OBLIGACIONO PRAVO

OPI DIO

by

OBLIGACIONO PRAVO

Obligaciono pra subjektivnom sm normi kojima s prijelaz dobara i smislu postoji ne Obligaciono pra (povjerioca) da
OPI DIO by

OBLIGACIONO PRAVO

Ugovorom o pro (kupcu) predati prodavcu platiti potreban je po obligacionim od

OPI DIO by

OBLIGACIONO PRAVO

POJAM OBLIGACIONOG PRAVA

Obligaciono pravo je dio graanskog prava, a moe se definirati u objektivnom i subjektivnom smislu. U objektivnom smislu obligaciono pravo predstavlja skup pravnih normi kojima se reguliraju obligacioni odnosi izmeu odreenih subjekata, odnosno prijelaz dobara iz imovine jednog u imovinu drugog lica. Obligaciono pravo u objektivnom smislu postoji nezavisno od volje subjekta prava. Obligaciono pravo u subjektivnom smislu je ovlatenje ili pravo odreenog pojedinca (povjerioca) da od drugog lica (dunika) zahtjeva odreeno ponaanje. Povjerilac svoje pravo, kada je to potrebno, moe i prinudno ostvariti. Subjekt obligacionog prava je slobodan da se slui svojim pravom. Od njega samog zavisi hoe li ili nee iskoristiti to svoje pravo. Subjekt obligacionog prava na ijoj se strani nalazi to pravo najee se naziva povjerilac, a to njegovo subjektivno pravo potraivanje, trabina i sl. U obligacionom odnosu jedna strana se redovno javlja kao povjerilac, tj. ona koja ima odreeno potraivanje, odnosno pravo prema drugoj strani. Ovom pravu povjerioca odgovara obaveza druge strane, odnosno dunika, koji je obavezan povjeriocu ispuniti obavezu onako kako ona glasi. Predmet obligacionog prava u objektivnom smislu jesu obligacioni odnosi. Obligacioni odnosi su odnosi izmeu povjerioca i dunika, odnosno prava i obaveze koje proizlaze iz tih odnosa. Iz ovoga proizlazi da za obligaciono pravo nisu bitni svi odnosi, nego samo odreeni i to oni za koje drava (zajednica) smatra da ih svojim aparatom prisile moe, po potrebi, provesti. Razvojem ekonomije razvijalo se i obligaciono pravo kao instrument reguliranja prometa prava, stvari i usluga.

IZVORI OBLIGACIONOG PRAVA

Izvore prava uope pa tako i obligacionog, obino dijelimo na izvore u materijalnom i izvore u formalnom smislu. Izvori obligacionog prava u formalnom smislu su: zakon, obiaji, sudska praksa i pravna nauka.

I.

ZAKON KAO IZVOR OBLIGACIONOG PRAVA

Zakon je najei izvor obligacionog prava, jer sadri pravne norme koje reguliu obligacione odnose. U evropskim pravnim sistemima norme koje reguliu obligacione odnose nalaze se. prije svega, u graanskim zakonicima (kodifikacijama). Medu najpoznatijim kodifikacijama graanskog prava, u kojima su obuhvaene i norme (pravila) obligacionog prava, su: Francuski graanski zakonik (Code civil), Austrijski graanski zakonik (ABGB), Njemaki graanski zakonik. Na podruju bive Jugoslavije najznaajniji izvor obligacionog prava je Zakon o obligacionim odnosima. Zakon o obligacionim odnosima (ZOO) donesen je 30. marta 1978. godine, a stupio je na snagu 1. oktobra 1978. godine. U pravni sistem Bosne i Hercegovine ZOO je preuzet 1992. godine. ZOO predstavlja prvu kodifikaciju obligacionog prava na podruju bive Jugoslavije. Donoenjem ZOO nisu regulirani svi obligacioni odnosi. Tako npr. ZOO nije regulirao ugovor o poklonu, posluzi, ortakluku i dr., pa su sudovi ovlateni, u sluaju spora, na ove ugovore primjenjivati pravna pravila. ZOO ima ukupno 1109 lanova i podijeljen je u dva dijela: na opi i posebni dio. Na poetku

OPI DIO

by

OBLIGACIONO PRAVO

prvog dijela navedena su osnovna naela, a poslije toga se govori o nastanku obaveza ili izvorima obligacija. Prema ZOO, obaveze nastaju iz: ugovora, prouzrokovanja tete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga i jednostrane izjave volje od vrijednosti. Poslije toga, Zakon regulira dejstva, prestanak, te razne vrste obaveza. Opi dio, koji ima ukupno 453 lana, zavrava se odredbama koje reguliraju promjenu povjerioca ili dunika. U posebnom dijelu Zakon regulira obligacione i privredne (trgovake) ugovore, kao to su: prodaja, zajam, zakup, ugovor o djelu, o graenju, o licenci, komision i dr. Zakon propisuje jedinstvena pravila za sve uesnike u obligacionim odnosima i za fizika i za pravna lica, ako za "ugovore u privredi" nije ta drugaije odreeno. Pored ZOO, i drugi zakoni sadre odredbe koje predstavljaju izvor obligacionog prava. To su: Zakon o osiguranju imovine i lica, Zakon o prometu nepokretnosti, Zakon o nasljeivanju, Zakon o vrijednosnim papirima, Zakon o mjenici, Zakon o eku i mnogi drugi.

II.

OBIAJI

Danas se obiaj rijetko javlja kao izvor prava. Pod obiajem podrazumijevamo nepisano pravilo nastalo dugotrajnim ponavljanjem. Mnogi zakoni upuuju na primjenu obiaja, bilo u sluaju pravnih praznina ili kada je sudija ovlaten da primjeni obiaj pri rjeavanju konkretnog sluaja, npr. kod odreivanja naknade trokova sahrane. U tom smislu ZOO propisuje da se trgovaki obiaji (uzanse) primjenjuju u onim sluajevima kada su ih ugovorne strane ugovorile ili ako iz okolnosti proizlazi da su njihovu primjenu htjeli.

III. SUDSKA PRAKSA

Sudska praksa nije neposredan izvor obligacionog prava, ali poto sud primjenjuje pozitivno pravo i u svojim odlukama sadri uputstvo za praktinu primjenu vaeih propisa.

IV. PRAVNA NAUKA

Pravna nauka ima znaajnu ulogu kao pomonik zakonodavca, a svojim tumaenjem i kritikim analizama sudskih odluka vri snaan uticaj i na sudove.

OPI DIO

by

OBLIGACIONO PRAVO

POJAM OBLIGACIJE I.UOPE O OBLIGACIJI

Rije obligacija potjee od latinske rijei obligatio, to znai obaveza ili obveza, a vue svoj korijen od glagola obligare, to znai vezati, obvezati, zavezati. Naziv obligatio u modernim pravima preuzet je iz rimskog prava i u izvornom znaenju mogao bi se prevesti vezati uzicom, a to dalje podsjea da je u prvobitnom rimskom pravu dunik odgovarao za dug materijalno, ali i fiziki, svojom linou. Obligacija je pravni odnos izmeu dvije odreene strane na osnovi koga je jedna strana (povjerilac, vjerovnik, kreditor) ovlatena da zahtijeva od druge strane (dunik, debitor) odreeno davanje, injenje ili uzdravanje od neega to bi inae imala pravo initi, a druga strana je obavezna to ispuniti. U tom smislu, obligacija, posmatrano sa stanovita povjerioca, predstavlja potraivanje, dok sa stanovita dunika znai dug. Znai, pod obligacijom moemo podrazumijevati odnos izmeu najmanje dva lica, od kojih je jedno ovlateno da od drugog zahtijeva da neto uini ili ne uini. Prema Austrijskom graanskom zakoniku obligacija je graansko-pravni odnos izmeu dva (ili vie) lica po kome je jedno lice ovlateno da od drugog zahtijeva izvrenje odreene (ili odredive) radnje, odnosno uzdravanje od radnje koju bi to lice inae bilo ovlateno initi. Obligacija, kao i svaki drugi pravni odnos, ima subjekte i sadraj, bez kojih ona ne moe postojati. Pored njih, svaka obligacija ima i svoj predmet, tj. ono povodom ega je i nastala. Ponaanje na koje je jedan ili vie subjekata obavezan moe biti aktivno ili pasivno. Aktivno ponaanje je davanje ili injenje, a pasivno trpljenje ili proputanje. Kada jedno ili vie odreenih lica ima pravo da zahtijeva od drugog da mu neto uini, odnosno da neto trpi ili propusti, kaemo da se ta lica nalaze u obligacionom odnosu. Vjerovnik (creditor) ima trabinu protiv dunika, a dunik (debitor) je optereen obvezom u korist istog vjerovnika.

II. HISTORIJSKI RAZVOJ OBLIGACIJE

Historijski posmatrano, obligacija se kao pravni pojam javlja kasnije od drugih pravnih instituta, kao to su vlasnitvo i druga stvarna prava. Poetni razvoj trgovine poznaje razmjenu, to za sobom povlai odreeni stepen povjerenja i potrebu reguliranja odnosa. U razvijenijem stadiju rimskog prava obaveze su se dijelile na obaveze iz kontrakta (obligationes ex contractus) i obaveze iz delikta {obligationes ex delicto). U Justinijanovim Institucijama obaveza je definisana kao pravna obaveza po kojoj je neko prisiljen da neto ispuni prema pravnim normama drave.

III. PRAVNE KARAKTERISTIKE OBLIGACIJE

Obligacija je jedan imovinskopravni odnos izmeu povjerioca i dunika. Taj odnos se zasniva na pravu jednog lica da od drugoga zahtijeva odreenu inidbu (radnju), a u sluaju neizvrenja, dunik se podvrgava sankciji, koja je uvijek imovinska. Za nju se moe rei da je to relativan odnos imovinskog karaktera, zatien zakonom, sa tano odreenim sadrajem i subjektima.

OPI DIO

by

OBLIGACIONO PRAVO

1.

OBLIGACIJA JE RELATIVAN ODNOS

Obligacija je odnos izmeu tano odreenih lica. Nije poznato samo koja lica su vezana obligacijom, nego se zna i koje od tih lica ima pravo zahtijevati odreeno ponaanje (titular prava), a koje je obavezno to ponaanje izvriti (titular obaveze). Obligacija je pravni odnos izmeu povjerioca i dunika. Povjerilac ima, pravnim propisom dato i zatieno ovlatenje - pravo da od dunika zahtijeva odreeno ponaanje, a dunik je takoer, po pravnom propisu, obavezan na to ponaanje. Ovaj obligacioni odnos djeluje inter partes, to znai da povjerilac svoje pravo moe ostvariti samo prema duniku, a ne i prema treim licima. Osim povjerioca, ili od njega ovlatenog lica, niko drugi ne moe zahtijevati od dunika odreeno ponaanje, a niti dunik svoju obavezu moe izvriti nekome treem umjesto povjeriocu i time smatrati da je njegova obaveza prestala. Obligacija, kao relativan odnos, niti teti niti koristi treim licima. Relativnost obligacije nije apsolutna, to znai da i obligacija moe imati apsolutno dejstvo. Tako npr. zakup, koji kao obligacioni, odnos ima relativno dejstvo, u izvjesnim sluajevima moe imati i apsolutno dejstvo. To e biti sluaj kada se zakup nepokretnosti upie u zemljinu knjigu. Od principa relativnosti obligacije izuzeci postoje jo kod prava pree kupovine. ZOO predvia da lice koje ima pravo pree kupovine moe u roku od est mjeseci zahtijevati da se njemu stvar ustupi pod istim uslovima. Povjerilac moe pobijati pravnu radnju svog dunika koja je preduzeta na tetu povjerioca. 2. OBLIGACIJA JE IMOVINSKOPRAVNI ODNOS

Obligaciona radnja najee ima neposredno imovinski karakter. Obligacija predstavlja angairanje imovine subjekata, tj. obligacija slui ostvarenju imovinskog interesa povjerioca ili dunika. Imovinski karakter obligacije ne mora biti vidljiv, jer se obaveza moe sastojati i u proputanju, to posredno vodi zadovoljenju odreenog prava.
3.

SADRINA OBLIGACIJE

Obligacija ima cilj da zadovolji odreene potrebe povjerioca i to ponaanjem dunika. Prava i obaveze subjekata (stranaka) obligacije ine njezin sadraj. Sadraj obligacije mogao bi se izraziti i kao pravo povjerioca da trai od dunika izvrenje radnje i obaveza dunika da tu radnju izvri. Kad govorimo o obligaciji, uvijek mislimo na tano odreenu obligaciju, obligaciju koja postoji. Tano se zna koje ponaanje titular prava od titulara obaveze moe zahtijevati.

IV. SUBJEKTI OBLIGACIJE

Subjekti obligacije mogu biti i fizika i pravna lica. Subjekti obligacije su ona lica koja su vezana obligacijom, odnosno lica izmeu kojih postoji odreeni obligacioni odnos. Oni su nosioci prava i obaveza koja iz tog odnosa proizlaze. Subjekti obligacije su uvijek tano odreena lica. To su povjerilac i dunik. Povjerilac (vjerovnik, creditor) ima pravo od dunika traiti izvrenje odreene obaveze ili uzdravanje od nekog ponaanja na koje bi inae imao pravo, a sve to pod prijetnjom prinudnog izvrenja. Pravu povjerioca odgovara obaveza dunika. Na strani povjerioca ili dunika ne mora uvijek biti samo jedno lice. U obligaciji je mogue da
OPI DIO by

OBLIGACIONO PRAVO

se na povjerilakoj ili na dunikoj strani pojavi vie lica, u kom sluaju govorimo o mnoini subjekata obligacije. Ukoliko se na povjerilakoj ili dunikoj strani pojavi vie lica, njihov broj mora biti odreen i mora se znati njihov pravni poloaj u obligaciji. Povjerilaka strana obligacije naziva se aktivnom, a dunika pasivnom stranom. Postoje obligacije gdje jedno lice predstavlja samo povjerilaku stranu, a drugo samo duniku. To je jednostrano obvezan odnos, kao to je sluaj kod poklona, naknade tete i sl. S druge strane, esta je situacija da je jedno lice u obligaciji i u ulozi povjerioca i u ulozi dunika. Tada se govori o dvostrano obveznom odnosu, npr. kod kupoprodaje, razmjene. Subjekti obligacije u pravilu su poznati od samog nastanka obligacionog odnosa.

V.

RAZLIKA IZMEU OBLIGACIJE I OBLIGACIONOG ODNOSA

Obligacija je pravni odnos izmeu dvije odreene strane, povjerioca i dunika. Iz tog odnosa za povjerioca proistie pravo, a za dunika obaveza. Taj odnos se moe posmatrati u uem i irem smislu. Ukoliko obligaciju posmatramo u uem smislu, sa stanovita povjerioca se ta obligacija javlja samo kao trabina, odnosno potraivanje, a sa stanovita dunika obligacija je obaveza. Izuzev naziva obligacija, postoje i drugi nazivi, kao to su trabina i potraivanje. Obligacija u irem smislu je cjelokupan odnos izmeu povjerioca i dunika. Ovaj odnos naziva se obligacioni odnos. Poto se taj odnos regulie pravnim normama, to se on najee oznaava kao obligacionopravni odnos. Obligacionopravni odnos, slino kao i obligacija, ima vie sinonima. Najei su: trabeni odnos, dugovinski odnos i obvezni odnos. Iz ovoga se moe zakljuiti da je obligacija sastavni dio obligaciono-pravnog odnosa, a za obligacionopravni odnos moemo rei da se sastoji iz vjerovnikova potraivanja i dunikove obaveze. Jedno potraivanje ima, u pravilu, dva elementa. To su povjerioevo subjektivno pravo i zahtjev za ostvarenje toga konkretnog prava. Za dunikovu obavezu se takoer moe rei da se sastoji iz dva dijela i to iz duga i odgovornosti za pravilno ispunjenje obaveze.

VI. ODNOS OBLIGACIONOG I STVARNOG PRAVA

Obligacija, odnosno obligacioni odnos ima svojih specifinosti, koje se izuavaju u obligacionom pravu. Stvarno pravo regulie odnose nastale povodom stvari, a obligaciono pravo povodom odreenog ponaanja subjekata obligacije. Stvarna prava imaju apsolutno dejstvo i ta prava djeluju prema svima (erga ili contra omnes). Titular stvarnog prava moe svoje pravo ostvariti protiv svakog lica koje ga u tom pravu ometa, ograniava ili mu to pravo oduzima. Nasuprot tome obligaciono pravo ima relativno dejstvo, prema tano odreenim licima (inter partes). Povjerilac svoje pravo iz jedne obligacije moe ostvariti samo prema konkretnom licu. Slijedea razlika odnosi se na zahtjev. Titular stvarnog prava ima negativan zahtjev prema svima. To znai da niko nema pravo ometati ga u njegovom pravu. Titular obligacionog prava ima ili pozitivan ili negativan zahtjev. Pozitivan zahtjev se odnosi na to da dunik neto da ili uini, odnosno na davanje ili injenje. Negativan zahtjev znai da dunik mora neto trpjeti ili proputati, odnosno dunik je obavezan na odreeno trpljenje ili neinjenje. Broj stvarnih prava je unaprijed tano odreen, a njihov sadraj je reguliran prisilnim propisima. Znai, broj stvarnih prava je mali i tano je odreen zakonom. Nasuprot tome broj subjektivnih obligacionih prava je mnogo vei, sadraj razliit a njihov broj nije odreen zakonom. U obligacionom pravu ugovorne strane mogu, shodno svome
OPI DIO by

OBLIGACIONO PRAVO

dogovoru prava i obaveze slobodno regulirati u okviru dispozitivnih normi.

VRSTE OBLIGACIJA I. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA OBAVEZU DUNIKA

POZITIVNE I NEGATIVNE OBLIGACIJE Obligaciona radnja najee se poistovjeuje sa odreenom obavezom dunika. Ta obaveza je ee iskazana kao davanje {dare) ili injenje (facere), a rjee kao proputanje (non facere) ili trpljenje (pati). Kada je dunik obavezan na aktivno injenje, tj. na davanje ili injenje, govorimo o pozitivnim obligacijama. Nasuprot tome, kada se od dunika ne oekuje nikakva radnja, nego samo njegovo pasivno dranje, radi se o negativnim obligacijama. Pod davanjem se najee podrazumijeva obaveza dunika da povjeriocu preda odreenu stvar. Kad se dunikova obaveza sastoji od injenja, tada je dunik obavezan svojim radom, fizikim ili intelektualnim izvriti odreeni posao za raun ili u korist povjerioca. Proputanje znai neizvravanje odreenih radnji od strane dunika na koje bi inae dunik bio ovlaten da se nije obavezao povjeriocu na proputanje. Proputati je mogue samo vlastitu, a ne i tuu radnju. Kod trpljenja obaveza dunika, slino kao i kod proputanja, sastoji se u njegovom neinjenju. Naime, dunik se mora uzdravati od injenja i dopustiti povjeriocu preduzimanje odreene radnje, koju bi dunik bio ovlaten sprijeiti da nije preuzeo obavezu trpljenja. Za razliku od proputanja, trpjeti se moe samo tuda radnja. Povredom pozitivne obligacije proputene radnje se mogu naknadno izvriti, a negativne obligacije se ne mogu naknadno izvriti. Postupanje suprotno negativnoj obligaciji odmah dolazi do povrede prava. Podjela obligacija na pozitivne i negativne je znaajna i za poetak toka zastarjevanja. Kod pozitivnih obligacija zastarjevanje poinje tei prvog narednog dana od dana kad je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Kod negativnih obligacija zastarjevanje poinje tei prvog narednog dana poslije dana kad je dunik postupio protivno svojoj obavezi.

II.

VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA IZVOR

NASTANKA OBAVEZE

Ova podjela obligacija izvrena je s obzirom na to da li se kao izvor obligacije javlja ugovor ili drugi vanugovomi izvor obligacija. Vanugovomi izvori obligacije su: prouzrokovanje tete (delikt), stjecanje bez osnova (neosnovano obogaenje), poslovodstvo bez naloga (nezvano vrenje tueg posla) i jednostrana izjava volje. Dok ugovorne obligacije nastaju izjavom volje, vanugovome obligacije nastaju na temelju radnji, svojstava ili stanja. 1. UGOVORNE OBLIGACIJE

OPI DIO

by

10

OBLIGACIONO PRAVO

Najei izvor obligacije je ugovor. Ugovor je saglasna izjava volje najmanje dvije ugovorne strane, kojom one ele postii odreeno pravno dejstvo. Da bi ugovor bio temelj nastanka obaveze, odnosno obligacije, ugovorne strane se moraju saglasiti najmanje o bitnim sastojcima pravnog posla (ugovora). 2. VANUGOVOME OBLIGACIJE a) Prouzrokovanje tete Poslije ugovora, najei izvor nastanka obaveze je prouzrokovanje tete. Naime, ope je pravilo da je onaj koji drugome prouzrokuje tetu duan tu tetu naknaditi. Pod tetom se podrazumijeva smanjenje neije imovine (obina teta, damnum emergens) ili sprjeavanje poveanja tue imovine (izmakla korist, lucrum cessans). teta moe biti materijalna (imovinska) i nematerijalna (neimovinska). b. Stjecanje bez osnove ili neosnovano obogaenje Kad jedno lice, stekne odreenu imovinsku korist, bez pravnog osnova na raun drugog lica, govorimo o stjecanju bez osnova ili neosnovanom obogaenju. Znai, kad dio imovine jednog lica prede u imovinu drugog lica, a taj se prijelaz ne zasniva na pravnom poslu ili zakonu, govorimo o stjecanju bez osnova. Obligacija se sastoji u tome da je lice, koje se obogatilo bez pravnog osnova, obavezno vratiti to "obogaenje" onom licu na raun koga se ono obogatio. c. Poslovodstvo bez naloga ili nezvano vrenje tueg posla Poslovodstvo bez naloga postoji kad se jedno lice mijea u poslove drugog lica i to bez ovlatenja tog drugog lica, u namjeri da otkloni ili sprijei nastajanje tete. Iz takvog ponaanja poslovoe bez naloga moe nastupiti obligacioni odnos izmeu njega i lica u iju je korist on radio. Ovome bi bolje odgovarao termin "poslovodstvo bez ovlatenja", jer je ovlatenje iri pojam od naloga. d. Jednostrana izjava volje Na ZOO kao izvore obligacije, pored dvostranih izjava volja (ugovori), poznaje i jednostranu izjavu volje kao izvor obligacije. Pod jednostranom izjavom volje zakonodavac podrazumijeva javno obeanje nagrade i izdavanje vrijednosnih papira. Pod javnim obeanjem nagrade podrazumijeva se jednostrana izjava volje jednog lica upuena neodreenom broju drugih lica, kojom to lice obeava nagradu licu koje izvri odreenu radnju, postigne neki uspjeh i si. Vrijednosni papiri (hartije od vrijednosti) su pismene isprave kojim se njihov izdavalac obavezuje ispuniti obavezu upisanu na tom papiru.

III. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA BROJ LICA I DJELJIVOST PREDMETA

U jednom obligacionom odnosu najee uestvuju dvije strane i to tako to se jedna javlja

OPI DIO

by

11

OBLIGACIONO PRAVO

u ulozi povjerioca, a druga u ulozi dunika. U tom sluaju govorimo o prostoj obligaciji ili jednostrano obveznom odnosu (npr. obaveza naknade tete). Ukoliko na temelju jednog obligacionog odnosa za njegove subjekte nastaju i prava i obaveze, govori se o sloenoj obligaciji ili dvostrano obveznom odnosu. Dvostrano obvezni odnos nastaje ugovorom (npr. ugovor o prodaji, djelu i dr.). Ponekad se u obligacionom odnosu na strani dunika ili povjerioca ili na obje strane moe javiti vie lica i to tako to su oni duni ispuniti obavezu ili su ovlateni zahtijevati ispunjenje jedne obaveze. U tom sluaju govorimo o mnoini subjekata na dunikoj ili na povjerilakoj ili na obje strane. Najee nastaje na osnovu ugovora i to bilo da vie lica zakljue ugovor ili se univerzalnom sukcesijom (nasljedstvom) pojavi vie kontrahenata na nekoj od ugovornih strana. Isto tako vie lica zajedniki mogu prouzrokovati tetu, te su u tom sluaju obavezni takvu tetu solidarno i naknaditi. Kad u jednom obligacionom odnosu imamo mnoinu subjekata, bitno je znati jesu li svi dunici obavezni u cijelosti ispuniti obavezu ili je svaki od njih obavezan ispuniti samo dio obaveze. Analogno tome razlikujemo je li svaki povjerilac ovlaten zahtijevati ispunjenje cjelokupne obaveze ili je ovlaten primiti samo dio obaveze. S tim u vezi imamo: solidarne, djeljive i nedjeljive obligacije. 1.SOLIDARNE OBLIGACIJE Kod solidarnih obligacija imamo vie subjekata na dunikoj ili povjerilakoj strani i svaki je dunik obavezan dunu inidbu u potpunosti ispuniti, odnosno svaki povjerilac moe zahtijevati ispunjenje obaveze u cijelosti, s tim da obaveza prestaje kad je ispuni jedan od vie dunika ili kad ispunjenje primi bilo koji od povjerilaca. Ako se vie lica javlja na dunikoj strani, tada se radi o pasivnoj solidarnoj obligaciji, a dunike nazivamo sadunicima. Nasuprot tome, ukoliko je vie lica na povjerilakoj strani imamo aktivnu solidarnu obligaciju, a ta lica oznaavamo sapovje-riocima. Pasivna ili aktivna solidarna obligacija se ne pretpostavljaju, te za njihov nastanak mora postojati pravna osnova. a. Pasivna solidarna obligacija Pasivna solidarna obligacija podrazumijeva mnoinu dunika u jednom obligacionom odnosu. Kod pasivne solidarne obligacije postoji vie sadunika i svaki od njih obavezan je povjeriocu u cijelosti ispuniti obavezu, ali je povjerilac ovlaten primiti samo jedno ispunjenje. Naime, povjerilac moe po svom izboru zahtijevati ispunjenje obaveze od bilo kojeg dunika, ali kad jedanput primi dugovanu inidbu, tada njegovo pravo prestaje i prema svim drugim dunicima. Ako jedan od dunika ispuni obavezu, tada se i ostali sadunici oslobaaju obaveze prema povjeriocu. Pasivna solidarna obligacija prua povjeriocu sigurniju naplatu potraivanja, od obligacija kod kojih se na strani dunika javlja samo jedno lice. Naime, ako jedan dunik ne moe ispuniti obavezu, tada je povjerilac kod pasivne solidarnosti ovlaten ispunjenje zahtijevati od drugih dunika. to je vei broj solidarnih dunika, to je ostvarenje povjerioevog potraivanja sigurnije. Zahtjev za ispunjenje obaveze upravljen prema jednom duniku povjerilac moe mijenjati sve dok potraivanje ne bude u cijelosti podmireno. Ovo pravo povjerilac zadrava ak i u sluaju podizanja tube. Naime, povjerilac moe podnijeti tubu radi ispunjenja inidbe protiv bilo kojeg solidarnog dunika, ali je ovlaten ispunjenje zahtijevati i od drugih dunika i protiv njih podizati tube sve dok potraivanje ne bude u

OPI DIO

by

12

OBLIGACIONO PRAVO

cijelosti namireno. Bez obzira to se na strani dunika nalazi vie lica i to su oni svi odgovorni za ispunjenje obaveze njihov pravni poloaj, u obligaciji, ne mora biti isti. Naime, svaki solidarni dunik moe dugovati s drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima ili s drugim odstupanjima. To znai da neki od solidarnih dunika moe da odgovara samo za dio solidarne obaveze, a drugi za cjelokupnu obavezu. Nastanak. Pasivna solidarna obligacija (bez obzira da li se radi o djeljivoj ili nedjeljivoj obavezi) nastaje na osnovu ugovora, testamenta ili zakona. Ugovorom se pasivna solidarnost uspostavlja tako to se dunici izriito obaveu da e povjeriocu ugovornu obavezu solidarno ispuniti. Takva odredba se najee definira rijeima "jedan za sve, svi za jednog", "solidarno", "nerazdijeljeno" i sl. Testamentom je mogue zasnovati pasivnu solidarnost i to tako to e testator u testamentu svojim nasljednicima naloiti solidarno ispunjenje odreene obaveze. Na primjer, testator odredi da svi nasljednici zajedniki odgovaraju za namirenje legata. Pasivna solidarnost moe biti zasnovana i na zakonu. Pri tome treba rei da zakonska pasivna solidarnost nastaje bez obzira na volju stranaka i to im se ispune zakonom predviene injenice. Naime, prema odredbi ZOO svaki dunik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac moe zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoe sve dok obaveza ne bude potpuno ispunjena. Ali, kad jedan dunik ispuni obavezu ona prestaje i svi se dunici oslobaaju. Tako npr. za tetu koju je zajedno prouzrokovalo vie lica svi oni oteenom odgovaraju solidarno. Potrebno je istai da je solidarna obaveza jedinstvena. To znai, da je uprkos postojanju vie dunika njihova obaveza jedinstvena i moe se rei da postoji samo jedna obaveza, a ne onoliko obaveza koliko postoji dunika. Obzirom da postoji vie dunika oni mogu prema duniku imati odreena prava ili mu mogu isticati odreene prigovore. Pravilo je da kod solidarnih obaveza ni jedan dunik svojim postupcima ili preduzuetim radnjama ne moe pogoravati poloaj ostali dunika. Prestanak solidarne obligacije. Kod pasivne solidarnosti postoji vie dunika od kojih svaki moe dugovati pod razliitim uslovom, rokom ili uope sa razliitim modalitetom. Povjerilac moe ispunjenje obaveze zahtijevati od bilo kog dunika, ako se tom zahtjevu ne suprotstavlja neki uslov koji ide u prilog nekom od sadunika. Kad jedan od sadunika ispuni obavezu obligacija prestaje izmeu sadunika i povjerioca, jer je tim ispunjenjem povjerilac uspio namiriti svoje potraivanje. Potpuno isto dejstvo, kao ispunjenje, imaju i zamjena ispunjenja (datio in solutum) ili deponovanje kod suda. Postavlja se pitanje kakvo dejstvo na solidarnu obligaciju imaju odreeni drugi poslovi ili pravne radnje poduzete od strane povjerioca prema jednom od solidarnih dunika. S tim u vezi razmotrit emo dejstva ostalih naina prestanka obligacije i to: kompenzacije, otpusta duga, prenova, poravnanja, sjedinjenja, zakanjenja i zastoja i prekida zastarjelosti. Prebijanje (kompenzacija) je jedan od naina prestanka obligacije i to tako to se meusobna dospjela potraivanja dunika i povjerioca prebijaju. Izvrenim prebijanjem obje se trabine gase, ako su one iste, a ako su trabine razliite tada se gasi manja, a via ostaje i dalje postojati za onu razliku iz te dvije trabine. Svaki se od njih moe pozvati na izvrenu kompenzaciju od strane solidarnog dunika. Meutim, kakva je situacija ako taj solidarni dunik povjeriocu ne izjavi kompenzaciju, a povjerilac se obrati za ispunjenje obaveze nekom od drugih solidarnih dunika. U tom sluaju jasno je da dunik od koga se trai ispunjenje ne moe izjaviti povjeriocu prebijanje s potraivanjem koje ima neki drugi solidarni dunik, jer nedostaje uzajamnost potraivanja. Otpust (oprost) duga je ugovor izmeu povjerioca i dunika, kojim povjerilac izjavljuje duniku da nee traiti ispunjenje obaveze i dunik se s tim saglasi. Otpust duga izvren s jednim solidarnim dunikom oslobaa i ostale dunike (otpust in rem). Ali, ako je povjerilac elio otpustiti dug samo jednom od solidarnih dunika (otpust in personam), tada se ostali

OPI DIO

by

13

OBLIGACIONO PRAVO

solidarni dunici ne oslobaaju obaveze prema povjeriocu nego se ta obaveza smanjuje za onaj dio koji prema meusobnim odnosima pada na dunika kojem je dug oproten. Prenov (novacija) je ugovor izmeu povjerioca i dunika kojim se dosadanji obligacioni odnos zamjenjuje novim odnosom i to pod uslovom da nova obaveza ima razliit predmet ili pravni osnov. Ako dunik i povjerilac postignu saglasnost o prenovu dotadanja obaveza prestaje. Postavlja se pitanje kako prenov djeluje na pasivnu solidarnost. Prenov izvren s jednim dunikom djeluje i na ostale sadunike, ako je prenov zakljuen in rem, u kom sluaju solidarna obligacija prestaje. Ako su povjerilac i dunik' prenov zakljuili in personam, tako to su prenov ograniili na dio obaveze koji se odnosi na tog dunika, obaveza ostalih sadunika ne prestaje, nego se samo smanjuje za taj dio. Poravnanje je ugovor kojim ugovorne strane izmeu kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim poputanjem, prekidaju spor, odnosno uklanjaju neizvjesnost i odreuju svoja prava i obaveze. Zakljueno poravnanje izmeu povjerioca i jednog od sadunika, u pravilu, nema dejstvo prema ostalim solidarnim dunicima, ali oni mogu prihvatiti poravnanje, pod uslovom da takvo poravnanje nije iskljuivo ogranieno na konkretnog dunika. Sjedinjenje (konfuzija) je jedan od naina prestanka obaveze i to tako to jedno lice postane i povjerilac i dunik. Ako se desi da u solidarnoj obligaciji doe do sjedinjenja linosti povjerioca i jednog od sadunika, tada obligacija ne prestaje nego se obaveza ostalih sadunika smanjuje za iznos onog dijela koji u unutranjem odnosu pada na solidarnog dunika koji se sjedinio s povjeriocem. Zakanjenje (docnja) je povreda obligacionog odnosa na taj nain to dunik na vrijeme ne ispuni svoju obavezu ili ako povjerilac bez osnovanog razloga odbije prijem ispunjenja ili ga svojim ponaanjem sprijei. Prema tome i dunik i povjerilac se mogu nalaziti u zakanjenju, ali posljedice dunikog i povjerilakog zakanjenja kod pasivne solidarnosti nisu iste. Ako se jedan od solidarnih dunika nalazi u zakanjenju posljedice zakanjenja pogaaju samo njega, a ne i ostale sadunike. Isto vrijedi i za sluaj da jedan od sadunika prizna dug. Takvo priznanje duga djeluje samo prema tom duniku, a ne i prema ostalim. Meutim, ako povjerilac doe u zakanjenje prema jednom solidarnom duniku, tada se on nalazi u zakanjenju i prema ostalim sadunicima. Na zastarjelost se mogu pozivati samo oni sadunici prema kojima je nastupila zastarjelost. Ako bi se povjerilac naplatio od solidarnog dunika ija obaveza nije zastarjela, on ima pravo zahtijevati od ostalih sadunika da mu naknade svaki svoj dio obaveze. Ovo je razumljivo, jer zastarjelost djeluje samo na odnose dunika prema povjeriocu, a nema uticaja na unutranji odnos izmeu samih solidarnih dunika. Unutranji odnos izmeu sadunika poslije ispunjenja obaveze (regres izmeu sadunika). Kad jedan od sadunika ispuni solidarnu obavezu tada prestaje obligacija izmeu povjerioca i sadunika. Odnos izmeu povjerioca i sadunika naziva se vanjskim odnosom ili odnosom solidarnosti. Ispunjenjem obaveze od strane jednog sadunika i ostali sadunici su se oslobodili obaveze prema povjeriocu. Poslije ispunjenja obaveze na mjesto vanjskog odnosa stupa unutranji odnos sadunika ili odnos regresa. Odnos solidarnosti pretpostavlja da su svi sadunici odgovorni povjeriocu za cjelokupno ispunjenje obaveze. Solidarnost podrazumijeva i to da ispunjenje obaveze prema povjeriocu moe na sebe preuzeti jedan sadunik, ali cilj solidarnosti nije da cjelokupnu obavezu jedino i iskljuivo snosi samo jedan sadunik. Zato, sadunik koji je ispunio solidarnu obavezu ima pravo od ostalih sadunika zahtijevati da mu svaki od njih naknadi dio obaveze koji pada na njega. Solidarni dunici svoj unutranji odnos mogu urediti sporazumom i takav sporazum predstavlja osnov za regres. Solidarni dunici mogu odrediti da se dug dijeli na jednake, ali i na nejednake dijelove. Pored sporazuma visina udjela svakog sadunika kod regresa

OPI DIO

by

14

OBLIGACIONO PRAVO

moe se odrediti i prema prirodi posla iz koje potie solidarnost. Ako sadunici nisu ugovorili visinu meusobnog regresa, niti se visina moe utvrditi prema postojeem pravnom odnosu izmeu sadunika, tada je svaki sadunik u regresnom postupku duan naknaditi jednaki dio ispunjene obaveze.

b. Aktivna solidarna obligacija Kod aktivne solidarne obligacije imamo mnoinu subjekata na povjerilakoj strani, s tim stoje svaki od povjerilaca (sapovjerioci) ovlaten od dunika zahtijevati ispunjenje cjelokupne obaveze. Dunik duguje ispunjenje svim sapovjeriocima, ali je dug obavezan ispuniti samo jednom od njih. Ispunjenjem obaveze solidarna obligacija izmeu sapovjerioca i dunika prestaje. Ako nije nita posebno odreeno obavezu dunik moe ispuniti bilo kojem od sapovjerilaca. Meutim, dunikovo pravo izbora sapovjerioca kojem e ispuniti obavezu prestaje u onom momentu kad jedan od sapovjerilaca protiv dunika podigne tubu radi ispunjenja obaveze. Od tog momenta dunik je vezan za tog sapovjerioca i moe se osloboditi svoje obaveze samo ako obavezu ispuni povjeriocu koji je podnio tubu nadlenom sudu. Aktivna solidarnost se nikad ne pretpostavlja nego ona mora biti izriito ugovorena ili na zakonu zasnovana. Isto tako aktivna solidarnost moe nastati na osnovu testamenta. Kod aktivne solidarnosti imamo vie povjerilaca, ali je obaveza jedna i jedinstvena kao i kod pasivne solidarnosti. Ali, jedan povjerilac ne moe svojim postupcima nanositi tetu ostalim povjeriocima. Kad dunik ispuni obavezu nekom od sapovjerilaca on se oslobaa svoje obaveze i prema ostalim povjeriocima. Kad se radi o prebijanju potraivanja potrebno je rei da dunik moe izvriti prebijanje svoje obaveze s potraivanjem koje on ima prema povjeriocu koji od njega zahtijeva ispunjenje. Meutim, ako neki drugi povjerilac zahtijeva ispunjenje prema kojem dunik nema protupotraivanje tada on ne moe tom povjeriocu istai prigovor prebijanja koje bi mogao istai drugom povjeriocu. Otpustom duga i prenovom izmeu dunika i nekog od povjerilaca smanjuje se solidarna obaveza za onoliko koliko iznosi dio tog povjerioca. Obligacija ostaje i dalje solidarno aktivna to znai da svi ostali povjerioci cjelokupno ispunjenje preostalog dijela obaveze mogu traiti od dunika. Zakanjenje (docnja) dunika ili bilo kojeg sapovjerioca proizvodi pravne uinke i prema ostalim solidarnim povjeriocima. To znai, ako je dunik u zakanjenju prema jednom povjeriocu, on je u zakanjenju i prema ostalim i snosi posljedice dunikog zakanjenja. Isto tako zakanjenje jednog povjerioca djeluje i prema svim ostalim. Ako jedan povjerilac prekine zastarijevanje ili ako prema njemu zastarijevanje ne tee, to ne koristi ostalim povjeriocima i prema njima zastarijevanje i dalje tee. Nasuprot tome, ako se dunik odrekne zastarjelosti prema jednom povjeriocu to odricanje koristi i ostalim povjeriocima. Kad jedan od solidarnih povjerilaca primi cjelokupno ispunjenje obaveze od dunika, tada prestaje aktivna solidarnost i dunik se oslobaa obaveze prema svim ostalim povjeriocima. Sapovjerilac koji je primio ispunjenje obaveze duan je ostalim sapovjeriocima predati njihov dio. Koliki je dio svakog sapovjerioca odreuje se na osnovu njihovog internog odnosa. Veliina udjela solidarnih povjerilaca najee se odreuje ugovorom. Ako veliina udjela solidarnih povjerilaca nije odreena ugovorom niti se ona moe odrediti na drugi nain, svakom solidarnom povjeriocu pripada jednak dio.

OPI DIO

by

15

OBLIGACIONO PRAVO

2.

DJELJIVE I NEDJELJIVE OBLIGACIJE

Podjela obligacija na djeljive i nedjeljive izvrena je prema tome moe li se predmet dunikove obaveze ispuniti u alikvotnim dijelovima ili ne. Ukoliko se obaveza moe ispuniti u vie dijelova, radi se o djeljivoj obligaciji, a ako ne moe, tada imamo nedjeljivu obligaciju. Obligacije koje se mogu ispuniti u dijelovima razlikuju se od nedjeljivih obligacija samo po kvantitetu, a ne i po kvalitetu. Kao djeljive obligacije najee se javljaju novane obaveze. Nedjeljive obligacije nije mogue ispuniti u dijelovima, a da se pri tome ne izmijeni sutina predmeta obaveze ili ne umanji njegova vrijednost. Nedjeljivost obligacije moe nastati iz dva razloga. Najprije, kada je ispunjenje u dijelovima nemogue zbog samog svojstva stvari koja je predmet te obaveze (npr. predaja ivotinje, predaja knjige). Drugi razlog nedjeljivosti obligacije proizlazi iz pravnog posla na osnovu kojeg je nastala obaveza. Podjela na djeljive i nedjeljive obligacije vana je radi izvrenja obaveze, mnoine subjekata obligacije, kao i zbog pitanja zastarjelosti. Samo se djeljive obaveze mogu ispunjavati sukcesivno, odnosno u dijelovima. Kad se kod djeljivih obligacija javi vie lica na strani povjerioca ili na strani dunika, tada imamo vie samostalnih (razdijeljenih) obligacija, to znai da imamo onoliko obligacija koliko ima dunika ili povjerilaca. Druga mogunost je da iz tih djeljivih obligacija dobijemo aktivnu ili pasivnu solidarnu obligaciju sa svim njenim specifinostima. Nasuprot tome, kada je nedjeljiva obligacija s vie subjekata (bilo dunika bilo povjerilaca), ona je uvijek solidarna. Znai, iz nedjeljive obligacije ne moe nastati zajednika obligacija.

IV. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA LINOST DUNIKA

LINE I NELINE OBLIGACIJE S obzirom na to je li obligacionu radnju obavezno ispuniti tano odreeno lice, obligacije dijelimo na line i neline. Ove obligacije, kao i veina drugih, nastaju na osnovu pravnog posla (ugovora) ili zakona. Line obligacije mogu nastati i s obzirom na prirodu obaveze (stvari) i kada nisu ugovorene kao line (npr. izdravanje i sl.). Obligacija moe biti lina kako u odnosu na linost dunika tako i u odnosu na linost povjerioca. Ukoliko obavezu treba ispuniti tano odreeni dunik, tada govorimo o linim obligacijama. Obaveza ne prestaje ukoliko je ispuni neko trei, pa i uz ovlatenje dunika. Line obligacije su karakteristine po tome to se one i ugovaraju s obzirom na odreena svojstva koja posjeduje dunik ili s obzirom na odnos povjerenja izmeu subjekata obligacije. Naravno, isto lina obligacija moe nastati i iz drugih razloga u nekom pravnom poslu. Neline obligacije su one za koje nije uslov da ih mora izvriti tano odreeni dunik, niti da ih mora primiti tano odreeni povjerilac. Ove obligacije su ee od linih i ukoliko nije nita posebno odreeno, a niti ta posebno proizlazi iz prirode stvari (obaveze), pretpostavka je da se radi o nelinim obligacijama. Podjela na line i neline obligacije vana je kod promjene subjekata obligacije. Tako obaveze ili prava iz line obligacije nije mogue prenositi na druga lica, dok su neline obligacije prenosive. Smrt dunika ili povjerioca kod linih obligacija znai prestanak obligacije, dok kod nelinih obligacija to nije sluaj. Prava i obaveze kod nelinih obligacija ne prestaju ni u sluaju kad umru i povjerilac i dunik, nego se njihova prava i obaveze prenose na nasljednike. Postavlja se pitanje moe li se jemiti za obaveze proizale iz linih obligacija. Smatramo da se ne moe jemiti za obavezu na taj nain da jemac preuzme ispunjenje obaveze. Kod
OPI DIO by

16

OBLIGACIONO PRAVO

linih obligacija jemac bi mogao preuzeti obavezu naknade tete povjeriocu ukoliko dunik ne bi ispunio svoju obavezu, a nikako obavezu ispunjenja obligacije. Ovakvo preuzimanje bilo bi protivno cilju (svrsi) linih obligacija.

V. VRSTE OBLIGACIJA PREMA DUZINI TRAJANJA

TRENUTNE I TRAJNE OBLIGACIJE Podjela obligacija na trenutne i trajne izvrena je prije svega prema tome da li se ispunjenje obligacije sastoji iz jednog akta (davanja, injenja, proputanja ili trpljenja) ili ispunjenje obligacije zahtijeva jedno dugotrajnije ponaanje dunika. Kod trenutnih obligacija dunikova se radnja sastoji u jednokratnom postupku (npr. isplata cjelokupne cijene ili predaja stvari). Trenutne obligacije prestaju sa ispunjenjem obaveze. Izraz trenutne obligacije moe upuivati na to da se pod njima podrazumijevaju samo one obligacije ije ispunjenje traje veoma kratko vrijeme. To je najei sluaj, ali ne mora uvijek tako biti. Ponekad i trenutne obligacije po vremenu izvrenja radnje traju due, npr. kad se povjeri odreena stvar na uvanje, radi se o trenutnoj obligaciji ali njeno izvrenje traje due vremena. Obligacije sa trenutnim izvrenjem nazivaju se jo prolazne ili proste obligacije. Ovi nazivi takoer imaju svojih nedostataka. Trajne obligacije su one obligacije ije izvrenje traje due vremena, a ponekad vremenski nisu uope ograniene. Za trajne obligacije je karakteristino da od njihovog nastanka pa do ispunjenja prolazi dui vremenski period, npr., zakup poslovnih prostorija na neodreeno vrijeme. Kod trajnih obligacija moe se javiti naknadna nemogunost ispunjenja ili mogu nastati odreene okolnosti nakon zakljuenja pravnog posla, to moe prouzrokovati izmjenu ugovora.

VI. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA ODREENOST RADNJE

INDIVIDUALNE I GENERIKE OBLIGACIJE Da bi dunik mogao ispuniti svoju obavezu, ta obaveza mora biti tano odreena. Znai, prilikom nastajanja obligacionog odnosa dunik treba tano znati vrstu, rod i obim svoje obaveze. Meutim, u pravnom prometu nije rijetka situacija da prilikom nastanka obligacionog odnosa dunikova obaveza nije u potpunosti odreena. Pravna nauka poznaje i takve obaveze, ali trai da one budu barem odredive. Iz toga proizlazi da postoje obaveze tano odreene po vrsti i broju i obaveze koje su odredive. Individualne obligacije su takve obligacije kod kojih je obaveza dunika, kao predmet obligacije, tano odreena. Da bi se oslobodio svoje obaveze, dunik mora ispuniti tano tu odreenu obligaciju. Nasuprot tome, povjerilac je ovlaten zahtijevati ispunjenje samo te tano odreene obaveze. Predmet obaveze i predmet ispunjenja kod individualnih obligacija je isti. Individualne obligacije nazivaju se jo i specijalne obligacije. Za razliku od individualnih obligacija, generike obligacije nisu u potpunosti odreene u trenutku zasnivanja obligacionog odnosa. Kod generikih obligacija obaveza dunika je odreena prema rodu ili vrsti. Ovdje obaveza nije konkretizirana na jednu stvar. Ugovorne strane mogu izvriti i bliu konkretizaciju obaveze. U tom sluaju smanjuje se obim vrste ili
OPI DIO by

17

OBLIGACIONO PRAVO

roda iz kojeg se mora izvriti obaveza. Kod generikih obligacija radi se zapravo o zamjenjivim stvarima, a predmet obaveze je znatno iri od predmeta ispunjenja. Obaveza dunika kod generikih obligacija nije sasvim odreena. To u svakodnevnom ivotu moe, prilikom ispunjenja obaveze, dovesti do nesuglasica izmeu ugovornih strana. Posebno je bitno pitanje koji kvalitet mora imati stvar koja je predmet ispunjenja ukoliko strane nisu posebno ugovorile kvalitet stvari. U tom sluaju, u naem ZOO, utvreno je da je dunik obavezan predati stvari srednje kakvoe. Za povjerioca je sigurnija generika nego individualno odreena stvar, jer je teko zamislivo da sve stvari odreenog roda postanu nemogue za ispunjenje. Podjela obligacija na individualne i generike od posebnog je znaaja kod propasti stvari. Pravilo je da obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postane nemogue usljed okolnosti za koje dunik ne odgovara. Ovdje se misli na naknadnu (objektivnu) nemogunost, tj. na onu nemogunost koja je nastupila nakon zakljuenja pravnog posla. Meutim, kad je predmet obaveze generika stvar, dunikova obaveza ne prestaje ak ni onda kad sve to dunik ima od takvih stvari propadne i to usljed onih okolnosti za koje dunik ne odgovara. Ovo pravilo vailo je i prije donoenja ZOO, jer se smatralo da rod ne moe propasti (genus perire non censetur ili genera non pereuni). Dunik bi se oslobodio svoje obaveze samo u sluaju da se zabrani promet stvari toga roda.

VII. VRSTE OBLIGACIJA S OBZIROM NA MNOINU PREDMETA

1. ALTERNATIVNE OBLIGACIJE Alternativne obligacije su takve obligacije kod kojih dunik duguje jedan od dva ili vie predmeta obaveze, ali ta obaveza prestaje kada on ispuni jednu od predvienih obaveza. Predmet obaveze je izvrenje jedne ili vie dugovanih radnji, odnosno predaja jedne ili vie dugovanih stvari. Alternativna obligacija postoji npr. kada je D obavezan predati P-u knjigu (brano, penicu) ili 100 KM ili runi sat. Dakle, vie radnji je predmet obaveze u jednoj obligaciji. D se oslobaa svoje obaveze kada ispuni jednu, bilo koju od predvienih radnji. Za postojanje alternativne obligacije nije bitno jesu li obaveze individualne (specijalne) ili generike. Mnogo je vanije da postoji mogunost izbora jedne od vie predvienih radnji. To znai da kod alternativne obligacije postoji mogunost izbora ispunjenja obaveze. Ovdje je veoma bitno ko ima pravo izbora izmeu vie odreenih radnji. Pravo izbora najee se regulie sporazumom stranaka i tada to pravo pripada onoj strani koja je sporazumom odreena. Pravo izbora, znai, moe imati povjerilac ili dunik, a nema prepreke da se izbor povjeri i treem licu. Ukoliko same strane nisu nita odredile, pravo izbora pripada duniku. Znai, povjerilac ne moe ni tubom zahtijevati ispunjenje samo jedne radnje, nego on mora svoj tubeni zahtjev alternativno postaviti. Sud e svojom odlukom takoer alternativno obvezati dunika na ispunjenje bilo koje radnje. Kada pravo izbora pripada povjeriocu a on u odreenom, pa ni u naknadno ostavljenom roku, ne izvri izbor, tada on dolazi u povjerilaku docnju. Nakon toga pravo povjerioca da izvri izbor izmeu vie predmeta prelazi na dunika. Primjeujemo da pravne posljedice nevrenja prava izbora od strane dunika i povjerioca nisu iste. Naime, dunik ne gubi svoje pravo izbora, dok povjerilac gubi. Izbor jedne od vie alternativnih obligacija vri se jednostranom izjavom volje drugoj strani. Ukoliko je pravo izbora povjereno treoj osobi, izbor se smatra izvrenim kad s njim budu upoznate obje strane. Ovim saoptenjem alternativna obligacija prelazi u

OPI DIO

by

18

OBLIGACIONO PRAVO

individualno odreenu obligaciju. Izbor se moe izvriti i konkludentnom radnjom, npr. kada dunik poalje povjeriocu jednu od vie stvari odreenih kao predmet obaveze. Pravna posljedica izbora jedne obaveze sastoji se u tome da se smatra kako je obaveza od poetka imala za predmet izabranu obavezu, a ne alternativnu. To znai da se ne moe izabrati dio obaveze iz jedne, a dio iz druge obligacije. Tu moe nastati problem ako to tree lice ne eli izvriti izbor. ZOO je u ovom sluaju dao mogunost objema stranama da se obrate sudu, tako da sud umjesto treeg lica izvri izbor. Moe se dogoditi da kod alternativne obligacije, prije izvrenog izbora nastane naknadna nemogunost ispunjenja obaveze. Znaajno je i da li je za nemogunost ispunjenja odgovoran dunik ili povjerilac, odnosno je li nemogunost nastupila usljed nekog dogaaja za koji nije odgovorna nijedna strana. Ako obligacija ima dva predmeta obaveze, a izvrenje jednog predmeta postane nemogue usljed dogaaja za koji ne odgovara nijedna strana, tada se izvrenje obaveze svodi na preostali predmet. Situacija je drugaija kada se pojavi naknadna nemogunost izvrenja alternativne obaveze usljed dogaaja za koji odgovara jedna strana. U tom sluaju mora se razlikovati da lije nemogunost nastupila krivicom dunika ili povjerioca, te ko ima pravo izbora. Posljedice su sljedee:
a) b)

Ako je za nemogunost kriv dunik, a pravo izbora pripada njemu (duniku), tada se obaveza ispunjenja koncentrie na preostali predmet. Ako je dunikovom krivicom dolo do nemogunosti ispunjenja jedne od dugovanih obaveza, a pravo izbora pripada povjeriocu, onda povjerilac moe po svome izboru traiti preostali predmet ili naknadu tete za predmet koji nije mogue zahtijevati od dunika. Ako je koja od obaveza postala nemogua krivicom povjerioca, a njemu pripada i pravo izbora, tada on moe traiti ispunjenje neke od preostalih obaveza, a za onu obavezu koja je postala nemogua njegovom krivicom obavezan je duniku naknaditi tetu ili izabrati samo tu obavezu koja je postala nemogua njegovom krivicom i na taj nain ugasiti obligaciju. Ako je jedan od predmeta obaveze postao nemogu po vjerioevom krivicom, a pravo izbora pripada duniku, tada dunik moe izabrati tu obavezu i obligacija prestaje ili moe odluiti da ispuni neku od preostalih obaveza, a od povjerioca zahtijevati naknadu tete za propalu obavezu.

c)

d)

Osnov nastanka alternativne obligacije je najee ugovor. Pored ugovora, ove obligacije mogu nastati i jednostranom izjavom volje, npr. kada se testamentom nametne obaveza nasljedniku da jedan od predmeta nasljea ili odreeni iznos novca preda legataru. Ponekad izvor alternativne obligacije moe biti i zakon, npr., ako je dunik dao kaparu, a nakon toga ne ispuni svoju obavezu, povjerilac moe po svom izboru traiti izvrenje ugovora ili raskinuti ugovor zadravajui pri tom primljenu kaparu. Alternativne obligacije treba razlikovati od generikih, fakultativnih i kumulativnih obligacija. 2. FAKULTATIVNE OBLIGACIJE Fakultativne obligacije (facultas alternativa) su takve obligacije kod kojih se duguje jedan odreeni predmet, ali obligacija moe prestati i kada povjerilac primi, odnosno kada mu dunik preda drugi odreeni predmet. Znai, kod fakultativnih obligacija postoji mogunost da se umjesto dugovane radnje (predmeta) izvri druga radnja. Iz ovog bi se moglo razumjeti da i kod ovih obligacija postoji mogunost izbora predmeta izvrenja, ali su pravne posljedice drugaije nego kod alternativne obligacije. To prije svega zavisi od
OPI DIO by

19

OBLIGACIONO PRAVO

toga ko ima ovlatenje traiti predaju drugog predmeta umjesto onog dugovanog predmeta. Ovlatenje moe biti na strani dunika ili povjerioca. a. Fakultativno ovlatenje na strani dunika

U ovom sluaju dunik duguje jedan predmet, ali se svoje obaveze moe osloboditi i na taj nain to e umjesto tog dugovanog predmeta povjeriocu predati drugi predmet. Fakultativna obligacija nastaje najee ugovorom. Kod ovih obligacija povjerilac moe zahtijevati samo jedan predmet, i to onaj koji dunik duguje. Ukoliko dunik ne ispuni svoju obavezu, povjerilac u parninom i u izvrnom postupku ne moe zahtijevati onaj predmet koji duniku stoji kao alternativa za ispunjenje obaveze. Ako dugovani predmet propadne, odnosno ispunjenje obaveze postane nemogue iz razloga za koje dunik ne odgovara, obligacija se gasi i dunik se oslobaa svoje obaveze. Ako bi predmet obaveze postao nemogu usljed okolnosti koje se duniku mogu staviti na teret, duniku ponovo ostaje mogunost izbora: on moe umjesto dugovanog predmeta predati drugi (fakultativni) predmet i tako uredno ispuniti svoju obavezu ili izabrati za obavezu predmet koji je postao nemogu i umjesto njega povjeriocu naknaditi tetu. Pored ugovora, fakultativna obligacija moe nastati i na osnovu testamenta ili zakona. Zakonsko regulisanje fakultativne obligacije imamo, kod prekomjernog oteenja, kad druga ugovorna strana, koja je ostvarila nesrazmjernu korist, ima (fakultativno) pravo izvrti dopunu do prave vrijednosti i time odrati ugovor na snazi. b. Fakultativno ovlatenje na strani povjerioca

U pravilu je fakultativno ovlatenje na strani dunika, kako bi mu se olakalo ispunjenje njegove obaveze. Meutim, nema smetnje da se ugovorom ovo isto pravo utvrdi i za povjerioca. Osim na osnovu ugovora, fakultativno ovlatenje za povjerioca moe nastati i na osnovu zakona. U ovom sluaju dunik duguje povjeriocu jedan predmet, ali povjerilac moe umjesto toga predmeta zahtijevati neki drugi predmet. Razlika u odnosu na fakultativno ovlatenje na strani dunika jeste u tome da povjerilac ima pravo na zamjenu predmeta ispunjenja. Ukoliko povjerilac ne saopti duniku da eli drugi predmet, obaveza dunika je usredsredena samo na glavni predmet. Ovo je bitno u sluaju nemogunosti ispunjenja obaveze. Naime, ako glavni predmet izvrenja obaveze postane nemogu prije izjave povjerioca da od dunika zahtijeva predaju drugog, a ne glavnog predmeta, to proizvodi odreene posljedice i to s obzirom na to da lije dunik kriv ili nije zbog nemogunosti predaje glavnog predmeta. Ako predmet obaveze propadne bez dunikove krivice, tada se on oslobaa obaveze, a povjerilac vie ne moe traiti predaju fakultativnog (sporednog) predmeta. Ako je dunik odgovoran za nemogunost, tada povjerilac moe traiti ili predaju fakultativnog predmeta ili naknadu tete za glavni predmet obaveze. 3. KUMULATIVNE OBLIGACIJE Kumulativne obligacije su takve obligacije kod kojih dunik duguje dva ili vie predmeta i sve te predmete mora predati povjeriocu da bi se oslobodio svoje obaveze. Kod ovih obligacija ne postoji mogunost izbora, nego predaja svih dugovanih predmeta, bez obzira koliko ih ima, predstavlja jedinstveni sadraj dunikove obaveze. Ukoliko bi dunik predao samo neke od predmeta koje duguje, smatralo bi se da on svoju obavezu nije uredno ispunio. U sluaju da neki od predmeta obaveze propadne bez

OPI DIO

by

20

OBLIGACIONO PRAVO

dunikove krivice, povjerilac moe traiti ispunjenje ostalih predmeta, ukoliko za to ima interesa. Ukoliko dunik prouzrokuje propast nekog ili svih predmeta svojom krivicom, duan je povjeriocu naknaditi tetu.

VIII. POTPUNE I PRIRODNE OBLIGACIJE

Pravilo je da povjerilac svoje pravo na izvrenje obaveze moe, po potrebi, da realizira prinudno i to putem suda. Za takve obligacije kaemo da su potpune (prinudne), jer uivaju pravnu zatitu. Nasuprot potpunim obligacijama postoje obligacije u kojima povjerilac svoje pravo ne moe realizirati prinudnim putem, odnosno takve obligacije, ako ne eli, dunik nije obavezan ispuniti. One su rjee od potpunih obligacija i nazivaju se prirodne (naturalne, nepotpune) obligacije. U obligacionom pravu potpune obligacije su pravilo, a prirodne (naturalne) se javljaju kao izuzetak. Zatita kod potpunih obligacija ostvaruje se tubom ili prigovorom. Za potpune obligacije se jo kae da su utuive, a prirodne neutuive. Prirodne obligacije su, isto kao i potpune obligacije, pravne obligacije i kod jednih i drugih dunik treba da plati dug, ali je razlika u tome to je dunikova odgovornost znatno smanjena u odnosu na potpunu obligaciju. Razlika je u tome to potpune obligacije zakon titi, a prirodne obligacije ostavlja na volju duniku hoe li ih izvriti ili ne. Ako bi dunik ispunio jednu prirodnu obavezu, pa makar i ne znao da takvu obavezu nije bio obavezan ispuniti, ne moe ispunjeno zahtijevati nazad jer je ipak platio neto to je dugovao. Prirodne obligacije su: 1. zastarjele obligacije, 2. obligacije kod ijeg zakljuenja nije potovana odreena (dokazna) forma i 3. obligacije iz doputene igre ili opklade ako predmet igre ili opklade nije predat. 1. Zastarjele obligacije Povjerilac je obavezan ostvarenje svojih prava zahtijevati u zakonom predvienom roku. Ako to ne uradi, njegovo potraivanje e zastarjeti. Zastarjelou potraivanja prestaje povjerioevo pravo zahtijevati ispunjenje obaveze prinudnim (sudskim) putem. To ne znai da povjerilac ne moe zahtijevati, od suda, da obavee dunika na prinudno ispunjenje zastarjele obaveze, jer sud po slubenoj dunosti ne pazi na zastrajelost. Dunik mora istai prigovor zastarjelosti potraivanja i u tom sluaju sud e odbiti povjerioev (tuioev) zahtjev. Ako dunik ne istakne prigovor zastarjelosti, sud se nee obazirati na zastarjelost i u sluaju osnovanosti zahtjeva obavezat e dunika na ispunjenje obaveze. Ali, ako je zastarjelo povjerioevo potraivanje obezbijeeno (runom) zalogom ili hipotekom, povjerilac e se moi naplatiti iz zaloene stvari pod uslovom da se zaloena stvar nalazi kod njega ili je njegovo pravo upisano u javne knjige. U tom sluaju dunik ne moe istai prigovor zastarjelosti, ali povjerilac se moe naplatiti iz zaloene stvari samo za iznos glavnog duga a ne i za kamate i druga povremena davanja. Institutom zastarjelosti titi se pravna sigurnost odreenog drutva, jer se smatra da povjerilac mora da vodi rauna o svojim potraivanjima i obavezan ih je realizirati u
OPI DIO by

21

OBLIGACIONO PRAVO

zakonom predvienom vremenu. Ako to ne uradi, postupa na vlastiti rizik, tj. moe se desiti da mu sud uskrati prinudnu zatitu odreenog prava. 2. Obligacije kod ijeg (dokazna) forma zakljuenja nije potovana odreena

Pojedini obligacioni odnosi moraju se zasnovati u tano odreenoj formi. Ako je forma bitan uslov nastanka obligacionog odnosa (tzv. forma ad solemnitatem), tada nema ni obligacionog odnosa bez pridravanja te forme. Nasuprot tome, postoje sluajevi gdje se forma trai kao dokazno sredstvo zakljuenja odreenog pravnog posla (tzv. forma adprobationem). U takvom sluaju ako forma nije ispotovana smatra se da postoji obligacija, ali je takva obligacija naturalna. Najei sluaj ove naturalne obligacije je usmeno obeanje poklona i to bez predaje poklonjenog predmeta. Tako je prema pravnom pravilu iz OGZ-a. 3. Obligacije iz doputene igre ili opklade ako predmet igre ili opklade nije predat Obligacije koje su nastale iz doputene igre ili opklade, a predmet igre ili opklade nije predat drugom ugovarau ili treem licu, isto tako su naturalne obligacije i njihovo se ostvarenje ne moe traiti putem suda. Ali ako lice koje je izgubilo opkladu ili igru eli da odri svoje obeanje i ispuni svoju obavezu, tada se isto tako smatra daje ispunio valjanu obavezu i ne moe dato zahtijevati nazad prema pravilima sticanja bez osnova.

IX. NOVANE OBLIGACIJE (OBAVEZE)

Najei predmet jedne obaveze je novac. Novac je opi ekvivalent i ope sredstvo plaanja. Pored novanih, postoje i nenovane obligacije, iji se predmet odnosi na predaju odreene ili odredive stvari, injenju i neinjenju. Ove obligacije ne mogu se novano izraziti, ali povreda ovih obligacija dovodi do naknade tete koja se na kraju izraava u novcu. Novane obligacije imaju svoje specifinosti. Prije svega, ispunjenje novanih obaveza ne moe postati nemogue, jer se radi o vrsti generikih obligacija. Zatim, za novane obligacije je karakteristino da u sluaju docnje dunik, pored glavnice duguje i zatezne kamate. Zatezne kamate mogu biti ugovorne i zakonske. U sluaju dunikove docnje, povjerilac ne mora dokazivati da je pretrpio tetu, nego samom docnjom povjerilac stie pravo na zatezne kamate. Dunik novane obaveze tu obavezu moe ispuniti i prije roka. Ovo pravilo je izuzetak od opeg pravila daje dunik svoju obavezu duan ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi. To znai da kod nenovanih obaveza povjerilac ispunjenje nije duan primiti prije ugovorenog roka, odnosno prije roka dospijea. to se tie mjesta ispunjenja obaveze, ope pravilo je da se one ispunjavaju u mjestu koje je za to odreeno. Meutim, ukoliko mjesto ispunjenja nije odreeno pravnim poslom a ni zakonom, tada se novane obaveze ispunjavaju u mjestu u kojem povjerilac ima prebivalite, odnosno boravite. Nasuprot tome, nenovane obaveze (obligacije) ispunjavaju se u mjestu u kojem dunik ima prebivalite, odnosno boravite. To naravno vai kada mjesto ispunjenja nije odreeno, a ne moe se odrediti ni po svrsi posla, prirodi obaveze, a ni po ostalim okolnostima. Kod novanih obligacija dunik je obavezan isplatiti odreenu svotu novca, i to onaj broj novanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon odredi

OPI DIO

by

22

OBLIGACIONO PRAVO

neto drugo. Ovo pravilo poznato je kao naelo monetarnog nominalizma.

OSNOVNA NAELA OBLIGACIONOG PRAVA

I.

SLOBODA UREIVANJA UGOVORNIH ODNOSA

Sloboda ugovaranja u obligacionom pravu prihvaa se kao jedno od osnovnih naela (principa) ugovora i ugovornog prava. To znai da ugovorne strane svojim izjavama volja mogu zasnivati, mijenjati ili ukidati obligacione odnose. Naelo autonomije volje izdie volju pojedinca na ishodite pravnog odnosa, a naelom slobode ugovaranja poklanja se panja drutvu i okolnostima u kojim se ta sloboda oituje. Sloboda ugovaranja podrazumijeva pravo, odnosno ovlatenje subjekata (ugovaraa) da zakljuuju ili ne zakljuuju ugovore s kim oni to ele, da odreuju sadraj i formu ugovora. Iz ovoga se vidi da sloboda ugovaranja sadri vie pojedinanih sloboda ili prava za svaku ugovornu stranu.
1) 2)

Prije svega, svaka ugovorna strana ima slobodu hoe li ili nee uope zakljuiti jedan obligacioni ugovor. Svaki je ugovara slobodan u izboru svog ugovornog partnera. To znai da ugovara ima punu slobodu izbora linosti, a u sluaju zablude u linosti sukontrahenta, postoji mogunost ponitenja ugovora. Ugovorne strane su slobodne da odreuju sadraj i vrstu budueg ugovora, vodei rauna o ciljevima koje ele postii. Nain zakljuenja ugovora takoer je preputen samim ugovornim stranama. Sklapanje ugovora ne podlijee nikakvoj formi, izuzev ako zakonom nije drugaije odreeno. To znai da Zakon u principu usvaja naelo konsenzualizma, a naelo formalizma je izuzetak. Konsenzualizam podrazumijeva da je za nastajanje ugovora dovoljno da dva ili vie lica na bilo koji nain saglasno izjave svoju volju, odnosno u bilo kojoj formi. Sloboda ugovaranja podrazumijeva da ugovarai svoja prava i obaveze mogu mijenjati ili stvarati nova.

3) 4)

5)

Ni prema jednom pravnom sistemu sloboda ugovaranja se ne pnmjenuje u apsolutnom smislu i bez bilo kojih ogranienja. U ZOO je takoer utvreno ogranienje slobode ugovaranja, i to tako to se predvia da sudionici u prometu slobodno ureduju obligacione odnose, a ne mogu ih ureivati suprotno Ustavu, prinudnim propisima, te moralu drutva. Ogranienje slobode ugovaranja ne odnosi se samo na zabranu zakljuenja ugovora, nego ponekad ba suprotno moe znaiti obavezu zakljuenja odreenog ugovora. Ovdje se prije svega misli na obavezu zakljuenja ugovora vlasnika motornih vozila sa osiguravajuom organizacijom o osiguranju od odgovornosti za tetu prouzrokovanu treim licima. Isto tako, predviena je obaveza zakljuenja ugovora o isporuci elektrine energije ili
OPI DIO by

23

OBLIGACIONO PRAVO

komunalnih usluga. Sloboda ugovaranja moe se ograniiti zakonom i to tako to se za pojedine ugovore predvia pismena forma, kao npr., za ugovor o licenci. II. SAVJESNOST I POTENJE

Savjesnost i potenje je generalna klauzula, i to ne samo za podruje obligacionog prava. Ovaj princip nalazi svoju primjenu, pored ostalog, i u stvarnom pravu, npr. kod stjecanja prava vlasnitva dosjelou (odrajem). Poznato je jo u rimskom pravu kao "bonafides", a u poetku se najvie primjenjivalo kao protivtea pretjeranom formalizmu prvobitnog privatnog prava. U naem ZOO, normirano je naelo savjesnosti i potenja, gdje se kae da su uesnici obligacionih odnosa duni da se pridravaju naela savjesnosti i potenja prilikom zasnivanja, kao i prilikom ostvarivanja prava i obaveza iz tih odnosa. Iz same norme je vidljivo da Zakon obavezuje obje ugovorne strana, kako povjerioca tako i dunika, na meusobno savjesno ponaanje. ta se tano podrazumijeva pod ovim naelom u Zakonu nije poblie odreeno, nego je to preputeno ocjeni sudije u svakoj konkretnoj situaciji. III. RAVNOPRAVOST STRANA Kao strane u jednom obligacionom odnosu mogu se javiti bilo fizika bilo pravna lica. Sve strane u obligacionom odnosu su ravnopravne. Ravnopravnost, kao jedan od opih principa, garantira i Ustav BiH, prema kojem su graani jednaki u svojim pravima i dunostima bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu, spol, jezik itd. Ravnopravnost strana podrazumijeva njihovu pravnu a ne ekonomsku ravnopravnost. S tim u vezi, prilikom zasnivanja obligacionih odnosa jedna strana ne smije imati nadreen poloaj u odnosu na drugu stranu koja bi koritenjem takvog poloaja drugoj strani nametnula neeljeni sadraj ugovora i obaveze koje iz njega proizilaze. Ako bi jedna strana, koristei se svojim poloajem, drugoj strani, nametnula obaveze koje slabija strana pod normalnim okolnostima ne bi prihvatila, tada bi "slabija strana" mogla zahtijevati ponitenje takvog ugovora. Obligaciono pravo obezbjeduje ravnopravnost strana ne samo u vrijeme zakljuenja, nego i u vrijeme izvrenja ugovora i preuzetih ugovornih obaveza. U dvostranim ugovorima nijedna strana nije duna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu, izuzev ako je to drugo ugovoreno ili zakonom odreeno, ili ako to drugo proistie iz prirode posla.

IV. ZABRANA ZLOUPOTREBE PRAVA Titular odreenog subjektivnog (u ovom sluaju obligacionog) prava, u pravilu, moe to pravo vriti po svojoj volji. Meutim, savremena zakonodavstva i sudska praksa stoje na stanovitu da koritenje prava nije apsolutno i da ono ne smije prei u samovolju. Pravo jednog lica moe biti ogranieno pravom drugih lica ili zatitom javnog interesa, jer i pravo koje titular posjeduje slui ostvarenju odreenog cilja. Moe se rei da pravo jednog lica prestaje tamo gdje poinje pravo drugog lica. Moemo rei da je zabrana zloupotrebe prava danas ope prihvaeni institut u svim pravima, ali ponekad nije lako utvrditi postoji li ili ne postoji zloupotreba prava. Shvatanja o zloupotrebi prava mogu se podijeliti na subjektivnu i objektivnu teoriju o zloupotrebi prava. Prema subjektivnoj teoriji zloupotreba prava postoji ako titular pravo koristi jedino u cilju nanoenja tete drugom licu (ikana). Prema objektivnoj teoriji titular odreenog prava to
OPI DIO by

24

OBLIGACIONO PRAVO

pravo zloupotrebljava uvijek kada ga koristi protivno svrsi radi koje je ono dato. ZOO zabranu zloupotrebe prava predvia kao jedno od osnovnih naela i odreuje da je zabranjeno vrenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato. Znai, na Zakon prihvata objektivnu teoriji o zloupoterbi prava. Smatramo da bi sud na zloupotrebu prava morao paziti po slubenoj dunosti.

V.

NAELO JEDNAKE VRIJEDNOSTI DAVANJA

Odnosi se samo na dvostrano obvezne ugovore, jer se takvim ugovorima stvaraju obaveze za obje ugovorne strane. Prema ZOO u zasnivanju dvostranih ugovora uesnici, odnosno ugovarai polaze od naela jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Iako, Zakon govori o "uzajamnim davanjima" pod tim pojmom podrazumijevaja se pored davanja i injenje, neinjenje ili trpljenje. Naelo jednake vrijednosti uzajamnih davanja nije apsolutno i pod njim se ne podrazumijeva matematika podudarnost prestacija ugovornih strana, jer je u prometu teko zamisliv potpuni ekvivalent uzajamnih davanja ugovornih strana. Po logici stvari, ovo se naelo ne primjenjuje na jednostrano obvezne ugovore. Kod jednostrano obveznih ugovora ne postoje uzajamna davanja nego je samo jedna strana obavezna na odreenu inidbu, a druga strana ima pravo zahtijevati ispunjenje te inidbe (npr. ugovor o poklonu ili ugovor o posluzi i sl.). Zatim, ovo naelo nije primjenjivo ni na sve dvostrano obvezne ugovore i to se prije svega odnosi na one ugovore kod kojihi je izraen element aleatornosti. To su prije svega ugovor o osiguranju, ugovor o doivotnom izdravanju, ugovor o kupovini nade. Navedena zakonska odredba je naelnog karaktera i ona u sebi ne sadri pravnu posljedicu. Povreda ovog naela mogua je kako u vrijeme zakljuenja ugovora tako i nakon njegovog zakljuenja. Povredu naela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u vrijeme zakljuenja ugovora nalazimo u sluaju prekomjernog oteenja (u sluaju kad je u dvostranom ugovoru u vrijeme zakljuenja ugovora postojala oigledna nesrazmjera) i kod zelenakog ugovora ( kad jedno lice koristei se stanjem nude ili tekim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom. S druge strane nejednakost uzajamnih davanja moe nastupiti usljed promijenjenih okolnosti, gdje se nesrazmjer javlja poslije zakljuenja ugovora. Povreda naela uzajamnih davanja povlai za sobom odreene pravne posljedice samo u onim sluajevima kad to Zakon izriito predvia. Ovo naelo sud ne moe primjenjivati apstraktno nego se uvijek mora pozvati na konkretan propis u kojem je navedena pravna posljedica u sluaju nejednakosti uzajamnih davanja. VI. ZABRANA PROUZROKAVANJA TETE Svako je duan da se uzdri od postupaka kojim se moe drugom prouzrokovati teta. Ovo naelo je poznato kao i etiko pravilo: ne nanosi tetu drugome (neminem laedere). Zabrana prouzro-kovanja tete se odnosi na potencijalne (budue) tetnike, a ne na one koji su ve tetu prouzrokovali. Pravilo sadrano u ZOO je tzv. leges imperfectae, odnosno to je nepotpuna norma jer istie samo odreenu dunost (uzdravanje od injenja tete), ali ne propisuje i sankciju za sluaj ne pridravanja ove norme.

OPI DIO

by

25

OBLIGACIONO PRAVO

Uzdravanje od nanoenja tete obuhvata kako uzdravanje od injenja, tako i uzdravanje od neinjenje, tj pasivnog dravanja, ali samo u onim sluajevima kad se takvim ponaanjem moe uzrokovati nastanak ili poveanje tete. Od pravila da je drugom zabranjeno nanositi tetu postoje izuzeci odreeni zakonom. ZOO odreuje da ako je teta nastala u obavljanju opekorisne djelatnosti za koju je dobijena dozvola nadlenog organa, moe se zahtijevati samo naknada tete koja prelazi normalne granice. Isto tako, doputene su i tzv. imisije (dim, smrad, buka i sl.), ako su prema okolnostima konkretne sredine uobiajene. Pod izvjesnim uslovima neodgovara se ni za tetu nanesenu u sluaju: nune odbrane, stanja nude (krajnje nude), doputene samopomoi i pristanku oteenog na tetnu radnju, jer zakon takvim radnjama tetnika iskljuuje protivpravnost.

VII. DUNOST ISPUNJENJA OBAVEZA Obligacija je odnos izmeu povjerioca i dunika na osnovu kojeg povjerilac ima pravo od dunika zahtijevati ispunjenje odreene obaveze. U tom smislu i ZOO u osnovnim naelima propisuje dunost ispunjenja obaveza, a za sluaj da to dunik ne uini dobrovoljno povjerilac svoje pravo moe ostvariti i prinudnim putem. Kad se radi o ispunjenju ugovornih obaveza tada i danas vai pravilo iz rimskog prava daje ugovor za strane zakon - pacta sunt servanda. Obavezu je u prvom redu duan ispuniti dunik, ali je povjerilac duan primiti i ispunjenje od svakog treeg lica koje ima pravni interes da obaveza bude ispunjena (npr. jemac). Pod odreenim uslovima obavezu moe ispuniti i tree lice koje ne mora imati pravni interes za ispunjenje obaveze. Obaveza se moe ugasiti saglasnou volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona. U odredbama ZOO propisane su injenice za koje zakon vee uinak prestanka obaveze, a to su: ispunjenje, prijeboj (kompenzacija), otpust duga, prenov (novacija), sjedinjenje (konfuzija), nemogunost ispunjenja, protek vremena i smrt. Navodi se i zastarjelost kao jedan od naina prestanka obligacije. Meutim, jasno je da zastarjelou obligacija ne prestaje, nego povjerilac ne moe zahtijevati ispunjenje zastarjelih obligacija protivno volji dunika. VIII. PALJIVO PONAANJE U IZVRAVANJU OBAVEZA I OSTVARIVANJU PRAVA U jednom obligacionom odnosu dunik je duan u izvravanju svojih obaveza postupati s panjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajuoj vrsti obligacionih odnosa. Ova panja se dijeli na panju dobrog domaina ako se radi o gradansko-pravnim obligacionim odnosima ili panju dobrog privrednika, ako se radi o privredno-pravnim obligacionim odnosima. S panjom dobrog domaina duan je da postupa dunik koji je zasnovao obligacioni odnos van svoje poslovne djelatnosti. To je najee sluaj sa fizikim licima, ali se moe raditi i o pravnim licima ako obligacioni odnos nisu zasnovali u okviru poslovne djelatnosti kojom se bave. S panjom dobrog privrednika moraju da postupaju ona lica koja su obligacioni odnos zasnovali u okviru svoje poslovne djelatnosti. Panja dobrog domaina, odnosno dobrog privrednika je apstraktan pojam i cijeni se u svakom konkretnom sluaju. Moe se rei da se pod panjom dobrog domaina podrazumijeva ponaanje prosjeno paljivog ovjeka odreene sredine. Ako se kao dunik, u izvravanju obaveze, javlja lice koje se profesionalno bavi odreenom djelatnou, tada je on duan postupati sa jo veom panjom, tzv. panjom

OPI DIO

by

26

OBLIGACIONO PRAVO

dobrog strunjaka. To je ona panja koja se zahtijeva od prosjeno paljivog strunjaka u odreenoj oblasti. Izuzev dunika i povjerilac je duan da se u ostvarivanju svojih prava uzdri od postupaka kojim bi se otealo izvrenje dunikove obaveze. Strana koja se u obligacionom odnosu nije ponaala s potrebnom panjom odgovorna je drugoj strani za prouzrokovanu tetu. IX. PRIMJENA DOBRIH POSLOVNIH OBIAJA Obiaj oznaava nepisano pravilo nastalo dugotrajnim ponavljanjem, te predstavlja odraz svijesti odreene sredine. Obiaj je tokom vremena postao supsidijarni izvor prava. Zakon o obligacionim odnosima odreuje da su strane u obligacionim odnosima dune u pravnom prometu postupati u skladu s dobrim poslovnim obiajima. Pod dobrim poslovnim obiajima podrazumijeva se komercijalna praksa koja je u tako irokoj primjeni da privrednici oekuju da e ugovorne strane postupati u skladu s takvom praksom. Pored poslovnih obiaja koji nisu kodificirani, postoje i poslovni obiaji koji su kodificirani. Kodificirani poslovni (trgovaki) obiaji nazivaju se uzanse. Uzanse se dijele na ope (vae za sve pravne poslove) i posebne (vae samo za odreene pravne poslove). Uzanse se objavljuju od strane ovlatenih tijela, najee privrednih komora. U bivoj Jugoslaviji 1954. godine, donesene su Opte uzanse za promet robom i do donoenja Zakona o obligacionim odnosima bile su glavni izvor prava za regulisanje ugovornih odnosa u privredi. Donoenjem Zakona o obligacionim odnosima Opte uzanse su izgubile na znaaju i one se ne primjenjuju u pitanjima koja su Zakonom regulirana. Ipak, postoje mnoge situacije koje nisu ureene Zakonom. U takvim sluajevima mogua je primjena uzansi ako su strane ugovorile njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proizilazi da su njihovu primjenu htjele. X. JEDINSTVENOST REGULIRANJA UGOVORNIH ODNOSA

Dononjem Zakona o obligacionim odnosima usvojeno je naelo da se odredbe Zakona koje se odnose na ugovore jedinstveno primjenjuju bez obzira da li se radi o obligacionim ili privrednim (trgovakim) ugovorima. Ovakav jedinstven nain reguliranja obligacionih i privrednih ugovora je novina u naem pravu. Naime, prema pravnim pravilim na ugovorne odnose primjenjivala su se razliita pravila sve u zavisnosti od toga da li se radilo o ugovornim odnosima izmeu privrednika (trgovaca) ili se radilo o obligacionom odnosu izmeu neprivrednika. Ugovori u privredi su takvi ugovori koji meu sobom zakljuuju privredni subjekti. Privredni subjekti su najee pravna lica - preduzea, ali to moe biti i pojedinac vlasnik neke zanatske ili ugostiteljske radnje koja nema svojstvo pravnog lica. Naravno, da bi se radilo o ugovoru u privredi privredni subjekti moraju zakljuiti ugovor iz okvira svoje poslovne djelatnosti. Isto tako, ne bi se radilo o ugovoru u privredi ako bi jedna ugovorna strana bila privredni subjekt (npr. preduzee) a druga strana obian graanin (npr. potroa), jer je potrebno da su obje ugovorne strane privredni subjekti. Zakon o obligacionim odnosima je detaljno uredio ugovore kao izvore nastanka obligacije, te se smatra da ostale izvore obligacija Zakon ne mora tako detaljno regulirati.

OPI DIO

by

27

OBLIGACIONO PRAVO

PREDUGOVORNA ODGOVORNOST (culpa in contrahendo)

Zakljuenju ugovora mogu prethoditi dui ili krai pregovori. Osnovno pravilo je da pregovori koji prethode zakljuenju ugovora ne obavezuju i svaka ih strana moe prekinuti kad god hoe. Prema ZOO sud ovlaten da uredi sporedne take ugovora kada to sami ugovarai ne urade, ako su ugovorne strane postigle saglasnost o bitnim elementima ugovora, vodei rauna o prethodnim pregovorima, utvrenoj praksi izmeu ugovaraa i obiajima. Moemo rei da se pregovarai moraju ponaati savjesno i poteno, jer se nadaju da e doi do zakljuenja ugovora. Pretpostavlja se, da onaj ko zapoinje pregovore ima namjeru i zakljuiti ugovor pod odreenim uslovima. Te uslove treba znati i druga strana kako bi znala vrijedi li nastaviti pregovore ili ne. Pregovarai su duni, jedan drugome, davati informacije znaajne za zakljuenje ugovora i uzdravati se od postupaka kojima bi se protivnoj strani mogla nanijeti teta. Ako se radi o pregovaraima razliitih strunih i poslovnih znanja duni su savjetovati drugu stranu. Razumljivo je da jedna strana istovremeno vodi pregovore s nekoliko lica, ali je obavezna kad odlui zakljuiti ugovor s jednim licem da o tome obavijesti ostale i s njima prekine pregovore o predmetu o kojem je ve zakljuila ugovor. Predugovorna odgovornost je poznata i kao culpa in contrahendo, a osnove tog instituta postavio je, u 19. vijeku, poznati njemaki pravnik Rudolf von Jehring. Culpa in contrahendo pretpostavlja postojanje odreene nepanje (culpa) kao blaeg oblika krivice koja nepanja je dovoljna za postojanje odgovornosti kod faze ugovaranja (in contrahendo). Pregovore, odnosno predugovornu odgovornost treba razlikovati od predugovora, jer predugovor obavezuje dok pregovori ne obavezuju. Slinost je iskljuivo terminoloke i temporalne prirode. Pregovori i predugovor su mogui prije zakljuenja (glavnog) ugovora. Pitanje predugovorne odgovornosti moe postojati i prije zakljuenja predugovora. Predugovorni odnos je faza koja prethodi ugovoru i moe, ali ne mora, dovesti do zakljuenja ugovora. Predugovorni odnos, a time i odgovornost, zapoinje stupanjem u kontakt pregovaraa, koji moe biti ostvaren lino ili putem punomonika. Isto tako, kontakt se moe uspostaviti izmeu odsutnih lica, npr. slanjem pisama ili kontakt putem telefona i sl. Znai, poetak odgovornosti iz c.i.c. vezan je za predugovornu fazu. Nije neophodno da su lica ve stupila u kontakt, ali je bitno da su to eljela. Na primjer, ulazak u radnju radi eventualne kupovine pretpostavlja postojanje volje za zakljuenje ugovora. Ako bi se lice prilikom ulaza u radnju okliznulo na mokre stepenice ili parket i pri tom zadobilo povredu, vlasnik radnje bio bi odgovoran za nastalu tetu. Nasuprot tome, ako je lice ulo u radnju

OPI DIO

by

28

OBLIGACIONO PRAVO

samo da bi se sklonilo od kie ne postoji odgovornost iz c.i.c. Predugovorni odnos prestaje prekidom pregovora ili zakljuenjem ugovora. U svom krajnjem cilju pregovori vode ili zakljuenju ugovora ili njihovom prekidu. Ali faza pregovora stvara odreeni odnos izmeu pregovaraa, to znai da faza pregovora nije stanje potpune pravne neutralnosti. Istina, svaki pregovara moe prekinuti pregovore "kad god hoe", ali ako se onponaao nesavjesno prema drugoj strani obavezan joj je naknaditi tetu. Kada se jedna strana prema drugoj ponaala suprotno naelu savjesnosti i potenja (nesavjesno i nepoteno) faktiko je pitanje i utvruje se u svakom konkretnom sluaju. Na ZOO odreuje da strana koja je vodila pregovore bez namjere da zakljui ugovor odgovara drugoj strani za prouzrokovanu tetu. Isto tako odgovarae za prouzrokovanu tetu i ona strana koja je vodila pregovore u namjeri da zakljui ugovor, ali je od te namjere odustala bez osnovanog razloga. Zakon o obligacionim odnosima ne odreuje da li se na predugovomu odgovornost primjenjuju pravila deliktne ili ugovorne odgovornosti. Za vrijeme pregovora strane se nalaze u posebnoj situaciji. Oni nisu u ugovornom odnosu, jer ugovor nije zakljuen, ali medu sobom nisu ni u takvom odnosu u kakvom se nalaze trea lica. Smatramo da bi na ovaj institut trebalo primijeniti opa pravila o odgovornosti za tetu. To konkretno znai da se na predugovomu odgovornost trebaju primijeniti pravila deliktne i vanugovorne) odgovornosti za tetu. U prilog tome govori ZOO, gdje je odreeno da se odredbe o vanugovomoj odgovornosti primjenjuju i na sve sluajeve koji nisu posebno odreeni posebnim pravilima o ugovornoj odgovornosti. Obim odgovornosti. Postavlja se pitanje ta predstavlja tetu koju oteeno lice moe zahtijevati od tetnika. ini nam se razumnim dozvoliti oteenom licu zahtijevati naknadu tzv. negativnog interesa. Kod naknade negativnog interesa tetnik (dunik) je obavezan uspostaviti onakvo stanje u imovini oteenog (povjerioca) u kakvom bi se oteeni nalazio da uope nije vodio pregovore s drugom stranom. Ovaj vid naknade tete najee obuhvata trokove nastale voenjem pregovora. Smatramo da oteeni nema pravo na naknadu tzv. pozitivnog interesa, odnosno izgubljene dobiti. Kod naknade pozitivnog interesa tetnik je obavezan dovesti oteenog u takvo stanje kao da je ugovor zakljuen i uredno ispunjen.

UGOVOR KAO IZVOR OBLIGACIJE

Obligacioni ugovori su dvostrani pravni poslovi, kojim se jedna usovorna strana obavezuje drugoj ugovornoj strani da e joj neto odreeno izvriti (tj. dati, dopustiti ili uiniti) ili neto odreeno propustiti, a druga strana to sve prihvata. Ugovori su najei izvor obligacija (odnosno obligacionih odnosa). Ugovori u obligacionom pravu (za razliku od drugih ugovora) predstavljaju izvor obligacija. Pored toga, obligacionim ugovorima je mogue ve postojei obligacioni odnos mijenjati, dopunjavati ili ga ukidati. Svaki obligacioni ugovor pretpostavlja uee najmanje dvije strane. Te se strane u teoriji, a i u praksi, obino nazivaju ugovornim stranama. Pored ovog naziva, za oznaenje ugovornih strana upotrebljavaju se i termini: kontrahenti, ugovornici, strane ili stranke. Sporazum najmanje dvije ugovorne strane je upravo karakteristika obligacionih ugovora kao izvora obligacija. dok kod drugih izvora nije uvijek neophodno da postoje dvije strane, npr. javno obeanje nagrade. Kao to naziv ugovorne strane nije jedinstven, tako se i za naziv ugovor u pravnoj literaturi sreu i drugi izrazi. U rimskom pravu sreemo nazive kontrakt (contractus) i pakt (pact). Kontraktom se oznaavala saglasnost volja dviju strana, na osnovu ega je nastajala obligacija. Takva obligacija bila je zatiena posebnom tubom predvienom u ius civile. Ugovor predstavlja saglasnu izjavu volja dva ili vie lica upravljenu na postizanje odreenog

OPI DIO

by

29

OBLIGACIONO PRAVO

cilja. Iz ovoga se moe izvesti druga karakteristika obligacionih ugovora, a to je da su to dvostrani pravni poslovi. Ugovori ne nastaju na osnovu zakona, nego na osnovu slobodno i saglasno izjavljene volje poslovno sposobnih lica (consens). Ova saglasnost volja moe biti, i najee jeste, upravljena na nastanak nekog novog, dotad nepostojeeg odnosa izmeu ugovornih strana (odnosno ugovaraa). Pored toga, saglasnost volja moe biti usmjerena na promjenu ili prestanak obligacionog odnosa. Svaka slobodno izraena, pa i saglasna volja dva ili vie lica ne mora uvijek voditi nastajanju obligacionih ugovora Za obligacioni ugovor je bitno da je volja koja dovodi do sklapanja ugovora pravno relevantna volja. Ona je takva kad se ugovore ba ona prava i obaveze koje su obje strane eljele i bile svjesne ili morale biti svjesne njenih posljedica. Postavlja se pitanje koja je volja relevantna, ona koju je strana htjela da izjavi ili ona koju je izjavila? Prva teorija zastupa stanovite da samo volja moe stvarati prava i obaveze. Ovu teoriju, poznatiju kao teorija volje, posebno je zastupao njemaki pravnik Savignv. Znai, prema teoriji volje bitno je samo ono to je ugovorna strana zaista htjela, a ukoliko postoji nesklad izmeu htijenja (volje) i oitovanja (izjave), prednost ima stvarna volja, a ne izjava. Druga teorija smatra da izjava uinjena drugoj ugovornoj strani ima prednost i daje to ustvari relevantno za nastajanje ugovornog odnosa. Ova teorija se naziva teorija izjave1, a zastupa je njemaki pravnik Kohler. Prema teoriji izjave prednost ima izjava, a ne unutranja volja. Ova teorija polazi od toga daje teko utvrditi ta ugovorna strana eli, odnosno kakva je njena unutranja volja, a veoma je jednostavno utvrditi izjavu ugovornih strana. Tako se eli zatititi sigurnost pravnog prometa, te druga savjesna ugovorna strana, koja zapravo moe registrovati samo izjavljenu volju. Na Zakon daje.prednost teoriji izjave, ali u potpunosti ne zanemaruje ni teoriju volje. Naime, prema lanu 26. Zakona, ugovor je sklopljen onda kad su se ugovorne strane sporazumjele o bitnim elementima ugovora. Ovdje je sasvim jasno da Zakon slijedi teoriju izjave, kao to to rade i neki drugi pravni sistemi", koji su imali utjecaj na na Zakon. Odstupanja od ove teorije predviena su kod mana volje, odnosno kad se radi o zabludi, prevari, prijetnji ili prinudi. U tim sluajevima ne postoji podudarnost izmeu stvarne volje i izjave, a prednost se daje stvarnoj volji. Ista situacija je i onda kad je izjava volje data neozbiljno ili u ali. Pri tumaenju spornih odredbi ugovora ne treba se drati doslovnog znaenja upotrijebljenih izraza, ve treba ispitati zajedniku namjeru ugovaraa. Vidjeli smo da je ugovor zakljuen, odnosno sklopljen kada su se ugovorne strane sporazumjele o bitnim sastojcima ugovora (essentialia negotii). Najkrae (i najjednostavnije) reeno, bitni sastojci ugovora su oni minimalni sastojci neophodni za postojanje ugovora. Bitni sastojci ugovora mogu biti objektivni i subjektivni. Objektivno bitni sastojci odreuju se pravnim propisom, odnosno zakonom. Subjektivno bitni sastojci ugovora odreuju se voljom stranaka. To su oni sastojci ugovora koji, gledano uopeno, ne predstavljaju uslov nastanka ugovora. Meutim, za jednu od ugovornih strana ti uslovi mogu predstavljati vaan sastojak, bez kojeg ta strana ne eli zakljuiti ugovor. Ovdje je bitno da se o tim uslovima ugovarai sloe i da ih kao bitne ugovore. U sluaju spora samo se objektivno bitni sastojci ugovora ne dokazuju, dok postojanje subjektivno bitnih sastojaka ugovora mora dokazati ona strana koja se na njih poziva. Pored bitnih, postoje jo i prirodni, kao i sluajni (sporedni, uzgredni) sastojci obligacionih ugovora. Prirodni sastojci (naturalia negotii) su takvi sastojci koje strane ne moraju ugovoriti, a usprkos tome oni ine sastavni dio ugovora. Kao tipian primjer prirodnog sastojka navodi se odgovornost prodavca za pravne i materijalne nedostatke prodane stvari, bez obzira da li su tu odgovornost ugovarai uope ugovarali, ili obaveza ostavoprimca, kod ugovora o ostavi, da primljenu stvar uva kao svoju vlastitu. Ukoliko stranke ne ele primjenu

OPI DIO

by

30

OBLIGACIONO PRAVO

prirodnih sastojaka u ugovoru, kako to predvia Zakon, one ih mogu svojom voljom mijenjati, a u protivnom ti propisi djeluju po sili zakona. Sporedni (sluajni) sastojci {accidentalia negotii) obligacionih ugovora su takvi sastojci koji se ne odnose ni na jednu vrstu ugovora, ali ih same ugovorne strane mogu utanaiti (dogovoriti). Ova mogunost ugovaranja sporednih sastojaka ima svoje uporite u slobodi ugovoranja prava i obaveza izmeu samih ugovaraa. Razlika je u tome to prirodni sastojci vae i ako ih stranke ne ugovore, dok sporedni sastojci vae samo onda kada ih stranke ugovore. Primjer sporednog sastojka obligacionog ugovora je mogunost povjerioca i dunika da utanae ugovornu kaznu, u sluaju ako dunik ne ispuni ili zakasni s ispunjenjem svoje obaveze.

OPI USLOVI ZAKLJUENJA OBLIGACIONIH UGOVORA

Obligacioni ugovori nastaju saglasnim izjavama volje ugovornihstrana. Ugovorne se strane moraju najmanje saglasiti o bitnim elementima konkretnog ugovora. Sve dok ugovorne strane ne postignu punu saglasnosto bitnim elementima, ugovor nije zakljuen. Faza koja prethodi zakljuenju ugovora naziva se pregovaranje, odnosno predugovorne radnje. Usaglaavanje volja dviju strana, odnosno nastajanje ugovora naziva se sklapanje ili zakljuivanje ugovora. Lica koja zakljuuju obligacioniugovor nazivaju se ugovorne strane ili ugovarai. Nije svaki sporazum ugovornih strana relevantan za obligaciono pravo,nego samo oni ugovori kojima zakon (pravni poredak) priznaje svojstvo obligacionog ugovora. Da bi jednom ugovoru bilo priznato svojstvo obligacionog ugovora, on mora ispunjavati slijedee pretpostavke: a) da ugovorne strane posjeduju poslovnu sposobnost; b) da postoji saglasna izjava volja ugovornih strana; c) da postoji predmet ugovora; d) da postoji valjan osnov ugovora (obvezivanja), a ponekad iforma ugovora (kao poseban uslov, samo kod pojedinih ugovora).

I.

POSLOVNA SPOSOBNOST UGOVORNIH STRANA

I. POSLOVNA SPOSOBNOST FIZIKIH LICA

Punoljetna fizika lica koja nisu pod starateljstvom (a niti im je oduzeta poslovna sposobnost), kao i pravna lica imaju potpunu poslovnu sposobnost. Poslovnu sposobnost imaju i ona lica koja jo nisu navrila 18. godina ako su zakljuila brak. Lica koja imaju potpunu poslovnu sposobnost mogu svojim vlastitim radnjama sticati prava i obaveze.. Pravna sposobnost je sposobnost biti nosilac prava i obaveza. Za razliku od poslovne sposobnosti, koju imaju samo odreena lica, pravnu spososbnost imaju sva fizika lica. Valja znati da je pravna sposobnost fizikog lica ira od pravne sposobnosti pravnog lica, koja zavisi od cilja osnivanja pravnog lica. Fizika lica posjeduju opu, a pravna posebnu pravnu sposobnost.
OPI DIO by

31

OBLIGACIONO PRAVO

Za razliku od potpune poslovne sposobnosti, postoji i potpuna poslovna nesposobnost. Potpuno poslovno nesposobna lica su svi maloljetnici ispod 15 godina, kao i ona punoljetna lica kojima je u cijelosti oduzeta poslovna sposobnost. Za lica koja nemaju poslovnu sposobnost ugovore zakljuuju njihovi roditelji, odnosno staraoci kao zakonski zastupnici. Od pravila da lica koja nisu poslovno sposobna ne mogu zakljuiti pravni posao, pa ni ugovor postoje izuzeci. Tako je u praksi ope prihvaeno da ta lica mogu sklapati ugovore manjeg znaaja. To je, prije svega, svakodnevna kupovina novina, ivotnih namirnica i sl. Drugi izuzetak se odnosi na sklapanje dobroinih ugovora. Naime, postavlja se pitanje da li poslovno nesposobna lica mogu zakljuiti one ugovore iz kojih za njih proizlaze samo prava, a ne i obaveze. U naem ZOO ovo pitanje nije normirano, pa bi se slijedom opih
pravila dalo zakljuiti da ovakvi ugovori ne bi proizvodili pravno dejstvo.

Ograniena ili djelimina poslovna sposobnost. U naem pozitivnom pravu sticanje ograniene poslovne sposobnosti nije regulirano, to znai da se radi o pravnoj praznini. Ta praznina moe se popuniti zakonskom analogijom i to primjenom odredbi o starateljstvu nad licima kojima je oduzeta poslovna sposobnost. Tako je prema Porodinom zakonu BiH staralac lica kome je u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost, u dunostima i pravima izjednaen sa staraocem maloljetnog lica koje nije navrilo 15 godina ivota. U stavu 2. istog lana odreeno je da staralac lica kor>:e ie djelimino oduzeta poslovna sposobnost ima dunosti i prava staraoca maloljetnog lica koje je navrilo 15 godina ivota. Prema tome, moe se zakljuiti da Porodini zakon BiH postavlja granicu od 15 godina za sticanje ograniene (djelimine) poslovne sposobnosti. Ogranieno poslovno sposobna lica mogu bez saglasnosti zakonskog zastupnika zakljuivati samo one ugovore ije im je zakljuenje zakonom dozvoljeno. Lica koja imaju ogranienu poslovnu sposobnost mogu zakljuivati i druge ugovore ukoliko za to imaju saglasnost zakonskog zastupnika. Tu saglasnost zakonski zastupnik moe dati prije zakljuenja ugovora, i tada se govori o dozvoli, ili nakon zakljuenja ugovora, i tada se radi o odobrenju. I u jednom i u drugom sluaju pravne posljedice tog ugovora djeluju od momenta zakljuenja istog. Saglasnost za zakljuenje ugovora mora se dati u onoj formi koja je propisana za taj ugovor. Ukoliko bi ugovor bio zakljuen bez saglasnosti zakonskog zastupnika, takav ugovor bi imao obiljeja nepotpunog ili epavog ugovora (negotium claudicans). Ukoliko se dobije naknadna saglasnost (odobrenje), ugovor e vaiti kao da je saglasnost postojala i prije (dozvola) zakljuenja ugovora. Ukoliko zakonski zastupnik ne bi dao odobrenje, ugovor bi bio nitav od poetka (ex tune) i ne bi proizvodio pravno dejstvo, a strana koja je eventualno neto primila na ime ispunjenja ugovora bila bi obavezna to vratiti. Saugovara ogranieno poslovno sposobnog lica ima pravo odustati od zakljuenog ugovora, i to: a) ako on nije znao za poslovnu nesposobnost druge ugovorne strane ili b) ako je on znao da je drugo lice poslovno nesposobno, ali ga je ono prevarilo da ima odobrenje svog zakonskog zastupnika. Pravo odustanka se gasi najkasnije nakon isteka roka od 30 dana od dana saznanja za poslovnu nesposobnost druge strane, odnosno saznanja za odsustvo odobrenja zakonskog zastupnika. Ovo pravo prestaje i prije isteka roka od 30 dana ukoliko zakonski zastupnik prije odobri zakljueni ugovor. Maloljetnik koji je navrio 15 godina ivota moe zasnovati radni odnos i svojom zaradom slobodno raspolagati. Ovi maloljetnici imaju specijalnu poslovnu sposobnost i mogu punovano, bez odobrenja roditelja ili staraoca, zakljuivati sve pravne poslove koji se odnose na njihovu zaradu. Smatramo da bi ova lica mogla takoer zakljuiti ugovor o djelu i isto tako slobodno raspolagati naknadom dobijenom iz tog ugovora 2. POSLOVNA SPOSOBNOST PRAVNOG LICA
OPI DIO by

32

OBLIGACIONO PRAVO

Poslovna sposobnost pravnog lica mjeri se sposobnou njegovih organa, preko kojih pravno lice realizira svoju poslovnu sposobnost. U principu poslovna sposobnost pravnih lica izjednaena je sa poslovnom sposobnou fizikih lica. Razlika je u tome to kod pravnog lica nema stupnjevanja poslovne sposobnosti, dok kod fizikog lica ima. Pravno liceje ovlateno da sklapa ugovore u okviru svoje pravne sposobnosti, ali ako je ugovor zakljuen izvan okvira pravne sposobnosti, on nema pravno dejstvo. Znai, ugovor sklopljen izvan okvira pravne sposobnosti nije vaei, ali lice koje je prilikom sklapanja ugovora bilo savjesno, ima pravo traiti naknadu tete. Smatramo da u ovom sluaju savjesno lice ima pravo na naknadu tzv. pozitivnog interesa. To je ona naknada koju bi druga ugovorna strana ostvarila da je ugovor bio valjan.

II. SAGLASNOST VOLJA UGOVORNIH STRANA

Ugovor se moe zakljuiti samo saglasnim izjavama volja ugovornih strana. Sam sadraj ugovora odreuje se saglasnou volja. Ukoliko ugovorne strane ne postignu saglasnost o bitnim elementima, tad nema ni ugovora. Pored saglasnosti izjava volja, za nastanak jednog punovanog ugovora neophodno je da su ove izjave punovane. Punovanost izjava volja pretpostavlja da su one date slobodno, bez prinude, da nisu date u zabludi ili usljed prevare itd. Volja koja dovodi do zakljuenja ugovora mora imati karakteristike pravno relevantne volje, to podrazumijeva postojanje svijesti i namjere htijenja). Svijest ugovorne strane obuhvata znaaj i posljedice zakljuenja pravnog posla (ugovora), a namjera znai da ugovorne strane ele zakljuenje upravo toga ugovora sa svim njegovim specifinostima (animus cr.trahendi). Pravno relevantna volja, pored toga to je slobodna, mora biti ozbiljna i stvarna. Ozbiljnost volje znai da volja izraena u ali ne proizvodi pravno dejstvo. Sa izjavom volje datoj u ali poistovjeuje se i izjava volje data na pozornici ili drugoj situaciji, gdje se lako raspoznaje da je izjava u pravnom smislu "neozbiljna". Pravno relevantna volja mora biti i stvarna, a ne simulirana. Znai, ako bi ugovorne strane saglasno, prema vani (prema treim licima), izjavile da zakljuuju jedan (npr. ugovor o poklonu), a zapravo zakljuuju drugi ugovor (npr. uzovor o prodaji), tada saglasna izjava da se sklapa taj ugovor (o poklonu) u principu ne bi vodila zakljuenju tog ugovora. Ovdje se ustvari radi o prikrivenom (prividnom) pravnom poslu (ugovoru), a prema ZOO-a. prividan ugovor nema uinka medu ugovornim stranama. Meutim, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vai ako je udovoljeno uslovima za njegovu pravnu valjanost. Strana koja preuzima inicijativu i drugoj nudi zakljuenje ugovora zove se ponudilac (ponua, offerent), a strana kojoj je ponuda upuena zove se ponueni (ponueno lice). Izjava volje ponudioca upuena na zakljuenje ugovora zove se ponuda (offerte). Pojam ponuda u pravnom smislu treba razlikovati od pojma "ponuda" u svakodnevnom ivotu. Naime, pod ponudom u svakodnevnom ivotu podrazumijeva se da jedno lice nudi neku stvar na prodaju i sl. Prema tome ponudilac bi mogao biti samo prodava. Meutim, ponudu u pravnom smislu moe dati i kupac i prodava; zakupodavac ili zakupoprimac i sl. Znai, ponudu moe dati bilo koja ugovorna strana. 1. PONUDA

OPI DIO

by

33

OBLIGACIONO PRAVO

a.Ponuda u uporednom pravu U njemakom pravu ponuda je regulirana u BGB-u, a odreena je kao prijedlog za sklapanje ugovora uinjen odreenom drugom licu tako da se prihvatanjem istog smatra da je ugovor zakljuen. Naime, onog asa kada ponudilac primi izjavu ponuenog da prihvata ponudu ugovor je zakljuen. U vicarskom pravu ponuda je jednostrana izjava volje kojom jedna strana nudi zakljuenje ugovora drugoj strani pod uslovima navedenim u toj ponudi. Prema vicarskom zakoniku o obligacijama ugovor je zakljuen onda kada su ugovorne strane uzajamno i saglasno izjavile svoju volju. Prema Konvencije ujedinjenih nacija o meunarodnoj prodaji robe pod ponudom se podrazumjeva prijedlog za zakljuenje ugovora upuen jednom ili vie odreenih lica. Ovaj prijedlog mora biti dovoljno odreen i ukazivati na namjeru ponudioca da se obavee u sluaju prihvatanja ponude od strane drugog lica. Dalje se navodi da je prijedlog dovoljno odreen ako oznaava robu i izriito ili preutno utvrenje, koliinu i cijenu ili sadri elemente za njihovo utvrivanje. b.Ponuda u domaem pravu Ponuda je jednostrana izjava volje kojom jedno odreeno lice (ponudilac), drugom licu (ponuenom) nudi zakljuenje jednog odreenog ugovora sa odreenim uslovima. Ponuda mora biti tako formulirana da zakljuenje ugovora zavisi samo od saglasnosti ponuenog. Ponuda, isto tako, moe biti upuena i neodreenom broju lica. Pojedini autori takvu ponudu nazivaju ponuda javnosti, dok drugi smatraju da se radi o optoj, odnosno generalnoj ponudi. ZOO poznaje tri vrste ovih ponuda i to: - Opa ponuda;
-

Izlaganje robe i

- Slanje kataloga i oglasa. Ako blie pogledamo ZOO primjetiemo da se kao ponuda smatraju opa ponuda i izlaganje robe, a da se slanje kataloga i oglasa posmatra kao poziv da se uini ponuda (invitatio ad offerendum). U naem pravu izlaganje robe s naznakom cijene smatra se ponudom, ako drugaije ne proizilazi iz okolnosti ili sluaja. Da bi jedna izjava volje u obliku ponude, proizvodila pravno dejstvo ona mora imati odreene osobine, koje je razlikuju od obine izjave. Te osobine su: 1. Ponuda mora sadravati najmanje bitne elemente (bitne uslove; essentialia negotii) predviene za zakljuenje toga ugovora. Vidjeli smo da kada ponueni dobije ponudu, zakljuenje ugovora zavisi od njegovog prihvatanja te ponude. Ukoliko on prihvati tu ponudu, ugovor se smatra zakljuenim. Iz ovoga je jasno da ta ponuda mora imati najmanje bitne elemente da bi taj ugovor nastao. Znai ponuda sadrajno mora odgovarati sadraju budueg ugovora. Ponuda ne mora sadravati prirodne i sluajne elemente, ali moe. Za sluaj da ponuda, pored bitnih, sadri jo prirodne i sluajne elemente, tada se ugovarai i o tim elementima moraju saglasiti. Prirodni elementi {naturalia negotii) nisu potrebni jer se ve nalaze u prirodi tog konkretnog ugovora koji se eli zakljuiti, a i sam zakon te elemente regulie. Znai kada ugovarai ne reguliu prirodne elemente oni se primjenjuju po sili zakona, odnosno zakon se u ovim sluajevima javlja kao
dopunjujua volja ugovaraa . Naravno da nekada i "nebitni" elementi za ponudioca mogu imati veliki znaaj. Tada on moe i te pojedinosti koje odstupaju od propisa dispozitivnih normi navesti u ponudi (npr. da robu prodaje na kredit). Ovakvi elementi navedeni u ponudi postaju subjektivno bitni elementi za konkretan ugovor i trae saglasnost oba ugovaraa.

2.

Ponuda mora biti upuena od

strane ovlatenog lica, koje eli zakljuiti ugovor

by

OPI DIO

34

OBLIGACIONO PRAVO

i to u svoje ime i za svoj raun (ponudilac) ili od treeg lica koje je ovlateno da zakljui ugovor (punomonik, odnosno zastupnik ponudioca). Ako bi se pak desilo da ponudu stavi tree neovlateno lice i tu ponudu ponueni prihvati, u tom sluaju ne bi dolo do zakljuenja ugovora. Ovo je i razumljivo, jer ovakva ponuda ne predstavlja stvarnu volju ponudioca.

3.

Ponuda mora biti upuena odreenom drugom licu s kojim se eli zakljuiti ugovor. Ovo lice zove se ponueni. Sama ponuda nije jo ugovor, ali ona ima svoje dejstvo izmeu ponudioca i ponuenog. Njeno dejstvo odnosi se na vremensku vezanost ponudioca, a s druge strane pravo ponuenog da tu ponudu prihvati ili ne.

4.

Ponuda mora sadravati jasno izraenu volju ponudioca da eli zakljuiti ugovor i to sa ponuenim pod uslovima iz ponude (ani- mus contrahendi). Ovo znai da je ponudilac svjestan da iz ovakvog njegovog ponaanja za njega mogu proizai prava, ali i obaveze, te daje on spreman svoje obaveze u cijelosti ispuniti. Ako bi ponudilac u svojoj izjavi

stavio odreene rezerve tada to ne bi bila ponuda, nego bi to ustvari bio poziv na pregovore, odnosno poziv da druga strana stavi ponudu. 5. Ukoliko se ponuda odnosi na zakljuenje ugovora za koji zakon, kao uslov punovanosti, trai postojanje odreene (najee pismene) forme, tada i ponuda mora biti stavljena u toj formi. Od ovog pravila postoji izuzetak ukoliko je ponuda u potpunosti realizovana. U ovom sluaju primjenjuju se pravila o konvalidaciji ZOO, gdje se kae da se ugovor, za ije se sklapanje zahtijeva pismena forma smatra pravovaljanim iako nije zakljuen u toj formi ako su ugovorne strane izvrile, u cijelosti ili u pretenom dijelu, obaveze koje iz njega nastaju. c. Pravna priroda ponude Ponuda je jednostrani pravni akt koji obavezuje ponudioca i to na pridravanje njenog sadraja, a ne na izvrenje sadraja ponude. Pravna priroda ponude je sporna kako u uporednom tako i u domaem pravu. Naime, medu teoretiarima je sporno da li je ponuda jednostrani pravni posao ili nije. Na prostoru vaenja ZOO, odnosno na podruju bive Jugoslavije, pravna priroda ponude je takode sporna. Tako, Radii smatra da ponuda nema karakter jednostranog pravnog posla, jer ponuda i prihvat ponude nisu zamiljene da same po sebi proizvedu pravni uinak; one tek zajedno, dopunjujui jedna drugu proizvode obligacioni odnos. Dalje, smisao ponude nije da se ponuenom pribavi ovlatenje koje ga stavlja u poloaj da svojom jednostranom voljom ugovor zakljui. Nasuprot tome, Vedri-Klari smatraju da ponuda svoj pravni ivot zapoinje kao jednostrani akt, ali se ona pretvara u jednostrani pravni posao kada stigne prihvatiocu. U naem pravu smo blie miljenju koje ponudu posmatra kao jednostrani pravni posao. Jednostrani pravni posao nastaje oitovanjem volje jedne strane koji je upravljen na nastanak, promjenu ili prestanak odreenog (obligacionog) odnosa. Ponuda je jednostrana izjava volje usmjerena na nastanak jednog obligacionog odnosa. Ponudilac je vezan svojom ponudom kada ona stigne ponudiocu i on je ne moe jednostrano mijenjati, povlaiti ili na bilo koji drugi nain sa njom raspolagati. Ponuda jednostrano obavezuje ponudioca sve dok ponueni ponudu ne prihvati ili je odbije. Ako ponueni prihvati ponudu smatra se da je ugovor zakljuen i ponudilac ne moe jednostrano odustati od svoje ponude, tj. od ugovora. Ako, pak, ponueni ponudu ne prihvati ugovor nije zakljuen i ponudilac isto tako ne moe na tu odluku da utie. d. Pravna dejstva ponude Pravno valjana ponuda obavezuje samo ponudioca, a ne i ponuenog. Ponueni ima pravo da ponudu prihvati ili ne. Znai ponuda obavezuje jednostrano i to samo ponudioca. Od
OPI DIO by

35

OBLIGACIONO PRAVO

ovoga pravila postoje izuzeci. Prvi izuzetak se odnosi na mogunost ponudioca da u samoj ponudi istakne iskljuenje obaveznostiponude. Ovo iskljuenje obaveznosti se postie na taj nain to ponudilac u samoj ponudi stavi klauzulu iz koje se vidi da on eli da ga ponuda ne obavezuje. Najee se to ini tako to ponudilac u ponudi napie "bez obaveze" ili "neobavezno" i tome si. U ovom sluaju postavlja se pitanje da li se ovakva izjava volje moe uopte smatrati ponudom. Drugi izuzetak se odnosi na mogunost opoziva ponude. Prema ZOO, ponudilac moe opozvati svoju ponudu samo ako je ponueni primio opoziv prije primitka ponude ili istovremeno s njom. Iz ovoga proizilazi da je ponudu veoma teko opozvati. Naime, opozivanje ponude je mogue samo onda kada je ta ponuda dostavljena ponuenom, tj. kada je ponueni odsutan. Teko je zamisliti, pri dananjim sredstvima komuniciranja, da ponudilac ponuenom poalje ponudu, a da poslije toga istome licu poalje opoziv ponude, koji njemu mora stii prije ponude ili istovremeno sa njom, jer samo u tom sluaju se ponuda moe opozvati. Uporeujui rjeenje u anglo-amerikom i domaem pravu vidjet emo razliku u odnosu na momenat zakljuenja ugovora. U anglo-amerikom pravu ugovor je zakljuen kada ponueni svoju saglasnost za prihvatanje ponude otpoalje (npr. pismo preda poti) ponudiocu, dok se u domaem pravu smatra da je ugovor zakljuen u onom momentu kada su se strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Drugaije rjeenje usvojeno je u veini evropskih pravnih sistema, gdje je ponudilac vezan uslovima iz ponude i ta ponuda stvara obavezu za zakljuenje ugovora na strani ponudioca. Ovoj grupi pripada i naa zemlja, odnosno nae pozitivno pravo. Na osnovu BGB-a ponudilac je obavezan, prema ponudi, na zakljuenje ugovora ukoliko svoju obavezu nije iskljuio. Prema Bekoj konvenciji ponuda se moe opozvati sve dok se ugovor ne zakljui, pod uslovom da opoziv stigne ponuenom prije nego to je on otposlao svoj prihvat. Iz ove odredbe moe se primjetiti daje Konvencija usvojila naelan stav da je ponuda opoziva, to svakako predstavlja ustupak anglo-amerikom pravu, odnosno zemljama common law sistema. Meutim u istom lanu predviena su ogranienja od opteg pravila. U Konvencije se kae da se ponuda ne moe opozvati: a) ako je u ponudi naznaeno da je neopoziva i to tako to je odreen rok za prihvatanje ili se na drugi nain moe utvrditi da je ponuda neopoziva; ili b) ako je ponueni razumno vjerovao daje ponuda neopoziva i ponaao se saglasno tome. U naem ZOO i uporedimo ga sa rjeenjima u drugim pravnim sistemima vidimo da nae pravo pripada onim sistemima koja, u principu, ne doputaju opoziv ponude. Izuzetak predstavlja, kao to smo vidjeli, ona situacija kada je ponueni primio opoziv ponude prije prijema ponude ili istovremeno sa njom. Mislimo da ovo rjeenje ne odgovara optimalno dananjem shvatanju dejstva ponude.
e. Rok prihvatanja ponude

Veoma vano pitanje vezano za ponudu tie se roka. Postavlja se pitanje do kada ponuda obavezuje ponudioca. Prije svega je sasvim jasno da, ukoliko je zakonodavac odredio obavezu ponudioca u smislu da ga ponuda obavezuje, za ponudioca je od znaaja da zna vremenske granice svoje obaveze. Najjednostavnija situacija je onda kada je ponuda upuena prisutnom licu, a ponudilac nije ostavio ponuenom rok za razmiljanje. U tom sluaju ponuda mora biti odmah prihvaena. Ako je u ponudi naveden rok za njeno prihvatanje, tada ta ponuda obavezuje ponudioca do isteka tog roka. Rok se smatra sastavnim dijelom ponude. Rok koji je ponudilac ostavio ponuenom da prihvati ili odbije ponudu naziva se rokom za prihvat ili rokom za razmiljanje.
OPI DIO by

36

OBLIGACIONO PRAVO

Rokovi koji su vezani za ponudu su dispozitivne prirode, tako da oni uglavnom zavise od volje ponudioca. Problem nastaje kada se ponuda upuuje odsutnom lica i kada ponudilac nije naveo rok do kada se smatra vezan ponudom. U tom sluaju vae opa pravila sadrana u Zakonu. Prema ZOO, ponuda uinjena odsutnom licu, u kojoj nije odreen rok za prihvatanje, vezuje ponudioca za vrijeme koje je redovno potrebno da ponuda stigne ponuenom, daje ovaj razmotri, o njoj odlui i da odgovor o prihvatanju stigne ponudiocu. Iz ove formulacije se vidi da Zakon nije odredio neki konretan rok do kojeg ovakva ponuda obavezuje, nego se poziva na redovno potrebno vrijeme. ta je to redovno potrebno vrijeme zavisi od konkretne situacije.
2.

PRIHVAT PONUDE

Prihvat ponude je jednostrana izjava volje ponuenog, kojom on ponudiocu izraava svoju saglasnost s njegovom ponudom. Ta izjava je usmjerena na zakljuenje ugovora, jer prihvaanjem ponude ponueni odgovara ponudiocu daje saglasan sa uslovima koje je on postavio u svojoj ponudi. Prihvat ponude i ponuda moraju biti podudarne, odnosno one moraju sadrajno odgovarati jedna drugoj. Podudarnost dviju volja naziva se konsens, a njihova nepodudarnost disens. Konsens i disens se odnose na izjavljene volje, a ne stvarne volje ugovaraa. Ukoliko su obje volje saglasne prema vani, ugovor je zakljuen, bez obzira jesu li to stvarne volje ugovaraa. Meutim, ugovara ija izjavljena volja ne odgovara njegovoj stvarnoj volji moe traiti pobijanje ugovora zbog mana volje. Da bi prihvat ponude bio pravno relevantan, odnosno proizvodio pravni uinak i on, slino kao i ponuda, mora ispunjavati odreene pretpostavke, i to: 1) Prvi uslov tie se samih ugovornih strana. Prihvat ponude mora poticati od ponuenog ili njegovog ovlatenog zastupnika i mora biti upuen ponudiocu ili njegovom ovlatenom zastupniku. Ovo je neophodno jer ponuda i prihvat ponude vode zakljuenju ugovora, i to izmeu tano odreenih lica. 2) Prihvat ponude mora sadrajno odgovarati ponudi. Ponueni (prihvatilac) ne moe uslovljavati prihvat ponude. Ukoliko bi ponudilac prihvatio ponudu pod odreenim uslovom, tada to ne bi bio prihvat ponude, nego nova ponuda, sada upuena od strane prvobitno ponuenog. U tom sluaju ponueni bi bio ponudilac, a ponudilac bi doao u poloaj ponuenog i zakljuenje ugovora bi zavisilo od njegovog prihvata nove ponude. Kao to ponuda mora sadravati jasno izraenu volju za zakljuenje ugovora, tako se i iz prihvata ponude mora vidjeti jasno izraena volja ponuenog da sa ponudiocem zakljui ugovor (ani-mus contrahendi). Svoju volju ponueni moe izraziti izriito ili konkludentnom radnjom. Tipian primjer konkludentnog prihvatanja ponude je kada prodava preda kupcu eljenu stvar. Slino je i kada ponueni zadri nenaruenu stvar (knjigu) ili odmah ispuni odreeni nalog i dr.
3)

Prihvat ponude mora stii ponudiocu u predvienom roku. Ponudilac je svojom ponudom vezan samo odreeno vrijeme i ako prihvat ponude stigne ponudiocu nakon toga roka, tada taj prihvat ne dovodi do zakljuenja ugovora. Zakanjeli prihvat smatra se novom ponudom ukoliko udovoljava potrebnim uslovima za ponudu. Meutim, moe se desiti da je ponuda prihvaena blagovremeno i da ju je ponueni blagovremeno otposlao, ali je prihvat ponude (bez krivice ponuenog) stigao ponudiocu nakon isteka roka, a ponudilac je znao ili je mogao znati daje izjava poslana na vrijeme. Po redovnom toku stvari, ovakav prihvat ne bi proizvodio pravno dejstvo i smatrao bi se novom ponudom. U ovakvom sluaju ZOO predvia izuzetak i kae da ugovor ipak nastaje. Ovdje Zakon titi savjesnost ponuenog. Ali ponudilac ipak ima pravo odustati od zakljuenja ugovora
4)
OPI DIO by

37

OBLIGACIONO PRAVO

ukoliko on odmah, a najkasnije prvog idueg radnog dana nakon prijema izjave ili i prije primitka izjave, a nakon proteka roka za prihvatanje ponude, obavijesti ponuenog da se zbog zakanjenja ne smatra vezan svojom ponudom. Ako se ponudom predlae zakljuenje nekog formalnog ugovora, tada i ponuda i prihvat ponude moraju biti dati u toj formi.
5)

Prihvat ponude se moe ponudiocu saoptiti na razne naine, ako zakonom nije predvien poseban postupak. Prihvat se moe dati: davanjem naroite izjave o prihvaanju ponude (npr. izriito; slanjem cijene prodavcu ili preutno), uobiajenim znacima (npr. rukovanjem ili davanjem kapare), odgovarajuim (konkludentnim) radnjama. Ponuda i prihvat ponude se mogu uiniti i putem javnog nadmetanja. Tipini primjeri javnog nadmetanja su licitacija i aukcija. 3. VRIJEME ZAKLJUENJA UGOVORA Veoma vano pitanje je i vrijeme otkad se smatra da je jedan ugovor zakljuen, odnosno otkad on proizvodi pravna dejstva. Momenat zakljuenja ugovora (perfekcija ugovora) ne postavlja se kada je ponuda upuena prisutnom licu. Ako ponueni prihvati ponudu, ugovor je tad i zakljuen, a ako ne prihvati, nema ugovora. Spor o vremenu zakljuenja ugovora moe se javiti samo kad je ugovor zakljuen izmeu odsutnih lica. Momenat perfekcije je vaan iz nekoliko razloga: a) od tog momenta ugovor proizvodi pravna dejstva; b) pitanje zastarjelosti potraivanja; c) poslovna sposobnost ugovaraa; d) kod sluajne propasti stvari i sl. Odgovor na to pitanje pokuale su dati razliite teorije:
1)

Prema teoriji izjave (Ausserungstheorie, teorija deklaracije, teorija oitovanja) ugovor je zakljuen onog momenta kad je ponuenim prihvatio ponudu. Prema toj teoriji bitan je momenat saglasnosti volja, a to je momenat kad je ponueni prihvatio ponudu. Ovoj se teoriji moe prigovoriti da ne vodi rauna o interesu ponudioca, te da ponueni svoje pravo prihvata moe zloupotrijebiti. Prema teoriji odailjanja ili otposlanja ugovor je zakljuen onda kada je ponueni otposlao svoj prihvat ponude ponudiocu, npr., kad je on pismo s prihvatom predao na potu. Ova teorija pokuava otkloniti nedostatke prethodno navedene teorije, jer skrauje ponuenom mogunost opoziva ve prihvaene ponude. On svoj opoziv mora uputiti ponudiocu brim sredstvom komunikacije nego to je otposlao svoj prihvat ukoliko eli da taj opoziv stigne istovremeno ili prije prihvata ponude. Prema teoriji prijema (Empfangstheorie) ugovor je zakljuen onda kad je ponudilac primio izjavu ponuenog o prihvatu ponude, npr. im je pismo sa prihvatom ponude stiglo ponudiocu, bez obzira da li ga je on proitao. Ova teorija nala je svoju primjenu, pored ostalih, u njemakom i austrijskom pravu. Prema teoriji saznanja ugovor je nastao kada ponudilac sazna za sadraj izjave o prihvatanju ponude, npr. kada ponudilac proita prihvat ponude. Ova se teorija primjenjuje u italijanskom pravu.

2)

3)

4)

Na zakonodavac se odluio za teoriju prijema, a to je vidljivo iz odredbe ZOO-a, gdje se kae daje ugovor zakljuen onog asa kada je ponudilac primio izjavu ponuenog da prihvaa ponudu. Pored svih nedostataka, smatramo da je za na pravni sistem ova teorija optimalna. Naime, lake je dokazati npr. prijem pisma sa prihvatom ponude, nego momenat izjave o prihvatu ili momenat saznanja ponudioca o prihvatu. Prijem prihvata mora dokazati ponueni.
OPI DIO by

38

OBLIGACIONO PRAVO

4. MJESTO ZAKLJUENJA UGOVORA S pitanjem vremena zakljuenja ugovora usko je povezano i pitanje mjesta zakljuenja. U vezi sa mjestom zakljuenja ugovora, pravna teorija polazi sa slinih stanovita kao i kod vremena zakljuenja ugovora. Tako, ukoliko se prihvati teorija izjave, ugovor je zakljuen u mjestu gdje je ponueni dao izjavu o prihvatanju ponude, a prema teoriji otposlanja, mjesto zakljuenja ugovora je ono mjesto u kojem je ponueni otposlao svoju izjavu o prihvatanju ponude itd. U ZOO je odreeno da je ugovor zakljuen u mjestu u kojem je ponudilac imao svoje sjedite, odnosno svoje prebivalite u trenutku kada je uinio ponudu. Mjesto zakljuenja ugovora posebno je vano u oblasti meunarodnog privatnog prava, i to kod pitanja koje se pravo primjenjuje u sluaju spora. Pored toga, mjesto zakljuenja ugovora je bitno za odreenje mjesne nadlenosti suda.

III. PREDMET UGOVORA

Ve smo vidjeli da se za punovanost obligacionih ugovora trai ispunjenje odreenih uslova. Pored sposobnosti ugovaranja i saglasnosti volja ugovornih strana, potrebno je jo da obligacioni ugovor ima svoj predmet i valjanu osnovu. ta je predmet ugovora vie je sporno u pravnoj literaturi nego u praksi. Jo je Bogii u OIZ-u, kazao da je predmet ugovora ono "o emu je ugovor''. Na Zakon ne daje definiciju pojma predmeta, nego samo odreuje da se ugovorna obaveza moe sastojati u davanju, injenju, neinjenju ili trpljenju. Zakljuenjem ugovora ugovarai ele ostvariti neki cilj. Povjerilac ima pravo od dunika zahtijevati ispunjenje ugovorne obaveze, a dunik je obavezan to ispuniti. To konkretno ponaanje dunika (dunikova obaveza) je predmet ugovora. Prema tome, moglo bi se rei daje predmet ugovora obaveza iz jednog obligacionog odnosa. Naravno, toj obavezi odgovara pravo povjerioca na traenje (zahtijevanje) ispunjenja te obaveze. Kod dvostranih (obveznih) ugovora postoje najmanje dva predmeta ugovora, odnosno dvije obligacije u jednom obligacionom odnosu. Predmet ugovora je potrebno razlikovati od sadraja ugovora. Predmet ugovora je odreena radnja ili inidba, koja moe biti pozitivno ili negativno odreena. Pozitivno odreene su one obligacione radnje kojima se dunik obavezuje povjeriocu na odreeno davanje {dare) ili injenje ijacere). Obligaciona radnja, odnosno obaveza dunika da neto propusti ne ini - nonfacere) ili trpi (pati), to po redovnom toku stvari ne bi morao, jeste negativna obaveza. Za razliku od predmeta, sadraj ugovora predstavlja jedinstvo prava i obaveze iz tog ugovora. Znai, sadraj jednog ugovora je iri pojam od pojma koji obuhvata predmet ugovora. Predmet ugovora ne moe biti svaka radnja (obaveza), nego samo ona koia je u zakonu predviena i kao takva zakonom zatiena. Predmet ugovora, odnosno ugovorna obaveza, mora imati odreene karakteristike (kvalitete). Predmet ugovora mora biti: 1. mogu; 2. doputen i 3. odreen ili odrediv. 1.Mogunost predmeta ugovora Predmet ugovora mora biti mogu, jer ono to nije mogue izvriti i ne obavezuje. Prema pravnim pravilima, bilo je predvieno da samo ono to je mogue uiniti (izvriti) moe biti

OPI DIO

by

39

OBLIGACIONO PRAVO

obligaciona radnja, odnosno predmet ugovora. Ukoliko bi ugovorne strane ugovorile nemogui predmet obaveze, takav ugovor bio bi nitav. Potrebno je razlikovati objektivnu i subjektivnu nemogunost ispunjenja ugovorne obaveze, te poetnu i naknadnu nemogunost. Objektivna nemogunost postoji onda kad ugovornu obavezu ne moe ispuniti niti dunik niti bilo koje drugo lice. Ova nemogunost moe proizlaziti iz prirode obaveze. Slina ovoj prirodnoj, postoji i ekonomska nemogunost Subjektivna nemogunost je takva nemogunost koju ne moe ispuniti dunik, ah bi neko drugi mogao. Ako bi pak ova subjektivna nemogunost imala privremeni karakter, tada bi dunik bio obavezan ispuniti dunu radnju (predaju auta). O prvobitnoj (poetnoj) nemogunosti govorimo onda kada je ta nemogunost postojala u vrijeme zakljuenja ugovora. Naknadna nemogunost je takva nemogunost koja je nastupila nakon zakljuenja ugovora. Jedna objektivno nemogua ugovorna obaveza moe biti poetna (prvobitna) i tada se govori o poetnoj objektivnoj nemogunosti, ili naknadna, i tada se radi o naknadnoj objektivnoj nemogunosti. Isto tako i subjektivna nemogunost moe biti poetna - poetna subjektivna nemogunost ili naknadna naknadna subjektivna nemogunost. Poetna objektivna nemogunost povlai nitavost ugovora. Zapravo, kod ove nemogunosti ugovor uope nije ni nastao. Poetnu objektivnu nemogunost regulira ZOO. Slinu odredbu sadri i BGB gdje se kae daje nitav onaj ugovor koji je usmjeren na nemoguu inidbu. Naknadna objektivna nemogunost povlai nemogunost ispunjenja ugovorne obaveze dunika. U tom smislu bitno je razlikovati da li je tu nemogunost prouzrokovao dunik ili je ona dejstvo vie sile. Ako je za nemogunost odgovoran dunik (unitio stvar ili je nije na vrijeme predao povieriocu i si.), on vie nije u mogunosti ispuniti svoju primarnu obavezu, ali ie umjesto toga duan povjeriocu naknaditi proizalu tetu. Ako za nemogunost nije kriva nijedna ugovorna strana, nego je ona nastala usljed sluaja ili vie sile, tada se dunik oslobaa svoje obaveze (obligacija prestaje). Subjektivna nemogunost (poetna ili naknadna) ne povlai nitavost ugovora, ali je jasno da dunik svoju ugovornu obavezu ne moe ispuniti. Umjesto toga, dunik koji ne moe ispuniti ugovornu obavezu duan je drugoj strani naknaditi tetu. Te se obaveze dunik moe osloboditi ako dokae da nije kriv za nemogunost. Vidjeli smo da predmet obaveze mora biti mogu, u suprotnom, ugovor je nitav. Od ovog pravila postoji izuzetak, i to za sluaj kada je ugovor zakljuen pod odlonim uslovom ili rokom. Naime, ukoliko je predmet obaveze u poetku nemogu, a ugovor sadri odloni uslov ili rok, pa prije ispunjenja obaveze postane mogu, smatra se daje ugovor punovaan. Ukoliko se ostvari uslov (proizvodnja stvari), ugovor je punovaan, u protivnom ako se stvar ne proizvede), ugovor ne proizvodi pravno dejstvo. 2. Doputenost predmeta ugovora Ugovor iji je predmet obaveze nedoputen je nitav. U ZOO utvreno je kada je jedan predmet ugovora nedoputen. Prema tome lanu, predmet obaveze koji je protivan Ustavu (ustavnim naelima), prinudnim propisima ili moralu drutva je nedoputen. Iz ovoga proizlazi da nedoputenost predmeta moe biti pravna ili moralna. Pravna nedoputenost se odnosi na suprotnost ustavnim naelima i kogentnim zakonskim normama. Nedoputenost obaveze u ZOO-a izraena je na opi nain. Pojedini zakoni to dalje reguliraju. U ZOO su utvrena osnovna naela: ravnopravnost uesnika; savjesnost i potenje; zabrana zloupotrebe prava i dr., a postupanje protivno osnovnim naelima vodi nistavosti ugovora. I drugim se zakonima zabranjuju pojedine radnje, a za neke od njih predviene su i krivine sankcije (npr. nedozvoljena trgovina).

OPI DIO

by

40

OBLIGACIONO PRAVO

Moralna nedoputenost se odnosi na osnovne nepisane principe odreenog drutva. Ovdje se radi o oitoj nepravdi, ali sankcija vezana za tu nepravdu nije utvrena u zakonu. Npr., nemoralan je ugovor kojim se jedno lice obavezuje dati ocu djevojke odreenu svotu novca ukoliko se ona uda za odreenog ovjeka. Nedoputenost obaveze moe proizlaziti i iz prirode stvari. Odreene stvari su izuzete iz prometa, odnosno njihov promet je zabranjen (res extra commercium). To se, prije svega, odnosi na tzv. javna dobra, npr. ulice, mostove, parkove i sl. Pored stvari van prometa, postoje i stvari koje su u tzv. ogranienom prometu, npr. oruje, odreeni lijekovi, opojne droge, otrovi i dr. Te stvari mogu biti predmetom ugovora, ali samo onda kada ispunjavaju dodatne uslove predviene zakonom u pogledu naina i mjesta prodaje ili vrste pakovanja i sl. (npr. lijeniki recept ili druga dozvola). Ugovori s nedoputenim predmetom obaveze su nitavi, izuzev ako cilj povrijeenog pravila ne upuuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u odreenom sluaju ne propisuje neto drugo. 3. Odreenost ili odredivost predmeta ugovora Predmet ugovora mora biti odreen ili barem odrediv. Radi pravne sigurnosti potrebno je da u momentu zakljuenja ugovora ugovorne strane znaju svoja prava i obaveze, zatim s kime zakljuuju ugovor, vrijeme, mjesto i nain ispunjenja svojih obaveza, te vrstu, koliinu i kvalitet svoje ugovorne obaveze. Naravno, ugovarai ne mogu uvijek znati sve to prilikom zakljuenja ugovora. Oni to ne mogu znati, ponekad zbog svojih linih svojstava, kao fizikih lica, a ponekad zbog prirode svojih obaveza, te naina ispunjenja tih obaveza. Ponekad u asu zakljuenja ugovora, predmet ugovora nije mogue u svemu odrediti, niti je to korisno. Npr., prodava koji prodaje budui rod ljive ili ita, u momentu zakljuenja ugovora ne zna kakav e biti rod ili etva. Bitno je da predmet sadri podatke pomou kojih se moe odrediti predmet ugovorne obaveze. Najee predmet ugovora sporazumno odreuju sami ugovarai, ali nema smetnje da se to povjeri i treem licu. Ako tree lice nee ili ne moe odrediti predmet obaveze, ugovor se smatra nitavim. Meutim, smatramo da jedan ili oba ugovaraa mogu traiti od suda da u tom sluaju odredi predmet ugovora. Sudska praksa stoji na stanovitu daje predmet obaveze odreen kada ugovor sadri dovoljno podataka na osnovu kojih se moe zakljuiti koja je stvar predmet ugovora. Predmet obaveze je odreen i onda kada je ugovorom ili zakonom predvieno da se obaveza moe ispuniti izvrenjem jedne od vie alternativno odreenih obaveza (alternativne obligacije). Ukoliko jednu obavezu dunik moe ispuniti na vie naina, a izvrenje obaveze nije blie odreeno, dunik je ovlaten da izabere za sebe laku obavezu. To se obrazlae time da se dunik, u sumnji, obavezuje na manje i lake, a ne na vee i tee. Kada je predmet obaveze neodreen ili neodrediv, ugovor je nitav.

IV. OSNOV UGOVORA

Svaka ugovorna obaveza mora imati doputenu osnovu. Osnov ili kauza (causa) ugovora je cilj, odnosno svrha ugovora (causa finalis). Osnovu ugovora ne treba mijeati s predmetom ugovora. Predmet ugovora je ono na ta se dunik obavezuje (quid debetur), a osnov ugovora je ono zbog ega se dunik obavezuje (cur debetur). Zakljuuljui jedan obligacioni ugovor ugovarai, preuzimajui odreene obaveze, ele postii odreeni cilj. Kod dvostranoobveznih ugovora obaveza jedne strane predstavlja osnov obaveze druge strane. Kod jednostranoobveznih ugovora kauza se vidi u elji
OPI DIO by

41

OBLIGACIONO PRAVO

jednog ugovaraa da drugome uini odreenu korist iz zahvalnosti, ljubavi ili nekog drugog razloga. Doputena osnova ugovorne obaveze je bitan uslov za nastanak punovanog ugovora. Ukoliko je osnova nedoputena, ugovor je nitav. Uopeno reeno, nedoputenom osnovom smatra se ona osnova koja je suprotna javnom poretku. Osnovi ugovora koji su suprotni javnom poretku mogu imati zabranjen ili nemoralan osnov. Zabranjen osnov postoji kad je cilj ugovora suprotan ustavnom ureenju i prinudnim propisima, dok je nemoralna osnova ona kod koje je cilj suprotan moralu drutva. Ugovor s nedoputenom osnovom u pogledu posljedice na Zakon izjednaava s onim ugovorima kod kojih ne postoji osnov. Naime, ti ugovori su takoer nitavi. Pored doputenosti ugovorne osnove trai se i istinitost osnove. To znai da osnova (causa) ne smije biti prividna. Prividna kauza moe se javiti u dva sluaja. U prvom sluaju se javlja kad ugovorne strane pogreno smatraju da zakljuuju jedan, a zapravo zakljuuju drugi ugovor. Takav ugovor nema uinka izmeu ugovornih strana. Ovdje ugovarai zaista zakljuuju odreeni ugovor (npr. ugovor o prodaji) i oni ele taj i takav ugovor. Njihove volje su saglasne. Meutim, da bi stekli odreene pogodnosti (npr. neplaanje poreza), oni prema treim licima iznose jednu drugu kauzu (npr. da su zakljuili ugovor o poklonu). U tom sluaju simulirana kauza (poklon) ne proizvodi pravno dejstvo, a prikrivena kauza (prodaja) je valjana i ukoliko nije rije o zabranjenom ili nemoralnom ugovoru, on e proizvoditi pravno dejstvo. Osnov ugovora (kauza) se ne smije mijeati s motivom ugovora. Pod motivom ili pobudom za sklapanje ugovora podrazumijeva se unutranji psiholoki faktor ugovaraa, odnosno ono to je ugovaraa pokrenulo (nagnalo) na zakljuenje ugovora. Kauza svakog prodavaa je da dobije prodajnu cijenu, a kauza svakog kupca je da pribavi kupljenu stvar. Motivi sklapanja ugovora su razliiti. Moglo bi se rei da jedan ugovara poznaje kauzu drugog ugovaraa, ali on najee ne zna njegov motiv. Ugovara i nije obavezan poznavati pobudu ili motiv druge strane, jer pobude radi kojih je ugovor sklopljen ne utiu na njegovu punovanost. Samo izuzetno i pobuda, ukoliko je nedoputena, moe voditi nitavosti ugovora. Prema ZOO-a, ako je nedoputena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaraa da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovara znao ili morao znati, ugovor e biti bez uinka.

OPI DIO

by

42

OBLIGACIONO PRAVO

FORMA I TUMAENJE UGOVORA I. FORMA UGOVORA

Pravilo je da se obligacioni ugovori mogu zakljuivati bez pridravanja bilo kakve forme. U tom smislu Zakon o obligacionim odnosima odreuje da se volja za zakljuenje ugovora moe izjaviti rijeima, uobiajenim znacima ili drugim ponaanjem iz koga se sa sigurnou moe zakljuiti o njenom postojanju. Ugovarai svoju volju mogu izraziti na onaj nain kako to njima najbolje odgovara: usmeno, pismeno, konkludentnom radnjom, a u izvjesnim sluajevima i utnjom. Znai, obligacioni ugovori su, u pravilu, neformalni ugovori. Neformalnost ugovora ne znai da takvi ugovori nemaju forme, jer se svi obligacioni ugovori zakljuuju u odreenoj formi. Razlika je u tome to ugovarai neformalne ugovore mogu zakljuiti na bilo koji nain, a formalne ugovore moraju zakljuiti u tano odreenoj formi. Da bi jedan ugovor nastao moraju se ispuniti odreene pretpostavke vezane za sposobnost i saglasnost volja ugovornih strana, predmet i osnov (kauzu) ugovora. Za pojedine ugovore trai se i dodatni uslov, a to je daje taj ugovor zakljuen u odreenoj formi. Pod formom jednog ugovora podrazumjeva se nain, odnosno oblik postizanja saglasnosti izjavljenih volja ugovornih strana. Konsenzualni ugovori su oni za ije zakljuenje nije potrebna nikakva posebna forma. Dovoljno je da ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim sastojcima tog ugovora, pa da se smatra daje ugovor zakljuen. Na ZOO postavio je pravilo da zakljuenje ugovora ne podlijee nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugaije odreeno. Iz ovoga se vidi da na zakonodavac usvaja princip neformalnosti ugovora. ZOO propisuje posebnu formu kod prodaje nepokretnosti. Pismena forma predviena je i za ugovor o prodaji sa obronim otplatama. Prema ZOO ugovor o graenju mora biti zakljuen u pismenoj formi, a shodno ista forma trai se i za ugovor o licenci. Pored nabrojanih, ZOO zahtjeva i kod nekih drugih ugovora, pismenu formu. Kad govorimo o formi ugovora, tada je potrebno razlikovati zakonsku od ugovorne forme. Naime, zakljuenje ugovora moe biti uslovljeno ispunjavanjem posebne forme zbog toga to to zakon zahtijeva ili su zakljuenje ugovora u tano predvienoj formi ugovarai sporazumno odredili. Formalni ugovori (zakonski ili ugovorno formalni) mogu biti jednostrano i dvostrano formalni. Kod jedostrano formalnih ugovora dovoljno je da jedna strana svoju izjavu da u predvienoj formi, dok kod dvostarno fomialnih ugovora obje strane izjavu volje moraju dati u predvienoj formi. Zakonski propisana forma slui, prije svega, jasnoi pravnog odnosa u odreenim ugovorima. Forma doprinosi lakem obezbjeivanju dokaza o zakljuenom ugovoru. Forma moe imati i zatitnu funkciju i to na taj nain to ugovornu stranu tititi od prebrzog prihvatanja odreenog ugovora iz kojeg za nju proizilaze materijalne obaveze bez primanja
OPI DIO by

43

OBLIGACIONO PRAVO

protuinidbe. Kad se radi o formalnim ugovorima za njihov nastanak nije dovoljno da su se ugovarai sporazumjeli o bitnim sastojcima ugovora, nego je uz to potrebno ispotovati i zakonsku ili ugovorenu formu. Ako je za zakljuenje odreenog ugovora predviena zakonska forma, tada i ponuda za zakljuenje takvog ugovora, da bi obvezivala ponudioca, mora biti data u toj formi. To isto vai i za prihvat ponude. Takvo stanovite zauzela je i sudska praksa u bivoj Jugoslaviji i prije donoenja Zakona o obligacionim odnosima. Prije zakljuenja glavnog ugovora strane mogu zakljuiti predugovor, koji isto tako mora biti zakljuen u odreenoj formi, ako je forma uslov punovanosti ugovora. Tako one su slobodne da ugovor, za koji zakon ne predvia nikakvu formu, zakljue u posebnoj formi. Ako se ugovarai sporazumiju da e ugovor zakljuiti u posebnoj formi (npr. pismenoj) to ne mora da znai da e uistinu i doi do zakljuenja ugovora. Ako je forma predviena kao bitan uslov zakljuenja ugovora, tada se radi o tzv. formi ad solemnitatem. Ugovor koji nije zakljuen u predvienoj formi, a forma se javlja kao uslov punovanosti ugovora, ne proizvodi pravna dejstva. Takav ugovor je nitav i ugovarai nisu duni ispuniti svoje obaveze iz tog ugovora. Pored ove forme koja se javlja kao bitan element ugovora postoji i tzv. forma ad probationem, koja slui kao dokaz da je ugovor zakljuen. Nepridravanje ove forme ne povlai nitavost ugovora, ali se ispunjenje takvog ugovora ne moe zahtijevati prinudnim putem. Na primjer, ugovor o poklonu mora biti zakljuen u pismenoj formi, osim u onim sluajevima kad je predmet poklona poklonodavac odmah predao poklonoprimcu. Meutim, ako ugovor o poklonu nema pismenu formu, tada se na strani poklonodavca stvara naturalna (prirodna, a ne prinudna) obaveza i ispunjenje takve obaveze ne moe se zahtijevati putem suda. Ali, ako bi poklonodavac ispunio svoju obavezu ne bi se poslije toga mogao pozivati na to da ugovor nije zakljuen u propisanoj formi. Kad je forma ugovora propisana zakonom, tada i sve kasnije izmjene i dopune takvog ugovora moraju biti u toj propisanoj formi. Od prednjeg pravila postoje dva izuzetka. Prvi izuzetak se odnosi na to da su valjane usmene dopune koje se odnose na sporedne take o kojima ugovarai nisu nita odredili u formlanom ugovoru, ako to nije protivno cilju radi kojega je forma propisana. Drugi izuzetak predvia da su punovane i kasnije usmene pogodbe kojima se smanjuju ili olakavaju obaveze jedne ili druge strane, a posebna forma je propisana samo u interesu ugovornih strana. Na primjer, jemac se mora pismeno obavezati, ali mupovjerilac i usmeno moe smanjiti njegovu obavezu. Formalni ugovori mogu se raskinuti neformalnim sporazumom ugovaraa, izuzev ako zakon ne predvia ta drugo. Ako je posebna forma ugovora odreena saglasnou ugovaraa (ugovorna forma), tada su oni ovlateni svojim neformalnim sporazumom takav ugovor raskinuti, dopuniti ili izmjeniti. Konvalidacija ugovora. Postavlja se pitanje moe li i pod kojim uslovima ugovor koji nije zakljuen u propisanoj formi konvalidirati, tj. moe li takav ugovor postati naknadno valjanim poslom. Pravilo je da pobojni ugovori mogu konvalidirati i to najee protekom odreenog vremena ili naknadnim odobrenjem ovlatenog lica. Za razliku od pobojnih ugovora nitavi ugovori ne mogu konvalidirati. Ali i ovo pravilo trpi izuzetke. Tako, zabranjeni ugovori mogu konvalidirati ako je zabrana bila manjeg znaaja i ako je ugovor izvren. Prema ZOO ugovor e, ipak, biti punovaan iako nije zakljuen u zahtijevanoj pismenoj formi, ako su ugovorne strane u cijelosti ili u pretenom dijelu ispunile svoje obaveze. Ako bi se u ovakvim sluajevima dopustilo ponitenje ugovora, tada bi se ugrozilo naelo savjesnosti i potenja, jer bi jedna od ugovornih strana uvijek mogla da se pozove na nedostak forme i na taj nain izigra prvobitni cilj zakljuenja ugovora. Naravno, to bi za

OPI DIO

by

44

OBLIGACIONO PRAVO

posljedicu imalo i naruavanje pravne sigurnosti, jer bi poslije dugo godina strana mogla traiti ponitenje ugovora obzirom da se radi o nitavosti ugovora, a zahtjev za isticanje nitavosti ne zastarijeva. Konvalidaciju treba razlikovati od konverzije. Konverzija ugovora znai pretvaranje nitavog ugovora u drugi punovaan ugovor. Ako nitav ugovor ispunjava uslove za valjanost nekog drugog ugovora, tada e medu ugovaraima vaiti taj drugi ugovor. Da bi nastupila konverzija nitavog ugovora potrebno je da se ispune i dodatni uslovi. Prvo, da je drugi vaei ugovor u saglasnosti s ciljem koji su ugovarai imali u vidu i drugo, da bi strane zakljuile konvertirani ugovor da su znale za nitavost svog ugovora.

II. TUMAENJE UGOVORA

Ponekad je sporno ta su ugovarai svojim izjavama volja htjeli da postignu. Pojedine ugovorne odredbe mogu biti sporne. U ovakvim sluajevima potrebno je tumaenjem ugovora istraiti zajedniku namjeru ugovornih strana. Tumaiti se mogu samo punovano zakljueni ugovori i to najee samo njegove pojedine odredbe. Jasne i nesporne odredbe ne mogu biti predmet tumaenja, nego se one primjenjuju kako glase. Postoje razliiti naini tumaenja ugovora, a najpoznatiji su: subjektivno i objektivno tumaenje. Subjektivno tumaenje (subjektivni kriteriji ili subjektivna teorija) poklanja iskljuivu panju volji ugovornih strana. Cilj timaenja je pronai zajedniku volju ugovornih strana. Objektivno tumaenje (objektivni kriteriji ili objektivna teorija) veu panju poklanja znaenju upotrijebljenih rijei i radnji s obzirom na njihovo uobiajeno znaenje u pravnom prometu. U ZOO, kao i veini drugih savremenih zakonodavstava, usvojeno je mjeovito tumaenje. Prema ovom kriterijumu pri tumaenju spornih odredbi ne treba se drati doslovnog znaenja upotrijebljenih izraza, ve treba istraiti zajedniku namjeru ugovaraa i odredbu tako razumjeti kako to odgovara naelima obligacionog prava.

VRSTE OBLIGACIONIH UGOVORA

Zbog slobode disponiranja (ugovaranja) u prometu se javljaju razliite vrste obligacionih ugovora. Za obligacione ugovore postoje opa pravila, koja se primjenjuju na sve ugovore, ali isto tako i posebna pravila, koja vae samo za odreenu vrstu ugovora. Da bi se ugovori lake prouavali, potrebno je da se oni na izvjestan nain sistematiziraju (klasificiraju) prema odreenim kriterijima. Ipak, ugovori se najee razvrstavaju prema obavezama stranaka, nainu zakljuenja, vremenu trajanja, kauzi itd.

I. JEDNOSTRANO I DVOSTRANO OBVEZNI UGOVORI

Kod jednostrano obveznih ugovora obaveza nastaje samo na jednoj strani, dok druga ugovorna strana ima samo pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. U tom sluaju postoji obaveza samo jedne strane - dunika, a druga strana - povjerilac stie samo pravo na

OPI DIO

by

45

OBLIGACIONO PRAVO

potraivanje, bez bilo kakvih obaveza prema duniku. Jednostrano obvezni ugovori su rjei i imaju manji privredni znaaj od dvostrano obveznih ugovora. Najei jednostrano obvezni ugovor je ugovor o poklonu, a rjei su: ugovor o posudbi (posluzi), o punomostvu bez naknade i dr. Dvostrano obvezni ugovori su takvi ugovori kojima se stvaraju obaveze za obje ugovorne strane. Znai, kod ovih ugovora obje ugovorne strane javljaju se i u ulozi dunika i u ulozi povjerioca. Najtipiniji dvostrano obvezni ugovor je ugovor o prodaji, gdje se prodava, u ulozi dunika, obavezuje predati stvar, a istovremeno, u ulozi povjerioca, ima pravo zahtijevati od kupca isplatu cijene. Pored ugovora o prodaji, dvostrano obvezni ugovori, su i: ugovor o djelu, ugovor o zakupu i dr. Jednostano i dvostrano obvezne ugovore potrebno je razlikovati od jednostranih i dvostranih pravnih poslova. Jednostrani pravni poslovi nastaju izjavom volje jedne strane, odnosno izjavom (oitovanjem) samo jedne volje, a dvostrani pravni poslovi nastaju saglasnim izjavama volja najmanje dviju strana. Jednostrani pravni posao je npr. testament, javno obeanje nagrade, ponuda kada stigne prihvatiocu itd. Najei dvostranopravni posao je ugovor, jer on i nastaje saglasnom izjavom volja ugovornih strana. Znai, svaki ugovor, bilo jednostrano ili dvostrano obvezan, jest dvostrani pravni posao, ali svaki pravni posao (npr. jednostrani) nije ugovor. Kod dvostrano obveznih ugovora vai princip uzajamnosti obaveza, to znai da jedna strana ispunjenje svoje obaveze moe usloviti ispunjenjem obaveze druge ugovorne strane. Prigovor neispunjenja i raskidanje ugovora zbog neispunjenja obaveze mogue je samo kod dvostrano obveznih ugovora. Pravo na ponitenje zelenakog ugovora ili ugovora zbog prekomjernog oteenja mogue je samo kod dvostrano, a ne i kod jednostrano obveznih ugovora. Kad obaveza jedne strane postane nemogua, tada se kod jednostrano obveznog ugovora gasi obligacija, a kod dvostrano obveznog ugovora se postavlja pitanje krivice, odnosno odgovornosti za nemogunost ispunjenja. Ustupanje ugovora je mogue samo kod dvostranih ugovora, ukoliko na to pristane druga ugovorna strana.

II. TERETNI I DOBROINI UGOVORI

Pod teretnim se ugovorom podrazumijeva takav ugovor gdje jedna ugovorna strana daje odreenu naknadu ili ini neto drugo kao naknadu za protuinidbu koju dobija od druge ugovorne strane. Teretni ugovori su: ugovor o prodaji, ugovor o zakupu, ugovor o zajmu kada se zajmoprimac obavezao uz glavnicu dati i kamate, ugovor o djelu i dr. Dobroini ugovor imamo onda kada jedna ugovorna strana za primljenu inidbu ne daje protuinidbu. Znai, kod tih ugovora jedna ugovorna strana od druge dobija neto bez ikakve protunaknade. Dobroini ugovori su: ugovor o poklonu, ugovor o zajmu bez kamate, ugovor o posluzi, ugovor o besplatnoj ostavi i dr.Podjela ugovora na teretne i dobroine ima nekih karakteristika kao i podjela ugovora na jednostrano i dvostrano obvezne, ali ove dvije podjele nisu identine. Prije svega, podjela ugovora na jednostrano i dvostrano obvezne vri se s obzirom na to da li je obaveza samo na jednoj ili na obje ugovorne strane, dok se podjela na teretne i dobroine ugovore zasniva na tome da li je inidba sa ili bez naknade. Svi teretni ugovori su dvostrano obvezni, ali svaki dvostrano obvezni ugovor nije uvijek teretan. Tako, ako pogledamo ugovor o zajmu, vidjeemo da je on dvostrano obvezan, ali ovaj ugovor moe biti kako teretan tako i dobroin. Ako su se ugovarai sporazumjeli da se uz glavnicu plaa i kamata, tada je taj ugovor teretan. U protivnom, ako nema kamate, radi se o dobroinom ugovoru.

OPI DIO

by

46

OBLIGACIONO PRAVO

Podjela ugovora na teretne i dobroine je od posebnog znaaja kod odgovornosti za fizike (materijalne) i pravne nedostatke stvari. Naime, ova odgovornost postoji samo kod teretnih, a ne i kod dobroinih ugovora. Kada se radi o ponitenju ugovora, onda je mnogo lake ponititi dobroin nego teretan ugovor. Kod dobroinih ugovora bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi. Ugovor o punomostvu se u principu moe raskinuti otkazom punomoi, tj. jednostranom izjavom volje.

III. FORMALNI I NEFORMALNI UGOVORI

Ukoliko se za zakljuenje jednog ugovora trai ispunjenje odreene forme, govorimo o formalnim ugovorima. Odreena forma moe biti propisana zakonom (zakonska forma) ili voljom samih ugovornih strana i ugovorna forma). Kod ovih ugovora forma je bitan element ugovora. Kod neformalnih ugovora dovoljna je saglasnost volja ugovaraa o bitnim elementima ugovora da bi ugovor nastao. Znaaj podjele ugovora na formalne i neformalne veoma je bitan u sluaju nitavosti ugovora. Naime, ukoliko je jedan ugovor formalan, a prilikom zakljuenja forma nije ispotovana, takav ugovor bit e nitav. Pitanje dokazivanja postojanja i sadraja ugovora se gotovo ne postavlja kod formalnih ugovora. Kod formalnih ugovora mnogo je lake razluiti fazu pregovaranja ugovaraa od samog zakljuenja ugovora.

IV. KONSENZUALNII REALNI UGOVORI

Konsenzualni ugovori su takvi ugovori kod kojih je dovoljno da ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima toga ugovora, bez bilo koje odreene forme ili predaje stvari drugoj ugovornoj strani. Znai, ko konsenzualnih ugovora ugovor je perfektan kad ponueni prihvati ponudu. Konsenzualni ugovori su: ugovor o prodaji, o nalogu i dr. Realni ugovori nastaju kad ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora i kad jedna od ugovornih strana preda drugoj strani stvar koja je predmet ugovora. Znai, kod realnog ugovora je potrebno da se kumulativno ispune dvije pretpostavke, i to: sporazum stranaka i predaja stvari. Sporazum i predaja mogu biti istovremeni, ali i ne moraju. Na ZOO je uglavnom usvojio konsenzualnu koncepciju ugovora. To se vidi iz postavke gdje se kae da je ugovor zakljuen kada su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora. Znai, na ZOO ne trai da stvar bude predata, nego se predaja stvari smatra aktom izvrenja obligacionog ugovora.

V.

KAUZALNI I APSTRAKTNI UGOVORI

Kauzalan je onaj ugovor u kojem je kauza (osnov) obvezivanja jasno istaknuta. Osnov obvezivanja (causa obligandi) kod kauzalnih ugovora je istaknut kao bitan element ugovora. Kada ele zakljuiti odreeni ugovor, ugovarai pred sobom ve imaju cilj zbog ega ele zakljuiti upravo taj, a ne neki drugi ugovor. Apstraktan ugovor je takav ugovor kod kojeg osnov obvezivanja nije vidljiv iz samog ugovora. Iz apstraktnog ugovora se ne moe vidjeti cilj zbog kojeg se stranke obavezuju. To ne znai da apstraktan ugovor nema kauzu. Osnov (kauzu) posjeduju i apstraktni ugovori, ali se ta kauza ne vidi. Ona nije vidljiva niti je poznata treim licima. U pravnom prometu preovladuju kauzalni ugovori, kao to su: ugovor o prodaji, o zakupu, o zajmu, o djelu itd. Kao najei primjer apstraktnog govora navodi se mjenica i ek.
OPI DIO by

47

OBLIGACIONO PRAVO

Znaaj podjele ugovora na kauzalne i apstraktne je viestruk. Prije svega, pojavom apstraktnih ugovora ubrzava se promet roba i usluga. U sluaju spora kod apstraktnih ugovora, povjerilac je osloboen dokazivanja osnova obvezivanja (causa obligandi).

VI. EKVIVALENTNI I ALEATORNI UGOVORI

Ekvivalentni ugovori su takvi ugovori kod kojih ugovorne strane ve u trer.utku zakljuenja ugovora znaju u cijelosti svoja prava i obaveze, odnosno znaju ta jedna drugoj trebaju dati kao ekvivalent za ono to primaju. Aleatorni ugovori su takvi ugovori kod kojih ugovarai u vrijeme zakljuenja ugovora ne znaju u potpunosti svoja prava i obaveze. Oni ponekad ne znaju ni koja od ugovornih strana e biti povjerilac, a koja dunik. Kod ovih ugovora ne postoji ekvivalent u davanju ili injenju. U Ekvivalentne ugovore spada najvei broj teretnih ugovora, kao to su: ugovor o prodaji, ugovor o djelu, ugovor o zakupu i sl. Kod aleatomih ugovora obim prava i obaveza esto zavisi od nekog budueg neizvjesnog dogaaja. Obaveze ugovaraa ne zavise iskljuivo od njihovih volja, nego od sluaja, a obaveza jedne strane ne predstavlja ekvivalent obavezi druge strane. Aleatorni ugovori su ugovori: o opkladi, o igri, kao i ugovori o kupovini nade. Aleatorni ugovori se ne mogu pobijati zbog prekomjernog oteenja. Isto tako. ovi ugovori se ne mogu javiti kao zelenaki ugovori. Iz ekvivalentnih ugovora nastaju utuive obligacije, a iz aleatornih u pravilu nastaju prirodne obligacije. Izuzetak je dravna lutrija i sportska prognoza.

VII. PREDUGOVOR I GLAVNI UGOVOR

Predugovor je saglasna izjava volja o preuzimanju obaveze da se zakljui glavni ugovor. Predugovorom se meusobno dvije strane obavezuju da e zakljuiti jedan drugi glavni ugovor. Predugovor moe biti dvostrano ili jednostrano obvezan. Predugovor obavezuje samo ako su njim odreeni bitni elementi glavnog ugovora. Glavni ugovor je taj drugi ugovor koji su se strane obavezale zakljuiti. Kada se zakljui glavni ugovor, on nema retroaktivno dejstvo, nego proizvodi pravni uinak od momenta njegovog zakljuenja. Predugovor treba razlikovati od faze pregovaranja, jer predugovor obavezuje, dok pregovori ne obavezuju. Prava i obaveze predviene predugovorom mogu se, kao i druga prava i obaveze, ustupati (ukoliko se radi o pravima), odnosno preuzimati (ukoliko se radi o obavezama). To nije mogue ako je predugovor zakljuen s obzirom na lina svojstva stranaka {intuitu personae). Predugovor moe, u principu, prethoditi zakljuenju kako konsenzualnog tako i realnog ugovora. Na ZOO, uglavnom, naputa koncepciju realnih ugovora, pa predugovor gubi vanost u onom smislu kako je bio reguliran pravnim pravilima. Predugovor je neformalan ugovor, osim kada je za glavni ugovor propisana forma, jer tada i predugovor mora biti zakljuen u toj formi. Zakonom je odreeno da se zakljuenje glavnog ugovora moe zahtijevati u roku od 6 mjeseci od isteka roka predvienog za njegovo zakljuenje. Ukoliko taj rok nije odreen, onda u istom roku, tj. roku od 6 mjeseci, od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima glavni ugovor trebao biti zakljuen. Vidjeli smo da predugovor obavezuje. Smrt ili poslovna nesposobnost jednog od predugovaraa ne dovodi do gaenja predugovora, izuzev ukoliko nije u pitanju ugovor intuitu personae.

VII. IMENOVANI I NEIMENOVANI UGOVORI

OPI DIO

by

48

OBLIGACIONO PRAVO

Imenovani ugovori su takvi ugovori koji su zbog svoje vanosti i este upotrebe dobili svoj naziv i kao takvi regulisani zakonom, npr., ugovor o prodaji, o zakupu i dr. Za imenovane je ugovore karakteristino to da su njihovi bitni elementi propisani zakonom i bez ispunjenja tih bitnih elemenata oni ne mogu ni nastati. Pored bitnih elemenata, propisani su im i prirodni elementi, koji se isto tako trebaju primijeniti ukoliko ugovorne strane nisu dogovorile neto drugo. Ove odredbe su poznate kao dispozitivni propisi. Neimenovani ugovori su takvi ugovori koji u zakonu nisu oznaeni posebnim nazivom, niti su u zakonu posebno regulisani. Ovi ugovori ipak svojom sadrinom moraju odgovarati opim propisima o obligacionim ugovorima. Podjela ugovora na imenovane i neimenovane nije jednom za svagda. Kad se jedan ugovor esto pojavljuje, tada se za njega stvaraju odreena pravila i vremenom se takav ugovor od neimenovanog pretvara u imenovani. Tipian primjer za ovo je ugovor o alotmanu. koji nije bio regulisan do donoenja ZOO, ali je u ZOO regulisan kao imenovani ugovor.

IX. GLAVNI I SPOREDNI UGOVORI

Glavni ugovor je takav ugovor kojim se potpuno samostalno zasniva i regulie obligacioni odnos izmeu ugovornih strana. Ovaj ugovor nije zavisan od drugog ugovora, pa se esto naziva i osnovni ili samostalni ugovor. Takvi su: ugovor o zakupu, ugovor o djelu, ugovor o poklonu i dr. Sporedni ugovori se dodaju glavnom ugovoru i dijele njegovu sudbinu. Kod tih ugovora nastanak, prijenos ili prestanak prava i obaveza zavisi od glavnog ugovora. Ti se ugovori nazivaju i akcesomim ugovorima. Sporednim ugovorima se potpunije postie svrha glavnog ugovora i najee slue kao sredstvo pojaanja ili obezbjedenja glavnog ugovora. Sporedni ugovori su: ugovor o zalogu, ugovor o jemstvu, ugovor o kapari i dr. Sporedni ugovori mogu nastati samo ako postoji glavni ugovor, a s prestankom glavnog ugovora prestaje postojati i sporedni ugovor.

X. TRAJNI I TRENUTNI UGOVORI

Trajni ugovori su takvi ugovori kod kojih izvrenje obaveze ili dugovane radnje traje due vrijeme. To trajanje moe biti kontinuirano ili periodino, ali u svakom sluaju izvrenje obaveze se realizira u jednom, uslovno reeno, duem vremenskom periodu. Trajni ugovori su: ugovor o zakupu, ugovor o doivotnom izdravanju, ugovor o osiguranju i dr. Kod trenutnih ugovora obaveza se izvrava odjedanput, to znai da se ugovorna obaveza sastoji u jednom injenju, neinjenju ili proputanju odreene radnje. Trenutan ugovor bi bio kupovina novina na kiosku, gdje se odmah predaje novac i uzima kupljena stvar. Znaaj ove podjele ogleda se u sluaju raskida ugovora. Kod trajnih ugovora, kod kojih nije odreen rok trajanja, ugovorni odnos se okonava jednostranom izjavom volje, odnosno otkazom. Zatim, raskidanje i izmjena ugovora zbog promijenjenih okolnosti mogua je samo kod trajnih, a ne i kod trenutnih ugovora. Samo kod trajnih ugovora mogue je preutno produenje ugovora.

XI. LINI I NELICNI UGOVORI

Lini ugovori su takvi ugovori koji su zakljueni s obzirom na svojstvo tano odreenog lica. Kod tih ugovora od velikog znaaja je sama linost ugovaraa (kontrahenta), i to s obzirom

OPI DIO

by

49

OBLIGACIONO PRAVO

na njegova svojstva ili naroite sposobnosti. Ti ugovori sadre i dozu povjerenja u ugovornog partnera. Takvi ugovori se jo nazivaju ugovori intuitu personae. U tu grupu ugovora spadaju ugovor o djelu, ugovor o punomostvu, ugovor o ortakluku, ugovor o poklonu i dr. Kod nelinih ugovora ugovaraima nije stalo do linih svojstava suprotne strane, nego do izvrenja odreene obaveze. Ovakvu obavezu moe ispuniti i svako drugo lice, a ne samo dunik. Nelini ugovori su ei u obligacionom pravu Prava i obaveze proizale iz linih ugovora ne mogu se prenositi, dok se prava i obaveze iz nelinih ugovora mogu prenositi, odnosno ustupati. Lini ugovori se mogu ponititi zbog zablude u linosti {error in persona). Lini ugovori prestaju smru jedne ugovorne strane, dok to nije sluaj sa nelinim ugovorima.

XII. GENERALNI I POSEBNI UGOVORI

Generalni ugovori se uglavnom zakljuuju za dui vremenski period, gdje se utvruju samo opi elementi ugovora i uslovi izvrenja. Takvi se ugovori najee sklapaju prilikom izgradnje velikih investicionih objekata. Poseban ugovor se zakljuuje u okviru generalnog ugovora, i to na krai vremenski period, kojim se konkretno ureduju pitanja znaajna za izvrenje generalnog ugovora. Poseban ugovor mora biti u okvirima koji su predvieni generalnim ugovorom. Ukoliko bi poseban ugovor izlazio iz okvira generalnog ugovora, tada bi se zapravo radilo o sporazumnoj promjeni generalnog ugovora. Posebni ugovori imaju znaaj i tako to unose izvjesnost, odnosno rokove u izvrenje generalnog ugovora, koji obino traje vie godina. Podjelu na generalne i posebne ugovore ne treba mijeati sa drugim podjelama, prije svega s podjelom na predugovor i glavni ugovor.

ZASTUPANJE I. UVOD
Subjekt prava (fiziko ili pravno lice) ne moe uvijek sam poduzimati svoje nune poslove, te je prisiljen posluiti se treim licem radi ostvarenja ili zatite svojih interesa. U svakom visokorazvijenom pravnom poretku omogueno ;e da neko drugi poduzima pravni posao za gospodara posla. Naime, gospodar posla moe ovlastiti jedno ili vie lica da u njegovo ime poduzimaju odreene poslove s treim licima, i to tako da uinak takvog pravnog posla proizvodi prava i obaveze za gospodara posla. Gospodar posla se naziva zastupani, a lice koje u njegovo ime poduzima pravne poslove zove se zastupnik. Kad zastupnik umjesto gospodara posla zastupanog) oituje volju potrebnu za sklapanje pravnog posla, i to s takvim pravnim uinkom kao da ju je sam gospodar posla oitovao, tada govorimo o zastupanju. Prema tome, zastupanje moemo posmatrati kao vrenje pravnoga posla za drugoga. Kad jedno lice sklapa pravni posao u ime i za raun zastupanog (vlastodavca), tada se radi o neposrednom zastupanju. Ako lice sklapa pravni

OPI DIO

by

50

OBLIGACIONO PRAVO

posao u svoje ime, ali za raun drugog lica. radi se o posrednom zastupanju.

II.

VRSTE ZASTUPANJA

Zastupanje moemo podijeliti u odnosu na to da li ono zavisi od volje zastupanog ili ne. Ako zastupanje zavisi od volje zastupanog lica tada govorimo o ugovornom zastupanju. Nasuprot tome, ako se zastupanje ne zasniva na volji zastupanog, tada govorimo o zakonskom ili vanugovornom zastupanju. Moemo govoriti i o neposrednom i posrednom zastupanju. 1. UGOVORNO I ZAKONSKO ZASTUPANJE Ugovorno zastupanje nastaje temeljem ugovora zakljuenog izmeu zastupnika i zastupanog (ugovor o punomostvu - o tome e biti rijei kasnije). Zakonsko ili vanugovorno zastupanje nastaje neovisno o volji zastupanog. Podjeli zastupanja na ugovorno i zakonsko zastupanje moe se uputiti nekoliko primjedbi. Propisano je da se ovlatenje za zastupanje temelji na zakonu, statutu ili drugom opem aktu, aktu nadlenoga organa ili na izjavi volje zastupanog (punomo). Smatramo daje zastupanje na temelju opeg akta (u koji moemo ubrojiti i statut) i akta nadlenog organa takoer jedan vid zakonskog zastupanja u irem smislu. U zakonsko zastupanje, u irem smislu, ubrojili bismo i sudsko zastupanje. Svrha zakonskog zastupanja je najee zatita interesa zastupanog, npr. zatita interesa maloljetnika ili tienika. Kod zakonskog zastupanja, slino kao i ugovornog, nastaje obligacioni odnos izmeu zastupnika i zastupanog. Iz tog odnosa nastaje obaveza zastupnika da pravilno izvrava preuzete obaveze, a s druge strane, ima pravo na nagradu ili naknadu trokova. Ovdje se postavlja pitanje ima li zakonski zastupnik pravo na tzv. samokontrahiranje, tj. zakljuenje posla sa samim sobom. Smatramo daje samokontrahiranje u zakonskom, kao i u ugovornom zastupanju, mogue samo u onim sluajevima kad se radi o poslu u kojem je iskljuen sukob interesa izmeu zastupnika i zastupanog. Ono bi se moglo primjenjivati kod ispunjenja obaveze zastupnika prema zastupanom i obrnuto. 2. NEPOSREDNO I POSREDNO ZASTUPANJE Kod neposrednog zastupanja zastupnik oituje svoju volju, ali u ime i za raun zastupanog. Takvo zastupanje se naziva i pravo ili neposredno (direktno) zastupanje. Uinak pravnog posla odnosi se neposredno na pravnu sferu zastupanog (gospodara posla), a bez ikakvog je utjecaja na prava i obaveze zastupnika. Smatra se da je pravni posao sklopio sam zastupani, jer on iz toga posla stjee prava i obaveze. Neposredno zastupanje je pravilo u pravnom prometu. Posredno zastupanje je takvo zastupanje kad zastupnik sklapa pravni posao u svoje ime, ali za raun zastupanog. Takvo zastupanje naziva se i indirektno zastupanje. U ovom sluaju zastupnik sa drugim licem zakljuuje posao u svoje ime i prava i obaveze iz tog posla padaju na njega i to drugo lice. Izmeu zastupanog (gospodara posla) i drugog lica ne nastaje nikakav pravni odnos. Drugi uope ne mora znati za zastupanog, niti pak daje pravni posao sklopljen za njegov raun. Kod posrednog zastupanja uinak zastupanja se ne postie automatski, nego prava i obaveze iz takvog posla prelaze na gospodara posla tek temeljem jednog drugog, internog odnosa izmeu posrednog zastupnika i gospodara posla. est primjer posrednog zastupanja je ugovor o komisionu.
OPI DIO by

51

OBLIGACIONO PRAVO

III.

UINAK ZASTUPANJA

Prilikom zakljuenja ugovora zastupnik izjavljuje svoju volju ali on ugovor zakljuuje u tue ime. To znai da pravne posljedice ugovora padaju na zastupanog, odnosno obligacioni odnos nastaje neposredno izmeu zastupanog (gospodara posla) i druge strane. Zastupnika treba razlikovati od posrednika i glasnika. Posrednik (makler, meetar) je obavezan dovesti u vezu dva lica radi sklapanja odreenog ugovora (najee ugovora o prodaji), a glasnik prenosi ve gotovu (formuliranu) volju jedne ugovorne strane drugoj. Glasnik uope nije ovlaten mijenjati volju zainteresiranog lica, dok to zastupnik moe jer oituje svoju vlastitu volju. S tim u vezi glasnika moemo posmatrati i kao ivo pismo. Razlika izmeu zastupnika i glasnika postoji i u odnosu na poslovnu sposobnost. Glasnik prenosi tuu volju, tako da on ne mora biti poslovno sposoban. Zastupnik mora imati najmanje ogranienu poslovnu sposobnost. Da bi zastupanje bilo valjano potrebno je da zastupnik ima ovlatenje za zastupanje. Zastupnik izjavljuje svoju volju drugoj strani, ali je on obavezan da djeluje u granicama ovlatenja koja je dobio od gospodara posla. Pored ovlatenja, zastupnik mora staviti drugoj strani na znanje da on ne nastupa za sebe nego za neko drugo lice. Ugovor proizvodi pravni uinak izmeu zastupanog i druge strane ako je ta druga strana znala ili je iz okolnosti sluaja mogla znati da zastupnik istupa u tue ime. Ako druga strana nije znala niti je iz okolnosti sluaja mogla znati da zastupnik ugovor zakljuuje za zastupanog, tada se smatra daje ugovor zakljuen izmeu zastupnika i druge strane. U tom bi sluaju zastupnik morao sa zastupanim zakljuiti ugovor o ustupanju potraivanja (cesiji) ili preuzimanju duga, odnosno ugovor o ustupanju ugovora sa svim specifinostima koje ti instituti sa sobom nose. Poto pravni posao (ugovor) preduzima zastupnik, postavlja se pitanje koje lice moe biti zastupnikom, a koje to ne bi moglo biti. Prema jednima, zastupnik treba biti potpuno poslovno sposoban, jer je nelogino da za drugog moe vriti pravni posao onaj koji za sebe to ne moe227. Prema drugom miljenju zastupnik (punomonik) moe biti i ogranieno poslovno sposobno lice, jer takvo lice zastupa interese gospodara posla, a ne line interese. Budui daje gospodar posla poslovno sposoban on sam moe odluiti da li e i kome povjeriti obavljanje posla u njegovo ime i za njegov raun. ZOO navodi se da ogranieno poslovno sposobno lice moe bez odobrenja svog zakonskog zastupnika zakljuivati samo one ugovore ije mu je zakljuivanje zakonom dozvoljeno. Iz ovakve formulacije pojedini autori izvlae zakljuak da punomonik mora imati potpunu poslovnu sposobnost. Smatramo da je ovakav zakljuak ipak pogrean. Naime, odreeni lanovi ZOO odnose se na sposobnost samih ugovornih strana, a ne drugih lica kojima se ti ugovarai slue da bi ostvarili odreena prava, uz eventualno istovremeno preuzimanje obaveza. Smatramo da je i u naem pravu mogue da ogranieno poslovno sposobno lice bude punomonik gospodara posla. Naime, punomonik zakljuuje jedan posao, najee ugovor, u ime i za raun gospodara posla vlastodavca). Pravne posljedice posla kojeg zakljui punomonik padaju na gospodara posla, a ne na punomonika. Taj posao punomoniku ne donosi ni pravne prednosti ni nedostatke. To je za njega u imovinskopravnom smislu "neutralan" pravni posao. Punomo za zastupanje moe dati i ogranieno poslovno sposobnom licu. Ovome bismo dodali da ogranieno poslovno sposobno lice mora biti sposobno za rasuivanje. Rasuivanje (ubrojivost, imputatio) je sposobnost fizikog lica da pravilno shvati zbivanja oko sebe, te da svojim voljnim aktima donosi odluke, koje se sa stajalitu odreene sredine smatraju pravilnim. Kad se govori o linosti zastupanog, tada moramo razlikovati da li se radi o zakonskom ili

OPI DIO

by

52

OBLIGACIONO PRAVO

ugovornom zastupanju. U zakonskom zastupanju zastupani ne mora imati poslovnu sposobnost, jer se najee zbog toga i radi o zakonskom zastupanju. Npr., roditelji se javljaju kao zakonski zastupnici svoje maloljetne djece. Nasuprot tome, u ugovornom zastupanju zastupani (vlastodavac) moe dati ovlatenje drugom licu da ga zastupa za sve one poslove koje bi on sam mogao poduzeti. Potpuno poslovno sposobno lice moe dati ovlatenje za zastupanje u svim pravnim poslovima, izuzev za one poslove gdje zakon trai lini angaman odreenog lica. Na primjer, testament nije mogue sastaviti putem punomonika, ili pristanak za zakljuenje braka brani drug daje lino.

IV.____________________________________ZLOUPOTREBA OVLATENJA
Zastupnik je obavezan da djeluje u granicama ovlatenja koje je dobio od zastupanog. Jedno lice postupa kao zastupnik kad on prilikom preduzimanja posla drugo lice upozna s tim da on posao radi ne za sebe lino, nego za drugoga ili kad druga ugovorna strana zna ili iz okolnosti moe znati da to lice djeluje kao zastupnik nekog drugog lica. Da bi ugovor imao uinak za zastupanog, potrebno je da zastupnik ima ovlatenje od zastupanog da ga zastupa u konkretnom poslu, te da se zastupnik prilikom zakljuenja ugovora kree u granicama ovlatenja koje je dobio od gospodara posla (zastupanog). 1. PREKORAENJE GRANICA OVLATENJA Ako zastupnik posjeduje ovlatenje za zastupanje, ali prekorai to ovlatenje, tada, takav pravni posao obavezuje zastupanog samo ukoliko on taj posao odobri. Za odobrenje posla od strane zastupanog vae opa pravila o odobrenju. To znai da do momenta odobrenja pravni posao "visi", odnosno "lebdi" i njegova vanost upravo i zavisi od toga odobrenja. Ako zastupani odobri zastupnikovo prekoraenje, tada se smatra da je posao valjan od momenta njegova zakljuenja. Odobrenje, u tom sluaju, ima retroaktivno dejstvo. Zakon ne odreuje rok u kojem je zastupani obavezan dati ili uskratiti svoje odobrenje, nego zastupanom ostavlja vrijeme koje je redovno potrebno da se ugovor takve vrste razmotri i ocijeni. Koje je to vrijeme cijenit e se u svakom konkretnom sluaju. Ukoliko zastupani uti smatra se da zastupani nije dao svoje odobrenje. Znai, utnja zastupanog ima isti pravni uinak kao i njegovo odbijanje odobrenja. Druga ugovorna strana koja nije znala niti je morala znati za prekoraenje ovlatenja moe odmah nakon saznanja za prekoraenje, ne ekajui da se zastupani o ugovoru izjasni, izjaviti da se ne smatra vezana ugovorom. Ako zastupani odbije odobrenje, ili se o tome uope ne izjasni, ili ako druga strana izjavi da se ne smatra vezanom ugovorom, tada toj drugoj savjesnoj strani pripada pravo na naknadu tete. Za naknadu te tete zastupani i zastupnik su solidarno odgovorni. 2. ZAKLJUENJE UGOVORA OD STRANE NEOVLATENOG LICA

OPI DIO

by

53

OBLIGACIONO PRAVO

Pored prekoraenja ovlatenja, moe se dogoditi da jedno lice zakljui ugovor lano se predstavljajui da ima ovlatenje, a zapravo ga uope nema. Ovakav zastupnik naziva se lani zastupnik ili falsus procurator. Ugovor koji zakljui lice bez ovlatenja obavezuje neovlateno zastupanog (gospodara posla) samo ukoliko ga on naknadno odobri. Ako zastupani odobri ugovor, takvo odobrenje ima retroaktivno djelovanje. Meutim, ako neovlateno zastupani uskrati odobrenje ili se ne izjasni ni u naknadnom roku, tada ga takav ugovor ne obavezuje. Kad se jedno lice izdaje da radi u tue ime i za tui raun, a u stvarnosti ne posjeduje ovlatenje za zastupanje, tada je ono povrijedilo pravnu sferu druga dva lica. Prvo, povrijedio je pravnu sferu zastupanog jer drugim licima saopava da on radi u ime i za raun zastupanog, a u stvarnosti to nije sluaj i, drugo, povrijedio je pravnu sferu druge ugovorne strane jer joj je bez razloga stvorio povjerenje valjanosti posla koji ona preduzima sa zastupnikom, a u ime i za raun zastupanog.

a. Posljedice za zastupanog i drugu ugovornu stranu Ugovor koji zakljui zastupnik nema neposredan uinak za i protiv zastupanog ako zastupnik posluje bez ovlatenja! Dogodi li se da neko kao zastupnik jednog lica zakljui ugovor za to lice, tada zastupani moe taj posao odobriti, pa se u tom sluaju smatra daje zastupnik postupao od poetka kao da je imao valjano ovlatenje. To znai da je takav posao valjan od samog poetka za i protiv zastupanog. Do davanja ili uskraivanja odobrenja takav posao "visi", odnosno "lebdi". Hoe li dati ili uskratiti odobrenje zavisi samo od zastupanog i nikog drugog. Gospodar posla (zastupani) moe i ne reagirati kad primijeti da je tree lice postupalo kao zastupnik bez ovlatenja i u tom sluaju se smatra da je uskraeno odobrenje. Odobrenje je jednostrana izjava koja, kao i punomo, moe biti upuena zastupniku, ali i drugom licu s kojom je zastupnik poslovao. Odobrenje je neformalno i moe se dati i preutnim ponaanjem, koje zastupnik ili druga strana moe shvatiti kao saglasnost s ugovorom i kor.kludentna radnja). Odobrenje ugovora je neopozivo i ima retroaktivni uinak, ukoliko nije drugaije ugovoreno. Ugovor moe biti odobren samo u onom obliku i s onim sadrajem kakav je i sklopljen, bez izmjena i u punom obimu. Vrijeme u kojem ugovor "lebdi" nije zakonom odreeno. To vrijeme mogu odrediti strane, tako to e ugovor biti sklopljen pod uslovom da zastupani da odobrenje u odreeno vrijeme. U sluaju utnje smatra se da ugovor nije zakljuen. b. Posljedice za zastupnika Ne odobri li zastupani ugovor koji je zakljuilo neovlateno lice, takav ugovor nije djelotvoran prema zastupanom. Druga strana, koja je vjerovala da zakljuuje ugovor sa ovlatenim zastupnikom, a da e prava i obaveze iz tog ugovora ostvarivati prema zastupanom, obmanjena je od strane zastupnika. Prema naem pravu druga strana ima pravo zahtjevati naknadu tete od lanog zastupnika, ali ne moe od njega traiti ispunjenje obaveza iz zakljuenog ugovora. Meutim, sve dok zastupani ne odobri ili ne odbije dati odobrenje, posao se nalazi u stanju lebdenja. To znai da za vrijeme "lebdeeg stanja" druga strana ne moe isticati svoja

OPI DIO

by

54

OBLIGACIONO PRAVO

prava prema lanom zastupniku. Isto tako, zastupnik bez ovlatenja nee odgovarati drugoj strani ni u onim sluajevima kad je ta druga strana znala za nepostojanje valjanog ovlatenja, ali je usprkos tome zakljuila ugovor. Prema naem i vicarskom pravu, druga strana moe od zastupnika zahtijevati samo naknadu tete, ali ne moe traiti ispunjenje ugovorne obaveze. Kad se govori o odgovornosti zastupnika potrebno je napomenuti da on odgovara samo za nedostatke koji su proizali u vezi s ovlatenjem, a ne i za druge manjkavosti posla. Ako je iz nekih drugih razloga zakljueni ugovor nitav, npr. zbog nedostatka forme ili nepostojanja odobrenja od strane nadlenoga organa, tada ga druga strana ne moe prisiliti niti na izvrenje niti na naknadu tete. Na ZOO zloupotrebu ovlatenja podijelio na prekoraenje granica ovlatenja i sklapanje ugovora bez ovlatenja. U uporednom pravu ova se razlika ne pravi. ZOO odreeno je da u sluaju prekoraenja ovlatenja, drugoj savjesnoj strani solidarno, za naknadu tete, odgovaraju zastupani i zastupnik. Za sluaj zakljuenja ugovora bez ovlatenja, propisano je da savjesnoj strani, za naknadu tete, odgovara samo zastupnik bez ovlatenja. Odgovornost ovih lica pretpostavlja uvijek injenicu da zastupani nije naknadno odobrio (ratifikovao) pravne radnje zastupnika.

VI. UGOVORNO ZASTUPANJE - PUNOMO

1. UVOD

Punomo je ovlatenje za zastupanje to ga zastupani pravnim poslom daje zastupniku. Lice koje daje ovlatenje naziva se vlastodavac, a lice koje dobija ovlatenje i zastupa vlastodavca zove se punomonik. Ovlatenje za zastupanje zove se punomo. Iz same zakonske formulacije, moemo vidjeti da se punomo moe dati jednostranim pravnim poslom ili ugovorom. Kad se radi o jednostranom pravnom poslu, tada se javlja kao ovlatenje punomoniku da za vlastodavca preduzima odreene pravne poslove. Ukoliko se punomo dodjeljuje jednostranim pravnim poslom, tada se radi o jednostranoj izjavi volje, koja moe biti upuena ili punomoniku ili drugoj strani. Kad se izjava upuuje punomoniku, radi se o internoj punomoi, tj. o odnosu izmeu vlastodavca i punomonika, Ako se izjava upuuje drugoj strani, govorimo o eksternoj ili vanjskoj punomoi. Kad se punomo dodjeljuje ugovorom, tada imamo ugovor o punomostvu zakljuen izmeu vlastodavca i punomonika. ZOO pravi razliku izmeu punomoja i pravnog odnosa na osnovi kojeg je punomo data. Davanje punomoi je nezavisan i samostalan pravni posao, bez obzira da li se radi o jednostranom pravnom poslu ili je punomo data ugovorom. Npr. ugovor o radu - lice koje radi dobija i odreenu punomo za obavljanje poslova iz djelokruga rada. Ali ta punomo ne utie na obavljanje njegovih poslova povezanih s ugovorom o radu. Punomo je bitna za interni odnos izmeu vlastodavca i punomonika, jer punomonik ovlatenjem (koje dobija od vlastodavca) dobija i tzv. pravnu mo, tako da svojim postupcima (pravnim poslovima) neposredno obavezuje davaoca punomoi, tj. vlastodavca. Na osnovu naprijed reenog postavlja se pitanje u emu je razlika izmeu dodjele punomoi jednostranim pravnim poslom ili ugovorom. Smatramo da nema praktine razlike da li se punomo daje jednostranim pravnim poslom ili ugovorom. Opim propisima o zakljuenju ugovora odreeno je da zakljuenje ugovora u pravilu ne podlijee nikakvoj

OPI DIO

by

55

OBLIGACIONO PRAVO

formi. Slijedom toga, i ugovor o punomostvu je neformalan ugovor. Meutim, postavlja se pitanje kakva mora biti punomo kad se radi o zakljuenju nekog formalnog ugovora. Prema naem pravu, za zakljuenje ugovora za koji se trai forma i punomo mora biti data u formi za taj ugovor. 2. VRSTE PUNOMOI

Ope pravilo je da punomonik moe poduzimati samo one poslove za koje posjeduje ovlatenje. Obim ovlatenja kod ugovornog zastupanja odreuje vlastodavac. Kod zakonskog zastupanja obim ovlatenja se crpi iz samog zakona ili drugog akta na kojem se zastupanje temelji. Kod ugovornog zastupanja mogu postojati razliite vrste punomoi. Prema Zakonu o obligacionim odnosima, punomo moe biti: a) Opa ili generalna punomo. Punomonik koji ima ovakvu punomo moe poduzimati samo one poslove koji ulaze u redovno poslovanje. b) Generina punomo. S ovom punomoi ovlaten je punomonik poduzimati poslove odreene vrste koji izlaze iz redovnog okvira poslovanja. c) Posebna ili specijalna punomo se daje za tano odreeni posao, a od iznimnog je znaaja za vlastodavca. Bez posebnog (specijalnog) ovlatenja punomonik ne moe preuzeti mjeninu obavezu, sklopiti ugovor o jemstvu, o poravnanju (nagodbi), o izabranom sudu, niti se moe odrei nekog prava bez naknade. Pored gore navednih, punomo moemo podijeliti i po drugim kriterijima: a) U vremenskom pogledu. Punomo se moe vezati za odreeni vremenski period. Posao poduzet prije ili poslije tog perioda bio bi nedjelotvoran prema zastupanom, ali ga on moe naknadno odobriti. b) Punomo u odnosu na linost. Zastupnik moe dobiti punomo za poslovanje sa svakim drugim licem ili sa tano odreenim licem. c) Pojedinana i skupna punomo. Ako vlastodavca zastupa samo jedno lice radi se o pojedinanoj punomoi, a ako ga zastupaju dva ili vie lica govorimo o skupnoj punomoi.
3.

PRESTANAK PUNOMOI

Punomo prestaje zavravanjem svih poslova zbog kojih je punomo i dodijeljena. Ako je punomonik, na primjer, imao ovlatenje za kupovinu automobila, zakljuenjem tog ugovora punomo prestaje. Ako je punomo data s krajnjim terminom ili pod raskidnim uslovom, ona se gasi nastupanjem tog termina ili nastupanjem uslova. Punomo prestaje jednostranim opozivom od strane vlastodavca ili otkazom od strane punomonika. Isto tako punomo prestaje nastupanjem naknadne nemogunosti ispunjenja posla. Punomo prestaje smru punomonika, jer se radi o ugovoru intuitu personae. Ako umre vlastodavac, punomo takoer prestaje, izuzev ako se zapoeti posao ne moe prekinuti za pravne sljednike ili ako punomo vai i u sluaju smrti vlastodavca, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla. Punomo prestaje i gubitkom potpune poslovne sposobnosti vlastodavca ili punomonika.

OPI DIO

by

56

OBLIGACIONO PRAVO

POSEBNA DEJSTVA DVOSTRANIH UGOVORA I. PROMIJENJENE OKOLNOSTI

Kod pojedinih ugovora izmeu vremena zakljuenja i izvrenja ugovora moe proi dui vremenski period. U tom periodu mogu nastati vee ili manje promjene u odnosu na okolnosti koje su ugovorne strane imale u vidu kad su zakljuivale ugovor. Postavlja se pitanje utjecaja novih okolnosti na vanost i dalje izvrenje zakljuenog ugovora. U naem pravu promjena okolnosti (klauzula rebus sic stantibus) prvi se put uvaava u Optim uzansama za promet robom. Da bi se govorilo o promijenjenim okolnostima, potrebno je da su te okolnosti nastupile nakon zakljuenja ugovora, da su te okolnosti takve da oteavaju ispunjenje obaveze jedne ugovorne strane ili se zbog tih okolnosti ne moe ostvariti svrha ugovora. Npr., poveanje kamatne stope ali poveanje cijena na tritu za vie od 20% . Dalji uslov koji se mora ostvariti je da je nakon nastupanja novih okolnosti oigledno da ugovor vie ne odgovara oekivanjima ugovornih strana i da bi ga po opem miljenju, bilo nepravino odrati na snazi. Taj dodatni uslov se primjenjuje bez obzira da li se radi o oteavanju ispunjenja obaveze ili onemoguavanju postizanja svrhe ugovora. Na promijenjene okolnosti se ne moe pozivati ona strana koja je te okolnosti morala uzeti u obzir prilikom zakljuenja ugovora. Znai, oklonosti koje bi eventualno vodile raskidu ili izmjeni ugovora moraju biti nepredvidive i neotklonjive. Ako je dunik u docnji, tada on ne moe traiti raskid ugovora, bez obzira to su nastupile okolnosti koje oteavaju ispunjenje obaveze. Strana koja se poziva na promijenjene okolnosti mora traiti raskid ugovora putem nadlenog suda. Ona moe traiti samo raskid, a ne i izmjenu ugovora. Pravo na zahtjev za izmjenu ugovora ostavljeno je drugoj, u ovom sluaju tuenoj strani. Ugovor se nee raskinuti ukoliko druga strana pristane na to da se ugovor pravino izmijeni. Ako sud donese odluku o raskidu ugovora, tada e na zahtjev strane koja nije traila raskid ugovora (nevine strane) obavezati drugu stranu " tuioca) da naknadi pravian dio tete. Kae se da se ugovorne strane mogu unaprijed odrei pozivanja na odreene promjene okolnosti, osim ako to nije u suprotnosti sa naelom savjesnosti i potenja
OPI DIO by

57

OBLIGACIONO PRAVO

II. PREKOMJERNO OTEENJE (laesio enormis)

Jedno od osnovnih naela obligacionog prava je naelo jednake vrijedno^ davanja. To znai da kod dvostranih ugovora jedna strana za svoju inidbu dobiva odgovarajuu protuinidbu. Zakonom su predviene odreene pravne posljedice kad se povrijedi ovo naelo i to kod prekomjernog oteenja i zelenakog ugovora. Prekomjerno oteenje postoji onda ako je izmeu obaveza ugovomik strana koje proizlaze iz dvostranih (teretnih, naplatnih) ugovora u vrijeme zakljuenja tih ugovora postojala oigledna nesrazmjera. U tom sluaj oteena strana moe zahtijevati ponitenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati. Da bi se radilo o prekomjernom oteenju, moraju biti ispunjene odreene pretpostavke, i to: Mora se raditi o dvostranom, odnosno naplatnom (teretnom) ugovoru. Ne moe se traiti ponitenje ugovora o poravnanju zbog prekomjernog oteenja.
1) 2)

Izmeu obaveza mora postojati oigledna nesrazmjera. Zakonom nije poblie propisano ta se smatra "oiglednom nesrazmjerom" tako da je to faktiko pitanje koje e sud utvrivati u svakom konkretnom sluaju. Oigledna nesrazmjera mora postojati u momentu zakljuenja ugovora. Prema pravnim pravilima, kad vrijednost onoga to je jedna strana dala nije dostizala ni polovinu vrijednosti onoga to je ona primila, imala je pravo traiti raskidanje ugovora i uspostavu ranijeg (prijanjeg) stanja.
3)

Oteena strana nije znala niti je morala znati za pravu vrijednost stvari (davanja), tj. oteena strana nije znala za postojanje nesrazmjernosti. Prava oteene strane. Oteena strana ima pravo traiti da se ugovor poniti zbog prekomjernog oteenja. Taj zahtjev oteena strana moe ostvariti podizanjem tube ili isticanjem prigovora na zahtjev za ispunjenje obaveze. Zahtjev za ponitenje ugovora mora se podnijeti u roku od godim dana, raunajui od dana zakljuenja ugovora, a ne od dana saznanja za prekomjerno oteenje. Ovaj rok je prekluzivan. Oteena strana moe traiti samo ponitenje, a ne i izmjenu ugovora. Meutim, druga strana moe odrati ugovor na snazi, i to tako to e ponuditi da ona dopuni svoju inidbu do prave vrijednosti. Druga strana, a ne oteena, ima mogunost izbora (facultas alternativa), i to tako to e pristati na ponitenje ugovora ili e dopuniti svoju inidbu do stvarne vrijednosti i tako odrati ugovor na snazi. Prema lanu ZOO odricanje unaprijed od ovog prava nema pravni uinak.
4)

III. ZELENAKI UGOVOR

Zelenaki ugovor je takav ugovor kojim jedno lice koristei se stanjem nude ili tekim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenou ili zavisnou, ugovori za sebe ili za nekog treeg korist koja je u oiglednoj nesrazmjeri sa onim to je on drugom dao ili uinio, ili se obavezao da e dati ili uiniti. Da bijedan ugovor bio zelenaki, moraju postojati za to odreene pretpostavke i to: - Izmeu inidbe i protivinidbe mora postojati oigledna nesrazmjera i to u vrijeme zakljuenja ugovora i - Jedna je strana iskoristila odreeno stanje nude druge ugovorne strane. Oteena strana mora dokazati navedene pretpostavke i ako ih dokae ima pravo traiti
OPI DIO by

58

OBLIGACIONO PRAVO

ponitenje ugovora. Meutim, oteena strana moe zahtijevati da se njena obaveza smanji na pravian iznos. Ako sud nade za shodno, on e udovoljiti zahtjevu oteene strane i u tom sluaju e ugovor, sa promjenom, ostati na snazi. Oteena strana mora ovaj zahtjev podnijeti u roku od pet godina raunajui od dana zakljuenja ugovora.

SREDSTVA OBEZBJEDENJA UGOVORA

Prilikom zakljuenja ugovora obje ugovorne strane ele da svoja prava koja proizlaze iz takvog pravnog posla (ugovora) to je mogue lake realiziraju. Dogaa se da jedna ili obje ugovorne strane nisu u mogunosti ispuniti svoje obaveze ili da, protivno ugovoru, izvre radnju koju su se obavezali propustiti. U ovakvim sluajevima jedna strana - povjerilac, moe drugu ugovornu stranu - dunika prisiliti na izvrenje svoje obaveze. Povjerilac mora podnijeti tubu sudu radi ispunjenja ugovora ili eventualno traiti naknadu tete zbog neispunjenja, odnosno zbog loeg (nepravilnog) ispunjenja. Nakon toga, ukoliko dunik dobrovoljno ne postupi po sudskoj odluci, povjerilac moe traiti, ponovo putem suda, prisilno izvrenje te odluke. Sudski postupak nije dovoljno brzo i sigurno sredstvo da se osigura izvrenje ugovora. Naime, povjerilac ne moe uvijek dokazati sve svoje tvrdnje, kao ni visinu pretrpljene tete. Sudski postupak traje dugo vremena i veoma je skup. Okonanje sudskog postupka i donoenje odluke ne znai daje povjerilac namiren i da je u potpunosti ostvario svoje pravo. Dogaa se da dunik i nakon donoenja sudske odluke ne eli namiriti povjerioca. U tom sluaju povjerilac se ponovo mora obratiti sudu radi prisilnog izvrenja. Tek okonanjem izvrnog postupka povjerilac je namiren, izuzev ako dunik nije insolventan. Ukoliko je dunik insolventan, povjerilac ni putem suda ne moe ostvariti svoja prava. esto se ugovaraju posebna sredstva kojima se obezbjeduje pravilno ispunjenje ugovora. Ta se sredstva obezbjedenja mogu koristiti kod svih obligacija, ali se ona gotovo iskljuivo koriste za obezbjedenje ugovornih obligacija, pa e ovdje i biti razmatrana kao sredstva obezbjedenja pravilnog izvrenja ugovora. Ova sredstva se tradicionalno dijele na dvije grupe i to na: stvarna i lina sredstva obezbjedenja.

I. STVARNA SREDSTVA OBEZBJEDENJA UGOVORA

Kod stvarnih sredstava obezbjedenja povjerilac stie stvarno pravo na stvari dunika ili nekog treeg. Ukoliko dunik ne izvri svoju obavezu, povjerilac se moe namiriti iz tih stvari. U tom sluaju povjerilac je sigurniji, jer zna da se, ukoliko mu dunik ne ispuni

OPI DIO

by

59

OBLIGACIONO PRAVO

obavezu, moe namiriti iz stvari koju dri kod sebe. Stvarna sredstva obezbjedenja su: kapara, kaucija, avans, zaloga i hipoteka. 1. KAPARA Kapara (arrha) je odreeni iznos novca ili drugih zamjenljivih stvari koje jedna ugovorna strana daje drugoj strani kao znak da je ugovor zakljuen i u cilju obezjedenja izvrenja ugovora. Kapara je akcesoran (sporedan) ugovor, gdje jedna ugovorna strana daje najee novac ili druge zamjenljive stvari. Budui da se radi o akcesornom ugovoru, on se moe zakljuiti najranije zajedno sa glavnim ugovorom. Isto tako, ugovor o kapari se moe zakljuiti i nakon zakljuenja glavnog ugovora, ali ne i prije zakljuenja glavnog ugovora. Ugovor o kapari je realan ugovor, jer nije dovoljno da se ugovarai saglase samo o bitnim svojstvima ugovora, nego predmet ugovora (novac ili zamjenljiva stvar) mora biti predat drugoj ugovornoj strani. Vrijedi napomenuti da je ZOO kod ugovora o kapari odstupio od naela konsenzualizma (solo konsensu) i ovaj ugovor regulirao kao realan, dok su drugi tradicionalno realni ugovori regulirani kao konsenzualni. Kapara ima najmanje dvije svrhe, a uslovno se moe rei da ima i tri. Prvo, kapara je znak daje ugovor zakljuen. Kapara nije uslov nastanka ugovora. Ugovor (glavni) nastaje i bez kapare, ali ukoliko se dokae da je data kapara, samim tim je dokazano i da je zakljuen ugovor. Drugo, kapara slui obezbjedenju ispunjenja ugovora i svrha kapare je da se dunik podstakne na ispunjenje obaveze. U pravilu, kaparu daje jedan od ugovaraa, ali nema smetnje niti da oba ugovaraa daju kaparu. U tom sluaju bi bilo najprikladnije predmete kapare predati treem licu. Kapara moe imati i jo jednu svrhu, ali ne uvijek. Kad je kaparu dao ugovara koji je nakon toga ispunio svoju obavezu, tada se kapara, ukoliko je istovrsna sa predmetom ugovora, uraunava u izvrenje. U ovom sluaju kapara predstavlja djelimino ispunjenje obaveze. Pravno dejstvo kapare se razlikuje prema tome je li ugovorna obaveza u cijelosti ili djelimino ispunjena ili obaveza uope nije ispunjena.
1)

Ako je ugovor u cijelosti valjano ispunjen, tada se kapara ima vratiti onoj strani koja ju je dala ili se uraunati u ispunjenje obaveze. Hoe li se kapara vratiti ili uraunati u ispunjenje je relativno i zavisi od sluaja do sluaja. Ako je ugovor djelimino ispunjen, tada savjesna strana ne moe zadrati kaparu. Savjesna strana ima dvije mogunosti. Prvo, ona moe traiti potpuno ispunjenje ugovora i naknadu tete koju je pretrpjela zbog neurednog ispunjenja dunikove obaveze ili drugo, moe traiti naknadu tete zbog nepotpunog ispunjenja obaveze.

2)

Ukoliko ugovor nije ispunjen, tada se mora razlikovati da li je za neizvrenje ugovora odgovorna ugovorna strana koja je dala kaparu ili ona strana koja je primila kaparu. Mogue je da za neizvrenje ugovora nije odgovorna nijedna strana ili da su odgovorne obje strane. Svaka od ovih mogunosti glasi: 4) Ako se ugovor ne moe izvriti, a za neizvrenje nije odgovorna nijedna strana (npr. naknadna nemogunost ispunjenja), kapara se mora vratiti.
3) 5)

Ako su za neizvrenje ugovora odgovorne obje ugovorne strane, kapara se takoer vraa.

OPI DIO

by

60

OBLIGACIONO PRAVO

6)

Ako je za neizvrenje ugovora odgovorna strana koja je dala kaparu, druga strana moe birati izmeu dvije mogunosti (facultas alternativa). Nevina ugovorna strana moe traiti ispunjenje ugovora ako je to jo mogue i naknadu tete zbog zakanjenja u ispunjenju obaveze ili se zadovoljiti primljenom kaparom. Ako je za neizvrenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, tada drugoj nevinoj strani stoje na raspolaganju tri mogunosti: prvo, traiti izvrenje ugovora (ako je jo mogue) i naknadu tete zbog zakanjenja; drugo, odustati od ugovora i traiti naknadu tete zbog neispunjenja ugovora; tree, odustati od ugovora i traiti od druge strane kaparu u dvostrukom iznosu.

7)

Treba napomenuti da nevina strana pod 3. i 4. ima pravo izabrati jednu, a ne vie mogunosti. Jedanput izvreni izbor ne moe se mijenjati.

2. KAUCIJA Kaucija (vadium, jamevina) je odreeni iznos novca koji dunik daje prilikom zakljuenja ugovora. Kaucija se daje u svrhu zakljuenja i obezbjeenja izvrenja obaveza iz ugovora. Kaucija predstavlja stvarnopravno sredstvo obezbjeenja ugovora, jer dunik treba predati odreeni iznos novca, da bi ugovor bio zakljuen. Samo obeanje kaucije ne predstavlja zakljuenje ugovora. Pored toga to je ugovor o kauciji realan, on je i akcesoran. Ako dunik ispuni obaveze iz glavnog ugovora kaucija se, u pravilu, uraunava u izvrenje tih obaveza ali se moe i vratiti. Ukoliko dunik ne ispuni svoju obavezu, ona mu propada, odnosno ostaje kod povjerioca. Neizvrenjem ugovora, pa i bez njegove krivice, dunik gubi kauciju. Kaucija se najee daje kod ugovora koji se zakljuuju putem javnog nadmetanja (aukcije) ili kod ugovora o prodaji za primljenu ambalau. Pravno dejstvo kaucije ima odreenih slinosti sa dejstvom kapare, ali i razlika. Slinost je u tome to oba instituta slue obezbjedenju ispunjenja ugovorne obaveze. Oba ugovora su realna i akcesorna, te kao takva dijele sudbinu glavnog ugovora. Kaucija se razlikuje od kapare po tome to kod neizvrenja ugovornih obaveza kaucija propada, bez obzira na razlog neizvrenja, dok kapara propada samo u onom sluaju ako je dunik odgovoran za neispunjenje. Kod kapare povjerilac (nevini ugovara) ima mogunost izbora, a kod kaucije nema. Kaucija obezbjeduje samo primaoca kaucije, a kapara obje ugovorne strane. Na kraju, visina kapare se moe pod odreenim uslovima smanjiti, a kaucije ne moe. 3. ZALOGA Zalono pravo slui osiguranju povjerioevog potraivanja, i to kao jedno od stvarnih sredstava obezbjedenja. Naime, kao i kod ostalih stvarnih obezbjedenja tako i kod zaloge, povjerilac dobija dunikovu stvar iz koje se moe namiriti, ako dunik na vrijeme ne ispuni svoju obavezu. Stvarna sredstva obezbjedenja su jaa nego lina sredstva obezbjedenja. Zaloga (runa zaloga) je zalono pravo na pokretnoj stvari i najee se zasniva ugovorom.

OPI DIO

by

61

OBLIGACIONO PRAVO

Pored ugovora, zaloga moe nastati, ali mnogo rjee, i na osnovu zakona i sudske odluke. Ugovorom o zaloi dunik ili neko tree lice se obavezuju da e povjeriocu predati neku pokretnu stvar, iz koje se on moe namiriti ukoliko mu potraivanje ne bude isplaeno o dospjelosti. U ZOO ugovor o zalozi posmatra kao konsenzualan ugovor, za razliku od pravnih pravila gdje se ovaj ugovor posmatra kao realan ugovor. Prema tome, zalono pravo se zasniva obligacionim ugovorom, a stie se izvrenjem tog ugovora, tj. predajom stvari povjeriocu. Ugovor je pravni osnov (titulus), a modus acquirendi ili nain sticanja je predaja stvari. Povjerilac stie zalono pravo kad mu stvar koja je predmet ugovora bude predata. Sve dotad on nije stekao zalono pravo, nego ima prema drugoj ugovornoj strani obligacionopravni zahtjev (potraivanje), usmjeren na izvrenje obligacionog ugovora, tj. zahtjev za predaju stvari. Ugovor o zaloi je akcesoran ugovor i kao takav zavisan od glavnog ugovora. Zalono pravo moe postojati samo ako postoji glavno potraivanje. Postojanje glavnog obligacionog potraivanja javlja se kao conditio sine qua non za nastanak, trajanje i prestanak zalonog prava. Ukoliko prestane glavno potraivanje ili je ono nitavo, prestaje i zalono pravo. Suprotno od toga, ako prestane zalono pravo, glavna trabina (potraivanje) ostaje na snazi. Objekt zalonog prava moe biti svaka pokretna stvar, koja se nalazi u prometu i kojoj se moe odrediti vrijednost. To je vano zbog svrhe (kauze) zalonog prava, jer se u protivnom ta stvar ne bi mogla prodati i povjerilac ne bi mogao biti namiren. Zatim, zaloiti se moe i suvlasniki (alikvotni) dio, kao i tua stvar. U pravilu, stvar koja se zalae mora biti odreena, ali se pod odreenim uslovima moe zaloiti i generika stvar. Zalog se moe dati za buduu, kao i za uslovnu obavezu. Pored stvari, zaloiti se mogu i potraivanja i neka druga prava. Subjekti zalonog prava su zalogoprimac i zalogodavac. Zalogoprimac se jo naziva i zaloni povjerilac i na njegovoj strani se nalazi obligacionopravni zahtjev usmjeren protiv dunika. Zalogodavac je lice koje je dalo stvar u zalogu i on se naziva jo i zaloni dunik. Ono je najee i dunik iz obligacionopravnog odnosa, ali to ne mora uvijek biti tako. Zalogodavac moe biti i tree lice. Ukoliko dunik ne ispuni svoju dospjelu obavezu, povjerilac se moe namiriti iz zaloene stvari. Postavlja se pitanje kako e se povjerilac namiriti iz zaloene stvari? Moe li je on sam prodati ili moda za sebe zadrati zaloenu stvar? Ukoliko povjerioevo potraivanje ne bude namireno o dospjelosti, on moe zahtijevati od suda da se stvar proda na javnoj prodaji ili po tekuoj cijeni, ako stvar ima berzansku ili trinu cijenu. Da bi se jedna stvar mogla prodati, povjerilac mora prvo dobiti izvrni naslov. To e postii na taj nain to e kod nadlenog suda podii tubu, ishoditi presudu i poslije toga u izvrnom postupku traiti prodaju stvari. Za podizanje te tube trebaju se ispuniti odreene pretpostavke, i to: povjerioevo potraivanje mora biti dospjelo i dunik se mora nalaziti u zakanjenju sa ispunjenjem obaveze. Pravilo da se zaloni povjerilac namiruje prodajom sudskim putem {naelo oficijelnosti) ima nekoliko izuzetaka:
-

Ako bi trokovi javne prodaje bili nesrazmjerno veliki naspram vrijednosti zaloene stvari, sud moe odluiti da povjerilac proda stvar po cijeni koja je utvrena procjenom strunjaka, ili da je ako hoe zadri za sebe po toj cijeni.;

Ako je u zalogu data stvar ija je cijena propisana, ugovarai se mogu sporazumjeti da povjerilac zaloenu stvar proda po propisanoj cijeni ili je po toj cijeni zadri za sebe. Na ZOO u ostvarivanju zalonog prava, polazi od principa oficijelnosti, to znai da je zabranjeno da se povjerilac jednostrano namiri iz zaloene stvari. Ugovarai ne mogu u ugovor o zaloi unijeti klauzulu prema kojoj e zaloena stvar automatski prei u vlasnitvo
-

OPI DIO

by

62

OBLIGACIONO PRAVO

povjerioca ako njegovo potraivanje ne bude namireno o dospjelosti. Znai, odredbama ZOO-a zabranjuje se tzv. lex commisoria. Ako bi se ove zabranjene odredbe ugovorile prilikom zakljuenja ugovora, tada bi ugovor bio valjan, a nitave bi bile samo te odredbe. Meutim, ukoliko ugovarai ovakvu odredbu ugovore nakon zakljuenja ugovora o zaloi, tada e ona biti valjana. Primarna obaveza zalogodavca je predaja zaloene stvari bez materijalnih ili pravnih nedostataka na njoj. Ukoliko zaloena stvar ima materijalni ili pravni nedostatak, zaloni povjerilac ima pravo zahtijevati od zalogodavca drugu odgovarajuu zalogu. S druge strane, zalogoprimac je zaloenu stvar duan uvati s panjom dobrog domaina kada se radi o fizikim licima, odnosno s panjom dobrog privrednika kod pravnih lica. Osnovno pravo zalogoprimca je da se namiri iz zaloene stvari, ukoliko njegovo potraivanje ne bude namireno o dospjelosti. Postavlja se pitanje kojim e se redom namirivati zaloni povjerioci, za sluaj ako je jedna stvar data za obezbjedenje vie potraivanja. Tu imamo viestruko zalaganje jedne te iste pokretne stvari veem broju povjerilaca. U tom sluaju pravo prvenstvene naplate odreuje se prema vremenu nastanka zalonog prava, a ne prema vremenu nastanka glavnog obligacionog prava (zahtjeva). Zalono pravo se moe sticati i na potraivanjima i drugim pravima. U tom se sluaju govori o zalonom pravu na pravima. Zalono pravo na pravima stie se ugovorom o prijenosu potraivanja na zalonog povjerioca. Ovim ugovorom zaloni dunik prenosi na svoga zalonog povjerioca odreeno svoje pravo, koje on ima prema treem licu. Zaloni dunik mora pismeno obavijestiti svoga dunika o sklopljenom ugovoru o zalogu i naloiti mu da obavezu koju je trebao njemu ispuniti sada ispuni drugom licu, tj. zalonom povjeriocu. Kada se radi o zalaganju potraivanja i prava (zalonog prava na pravima) tu, kao i kod cesije, postoje tri lica i to: zalogoprimac ili zaloni povjerilac (cesionar); zalogodavac, tj. lice koje je istovremeno i dunik zalogoprimev i povjerilac onog potraivanja koje se zalae (cedent); te se kao trei javlja zalogodavev dunik (cesus). Najea prava koja se daju u zalog su: autorsko pravo, pravo licence, pravo patenta i si. Da bi se mogla zalagati, ta prava moraju imati imovinski karakter, odnosno imovinsku vrijednost, te moraju biti samostalna i prenosiva.

II. LINA SREDSTVA OBEZBJEENJA UGOVORA

Vidjeli smo da kod stvarnih sredstava obezbjeenja ugovora dunik predaje u posjed povjeriocu odreenu stvar iz koje se povjerilac poslije moe namiriti ako dunik ne ispuni svoju obavezu. Za razliku od stvarnih sredstava, kod linih sredstava obezbjeenja dunik ne predaje povjeriocu nikakvu stvar u posjed, nego se obavezuje da e dati povjeriocu odreenu stvar (najee novac), ukoliko ne ispuni svoju obavezu. U lina sredstva obezbjeenja spadaju: ugovorna kazna, jemstvo i odustanica.

1. UGOVORNA KAZNA Ugovornom kaznom se obavezuje jedan ugovara (dunik) da e drugom ugovarau (povjeriocu) isplatiti odreeni novani iznos ili mu pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni ili zakasni sa ispunjenjem svoje ugovorne obaveze. Ugovorna kazna se moe ugovoriti za sluaj da dunik svoju obavezu uope ne ispuni ili za

OPI DIO

by

63

OBLIGACIONO PRAVO

sluaj da zakasni sa ispunjenjem svoje obaveze. Visina i nain odreivanja ugovorne kazne preputeni su ugovaraima. Oni mogu visinu kazne odrediti u jednom ukupnom (paualnom) iznosu, ili u procentima, ili za svaki dan zakanjenja ili na neki drugi nain. Ugovornu kaznu ugovarai mogu utanaiti tokom postizanja sporazuma o glavnoj obavezi, to je i najei sluaj. U ovakvim sluajevima ugovorna kazna se odreuje u posebnoj taki ugovora. Meutim, ugovarai mogu saglasnost o ugovornoj kazni posebno postii i regulirati je posebnim ugovorom. U tom se sluaju postavlja pitanje forme u kojoj mora biti ugovorena ugovorna kazna. U ZOO je ovo pitanje rijeeno na taj nain to je odreeno da ugovorna kazna mora biti u istoj formi koja je propisana i za ugovor iz kojeg je nastala glavna obaveza. Ugovorna kazna je akcesorne prirode, to pretpostavlja postojanje glavne obaveze. Ugovorna kazna dijeli sudbinu obaveze iz glavnog ugovora (tzv. glavne obaveze).

2. JEMSTVO Jemstvo je ugovor zakljuen izmeu povjerioca i jemca, kojim se jemac obavezuje da e povjeriocu ispuniti punovanu i dospjelu obavezu dunika ukoliko to dunik ne uini. Jemstvo je lino sredstvo obezbjeenja ispunjenja ugovornih obaveza, odnosno dunikove ugovorne obaveze. Jemac, dakle, prema povjeriocu preuzima odgovornost za obavezu glavnog dunika i on povjeriocu odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Jemstvo nastaje ugovorom zakljuenim izmeu jemca i povjerioca. Glavni dunik ovdje nije ugovorna strana, te se njegov pristanak u tom sluaju i ne trai. Ugovor o jemstvu moe se zakljuiti i protiv volje glavnog dunika. Ugovor o jemstvu je jednostrano obvezan i dobroin, jer se obavezuje samo jemac i on za svoju obavezu od povjerioca ne dobija nikakvu protuuslugu. Jemstvo moe nastati i na osnovu zakona, ali je to veoma rijedak sluaj. Najpoznatije zakonsko jemstvo je ono koje daje drava za tedne uloge graana kod banaka. ZOO trai da ugovor o jemstvu bude sastavljen u pismenoj formi. Dakle, za jemstvo nije dovoljno da ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim elementima ugovora, nego taj svoj dogovor one moraju pismeno utanaiti. Tim zahtjevom forma postaje jedan od bitnih ili konstitutivnih elemenata ugovora o jemstvu. Ukoliko takav ugovor ne bi bio zakljuen u pismenoj formi, on ne bi proizvodio pravna dejstva, odnosno bio bi nitav. Pismena forma je predviena kao zatita dunika od prebrzog i lakomislenog obvezivanja. U skladu s tim, ukoliko je dunik ve ispunio obavezu proisteklu iz usmeno zakljuenog ugovora o jemstvu, smatra se da je time ugovor konvalidiran, odnosno ugovor je punovaan. Jemstvo, kao i ostala sredstva obezbjeenja ugovora slue boljem poloaju povjerioca u obligacionom (ugovornom) odnosu. Naime, povjeriocu, pored njegovog prvobitnog dunika, za obavezu sada odgovara i tree lice. Tree lice se naziva jemac. a prvobitni dunik se oznaava i kao glavni dunik. Obojica su dunici i moe se rei da se jemstvom poveava broj subjekata na dunikoj strani. Ali jemac i glavni dunik nisu dunici istog ranga. Glavni dunik odgovara na prvom mjestu, pa tek onda jemac -supsidijarno. Kad
OPI DIO by

64

OBLIGACIONO PRAVO

obaveza dospije, povjerilac je duan, za namirenje iste, prvo se obratiti glavnom duniku, pa je tek onda. ako se ne uspije namiriti od glavnog dunika, ovlatenje ispunjenje obaveze zahtijevati od jemca. Ova karakteristika jemstva naziva se supsidijarnost, odnosno podreenost ili uslovljenost jemstva. Postavlja se pitanje kad se smatra da se povjerilac nije mogao namiriti od glavnog dunika. U naem pravu nije uvijek vladalo isto miljenje povodom ovog pitanja. Prema ZOO, povjerilac se za ispunjenje dospjele obaveze mora prvo pismeno obratiti glavnom duniku ostavljajui mu istovremeno odreeni rok za ispunjenje obaveze. Po proteku toga roka povjerilac moe od jemca traiti ispunjenje obaveze. Znai, povjerilac ne mora putem suda zahtijevati ispunjenje obaveze od glavnog dunika. Pored supsidijarnosti, i akcesornost se javlja kao jedna od najvanijih osobina jemstva. Jemstvom se obezbjeuje punovano potraivanje. To znai daje uslov postojanja jemstva postojanje punovane obaveze glavnog dunika. Ako je glavna obaveza nitava ili je prestala, ona se jemstvom ne moe osnaiti, odnosno uiniti punovanom. Od naela akcesornosti, postoji jedan izuzetak, a to je sluaj kada se jemac obavezao povjeriocu za neko poslovno nesposobno lice. Tu bi se prije moglo rei da se radi o zasnivanju jedne samostalne obaveze jemca, nego o postojanju jemstva. Jemstvo se moe dati za svaku punovanu obavezu, bez obzira na njenu sadrinu. Pored toga, jemiti se moe i za uslovnu i buduu obavezu. Kad se radi o buduoj obavezi, ona mora biti odreena. Iz akcesornosti jemstva mogu se izvui odreeni zakljuci:
-

Obaveza jemca postoji samo uz punovanu obavezu glavnog dunika. Obim (kvantitet) obaveze jemca ne moe biti vei od obaveze glavnog dunika. Jemeva obaveza moe biti ista ili manja od obaveze glavnog dunika. Ako je ugovoreno da obaveza jemca bude vea od obaveze glavnog dunika, onda se ona svodi na mjeru dunikove obaveze. Jemeva obaveza, izuzev kod strogo linih obaveza, mora biti kvalitativno ista kao i obaveza glavnog dunika. Jemac odgovara za ispunjenje kako glavne obaveze, tako i trokova koje je povjerilac uinio u cilju naplate duga od glavnog dunika. Pored toga, jemac odgovara i za svako poveanje obaveze koje bi nastalo dunikovom docnjom ili dunikovom krivicom, ukoliko nije drugaije ugovoreno. Kad povjerilac ustupi treem licu (cesionaru) svoje potraivanje koje on ima prema glavnom duniku, smatra se da je tim potraivanjem ustupljeno i potraivanje prema jemcu, i to zbog toga to se jemstvo ne moe odvojiti od glavne obaveze. Poloaj jemca ne smije biti slabiji nego poloaj glavnog dunika. Stoga jemac ima pravo povjeriocu isticati sve one prigovore koje bi mu mogao istai i glavni dunik, a odnose se na sam dug. To su, prije svega, prigovor kompenzacije, prigovor da je dunik podmirio obavezu, daje potraivanje zastarjelo i sl.

- Kad prestane glavna obaveza, prestaje i jemstvo.

-

Ukoliko jemac, umjesto glavnog dunika, ispuni obavezu prema povjeriocu, tada to potraivanje sa svim sporednim pravima i jemstvima prelazi na jemca. Ovdje se radi o personalnoj subrogaciji. i to o zakonskoj personalnoj subrogaciji. Znai, ispunjenjem obaveze od strane jemca, na njega, po sili zakona (ipso iure), prelazi potraivanje bez bilo kakvog dodatnog akta od

OPI DIO

by

65

OBLIGACIONO PRAVO

strane povjerioca ili glavnog dunika. Jemac ima pravo od povjerioca traiti sva sredstva potrebna za realizaciju svoga regresnog prava prema glavnom duniku. Tu se prije svega misli na potvrdu daje dug plaen, kao i druge isprave o dugu. Ako je za obezbjeenje potraivanja bila predata i pokretna stvar (runi zalog), tada i taj zalog povjerilac treba predati jemcu. Odbije li povjerilac dati jemcu traena sredstva, jemac moe uskratiti ispunjenje obaveze. Ispunjenjem obaveze od strane jemca dolazi, kako smo vidjeli, do zakonske personalne subrogacije, to u potpunosti odgovara svrsi jemstva. Glavni dunik moe istaknuti jemcu odreene prigovore, kada mu se jemac obrati sa regresnim zahtjevom. Prije svega, jemac moe zahtijevati od glavnog dunika samo onaj iznos koji je on platio povjeriocu. Dalje, glavni dunik moe jemcu istai sve prigovore koje je eventualno jemac mogao istai povjeriocu prilikom ispunjenja obaveze, kao npr. zastarjelost potraivanja, oprost i sl. Obaveze jemca mogu biti razliite, tako da u skladu s tim obavezama razlikujemo nekoliko vrsta jemstva, i to: a) obino ili supsidijarno jemstvo; b) solidarno jemstvo; c) podjemstvo; d) sajemstvo i e) jemstvo za naknadu tete jemcu. Solidarno jemstvo postoji ondje gdje se jemac obavezao povjeriocu zajedno sa dunikom, i to kao jemac platac. Kod solidarnog jemstva nema supsidijarnosti i povjerilac ispunjenje svoje obaveze moe zahtijevati bilo od glavnog dunika bilo od jemca. Ispunjenje obaveze povjerilac moe, ukoliko to eli, zahtijevati istovremeno od obojice. Na prvi pogled, solidarno jemstvo je identino sa solidarnom (pasivnom) odgovornou dunika. Meutim, obaveze solidarnih dunika su nezavisne jedne od druge, dok je obaveza solidarnog jemca akcesorne prirode i zavisi od obaveze glavnog dunika. Solidarni jemac, ukoliko plati dug, ima pravo naplate od glavnog dunika svega onoga to je dao povjeriocu, dok solidarni dunik ima pravo samo na odgovarajui dio koji otpada na ostale sadunike. Podjemstvo je takva vrsta jemstva gdje se tree lice obavezuje povjeriocu da e mu ono izmiriti obavezu ukoliko to ne uini jemac. Ovo tree lice se naziva podjemac ili jemev jemac. Odnos izmeu jemca i njegovog jemca je isti kao i odnos izmeu glavnog dunika i jemca. Ovo jemstvo se javlja veoma rijetko. Sajemstvo postoji onda kad se vie jemaca obaveu da e odgovarati za ispunjenje glavne obaveze. Ta lica nazivaju se sajemci i odgovaraju solidarno za obavezu glavnog dunika. Povjerilac moe traiti ispunjenje obaveze od bilo kog sajemca ili od svih njih zajedno, ali tek poto svoje potraivanje nije uspio naplatiti od glavnog dunika. Jemstvo za naknadu tete jemcu postoji onda kad se jedno lice obavee jemcu da e mu naknaditi eventualnu tetu koju bi on (jemac) pretrpio zbog toga to je kao jemac platio glavni dug. U tom se sluaju tree lice obavezuje, zapravo, naknaditi jemcu onaj dio koji on (jemac) ne bi mogao naplatiti od glavnog dunika u regresnom postupku. Jemstvo prestaje kad prestane i glavna obaveza. Izuzetno, jemstvo moe prestati i prije prestanka glavne obaveze, i to u sluaju da povjerilac oslobodi jemca obaveze ili ondje gdje je jemstvo zakljueno na odreeni rok, protekom tog roka 3. ODUSTANICA Pod odustanicom se podrazumijeva sporazum ugovornih strana prema kojem jedna ili obje ugovorne strane mogu odustati od ve zakljuenog ugovora davanjem odustanice.
OPI DIO by

66

OBLIGACIONO PRAVO

Odustanica je pravo jedne ili obje ugovorne strane da plaanjem odreenog iznosa novca odustanu od ugovora. Odustanica se najee odreuje posebnom klauzulom u glavnom ugovoru, ali nema smetnje da se ovo pravo ugovori i naknadno. Predmet odustanice je najee odreeni iznos novca, a moe biti i neka druga generika ili individualno odreena stvar. Odustanica se najee ugovora kao pravo jedne strane, ali poto postoji sloboda ugovaranja, odustanica moe biti ugovorena kao pravo obje ugovorne strane. Strana u iju je korist odustanica ugovorena ima pravo izbora (tzv. facultas alternativa) izmeu dvije mogunosti: ili da odustane od ugovora i drugoj strani isplati odustanicu ili da ostane kod ugovora i da trai ispunjenje svoga potraivanja uz, eventualno, istovremeno ispunjenje svoje obaveze. Ugovara u iju je korist ustanovljena odustanica moe odustati od ugovora samo do predvienog roka, ukoliko su ugovarai taj rok odredili. im je ovlatena ugovorna strana izabrala jednu od gore navedenih alternativa, njeno pravo izbora prestaje i ona svoju odluku ne moe vie jednostrano mijenjati. Naprimjer, ako je obavijestila drugu stranu da odustaje od ugovora, ona vie ne moe traiti ispunjenje obaveze. Odustanica moe biti ugovorena zajedno s kaparom. U tom sluaju se javlja kapara kao odustanica. Ako odustane strana koja je dala kaparu, tada ona gubi kaparu, a ako odustane strana koja je primila kaparu, tada ona mora vratiti kaparu u dvostrukom iznosu. Odustanica se razlikuje od kapare u sljedeem: - Odustanica se samo obeava i obino se ne daje, dok se kapara predaje drugoj ugovornoj strani. - Odustanicom se zasniva pravo odustanka od ugovora, a davanje kapare je znak daje ugovor zakljuen. Pravo na odustanicu ima ona ugovorna strana u iju je korist ona ustanovljena, dok pravo na kaparu ima samo nevina strana (tj. ona strana koja nije odgovorna za neizvrenje ugovora). Odustanica se razlikuje i od ugovorne kazne, i to: - Odustanicom ovlatena strana plaa odreeni iznos novca i nije obavezna drugoj strani naknaditi tetu. Kod ugovorne kazne povjerilac moe traiti i naknadu tete i ugovornu kaznu, ako je ugovorna kazna manja od prouzrokovane tete. - Odustanica se u pravilu ne moe smanjiti, dok ugovorna kazna moe. - Plaanjem odustanice raskida se ugovor, dok se ugovorna kazna moe kumulirati s ispunjenjem ugovora. 4. PRAVO ZADRAVANJA Pravo zadravanja (ius retentionis) je pravo povjerioca da nakon dospjelosti potraivanja zadri dunikovu stvar, koja je u njegovom posjedu, sve dok mu ne bude isplaeno to potraivanje. Ako dunik ne ispuni svoju obavezu, povjerilac se moe namiriti iz zadrane stvari istim postupkom kao zaloni povjerilac. Pravo zadravanja je takoer jedno od sredstava obezbjedenja ispunjenja ugovornih obaveza, jer je povjerilac ovlaten zadrati dunikovu stvar u svojim rukama, sve dok mu dunik ne ispuni obavezu. Da bi se povjerilac mogao koristiti pravom zadravanja, potrebno je da se ispune odreene pretpostavke: - Povjerioevo potraivanje mora biti dospjelo. - Pravo zadravanja se moe vriti na st\wi. Stvar mora imati odreenu prometnu vrijednost, jer se u protivnom ne bi mogla prodati.

OPI DIO

by

67

OBLIGACIONO PRAVO

Stvar mora biti u posjedu povjerioca.

Pravo zadravanja (pravo retencije) ima dvije funkcije: - slui kao sredstvo prinude koje osigurava uredno ispunjenje obaveze od strane dunika ; i - slui kao sredstvo namirenja potraivanja iz zadrane stvari, ako dunik (A) ne namiri svoju obavezu. Kod prava zadravanja se postavlja i pitanje da li stvar koja je u posjedu povjerioca i koju on "zadrava", mora poticati iz istog obligacionog odnosa iz kojeg povjerilac ima potraivanje prema duniku. Drugim rijeima, je li koneksitet uslov prava zadravanja. Prema pravnim pravilima, a i prema nekim zakonima donoenim prije ZOO, koneksitet je uslov prava zadravanja. ZOO ne zahtijeva koneksitet kod ovog prava i dunik ne moe povjeriocu istaknuti prigovor da stvar koja je u njegovom posjedu nije predmet obligacije (pravnog posla) ije namirenje trai povjerilac. U posebnom dijelu ZOO se navode neki ugovori kod kojih se najee javlja pravo zadravanja, npr. pravo poslenika (izvoaa radova, preduzimaa) na stvarima naruioca kod ugovora o djelu; pravo prijevoznika na stvarima predatim na prijevoz kod ugovora o prijevozu i u drugim sluajevima. Povjerilac koji dri dunikovu stvar ima se pravo namiriti iz vrijednosti te stvari na isti nain kao zaloni povjerilac, s tim da je povjerilac (retinent) duan o svojoj namjeri pravovremeno obavijestiti dunika. Od prava zadravanja postoje i izuzeci navedeni u ZOO-a. Tako povjerilac nema pravo zadravanja stvari koje su od dunika oduzete protiv njegove volje. Povjerilac ne moe zadravati ni one stvari koje su mu predate na uvanje ili poslugu. Isto tako, povjerilac ne bi mogao zadrati ni dunikovu punomo, isprave, legitimacije i sline stvari. Predmet zadravanja ne mogu biti ni one stvari koje se ne mogu izloiti prodaji. Pravo zadravanja prestaje isplatom potraivanja ili nekim drugim nainom prestanka obaveze. Pravo zadravanja prestaje i faktikim gubitkom vlasti (posjeda) nad stvari.

UGOVOR U KORIST TREEG LICA

U pravilu, ugovori proizvode pravno dejstvo izmeu ugovornih strana, i to tako to je dunik obavezan ispuniti povjeriocu ugovorenu obavezu. Ugovor se moe zakljuiti i putem punomonika, ali i u tom sluaju ugovor djeluje samo prema gospodaru posla, odnosno davaocu punomoi, a ne prema punomoniku, koji je u ime i za raun drugoga zakljuio ugovor. Samo izuzetno, ugovor moe proizvoditi odreena dejstva i prema treim licima. To se postie ugovorom u korist treeg lica. Ugovorom u korist treeg lica jedna ugovorna strana (dunik - u naem sluaju O) obavezuje se drugoj ugovornoj strani (povjerilac - A) da e izvriti odreenu radnju u korist treeg lica (S). Ugovorna strana koja se obavezuje na izvrenje odreene obaveze naziva se promitent ili obeavalac. Druga ugovorna strana (povjerilac), koja sa dunikom ugovara ispunjenje obaveze prema treem licu naziva se promisar ili stipulant. Na kraju, tree lice u iju se korist zakljuuje ugovor naziva se korisnik ili beneficij ar. Korisnik moe biti bilo koje lice, pa i ono koje nema poslovnu sposobnost. To je i razumljivo jer se od korisnika ne zahtijeva ispunjenje bilo koje obaveze, nego se u njegovu korist ugovaraju samo prava. U skladu s tim korisnik ne mora ni znati za postojanje ugovora u njegovu korist. Za valjanost toga ugovora ne zahtijeva se korisnikova saglasnost. Ali, korisnik je ovlaten odbiti prijem ispunjenja takvog ugovora, jer se nikome protivno njegovoj volji ne moe nametnuti primanje poklona ili druge koristi. Ako korisnik odbije prijem

OPI DIO

by

68

OBLIGACIONO PRAVO

ispunjenja, smatra se da ugovor nije ni zakljuen. U tom sluaju, korist koja je bila ugovorena za tree lice pripada promisaru (stipulantu), ako ta drugo nije ugovoreno ili ne proizlazi iz prirode posla. Kod ovog ugovora korisnik stjee pravo da od ugovaraa (dunika) zahtijeva ispunjenje obaveze. Isto tako, i promisar moe zahtijevati od dunika (promitenta) ispunjenje ugovorne obaveze prema treem licu. Ugovor na temelju kojeg sam korisnik moe zahtijevati od dunika ispunjenje obaveze naziva se "pravi" ugovor u korist treeg ili ugovor u korist treeg u pravom smislu te rijei. Za razliku od ovog, "pravog" ugovora u korist treeg lica poznat je i "nepravi" ugovor u korist treeg lica, i to posebno u njemakoj pravnoj koli. Na osnovu "nepravog" ugovora u korist treeg korisnik je ovlaten primiti, ali nije ovlaten traiti prisilno ispunjenje obaveze. Na ZOO je regulisao samo "pravi" ugovor u korist treeg lica, ali kod ovog ugovora postoje tri meusobna odnosa i to: 1. Odnos promitenta i promisara je odnos nastao iz osnovnog ugovora. Iz odnosa promitenta i korisnika proizilazi pravo korisnika da od promitenta zahtijeva ispunjenje ugovorene obaveze. Korisnik je ovlaten da zahtijeva ispunjenje obaveze, ali on ne moe utjecati na oblik i sadraj ugovora jer on nije ugovorna strana. Promitent moe isticati korisniku sve prigovore koje on ima prema promisaru a koji proizlaze iz osnovnog pravnog posla. 2. Meusobni odnos promisara i korisnika moe biti razliit, a temelji se na motivima zbog kojih promisar ugovara neko pravo u korist korisnika. To moe biti poklon, isplata duga, davanje zajma i sl. Taj se odnos ne tie promitenta i on na njega ne moe utjecati. 3. Nasuprot ugovoru u korist treeg lica bio bi ugovor na teret treeg lica. Kada jedno lice obea drugom licu da e trei neto uiniti ili propustiti, to treeg ne obavezuje. Ipak, ako bi drugo lice pretrpjelo tetu zbog toga to se trei nije obavezao, obeavalac bi bio duan naknaditi nastalu tetu.

POBIJANJE DUNIKOVIH PRAVNIH RADNJI I. UVOD

Obligacioni odnos je relativan odnos i on se, u pravilu, ne tie treih lica (res inter alios acta). To dalje znai da povjerilac iz jednog obligacionog odnosa ne moe svog dunika ograniiti u njegovom pravu, da on i s drugim licima zakljuuje pravne poslove. Meutim, nesavjestan dunik moe zloupotrijebiti slobodu zakljuenja ugovora i to tako da s drugim licima zakljuuje ugovore (teretne ili besplatne) u cilju onemoguavanja naplate ve dospjelih potraivanja drugih lica. Naime, dunik moe drugom licu fiktivno prodati ili pokloniti svoju imovinu i na taj nain postati insolventan. U takvim sluajevima povjerilac nee moi realizirati svoje pravo (npr. naplatiti potraivanje), jer dunik nema imovine, a za neizvrenje obaveze mogue je prema duniku poduzeti samo imovinske sankcije, a ne i sankcije na linosti (npr. duniki zatvor). Da bi se duniku onemoguilo otuenje imovine i olakala naplata povjerioevih potraivanja, data je mogunost povjeriocu da, pod izvjesnim uslovima, pobija dunikove pravne radnje uinjene na tetu povjerioca. Pobijanje dunikovih pravnih radnji poznavalo je jo i rimsko pravo i to tako to je povjerilac mogao protiv nesavjesnog dunika podnositi posebnu tubu tzv. actio Pauliana. Ovu tubu mogao je podnijeti svaki povjerilac koji je oteen dunikovom pravnom radnjom i koji se usljed toga ne moe naplatiti iz preostale dunikove imovine. Tuba se mogla podnijeti protiv dunika ili treih lica koja su imala koristi od dunikovih radnji. Da bi povjerilac uspio s tubom morao je dokazati dunikovu namjeru da preduzetom radnjom oteti povjerioca,
OPI DIO by

69

OBLIGACIONO PRAVO

kao i znanje treeg lica (pribavioca) da dunik preduzetom radnjom oteuje povjerioca. Posljednji uslov (znanje pribavioca o namjeri dunika da oteti povjerioca) povjerilac nije morao dokazivati ako je pribavilac stvari od dunika stekao besplatnim poslom. Actio Pauliana se morala podnijeti najkasnije u roku od godine dana od izvrenja pobijanog akta. Pobijanje dunikovih pravnih radnji regulirano je ZOO. Prije donoenja ZOO na ovu materiju primjenjivana su pravna pravila Zakona o pobijanju pravnih djela izvan steaja iz 1931. godine. Pobijanje dunikovih pravnih radnji moe se javiti u steaju i izvan steaja. ZOO regulira samo one sluajeve kad nije pokrenut steajni postupak. Svrha pobijanja izvan steaja je namirenje jednog povjerioca i pravna radnja se samo prema njemu proglaava nevaeom i to samo do iznosa potrebnog za namirenje njegovog potraivanja. Pobijanje u steaju se vri da bi se namirili svi povjerioci, a pravna radnja se u potpunosti ponitava i vrijednost raspolaganja se u cijelosti vraa u steajnu masu. Pobijanje dunikovih pravnih radnji je institut obligacionog prava putem kojeg svaki povjerilac dospjelog potraivanja moe pobijati pravnu radnju svog dunika koja je poduzeta na tetu povjerioca. Pobijanjem se povjerilac mijea u pravne poslove svog dunika i to u onim sluajevima kad se dunikova imovinska aktiva smanjila ili pasiva poveala, a povjerilac se iz preostale dunikove imovine ne moe u potpunosti namiriti. Povjerilac e najee tubom zahtijevati pobijanje dunikovih pravnih radnji i to tako to e traiti da se dunikove pravne radnje oglase prema njemu bez pravnog dejstva i to u onom obimu koji je potreban da se povjerioevo potraivanje u potpunosti podmiri. Za razliku od rimskog prava u naem pravu povjerilac ima pravo pobijanja bez obzira da lije njegovo potraivanje nastalo prije ili poslije pobijane radnje dunika. Povjerilac koji vri pobijanje zove se pobija, a njegov zahtjev je usmjeren protiv treeg lica s kojim je dunik poduzeo osporavanu pravnu radnju. To tree lice naziva se protivnik pobijanja. Pobijanje se moe vriti tubom ili prigovorom. Ako se pobijanje vri tubom nesporno je da se tree lice javlja kao pasivno legitimirana strana, jer je na njega prela imovinska korist dunikovom pravnom radnjom. Pod "treim licem" se podrazumjevaju univerzalni i singularni pravni sljednici protivnika pobijanja. Univerzalni sljednici jednog fizikog lica su njegovi nasljednici, dok se kao univerzalni sljednici pravnog lica javljaju odgovarajui pravni subjekti koji su preuzeli prava i obaveze pravnog lica koje je prestalo postojati. Singularni sljednici su ona lica na koja je tree lice (protivnik pobijanja) prenijeo steenu korist (npr. tree lice zakljui ugovor s novim licem). Ako je tree lice korist primljenu od dunika dalje otuilo moramo razlikovati da lije to otuenje izvreno teretnim ili besplatnim poslom. Ako je korist steena od dunika prenesena na pribavioca (singulamog sljednika) teretnim poslom tuba se protiv njega moe podnijeti samo pod uslovom da je on znao da se pribavljanje njegovih prethodnika moglo pobijati. Ako je pribavilac korist stekao besplatnim pravnim poslom tuba se protiv njega moe podii bez obzira da li je on znao ili nije znao da se pribavljanje njegovih prethodnika moglo pobijati. Ako je nesporno da se tree lice mora nai u ulozi tuene strane, sporno je da li pored njega, treba tuiti i dunika. Miljenja o tome su podijeljena. Jedni smatraju da se kao tuena strana moe javiti samo tree lice ili umjesto njega njegovi univerzalni ili singularni pravni sljednici, a da dunika ne treba tuiti jer je on ionako insolventan. Drugi smatraju da pored treeg treba tuiti i dunika, jer u kondemnatornom dijelu tubenog zahtjeva, u pravilu, postoji deklaracija o postojanju potraivanja, a utvrivanje postojanja potraivanja moe biti upueno samo prema duniku. Pobijanje dunikovih pravnih radnji, mada rjee, moe se vriti i tako to e povjerilac istai prigovor protivniku pobijanja. Pobijanje prigovorom mogue je u dvije situacije. Prvo, u onim sluajevima kad protivnik pobijanja trai od dunika ispunjenje obaveze, a povjerilac prigovorom pobija to traenje. Druga je situacija kad je protivnik pobijanja stekao

OPI DIO

by

70

OBLIGACIONO PRAVO

starije i jae pravo na nekom predmetu koji se nalazi u dunikovoj imovini i zahtijeva da se taj predmet izuzme od izvrenja, a povjerilac istie prigovor protivniku pobijanja da je on to pravo stekao dunikovom pravnom radnjom koja podlijee pobijanju.

II.

USLOVI POBIJANJA

Za uspjeno pobijanje dunikovih pravnih radnji potrebno je da se ispune opi i posebni uslovi pobijanja i to na taj nain to se opi ulo vi pobijanja moraju kumulativno ispuniti, a od posebnih uslova dovoljno je da se ispuni alternativno bilo koji od uslova. Opi uslovi pobijanja su: dospjelost povjerioevog potraivanja i pravna radnja dunika preduzeta na tetu povjerioca. Posebni uslovi pobijanja sadrani su u etiri posebne paulijanske tube i to: a) dolozna, b) kulpozna, c) porodina i d) kvazipaulijanska tuba.

1. OPI USLOVI POBIJANJA a. Dospjelost potraivanja Prema ZOO da bi povjerilac mogao pobijati dunikove pravne radnje potrebno je daje njegovo potraivanje dospjelo. Potraivanje se smatra dospjelim od momenta kad povjerilac moe traiti njegovo izvrenje, a istovremeno dunik je obavezan ispuniti dunu inidbu. Povjerilac koji ima dospjelo potraivanje mora u postupku pobijanja dokazati insolventnost dunika. Ako ne uspije dokazati insolventnost dunika povjerilac nee uspjeti sa zahtjevom za pobijanje pravnih radnji. Treba napomenuti da je ZOO u jo jednom elementu odstupio od pravnih pravila Zakona iz 1931. godine. Naime, prema ZOO svaki povjerilac koji ima dospjelo potraivanje moe pobijati dunikove pravne radnje i to bez obzira kad je nastalo njegovo potraivanje; prije ili poslije dunikove pravne radnje. b. Pravna radnja dunika na tetu povjerioca.

Da bi povjerilac mogao pobijati pravne radnje dunika, takve radnje moraju biti poduzete na tetu povjerioca. To su sve radnje kojima se umanjuje dunikova imovina, tj. tim radnjama se smanjuje aktiva ili poveava njegova pasiva. Kao dunikove pravne radnje koje se mogu pobijati e se najee javljati pravni poslovi, zatim faktike radnje i na kraju dunikova proputanja. Od pravnih poslova najee e se raditi o teretnim ili dobroinim ugovorima. Povjerilac moe pobijati i dunikovo proputanje pod uslovom da je zbog takvog proputanja dunik izgubio neko materijalno pravo ili je za njega nastala materijalna obaveza. Kao tipina dunikova proputanja napomenimo: neisticanje prigovora zastarjelosti, neprijavljivanje potraivanja u steajnu masu, nepodnoenje albe i sl. S druge strane ne mogu se pobijati dunikove radnje kojima je on propustio da povea

OPI DIO

by

71

OBLIGACIONO PRAVO

svoju imovinu. Povjerilac moe pobijati samo one pravne radnje koje su uinjene na njegovu tetu. Potrebno je daje dunik insolventan i to ba zbog toga to je raspolagao sa svojom imovinom. Ako dunik posjeduje imovinu iz koje se povjerilac moe namiriti, tada on ne moe pobijati dunikove pravne radnje. Da bi postojalo oteenje povjerioca njegovo potraivanje mora biti dospjelo, a istovremeno i dunik mora biti insolventan. Tada je zakonska pretpostavka da je dunikovo raspolaganje usmjereno na oteenje povjerioca. Ako povjerilac eli da se naplati za vie svojih potraivanja, a dovoljno mu je da pobije jednu dunikovu radnju, tada e on morati podnijeti onoliko tubi koliko ima posebnih potraivanja bez obzira to pobija samo jedan dunikov akt. Isto tako ako dva ili vie povjerilaca pobijaju istu dunikovu radnju morat e podnositi svaki za sebe posebnu tubu i posebno dokazivati ne samo dospjelost svoga potraivanja nego i insolventnost dunika. Pobijanje dunikovih pravnih radnji ne sprijeava ni injenica da je tree lice steklo izvrni naslov ili je svoj zahtjev u potpunosti naplatio od dunika. 2. POSEBNI USLOVI POBIJANJA

Kako smo ve napomenuli, da bi povjerilac uspio sa zahtjevom za pobijanje pravnih radnji, potrebno je da se pored opih uslova ispuni ijedan od posebnih uslova. Posebni uslovi se tiu objektivnih i subjektivnih okolnosti na strani dunika i protivnika pobijanja, te posebnih rokova podizanja paulijanske tube. Isto tako razlikujemo da li se pobija teretno ili besplatno raspolaganje. a. Dolozna paulijanska tuba (actio Pauliana dolosa) Podizanje dolozne paulijanske tube mogue je u onim sluajevima kad je dunik svjesno poduzeo pravnu radnju da takvom radnjom nanosi tetu povjeriocu. ZOO navodi daje "dunik znao" da svojim raspolaganjem nanosi tetu svojim povjeriocima. Izuzev dunikove namjere oteenja povjerilaca kod dolozne tube moraju se ostvariti i drugi uslovi. Prije svega mora se raditi o teretnom raspolaganju, kod kojeg dunik od protivnika pobijanja (druge strane) dobija odreenu naknadu ili drugu protuinidbu za ono to daje toj strani. Teretno raspolaganje moe biti preduzeto od dunika ili njegovog zastupnika. Svijest o oteenju povjerilaca radnjom koja se pobija, kod dunika mora postojati u momentu preduzimanja te radnje. Drugi uslov se tie subjektivnog elementa protivnika pobijanja, odnosno treeg lica. Naime, potrebno je daje i tom treem licu bila poznata namjera dunika da oteti povjerioca. U ZOO-a navodi daje "i treem licu to bilo poznato". Povjerilac mora doloznu tubu podnijeti u roku od godinu dana od poduzete pravne radnje, odnosno od dana kad je trebalo preduzeti proputenu radnju. b. Kulpozna paulijanska tuba (actio Pauliana culposa) Potrebno je da se ispune odreeni uslovi: Prije svega je potrebno da se, kao kod dolozne tube, radi o teretnom raspolaganju dunika na tetu povjerioca. Zatim, da u vrijeme raspolaganja dunik nije znao da pravnom radnjom (raspolaganjem) nanosi tetu svojim povjeriocima, ali je mogao znati da je upotrijebio panju dobrog domaina, odnosno dobrog privrednika. Tada je on odgovoran za takvo svoje skrivljeno neznanje i zbog toga treba da snosi tetne posljedice svoje obine nepanje (culpa levis). to se tie subjektivnog elementa na strani protivnika pobijanja potrebno je da je
OPI DIO by

72

OBLIGACIONO PRAVO

njemu moglo biti poznato da dunik svojim raspolaganjima nanosi tetu povjeriocima. Vidi se da i na strani protivnika pobijanja mora postojati obina nepanja, jer on ne mora znati da preduzetim radnjama dunik oteuje povjerioce, nego samo da mu je to moglo biti poznato. Protivnik pobijanja je mogao saznati za oteenje povjerioca da je upotrijebio potrebnu panju (panju dobrog domaina, odnosno dobrog privrednika), ali to nije uradio i zbog toga je i povjeriocu olakan teret dokazivanja, jer on mora dokazati samo postojanje obine, a ne grube nepanje, na strani dunika i protivnika pobijanja. Postojanje obine nepanje povjerilac e dokazivati ope poznatim okolnostima, kao npr. raspolaganje imovinom u bescijenje, pravne radnje dunika poduzete u nevrijeme, nesrazmjerne protuinidbe od strane protivnika pobijanja i sl. Rok za podizanje kulpozne tube iznosi, kao i kod dolozne tube, godinu dana od dana kada je poduzeta pobijana radnja, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti proputenu radnju. Zakon o obligacionim odnosima je pravila o doloznoj i kulpoznoj paulijanskoj tubi regulirao u jednoj odredbi, te je na taj nain omoguio povjeriocu alternativno koritenje svog prava: prema isto doloznim elementima ili prema isto kulpoznim elementima ili kombinacijom ovih elemenata. Tako povjerilac moe koristiti elemente iz dolozne i kulpozne tube ili ih kombinirati na taj nain to e iz jedne tube uzeti jedan (npr. da je dunik znao da oteuje povjerioce), a iz druge tube drugi element (npr. da protivnik pobijanja nije znao da povjerilac eli otetiti povjerioce, ali je iz okolnosti sluaja morao znati). Ovim je Zakon o obligacionim odnosima poboljao poloaj povjerioca i u odnosu na klasinu latinsku tubu (danas zastupljenu u francuskom pravu), ali i u odnosu na tzv. germansku varijantu paulijanske tube. Naravno da e u praksi povjeriocu biti najlake da dokazuje da su i dunik i protivnik pobijanja mogli znati da se pravnim radnjama nanosi teta povjeriocima (elementi iste kulpozne tube). c. Porodina paulijanska tuba (actio Pauliana familliaria) Kad dunik poduzme pravnu radnju u korist svog branog druga (supruga) ili nekog lana blie familije, tada se opravdano pretpostavlja da je takva radnja poduzeta na tetu povjerioca ako ne postoji dovoljno druge imovine iz koje bi se on mogao namiriti. U takvim sluajevima povjerilac moe podii porodinu paulijansku tubu. Za uspjeh ove tube potrebno je da se ispune odreeni uslovi: Za uspjeh porodine paulijanske tube, kao i kod dolozne i kulpozne paulijanske tube, potrebno je daje protivnik pobijanja dunikovu imovinu stekao teretnim raspolaganjem. Zatim, da je pobijano raspolaganje uinjeno u korist dunikovog branog druga (supruga), ili srodnika po krvi u pravoj liniji, ili u pobonoj liniji do etvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena. U tom sluaju njemu je najlake zakljuiti teretan ili besplatan pravni posao sa nekim od lanova svoje porodice. Zakon s toga gore nabrojane lanove porodice esto gleda oprezno i nazivaju se "sumnjiva porodica". Kod porodine tube zakonska oboriva pretpostavka (praesumtio iuris tantum) je da su dunik i lanovi njegove "sumnjive porodice" znali da dunik raspolaganjem nanosi tetu svojim povjeriocima. S tim u vezi povjerilac ne mora dokazivati svijest dunika i protivnika pobijanja o nanoenju tete povjeriocu. Teret dokazivanja prebaen je na protivnika pobijanja koji mora dokazati da niti on, a niti dunik nisu znali niti su mogli znati da se u vrijeme raspolaganja njime nanosi teta povjeriocu. Protivnik pobijanja e vrlo teko uspjeti dokazati da ni on ni dunik nisu mogli znati da se povjeriocu dunikovim raspolaganjem nanosi teta. Porodina paulijanska tuba se mora podnijeti u roku od tri godine od poduzimanja pravne radnje ili od kad je trebalo poduzeti proputenu radnju. d. Kvazipaulijanska tuba

OPI DIO

by

73

OBLIGACIONO PRAVO

Kvazipaulijanskom tubom se pobijaju besplatna raspolaganja dunika na tetu povjerioca. Ako dunik besplatnim raspolaganjem dovodi sebe u insolventno stanje tako da nije u mogunosti ispuniti svoje obaveze prema povjeriocima, tada se pretpostavlja da i on i tree lice znaju da se ovakvim radnjama nanosi teta. Ova pretpostavka je neoboriva (praesumtio iuris et de iure) i protivnik pobijanja ne moe dokazivati suprotno, tj. on ne moe dokazivati da dunik i on nisu znali da se raspolaganjem nanosi teta povjeriocima. Prije svega dunik je duan podmirivati svoje obaveze, pa tek potom initi poklone. Da bi uspio s tubom povjerilac mora dokazati da je dunik besplatno raspolagao svojom imovinom i on tubu mora podnijeti u roku od tri godine, od poduzimanje pravne radnje, odnosno od dana kad je trebalo poduzeti proputenu radnju. Pod besplatnim raspolaganjem posebno se podrazumijevaju ugovor o poklonu, odricanje od nasljedstva, oprost duga, beskamatni zajam, preuzimanje duga i sl. Pobijati se, ipak, ne mogu sva besplatna raspolaganja dunika. Povjerioci ne mogu pobijati tri posebna vida ugovora o poklonu zakljuena izmeu dunika, kao poklonodavca i treeg lica kao poklonoprimca i to: uobiajeni prigodni darovi, nagradni darovi i darovi uinjeni iz zahvalnosti. Ova besplatna dunikova raspolaganja ne mogu se pobijati zbog toga to njima dunik ispunjava odreene moralne, socijalne, porodine ili druge dunosti, odnosno zahtijeve pristojnosti. Pored toga, ovakvim raspolaganjima se dunikova imovina znaajno ne umanjuje, jer svi uinjeni pokloni moraju biti srazmjerni materijalnim mogunostima dunika. Koji pokloni su srazmjerni materijalnim mogunostima dunika je faktiko pitanje i sud e to cijeniti u svakom konkretnom sluaju. Ako se ustanovi da je dunik uinjenim poklonima prekoraio uobiajenu visinu poklona pobijati e se samo to prekoraenje, a ne i cjelokupno raspolaganje.

III. DEJSTVO POBIJANJA

Pobijanjem dunikovih pravnih radnji eli se dati mogunost povjeriocu da naplati svoje potraivanje iz dunikove imovine. Ako povjerilac uspije sa zahtjevom za pobijanje, tada dunikova pravna radnja gubi dejstvo samo prema konkretnom povjeriocu i samo do onog iznosa koji je potreban za namirenje povjerioevog potraivanja. Znai, pobijanje dunikovih pravnih radnji djeluje relativno i to samo prema konkretnom povjeriocu, a prema svim drugim licima dunikova pravna radnja proizvodi pravno dejstvo. Protivnik pobijanja moe izbjei pobijanje ako on ispuni dunikovu obavezu. U tom sluaju dolazi do zakonske personalne subrogacije i na protivnika pobijanja prelazi povjerioevo pravo. Pobijanje dunikovih pravnih radnji ima odreenih slinosti, ali i razlika u odnosu na pobojnost (ruljivost) ugovora. Pobijati ugovor moe samo ugovorna strana, dok je na pobijanje dunikovih pravnih radnji ovlaten dunikov povjerilac koji nije uestvovao u pravnom odnosu koji se pobija. Na kraju treba napomenuti da su jednogodinji i trogodinji rokovi kod paulijanskih tubi prekluzivni. Po proteku tih rokova povjerilac gubi pravo podnoenja tube, a sud na njih pazi po slubenoj dunosti. Na prekluzivne rokove se ne primjenjuju pravila o zastoju ili prekidu zastarijevanja.

NEVANOST UGOVORA
Da bi jedan ugovor bio valjan, odnosno proizvodio pravne uinke, potrebno je da se ispune odreene pretpostavke vezane za saglasnost volja ugovaraa, njihovu poslovnu sposobnost, valjanost predmeta i doputenost pravne osnove. Ponekad se za punovanost
OPI DIO by

74

OBLIGACIONO PRAVO

ugovora trai i odreena forma. Ukoliko jedna od naprijed navedenih pretpostavki nedostaje u momentu zakljuenja ugovora, tada taj ugovor ne proizvodi pravna dejstva. Za takve ugovore kaemo da su nitavi. Nevanost ugovora se moe javiti i drugim sluajevima. Tu se, prije svega, misli na ugovore koji su protivni prinudnim (kogentnim) normama, ustavnom ureenju ili moralu drutva. Ugovor moe biti nevaei i u sluaju mana volje ugovornih strana. Svaki od navedenih nedostataka ne proizvodi uvijek istu graanskopravnu sankciju. Odreeni nedostaci vode apsolutnoj, a drugi relativnoj nitavosti ugovora. Prema ustaljenoj praksi, do donoenja ZOO, nevaei ugovori dijelili su se na apsolutno i relativno nitave. Meutim, ZOO podjelu nevaeih ugovora vri na nitave i pobojne, pri emu nitavi ugovori odgovaraju apsolutnoj nitavosti, a pobojni relativnoj nitavosti ugovora. U daljem izlaganju i mi emo se sluiti terminologijom koju je usvojio ZOO. Pojedini autori ovoj bipartitnoj podjeli pridruuju i kategoriju tzv. nepostojeih ugovora. Ugovor je nepostojei kad mu nedostaje jedan od elemenata bez kojih se ugovor ne moe zamisliti. Sa isto teorijskog aspekta, moe se rei da postoji odreena razlika izmeu nepostojeih i nitavih ugovora. Meutim, praktino, razlika izmeu te dvije vrste nevaeih ugovora ne postoji, jer su sankcije istovjetne. Obje vrste nevanosti imaju za posljedicu nitavost ugovora, i to od njegovog zakljuenja - ex tune.

I. NITAVI UGOVORI
Nitavi su oni ugovori koji su protivni ustavnom ureenju, prinudnim propisima ili moralu drutva. Nedostaci nitavih ugovora su takvi da im pravni poredak ne priznaje pravno dejstvo. Svako pravo titi ustavom utvreni poredak, pa tako i obligaciono pravo predvia nitavost poslova koji su suprotni ustavnom ureenju. Kao primjer moe posluiti ugovor kojim se rtva krivinog djela obavezuje uiniocu tog djela da od njega nee traiti naknadu tete. Najei razlog nitavosti ogleda se u suprotnosti sadraja ugovora sa propisom imperativne prirode. Naprimjer, nitav je ugovor o prometu nekretnina, gdje je predmet ugovora stvar koja nije u prometu (res extra commercium). Isto tako, ugovorne strane ne mogu svojim ugovorom skraivati ili produavati zakonom odreen zastarni rok i sl. Ugovor moe biti nitav i zbog toga to se protivi moralu, odnosno moralnim normama odreenog drutva. Mnogo je tee odrediti kada je jedan ugovor suprotan moralnim normama, nego kad je ugovor protivan imperativnoj normi. Moral i moralna shvatanja su promjenjive kategorije. Primjer za to moe biti ugovor o poklonu koji ena uini svome vanbranom partneru pod uslovom da s njom ostane ivjeti u vanbranoj zajednici. U ZOO su propisani i drugi razlozi nitavosti, i to: poslovna nesposobnost stranaka, nesporazum (disens) prilikom izjave volje, nemogunost, nedoputenost i neodreenost, odnosno neodredivost predmeta obaveze (inidbe), nedoputenost i nepostojanje osnove, a pod izvjesnim uslovima i nepostojanje odreene forme. Na nitavost ugovora mogu se pozvati sva zainteresirana lica. Osim toga, i sud, po slubenoj dunosti, pazi na nitavost. Pozivanje na nitavost ne zastarijeva. Kod nitavosti se smatra da ugovor nije ni nastao i da njegova nitavost postoji od poetka (ex tune), pa u skladu s tim podizanje posebne tube za ponitenje ugovora nije potrebno. Dovoljno je
OPI DIO by

75

OBLIGACIONO PRAVO

da se zainteresirano lice pozove na nitavost i to tako to e ili istaknuti prigovor nitavosti ili traiti povrat onoga to je dao suprotnoj strani. Sudska odluka e imati samo deklaratoran, a ne konstitutivan karakter. Pravne posljedice nitavosti oituju se prije svega u tome to svaka ugovorna strana mora vratiti drugoj strani sve ono to je primila na osnovu nitavog ugovora. Znai, obavezu vraanja primljenog ima samo ona stranu koja je ve neto primila po osnovu nitavog ugovora. Strana koja nije nita primila ne moe nita ni vratiti. Restitucija primljenog vri se, prije svega, u naturi. Ako nije mogua naturalna restitucija, ugovorna strana koja vraa duna je dati novanu protuvrijednost za primljenu stvar. ZOO predvia da sud moe, u cijelosti ili djelimino, odbiti zahtjev nesavjesne strane za vraanje onog to joj je dala, ako je ta strana svojim ponaanjem dovela do nitavosti ugovora. Iz istih razloga sud moe odluiti da druga strana ono to je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opini na ijoj teritoriji ona ima sjedite, odnosno prebivalite. Pored restitucije, savjesna strana ima pravo i na naknadu tete. Savjesnom stranom smatra se ona ugovorna strana koja nije znala niti je prema okolnostima sluaja morala znati za postojanje uzroka nitavosti. Postavlja se pitanje kakav je pravni poloaj treeg lica koje je na osnovu valjanog pravnog posla steklo stvar koja je predmet nitavog ugovora. Meutim, od gore navedenog pravila postoje izuzeci, a oni su ustanovljeni zbog sigurnosti pravnog prometa. Prvi izuzetak postoji u sluaju kada se na strani sticaoca (C) ispune uslovi za sticanje prava vlasnitva po osnovu dosjelosti (odraja, usucapio). Za sticanje prava vlasnitva putem dosjelosti potreban je kvalificirani posjed i protek odreenog vremena (redovna dosjelost), a kod izvanredne dosjelosti potrebna je savjesnost sticaoca i protek dueg vremena. Pod savjesnou sticaoca podrazumijeva se da on nije znao niti je prema okolnostima sluaja mogao znati da njegov prethodnik nije vlasnik stvari, odnosno da on tu stvar dri po osnovu nitavog ugovora. Drugi izuzetak je sticanje prava vlasnitva od nevlasnika. Ovo sticanje vlasnitva je jedan od naina originarnog sticanja vlasnitva na pokretnim stvarima. Da bi se steklo vlasnitvo na jednoj stvari od nevlasnika, pored posebnih uslova, potrebno je da sticalac bude savjestan, da se radi o teretnom (naplatnom) poslu (ugovoru), te da je predmet ugovora pokretna stvar. Djelimina nitavost. Prilikom zakljuenja odreenog ugovora, ugovorne strane sporazumno odreuju kako bitne uslove tog ugovora tako i one manje bitne. Ukoliko se nitavost odnosi na bitnu odredbu ugovora, tada e cijeli ugovor biti nitav. Nasuprot tome, ukoliko je samo nebitna odredba pogoena nitavou, tada e ugovor ostati na snazi, ali bez te odredbe. Pravilo da nitavost jedne manje vane ugovorne odredbe ne povlai i nitavost cijelog ugovora prihvaeno je u svim veim kodifikacijama. U naem ZOO takoer je prihvaeno stanovite da nitavost jedne odredbe ugovora ne znai nuno nitavost cijelog ugovora. Da bi ugovor mogao opstati i pored nitavosti neke odredbe, moraju se ispuniti i dodatni uslovi: - da se ne radi o bitnoj odredbi ugovora; - da ta odredba nije bila uslov zakljuenja ugovora i - da nitava odredba nije bila odluujua pobuda za zakljuenje ugovora. Kad e jedan ugovor opstati, i pored toga to sadri nitavu odredbu, faktiko je pitanje, o kojem sud odluuje u svakom konkretnom sluaju. Sud mora voditi rauna o stvarnoj volji obiju ugovornih strana. Isto tako, bitno je utvrditi imaju li i koliku nezavisnost nitave odredbe u odnosu na cjelokupni ugovor, tj. nije li njihova nitavost u suprotnosti s cjelokupnim smislom i ciljem ugovora.

II. POBOJNI UGOVORI

OPI DIO by

76

OBLIGACIONO PRAVO

Pobojni ugovori su takvi ugovori koji proizvode pravna dejstva, ali se na zahtjev zainteresiranih lica mogu ponititi. Pobojni ugovori sadre odreeni nedostatak, zbog ega se odreenim licima daje pravo da ove ugovore ponitavaju. Ovi ugovori, za razliku od nitavih, sadre odreeni nedostatak, ali se njime ne vrijea opi drutveni interes. Kao razlozi pobojnosti (relativne nitavosti), u Zakonu su navedeni: ograniena poslovna sposobnost ugovaraa, mane volje i to: zabluda, prijetnja i prevara, prekomjerno oteenje i pravne radnje dunika preduzete na tetu povjerioca. Kada se u jednom ugovoru steknu razlozi koji vode pobojnosti, tada je za ponitenje takvog ugovora ovlatena samo ona ugovorna strana u iju korist je ta pobojnost ustanovljena. Ukoliko taj ugovara ne eli podii tubu za ponitenje pravnog posla (ugovora), tada se druga lica na postojanje tih nedostataka ne mogu pozivati. Pobojni ugovor proizvodi pravna dejstva i to sve dotle dok on ne bude poniten. U sluaju donoenja sudske odluke, ista nee imati deklaratoran, ve konstitutivan karakter. Ovom se presudom ugovor ponitava i to s retroaktivnim dejstvom. Protekom odreenog vremena ovaj e ugovor konvalidirati i vie se niko nee moi pozivati na relativnu nitavost. Znai, pravo ponitenja relativno nitavog ugovora moe prestati. Konvalidacija ruljivog ugovora mogua je na dva naina. Izriita konvalidacija pretpostavlja jednostranu izjavu lica u iju je korist pobojnost ugovorena da se odrie prava pobijati ugovor. Drugi nain jeste preutna konvalidacija. To je takva situacija kad lice u ijem interesu postoji pobojnost u cijelosti ili djelimino ispuni ugovor. Ovdje se pretpostavlja da je ono znalo za mogunost pobijanja ugovora, ali je od toga dobrovoljno, putem ispunjenja, odustalo. Ope je pravilo da ugovorna strana u ijem je interesu pobojnost ustanovljena ima pravo na ponitenje ugovora. U skladu s tim ponitenje ruljivog ugovora mogu zahtijevati sljedea lica: - Zakonski zastupnik (odnosno staralac) ogranieno poslovno sposobnog lica ili samo ogranieno poslovno sposobno lice kad postane potpuno poslovno sposobno; - Lice (ugovara) koje je u zabludi, prinueno ili prevareno, za sluaj da se ponitenje ugovora zahtijeva zbog mana volje; - Ugovara koji je prekomjerno oteen; - Pod izvjesnim, zakonom propisanim uslovima, ovo pravo pripada i povjeriocu koji je oteen dunikovim pravnim radnjama i - Univerzalni sukcesori (nasljednici) gore navedenih lica. Pravo na zahtjev za ponitenje pobojnog ugovora vezano je za odreeni rok. Taj rok iznosi godinu dana od dana saznanja za pobojnost, odnosno od prestanka prinude, a u svakom sluaju ovo pravo prestaje protekom vremena od tri godine od dana sklapanja ugovora. Prvi rok (od godinu dana) je subjektivni, a drugi (od tri godine) je objektivan rok. Ovi rokovi su prekluzivni i ako se propuste pravo ponitenja se gubi. Rokovi od jedne i tri godine ne vae za ugovore koji su ruljivi zbog ograniene poslovne sposobnosti jednog od ugovaraa, a niti kod prekomjernog oteenja. Prema ZOO, poslovno sposobno lice moe u roku od tri mjeseca od dana sricanja potpune poslovne sposobnosti zahtijevati ponitenje ugovora, koji je to lice bez potrebnog odobrenja zakljuilo tokom svoje ograniene poslovne sposobnosti. Kod prekomjernog oteenja, oteena strana ne moe zahtijevati ponitenje ugovora protekom roka od jedne godine od dana njegovog zakljuenja. Zbog sigurnosti pravnog prometa, drugoj ugovornoj strani data je mogunost da i ona sama trai izjanjenje od svoje ugovorne strane, ostaje li ili ne pri ugovoru. U tom sluaju
OPI DIO by

77

OBLIGACIONO PRAVO

saugovara strane u ijem je interesu pobojnost ustanovljena mora toj strani ostaviti odreeni rok za izjanjenje, koji ne moe biti krai od 30 dana. Ukoliko se pozvana strana u tome roku izjasni da ostaje ili odustaje od ugovora, to njezino izjanjavanje je konano i ne moe se poslije mijenjati. Ukoliko se pozvana strana ne izjasni u ostavljenom roku smatra se daje ugovor poniten. Pravne posljedice ponitenja pobojnog ugovora su takve da taj ugovor prestaje vaiti i to od njegovog zakljuenja, tj. ex tune. To znai da ugovarai ne moraju ispuniti obaveze koje su preuzeli zakljuenjem tog ugovora. Ako su ugovarai ispunili u cijelosti ili djelimino svoje obaveze, duni su da meusobno uspostave onakvo stanje kakvo je bilo prije zakljuenja ugovora, tj. da vrate ono to su jedan od drugoga primili. Restitucija primljenog nije uvijek mogua, jer je npr. strana koja je odreenu stvar primila po osnovu pobojnog posla tu stvar ve potroila ili je dalje sa njom raspolagala. U takvim sluajevima strana koja ne moe vratiti primljenu stvar duna je dati odgovarajuu naknadu u novcu. Pored restitucije primljenog, posljedica pobojnog ugovora moe biti i pravo na naknadu tete. Ako je jedna od ugovornih strana kriva za pobojnost ugovora, (npr. zbog prijetnje ili prevare), obavezna je drugoj ugovornoj strani naknaditi tetu, i to kako pozitivni tako i negativni ugovorni interes. Pozitivni ugovorni interes je ona teta koju je pretrpila ugovorna strana zbog toga to nije dolo do ispunjenja ugovora, odnosno to je ona izgubljena korist koju bi ta ugovorna strana ostvarila da je dolo do pravilnog ispunjenja ugovora. Negativni ugovorni interes je ona teta koju je pretrpjela jedna ugovorna strana, postupajui u uvjerenju daje ugovor valjan, a pri tom ne znajui daje ugovor pobojan, dok je druga strana istovremeno znala ili je morala znati za postojanje razloga koji dovode do pobojnosti ugovora. Nitavi i pobojni ugovori imaju odreenih slinosti, ali i razlika. Na njih emo pokuati ukazati uporedujui jedne sa drugim: a) Nitav ugovor je od poetka bez pravnog dejstva i protekom vremena ne moe postati pravno valjan. Pobojan ugovor sadri nedostatak, ali se taj nedostak protekom vremena ili izjavom volje lica u ijem interesu je pobojnost ustanovljena moe otkloniti. b) Na nitavost se mogu pozivati sva zainteresirana lica. Pravo pozivanja na pobojnost ugovora pripada samo ugovarau u ijem je interesu pobojnost ustanovljena. c) Na nitavost ugovora sud pazi po slubenoj dunosti. Na pobojnost se sud ne obazire, dok same strane ne ukazu na postojanje razloga za ponitenje ugovora. d) Sudska odluka kod nitavog ugovora ima deklaratoran karakter. Kod pobojnog ugovora se meritorno odluuje je li pobijani ugovor nitav ili nije i zbog toga sudska odluka ima konstitutivan karakter. e) Nitav ugovor ne moe biti konvalidiran, dok pobojan moe. f) Pravo isticanja nitavosti ugovora ne zastarjeva. Pobojnost se moe isticati samo u Zakonom predvienim rokovima.

RASKID UGOVORA
Raskid ugovora je jedan od naina prestanka ugovora. Raskidom ugovora prestaje postojati jedan valjano zakljueni ugovor. Raskid moe nastati saglasnom izjavom volja oba ugovaraa, ali isto tako, pod odreenim uslovima, i izjavom volje samo jednog od njih. Znai, raskinuti se moe samo valjano zakljueni ugovor. Ukoliko jedan ugovor nije valjan on se ne moe raskinuti, nego taj ugovor prestaje ponitenjem. Raskid se razlikuje od

OPI DIO

by

78

OBLIGACIONO PRAVO

ponitenja i u tome to odreeni uslovi za raskid ugovora nastaju nakon zakljuenja toga ugovora. Nasuprot tome, razlozi za ponitenje jednog ugovora obino postoje prije zakljuenja istog. Raskid ugovora treba razlikovati i od otkaza ugovora. Otkaz je jednostrana izjava volje kojom se okonava, odnosno prekida jedan ugovorni odnos zasnovan na neodreeno vrijeme. Raskinuti se mogu i oni ugovori koji nisu zasnovani za dui period. Otkaz djeluje uvijek za ubudue, dok raskid moe imati i povratno dejstvo. Raskid kao nain prestanka jednog ugovornog odnosa moe biti sporazumni i jednostrani, u zavisnosti od toga jesu li se ugovarai sporazumjeli o raskidu ili nisu.

I. SPORAZUMNI RASKID
Polazei od principa slobode ugovaranja, ugovorne strane su slobodne da onda kada one ele zakljue jedan ugovor. Isto tako, one su ovlatene da jednom zasnovani ugovorni odnos mogu i raskinuti, i to svojim saglasnim izjavama volja. Sporazumni raskid je novi ugovor, zakljuen izmeu istih ugovaraa, samo oni tad sporazumno ugovaraju prestanak vaenja do tada punovanog ugovora. Dakle, potrebna je saglasnost volja ugovaraa za raskid vaeeg ugovora. Sporazumni raskid ugovora najee se dogaa kad ugovarai nisu ispunili svoje ugovorne obaveze. Isto tako, nema zapreke da se sporazumni raskid dogovori i onda kad su ugovarai samo djelimino ispunili svoje obaveze. Meutim, raskid nije mogu u onim sluajevima kad su ugovarai u potpunosti ispunili svoje obaveze. Ukoliko bi ugovarai ipak zakljuili ugovor o raskidu kod onih situacija, gdje su oni u potpunosti ispunili svoje obaveze, tada taj ugovor ne bi bio ugovor o raskidu, nego novi ugovor. U tom bi se sluaju ugovarai javili u drugaijim ugovornim pozicijama. to se tie pravnih posljedica raskidanja, mora se praviti razlika jesu li ugovarai djelimino ispunili svoje obaveze ili ih nisu uope ispunili. Kad ugovarai svoje obaveze nisu uope ispunili uzima se da ugovor nije ni nastao, tako da raskid ugovora djeluje ex tune. Ako su ugovarai samo djelimino ispunili svoje obaveze, tada e oni najee u sporazumnom raskidu ugovora odrediti i sudbinu dotad ispunjenog dijela ugovora. Ugovarai mogu odrediti da raskid u tom sluaju djeluje ex nunc, tj. za ubudue, i u tom sluaju, ono to su ispunili, odnosno primili na osnovu tog ugovora nee morati vraati. Nema smetnje da ugovarai, s obzirom na slobodu ugovaranja, odrede da raskid ugovora djeluje i u tom sluaju ex tune, tj. od poetka, i tada e svaki od njih morati vratiti drugoj strani ono to je na osnovi raskinutog ugovora primio. Ipak postoje ugovori kod kojih se ne moe prilikom sporazumnog raskida ugovoriti ex tune dejstvo, nego samo ex nunc. Naime, ako su ugovarai ve djelimino ispunili svoje obaveze iz trajnih ugovora, tada je suprotno prirodi ovih ugovora odreivanje retroaktivnog dejstva raskida ugovora. to se tie forme sporazumnog raskida ugovora, na ZOO je zauzeo stav da se i formalni ugovori mogu raskinuti neformalnim sporazumom ugovaraa. To je i opravdano, jer se forma najee trai radi zatite javnog interesa. Poto raskidom ugovora ugovarai ne stiu prava, to im je potrebno omoguiti jednostavnije raskidanje, nego zasnivanje ugovornih obaveza. Od pravila da se sporazumni raskid ugovora vri neformalno, postoje dva izuzetka, i to: - kad je zakonom drugaije propisano i - kad cilj zbog kojeg je forma propisana zahtijeva i za raskid ugovora istu formu. Na kraju, treba rei da raskid ugovora ima pravno dejstvo samo izmeu ugovaraa. Savjesna trea lica koja su stekla odreena prava na osnovi raskinutog ugovora ne mogu trpjeti tetne posljedice raskida.
OPI DIO by

79

OBLIGACIONO PRAVO

II.

JEDNOSTRANI RASKID UGOVORA

Postavlja se pitanje moe li se ugovor, kao saglasna izjava volja, raskinuti jednostranom izjavom volje. Rimsko pravo nije doputalo jednostrani raskid ugovora, jer se smatralo daje ugovor zakon za ugovorne strane i da ga one kao takvog moraju potovati. Pokazalo se da odravanje ugovora po svaku cijenu ima odreene nedostatke. Zato je, kasnije data mogunost ugovaraima da kod ugovora o kupoprodaji ugovore specijalnu klauzulu, tzv. lex commissoria. Prema toj klauzuli, prodava je imao pravo raskinuti ugovor ako mu kupac na vrijeme ne isplati cijenu. Ovakva klauzula u ugovoru (pravo na raskid) davala je samo pravo prodavcu, a ne i drugoj ugovornoj strani (kupcu). Kada dunik ne ispuni svoju obavezu, povjerilac esto vie nema interesa za odravanje takvog ugovora. Tako je i u naem pravu 1954. godine, donoenjem Optih uzansi za promet robom, odreeno da ugovarai u ugovoru mogu predvidjeti pojedine sluajeve i situacije u kojima jedna ili druga strana ili svaka od njih moe raskinuti ugovor. Nae vaee pravo doputa ugovornim stranama mogunost reguliranja jednostranog raskida ugovora, i to za jednu ili za drugu stranu. Nema zapreke da se ovo pravo ugovori i kao pravo za obje strane. Tipini primjeri jednostranog raskida ugovora, i to sporazumom ugovaraa, su odustanica i kapara kao odustanica. Ipak, najei razlog za jednostrani raskid ugovora je neispunjenje ugovornih obaveza.

1. RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA Kad jedna ugovorna strana, u dvostranom ugovoru, ne ispuni svoju obavezu, druga strana moe zahtijevati ispunjenje obaveze ili pod odreenim uslovima raskinuti ugovor. Uslovi koji moraju biti ispunjeni da bi jedna strana mogla raskinuti ugovor mogu biti razliiti. Tu se, prije svega, misli na oteano ispunjenje ili nemogunost ispunjenja, zakanjenje u ispunjenju obaveze ili druge poremeaje. Na Zakon o obligacionim odnosima je usvojio princip da u dvostranim ugovorima nijedna strana nije duna ispuniti svoju obavezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju obavezu. To drugim rijeima znai da ispunjenje obaveze moe traiti samo ona strana koja je ve ispunila svoju obavezu ili je spremna daje ispuni. ZOO je utvreno da u sluaju zakanjenja kod dvostranih ugovora, povjerilac koji eli raskinuti ugovor mora duniku ostaviti primjereni naknadni rok za ispunjenje. Da bijedna ugovorna strana imala pravo na jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja, potrebno je da druga ugovorna strana svojom krivicom nije ispunila svoju obavezu ni u naknadno ostavljenom roku, te da je povjerilac obavijestio dunika o raskidanju ugovora. a. Neispunjenje obaveze Kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, koju je prema ugovoru duna ispuniti, tada druga strana ima pravo raskinuti ugovor. Meutim, ovdje se mora razlikovati potpuno i djelimino neispunjenje. Situacija je prilino jasna kad se radi o potpunom neispunjenju. U tom sluaju druga ugovorna strana ima pravo na jednostrani raskid ugovora, pod zakonom predvienim uslovima. Drugaija situacija je kad je dunik svoju obavezu djelimino ispunio. U takvim sluajevima
OPI DIO by

80

OBLIGACIONO PRAVO

jedan kategorian odgovor je teko dati. Smatramo da treba prosuditi u svakom posebnom sluaju, odgovara li to djelimino ispunjenje jo uvijek onim oekivanjima ugovornih strana zbog kojih su zakljuili ugovor. Ugovor se ne moe raskinuti ako dunik nije ispunio samo neznatan dio ugovorne obaveze. b. Krivica dunika Povjerilac moe jednostrano raskinuti ugovor, ako se neispunjenje obaveze moe staviti duniku na teret. Krivica dunika zbog neispunjenja se pretpostavlja, im on zakasni s ispunjenjem obaveze. Postojanje dunikove krivice je, meutim, oboriva pretpostavka jer on moe dokazivati da je njegovo kanjenje uzrokovano sluajem ili viom silom. Uspije li dunik dokazati da je neispunjenje posljedica sluaja ili vie sile, tad e ugovor prestati zbog naknadne nemogunosti ispunjenja obaveze. c. Naknadni rok Trea pretpostavka za jednostrani raskid ugovora se odnosi na obavezu povjerioca da duniku ostavi primjeren naknadni rok za ispunjenje obaveze. Naime, mogue je da dunik svoju obavezu nije mogao ispuniti ili ju je zaboravio ispuniti. Zbog toga ZOO propisuje obavezu povjerioca da duniku ostavi naknadni rok. Zakon istovremeno ne odreuje koliki je taj rok, ali se moe zakljuiti da on ne moe biti dug. Ovaj se uslov ne mora uvijek ispuniti. Naime, postoje situacije u kojima povjerilac nije obavezan duniku ostaviti primjereni naknadni rok. Povjerilac ne mora duniku ostaviti naknadni rok u onim sluajevima, kad ispunjenje obaveze u odreenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dunik ne ispuni obavezu u tom roku. U pravilu, rok za ispunjenje dunikove obaveze nije bitan sastojak pravnog posla (essentialia negotii), ali od tog pravila postoje izuzeci. Ugovori kod kojih se rok smatra bitnim sastojkom nazivaju se jo [fiksni ugovori ili fiksni pravni poslovi. Fiksni ugovor je takav ugovor u kojem su se ugovorne strane sporazumjele da se ugovor mora ispuniti u strogo odreeno (fiksno) vrijeme, a u protivnom, ugovor se raskida. Pored ugovora s tano ugovorenim fiksnim rokom, mogue je raskinuti i neke druge ugovore bez ostavljanja posebnog naknadnog roka. To se, prije svega, odnosi na one ugovore kod kojih se iz prirode posla i cilja ugovora jasno zakljuuje da ispunjenje obaveze nakon ugovorenog roka nije vie u interesu povjerioca. Nakon proteka toga roka povjerilac ne moe postii cilj koji je imao prije zakljuenja ugovora. Kod fiksnih ugovora nije vana krivica dunika. Dovoljno je da dunik svoju obavezu nije ispunio na vrijeme. Isto tako, povjerilac moe jednostrano raskinuti ugovor, bez ostavljanja duniku naknadnog roka za ispunjenje, ako iz dunikovog dranja proizlazi da on svoju obavezu nee ispuniti ni u naknadnom roku. U jednom ugovornom odnosu strane su ravnopravne, pa bi bilo protivno tom principu zahtijevati od jedne strane da ostaje kod ugovora ako je oito da druga strana nee ili ne moe ispuniti svoju ugovornu obavezu. d. Obavjetenje dunika Kad eli raskinuti ugovor povjerilac o tome mora obavijestiti dunika. Postavlja se pitanje na koji nain je povjerilac obavezan obavijestiti dunika. U uporednom pravu postoje dva naina obavjetavanja dunika: sudski i vansudski. Na ZOO prihvaa vansudski nain raskida ugovora, i to tako to je povjerilac obavezan dunika o raskidu obavijestiti bez odgaanja. Ovo je ustvari jednostrana izjava volje i ona moe biti duniku saoptena pismeno ili usmeno.

OPI DIO

by

81

OBLIGACIONO PRAVO

2. PRAVNA DEJSTVA RASKIDA Raskidanjem ugovora taj ugovor prestaje postojati, i obje ugovorne strane su osloboene svojih obaveza. Raskid ugovora, u pravilu, ima retroaktivno dejstvo (ex tune). To znai da se treba izvriti restitucija primljenog ukoliko je neto dato. Restitucija se vri u naturi, a ako je naturalna restitucija nemogua, onda se daje novana protuvrijednost. Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraanje datog, uzajamna vraanja obavljaju se po pravilima za izvrenje dvostranih ugovora. Od pravila da raskid ugovora djeluje ex tune postoji izuzetak kod trajnih ugovora, gdje je ispunjenje ugovora ve zapoeto. Tipian primjer trajnog ugovora je ugovor o zakupu, gdje dejstvo raskida nastupa od momenta raskidanja (ex nunc). Pored prava na raskid ugovora, povjerilac ima pravo od dunika zahtijevati i naknadu tete ukoliko ju je on pretrpio. Pravo na raskid ugovora je posebno pravo i nije uslovljeno prouzrokovanjem tete povjeriocu. Meutim, nije rijetko da je povjerilac pretrpio i tetu zbog dunikova neispunjenja, i u tom sluaju pravo na naknadu tete egzistira pored prava na raskid ugovora. Raskid ugovora djeluje samo izmeu ugovornih strana i savjesna trea lica ne mogu trpjeti tetne posljedice raskida.

PROUZROKOVANJE TETE I. UOPE O PROUZROKOVANJU TETE

Pored ugovora, kao najvanijeg i najeeg izvora obligacije, odnosno obligacionih odnosa, prouzrokovanje tete je takoer est izvor obligacije. Obligacija po osnovu prouzrokovanja tete nastaje kada jedno lice svojom radnjom nanese tetu drugom licu, bilo u njegovoj imovini bilo u linosti. U ZOO istie se opa zabrana prouzrokovanja tete drugome, a postupanje protivno toj zabrani dovodi do obaveze naknade prouzrokovane tete. Lice koje nanese tetu naziva se tetnik, a onaj kojemu je teta nanesena zove se oteeni. Radnja kojom je tetnik nanio tetu naziva se tetnom radnjom. U obligaciji nastaloj prouzrokovanjem tete tetnik je u ulozi dunika, a oteeni u ulozi povjerioca. Rije teta nema isto znaenje u pravu i u svakodnevnom ivotu. U pravu se pod tetom podrazumijeva promjena stanja odreenog lica nagore. teta se najee ispoljava kao imovinska ili materijalna i neimovinska ili nematerijalna. U ZOO je uspostavljena razlika izmeu tzv. vanugovorne i ugovorne odgovornosti za prouzrokovanje tete. Naime, na osnovu tetne radnje moe se zasnovati, odnosno uspostaviti jedan obligacioni odnos koji dotad nije postojao. Graanskopravni delikt, jer je A svojom radnjom (bacanjem kamena) prouzrokovao tetu C-u (razbio staklo) i zbog toga je obavezan C-u nadoknaditi tetu. Radi se o nastanku vanugovornog obligacionog odnosa, jer prije tetne radnje izmeu A i C-a nije postojao nikakav obligacioni odnos.

OPI DIO

by

82

OBLIGACIONO PRAVO

Kod ugovorne odgovornosti za tetu ne zasniva se novi obligacioni odnos, nego se tetnom radnjom ve postojei odnos mijenja, i to tako to dunik umjesto ili pored dugovane ugovorne obaveze duguje naknadu tete. U naem ZOO su detaljno regulirana pravila o vanugovornoj odgovornosti, dok su kod ugovorne odgovornosti regulirana samo odstupanja od opih pravila. Ugovorna i vanugovorna odgovornost za tetu
1)

Ugovorne obaveze nastaju voljom ugovornih strana, a vanugovorne nastaju na osnovu ve postojeih pravnih injenica ili stanja. Obje vrste obaveza mogu se mijenjati ili prestati voljom strana. Vanugovorna odgovornost je ira od ugovorne i javlja se kao lex generalis u odnosu na ugovornu odgovornost. Kod vanugovorne odgovornosti odgovorna mogu biti i poslovno nesposobna lica, dok za povredu ugovorne obaveze odgovaraju samo poslovno sposobna lica. Kod vanugovorne odgovornosti povjerilac moe biti svako lice kome je teta nanesena, a kod ugovorne samo druga ugovorna strana.

2) 3) 4)

Kod vanugovorne odgovornosti tetnik odgovara samo za prouzrokovanu tetu, a kod ugovorne dunik moe, pored naknade tete, odgovarati i za ispunjenje obaveze preuzete ugovorom.

II. OPI USLOVI ODGOVORNOSTI ZA TETU

Svaka teta ne mora uvijek biti izvor obligacije, na osnovu koje za jedno lice nastaje obaveza, a za drugo pravo potraivanja naknade tete. Npr. ako jedno lice pretrpi tetu zbog sluaja ili vie sile (poplava, zemljotres i si.), tada nema obligacionog odnosa, nego e tetu snositi ono lice u ijoj je imovini nastala ta teta. S druge strane, ni svaka tetna radnja ne mora uvijek za posljedicu imati naknadu tete. Npr., doputeno je u nunoj odbrani povrijediti napadaa kako bi se odbio istovremeni protivpravni napad. U ope uslove odgovornosti za tetu spadaju: 1) dva razliita subjekta obligacije: povjerilac - oteeni i dunik tetnik 2) daje teta nastalaprotivpravnom radnjom tetnika 3) tetna radnja kojom je prouzrokovana teta 4) teta i 5) uzrona veza izmeu tetne radnje tetnika i nastanka tete na strani oteenog. 1. SUBJEKTI ODGOVORNOSTI ZA TETU tetnik moe biti svako fiziko i pravno lice. Meutim, to ne znai da e svaki tetnik biti i obavezan nadoknaditi tetu. Samo ono lice koje posjeduje deliktnu sposobnost moe biti odgovorno za naknadu tete. Deliktna sposobnost znai sposobnost da se odgovara za prouzrokovanu tetu, odnosno za gradanskopravni delikt. Deliktnu sposobnost moramo razlikovati od pravne i poslovne sposobnosti. Pravna sposobnost je sposobnost lica da bude nosilac prava i obaveza i tu sposobnost fiziko lice stie roenjem. Poslovna sposobnost je sposobnost vlastitim izjavama volje sticati prava i obaveze. Poslovna sposobnost nastupa, u pravilu, s punoljetstvom. to se tie deliktne sposobnosti vidjeli smo da tetu moe nainiti svako lice, ali za tetu ne mora uvijek odgovarati tetnik. U vezi s deliktnom odgovornosti, bitna je starosna dob tetnika i njegova sposobnost za rasuivanje. Za tetu nee odgovarati ono lice koje zbog duevne bolesti ili zaostalog umnog razvoja ili kojih drugih razloga nije sposobno za
OPI DIO by

83

OBLIGACIONO PRAVO

rasuivanje. Sposobnost shvatiti ta se dogaa i prema tome upravljati svojim postupcima naziva se uraunljivost. Uraunljivost posjeduju samo fizika lica. Na uraunljivost utiu razni elementi, ali prije svih, to su tjelesna zrelost i duevno zdravlje. Od lica koja nisu sposobna za rasuivanje treba razlikovati ona lica koja prouzrokuju tetu u stanju prolazne nesposobnosti za rasuivanje. Kod ovih tetnika razlikujemo dvije situacije, i to da li su u takvo stanje dospjeli vlastitom krivnjom ili ih je neko tree lice dovelo u to stanje. Ukoliko su u to stanje dospjeli vlastitom krivnjom, tada e i odgovarati za uinjenu tetu, a ako ih je tree lice dovelo u takvo stanje, tada e za tetu odgovarati to tree lice. Djeca do navrene sedme godine su potpuno deliktno nesposobna, te ako bi dijete od 6 godina pocijepalo knjigu, tada ne bi ono odgovaralo za tetu, jer je deliktno nesposobno. Drugaija situacija je s maloljetnikom koji je navrio sedam godina ivota. Maloljetnik od navrene 7. do 14. godine ivota u pravilu ne odgovara za priinjenu tetu. Ali njegova neodgovornost nije apsolutna. Naime, doputeno je dokazivati. Maloljetnik sa navrenih 14 godina smatra se potpuno deliktno sposobnim i on e odgovarati za uinjenu tetu u skladu s opim pravilima. Pravno lice je u potpunosti deliktno sposobno i odgovara za prouzrokovanu tetu. Za prouzrokovanu tetu odgovara i pravno lice u osnivanju, pod uslovom da postane pravni subjekt. 2. PROTIVPRAVNA RADNJA Da bi nastao obligacioni odnos iz osnova prouzrokovanja tete, pored ostalih elemenata, potrebno je da je tetnikova radnja protivna pozitivnim (vaeim) zakonskim propisima. Ta protivpravnost mora istovremeno predstavljati povredu i objektivnog i subjektivnog prava. Naime, kada jedno lice vrijea objektivnu normu tada ono jo uvijek nije prouzrokovalo tetu treem licu i time trea lica nemaju pravo (zahtjev) na naknadu tete. Tek ako bi to lice (pijani voza) povrijedilo neije subjektivno pravo (tijelo ili imovinu), tada bi nastala njegova obaveza da naknadi prouzrokovanu tetu. Iz ZOO proizlazi pretpostavka da radnja kojom se drugom nanosi teta mora biti protivpravna. Ipak, mogue je da je jednom radnjom nanesena teta koja je sama po sebi protivpravna, ali joj zakon izuzetno oduzima karakter protivpravnosti. U ovakvim sluajevima tetnik ne odgovara za prouzrokovanu tetu. U tu grupu spadaju: a) nuna odbrana; b) stanje nude; c) doputena samopomo; d) pristanak oteenog; e) izvrenje dunosti; f) vrenje prava; g) sluaj i h) via sila. a. Nuna odbrana Pod nunom odbranom podrazumijeva se neophodno potrebna radnja kojom se od sebe ili od nekoga drugog odbija istovremeni protivpravni napad. Kod nune odbrane je bitno da je napad bio protivpravan i stoga druga strana (napadnuti) ima pravo na samozatitu. Dalje, nuna odbrana mora biti nuna i ne smije prijei granice dozvoljene odbrane, koje se procjenjuju u svakom konkretnom sluaju. U naem sluaju, P je u nunoj odbrani odbio od sebe napad. On nee odgovarati za tetu koju je nanio R-u zbog prijeloma donje vilice, jer je

OPI DIO

by

84

OBLIGACIONO PRAVO

P branio sebe od protivpravnog R-ovog napada. Lice koje se nalazi u nunoj odbrani i koje je odbijalo protivpravni napad bit e odgovorno za uinjenu tetu ako prekorai granice nune odbrane. Prekoraenje granica nune odbrane posmatra se kao posebna radnja, nezavisna od one radnje koja je bila potrebna da bi se odbio napad. Ponekad je mogue da lice koje se nalazi u nunoj odbrani i nekom treem nanese tetu (sluajnom prolazniku ili vlasniku predmeta kojim se posluio u nunoj odbrani). Postavlja se pitanje ko e odgovarati za tetu tim treim licima. Nesumnjivo je da trea lica imaju pravo na naknadu uinjene im tete. Ona mogu zahtijevati naknadu tete ili od tetnika, tj. od onog lica koje se nalazilo u nunoj odbrani ili od lica koje je bilo napada. Ukoliko tree lice zahtijeva naknadu tete od tetnika, tada e o tu tetu zahtjevati u skladu sa pravilima objektivne odgovornosti bez obzira na krivicu. b. Stanje nude Stanje nude (krajnja nuda) postoji onda kad lice otklanja od sebe, ili nekog drugog, istovremenu neskrivljenu opasnost, koja se na drugi nain nije mogla otkloniti, a pritom uinjena teta nije vea od tete koja je prijetila. Stanje nude je pojam krivinog prava i djelo uinjeno u stanju nude nije krivino djelo. Ali, u takvom stanju mogue je prouzrokovati tetu drugim licima, pa se postavlja pitanje ko i kako odgovara za tetu uinjenu u stanju nude. Oteenik moe zahtijevati naknadu tete od lica koje je krivo za nastanak opasnosti tete, ili od lica od kojih je teta otklonjena, ali od ovih posljednjih ne vie od koristi koju su od toga imala. Moe se rei daje kod stanja nude doputena radnja, ali nije doputeno tetno stanje. Kod stanja nude opasnost moe poticati od ovjeka, ivotinje, stvari ili se moe raditi o nekoj drugoj neskrivljenoj opasnosti. Ako opasnost dolazi od ovjeka, ne smije se raditi o protivpravnom napadu, jer bi to tada bila nuna odbrana, a ne stanje nude. Za razliku od stanja nude, kod nune odbrane opasnost moe poticati samo od ovjeka. U nunoj odbrani postoji sukob prava i neprava, a u stanju nude postoji sukob dva prava. Zatim, postupanjem u nunoj odbrani dolazi do povrede prava napadaa, a kod stanja nude prava treih lica. Kad je u stanju nude tetu pretrpilo tree lice, ono ima pravo na naknadu od onog lica od kojeg je opasnost otklonjena, i to po pravilima o objektivnoj odgovornosti.
c.

Doputena samopomo Zatita subjektivnih prava vri se putem suda. U skladu s tim, samovlasno ostvarenje svojih prava nije doputeno. Meutim, zakon u izvjesnim situacijama doputa i samopomo radi ostvarenja prava, i lice koje bi, u takvim sluajevima, eventualno prouzrokovalo tetu, ne bi je bilo obavezno naknaditi. Pod pojmom doputene samopomoi podrazumijeva se pravo svakog lica da otkloni povredu prava koja neposredno prijeti od strane nekog treeg. d. Pristanak oteenog Nema protivpravnosti ni onda kad je oteeni pristao na tetu, a to znai da oteeni nee moi zahtijevati naknadu tete od tetnika. Da bi pristanak oteenog vodio osloboenju od odgovornosti za naknadu tete, potrebno je da se ispune odreeni uslovi: oteeni mora biti potpuno poslovno sposoban, a izjava volje ne smije biti data pod pritiskom, u zabludi ili prevari; - oteeni je dozvolio tetniku poduzimanje odreene radnje i - odobrenje se mora odnositi na doputenu, a ne zabranjenu radnju.
OPI DIO by

85

OBLIGACIONO PRAVO

Tipian primjer pristanka oteenog jesu hirurke intervencije ili sportska takmienja. Ako bi neko lice pristalo da mu se nanese teta radnjom koja je zakonom zabranjena, tada bi takva izjava volje bila nitava. Smatramo da bi u tom sluaju postojala podijeljena odgovornost, jer je i oteeni doprinio vlastitoj teti. U ZOO se kae da oteenik koji je doprinio da teta nastane ili da bude vea nego to bi inae bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu. e. Izvrenje dunosti Lice koje u vrenju povjerene mu dunosti drugom licu nanese tetu, nee odgovarati za tako prouzrokovanu tetu. Npr., straar koji na straarskom mjestu puca na lice koje na njegov poziv nije stalo i tom prilikom ga povrijedi, nee odgovarati za nastalu tetu. Meutim, ukoliko bi slubena lica prekoraila ovlatenja, odgovarala bi u okviru tog prekoraenja i to u skladu s pravilima subjektivne odgovornosti. Naravno, odgovara se samo za onaj dio tete koji je nastao prekoraenjem. 3. TETNA RADNJA Pod pojmom tetna radnja podrazumijeva se odreeno ponaanje lica koje svojim radnjama drugome prouzrokuje tetu. Takvo ponaanje moe biti injenje ali i neinjenje. tetnom radnjom prouzrokuje se teta drugom licu u imovini ili linosti. teta moe biti prouzrokovana ne samo ponaanjem lica, nego je moe prouzrokovati i stvar, djelatnost, ili prirodni dogaaj. Kad se tetna radnja javlja kao osnov obligacionog odnosa, tada govorimo o graanskom deliktu, jer se time stvara tzv. deliktna odgovornost za tetu. Kad se tetnom radnjom mijenja ve postojei obligacioni odnos, tad govorimo o povredi obligacionog odnosa i u tom sluaju nastaje ugovorna odgovornost za tetu. Obligacionim odnosom zasnivaju se odreena prava i obaveze za ugovorne strane, tj. za dunika i povjerioca. Graanski delikt treba razlikovati od krivinog delikta.
1)

Da bi jedna radnja bila krivini delikt potrebno je da je ta radnja u krivinom zakonu predviena kao krivino djelo, te da je za to djelo predviena krivina sankcija. Graanski delikt, odnosno graanska odgovornost nastaje kad jedno lice priini tetu drugom licu. Posljedica je naknada tete, izuzev ako tetnik ne dokae da je teta nastala bez njegove krivice. Krivini delikti su tano nabrojani u zakonu, dok graanski nisu i u pravilu je njihov broj neogranien, to znai da je odgovornost za graanski delikt mnogo ira od krivine odgovornosti. Svrha krivine odgovornosti je kanjavanje uinioca, uz istovremeno njegovo prevaspitavanje, te preventivni uticaj na potencijalne budue uinioce. Svrha graanske odgovornosti je naknada prouzrokovane tete. Odgovornost uinioca krivinog delikta uvijek se zasniva na krivici, dok kod graanskog delikta to nije pravilo. Krivina odgovornost je lina odgovornost za uinjeno krivino djelo, te zbog toga nema odgovornosti za drugog. Kod graanske odgovornosti mogua je i odgovornost za drugog. Novana kazna za krivini delikt moe se pretvoriti u kaznu zatvora, dok kod graanskog ne moe. Pored toga, obaveza plaanja novane kazne za krivino djelo je neprenosiva, a za graanski delikt je prenosiva itd.

2)

3) 3)

4) Krivina odgovornost mogua je i za pokuaj, dok graanska nije.

5)

OPI DIO

by

86

OBLIGACIONO PRAVO

4. TETA Da bi nastao obligacioni odnos iz osnova prouzrokovanja tete, potrebno je da nastane teta kao posljedica tetne radnje. U lanu 155. ZOO teta je definirana kao umanjenje neije imovine {obina teta) i sprjeavanje njezina poveanja (izmakla korist), kao i nanoenje drugome fizikog ili psihikog bola ili straha (nematerijalna teta). Pojedini teoretiari tetu definiraju kao neeljeno umanjenje imovine, a nasuprot tome, svako namjerno umanjenje imovine nazivaju potronjom. teta se izraunava tako to se postojea imovina usporeuje sa stanjem kakvo bi postojalo da nije bilo tetnog dogaaja. Sluajevi prouzrokovanja tete su mnogobrojni, a zavisno od kriterija sama teta se moe razliito dijeliti: a. Imovinska i neimovinska teta Imovinska teta se neposredno odraava na umanjenje imovine oteenog. Takva teta postoji onda kada je trenutna (sadanja) vrijednost imovine manja nego to bi bila da nije bilo tetnog dogaaja. Je li nastupila imovinska ili neimovinska teta utvruje se prema tome koje je pravno dobro oteeno. Imovinska teta postoji onda kad postoji oteenje imovinskih dobara ija se vrijednost moe izraziti u novcu. Neimovinska teta postoji kad su povrijeena pravna dobra, npr. ivot, zdravlje, sloboda, ast i si. Povreda nekog neimovinskog dobra (npr. zdravlja) moe dovesti i do imovinske tete, kada uklanjanje neimovinske tete umanjujue djeluje na imovinu. Imovinska teta moe biti oteenje nekog dobra, prava ili interesa. Imovinska se teta mora u svakom sluaju odraziti na imovini oteenog lica. Imovina se sastoji od prava bilo koje vrste: prije svega od stvari ili preciznije, od vlasnitva nad stvarima; zatim od ostalih stvarnih prava; od potraivanja; od autorskih ili patentnih prava i drugih ovlatenja. Gubitkom ili smanjenjem svakog od tih prava moe nastati imovinska teta. Imovinska teta moe biti izraena kao obina teta ili izmakla dobit. Obinom tetom (damnum emergens) pogoena je ve postojea imovina oteenog, i to u momentu prouzrokovanja tete, a sastoji se u umanjenju njegove postojee imovine. Obinom tetom se oznaava i razlika u imovini oteenika prije i nakon nastupanja tetnog dogaaja. Obina teta se ispoljava u umanjenju aktive ili u poveanju pasive oteenog. Dosada smo govorili samo o umanjenju aktive. Poveanje pasive, tj. poveanje postojeih ili stvaranje novih dugova za oteenog takoer predstavlja obinu materijalnu tetu. Izmakla dobit (lucrum cessans) je gubitak one imovinske koristi koju je oteeni, po redovnom toku stvari, oekivao i koja bi nastupila da nije bilo tetne radnje. Tom tetnom radnjom sprijeeno je poveanje oteenikove imovine. Kad se usporede obina teta i izmakla dobit, moe se zakljuiti daje kod obine tete oteeni postao siromaniji, a kod izmakle dobiti oteeni se nije obogatio za odreeni iznos, usljed tetne radnje. Pod neimovinskom tetom podrazumijeva se nanoenje drugome fizike ili psihike boli ili straha. Neimovinska teta moe biti povreda subjektivnih prava ili povreda interesa: pravo na ivot, tijelo, zdravlje, slobodu, spolni integritet, ast, lini i porodini mir i dr. Broj subjektivnih prava nije ogranien i s razvojem drutva mijenjaju se i objekti zatite. b. Neposredna i posredna teta Pod neposrednom tetom podrazumijeva se teta koja je nastala neposredno tetnom radnjom, a posredna teta je posljedica te tetne radnje. Neposredna je teta uvijek neposredno povezana sa tetnom radnjom kao svojim uzrokom, dok je posredna teta potekla od neke druge radnje. Neposredna teta se naziva jo i direktnom, a posredna i indirektnom tetom.

OPI DIO

by

87

OBLIGACIONO PRAVO

c. Konkretna i apstraktna teta Konkretna je ona teta ija se visina u svakom konkretnom sluaju moe izraunati, odnosno moe dokazati. Apstraktna teta je ona teta ije se postojanje pretpostavlja, a veliina tete se ne utvruje u svakom konkretnom sluaju, nego se njena veliina odreuje prema unaprijed propisanim mjerilima. d. Pozitivni i negativni ugovorni interes Ovi oblici tete najee se javljaju kao povreda postojeeg ugovornog odnosa. Pozitivni ugovorni interes jeste teta koju je povjerilac pretrpio zbog toga to je dunik neuredno ispunio ili uope nije ispunio svoju ugovornu obavezu. teta proizlazi iz povjerioeva interesa da ugovorna obaveza bude uredno ispunjena. Oteeni povjerilac bi morao tako stajati, kako bi stajao, daje dunik svoju obavezu uredno ispunio. Negativni ugovorni interes je teta koju je pretrpjela jedna ugovorna strana zato to se pouzdala u valjanost pravnog posla, dok je druga strana znala ili je morala znati da pravni posao nije valjan. U tom sluaju, savjesna strana ima pravo na naknadu tete od druge strane, i to tako da savjestan ugovara bude doveden u onakvo stanje u kakvom bi bio da o tom poslu nikada nije uo, odnosno imao saznanja. Savjesna strana ne moe traiti ispunjenje posla, jer je posao nitav. Kao naknada negativnog interesa mogu doi u obzir razliite stavke, ali najee su to: trokovi zakljuenja ugovora, trokovi preuzeti u svrhu ispunjenja ugovora ili preuzimanja ugovorne inidbe, teta zbog proputenog zakljuenja drugog ugovora. 5. UZRONA VEZA IZMEU PROTIVPRAVNE RADNJE I TETE

Da bi jedno lice bilo odgovorno za tetu, nije dovoljno to to je teta nastala protivpravnom radnjom, nego takvo lice moe odgovarati samo za onu tetu koja je nastala kao posljedica njegove konkretne radnje. Onaj ko poini nedozvoljenu radnju, obavezan je snositi sve tetne posljedice koje nastanu zbog te radnje u imovini povrijeenog. Isto tako, onaj ko povrijedi ugovornu obavezu obavezan je naknaditi proizalu tetu. Prema tome, da bi jedno lice zaista odgovaralo za tetu, njegova se radnja (graanski delikt, nedozvoljena radnja ili povreda ugovora), mora odnositi prema teti kao uzrok prema posljedici. Veza izmeu radnje i tete naziva se uzrona veza ili odnos kauzalnosti. Poinilac odgovara i za posljedice svoga djela koje nije predvidio, kao i za one koje nije elio. Danas je opeprihvaeno miljenje da se odgovara i za onu tetu koja je nastala zbog proputanja radnje od strane jednog lica. Odgovornost za neinjenje poiva na ideji da se nesprjeavanje nekog tetnog rezultata u pravnom pogledu izjednaava sa izazivanjem tete pozitivnom radnjom. Pravilo je da svako odgovara za posljedice svojih postupaka. a. Teorije o uzronoj vezi Teorija uslova. Prema ovoj teoriji, radnja je uzrok tete, jer teta ne bi nastala bez te radnje. Ovdje je radnja uslov nastajanja tete (conditio sine qua nori) i dovoljno je daje uinilac stvorio jedan od uslova nastanka tete, pa da odgovara za cjelokupnu tetu, tako da teorija uslova danas ima malo pristalica. Teorija neposrednog uzroka. Prema ovoj teoriji, pravno relevantan je samo vremenski ili prostorno najblii uzrok tete. Taj se uzrok naziva neposredni, a svi su drugi uzroci posredni i nisu od primarnog znaaja. Teorija adekvatne uzronosti. Prema ovoj teoriji, kad vie dogaaja (injenica) djeluje na
OPI DIO by

88

OBLIGACIONO PRAVO

nastanak tete, za uzrok se uzima onaj dogaaj koji je adekvatan uinjenoj teti. Dakle, pravno relevantan je samo onaj dogaaj koji je tipian za nastanak konkretne tete. b. Konkurencija uzroka teta moe poticati i od vie samostalnih dogaaja pogodnih da budu uzroci nastanka tete. teta moe nastati zajednikom radnjom vie lica ili odvojenim radnjama, ali se ne moe sa sigurnosti utvrditi pojedinana odgovornost svakog od poinilaca. U ovakvim se sluajevima postavlja pitanje uzrone veze i odreivanje udjela svakog od tih lica. Razlikujemo tri vrste uzroka, i to: alternativne, kumulativne i hipotetike. Alternativni uzroci postoje onda kad se utvrdi daje teta prouzrokovana radnjom dva ili vie lica, ali se ne moe tano utvrditi koja je radnja dovela do nastanka tete. Naelno bi se moglo rei da u nedostatku dokaza, u ovom sluaju niko ne bi mogao biti pozvan na odgovornost. Meutim, u takvim situacijama svi sudionici u tui se tretiraju kao solidarni dunici i oni odgovaraju solidarno. To je opravdano, jer je svaki od sudionika na izvjestan nain doprinio nastanku tete, kao inicijator, pomaga ili neposredni uesnik. Kumulativni uzroci se javljaju kada dva ili vie lica razliitim nezavisnim radnjama prouzroe tetu. U takvim situacijama svako je odgovoran za svoje postupke i odgovara za onaj dio tete koji je prouzroio. Meutim, dogaa se da pojedinaan dio svakog od uesnika nije lako dokazati, pa prouzrokovai tete odgovaraju solidarno. Hipotetiki uzroci postoje onda kad je jednom radnjom teta ve uinjena, ali je neposredno nakon toga drugi tetni dogaaj djelovao na istu stvar kao i prethodni.

RAZNE VRSTE ODGOVORNOSTI

Da bi jedno lice odgovaralo za prouzrokovanu tetu, moraju biti ispunjene odreene ope pretpostavke (subjekti, protivpravna radnja, tetna radnja, teta i uzrona veza izmeu tetne radnje i tete). Meutim, pored ovih opih pretpostavki, moraju biti ispunjene i posebne pretpostavke, karakteristine za pojedine vrste odgovornosti. Posebne pretpostavke, pored ostalih, jesu: krivica, poveana opasnost, odgovornost za drugog i sl. Postoje sljedee vrste odgovornosti:

I. UGOVORNA I VANUGOVORNA ODGOVORNOST

Podjela na ugovornu i vanugovornu odgovornost izvrena prema tome je li povreda nastala u okviru ve postojeeg obligacionog odnosa ili nije. Kod ugovorne odgovornosti teta se oituje u povredi ve postojeeg ugovornog odnosa. Neispunjenje ili loe ispunjenje obaveze naziva se relativnom povredom prava, jer u tom sluaju tetnik je ve u jednom pravnom odnosu prema drugoj strani (oteenom). Iz povrede prava, koja se u naem sluaju moe nazvati i povredom ugovora, proizlazi obaveza na naknadu tete. Naknada moe u potpunosti stupiti na mjesto ugovorne obaveze, a ponekad e ugovorna obaveza ostati a uz nju e tetnik dugovati naknadu (npr. u sluaju docnje). Svoju obavezu dunik moe povrijediti samo u odnosu prema drugoj strani (povjeriocu), a ne i prema treim licima. Ugovorna obaveza se mora izvriti na onakav nain kako ona glasi, inae nastaje povreda ugovora, odnosno ugovorne obaveze. ta se podrazumijeva pod povredom ugovorne obaveze? Podrazumijevaju se tri razliite situacije, i to: a) neizvrenje obaveze;

OPI DIO

by

89

OBLIGACIONO PRAVO

b) manjkavo (loe ili neuredno) ispunjenje ili c) zakanjenje (docnja) sa ispunjenjem obaveze. Dunik se oslobaa odgovornosti za tetu ako dokae da nije mogao ispuniti svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih nakon zakljuenja ugovora, a koje on nije mogao sprijeiti, otkloniti ili izbjei. Meutim, dunik e biti odgovoran i za onu nemogunost ispunjenja za koju on nije kriv, ali je ta nemogunost nastupila nakon dunikovog zakanjenja (nakon padanja u docnju). U takvim situacijama dunik se moe osloboditi odgovornosti samo ako dokae da bi stvar koju duguje sluajno propala i daje on svoju obavezu ispunio na vrijeme. Pored opih uslova za postojanje gradanskopravne odgovornosti, kod ove vrste odgovornosti je potrebno da oteeni (povjerilac) dokae da je zbog krenja ugovora pretrpio tetu. Oteeni nije obavezan dokazivati dunikovu krivicu, jer se ona pretpostavlja. To je relativna, odnosno oboriva pretpostavka {presumtio iuris tantum), a dunik se oslobaa obaveze ako dokae postojanje oslobadajuih okolnosti na temelju ZOO. Vanugovorna odgovornost postoji u onim sluajevima kad jedno ili vie lica drugom licu protivpravnom radnjom nanese tetu. Vanugovorna odgovornost naziva se jo i nedoputenim radnjama ili, krae, deliktima. Kod vanugovorne odgovornosti se tek sa protivpravnom radnjom zasniva obligacionopravni odnos izmeu tetnika (dunika) i oteenog (povjerioca). Deliktnim radnjama tetnik postupa protivno zakonskim ili moralnim normama. Prouzrokovanjem tete zasniva se obligacioni odnos iz kojeg nastaje obaveza naknade tete. Graanskopravni delikt je zapravo zahvat u tue pravno podruje izvren nekom pozitivnom radnjom, ali povreda moe nastati i proputanjem, odnosno uzdravanjem od odreene radnje. U graanskom deliktu tetnik za prouzrokovanu tetu odgovara oteenom, a ne i treim licima, ak ni u sluaju kad su oni posredno oteeni.

II. SUBJEKTIVNA I OBJEKTIVNA ODGOVORNOST

Za subjektivnu odgovornost za prouzrokovanu tetu, pored opih uslova odgovornosti, potrebna je i krivica tetnika za nastalu tetu. Subjektivna odgovornost se naziva i odgovornost za krivicu. Krivica je subjektivni odnos tetnika prema teti. Krivica se sa stanovita obligacionog prava, posmatra kao odnos uinioca tetne radnje prema toj radnji i prema teti kao njezinoj posljedici. Uinilac radnje svjestan je ili bi, uz veu dunu savjesnost i briljivost, morao biti svjestan da e tom tetnom radnjom drugom prouzrokovati tetu, pa uprkos tome preduzima tu radnju, odnosno odnosi se pozitivno prema njoj. Subjektivna odgovornost zasnovana na krivici, bila je neprikosnoveni princip odgovornosti sve do druge polovine XIX vijeka, kad krivica postaje nedovoljnom da obuhvati niz novih sluajeva prouzrokovanja tete. 1. SUBJEKTIVNA ODGOVORNOST Subjekitva je odgovornost vrsta gradanskopravne odgovornosti za koju je, pored opih elemenata, potrebno postojanje i tetnikove krivice za nastanak tete. Kod subjektivne se odgovornosti postavlja pitanje ko je obavezan dokazati daje teta nastala tetnikovom krivicom, je li to oteeni ili se pak tetnikova krivica pretpostavlja (presumira). U naem ZOO princip pretpostavljene krivice prihvaen je kao pravilo, jer je odreeno daje lice koje drugome prouzrokuje tetu duno tu tetu naknaditi ako ne dokae daje teta nastala bez njegove krivice. Znai, osnov odgovornosti je krivica. Oteeni se stavlja u

OPI DIO

by

90

OBLIGACIONO PRAVO

povoljniji poloaj jer ne mora dokazivati da je teta nastala tetnikovom krivicom. Pretpostavlja se postojanje tetnikove obine nepanje. Tei stupanj krivice oteeni mora dokazati. Po osnovu subjektivne (pretpostavljene krivice) odgovornosti, tetnik se u pravilu javlja kao fiziko lice, iako (istina rijetko) moe biti i pravno lice. Kad je tetnik pravno lice tada se u pravilu radi ili o objektivnoj odgovornosti ili o odgovornosti za drugoga. tetnik se moe osloboditi odgovornosti (ekskulpirati) ako dokae daje teta nastala bez njegove krivice. Krivica je subjektivni odnos izmeu linosti tetnika i tete i kao takva je mjerilo odgovornosti. Krivicu moemo podijeliti na namjeru (dolus) i nepanju (culpa), a sama nepanja se dijeli na grubu nepanju (culpa lata) i obinu nepanju {culpa levis). Namjera (umiljaj) je najtei (oblik) stepen krivice i postoji onda kad je tetnik bio svjestan da e nastati tetne posljedice ali je pristao na takvu radnju (htio njeno nastupanje)363. Namjera moe biti direktna ili eventualna, ali za obligaciono pravo ova podjela nije posebno znaajna. Nepanja (nehat) je blai stepen krivice i predstavlja zanemarivanje potrebne panje u prometu. Kod nepanje, za razliku od namjere, tetnik ne eli nastajanje tete, ali se njegov propust sastoji u tome da u konkretnoj situaciji nije upotrijebio potrebnu panju koju bi upotrijebio prosjean ovjek, odnosno dobar domain. Nepanju moemo dalje stepenovati kao krajnju i prostu nepanju. Krajnja (gruba) nepanja postoji onda kad se tetnik u datoj situaciji ne ponaa ni kao iole paljiv ovjek, odnosno tetnik nije ni onoliko paljiv koliko se oekuje od svakog ovjeka. Prosta nepanja je laki stepen nepanje i postoji onda kad tetnik zanemari onu panju koja se oekuje od naroito briljivog i paljivog ovjeka. tetnik odgovara za svaki stepen krivice, kako za namjeru tako i za krajnju i prostu nepanju. tetnik je obavezan naknaditi kako prostu tetu tako i izmaklu dobit. Iz tih razloga moglo bi se zakljuiti da stepenovanje krivice ima samo teoretsku vanost. Meutim, stepenovanje krivice ima i svojih praktinih razloga. Naime, sud moe, vodei rauna o materijalnom stanju oteenika, osuditi odgovorno lice da isplati manju naknadu nego to iznosi teta - ako ona nije prouzrokovana ni namjerno ni krajnjom nepanjom. 2. OBJEKTIVNA ODGOVORNOST a. Uope o objektivnoj odgovornosti Pod objektivnom se odgovornosti podrazumijeva takva graansko-pravna odgovornost gdje krivica tetnika nije bitan element, nego se za tetu odgovara samim tim to je teta nastala. Predvieno da teta koja je nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti potjee od te stvari odnosno od te djelatnosti, izuzev ako se dokae da one nisu bile uzrok tete. Znai, objektivna odgovornost je neposredno povezana sa opasnim stvarima i opasnim djelatnostima. Zakon ne sadri definiciju niti opasnih stvari, niti opasnih djelatnosti, nego to preputa ocjeni suda u svakom konkretnom sluaju. Ako bismo pokuali definisati opasnu stvar, tada moemo rei da opasna stvar moe biti svaka pokretna ili nepokretna stvar koja zbog svog poloaja, upotrebe ili nekog drugog svojstva predstavlja poveanu opasnost za okolinu. Opasnim djelatnostima smatraju se one djelatnosti kojima se stvara poveana opasnost za nastajanje tete, a ta se teta ne moe izbjei i pored paljivog odnosa uposlenih radnika. Moe se rei da se opasnim djelatnostima smatra rad s mainama od kojih prijeti neuobiajena (poveana) opasnost od nastanka tete. b. Odgovorna lica Za tetu koja potjee od opasne stvari odgovara imalac te stvari, a za tetu nastalu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi. Postavlja se pitanje ko je imalac stvari? Je li to

OPI DIO

by

91

OBLIGACIONO PRAVO

uvijek vlasnik stvari ili to moe biti i neko drugo lice? Sasvim je jasno da vlasnik ne mora uvijek biti i imalac stvari, ali je to najee. Pored vlasnika, odgovorno liceje i lice koje dri, odnosno koje se koristi opasnom stvari. Sudska praksa smatra vlasnikom motornog vozila, a time i odgovornim licem, ono lice koje je za sebe nabavilo to vozilo, a ne lice na koje je vozilo registrovano. Ukoliko je neko lice na protivpravan nain imaocu oduzelo opasnu stvar, tad e za tako prouzrokovanu tetu odgovarati upravo taj nezakoniti posjednik. Ako bi vlasnik (tj. imalac) oteenom isplatio naknadu tete, tada bi on imao pravo regresa od lica koje je stvar protivpravno oduzelo ( u naem sluaju od lopova - kradljivca auta).Imalac opasne stvari nee odgovarati za tetu ni u onim sluajevima kad je opasnu stvar povjerio drugom licu da se njome slui. Imalac opasne stvari odgovarat e po principu objektivne odgovornosti kad nastane teta treim licima i u onim sluajevima kad je opasnu stvar povjerio drugom licu koje nije osposobljeno ili nije ovlateno da rukuje tom opasnom stvari. c. Oslobadenje od objektivne odgovornosti Odgovarati po principu objektivne odgovornosti znai odgovarati stroije nego po principu subjektivne odgovornosti. Kod objektivne odgovornosti nema krivice tetnika, odnosno krivica nije bitan uslov odgovornosti. U skladu s tim smatra se da teta koja je nastala od opasne stvari ili je u vezi s opasnom djelatnosti potjee od te stvari ili te djelatnosti, osim ako imalac stvari ili vrilac djelatnosti ne dokae suprotno. Kod objektivne se odgovornosti sama uzronost pretpostavlja, odnosno pretpostavlja se da je teta nastala od opasne stvari. On e se osloboditi odgovornosti ako dokae: a) da je teta nastala od uzroka koji se nalazi izvan stvari, a ije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjei ili otkloniti; b) da je teta nastala iskljuivom radnjom oteenog lica; ili c) da je teta nastala iskljuivo radnjom treeg lica. a) Kao prvu mogunost oslobaanja od objektivne (kauzalne) odgovornosti Zakon navodi sluaj daje teta nastala od uzroka koji se nalazi izvan stvari, a ije se djelovanje nije moglo predvidjeti, izbjei ili otkloniti. Jasno je da se pod ovakvom formulacijom moe podrazumijevati samo djelovanje vie sile (vis maior). Posljedica djelovanja vie sile jesu dogaaji koji su nepredvidivi i neotklonjivi. Istovremeno ti dogaaji moraju biti izvan stvari, tj. moraju biti spoljni. b) ee e odgovorno lice uspjeti da se oslobodi odgovornosti ako dokae da je teta nastala iskljuivo radnjom (krivicom) oteenog lica, koju on (tetnik) nije mogao predvidjeti i ije posljedice nije mogao izbjei ili otkloniti. Sudska praksa zahtijeva dokaz daje radnja oteenog bila nepredvidiva i da zbog toga tetnik nije mogao sprijeiti nastupanje tetnog dogaaja. Ovdje nema odgovornosti za tetu priinjenu zbog smrti djeteta. c) I na kraju, odgovorno lice se moe osloboditi odgovornosti ako dokae da je teta nastala iskljuivo radnjom treeg lica. I u tom sluaju, ponaanje treeg lica mora biti takvo da ga imalac opasne stvari nije mogao predvidjeti, a tetne posljedice nije mogao izbjei ili otkloniti. Oteeni ili tree lice moe svojim radnjama samo djelimino doprinijeti nastanku tete. Ako je oteeni djelimino doprinio nastanku tete, tada se imalac opasne stvari djelimino oslobaa odgovornosti za naknadu. S druge strane, ako je tree lice djelimino doprinijelo nastanku tete, tada e on zajedno sa imaocem opasne stvari solidarno odgovarati oteenom za naknadu tete. Kad tetnik ili tree lice naknadi tetu oteenom, u unutranjem meusobnom odnosu isplaenu naknadu podijelit e srazmjerno svojim udjelima u nastanku tete.

OPI DIO

by

92

OBLIGACIONO PRAVO

d. Posebni sluajevi objektivne odgovornosti ZOO sadri i posebna pravila o odgovornosti u vezi sa opasnim stvarima i to: o odgovornosti u sluaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu i o odgovornosti proizvoaa stvari sa nedostatkom. 1) Odgovornost u sluaju nezgode izazvane motornim vozilom u pokretu

Ovaj sluaj odgovornosti za tetu javlja se u onim situacijama kada se sudare najmanje dva motorna vozila u pokretu. U sudaru tetu mogu pretrpjeti razliita lica. Prije svega, odreenu tetu pretrpjet e imaoci vozila. Pored njih, tetu mogu pretrpjeti i trea lica koja su u vrijeme udesa bila u vozilu ili su bila izvan vozila (pjeaci, biciklisti i dr.). Pravila o naknadi tete nisu ista za imaoce vozila i za trea lica. Iako se motorna vozila u pokretu smatraju opasnim stvarima, na je zakonodavac odluio da se meusobna odgovornost imaoca vozila, tj. odgovornost jednog prema drugom, rjeava u skladu sa pravilima subjektivne odgovornosti, odnosno u zavisnosti od njihove krivice za prouzrokovani udes. Ako je udes prouzrokovan iskljuivom krivicom jednog imaoca, tada e on drugom imaocu (oteenom) biti obavezan naknaditi cjelokupnu tetu. Ako je udes izazvan obostranom krivicom, tada e svaki imalac odgovarati za tetu srazmjerno stepenu svoje krivice. Ako pak nema krivice nijednog imaoca, tada e oni snositi tetu u jednakim dijelovima, ukoliko se iz razloga pravinosti ne zahtijeva neto drugo. Samo, u ovom posljednjem sluaju radi se o objektivnoj odgovornosti, jer imalac vozila odgovara i ako nema njegove krivice. Ako trea lica pretrpe tetu, imaoci motornih vozila im odgovaraju solidarno. Znai, u ovom sluaju odgovornost imaoca vozila je objektivna i svaki od njih je obavezan treem licu u potpunosti naknaditi tetu. Tek u njihovom unutranjem odnosu, tj. u regresnom zahtjevu, imalac vozila koji je iskljuivo kriv snosit e cjelokupnu tetu. 2) Odgovornost proizvoaa stvari sa nedostatkom Nije rijetka pojava da jedna kupljena stvar prouzrokuje tetu pribaviocu stvari, i to ne samo na taj nain da ta kupljena stvar bude unitena, nego da budu unitene i druge stvari. Odgovornost proizvoaa stvari sa nedostatkom u naem je pravu, prvi put regulirana donoenjem Zakona o obligacionim odnosima, 1978. godine. Prema ZOO, proizvoa odgovara za tetu koja nastane usljed nedostatka na stvari. Proizvoa ne odgovara samo za naknadu vrijednosti te stvari nego i za tetu na ostalim pravno zatienim dobrima kao to su: ivot, tijelo, zdravlje ili druge stvari oteenog. Odgovornost proizvoaa je objektivna. Pored proizvoaa, oteenom solidarno odgovara i prodava stvari, i to prema pravilima ugovorne subjektivne odgovornosti.

III. ODGOVORNOST ZA DRUGOGA

Od tog pravila postoje odreena odstupanja. Ponekad za prouzrokovanu tetu nee odgovarati ono lice koje je tetu prouzrokovalo, nego neko drugo lice. U tom se sluaju govori o odgovornosti za drugoga. Kod odgovornosti za drugoga tetnik i odgovorno lice su dva razliita lica i tetu nee naknaditi tetnik nego to drugo lice, koje sa tetnikom stoji u odreenom pravnom odnosu. Pravni odnos izmeu tetnika i odgovornog lica moe biti razliit, a najee je to roditeljski ili radni odnos. Odgovor je razliit u odnosu na to o kakvoj se odgovornosti radi.

OPI DIO

by

93

OBLIGACIONO PRAVO

1. ODGOVORNOST ZA MALOLJETNIKE Kad maloljetnici prouzrokuju tetu, tad moramo razlikovati nekoliko situacija. Prije svega, vana je starost maloljetnika tetnika. Kad tetu prouzrokuje dijete do navrene sedme godine, tad za tu tetu odgovaraju njegovi roditelji i to bez obzira na njihovu krivicu. Znai, ako su tetnici djeca do navrene sedme godine, roditelji odgovaraju prema principu objektivne odgovornosti, a oslobaaju se odgovornosti prema opim pravilima oslobaanja od objektivne odgovornosti. Kad tetu prouzrokuje maloljetnik stariji od sedam godina, za tu tetu odgovaraju roditelji, i to po principu pretpostavljene krivice. U ovom se sluaju smatra da su roditelji odgovorni za prouzrokovanu tetu, ali se oni mogu osloboditi odgovornosti ako dokau da je teta nastala bez njihove krivice. Po principu subjektivne (pretpostavljene) krivice, odgovaraju i ustanove koje su preuzele obavezu uvanja i nadzora nad maloljetnicima. To znai da lica koja su preuzela obavezu uvanja i nadzora, npr. kole, staratelji i sl., odgovaraju za tetu koju maloljetnici uine, dok su pod njihovim nadzorom, osim ako ne dokau da su nadzor vrili na nain na koji su obavezni ili ako ne dokau da bi teta nastala i pri briljivom vrenju nadzora. Mogue je da pored roditelja ili ustanove za tetu odgovara i maloljetnik. U takvim situacijama roditelji ili ustanove zajedno s maloljetnikom oteenom odgovaraju po principu solidarne odgovornosti. U regresnom odnosu izmeu roditelja i maloljetnika ili ustanove i maloljetnika isplaena naknada dijeli se prema stepenu njihove krivice. 2. ODGOVORNOST ZA DUEVNO BOLESNE I ZAOSTALE U UMNOM RAZVOJU Za tetu koju prouzrokuju takva lica odgovaraju ona lica koja su, na osnovu zakona, odluke nadlenog organa ili ugovora, duna voditi nadzor nad njima. To su najee ustanove, roditelji (kod produenog roditeljskog prava) ili staratelji i svi oni odgovaraju po principu subjektivne (pretpostavljene) krivice. To znai da se oni mogu osloboditi svoje odgovornosti ako dokau da su zaista obavljali nadzor koji su bili obavezni obavljati ili ako dokau da bi teta nastala i pri briljivom obavljanju nadzora. 3. ODGOVORNOST POSLODAVCA ZA RADNIKE Odgovornost poslodavca (preduzea, gospodara posla i dr.) za tetu koju prouzrokuje njegov radnik najei je sluaj odgovornosti za drugoga. Kad jedno zaposleno lice treem licu nanese tetu, tada za tu tetu odgovara poslodavac kod kojeg zaposleni radi u trenutku prouzrokovanja tete. tetna radnja kojom je radnik prouzrokovao tetu treem licu mora biti uinjena na radu ili u vezi s radom. Treim se licima smatraju i ostala lica zaposlena kod istog poslodavca. Smatra se da je tetna radnja uinjena na radu ako je radnik takvu radnju uinio u okviru funkcije i poslova koje on obavlja. tetna se radnja najee uini za vrijeme radnog vremena, ali poslodavac odgovara i za tetnu radnju uinjenu izvan radnog vremena ukoliko je ona poduzeta u vezi s radom. U ZOO je regulirana samo odgovornost poslodavca prema treim licima kad im tetu priini radnik koji je na radu kod poslodavca, ali odgovornost radnika prema poslodavcu kad radnik poslodavcu priini tetu nije regulirana. Isto tako, nije regulirana ni odgovornost poslodavca prema radniku u sluaju ako radnik pretrpi povredu na radu ili u vezi s radom. Odgovornost poslodavca zasniva se na pretpostavljenoj (oborivoj) subjektivnoj krivici, jer
OPI DIO by

94

OBLIGACIONO PRAVO

on odgovara uvijek za tetu koju radnik priini treim licima, osim ako ne dokae da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo. Odgovornost poslodavca e biti objektivna ukoliko je radnik radio sa opasnim stvarima i time prouzrokovao tetu treim licima ili ako djelatnost poslodavca moe okarakterisati kao opasna. Tree lice (oteeni) moe naknadu tete zahtijevati i od samog tetnika (radnika) ukoliko je on tetu prouzrokovao namjerno. U sluaju namjerno prouzrokovane tete oteeni naknadu moe zahtijevati od poslodavca ili od radnika ili od njih obojice istovremeno - po pravilima solidarne odgovornosti. Ali naknadu tete tree lice moe ostvariti samo jedanput ili od poslodavca ili od radnika. Kad poslodavac isplati tetu treem licu, tad on ima pravo regresa prema radniku, i to ako je taj radnik tetu prouzrokovao namjerno ili iz krajnje nepanje. Poslodavevo pravo regresa prema radniku zastarjeva u roku od est mjeseci od dana isplaene naknade. 4. ODGOVORNOST PRAVNOG LICA ZA TETU KOJU PROUZROKUJE NJEGOV ORGAN Pravno lice odgovara za tetu koju treim licima prouzrokuje njegov ovlateni organ, koji nastupa u ime pravnog lica i koji je njegov sastavni dio. Pravno lice odgovara kako za postupke individualnog tako i za postupke kolektivnog organa. Jedini uslov koji se trai je taj da je organ pravnog lica treem licu prouzrokovao tetu u vrenju ili u vezi sa vrenjem svojih funkcija. Za tetu odgovara pravno lice bez obzira na krivicu, tj. pravno lice se ne moe pozivati na to da je teta nastala bez njegove krivice ili da je njegov organ postupao onako kako je trebalo. Odgovornost pravnog lica se zasniva na neoborivoj pretpostavci krivice (praesumptio iuris et de iure). Naknadu tete oteeni moe zahtijevati samo od pravnog lica, a ne i od lica koje je tetu nanijelo, kao to je to sluaj kod odgovornosti poslodavca za postupke svojih radnika kad radnik tetu nanese namjerno. Ali, kad oteenom isplati tetu, pravno lice ima pravo regresa od lica koje je tetu namjerno ili krajnjom nepanjom skrivilo, ako za odreeni sluaj nije to drugo zakonom odreeno. Ovo pravo zastarijeva u roku od est mjeseci od dana isplaene naknade. IV. ODGOVORNOST VISE LICA ZA ISTU TETU Vie lica mogu svojim radnjama prouzrokovati jednu tetu. Ta lica mogu tetu poiniti na razne naine, npr. tako to su zajedniki djelovali. Zatim, vie se lica moe ponaati kao sauesnici tako to uinioca tete podstrekavaju ili mu pomau. Dalje, vie lica moe nezavisno jedan od drugog djelovati i na taj nain nainiti tetu, ali se njihovi udjeli ne mogu utvrditi. Na kraju, vie lica moe prouzrokovati tetu na taj nain to su njihove radnje povezane i nesumnjivo neko od njih prouzrokuje tetu, ali se ne moe sa sigurnou utvrditi ko je to uradio. Osnovna pitanja koja se javljaju kod teta prouzrokovanih od strane vie lica su: ko i kako odgovara oteenom za tetu, odnosno moe li oteeni od bilo kog od njih zahtijevati puni iznos tete ili je ovlaten traiti samo djeliminu naknadu od svakog lica? Zatim, kakav je unutarnji odnos izmeu tetnika ili kako se rjeava pitanje regresa izmeu vie tetnika?U ZOO se kae da za tetu koju je prouzrokovalo vie lica zajedno: ili kao sauesnici; ili nezavisno jedan od drugog, ali se njihovi udjeli ne mogu utvrditi; ili kad je nesumnjivo daje tetu prouzrokovalo neko od dva ili vie odreenih lica, a ne moe se utvrditi koje je od njih tetu prouzrokovalo, odgovaraju svi solidarno. To znai da oteeni naknadu tete moe zahtijevati od bilo kojeg uesnika u nastaloj teti pojedinano ili od njih svih zajedno, i to sve dok ne bude u potpunosti namiren.
OPI DIO by

95

OBLIGACIONO PRAVO

Regres izmeu vie lica odgovornih za tetu ima za cilj da svaki tetnik snosi onoliki dio tete koliki je stepen njegove krivice i uea u prouzrokovanju iste. Ako se udjeli tetnika u regresnom postupku ne mogu utvrditi, tada su njihovi udjeli jednaki, izuzev ako razlozi pravinosti ne ukazuju na to da sud u konkretnom sluaju moe drugaije odluiti.

V. ODGOVORNOST PO OSNOVU PRAVINOSTI

Kad tetu prouzrokuju neuraunljiva lica, tada za tu tetu ne odgovaraju oni nego neka druga lica. U tom sluaju govorimo o odgovornosti za drugoga. Meutim, moe se desiti da ta "druga" lica, koja su bila duna voditi nadzor nad neuraunljivim licima, nemaju uope ili nemaju dovoljno imovine. U tom sluaju oteeno lice ne bi moglo naplatiti tetu. Zakon o obligacionim odnosima, kao i mnogi drugi zakoni u uporednom pravu, predvia ipak mogunost da za ovakvu tetu odgovaraju stvarni tetnici (neuraunljiva lica) i to po osnovu pravinosti. Naime, sud moe, kad to pravinost zahtijeva, a naroito s obzirom na materijalno stanje tetnika i oteenog, osuditi tetnika (neuraunljivo lice) da naknadi potpuno ili djelimino tetu, i to pod uslovom da se teta nije mogla naplatiti od lica koje je bilo duno vriti nadzor nad tim (neuraunljivim) licem. Znai, odgovornost neuraunljivih lica je supsidijarna, odnosno ona se odreuje tek kada se naknada ne moe dobiti od onih lica koja su duna da se staraju o njima. I odgovornost roditelja moe se zasnivati na pravinosti. Naime, ako je tetu prouzrokovao maloljetnik koji je sposoban za rasuivanje, ali zbog svojih imovinskih prilika ne moe naknaditi tetu, sud moe, kad to pravinost zahtijeva, obavezati roditelje da oteenom naknade tetu, potpuno ili djelimino. Prilikom odreivanja naknade sud vodi rauna o materijalnom stanju roditelja i oteenog. Odgovornost roditelja je takoer supsidijarna.

VI. POSEBNI SLUAJEVI ODGOVORNOSTI

Zakon o obligacionim odnosima sadri pravila i o tzv. posebnim sluajevima odgovornosti. Ti sluajevi odgovornosti ne mogu se klasificirati ni u jedan od dosad navedenih oblika odgovornosti, a i medu sobom nemaju nekih dodirnih taaka. 1. ODGOVORNOST USLJED TERORISTIKIH AKATA, JAVNIH DEMONSTRACIJA ILI MANIFESTACIJA

Svako drutvo je obavezno tititi svoje graane, pa kad to propusti uraditi ili to uradi na lo nain, obavezno je naknaditi tetu. Prema ZOO za tetu nastalu zbog smrti, tjelesne povrede ili oteenja, odnosno unitenja imovine fizikog lica usljed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija, odgovara zajednica iji su nadleni organi u skladu s vaeim propisima, bili duni sprijeiti takvu tetu. Zajednica koja je najee odgovorna je drava, opina i si. Njihova odgovornost je objektivna. Zajednica (npr. opina) koja je platila naknadu ima pravo regresa od licakoje je tetu prouzrokovalo. 2. ODGOVORNOST ORGANIZATORA PRIREDBI Veliki broj ljudi najednom mjestu predstavlja pod odreenim uslovima, poveanu opasnost, pa ono lice koje okuplja takvu masu treba odgovarati za eventualno nastalu tetu. Organizator okupljanja veeg broja ljudi u zatvorenom ili na otvorenom prostoru odgovara za tetu nastalu zbog smrti ili tjelesne povrede koju neko pretrpi usljed izvanrednih okolnosti koje u takvim prilikama mogu nastati, kao to je gibanje mase, opi nered i slino.
OPI DIO by

96

OBLIGACIONO PRAVO

Organizator odgovara samo za tete na linosti, a ne i za tete koje nastanu na imovini lica. Organizator odgovara u skladu s principom objektivne odgovornosti. 3. ODGOVORNOST ZBOG USKRAIVANJA NEOPHODNE POMOI Lice koje bez opasnosti za sebe uskrati pomo drugom licu iji su ivot ili zdravlje oigledno ugroeni odgovara za tetu koja otuda nastane. Dodatan uslov koji se mora ostvariti jest da lije "spasilac" tetu, prema okolnostima sluaja, mogao predvidjeti. Sud mora u svakom konkretnom sluaju procijeniti je li postojala opasnost za lice koje je trebalo pruiti pomo, kao i njegovo subjektivno stanje, tj. je li on mogao predvidjeti tetne posljedice. 4. ODGOVORNOST U VEZI SA OBAVEZOM ZAKLJUENJA UGOVORA

Odreena lica su obavezna zakljuiti ugovor sa svim licima koja ispunjavaju odreene uslove. Tako npr. prijevoznik je obavezan primiti na prijevoz svako lice i svaku stvar koji ispunjavaju uslove odreene u objavljenim opim uslovima. Lica koja su obavezna zakljuiti takve ugovore, ali ih i uprkos tome na zahtjev zainteresovanog lica ne zakljue, moraju naknaditi prouzrokovanu tetu. 5. ODGOVORNOST U VEZI SA VRENJEM POSLOVA OD OPEG INTERESA

Organizacije koje vre komunalnu ili neku drugu djelatnost od opeg interesa odgovaraju za tetu ako bez opravdanog razloga obustave ili neuredno vre svoju uslugu. Pod organizacijama koje obavljaju djelatnost od opeg interesa podrazumijevaju se, pored ostalih, one koje isporuuju vodu, elektrinu energiju, plin, odravaju puteve, odvoze smee i sl.

NAKNADA TETE I. UOPE O NAKNADI TETE

Kad jedno lice povrijedi pravnu obavezu ili neko zakonom zatieno pravno dobro, tada oteeni ima pravo na naknadu tako prouzrokovane tete. Isto tako, najei razlog nastajanja obaveze jest krivica lica koje je prouzrokovalo tetu. Krivica postoji zbog nedoputene radnje ili zbog neispunjenja neke ugovorne obaveze. Odtetni zahtjev za oteenog predstavlja subjektivno pravo, kojim on moe raspolagati kao i drugim svojim pravima. Obaveza naknade tete nastaje bez obzira na volju tetnika i oteenog, ali sama realizacija prava zavisi od volje oteenog. Oteeni moe zahtijevati naknadu, ali i ne mora. Odgovorno lice tetu moe namiriti dobrovoljno ili putem suda. Ukoliko odgovorno lice dobrovoljno ne naknadi tetu, tada je oteeni ovlaten podnijeti tubu sudu, i nakon donesene presude, traiti prinudnu naplatu tete. Naknadom tete odgovorno lice uklanja tetu koju je tetnik priinio oteenom. Dakle,

OPI DIO

by

97

OBLIGACIONO PRAVO

vidimo da tetu popravlja odgovorno lice, a ne tetnik. Odgovorno lice i tetnik najee su isto lice, ali to ne mora uvijek biti tako. Nakon naknade tete, oteeni, odnosno njegova imovina treba biti u onakvom stanju u kakvom bi bila da nije bilo tetne radnje. Pod imovinskom se tetom podrazumijeva ne samo smanjenje ili gubitak u postojeoj imovini (obina teta), nego i sprjeavanje njezinog poveanja, koje bi po redovnom toku stvari nastupilo (izmakla dobit). Neimovinska teta oituje se u trpljenju psihike ili fizike boli ili straha. Naknada imovinske tete vri se naturalnom restitucijom (naturalna naknada) ili naknadom u novcu (novana naknada), a naknada neimovinske tete novanom naknadom ili satisfakcijom (zadovoljenjem).

II. NAKNADA IMOVINSKE TETE

1. UOPE O NAKNADI IMOVINSKE TETE Pod naknadom imovinske tete podrazumijeva se obaveza odgovornog lica da oteenom kompenzira nastalo smanjenje imovine. Znamo da se naknada imovinske (materijalne) tete vri naturalnom restitucijom ili novanom naknadom. Kad se naknada imovinske tete ostvaruje naturalnom restitucijom, tada je odgovorno lice obavezno uspostaviti onakvo stanje u imovini oteenog kakvo je ono bilo prije nego to je teta nastala. Moemo rei daje naturalna restitucija zapravo uspostava prijanjeg stanja. Nae pravo kao princip naknade tete postavlja naturalnu restituciju. Novana se naknada javlja u onim sluajevima kad naturalna restitucija nije mogua ili kad sud smatra da uspostava prijanjeg stanja nije nuna. Naturalna restitucija, kao prvenstveni oblik naknade tete, bila je prihvaena i prije donoenja ZOO. Naturalna restitucija (naknada u naturi) najee se vri popravkom oteene stvari. Ovdje nije bitno da li odgovorno lice samo vri popravku ili to radi neko lice koje je on angairao. Isto tako, popravku stvari moe uraditi i oteeni ili neko lice koje on angaira, s tim da odgovorno lice naknadi trokove davanjem odreenog iznosa novca. Svrha naknade tete u smislu naturalne restitucije moe se ostvariti i davanjem druge stvari iste vrste i kvalitete. Davanje druge stvari je mogue kad je oteena generika stvar (npr. oteeni potrauje 100 kg penice i sl.). Naturalna se restitucija javlja i kod ugovornih obaveza, i to npr. kod ponitenja ugovora, gdje su ugovorne strane obavezne vratiti ono to su primile na osnovu takvog ugovora. Ipak se u praksi novana naknada javlja ee nego naturalna restitucija. To je i razumljivo ako se imaju u vidu ciljevi koji se naknadom tete ele postii. Prvo, uspostava preanjeg stanja esto je nemogua. Pored toga, u korist odreenja novane naknade ide i jednostavnost njezinog izvrenja. Kod novane naknade iskljueni su daljnji sporovi, koji se inae mogu pojaviti kod naturalne restitucije. Novana naknada jeste takav oblik naknade tete gdje se odgovorno lice obavezuje oteenom isplatiti odreeni iznos novca, na ime naknade tete. Za razliku od naturalne, novana naknada nema za svrhu uspostavu onakvog stanja kakvo je bilo prije tetnog dogaaja, nego oteeni prima odreen iznos novca umjesto oteene ili unitene stvari. Visina novane naknade moe se odrediti sporazumom odgovornog lica i oteenog i u tom sluaju dogovoreni iznos predstavlja novanu naknadu. Ukoliko se oteeni i odgovorno lice ne mogu dogovoriti o visini naknade tada tu ulogu na sebe preuzima sud i svojom presudom odreuje visinu naknade. U izvjesnim situacijama kombiniraju se naturalna restitucija i novana naknada. U ZOO je odreeno da se novana naknada moe dati u sljedeim sluajevima:

OPI DIO

by

98

OBLIGACIONO PRAVO

kad uspostavljanje prijanjeg stanja nije mogue; kad je naturalna restitucija mogua ali sud smatra da to nije nuno; kad oteeni trai naknadu u novcu, a okolnosti datog sluaja ne opravdavaju
uspostavu prijanjeg stanja;

kad se restitucijom teta ne otklanja potpuno (djelimina restitucija), tad se ostatak tete
naknauje u novcu.

kad stvar koja je imaocu oduzeta na protivpravan nain propadne usljed vie sile, tad je
odgovorno lice obavezno dati naknadu u novcu. 2. ODREIVANJE VISINE NAKNADE TETE Visina naknade tete treba odgovarati visini stvarno prouzrokovane tete. Naknada tete ne treba biti ni manja od stvarne tete, jer bi to pogodovalo tetniku, ali ni vea od stvarno prouzrokovane, jer bi to pogodovalo oteenom, pa bi u tom sluaju oteeni "imao interesa" da mu se prave tete na stvarima. Meutim, tano odreenje vrijednosti naknade nije lako, jer to zavisi od vie inilaca. Prije svega, za odreivanje visine tete je bitno po kojem se kriteriju odreuje teta, tj. obraunava li se naknada po objektivnom ili subjektivnom kriteriju. Prema objektivnom kriteriju, za unitenu ili oteenu stvar daje se stvarna ili ekvivalentna naknada. Ta naknada se izraunava prema tzv. trgovakoj ili berzanskoj vrijednosti, odnosno potrebno je utvrditi za koliki iznos bi se ta stvar mogla prodati da nije bila unitena ili oteena. Tako dobiveni iznos ili razliku odgovorno lice je obavezno dati u novcu. Npr., draga uspomena kao to je slika roditelja poginulih u ratu. Ako se uniti ovakva slika, nije dovoljno da oteeni dobije protuvrijednost u visini kotanja izrade nove slike. Ako bi se naknadivala afekciona vrijednost, tada bi se radilo o primjeni subjektivnog kriterija. U naem se pravu principijelno visina naknade tete odreuje prema objektivnom kriteriju, ali se predvia i izuzetak od toga. Prema ZOO, sud moe odrediti visinu naknade prema vrijednosti koju je stvar imala za oteenog ako je ta stvar unitena ili oteena krivinim djelom uinjenim sa umiljajem. Prilikom odreivanja visine naknade uinjene tete veoma je bitno pitanje koji se moment uzima kao odluujui za utvrivanje tete. To moe biti dan prouzrokovanja tete, zatim dan kad se oteeni sa svojim pismenim zahtjevom (tubom) obratio sudu, i na kraju to moe biti i dan kada je sud donio svoju odluku o visini tete povodom odtetnog zahtjeva. U naem je pravu, kao i u veini drugih sistema, prihvaen princip da se visina naknade tete odreuje u vrijeme donoenja sudske odluke, ako zakon ne nareuje neto drugo. Za razliku od pravnih pravila, u ZOO je prihvaen princip integralne naknade tete, to znai da oteeni od odgovornog lica ima pravo zahtijevati naknadu kako obine tete, tako i izmakle dobiti. Iz ovoga se vidi da nae pravo ne pridaje znaaj stepenu krivice za uinjeno djelo. Nema razlike, u pogledu naknade tete, da li je tetna radnja uinjena nepanjom ili namjerno. Pravilo je da naknada tete bude ekvivalentna visini prouzrokovane tete. Stepen krivice je bitan samo izuzetno i to kao npr. kod ugovora o poklonu ili ugovora o posluzi. 3. SNIENJE NAKNADE

OPI DIO

by

99

OBLIGACIONO PRAVO

Kad se odmjerava visina naknade tete, tada sud uzima u obzir sve okolnosti koje utiu na to da nastala teta bude vea ili manja. Svako lice odgovara za svoje postupke. Tako se moe dogoditi da i oteeni doprinese da teta nastane ili da ve nastala teta bude vea od one koja bi bila da nije bilo njegovog negativnog dejstva. teta je nastala kao rezultat ponaanja i tetnika i oteenog, tako da i tetnik i oteeni trebaju snositi naknadu srazmjerno njihovom sudjelovanju u prouzrokovanju tete. Stoga e sud srazmjerno smanjiti naknadu oteenom, koji je doprinio da teta nastane ili da bude vea nego to bi inae bila. Kad ne moe tano utvrditi koliki dio tete potie od tetnika a koliki od oteenog, sud e dosuditi naknadu vodei rauna o okolnostima sluaja. U pojedinim sluajevima teko je tano razgraniiti koliki je doprinos tetnika a koliki oteenog. Takav sluaj nalazimo u njemakoj sudskoj praksi. Naknada se moe smanjiti i u situacijama kad je oteeni imao odreene koristi od oteene stvari, npr., kad je oteeni iskoristio meso ili kou uginule ivotinje, zatim, kada je oteeni uspio prodati odreene dijelove slupanog auta i si. U svim takvim sluajevima govorimo o prebijanju koristi sa tetom, i oteeni moe zahtijevati naknadu tete od tetnika umanjenu za onu korist koju je imao od stvari. tetnik se ne moe pozvati na korist koju je oteeni dobio kao poklon od treih lica. Npr., dok je oteeni leao u bolnici, obilazili su ga prijatelji i donosili razne poklone i novac. Sud je ovlaten da oteeniku dosudi manju naknadu vodei rauna o materijalnom stanju tetnika i oteenog. Sud moe obavezati odgovorno lice na isplatu manje naknade nego to iznosi teta ako je to odgovorno lice slabog imovnog stanja, te bi ga isplata potpune naknade dovela u oskudicu. Prilikom odluivanja o visini naknade, sud mora voditi rauna i o materijalnom stanju oteenog. Mogunost smanjenja naknade, po tom osnovu, postoji samo onda ako teta nije prouzrokovana ni namjerno ni krajnjom nepanjom. Isto tako, sud moe odrediti manju naknadu oteenom kad je tetnik prouzrokovao tetu radei neto u korist oteenog, i pri tom pokazao briljivost koju pokazuje u sopstvenim poslovima.

4. NAKNADA U OBLIKU RENTE Redovno se naknada tete izraunava u jednom iznosu i isplauje za tetu koja se ve dogodila u prolosti (pro praeterito). Meutim, u sluaju smrti, tjelesne povrede ili oteenja zdravlja, naknada se odreuje u obliku novane rente, doivotno ili za odreeno vrijeme. Kod novane rente ukupni iznos naknade tete nije poznat, a naknada se isplauje periodino u unaprijed utvrenim iznosima, i to kao naknada za buduu tetu iprofuturo). Renta se uspostavlja kao naknada budue tete i to zbog tjelesnog oteenja ili gubitka izdravanja zbog smrti lica koje je davalo izdravanje drugim licima. Pravo na naknadu tete u obliku novane rente zbog smrti bliskog lica ili zbog povrede tijela ili oteenja zdravlja ne moe se prenijeti na drugo lice. Dospjeli iznosi naknade mogu se prenijeti drugome ako je iznos naknade odreen pismenim sporazumom strana ili pravosnanom sudskom odlukom.

III. NAKNADA NEIMOVINSKE TETE

1. UOPE O NAKNADI NEIMOVINSKE TETE Naknada neimovinske (nematerijalne, moralne) tete je dugo vremena, kako u pravnoj nauci, tako i u sudskoj praksi, bila sporna. Postavljalo se pitanje kako se uope moe

OPI DIO

by

100

OBLIGACIONO PRAVO

nadoknaditi nekome povreda prava linosti ili linog dobra uope, kako popraviti povrijeenu ast ili ugled jednog lica? Danas je opeprihvaeno miljenje da oteeno lice ima pravo na naknadu i imovinske i neimovinske tete. Tako je i u naem ZOO odreeno da je lice koje je prouzrokovalo tetu obavezno tu tetu i naknaditi, ako ne dokae daje teta nastala bez njegove krivice. U zakonu je takoer odreeno da se pod tetom podrazumijeva i nematerijalna teta, koja se oituje u nanoenju drugome fizike ili psihike boli ili straha. Neimovinska se teta moe naknaditi uspostavom prijanjeg stanja ili u novanom obliku (novana naknada). 2.USPOSTAVA PRIJANJEG NEIMOVINSKE TETE STANJA KAO OBLIK NAKNADE

Uspostava prijanjeg stanja mogua je samo kod nekih oblika neimovinske tete. Postavlja se pitanje moe li sud kod povrede prava linosti, pored objavljivanja presude ili ispravke, oteenom dosuditi i novanu naknadu. 3. NOVANA NAKNADA NEIMOVINSKE TETE Veliki broj neimovinskih teta ne moe se popraviti povratom u prijanje stanje, npr. umanjena ivotna aktivnost ili smrt bliskog lica i si. U takvim situacijama tetnik je obavezan dati novanu naknadu oteenom. Tano je da se u pojedinim sluajevima kada se dogodi neimovinska teta (npr. pretrpljeni bol) ne moe vratiti u prijanje stanje, ali se teta moe platiti. Svaka je teta, pa tako i neimovinska, neugodan dogaaj, ali se naknadom tete taj neugodan dogaaj pokuava ublaiti. Naknada tete je ugodan dogaaj suprotan teti. Dosuenim novanim iznosom oteenom se omoguava pribavljanje nekog zadovoljstva, neke ivotne radosti, kao naknada za prije toga pretrpljene neugodnosti (tetu). Naknada neimovinske tete (novana satisfakcija, bolnina) obuhvaa kako ve nastalu tako i buduu tetu. Naknada se dosuuje: Za pretrpljene fizike bolove. U Zakonu nisu navedeni pojedini sluajevi prouzrokovanja fizikih bolova, nego je to preputeno ocjeni suda u svakom konkretnom sluaju. Na osnovu sudske prakse moe se rei da se kao fiziki bolovi najee javljaju: operacije, infuzije, razne vrste fiksacija, previjanje rana, odstranjivanje avova, upotreba invalidskih kolica, nesvjestice i dr. Oteeni koji je pretrpio fizike bolove ima pravo na naknadu neimovinske tete, a visina te naknade zavisi od intenziteta i vremena trajanja tih bolova, to se utvruje vjetaenjem. Za pretrpljene duevne bolove koje oteeni i dalje trpi, i to:
a)

b) c) d)

za duevne boli zbog umanjenja ivotne aktivnosti. Takvi duevni bolovi najee su posljedica povrede tijela. Povreda (tijela) mora biti takva da se odraava u duevnom bolu; za duevne boli zbog naruenosti. Pod naruenosti se podrazu mijeva trajna izmjena (nagore) spoljanjeg izgleda jednog lica; za duevne boli zbog povrede ugleda, asti, slobode ili prava linosti. Svako drutvo titi osnovne slobode; za duevne boli zbog smrti bliskog lica. U sluaju smrti nekog lica lanovi njegove ue porodice (brani drug, djeca i roditelji) imaju pravo

OPI DIO

by

101

OBLIGACIONO PRAVO

e)

na novanu naknadu zbog svoje duevne boli. Isto pravo imaju braa i sestre, kao i vanbrani drug, ukoliko je izmeu njih i umrlog postojala trajnija zajednica ivota; za duevne boli zbog naroito tekog invaliditeta nekog lica sud moe njegovom branom drugu, djeci i roditeljima dosuditi novanu naknadu. to se tie odreivanja visine naknade tete za pretrpljenu duevnu bol, pored ostalog, vana je i ivotna dob (starost) oteenog.

Za pretrpljeni strah. Strah je psihiko stanje u kojem se jedno lice nalazi svjesno neposredne opasnosti. Strah moe biti izraen u teem i lakem obliku, kao to je npr. strah za ivot, za zdravlje, za posao i sl. Strah moe prouzrokovati depresije, neurotina stanja, okove i sl. Lice koje pretrpi povrede tjelesnog integriteta ima pravo na novanu naknadu. Visina naknade zavisi od intenziteta i vremena trajanja straha. Potraivanje naknade za neimovinsku tetu prenosi se na nasljednika samo ako je to potraivanje priznato pravosnanom odlukom ili pismenim sporazumom. Pod istim uslovima, to potraivanje moe biti predmet ustupanja, prebijanja i prinudnog izvrenja.

STICANJE BEZ OSNOVA (condictio sine causa) I. POJAM

Sticanje bez osnova javlja se kao jedan od izvora vanugovornog nastanka obligacije (odnosno obligacionog odnosa). Sticanje bez osnova postoji onda kad je dio imovine jednog lica preao u imovinu drugog lica i to bez pravne osnove. Da bi dolo do prelaza imovine od jednog lica drugom potrebno je da za to postoji valjan pravni osnov. Za jedinstvenu instituciju opredijelila su se njemaka i vicarska zakonodavstva. Oni smatraju da se zahtjevi za povrat neosnovano steenog mogu ostvariti putem jedinstvenog instituta, bez obzira je li do
OPI DIO by

102

OBLIGACIONO PRAVO

neosnovanog obogaenja dolo zbog neke radnje na osnovu ugovora, zakona ili iz nekog drugog razloga. Druga grupa zakonodavstava razlikuje da li zahtjev za povrat koristi iz neosnovanog obogaenja nastaje u vezi s ugovorom ili zakonom. Tada oteenom stoji na raspolaganju kondikcija, odnosno zahtjev za vraanje nedugovanog. Ako obaveza vraanja iz neosnovanog obogaenja ne potie ni iz ugovora, a niti iz zakona, tada se radi o verzijskom zahtjevu, odnosno o zahtjevu iz neosnovanog obogaenja. U naem ZOO predviena je jedinstvena institucija za sticanje bez osnova, s tim da se ipak spominju posebni sluajevi sticanja bez osnova. Obaveza vraanja postoji i onda kad se neto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Kod sticanja bez osnova ne trai se odgovornost. Dovoljna je injenica da se jedno lice obogatilo na raun drugog lica, a da za to nije bilo pravnog osnova. Za naknadu tete potrebno je da je teta prouzrokovana protivpravnom radnjom tetnika, a ponekad i njegova krivica. Izuzetak je objektivna odgovornost za naknadu tete.

II. PRETPOSTAVKE STICANJA BEZ OSNOVA

Da bi se radilo o sticanju bez osnove moraju biti ispunjene odreene pretpostavke. Prvo, mora nastupiti poveanje imovine na strani obogaenog lica. Ovo poveanje imovine naziva se obogaenje, a javlja se tako to je obogaeni stekao odreenu, stvar bez pravnog osnova. Druga pretpostavka je da je dolo do smanjenja imovine na strani osiromaenog lica. To smanjenje imovine naziva se osiromaenje, a nastaje kao posljedica nekog izdatka ili nesticanja imovine na strani osiromaenog a u korist obogaenog. Da bi se moglo govoriti o sticanju bez osnova, potrebno je da postoji uzrona (kauzalna) veza izmeu obogaenja i osiromaenja. Izmakla dobit se ne smatra jednom vrstom umanjenja imovine u smislu sticanja bez osnova (neosnovanog obogaenja), nego se ona ostvaruje u skladu s pravilima koja vae za naknadu tete. Tree, za sticanje dobiti ne postoji punovaan pravni osnov. Kod nepostojanja pravnog osnova mora se razlikovati nekoliko situacija. Prvo kada osnov nije postojao od poetka. Npr. plaanje tueg duga. Drugo, kad je osnov na poetku postojao ali je on kasnije otpao. Tree, kad je ugovorna obaveza ispunjena, ali je nakon toga ugovor zbog zablude poniten. etvrto, da je do obogaenja dolo na zakonit nain. Ukoliko je obogaenje nastalo nezakonitom radnjom ili povredom obligacije, tada se ne radi o sticanju bez osnova, nego o naknadi tete. Iz dosadanjeg izlaganja vidimo da do sticanja bez osnova moe doi kako radnjom obogaenog tako i radnjom osiromaenog. Isto tako, do obogaenja jednog lica moe doi i radnjom treeg lica.

III. VRSTE STICANJA BEZ OSNOVA

1. Plaanje nedugovanog (condictio indebiti)

Najei sluaj sticanja bez osnova je plaanje nedugovanog, odnosno isplata nepostojeeg duga. Ovaj sluaj obogaenja postoji onda kad jedno lice u zabludi ili neznanju isplati odreeni iznos ili preda neku stvar drugom licu, a pravni osnov takvog davanja uope ne postoji. Plaanje nedugovanog postoji i onda kad jedno lice (osiromaeni) plaa tui dug u uvjerenju da plaa vlastiti dug, a i onda kad osiromaeni isti dug plati dva puta. Pravo povrata vie

OPI DIO

by

103

OBLIGACIONO PRAVO

plaenog pripada i onom licu koje je dva puta platilo dug, pa makar jedanput i na osnovu izvrne isprave. Da bi jedno lice (osiromaeni) imalo pravo zahtijevati povrat neosnovano plaenog moraju se ispuniti odreene pretpostavke, i to:
-

Daje osiromaeni odreenu inidbu izvrio u namjeri da ispuni neku svoju postojeu obavezu, a da je druga strana to ispunjenje primila kao isplatu dugovanog. Lice koje zna da plaa nepostojei dug ne moe isplaeno traiti nazad prema pravilima sticanja bez osnova. Druga pretpostavka odnosi se na sam dug. Naime, osiromaeni mora dokazati da je platio nepostojei dug. Lice koje ispuni naturalnu (prirodnu) obligaciju, ne moe traiti povrat plaenog.

Osiromaeni mora biti u zabludi, tako da pogreno smatra kako je duan platiti dug, iako u stvarnosti nije. Npr., dunik u zabludi dri da postoji osnov za plaanje iako on ne postoji. 2. Sticanje s obzirom na osnov koji je kasnije otpao (condictio ob causam finitam) Mogue je da je u vrijeme ispunjenja obaveze od strane osiromaenog postojao pravni osnov, ali je taj osnov kasnije otpao. I u tom sluaju dolazi do neosnovanog obogaenja na strani jednog lica i osiromaenja na drugoj strani. 3. Sticanje s obzirom na osnov koji se kasnije nije ostvario (condictio causa data ili condictio ob causam futuram) Neosnovano obogaenje postoji i onda kada je jedno lice (osiromaeni) dalo drugom licu (obogaenom) odreenu stvar ili izvrilo odreenu inidbu (radnju) u nadi da e i drugo lice sa svoje strane izvriti protivinidbu. Kod ovog sticanja moraju se ispuniti odreene pretpostavke, i to:
-

da je jedna strana (A) u korist druge strane (B) izvrila odreenun inidbu oekujui od druge strane da i ona izvri prema njoj drugu inidbu (protivinidbu) i

- da je oekivana protivinidba izostala. Osiromaeni mora dokazati: da je izvrio svoju obavezu; da druga strana nije izvrila protivinidbu; i da su ove inidbe bile uslovljene oekivanim uspjehom. 4. Upotreba stvari u tuu korist Ako neko lice upotrijebi svoju ili tuu stvar u korist treeg lica, tada postoji neosnovano obogaenje na strani tog treeg lica. Trei je duan vratiti stvar ili, ako to vie nije mogue, obavezan je naknaditi njenu vrijednost. U ovom je sluaju bitno utvrditi je li osiromaeni namjerno upotrijebio stvar za treega ili je to uradio nenamjerno. Ukoliko je osiromaeni svoju ili tuu stvar namjerno upotrijebio za treeg, tada nema neosnovanog obogaenja, nego se radi o poslovodstvu bez naloga. Nasuprot tome, ako nije postojala namjera da se treem licu pribavi materijalna korist tada se radi o neosnovanom obogaenju. 5. Upotreba tue stvari u svoju korist

Ako jedno lice upotrijebi tuu stvar u svoju korist, tada je on duan vlasniku naknaditi korist

OPI DIO

by

104

OBLIGACIONO PRAVO

koju je imao od upotrebe te stvari. Niko se nema pravo neovlateno koristiti tuom stvari, a ako to ipak uini, obavezan je vlasniku platiti naknadu za tu upotrebu.

IV. OBIM VRAANJA

Kod sticanja bez osnova ope je pravilo da je obogaeni, odnosno sticalac duan drugoj strani, tj. osiromaenom vratiti ono to je od nje bez osnova stekao. To znai da je sticalac, prije svega, duan uspostaviti prijanje stanje, odnosno izvriti naturalnu restituciju. Ako vie nije mogue izvriti restituciju, tada je sticalac obavezan isplatiti novanu protuvrijednost. Dalje, pravilo je da sticalac ne vraa vie od onoga to je stekao neosnovanim obogaenjem. to se tie samog predmeta obogaenja, njega je sticalac duan vratiti bez obzira na to je li on savjestan ili nije. Savjesnost sticaoca je bitna kada se radi o vraanju plodova i plaanju zateznih kamata. Savjesni sticalac je duan vratiti plodove i platiti zatezne kamate od dana podnoenja zahtjeva za vraanje, a nesavjestan od dana sticanja. Savjesni sticalac je onaj koji nije znao niti je prema okolnostima sluaja morao znati da se neosnovano obogatio na tui raun. Za razliku od savjesnog, nesavjesni sticalac zna ili je prema postojeim okolnostima morao znati da se obogatio na tui raun. Savjesnost sticaoca je od znaaja i kod naknade trokova. Savjesni sticalac ima pravo na naknadu nunih i korisnih trokova. Nesavjestan sticalac nema pravo na naknadu nunih trokova, a za korisne trokove mu pripada naknada samo do iznosa koji predstavlja uveanje vrijednosti u trenutku vraanja.

POSLOVODSTVO BEZ NALOGA

(negotiorum gestio)
I. POJAM
U pravilu, treem je licu zabranjeno mijeati se u tue poslove bez ovlatenja. Zakon u izvjesnim sluajevima odstupa od tog pravila i doputa mijeanje u tue poslove, zbog zatite prava ili drugih interesa lica u iju se korist poduzimaju takvi poslovi. Tako je mogue da nastane obligacioni odnos i u sluaju kad neko nepozvan obavlja tui posao. Ovakav obligacioni odnos naziva se poslovodstvo bez naloga ili nezvano vrenje tueg posla. Poslovodstvo bez naloga je obligacionopravni odnos koji nastaje tako to jedno lice svjesno i bez naloga (ovlatenja) obavlja neki posao ili obavlja neku drugu radnju u korist drugog lica. Lice koja obavlja posao za drugoga naziva se poslovoa bez naloga ili jednostavno poslovoa (gestor), a drugo lice u iju korist gestor poduzima odreeni posao naziva se gospodar posla (dominus). Iz toga odnosa proizlaze prava i obaveze za obje strane, izuzev ako poslovoa ne eli da uini uslugu gospodaru posla.

II. PRETPOSTAVKE POSLOVODSTVA

Da bi postojalo poslovodstvo bez naloga (nezvano vrenje tueg posla) potrebno je da budu ispunjene odreene pretpostavke.
a) b)

Posao koji je poslovoa poduzeo mora biti tui. Taj posao moe biti tui ili po samoj prirodi ili po namjeri poslovoe. Poslovoa treba da je ve izvrio ili preduzeo izvrenje jednog ili vie tuih

OPI DIO

by

105

OBLIGACIONO PRAVO

poslova. Sama radnja koju poslovoa preduzima moe biti kako pravna tako i faktika. Pravna radnja je npr. Kupovina odreene stvari za gospodara posla, dok faktika radnja moe biti npr. opravka tue kue ili hranjenje tue ivotinje. Izvrenje radnje (poslovodstvo) moe se sastojati samo od aktivnog injenja, tj. od davanja ili injenja. Pasivna (negativna) inidba (neinjenje ili trpljenje) nije poslovodstvo bez naloga.
c)

Poslovoa mora imati volju da preduzeti posao radi s namjerom da zatiti interes gospodara posla, a ne svoj. Tu je primaran interes gospodara posla, a ne to da li ga poslovoa poznaje ili ne. Ukoliko poslovoa obavlja tui posao ali pogreno misli da obavlja vlastiti posao, tada se ne radi o poslovodstvu bez naloga. Posao mora biti preduzet bez ovlatenja, odnosno bez naloga gospodara posla. Znai, poslovoa obavlja posao nezvano (svojevoljno). On nema odobrenje ni na osnovu pravnog posla, zakona, sudske odluke ili drugoga akta. Ako bi poslovoa radio po nalogu gospodara posla, tada bi se radilo o nalogu (odnosno zastupanju). Ovdje je bitno da ovlatenje ne postoji u vrijeme preduzimanja posla. Posao koji se preduzima mora biti koristan za gospodara posla, odnosno posao se preduzima da bi se otklonila neposredna i iznenadno nastupajua teta. Ukoliko poslovoa ne bi djelovao, za gospodara posla bi nastupila mnogo vea teta, nego da on nije preduzeo posao. U vrijeme preduzimanja posla na strani poslovoe je postojala (volja) namjera da od gospodara posla trai naknadu za izvreni rad. Ako poslovoa popravi komijin krov koji prokinjava bez namjere da od njega trai odreenu protivnaknadu, tada se ne radi o poslovodstvu bez naloga nego o poklonu.

d)

e)

f)

g) Preuzeti posao ne smije biti protivan zakonu niti moralu.

III. VRSTE POSLOVODSTVA

1. NUNO POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (NEGOTIORUM GESTIO NECESSARIA) Takvo poslovodstvo postoji onda kad je posao izvren u nudi, i to da bi se od gospodara posla otklonila neposredna prijetea teta. Nastupanje neposredne opasnosti (tete) moe biti vezano za linost ili imovinu gospodara posla. Postavlja se pitanje da li postoji poslovodstvo bez naloga ako poslovoa svojom radnjom nije postigao namjeravani uspjeh. Smatramo da i u tom sluaju postoji poslovodstvo bez naloga, jer je za tu vrstu poslovodstva bitno da je poslovoa postupao savjesno i da je preduzimanje te radnje bilo nuno. Isto tako, kod ovog poslovodstva nije od znaaja da li gospodar posla preduzetu radnju smatra korisnom ili ne. Bitno je da je postojala opasnost od nastupanja tete i da posao nije trpio odlaganje. Prema pojedinim autorima, kod nunog poslovodstva zadrao se i jedan oblik uzajamnog pomaganja koji vue korijen iz ivota prvobitne zajednice. Iz nunog poslovodstva mogu nastupiti obaveze i prava kako poslovoe tako i gospodara posla. Pravu poslovoe odgovaraju obaveze gospodara posla i obrnuto, obavezama poslovoe odgovaraju prava gospodara posla:
a) b)

Osnovna obaveza poslovoe je da o svom postupku obavijesti gospodara posla i to to je mogue prije. Zatim, ako je to za poslovou mogue da nastavi zapoeti posao i to sve dotle dok

OPI DIO

by

106

OBLIGACIONO PRAVO

gospodar posla ne bude mogao preuzeti brigu o tom poslu.

c) d)

Poslovoa je obavezan tui posao obavljati sa panjom dobrog domaina, odnosno dobrog privrednika. Nakon obavljenog posla poslovoa je duan poloiti raun i ustupiti gospodaru posla sve ono stoje stekao vrei njegov posao.

Pored obaveza iz poslovodstva bez naloga za poslovou mogu proistei i odreena prava: a) Poslovoa ima pravo da ga gospodar posla oslobodi svih obaveza koje je zbog tog posla poslovoa preuzeo na sebe.
b)

Dalje, poslovoa ima pravo na naknadu svih nunih i korisnih izdataka. Naknada izdataka poslovoi bez naloga priznaje se u onim sluajevima kada su ti izdaci bili cjelishodni, pa ak i onda kada korist nije nastupila, a neuspjeh nije skrivio poslovoa. Prema opim pravilima o pravu zadravanja, i poslovoa ima pravo zadrati gospodarevu stvar radi naknade izdataka.

c)

d) Poslovoa ima pravo i na naknadu pretrpljene tete. Postavlja se pitanje ima li poslovoa pravo na nagradu za vrenje ovakvih poslova. Na ZOO naputa ovo stanovite i propisuje da poslovoi pripada i primjerena nagrada za trud ako je uspjeno otklonio tetu od gospodara posla. 2. KORISNO POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (NEGOTIORUM GESTIO UTILIS)

Korisno poslovodstvo postoji onda kad je poslovoa preduzeo neki posao za gospodara posla da bi mu pribavio neku materijalnu ili linu korist. U ovom sluaju se ne radi o neposredno nastupajuoj teti za gospodara posla. Korisnost posla ocjenjuje se sa stanovita gospodara posla, a ne po linim shvatanjima poslovoe. Poslovoa je duan voditi rauna o stvarnim i vjerovatnim namjerama i potrebama gospodara posla. Korisno poslovodstvo je npr. kad je poslovoa (A) za svoga prijatelja (B) kupio rijetku knjigu koju je B traio ve due vrijeme ili ako A za B-a naplati potraivanje koje bi zastarjelo. Kad je ovakvo poslovodstvo zaista i donijelo korist gospodaru posla, pravni sistemi su jedinstveni u tome da poslovoi pripada naknada trokova. Isto tako, kad je oito da gospodar posla nije imao nikakve koristi od posla kojeg je obavio poslovoa, tada poslovoa nema pravo na naknadu trokova. Situacija je komplikovanija kad je korist postojala u vrijeme preduzimanja posla, ali je ona poslije otpala. U naem pravu poslovoa bez naloga kod korisnog poslovodstva ima pravo na naknadu trokova, kao i kod nunog poslovodstva. Naime, ukoliko jedno lice eli ostvariti korist za drugoga pa u toj namjeri i preduzima odreeni posao, bilo bi protivno naelu savjesnosti i potenja da on, tj. poslovoa snosi tetne posljedice ako kasnije ne bude koristi za gospodara posla. Ono to je reeno za prava i obaveze poslovoe kod nunog poslovodstva vrijedi i za korisno poslovodstvo. 3. POSLOVODSTVO PROTIV ZABRANE GOSPODARA POSLA (NEGOTIORUM GESTIO CONTRA VOLUNTATEM DOMINI NEGOTII) Ovo poslovodstvo postoji onda kad se jedno lice (poslovoa) prihvati tueg posla protivno zabrani gospodara posla. Takvo poslovodstvo je nedozvoljeno i stoga lice koje obavlja taj posao nema prava koja pripadaju poslovoi bez naloga. To znai da to lice nema pravo na
OPI DIO by

107

OBLIGACIONO PRAVO

naknadu trokova. On je odgovoran gospodaru posla za svu nastalu tetu koja je proizala iz mijeanja u tue poslove, ak i onda kad je do tete dolo bez njegove krivice. Kod ovakvog poslovodstva poslovoi pripada samo pravo da odnese stvari kojima je poveao imovinu gospodara posla, ali samo pod uslovom da se tim uzimanjem ne pogorava stanje stvari gospodara posla pravo odvajanja. Poslovoa mora znati za postojanje zabrane, mada sama zabrana ne mora uvijek biti izriito kazana. Dovoljno je da se postojanje zabrane pretpostavlja ili da proizlazi iz prirode same stvari. 4. NEPRAVO POSLOVODSTVO Kod nepravog poslovodstva poslovoa obavlja tui posao u namjeri da za sebe zadri postignutu korist iako zna da je posao tui. U tom sluaju ?cslovoa bez naloga obavezan je gospodaru posla, na njegov zahtjev, poloiti raun i predati mu sve postignute koristi. Gospodar posla moe zahtijevati i vraanje stvari u prijanje stanje i naknadu tete.

V. NAKNADNO ODOBRENJE (Ratihabitio)

Kod poslovodstva bez naloga nedostaje pravni osnov. Taj osnov moe nastati i nakon obavljenog posla. Ukoliko gospodar posla naknadno odobri posao koji je poslovoa bez odobrenja izvrio (tzv. ratihabitio), smatra se da je poslovoa od poetka radio po nalogu gospodara posla. Znai, kod ovog instituta naknadno odobrenje ima retroaktivno dejstvo.

JEDNOSTRANA IZJAVA VOLJE

Ugovori su najei izvor obligacija. Za ugovore, kao dvostrane pravne poslove (negotia bilateralia), karakteristino je da nastaju saglasnom izjavom volja dva ili vie lica. Dugo se vremena smatralo da obligacija i nastaje samo na osnovu dvostranih saglasnih izjava volja. Meutim, u novije je vrijeme primijeeno da ovakvo gledite nije ispravno. Naime, sve se vie spoznavalo da jedna obligacija, odnosno obligacioni odnos moe nastati i na osnovu jednostrane izjave volje. Danas je opeprihvaeno pravilo da obligacija nastaje i na osnovu jednostrane izjave volje, te da se takvi poslovi nazivaju jednostrani pravni poslovi. Jednostrani pravni poslovi su takvi poslovi kojima se jedno lice obavezuje drugom licu ili neodreenom broju drugih lica da e, u skladu sa zakonom propisanim uslovima, izvriti odreenu obligacionu radnju. Kod ovih obligacija (obligacionih odnosa) obaveza nastaje izjavom dunika. Jednostranim pravnim poslom mogu se stvarati samo obaveze, a ne i prava. To je i razumljivo, jer se jednostranom izjavom ne mogu stjecati prava prema nekome, nego se mogu preuzimati samo obaveze. Ne moe svaka jednostrana izjava predstavljati jednostrani pravni posao. Ona mora ispunjavati zakonom propisane uslove i zbog toga se obaveze proizale iz takvih poslova esto nazivaju i zakonske ili vanugovorne obaveze (obligacije). U naem ZOO jednostranim pravnim poslovima, koji nastaju jednostranom izjavom volje, smatraju se: javno obeanje nagrade i izdavanje vrijednosnih papira. U ovu grupu pravnih poslova moemo svrstati i ponudu, o kojoj smo ve govorili.

I. JAVNO OBEANJE NAGRADE

1. POJAM I PRETPOSTAVKE OBEANJA NAGRADE Najjednostavnije reeno, o javnom obeanju nagrade govori se onda kad se jedno lice

OPI DIO

by

108

OBLIGACIONO PRAVO

javnim oglasom obavee (neodreenim licima) dati nagradu onom licu koje izvri odreenu radnju ili postigne neki uspjeh pod uslovima predvienim tim oglasom. Da bi jedno obeanje proizvodilo pravne uinke, potrebno je da se (kumulativno) ispune odreene pretpostavke: Jedno lice obeava nagradu. Nagrada je najee odreeni novani iznos, ali moe biti i neka stvar ili nagrada u obliku diplome. Lice koje obeava nagradu mora imati poslovnu sposobnost, jer tim obeanjem on na sebe preuzima odreene obaveze. Obeanje nagrade mora biti uinjeno javnim oglasom. To se najee postie objavljivanjem oglasa u sredstvima javnog informisanja. Ukoliko je nagrada upravljena prema manjem broju lica, tada se ona moe objaviti i putem plakata na odreenim mjestima ili na oglasnoj tabli (npr. nagrada za najbolji vrt u jednom dijelu grada ili nagrada za najboljeg studenta odreenog fakulteta). Postavlja se pitanje moe li se javno objavljivanje nagrade uiniti i usmenim putem. Smatramo da nema smetnji da se to uradi i usmeno ukoliko se to saopti na takav nain da se sa sadrajem mogu upoznati ona lica od kojih se moe oekivati izvrenje traene radnje. Obeanje mora biti upueno neodreenom broju lica. Ovo je i smisao javnosti, da se nagrada obeava neodreenom broju lica uope ili neodreenom broju lica odreene struke (umjetnika, studenata i sl.). Za razliku od obeavaoca, izvrilac radnje ne mora imati poslovnu sposobnost. Obeavalac mora odrediti radnju koja je predmet javnog obeanja nagrade. Ta radnja mora biti mogua i doputena. Nagrada se moe obeati i licu koje ostvari odreeni uspjeh (npr. osvajanje prvog mjesta na sportskom takmienju) ili se nae u odreenoj situaciji (npr. jubilarni kupac u robnoj kui). Obeavalac je duan odrediti rok do kojeg se mora izvriti traena radnja. Odreivanje roka nije uslov nastanka obaveze, pa zbog toga ukoliko sam obeavalac ne odredi rok, svako ko eli sudjelovati ima pravo traiti da sud odredi odgovarajui rok. Javno obeanje nagrade obavezuje lice koje je dalo takvo obeanje. To se lice naziva obeavalac. Obaveza davanja nagrade za obeavaoca nastaje u momentu davanja izjave. Druga strana stjee pravo na nagradu tek momentom izvrenja traene radnje. Druga strana ne mora formalno prihvatiti objavljeno obeanje. Mnogo vanije je izvrenje traene radnje. Tim se javno obeanje nagrade razlikuje od ponude. Naime, kod ponude za zakljuenje ugovora, obaveza ponudioca, kao ugovaraa, nastaje kada druga strana prihvati ponudu. Uz to, ponuda se upuuje odreenom, a javno obeanje nagrade neodreenom broju lica. Pravo na nagradu ima onaj ko prvi izvri radnju za koju je nagrada obeana. Ako je vie lica izvrilo radnju istovremeno, svakom od njih pripada jednak dio nagrade ukoliko pravinost ne zahtijeva drugaiju podjelu. 2. OPOZIV OBEANJA NAGRADE U principu, javno obeanje nagrade moe se opozvati sve dok se ne izvri traena radnja. Opoziv obeanja mora se uiniti na isti nain kako je obeanje objavljeno (npr. u istim novinama u kojima je objavljeno i obeanje nagrade). Mogue je da obeavalac nagrade ima kontakte, zbog prirode obeanja, sa potencijalnim izvriocima radnje. U takvim sluajevima obeavalac moe i linim saoptenjem tim licima opozvati obeanje nagrade. U sluaju valjanog opoziva obeanja nagrade, obeavalac nije obavezan isplatiti nagradu. Meutim, opozivanjem nagrade ne smiju se povrijediti prava savjesnih lica. Tako, ako su o povlaenju obavijetena samo pojedina lica, tada to povlaenje djeluje samo prema njima. Povlaenje nema dejstva ni prema onim licima koja su do asa obavjetenja o povlaenju izvrila predvienu radnju. Ta lica imaju pravo zahtijevati obeanu nagradu. Kada su trea savjesna lica imala odreenih trokova u vezi s izvrenjem radnje odreene u javnom oglasu, imaju pravo na naknadu tih trokova od obeavaoca nagrade. Visina naknade trokova ne moe biti vea od visine obeane nagrade.

OPI DIO

by

109

OBLIGACIONO PRAVO

Postoje sluajevi kad se javno obeanje nagrade ne moe opozvati. Javno obeanje nagrade se ne moe opozvati ako je oglasom odreen rok za izvrenje radnje. Smatramo da se obeanje nagrade ne bi moglo opozvati ni u onim sluajevima kad se obeavalac nagrade u javnom oglasu odrekao prava na opoziv. 3. PRESTANAK OBAVEZE Pravilo je da obaveza prestaje isplatom nagrade licu koje je izvrilo traenu radnju iz javnog obeanja. Pored toga, vidjeli smo da obaveza prestaje i opozivom obeane nagrade. Ali obaveza obeavaoca moe prestati i na drugi nain. Prije svega, njegova obaveza prestaje ako mu niko ne saopti, u roku odreenom u oglasu, daje izvrio radnju. Kada obeavalac nije ostavio rok za izvrenje radnje, tada njegova obaveza prestaje istekom zakonom predvienog roka od jedne godine od objavljivanja oglasa.

II. VRIJEDNOSNI PAPIRI

1. OPE ODREDBE O VRIJEDNOSNIM PAPIRIMA

Vrijednosni papir ili hartija od vrijednosti je pismena isprava kojom se izdavalac obavezuje, zakonitom imaocu date isprave, ispuniti obavezu upisanu na tom papiru. Moe se rei da je vrijednosni papir isprava na kojima je upisano neko imovinsko pravo, a bez te isprave se to upisano imovinsko pravo ne moe zasnovati, prenositi, a niti realizirati. Na vrijednosnom papiru je upisano (inkorporirano) pravo, tako da pravo na papir daje i pravo koje proistie iz samog tog papira. Drugim rijeima, imalac vrijednosnog papira moe traiti ispunjenje one obaveze koja je navedena na papiru. Najee je to isplata odreenog iznosa novca. Vrijednosni papiri po svojoj pravnoj prirodi, spadaju u formalne pravne poslove, jer su to pismene isprave. Zatim, vrijednosni papiri su jednostrani pravni poslovi: prvo, zbog toga to obaveze proizale iz njih nastaju u trenutku izdavanja isprave i drugo, to se izdavalac obavezuje ispuniti odreenu obavezu zakonitom imaocu vrijednosnog papira bez bilo koje (vidljive) protuinidbe. S druge strane, vrijednosne papire, prema njihovom sadraju, odnosno prema karakteru inkorporiranog prava, moemo podijeliti na: linopravne, stvarnopravne i obligacionopravne vrijednosne papire. Linopravni papiri predstavljaju pravo uea u upravljanju i odluivanju u odreenom pravnom licu. Stvarnopravni papiri su takvi papiri ijom se predajom zamjenjuje predaja stvari upisanih na tom papiru. U tu vrstu papira spadaju: konosman, skladinica, tovarni list i sl. Na vrijednosnom papiru moe biti upisano pravo vlasnitva, ali isto tako i zalono pravo ili pravo uivanja. Obligacionopravni papir sadri odreeno potraivanje, odnosno dug. Tipini obligacionopravni papiri su: mjenica i ek. Vrijednosni papiri se javljaju u strogo propisanoj formi. Za vrijednosne papire vrijede pravila obligacionog prava utvrena u ZOO. Broj i znaaj vrijednosnih papira je veliki. Najznaajniji vrijednosni papiri su: mjenica, ek, konosman (teretnica), skladinica, polica osiguranja, certifikat, blagajniki zapis, obveznica i dr. U naem pravu su doneseni Zakon o mjenici i Zakon o eku, kao i Zakon o vrijednosnim papirima. Opi propisi sadrani u ZOO vae za sve vrijednosne papire (pa tako i za mjenicu i ek) ukoliko posebnim propisima odreene stvari nisu drukije regulisane. Veoma bitno pitanje, kada i kako nastaje obaveza (obligacija) iz tih papira. Na to pitanje pravna teorija ne daje jedinstven odgovor. Vremenom su se iskristalizirala tri razliita miljenja, odnosno tri razliite teorije, a one su:
-

ugovorna teorija, gdje se smatra da su vrijednosni papiri po svojoj pravnoj prirodi

OPI DIO by

110

OBLIGACIONO PRAVO

posebna vrsta ugovora i daje za nastanak obaveze na osnovu tih papira potrebna saglasnost ugovaraa;
-

teorija emisije, kojom se nastanak obaveze (obligacije) na osnovu vrijednosnog papira vee za momenat stavljanja papira u promet; teorija kreacije, kojom se nastanak obaveze vee za momenat kreiranja vrijednosnog papira. Prema toj teoriji, obaveza iz papira nastaje onog asa kad izdavalac sastavi i potpie vrijednosni papir.

Na ZOO je u principu prihvatio teoriju emisije, jer je utvreno da obaveza iz vrijednosnog papira nastaje u trenutku kada izdavalac vrijednosni papir preda njegovom korisniku. Pored ove teorije, na zakonodavac se odluio i za primjenu teorije kreacije, i to kod vrijednosnog papira na donosioca. 2. BITNI SASTOJCI VRIJEDNOSNIH PAPIRA Vrijednosni papiri su formalne isprave. Ukoliko nedostaje jedan bitan dio, takva isprava nee vaiti kao vrijednosni papir. Vrijednosni papir mora sadravati sljedee bitne sastojke:
1)

Vrijednosni papir mora sadravati oznaku vrste toga papira. Nije dovoljno navesti samo to da se radi o vrijednosnom papiru, nego se mora tano naznaiti o kojem se vrijednosnom papiru radi. Na vrijednosnom papiru mora biti jasno navedeno ime izdavaoca papira. Ukoliko je izdavalac pravno lice, mora se navesti firma, odnosno naziv i sjedite, a za fiziko lice mora se navesti ime i prebivalite. Izdavalac se naziva i trasant. Vrijednosni papir mora sadravati i oznaku korisnika. Kao korisnik oznaava se firma, odnosno naziv ili ime lica na koje (po ijoj naredbi) vrijednosni papir glasi, ili mora imati naznaku da papir glasi na donosioca. Korisnik se naziva i remitent. Na vrijednosnom papiru mora biti naznaena tana obaveza izdavaoca, koja proizlazi iz vrijednosnog papira. Vrijednosni papir mora sadravati mjesto i datum izdavanja, a oni koji se izdaju u seriji i serijski broj. Vrijednosni papir mora sadravati potpis izdavaoca, odnosno faksimil potpisa izdavaoca vrijednosnih papira koji se izdaju u seriji.

2)

3)

4) 5) 6)

Posebnim zakonom za pojedine vrijednosne papire mogu se predvidjeti i drugi bitni sastojci. Tako je postupljeno u Zakonu o mjenici i Zakonu o eku, koji su usklaeni sa odgovarajuim meunarodnim konvencijama iz te oblasti. 3. VRSTE VRIJEDNOSNIH PAPIRA Ve smo vidjeli da se vrijednosni papiri, prema inkorporiranom pravu, dijele na linopravne, stvarnopravne i obligacionopravne vrijednosne papire. Druga velika podjela vrijednosnih papira moe se odrediti prema linosti titulara prava iz vrijednosnog papira. Prema ovoj podjeli razlikujemo tri vrste vrijednosnih papira: a. Papiri na donosioca Papiri na donosioca su takvi vrijednosni papiri kod kojih se dunik (izdavalac papira) obavezuje ispuniti obavezu naznaenu na papiru svakom donosiocu papira. Kod ovih se

OPI DIO

by

111

OBLIGACIONO PRAVO

papira unaprijed zna dunik, i to je izdavalac papira, dok e povjerilac kasnije biti poznat. Povjerilac je svaki donosilac papira, uz pretpostavku da je savjesni sticalac (zakoniti imalac). Obaveza dunika iz ovih papira je apstraktna, jer se ne vidi razlog njegovog obvezivanja. Za realizaciju papira na donosioca dovoljno je posjedovanje tog papira i njegova prezentacija duniku. Moemo rei da u ovom sluaju pravo slijedi papir. Savjesnost donosioca papira se pretpostavlja. To znai da on nije obavezan dokazivati da je on zakoniti imalac papira, niti je dunik obavezan provjeravati legitimaciju donosioca papira. Meutim, dunik je obavezan odbiti izvrenje obaveze koja proizlazi iz papira ako zna da donosilac nije zakoniti imalac papira (npr. donosilac je papir ukrao od vlasnika). Ukoliko dunik ipak isplati obavezu nezakonitom imaocu, tada bi dunik postupao nesavjesno i bio bi duan svoju obavezu jo jedanput ispuniti vlasniku papira. Papiri na donosioca su lako prenosivi, jer je u njima sadran apstraktan dug pa lice koje posjeduje papir ne mora dokazivati osnov (causa) obaveze. Svoje potraivanje imalac papira ostvaruje iz samog papira, a ne na osnovu prava njegovih prethodnika. Papiri na donosioca se prenose prostom tradicijom, tj. predajom iz ruke u ruku, ime se postie brza cirkulacija ovih papira, a time i imovinskih prava sadranih u njima. Pravo na osnovu papira je vezano za papir. To moe predstavljati i opasnost za vlasnika papira. Naime, ako vlasnik izgubi papir, gubi i pravo upisano u papir. Nalaza tog papira moe ostvariti pravo koje je inkorporirano u njemu. Zbog toga vlasnik kome je papir nestao moe traiti, putem suda, ponitenje te isprave. Ovakvo ponitenje naziva se amortizacija vrijednosnih papira, a provodi se u skladu sa pravilima vanparninog postupka. Isto tako imalac papira moe, na svoj troak, traiti od izdavaoca da mu izda drugi papir ako je stari papir oteen ili na drugi nain nepodesan za promet. b. Papiri na ime Papiri na ime su takvi vrijednosni papiri kod kojih je povjerioevo ime upisano na papiru (npr. "ovu mjenicu platit u Ali Asimu ..."). Za razliku od papira na donosioca, gdje povjerilac moe biti svako lice koje posjeduje papir, kod papira na ime pravo upisano na papir moe potraivati samo ono lice ije je ime upisano u papiru. Papiri na ime su: polica osiguranja, tedna knjiica i dr. Papiri na ime mogu biti i mjenica i ek ukoliko se u njihovom tekstu izriito zabrani prenoenje papira na drugo lice, tj. ako im se doda tzv. rekta klauzula. Pravo upisano na ovakvom vrijednosnom papiru moe se prenositi samo cesijom. Razlika izmeu cesije u graanskom pravu i cesije vrijednosnog papira na ime je u tome to kod ove posljednje dosadanji povjerilac (cedent) mora novom povjeriocu (cesionaru) predati u ruke vrijednosni papir. Pravo koje proizlazi iz vrijednosnog papira na ime prenosi se upisivanjem na samom papiru imena novog imaoca, potpisivanjem prenosioca i upisom prijenosa u registar vrijednosnih papira, ako se takav registar vodi kod izdavaoca. c. Papiri po naredbi U papirima po naredbi povjerilac je odreen imenom (kao i kod vrijednosnih papira na ime), ali povjerilac moe biti i svako drugo lice kojeg odredi prethodni povjerilac svojom naredbom. U ovim papirima sjedinjena je sigurnost i mogunost brze promjene povjerioca. Zbog toga, u ovu grupu vrijednosnih papira spada najvei broj vrijednosnih papira, a mjenica i ek su svakako medu najvanijim papirima po naredbi. Kod ovih papira je bitno da je na njima upisano ime lica koje je ovlateno zahtijevati ispunjenje upisanog prava, ali se tom licu istovremeno daje i pravo da svojom naredbom imenuje drugo lice koje moe ostvariti pravo iz vrijednosnog papira. Prijenos prava iz ovih papira vri se indosamentom. Indosament je izjava dosadanjeg povjerioca (korisnika), upisana na vrijednosni papir, kojom on prenosi svoje pravo iz papira na drugo lice. Dosadanji povjerilac, tj. lice koje prenosi svoje pravo naziva se indosant, a
OPI DIO by

112

OBLIGACIONO PRAVO

onaj na koga se prenosi indosatar. Kod ovih papira postoji odgovornost indosanta svim indosatarima, jer je svaki indosant nekada bio indosatar, inae ne bi mogao dalje prenositi vrijednosni papir. Pravo iz vrijednosnog papira po naredbi se dokazuje neprekinutim nizom indosamenata. Indosament moe biti puni, blanko i na donosioca.
1)

Puni indosament sadri sve elemente indosamenta, i to: a) izjavu o prijenosu, b) firmu, odnosno ime lica na kojeg se papir prenosi (indosatar) i potpis prenosioca (indosanta). Pored ovih bitnih elemenata, puni indosament moe sadravati i druge podatke, npr. mjesto i datum prijenosa i dr. Kod blanko indosamenta stavlja se samo potpis indosanta, i to na poleini papira, a ostali elementi se izostavljaju. Vrijednosni papir po naredbi koji sadri blanko indosament moe se prenijeti prostom predajom novom imaocu, jer zakoniti imalac ovoga papira ne mora upisati svoje ime na njemu. Indosament na donosioca imamo onda kada se u vrijednosnom papiru na mjesto indosatar upie rije "donosiocu". Indosament na donosioca vrijedi kao blanko indosament. 4. Papiri slini vrijednosnim papirima

2)

3)

Od vrijednosnih papira treba razlikovati legitimacione papire i legitimacione znake.

a)

Legitimacioni papiri su isprave iz kojih za imaoca proizlazi odreeno pravo od izdavaoca traiti izvrenje naznaene radnje. Legitimacioni papir moe glasiti na ime (npr. mjesena tramvajska karta). Meutim, kod ovih papira ime povjerioca najee nije oznaeno (npr. kod jednokratnih voznih karata ili bioskopskih ulaznica). Vanost ovih papira je najee vremenski ograniena. U legitimacionom papiru, za razliku od vrijednosnih papira, nije inkorporirano pravo. Dranje legitimacionog papira moe posluiti samo kao dokazno sredstvo u sluaju spora.

Legitimacioni znaci nisu isprave nego samo znaci na kojima je utisnut neki broj ili druga oznaka. Tipian primjer legitimacionog znaka je garde- robni broj ili potvrda o predaji prtljaga.

DOCNJA (ZAKANJENJE)

Pod docnjom se podrazumijeva dunikovo zakanjenje u ispunjenju obaveze ili povjerioevo odbijanje da primi ispunjenje obaveze od dunika. Iz ovoga se vidi da se u docnji moe nalaziti kako dunik (mora debitoris ili mora solvendi) tako i povjerilac (mora creditoris ili mora accipiendi).

I. DUNIKA DOCNJA

OPI DIO

by

113

OBLIGACIONO PRAVO

Dunik je obavezan svoju obavezu ispuniti na vrijeme i na za to tano odreenom mjestu i na pravilan nain. Kad dunik neopravdano odugovlai sa ispunjenjem svoje obaveze ili je ne ispuni na pravome mjestu, tada za drugu stranu (povjerioca) moe nastati teta. Naknadu tako nastale tete povjerilac moe, pod odreenim uslovima, zahtijevati od dunika. Postavlja se pitanje je li krivica dunika (ili povjerioca) bitan element za nastupanje docnje. U nekim zakonodavstvima krivica je bitan element. Takva docnja naziva se subjektivnom docnjom. Nasuprot tome, objektivna docnja postoji bez obzira na razlog koji je doveo do zakanjenja. Krivica nije bitan element. Objektivna docnja preovlauje u vaeim zakonodavstvima. ZOO je napustio ovo stanovite i prihvatio objektivni koncept docnje. Dunik se nalazi u docnji kada ne ispuni obavezu u roku odreenom za ispunjenje. 1. PRETPOSTAVKE DUNIKE DOCNJE Da bi postojala dunika docnja moraju se ispuniti odreene pretpostavke, i to: a) Neispunjenje obaveze b) Dospjelost obaveze c) Opomena a) Neispunjenje obaveze Na osnovu obligacionog odnosa nastaju odreena prava i obaveze. Dunik mora ispuniti svoju obavezu i to tako da se ispunjenjem obaveze postigne svrha ugovora. Docnju moramo razlikovati od nemogunosti ispunjenja. Kod docnje je jo uvijek mogue postii eljeni uspjeh, npr. isporuiti kupljeni namjetaj sa zakanjenjem. Ako ispunjenje obaveze nije mogue ni u naknadnom roku, tada vie ne moemo govoriti o docnji, nego o naknadnoj nemogunosti ispunjenja. b) Dospjelost obaveze Svoju obavezu dunik nije duan ispuniti prije nego to ona dospije. To znai da prije dospjelosti obaveze dunik ne moe biti u docnji. Obaveza dospijeva u ono vrijeme koje je odreeno sporazumom stranaka. Ako tog sporazuma nema, tada obaveza dospijeva s obzirom na svrhu posla. Pod svrhom posla se podrazumijeva prije svega cilj koji se eli postii tim poslom. Tom cilju treba podesiti vremensko izvrenje obaveze. Ako se dospjelost obaveze ne moe odrediti prema svrsi posla, tada se dospjelost obaveze odreuje prema prirodi obaveze i ostalim okolnostima. Npr. isporuka sjemenske penice mora uslijediti prije sjetve. Ako se rok dospjelosti ne moe odrediti prema prethodnim kriterijima, tada povjerilac moe odmah zahtijevati ispunjenje obaveze, a dunik sa svoje strane moe zahtijevati da povjerilac odmah primi ispunjenje. Kod naturalnih obligacija dunik, isto tako, moe doi u docnju. Meutim, ukoliko bi povjerilac podnio tubu za prinudno izvrenje obaveze, dunik bi mogao istai procesnopravni prigovor (npr. zastarjelosti) s peremptornim (otklanjajuim) uinkom. Ako dunik istakne prigovor, nee biti obavezan ispuniti dug. c) Opomena

Sama po sebi dospjelost zahtijevane obaveze jo uvijek ne znai da je dunik u docnji. Povjerilac mora pozvati dunika na ispunjenje obaveze, odnosno on ga mora opomenuti. Opomena je jednostrana izjava volje upuena duniku od strane povjerioca, kojom ga povjerilac obavjetava da je duan ispuniti svoju dospjelu obavezu. Postavlja se pitanje je li
OPI DIO by

114

OBLIGACIONO PRAVO

opomena jednostrani pravni posao. Opomenom se samo zahtijeva realizacija ve postojeeg prava iz obligacionog odnosa. Opomena ne mora biti izjavljena u odreenoj formi. Dovoljno je da dunik iz nje moe jasno prepoznati namjere povjerioca, te da neispunjenje obaveze, za dunika, povlai odreene posljedice. Opomena moe biti saopena usmeno ili pismeno, ali isto tako i zapoinjanjem nekog postupka ija je svrha postizanje ispunjenja obaveze. Dalje, opomenom se smatra i nalog za isplatu ili prezentiranje mjenice i sl. Postoje sluajevi kada dunik pada u docnju bez prethodne opomene povjerioca. To e biti u onim sluajevima kada je datum (rok) ispunjenja obaveze tano odreen. Naime, jo od rimskog prava usvojeno je pravilo da, kada je datum ispunjenja tano odreen, tada sam taj datum opominje dunika (Dies interpellat pro homine). Dunik pada u docnju sljedeeg dana nakon dana kad je trebao ispuniti svoju obavezu. Osim toga, opomena nije potrebna ni onda ako iz ponaanja dunika proizlazi da ona ne bi imala nikakvog efekta. Zatim, opomena nije potrebna ni onda kad se dunik odrekne prava na opomenu ili kad on naknadno obea ispunjenje obaveze na tano odreeni dan. Ovakvim ponaanjem dunik odvraa povjerioca od slanja opomene. 2. PRAVNE POSLJEDICE DUNIKE DOCNJE Dunik koji se nalazi u docnji ne oslobaa se svoje obaveze. On je i dalje duan ispuniti onu inidbu koja je predmet obligacije. Pored zahtjeva za ispunjenje obaveze, povjerilac ima pravo i na naknadu cjelokupne tete koju je on pretrpio zbog dunikovog zakanjenja. Tokom docnje pojaava se dunikova odgovornost prema povjeriocu i za sluajnu propast stvari. Naime, dunik odgovara i za djeliminu ili potpunu nemogunost ispunjenja obaveze i ako tu nemogunost nije skrivio, ali je ona nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara. Kad dunik zakasni sa isplatom novanog duga, tada je on obavezan povjeriocu platiti i zatezne kamate (moratorne kamate), i to bez obzira je li povjerilac pretrpio tetu zbog dunikove docnje. Ako su ugovarai dogovorili i ugovornu kaznu za sluaj zakanjenja ispunjenja dunikove obaveze, tada dunik pored ispunjenja obaveze duguje i isplatu ugovorene kazne. Kad je dunik u docnji kod dvostranih ugovora, tada povjerilac moe zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor uz ostavljanje duniku naknadnog roka za ispunjenje njegove obaveze. Ako dunik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, povjerilac moe raskinuti ugovor uz zahtjev za naknadu tete. Dunik se moe osloboditi odgovornosti za nastalu tetu ako dokae da je zakasnio sa ispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih poslije zakljuenja ugovora koje nije mogao sprijeiti, otkloniti ili izbjei. 3. PRESTANAK DUNIKE DOCNJE Dunika docnja prestaje onda kad dunik ponudi uredno ispunjenje svoje obaveze. Dunik mora ponuditi i ispunjenje svih obaveza koje su nastale zbog njegove docnje. U tom sluaju docnja prestaje za budue vrijeme, ali njene dotadanje posljedice dunik mora snositi. Osim dunika, obavezu moe ispuniti i drugo lice koje ima pravni interes za ispunjenje dunikove obaveze. Povjerilac je duan primiti ispunjenje obaveze i od tih lica. Ako povjerilac odbije prijem od tih lica, tada on pada u povjerilaku docnju, a dunika docnja prestaje.

OPI DIO

by

115

OBLIGACIONO PRAVO

II. POVJERILACKA DOCNJA

Povjerilac se nalazi u docnji ako bez osnovanog razloga odbije primiti uredno ponueno ispunjenje ili ga svojim ponaanjem sprijei. Da bi jedna obaveza bila uredno ispunjena najee je potrebno i aktivno uee povjerioca. Npr., obaveza kupca je da preuzme kupljenu stvar. Nasuprot tome, kod pojedinih obligacija ne trai se uee povjerioca, npr. prilikom uplate odreenog iznosa novca na njegov raun u banci. U ovakvim sluajevima ne moe ni nastupiti povjerilaka docnja. Ukoliko povjerilac ne sarauje kod ispunjenja obaveze, tada dunik nee biti osloboen od svoje obaveze ispunjenja. Kad povjerilac neosnovano odbija prijem ispunjenja on se nalazi u docnji i snosi sve tetne posljedice docnje. Povjerilac se isto tako nalazi u docnji ako ne izvri izbor kod alternativnih obligacija ukoliko njemu pripada izbor, ili ako ne preduzme sve potrebne pripremne radnje za preuzimanje ispunjenja. Kod dvostrano obveznih obligacija povjerilac dolazi u docnju i onda kad je spreman primiti ispunjenje dunikove obaveze, ali sa svoje strane ne nudi istovremeno ispunjenje svoje dospjele obaveze. 1. PRETPOSTA VKE PO VJERILAKE DOCNJE Da bi se povjerilac nalazio u docnji, potrebno je da se ispune odreene pretpostavke. Povjerilac dolazi u docnju tek onda kad je dunik ovlaten na ispunjenje obaveze. Znai, obaveza koju ispunjava dunik mora biti dospjela. Ispunjenje dospjele obaveze dunik mora uredno ponuditi povjeriocu. Dunik mora biti u stanju ne samo ponuditi nego i zaista ispuniti svoju obavezu. Ako bi povjerilac dokazao da dunik u vrijeme ponude nije bio u mogunosti ispuniti svoju obavezu, tada se povjerilac ne bi nalazio u docnji. Povjerilaka docnja pretpostavlja i odbijanje povjerioca da prihvati ponueno ispunjenje. Postojanje povjerioeve krivice nije bitno, jer postoji njegova obaveza na preuzimanje ispunjenja. 2. POSLJEDICE POVJERILAKE DOCNJE Kako dunika tako i povjerilaka docnja proizvodi odreene pravne posljedice, koje negativno pogaaju onoga koji se nalazi u docnji, u ovom sluaju povjerioca. Povjerilaka docnja ne dovodi do osloboenja dunika od njegove obaveze, ali padanjem povjerioca u docnju prestaje dunika docnja. Dunik odgovara samo za tetu koju je prouzrokovao namjerno ili krajnjom nepanjom. Isto tako, na povjerioca prelazi rizik sluajne propasti stvari. Ako je dunikova obaveza individualno odreena stvar i ta stvar sluajno propadne, tada se dunik oslobaa svoje obaveze. Drugaija situacija je kad dunik duguje generiku stvar. On se ne oslobaa svoje obaveze kod sluajne propasti stvari. Da bi i u ovim sluajevima dunik bio osloboen svoje obaveze, potrebno je daje on prethodno izdvojio ugovorenu koliinu i o tome izvijestio povjerioca. Kad se radi o dvostranim obligacijama duniku pripada pravo da od povjerioca trai ispunjenje protuinidbe. Od dana povjerilake docnje prestaju tei kamate. Povjerilac je obavezan naknaditi duniku svu tetu koju dunik trpi zbog povjerilake docnje. Isto tako, on je obavezan duniku naknaditi trokove, koji mu eventualno nastanu, oko uvanja stvari. Dunik se moe osloboditi svoje obaveze tako to e dugovanu stvar poloiti kod suda. Polaganje se vri kod stvarno nadlenog suda u mjestu ispunjenja, osim ako razlozi ekonominosti ili priroda posla ne zahtijevaju da se polaganje izvri u mjestu gdje se stvar nalazi. Povjerilaka docnja prestaje kad povjerilac primi ispunjenje obaveze od dunika.
OPI DIO by

116

OBLIGACIONO PRAVO

ZASTARJELOST I. POJAM
Povjerilac mora svoje pravo iz obligacije ostvariti u odreenom vremenskom periodu. U protivnom, moe se desiti da prava postanu teko ostvariva, jer nakon zakonom odreenog vremena nastupa zastarjelost ili zastara. Zastara (zastarjelost) ne znai gubitak prava potraivanja, nego nemogunost realizacije tog prava protivno volji dunika. Nakon proteka odreenog vremena potraivanje je mogue prisilno ostvariti samo ako dunik ne istakne prigovor zastarjelosti. Ukoliko dunik ne istakne taj prigovor, na zastaru se sud ne obazire po slubenoj dunosti. Znai, sud e usvojiti tubeni zahtjev povjerioca ako dunik ne istakne prigovor zastare, bez obzira na to da li je dunik znao ili nije za postojanje zastare. U tom sluaju dunik e biti obavezen i ispuniti svoju obavezu, a ukoliko to ne uini dobrovoljno, povjerilac e to traiti prisilno - putem suda, a na osnovu pravosnane sudske odluke. Pored zastare, protek vremena je bitan i za dosjelost. Kod dosjelosti se pretekom odreenog vremena stiu odreena prava, a kod zastare, uslovno reeno, gube (destruktivno djelovanje proteka vremena). Institut zastare slui, pravnoj sigurnosti, te zatiti dunika od zahtjeva povjerioca iz relativno dalje prolosti. Ne bi bilo korektno ostaviti povjeriocu mogunost da on, kad god poeli, protiv svoga dunika istakne zahtjev za ispunjenje obaveze. Povjerilac mora svoja prava ostvariti u zakonom predvienom vremenu. Povjerilac je ovlaten raspolagati svojim potraivanjem, tj. on moe, ali i ne mora se sluiti svojim subjektivnim pravom. Zastara slui i za bre ostvarenje povjerioevih prava. Povjerilac je obavezan da se blagovremeno potara za ostvarenje svojih potraivanja. Bez postojanja instituta zastare obligacionih prava, i pravna bi sigurnost bila dovedena u pitanje. U naem pravu zastarjelost je regulirana u ZOO, pravila o zastari postoje i u drugim zakonima kojima je regulirana posebna materija. Odredbe o zastarjelosti u tim posebnim zakonima primjenjuju se kao lex specialis i imaju prednost u odnosu na pravila propisana u ZOO. Zastarijevanju su, naelno, podlona sva potraivanja. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom odreeno vrijeme u kome je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje dunikove obaveze. To vrijeme naziva se rok ili vrijeme zastarijevanja. Zastarijevanje poinje tei prvog dana nakon dana kad dospije potraivanje, i to kod obaveza na pozitivnu inidbu (dare,facere). Smatra se daje potraivanje dospjelo onda kad povjerilac moe zahtijevati ispunjenje obaveze. Ako se obaveza sastoji u proputanju, odnosno u neinjenju, tada zastarjevanje poinje tei prvog dana nakon dana kad je dunik postupio protivno svojoj obavezi. Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom odreenog vremena. Tu nije bitna savjesnost dunika, jer njegovo znanje ili neznanje o zastarjelosti ne utjeu na nastanak te zastarjelosti. Vrijeme zastarjevanja je vezano za obavezu, a ne za linost dunika, tako da se u vrijeme zastarjevanja i rauna i ono vrijeme koje je proteklo u korist dunikovih prethodnika. U ZOO je propisano da se pravnim poslom (ugovorom) rokovi zastarjelosti ne mogu ni produavati, a ni skraivati. Isto tako, ugovorom se ne moe odrediti da zastarjelost nee tei za neko vrijeme. Dunik se ne moe unaprijed odrei zastarjelosti. Ukoliko dunik ispuni zastarjelu obavezu, on ne moe zahtijevati da mu povjerilac vrati ono to je dao, jer je on ipak ispunio svoju obavezu. Nije bitno je li dunik znao ili nije znao daje obaveza zastarjela. Ta obaveza je postojala i bila je valjana, ali je protekom vremena iz utuive prela u naturalnu obavezu. Kad zastari glavno potraivanje, zastarjela su i sporedna potraivanja, kao to su potraivanja: kamata, plodova, trokova, ugovorne kazne. Povjerilac ije je potraivanje zastarjelo, a to je potraivanje obezbjeeno zalogom ili hipotekom, moe se namiriti samo

OPI DIO

by

117

OBLIGACIONO PRAVO

iz optereene stvari ako je dri u rukama, odnosno ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Zastarjelosti odreenog potraivanja, to e potraivanje zastarjeti nakon proteka opeg zastarnog roka, tj. nakon pet godina. ZOO propisuje i posebne rokove, i to: tri ijednu godinu dana. Nakon tri godine zastarijevaju:
-

potraivanja povremenih davanja, koja dospijevaju godinje ili u kraim odreenim razmacima vremena, bilo o takvim povremenim potraivanjima kojima se iscrpljuje samo pravo (npr. izdravanje) raunajui od dospjelosti svakog pojedinog davanja. To isto vai i za anuitete, tj. povremena davanja kojima se u jednakim, unaprijed odreenim povremenim iznosima otplauju glavnica i kamate. Meutim, to ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelimina ispunjenja; meusobna potraivanja pravnih lica nastalih na osnovu ugovora o prometu robe i usluga kao i potraivanja naknade za izdatke uinjene u vezi s tim ugovorima. Zastarijevanje tee i rok se izraunava odvojeno za svaku isporuku robe, izvreni rad ili uslugu; potraivanje zakupnine, bilo da je odreeno da se zakupnina plaa povremeno (npr. mjeseno), bilo u jednom ukupnom iznosu; potraivanje naknade za uinjenu tetu i to od momenta kad je oteenik doznao za tetu i za lice koje je tu tetu uinilo. Ovdje se radi o subjektivnom roku, a uslovi moraju biti kumulativno ispunjeni (deliktna odgovornost). Ovo potraivanje zastarijeva u svakom sluaju nakon pet godina od dana kada je teta nastala, i to bez obzira kad je oteeni saznao za tetu i tetnika (objektivan rok). Ako je teta nastala povredom ugovorne obaveze (ugovorna odgovornost), potraivanje naknade za tako nastalu tetu zastarijeva nakon vremena odreenog za zastarjevanje te obaveze; potraivanja osiguravaa iz ugovora o osiguranju. Rok od tri godine.

Prema ZOO, nakon jedne godine zastarijevaju:

-

potraivanje naknade od domainstava za isporuenu elektrinu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimniarske usluge i za odravanje istoe; potraivanja radio i televizijske pretplate; potraivanje pote, telegrafa i telefona za upotrebu telefona i potanskih pregradaka, kao i druga njihova potraivanja koja se naplauju u tromjesenim ili kraim rokovima; potraivanje pretplate na povremene publikacije, raunajui od isteka vremena na koje je publikacija naruena. Zastarijevanje tee iako su isporuke ili usluge produene.

Propisan je jo jedan poseban rok zastarjelosti. Taj se rok odnosi se na zastarjelost potraivanja koja su utvrena pravosnanom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadlenog organa. Zastarni rok u ovim sluajevima iznosi deset godina, pa i za ona potraivanja za koja zakon predvia krai rok zastarjelosti.

OPI DIO

by

118

OBLIGACIONO PRAVO

III. ZASTOJ ZASTARIJEVANJA

O zastoju zastarijevanja govori se onda kada zbog nekih zakonom predvienih injenica ili postojanja odreenih okolnosti zastarijevanje ne moe tei, a ako je ve poelo tada ono prestaje tei dok postoje te okolnosti. Znai, ako zastarijevanje nije moglo tei zbog nekog zakonskog uzroka, ono poinje tei kad otpadne taj uzrok. Meutim, ako je zastarijevanje poelo tei prije nego to je nastao uzrok koji je zaustavio njegov dalji tok, ono nastavlja tei kad prestane taj uzrok. Vrijeme proteklo prije zastoja zastarjevanja uraunava se u tok zastarijevanja. Ali vrijeme trajanja zastoja ili mirovanja se ne rauna u rok zastarjelosti. Zastarijevanje ne tee: - izmeu branih drugova; - izmeu roditelja i djece - dok traje roditeljsko pravo;
-

izmeu tienika i njegovog staraoca; za vrijeme mobilizacije, u sluaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraivanja lica na vojnoj dunosti; u pogledu potraivanja koja imaju lica zaposlena u tuem domainstvu prema poslodavcu ili lanovima njegove porodice koji zajedno sa njim ive; za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo mogue, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

- izmeu dva lica koja ive u vanbranoj zajednici;

-

IV. PREKID ZASTARIJEVANJA

Mogue je da ve zapoeto zastarijevanje potpuno prestane. U tom se sluaju govori o prekidu zastarijevanja i tada se vrijeme prije prekida zastarijevanja ne uraunava. Prestankom okolnosti koje dovode do prekida, zastarijevanje poinje tei iznova. Nastaje novi zastarni rok, odnosno novo zastarijevanje, pa se do tada proteklo vrijeme ne rauna u vrijeme novog zastarijevanja. Prekid zastarijevanja moe nastupiti preduzimanjem odreenih radnji od strane povjerioca ili dunika. Zastarijevanje se prekida kad dunik prizna dug. Za priznanje duga nije potrebna bilo kakva forma. Dovoljna je jednostrana radnja dunika. Ta radnja nije pravni posao i ona moe biti i konkludentna radnja, npr. plaanje kamate, davanje zaloge, jemstvo i sl. Zastarijevanje moe prekinuti i povjerilac, i to podizanjem tube i svakom drugom radnjom preduzetom protiv dunika pred sudom ili drugim nadlenim organom, s ciljem utvrivanja, obezbjedenja ili ostvarenja potraivanja. Povjerilac mora, da bi prekinuo zastarjelost, preduzeti strogo formalne procesne radnje. Te radnje mogu biti preduzete u parninom (npr. tuba), izvrnom (npr. prijedlog za obezbjedenje zalonog prava na nepokretnosti) ili upravnom postupku. Budui da povjerilac svoje radnje mora pokrenuti pred sudom ili drugim nadlenim organom, za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dunika pismeno ili usmeno da ispuni obavezu. Povjerilac mora savjesno postupati i ustrajati u svojim radnjama. Ako povjerilac odustane od tube ili radnje koju je poduzeo, smatra se da prekid zastarijevanja nije ni nastupio i daje zastarijevanje neprekidno teklo. Zastarjelost ne treba mijeati sa prekluzivnim rokovima. Prekluzivni ili zakonski rokovi su takvi rokovi ije je trajanje zakon jasno odredio i nakon proteka tih rokova titular prava gubi to pravo. Znai, nakon isteka prekluzivnog roka nastupa potpuni gubitak prava, dok se kod zastarjelosti gubi samo pravo na tubu, odnosno prisilno ispunjenje obaveze.

OPI DIO

by

119

OBLIGACIONO PRAVO

Npr. propisano je da kupac mora obavijestiti prodavca o skrivenim nedostacima u roku od osam dana od dana kad je nedostatak otkrio, i to pod prijetnjom gubitka prava. Kod prekluzivnih rokova nema zastoja niti prekida zastarjevanja. Na prekluzivne rokove sud pazi po slubenoj dunosti.

PROMJENA SUBJEKATA OBLIGACIJE I. UOPE O PROMJENI SUBJEKATA OBLIGACIJE

Obligacioni odnos je pravna veza izmeu tano odreenih lica. To je odnos izmeu dunika i povjerioca. U tom odnosu povjerilac tano zna ko mu je dunik i obrnuto, dunik poznaje svoga povjerioca. Postavlja se pitanje je li u obligacionom odnosu mogue promijeniti povjerioca ili dunika, tj. jednoga od subjekata obligacije. U rimskom pravu, u starije doba, smatrano je da se prava i obaveze ne mogu odvojiti od njihovih linosti. Uinak cesije u rimskom pravu postizao se putem novacije, gdje je tree lice uz saglasnost povjerioca sa istim dunikom sklapalo ugovor o istom predmetu. Potraivanje je sastavni dio imovine lica kome to pravo pripada. Obzirom da povjerilac moe raspolagati svojim potraivanjem, to ono postaje predmetom prometa. Razlozi zbog kojih povjerilac ustupa svoje potraivanje, mogu biti razliiti. On moe, ustupajui potraivanje, podmiriti neki dug licu kojem ustupa trabinu ili mu na taj nain eli uiniti poklon. U naem pravu, mogue je prenoenje obligacije s jednog na drugo lice. To znai da novi povjerilac moe stei ve postojee i sadrajno neizmijenjeno potraivanje i na taj nain stupiti u postojei obligacioni odnos umjesto dotadanjeg povjerioca. Isto tako, nae pravo doputa da novi dunik preuzme na sebe pojedini dug drugog lica, te da stupi u ve postojei obligacioni odnos na mjesto starog dunika. Pravni osnov promjene subjekta obligacije moe biti razliit. 1) Najee je to ugovor, gdje zainteresirane strane, putem sporazuma, u ve postojeem obligacionom odnosu, mijenjaju jednu ugovornu stranu. Ugovorom je mogue promjeniti povjerioca ili dunika obligacije. a) Ugovorna promjena povjerioca obligacije ostvaruje se putem cesije ili ustupanjem (prenosom) potraivanja. Drugi nain promjene povjerioca obligacije ostvaruje se putem ugovorne personalne subrogacije. b) Ugovorom je mogue promijeniti i dunika. Promjena dunika realizira se ugovorom o preuzimanju duga. Promjena dunika postie se i ugovorom o asignaciji. c) Ustupanjem ugovora cjelokupan ugovorni odnos prelazi na tree lice i to samo kod dvostranoobveznih ugovora. Svaka strana u dvostranom ugovoru moe ustupiti ugovor treem licu pod uslovom da na taj nain ugovor pristane druga strana.
2)

Pravni osnov promjene subjekata obligacije je i zakon. Najea je promjena subjekata na osnovu zakona kod univerzalne sukcesije u sluajevima nacionalizacije ili konfiskacije. Aktom nacionalizacije ili konfiskacije na dravu prelaze, pored ostalog, potraivanja i dugovi lica kome se imovina oduzima. Promjena subjekata obligacije na osnovu zakona ostvaruje se i zakonskom personalnom subrogacijom. Pored ugovorne i zakonske promjene subjekata obligacije, moe se isti uinak proizvesti i odlukom suda. Ta promjena nastaje neovisno o volji stranaka, i
OPI DIO by

3)

120

OBLIGACIONO PRAVO

to najee u postupku prinudnog izvrenja, zatim kod diobe zajednike imovine i sl.
4)

Promjenu subjekata obligacije mogue je postii i jednostranom izjavom volje. To se ostvaruje testamentom ili legatom, kad testator ili legator ustupi svoje potraivanje nasljedniku ili legatoru. Primjeuje se da se jednostranom izjavom volje moe zamijeniti samo povjerioca, a ne i dunika.

II. UGOVORNO USTUPANJE POTRAIVANJA (CESIJA)

1. POJAM CESIJE Ustupanje potraivanja je pravni posao, odnosno ugovor izmeu starog i novog povjerioca, kojim dotadanji povjerilac prenosi potraivanje koje on ima prema duniku na novog povjerioca. Ugovor kojim se potraivanje ustupa /prenosi/ naziva se cesija. Dotadanji povjerilac oznaava se kao cedent, a novi povjerilac cesionar. ZOO cedenta naziva i ustupiocem, a cesionara prijemnikom. Dunik se zove cesus. ZOO regulira da povjerilac moe ugovorom zakljuenim sa treim, prenijeti na ovoga svoje potraivanje. Cesija nastaje najee ugovorom kojim cedent svoje otudivo potraivanje koje ima prema cesusu prenosi na cesionara. Kada cedent svoje potraivanje prenese ugovorom, tad govorimo o dobrovoljnoj ili ugovornoj cesiji. Pored ugovorne cesije razlikujemo zakonsku i sudsku cesiju. Na osnovu zakona (ex lege) potraivanje prelazi sa cedenta na cesionara im nastupe odreene injenice. Na jemca koji je namirio povjerioevo potraivanje prelazi to (namireno) potraivanje sa svim sporednim pravima i garancijama. Pored ugovora i zakona i sudska odluka moe biti izvor nastanka cesije. Sudska odluka kao izvor nastanka cesije javlja se u izvrnom postupku. To e biti onda kad sud u izvrnom postupku zaplijeni potraivanje koje dunik ima prema treim licima i to potraivanje prenese na traioca izvrenja, odnosno na dunikovog povjerioca. Da bi dolo do ustupanja potraivanja putem pravnog posla, potrebno je da se ispune odreene pretpostavke. Prije svega, potrebno je da se zakljui ugovor izmeu cedenta i cesionara. Znai, iako u naelu povjerilac moe prenijeti svoje potraivanje, njegova jednostrana izjava volje nije dovoljna. U sluaju smrti povjerioca ili dunika, nasljednici ulaze u obligacioni odnos umjesto umrlog, preuzimajui njegova prava, ali i obaveze. U ovom sluaaju govori se o univerzalnoj sukcesiji. Poto se potraivanje prenosi ugovorom, za njega, kao i druge ugovore, vae opa pravila zakljuenja ugovora, ukoliko neto drugo nije propisano. Ugovorne strane kod cesije su cedent i cesionar i samo je njihova saglasnost potrebna. Cedent raspolae svojim potraivanjem u korist cesionara. Zato cedent prenosi svoje pravo na cesionara nije bitno za valjanost cesije. Cedent najee potraivanje prodaje (venditionis causa). Cedent moe prodati svoje dospjelo, ali i nedospjelo potraivanje, jer mu je npr. novac hitno potreban. On to svoje potraivanje moe prodati i za manji iznos od stvarne vrijednosti. Usprkos tome, cesionar e stei pravo da od dunika, nakon dospjelosti potraivanja, zahtijeva cjelokupan iznos duga. Ukoliko cedent ispunjava svoju obavezu prema cesionaru iz nekog njihovog prethodnog obligacionog odnosa, tada imamo solvendi causa. O donandi causi govori se onda kad cedent poklanja cesionaru svoje potraivanje. Cesijom se poloaj dunika ne smije pogorati. Duniku je svejedno ko je njegov povjerilac i on svoju obavezu ispunjava u onom obimu u kojem je ona bila prije cesije. Istina, cesija djeluje i prema duniku, ali tek od momenta obavjetenja o cesiji. U naelu uzevi, saglasnost dunika za ustupanje potraivanja nije potrebna. To znai daje cesija valjana i bez uea dunika. Od ovog pravila postoji izuzetak predvien u naem, ali i u nekim

OPI DIO

by

121

OBLIGACIONO PRAVO

drugim zakonodavstvima. Ugovor o ustupanju nee djelovati prema duniku ukoliko su se dunik i cedent dogovorili da se ne moe prenijeti potraivanje bez dunikovog pristanka. U takvim sluajevima, gdje ve postoji ugovorna zabrana daljeg prenosa potraivanja, ako se eli da cesija djeluje i prema duniku, potreban je i njegov pristanak. Da bi cesija bila valjana, ugovorne strane moraju voditi rauna o tome da potraivanje koje se ustupa nije obuhvaeno zakonskom zabranom ustupanja. Pored potraivanja koja se po zakonu ne mogu ustupiti, postoje potraivanja koja cedent ne moe prenijeti jer su vezana za linost povjerioca ili se po svojoj prirodi protive prenoenju na drugog. Prema pravnoj prirodi ugovor o cesiji je konsenzualan pravni posao, koji nastaje i postaje perfektan samim sporazumom (nudo consensu). Konsenzualni ugovori su oni za ije nastajanje nije potrebna nikakva forma, osim obine saglasnosti volja saugovaraa. Potraivanje koje je cesijom cedent prenio na cesionara postaje imovinom cesionara samim inom sklapanja ugovora. Cesionar e stei cedirano pravo u momentu zakljuenja ugovora o cesiji, bez obzira je li dunik o istoj obavijeten ili nije. Za momenat dunikovog saznanja o izvrenoj cesiji vezuju se odreene pravne posljedice, ali samo potraivanje je preneseno neovisno od toga da li je dunik obavijeten o cesiji ili ne. Cesijom se obino reguliraju odnosi izmeu cedenta i cesionara vezani za neki drugi njihov odnos. To znai da se iz same cesije ne moe ustanoviti razlog sklapanja pravnog posla. Budui da se iz cesije ne vidi cilj njenog zakljuenja, to je ugovor o cesiji apstraktan pravni posao. Za razliku od apstraktnih poslova, kod kauzalnih pravnih poslova kauza (cilj) je jasno izraen, tako da se tano zna zbog ega se stranka obavezuje. Moramo naglasiti da i kod apstraktnih pravnih poslova postoji kauza, samo ona za trea lica nije vidljiva. Pravna osnova cesije, koja nije vidljiva prema vani, moe biti razliita, ovisno o tome o kakvom se konkretno ugovoru radi. Kao osnova cesije mogu se javiti ugovor o poklonu, zalaganju, kreditiranju, itd. Najei osnov cesije javlja se ugovor o prodaji, pri emu cesija ima pozitivno prometno znaenje. S jedne strane, povjerilac (cesionar) putem cesije stie odreena prava prema duniku bez neposrednog kontakta sa njim. S druge strane, cesijom se zamjenjuje prenoenje gotovog novca radi vrenja odreenih plaanja. 2. PREDMET USTUPANJA Predmet ustupanja je odreeno potraivanje a ne cjelokupan obligacioni odnos iz kojeg je proizalo to potraivanje. Ukoliko, primjera radi, prodava treem licu ustupi svoje pravo da od kupca potrauje isplatu cijene, on mu nije ustupio svoj poloaj prodavca. Ustupanje cjelokupnog poloaja ugovorne strane (u gornjem primjeru to bi bio poloaj prodavca) vri se drugim institutom a ne cesijom. U tom sluaju govorimo o ustupanju ugovora. Predmet sporazuma o ustupanju mogu biti dospjela i nedospjela potraivanja, bez obzira na osnov iz koga potiu. Cedirati se mogu uslovna pa i budua potraivanja. Ustupljeno potraivanje mora biti odreeno ili najmanje odredivo. a. Ustupanje buduih potraivanja. Budua se potraivanja mogu ustupati ukoliko ona nisu izuzeta od ustupanja, odnosno ukoliko ne potpadaju pod zabranu ustupanja, predvienu ZOO. Za ustupanje buduih potraivanja vae opa pravila ustupanja, gdje posebnu vanost ima odreenost, odnosno odredivost ustupanja. U praksi je est sluaj da se ustupaju budua potraivanja, a pravna teorija stoji na stanovitu da u vrijeme ustupanja ne mora postojati ak ni pravni osnov, nego je dovoljno da se budue potraivanje javlja kao vjerovatno. b. Djelimino ustupanje. Djelimino ustupanje jednog potraivanja je doputeno ukoliko je to potraivanje djeljivo i ako ga strane sporazumom nisu iskljuile od prenosa. Djelimino ustupanje ima za posljedicu da dunik ima vie povjerilaca. Obzirom da je broj
OPI DIO by

122

OBLIGACIONO PRAVO

povjerilaca prema duniku povean, a potraivanje ostalo isto, to znai da svaki od povjerilaca ima pravo da potrauje samo dio ukupnog duga. Sljedee pitanje koje se logiki namee odnosi se na situaciju kad se duniku obrati vie povjerioca za ispunjenje obaveze. U takvoj situaciji dunik je obavezan ispuniti dug prvo onome povjeriocu koji je od njega i najprije zahtijevao ispunjenje. c. Potraivanja iz dvostrano obveznih ugovora. Postavlja se pitanje ta e se dogoditi kod dvostrano obveznog posla, gdje se i cesus javlja kao povjerilac, u sluaju neispunjenja obaveza prema cesusu. Pravna doktrina je jedinstvena u tome da e u sluaju neispunjenja obaveze prema cesusu iz dvostranoobveznog posla cedent biti odgovoran, jer je on ugovorna strana iz tog posla. d. Forma ugovora o cesiji. Ugovor o cesiji je neformalan. Za nastanak ovog ugovora dovoljna je saglasnost volja ugovornih strana o cesiji, bez ikakvog posebnog akta. Na ZOO ne zahtijeva posebnu formu za ovaj ugovor. Od ovog pravila, kao i od mnogih drugih, postoji izuzetak. Cesija e biti formalna, u sluaju kada je za pravni posao koji ini, osnov ustupanja potrebna odreena forma. 3. ZABRANA USTUPANJA Zabrana ustupanja moe proizlaziti iz zakona ili iz prirode pojedinog prava. Ustupiti se ne mogu sljedea potraivanja:
-

Potraivanja iji je prenos zabranjen zakonom. U ZOO regulirano je da se ne mogu prenijeti ona potraivanja iji je prenos zabranjen zakonom. Tako, ne moe se prenijeti pravo na naknadu tete u obliku novane rente, zbog smrti bliskog lica ili zbog povrede tijela ili naruavanja zdravlja. Predvieno je da potraivanje nematerijalne tete prelazi na nasljednike samo ako je priznato pravosnanom odlukom ili pismenim sporazumom. Drugi zakoni mogu isto tako zabraniti prenos potraivanja, i to u podruju koje ti zakoni reguliraju. Tako npr. prema Zakonu o izvrnom postupku moe se zaplijeniti 1/3 dohotka radnika, a za potraivanja iz obaveze izdravanja dol/2. Potraivanja koja su vezana za linost povjerioca (cedenta). U ovim sluajevima radi se o potraivanjima koja su usko vezana s linou povjerioca, tako da bi se njihovim prenosom promijenila sadrina tih prava. To su potraivanja alimentacije, penzije i si. Meutim, dospjeli obroci alimentacionog izdravanja mogu se cedirati. Potraivanja koja se po svojoj prirodi protive prenoenju na drugoga. Takva potraivanja su prije svega ona koja u osnovi imaju odnos povjerenja (npr. ugovor o nalogu). Potraivanja iji je prenos ugovorom iskljuen. Strane jednog obligacionopravnog odnosa imaju slobodu ugovaranja, tako da sve ono to im zakonom nije zabranjeno, one mogu slobodno ugovoriti. U tom smislu, strane mogu i iskljuiti mogunost prenosa potraivanja koja su inae, po svojoj prirodi, prenosiva.

Iz zakonske formulacije proizlazi da ugovor o ustupanju potraivanja nema dejstvo prema duniku i njegov poloaj se ne mijenja.

OPI DIO

by

123

OBLIGACIONO PRAVO

4. PRELAZ SPOREDNIH PRAVA Sporedna prava dopunjavaju i osiguravaju glavno potraivanje, odnosno glavnu obavezu. Ukoliko uz glavno potraivanje postoje i sporedna prava vezana uz glavno potraivanje, cesionar dobiva i ta prava. U ZOO pominju se samo neka od sporednih prava, kao to su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, zaloga, prava iz ugovora sa jemcem, prava na kamatu, ugovornu kaznu i sl. to se tie kamata, ZOO regulira da se dospjele, a neisplaene kamate prenose zajedno sa glavnim potraivanjem. Cedent i cesionar ovo pitanje mogu i drugaije urediti. Kamate koje do momenta cesije nisu dospjele u svakom sluaju prelaze na cesionara. 5.OBAVJETENJE DUNIKA O CESIJI Da bi cesija djelovala i prema treem licu, u ovom sluaju prema duniku (cesusu), on o cesiji mora biti obavijeten. To je sasvim razumljivo, jer ako dunik ne zna za cesiju, on za svoga povjerioca smatra cedenta. Obavjetenje cesusa o izvrenoj cesiji, Zakon je stavio u obavezu cedentu. Cesija je sporazum samo izmeu dvije strane, i to izmeu cedenta i cesionara. Da bi cesija djelovala i prema cesusu, on o istoj mora biti obavijeten. Moment obavjetenja (denuncijacija -denuntinatio) je bitan, jer za njega Zakon vezuje odreene posljedice. 6. ZATITA DUNIKA (CESUSA) Zakljuenjem ugovora o cesiji, cesionar stupa na cedentovo mjesto povje-rioca u obligacionopravnom odnosu. Cesionar zadrava sva prava koja je imao cedent, a dunikov poloaj nakon izvrene cesije ostaje isti. Dunik cesijom ne moe biti doveden u loiji poloaj od onog u kojem je bio prije cesije. Kada dunik svoju obavezu, u neznanju o cesiji, ispuni cedentu, on ispunjava obavezu nekome ko vie nije njegov povjerilac. Zakljuenjem ugovora o cesiji cedent je prestao biti povjerilac, jer je on cesijom svoje pravo prenio na cesionara. Poto dunik obavezu nije ispunio pravom povjeriocu (cesionaru), on bi morao istu obavezu ispuniti novom povjeriocu (cesionaru). U tom se sluaju savjestan dunik moe pozvati na ZOO i on nee morati ispunjavati istu obavezu cesionaru, jer je ve jedanput ispunio onom povjeriocu za kojeg je osnovano pretpostavljao da je njegov pravi povjerilac. Da bi se dunik mogao pozivati na ZOO, potrebno je da on o ustupanju potraivanja nije imao saznanja. Zakonodavac je elio zatititi dunika, i to iz najmanje dva razloga. Prvo, dunik nema mogunosti sudjelovanja u zakljuenju ugovora o cesiji izmeu cedenta i cesionara. Drugo, sadraj potraivanja nakon cesije ostaje isti, a samim tim i dunik, koji mora ispuniti svoju obavezu, ne smije cesijom dospjeti u tei poloaj od onoga u kojem je bio prije cesije. 7. PREBIJANJE POTRAIVANJA KAO ZATITA DUNIKA Prebijanje je jedan od naina prestanka obaveze, i to tako to se dvije uzajamno jednorodne obligacije prebijaju jedna za drugu. Prema ZOO dunik ustupljenog potraivanja moe prebiti cesionaru ona svoja potraivanja koja je do obavjetavanja o cesiji mogao prebiti cedentu. U tom sluaju odstupa se od pravila meusobne uzajamnosti potraivanja, jer dunik cesionaru prebija potraivanje koje on ima prema cedentu. Kao to smo ve vidjeli, za cesusa je veoma bitan moment obavjetenja o cesiji. Od tog
OPI DIO by

124

OBLIGACIONO PRAVO

momenta za cesusa povjerilac nije vie cedent nego cesionar. Ukoliko je cesus prije cesije imao potraivanje prema cedentu, i to je mogao prebiti s cedentovim potraivanjem, ostaje mu mogunost da sad cesionaru istakne taj prigovor. Time se eli zatititi cesus, koji je ve imao jedno valjano potraivanje prema svom povjeriocu i mogao gaje prebiti sa svojim dugom prema istom. Potrebno je naglasiti da nije odluujue je li cesus svoje potraivanje prema cedentu stekao prije ili poslije cesije, nego je bitno daje on to potraivanje stekao prije obavjetenja o cesiji. Cesus moe prebiti s cesionarom i ona svoja potraivanja koja je stekao prema cedentu prije obavjetavanja o cesiji, a tim potraivanjima u momentu cesije nije bio dospio rok za ispunjenje. U takvim sluajevima mora se ispuniti jo jedna dodatna pretpostavka, a to je da je ta cesusova potraivanja dospijevaju prije ili istovremeno sa ustupljenim potraivanjem. 8. VIESTRUKO USTUPANJE Zakljuenjem ugovora o cesiji, cedent nema vie nikakvih prava prema cesusu. Slijedom toga, pravilo je da cedent svoje potraivanje moe samo jedanput ustupiti, a novo ustupanje od strane cedenta na drugog povjerioca je bez pravnog dejstva. Ukoliko bi cedent jo koji put raspolagao pravom kojeg vie nema, postupao bi suprotno pravilu da niko ne moe prenijeti vie prava nego to ga sam ima (nemo plus iurius ad alium transferre potest quam ipse habet). U praksi je mogue da cedent svoje potraivanje u cijelosti cedira nekoliko puta. Npr. cedent ustupi svoje potraivanje najprije povjeriocu A, pa isto to potraivanje povjeriocu B i na kraju povjeriocu C. Od pravila da niko ne moe prenijeti vie prava nego to ga sam ima, na Zakon je odstupio u lanu 439. Naime, u ZOO je usvojeno rjeenje da kad povjerilac isto potraivanje.ustupi raznim licima, potraivanje pripada onom cesionaru o kome je cedent prvo obavijestio dunika, odnosno onom cesionaru koji se prvi javio duniku. Kod viestrukog ustupanja moramo razlikovati je li dunik znao za takvo ustupanje. Ukoliko on nije znao za takvo ustupanje, nego ima saznanja samo o jednoj cesiji, on e se osloboditi svoje obaveze ukoliko je ispuni tom poznatom cesionaru. Ako je dunik znao za viestruko ustupanje, tada on svoju obavezu mora ispuniti onom cesionaru na kojeg mu je prvo ukazao cedent. 9. ODNOS CEDENLA I CESIONARA Ugovorom o cesiji cedent i cesionar ureduju meusobne odnose, jer su samo oni ugovorne strane. Radi lake realizacije ustupljenog, potraivanja cedent je duan predati cesionaru obveznicu ili drugu ispravu o dugu. Ako cedent prenosi na cesionara samo dio potraivanja, on mu je obavezan predati ovjereni prepis obveznice ili druge isprave kojom se dokazuje postojanje ustupljenog potraivanja. Isto tako, cesionar moe od cedenta traiti ovjerenu potvrdu o ustupanju. a. Odgovornost za postojanje potraivanja Ako je ustupanje potraivanja bez naknade (npr. ugovor o poklonu), cedent nije odgovoran za postojanje niti za naplativost potraivanja. Ako je potraivanje ustupljeno ugovorom sa naknadom cedent odgovara za postojanje potraivanja. To znai da cedent garantuje cesionaru da je potraivanje istinito i punovano. Cedent garantuje da potraivanje postoji u momentu cesije (veritas nominis). Cedent garantuje da potraivanje potie iz punovanog pravnog posla, te da potraivanje ne moe biti poniteno zbog bilo kojih prigovora.

OPI DIO

by

125

OBLIGACIONO PRAVO

h. Odgovornost za naplativost Cedent je odgovaran i za naplativost ustupljenog potraivanja ako je to ugovoreno, ali samo do visine onoga stoje primio od cesionara (bonitas nominis). Sasvim razumljivo i ovdje se trai da je ustupanje izvreno s naknadom. Da bi cedent odgovarao za naplativost potraivanja, pored ugovorom preuzete obaveze, potrebno je da budu ispunjena i jo dva uslova:
-

da je nenaplativost potraivanja postojala ve u momentu zakljuenja cesije, to znai da za kasnije nastalu nenaplativost cedent ne odgovara, npr. ako je dunik nakon cesije postao insolventan; i da u vrijeme ustupanja potraivanja cesionar nije znao za postojanje nedostataka, odnosno cesionar nije znao da nee moi naplatiti potraivanje.

III. POSEBNI SLUAJEVI USTUPANJA POTRAIVANJA

ZOO regulira posebne sluajeve ustupanja potraivanja. Prema Zakonu, posebni sluajevi ustupanja potraivanja su: ustupanje umjesto ispunjenja; ustupanje radi naplaivanja i ustupanje radi osiguranja. 1. USTUPANJE UMJESTO ISPUNJENJA Prema opim pravilima o ispunjenju obaveze daje se mogunost duniku da on, tj. dunik, u sporazumu s povjeriocem, moe povjeriocu umjesto dugovane obaveze ispuniti neku drugu. Zakonodavac je odredio da dunik (cedent) umjesto ispunjenja svoje obaveze moe ustupiti svome povjeriocu (cesionaru) potraivanje koje on ima prema treoj osobi. Cedent u tom sluaju prenosi na cesionara svoje potraivanje prema treoj osobi. To ustupanje, kao i u redovnoj cesiji, vri se putem ugovora izmeu cedenta i cesionara. Razlika u odnosu na redovnu cesiju je u tome to je u ovom sluaju i sam cedent cesionarov dunik (to kod redovne cesije ne mora biti sluaj). Posebna specifinost te cesije je zapravo ta to cedent svoj dug, prema povjeriocu (cesionaru) namiruje jednim drugim dugom, gdje se on javlja kao povjerilac prema treoj osobi. Svrha ustupanja umjesto ispunjenja jest da se cedent oslobodi svoje obaveze prema cesionaru. Slinost sa redovnom cesijom ogleda se u tome to ustupljeno potraivanje momentom cesije, tj. sklapanjem ugovora izmeu cedenta i cesionara, prelazi u imovinu cesionara. Istovremeno, taj iznos, koji je preao sa cedenta na cesionara smanjuje se u odnosu izmeu cedenta i dunika (cesusa). To znai da cedent nema vie potraivanje (ili njegov dio ukoliko se radi o djeliminoj cesiji) prema duniku, jer dunik tu obavezu mora, sad ispuniti cesionaru. 2. USTUPANJE RADI NAPLAIVANJA Ustupanje radi naplaivanja je poseban sluaj cesije, gdje cedent ustupa svome povjeriocu (cesionaru) neko svoje potraivanje radi toga da on, tj. cesionar, a ne cedent, naplati to potraivanje od dunika.

OPI DIO

by

126

OBLIGACIONO PRAVO

inom ustupanja radi naplaivanja cedentova obaveza prema cesionaru se ne gasi niti se smanjuje za iznos ustupljenog potraivanja, nego tek onda kad cesionar naplati ustupljeno potraivanje. Iz toga proizlazi i osnovna razlika izmeu ustupanja radi naplaivanja i ustupanja umjesto ispunjenja. Kod ustupanja umjesto ispunjenja, zakljuenjem ugovora o cesiji, ustupljeno potraivanje odmah prelazi u imovinu cesionara, a istovremeno cedentova obaveza prema cesionaru se gasi u iznosu ustupljenog potraivanja. Za razliku od toga, kod ustupanja radi naplaivanja ustupljeno potraivanje se ne prenosi u imovinu cesionara, nego ostaje i dalje u imovini cedenta, a cedentova obaveza prema cesionaru se gasi, odnosno smanjuje tek kad povjerilac (cesionar) naplati ustupljeno potraivanje. Osim razlika, izmeu ove dvije posebne cesije (ustupanje umjesto ispunjenja i ustupanje radi naplate) postoje i odreene slinosti. Propisano je da i kod ustupanja umjesto ispunjenja i ustupanja radi naplate, cesionar mora predati cedentu sve ono to je naplatio preko iznosa svoga potraivanja prema cedentu. Kod redovne cesije dunik (cesus) nakon to je obavijeten o cesiji, svoju obavezu moe ispuniti samo prema cesionaru, a ne vie prema cedentu. Kad je u pitanju ustupanje radi naplaivanja cesus moe svoju obavezu i poslije obavjetenja o cesiji ispuniti po svome izboru ili cedentu ili cesionaru. 3. USTUPANJE RADI OBEZBJEENJA Ustupanje radi obezbjeenja slui osiguranju potraivanja koje cesionar ima prema cedentu po nekom drugom pravnom osnovu. Prema tome, ovdje je cedent cesionarov dunik i namjerava svoju obavezu ispuniti onako kako ona glasi. Da bi osigurao cesionarovo potraivanje, cedent prenosi na njega svoje potraivanje prema treoj osobi i tako mu prua osiguranje (fiducia cum creditore contracta). Ustupljeno potraivanje slui cesionaru samo kao obezbjedenje njegova potraivanja prema cedentu. Cesionar ne moe ustupljeno potraivanje naplatiti niti za sebe niti za cedenta. Budui da ustupljeno potraivanje slui obezbjedenju nekog drugog potraivanja, cesionar bi mogao naplatiti ustupljeno potraivanje tek ako cedent ne ispuni svoju obavezu prema njemu. Ako cedent ne plati svoj dug cesionaru, cesionar ima pravo namiriti se iz ustupljenog potraivanja, jer mu je ono zbog toga i prenijeto. Ustupanje radi obezbjedenj a razlikuje se od ustupanja radi naplaivanja u tome to je kod ustupanja radi osiguranja cesionar ovlaten naplatiti ustupljeno potraivanje tek ako mu cedent ne podmiri svoj dug. Ako cedent ispuni svoju obavezu, cesionar mu je obavezan natrag cedirati ustupljeno potraivanje. U u tom se sluaju radi o povratnoj cesiji. Cesionar nema vie na osnovi ega zadravati potraivanje kao obezbjedenje, jer je ispunjenjem obaveze od strane cedenta, cesionar namiren u svome potraivanju. Kod ustupanja radi naplaivanja cesionar je ovlaten odmah nakon izvrene cesije traiti naplatu ustupljenog potraivanja.

OPI DIO

by

127

OBLIGACIONO PRAVO

PROMJENA DUNIKA I. UOPE O PROMJENI DUNIKA

Promjena povjerioca obavlja se putem cesije ili ustupanja potraivanja. Promjena subjekata obligacije na dunikoj strani mogua je na vie naina. Najpoznatija i najkarakteristinija promjena dunika vri se preuzimanjem duga. Pored toga, promjena dunika mogua je putem pristupanja dugu, kao i preuzimanjem ispunjenja.

II. PREUZIMAN JE DUGA

1. UOPE O PREUZIMANJU DUGA Preuzimanje duga je ugovor izmeu dunika i treeg lica, kojim tree lice na sebe preuzima dunikovu obavezu. ZOO ovo lice naziva preuzimaocem. Ugovor o preuzimanju duga izmeu dunika i preuzimaoca nije dovoljan sam po sebi da se dunik u potpunosti oslobodi svoje obaveze. Da bi sporazum o preuzimanju duga u potpunosti proizvodio pravno dejstvo, tj. da dug /obaveza/ u cijelosti sa dunika pree na preuzimaoca, potrebno je da na taj sporazum povjerilac da svoju saglasnost. Ukoliko na njega ne pristane povjerilac, ne dovodi do promjene subjekta obligacije na dunikoj strani. Preuzimanjem duga obaveza prelazi u cijelosti na preuzimaoca, a dunik se u cijelosti nje oslobaa. Povjerilac ostaje isto lice koje je bilo i prije zakljuenja ugovora o preuzimanju duga. Bez saglasnosti povjerioca o preuzimanju duga, dunik se ne moe osloboditi svoje obaveze. Kod promjene dunika obligacije za povjerioca je veoma bitno ko mu je novi dunik. Ugovor o prijenosu potraivanja, odnosno o promjeni subjekta obligacije na povjerilakoj strani (cesija), proizvodi pravno dejstvo samim zakljuenjem. Povjeriocu nije svejedno ko mu je novi dunik. Da bi se zatitio interes povjerioca, zakonodavac zahtijeva njegovu saglasnost na ugovor izmeu dunika i preuzimaoca o preuzimanju duga. Bez te saglasnosti preuzimalac ne moe stupiti na mjesto dunika u obligaciji. Smatramo da povjerilac svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga moe dati prije, poslije ili istovremeno sa zakljuenjem ugovora. Povjerilac moe svoj pristanak dati bez ikakvih uslova, ali isto tako moe svoj pristanak usloviti. Da bi povjerilac uope mogao dati svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, on o njemu mora biti obavijeten. U ZOO odreeno je da povjerioca o zakljuenom ugovoru moe izvijestiti bilo dunik bilo preuzimalac, a povjerilac svoj pristanak ili protivljenje moe saoptiti svakome od njih. Zakonom nije blie odreeno u kojoj formi povjerilac treba dati svoj pristanak, tako da on svoj pristanak moe dati u bilo kojoj formi. Ukoliko se preuzima dug iz formalnog ugovora, tada pristanak povjerioca treba biti u toj formi. Povjerilac svoj pristanak moe dati izriito, to je najei sluaj, ali isto tako i preutno. Zbog toga je u ZOO, normirano da je povjerilac dao svoj pristanak na ugovor ako je bez ograde primio neko ispunjenje od preuzimaoca, koje je preuzimalac uinio u svoje ime. Iz toga se zakljuuje daje za preutan pristanak povjerioca potrebno da budu ispunjena dva uslova. Prvo, da je povjerilac ispunjenje od preuzimaoca primio bez ikakvih primjedbi i

OPI DIO

by

128

OBLIGACIONO PRAVO

drugo, daje preuzimalac, kao novi dunik, povjeriocu stavio do znanja daje on ispunjenje vrio kao svoju obavezu ("... u svoje ime"). Da bi zatitili svoje interese, dunik ili preuzimalac mogu pozvati povjerioca da se u odreenom roku izjasni o ugovoru o preuzimanju duga. Ako povjerilac odbije dati svoju saglasnost na ugovor o preuzimanju duga ili se u odreenom roku uope ne izjasni, tad ugovor ne proizvodi pravna dejstva prema povjeriocu. ZOO odreuje da takav ugovor o preuzimanju duga izmeu dunika i preuzimaoca ipak proizvodi pravna dejstva, i to izmeu ugovornih strana. To znai, ugovor o preuzimanju duga ima odreeni uinak na odnose dunika i preuzimaoca. Zakonom je propisano da ugovor o preuzimanju duga na koji povjerilac nije dao svoju saglasnost proizvodi dejstva kao ugovor o preuzimanju ispunjenja. Osnov ugovora o preuzimanju duga moe biti razliit. Osnov preuzimanja duga je znaajan samo za unutranji odnos, tj. izmeu dunika i preuzimaoca, a ne i za odnos prema vani, tj. prema povjeriocu. Osnov preuzimanja duga moe biti zajam. U pravilu, mogu se preuzeti svi dugovi, izuzev onih koji su u vezi s linosti dunika. Ugovor o preuzimanju duga je neformalan ugovor, ali ukoliko se sporazumom izmeu dunika i preuzimaoca preuzima dug kojem je osnov neki ugovor za koji je zakonom utvrena odreena forma, tada i ugovor o preuzimanju duga mora biti zakljuen u toj formi. 2. PRAVNI UINCI PREUZIMANJA DUGA a. Uope o pravnim uincima Osnovno dejstvo ugovora o preuzimanju duga je to to umjesto starog dunika povjeriocu sad obavezu mora ispuniti preuzimalac. Stari se dunik u potpunosti oslobaa svoje obaveze, jer je na njegovom mjestu novi dunik - preuzimalac. S promjenom linosti dunika ne mijenja se sadraj obligacije, nego ona ostaje ista. Preuzimalac ima prema povjeriocu u svemu isti poloaj koji je imao i stari dunik. Povjerilac moe zahtijevati od novog dunika -preuzimaoca ispunjenje samo onih obaveza koje je prije preuzimanja duga mogao zahtijevati od starog dunika. On moe zahtijevati ispunjenje glavne obaveze zajedno s tim sporednim pravom. Izuzeci od toga su jemstvo i zaloga. Znai, eventualni rizik nenaplativosti preuzetog duga snosi povjerilac. Predvieno je da se dunik ipak u potpunosti ne oslobaa svoje obaveze. To je predvieno za sluaj ako bi u vrijeme povjerioevog pristanka na ugovor o preuzimanju duga preuzimalac bio prezaduen a povjerilac to ne bi znao niti bi morao znati. Tad se prijanji dunik ne bi oslobodio obaveze, a ugovor o prezimanju duga imao bi dejstva ugovora o pristupanju dugu. Zahtijeva se postojanje dvije pretpostavke koje se moraju ispuniti. Prva je da je preuzimalac u vrijeme povjerioevog pristanka bio prezaduen i, drugo, da ta okolnost o prezaduenosti preuzimaoca nije bila poznata povjeriocu. Ako su se kumulativno ispunile dvije prethodno navedene pretpostavke, dunik se ne oslobaa svoje obaveze, a to znai da novi dunik stupa u obavezu starog dunika. b. Sporedna prava Povjeriocu stoje na raspolaganju sva sredstva zatite u ostvarenju njegovih prava. Meutim, od toga pravila postoje izuzeci u pogledu nekih sporednih prava. Znamo da sporedna prava vezana uz glavno potraivanje dijele pravnu sudbinu tog glavnog duga radi kojeg su i utemeljena. Sporedna prava tretiraju se kao akcesorna prava. Predvieno je odstupanje od tog pravila, i to u pogledu jemstva i zaloge. Kad neko lice jemi za obavezu dunika, pretpostavlja se da ono svoj pristanak kao jemac daje za konkretnog dunika, a ne za nekog drugog, tako da jemstvo prestaje u sluaju
OPI DIO by

129

OBLIGACIONO PRAVO

preuzimanja duga. to se tie zaloge treba razlikovati je li sam dunik dao stvar kao zalog ili je to uinilo tree lice. Ukoliko je zalogu dao dunik, zaloga ostaje i nakon promjene dunika. Ukoliko je zalogodavac tree lice, tada zaloga s promjenom dunika prestaje i zalogodavac ne odgovara za ispunjenje obaveze od strane preuzimaoca. Mogue je da jemac ili vlasnik zaloene stvari pristanu da garantuju i za obavezu novog dunika preuzimaoca. U tom sluaju, ta njihova garancija mora se posebno ugovoriti. c. Prigovori preuzimaoca U naelu, preuzimalac moe istai sve one prigovore koje je mogao istai i stari dunik. To su, prije svega, prigovori koji su u vezi s obligacionim odnosom izmeu prijanjeg dunika i povjerioca, tj. u vezi s odnosom iz kojeg i potjee preuzeti dug. Preuzimalac moe istai prigovor zastarjelosti, zatim da je dug isplaen, da potraivanje nije punovano zbog postojanja nedostataka u pogledu mana volje, a koji se odnose na prinudu, prevaru ili zabludu. Ipak, preuzimalac ne moe isticati sve prigovore, prije svega, odnosi na prigovore line prirode, da preuzimalac ne moe isticati povjeiiocu prigovore u vezi s pravnim odnosom koji je imao s prijanjim dunikom, a koji je bio osnov preuzimanja. To je opravdano jer prigovori koje preuzimalac ima prema duniku nemaju nikakve veze s povjeriocem. Preuzimalac uvijek moe istai povjeriocu prigovore, ukoliko postoje, iz nekog njihovog drugog odnosa. d. Sluaj kad je dug obeibjeden hipotekom Kad vlasnik nepokretnosti koja je optereena hipotekom, radi obezbjedenja nekog svoga duga, proda svoju nepokretnost treem licu i na ovoga prenese tu nepokretnost, od tog momenta hipotekarni povjerilac umjesto jednog ima dva dunika. To su, u prvom redu, stari dunik kao lini dunik i novi dunik, tj. tree lice koje je postalo vlasnik nekretnine, i to kao hipotekarni dunik.

III. PRISTUPANJE DUGU I PREUZIMANJE ISPUNJENJA

1. PRISTUPANJE DUGU Pristupanje duguje ugovor kojim se tree lice obavezuje povjeriocu da e ispuniti dunikovu obavezu. Taj ugovor se zakljuuje izmeu povjerioca i treeg, bez sudjelovanja dunika. Tree lice se obavezuje povjeriocu da e mu ispuniti cjelokupan dug ili samo jedan njegov dio. Ne samo da se ovaj ugovor sklapa bez sudjelovanja dunika, nego gaje mogue zakljuiti i ako se dunik tome protivi. Da bi ispunjenje putem treeg lica bilo valjano, potrebno je daje obaveza dospjela i da tu dospjelu obavezu nije ispunio dunik. Pravna posljedica zakljuenja ugovora o pristupanju duga je ta da su i dunik i tree lice, nezavisno jedan od drugoga, obavezni povjeriocu ispuniti obavezu. Tako se pojavljuju dva dunika u odnosu na samo jedno potraivanje. Meutim, povjerilac moe primiti ispunjenje samo od jednog lica, bilo od starog dunika ili od treeg lica koje je s njim zakljuilo ugovor o pristupanju dugu. I kod ugovora o preuzimanju duga postoji jedan sluaj kad taj ugovor proizvodi dejstva kao ugovor o pristupanju dugu. Ugovor o preuzimanju duga ima za posljedicu da se dunik oslobaa svoje obaveze i da njegovo mjesto zauzima preuzimalac kao samostalni dunik. Meutim, ako je preuzimalac duga bio prezaduen u vrijeme davanja povjerioeve saglasnosti na ugovor o preuzimanju duga, a povjerilac to nije znao niti je morao znati, tada ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o pristupanju dugu. To znai da se dunik nije oslobodio od svoje obaveze, nego obavezu duguje zajedno s treim licem. Ovaj institut je ipak potrebno razlikovati kako od jemstva, tako i od solidarnih obaveza. Lice
OPI DIO by

130

OBLIGACIONO PRAVO

koje isplati dunikov dug kao jemac ima pravo regresa prema duniku, a lice koje je na osnovu ugovora pristupilo dugu nije ni supsidijarni ni solidarni dunik, izuzev ako solidarnost nije ugovorena. U ZOO je posebno obraeno pristupanje dugu u sluaju primanja neke imovinske cjeline. To je sluaj kad jednom licu pripadne odreena imovinska cjelina u cijelosti ili djelimino, kako aktiva tako i pasiva. To je najei sluaj kod ugovora o prodaji zanatske radnje, diobe zajednike imovine ili pak kod sunasljedstva. Radi efikasnije zatite povjerioca te imovinske cjeline, koja je prenesena na novo lice, zakonom je predvieno da za dugove koji se odnose na tu imovinsku cjelinu, uz dosadanjeg dunika, odgovara i sticalac te imovine, i to solidarno s njim. 2. PREUZIMANJE ISPUNJENJA Do preuzimanja ispunjenja dolazi ugovorom izmeu dunika i treega .sojim trei preuzima obavezu da umjesto dunika ispuni dunu inidbu. Ugovor o preuzimanju ispunjenja treba razlikovati od ugovora o rreuzimanju duga i ugovora o pristupanju dugu. Ugovor o preuzimanju ispunjenja, kao i veina drugih obligacionih ugovora, proizvodi pravne uinke samo izmeu ugovornih strana, tj. izmeu dunika i treeg lica. Povjerilac ne stjee nikakva nova prava, njegov dunik i dalje ostaje glavni dunik i on moe samo od njega traiti ispunjenje obaveze. Poto izmeu povjerioca i treeg lica nema nikakvog pravnog odnosa, to povjerilac ne moe neposredno zahtijevati ispunjenje obaveze od treeg lica. Tree lice nije ni preuzelo dug niti je pristupilo dugu, ono se samo obavezalo duniku da e ispuniti njegovu obavezu. Preuzimanje duga vri se na osnovu ugovora kojim se preuzimalac obavezuje na ispunjenje duga prema povjeriocu i stupa na mjesto dunika u obligaciji. Dakle, posrijedi je prava promjena dunika, kad stari dunik potpuno ispada iz obligacionog odnosa. Na ugovor o preuzimanju duga povjerilac mora dati svoj pristanak, pa je to zapravo trostrani pravni posao. Pristupanje dugu je ugovor izmeu povjerioca i treeg kojim se trei obavezuje povjeriocu da e mu ispuniti dunikovu obavezu. Trei nije ni u kakvom ugovornom odnosu s dunikom i svojim pristupanjem dugu nije oslobodio dunika njegove obaveze. Ugovorom o pristupanju dugu poboljao se poloaj povjerioca, jer su mu za jedno te isto potraivanje u obavezi i dunik i trei. Ugovorom o preuzimanju ispunjenja dosadanji dunik stjee odreena prava prema treem licu, koje istovremeno ima obaveze prema duniku. Dunik ima pravo od treeg zahtijevati da ovaj povjeriocu blagovremeno i uredno ispuni dunikov dug. Tree lice odgovara duniku ako neblagovremeno ili neuredno ispuni obaveze prema povjeriocu. Vrstu i obim odgovornosti treeg prema duniku odreuju same ugovorne strane, a ako to ne uine, trei odgovara u skladu s opim pravilima.

OPI DIO

by

131

OBLIGACIONO PRAVO

USTUPANJE UGOVORA I. UOPE O USTUPANJU UGOVORA

Ustupanje ugovora je takav pravni posao kojim jedna ugovorna strana u dvostranom ugovoru ustupa treem licu svoju cjelokupnu pravnu poziciju, pod uslovom da na to pristane druga ugovorna strana. Znai, jedna ugovorna strana (koja se naziva ustupilac) prenosi na tree lice (primaoca) sva svoja potraivanja i dugovanja iz jednog obligacionog odnosa (ugovora). Ustupanje ugovora ostvaruje se sporazumom izmeu ustupioca i primaoca, ako na taj sporazum pristane druga ugovorna strana iz prvobitnog ' osnovnog) ugovora. Ustupanjem ugovora ne dira se u identitet prvobitnog obligacionog odnosa. Ustupanje ugovora, kako to regulira ZOO, mogue je samo na osnovu ugovora zainteresiranih strana. Pored ugovorne izmjene linosti ugovoraa, kod dvostranih ugovora mogua je i izmjena na osnovu zakona ili sudske odluke. Na osnovu zakona to se dogaa u sluaju konfiskacije, nacionalizacije ili nasljeivanja kod univerzalne sukcesije, kad se prava i obaveze umrlog silom zakona prenose na nasljednike. Na osnovu sudske odluke mogue je izmijeniti ugovoraa kod podjele zajednike imovine. Ustupanje ugovora razlikuje se od cesije i preuzimanja duga. Cesijom se ustupa potraivanje od strane ranijeg novom povjeriocu. Slina situacija je i kod pruzimanja duga, samo to se umjesto dotadanjeg dunika javlja novo lice, odnosno novo lice samo preuzima dunikov dug, a ne i njegova potraivanja. Ustupanjem ugovora primalac preuzima ustupioeva i prava i obaveze. Kod ustupanja ugovora moemo rei da postoji istovremeno toliko cesija koliko ima potraivanja i toliko preuzimanja duga koliko obaveza, pri emu sva ta potraivanja i dugovi proizlaze iz jednog te istog ugovora.

II. PRETPOSTAVKE ZA VALJANOST USTUPANJA UGOVORA

1. Sporazum o ustupanju ugovora. Ustupanje ugovora mogue je obaviti samo kod dvostranih ugovora, i to na osnovu sporazuma izmeu ustupioca i primaoca. Za nastanak ugovora o ustupanju vae opa pravila kao i za nastanak svakog drugog ugovora. 2. Predmet sporazuma o ustupanju ugovora. Ugovor je pravna injenica za koju zakon vee odreene pravne posljedice. Pod pojmom ustupanja ugovora podrazumijeva ustupanje ugovornog statusa ustupioca, odnosno njegovog pravnog poloaja. 3. Dvostrano obvezan ugovor. Ustupanje ugovora mogue je samo kod dvostranoobveznih ugovora, mogue je samo ako obaveze nisu ispunjene, mogu se

OPI DIO

by

132

OBLIGACIONO PRAVO

ustupiti samo oni ugovori koji nisu vezani za linosti ugovaraa, tzv. intuitu personae. 4. Pristanak druge ugovorne strane. Da bi sporazum o ustupanju ugovora proizvodio pravne uinke, tj. da bi preuzimalac stupio u dvostranoobvezni odnos umjesto ustupioca, potrebno je da na taj sporazum pristane druga ugovorna strana.

III. PRAVNA DEJSTVA USTUPANJA UGOVORA

Osnovni cilj ustupanja ugovora jeste prenoenje svih prava i obaveza sa ustupioca na primaoca. Primalac postaje nova ugovorna strana, a druga strana, koja nije sudjelovala u sporazumu o ustupanju ugovora, ostaje i dalje u obveznom odnosu, sada prema primaocu umjesto prema ustupiocu. Sporazum o ustupanju ugovora djeluje na sve sudionike i to na ustupioca, primaoca, i na kraju na drugu ugovornu stranu. 1. ODNOS IZMEU USTUPIOCA I PRIMAOCA Odnos izmeu ustupica i primaoca regulira se njihovim sporazumom o ustupanju ugovora. Sporazum o ustupanju ugovora moe biti teretan ili dobroin. Istina, u praksi se najee javlja kao teretan ugovor, i to u obliku ugovora o kupoprodaji. Kad se radi o naplatnom poslu primalac je obavezan isplatiti ustupiocu ugovoreni iznos, bez obzira hoe li on kasnije uspjeti realizirati svoja prava prema drugoj ugovornoj strani. Ustupilac odgovara primaocu za punovanost ustupljenog ugovora. 2. ODNOS IZMEU USTUPIOCA I DRUGE UGOVORNE STRANE Uzajamna prava i obaveze izmeu ustupioca i druge ugovorne strane prestaju kada druga ugovorna strana da pristanak na ugovor o ustupanju, odnosno kad ona bude obavijetena o ustupanju ugovora, ako je pristanak dala unaprijed. Posljedica ustupanja ugovora, na koji je druga ugovorna strana dala pristanak, je u tome da ustupilac izlazi iz ugovornog odnosa, a njegovo mjesto zauzima primalac. Ustupanjem ugovora ustupilac prestaje biti ugovorna strana, to znai da on vie nema nikakvih prava niti obaveza prema drugoj strani. 3. ODNOS IZMEU DRUGE UGOVORNE STRANE I PRIMAOCA Pravne posljedice ustupanja ugovora najbolje se oituju u odnosu izmeu druge ugovorne strane i primaoca. Perfekcijom sporazuma o ustupanju ugovora primalac zauzima mjesto ustupioca, preuzimajui njegova prava i obaveze. Preuzimalac tada postaje subjekt obligacije; on je obavezan ispuniti obavezu drugoj ugovornoj strani, istovremeno zahtijevajui od nje protuinidbu. Druga ugovorna strana ostaje, kao subjekt obligacije, u poloaju u kojem je bila prije zakljuenja sporazuma o ustupanju ugovora. Duni su pridravati se naela savjesnosti i potenja. Istovremeno, primalac i druga ugovorna strana mogu, jedna drugoj, isticati sve prigovore koji potiu iz ustupljenog ugovora. Prije svega, primalac moe isticati sve one prigovore koje je mogao isticati ustupilac, npr., prigovor nitavosti, nedospjelosti, zastarjelosti itd. Primalac moe drugoj ugovornoj strani isticati i line prigovore, koje on ima prema njemu iz nekog njihovog prijanjeg odnosa, npr. prigovor kompenzacije.

OPI DIO

by

133

OBLIGACIONO PRAVO

Ukoliko je sredstvo obezbjedenja, kao npr. zalogu, kaparu, kauciju i si., dao sam ustupilac, ona i dalje obezbjeuju izvrenje primaoeve obaveze. Kad je tree lice dalo zalogu ili preuzelo jemstvo radi obezbjedenja ustupioeve obaveze, tada ustupanjem ugovora te sporedne obaveze ne ostaju automatski, ve je potreban pristanak tih treih lica u vezi s njihovom odgovornosti za novoga dunika, odnosno za primaoca.

ASIGNACIJA (UPUT) I. POJAM ASIGNACIJE

Asignacija ili uput je izjava volje jednog lica kojom ono upuuje i ovlauje drugo lice da za njegov raun izvri odreenu inidbu treem licu, a to tree lice ovlauje da inidbu primi u svoje ime. inidba (radnja) koja je predmet asignacije sastoji se, najee, u plaanju odreene novane sume. Lice koje izjavljuje volju naziva se asignant ili uputilac, lice koje je upueno i ovlateno da inidbu izvri zove se asignat ili upuenik. Tree lice koje prima inidbu u svoje ime oznaava se kao asignatar ili primalac upute. Asignacija je obligacioni odnos izmeu tri lica: asignanta, koji izdaje asignatu ovlatenje (uput) da izvri neku inidbu (npr. isplatu odreenog iznosa novca); asignata koji treba izvriti inidbu i asignatara koji je ovlaten da inidbu primi. Asignacija sadri dva ovlatenja i to: a) ovlatenje asignatu da za raun asignanta izvri inidbu asignataru i b) ovlatenje asignataru da tu inidbu primi. Najvanija funkcija bi se mogla odrediti kao sredstvo indirektnog plaanja ili kao sredstvo kreditiranja. Kao sredstvo indirektnog plaanja, asignacija se primjenjuje u sluaju kad je asignant povjerilac asignata, ali i dunik asignatara. U tom sluaju on e naloiti asignatu da obavezu koju njemu duguje isplati njegovom povjeriocu, tj. asignataru. Na taj e se nain ugasiti dva obligaciona odnosa. Kad se putem asignacije vri kreditiranje, tada asignant ne mora biti asignatarov dunik. Asignant nalae asignatu isplatu novca asignataru bez navoenja razloga. Prije toga asignant svoj odnos sa asignatarom regulira ugovorom. Najee se radi o kreditu ili zajmu. inidba koju asignat, u praksi, treba da izvriti najee je isplata novane obaveze i izvrava se na asignantov raun. Asignacija je apstraktan pravni posao, jer cilj koji se njime eli postii nije vidljiv za trea lica. U pogledu forme, na ugovor o asignaciji primjenjuju se opa pravila. To znai da je ugovor neformalan.

II. DEJSTVO ASIGNACIJE

Asignacijom se zasniva trostruki odnos: izmeu asignanta i asignata; asignanta i asignatara; te asignata i asignatara. 1. ODNOS IZMEU ASIGNANTA I ASIGNATA (ODNOS POKRIA) Odnos izmeu asignanta i asignata najee se javlja kod nekih bankarskih poslova, gdje je banka asignat, a fiziko ili pravno lice asignant. U pravilu, asignant daje ovlatenje asignatu za isplatu kad kod njega (npr. u banci) ima novano pokrie. Asignat nije
OPI DIO by

134

OBLIGACIONO PRAVO

obavezan prihvatiti asignantovu uputu, ak i ako je on asignantov dunik, izuzev ako mu je to obeao. Meutim, kad je uputa izdana na temelju asignantova duga prema asignataru, tad je asignat obavezan izvriti uputu ako mu to ni po emu nije tee od ispunjenja obaveze prema asignantu. Asignant sam odluuje hoe li ili nee dati odgovarajue ovlatenje asignatu. Asignant moe opozvati ovlatenje sve dotle dok asignat ne izjavi da prihavata uput ili dok ga ne izvri.

2.

ODNOS IZMEU ASIGNANTA I ASIGNATARA (VALUTNI ODNOS)

Iz odnosa izmeu asignanta i asignatara vidi se zbog ega asignant eli da asignat isplati odreeni iznos novca asignataru. Ovdje je bitno znati je li asignatar asignantov povjerilac ili nije. Kad je asignatar asignantov povjerilac, tada on moe, ali i ne mora, prihvatiti asignantov uput. Ukoliko asignatar odbije uput, obavezan je o tome odmah obavijestiti asignanta, u protivnom odgovara mu za tetu. Asignatar koji je pristao na asignaciju moe zahtijevati ispunjenje obaveze prvenstveno od asignata, a od asignanta tek ako se nije uspio namiriti od asignata. Ako asignatar nije asignantov povjerilac, tada on nije obavezan prihvatiti asignaciju. Ali, ako je prihvati, zbog toga to mu asignant ini poklon ili zajam, tada e se njihov odnos raspraviti u skladu s pravilima ugovora koji je u konkretnom sluaju osnov asignacije. 3. ODNOS IZMEU ASIGNATA I ASIGNATARA Kad asignat prihvati uput tada asignatar ima pravo od njega zahtijevati ispunjenje obaveze. Tu nije bitan interni odnos izmeu asignanta i asignatara. Uputa izdana u pismenoj formi moe biti na donosioca. Ako glasi na donosioca ima svojstva vrijednosnog papira, a svaki imalac tog vrijednosnog papira u odnosu na asignanta ima poloaj asignatara.

PRESTANAK OBLIGACIJE I. UOPE O PRESTANKU OBLIGACIJA

Naini prestanka su: ispunjenje; docnja, te polaganje i prodaja dugovane stvari; kompenzacij; otpust duga; novacija; sjedinjenje;

OPI DIO

by

135

OBLIGACIONO PRAVO

nemogunost ispunjenja; protek vremena i otkaz; smrt i zastarjelost.

II. ISPUNJENJE
Pod ispunjenjem (solutio) se podrazumijeva valjano izvrenje one inidbe koja je predmet dunikove obaveze. Ispunjenje obaveze, a samim tim i obligacije, moe biti neposredno i posredno. Neposredno ispunjenje predstavlja realan akt dunika i najee se radi o isplati odreenog iznosa novca. Kod posrednog ispunjenja dolazi do meusobnog obraunavanja uzajamnih inidbi. Ovaj nain ispunjenja naziva se kompenzacija ili prebijanje. 1. KO MOE ISPUNITI OBAVEZU U pravilu, obavezu ispunjava dunik ili od njega ovlateno lice. Dunikovu obavezu moe ispuniti i tree lice pod odreenim uslovima predvienim zakonom. Kad obavezu ispunjava tree lice, potrebno je razlikovati da li to lice ima ili nema pravni interes da obaveza bude ispunjena. Propisano je da je povjerilac obavezan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima pravni interes da obaveza bude ispunjena. Iz formulacije ove odredbe namee se pitanje: koje lice ima pravni interes da obaveza bude ispunjena? Sva ona lica koja neispunjenjem dunikove obaveze mogu pretrpjeti tetu potpadaju pod odredbe ovog stava i smatraju se zainteresovanim licima. U tu kategoriju spadaju jemac, zalogodavac, te protivnik pobijanja. Povjerilac mora primiti ispunjenje od tih lica. Ako bi se dunik protivio ispunjenju od strane treih zainteresiranih lica, to ne bi uticalo na valjanost ispunjenja. Povjerilac mora primiti ispunjenje obaveze od tih lica, u protivnom bio bi u povjerilakoj docnji i snosio bi negativne posljedice te docnje. Izuzetak je sluaj kad dunik ponudi da sam odmah ispuni svoju obavezu. Tad je povjerilac obavezan primiti ispunjenje od dunika i odbiti prijem ispunjenja od treih lica. Kad je dunik saglasan da njegovu obavezu ispuni neko trei, tada nije bitno ima li ili nema to lice pravni interes za valjano ispunjenje dunikove obaveze. U takvim sluajevima povjerilac je obavezan primiti ispunjenje od treeg lica, inae e snositi posljedice docnje. Izuzetak je situacija kad obavezu dunik mora lino ispuniti, bilo da se na to obavezao ugovorom ili je obaveza line prirode. Treba razlikovati sluajeve kad tree lice eli ispuniti obavezu i bez duni-kovog znanja. Tu povjerilac moe, ali i ne mora primiti ispunjenje od treeg lica, ne ulazei u razloge zbog kojih ono eli ispuniti dunikovu obavezu. Tree lice koje ispunjava dunikovu obavezu mora imati poslovnu sposobnost. 2. PERSONALNA SUBROGACIJA Personalna subrogacija je prijenos povjerioevog potraivanja na tree lice koje je ispunilo obavezu umjesto dunika. Lice koje je ispunilo obavezu umjesto dunika naziva se ispunilac ili solvens. Lice koje umjesto dunika ispuni obavezu (ispunilac) stupa na mjesto dotadanjeg povjerioca. U naelu, personalna je subrogacija mogua u svakoj obligaciji. Od ovoga postoje izuzeci. Tako, personalna se subrogacija ne moe ugovoriti onda kad su obaveze vezane za linost, kao ni onda kad su strane ugovorile da ih moe ispuniti samo dunik. Personalna subrogacija mogua je na osnovu ugovora ili zakona. a. Ugovorna subrogacija
OPI DIO by

136

OBLIGACIONO PRAVO

Pod ugovornom subrogacijom podrazumijeva se sporazum povjerioca ili dunika s treim licem (ispuniocem, solvensom), kojim se tree lice obvezuje de e umjesto dunika ispuniti povjeriocu dunikovu obavezu. Osnov ugovorne subrogacije je ugovor. Taj ugovor se zakljuuje izmeu povjerioca i ispunioca ili izmeu dunika i ispunioca. Ugovor o subrogaciji treba biti sklopljen prije ili najkasnije prilikom ispunjenja, jer se nakon toga ne moe ugovarati subrogacija. Ugovorom o subrogaciji ugovorne strane trebaju regulirati i prijelaz sporednih prava. Strane mogu ugovoriti da se na ispunioca prenese samo glavno potraivanje, bez sporednih prava, ili samo neka sporedna prava. Da bi personalna subrogacija bila valjana, potrebno je da se ispune odreene pretpostavke: Povjerilac ili dunik mora zakljuiti ugovor sa ispuniocem u kojem e se naznaiti da se radi o personalnoj subrogaciji. Ugovorne strane ovaj ugovor moraju zakljuiti prije isplate, a najkasnije sa samom isplatom. Posljednji uslov odnosi se na isplatu potraivanja. Da bi ispunilac stupio u obligaciju na mjesto povjerioaca, on mora ispuniti dunikovu obavezu.

Nesporno je da ugovor o subrogaciji zakljuen izmeu dunika i ispunioca ima svoje praktine razloge. Nije potrebno da povjerilac da svoju saglasnost na taj ugovor. Zakon ne predvia ak ni obavezu obavjetavanja povjerioca o zakljuenoj personalnoj subrogaciji izmeu dunika i ispunioca. b. Slinost i razlike izmeu personalne subrogacije i cesije Slinosti:
-

Oba instituta slue prijenosu potraivanja. Kod cesije dotadanji povjerilac (cedent) prenosi svoje potraivanje na novog povjerioca (cesionara). U personalnoj subrogaciji ispunilac zauzima mjesto dotadanjeg povjerioca.

Kod oba instituta mijenja se subjekt obligacije na povjerilakoj strani, a sadraj obligacije ostaje isti. - Osnov promjene i kod subrogacije i kod cesije je ugovor ili zakon.
-

- Pravni poloaj dunika se ne mijenja i ne smije se pogorati.

-

Ni kod subrogacije ni kod cesije ne trai se saglasnost za zakljuenje ugovorne strane koja u tome ne uestvuje. Kod cesije, ugovor se zakljuuje izmeu dotadanjeg i novog povjerioca. Dunik se uope ne javlja kao ugovorna strana. Za razliku od cesije, ugovorna personalna subrogacija nastaje na dva naina: prvo, ugovorom izmeu dotadanjeg i novog povjerioca (ispunioca) i, drugo, ugovorom izmeu dunika i ispunioca. Tu dotadanji povjerilac postaje pasivna strana, i on ne moe uticati na zakljuenje ugovora. Dakle, kod cesije je povjerilac onaj koji odluuje o zakljuenju ugovora i prenoenju potraivanja, a kod personalne subrogacije zakljuenje ugovora i prenoenje potraivanja mogue je i bez sudjelovanja povjerioca, pa ak i protiv njegove volje. Kod cesije se cedentovo potraivanje prenosi na novog povjerioca (cesionara) s momentom zakljuenja ugovora. Kod personalne subrogacije ispunilac postaje povjerilac tek s momentom ispunjenja obaveze, a ne s momentom zakljuenja ugovora. Znai, dejstvo cesije nastupa u momentu zakljuenja, a dejstvo
OPI DIO by

Razlike:
-

137

OBLIGACIONO PRAVO

subrogacije u momentu ispunjenja ugovora.

-

Cedent odgovara cesionaru za postojanje i naplativost potraivanja. Dotadanji povjerilac, u sluaju subrogacije, ne odgovara ispuniocu niti za postojanje niti za naplativost potraivanja. Kod cesije, zakljuenjem ugovora na cesionara se prenose i sporedna prava, ukoliko nije nita drugo ugovoreno. Suprotno od toga, na ispunioca se prenose samo ona prava koja su ugovorena. Cesija i personalna subrogacija se meusobno razlikuju i u pravu na visinu naplate ustupljenog potraivanja za ono lice koje stupa u obligaciju. Pravo naplate ustupljenog potraivanja prenosi se na cesionara ili ispunioca, ali njihovo pravo na ostvarenje visine naplate nije isto. Cesionar moe zahtijevati od cesusa ispunjenje obaveze u cijelosti, bez obzira koliko je on za nju platio cedentu. c. Zakonska subrogacija

Zakonska personalna subrogacija nastaje kad dunikovu obavezu ispuni lice koje ima neki pravni interes za to. Ve smo vidjeli da u krug zainteresiranih lica dolaze prije svega jemac, zalogodavac i protivnik pobijanja. Prema tome, kad neko od ovih lica ispuni povjeriocu dunikovu obavezu, tada on po sili zakona zauzima povjerioevo mjesto u obligaciji. Posebnosti zakonske subrogacije oituju se u tome to ona nastaje po sili zakona i nju ne mogu sprijeiti niti dunik niti pak povjerilac. Tree lice ne mora objanjavati da ono ispunjenje ini da bi dolo do subrogacije. Dovoljno je da tree lice, tj. ispunilac u konkretnom sluaju ima pravni interes i da moe dokazati da je ispunio dunikovu obavezu. Ugovorna i zakonska subrogacija razlikuju se prije svega po svom osnovu. Kod zakonske subrogacije ispunilac mora imati odreeni pravni interes za ispunjenje dunikove obaveze, jer ga neispunjenje ili loe ispunjenje mogu. pogoditi. Ispunilac kod ugovorne subrogacije moe biti i ono lice koje nema pravni interes za ispunjenje obaveze, ali iz njemu znanih razloga eli ispuniti dunikovu obavezu. to se tie sporednih prava kod zakonske subrogacije, ona se prenose na ispunioca. 3. PREDMET, VRIJEME I MJESTO ISPUNJENJA a. Predmet ispunjenja

Predmet ispunjenja je samo ona radnja koja za dunika proistie iz jednog obligacionog odnosa. Ovdje se mora razlikovati je li predmet ispunjenja tano odreena stvar (individualno odreena radnja) ili je stvar odreena po rodu. Ako je stvar tano odreena, onda se moe predati samo ta tano odreena stvar i nikoja druga. Nasuprot tome, ako je obaveza dunika predaja stvari odreene po rodu, dunik je obavezan predati stvar srednjeg kvaliteta ako ugovorom ili zakonom nije drugaije odreeno. Meusobnim sporazumom povjerilae i dunik se mogu dogovoriti da dunik umjesto dugovane inidbe (radnje ili stvari) ispuni neto drugo. U tom sluaju govorimo o zamjeni ispunjenja ili o davanju umjesto ispunjenja (datio in solutum). Dunik je duan svoju obavezu ispuniti u cijelosti, a ne u dijelovima. Od tog pravila postoje izuzeci, i to: kad priroda obaveze nalae djelimino ispunjenje. b. Vrijeme i mjesto ispunjenja

OPI DIO

by

138

OBLIGACIONO PRAVO

Dunik je obavezan svoju obavezu (inidbu) izvriti uredno, odnosno onako kako ona glasi. To podrazumijeva da je on dunu radnju obavezan izvriti u tano odreeno vrijeme i na za to tano odreenom mjestu. Kad i gdje e dunik biti obavezan ispuniti svoju obavezu zavisi od sporazuma izmeu povjerioca i dunika. Tek ako ne postoji sporazum o vremenu i mjestu ispunjenja, primjenjuju se zakonske odredbe. Ako rok nije odreen ugovorom, a iz svrhe posla, prirode obaveze ili ostalih okolnosti ne proizlazi da treba izvjestan rok za ispunjenje, povjerilac moe zahtijevati odmah ispunjenje obaveze, a dunik sa svoje strane moe zahtijevati od povjerioca da odmah primi ispunjenje. Kad je rok ustanovljen u iskljuivom interesu dunika, tada on moe svoju obavezu ispuniti i prije ugovorenog roka, ali o tome mora pravodobno obavijestiti povjerioca. S druge strane, povjerilac moe traiti ispunjenje obaveze prije roka i to u sljedeim sluajevima: a) kad mu dunik nije dao obeano obezbjedenje; b) kad na povjerioev zahtjev dunik nije dopunio smanjeno obezbjedenje bez njegove (povjerioeve) krivce i c) ako je rok iskljuivo ugovoren u korist povjerioca. U pogledu vremena ispunjenja novanih obaveza vae odreena dopunska pravila. Tako, ako se plaanje vri posredstvom banke ili druge organizacije kod koje se vodi raun povjerioca, smatra se da je dug namiren kad banci odnosno toj organizaciji stigne novana doznaka ili virmanski nalog u korist povjerioca. Ako su se strane sporazumjele da se plaanje vri potom, tada je dug izmiren kad se novac uplati (preda) u potu. Kad mjesto ispunjenja nije odreeno ugovorom, a ni zakonom niti se moe odrediti prema svrsi posla, prirodi obaveze ili ostalim okolnostima tada se ispunjenje obaveze vri u mjestu u kojem je dunik u vrijeme nastanka obaveze imao svoje prebivalite, odnosno boravite. Ukoliko je dunik pravno lice tada se za mjesto ispunjenja obaveze uzima njegovo sjedite. Mjesto ispunjenja novanih obaveza je mjesto u kojem povjerilac ima svoje prebivalite, odnosno boravite, a kod pravnih lica sjedite. 4. URAUNAVANJE ISPUNJENJA Uraunavanje se vri ovim redom:
-

u prvom redu, ispunjenje se odnosi na obavezu koju su dunik i povjerilac sporazumno odredili;

- ako nema sporazuma, uraunavanje se vri onim redom koji odredi dunik prije ispunjenja ili najkasnije prilikom ispunjenja;
-

ako nema dunikove izjave, tada onim redom kojim su obaveze dospjele za ispunjenje; ako je vie obaveza istovremeno dospjelo, prvo se namiruju one koje su najmanje obezbijedene; ako su obaveze podjednako obezbjedene, prvo se namiruju one koje su duniku na najveem teretu; ako su u svemu naprijed reenom obaveze jednake, namiruju se redom kojim su nastale; ako su obaveze istovremeno nastale, ono to je dunik dao na ime ispunjenja rasporeuje se na sve obaveze srazmjerno njihovim iznosima.

III. PREBIJANJE (KOMPENZACIJA)

OPI DIO by

139

OBLIGACIONO PRAVO

1. UOPE O PREBIJANJU Prebijanje (kompenzacija) jedan je od naina prestanka obligacije, i to tako to se izvri meusobno obraunavanje potraivanja jedne strane (povjerioca) s uzajamnim protupotraivanjem druge strane (dunika). Prebijanje se vri u onim situacijama kad je jedno lice u ulozi povjerioca, a istovremeno iz nekog drugog odnosa dunik stekne potraivanje prema svom povjeriocu. Prebijanje se vri jednostranom izjavom volje bilo koje strane. Druga strana ne moe sprijeiti prebijanje ako postoje zakonske pretpostavke za to.

2. NAINI NASTANKA KOMPENZACIJE Prebijanje je mogue na osnovu sporazuma, odnosno ugovora. Dovoljno je samo da su potraivanja uzajmna i nita vie. Najei nain prebijanja vri se na osnovi izjave volje jedne strane kada se ispune zakonske pretpostavke za prebijanje. Da bi dolo do jednostrane kompenzacije pored izjave volje zainteresiranog lica potrebno je da budu ispunjene i druge pretpostavke i to: Potraivanja, odnosno dugovanja koja se prebijaju moraju biti uzajamna. Pod uzajamnou potraivanja podrazumijeva se da su lica, na koja se prebijanje odnosi, jedan prema drugome istovremeno i povjerilac i dunik. Potraivanja moraju biti istovrsna ili jednorodna. Istovrsna potraivanja se odnose na stvari istog roda i kvaliteta. Utuivost potraivanja je sljedei uslov. Utuivost pretpostavlja da oba potraivanja uivaju sudsku zatitu, tj. realizacija potraivanja se moe ostvariti prinudnim putem. Potraivanja treba da su dospjela. Dospjela su ona potraivanja kod kojih je nastupio rok za njihovo ispunjenje, odnosno to je onaj moment otkad povjerilac moe zahtijevati ispunjenje obaveze. 3. DEJSTVO PREBIJANJA Prestankom potraivanja prestaju i akcesorna prava koja su postojala uz potraivanja (zaloga, ugovorna kazna i si.). Prebijanje djeluje retroaktivno (ex tune). To znai da prebijanje proizvodi dejstvo od momenta kad su se dva potraivanja pojavila jedan prema drugom. Od tog se momenta rauna da su potraivanja prebijena (u cijelosti ili djelimino). 4. ISKLJUENJE PREBIJANJA Prema ZOO to su:
-

potraivanja koja se ne mogu zaplijeniti. Ono to se ne moe prinudno izvriti ne moe se ni kompenzirati, npr. primanja socijalne pomoi; potraivanja stvari ili vrijednosti stvari koje su duniku bile date na uvanje, ili na posudbu, ili koje je dunik bespravno uzeo, ili ih bespravno zadrao;

- potraivanja nastala namjernim prouzrokovanjem tete;

OPI DIO

by

140

OBLIGACIONO PRAVO

potraivanja naknade prouzrokovanjem smrti i

tete

priinjene

oteenjem

zdravlja

ili

- potraivanja koja potiu iz zakonske obaveze izdravanja.

IV. OSTALI NAINI PRESTANKA OBLIGACIJE

1. OPROST DUGA Oprost duga nastaje sporazumom izmeu povjerioca i dunika, kojim se oni saglaavaju da prestane postojati dunikova obaveza prema povjeriocu. Oprostom duga prestaje obligacija. Da bi dolo do oprosta duga, nije dovoljna jednostrana izjava povjerioca kojom on oprata dug duniku, nego je potrebno i da dunik da svoju saglasnost. Oprostiti je mogue cjelokupan ili samo dio duga. U sluaju djelimi-nog oprosta obligacija prestaje samo u onom dijelu u kojem je dug oproten. Unaprijed se ne bi moglo oprostiti potraivanje naknade tete uinjene namjerno ili iz krajnje nepanje. Sporazum (ugovor) o otpustu duga je neformalan pravni posao. Za oprost duga se ne trai forma ni kod onih poslova kod kojih je forma bila bitan element nastanka takvog obligacionog odnosa. Oprost duga je apstraktan pravni posao, jer nije potrebno naznaavati razlog (kauzu) zbog ega povjerilac oprata dug. Oprost duga moe biti izriit ili preutan. Preutan oprost postoji kada povjerilac npr. vrati duniku priznanicu o dugu, a ovaj je bez daljeg uslovljavanja primi. Sa trenutkom zakljuenja oprosta prestaje obligacija a s njom i sporedna prava. Povjerilac moe oprostiti i samo sporedna potraivanja, kao to su kamate, jemstvo i sl. U tom sluaju glavna obaveza ostaje. 2. PRENOV (NOVACIJA) Prenov ili novacija (novatio) jedan je od naina prestanka obligacije, i to sporazumom izmeu povjerioca i dunika. Kad se povjerilac i dunik dogovore da ve postojeu obavezu zamijene novom, govori se o prenovu. Prenovom na mjesto ranije obaveze dolazi nova. Prenov znai izmjenu povjerioevog potraivanja, odnosno povjerilac gubi staro i dobiva novo potraivanje a istovremeno i dunik se oslobaa stare i preuzima novu obavezu501. Dejstvo prenova (novacije) ogleda se u tome to prestaje stara, a na njeno mjesto stupa nova obligacija. To za sobom povlai i odreene konsekvence. Prije svega, novo potraivanje oslobaa se nedostataka i prigovora koji su bili povezani s prethodnim potraivanjem (obligacijom). Da bi dolo do novacije potrebno je da budu ispunjeni sljedei uslovi: Novacijom mora nastati novo potraivanje, odnosno nova obaveza. Novacijom mora prestati valjana stara obaveza. Naime, novacija ne proizvodi pravno dejstvo ukoliko je prethodna obaveza bila nitava ili ve ugaena. Apsolutna nitavost stare obligacije (obaveze) povlai i nitavost nove. Relativna nitavost (pobojnost) prijanje obaveze ne dovodi do nitavosti nove obaveze ako je dunik znao za taj nedostatak. Nova se obaveza mora razlikovati od stare. Novacijom strane mijenjaju osnov ili predmet obligacije ili oboje. Ugovorne strane moraju imati volju da svojim sporazumom ele promjeniti dotadanju obligaciju. Novacija nastaje ugovorom i valjanost novacionog ugovora odreuje se prema opim pravilima za valjanost ugovora.

OPI DIO

by

141

OBLIGACIONO PRAVO

3. SJEDINJENJE (KONFUZIJA) Kad isto lice u jednoj obligaciji postane i povjerilac i dunik govori se o sjedinjenju ili konfuziji (confusio). Sjedinjenjem prestaje obligacija jer jedno lice ne moe samo sebi biti i povjerilac i dunik. Sjedinjenje najee nastaje usljed univerzalne ili singularne sukcesije. Kod univerzalne sukcesije povjerilac nasljeduje dunika ili obrnuto. Sjedinjenjem u pravilu prestaje obligacija. Kad povjerilac naslijedi jednog od solidarnih dunika, obligacija ne prestaje nego se samo smanjuje. 4. NEMOGUNOST ISPUNJENJA Nemogunost ispunjenja vodi prestanku obligacije, i to kad je ispunjenje obaveze postalo naknadno nemogue usljed okolnosti za koje dunik nije odgovoran. Dunik mora dokazati daje naknadna nemogunost nastala zbog okolnosti koje on nije mogao sprijeiti, otkloniti ili izbjei. To su u pravilu sluajevi vie sile, nepredvidivog sluaja ili iskljuiva krivica povjerioca ili treeg lica. Nasuprot tome, ako je dunik kriv za nastupanje nemogunosti obligacija ne prestaje, nego se prvobitna obaveza dunika pretvara u obavezu naknade tete. Kod naknadne nemogunosti ispunjenja treba razlikovati da li se radi o predaji tano odreene stvari (species) ili je predmet obaveze odreen samo po rodu (genus). Ako dunik duguje species, pa ta stvar bez njegove krivice propadne, tada se on oslobaa svoje obaveze. Kad dunik duguje odreenu koliinu generikih stvari (npr. 100 kg brana ili penice), tada obaveza ne prestaje ak ni onda kad sve to on ima od takvih stvari propadne usljed okolnosti za koje on nije odgovaran. Kod dvostrano obveznih ugovora nemogunost ispunjenja obaveze jedne strane ima posljedice i na obaveze druge strane. Naime, kad jedna strana ne moe ispuniti svoju obavezu zbog okolnosti koje joj se ne mogu staviti na teret, prestaje i obaveza druge strane. Nemogunost ispunjenja se ne pretpostavlja, nego naprotiv, na duniku lei teret dokazivanja da je nemogunost nastupila bez njegove krivice. Ukoliko to ne dokae, obavezan je drugoj strani naknaditi tetu. 5. PROTEK VREMENA, OTKAZ I SMRT Nije cilj da obligacije vjeno traju. Tako i one obligacije koje nazivamo trajnim protekom odreenog vremena prestaju. Otkaz je jedan od naina prestanka trajnog obligacionog odnosa, i to na osnovi jednostrane izjave jednog od subjekata obligacije. Otkazom prestaje obligacija u jedno odreeno budue vrijeme. Otkaz moe biti dostavljen drugoj strani u svako doba, samo ne u nevrijeme. Smrt jednog od subjekta obligacije u pravilu ne dovodi do prestanka obligacije, jer prava i obaveze prelaze na nasljednike. Smru jednog od subjekata obligacije prestaju one obligacije koje su vezane za linost povjerioca ili dunika.

OPI DIO

by

142