Pavao Pavlii: Rasprave o Hrvatskoj baroknoj knjievnosti

http://dzs.ffzg.hr/text/Pavlicic_1979.htm

RASPRAVE O HRVATSKOJ BAROKNOJ KNJIEVNOSTI

Pavao Pavlii

ANROVI HRVATSKE BAROKNE KNJIEVNOSTI Za povijesni i tipoloki opis hrvatske barokne knjievnosti, za shvaanje njenoga funkcioniranja kao epohe i kao stilskog opredjeljenja, mogao bi razgovor o njenim anrovima posluiti kao razmjerno sretno polazite. U tome se razdoblju, naime prvo pod utjecajem katolike obnove i njenih slubenih zahvata u knjievnost,1 pojavilo jedno posve novo shvaanje literature, naina njenoga postojanja i njene uloge u drutvu, zadobivi izrazito utilitarnu crtiu. Razumljivo je da se zbog toga drugo prilino promijenila anrovska situacija kako s obzirom na broj anrova, tako i s obzirom na njihovu ulogu. A pojavilo se uz to tree i novo, dotada nepoznato shvaanje anra kao knjievne kategorije, znaenje njegova postojanja za literaturu i za pojedinano djelo. U takvoj bi situaciji bilo zanimljivo znati nekoliko stvari koje s opisanim pojavama stoje u neposrednoj vezi. Nezaobilazno je, tako, pitanje o kriterijima pripadnosti djela nekom anru u baroku, o osobinama koje mora posjedovati da bi udovoljilo pravilima vrste. Isto se tako nadaje i razgovor o stupnju i pravilima normiranosti pojedinih anrova i konzekvencama pridravanja ili nepridravanja tih pravila po neko djelo u vrijednosnome smislu. Napokon, u takvim se prilikama, uz potrebnu opreznost, odnos meu anrovima i njihovo funkcioniranje u toj relaciji moe shvatiti i kao slika epohe, onih, naime, odnosa koji je bitno odreuju. Hrvatska barokna knjievnost nudi nam na promatranje etiri osnovna anra, od kojih su dva naslijeena od ranijih epoha pa bitno modificirana, a dva su stvorena u baroku. To su, od starih, ep i lirika, a od novih melodrama i poema. Na prvi je pogled jasno da tu nije rije o pojmovima istoga reda, jer su jedni vii a drugi nii. Meutim, anrovi su u baroku zbog ve spomenute utilitarnosti definirani (recimo to ve ovdje) prije svega svrhom koju treba da postignu, te su stoga uglavnom jednoznani: vii anrovski pojam ne podrazumijeva u tome razdoblju postojanje niih pojmova iste vrste, nego je on jedina mogua, ili bar jedina poeljna modifikacija pojma samog. I ovaj bi opis upravo i trebao prikazati nain funkcioniranja takvoga shvaanja knjievnog anra u naem baroku. I Razmiljanju o anrovima koje smo ovdje nazvali starima namee se, u prvome sloju, pitanje o aspektima po kojima se barokna varijanta svakog od njih razlikuje od renesansne. Na drugome bi se koraku vrijedilo upitati o onim crtama koje uspostavljaju kontinuitet anra, a na treem o njegovu funkcioniranju kao barokne tvorevine. Meutim, budui da je, zbog svojega preliminarnog karaktera, takav razgovor prisiljen izabrati neto openitiji pristup, on svoje uporite mora potraiti prije svega u relaciji svakoga od tih anrova prema ostalim baroknim knjievnim vrstama. A) Lirika Poloaj lirike unutar baroknoga sistema knjievnih vrijednosti sasvim je specifian: za nju u tome sustavu nije sasvim precizno odreeno mjesto, pa su ak njena odreenja ee negativna nego pozitivna. Protureformacijska knjievnost je, zbog svoje podreenosti izvanknjievnoj svrsi, u najveoj moguoj mjeri oiena od svega ispraznoga i isto literarnog. A lirika, koja je do tada bivala gotovo iskljuivo ljubavna (petrarkistika), gotovo da u sebi, kao svoje anrovske norme, sadrava sve ono to se u tome razdoblju smatra poetiki neprihvatljivim. Ona se zato nije mogla prilagoditi novim kriterijima a da ne prestane biti ono to jest, osim tako da se promijeni na nekome od nivoa koji su zahvaeni vladajuim poetikim odreenjima, ali ne i odreenjima njene vlastite tradicije. I upravo se tako neto i dogodilo. S obzirom da lirika, zbog svojega sadraja, nije prihvatljiva novoj poetici, nije ta poetika izradila ni instrumente pomou kojih bi do njene transformacije trebalo doi. Ali, lirika se ipak mijenjala; vanjski signali te promjene najee su paradoksi, sklonost antitezi, unutranja diskrepancija meu pojedinim elementima pjesme, spoj religioznog i svjetovnog, duhovnoga i senzualnog itd. Te smo elemente obino skloni tumaiti na dva glavna naina: bilo tako da

1 of 9

5.2.2007 16:22

Pavao Pavlii: Rasprave o Hrvatskoj baroknoj knjievnosti

http://dzs.ffzg.hr/text/Pavlicic_1979.htm

tvrdimo kako su oni plod specifinoga baroknog senzibiliteta,2 bilo opet tako da povjerujemo kako jedan od polova antiteze predstavlja plaanje danka izvanknjievnoj kontroli, a drugi opet bavljenje istom literaturom.3 I doista, oba se ta miljenja mogu, u odreenim situacijama i na karakteristinim primjerima, pokazati kao tona. Meutim, aspekt koji ih oba ujedinjuje jest upravo aspekt anrovski. Nalazei se u poloaju koju smo netom opisali, lirika se morala na nekakav najee spontan nain ponovo anrovski konstituirati, i to u nekoliko osnovnih smislova. Morao se, najprije, proiriti sam pojam lirike tako da u njega mogu stati sadraji koji mu tada nisu bill svojstveni, ili bar nisu pretezali. Na daljoj, neto konkretnijoj razini, morao se revidirati i pojam ljubavi koji i u baroku ostaje glavnim motivom lirskoga opjevavanja. Napokon, valjalo je stvoriti i novi odnos prema vlastitoj lirskoj od vladajuih kriterija zanijekanoj knjievnoj tradiciji. Barokna se lirika tako, pod utjecajem novih zahtjeva, promijenila samo na sadrajnoj razini. U smislu u kojemu ovdje govorimo, ona se nije promijenila na razini izraza; promjene na toj razini rezultat su, kako emo kasnije nastojati pokazati, modifikacija koje su se ve dogodile u ranijem trenutku o kojemu je ovdje i rijei. Ogledajmo svaku od tih dviju razina posebno. 1. U sadrajnoj sferi zbio se, najprije, vaan prodor duhovne lirike, kako u kvantitativnome smislu, tako i po znaenju koje joj se pridaje. U kanconijerima i uope opusima naih baroknih pisaca zauzima duhovna lirika daleko vie mjesta nego u njihovih prethodnika,4 a raspon joj je iri. Pojam ljubavi revidiran je u tim pjesmama u tome smislu da je ljubav prema boanstvu neobino slina zemaljskoj ljubavi, premda zemaljska ljubav predstavlja negativan pol. Zato je duhovna ljubav opisana onim istim sredstvima kojima i zemaljska, naime najee petrarkistikim nainom.5 Napokon, i sam pojam zemaljske ljubavi dobio je na razini kanconijera kao cjeline, a ne na razini pojedinane pjesme znaenje negativnoga primjera, ilustracije pobonih misli koje se javljaju na kraju. Barokna se lirika, u sadrajnoj sferi, nastoji prilagoditi ostalim rodovima baroknoga razdoblja, pa zato i pokazuje stanovite motivske odnosno sadrajne slinosti npr. s epom i poemom.6 2. Drugaije je u sferi izraza. Ona je, naime, ostala uglavnom nedodirnuta zahtjevima izvanknjievne kontrole, pa se u tome aspektu barokna lirika u velikoj mjeri oslanja na tradiciju. Ona je u hrvatskoj knjievnosti preuzela u cijelosti pjesniki jezik koji su joj namrli prethodnici i dosljedno ga je dalje razvijala. Isto se zbilo i s metaforikom: barokni su autori batinili od renesansnih, pa su elemente njihove, najvie petrarkistike, pjesnike slikovitosti, dalje razvijali. Napokon, slino je bilo i s ostalim aspektima, kao to su stih, rima, oblici itd.: i oni su preuzeti bez veih modifikacija, da bi istom kasnije doivjeli osjetljivije zaokrete. Na ovome se mjestu javlja pitanje o uzrocima baroknih inovacija upravo na terenu izraza i o njihovu mjestu u okviru ovak voga pogleda na stvari. Njihovo objanjenje lei, ini se, opet u anrovskoj situaciji. Spomenute su se dvije razine razvijale u baroku zasebno, jer je ona sadrajna nastojala ii ukorak s novim normama, dok se razina izraza razvijala po vlastitoj logici. Zbog toga je u sadrajnoj sferi dolo do preokreta i prilino jasnog prekida s tradicijom, dok je u sferi izraza kontinuitet (npr. metaforike) prilino jasan.7 Dok se jedna sfera nala pod utjecajem izvanjskoga faktora, druga joj se nije primjeravala, nije se s njome usklaivala; zato je sfera sadraja ponajvie normirana, dok sfera izraza nije. To je stvorilo specifino baroknu diskrepanciju izmeu jednoga i drugog. Jo dalje: budui da je sadrajna sfera razmjerno skuena, utoliko se jae razvija ona druga: domena izraza. Buja metaforika, razvija se pjesniki jezik, pojavljuju se i drugi oblici osim dvostruko rimovanoga dvanaesterca i osmerakog katrena.8 Zbog toga je razumljivo to su hrvatskim i drugim evropskim liricima (npr. talijanskima) zajednike teme, motivi i ostali aspekti iz sadrajne sfere, dok su im ranije, u doba vladajuega petrarkizma, bile zajednike upravo karakteristike iz domene izraza.9 Bujanje metaforike u hrvatskome baroku objanjivo je pak jedino uvidom u odnos pjesnika toga doba prema vlastitoj knjievnoj tradiciji. A diskrepancija izmeu sadrajne razine i razine izraza s vremenom se ustalila i pretvorila u konvenciju. Ta je konvencija do te mjere izrazita da je njene tragove mogue zamijetiti i u drugim anrovima npr. u epu ill poemi tamo gdje je rije o njihovim lirskim pasaima. B) Ep Ep u baroknome anrovskom sustavu zauzima potpuno oprean poloaj od lirike: upravo on je u protureformacijskoj poetikoj koncepciji jedan od najprihvatljivijih anrova: zbog svoje narativne prirode on u situaciji u kojoj su sadrajni aspekti djela najvaniji predstavlja jedno od najmonijih sredstava za postizavanje onih ciljeva koji se tada pred knjievnost postavljaju. Zbog toga je i njegov odnos prema tradiciji anra specifian: njemu je lake batiniti od renesanse no lirici, a to se batinjenje i zbiva na drugaijem nivou. A ipak, rezultati takva njegova poloaja u domeni njegovih specifino baroknih aspekata nisu bitno drugaiji no rezultati poloaja lirike; nalazei se na dvama suprotnim polovima, ta dva anra slijede u svome razvoju prilino sline putove.

2 of 9

5.2.2007 16:22

Pavao Pavlii: Rasprave o Hrvatskoj baroknoj knjievnosti

http://dzs.ffzg.hr/text/Pavlicic_1979.htm

injenica da je mjesto epa meu baroknim anrovima dosta precizno definirano znai prije svega to da je i piscu i njegovu itatelju unaprijed jasno to epom valja postii. A budui da su te svrhe vie moralne i religijske nego knjievne naravi, barokni je ep definiran prije svega svojim sadrajnim aspektima. Pri njegovu, dakle, stvaranju treba voditi prije svega rauna o onim sadrajima (i dalje: motivima, scenama, situacijama, tvrdnjama i poukama) koji se u njemu moraju pojaviti, a manje o nainu na koji e se to zbiti i pjesnikim sredstvima kojima e se to postii. I doista, barokni je ep najvie, i gotovo jedino, odreen onim nizom sadrajnih elemenata (od najopenitijih do posebnih) za koje je poeljno da se u njemu pojave. On, tako, treba da prikazuje borbu za kranstvo, da, dakle, bude tendenciozan. On, nadalje, mora uzdizati naciju, njenu silu i povijesnu ulogu. Valja mu, uz to, pokazati na djelu najistaknutije predstavnike te nacije dajui uvid i u njihov emocionalni ivot, osobito ljubavni, a onda i u njihovu ratniiku mudrost i spretnost u dvobojima. Ne smije barokni ep propustiti da itatelja informira o raspoloenju boanskih sila prema akcijama junaka. Tih osobina ima jo,10 ali je vano da su one zajednike kako npr. Tassu i Gunduliu, tako i Gunduliu i brai Zrinski, Menetiu, Vitezoviu i drugima. Uza sve to, nisu u baroku poetiki normirana sredstva kojima nabrojanim zahtjevima valja udovoljiti. Nema tada nikakva posebnog epskog stila, osim onoliko koliko je on prisutan ve u samome izboru tema i motiva, ali ne i u nainu izlaganja. Premda i dalje priznaje vergilijansku tradiciju, barokni je ep shvaa na nov nain: on nije stvorio paradigmatski predloak kojega bi se u pisanju valjalo pridravati, nego postoji samo paradigmatska tematika. Ta tematika opet, nije shvaena kao univerzalna, nego kao povijesno situirana (nije sluajno to se veina baroknih epova zasniva na istinitome povijesnom dogaaju),11 s time da je normiran izbor onih aspekata toga dogaaja koje treba istaknuti, kao i izbor dogaaja samog. Iz toga, slijede i osnovne osobine baroknoga epa u hrvatskoj knjievnosti koje je, za ovu prigodu, najjednostavnije opisati na razini odnosa epa prema drugim baroknim anrovima s jedne, a na razini njegove vlastite strukture s druge strane. 1. Barokni je ep skloniji interferirati s drugim anrovima nego to je to bio ep u renesansi. ini se da je mogue rei kako on s drugim anrovima nije ravnopravan, nego im je nadreen, pa zato tei da ih u sebe ukljui. To se vidi po nekoliko crta. a) U tematskoj sferi, barokni ep nastoji da dade novu, autoritativnu i definitivnu interpretaciju onih pojmova koji su inae predmet obrade u drugim anrovima. Tako on daje vlastitu sliku ljubavi koja je predmet lirike zahvaajui je u veini njenih aspekata i manifestacija te izabirui jednu koja je najprihvatljivija. Isto je tako s vjerom ona je ui predmet religiozne poeme i s drugim temeljnim pojmovima. Nije udno to je i taj aspekt zajedniki Osmanu, Bogatstvu i ubotvu, Odiljenju sigetskome i drugim spjevovima.12 b) Razumljivo je onda to ep preuzima i motive svojstvene ostalim anrovima, i to upravo na onim mjestima gdje se bavi temama koje su za njih karakteristine. Nai emo tako, npr. u Osmanu, motiv tube naputenoga Ijubovnika ili ljubovnice, petrarkistiki motiv enskog kupanja, motiv rastanka itd. Ili, iz drugoga anra, motiv pokajanja, religioznoga zanosa, preobraenja i slino.13 c) Napokon, znade barokni ep interferirati s drugim anrovima i u domeni metaforike, i to na onim mjestima koja se tematski i motivski poklapaju s drugim anrovima. Nai e se u njemu, tako, vei broj petrarkistikih metafora i pjesnikih slika, ondje gdje je rije o ljubavi i enskoj Ijepoti, a nisu mu u takvim prilikama strane ni sintaktike figure kao antiteza, paralelizam, parovi rijei, figure karakteristine za petrarkizam.14 2. Neto slino dogaa se u domeni strukture baroknoga epa. On, naime, kao struktura funkcionira najbolje onda kad je promatran iz perspektive suvremenih mu poetiikih normi i izvanliterarnih zahtjeva, dok se sam po sebi ne doimlje kao neto zatvoreno i vrsto. Posljedice takva stanja su viestruke, a mogue ih je opisati u terminima odnosa dijela i cjeline. a) Hijerarhija meu pojedinim dijelovima baroknoga epa ne uspostavlja se ni pri njegovu stvaranju po mjestu koje oni zauzimaju u strukturi djela, nego po kriteriju sadrajnom. Zbog toga se glavni tok radnje i epizoda ne odnose kao nadreeni element prema podreenome, nego su ravnopravni. To rezultira velikim brojem epizoda, estim i opirnim digresijama, pa se glavna linija pripovijedanja povremeno posve naputa. Primjeri iz epova hrvatskih pjesnika mnogobrojni su.15 b) Po svojoj strukturi, ep je labav: ideja djela kao cjeline nije sugerirana njegovom strukturnom zaokruenou, nego sadrajnom cjelovitou opisanoga dogaaja, injenicom da je on ispripovijedan do svojega loginog kraja. Primjer dvaju izgubljenih pjevanja Osmana dobro to ilustrira: njihova se odsutnost osjea samo zato to je u njima sadran jedan dio radnje. Tonije, dio radnje sadran je sigurno u jednome od njih, dok je bez drugoga djelo sasvim shvatljivo.16 Izgubijena pjevanja ne nedostaju kao dio strukture nego kao dio sadraja; broj pjevanja i epizoda u baroknome epu varira i moe se mijenjati, ako ne zahvaa u razumijevanje toka pripovijedanja. c) Dosljedno reenome: vrijednost djela kao cjeline i njegova ideoloka prihvatljivost ne odreuju se vrstinom

3 of 9

5.2.2007 16:22

Pavao Pavlii: Rasprave o Hrvatskoj baroknoj knjievnosti

http://dzs.ffzg.hr/text/Pavlicic_1979.htm

njegove organizacije, niti njegovom unutranjom logikom, nego osobinama svakoga, od njegovih dijelova, naime injenicom da su sve sadrajne komponente zadovoljene i da je ispunjen onaj krug motiva koji norma iziskuje. I kod epa, dakle, slino kao i kod lirike, sadrajna i izraajna strana stoje, s obzirom na normu, u diskrepanciji. Samo, dok je lirika, u odnosu na ranija razdoblja, ostala u veem svome dijelu sadrajno ista, pruivi samo tome sadraju ponajvie deklarativnim sredstvima novu interpretaciju, a izraz joj se razvijao po vlastitoj logici, oslanjajui se na tradiciju, kod epa koji ima i nov sadraj, izraajna se komponenta razvija pod veim utjecajem ostalih anrova. I ovdje, meutim, upravo takav odnos izmeu izraza i sadraja, odnos, naime, u kojemu su oni posve neusklaeni, tei da se ustali i uobiaji. Da, ukratko, postane konvencijom. II Opis anrova koji su uvedeni u knjievnost u baroku a to vrijedi za hrvatsku knjievnost kao i za ostale evropske susree se ve na samome poetku s jednim paradoksom: premda su, naime, obje vrste i melodrama i poema izrazito barokne tvorevine, nadaje se misao da su one zapravo predmeti dviju razliitih poetika, ili bar da su proizvodi dviju meusobno prilino razliitih faza jedne iste, barokne poetike. Vidljivo je to najprije po nainu njihova nastanka, zatim po tematici, i napokon po razliitim razinama na kojima se kreu njihove anrovske norme. Nema, doista, nikakve sumnje da je melodrama, nastajui potkraj esnaestog stoljea17 (i bivajui ve desetak godina kasnije usvojena u nas) jo u velikoj mjeri proizvod renesansnoga naina miIjenja, produkt, naime, nastojanja da se u sistem anrova na prazno mjesto uvede pandan klasinoj tragediji, budui da renesansa tragedije nema. Poema opet nastaje iz potrebe da se uoblie neki novi sadraji; ne, dakle, kao udovoljavanje izrazito knjievnim potrebama, nego potrebama ideolokim. Nije zato udno da su te dvije vrste normirane na razlitim razinama, premda su obje barokne: dok je u melodrami glavna ideja vodilja oponaanje klasinih uzora, pa je ona sva okrenuta pitanjima forme, dotle poema eli dati nove, poune sadraje, pa joj je sadraj i vaniji. Melodrame su, zato, najlake usporedive po strukturi, poeme je najbolje dovoditi u meusobnu vezu po sadraju. A) Melodrama Melodrama je nastala ne samo kao izraz pokuaja da se stvori pandan jednome klasinom anru nego i nastojanjem da se taj anr to je mogue potpunije obnovi sa svim svojim formalnim osobinama, i to na dvije osnovne razine: na nivou radnje i na nivou strukture. Na nivou radnje proizlaze iz toga dalekosene posljedice po melodraimu kao anr, i to najprije u sferi izbora teme, a onda i u sferi odnosa meu likovima. Za temu se uvijek bira takav dogaaj koji je presudan za opisanu zajednicu, pa je sudbina svih likova vezana za sudbinu protagonista, a odluke ovih potonjih odluuju o daljem razvoju oplsanoga drutva. Zato se bar u poetku kao teme tih igrokaza pojavljuju antiki sadraji, bilo mitski, bilo izravno iz tragedija starih autora. U nas primjer za to predstavljaju Gundulieve melodrame; i one sauvane, a sudei po naslovima i izgubljene, obrauju klasine sadraje.18 Nego, i kasnije, kako se u razvoju melodrame prelo na teme iz nacionalne povijesti, nita se nije bitno promijenilo: uvijek se opisuju presudni trenuci u ivotu zajednica ili naroda, a glavnl junaci, rjeavajui esto svoje intimne (npr. ljubavne probleme, odluuju o daljoj povijesnoj sudbini zajednice kojoj su na elu Palmotieve melodrame, sa svoja tri glavna tematska kruga (klasini, renesansni i domai izvori)19 jasno to pokazuju, a najpoznatija meu njima, Pavlimir, dobro ilustrira netom izreenu konstataciju. Znaajnije su posljedice proizale iz pokuaja melodrame da reproducira grku tragediju u sferi strukture. Ona je, naime, uvjerena kako su grke tragedije bile bar djelomino i pjevane, pa se zato napose komponira za nju glazba, a tekst se, sa svoje strane, prilagoava namjeni da bude uglazbljen. Iz toga slijede dvije veoma vane posljedice, koje su osobito u hrvatskoj melodrami jako dobro vidljive i osobito su u nas imale dalekosene odjeke. 1. Sprega teksta i glazbe utjee najprije na nain strukturiranja scenskog teksta, i to na nekoliko glavnih, podjednako vanih razina. a) Pojavljuju se dramaturki nefunkcionalni prizori. U ranijim scenskim formama (npr. u pastorali) takvih prizora nije bilo; u melodrami je njihov zadatak da istaknu glazbu, da dadu priliku za pojavu nove arije ili za produciranje zbora. Zborovi su opet u melodrami neobino esti, pa ne postoji samo jedan kor kao u grkoj tragediji, nego onoliko koliko je sredina kroz koje se protagonisti kreu.20 Nadomjetanje dramaturske funkcionalnosti glazbenom, specifino je barokno iznaae i ranije nije bilo zamislivo; ono je i razumljivo, uzme li se u obzir injenica da je u melodrami ishod radnje, zbog poznatosti motiva, najee unaprijed svima znan. b) Pod utjecajem glazbe pojavljuje se simetrija, kako meu prizorima, tako i unutar pojedinih scena. Nan na koji dolaze replike likova i kora svakako je posljedica razvoja glazbene linije. Simetrija je najea u onim prizorima u kojima nastupaju korovi jer upravo u njima i jest najizrazitiji nedramatini karakter melodrame.21 c) Da bi se na nj mogla komponirati glazba, tekst se i svojim metrikim osobinama morao tome prilagoditi, ne samo u smislu simetrije nego i na mnogo bitniji nain: upotrebom razliitih dotada veinom nerabljenih stihova i strofa. I

4 of 9

5.2.2007 16:22

Pavao Pavlii: Rasprave o Hrvatskoj baroknoj knjievnosti

http://dzs.ffzg.hr/text/Pavlicic_1979.htm

doista, s pojavom melodrame dospijeva u hrvatsku knjievnost takva mnoina stihova i oblika koja se jo nedavno nije mogla ni slutiti. Hrvatska je knjievnost prije pojave melodrame preteno petrarkistika, a kao najee stihove nabi osmeraki katren i dvostruko rimovani dvanaesterac. Ovaj je posljednji ujedno i najei stih epske i dramske knjievnosti, onda kad je ova u stihovima. S melodramom se pojavljuju svi stihovi od etverca do deveterca u najrazlitijim polimetriikim kombinacijama.22 Organizirani su u razliite strofe od distiha do oktave i strofe od devet ili deset, pa ak i vie stihova. 2. Implikacije navedenih injenica za odnos melodrame prema metrici opet su prilino dalekosene, a osobito za povijesnu ulogu melodrame; one se takvima pokazuju ve pri samome dovoenju ovdje pobrojanih opaanja u meusobnu vezu. a) Dramaturki nefunkcionalni prizori upravo su oni u kojima se pojavljuje najvea simetrija i u kojima dolazi do upotrebe novih stihova i strofa. Podsjetimo li se tvrdnje da su oni bili pjevani, stvar e biti jo vjerojatnija. U hrvatskoj melodrami, zato, postoji i tenja da se govorni stih lui od pjevanoga, pa je zato obino jedan od stihova (obino dvanaesterac) izabran da funkcionira kao nulta razina, odnosno proza.23 b) Simetrinost pojedinih prizora sugerirana je najee upravo upotrebom pojedinih stihova i strofa. Valja, naime, pretpostaviti kako u takvim prizorima razliiti likovi pjevaju razne melodije, ili bar razne dionice iste kompozicije. Tim je dionicama primjerena razliita metrika slika, pa je upotrijebljena i razliita strofa odnosno stih. Obino se replike u takvim prizorima odnose kao glavna melodija i refren, i to i metriki i sadrajno. U tome su onda mogue i varijacije: bilo tako da se razmaci u kojima refren upada s obzirom na broj strofa produuju ili skrauju, bilo tako da je javljanje refrena sugerirano samo metriki (i, najvjerojatnije, melodijski), a ne i sadrajem same replike.24 c) Upotreba stihova razliitih duina takoer je specifina. Nalazei se u stalnome meusobnom odnosu u koji ih stavlja glazba, stihovi tee da postanu signalima bilo nekih sadraja, bilo opet mjesta onoga tko ih upotrebljava u cjelini djela, to vjerojatno stoji u vezi s melodijama. Ne samo, dakle, da odnos izmeu stiha koji predstavlja nultu razinu i ostalih stihova tei da postane stalan nego i odnosi izmeu pjevanih stihova nastoje da se ustale pa jedni postaju obiniji za kor, drugi za monolog glavnoga lika itd. Isto vai i za strofe, a i jedno i drugo je najuoljivije na razini pojedinanoga igrokaza.25 Iz svega reenoga razmjerno je lako zakljuivati i o povijesnoj ulozi melodrame u hrvatskoj knjievnosti. Ona nije dala veoma znaajnih djela, nije se dugo odrala (u doba Ignjata urevia ve je vie nema), a osobinama svoje strukture nije ostavila presudnijih tragova na razvoj hrvatskoj dramske knjievnosti, ak ni u onim razdobljima koja inae programatski nasljeuju barokne pisce (npr. potkraj XVIII st. u Dubrovniku). Ali, zato su tragovi melodrame na metrikome nivou neobino znaajni, i to na dva naina. Prvo, ona je u hrvatsku knjievnost uvela mnoge stihove i strofe i tako ih zapravo za nju stvorila davi im upotrebu u kontekstu. Drugo, ona ih je uvela toliko da se metrika situacija nae knjievnosti nakon nje bitno promijenila: poslije melodrame, jedan stih ili oblik daleko tee postaje semantiki zabiljeenim signalom sam po sebi. Bit e, ubudue, potrebno vie elemenata za konstituiranje njegove metametrike funkcije. B) Poema Za razliku od melodrame, barokna poema je anr za koji nemamo preciznih kronolokih uporita na osnovi kojih bismo mogli ustvrditi da ona poinje postojati upravo u tome razdoblju. Dok se, naime, za melodramu doslovno do u datum znade kada se pojavila na sceni, kod poeme emo se morati pomiriti s time da nam je to u evropskim okvirima nemogue utvrditi, a suoit emo se i s injenicom da su i prije baroka postojala djela koja bismo smjeli nazvati poemama. Ako se ipak odluujemo da o njoj progovorimo kao o novome, specifino baroknom anru, onda razlozi za to lee u dvjema osnovnim injenicama. Prvo, ona sad ima takvo mjesto u baroknome anrovskom sistemu, da je legitimno moemo smatrati baroknom kreacijom; drugo, ona je sada do te mjere iznova odreena i normirana da se sama po sebi kao nov anr namee. Iz prve od navedenih injenica iz mjesta poeme u anrovskome sistemu proizlazi nain njene normiranosti, pa zato i njene osobine: ona je stvorena da bi izrazila sadraje koji nisu dovoljno opseni ni dovoljno vani da bi se obradili epom, a na nain koji je blii lirskome izriaju. Ona je, dosljedno tome u hrvatskoj knjievnosti kao i drugdje normirana prvenstveno na sadrajnome nivou i na njemu, se i temelje slinosti izmeu pojedinih poema. Iz druge injenice, iz osobitih karakteristika barokne poeme, proizlaze zajednike osobine tih djela na nivou strukture. U njima je opisan dogaaj koji unutar sebe nema gotovo nikakva razvoja, poetna situacija nalikuje zavrnoj, esto samo sa suprotnim predznakom. U opisanome zbivanju sudjeluje malen broj likova, od kojih je samo jedan glavni, broj situacija i ambijenata je malen bez obzira na duinu djela, nain izlaganja najee je monoloki. Nakon svega sto je reeno, nije udno to se barokne poeme u hrvatskoj knjievnosti upravo po sadrajnome kriteriju raspadaju na dvije razliite, ako ne i meusobno oprene skupine, na religiozne i komine poeme. U isto vrijeme, za sve njih, bez obzira kojoj skupini pripadale, vrijede pravila koja smo upravo nastojali uoiti. Pitanje: treba li u ovakvome sluaju prihvatiti sadrajni kriterij klasifikacije (u kojem bi se sluaju radilo o dva razliita anra), ili kriterij strukturni (u kojem sluaju sadrajne razlike ne bi bile relevantne), rjeava nam se ovdje jednom drugom konstatacijom o osobinama tih spojeva. I jedni i drugi, naime, stoje u dosta jasnom, esto naglaenom, premda ne uvijek odmah

5 of 9

5.2.2007 16:22

Pavao Pavlii: Rasprave o Hrvatskoj baroknoj knjievnosti

http://dzs.ffzg.hr/text/Pavlicic_1979.htm

razaznatljivom, odnosu prema knjievnoj tradiciji. Taj odnos je i kod jednih i kod drugih plod istoga naziranja na literaturu i njene konvencije, i istoga mjesta tih djela u baroknome anrovskom sistemu. A to nam onda daje pravo da ih razmatramo zajedno, razdvajajui ih ipak u dvije podskupine. 1. Slinosti koje postoje meu religioznim poemama u hrvatskoj baroknoj knjievnosti imaju dvije vane osobine: prvo, one su ujedno i one toke koje ih povezuju sa slinim spjevovima u ostalim evropskim knjievnostima toga i kasnijih razdoblja; drugo, te su slinosti ujedno i specifino barokne crte tih djela. Njih je mogue traiti na tri osnovne razine: tematskoj, motivskoj i strukturnoj. a) Tematski krug takvih djela nije jako irok: ona, uz manje iznimke, prikazuju pokajanje grenika, pa e taj motiv znade pojaviti i onda kad to nije glavna tema djela, nego tek jedna od njegovih komponenata (npr. u Kavanjina).26 Tu temu imaju najreprezentativnija djela toga anra: Gundulievoj, Buinevo, urevievo, Kanilievo. Razloge pojavi upravo te teme gotovo da i nije potrebno posebno objanjavati: protureformacijska su nastojanja inzistirala upravo najvie na maginosti pokajanja i povratka u krilo crkve, a ona su sugerirala i biblijsku tematiku u kojoj je motiv pokajanja obraen na nekim od najpopularnijih mjesta. Slinosti postoje i na motivskoj razini. Postoji niz motiva koji se javljaju u svim tim djelima, a ne stoje u najuoj vezi sa samom temom tih djela, te ih zato treba tumaiti kao dio anrovskih konvencija. Jedan je od takvih motiva motiv pilje i pustoi u kojoj se pokajnik nalazi, zatim reminiscencije na grijeh, opis enske ljepote koja je grijehu bila uzrok, odnos prema prirodi u kojoj grenik boravi itd. b) Slinosti u strukturi proizlaze izravno iz tematskih i motivskih. Spjevovi su veinom monoloki ustrojeni, a pievi su komentari svedeni na najmanju mjeru. Budui da je glavni sadraj spjeva grenikovo prisjeanje vlastite prolosti, spjev se vazda odvija u tri nejednako duge faze: prva, uvodna, u kojoj se obino javljaju i pievi komentari, kratka je; druga, centralna, najdua je, dok trea, u kojoj grenik dobiva oprost, takoer zauzima sasvim malo prostora.27 2. Kod kominih poema situacija se bitno ne razlikuje od netom opisane: i ta djela pokazuju izrazite slinosti, i to na istim razinama na kojima se podudaraju i religiozne poeme. Istodobno, to su i toke njihova dodira s djelima istoga anra u drugim evropskim knjievnostima.28 a) Tema je takvih djela svagda ljubav nekoga kominog lika prema osobi koja je i sama komina, ili pripada konvencionalnom, junaku nedohvatljivom svijetu. Humorni efekti zasnivaju se na suprotstavljanju konvencionaliziranog svijeta nekonvencionaliziranome. b) U motivskoj sferi slinosti su takoer izrazite. Najee je tu suprotstavljanje seoskoga i gradskog, suprotstavljanje duhovnoga i materijalnog, doslovnoga i simibolinog. Komini junaci imaju npr. uvijek u vidu samo upotrebnu vrijednost dara koji nude svojoj izabranici, a ne i simbolinu. I oni se nalaze na osami, u divljini, ili na mjestu neprimjerenu njihovu raspoloenju. c) I ovdje prevlauje monolog, i to monolog lica koje nitko ne slua. Uvodni dio, u kojem se lik predstavlja ili ga predstavlja pisac, vrlo je kratak, sredinji tee linearno i sastoji se od ljubavnih izjava, dok na kraju, u dijelu takoer kratkome, dolazi preokret, jer se junak trijezni i poduzima korake koji tome odgovaraju. Humornost poetka i kraja zasniva se na karakternim osobinama lika, humornost centralnoga dijela na nainu njegova izraavanja. Reeno je ve kako je ono to povezuje komine i religiozne poeme njihov odnos prema tradiciji. Ovdje bi se ta veza mogla preciznije oznaiti kao odnos prema petrarkizmu na jednoj, a odnos prema sebi samima kao anru na drugoj strani. a) Odnos tih djela prema petrarkizmu mogue je opisati kao dva pola istoga stanja. Religiozne poeme, bavei se duhovnom ljubavlju, upotrebljavaju za njen opis ista petrarkistika sredstva kao i za opis zemaljske ljubavi. Komine poeme veliki dio svoga humornog efekta zasnivaju na iskrivljavanju petrarkistikog naina izraavanja i metaforike. Prema petrarkizmu se, dakle, obje skupine djela odreuju. Uzmemo li u obzir jo i injenicu da su pisci jednih i drugih najee isti, da u jednim djelima parodiraju elemente koje u drugima ozbiljno rabe, neemo moi mimoii zakljuak o njihovu izrazito baroknome odnosu prema vlastitome poslu. b) Da su autori i njihovi itatelji svjesni baroknih poema kao jedinstvenoga anra, dokazuju tri elementa. Prvi su meu njima dodirne toke na raznim nivoima koje smo ovdje nabrojali: ne treba mnogo pa da ih shvatimo kao anrovska obiljeja. Drugi je element pjesniki oblik kojim se slue: od Dervia i Suza sina razmetnoga najeom strofom tih spjevova postaje strofa ababcc, koju rabi i Ignjat urevi sto godina nakon tih djela: ona se pretvorila u signal pripadnosti anru.29 Napokon, po nekim je indicijama mogue pretpostaviti da su se komine poeme, bar ponekad, parodijski odnosile ne samo prema petrarkizmu nego i prema religioznim poemama: one esto iskrivljuju upravo one metafore koje religiozne poeme najee rabe. Barokna nam se poema tako pokazuje kao anr sa sudbinom posve razliitom od sudbine melodrame: dok je melodrama, nastajui iz jednoga knjievnog programa na izmaku poela kao ve izgraen anr, da bi potom zamrla ili se posve pretoila u operu, poema je, nastajui iz dosta nejasnih pretpostavki, pomalo stjecala vrstinu i izgraivala norme, da bi se naposljetku izgradila kao anr koji e svoja pravila nametati kao neto oito i primjenljivo stotine godina poto

6 of 9

5.2.2007 16:22

Pavao Pavlii: Rasprave o Hrvatskoj baroknoj knjievnosti

http://dzs.ffzg.hr/text/Pavlicic_1979.htm

baroka nestane.> III Premda se ovakva analiza anrovske situacije u baroku morala zbog razumljivih razloga baviti i marginalnim pitanjima, a na nekim e se mjestima zacijelo pokazati i nedostatnom, iz nje ipak proizlazi nekoliko dosta oitih zakljuaka. Njih je, upravo zbog spomenute nedostatnosti, nemogue formulirati strogo tipoloki, pa je zato potrebno teiti samo njihovoj to veoj preglednosti. 1. anrovska je situacija u baroku takva da ga ona razlikuje i od renesanse i od kasnijih razdoblja. To se razlikovanje oituje kako po broju anrova, tako i po njihovu znaenju i meusobnom odnosu. Ve ta situacija kako smo je pokuali opisati brojem anrova i njihovim rasporedom, doputa da barok prepoznamo kao neto posebno. 2. U baroku postoji novo shvaanje anra: on je odrediv i odreen ne nekim svojim specifinim mjestom u klasifikaciji knjievnih vrsta stvorenoj po stilskim osobinama, na nivou retorikom, nego po svrsi koju mu je odreeno da izvruje; ta je svrha redovito izvanknjievna. anr je u baroku prepoznatljiv gotovo iskljuivo kao didaktiki, naboni, narativni i slino, a nije definiran svojim odnosom prema idealnome sistemu knjievnih vrijednosti, kao u renesansi. 3. anrovi su i normirani na sadrajnom nivou, a ne na razini stila ili nekoj drugoj. To znai da norme odreuju prije svega to , u djelu neke vrste treba da se pojavi (kako na tematskoj tako i na motivskoj razini), dok je piscu ostavljeno na volju kako e te elemente kombinirati, kao to mu je preputeno i da izabere metafore i trope koje e upotrijebiti. Kriterij za utvrivanje pripadnosti djela i anru i kriterij njegove savrenosti u anrovskome smislu zato je najee sadrajni. 4. Time je onda objanjeno zato a djelomino i kako nastaju u baroku novi anrovi. Oni se javljaju zato da bi udovoljili nekim specifinim svrhama, da bi izrazili neke sadraje. Iznimka je melodrama; ni ona se, meutim, ne udaljuje mnogo od toga nastajui kao pandan klasinom anru, ona ipak zadobiva specifino barokna obiljeja, da se zatim, kad sadraj koji je pokrivala postane nepotrebnim (prvenstveno na sadrajnoj razini), promijeni ili sasvim nestane. Broj baroknih anrova se, s odmicanjem baroka, sve vie smanjuje, prvenstveno zato to se smanjuje broj ideoloki prihvatljivih sadraja, pa preivljavaju tek oni u kojima je prihvatljiv sadraj ve otprije prisutan. 5. Barokni anrovi nisu normiraini na razini izraza, pa se ta razina nastavlja na temelju naslijeenih tekovina renesanse. To ve na poetku stvara nesuglasje izmeu novih preteno nabonih sadraja i naina njihove obrade, diskrepanciju koju odmah prepoznajemo i koju smo inae navikli imenovati baroknom. U kasnijoj fazi baroka dolazi do jakoga bujanja niim nesputavane razine izraza, jer je sadrajna razina nepromjenljiva i razmjerno ograniena. Razina izraza se komplicira, stvarajui jo veu diskrepanciju izmeu sebe i sadraja, raajui tako situaciju karakteristinu za svako barokno djelo. 6. Ta diskrepancija tei da se, u odmaklijim fazama, pretvori u anrovsku normu. Koliko god da je razina izraza preputena slobodnoj volji pjesnika, ipak se stvaraju neke konvencije, postupci koji pomalo postaju tradicionalni i nastoje se nametnuti kao jedini mogu nain govora o dotinoj (poetiki propisanoj) temi. Zajednike osobine kominih poema vjerojatno su rezultat upravo takva procesa. Proces konvencionalizacije odnosa izraza i sadraja tee samo do one granice do koje ti postupci mogu ostati opebaroknima. Ne stvara se, naime, na razini izraza nikakav odnos takvih djela prema drugima u sferi racionalnoga, poetikog miljenja niti se za njih doista odreuje primjeren im stil, nego se konvencije uvruju samo do one mjere do koje to doputa barokno shvaanje knjievnosti na jednoj, a barokno shvaanje anra (mogunosti njegova normiranja odnosno identifikacije) na drugoj strani. 7. Barokni anrovi duguju i svoje postojanje i svoje osobine upravo svojoj pripadnosti baroku. Njega je, naime, u knjievnosti neobino teko definirati, to vise to pogotovu u hrvatskoj knjievnosti nije provedena analiza svih bitnih aspekata baroknih djela, nego je davana prednost jednome meu njima metaforici. A upravo barokna knjievnost svojom sloenou imperativno nalaze da na to vie razina opiemo njene tvorevine. Jedan od tih vidova su upravo anrovi. Oni su se razvili kao direktni izraz onih istih ideja koje su, djelujui normativno na sadraj, stvorile i baroknu metaforiku i barokni stil uope, i sve druge crte koje kao barokne prepoznajemo. Poetike su sile djelovale najjae upravo na terenu anrova, i to ne odreujui nain stvaranja djela koja im pripadaju, kao u renesansi, nego nudei unaprijed njihovu interpretaciju. Izvorite tih sila zato je toka u kojoj se stjeu i barok kao cjelina i sve njegove manifestacije. Zato su barokni anrovi razumljivi jedino u okviru baroka kao razdoblja i stilske orijentacije u cjelini, jedino su iz toga obzorja vidljive njihove specifine barokne osobine. Ali, pojam baroka mogue je definirati jedino oslanjajui se, izmeu ostaloga, i na neku interpretaciju anrova u tome knjievnom razdoblju. Barokno govorei: barok, to su barokni anrovi, barokni anrovi, to je barok sam.30 BILJEKE

7 of 9

5.2.2007 16:22

Pavao Pavlii: Rasprave o Hrvatskoj baroknoj knjievnosti

http://dzs.ffzg.hr/text/Pavlicic_1979.htm

Najznaajniji je initelj u tome bio Tridentinski koncil (15651583) koji je zahvatio u veinu sfera knjievnosti, pa su nakon njega poele nastajati preskriptivne poetike proete protureformacijskim duhom. O njegovu utjecaju vidi u Kombolovoj Povijesti hrvatske knjievnosti do preporoda (poglavlje Sedamnaesto stoljee), 2, Zagreb 1961. Taj se stav moe u naoj knjievnoj znatnosti smatrati tradicionalnim; pozabavio se njime i Zoran Kravar u svame tekstu Analitici hrvatskog knjievnog baroka, Mogunosti 12, Split 1974. Najutemeljenije je takvo miljenje izloio Ivan Slamnig u svome radu Neke specifiine crte hrvatske barokne poezije u knjizi Disciplina mate, Zagreb 1965. Usp. samo dva najreprezentativnija: Bunieva Plandovanja (Djela Diva Bunia Vuia, SPH XXXV, prir. Milan Ratkovi, Zagreb 1971) i Pjesni razlike Ignjata urevia (Djela Injacija Dordi, knjiga prva, SPH XXIV, prir. Milan Reetar, Zagreb 1918).
5 V. npr. Bunievu pjesmu 100 (Boj ivota ljudskoga), te urevievu pjesmu 2, u Pjesnima bogoljubnijem; evo prve 4 3 2

strofe iz toga djela, u kojemu je rije o sv. Katarini Sienskoj: Bez ivota jes iviti meni, kad mi srce ukrade tko je mogu dopustiti da i bez srca ivim sade.
6 Odnosi se to na iste duhovne motive, npr. motiv pokajanja est pri kraju takvih zbirki, ali i na didaktiku namjenu

pjesama. V. o tome: Ivan Slamnig, Kontinuitet evropske metaforike u hrvatskoj knjievnosti, Umjetnost rijei 12, Zagreb 1966. Zanimljivo je i u tome pogledu usporediti kanconijere Ivana Bunia Vuia i Ignjata urevia: dok je u prvoga repertoar upotrijebljenih stihova, strofa i oblika jo razmjerno ogranien (preteu osmeraki katren i dvostruko rimovani dvanaesterac), dotle u drugoga vlada veliko metriko arenilo, pogotovu to se tie oblika. O evropskome karakteru petrarkistikih slika i njihovome utjecaju na konstituiranje nacionalnih jezika kao medija literature v. u knjigama Leonarda Forstera (The Icy Fire, Cambridge 1969), Josipa Torbarine (The Italian Influence on the Poets of the Ragusan Republic, London 1931) i Frana ale (Petrarca i petrarkizam, Zagreb 1971).
10 11 9 8 7

Pregledno ih je formulirao Ivan Slamnig u svome tekstu Neke specifine crte hrvatske barokne poezije.

U hrvatskoj je knjievnosti najvaniji Osman, koji je inspiriran bitkom kod Hoima 1621, kao i mnogobrojne zrinijade (v. o tome M. repel, Sigetski junak u povijesti hrvatskog pjesnitva, Rad JAZU 148, Zagreb 1902). U Osmanu znaajna je ljubav Krunoslave i Korevskoga, a na vie se mjesta istiu vjerski zadaci borbe protiv Turaka; u Vitezovievu Odiljenju Sigetskome (T. Mati, Vitezovievo Odiljenje Sigetsko i Senjica, Graa za povijest knjievnosti hrvatske 29, Zagreb 1968) vidljivo je to osobito u pjesmi Siget rimskoj crkvi, dok se o ljubavi daju sudovi u dijelovima Gospodina Sofija i oral te Putnik i jeka; u Adrijanskoga mora sireni Petra Zrinskoga (SPH XXXII, prir. T. Mati, Zagreb 1957), Zrinski esto istie da se bori za kransku vjeru, a znaajna je i epizoda o ljubavi Delimana i Kumile. V. tako u Sireni Delimanovu petrarkistiku tualjku u Delu XII, u Odiljenju Sofijinu tualjku (takoer petrarkistiku) na vijest o Alapievoj smrti, kao i pjesmu Siget zvrhu samoga sebe u kojoj se oituje utjecaj Gundulievih Suza. Pisao sam o tome u tekstu Petrarkistiki elementi u hrvatskoj baroknoj poemi, melodrami i epu, Forum 12, Zagreb 1975. Najizrazitiji je primjer Kavanjinovo Bogatstvo i ubotvo (Jerolim Kavanjin, Povijest vanelska... SPH XXII, prir. Josip Aranza, Zagreb 1913) o kojemu je zanimljivo pisao Z. Kravar (Jerolima Kavanjina Povijest vanelska kao umjetniko djelo, Mogunosti 6, 7, 8, Split 1973), ali je struktura vrlo labava i u Odiljenju, Sireni, pa ak i u Osmanu. Budui da su, naime, u Pjevanju trinaestome opisane paklene sile koje pomau Turcima, logino bi bilo da je u jednome od izgubljenih pjevanja dat opis nebeskih bia koja su na strani Poljaka, to je, uostalom, esto u baroknome epu; ako je bilo tako, logino je onda i zato su za Gundulia nastale potekoe oko toga pjevanja; s druge strane, isputene radnje ima malo: to su akcije Kizlar-age i neke Osmanove odluke.
17 Nastala je ona u kruoku Cammerata di Firenze, a prva melodrama, Dafne Perija i Rinuccinija, igrana je 1594. 16 15 14 13 12

8 of 9

5.2.2007 16:22

Pavao Pavlii: Rasprave o Hrvatskoj baroknoj knjievnosti

http://dzs.ffzg.hr/text/Pavlicic_1979.htm

Naslovi su im: Galatea, Dijana, Armida, Posvetilite ljuveno, Cerere, Kleopatra, Adon i Koraljka od ira. to se anrovskoga smjetaja njegove Dubravke tie, o njemu bi jo vrijedilo razmisliti u vezi s melodramom. O tome anru u Dubrovniku v. Dragoljub Pavlovi, Melodrama i poeci opere u starom Dubrovniku, Zbornik Filozofskog fakulteta Beograd, Beograd 1952.
19 20

18

O tim izvorima v. u Kombolovoj Povijesti, poglavlje o Palmotiu.

V. tako u Palmotievu Doastju od Enee k Ankizu, njegovu ocu (Djela Gjona Gjora Palmotia, dio II, SPH XIII, Zagreb 1883): nefunkcionalno je ondje Skazanje drugo injenja drugog u svom prvom dijelu, Skazanje etvrto injenja treeg, Skazanje prvo injenja petog itd., a javljaju se Skup od duha pakljenijeh, Skup od duha blaenijeh, Skup od poroda Enejina, dok u drugim Palmotievim melodramama ima zborova i vie, u svakoj najmanje po tri. V. u Doastju, Skazanje drugo injenja drugog, stihove 575615, gdje se replike korovoe i kora pravilno smjenjuju, kao i sve dijelove u kojima se javlja neki od skupova.
22Koristan je opis Gundulieve metrike dao M. Reetar radom Die Metrik Gunduli's, Archiv fur die slavische 21

Philologie XXV, Berlin 1903. U spomenutoj melodrami funkcionira kao proza osmeraki katren s rimom abab; njime se slue Eneja, Sibila i ostali likovi onda kad govore; kad pjevaju imaju druge strofe, kao to i Kor uvijek ima druge kitice.
24 Dobar je primjer za to Skazanje etvrto injenja treeg, gdje pripijevaju Sibila i Kor, pa Sibila ima osmeraku 23

strofu ababcc, a Kor peteraku oktavu s parnim rimama. V. i Skazanje drugo injenja drugog, gdje je refren sugeriran samo metriki. U Doastju Ankiz govori iskljuivo dvostruko rimovanim dvanaestercem koji ne upotrebljava nijedan drugi lik: time je sugeriran Ankizov specijalni poloaj. Glavna su djela: Gundulieve Suze sina razmetnoga (Djela Diva Frana Gundulia, prir. Dj. Krbler, SPH IX, Zagreb 1938), Bunieva Mandalijena pokornica (nav. izd. Djela), Uzdasi Mandalijene pokornice I. urevia (nav. izd.) te Kanilieva Sveta Roalija (Pjesme Antuna Kanilia, Antuna Ivanovia i Matije Petra Katania, prir. T. Mati, SPH XXVI, Zagreb 1940). O tim djelima v.: M. repel, O Gundulievim 'Suzama sina razmetnoga', Rad JAZU 127, Zagreb 1896; D. Prohaska, Ignjat ori i Antun Kanili, studija o baroku u naoj knjievnosti, Rad JAZU 178, Zagreb 1909; M. Pei, Barok i rokoko u djelu Antuna Kanilia, Rad JAZU 365, Zagreb 1972. itd.
27 26 25

Vrijedi to ak i za Svetu Roaliju, koja se po strukturi ipak inae poneto razlikuje od drugih slinih djela.

28 Glavne su komine poeme Dervi Stijepa urevia, Gortak Buniev i Suze Marunkove I. urevia; o tim

djelima v.: Dragoljub Pavlovi, Stijepo ori (urevi) u knjizi Iz knjievne i kulturne istorije Dubrovnika, Sarajevo 1955; Milivoj Petkovi, Dubrovake maskerate, Beograd 1950. itd.
29 To pokazuje i sluaj V. Skvadrija koji za svoj spjev Maus i avalica upotrebljava strofu ababcc, da bi njome

naznaio kako njegovo djelo pripada istome anru kojemu i tada veoma popularne, Gundulieve Suze sina razmetnoga.
30 O anrovima u hrvatskom baroku v. jo: D. Tschievski, Die slavistiche Barokforschung, Die Welt der Slaven, I,

3, 1956; A. Jensen, Gunduli und sein 'Osman' Gteborg 1900; B. Novali, O dvojstvu hrvatskoga knjievnog baroka, Forum 4, Zagreb 1968; D. Pavlovi, O problemu baroka u jugoslovenskoj knjievnosti, Prilozi za knjievnost, jezik, istoriju i folklor XXIV, Beograd 1958. itd.

9 of 9

5.2.2007 16:22