg dana, 07. rujna 2008. godine, Državna blagajna bila je prisiljena staviti Freddie Mac i
Fannie Mae pod nadzor. Tijekom vikenda (od petka 12. do nedjelje 14. rujna) banke Wall Streeta
raspravljale su o planu da se loši Lehmanovi dugovi prebace u „lošu“ banku koju bi druge banke
financirale iznosom od 70 milijardi dolara, dok bi se ostatak plasirao u „dobru“ banku koju bi
otkupili Barclays i Bank of America. Svi su mislili da je pronađeno rješenje. No u ponedjeljak
ujutro banke Wall Streeta odbacile su plan koji je bio previše složen za provedbu: što je to „loša“
banka? Ministar nije popustio i bijesno je odbio intervenirati. Istoga dana, 15. rujna 2008.,
Lehman je stavljen pod zaštitu poglavlja 11 zakona protiv stečaja. To je bila najgora odluka koja
se mogla donijeti; ona će u nekoliko dana dovesti svjetski financijski sustav do samog ruba
ponora.
Predstojeći dani bili su kritični. Johnson (2009) navedeno u Sieczka et al. (2010) sumarizira tri
glavna događaja koja su pokrenula tešku globalnu fazu krize kako slijedi: „Vikenda 13-14. rujna
2008, Vlada SAD-a je odbila spasiti Lehman. Kao posljedica, poduzeće je propalo. Vjerovnici su
pretrpjeli velike gubitke, koji su imali posebno negativne učinke na tržišta s obzirom da je FED
do kraja prethodnog tjedna poticao ljude da i dalje posluju s Lehmanom... U utorak, 16. rujna,
Vlada je pristala pružiti interventan kredit glavnom osiguravajućem poduzeću, AIG. Ovaj kredit
je strukturiran tako da postane najvažniji dug poduzeća, te na taj način implicira gubitke za ranije
više vjerovnike AIG-a; vrijednost njihovih investicija u tom AAA uporištu kapitalizma preko

12
noći je opala za 40%...Do srijede, 17. rujna, bilo je jasno da su svjetska financijska tržišta (ne
samo američka tržišta, ali posebice američki investicijski fondovi) bila u stanju srčanog zastoja.
Glavni rizničar je odmah pristupio Kongresu za hitnu proračunsku raspodjelu od 700 milijardi
dolara (oko 5% BDP-a), koja će se koristiti za otkup imovina u nevolji i time smanjiti pritisak na
financijski sustav...“16

3.2. Posljedice krize izazvane kolapsom Lehman Brothers

Obavijest o bankrotu Lehman Brothersa 15. rujna 2008, pokrenula je niz događaja koji su doveli
do prave krize na globalnim financijskim tržištima. Prethodno Lehman Brothersovom bankrotu,
spekulacije o posljedicama propasti sustavno važne financijske institucije su se fokusirale na
složenost i daleko sežnu prirodu institucijske mreže drugih ugovornih strana (Dwyer i Tkac,
2009).
I dok se FED pribojavao da će se problemi umnožiti na tržištu derivata, do panike je došlo upravo
na tržištu kratkoročnog financiranja (Attali, 2009). Ne znajući što im Lehman točno duguje, a
neće im vratiti, banke su prestale pozajmljivati. Monetarno se tržište zamrznulo. Međubankovno
je tržište nestalo. Prema tome, istoga je dana Lehmanov stečaj primorao najvećeg svjetskog
osiguravatelja AIG, koji je tada već bio u velikim poteškoćama, da odigra svoju osiguravateljsku
ulogu, što je povećalo njegov kumulirani gubitak na 30 milijardi dolara, kojima se pridodalo još i
600 milijuna gubitaka zbog potpunog obvezređenja dionica Fannie-Freddie nakon njihove
nacionalizacije. Toga tjedna nije odobren ni jedan sindicirani zajam: obustavljeno je dugoročno
financiranje poduzeća. U nastojanju da se po svaku cijenu zaborave njihove brojne pogreške,
rejting agencije su AIG smjesta pozvale na podmirenje pada vrijednosti portfelja (tzv. margin
call) u iznosu od 13 milijardi dolara ne bi li tako nadoknadile oslabljeni kredibilitet. AIG se našao
u krizi likvidnosti; njegova je vrijednosnica izgubila 95% vrijednosti (1,25 dolara po dionici).
Ministar financija, Paulson, nije htio dopustiti da AIG snađe Lehmanova sudbina. Prvi put u
povijesti FED je dao pozajmicu nebankarskoj ustanovi: 85 milijardi dolara uz jamstvo na cijelu
aktivu AIG-a i kaznenu kamatnu stopu ne bi li potaknuo što bržu otplatu. Na opću nevjericu,
najveća svjetska osiguravajuća kuća je nacionalizirana. Nedugo potom, Paulson je bio prisiljen
pomoći i Goldman Sachsu te Morgan Stanleyu da ih ne otkupe Japanci ili Britanci.

Inspirirani tim događajima, Sieczka et al. (2010) su razvili jednostavan model „efekta Lehman
Brothersa“ u kojem se slučaj Lehmanovog propusta kvanitificira kao da ima gotovo neposredan
učinak na pogoršavanje kreditne sposobnosti svih financijskih institucija u gospodarskoj mreži.
Ovaj efekt utjelovljuje: (i) izravne posljedice Lehmanovog propusta na svoje vjerovnike kao i (ii)
psihološki učinak spoznaje kako su Treasury SAD-a i FED bili spremni pustiti velike financijske
institucije da propadnu tako da se više nitko nije osjećao sigurno te (iii) efekt vrednovanja da je
sposobnost financijskih derivata mnogo manja nego što je ranije procjenjeno, što je dovelo do
globalne spoznaje da su problemi mnogo ozbiljniji nego što se to ranije mislilo.

16
Š.Petra. „Kompenzacije menadžera kao jedan od uzroka suvremene financijske krize“, Hrvatska, 23000 Zadar,
Sveučilište u Zadru. 2012. God.

13
Lehman Brothers, ikona američkog bankarskog sustava, pokleknula je pred izazovima financijske
krize koja je počela 2007 (Platinum Invest, 2009). Inače vrlo uspješna kompanija s 30.000
zaposlenih, čija je imovina na vrhuncu poslovanja vrijedila 700 milijardi dolara, bankrotirala je
preko noći. Zaposlenici širom svijeta dobili su naredbu da počiste urede i odnesu svoje stvari, jer
više nisu potrebni. Tako se urušio financijski div koji je vjerojatno više nego ostali bio pohlepan i
željan brze zarade. Osim toga, poticaji menadžmentu su ionako koncipirani kao nagrade za
karatkoročni poslovni rezultat. Svih ovih godina, sve do sada, nitko niti nije obraćao pozornost na
neizbježnu propast, jer je jedino bitno bilo preživjeti još jednu godinu s debelim plusom kako bi
se ubrali bogati bonusi.17

3.3. Rizici koji su uzrokovali propast Lehman Brothers-a

3.3.1. Zakonski rizik

Ukidanje Glass-Steagallovog zakona

Zagovornici Glass-Steagallovog zakona iz 1933. krivili su za cijelu američku finansijsku krizu

donošenje Gramm-Leach-Biley zakona iz 1999. koji bi zamijenio Glass-Steagall zakon
(LaRoche, n.d.).
Kako bi se smanjio i iskorijenio mogući sukob interesa, donesen je Glass-Steagall zakon iz 1933.
godine kako bi se komercijalno bankarstvo odvojilo od investicionog bankarstva nakon godina
velike depresije 1930-1993 (Tabarrok, n.d.).
Tokom velike depresije prijavljeno je da je 9.000 banaka propalo (Lartey, 2012).
Ovaj zakon je izmijenjen i zamijenjen 1999. godine kako bi se komercijalnim bankama
omogućilo obavljanje aktivnosti investicionog bankarstva. Zamjena Glass-Steagalovog zakona iz
1933. godine dovela je do spajanja mnogih komercijalnih banaka s investicionim bankama.
Finansijski analitičari su za ovu promjenu krivili neuspjeh Lehmana. U nastojanju da se takmiče
sa komercijalnim bankama koje imaju visoku poziciju, Lehman je spojio i kupio mnoge
komercijalne i investicione banke (Valukas, 2008).
Neetičke aktivnosti spajanja od strane Lehmana izložile su ih nekoliko rizika koji su doveli do
njihovog bankrota (Boot, 2008).

3.3.2. Operativni rizik

17
Š.Petra. „Kompenzacije menadžera kao jedan od uzroka suvremene financijske krize“, Hrvatska, 23000 Zadar,
Sveučilište u Zadru. 2012. God.

14
Neetičke prakse upravljanja

U svom nastojanju da ostvare svoju strategiju širenja i druge specifične ciljeve, menadžeri
Lehmana odlučili su da koriste brojne sumnjive mehanizme, neprihvatljivu računovodstvenu
praksu u kombinaciji sa njihovim očiglednim zanemarivanjem razboritih praksi korporativnog
upravljanja (Caplan et al, 2012).
Prema Gasaparinu (2008), Lehman je koristio ―prezentaciju izloga 18 olakšavajući manipulaciju
njihovim finansijskim izvještajima u cilju privlačenja investicija i prikazivanja drugačije slike
firme. Ovo je potkrijepljeno primjenom optužbi protiv njihovih revizora ―Ernst & Youngǁ od
strane glavnog državnog tužioca za pomaganje Lehman Brothers-u u izvršenju niza prijevara u
finansijskim izvještajima (Valukas, 2010).
Lehman je dalje koristio Repo 10519 transakcije kako bi poboljšao finansijsko zdravlje firme na
kraju godine. Lehmanovi menadžeri su očigledno prekršili Sarbenes-Oxelyjev zakon koji je
donesen nakon kolapsa Enrona i WorldComa 2002. godine, kao rezultat toga, otkriveni su brojni
računovodstveni skandali (Kourabi et al, 2011).
Zakon Sarbenes Oxely donesen je kako bi se ojačale prakse eksterne revizije i nezavisnost,
obezbijedilo pravovremeno otkrivanje podataka, povratilo povjerenje kupaca, poboljšala praksa
interne kontrole i ojačale uloge i radnje direktora, poboljšale dobre prakse vrijednosnih papira
(Valukas, 2010). Lehman je prekršio većinu ovih odredbi kada je koristio Repo 105 da obmane
finansijske izvještaje (Jeffers, 2011).
Ova akcija je dodatno potkrijepljena pozivom Lehmanovog finansijskog direktora i izvršnog
direktora i drugih rukovodilaca za moguće finansijske kazne i zatvorsku kaznu od strane
Komiteta za nadzor i vladine reforme Predstavničkog doma SAD (Valukas, 2012.).
U oktobru 2008. većina Lehmanovih rukovodilaca uključujući Richarda Fulda, izvršnog
direktora, pozvani su na ispitivanje kao rezultat navodne prakse prevare s vrijednosnim papirima.
Lehman je također bio uhvaćen u mrežu sukoba interesa direktora koji je kulminirao isplatom
prevelikih bonusa direktorima prije propasti firme (Murphy, 2008).
U roku od osam godina, Fuld je navodno sebi isplatio 300 miliona dolara plaće i bonusa, što ga
čini jednim od visoko plaćenih izvršnih direktora u SAD-u (NYT, 2008).
Uprkos izazovima s kojima se suočavao prije bankrota, navodi se da su rukovodioci Lehmana
značajno povećali svoje bonuse na 480 miliona dolara (CNBC, 2008.).
Mnogi finansijski stručnjaci krivili su za Lehmanov neuspeh neetičke postupke većine
rukovodilaca. Učešće višeg rukovodstva Lehman Brothersa u stečaju dodatno je potvrđeno

18
Cilj prezentacije izloga je stvaranje pozitivnog utiska, privlačenje pažnje, stvaranje želje za istraživanjem
proizvoda ili usluga koje se nude u prodavnici, i na kraju, podsticanje kupovine.
19
Repo 105 je bio oblik finansijskog inženjeringa koji se koristio za privremeno smanjenje bilansa i prikrivanje
stvarnih dugova banke.
U suštini, Repo 105 je bio dogovor repurchasing repo transakcija u kojem bi se vlasništvo privremeno prodavalo sa
sporazumom da će biti vraćeno, ali bi se te transakcije koristile na način koji će privremeno smanjiti ukupni bilans i
prikriti stvarno finansijsko stanje. Lehman Brothers je koristio ovu tehniku kako bi prikazao manje zaduženje i bolje
bonitetne ocene nego što je bilo realno.

15
prekoračenjem vlastitih pragova rizika za ulaganja u komercijalne nekretnine (Kimberly, 2011;
Valukas, 2010).
U julu 2007. godine, na primjer, prijavljeno je da su viši menadžeri banke prekršili trideset (30)
specifičnih rizika transakcija nekretnina koje je utvrdila firma (Kimberly, 2011). Specifični
dokazi također pokazuju da je pet dana prije podnošenja zahtjeva za bankrot, Lehmanov fond
likvidnosti pokazao 41 milijardu dolara; očigledno je ova cifra masirana depozitima klirinških
kuća. Ova akcija je bila jasno kršenje regulatornih smjernica. Svjedočeći Komitetu za finansijske
usluge, Valukas je izvijestio da je Komisija za sigurnost i razmjenu (SEC) bila svjesna ovih
kršenja, ali ih je jednostavno ignorisala. Pravovremeno otklanjanje ovih kršenja bi spriječilo
ogroman gubitak prijavljen na tržištu nekretnina (Murphy, 2008).
Pored jasne demonstracije neetičkog ponašanja menadžmenta u vezi sa određenim
transakcijama, Lehman je koristio ugovor o ponovnoj kupovini (Repo 105) da manipuliše
finansijskim izveštajima kompanije (Morin & Maux, 2011).
Prema Kimberly (2011), bilans stanja Lehmana u junu 2008. je izmišljen tehnikom ukrašavanja
prozora koja se popularno naziva Repo 105. Ova akcija je dovela do uklanjanja 50 milijardi
dolara obaveza iz njihovog finansijskog izvještaja (Morin & Maux, 2011.) . Bez obzira na
neetičko korištenje Repoa 105 od strane Lehmana, zakonito je da banke učestvuju u Repo 105
transakcijama (Wilchins & DaSilva, 2010).
U suštini, repo ugovor su istorijski koristile banke za upravljanje svojom kratkoročnom
gotovinskom likvidnošću (Mensah, 2012). Ovo uključuje zalaganje državnih obveznica ili nekih
kratkoročnih niskorizičnih instrumenata u zamjenu za kratkoročna sredstva (Casu et al, 2006).
Tradicionalni repo ugovor (Repos) uključuje sporazum između dvije ili više finansijskih
institucija gdje jedna od ovih institucija odluči da raspolaže svojim kratkoročnim osiguranjem za
gotovinu uz uslov da će ga prodavac nakon određenog vremenskog perioda otkupiti natrag po
unaprijed određenom datum i stope (Agyemang, 2012; Mensah, 2012).
Navodna havarija kojom raspolaže prodavac služi samo kao kolateral (Jeffers, 2011). Ove
kratkoročne hartije od vrijednosti će se zatim vratiti prodavcu nakon uplate primljene gotovine uz
kamatu na njih (obično 2 posto). U slučaju da prodavac kasni sa plaćanjem na dan dospeća,
kupac može otuđiti založene hartije od vrednosti radi nadoknade (Casu et al, 2006).
Ukratko, Repo 105 je jednostavno mjera koju koriste firme za prikupljanje kratkoročnih sredstava
po veleprodajnoj stopi zalaganjem svojih dugoročnih finansijskih sredstava kako bi poboljšali
svoju poziciju likvidnosti. Za obračun Repoa 105, banka koja zalaže svoje hartije od vrijednosti
za gotovinu to prijavljuje kao kredit sa kolateralom (Jeffers, 2011). Kako bi podržao/podržao
svoje neetičke prakse, Lehman umjesto toga nije iskoristio pravi računovodstveni sistem za
izvještavanje o Repos-u 105, čime ga nije otkrio vladi, investitorima kreditnih agencija i
vlastitom upravnom odboru (Morin & Maux, 2011). Prema Wilchins i DaSilva (2010), Lehman
je nastavio ovu praksu sticanjem državnih obveznica od druge banke koristeći jednu od njenih
posebnih jedinica u Sjedinjenim Državama. Neposredno prije unaprijed određenih datuma za
poravnanje ili kraja tromjesečja, Lehmanova specijalna jedinica zatim prenosi ove obveznice
njihovim filijalama u Londonu (Lehman Brothers International). Njihova podružnica u Londonu

16
zatim prenosi obveznice u drugu banku za gotovinu uz zalog da će ih otkupiti po višoj stopi
(obično 105 posto cijene).

3.3.3. Rizik likvidnosti

Kriza likvidnosti

Centralna za neuspjeh Lehmana bila je njihova nesposobnost da ispune kratkoročne obaveze

(Valukas, 2011). Uprkos visokoj bazi imovine, Lehman je imao povremene probleme s
likvidnošću. Kao rezultat toga, Lehman je gubio povjerenje tržišta; očigledno je većina banaka
povukla svoje usluge i kreditne linije Lehman Brothersu (D'Arcy, 2009). U ovom trenutku, nivo
povjerenja zajmodavaca i kupaca je opao; čineći Lehman neprivlačnim u očima investitora i
potencijalnih investitora (Mensah, 2012). Da bi se suočio sa ovim izazovom, Lehman je smanjio
svoju bruto bazu sredstava za 147 milijardi dolara kako bi povećao svoju likvidnost za 45
milijardi dolara (Valukas, 2011). Njihova strategija otkupa likvidnosti dodatno je dovela do
smanjenja njihove izloženosti komercijalnim hipotekama za 20% i leveridža sa faktora od 32 na
približno 25 (Lartey, 2012).

Za razliku od njihovih rivala ―Bear Beach Stearnsǁ koji je doživio istu sudbinu u martu 2008.,
Lehmanova kriza likvidnosti nije bila spašena njihovom predloženom strategijom i paketom
pomoći. Bear Beach Stearns je spasio JPMorgan Chase kako bi erodirao njihovu krizu likvidnosti
(D'Arcy, 2009.).

3.3.4. Kolateralizirana dužnička obaveza i kriza derivata

U svojoj potrazi za povećanjem kako bi iskoristili prilike na tržištu nekretnina, Lehman Brothers
je prije kolapsa izvijestio da se upustio u nekoliko rizičnih i nepotrebnih investicija (Murphy,
2008). Prema Kimberly (2011), stambeni krediti (RWL) su također bili odgovorni za neuspjeh
Lehman Brothersa. RWL su stambene hipoteke kojima se obično trguje i kojima se udružuje
tokom procesa sekjuritizacije i posljedično se pretvaraju u vrijednosne papire pod hipotekom
(RMBS) (Lartey, 2012).

U maju 2008. Lehmanova konsolidovana tržišna vrijednost RWL-a među njegovim

podružnicama iznosila je približno 8,3 milijarde dolara (Valukas, 2010.). Prema Murphyju
(2008), Lehman-u je nedostajao snažan proces kontrole proizvoda koji bi uračunao stambene
kredite u kombinaciji sa pogrešnim iskazima u imovini što dodatno pogoršava njihov položaj.
Kako bi kapitalizirao špekulativne mogućnosti, kao i smanjio svoju izloženost kreditnom riziku
na finansijskom tržištu, Lehman je ušao na tržište derivata. Ovo je usmjereno na upravljanje
volatilnošću njihove imovine i izloženosti. U trenutku kada je bankrotirao, Lehman je u svojim
knjigama imao procijenjeni nominalni derivat u iznosu od 35 biliona dolara u svom portfelju
(Kimberly, 2011.) i imao je preko 900.000 pozicija u derivatima širom svijeta (Valukas, 2010.).
Ovi derivativni instrumenti omogućavaju firmama da izvuku vrijednost ulaganja iz promjena u
cijeni i vrijednosti druge osnovne imovine kao što su dionice ili roba (Buchanan, 2000). Većina

17
ovih derivata bili su swapovi kreditnog neizmirenja; Očigledno je da su se cijene nekretnina
srušile na finansijskom tržištu tokom globalne ekonomske krize što je dovelo do povrata imovine,
Lehman je navodno platio svoje kreditne promjene (CDS) za 2,5 milijardi dolara (D'Arcy, 2009).
Kreditni derivati kao što su krediti, hipoteke i drugi oblici kredita su glavna osnovna sredstva
CDS-a. Obaveze kolateralizovanog duga (CDO) su takođe predstavljale gubitke na tržištu hartija
od vrednosti tokom globalne finansijske krize 2007. (Lang & Jagtiani, 2010). CDO-i su
derivativni instrumenti koji uključuju konglomeraciju prvoklasnih i drugorazrednih vrijednosnih
papira namijenjenih prodaji posebnom namjenskom društvu u jurisdikciji sa niskim porezom
(Wilks, 2008). Kupac zatim prepakuje kredite i izdaje ih kao vlasnički kapital ili obveznice
drugom zainteresovanom investitoru. Između perioda 2006. i 2007., polovina Lehmanovih CDO-
a procijenjenih na 431 milijardu dolara doživjela je neispunjavanje obaveza do novembra 2008.
(Valukas, 2010.). Finansijski analitičar tvrdi da je pad vrijednosti CDO-a značajno doprinio
kolapsu Lehman Brothersa.

3.3.5. Leveraging20

Visoki stav Lehmana prema zaduživanju prema finansiranju njihove imovine kulminirao je u
poziciju visoke poluge (Lartey, 2012).

Finansijska poluga firme je sposobnost firme da finansira dio svoje imovine hartijama od
vrijednosti sa fiksnom kamatnom stopom u nadi da će povećati krajnji prinos dioničarima
(Keown et al, 2005). Od 2007. godine, Lehmanov visoki koeficijent poluge povećao se sa 20 u
2004. na 44 na 1 dionički kapital (D'Arcy, 2008). Implicitno, za svaki dolar gotovine i drugih
raspoloživih finansijskih sredstava, Lehman bi pozajmio 44 dolara što je bio previsok koeficijent
poluge za održavanje (Valukas, 2010). Posljedica globalne finansijske krize koja je dovela do
pada cijena zajedno s povećanim kamatnim stopama, Lehmanova finansijska pozicija je
negativno utjecala što je dovelo do njihovog bankrota (D'Arcy, 2009.).

3.3.6. Složena struktura kapitala

Kao rezultat toga što je morao da se nosi sa poslovanjem u preko 3.000 različitih pravnih lica,
Lehman Brothers se suočio sa problemima u vezi sa strukturom kapitala (Steinberg & Snowdon,
2009). Kako su nastajale/nastajale poteškoće zbog njihove strategije širenja koja je kulminirala
značajnim rastom. Pretpostavlja se da je rast doprinio visokom stepenu složenosti strukture
kapitala. Pregršt finansijskih analitičara identifikovao je ovaj fenomen kao mogući faktor koji je
doprineo neuspehu Lehmana.

4. NEUSPJEŠNI POKUŠAJI SPAŠAVANJA I PREUZIMANJA

20
U konkretnom slučaju ubraja se u sljedeće rizike: finansijski, operativni, tržišni.

18
Prikazujući događaje prije njihove likvidacije, Lehman Brothers je pokušao niz mjera da iskupi
svoje poslovanje. To je uvjetovano velikim gubicima zabilježenim u 2008. godini i njihovim
neuspjelim pokušajem otuđenja nekih od svojih podružnica. Samo u drugom finansijskom
tromjesečju, kompanija je prijavila gubitke od 2,8 milijardi dolara, što je ubrzalo otuđenje
njihove imovine u vrijednosti od 6 milijardi dolara zbog nisko ocijenjenih hipotekarnih tranši u
njihovoj subprime poziciji (Anderson, 2008).

Do 10. septembra 2008. Lehman je objavio gubitak od 3,9 milijardi dolara u pokušaju da
rasprodaju svoje većinske dionice u većini svojih podružnica, uključujući Neuberger Bremen.
Posljedično, povjerenje investitora nastavilo je da opada kada su njihove cijene dionica izgubile
gotovo polovinu vrijednosti, kao rezultat toga, S&P 500 je pao za 3,4%. Ova pojava je dalje
dovela do toga da je Dow Jones izgubio približno 300 poena u isto vrijeme na percepciji
investitora o sigurnosti banke (Yandel, 2009).

Njihovu situaciju pogoršao je plan američke vlade da ne pomaže bilo kakvu finansijsku krizu
koja se pojavila u Lehmanu (Anderson, 2009.). U želji da preokrenu bogatstvo Lehmana nakon
vladine najave; Lehman Brothers je izvijestio o mogućem dogovoru o preuzimanju sa Bank of
America i Barclays bankom (Caplan et al, 2012). Ovi aranžmani o preuzimanju također se nisu
materijalizirali kada su vlasti Velike Britanije i Banke Engleske navodno stavile veto na dogovor
kako bi spasili Lehman od kolapsa; shodno tome, federalni regulatori u SAD-u su se također
odupirali mogućoj umiješanosti Bank of America u njihovu potragu za mogućim preuzimanjem
(NYT, 2008). Slom u posljednjem trenutku u ovim pokušajima reorganizacije konačno je doveo
do likvidacije Lehman Brothersa koja je kulminirala zahtjevom za zaštitu od stečaja po poglavlju
11, 15. septembra 2008.

Pakt o neuspjehu Lehmana

Kolaps Lehman Brothersa otkrio je nedaće u radu nekoliko organizacija u SAD-u i svijetu u
cjelini. Samo u SAD-u, Lehmanov neuspjeh je doveo do deprecijacije cijena komercijalnih
nekretnina, gašenja 70% od 48 milijardi dolara potraživanja od derivata i gašenja 46 milijardi
dolara njegove tržišne vrijednosti (Valukas, 2010; McCracken, 2008 i Investopedia , 2008).

Hedž tržište nije bilo podstaknuto jer je preko 1000 hedž fondova koristilo Lehman kao glavnog
brokera i uglavnom se oslanjalo na kompaniju za finansiranje. Izloženost Freddieja Maca prema
Lehmanu u vezi sa stambenim kreditima za jednu porodicu procijenjena je na 400 miliona dolara
(Murphy, 2008).

Lehmanova smrt je također dovela do otpisa dugova od 48 miliona dolara prema Federalnoj
poljoprivrednoj korporaciji ili Farmer Macu u septembru (Bryce, 2008). Također je prijavljeno da
su dionice Constellation Energy pale za 56 posto na njujorškoj berzi, što je zaustavilo trgovanje
Constellation Energy-om što je kulminiralo otkupom od strane Mid American Energy (Maurna,
2008).

19
Međunarodna zajednica nije u potpunosti oslobođena štetnog utjecaja Lehmanovog neuspjeha.
Japanske banke i osiguravatelji prijavili su potencijalni gubitak od 249 milijardi jena (2,4
milijarde dolara), dok se navodno savjetnik iz Royal Bank of Scotland Group suočava s
potraživanjima između 1,5 milijardi i 1,8 milijardi dolara u vezi s neobezbijeđenim jamstvom
Lehman Brothersa (Emily, 2008).

U Engleskoj je oko 5.600 investitora uložilo u Lehman-ov strukturirani proizvod u iznosu od 160
miliona dolara (Ross, 2009.).

U Njemačkoj je državna banka izgubila oko 500.000 eura (Kirchfeld & Simmons, 2008), dok su
hedž fondovi u iznosu od preko 12 miliona dolara zamrznuti u Engleskoj kao rezultat
Lehmanovog bankrota (Spector, 2009). Potvrđivanje ovih gubitaka u SAD-u i međunarodnoj
poslovnoj zajednici oslikava ozbiljnost Lehmanovog neuspjeha u poslovanju.

5. EVENTUALNE MJERE

20
Ozbiljnost Lehmanovog neuspjeha u globalnom poslovanju finansijski analitičari opisali su kao
―sporedan“ bankrot pojedinačne firme koji utječe na veliki spektar poslovanja u svijetu (Aversa,
2008). Neki vjeruju da je Lehmanov neuspjeh djelimično uzrokovao ekonomski slom 2007.
(Murphy, 2008.). Razni analitičari pripisuju lavinu preventivnih mjera koje bi, da su se
pridržavale, spriječile kolaps Lehman Brothersa.

Prema Kimberly (2011), kolaps bi bio spriječen pod pretpostavkom da je menadžment poduzeo
više proaktivnih mjera upravljanja rizikom nego njihove reaktivne mjere u vrijeme kada je
kompanija skoro pala. Pokazatelji su bili ispisani posvuda, ali menadžment nije mogao pronaći
pravo rješenje za suzbijanje krize (Valukas, 2010; Emily, 2009).

Značajno je da se regulatori i kreditne agencije ne mogu osloboditi ovih propusta. Regulatori

kompanije su bile ispravne agencije koje su upozorile i usmjerile Lehman da se angažira i djeluje
u okvirima poslovne jurisdikcije, međutim, izvješćeno je da su regulatori u nekoliko navrata
držali prazno oko na nezakonite i neetičke aktivnosti Lehmanovih rukovodilaca. U pokušaju da
se predvidi neuspjeh ili održivost firmi, Lehmanov neuspjeh je razotkrio slabosti u različitim
modelima korištenim u tu svrhu. Na primjer, u analizi finansijskog zdravlja firmi, razmatraju se
područja učinka kao što su pokazatelji profitabilnosti, likvidnosti, solventnosti i efikasnosti
(Mensah, 2012), međutim, veliki naglasak se ne stavlja na tokove novca tih firmi. Pažljivo
razmatranje indikatora novčanog toka moglo je spriječiti probleme s likvidnošću firme. S
obzirom na gore navedene mjere, neefikasnost svojstvena revizijskim procesima djelimično je
uzrokovala ovaj neuspjeh. Osiguranje potpunog objelodanjivanja od strane vanjskih revizora u
vezi s navodnom prijevarom u finansijskim izvještajima koju je nastavila uprava Lehmana moglo
je pomoći u izbjegavanju ove ogromne katastrofe (Kimberly, 2011.).

Bez obzira na brojne preventivne mjere koje je pripisao analitičar, spašavanje ili preuzimanje
zajedno s dobrim praksama korporativnog upravljanja, Lehmanov neuspjeh mogao se predvidjeti
i spriječiti (D'Arcy, 2009.).

ZAKLJUČAK

21
Nedavna konkurencija u bankarskoj industriji dovela je do toga da se većina banaka uključi u
rizične izloženosti (Raghavan, 2003). Kolaps Lehmana je jasan pokazatelj ovog fenomena.
Neuspjeh bi se mogao pripisati mnoštvu faktora koji se kreću od sumnjivih računovodstvenih
praksi, neetičkih upravljačkih praksi, preko ulaganja u rizična neobezbeđena ulaganja, labavosti
regulatora (Morin & Maus, 2011). Vanjski revizori su također odigrali veliku ulogu u ovom
neuspjehu jer nisu otkrili ove zloupotrebe u finansijskim izvještajima od strane menadžera
Lehmana. Prema Greenfield-u (2010), glavni pokazatelji prevare bi se očigledno mogli otkriti u
finansijskom izvještaju; eksterni revizori nisu mogli otkriti ovu aktivnost. Međutim, mora se
primijetiti da propast Lehmana nije utjecala samo na američku ekonomiju, već stoga na svijet u
cjelini; firme bi trebalo da izbegavaju nepotrebne poslovne strategije, strogi nadzor postojećih
propisa, izmene standarda izveštavanja kako bi se sprečile sumnjive računovodstvene prakse,
formulisanje alternativnih i praktičnih modela predviđanja finansijskih neuspeha i regulative
tržišta derivata. Međunarodna poslovna zajednica mora osigurati da preduzeća drže visoke
standarde i etičku kulturu koja je u velikoj mjeri neophodna za izbjegavanje kolapsa firmi u
globalnom poslovnom svijetu.

Propast Lehmana jasno pokazuje vezu između propisa i upravljanja akcijama. Neuspjesi su otkrili
nedostatak u regulatornom sistemu, što je zahtijevalo hitnu potrebu za striktnim nadzorom
specifičnih pokazatelja učinka kao što su pozicija likvidnosti, solventnost i profitabilnost firme.
Kreatori politike kao što su Međunarodni standardi finansijskog izvještavanja, SEC, Bazelski
sporazum i ostali, moraju pokrenuti stroge politike kako bi se pozabavili neuspjehom Lehmana
da spriječi bilo kakvu buduću pojavu. Firme također moraju biti prisiljene da se pridržavaju dobre
prakse korporativnog upravljanja kako bi povratile povjerenje investitora. Zdrave etičke prakse i
standardi moraju se pridržavati i replicirati u svakoj organizaciji.

22
 LITERATURA

1. Leko, V., Božina, L.: Novac, bankarstvo i financijske tržišta, Adverta, 2005.
2. Babić, M., Babić, A.: Međunarodna ekonomija, Peto dopunjeno izdanje, Mate, Zagreb,
2000.
3. Münzel, C., Jenny, H. (2005), Riskmanagement fiir kleine und mittlere Untemehmen,
Zürich,
4. Dörner, D., Horvath, P., Kagermann, H.: Praxis des Risikomanagements, Stuttgart, 2000.,
5. Š.Petra. „Kompenzacije menadžera kao jedan od uzroka suvremene financijske krize“,
Hrvatska, 23000 Zadar, Sveučilište u Zadru. 2012.
6. https://www.academia.edu/11697129/Tipovi_finansijskih_kriza_modeli_kriza
Pristupljeno: 10.11. 2023.
7. https://pit.ba/vaznost-efikasnog-upravljanja-rizikom-u-finansijskom-odlucivanju/
Pristupljeno:10.11.2023.
8. https://sh.wikipedia.org/wiki/Lehman_Brothers Pristupljeno:18.11.2023.
9. https://core.ac.uk/reader/234629813 Pristupljeno: 16.12.2023.

23