Kakve su refleksije sukoba izmeu vuje i ovjeje prirode u drutveno politikom kontekstu?

Zbog svog sopstvenog shvatanja stajao je Stepski Vuk potpuno van graanskog svijeta, poto nije znao ni za porodini ivot ni za drutveno astoljublje, smatrao je sebe iskljuivom jedinkom i nastranim pustinjakom, a as natprosjenom, u neku ruku, izvanredno obdarenom individuom, uzvienom nad sitnim normama svakodnevnog ivota. Svjesno je prezirao buruja i ponosio se to on to nije. U izvesnom pogledu ivio je sasvim graanski, imao je novaca u banci i pomagao je siromane roake, odijevao se, dodue, nemarno, ali pristojno i, neupadljivo, teio je da sa policijom, poreznicima i slinim silama ivi u dobrim odnosima. Sem toga neka snana, potajna cenja stalno ga je privlaila malograanskom svijetu, tihim, pristojnim porodinim kuama sa urednim baticama, blistavo isto odravanim stepenitima i itavoj onoj skromnoj atmosferi reda i savrene pristojnosti. Svialo mu se da ima svoje sitne poroke i ekstravagantnosti, da se osjea kao ovjek izvan graanskog svijeta, osobenjak ili genije, ali, da se tako izrazimo, nikada nije stanovao i ivio po periferiji ivota, gdje graantina vie ne postoji, niti se osjeao kod kue u atmosferi nasilnika i izuzetnih ljudi, ni kod zloinaca i obespravljenih, ve je uvijek ostao sa stanom u provinciji graanstva, jer je imao izvjestan odnos prema njegovim obiajima, propisima i atmosferi, pa ma to bio i odnos otpora i pobune. Sem toga odrastao je i vaspitavan malograanski, i otuda je zadrao mnotvo pojmova i ablona. Teoretski nije imao nita protiv javnih ena, ali bi on lino bio nesposoban da ozbiljno shvati jednu od njih i da je gleda kao stvorenje sebi ravno. Politikog zloinca, revolucionara ili duhovnog zavodnika, koje su drave i drutvo proganjali, mogao je da voli kao svoga brata, ali ne bi znao kako da se ponese prema lopovu, obijau ili ubici iz pohote, osim da ih na prilino graanski nain saaljeva. Tako je jednom polovinom svoga bia priznavao i potvrivao ono to je drugom polovinom pobijao i poricao. genije koji se ne osjea ugodno u drutvu i obino ga izbjegava radi na spisama i ureuje novinske lanke zbog ega ga mnogi ne vole i ne vole njegov antiratni stav Drugi svjetski rat dodatno iskljuenje iz politikog ivota svaa kod prijatelja preobraaj kada je upoznao Herminu

Da li on pokuava da porjektuje svoj ivot, norme ponaanja unaprijed ili poto se nae u vrtlogu ivota? Ali kod Harija je bilo drukije, u njemu ovjek i vuk nisu ili uporedo, jo manje su pomagali jedan drugom, ve su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je ivio samo da bi onom drugom nanio bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj dui mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak ivot. Eto, svako ima svoj udes, i niiji nije lak. Na Stepski Vuk je, dodue ivio osejajui se as kao vuk, as kao ovjek, kako je to sluaj kod svih polutana, ali kada je bio vuk, uvijek bi ga vrebao ovek, posmatrajui, ocjenjujui i osuujui, a u vrijeme kada je bio ovjek, to isto je inio vuk. Naprimjer, ako je Hariju kao ovjeku dolazila neka lijepa misao, neko prefinjeno, plemenito osjeanje, ili ako bi izvrio kakvo, takozvano, plemenito delo, tada bi vuk u njemu iskezio zube, smijao se i pokazivao mu sa surovom ironijom kako smijeno i ravo pristaje ovakvo plemenito pozorite stepskoj ivotinji, vuku, koji u svojoj dui sasvim tano zna ta mu prija, naime: da usamljen kaska stepama, da se povremeno naloe krvi ili da juri za nekom vuicom. Sa gledita vuka svaka ovjeja djelatnost postajala je strahovito komina i neprilina, glupa i sujetna. Ali je bilo isto tako i kada se Hari osjeao

i ponaao kao vuk, kada bi iskezio zube na druge, kada bi osjeao mrnju i smrtno neprijateljstvu prema svim ljudima i njihovom lanom i izopaenom ponaanju. Tada bi, naime, vrebao u njemu onaj ljudski dio prirode, posmatrao vuka, nazivao ga stokom i zvijeri, i tako kvario svaku radost jednostavnog, ravog i divljeg vujeg stvora. Takve su bile osobine Stepskog Vuka, i, sudei po njima, Hari nije imao ba ugodan i srean ivot. Ali time nije reeno da je bio naroito nesrean (iako se njemu samom tako inilo, kao to svaki ovek svoje patnje smatra najveim). To ne bi trebalo rei ni o jednom ovjeku. I onaj ko ne nosi vuka u sebi ne mora zbog toga da bude srean. stalni sukob dvije linosti odluke donosio spontano i u trenu puno puta se predomiljao i nije postupio onako kako bi planirao (odlazak na bal sa maskama, odluka o samoubistvu...)

Istinskom patnjom, pravim paklom, ljudski ivot postaje tek ondje gdje se meusobno presijecaju dva doba, dvije kulture i religije. Svako doba, svaka kultura, svaki obiaj i tradicija imaju svoj stil, svoje prefinjenosti i grubosti, svoje ljepote i svireposti, svako doba smatra izvjesne patnje prirodnom i izvjesna zla podnosi strpljivo. ovjeiji ivot postaje pravi pakao i istinska patnja tek onda kada dve epohe, dve kulture i religije presecaju jedna drugu. ovjek antike koji bi morao da ivi u srednjem vijeku kukavno bi se uguio, isto kao to bi se i neki divljak morao uguiti usred nae civilizacije. Postoje vremena kada itava jedna generacija dospijeva izmeu dvije epohe, izmeu dva naina ivota, tako da gubi svaku prirodnost, svaki moral, svaku sigurnost i ednost. Razumije se, ne osjea to svako podjednako snano. Priroda kao Nieova morala je da pretrpi sav jad dananjice za vie od jedne generacije unaprijed- ono sto je morao da ispasta, u samoi i bez razumijevanja ostalog, sada moraju da pretrpe hiljade. ovjek pripada sredini u kojoj se rodi neki pojedinci zalutaju on je razapet izmeu sukoba dvije epohe, ideala i stvarnosti, klasicizma i modernog demokratskog drutva, Hari je bio neshvaen zamislimo stanovnika srednjeg vijeka u dananjem vremenu i obratno sreu je doivljavao samo povremeno, a jedina enja bila mu je ona za smru smisao ivota pronalazi u humoru