Professional Documents
Culture Documents
Ok Ljubavni-slučaj-Koče-Popovića
Ok Ljubavni-slučaj-Koče-Popovića
Izbegavao je i da okolo bilo kome deli savete. – Čeka vas deset krvavih
godina. Moraćete sami da spasavate ne samo zemlju, nego i svoje živote. A
sad bih malo prilegao. Vežbam se za smrt – rekao mi je kad smo se poslednji
put videli u septembru ’91. u Dubrovniku, iznad koga je Srđ već goreo, da bi
neki ludi srpski kamiondžija pokušao da u ognju napravi lepši i stariji
Dubrovnik.
Bio (jutros) M. Marić. Zafrkavao sam se. On, ipak, mene simpatiše i ceni. Bez
obzira koliki je mućak.”
Međutim, jeste Koča Popović prezirao bahate i osione srpske primitivce, ali im
je ponekad i zavideo, pa čak imao i kompleks niže vrednosti.
Kad je, početkom tridesetih godina, prvi put uhapšen u Beogradu zbog
deljenja komunističkih letaka, čuveni policajac Svetozar Vujković, nije mogao
da se čudom načudi: – Pička li ti materina, šta ćeš ti s tom fukarom, nije to
tvoje društvo!? Razume se, nije bio nimalo blaži ni prema radnicima, koji su
tom prilikom, zajedno s njim, uhapšeni: – Pička li vam materina, šta vi znate
šta je komunizam. Drugo je Koča, on je – filozof, bogataš, tatin sin i
komsalonac.
Kad je, posle Rezolucije Informbiroa, išao tajno u Ameriku da nabavi oružje,
šef CIA, Alen Dals je s njim razgovarao kao policajac, otprilike kao nekada
Vujković: – Mislio sam da će da me bije! Tražio je da mu na karti odmah
pokažem tačan raspored naše vojske. “Dajte mi oružje, da se odbranimo od
Rusa, pokazaću vam šta već hoćete!” – rekao sam mu skrušeno.
Američki predsednik Džon Kenedi nije Koču Popovića mogao zbuniti pitanjem:
“Da li vi, kao komunista i marksista, imate rešenja za sva pitanja?” – Kao i vi
– kao katolik!?
Već izlapeli Tito, pošto je potamanio sve srpske pametne glave, tražio je da
makar Koča Popović ostane, rečima: “Idi, ako baš moraš!” A posle mu nije
dozvoljavao čak ni da se s njim kupa u istom delu mora ili da prisustvuje
proslavi neke godišnjice bitke na Sutjesci. Stajao je u ponosnom stroju
saboraca na Titovoj sahrani. Iz pristojnosti i lepog vaspitanja, jedinog
buržoaskog nasledstva, koga se nije odrekao.
Ni Tito nije legenda. Legenda se postaje tek ako preživiš i pet stotina godina
posle svoje smrti. Kao Sveti Sava ili car Dušan. Bio sam se zarekao da se u
Beograd neću vraćati, dok ne ode taj ološ i dok traje srpska nesreća. Iz Srbije
sam otišao, ali niko nikada iz mene nije mogao da iščupa Srbiju. Čak i kada se
pričalo kako sam pobegao iz Dubrovnika, dok se oko njega stezao obruč JNA.
Pobegao sam, jer sam kao narodni heroj navikao da bežim glavom bez
obzira. Sve mi je ostalo. Ne samo slike, dokumenta i fotografije, već ni
maramice, ni prljave čarape, nisam stigao da ponesem u Beograd.
Ispričao sam joj kako sam bio zarobljen i pobegao. Moja sestra nam je
ustupila sobu u velelepnoj vili na Topčiderskom brdu. Pred drvenim
balkonom, stajala je stara, velika trešnja. Otišao sam posle na jedno imanje
kod Šapca, a onda sam iz Beograda dobio pismo da se hitno vratim i da treba
da idem u partizanski odred. Poslednja uspomena iz mira – Mljet, iako sam
tek bio izašao iz zatvora. Vera je, more seljaci, čisti, takvi kakvi jesu.
Pročitah i u nekim požutelim novinama naslov: “V. B. će iz ovog rata izaći kao
sila drugog reda” – V(era) B(akotić) ili V(elika) B(ritanija)? Jutros sam se
kupao u Uncu. Mirisalo je isto kao i na Savi. Setio sam se Vere, one njene
užasne tragedije. Zar se može išta ne oprostiti ženi koja je to preživela. Ipak,
samo mi se ponekad postavi pitanje: Šta će biti od nas. Odgovora nema. Da li
je mnogo ostarila?! Možda se provukla, da li je mogućno da mi je ostala
verna? Znaću sve, čim je – pogledam.
Ona je sada negde, nešto radi, gleda, i sve to – ničeg zajedničkog nema sa
Zelengorom, sa Savom Kovačevićem, sa drugim bataljonom Prve proleterske,
sa omladinskim kongresom, sa smrću Olge Dedijer! Sad razumem zašto se
pitam da li je ostarila. Znam da nije ogrubela, onako kao žene Lenjingrada ili
drugarice – bombaši.
Mihajlo (Blagoje Nešković) mi je, po dolasku na slobodnu teritoriju, pričao o
Veri.
Predlagao joj je da izađe iz Beograda, nije htela. Rekla mu je: “Ne verujem
ti!” Jednog dana je, ipak, uspeo da je ubedi, i sutradan je trebalo da krene.
Nije došla – on je čekao (onda kada je svako njegovo izlaženje značilo
dovođenje u životnu u opasnost). Kad joj je predložena razmena, nije pristala
– opet nije verovala. Mihajlo kaže da se savetovala sa onim bednikom
Aleksandrom Vučom. Da je jako uplašena i demoralisana. Posle su je,
povodom neke provale, pomenuli u novinama. Ako se sve to poveže sa
razvodom i udajom za prijatelja, onoga nimalo sumnjivog, onda se može
pretpostaviti i najgore.
Stigla je, ujesen 1944, konačno i Vera u partizanski Glavni štab za Srbiju.
Sedeo sam za stolom. Išla je ka meni u seljačkom odelu, povezana
maramom, nesigurna, polunasmejana i umorna. Prišao sam joj i rekao:
Čekaj, nemoj sada. Rukovali smo se. Samo jednu stvar htela je da sakrije – pa
je i to rekla. Juče ju je, u maršu, jedan zalutali metak – od onih bezbrojnih,
ispaljenih u šenlučenju – ranio u nogu. Došla je kao krivac. Ne bi se usudila ni
da me zagrli. Vera i ja, posle tri godine rastanka, da se ne uhvatimo za ruke.
A tako jeste: “Zašto ste me ostavili?” I zaista, ništa ozbiljno nisam učinio da je
ne ostavim. Gledam je; isto onako bezazlenu, nikako predodređenu za buran
život, i kažem joj: “Zamisli – kolika je tvoja prošlost.” Ona klima glavom i oči
joj opet vlaže. Isuviše je volim – da bih ikada mogao ponovo da je zavolim.
Vera i ja više ne možemo biti muž i žena.
Ona zna da nema pravo da me dirne – ali se po nečemu, ipak, ponaša kao
moja žena. Ja sam, šetajući se pored nje, pljunuo – što nikada ne bih učinio
pred tuđom ženom. Noć je već bila pala. Poveo sam je malo dalje od šatora i
opružili smo se na zemlji, pod drvetom, da razgovaramo. Tu smo, na pola
metra jedno od drugog, i ne držimo se za ruke. Kako je to moguće. Spavao
sam u šatoru, a ona napolju, nekoliko metara dalje, pod drvetom. Odneo sam
joj ćebad i šatorsko krilo.
Doručkujemo ujutro, a ona sedi sama – kao šugavo pseto, kao crna ptica.
Uvenula. Koliko su jeftine patnje Mladog Vertera. Ima očajanja koja se ne
mogu prekinuti ni samoubistvom. Sebe uopšte ne žalim, nego samo nju. Setio
sam se Ane Karenjine. Ali, nikakve sličnosti nema: “Kako si mogla tako da me
izdaš?” Treba da se naviknem – na sve. U ime naše bezmerne ljubavi, ja ne
smem da je zagrlim. Ona ne sme ovakva da uđe u našu ljubav. Prazna,
uvređena i ponižena.
Lepa Perović je Koču Popovića prvi put srela kad su se 1933. oboje našli u
zatvoru na Adi Ciganliji. On je imao 25, ona 22 godine. Ona je bila seoska
učiteljica, negde u Sandžaku, on razbarušeni nadrealistički pesnik i student
filozofije u Parizu. On angažovan (oženjen), ja poluangažovana, kako kaže
Lepa. On je dobio manje, ona mnogo više batina. Slučajno su već tada
zajedno seli na jedan krevet.
Posle rata, kad je Blagoje Nešković procenio da Vera Bakotić nije više
moralno-politički podobna za ženu Koče Popovića, počela je donekle i
neukusna licitacija s kim će se oženiti. Pominjale su se i neke glumice, a
među njima i Mira Stupica.
Međutim, samo je Lepa Perović bila sigurna u sebe: “Biće moj! Mitra Mitrović
mi je objasnila da je on zapravo nežan, mekog srca, a da se – arogancijom i
cinizmom – brani od nepoznatih i nasrtljivih. To me je potpuno smirilo!” – Vi
lepo pišete, ali ste otvoreni antikomunista. O nama pasionirano skupljate
samo ružne stvari.
Ženama nikad nije javno laskao iako je, njima za ljubav, verovatno to radio
nasamo i sasvim privatno. Muškarci i žene su dve sasvim različite životinjske
vrste – kao majmun i žirafa – govorio je, pozivajući se na Frojda, koji nije krio
da su žene za njega ostale ogroman crni kontinent: – Naravno, majmun je na
neuporedivo višem stupnju evolucije od žirafe!
Gospođa Vera Bakotić otkrila mi je nedavno veliku istorijsku tajnu otkuda Koči
Popoviću legendarni brkovi. Mislio sam da ih je kao nadrealista pustio u
Parizu, da bi ličio na Salvadora Dalija: “Ne, već da bi ličio na Čarli Čaplina.
Kao mladić, voleo je da uzme štap, obuče se kao Čaplin i izađe u Knez
Mihailovu – da zavitlava prolaznike!”
Kad smo došli u Beograd, pošto je tata postao pomoćnik ministra spoljnih
poslova, nismo mogle da se oporavimo od šoka. Nisam ni znala ni reč
srpskog, a i Beograd mi, naročito posle monumentalnog Rima, nije izgledao
baš kao iz tatinih patriotskih priča. A i on je bio prisiljen da zimi sam cepa
drva, što u životu nikad nije radio. Jedna provodadžika mu je zato ponudila da
se preko nje oženi kako bi sa kćerkama nekako mogao da izađe na kraj.
Najstarija sestra je već bila udata u Italiji, a mi, ostale, na dvorskim balovima
smo sebi tražile priliku. Stalno smo se raspravljale čija je haljina lepša. Sve
dok ja u Bob klubu nisam srela Koču. Bila sam pred maturom i pobegli smo sa
časova na Savu, da ne pokvarimo ocene. Koča je posle govorio da smo se
upoznali još u tramvaju. Bila sam oduševljena. Đavolski brbljiva kakva sam
bila, do tada sam uglavnom ja zabavljala muškarce. E, konačno se našao
neko da i mene zasmeje.
Njegovi su tada već bili poprilično propali. Izbačeni su iz neke velike kuće, a u
zamenu su dobili dva stana u Kolarčevoj ulici. Meni je to bilo sasvim
svejedno. U ono vreme, devojke iz finih kuća su se najviše ložile na robijaše,
političke osuđenike. U našim očima, izgledali su kao prinčevi i bile smo s
njima bukvalno spremne na sve.
A onda je i Koča uhapšen 1. decembra 1933, zbog nekog letka protiv kralja
Aleksandra. Meni je to bilo jako simpatično i, sva ponosna, posećivala sam ga
u zatvoru.
Imali smo problem kako da se venčamo, pošto nikako nismo pristajali na
crkveni brak. A to je bilo moguće samo u Novom Sadu, po nekom starom
austrougarskom zakonu koji je još važio.
Tata je preko gradonačelnika sredio da nas upišu kao građane Novog Sada.
Međutim, na venčanju je došlo do skandala. Koči je kum bio nadrealista Vane
Bor, a meni je trebalo da bude moj otac Lujo Bakotić. Kako to nije bilo
moguće, morali smo da pristanemo da nam svedok bude neki pop, koji se tu
slučajno našao. Bežeći od crkvenog braka, dobili smo popa za kuma.
I Nikola i Koča su tada bili novinari, samo što je Nikola pisao za najpoznatije
svetske listove i agencije, a Koča za odavno zaboravljenu “Štampu”. Sećam
se nekog Kočinog duhovitog članka o tome zašto Šiptari imaju uske kukove i
njišu se dok po Beogradu nose testere i stružu drva. Ja sam se samo trudila
da što pre završim studije.
Preko Koče upoznala sam i nadrealiste Marka Ristića i njegovu ženu Ševu, čiji
je brat bio Vane Bor, Dušana Matića, Acu Vuča. Marko je bio unuk čuvenog
ministra Jovana Ristića i živeo je prilično lagodno od rente. Vučovi su bili
propali pa je Lula otvorila modni salon. A beogradske gospođe su svraćale,
jako zainteresovane da vide kako izgleda kad nekada čuvena bogatašica
mora da radi i njima, koje su na nju do juče gledale sa divljenjem, šije sada
haljine po šnitovima koje je dva puta godišnje donosila iz Pariza.
Ostao je dve godine i dopisivali smo se prvo preko pariske partijske knjižare
“Horizont”, a posle preko nadrealiste Andre Tiriona. Čim sam čula da je
izašao iz nekog logora, odlučila sam da ga sačekam u Parizu. Međutim, nisu
mi dali pasoš, pa je otac preko prijatelja morao da interveniše. Već sledećeg
sata sam otputovala. Samo sam mislila kako ću mu poleteti u zagrljaj i – šta
ću sa torbama. I stvarno, kofere sam ostavila na peronu, potrčala kao vihor,
ali šešir mi je spao...
Nikada prema meni nije bio tako divan, kao tih šest meseci koje smo proveli
u Parizu. Nisam ga mogla prepoznati. Rat ga je naglo uozbiljio. Toliko je
sazreo, da se više nije pravio važan, nije zafrkavao ljude, niti je izvodio
kojekakve budalaštine. Sedeli smo u “Flori” ili kod “De Magoa”, posetili smo
Pola Elijara, u okolini Pariza, družili se sa španskim borcima.
Bili smo promenili i prijatelje. Kod nas su dolazili Đilas, Zogović, Stefan
Mitrović. Siromašni studenti, povratnici sa robije, često zapušteni i prljavi.
Nisu imali gde ni noge da operu i da se okupaju. Đilas nam je demonstrirao
kako se za pokojnikom leleče u Crnoj Gori, a Ćeća Stefanović je ushićeno
evocirao uspomene iz Rusije.
Posle Kočinog izlaska iz zatvora, smestili smo se kod njegove sestre Mare,
koja je bila udata za Stevu Vuča, trgovca kožama, koji je uspeo da obnovi
porodično bogatstvo. Tu sam ostala i kad je otišao u partizane. Međutim,
Kočina sestra me je isterala, da ih ne kompromitujem, jer je Steva nastavio
svoj unosan biznis i sa Nemcima. Potucala sam se po Beogradu, bila kod
sestara, radila kao službenik kod Steve Vuča, dok me nisu uhapsili i uzeli za
taoca, pošto je onda bilo sto Srba za jednog ubijenog Nemca.
Koča mi je posle pričao da samo što u zemlju nije propao kad ga je Tito u
Užicu pitao, zašto njegova žena nije u partizanima.
I kad sam stigla, na kraju rata, odmah sam ranjena, pa se Koča našalio da
njega metak nije hteo četiri godine, a mene je pogodio već četvrtog dana u
partizanima.
Bila sam strašno nesrećna i tužna, grizla me je savest što sam ispala
kukavica. Koča se čudio što se uopšte ne branim i što sebi u prilog ne tražim
neki tragični primer iz istorije i literature.
Pomilovao me je po obrazu i ja sam se oslonila na njegovu ruku. U obližnjem
šumarku desilo se ono što se dešava svim mladim ljudima koji se vole i koji
su dugo bili rastavljeni. Rekao je: “Ti si moja i nikada te više neću ostaviti!”