MIRKO TOMASOVI HRVATSKA RENESANSNA KNJIEVNOST U EVROPSKOM KONTEKSTU Ope napomene Evropski kontekst hrvatske renesansne knjievnosti oznauje

kao i u drugim literaturama mediteranskog prostora iv dodir s talijanskim i antikim modelima i uzorima. Prometne, trgovake i administrativne veze s Italijom, budui da je jedan dio Dalmacije bio pod mletakim vrhovnitvom, uvjetuju i naglaene kulturne veze. Ona potencirana udnja renesansnih narataja za Italijom, hodoaa njezinim sreditima, iz ega se raahu posve novi knjievni impulsi, kakve, primjerice, susreemo u panjolskoj (Garcilaso de la Vega), Portugalu (Francisco Sa de Miranda), Francuskoj (Joachim du Bellay), Poljskoj (Jan Kochanowski), u nas se, tako rei, mnogo lake ostvarivala zbog geografske blizine i viestruke upuenosti Dalmacije na susjednu obalu. injenica je uz to da su talijanski humanisti ve od XIV stoljea djelovali u jadranskim gradovima (Giovanni di Conversino), da su u XV stoljeu bili angairani kao pedagozi (Philippus de Diversis, Tideo Acciarini, Carotus Vitalis), da je u XVI stoljeu bio dubrovakim nadbiskupom Lodovico Beccadelli, petrarkist i prijatelj Michelangela i Bemba, da su brojni talijanski umjetnici radili u tim naim gradovima, te da su s druge strane gotovo svi hrvatski renesansni pjesnici dugo boravili u Italiji ili poradi kolovanja ili poradi poslova. Boravei na talijanskim uilitima, oni su se, poput svojih humanistikih prethodnika, Ivana esmikoga u Guarinijevoj koli i Ilije Crijevia u krugu Pomponija Leta, isticali svojom darovitou, a neki su se od njih uspeli i do asti studentskog rektora (Marin Dri, Dominko Zlatari). Pjesme na talijanskom jeziku Sabe Bobaljevia Mietia, Dinka Ranjine, ure Bizantija, Ludovika Paskalia, Mihe Monaldija nedvojben su prilog evropskom petrarkizmu,(1) a da i ne govorimo o plejadi latinskih spisatelja to su djelovali izvan zaviaja i potvrdili se kao autoriteti u raznim disciplinama (Matija Vlai , Faust Vrani). Uoljiva ovisnost o talijanskim utjecajima, koja je u prouavanju i interpretiranju hrvatskoga renesansnog pjesnitva esto bila neznanstveno tretirana, po svim je temeljnim obiljejima srodna procesu tzv. talijanizacije u drugim evropskim literaturama, gdje je on bio poticajan i redovito uspostavljao novi sensibilitet i strujanja. U nekim zemljama, u Portugalu a donekle i u panjolskoj, talijanizacija je bila ak intenzivnija, jer je jae zahvaala samu pjesniku strukturu, tj. metrike i strofike oblike. Konstituiravi se kroz taj proces i ukljuivi se u novovjeke evropske tokove, hrvatska je knjievnost XVI stoljea sauvala, naravno, i svoje posebitosti koje proishode iz njezina podneblja, ve postojee poetske tradicije te sklopa drutveno-povijesnih okolnosti. U nas nije glede prethodnih literarnih iskustava bilo tako odluno obznanjenog odbacivanja, kao to je to na primjer uinila Plejada u Francuskoj. Reprezentant je tih iskustava dvostrukosrokovani dvanaesterac, koji je uslijed svoje astrofike organizacije bio neprilagodljiv veini tipinih romanskih stalnih oblika. Hrvatski su renesansni pjesnici batinili spomenuti stih ritmika kojeg se oblikovala kroz obradbu bitno razliitih sadraja, a kada Maruli u posveti Judite, uz antike poete, apostrofira izrijekom zainjavce, on im prvenstveno izrie svoj metriki dug. Predaja medijevalne knjievnosti odraje se diljem razdoblja i kroz razne forme nabone literature, te kroz tzv. crkvena prikazanja. Raskomadanost nacionalnog teritorija i stalna ugroenost od otomanske pogibli potiu u naih pisaca domoljubnu komponentu, jasnije i, rekli bismo, angairanije artikuliranu nego drugdje. Sukladno tim imbenicima knjievna produkcija ima manje feudalni znaaj, jer ne postoje

dvorska gravitaciona sredita; ne smije se zanemariti ni stvarni doticaji s pukom poezijom i njezinim mitovima, kao to je to bio sluaj i na Iberskom poluotoku. Pojava renesanse koincidira s pojavom prvih izrazitije autorskih djela, a vremenski je moemo smjestiti u sam poetak XVI stoljea, a moda i neto prije. Uzmemo li za indikator petrarkizam, koji je redovito znak renesansnog prestrukturiranja, naa je renesansa poela dosta rano, budui da se petrarkistike kole u Francuskoj, panjolskoj i Portugalu formiraju u najbolju ruku tridesetih godina tog stoljea, a prvi engleski petrarkist, Thomas Wyatt, pie takve pjesme nakon boravka u Italiji (1527), dakle, iste godine kada je iko Meneti umro. Tomu su svakako pogodovali intenzivni dodiri s jadranskim susjedima, ali i knjievna atmosfera i kriteriji koje su stvorili humanisti, meu kojima nahodimo talenata velikoga pjesnikog dometa poput Ilije Crijevia, Jurja igoria, Marka Marulia. Nova se literarna djelatnost, slino kao u drugim zemljama, i u Hrvatskoj razvija u okrilju tipinih anrova. Petrarkizam i ljubavna lirika I u nas je petrarkizam glavni model renesansnog pjesnitva, veoma dugo trajan i rairen; prenosi se i u barok (2) , izrazito zahvaa liriku, a odjeke mu moemo pratiti u epici, drami i prozi. Oponaanje je Petrarke i posredovano, "iz druge ruke" preko talijanskih sljedbenika njegova Kanconijera, i izravno, tj. orijentirano prema ugledanju na samog pjesnika. Uz velik broj opih mjesta, bilo frazeolokih bilo metaforikih, i parafraza, onodobni kanconijeri sadravaju i razmjerno dosta prepjeva pojedinih Petrarkinih sastava. Naime, takvih tvorevina, koje iz dananje perspektive ocjenjujemo kao prevoditeljski pristup, nalazimo kod Marulia (latinska i hrvatska transpozicija), F. Boievia-Natalisa, . Menetia, H. Lucia, P. Zorania, D. Ranjine, H. Maibradia, M. Gazarovia te D. Bunia. (3) Novija istraivanja potvruju reflekse petrarkiziranja i u latinskom stihotvorstvu (4), pa je ono u naim uvjetima zapravo trojezino. O jaini interesa za Petrarku govori i osam sauvanih inkunabula njegovih djela u Hrvatskoj. Te, nema dvojbe, naglaene relacije s talijanskim piscima, koji u razvoju evropske knjievnosti ima znamenitu ulogu, jednu od najutjecajnijih, bile su presudan faktor u raanju nove, renesansne, lirike. Petrarkizam je inauguriran Ranjininim Zbornikom, i to sa svim znaajkama pjesnikog pokreta, a nakon toga, sveudilj u XVI stoljeu, slijedi drugi val sa stilskim i versifikatorskim inovacijama. Dubrovaki vlastelin Nika Ranjina Andreti poeo je 20. X 1507. prepisivati ljubavne sastave raznih pjesnika. (5) Njegov je kanconijer konano sadravao 820 pjesama, a imao je i dodatak od 15 pjesama, koji nije do nas dospio. Po svemu sudei, Ranjina, koji se dao na taj posao kao etrnaestogodinji djeak, nije se pri uvrtavanju vodio nekakvim antologijskim kriterijima, ve je uzimao stihove to su bili popularni, en vogue. Kako je u Zborniku zabiljeeno i vie pjesama D . Dria (umro 1501), hrvatski petrarkizam moemo razlono pomaknuti i nekoliko desetljea unatrag, dakle prema drugoj polovini XV stoljea. Geneza i stilska odreenja te poezije u naoj su se znanosti razliito tumaila. Problem je naeo Vatroslav Jagi ("Rad", 9, 1869) uvevi za pjesnike Ranjinina Zbornika naziv trubaduri, to su preuzeli i neki drugi povjesnici, primjerice . urmin (Povjest knjievnosti hrvatske i srpske, 1898) i M. Medini (Povjest hrvatske knjievnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, 1902).

Matija Murko takoer inzistira na tom nazivu istiui tezu o direktnim vezama dubrovakih pjesnika s provansalskim trubadurima. (6) Josip je Torbarina, meutim, pokazao da su se oni nedvojbeno ugledali na suvremene talijanske petrarkiste (7). B. Vodnik (Povijest hrvatske knjievnosti, 1913) prvu hrvatsku liriku karakterizira i kao trubadursku i kao petrarkistiku. Bitnu je distinkciju napravio, drim, Mihovil Kombol (Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda, 1945) upozoravajui da je u XVI stoljeu kod nekih pjesnika evidentno i neto drugaije imitiranje Petrarke, koji je fenomen zapravo i izazivao dileme. Rije je o bembizmu, koji je blii izvornom Petrarki, jer doista pjesme iz Ranjinina Zbornika djeluju manje petrarkistikim od slinih takvih kasnijih pjesama. Osim toga u prvima su trubadurski elementi vidljivije nazoni. Njihov temeljni metar, dvanaesteraki dvostrukorimovani distih, ritmiki trom i jednolik, odsutnost sonetne forme (izuzevi u sedam anonimnih, uglavnom prevoditeljskih pokuaja) i drugih strofikih oblika (balade, kancone) umanjuje takoer tipinu petrarkistiku rezonanciju. Trubadurski elementi u poeziji spomenutog Zbornika posljedak su, dakako, ope sprege petrarkizma s provansalskom ljubavnom lirikom, jer je, kako je poznato, firentinski humanist u stanovitom smislu tu tradiciju nadogradio i prestilizirao, te odjeka trubadurstva u hrvatskoj dotadanjoj poeziji (8), ali i dodira naih pjesnika s napuljskom kolom Petrarkinih poklonika, na to su skrenuli pozornost Torbarina, Kombol i Slamnig. Ta se kola razvija u drugoj polovini XVI stoljea, a najutjecajniji joj je predstavnik Benedetto Cariteo (Gareth), Katalonac, koji se oko 1465. nastanio u Napulju. Istom krugu pripadaju i Serafino Aquilano (Ciminelli), najpopularniji kod naih pjesnika, te Antonio Tebaldi (Il Tebaldeo). Gareth dolazi iz knjievnosti u kojoj je trubadurska predaja jo uvijek iva, pa uz tu komponentu on u stihove unosi i maniru dosjetaka (agudezas) iz koje e poslije izniknuti karakteristini concetti. Trubadurstvo se oituje i u nainu prezentiranja, jer je na primjer Serafino svoje sastave pjevao uz leut. Povrh toga, njihovo je petrarkiziranje bilo protkano ugoajima pukih popjevaka, strambotizmom, te jaom senzualnou u ispovijedanju ljubavnih poriva, to je i izazvalo reakciju Pietra Bemba, koji je zahtijevao nasljedovanje ne samo motiva nego i duha i oblika Rasutih rima. Slamnig je na temelju izloenih svojstava takvog petrarkiziranja u kojem je, kako vidimo bilo i nepetrarkistikih primjesa (Kombol ga na jednom mjestu ak zove pseudopetrarkizmom (9)), predloio za tu liriku sintagmu kariteanski petrarkizam, koja je u nas i ula u opticaj. Ta manira ne prenosi se samo u hrvatsko pjesnitvo, gdje se ponajprije pojavljuje, ve utjee i na rane iberske i francuske petrarkiste kao i na englesku grupaciju, zvanu Tottel's Miscellany. Sveto Petrovi naglauje: "[...] injenica je da je utjecaj Charitea, Tebaldea i naroito Serafina - na sreu ili na nesreu - bio izvanredno snaan u evropskoj lirici 16. st.: da se u njegovu znaku razvijala jedna od vanih vrsta - jedna od faza - evropskog petrarkizma, u kojoj je s utjecajem strambotista neposredan utjecaj samog Petrarke bio toliko prepleten da se esto od njega ne moe pouzdano razluiti."(10) Ako imademo na pameti utvrene veze naih "trubadura" i "leutaa" s napuljskom kolom, jasno nam je to je sve uvjetovalo njihov odmak od Petrarke i zbog ega se slijedei narataj hrvatskih lirika bembistiki vraao nepatvorenom uzoru. Petrarkizam u Ranjininu Zborniku razvidan je u motivici, u karakteristinom apostrofiranju tjeskobnosti ljubavnog uvstva, u koritenju izraajno-metaforikog instrumentarija te u izravnim parafrazama i transpozicijama pojedinih pjesama ili mjesta iz Rasutih rima, po emu je on srodan drugim evropskim petrarkizmima. Specifinost mu je u strukturi versificiranja, gdje, zbog ve istaknute opredijeljenosti za dvostrukosrokovani dvanaesterac, nije bilo mogue pratiti drugu, zapravo neodvojivu, sastavnicu petrarkistikog naina pjevanja, to jest njegovu izvanjsku organizaciju kroz metar, strofu i srok. To je dakako davalo i neto drugaiju intonaciju u

interpretaciji istih motiva. Takoer valja napomenuti da su se hrvatski petrarkisti, stvarajui lirski medij, nadahnjivali narodnom pjesmom, to su podvlaili mnogi znanstvenici od Medinija do Franievia i da su se isto tako sluili jezinim iskustvima crkvene i openito religiozne literature.(11) Ranjinin Zbornik, gledan u svemu, biva na taj nain prvo promptno ulaenje naeg pjesnitva u evropsku maticu preko petrarkistikog pokreta, ali istodobno i stanovita asimilacija nacionalne poetske predaje. Otuda proistjee i njegovo znaajno mjesto u povijesti hrvatske knjievnosti. "U odreenom trenutku Ranjinin zbornik pokazo je da postoji knjievno podneblje: zavladao je ukus, oblikovala se kultura i stvorila atmosfera, prihvatila su se izraajna sredstva, i u jednoj se knjievnoj republici, svjesnoj svoje vlastitosti, uspostavili temelji razvitka, kriteriji, instrumenti, jezik, frazeologija, tehnika [.. .]"(12) Konkretizirajui petrarkistiku topiku u Zborniku, ograniit emo se samo na ponajvanije elemente. Glavna je zadaa tih pjesama opisivanje ljubvenog betega. Lirski subjekt prolazi kroz vie stadija zaljubljenosti od trenutka kada je ugledao gospoju, diklicu pa do zavrnog otrijenjenja kada se njegovo uvstvo u spoznaji nitetnosti svega zemaljskoga okree spiritualnim vrijednostima, vjeri i Djevici Mariji. Na toj amplitudi njegovo milojadno stanje karakteriziraju patnja, depresija, ushienja, kratkotrajna nada i radost, koje pjesnik rie kliiranim stilskim sredstvima i figurama, isto kao to to ini i u predstavljanju fizikih drai nedostine ljepotice. Evo nekoliko potvrda za to. Petrarkinoj omiljeloj metafori za ljubav (il foco, la fiamma) u Zborniku odgovara ljuveni plamen, plan.(13) Insistiranje na tomu da navedena patnja neprestance traje (la notte e il di, notte et giorno), da razdire srce i grudi (il cor, il petto), da zbog toga pjesnik malake i blijedi, da mu nema lijeka: ch'al gran dolor la medicina e corta. (CCLXXXIV, 3) i ovdje se adekvatno oblikuje: ljuvenu boljezan trpei dan i no. (4,4) Ako je meni sud da patim dovika ovaki ljuveni trud i rane bez lika. (703, 1-2) jer viruj to pravlju: vene me srdace. (94, 15) ki ini razdirat ivot moj u trudu. (25, 4)

Ne vim ja ini lik ovojzi ljubavi ... negoli umriti ... (44, 1, 3) Razmiljam sonanje nje lice ter venu, ter zovem skonanje uz tugu Ijuvenu; (72,5-7) Suza, suzica, plaa, cvila, vruih uzdaha, gorkog jada, strila, rana, tipinog petrarkistikog izraajnoga inventara, u naih pjesnika ima na svakom koraku. Poput Laure i njihove gospoje imaju oi to su dvi zvide, dva sunaca,(14) bijelu put (elo bijelo, ruke bile, grlo prebijelo, lice pribilo, vrat bil (15 )), zlate kose,(16) slatku ri. (17) Jo vie od toga na Petrarku upuuju parafraze njegovih stihova to bjelodano svjedoe i o neposrednom kontaktu sa slavnim uzorom. Osim poznate Menetieve varijacije soneta Benedetto sia 'l giorno ... (Blaeni as i hip .. .) i manje poznatih drugih njegovih takvih postupaka koje je analizirao Torbarina (18) , valja registrirati i nekoliko indikativnih sastava gdje se direktno pozajmljuje poetni stih Petrarkine pjesme, koji na stanovit nain postaje motto pjesniku. Occhi, piangete : accompagnate U ore. (LXXXIV, 1) Me oi, plaite i srce jo s vami, (828, 1) Tutto 'l di piango, et poi la notte quando (CCXVI, 1) Povazdan ja plaem, a kad no ugledam (43, 1) iko je Meneti u tu svrhu prenio i dva uvodna stiha: Stiamo, Amor, a veder la gloria nostra, cose sopra natura altere et nove: (CXCII, 1-2)

Stanimo, ljubavi, gledat vil ovu, vrh nae naravi lijepu stvar i novu; (95, 1-2) Tko su sve pjesnici Ranjinina Zbornika, na alost do sada nije u potpunosti razjanjeno. Potvreni su auktori . Meneti, kojemu pripada velik dio pjesama, D. Dri (19) znatno manje zastupljen, te Marin Kristievi, Mavro Vetranovi i Andrija tzv. Zlatar s nekoliko priloga. Za dosta stihova valja jo utvrditi pisca. No, sigurno je da dio njih pripada spomenutim imenima, poglavito Menetiu. Prva dvojica imaju i izrazitiji individualni profil. imundo Vlahovi Meneti (1457-1527) po uzoru na Petrarku elaborirao je zamaan ljubavni kanconijer sa svim tipinim gradacijama, to ba nije est sluaj kod drugih petrarkista. Njegova zbirka broji isto toliko pjesama koliko i Petrarkina, a u posljednji joj je sastav (Uzmona gospoe, tko milost ku udi) takoer posveen Bogorodici i ima paralelizama sa zavrnom kanconom iz Rasutih rima.(20) Po tomu te po parafrazama i pozajmicama Meneti je u Zborniku najjasnije petrarkistiki odreen. U njega, dodue, susreemo i drugaijih tonova, uvjetovanih utjecajem napuljskih kariteanaca i utjecajem domaeg stihotvorstva. Manji dio pjesama moralno-didaktike je i religiozne orijentacije. Senzualna, gotovo hedonistika crta koju su strambotisti unosili u petrarkistike motive, u Menetia se isto tako osjea, ali kadto ona dobiva i eruptivnije obiljeje uslijed impulsivnosti njegova temperamenta, o emu je ostalo potvrda i u dubrovakim sudbenim zapisnicima. Katkada ga ljubavne nedae potiu na satirike aoke to se udaljavaju od galantne manire i vokabulara. U tim trenucima pjesnik prua vee mogunosti oitavanja ambijenta. Suivljenost s podnebljem manifestira se i u stanovitom osvjeavanju ljubavne frazeologije opisima stvarnijeg krajolika (21) te u pukom koloritu nekih pjesama, navlastito onih pisanih petnaestercem (stihom tzv. bugartica). Obilje mitolokih prisjeaja i simbola, te neki drugi elementi te vrste, neosporno upozoravaju na direktne grkorimske izvore. Ta sastavnica Menetieve lirike, koja nije privukla veu pozornost naih prouavatelja zbog generalne njihove usmjerenosti prema talijanskim pjesnicima, indikativna je za komparatistiko sagledavanje rane hrvatske renesanse. Dore Dri (1461-1501) nije bio ni izdaleka produktivan kao Meneti, koji ga je i dobrano nadivio. Premda su njegovi ljuveni stihovi oblikovani prema istim obrascima, oni se ipak poneto diferenciraju. Uz redovito naglaavan vei utjecaj usmenog pjesnitva i folklornih sastojaka te uz bukolike sadraje i vei metriki izbor (on ima i nekoliko jedanaesterakih pjesama, usamljenih u Zborniku), i ugoaj je Drieve lirike neto razliit. Dakako da je to ovisno o njegovu mentalitetu i sveenikom pozivu. Sada kada smo u stanju suditi cjelovito o njegovoj zbirci, zapaamo da se naspram Menetieve odreene strastvenosti i ponekada bunih ljubavnih izljeva, Drieve pjesme proete smirenijim akcentima, uglavnom opjevanjem tuge zbog gospojine nemilosti, neharnosti. Ako bi ga ta posebita sjeta vie pribliavala Petrarki, od njega ga udaljuje jaa prisutnost trubadurizama i folklorizama. Njegovo je petrarkiziranje manje "ueno", nekako jezino i metaforiki naivnije, iz ega moemo, budui da je Driev pjesniki put ranije okonan od Menetieva, izvui zakljuke o razvojnom kretanju te lirske konvencije u nas. Kada se govori o pjesmama na narodnu iz Ranjinina Zbornika, treba zabiljeiti jednu njihovu zanimljivu znaajku, koju je S. Petrovi formulirao ovako: "[...] pretpostavljaju

drugaiji, ivotni, porodini i radni ambijent, koriste razliit rjenik a opi rjenik na razliit nain (primarno znaenje vraaju, na primjer, rijeima koje kod petrarkistikih pjesnika imaju redovito samo metaforiko [.. .]" (22) Meutim, i u njima je zamjetljiva petrarkistika redakcija, pa nas one u stanovitoj mjeri podsjeaju na pjesnitvo iz jednoga glasovitog portugalskog kanconijera (Cancioneiro geral, 1516). Kako je na tlu Luzitanije u srednjem vijeku cvala ljubavna lirika (simbioza puke pjesme i provansalskih elemenata), pjesnici iz navedenog zbornika poinju tradiciju te lirike adaptirati i stilizirati prema talijanskim modelima. Uz to antologijska pjesma iz drugog dijela Ranjinina Zbornika: Moj brajo, kolikrat kle mi se u zaman, esto atribuirana M. Kristieviu, uvstveno je i po prirodnom dekoru neobino srodna tipu tradicionalnih galjeko-portugalskih sastava cantares de amigo, u kojima zaljubljena ena sa eznuem i strepnjom oekuje dragog. Meneti i Dri bili su kao pjesnici uplivni i ugledni. Slijedei narataj preuzimlje od njih mnoge izriaje i formulacije izraavajui im u svojim pjesmama tovanje, svjestan njihove pionirske uloge, ak i onda kada se, poput D. Ranjine, ironino odnosio prema nekim njihovim versifikatorskim postupcima. Neophodni podaci o Kristieviu i Andriji Zlataru suvie su manjkavi da bi se o njima moglo podrobnije govoriti. Pjesme, koje su eksplicitno zabiljeene kao njihove, kreu se u okviru istaknutog naina petrarkiziranja. I ljubavni kanconijer Nikole Naljekovia (roen prvih godina XVI stoljea, umro 1587) slijedi tu liniju, pribliavajui se vie Menetiu. Naljekovi je pored tog kanconijera, od 178 sastava, napisao i dosta drugih raznovrsnih djela (Pjesni bogoljubne, poslanice, maskerate, komedije, Dialogo sopra la sfera del mondo), ugledajui se u ljubavnoj lirici i na talijanske petrarkiste i na samog Petrarku. (23) S razlogom se pretpostavlja da u Zborniku ima i njegovih pjesama. (24) Odravao je prijateljske veze s talijanskim literatom A. Bruciolijem, a njegov je brat Ivan bio znanac Tiziana i Aretina. U vie Bruciolijevih dijaloga Naljekovii se javljaju kao sudionici. (25) Omanja ljubavna zbirka Marina Dria (objavljena 1551. s drugim djelima, a nastala zacijelo prije) takoer se kree utrtim stazama ika i Dore, kojima i veliki komediograf u jednoj prigodnici odaje priznanje. M. Dri, kako je pokazao Torbarina u citiranom radu, nedvojbeno je pod velikim dojmom poezije Ranjinina Zbornika, ali je opet i u ovom sluaju prisutno neposredno oponaanje Rasutih rima. Rairenost konvencije potvruju petrarkistiki ili antipetrarkistiki umeci u njegovim pastoralama i komedijama. Uz znaajnu ulogu, koju je Pietro Bembo (1470-1547) imao u jednoj fazi talijanske renesansne komedije, taj je kardinal svojom petrarkistikom poetikom utjecao i na evropsku liriku. Spada u onaj krug talijanskih humanista koji se odluno izjanjavao za dignitet pukog jezika i koji je naela knjievnog imitiranja primjenjivao ne samo na antike uzore nego i na pisce tog jezika. U Bembovim spisima auktoritet modela dobivaju Petrarca i Boccaccio, koji su se izraavali toskanskim narjejem. Njegovo nasljedovanje Petrarke u skladu s tim polazi od visokih zahtjeva oponaanja, koje iziskuje jedan klasik. Ono iznovice uspostavlja kult platonske ljubavi, a strogo se ravna i prema drugim, izraajnim i strukturalnim znaajkama Rasutih rima. to se tie stalnih oblika i jezika ono, dakle, odbacuje sve to nije primjereno tom kanconijeru, primjerice

strambotto, rispetto, capitolo te sve natruhe drugih dijalekata, Bembistiki petrarkizam, pravi, akademski, bez obzira na to kako je on te zahtjeve pjesniki ostvarivao, u jasnoj je oporbi s prethodnim; uvjetuje dodue veu izvanjsku dotjeranost i versifikatorsku harmoniju, ali i veu ravnomjernost i stilsku zasienost takve poezije. Taj novi petrarkizam sredinom stoljea pretrpio je stanovite modifikacije, jer iz Napulja, kako precizira J. Torbarina (Petrarca u renesansnom Dubrovniku, str. 828), stie "val sad ve oplemenjenoga concettisma, a glavni su mu predstavnici Angelo di Constanzo i Luigi Tansillo". Obje te faze reflektiraju se i u hrvatskoj lirici, posebnije bembizam, koji, istina, kao pjesniki pokret u nas nije tako izdiferenciran i kompleksan. Nije na odmet podsjetiti da je humanist i diplomat Jakov Banievi, podrijetlom s Korule, bio Bembov prijatelj i da je Bembo iz Venecije, koje se vlast prostirala na jedan dio naeg primorja. Da su njegove Rime nai renesansni pjesnici intenzivno itali, vidi se, primjerice, iz njihovih, izravnih imitacija. Iz toga smjera petrarkizam u hrvatskom pjesnitvu rezultira odreenija pomnja za formu i fakturu, javljaju se drugaija metrika i strofika rjeenja, jer se pjesnici poinju oslobaati dominacije dvanaesterca i poinju operirati osmercom, pogodnijim stihom za oblikovanje kanconijerskih nadahnua. To pjesnitvo, jednom rijeju, prelazi u jednu novu izraajnu fazu. Spomenuti proces moemo najprije zamijetiti kod Hanibala Lucia (1485-1553). Ljubav prema eni glavni je predmet njegova sveukupna knjievnog rada, istina nevelika ali koherentna. Kanconijer od 22 pjesme (Pjesni ljuvene) izrazito je petrarkistiki obiljeen. Analizirajui Lucievu koncepciju ljubavi, Zlatko Posavac dohodi do slijedeeg zakljuka: "Ljepota i ljubav, koliko god bili konkretni, oznaavaju renesansne novoplatonistike principe, iji su obrisi razaberivi kod Lucia. Ljubav i ljepota nisu samo petrarkistika opa mjesta, nego su tipina sprega pojmova renesansne estetike: ljubav otkriva ljepotu, a ova sama je put do spoznaje." (26) U tom je smislu Lucieva koncepcija slina neoplatonistikoj koncepciji lionskih petrarkista. (27) Bembistika kola uti se i u skladnosti oblika te u potankom stupnjevanju enske ljepote, to naroito dolazi do izraaja u glasovitoj pjesmi Jur nijedna na svit vila. Tu osmerac iskazuje svoju gipkost u kiticama od osam stihova, povezanih bravuroznim rimovanjem, a zvukovnost i pjevnost potcrtava refrensko ponavljanje prvih dvaju stihova. Perfekcija forme kroz apostrofiranje pojedinih elemenata fizike privlanosti stvara dojam o idealnoj, neponovljivoj inkarnaciji ljepote koja e, onomu tko je njezin dionik, donijeti blaenstvo onkraj vremenskih kategorija. Taj hvarski patricij, dobro kolovan i naitan, prepjevava "okretno i neusiljeno"(28) po jedan ljubavni sonet Petrarke i Ariosta, te varira jednu Bembovu pjesmu. Lucieva lirika predstavlja, dakle, prijelaz k suptilnijem petrarkiziranju. Meutim, ni ona se ne liava domaih iskustava, bilo puke bilo auktorske provenijencije. Doticaje s izrazom narodne poezije moemo uoiti osobito u petnaesterakoj pjesmi s karakteristinim nazivom Od kola, pa i u malo prije izdvojenom antologijskom ostvarenju, te u ljubavnom igrokazu Robinja, jednom od prvih proizvoda hrvatskoga svjetovnog teatra. U toj scenskoj igri takoer ima petrarkistike frazeologije kao i u njegovu dvanaesterakom prijevodu Ovidijeve heroide Pari Eleni, zanimljivom i zbog nekih estetikih naznaka u popratnim rijeima. Dinko Ranjina (1536-1607) imao je poput Bemba obnoviteljskih ambicija. On je takoer proklamirao potrebu slijeenja antikih pjesnika, ali se u odnosu prema ljubavnoj konvenciji, premda je u nekim trenucima bio pod utjecajem Bemba i bembista, znatno razlikuje. Njegovo reformatorstvo, izriito naznaeno u nekim pjesmama i u predgovoru zbirke Pjesni razlike, zacijelo je potaknuto slinim gibanjima u onodobnoj talijanskoj literaturi. No, ono nam je i

pokazatelj uvoenja novih kriterija i ukusa u naem XVI stoljeu. Drugo je pitanje koliko je Ranjina kao kreativna osobnost uspio realizirati svoje tenje. Svjestan stanovite hipertrofije petrarkistikog naina pjevanja, Ranjina pokuava liriku usmjeriti i prema grkim i latinskim auktorima i raznovrsnije je motivski i metriki ustrojiti. Premda slavi ika i Doru, dri da je dolo doba da se nadogradi i osvjei njihovo izraajno nasljee. Ljubavnim temama, koje tvore sredinji dio zbirke, pridodaje bukolike, didaktike, satirike, religiozne i folklorne (pjesni od kola). Registar stihova takoer je irok: od etverca do etrnaesterca, jo uvijek uz prevagu dvostrukosrokovanog dvanaesterca. Prisutna je i elja za nebanalnim rimama, zapravo elja da se iz talijanskog u domae pjesnitvo unesu neki takvi sloeniji postupci (rimalmezzo). U tim pokuajima da se razbije metrika monotonija i shematinost, da se eksperimentiranjem u formi proizvede uinak, prepoznajemo odjeke pomodnoga junoitalskog concettizma. U zbirci je Ranjina priopio dosta slobodnih prepjeva ili parafraza, a lista modela po kojima su nastajale Ranjinine pjesme velika je. Tu su antiki pjesnici, koje je prevodio ili adaptirao bilo izravno ili iz druge ruke: Marcijal, Tibul, Propercije, Lucilije Gaj, Anakreont, Filemon, Teokrit. Torbarina (29) i Kombol (30) utvrdili su da se Ranjina u ljubavnim pjesmama, osim s klasicima, inspirirao i brojnim talijanskim petrarkistima: Serafino, Tebaldeo, Olimpo da Sassoferrato, Poliziano, Guidiccioni, Ariosto, Bembo, B. Cappello, L. Alamani, Tansillo, B. Tasso. Kao to se nazire, Ranjinina je petrarkistika linija krivudava, jer se vraa i prvim imitatorima iz napuljskog kruga, prati sljedbenike pravog Petrarke, a dodiruje se i s treom petrarkistikom generacijom. Istodobno se ovaj kao i drugi nai stari pjesnici obraa Petrarkinu Kanconijeru, iz kojega dosta vjerno pretae sonet Ne per sereno ciel ir vaghe stelle i dio sestine A qualunque animale alberga in terra. Ranjinina je lirika, gledana u cjelini, u usporedbi s Lucievom, neujednaenija. Izrazit eklektik, on kao pjesnik nije valjano asimilirao mnoge utjecaje, od kojih su neki meusobno bili i opreni. Tomu je jamano pridonijela i injenica da je Ranjina za dugih boravaka u Italiji ivio u sreditima u kojima nisu vladali identini knjievni smjerovi (Messina, Firenze). Razvedenost i polimorfnost njegove poezije nisu, naime, imali adekvatnoga poetikog i stvarateljskog pokria, pa se i nisu jae nametnuli. Unato tomu Pjesni razlike znaajna su pojava u hrvatskoj renesansnoj poeziji, barem sa stajalita naeg razmatranja. Taj dubrovaki trgovac, vitez sv. Stjepana (odlikovan od Cosima de' Medici), sedmostruki knez pjevao je i na talijanskom jeziku; ini se s odreenim uspjehom. U jednom onodobnom zborniku, izdanom 1563, iste godine kada i Pjesni razlike, objavljeno mu je 27 soneta. Iz zbornika, nazvanog Ilsecondo volume delle Rime scelte di diversi eccellenti autori, Phillipe Desportes preveo je na francuski nekoliko sastava meu kojima i tri Ranjinina soneta. Kao talijanski pjesnik oglasio se i Sabo Bobaljevi Mieti, zvani Gluac (1530-1585). Njegova posthumna knjiga (Rime amorose e pastorali e satire, 1589) sadrava ljubavni kanconijer to je poput Petrarkina podijeljen na dva dijela (za ivota, za smrti gospoje). Da Bobaljevi ide tragom novog petrarkizma, osjea se i u njegovim hrvatskim pjesmama, koje su na alost sauvane u malom broju. Karakterizira ih versifikatorska vjetina, poglavito u tenim, uglaenim osmercima s tipinim oblicima Petrarkine elokvencije (oksimoron, impossibili). Ta nemirna linost imala je irok krug prijatelja u Italiji (L. Beccadell, A Caro, B. Varchi). Jedan je talijanski sonet namijenio Lauri Battiferra, koja se potrudila da mu odgovori pjesmom Savin, le rime vostre, altere e sole. (31) Od hrvatskih djela sauvala mu se jo Jeupka, nekoliko epistola, ovidijevska lamentacija Arijadna u odjeljenju Tezeja te slobodan prepjev epiloga Tassove Aminte (Amor fuggitivo).

Nisu samo D. Ranjina i Bobaljevi petrarkizirali na talijanskom. Nekoliko pjesnika naega podrijetla izraavali su se, bar koliko je do sada poznato, samo na tom jeziku. Spominjemo ih zbog toga to nisu tajili pripadnost rodnoj grudi (odravali su i veze s dalmatinskim knjievnicima), a ostavili su traga u petrarkistikim strujanjima. uro Bizanti bio je po ocjeni talijanskih prouavatelja zbirkom Rime amorose (1532) "glasnik novog proienog petrarkizma, koji je navijestio Pietro Bembo".(32) Opsean kanconijer napisao je Ludovik Paskali (Rime volgari, 1549), to se dojmio itatelja i izvan Italije jer ga je vidljivo oponaao engleski renesansni pjesnik Thomas Lodge. Miho je Monaldi uz slian kanconijer, tiskan iza njegove smrti (Rime, 1599), ostavio i jedan dobro primljen filozofski dijalog (Irene, ossia della bellezza). U dijalozima o ljubavi i ljepoti dubrovakog kneza Nikole Vitova Guetia Monaldi je jedan od sugovornika. Njegovo je ime povezano i s osnutkom prvoga dubrovakoga knjievnog udruenja (Accademia dei Concordi) kojega su bili lanovi, meu ostalim, Bobaljevi i M. Kaboga. Monaldi, a osobito Gueti, ugledan kao neoplatonist u talijanskim krugovima, sudjelovali su, dakle, u stvaranju jedne nove estetike atmosfere to se odrazila i u petrarkistikoj poeziji. Bembistika varijanta u pjesnitvu na hrvatskom jeziku najjae se potvrdila kod Dominka Zlataria (1558-1613). Zlatari je studirao medicinu i filozofiju u Padovi na podruju koje je prigrlilo Bembovu rehabilitaciju Petrarkina ljubavnog kodeksa. Zbirka mu obasie 137 ujednaenih sastava. Razlino od D. Ranjine, Zlatari manje eksperimentira i izbirljiviji je u pogledu uzora. "Ni kod njega", tvrdi Kombol "nisu odrazi talijanskog pjesnitva slabiji nego kod Ranjine ili koga drugoga, ali je razlika u tom, to je Zlatari poao tragom P. Bemba i njegovih sljedbenika, tako da mu je zbirka po itavom tonu, po platonskom shvaanju ljubavi, odsutnosti senzualnih raspoloenja i Ranjinine preciznosti [...] tipian primjer, upravo skrajnji sluaj petrarkistike inspiracije u hrvatskoj knjievnosti." (33) Kreui se dosljedno u krugu takve inspiracije, nastojei to vjernije slijediti Rasute rime i njihove ortodoksne nasljedovatelje, Zlatari se kao pjesnik ostvaruje biranou i bogatstvom izraza, openito versifikatorskom odnjegovanou. U pjesmama mu prepoznajemo dotjerivanje te neki dostojanstven i svean ton i u galantnom stihovanju. U jednoj od njih Zlatari govori o "velikoj asti", koju e uivati "i kad Dubrovnika ne bude ni kami" (SPH, XXI, 193). To je, dakako, asocijacija na slavni Horacijev motiv Exegi monumentum, to se nahodi i u Vetranovievoj Pjesanci muzam, te jo odreenije u Ronsardovom uvodnom sonetu zbirci Bocage. Ozbiljnost, to je uostalom i crta njegova temperamenta, u poetskom postupku i poslu oituje se i u njegovim prijevodima, o kojima e biti jo rijei. Pjesnik Laure, podvui emo, u tomu temeljito obrazovanom dubrovakom posjedniku, nalazi najkonsekventnijeg sljedbenika u hrvatskoj petrarkistikoj lirici, koja je proiavajui se od Dorinih trubadurskih rudimenata i pukoga spontaniteta, ikove senzualnosti, Ranjinine razbaruenosti s Dominkom Zlatariem dola do neke akademske uravnoteenosti. Spomenut emo i jedan njegov talijanski sonet Cvijeti Zuzorievoj, koja ga je posebno nadahnjivala. Oko te dubrovake ljepotice, udane u Firenzu, okupljao se knjievni krug tovatelja, a nekoliko joj je talijanskih pjesnika takoer posvetilo stihove (C. Simonetti, G. Boccabianca, T. Tasso). Pjesnitvo Horacija Maibradia (1566-1641), sina Maroja, takoer pjesnika ljubavnih stihova, u prvoj fazi isto tako nosi jak peat petrarkistike tradicije, kako domae tako i talijanske. Od njega potjeu i dva senzibilna prepjeva iz Rasutih rima. U duhu je te tradicije i malo prouena zbirka Ivana Mria (Sloge ljubvene, 1647), u koju ve izrazitije prodiru elementi baroknog naina pjevanja. Marin Gazarovi, pisac hvarskog kruga s poetka XVII stoljea, o kojemu

knjievna povijest takoer nije vodila mnogo brige, okuao se i kao ljubavni pjesnik. "Konvencionalan, ponajee Petrarkin i Luciev epigon",(34) Gazarovi je dao i jedan razmjerno toan prijevod iz Kanconijera. Hrvatsko renesansno pjesnitvo zapoinje, kako smo vidjeli, u znaku petrarkistike mode preko koje ono prevladava srednjovjekovnu tematiku i tendencije. Korespondirajui sa svim odgovarajuim etapama u Italiji, ono se u tom znaku i zavruje prenosei mnoge prihvaene konvencije u slijedee stoljee, u kojem e prevladavati maniristiki i barokni tonovi. Susret s tim pokretom i tenzija time izazvana imali su, moemo slobodno rei, dalekoseno znaenje za hrvatsku knjievnost: osim to se preko petrarkizma renesansno adaptirala, a samim time i evropeizirala, ona se preko mnogih auktora metriki i izraajno osposobljavala znatno podignuvi razinu stihovanja i literarne kriterije. Pjesnitvo drugih vrsta Uz ljubavnu liriku, koja je u XVI. stoljeu bila najrairenija i najkarakteristinija, razvija se i poezija drugaije tematike i podrijetla. Gotovo je redovita pojava da su pjesniki opusi zaista bili pjesni razlike. Duhovna, pobona lirika pokazuje veliku otpornost i rijetko je mimoilaze pjesnici tog doba. Ona se nastavlja na medijevalnu tradiciju, namee se i snagom Marulieva auktoriteta. Zbog stalne izvrgnutosti turskoj najezdi, ona u Hrvatskoj poprima jai apologetski i ortodoksni karakter. Pretvara se kadto i u domoljubnu poeziju, jer konfrontacija kria i polumjeseca na ovom prostoru biva svojevrsni znamen opstojnosti. Novo vrijeme obogauje religiozno pjesnitvo sloenijim oblicima i meditatavno-reflektivnim akcentima. Renesansna podvojenost izmeu dvaju polova vrijednosti, ovozemaljskoga i preko-grobnoga, ivotonosnoga i spiritualnoga, otkriva se i na ovom sluaju. Mnogi su nai pjesnici umirivali svoju savjest pokajnikim stihovima zbog svojih "profanih" pjesama proglaavajui ih kao i Petrarca mladenakom bludnjom (giovenile errore). Odriui se manje ili vie deklarativno toga poroda od tmine, u zrelijoj su se fazi ivota obraali "dostojnijim" temama, koje su vie pristajale uglednim graanima, oevima obitelji i redovnicima. Ta konverzija, kao to je poznato, nije samo specifina za hrvatske knjievnike. Podsjetit emo samo na J. Sannazzara i F. Sa de Mirandu. Dogaalo se uz to da oni istodobno piu arke ljubavne ispovijesti i ganutljive confiteore. D. Dri, . Meneti, N. Naljekovi, M. Vetranovi, N. Dimitrovi, M. Buni Babulinov, P. Hektorovi, M. Monaldi, D. Ranjina, . Budini - primjeri su takvih poetikih stavova i koegzistencije. Imademo k tomu cio niz pjesnika to su se odlunije opredijelili za nabone sadraje, posebice iz Marulieva kruga. Promatramo li takvu poeziju s aspekta knjievne vrijednosti, ne smijemo pored Marulia mimoii ni Vetranoviev doprinos. Mavro Vetranovi avi (1482-1576) pisac je polivalentne i kompleksne produkcije, koja e ga, ako jednom bude primjereno prouena i prezentirana, zacijelo svrstati meu prve figure hrvatske renesanse. Taj dugovjeni, veoma naitani benediktinac, u okviru ustaljenoga repertoara srednjovjekovne knjievnosti religioznog usmjerenja stvorio je obilne stihove. Dobar poznavatelj ne samo Biblije nego i antikih i talijanskih pisaca, Vetranovi i u tom okviru na stanovit nain pokazuje svoju renesansnu naobrazbu i ukus: reminiscencije na Dantea i Petrarku, na stare i suvremene pjesnike. Na metrika iskustva hrvatske predrenesansne knjievnosti nadovezuju se

izraajni rezultati prvog petrarkizma. Religiozne pobude mjestimice prerastaju u misaone preokupacije ireg zahvata preko kojih pjesnik ne samo problematizira udes ovjeka u dolini suza nego i svoju individualnu perspektivu; Vetranovi, sklon pomalo filozofskom promatranju svijeta, reagira na dogaaje oko sebe, esto izrie nespokojstvo. Refleksivna komponenta, nazona i kod njegovih satirikih sastava i poslanica, nerijetko izbija u prvi plan. Kao malo kojeg hrvatskog spisatelja tog vremena, Vetranovia zaokuplja sudbina vlastitog pisanja i stvarateljske krize to se najbolje vidi iz nekih pjesama s mitolokim aparatom: Pjesanca muzam, Pjesanca Apolonu, Pjesanca Orfeu. Iz takvih unutarnjih previranja proistekla je i Pjesanca u pomo poetam, izvanredno poetski strukturiran i dojmljiv apel za autonomijom literarnog stvaranja. Po mnogo emu tipian intelektualac svojeg doba, optereen renesansnim protivurjenostima, suoen s hrvatskom zbiljom, on je u svojemu otokom samotnitvu u simbiozi kranstva i knjievnosti pokuao pronai samoostvarenje ne tajei pri tomu ni svoju vjeru ni svoje nemire. Nezadovoljan zbivanjima kojima je bio svjedok, renesansno je utopijski eznuo za jednim drugim svijetom (Aurea aetas), vjerujui da stihovima moe pridonijeti opoj dobrobiti (Pjesanca gospodi krstjanskoj), ispraviti ljudska zastranjenja (Pjesanca lakomosti). Literarna je samosvijest i angairanje, meutim, podvrgnuto nastupima dvojbe i samokritinosti (Moja plavca). Raznovrsnost njegova velikog poetskog opusa i vokacija svakako je posljedak i vremenske pozicije te injenice da je knjievno djelovao sedam desetljea. A ta je pozicija u naim prilikama bila prijelazna, pa je Vetranovi tipian pjesnik poligraf na razmeu srednjeg vijeka i renesanse s izrazitom crtom klasicizma, ali i potaknut nekim suvremenim talijanskim djelima. Kontinuitet satirikog pjesnitva, to se s jedne strane dodiruje s refleksivnim, a s druge s humoristikim, moemo pratiti kroz itavo XVI stoljee. To pjesnitvo takoer ima predasnika u naemu srednjovjekovnom stihotvorstvu. Kao i u Italiji, ono se u renesansi djelomice ravna prema antikim uzorcima, zadravajui, dakako, pobliu vezu sa stvarnou, ridendo castigat mores, a djelomice se podudara s ugoajima burleskne i realistike lirike u toj zemlji. Ironinu intonaciju poprimaju neke pjesme, u kojima se prepoznaje dijalog s kriticima (. Meneti) ili naznauje stav prema drugim tadanjim pjesnicima (D. Ranjina). Otpor prema ukalupljenosti petrarkizma i stanovite parodijske postupke prema konvencionalizmima, meutim, tek e se izrazitije pojaviti u jednom smjeru pjesnitva postbembistike generacije. Satiriki stihovi zasluuju pozornost, jer u odnosu na kanconijersku maticu predstavljaju i tematsko i stilsko osvjeenje. Povrh toga, nekoliko je pisaca snanijega satirikog ili humoristikog temperamenta uspjelo ostvariti pojedine trajnije pjesnike dokumente. Linija polazi od Marulia, zapravo od njegovih dviju-triju pjesama, namijenjenih uveseljavanju koludrica. Kako smo ve rekli, i . Meneti i D. Ranjina te N. Naljekovi pokazali su takav temperament. Ranjinin satiriki ciklus zanimljiviji je i po veoj protezi i po vezama s rimskim pjesnicima. Zlatari je isto tako u tom duhu sainio nekoliko pjesama, od kojih je antologijska ali se s gizdavijem prijateljem, vjeti osmeraki scherzo na opeevropski motiv hvalisavosti i rodoslovnog snobizma. M. Vetranovi je u seriji sastava potvrdio sklonost k satirikom i humoristikom uobliavanju. Kombol upozoruje (35) na talijanske i antike izvore njegovih satira, invektive kojih su uperene protiv moralne izopaenosti novog vremena, protiv devalvacije starih vrlina, gramzivosti za novcem i raskoi, to je manjevie konstanta renesansnog pjesnitva te grane. Jedna skupina satira ima i politikorodoljubnu notu, a tu je Vetranovi inspiriran onodobnim zbivanjima, prvenstveno nezadovoljstvom s dranjem Evrope, posebice Italije i Mletaka. Otar, gnjevno-profetski prizvuk izraz je njegove zabrinutosti za sudbinu vlastitog naroda i rodnog grada u turskom okruenju,

koje se sve vie pomicalo prema sreditu kranstva. Prijekore razjedinjenim i neslonim vladarima, koji zanemaruju svoju evaneosko-kriarsku misiju, nisu, dodue, tada upuivali samo nai pjesnici. Slino primjerice jadikuje i L. Camoes, portugalski klasik u jednoj epizodi epa Luzitanci, premda je njegova zemlja bila ponajdalje od turskih eta. Meutim, na naem tlu gdje su turski prodor sa svim njegovim posljedicama pjesnici osjeali na vlastitoj koi, takvi su apeli bili i brojniji i stvarniji i, logino, jae domovinski obiljeeni. Satira na ope teme susreemo i kod H. Maibradia, koji kao i Marin Dri, daje i stanovite nagovjetaje nemirenja s postojeim upravljaima. Libertenski duh Marina Kaboge (1505-1582), zbog kojega je doao u konflikt sa crkvenim vlastima, oevidan je i u nekim njegovim pjesmama gdje se okomio na dubrovako plemstvo. Potkraj stoljea pisao je satiriko-aljive sastave Paskoje Primovi Latini, poznat kao prevoditelj Sannazzarova spjeva De partu Virginis i Rinuccinijeve melodrame Euridice. Pjesme su to makaronskog izraza, u kojima se ismijavaju susjedi (Korulani i Kotorani) ili pogrdne fioke na raun suvremenika. U ovoj vrsti poezije posebno valja istaknuti pokladne prigodnice, tzv. maskerate. Znamo da su takve pjesme bile brojne u drugoj polovici XVI stoljea u Firenzi i da su imale podosta pukog karaktera. S Lorenzom de' Medici one doivljuju stanovitu stilizaciju i dobivaju knjievni dignitet. ar maskerata zbog njihova prpona tona i vee mogunosti odstupanja od manire bio je privlaan za mnoge pjesnike, kojima su one bile oduak od akademskog stihovanja ili utoite od prenapuene kanconijerske lirike. Na naem primorju maskerate imaju znatnu popularnost, po svemu sudei bile su i javno izvoene, a tipine su situacije i postupci ovdje pretrpjeli veu preinaku nego inae. Dakako da je to ovisilo o samoj naravi i intenciji karnevalskih veselih pjesama, kod kojih konvencije nisu bile toliko fiksne i auktoritativne. Uinak toga osjetio se u hrvatskoj renesansnoj poeziji na jedan specifian nain. Iz maskerata su u odreenoj mjeri strujali drugaiji ritmovi i intonacije, granao se i obogaivao pjesniki leksik. iroko prihvaeni, takvi su stihovi ulazili i u usmenu predaju i pretapali se s njom. Suvremena istraivanja, naime, svjedoe da je hrvatska puka lirika preuzimala pojedine sastojke auktorske, tako da moemo govoriti o njihovu proimanju.(36) Pokladne pjesme vjerojatno je prvi pisao Maruli (Poklad i korizma, Spovid koludric). Vetranovieve maskerate (Pastiri, Lanci Alemani, na neki nain i Remeta) pokazuju njegov smisao za humor i veliku versifikatorsku lakou i srokovnu vjetinu. No, prototip takve pjesme postala je Pelegrinovieva Jeupka, napisan negdje izmeu 1525. i 1527., a dugo vremena pripisivana, ini se, nepostojeem pjesniku Andriji ubranoviu. Mika Pelegrinovi sloio je zapravo cingaresku, podvrstu maskerate, poznatu u talijanskoj knjievnosti (B. di Francesca Linaiuolo, Giuglielmo Giuggiola) i pri tomu je bio tako sretne ruke da je ona postala jedna od najomiljenijih i najrairenijih pjesnikih tvorevina razdoblja. Postoji vie njezinih verzija i prijepisa, kolala je cijelom Dalmacijom, vidno je utjecala na jo tri istoimene pjesme (S. Bobaljevia, H. Maibradia i nepoznatog auktora) te na Naljekoviev ciklus maskerata i na Sasinove Muiku od crevIjara i Vrtare, pojedine su joj stihove preuzeli I. Gunduli i J. Palmoti u svoje barokne epove Osman i Kristijadu. Karnevalska atmosfera bila je navlastito intenzivna u Dubrovniku i tu su se foklorni, tradicionalni sadraji veoma brzo modernizirali. U takvoj atmosferi nastajali su ne samo brojni pjesniki sastavi (za dio sauvanih jo nije utvren pisac) nego i scenski prizori. Kritika se prema najpopularnijem takvom sastavu u starijoj naoj poeziji redovito odnosila afirmativno, moda jedinstvenije nego prema bilo kojem drugom djelu te poezije. Pelegrinovi je uistinu umjeno preko gatanja ciganke ("Egipanke") komponirao raznorodnu grau strukturirajui je s vie gospoja ili srjea postiui psiholoku uvjerljivost "protagonista" i stilsku primjerenost njegova kazivanja, a upliui, sveudilj leerno,

mnoge prepoznatljive aluzije i opservacije o suvremenim zbivanjima. Ulomak estoj gospoji, orijentiran galantnom oitovanju, petrarkistiki proet, jedno je od najtankoutnijih ljubavnih mjesta tadanje hrvatske literature. Tenost Pelegrinovievih osmeraca u etvorostisima s obgrljenom rimom, duhovitost, knjika nepretencioznost, radostan renesansni ugoaj ivota, pridonijeli su svakako irokoj komunikativnosti i prijemljivosti ove jeupijade.

Prigodna poezija Stihotvorsku produktivnost hrvatske renesanse potvruje i obimna tzv. prigodna poezija (poslanice, epitafi, pohvalnice, posvete), to je takoer znak razvijene knjievne atmosfere i humanistikih uzusa komuniciranja. Meu epitafima (nadgrobja, u smrt...) moemo nai uvjerljivih pjesnikih ostvarenja (Naljekovi, Vetranovi, Zlatari, H. Maibradi), a gdjegod se od prvih pobuda prelazi i na univerzalnije, suoavanje s fenomenom smrti, koji je, poznato je, inspirirao mnoge renesansne pisce. Zaokupljenost tom temom, (37) ne mislimo pri tomu na one este petrarkistike prijetnje i zazive smrti zbog neusliane ljubavi, prisutna je podosta kod naih pjesnika tog doba (Marulia, Vetranovia, Dimitrovia, Hektorovia). Zlatari je ostavio ponajvie nadgrobja, a bio je u tom pogledu najambiciozniji i najmotiviraniji. Asocijacije na jedan Bembov sonet on tako inkorporira u pjesmu U smrt Kate sestre svoje. Uobiajena je bila pojava da se smrt knjievnika oplakuje u odgovarajuim sastavima, koji nam, unato svim konvencionalnim pohvalama pruaju mogunost prepoznavanja njihova ugleda i odjeka. Indikativno je da je smrti M. Dria posveeno pet pjesama (dvije M. Vetranovia, jedna Sasina, S. Bobaljevia i Monaldija, potonja na latinskom). Vie pozornosti od epitafijskog ipak zasluuje epistolarno pjesnitvo, isto tako veoma proireno, zastupljeno redovito kod svih pjesnika od D. Dria do Zlataria i H. Maibradia. U tadanjim okolnostima poslanice su bitno pridonosile homogenosti duhovnog ambijenta premoavanjem administrativnih barijera izmeu pojedinih naih kulturnih arita. Nastavljajui se na tradiciju hrvatskih humanista (igori, rijevi, Maruli) pjesnike su epistole odravale prisne knjievne veze meu intelektualcima iz raznih gradova (Dubrovnika, Korule, Hvara, Splita, Trogira, Zadra), jer su putem njih izmjenjivali misli, sudove i dojmove o svojim i tuim knjigama, izvjeivali o osobnim i drutvenim problemima. Upravo injenici da je postojao knjievni ambijent u vie gradova i podruja moemo djelomice zahvaliti bogatstvo i raznovrsnost nae renesansne poezije. Pored biografske grae u poslanicama nalazimo podatke o nekim djelima, zagubljenim ili unitenim, te dragocjene natuknice, vane za utvrivanje auktorstva. Za neke pisce gotovo iskljuivo znamo po njihovim poslanicama (Vlaho Vodopi, Hortenzij Bartuevi, Ivan Paroi), to je sve pokazatelj u kolikom je stupnju hrvatska knjievnost prouena, jer neka elementarna pitanja (atribucija, zagubljeni rukopisi) jo do sada nisu rijeena. Iz epistola uz to, osim neposrednosti zapaaja o zbilji i knjievnom ivotu, izbija i osjeaj zajednike baine, koji osjeaj potencira turska opasnost ante portas. Epistolarna poezija stoga u nas ima neto vee i drugaije znaenje negoli u drugim literaturama XVI stoljea. Meutim, bilo bi pogreno to znaenje svesti samo na dokumentarno, budui da takve pjesme sadre i neovisnih umjetnikih kvaliteta. Poslanice su takoer znale biti tek temeljni izvanjski okvir za raznolika nadahnua (pouan je u tom pogledu primjer Hektorovia), pa se u njima susreu idilini, satiriki, humoristiki, elegini, refleksivni i, napose, rodoljubni ugoaji.

One su, naposljetku, vana komponenta u sagledavanju knjievnog profila nekih pisaca, primjerice Marulia, Vetranovia, Hektorovia, Zlataria, H. Maibradia.

Epovi, poeme U hrvatskoj renesansnoj literaturi uz nekoliko nezanemarivih epskih pokuaja imademo i pjesmotvora koji su s aspekta tradicionalne kategorizacije negdje na granici epskoga i lirskog. Rije je o oveim pjesmama, poemama ili omanjim spjevovima razne tematike. Uvjetno emo svekoliko takvo pjesnitvo svrstati u dvije skupine: jedna bi ila linijom Marulia, epski izrazitija (Karnaruti, Barakovi), druga, heterogenija, obuhvaala bi Vetranovia i Hektorovia. Marulievi epovi, kako latinska Davidias tako i hrvatska Judita, izdanak su kranskovergilijanske epike po simetrinoj kompoziciji i karakteristinim stilskim postupcima. Velik uspjeh Judite (objavljene 1521) kod itatelja, pohvale prema njezinom auktoru to su ih izrijekom iskazivali nai pisci tog vremena, upuuju nas na zakljuak da je taj spjev u neku ruku postao uzornim djelom, a Maruli prvi hrvatski klasik. Njegov je utjecaj bio znatan, osobito na smjer nacionalno-rodoljubnih djela, to preko Gundulieva Osmana see sve do Maurania.(38) Na tom se smjeru ne moe mimoii Karnarutievo Vazetje Sigeta, spjev o obrani Sigeta (1566), koja je odjeknula diljem Evrope. Taj padovanski student, konjiki asnik, sudac i odvjetnik, rodio se na zadarskom podruju gdje su okraji s Turcima bili svakodnevnica. Brne Karnaruti dosta se intenzivno zanimao za literaturu, a slavu mu je donio spomenuti spjev s jakom domovinskom i antiturskom crtom, koja ima i svoju ideoloku tridentinsku dimenziju. Objavljeno posmrtno, 1584 (pjesnik je umro 1573. u estom desetljeu ivota) to djelo biljei u XVII stoljeu jo dvije naklade, tiska ga potom Ljudevit Gaj, a utjee i na druge zrinijade, nae i strane, primjerice na maarski renesansni ep N. Zrinskog. Tradicija idealizacije sigetskog branitelja, kojega je romantiarska umjetnost veoma popularizirala kao simbol borbe za krst asni i slobodu zlatnu, uvelike poiva na Karnarutievoj viziji hrvatskog bana. Vazetje je zanimljivo i po tomu to je neuobiajeno brza reakcija na jedan povijesni dogoaj. Poznata kronika sudionika Bitke, Ferenca rnka, Karnarutiu je posluila za temeljno informativno vrelo. Opisujui tok zbivanja u etiri zaokruena pjevanja, pisac pravi vidljiv napor prema epskom strukturiranju i ukraavanju. Slino Maruliu, iji mu je primjer bio neprijeporno poticajan, u naraciju se upleu katalozi, govori, refleksije, potanki opisi vanjtine i bojne opreme. Slino se u posveti (Jurju Zrinskom, banovu sinu) govori o "naslidovanju stopa starih pisnikov". Odjeka Marulia ima i u drugom Karnarutievu spjevu u pet libara: Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, gdje prepoznajemo konvencionalne postupke u invokaciji, moralizatorskim umecima, opisima odjee. Tu je pjesniki neto ivlje i mjestimice neovisno o Ovidiju obraena pria o babilonskim ljubavnicima, aktualizirana i pouno potcrtana. Pored mitolokih sastojaka i podsjeaja na stare pisnike u spjevu se zapaa i priklanjanje suvremenoj petrarkistikoj ljuvenoj maniri. Vila Slovinka Jurja Barakovia (1548-1628) vremenski pripada XVII stoljeu; nosi neosporno i neka obiljeja baroka,(39) ali je njezin pisac vezan uz hrvatsku renesansnu tradiciju u tolikoj mjeri, da to moramo uvaiti. Moemo se u tom pravcu pozvati na vie istraivatelja, poimence na M. Franievia, (40) koji je konkretizirao Barakovieve relacije s Maruliem, Zoraniem, Karnarutiem, Hektoroviem, D. Ranjinom, Pelegrinoviem; ovaj posljednji neko je vrijeme

slubovao u Zadru i drugovao s auktorom Vazetja. Vila Slovinka (1614) opseit je ep u 13 petja s radnjom to nije toliko jedinstvena i kompozicijom to nije tako pravocrtna, kakve nahodimo u uenim renesansnim spjevovima. Naime, naracija tee u vie smjerova s mnogobrojnim epizodama, a vezivno bi joj tkivo imali biti vila, pisnik i poklisar. Ipak se moe, generalno uzevi, akcentuirati patriotizam kao pokretaki motiv i ideja vodilja djela. Vjerojatno se na tomu temelji i njegov uspjeh kod publike (tiskano je u istom stoljeu jo dva puta). Barakovievo patriotsko nadahnue, to nije sluajno za pisce zadarskog kruga, jer su oni bili neposredni svjedoci kako stalnih turskih provala, tako i zamjetnog odnaroivanja pojedinih graanskih i plemikih obitelji, tei, meutim, neto drugaijem obuhvatu nego kod Zorania i Karnarutia. Hrvatstvo iz Planina i Vazetja Sigeta grada u Vili Slovinki nadsvoeno je slovinstvom . Koliko taj pomak ve otkriva baroknu tendenciju, toliko neki drugi elementi spjeva govore o nasljedovanju Marulia i Karnarutia i to ne samo u stilskoj asimilaciji i dvanaesterakom tipinom metru ve i u epskoj tehnici. Sa Zoraniem ga uz konvenciju putovanja jae veu neki drugi postupci, iskuani u Planinama. Za komparatistiko istraivanje zanimljiv sloj Vile Slovinke, kako se moe razvidjeti na prvi pogled, a kompleksnije analize i tu nedostaju, tvore uz to mitoloka graa, reminiscencije na antike pjesnike, navlastito na Vergilija te stanoviti danteskni elementi. S tog aspekta valja upozoriti i na zunopojke (sonete), koji se u Barakovievu spjevu iznovice javljaju u hrvatskoj poeziji nakon duge stanke od Ranjinina Zbornika, i to ovaj put u razmjerno velikom broju. Osim u sonetima, Barakovi je u spjevu propjevao i u nekoj vrsti oktave (osmoretke), koju u uvodnoj pjesmi iz njegove poetske parafraze nekih dogoaja iz Biblije, nazvane Jarula (1618), nalazimo ve potpuno srokovno organiziranu (ab ab ab cc) i to u hendekasilabu. Raznovrsnost metrikih i strofikih okuaja, stanovit bijeg od konvencionalnih struktura takoer su vana komponenta Vile Slovinke, koja u novije doba sve vie trai reviziju (41) poprilino negativnih sudova izreenih o njoj u hrvatskoj knjievnoj historiografiji. Barakovia je smrt omela da zavri spjev Draga, rapska pastirica, u kojem je kanio, poput mnogih drugih pjesnika, opisati ljepote i postanje jednog grada, povezavi to s ljubavnom pripovijeu i obvezatnom metamorfozom, zoranievskim pritvorom. Po epskom zamahu za Karnarutiem i Barakoviem zaostaje Antun Bratosalji Sasin (15181595), koji je, meu ostalim, napisao dva spjeva (Mrnarica i Razboji od Turaka). Njima treba pribrojiti i parafrazu Parabascove Pripovijesti o Adonu. Taj raznovrstan pisac, nepravedno potcjenjivan, u Mrnarici daje po uzoru na Vetranovieva Galijuna zanosnu pohvalu dubrovakom brodarstvu, protkanu humoristino-realistikim tonovima. Sasin je ostvario ivu i komunikativnu poemu kraeg daha u osmerakim etvorostisima s unakrsnim rimama. Ambiciozniji mu je epski pokuaj Razboji od Turaka, gdje je rodoljubno-politika tendencija jo jae izraena. Meutim, pokuaj u jednolinim dvanaesterakim distisima ostao je na razini mehanike kronike dogoaja iz suvremenoga austrijsko-turskog rata s neadekvatnom literarnom nadgradnjom, to je samo mjestimice zanimljiva, navlastito po tomu to se pribliuje junakim narodnim pjesmama, zbog ega ga neki dre preteom Kaia. (42) Meu nemalim brojem djela iz hrvatske renesanse, za koje nam nedostaje potpuniji sud i tumaenje, Vetranoviev Piligrin poseban je sluaj. Knjievni povjesnici ostavili su glede njega mnoga pitanja otvorenim. Prevladava kategorizacija da je to filozofsko (duhovno)-alegoriki spjev, za koji ba ne postoje jedinstvena miljenja je li to djelo definitivno realizirano ili je pak napisanih 4374 dvanaesterca zaetak nekakve vee ambicije, to je poput Kavanjinove velepjesni imala biti auktorova summa poetica. Treba podvui elemente jake fantastike ovog spjeva.

Temeljna mu je koncepcija: pjesnik je poslao svoju svijest u bijeli svijet da mu pronae mjesto gdje e biti sretan i spokojan. Kada se je ona vratila neobavljena posla, on u liku pelegrina ide na put za boine noi uprtivi na lea mijeh, u koji bijae zatvorio svoje misli. Misli su mu uskoro pobjegnule, a on na tom putu doivljuje svakojake peripetije, preobrazbe, vienja, susrete. Nasluuje se naposljetku oslobaanje svih nevolja kada stupa pred zlatna vrata, iza kojih stoji prekrasna djevica Grazia. Intencija Piligrina moe se oitavati kroz trijadu: grijeh-pokora-milost, i s tim u vezi kroz dogmu o ispovijedi i priesti, a moe mu se traiti ire izvorite u tradiciji tzv. komedije dua. Hodoae za pravim drumom, to bi vodio smislu ivota, okosnica je i jedne engleske pelegrinijade iz XVII stoljea (The Pilgrim's Progress Johna Bunyana). Danteovska je inspiracija mjestimino veoma nazona; primjerice, Piligrinovo lutanje otpoinje kada je on "sred puta od poroda", spjev se nazivlje pjesni od pakla i raja, Vetranovi prevodi Danteov glasovit natpis s paklenih vrata. (43) Meutim, po kompoziciji i zamrenoj alegorizaciji Piligrin se znatno udaljuje od Boanstvene komedije, jer Vetranovi imade oevidno razliit epski projekt, a djeluje na njega i vie uzora. "Piligrin vrvi reminiscencijama svake vrsti, iz Biblije i iz antikih i talijanskih pjesnika. Tu je Ovidije od starih, a Dante, Petrarca i Ariosto od novijih." (44) Medini razlono napominje i utjecaj Teokrita te "talijanskog idilizma" (Sannazzaro, Poliziano). Vetranovi je i u ovom djelu privren slikanju prirode, motiviran doivljenim krajolicima, koliko god oni bili stilizirani kao loci amoeni. Kada se jednom taj zamani projekt, u koji je uz to ulo obilje druge grae i pobuda, suvremeno kritiki analizira sa stajalita strukture, metaforike i slojevite alegorike, drim, da e doi do ugodnih otkria. Dvije Vetranovieve opsenije osmerake pjesme s istim naslovom Remeta, kroz koje se mijeaju raznovrsni sadraji (sadraji maskerate, to je i inae koristila lik pustinjaka, religiozni, autobiografski, arkadijski) te spomenuti Galijun, svjedoe takoer da je taj hrvatski renesansni poligraf imao i talenta i potrebe za stihotvorstvom veeg daha, to je, moda, htio okruniti sintezom svih iskustava u Piligrinu. O Ribanju i ribarskom prigovaranju Petra Hektorovita (1487- 1572) razmjerno se dosta pisalo. Jednom izbaena krilatica da je ono "najoriginalnije djelo stare hrvatske knjievnosti", koje "nije niim ovisno o talijanskim uzorima", te takoer Vodnikova ocjena da je Hektorovi "svojim demokratizmom u drutvenom pogledu, a osobito svojim realizmom kao umjetnik daleko pretekao nastojanja svoga vremena: za puna tri stoljea" (45) - esto su se uzimali kao polazite valorizacije. Po tomu je ovo djelo, objavljeno 1568, na stanovit nain dobilo povlaten poloaj meu ostvarenjima hrvatske renesanse, poglavito zbog njegove navodne posvemanje nevezanosti uz odreen talijanski tip. Ribanje je, tovie, tako tumaeno, bivalo svojevrsni pledoaje za samosvojnost nae knjievnosti XVI stoljea, jer je tradicionalna knjievna historiografija bila pomalo zaplaena brojnou i intenzitetom utjecaja iz Italije, previajui da su ti utjecaji bili evropska pojava i da su oni uvjetovani i renesansnim poetikim naelima oponaanja. Romantiko oduevljenje za narodnu poeziju kao izraz nepomuena nacionalnog duha pridonosilo je isto tako slavi starigradskog vlastelina, budui da je on u Ribanju pribiljeio dvije bugartice i dvije puke lirske pjesme. Originalnost, demokratinost i realistinost na nain kako su se oni obino pripisivali Hektoroviu nisu bile argumentirane primjerenim kritikim premisama, jer su estetike ralambe uzmanjkavale. Valjda izazvan time, Kombol je u svojoj Povijesti dao otru ocjenu Ribanja ne naavi u njemu dostatno "istinske poezije" u Croceovu smislu. Meutim, teze sline Vodnikovim i dalje su se isticale poprimajui ak povieniju artikulaciju. R. Bujas popraujui predgovor izdanja spjeva iz 1950. tvrdi: "Nema nigdje nita slino Ribanju, Djelo bez primjera, unikum" (str. 13). Noviji radovi (46) sugeriraju da takve radikalne postavke o Hektoroviu valja temeljito preispitati. J. Torbarina pokazuje da evropski kontekst ne nedostaje ni Ribanju, koje "ima ipak dodirnih toaka s renesansnim latinskim,

odnosno talijanskim ribarskim eklogama",(47) navodei paralelizme sa Sannazzarom, B. Rotom i L. Tansillom, a postavljajui pitanje izvora na jedan meritoran nain, koji podrazumijeva drugaiju koncepciju knjievne originalnosti. alina interpretacija (48) govori o Hektorovievu djelu kao jedinstvenoj literarnoj tvorevini cjelovite poetske strukture i osmiljene simbolike, srasloj s rodnom grudom, izvornost i vrijednost koje, dakle, valja izvoditi iz njezinih imanentnih pjesnikih aspekata. To ujedno znai da je i Kombolova ocjena u svojoj skrajnjoj konsekvenci neodriva. Hektorovi je Ribanje napisao u zrelim godinama. Dotadanji njegov knjievni rad, barem po onomu to je sauvano, nije bio velik: poeo je s ljubavnim pjesmama, kojih se potpuno odrekao, preveo je prvi dio Ovidijeva epa Remedia amoris (Knjige Ovidijeve od lika Ijubenoga, 1528) davi mu moralno-didaktiku tendenciju, otposlao je prijateljima nekoliko poslanica. Prijevod je adaptiran u dvanaestercima, ali unato tomu ima zanimljivih rjeenja i mjestiminoga autonomnog poetskog poleta. (49) Meutim, on je uivao kod pisaca suvremenika veliko uvaavanje, kojima je zasigurno imponirao svojim drutvenim ugledom, estitou i ozbiljnou, pa i time to je za jedan narataj s Vetranoviem bio knjievni nestor. Vidimo to iz poslanica drugih knjievnika, upuenih njemu, te iz njegova izvjea kaniliru zadarskom M. Pelegrinoviu o posjetu Dubrovniku, kamo je 1557. otiao da posjeti stare i stekne nove prijatelje. Ozbiljnost, o kojoj govorimo, izvire iz Hektorovieva duhovnog ustrojstva, bliskog Marulievoj literarnoj orijentaciji. Naime, on se nije tako lako priklanjao pomodnim pjesnikim strujama budui da je potrebu za pisanjem povezivao s edukativno-religioznim ciljevima ili joj je ostvarivao kroz komunikaciju sa znancima. Uz to, puki ustanak na Hvaru, pustoenje Turaka po otoku, koje nije mimoilo ni njegovo imanje, tegobe poodmakle dobi, gradnja prebivalita-utvrde Tvrdalj, neposredni dodiri sa zidarima, ribarima i teacima sa svojih posjeda - sve je to nalo odraaja u njegovom malom, ali viestruko znaajnom opusu. Odredilo je to i njegovo ivotno djelo, u kojemu se, nema dvojbe, pokuao najmjerodavnije oitovati kao pjesnik. Pri tomu, dakako, nije ni svjesno ni nesvjesno zanemarivao postojee konvencije, ali je to djelo bilo vie nego je to bio sluaj u onodobnoj praksi "plod pjesnikova osobnog iskustva." (50) Njegova anrovska pripadnost, gledajui s pozicija renesansne poetike rodova, takoer nije bila potpuno definirana, to je osjeao i sam auktor i zbog ega su se, mislim, djelomice i javljale tako kategorine ocjene o iznimnosti tog spjeva. Ribanje je, naime, upueno Hijeronimu Bartueviu kao poslanica, ali se ne samo u naslovu nego i u posveti istie dimenzija ribarskog prigovaranja. Uz dimenziju epistole i navlastito ekloge (ecloga piscatoria) mogu nam se, itajui tih 1684 dvanaesterca, javljati asocijacije i na idiliki spjev, pa i na stihovani putopis, jerbo je zaista rije o stvarnom trodnevnom krstarenju od Starigrada do Neujma i natrag. I razine se mijeaju. Paskoj i Nikola su likovi iz ivota, starigradski puani, i oni se tako u stanovitoj mjeri ponaaju i govore, ali je njihovo prigovaranje na trenutke i te kako literarizirano, primjerice kada jedan od njih citira Pitagoru. Opisima mora i ribarenja, inae pjesniki veoma uspjelim, pridodaje se dosta gotovo faktografskih pojedinosti, vezanih uz predmet, krajolik i lokalitete. U spjev se interpoliraju didaktiki, udoredni i religiozni umeci, prisjeaj i na Bartuevia, Vetranovia i Marulia, kojemu Hektorovi ne tedi hvale. Upravo u tim umecima vidi se Hektorovieva posebna sklonost prema piscu Judite i piscima moralistima i eticima (sv. Augustin, Diogen iz Laerta, Pitagora, Boetije). Okrenutost baini (51) i njezinoj knjievnoj predaji prepoznajemo takoer u marulievskoj intonaciji metra i u interpretaciji pobonih motiva. Valja ponoviti, na kraju, da se na temelju izloenog ne bi stekao dojam o odve razlomljenoj i digresivnoj kompoziciji spjeva, da je on ipak koherentno i zaokrueno djelo, kojemu i po nekim crtama nekonvencionalnosti ("originalnosti", "demokratinosti", "realistinosti") i po pjesnikoj kakvoi pripada dostojno mjesto u hrvatskoj renesansi. Ugled

Ribanja ne mora nimalo okrnjiti injenica to se ono u nekim postupcima i elementima podudara s odreenim talijanskim eklogama. U naem XVI stoljeu nije, dakle, bilo velikih spjevova po uzoru na suvremene talijanske epike (Pulci, Boiardo, Ariosto). Njihovi su se pjesmotvori itali, naruivala ih je, na primjer, dubrovaka knjiara, ali oni u to vrijeme nisu mogli pobuditi veu elju za prijenosom, kao to su to inila djela druge vrste. Okolnosti su bile bitno drugaije, nepogodne za recepciju. U nas nije bilo kneevina i principata, nije bilo atmosfere za konsumiranje vitekih mitova i sadraja. Povijesna ugroenost i stvarni bojevi za odranje, zapravo, nisu ni doputali mogunost usmjerenja prema takvim epskim spektaklima. Ipak, epske hrvatske tvorevine tog doba nisu za potcjenjivanje. Ne samo zbog presudne vanosti Judite za razvoj nae knjievne rijei i zbog rodoljubnih i stvarnosnih sastojaka u drugim spjevovima, ve i zbog toga to se oni, slijedom Marulia, dodiruju s humanistikom (vergilijanskom i ovidijevskom) tradicijom. I Vetranoviev se Piligrin svrstaje u odreeni evropski tok, jer je u poneemu danteovski determiniran, a Hektorovievo je Ribanje, na specifian nain, dio idiliko-bukolike poezije, koja je u nas u raznim granama i oblicima bila veoma rasprostranjena. Vazetje Sigeta grada, Razboji od Turaka, Vila Slovinka otvaraju put baroknim epovima, a Galijun, Mrnarica kominim poemama iz istog razdoblja. Proza Proza je u hrvatskoj renesansnoj literaturi u usporedbi s poezijom mnogo rjea. Stih se na prijelazu iz pismenosti u vii stupanj oblikovanja oevidno nametnuo kao distinktivno obiljeje. Pjesnitvo je poesto obavljalo (52) zadau proznog kazivanja (poslanice, stihovane pripovijesti, rimovani opisi, narativni ulomci). Unato tomu, uobiajeno miljenje da u starijoj hrvatskoj knjievnosti osim Planina ne postoji relevantnijih proznih dokumenata, valja u nekoj mjeri korigirati. Valja, naime, uzimati u obzir predgovore i posvete djela (Marulia, Dria, D. Ranjine, Zlataria, Karnarutia, Gazarovia), pisma (Lucia, Hektorovia), ljubavne petrarkistike epistolare, (53) lekcionare (primjerice N. Ranjine), te neke prijevode. Moemo iz njih crpsti obilje korisnih i zanimljivih podataka, ali i pratiti razvoj i bogaenje proznog izriaja. Analize pokazuju da novootkriveni Maruliev prijevod (datiran 1500) srednjovjekovnog spisa De imitatione Christi ve posjeduje neoekivanu razinu prozne elokvencije. (54) Zoranieve Planine, pastoralni roman, napisan 1536, objavljen posmrtno 1569, zasluuje zaseban osvrt zbog vie razloga. To je utvreno prvi odjek Sannazzarove Arcadije (1504) u Evropi. Roman Saudades Portugalca B. Ribeira potjee iz 1554, Diana enamorada J. Montemayora iz 1559, Arcadia Ph. Sidneya iz 1579, Cervantesova La Galatea iz 1585, itd. Planine, dakle, svjedoe da su reagiranja na evropska knjievna zbivanja u nas bila aurna, a tomu je u ovom sluaju zacijelo pridonijelo posebno nagnue hrvatskih pisaca prema pastoralnim stilizacijama. U pogledu izvora i veza taj je roman sa stihovanim prilozima zahvalna graa, i ta je njegova odrednica u naoj znanosti dosta prouena (Mati, tefani, Torbarina, velec). Uz Sannazzara, iji je utjecaj najkonkretniji, Zorani (1508-1543?) u svoje je djelo unio mnoge reminiscencije i parafraze Vergilija, Ovidija, Dantea, Boccaccia, Petrarke, a esto je na njegovim marginama biljeio od koga je uzeo citat ili poticaj. On na takav nain navodi Vergilija, sv. Augustina i Jeronima, Ovidija, Dionizija, Scipiona, Platona, Cezara. Petrarca kao da ima povlateno mjesto, jer ga na marginama nalazimo najvie (pet) puta nakon Biblije i, to je

rijetkost za ondanje nae knjievnike, Zorani pokazuje da je gorljivo itao ne samo Rasute rime nego i druga djela talijanskog pjesnika. Diljem romana on izravno pretae u dvanaesterce popularni sonet Pace non trovo... dajui svojoj verziji sloeno monorimovno podudaranje, a vie ili manje slobodno parafrazira ili asocira motive ili stihove iz jo dvadesetak pjesama Petrarkina Kanconijera te iz spjeva Triumphi i spisa Secretum meum.(55) Planine u biti sadravaju omanji petrarkistiki kanconijer, a takva se manira ogleda i u stihovima i kadto u proznim dijelovima romana. Imajui na umu vrijeme njegova nastanka, moemo i na njegovom primjeru vidjeti kolik je bio upliv Petrarke na Zoranievu generaciju. Zorani je bio nedvojbeno "pisac veoma velike kulture, koja nije mnogo zaostajala za kulturom njegova uzora Sannazzara",(56) ali je pored toga imao i adekvatnu asimilacionu mo, to mu je omoguila da na temelju raznih pobuda i inspiracija stvori samosvojno i cjelovito djelo. Te je pobude crpao i iz domaeg ambijenta, stvarnosti i knjievne tradicije (u prvom redu Marulia, pa glagoljake pismenosti i puke lirike), to je rezultiralo posebitom rodoljubnom dimenzijom ove hrvatske Arcadije. Ako je Zorani slijedio opi okvir sanazarovske konvencije, tj. pastir Zoran traei lijek od Ijubvena betega putuje u idiline predjele, susree se s drugim zaljubljenim pastirima, pribiva njihovim sveanostima, slua ljuvene jadikovke i pripovisti s metamorfozama (pritvorima), vila ga vodi u podzeman svijet (Paklenica) i tomu slino, ako se u Planinama kao i u istorodnim romanima isprepleu bukoliki sadraji s mitolokim priama i petrarkistikim pjesmama, motivacije i simboli u ovom su djelu bitno drugaiji, pa i sama njegova poruka. Zoranieva putovnica nije fiktivna (Velebit, Dinara, Krka, ibenik, Zaton, Nin, pokraj rodnog Zadra). U pastirskim razgovorima i pjesancama govori se i o rasutoj baini, tualjka pastira Marula podsjeaj je na Marulievu Molitvu suprotiva Turkom, aludira se i na mletaku prisutnost. Auktor, dakle, svjesno izlazi iz koloteine ljubavnog romana i pastoralnih stilizacija aktualizirajui taj koncept i podvrgavajui ga patriotskom nadahnuu. To se nadahnue ovdje oituje ne samo kroz tjeskobu zbog turskih prodora, to smo ee susretali u naih pisaca XVI stoljea, nego i kroz elju da se opjevaju neopjevani lokaliteti i ljepote postojbine, te kroz prijekore inteligenciji to se odrie materinjeg jezika i "u tuj jazik pie i poje". Po potonjoj komponenti Zorani je daleki prethodnik ilirskih buditelja jezino-knjievne samosvijesti. Nadalje, razlino od Sannazzara, koji apoteozom slavi Caritea, u posljednjem poglavlju Planina (Vidinje Divnia s Hieronimom i s listinom) Zoraniu se nakon oienja od ljubavna tereta ukazuje ninski biskup J. Divni i sv. Jeronim, "naega jazika klonda", za kojega se po legendi dralo da je izumitelj glagoljice. Oni ga pozivlju na poboastvo, kojim treba zamijeniti svoje dotadanje bludno pisanje i ivljenje. Zoranieve Planine osim to su u tradiciji nacionalne proze znaajna etapa, za komparatistiko sagledavanje cjelokupne hrvatske renesansne knjievnosti ilustrativna su pojava. Taj roman moda ponajbolje potvruje tezu, istaknutu u uvodu, da su nai pisci dosta brzo, recentno prihvaali knjievne poticaje koji su se iz Italije irili Evropom, ali da su istodobno bili kreativno utemeljeni u vlastitoj baini i jeziku. Poticaji se, dakle, nisu svodili na inferiornu, mehaniku recepciju i tomu treba zahvaliti osobitosti i literarne vrijednosti tog razdoblja, koje su u nekim tekstovima, prvenstveno dramskim, ve prepoznane i izvan nacionalnih granica. Prevoditelji Pridodat emo ovom pregledu jo nekoliko podataka o prevodilatvu, to nam moe posluiti kao potkrepa i dokumentacija intenzivnih knjievnih veza. Ograniit emo se na prijevode i prevoditelje, koje nismo do sada spomenuli. Vidjeli smo da je sve do Ranjinina Zbornika uoljiva tendencija, primjer Petrarke to dobro potvruje, da nai pjesnici prenose u svoj jezik i

versifikaciju pojedine pjesme svojih uzora koja ih je posebno motivirala. Istina, u tom prijenosu granice prevoditeljske slobode bile su dosta pomaknute, jer tadanja poetika poimanja nisu tako otro dijelila prijevode od samoniklih ostvarenja, pa je mjestimino dosta teko luiti da li je rije o prijevodu, odnosno prepjevu, parafrazi ili specifinom nadahnuu. Meutim, mogu se ipak odrediti neke toke distinkcije, pa smo one poetske tekstove to se prema modernim kriterijima pribliuju prevoditeljskom postupku, svrstavali u prijevode. Potekoe na ovom podruju javljaju se i stoga to pisci obino nisu navodili naslov predloka ni auktora (iznimke su Maruli, Zorani, Gazarovi), pa je sigurno da u kanconijerima iz XVI stoljea postoji jo tako kvalificiranih prijevoda. Pomnije ralambe nae petrarkistike produkcije otkrivaju nove prepjeve Petrarke i njegovih talijanskih tovatelja. Uz njih imamo i sijaset verzija grkih i antikih pjesnika. Tim prepjevima valja svakako posvetiti pozornost, budui da su oni posluili iskuavanju i razvijanju naega poetskog izraza, koji se morao koliko-toliko prilagoditi sloenijem pjesnikom govoru i oblicima. Maruliev knjievni krug, to pak nije sluajno, inaugurirao je i prevoenje raznovrsnih djela za potrebe itateljske publike koja se, sudei po tomu, sve vie irila. Sam je Maruli uz Danteove i Petrarkine stihove prevodio i pobone pisce. Imamo openito mnogo prijenosa religioznih, moralistikih i crkvenih knjiga. Takve su knjige popularne i u drugoj polovini XVI stoljea: M. Burei prevodi Dionizija, M. Alberti panjolskog moralista Navarrusa, Nadal Boievi legendu o Ivanu Zlatoustom. (57) Zanimljiviji su nam prepjevi biblijskih pjesnikih tekstova. Psalme transponiraju N. Dimitrovi, . Budini, F. Lukarevi-Burina, P. Primovi. Hvarski krug uvodi u hrvatsku knjievnost prisutnost Ovidija, koji je isto tako omiljen i u zadarskom krugu i drugdje. Prevoenje dramskih djela otpoinje na dubrovakom podruju (Farsa A. Ricca u Ranjininu Zborniku) i ono tamo daje dosta rezultata. Savko Gueti Bendievi (1531-1603) kontaminira u svojoj Dalidi dvije talijanske tragedije, tj. Adrianu L. Grota i Orbecchu GB. Giraldi Cinthija te slobodno prevodi Tassovu pastoralu Aminta. Miho Buni Babulinov (1541-1617) posee za Euripidovim Feniankama, prema verziji L. Dolcea, dajui svojoj na trenutke uspjeloj interpretaciji naslov Jokasta. ini se da su tragediografska djela navlastito poticala prevoenje. Moda zbog toga to u ovom razdoblju nemamo, izuzmemo li djelomice Drievu Hekubu, takvih originalnih djela, a ona su, kao to znamo, u Italiji bila brojna i uivala uzvien, aristotelovski ugled. Frano Lukarevi Burina (1541-1598) adaptira Atamantu G. Zoppija i Guarinijeva Vjernog pastira, dvije godine nakon njegova tiskanja (1592). Meu prevoditeljima na poseban se nain izdvaja D. Zlatari, koji je preveo Tassovu spomenutu pastoralu iz rukopisa, Sofoklovu Elektru i Ovidijevu Ljubav i smrt Pirama i Tizbe. Zlatari kao da je u veem stupnju posjedovao svijest o prevoditeljskoj zadai i odgovornosti, pa je mnogo vjernije slijedio izvornik pokuavajui i iznai metrika rjeenja koja bi sugerirala posebitost djela. Kako je evidentno, u XVI stoljeu postojala je tenja da se domaem itatelju omogui upoznavanje s knjievnim ostvarenjima raznih rodova i tendencija, posebno s onima koja su naim prilikama nedostajala. Ta injenica, kao i brzina prevoditeljske reakcije na pojedina djela, to su imala velik uspjeh i rezonanciju (Aminta, Vjerni pastir), takoer govori o razini literarnih potreba i literarnog ivota. Kako su se mahom prevodile knjige talijanskih, grkih i rimskih pisaca, moemo i na temelju takvog opredjeljenja zakljuiti da je knjievna atmosfera bila eminentno renesansna.

IZBOR IZ LITERATURE U biljekama ili tekstu navedeni su, s nekoliko iznimaka, relevantne monografije i radovi o hrvatskoj renesansnoj knjievnosti s komparatistikog aspekta. Izdvojit emo ovdje knjige to pruaju cjelovitiju sliku razdoblja i koje su stoga nemimoilazne i najuporabivije. To je u prvom redu Povijest hrvatske knjievnosti do narodnog preporoda (Zagreb 1945, II. izdanje 1961) Mihovila Kombola, nedvojbeno najbolje historiografsko djelo o tzv. starijoj hrvatskoj literaturi. Kombol je svoje polazite u razmatranju veza naih pisaca karakterizirao u slijedeoj dobro promiljenoj tvrdnji: "Da bi se razvila u knjievnost vieg stila, morala je hrvatska knjievnost proi jo jednu kolu, koju su uostalom manje-vie prole sve evropske knjievnosti, naime kolu humanistikog klasicizma i utjecaja visoko razvijene talijanske renesansne knjievnosti" (Povijest, str. 57). Sukladno tomu, on je dosljedno naznaavao evropski okvir naih poetskih strujanja kako u XVI stoljeu tako i u drugim razdobljima. Istina, Kombolova nas povijest nee u svemu zadovoljiti, to je i razumljivo s obzirom na vremensku distancu od njezina nastanka, te s obzirom na neke estetike postavke, croeanskog podrijetla, koje nisu dostatno uvaavale fenomen renesansnih knjievnih konvencija i tzv. oponaanja. Kombolovi prethodnici na istom poslu takoer su biljeili utjecaje iz Italije, primjerice Milorad Medini (Povjest hrvatske knjievnosti u Dalmaciji i Dubrovniku, Zagreb 1902) i Branko Vodnik (Povijest hrvatske knjievnosti od humanizma do potkraj XVIII. stoljea, Zagreb 1913) samo su o njima bili slabije informirani. Te su utjecaje uz to, ne uviajui njihovu evropsku dimenziju, oni drali pogubnim i degradirajuim za hrvatsku poetsku tradiciju. Odmah do Kombolova djela treba, po naem sudu, staviti opsenu studiju Josipa Torbarine Italian influence on the poets of the Ragusan Republic (London 1931), koju nadopunjavaju njegovi drugi citirani radovi u ovom pregledu. Torbarina je meritorno i obavijeteno upozorio na mnoge nepoznate relacije hrvatskih renesansnih pisaca s talijanskim modelima, uklapajui u svoje raspravljanje i reference na druge literature, posebice englesku. Najnoviji prirunik Povijest hrvatske knjievnosti III, Od renesanse do prosvjetiteljstva (Zagreb 1974), takoer moe posluiti kao pouzdan vodi, a renesansni je odjeljak u njemu napisao Marin Franievi. Neke edicije nismo izrijekom spomenuli u tekstu ili biljekama, premda to zasluuju. Slavko Jei u svojoj Hrvatskoj knjievnosti od 1100 - 1941 (Zagreb 1944), koncipiranoj kao elementarni kompendij, redovito biljei kratke komparatistike naznake sa stanovitom novinom u pogledu paralelizama s francuskom knjievnou. Francuski slavist Jean Dayre (Dubrovake studije, Zagreb 1938) otkrio je nekoliko veoma vanih pojedinosti, vezanih uz boravak dubrovakih pisaca u Italiji. Dvije knjige eseja i studija djelomice tretiraju nau temu, a navodimo ih zbog modernog pristupa i novih interpretacija: Ivan Slamnig, Disciplina mate (Zagreb 1965); Frano ale, O knjievnim i kazalinim dodirima hrvatsko-talijanskim (Dubrovnik 1968).

1 Vidi J. Torbarina, Na prilog evropskom petrarkizmu, "Forum", br. 4-5, Zagreb 1974, str. 577597. 2 V. P. Pavlii , Petrarkistiki elementi u hrvatskoj baroknoj poemi, melodrami i epu, "Forum", br. 1-2, Zagreb 1975, str. 59-72. 3 V. M. Tomasovi , Bunieve pozajmice i parafraze Petrarke, "Dometi", br. 4, Rijeka 1974, str. 46-55. 4 V. V. Vratovi , Divina Petrarchae eloquentia, "Forum", br. 7-8, Zagreb 1975, str. 186-193. 5 Radi preciznije komparacije navodim da je talijanizirajua reforma Sa de Mirande u Portugalu poela oko 1530, zbirka Juana Boscana i Garcilasa de la Vega u panjolskoj izlazi 1543, Delie M. Scevea 1544, a zbornik Tottel s Miscellany s pjesmama Wyatta i Surreya 1557. 6 Nekoliko rijei o prvim dubrovakim pjesnicima, "Reetarov zbornik", Du brovnik 1931. 7 Italian influence on the poets of the Ragusan Republic, London 1931; Petrarca u renesansnom Dubrovniku, "Forum", br. 12, Zagreb 1974, str. 825-838. Uz Serafina, iji je utjecaj ponajvei autor navodi kao znatnije uzore slijedee pjesnike: Olimpo degli Alessandri Sassoferrato, Cristoforo Altissimo, Antonio Ricco. U Ranjininu Zborniku ima nekoliko prevedenih pjesama Serafina i Ricca.