Professional Documents
Culture Documents
Kako Nastaju Bolesti, Ivona Zivkovic
Kako Nastaju Bolesti, Ivona Zivkovic
2009
KAKO NASTAJU
BOLESTI? (Prvi deo)
Kako je došlo do toga da savremena medicina danas ne leči nijednu
honičnu degenerativnu bolest, pa su milioni ljudi širom sveta upućeni da
do kraja života zavise od lekova? Da li čitava medicina počiva na
pogrešnim biološkim osnovama?
Još 1923. godine objavljena je knjiga „Bešam ili Paster: Izgubljeno poglavlje u
istoriji biologije“ (BÉCHAMP OR PASTEUR? A LOST CHAPTER IN THE
HISTORY OF BIOLOGY), koju je napisala Etel Daglas Hjum, da bi se istom
temom pozabavila knjiga objavljvena 1942. „Paster: plagijator, prevarant
teorija mikroba razneta“ (PASTEUR: PLAGIARIST, IMPOSTOR THE GERM
THEORY EXPLODED).
Obe ove knjige nisu imale medijsku promociju kako bi postale popularne.
Naprotiv, čini se da su od javnosti vešto skrivene. I danas se o njima veoma
malo zna iako je 2006. napravljeno još jedno izdanje u Engleskoj. Obe knjige
razotkrivaju težak sukob koji se sredinom i krajem 19. veka vodio u
medicinskim krugovima u Francuskoj u vezi toga kako nastaju bolesti. Na
jednoj strani je bio ugledni profesor medicinskog fakulteta i biohemičar
Antoan Bešam (1816 - 1908), za čije stvaranje i rad malo lekara danas uopšte
zna, a na drugoj proslavljeni Luj Paster (1822-1885), hemičar koji je
proučavao fermentaciju i koji je ušao u sve školske udžbenike.
Iz ovog naučnog sukoba izašao je kao pobednik Luj Paster, koji je tada bio
društveno uticajniji, mada u medicinskim krugovima nije imao veliki ugled.
Stekao ga je naknadno zahvaljujući medijima i moćnom biznisu koji je razvila
industrija vina i piva i koja koristi proces fermentacije, a što je Paster
istraživao za njihove potrebe.
Iako je sam Paster pred kraj života priznao da je pogrešio u pogledu svoje
teorije o mikrobima, na postulatima njegovih otkrića zasnovana je moderna
biološka teorija na kojoj počiva i čitava savremena medicina.
I to je bio dokaz (i danas je) kako nastaju bolesti. Simptom manje ili simtom
više stavlja se u niz simptoma karakterističnih za taj mikrob. Savremena
medicinska dijagnostika je tako postala prava enigmatika. Mnogo puta isti
simptom označava različite bolesti, a ista bolest može da se ispolji i sa
različitim simptomima - po principu može da bude , ali ne mora da znači.
Studenti medicine se zato pretvaraju u mašine za bubanje: simptom-uzrok-
bolest-terapija, pri čemu mnogi vremenom potpuno izgube smisao da
razmišljaju svojom glavom. Posumnjati da sa blagoslovenom medicinskom
naukom nešto u temelju nije u redu predstavljalo bi pravu jeres.
MONOMORFIZAM I PLEOMORFIZAM
U školi se, međutim, uzgajaju bakterija na uvek istoj podlozi. Na primer svi
“strep” organizmi u laboratorijama bolnica uzgajaju se na podlozi od sterilne
humane ili zečije krvi pomešane sa agarom (vrsta algi koja se u ovu svrhu
koristi). Ako su uzgajane na istom krvnom agaru, pri uvek specifičnom pH
(7,6-7,8) i pri određenoj temperaturi svi mikroorganizmi rastu na isti način,
sve streptokokne bakterije su u obliku lopti u nizovima. Ukoliko bi se ovi uslovi
promenili i bacili bi promenili oblik . Pleomorfizam znači da je telo domaćina
aktivan učesnik u infekcijama i infektivnim bolestima, dakle, suprotno od
onoga što su tvrdili Koh i Paster koji su verovali da je organizam sterilan i da
je samo pasivna žrtva delovanja mikroba.
PROTIT
Da u vodi postoji nešto živo otkrio je još u 17. veku Anton Liuvenhok (tvorac
prvog mikroskopa, zapravo debelih naočara pomoću kojih je posmatrao
sićušne čestice). Posmatrajći tako uzorke kišnice primetio je da u njoj ima
“nečeg živog”. Jednom je tako sakupio svežu kišnicu u stavio je u epruvete
koje je zapečatio. U početku ništa se nije događalo. Ni nakon nekoliko dana
nikakvih promena nije bilo. Ali, četvrtog dana pojavile su se sićušne tačkice
koje su migoljile u vodi. Liuvenhok nije mogao da objasni odakle su došle
osim da su nastale u samoj vodi. Ali, zainteresovanih za proučavanje ovog
fenomena tada nije bilo.
Zdrave i
nezdrave ćelije krvi. Bele tačkice su protiti (mikrozime ili somatide).
Protiti se nalaze u krvi svakog živog bića. Kada se premaz krvi ostavi na
laboratorijskoj ploči dan ili dva , mikroorganizmi se bukvalno vide kako izlaze
iz crvenih krvnih zrnaca, mikroorganizmi koji se menaju i razgrađuju u
patološke forme kako proces truljenja nastavlja da se odvija. Kada je truljenje
završeno, kada ne postoji ništa više što bi bakterije mogle da jedu, one se
ponovo razlože i “nestanu” jer se vrate u formu malih tačkica.
“Kako su somatide uništenih bakterija i dalje žive sledi da su oni živi kraj i
početak svih ćelija , organa, tkiva, bića fizičkog života. Sve žive forme nastaju
od protita njihovim uobličavanjem. One jedu sebe i ponovo se rađaju. I to je
princip uroborosa (ouroborosa) - zmije koja jede svoj rep- drevni simbol
večitog života. Protiti su uvek u organizmu, za razliku od parazita koji ulaze
spolja i sa kojima možemo, najčešće usled nehigijene, doći u kontakt.
FERMENTACIJA
Šta je zaista otkrio Luj Paster? Iz onoga što u svojoj knjizi „Bešam ili
Paster? Izgubljeno poglavlje u istoriji biologije" iznosi Etel Daglas Hjum i
kasnije u knjizi "Paster: plagijator, prevarant -teorija mikroba razneta,“
R.B.Pirson - on nije otkrio ništa što do tada nije bilo poznato.
„Đeronimo Frankastorio (1483 - 1553) italijanski pesnik i lekar koji je živeo
u Veroni objavio je 1546. u Veneciji svoj rad nazvan „De Contagionibus et
Contagiosis Morbis et eorum Curatione” u kome je izneo svoju
pretpostavku da je prava priroda zaraznih bolesti i infekcija u postojanju
sićušnih i za oko nevidljivih čestica koje je on nazvao Seminarie
Contagionum.
On je podelio sve poznate bolesti na one koje se prenose kontaktom
direktno ili preko posrednika i na one koje se prenose vazduhom.
Frankastorio nije imao mikroskop i nije mogao da ih vidi, ali ih je opisao
kao lepljive viskozne čestice. Po njegovom opisu one su slične onome što
danas hemičari opisuju kao koloidna stanja supstance.
On je verovao je da one mogu u adekvatnoj sredini da se reprodukuju i
kada se dovoljno umnože postaju patogene za toplokrvna bića.
Tek u 17. veku kada je Liuenhok napravio svoj mikroskop ove tvorevine su
opisane i odgovarale su onome što je kasnije nazvano bakterijama.
Ali, prvu teoriju o mikorganizmima kao uzročnicima infektivnih bolesti
postavio je venecijanski lekar M.A. Plenciz 1762. On je utvrdio da se oni
mogu reprodukovati i izvan organizma domaćina kao i da se mogu
prenositi putem vazduha. Nije poznato da li je Plenciz imao mikroskop.
“Dakle, ukoliko bi teorija o mikroorganizmima imala neku vrednost, onda bi
se ona morala pripisti Plencizu, a ne Pasteru koji ju je “smislio“ sto godina
kasnije. I ona je u tadašnjim medicinskim krugovima bila poznata”, napisala
je Hjum.
Iako je Paster pred smrt priznao da nije bio u pravu i da mikroorganizmi
nisu uzročnici bolesti, već posledica, baš onako kako je tvrdio Antoan
Bešam, savremena medicina prihvatila je “Pasterovu” teoriju.
Ovo je gotovo identičan slučaj kao i sa veštačkim đubrivom, koje je danas
opšte prihvaćeno i u upotrebi, dok se njegov izumitelj Baron Justus fon
Libig toga odrekao. Razlog je saznanje što tako gajene biljke u sebi ne
sadrže sve neophodne minerale. A koliko su minerali značajni u nastanku
svih bolesti videćete u sledećem nastavku teksta.
Razlog za ovo je interes naftno-hemijsko-farmaceutskog kartela.
Vodeće medicinske škole u svetu danas su uglavnom pod kontrolom
upravo ovog kartela. Mnogi lekovi se dobijaju iz derivata nafte. Ovaj biznis
uključuje i proizvodnju vakcinakoje su upravo zbog toga u mnogim
zemljama nametnute kao obavezne, mada su sa medicinskog aspekta,
potpuno besmislene.
Medicinska nauka koja se razvila nezavisno od farmakobiznisa ima već sto
godina potpuno drugačije viđenje nastanka bolesti, pa samim tim i lečenje.
Njihovo gledište je holističko.
Upravo zato moramo najkraće pogledati šta se danas zna o nastanku
života, jer ovaj "sitan detalj" medicinske škole uglavnom ignorišu.
ŽIVOT JE USKLADIŠTENA ENERGIJA
Jedan veoma zanimljiv američki naučnik i istraživač bio je Džord Merkl,
fizičar, koji se pozabavio načinom funkcionisanja same čestice života, koju
je Bešam nazvao mikrozima (protit). Merkla porede sa Nikolom Teslom jer
je iza sebe ostavio preko sto originalnih patenata. I način razmišljanja mu je
bio originalan. Natanak života on je obradio u svojoj knjizi “Genesis II”.
“I BI SVETLOST... ”
Protiti se tako mogu videti pod mikroskopom samo na tamnoj podlozi.
Protiti (somatide) su koloidna jedinica života – “božija čestica života”.
Ova energija se može koristiti na nekoliko načina, tvrdio je Merkl.
Ona se prvo nagomila kao jedan ATP rezervoar energije u hlorofilu biljke i
onda u mitohondrijama životinja (ćelijskoj bateriji). Tu može biti iskorišćena
za reprodukciju i upotrebljena da razdvoji genetski materijal od bilo čega
što može da ga razori i to je početak imunog sistema.
“Ovi protiti proizvodnjom enzima proždiru bakterije, viruse ili bilo koju
hemikaliju koja može ugroziti genetski proces sisara, oni se tako
diferenciraju u ćelije, limfocite itd.- koji rade taj posao”.
Ta energija se dalje konvertuje tako da izgrađuje naše telo i stvara organe
koji će ga činiti, delujući iznutra.
Oni se prvo pretvaraju u hlorofil (ATP energetski izvor za biljke) i onda u
mitohondrije (ATP energetski izvor za sisare) i onda u ćelije i tako dalje, po
Džordžu Merkelu.
Oni se mogu sintetisati u dva smera.
„U jednom smeru oni sintetišu sve žive organe. Ovi originalni protiti su
uskladišteni u repovima spermatozoida (koji su posebna forma života od
glave) i od njih svi stari oblici organa našeg tela“.
“Naš embrionalni razvoj (ontogenija) putuje kroz predačke forme
(fenotipove) recimo milione godina našeg nasleđa je razvijeno u slanoj
vodi.
U materici fetus rekapituliše sve stare forme koje je ikada imao”, tvrdio
Merkl tako podržavajući staru teoriju nemačkog biologa Ernsta Hekela iz
1866, koju danas mnogi biolozi odbacuju.
Kako izgleda razvoj
ljudskog bića? Jajna ćelija liči na jednoćelijsku protozou. Kada se izdeli
stvara se dvoslojna struktura sa šupljinom u sredini i liči na nekog dupljara.
Stvara se mezoderm, treći klicin sloj i tada ljudski embrion liči na pljosnatu
glistu. Razvija se nervna cev, pa horda (kičma primitivnih ljuskara, a što je i
prethodnica ljudske kičme), prorezi nalik škrgama, srce sa dve komore i
tada zametak podseća na ribu. Pojavom udova zametak počinje da liči na
sisara.
“Ontogenija rekapituliše filogeniju”, dugo se smatrao biogeničkim zakonom
genetike.
Ali, obrnutom sintezom, verovao je Merkl mogu tako biti uzgojene sve
stare forme života, do zelenih algi, bakterija i protita.
“Na taj način možemo ponovo kreirati ili se setiti našeg starog imunog
sistema, koji će biti rekostruisan i početi iznova, a koji smo izgubili
razvijanjem u ovom zagađenom svetu u kome živimo. Stari organi, naši
embrionički organi mogu biti regenerisani iz prvobitnih protita”, zapisao je
Merkl svoja fantastična zapažanja.
On je tako zamislio i jedan fantastičan način lečenja.
Ljudski organizam, koji medicina prepoznaje kao mrtav, nastavlja i dalje da
“živi” tako što se energija razgrađuje i ono što više ne može da funkcioniše
kao do tada i sve se vraća u formu protita, obrnutom sintezom. Tako svaki
leš ima svoj “život”. Ovu razgradnju vrše protiti koji se formiraju u bakterije i
crviće. Čim postoji nešto što jede to znači da postoji forma života. I kada
više nema hrane - oni nestanu.
Ali, ono što biolozi nazivaju našim precima, i danas postoji, kao na primer,
alge i pljosnate gliste, ribe i to kao naši savremenici, a ne preci... Iz onoga
što u embrionu liči na škrge ipak se ne razvijaju škrge. Život se očito razvija
preko prostih ka složenim formama, ali one su samo nalik jedna drugoj. Da
li evoluicija podrazumeva milione godina ili se sve događa mnogo brže?
Nešto se očito nikada ne razvije u složeniju formu iz razloga što ima
zadatak da baš u toj formi postoji i ima svoju ulogu. Tako svaki virus, svaka
bakterija, svaka gljivica ima svoju ulogu.
Ali, kako je sve celina u celini i ljudski organizam je jedan složeni eko-
sistem u kome se stalno stvara život. Od stanja u organizmu kao medijumu
zavisi i kako će protiti u njemu delovati, kako će se organizovati i koje će
forme života stvoriti – koje bakterije, koje gljivice ili viruse. I , naravno, kako
će se sve to manifestovati na naše zdravlje.
SVAKA BOLEST OBUHVATA ČITAV ORGANIZAM
Nažalost, naučnici su danas, posebno, kada je medicina u pitanju,
razvojem specijalizacija izgubili pravu predstavu o životu, baš kao što se
neki fizičari posebno bave samo atomima, ili samo česticama, i stalno
otkrivaju nešto novo i time su okpirani, umesto da sagledaju celinu.
Sve je u svemu, celina je u celini i ništa se ne može odvojiti, stav je koji
zagovaraju današnji holističari.
Tako je u medicinu poslednjih 100 godina uvedena loša praksa da se za
svaku pojedinu bolest traži adekvatan lek. Dakle, jedna bolest traži lek i
farmakobiznis ga stvara i prodaje. Tako je zatvoren krug, a razne bolesti se
sa svojim “specifičnim” simptomima sve više šire. Odakle dolaze? Ko ih
izmišlja?
Ogovor je – dolaze iz samog organizma i ne mogu se nikakvim lekovima
isterati i izlečiti dok se ne otkloni stanje koje ih je izazvalo. Antibios ništa ne
leči jer je život neuništiv. A ljudski organizam je jedan eko-sistem koji stalno
stvara život. Savremena medicina, na žalost uopšte ne obraća pažnju na
stanje čitavog organizma, već samo na vidljive simptome.
Početkom 20. veka doktor Oliver W. Holmes je bio lekar koji je bio veoma
uticajan i ugledan u svojoj profesiji. Bio je i široko obrazovan čovek. Da li je
slučano još tada izrekao rečenicu: “Čvrsto verujem da ukoliko bi se čitava
medicinska materija mogla potopiti na dno mora, čovečanstvi bi bilo mnogo
bolje, a ribama mnogo lošije”.
Psima
nije mesto u stanovima, već upravo na ulicama gradova.
Sa druge strane ulični psi, prirodni čistači, masovno se ubijaju i sterilišu,
što stručno rade pseći "lekari" i to se naziva "čišćenjem ulica" i prevencijom
zbog navodne "pojave besnila". Tako se s vremena na vreme preko medija
plasira dramatična kampanja kojom se građani plaše psima lutalicama,
nakon što je neki ulični pas nekog ujeo. Istina je, međutim, da ljudi
svakodnevno besomučno napadaju, šikaniraju i ubijaju pse, dok izmišljeno
besnilo (latentni oblik koji je prirodan) ima za cilj prodaju vakcina protiv
besnila i tetanusa i konstantno održavanje straha. Ove slike necete naći
nikada na naslovnim stranama medija.
Širenje straha od
zaraznih bolesti je deo marketinga proizvođača vakcina.
HRONIČNA ENERVACIJA
"To je udaljen kraj zapaljenskog procesa čiji približni početak može biti
bilo koja iritacija. Na primer: ukoliko se održava loša ishrana, kisela
fermentacija prvo iritira mukus membrane stomaka; iritacija postaje upala,
potom ulceracija, potom zadebljanje i naslage, što na kraju uzrokuje
kancer".
"Kraj je degenaracija od nedostatka kiseonika i sa hranom u
raspadanju, septički materijal ulazi u cirkulaciju postavljajući hroničnu
septičko trovanje nazvano kancer kaheksija. Bolest je uobičajeno
manifestovanje univerzalnog iznurivanja".
Dr Tilden je još tada kritikovao parcijalan način lečenja mnogih bolesti:
"Organ koji pati od mnogih kriza toksemije je otkriven - to može biti
ulcer stomaka, i onda se ulcer leči. To može biti žučni kamenac, onda se
on izvadi, može biti fibroidni tumor u materici i on se odstrani. Isto se može
reći za druge efekte - medicinsko oružje je osloboditi se efekta izlečiti
simptom. Ovo je prihvaćeno u javnosti kao efikasan tretman bolesti. Ali to
nije najgora greška. Hirurzi jednostavno nemaju ni najmanju ideju o tome
šta je uzročnik efekta (simptoma) koji vešto uklanjaju".
Robert.O. Jang
OPASNO MLEKO
Denis Mejer i Robert Miler u svojoj knjizi "The New Biology" tvrde da
prekomeran unos proteina predstavlja za organizam veliki problem, ne
samo zbog velike potrošnje baznih minerala kojima mora da neutrališe jake
kisline na koje se ovi proteini prilikom varenja razlažu, već i zbog
nemogućnosti da se velike količine ovih kiselina uopšte neutrališu. Naime,
organizam ne može sam sebe da razgradi koliko mu je potrebno baznih
minerala, pa on pokušava da problem viška jakih kiselina reši tako što će ih
negde u organizmu uskladištiti.
Ovaj organ naziva se još “koloidno vezivno tkivo” ili “schade”, a moderna
anatomija ga još naziva predbubrežni organ upravo zato što se u njemu
skladište kiseline pre nego što će se neutralisne isporučiti bubrezima.
Deo ovog organa su i svi mišići u telu.
Ukoliko se previše kiselina deponuje u mišićnim vlaknima dolazi do bolova
i upala.
“Fibromialgia je svakako bolest kiseline”, naglašava i Robert. O. Jang.
I MEĐUĆELIJSKI PROSTOR JE ORGAN
Prostor ograđen ovim finim vlaknima nazvan je “Pišingerov prostor”, po
nemačkom naučniku koji ga je opisao.
Tu je i međućelijski prostor u kome se nalaze tečnosti koje hrane, kupaju i
čiste svaku ćeliju i tako odnose otpadne produkte koje su ćelije izbacile
metabolizmom. Jang tvrdi da se u SAD ovaj organ u medicinskim knjigama
uopšte ne pominje, već se samo opisuje međućelijski prostor, ali ne kao
organ.
KISELO ALKALNO
Kiseline i baze imaju svoje mene, kao plima i oseka. Naučnik Fridrih
Sander ih je nazvao “bazna plima” i “bazna oseka”.
Tako Majers, Miler i Jang izvlače zaključak da ulcer nije posledica stvaranja
previše kiseline već primarno posledica deficita baznih elemenata.
Ova pojačana aktivnost želudca troši više energije čitavog organizma, pa
hronično dolazi i do iscrpljivanja organizma.
Kao kada se pravi vino, proces fermenatacije može početi da se odvija loše
i pređe u truljenje. Sirće i druge truleži se tada stvaraju u stomaku i ta
sirćetna kiselina može prouzrokovati gorušicu, kao i gasove i nadimanje.
Krv tako pokupi sa hranjivim sastojcima i ovu trulež iz creva i toksini počinju
da cirkulišu po čitavom organizmu.
I ovde, za živ organizam (koji je sposoban da se sam organizuje i održava
u životu), nastaje novi zadatak: kako se ovih toksina osloboditi?
HOMOTOKSIKOLOGIJA
Tako se u četvrtoj fazi vrši impregnacija toksina u neko tkivo (kao kod
tetovaže na koži kada se boja koja je toksin, trajno impregnira u kožu).
Impregnacija toksina se često manifestuje bolešću nekog najmanje
otpornog organa.
Ukoliko se hlorovodonična kiselina npr. ili toksin impregnira u želudcu,
stvara se ulcer.
Ukoliko se u kožu kod tetovaže ubaci previše boje takođe se stvara ulcer.
Tako, “helicobacter pylori” nije uzročnik ulcera već posledica ulcera, tvrdi
Jang. Po njemu, uzrok ulcera je latentna “acidoza”.
MEDIKAMENTI
Srbija je, na žalost, nakon politčkih promena 2000. godine dobila vladu i
(nezamenjivog )ministra zdravlja koje je postavio upravo ovaj kartel. Stalno
medijsko zastrašivanje građana porastom malignih oboljenja i navodna
borba u prevenciji kancera ima za cilj samo kupovinu skupih dijagnostičkih
aparata, dok se na pravoj prevenciji i otklanjanju uzroka raka u stvarnosti
ne radi ništa. Jer glavni uzročnik malignih oboljenja u Srbiji danas je životna
okolina toksikovana radioaktivnim otpadom, kao i loša i beskorisna hrana,
uglavnom uvezena. Srpska poljoprivreda sve više potpada pod kontrolu
stranog faktora , semenska roba se uvozi, dok se čitava teritorija pretvara u
veliku deponiju za potrebe Evropske Unije. Farmakokartel je i ovde stavio
jednog, po svojoj meri edukovanog lekara, Olivera Dulića.
Sva sreća da bar neke privatne klinike u Srbiji ipak počinju da shvataju da
se bolesti moraju tretirati holistčki, prirodnim metodama.
BIZNIS SA PROTEINIMA
Prekomerno, ali profitabilno, industrijsko uzgajanje životinja za ishranu predstavlja
takođe teško zagađivanje životne okoline.
Sama proizvodnja proteina ima efekte i na životnu sredinu uopšte. Ekskretivni
produkti pilića, prasića i drugih domaćih životinja koje se veštački uzgajaju iznose 16,6
milijardi tona godišnje, a to je 60 puta više nego što proizvede čitava ljudska populacija
za koju se tvrdi da je prekobrojna . Ne zaboravite da se sve ove životinje hrane
uglavnom koncentratima koje takođe proizvodi - pogađate ko.
Za ove životinje (pojenje i održavanje higijene) koristi se 240 triliona galona vode
godišnje, odnosno 7.5 galona u sekundi, što je dovoljno da se svaki čovek na planeti
tušira 8 puta dnevno. To je više vode nego što se koristi u Evropi, Africi i Južnoj Americi
zajedno. Po podacima UN oko 990 litara vode je potrebno da se proizvede jedan litar
mleka.
Od ovih životinja se emituje 7,8 milijardi tona ugljen dioksida godišnje, što je 40%
više nego što emituju automobili, tvrdi se u istom izveštaju UN.
Ogromne površine zemljišta se koriste za uzgoj stočne hrane, nepotrebno se krčme
šume, erodira zemljište itd. Proizvodnja hrane je odavno postala biznis koji je u
potpunom raskoraku sa ljudskim stvarnim potrebama.