Miroslav Krlea Vjetrovi nad provincijalnim gradom

Sabrana djela Miroslava Krlee. Svezak osmi: Novele, Zagreb (Zora) 1955

Vjetrovi nad provincijalnim gradom

Ve je punih pet dana duvala jugovina. Saharska, topla, nesnosna. Bilo je nedjeljno poslijepodne, starinsko, jadno, kao to samo moe biti nedjeljno poslijepodne u malenom provincijalnom gradu s jednom jedinom ulicom: od kolodvora do ciglane i od vojnike bolnice do plinare. Oajni kao zvijeri u menaeriji, ljudi su hodali itavo poslijepodne od kolodvora do plinare i od vojnike bolnice do ciglane, pognute glave i umorni od sitoga sna kao preivai poslije obroka. Slavni bronani konjaniki general na glavnome trgu crnio se kao sablast u polumraku; omnibus od "Janjeta" vraao se prazan s popodnevnoga vlaka, te se livrirani hotelski sluga voljko protegnuo po naslonjaima od izlizana plia i gledajui se u zlatnouokvireno ovalno zrcalo, to je plesalo na dnu omnibusa, veselo je istiskivao svoje bubuljice i pritie na licu kreveljei se majmunski. Kod "Lovakoga Roga" odsjela su dva trgovaka agenta, idova, jedan sa svilenim kravatama, a drugi nije zapisao svoje trgovake struke u putniku knjigu. Ravi gazometri plinare, olieni mjestimice crvenom bojom, izgledali su bijedno kao pokrpani lonci; u pivovari svirala je vojnika glazba Verdija, i zvona su zvonila po svim crkvama na veernju. Sipila je proljetna mlaka kia. Sve je bilo zatvoreno, a kolodvor, gazometri, blatne oranice, magle na periferiji nad dalekim parcelama uma, tuna zvonjava i nemirne povorke ljudske po ulicama, sve se to slijevalo u neizrecivo tuno i otrcano provincijalno nedjeljno poslijepodne. Vrijeme se sukalo lijeno, kao dlakavo povjesmo, a Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na realnoj gimnaziji, sjedio je u kavani kod tamnoga kapucinera, osjeajui kao da e mu se glava raskoliti od dosade i praznine. U modrikastom poluosvjetljenju predveerja sve su pojave izgledale kao da plivaju preko jasne etvorine kavanskoga stakla; po ulici valjaju se vojnici u paradi i slukinje sa crvenim i utim svilenim rupcima i nabreklim dojkama, gospoda kraljevski podvornici i oficijali sa srebrnim palicama, sa enama i djecom, sve par za parom, u pristojnom graanskom redu. Cinkao je konjski tramvaj, i zvonce na vratu umotnog kljuseta razgovaralo se s kopitom i potkovama u blatu u beskrajnoj jednolinosti zveckanja i

odjekivanja. Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! Cin-klop, cin-klop, cin-cin, klop-klop; cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! Rafael Kukec, koga je otac, profesor matematike i fizike na ovoj istoj realnoj gimnaziji, na kojoj on sada predaje matematiku i fiziku osamnaest sati na tjedan, krstio imenom Rafaelovim iz nekog vidovitog zanosa prema slavnom slikaru (za koga u leksikonima pie da je umro od bluda i razvrata), sluao je tramvajsko konjsko zvonce, gledao preko prozornoga kavanskog stakla ljude kako prolaze i osjeao u sebi neizreciv nemir jugovine, oaja i izmuenih nerava. Poslije jadnog objeda u iskuhavaonici jedne udovice bio se proetao starinskim ulicama, gdje je sve vonjalo po ribama i po mesnicama; gledao je masivna okovana vrata po kuama, razmiljao o tome, kako su pisci osamdesetih godina, to opisivahu ivot ovih smrdljivih i odurnih kuetina u esnaestom i sedamnaestom stoljeu, bili loi pisci i kako su lagali romantino, jer ako te kue danas izgledaju tako prljave i strane, kakve su morale biti prije trista godina! Jugovina je pritisnula sve dimnjake, te se sirov i opor vonj otroga dima razlijevao po svim ulicama. Po onom fijukavom tlaku, to se bio nadvio nad etvorouglaste plohe zgrada i zidova, po reskom zviduku vihorine iza uglova, na kojima su kameni sveci blagoslivljali prolaznike, imao je Rafael Kukec osjeaj, da hoda po ulicama primorskoga grada i da e za korak-dva iza zida ugledati zelenomodru pjenuavu vodu, na kojoj pleu i kripe jarboli usidrenih jedronjaka i trabakula. Nemir se sve dublje zagrizavao u njegovo meso i derao ga sve silnije, kia je klokotala u ljebovima i cijedila se preko plonika, a iz crkava dimili se mirisni pramenovi tamjana. Vrata crkvena zjala su poluotvorena; osjeao se dubok taman prostor s treperenjem iaka, i to je krvavo svjetlucanje dalekih svjetala u polutmini privuklo Rafaela Kukca kao magnet i on je umoran zakoraio u crkvu kao u otvoren grob. Crkva je bila prazna, i u dobroj se akustici uo cvrkut ptica, to su lijetale oko tornja. Pokleknuo je Rafael Kukec u golemo trulo klecalo, priklonio glavu i dugo tiho sluao crva duboko negdje u dasci. U onom gnjilom raspoloenju poela se negdje u upljini utrobe ispod dunika kao stara rana razgarati u Rafaelu Kukcu enja za mrtvim vremenom blijedog, dalekog, imaginarnog i sretnog djetinjstva, kada se jo nije ganjao kao sablast po maglama i praznini. Svrdlanje crva u hrastovini, svilene prane zastave pozaticane po klupama kao u kakvom vojnikom muzeju, ti trofeji i znaci beskrajnih pobjeda i dobivenih bitaka, jugovina i kia, sve je to djelovalo teko i nesnosno. - A tko moe da zna, ne e li crkva jo jedamput u ivotu razviti te svoje zastave i uzeti ma i topove, da nas pogane i bezvjerce sve pobije i zgazi bez traga? Eto gle! Dok ima ljudi, koji mogu da klee pred prazninom tako laljivo kao onaj tamo, sve je mogue, nita nije iskljueno! Doista! Pred velikim zlatnim raspelom netko je zapalio lojanicu, pokleknuo i spustio glavu duboko na prsa. Kao isklesan, nije se micao, a ruke su mu se ovjesile okomito, duboko, sve do kamenih crveno-bijelih etvorina na podu. Ta neobino polomljena poza (toliko puna potitenosti, kao da se ono kleee tijelo potpuno zgnjeeno u posljednjem oaju predalo na milost i nemilost)

pala je u oi Kukcu i on je pomislio, da je ono mrtvac, koga je udarila kap, pak je ostao tako da klei. Spontana ta pomisao tako je snano djelovala na nj, da je ustao i nervoznim i bunim korakom poao do te figure, da vidi, tko to tamo tako luaki klei? Od jakog i surovog koraka smeten onaj se ovjek trgnuo i mrko pogledao prostaka, koji tako izazovno naruava sveti crkveni mir; kako se svjetlost lojanice razlila po profilu ovjeka, opazio je Kukec neije nepoznato, zeleno, izmueno lice. - Idiot prokleti! Kakvoga li to smisla ima ovdje, ovako, dan dananji kleati - razbjesnio se Kukec u sebi i dolo mu je da navali na toga ovjeka nogom, da ga pljusne, da zametne s njime svau i skandal! Ali se onda svladao i postidio u isti mah i prekinuvi tu nijemu scenu neoekivano razdraeno s histerinim smijekom izjurio iz crkve. Bijesan sam na sebe, na svoje ivce, na maglu, na blato, kiu, on se tako naao pred bronanim spomenikom jednog infanterijskog generala, koji je bio general i k tome jo i lovorom ovjenani poeta i drao u ruci svitak papira, po svoj prilici svitak lirskih pjesama. Tamo je bio kraj grada, kod toga spomenika, i vidjele se iza kolodvora ciglane, vrbici, oranice i blato. Nekakvi seljaci u kouhu tjerali su blago u klaonicu, i sve je bilo prljavo, sivo i blatno, samo su odjekivali surovi glasovi gonia i muklo udaranje kijaa po trtinim kostima stoke. Cin-cincin-cin, klop-klop-klop-klop, uo se tramvaj kako mljesi blato i crvena se traka kolodvorske tramvajske svjetiljke vukla po mlakama kinice, polagano, beznadno, lijeno, provincijalno, oajno. Vratio se Rafael Kukec preko glavnoga trga uz bronani spomenik konjanikoga generala natrag u grad i stao na dnu ulice pred spomenikom jednoga fratra. I taj sveti otac franjevac bio je slavan pjesnik, pak ga je kipar ovjekovjeio ba u svetom trenu nadahnua, kako pisaljkom zapisuje u knjigu jedan stih. Jo prije dvadeset godina nekakav je pijanac izbio tu pisaljku iz ruke svetog oca franjevca, i sjetivi se toga, da taj fratar tu u centru grada ve dvadeset godina stoji i zapisuje jedan te isti stih bez pisaljke, Rafaelu Kukcu objasnila se iva i jednostavna istina, kako je oajno ivjeti u jednom gradu, koji ima u svemu tri spomenika. I to: dva generala i jednoga fratra bez pisaljke. Uostalom! To su sve bizarne gluposti! Dva generala i jedan fratar! to se to njega tie? On ve itavo poslijepodne hoda ulicama kao hijena! Po crkvama hoe da se bije sa slaboumnim bogomoljcima! Razbija sebi glavu zbog nekih suvinosti! Nervi su mu razdraeni od jugovine! To je sve jugovina! Trebao bi da sjedne, da se odmori, da odahne! Tako se sav prokisao zavukao u kavanu i gledao soldate i slukinje, slunike i grobare, sluao cinkanje tramvajskoga zvonca, popio tri aspirina i opet sluao cinkanje tramvajskoga zvonca. Cincin-cin, klop-klop! Cin-cin-cin-cin, klop-klop-klop-klop! - Eno gle! Ono ide stari Hampelman! Doista! Ono je vani ulicom stupao stari Hampelman, i Rafaelu Kukcu se priinilo, kao da je lice staroga izliveno od smolave zelene mase. Taj stari, kostobolni starkelja bio je vratar na dravnom kolodvoru, a sin mu se jo kao ak na sveuilitu spleo s nekom krojaicom, djevojkom dobroudnom, ali neobino ogranienom; poivio je s tom enom u braku i ustrijelio se jednoga dana, kada se tome nitko (ni u snu) nije nadao. ena je bila trudna s treim djetetom u visokom stepenu, te se u onim danima takozvane dramatske napetosti nahladila i umrla nedjelju dana po sprovodu

mladoga doktora, a i mati doktorova umrla je od toga dogaaja pogoena u srce. Kukec je dobro poznavao itavu tu alosnu historiju, jer je stari Hampelman stanovao u istoj kui, gdje i on, i tako je starac, sjedobrad, pognut, s cigarom u ustima, proavi preko okvira kavanskoga prozora, uzvitlao u njemu rojeve suvinih i glupih misli i kombinacija. Zamislio se Kukec u to, kako je ivot kriminalna stvar, i da se onaj mladi ovjek nije oenio s onom jadnicom, ne bi se bio moda ubio i tako bi jo i danas bio kraljevski sudbeni pristav i sudio graanske parnice u geroku, pod crnim raspelom, na kome visi zlatan Kristu. Stari njegov otac bio bi ostao vani na svojoj straarnici na pruzi, u malenoj kuici od crvenih opeka, po kojoj se penje vinova loza, a na drvenim zaklopcima prozornih ploa izrezana su ljudska srca, kroz koja se nalijeva u sobu svjetlost za pasje ege. Da se to sve nije tako dogodilo, stari bi pozdravljao na pruzi crveno-bijelom signalnom ploom vagone i parostrojeve, a sada eto samotuje u gradu meu potpuno stranim i nepoznatim ljudima, dimi mu se cigara pod nosom i stupa u nedjelju poslijepodne po kii tromo i zgaeno. Kukec je pokuao da varira te sudbine malih i neznatnih ljudi na neke bolje, sretnije i uspjenije kalupe: kako bi bilo, da se je mladi doktor, kraljevski sudbeni pristav, zaljubio u divnu, bogatu enu, pa da je sretan, da se vozi u svojoj vlastitoj koiji; ali mu se sve odjednom priinilo slaboumnim, i on je, da se makinalno otrese te jalovosti, uzeo u ruke nekakve uokvirene novine i stao da ita, kako je predsjednik jedne izvjesne evropske republike otkazao ovogodinji lov, jer je taj predsjednik republike lan drutva za zatitu ivotinja i naelno ne lovi i ne prolijeva krv nesretnih ivotinja, i jo je negdje potonula jedna teretna laa. Razbjesnio se Kukec violentno na tu vijest o predsjedniku republike i lanu drutva za zatitu ivotinja, bacio novine i iziao natrag na ulicu, a kako je kia jo uvijek lijevala, skrenuo je kui. Kod kue u dvoritu vikala su djeca, a na stubitu razgovarale glasno dvorkinje i slukinje. Bila je to jedna od onih dvorinih zgradetina u centru grada, gdje nema nigdje zelenila i snijeg se topi u sjeni dvorinoj pod konac marta, a osvjetljenje je kuro i prljavo. Dvorkinje, ene podvornika, nadglednika i trhonoa sluile su kod bogataa u prednjim ulinim zgradama, i po tim su hodnicima stajali crveni sagovi i svijenjaci, kvake blistale i cvalo tropsko cvijee. Bogatai ivjeli su okovani lokotima i patent-bravama, osigurani protiv provale i krae visokim osigurninama, lancima, psima uvarima, plaenim noobdijama, kljuarima, elektrinim zvoncima, ocalnim blagajnama, revolverima i poarnim trcaljkama, kao ljudi opsjednuti i utvreni u tvravama neshvatljivo tvrde i pozitivne demonske stvarnosti. U Kukevoj sobi sve je vonjalo po gnjilim jajima i movari, a prijeko kod susjeda u susjednom stanu svaali se neki ljudi o neiju ostavtinu. Ti su se ljudi svaali o tu ostavtinu ve puna etiri dana neprekidno, a kako su zidovi bili upljikavi, dobro se ula svaka pojedina rije. Sluajui te surove glasove udnih, stranih i irealnih pojava iza zida, priinilo se Rafaelu Kukcu, da je

sve to zabuna i da to ne moe biti konana i jedina stvarnost, koja se svrava s ostavinskim svaama i grobovima, u kojima lee mrtvaci sa prst tankim svezanim kravatama, poderanima kao na smetitu. Tu se neki, danas jo privremeno ivi kosturi, zaogrnuti krpama, svaaju o tuim ormarima i zdjelama, jadni prosjaci bogomoljci, koji stanuju u dvorinim zgradama, strojevi, koji miu donjim eljustima kao drvene pticeigrake, ti sebeljubivi kosturi na tom se proputovanju kroz ovaj glupi ivot svaaju usput o ostavtinama i ormarima. Bio je polumrak i Rafaelu se Kukcu inilo, da bi usnuti na jedan sat znailo za njega obnovljenje i ozdravljenje, ali to kraj ove paklene dosadne buke prijeko kod susjeda nije bilo mogue. On je ustao i opet izaao na ulicu. Jo je uvijek kiilo, ali se osjeala nad dimnjacima i krovovima i telefonskim icama ledena sjeverna struja, gdje se talasa i mijea s jugovinom, i u gustim mlazovima kie leprale su teke vodene pahulje snijega. Sjetio se Kukec, da za sjutra treba da ispravi matematike zadanice estoga A razreda (dvadeset i sedam zadanica) i da je te zadanice zaboravio jutros poslije mise u zbornici, te je tako poao spram gimnazije po taj neugodni i dosadni posao. Zbornica je bila otvorena i jasno osvijetljena svijetlom plinske svjetiljke, to je stajala tik pred prozorima sobe, na ulici. Tiho je bilo u zbornici i u itavoj zgradi, i ta ugodna tiina tako je sveano djelovala na ivce Rafaela Kukca, da je on odmah i ne skinuvi kaputa klonuo na divan poderane salonske garniture u kutu i zaklopio oi od slavne i spokojne tiine. Masa se nerijeenih pitanja u posljednje vrijeme slegla na Rafaela Kukca kao gusta smola, i sve se pretvaralo u umor i duboku potitenost, to lei na modanoj opni kao teka daska. Kukca je poelo u ivotu sve da intenzivno boli i sve su mu se pojave prikazivale okrutnima i krvnikima. S jedne strane osjeao je, kako stari, a s druge strane opet znao je, da jo nije savreno nita doivio, i gubei se tako u odurnoj i neshvatljivoj, glupoj, ali tvrdoglavo jednolinoj praznini, on je iz dana u dan osjeao sve jasnije, kako stvar ide krivo, i kako se on sve jae i sve dublje utapa u mulju. Kao poludotuen polegnuo se on na onaj kratki zborniki divan, ali kako je divan bio suvie kratak, ostale su mu noge visjeti preko naslona u zraku; on se polomljen i satrt muio na zbornikom divanu ni iv ni mrtav, nategnuvi sve ivce, da bi naao onu jednu izvjesnu toku, koje nema, samo se tako ini, da bi ipak mogla biti, pak da stisne oko barem na jedan jedini tren i da se smiri. U tekoj i zabrtvljenoj polusvijesti osjeao je, kako je sve to neizrecivo zaguljivo, kako nigdje nema ni jedne jedine mogunosti ni otvora, da bi ovjek mogao da se istegne, da sve to porui, da se digne, da uskrsne, i on bi se u onom bunilu bio muio sve jae i sve bolnije, da u taj mah nije na zidu zazvrndao telefon. Tako se trgnuo i skoio sav odrvenjen, a u grlu mu je bilo sve zapeeno od suhoga zraka. Kako je usnuo, objesila mu se glava niz divan, pak su mu usta ostala otvorena i sve je zaudaralo po uskom i neizraenom prostoru, to je bio zasien smrdljivim plinom. U meso Kukevo usjekli se uvojci i kovrice konjskih struna, to su provirivale kroz barunaste krpe razderane divanske presvlake, i to ga je peklo. - Halo ! Halo! Na telefon nije se javio nitko, nego se ula daleka grmljavina telefonskih ica,

i koljka je umila, kao da su po njoj greble hiljade i hiljade okorjelih nokata! Kukec je makinalno drao slualicu na uhu jedno vrijeme i sluao kroz crn i dalek nepoznat prostor, kako viu gradovi, telefonske centrale, eljeznike postaje, gdje netko daleko madarski kune, i taj otvoreni prozor u telefonskoj koljci, pun dinaminih mogunosti, zaveo ga je do ideje, da bi bilo dobro da se trgne, da izae nekamo daleko van, u tminu, u samou, u daljinu, van iz svega toga, to je teko i omeeno. Tako je objesio slualicu i poao na zrak. Rafael Kukec bio je nervik od naravi, i tu je alosnu podlogu svoga znaaja batinio od svoga pokojnoga oca, Petra Kukca, ovjeka iz osamdesetih godina, koji je pisao geometrijske udbenike za sve srednjokolske zavode autonomne kraljevine. ivot je Rafaela Kukca u uzanom i sivom provincijalnom gradu protekao tako jednolino i dosadno, da je on u posljednje vrijeme potpuno rezignirao i stao se baviti suludim, ali iskrenim idejama, da bi ipak bilo bolje umrijeti nego ivjeti! Izgledalo je profesoru Kukcu, da u grobu ipak ne e biti tako neugodno kao u ovom blatnom, panonskom i nevjerojatno dosadnom gradu, gdje je on osuen da ivi ve iks godina. U grobu e biti crna, panjolska tiina, dvorska, ceremonijalna tiina, i svi e ljudi leati u najboljem, sveanom ruhu, kao da su doli na pir i slavu. Grad je ovaj izgledao Kukcu crnim mlinom, to melje sve velike daljine i prostore, i neprestano melje, svaki dan, od ranoga jutra, kada straari vode blijede, lancima okovane bludnice i provalnike, i vojnici bubnjaju, do u kasnu no, kada zijevaju bankovni trezori osvijetljeni crvenim aruljama, i kada se po redakcijama i bolnicama pate none inspekcije. Osjeao je profesor Kukec u posljednje vrijeme sve intenzivniju potrebu, da izae iz toga mlina nekamo na "kraj" toga ivota i da se tamo na tome "kraju" negdje sunovrati u prazninu. Znao je on vrlo dobro, da u praznom prostoru stoje svijetle nebeske kugle na velikim astronomskim daljinama (to ih je on vrlo esto ispisivao kredom na kolskoj ploi u viim razredima), i ma da je on po svom graanskom zanimanju rukovao tim astronomskim daljinama, sve je to ustvari njemu bilo prilino mutno i nejasno, i on je vrlo esto sanjario o tom sveanom "kraju" i konanoj praznini, gdje vie niega po svoj prilici nema. Ni matematike, ni astronomskih daljina, ni iega! On je bio ovjek boleivo dobroudan i njegovo ivotno naelo, da bi trebalo ljubiti ljude, biti legendarno dobar i prilagodljiv, nije proistjecalo ni iz kakvih velikih, u posljednje vrijeme toliko razvikanih "sveovjeanskih programa" ve naprosto iz priroene, slatke, gotovo slinave dobroudnosti. On je volio ljude i eao za ljudima, zapijao s njima po kavanama novac, to bi ga zaraivao na instrukcijama bogatake djece, traio ljude po ulicama i po krmama, ali je samotovao ponajvie, i sve je izgledalo, kao da je zakljuano lokotom pred njim i nitko ga nije putao k sebi u blizinu. Ljudi su bili svi u glavnome sebeljubivi malogradanski filistri, to su povlaili sa sobom svoj slinavi egoizam kao puevi kuicu, i svi su preli svoje ivote po mranim zakucima obiteljskim kao pauci, i nitko nije shvaao njegove mile i iskrene sveljudske i u ovjeanstvo zaljubljene irine. Tako je i danas poslijepodne u

oaju dosadne blagdanske osamljenosti pokucao na vrata jednoga svoga druga, profosora matematike, ali mu je taj otvorio tek poslije dugog i upornog kucanja, nabreklih ila, crven, krv mu se podlila pod one bjelutke i trepereim glasom, gutajui gvalju u grlu, on ga je odbio surovo - da to nije nain kucati tako naprasito, kada se ne otvara, jer da on ne moe, pardon, ali on ima posjet... - Pa da! Naravna stvar! On je kucao tri puta, ali iz simpatije i samoe, a ne iz naprasitosti! Iz enje za ovjekom! Naravna stvar! Eh! Pa da! enka je u sobi! Eh! Da! enka! U Kukcu je bila praznina oajna, mrana praznina jednog nedjeljnog popodneva, on nije imao enke, njega je razdirala melankolina glad za ljudskim drutvom, za prijateljima, za glazbom, za smijehom, za rasvijetljenim dvoranama, i tako mu se smrklo sve i zgrila mu se utroba, i on je izaao na ulicu. To se sve dogodilo jo rano poslijepodne, a odonda se do iznemoglosti nahodao ispod bronanih generala, nasluao tramvajskog zvonceta na konjskome vratu, bio je u crkvi, u kavani, pio aspirine, bio u svojoj sobi, leao u zbornici, a sada je kao bijesna izmuena zvijer izjurio u prostor, i razmiljajui o svemu tome ubrzao svoj tromi korak, kao da se uri spram odreenog cilja. U jednoj sobi gospodske jednokatnice, to je nad ulaznom portom imala isklesan plemiki grb (jarca na stranjim nogama), vidjele se kroz prozor mrtvake crne draperije, i votanice su potitravale po tekom crnom suknu. U sobi u prvome katu leao je mrtvac. Zastao je Rafael Kukec na tren pred tim rasvijetljenim oknom i tako mu se itav grad priinio velikom mrtvanicom i jaka ga je tuga zalila kao smola, a onda se trgnuo i pojurio dalje. - Votanice, mrtvake dekoracije, rasvijetljena okna, grad je prazan, sve je zakljuano, a on hoda kroz ove tamne ulice, probija se kroz ovu maglu i blato, gleda ove irealno glupe kue, to su rasvijetljene kao papirnati gradovi s raznobojnim okancima od elatin-papira na svjetlobranima petrolejskih svjetiljaka! Jo je petrolejska rasvjeta po tim kuama i stoje utocrveni kuro-osvijetljeni prostori, mutni kao upaljeni urin bolesnika, i u tim prostorima meu nekakvim nemoguim, neukusnim pokustvom ive ljudi. I kakav je to ivot u tim kuama, to izgledaju kao kue na papirnatim svjetlobranima petrolejskih svjetiljaka? Kakva je to prokleta arhitektura s tim balkonima i tornjevima, gdje sve izgleda kao kulisa u glupom, gluhonijemom baletu?. Po tim kuama sjede njegovi drugovi, elavi profesori s umjetnim zubalima, sjede svezani lancima graanske gluposti sa svojim enama kod stola, i dok ena misli, to e kuhati sjutra (grah ili rezance), oni ispravljaju kolske zadanice. To su ti njegovi elavi, gladni i otrcani, glupi drugovi, to predavaju djeci, da je Chile pusta, primorska, krevita zemlja, po kojoj duvaju slani vjetrovi s Pacifika, a nisu nikada jo vidjeli ni kvarnerskoga zaljeva. Oni govore po razredima uzvienim glasom o Euklidu, o Koperniku, o Platonovoj Republici, a umorni su, hru kao vree i savreno ih se nita ne tiu ni Platon, ni Euklid, ni Chile, krevita zemlja, po kojoj duvaju slani vjetrovi s Pacifika. Zgadilo se to sve Rafaelu Kukcu, i vlastita sudbina doivotnog ispravljanja drugoredakih zadanica i dosadno vegetiranje po

neizraenim sobama, i on je zagrabio niz blatnu, kestenovima obrubljenu cestu daleko izvan grada, a kako je cesta sjekla prugu i blato bivalo sve tee i gue, zakrenuo je na prugu i poao je eljeznikim nasipom u no. Na pruzi titrala su zelena semaforska svijetla, i jedna je crna lokomotiva u gvozdenom lomotu projurila, te se jo dugo ulo, kako ine na zaglavcima pragova udaraju u jednolinom razmaku kao da netko po njima bije kladivom. Iza plotova, tala i magazina, to su se samo nasluivali u tmini, svirao je sjever i u ledenim se talasima prelijevao preko sitnih i jedva zamjetljivih konstrukcija, to ih je ovjek povukao preko goleme zemaljske kore u svoje jadne, neznatne i prirodi savreno indiferentne svrhe. Slap se ledene vjetrovite struje nalijevao preko sjevernih brda u dolinu, po kojoj se pet punih dana valjala jugovina na dnu kao otrovan plin, te se pod udarom vihora na hrptu gorskog modela pjenili oblaci kao pliskavice preko talasa morskih, magle se stale kidati i pokazale se zvijezde. Profesor Kukec sjetio se tih zvijezda s astronomskih karata (i ma da je njemu uvijek bilo neugodno, kada bi netko stao da govori o zvijezdama, jer je on sve te zvijezde lino poznavao i znao, da je na njima sve isto tako besmisleno i prazno, kao i na ovoj naoj zvijezdi), on se ovaj put ipak obradovao tim dalekim luima i duboko uzdahnuo, a ledeni sjever nalio mu se u utrobu kao aa hladne vode. - Lijepo je to stajati okomito i prkositi elementima u zvjezdanoj vjetrovitoj noi! ovjek se izgubi u smrdljivim pivnicama i ponorima, gdje su svi prostori zatvoreni kao kutije za cigarete! Ovdje na dnu nose ljudi u mozgovima predmete i stvari i staklene oi i federe ideja i interesa. A ipak ima zvjezdanih, vjetrovitih, elementarnih koncepcija, to ih u itavome gradu ne shvaa nitko, nego dva-tri samotna ovjeka, koji ovako u eksodusu eu u samoi. Osjeanje ove i ovakve ivotne stvarnosti jedino je vano, i taj duboki i jedini realitet ne osjea nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znai stajati svima stran, osamljen, dalek, tu, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvian! A ba to je problem! Treba se tui dan i no za taj realitet, i iz onih grimasa i uasa, luaka i prljavtina probijati se do samoe i do ovakve iste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izai! Izai treba u slobodne, plave prostore! Izai treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tuno, mrtvaki, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se derali sa enkama (i jednom i drugom i treom), sve ostaje iza nas, psi laju, a ovjek s palicom ee nebeskom vedrinom izmeu Oriona i Plejada i al mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kie, ni crkava, ni zbornice, ni matematikih zadanica, ni nekih bolesnih mozgova, to bale ovjeka kao slinavi puevi. Vjetar svira, ovjek hoda hrabro i silno, zvijezde kripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. ovjek sada nije jedan odreeni ovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj koli, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjeniave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, sputene zavjese, lokotima zakljuana

vrata, a po krmama vino, samoa i dim. Oh, kako mora da je neugodno ivjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjae, napunjene bljutavim bukuriem, i gdje je sve ogranieno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve vie. Energino je grabio korak za korakom udarajui svojim drvenim tapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskriavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, to se dizao na povrinu i pjenio kao mjehurii nad movarama. Drugoga jutra nali su prolaznici Kukevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobino duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom sluaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako