POJAM I NAZIV GRAANSKOG PRAVA

Graansko pravo u objektivnom smislu je grana privatnog

prava koja kao skup pravnih pravila ureuje one imovinske
odnose u koje ljudi ulaze povodom stvari, inidbi ili imovine.
Naziv graansko pravo potie iz rimskog prava kao prijevod latinskog
ius civile. Meutim, staro rimsko ius civile i moderno graansko pravo
su pojmovi razliitog sadraja. Teite naziva graansko pravo je na
subjektima pravnih odnosa, a ne na sadraju samih odnosa.
Naziv privatno pravo direktno je povezan sa podjelom cjelokupnog
prava na javno (ius publicum) i privatno (ius privatum), koju je izvrio
ve Ulpijan. Javno pravo je ono koje se odnosi na poloaj drave, a
privatno ono koje se tie koristi pojedinaca. Bitno je istai da je
graansko pravo bilo uvijek svrstavano ne samo u privatno pravo, ve
je jedno vrijeme bilo i njegov sinonim. Ali kad je zapoeo proces
sadrajnog raslojavanja, ostao je jedan skup pravnih pravila koje se u
teoriji nazivalo ope privatno pravo ili ope graansko pravo. U
privatno pravo danas, osim graanskog prava, spadaju i trgovako
pravo, autorsko pravo, pravo vrijednosnih papira, pravo osiguranja i dr.
Naziv imovinsko pravo neposredno asocira na sadraj tog prava i
prirodu odnosa koje ureuje. Ono ureuje uglavnom imovinsku zatitu
neimovinske sfere ovjeka.
3. NAELA GRAANSKOG PRAVA

Posebno karakteristina su 4 naela graanskog prava:

-Naelo dispozitivnosti-znai da graanskopravni odnos nastaje,

mijenja se i prestaje prvenstveno voljom stranaka. Na podruju
obveznog prava ovo naelo manifestuje se kao sloboda ugovaranja.
Sloboda ugovaranja podrazumijeva slobodu svakog uesnika u prometu
da se odlui da li e ui u obvezni odnos ili ne, slobodu izbora vrste
ugovornog odnosa, te slobodu utvrivanja oblika i sadraja ugovornog
odnosa. Svaki pravni poredak utvruje ope granice slobode ugovaranja
koje stranke ne smiju prekoraiti. U stvarnom pravu naelo
dispozitivnosti manifestuje se u slobodnom koritenju i raspolaganju
stvarima i pravima koja imamo na stvarima. U nasljednom pravu naelo
dispozitivnosti izraava se u slobodi oporunog raspolaganja.

-Ravnopravnost stranaka- u graanskopravnom odnosu je

koordiniran. Nema subordinacije koja je karakteristina za upravno
pravo.
 - Imovinska sankcija
Sankcija je tetna posljedica koja pogaa onoga ko se ne dri
nareenja ili zabrane izraene u pravnoj normi. Sankcija je takoer
posljedica koja stie onoga ko ne izvri obavezu koju je preuzeo
stupanjem u graanskopravni odnos. Sankcije su u graanskom
pravu bile u poetku line (duniko ropstvo).

- Prometnost prava. Pri prometnosti se misli na promet

subjektivnih graanskih prava. Subjektivno graansko pravo je
ovlatenje koje nastaje za uesnika konkretnog graanskopravnog
odnosa na osnovu normi graanskog prava u objektivnom smislu.
Mogunost prometa subjektivnih imovinskih prava postoji jedino u
graanskom pravu, uz odreene izuzetke koji se nazivaju strogo
osobna graanska prava, a koja se ne mogu dobrovoljnim
sporazumom prenositi sa jedne osobe na drugu. (npr.roditeljsko
pravo)
 5. ODNOS GRAANSKOG PRAVA PREMA DRUGIM GRANAMA PRAVA

Graansko pravo trgovako pravo. Postoje 2 varijante ovog odnosa:

Dualistika varijanta sastoji se u potpunom odvajanju trgovakog od
graanskog prava. Monistika varijanta zadrava jedinstvenost
graanskog prava za sve vrste subjekata i pravnih poslova, sa eventualnim
odstupanjima za privrednopravne subjekte i poslove.
Graansko pravo porodino pravo. Izmeu graanskog i porodinog
prava postoje slinosti i razlike, kako u prirodi odnosa, tako i u metodama
ureivanja tih odnosa. Slinost u pogledu odnosa postoji u dijelu imovinskih
odnosa u braku i porodici. Priroda ostalih odnosa je meusobno potpuno
razliita. U porodinom pravu ureuju se lini odnosi, a imovinski odnosi su
podreeni ostvarenju linih prava. Metodoloka slinost je u naelu
dispozitivnosti (dobrovoljnosti) zasnivanja odnosa i naelu ravnopravnosti
subjekata, a razlike su neprometnost porodinih subjektivnih prava i
odsustvo imovinske sankcije u porodinom pravu.
Graansko pravo radno pravo. Radno pravo je prije osamostaljenja u
zasebnu granu prava bilo sastavni dio graanskog prava. Osnovni
instrument radnog odnosa je bio ugovor o slubi (locatio conductio
operarum).
 Graansko pravo upravno pravo. Metode, odnosno naela
upravnog prava suprotni su onima graanskog prava. Umjesto
ravnopravnosti i koordinacije meu strankama, u upravnom pravu
vai naelo subordinacije, umjesto naela prometnosti naelo
neprometnosti i delegacije nadlenosti, umjesto imovinske sankcije
preovladava lina sankcija. U upravnom pravu preovladavaju
kogentne, a u graanskom dispozitivne norme.

Graansko pravo meunarodno privatno pravo.

Meunarodno privatno pravo ureuje posebnu vrstu imovinskih
odnosa, a to su imovinski odnosi sa tzv.meunarodnim obiljejem.
Npr.ugovor o prodaji zakljue 2 dravljanina razliitih zemalja na
teritoriji tree drave. Postavlja se pitanje koje e nacionalno
graansko pravo biti primijenjeno u konkretnom sluaju. Taj zadatak
rjeava meunarodno privatno pravo pomou tzv.kolizijskih
pravila. Naziv meunarodno to pravo nije dobilo zato to je
zaista meunarodno, ve zato to ureuje privatnopravne odnose
sa meunarodnim obiljejima. Ono je unutranje pravo drave.
 IZVORI GRAANSKOG PRAVA

Pojam i vrste pravnih izvora

Izvori prava su razliiti oblici u kojima se javljaju pravna pravila. U

nauci o izvorima poznata je podjela na dravne i drutvene izvore
prava.
Za dravni izvor je karakteristino da je formalni tvorac prava
ustavom odreeni zakonodavni organ. Osnovni oblik u kome se javlja
pravno pravilo iz tog izvora je propis, posebno zakon. Norma je
heteromna, odnosno stvaralac norme nije istovremeno i adresat.
Za drutveni izvor ili tzv.autonomno pravo karakteristini su
samonormiranje meusobnih odnosa i akcija lanova odreenih
asocijacija. Norma je autonomna, odnosno oni koji stvaraju normu u
naelu su i njeni adresati.

Izvori graanskog prava su propisi, pravni obiaji, sudska praksa i

pravna nauka.

 PROPISI
Propis sadri napisano pravno pravilo. Meu propisima postoji rang koji
odreuje njihov meusobni odnos. Najznaajniji propisi su ustav i zakon.
Ustavi sadre relativno mali broj odredaba graanskog prava, ali one
imaju prvorazredan znaaj. Ustavom se ureuju temelji pravnog, politikog
i ekonomskog sistema odreene drutvene zajednice.
Zakoni
Pod zakonom se podrazumijeva akt donesen od strane zakonodavnog tijela
na ustavom propisani nain, a koji sadri apstraktno, ope pravno pravilo.
Zakon je najei i najuobiajeniji pravni izvor. Svaki zakon je propis, ali
svaki propis ne mora biti zakon. Propis je i svaki podzakonski akt. Za nae
graansko pravo karakteristino je da ono nije u cjelini ureeno novim
zakonima.
Retroaktivnost propisa
U svim modernim pravnim porecima postoji zabrana retroaktivnog
djelovanja propisa. Zabrana retroaktivnosti za zakonodavca vai relativno
jer moe odrediti da pojedine odredbe djeluju unatrag. Za sudiju je zabrana
retroaktivnosti apsolutna. U pravnoj nauci postoje 2 teorije koje pokuavaju
objasniti zabranu povratnog djelovanja propisa.
 PRAVNI OBIAJI
Pravni obiaji su pravila ponaanja koja su se formirala u drutvenoj zajednici na
osnovu nekog ponavljanjem utvrenog shvatanja, a zakonski im je propis svojom
normom direktno ili indirektno dao pravni karakter.
Pravni obiaj kao izvor prava mora sadravati 2 elementa:
-materijalni, koji pokazuje da je drutvena praksa koja se manifestuje kao vrenje
ili nevrenje odreenih radnji dovoljno esta, stalna i jednolina;
-psiholoki (opinio iuris sive necessitatis), tj.uvjerenje da se radi o
opeobaveznom pravilu ponaanja.
Iz navedenog slijede 2 osnovne karakteristike pravnih obiaja:
1.Pravni obiaji su subordinirani zakonskom pravu jer vae samo onda ako ih zakon
priznaje;
2.Pravni obiaji su supsidijarni pravni izvor, tj. u obzir dolaze samo ako odreeni
odnos nije u cjelini normiran propisom, a pravni obiaj nije protivan naelima na
kojima se zasniva pravni poredak odreene zajednice. Pravni obiaji su izvor naeg
graanskog prava.
Na podruju obveznih odnosa primjenjuju se tzv.trgovaki obiaji. Ako su kodificirani
nazivaju se uzansama. Nastaju kao proizvod ponavljanja i ujednaavanja poslovne
prakse uesnika u pravnom prometu. Ako se primjenjuju na promet svih vrsta robe
nazivaju se opim uzansama. U suprotnom, radi se o posebnim uzansama.
 SUDSKA PRAKSA

Sudskom praksom kao izvorom prava naziva se donoenje vie

saglasnih presuda od strane istog suda o istom pravnom pitanju na
osnovu kojih se formira opeobavezna pravna norma. Sudska
praksa je indirektan izvor prava jer kod nas sudska odluka nema
karakter presedana. Zbirke sudskih odluka nemaju karakter
zakona, ve odluka vieg suda djeluje na nii sud samo snagom
svoje uvjerljivosti, te zbirke sudskih odluka djeluju pozitivno na
ujednaavanje sudske prakse.

PRAVNA NAUKA

Pravna nauka je takoer samo indirektan izvor prava. Ona djeluje

na sud samo snagom svoje uvjerljivosti, ali se sudija u konkretnom
sluaju ne moe pozvati na neko nauno djelo kao na zakon.
 POJAM I POSTANAK GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA

Graanskopravni odnos je drutveni odnos koji je ureen pravnim

pravilima graanskog prava. U prvom redu se javlja kao faktiki,
materijalni drutveni odnos. Materijalni drutveni odnos postaje
graanskopravnim odnosom u trenutku kada ga graansko pravo prizna i
uredi. Time se stvara mogunost prinudnog ostvarivanja prava i obaveza
subjekata u takvim odnosima. Pretvaranjem faktikih drutveno-
ekonomskih odnosa u graanskopravne odnose omoguava se privredno
kretanje.
Izmeu drutveno-ekonomskih odnosa sa jedne i graanskih prava sa
druge strane, postoji uzajamno djelovanje. Drutveni odnosi daju
graanskom pravu sadraj, a graansko pravo tim odnosima daje pravnu
karakteristiku.

PRAVNE INJENICE

Pravne injenice su injenice za koje pravo vee postanak,

promjenu ili prestanak pravnog odnosa, a u vezi s tim postanak,
prestanak ili promjenu subjektivnih prava. Pravne injenice se dijele s
obzirom na postanak i s obzirom na funkciju u normiranju samog
graanskopravnog odnosa.
 VRSTE PRAVNIH INJENICA S OBZIROM NA POSTANAK

Po ovom kriteriju pravne injenice se dijele u 2 osnovne vrste:

prirodni dogaaji i ljudske radnje.
Prirodni dogaaji postaju pravne injenice kada pravo za njih
vee pravne uinke. Takvi dogaaji nazivaju se i pravnim
dogaajima (npr.roenje, smrt, protek vremena itd).
Ljudske radnje su manifestacije ljudske volje za koje su vezani
pravni uinci. Dijele se na dozvoljene (pravne radnje) i
nedozvoljene (delikti). Meu pravnim radnjama najvaniji je pravni
posao. To je oitovanje volje stranaka usmjereno na postizanje
dozvoljenih pravnih uinaka. Takvi uinci su postanak, promjena ili
prestanak graanskopravnog odnosa.
Delikti su nedozvoljene ili protupravne ljudske radnje. U
graanskom pravu radi se o graanskim deliktima, za razliku od
krivinih. Delikt je protupravna radnja uz koju norme graanskog
prava i mimo volje poinioca veu nastanak odnosa odgovornosti
za tetu.
 VRSTE PRAVNIH INJENICA S OBZIROM NA FUNKCIJU
S obzirom na funkciju, pravne injenice se mogu javljati kao pretpostavka,
pravna osnova, presumpcija i fikcija.
Pretpostavka je pravna injenica koja je zaista kao injenica realno
nastala u stvarnosti, a potrebna je da bi nastao, promijenio se ili prestao
odreeni graanskopravni odnos. Npr.ako je neko zaista umro, tada je ta
pravna injenica pretpostavka za otvaranje nasljedstva. Dakle, dok u
obinom govoru izraz pretpostavka koristimo kada nismo sigurni da li se
neto dogodilo ili ne, u graanskopravnoj terminologiji se pod
pretpostavkom podrazumijeva injenica koja se sigurno dogodila i ije
postojanje se uvijek moe dokazati.
Pravna osnova je ona bitna pretpostavka za koju se vee postanak,
promjena ili prestanak subjektivnih graanskih prava. Naime, subjektivna
prava uvijek proizilaze iz jedne pretpostavke. Da bi se ta pretpostavka za
koju je povezano subjektivno graansko pravo razlikovala od svih ostalih
koje su potrebne za postanak odnosa, ona se naziva pravnom osnovom.
Prema tome, svaka pravna osnova je pretpostavka, ali svaka pretpostavka
nije pravna osnova. Npr, pretpostavke za oporuno nasljeivanje su: smrt
ostavitelja, imovina, ivi nasljednici u trenutku smrti ostavitelja, sposobnost
nasljednika za nasljeivanje, oporuka u korist odreenog nasljednika.
Pravna osnova iz koje nastaje subjektivno pravo odreenog nasljednika na
nasljedstvo oigledno je postojanje oporuke u njegovu korist.

 Presumpcija je pravna injenica koja se smatra dokazanom dok

se ne dokae suprotno. Kao presumpcija se moe tretirati samo
ona pravna injenica koju je propis odredio. Takva injenica zove se
pravna presumpcija (praesumptio iuris). Osim pravne presumpcije
koja se uvijek moe oboriti dokazom, postoji i tzv.neoboriva
presumpcija koja se naziva pravna presumpcija i o pravu
(praesumptio iuris et de iure). Neoboriva presumpcija znai da
se neka injenica smatra po propisu kao dokazana, a protivdokaz
uope nije dozvoljen (npr.poznavanje stanja u zemljinim
knjigama).

Fikcija je pravna injenica za koju se zna da se uope nije

dogodila ili da se nikad nee ni dogoditi, ali se uzima kao da se
dogodila da bi mogao nastati, promijeniti se ili prestati neki pravni
odnos. I za fikciju vai naelo da se ne moe fingirati svaka pravna
injenica, ve samo ona za koju propis to dozvoli.
 SUBJEKTI GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA

Pravni subjekt je nosilac prava i obaveza. Za pravni subjekt esto se

koristi izraz osoba (lice). Pravni subjekt moe biti fizika osoba i pravna
osoba.
Pravna sposobnost je svojstvo biti nosilac prava i obaveza. Ona je
osnovno svojstvo pravnog subjekta. Ako bi se nekom pravnom subjektu
oduzela pravna sposobnost, on bi prestao biti pravnim subjektom (ovjek
bi sa pravnog gledita postao stvar, a pravna osoba bi prestala postojati).
Poslovna sposobnost je svojstvo da se vlastitim oitovanjima volje
stiu prava i obaveze. Svaki pravni subjekt mora imati pravnu sposobnost,
ali ne mora imati i jednak stepen poslovne sposobnosti.
Deliktna sposobnost (uraunljivost) je svojstvo pravnog subjekta
da bude odgovoran za svoja protivpravna djela. Dok se za poslovnu
sposobnost trai pravno relevantna volja pravnog subjekta, za deliktnu
sposobnost trai se odreeni stepen svijesti (mogunost
samoopredjeljenja). Zbog toga i poslovno nesposobne osobe mogu biti
deliktno sposobne.
Pravna i poslovna sposobnost nisu ni prava ni dunosti, ve svojstva.
Razlika je u tome to se osoba moe odrei svojih subjektivnih prava, ali
se svojstava ne moe sama odrei.
 POJAM, POSTANAK I PRESTANAK FIZIKE OSOBE

Fizika (prirodna) osoba je iv ovjek kao subjekt prava. ovjek

postaje pravnim subjektom samo onda ako mu to pravni poredak
priznaje.
Fizika osoba postaje roenjem. Ponekad se ukazuje potreba da se
neroenom djetetu sauvaju neka prava. Dijete u majinoj utrobi u pravu
se naziva nasciturus. Kod nasciturusa se sluimo fikcijom onaj ko e se
roditi uzima se kao da je ve roen. Pri tome se mora voditi rauna o
slijedeem:
Fikcija mora ii u korist nasciturusa;
Dijete se zaista mora roditi ivo. U suprotnom otpadaju sve pravne
posljedice fikcije.

Fizika osoba prestaje smru. Smrt znai i prestanak pravne sposobnosti

fizike osobe. U sluaju da se ne zna da li je osoba ije pravne odnose
treba razrijeiti iva ili mrtva, pravo se slui presumpcijom smrti koja se
u naem pravu pojavljuje u vidu proglaenja nestale osobe umrlom.
Dakle, ovom presumpcijom prezumira se i prestanak pravne sposobnosti
fizike osobe.
 POSLOVNA I DELIKTNA SPOSOBNOST FIZIKE OSOBE
Poslovna sposobnost fizike osobe ima 3 stepena: puna i ograniena
poslovna sposobnost, te poslovna nesposobnost.
Puna ili potpuna poslovna sposobnost stie se po naem pravu sa
navrenom 18.godinom ivota. Osobe koje su navrile 18 godina
nazivamo punoljetnim (izuzetak su stariji maloljetnici koji su zakljuili
brak). Punoljetna osoba moe sama sklapati pravne poslove.
Ograniena ili djelomina poslovna sposobnost-pravni poslovi koje
sklopi osoba sa ogranienom poslovnom sposobnou vae tek onda kada
ih odobri zakonski zastupnik te osobe. Pravni posao koji sklapa osoba
ograniene poslovne sposobnosti zove se epavi pravni posao
(negotium claudicans).
Potpuna poslovna nesposobnost-osobe koje su potpuno nesposobne
ne mogu uope same sklapati pravne poslove, ve to za njih ine njihovi
zakonski zastupnici. Kod nas su potpuno poslovno nesposobni maloljetnici
mlai od 15 godina i punoljetne osobe koje su sudskom odlukom potpuno
liene poslovne sposobnosti, a usljed zakonom odreenih razloga.
Deliktna sposobnost nastupa sa navrenom 14.godinom ivota.
Maloljetnik koji je navrio 14 godina potpuno je deliktno sposoban ako je
duevno zdrav. Duevno zdravlje se presumira. Maloljetnik izmeu 7 i 14
godina ivota nije deliktno sposoban, ali e iznimno biti ako se dokae da
je pri injenju graanskog delikta bio sposoban za rasuivanje.
 PRAVNA (JURISTIKA OSOBA)
Pravna osoba je drutvena tvorevina kojoj je pravni poredak priznao
pravnu sposobnost.
Historijski korijeni pravne konstrukcije pravne osobe nalaze se u
srednjevjekovnim pravnim shvatanjima koja su dijelom zasnovana na
rimskom i kanonskom pravu, a dijelom na germanskom i drugim
obiajnim pravima evropskog kontinenta.

OSNOVNE PRAVNE TEORIJE O PRAVNOJ OSOBI

1.Teorija fikcije-prema ovoj teoriji, drutvene tvorevine nisu personae,
jer nisu bia koja imaju vlastitu volju. Tu se samo zamilja da persona
postoji, dakle fingira se subjekt kojeg Heise prvi u literaturi naziva
juristikom osobom. Teoriju fikcije su preko Savigny-a prihvatili
pandekisti. Teorija fikcije danas se naziva klasinom teorijom, jer su sve
ostale teorije nastale kao plod kritikih osvrta na tu teoriju.
2.Potvrdne teorije
-organska teorija ljudski kolektiv smatra stvarno postojeom
kolektivnom osobom, koja je ivi organizam, kao i ovjek. Taj pravac, koji
kolektiv vie psihologizira, vee se uz Zitelmann-a. Osnovna zasluga
organske teorije je u tome to je upozorila na realnu egzistenciju pravnih
osoba. Krupan nedostatak joj je to je poistovijetila organizam i
organizaciju.
 -teorija pravne realnosti prihvaena je i razraena od strane
francuske civilistike doktrine. Ova teorija pravne ili tehnike
realnosti naglaava 2 osnovna naela:
-da treba priznati postojanje pravne osobe ak i u sluaju zakonske
utnje, uvijek kada se kolektivni interes organizovano izrazi;
-da treba priznati sva prava pravnoj osobi, aki preko zakonskog
teksta, ako su takva prava potrebna za realizaciju kolektivnog
interesa.

-teorija ustanove ili institucije-po ovoj teoriji, iji je autor

Hauriou, pravna ustanova je drutvena organizacija u kojoj
pojedinci spontano organiziraju kolektiv radi ostvarenja odreene
ideje. Kolektiv postaje ustanova i automatski stie pravnu
sposobnost im postigne takav stepen koncepcije i organizacije na
kome postaje svjestan svojih zadataka i ciljeva. Teorija ne moe
pruiti pravni kriterij koji sigurno odvaja organizacije koje jesu
pravne osobe od onih koje to nisu.
3.Odrine teorije

-teorija namjenske imovine. Brinz je poeo uiti da prava ne

pripadaju samo nekome, ve da mogu pripadati i za neto. Brinz je bio
uvjeren da mogu postojati subjektivna prava bez subjekta. To su
imovinske mase bez subjekta, ali sa odreenim ciljem. Umjesto pravne
osobe, Brinz je postavio teoriju o namjenskoj imovini. Obzirom da je i
teoretski neodrivo uenje o postojanju subjektivnih prava bez subjekta,
smatra se da Brinz nije nita doprinio nauci o pravnoj osobi.

-teorija destinatora, iji je autor Ihering smatra da stvarni subjekti

prava kao pravnih osoba jesu korisnici kojima je imovina namijenjena.
Iheringu je nedostajalo precizno razlikovanje izmeu vlasnitva u
ekonomskom i pravnom smislu.

-teorija kolektivnog vlasnitva. Njen autor, francuski teoretiar

Planiol, doao je na ideju da pravna osoba ne postoji, odnosno da je
potpuno nepotrebna, te da bi je trebalo zamijeniti pozitivnim pojmom
kolektivnog vlasnitva koje realno postoji ispod maske koja se naziva
pravnom osobom.
 Druge odrine teorije obuhvataju autore koji negiraju
postojanje subjektivnih prava uope. Budui da njima ne treba
nikakav pravni subjekt, u konstrukciji im ne treba ni pravna osoba.
Predstavnici tih teza su Duguit i Kelsen.

4.Teorija realne egzistencije moe se postaviti ako se kao

rezultat opih napora nauke, legislative i prakse pokua izvui ono
zajedniko. Supstrat osobnosti moe biti ivo ljudsko tijelo i u tom
sluaju se pravni subjekt javlja kao fizika osoba. Meutim,
supstrat osobnosti moe biti odreeni skup pojedinaca ili odreena
imovinska masa i tada je pravni subjekt pravna osoba. U prvom
sluaju radi se o korporaciji, a u drugom o zavodu ili zakladi.
Subjektivitet fizikih i pravnih osoba je jedinstven.
POSTANAK PRAVNE OSOBE

U nauci se smatra da su potrebne najmanje 3 pretpostavke da bi se neka

drutvena tvorevina mogla pojaviti kao pravni subjekt:
1.Drutvena tvorevina mora imati trajnu i vrstu organizaciju, prema
vanjskom svijetu mora predstavljati organizacijsko jedinstvo;
2.Organizacija mora imati zasebnu imovinu, odvojenu od imovine lanova;
3.Sticanje pravne sposobnosti (subjektiviteta).
Mogua su 3 praktina rjeenja pitanja sticanja pravnog subjektiviteta.
Po sistemu slobodnog udruivanja, pravna osoba nastaje
organiziranjem, to se vidi iz statuta. Nadlenom dravnom organu mora se
podnijeti prijava, meutim ona nema konstitutivni karakter.
Po sistemu normativnog akta drutvena tvorevina dobiva pravnu
sposobnost na 2 naina: direktnim propisom kojim se osniva tano
odreena pravna osoba ili odreivanjem pretpostavki koje neka organizacija
mora ispuniti da bi postala pravna osoba. Pravna sposobnost stie se tek
registracijom. Meutim, nadleni organ mora izvriti registraciju u sluaju
da su ispunjene zakonske pretpostavke.
Po sistemu koncesije, organizacija dobiva pravni subjektivitet posebnim
aktom upravnog organa. Taj akt daje se po diskrecionoj ocjeni i naziva se
odobrenjem.
Navedene pretpostavke su kumulativno postavljene.
 PRAVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

Pravna sposobnost fizike osobe ira je od pravne sposobnosti

pravne osobe. Za fiziku osobu se kae da ima opu pravnu
sposobnost, a za pravnu osobu da ima posebnu pravnu
sposobnost. Fizika osoba djeluje u okviru onoga to nije
zabranjeno, a pravna osoba u okviru onoga to joj je odreeno
statutom pravne osobe. U statutu je izraena tzv.statika volja
pravne osobe. Tu se odreuje cilj, odnosno svrha pravne osobe, a
time i obim pravne sposobnosti.
Statut ili ugovor o osnivanju nuno sadri i unutranju organizaciju
pravne osobe, kao i odredbe o imovinskoj podlozi pravne osobe.
Statut, odnosno ugovor, mora predvidjeti i lanska prava, odnosno
odreena prava korisnika. Budui da je u statutu izraena volja
pravne osobe, on uvijek ima oblik, a esto i snagu pravnih propisa.
Isto vai i za ugovor o osnivanju pravne osobe.
 POSLOVNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

Pravna osoba svoju dinamiku volju izraava preko svojih organa.

Stoga pravna osoba postaje poslovno sposobna preko svojih organa.
Zato statut pravne osobe mora predvidjeti organe pravne osobe. Tijelo
ili organ je fizika osoba ili skup fizikih osoba preko kojih
pravna osoba izraava svoju vollju. Radnja organa pravne osobe u
okvirima statuta smatra se radnjom same pravne osobe (npr.akt koji
donosi dekan fakulteta nije njegov osobni akt, ve akt fakulteta).

Ako sa stanovita pravne i poslovne sposobnosti usporedimo fiziku i

pravnu osobu, dolazimo do slijedeih zakljuaka:

1.Kod fizike osobe pravna i poslovna sposobnost ne nastaju

istovremeno. Kod pravne je suprotan sluaj.
2.Za fiziku osobu je karakteristino stepenovanje poslovne
sposobnosti, za pravnu ne.
3.Za fiziku osobu ne postoji stepenovanje pravne sposobnosti, koje je
karakteristino za pravne osobe.
 DELIKTNA SPOSOBNOST PRAVNE OSOBE

Priznanje poslovne sposobnosti pravne osobe polazna je osnova i za priznavanje

njene deliktne sposobnosti. Postoji odgovornost gdje se trai krivica, kao i
odgovornost za tetu bez krivice. Ako se trai krivica, krivica pravne osobe
prosuivae se po krivici njenih organa. Ako je organ pravne osobe fizika osoba,
za krivicu se trai uraunljivost. Ako je organ pravne osobe kolektivan, postoje
propisi po kojima se zasniva odgovornost i u takvom sluaju.

VRSTE PRAVNIH OSOBA

Postoje 4 osnovne vrste pravnih osoba: pravne osobe javnog prava i pravne
osobe privatnog prava, te korporacije i zaklade.
Kod podjele pravnih osoba na javne i privatne, u javne se svrstavaju one koje
ostvaruju javne ciljeve i interese, a u privatne one koje slijede privatne ciljeve i
interese. Kao dopunski kriterij po kome se pravne osobe mogu smatrati pravnim
osobama javnog prava navode se osnivanje, finansiranje, upravljanje i kontrola
od strane drave, javna ovlatenja i sl. Prema tim kriterijima, u pravne osobe
javnog prava ubrajaju se drava, jedinice lokalne samouprave i uprave, javna
preduzea itd. Sve ostale pravne osobe spadale bi u pravne osobe privatnog
prava.

 Podjela pravnih osoba na korporacije i zaklade vri se prema

tzv.supstratu pravne osobnosti.
Korporacija je organizirani kolektiv fizikih osoba koji je
samostalan pravni subjekt razliit od pojedinaca koji su lanovi
korporacije. Teite u supstratu pravne osobnosti je na skupu
fizikih osoba, mada korporacija ima svoju imovinu koja je razliita
od imovine lanova. Za korporaciju je karakteristino da se njen
identitet ne mijenja promjenom lanova. Kako je korporacija
samostalan pravni subjekt, njena pravna sposobnost nije zbir
pravnih sposobnosti njenih lanova. Zbog toga lan neke
korporacije moe stupati u graanskopravne odnose sa svojom
korporacijom. Tipine korporacije su dioniarska drutva.
Zaklada je za odreenu svrhu namijenjena imovinska masa kojoj
je pravnim poretkom priznata poslovna sposobnost. Zakladom
upravljaju fizike osobe, ali je dominantni element supstrata njene
pravne osobnosti upravo sama imovinska masa. Zaklada se osniva
aktom dravne vlasti ili pravnim poslom koji poduzima bilo fizika
ili pravna osoba.

 PRESTANAK PRAVNE OSOBE

Pravna osoba prestaje nestankom jedne od 3 prethodno spomenute

pretpostavke (organizacijsko jedinstvo, imovina, sticanje pravne
sposobnosti).

Osim toga, pravna osoba moe prestati:

propisom ili aktom dravne vlasti (zabranom);
postizanjem cilja zbog kojeg je osnovana;
smanjenjem broja lanova ispod odreenog broja koji je
npr.predvien statutom pravne osobe;
odlukom lanova koji ine pravnu osobu;
nestankom imetka pravne osobe;
steajem.
Pravna osoba nad kojom se provodi steaj prestaje postojati danom
upisa u sudski registar rjeenja o zakljuenju steajnog postupka.
Imovinskopravni odnosi takve pravne osobe rjeavaju se u postupku
likvidacije.
 POJAM SUBJEKTIVNOG GRAANSKOG PRAVA

Najpoznatiji pokuaji definiranja subjektivnog prava su:

Teorija volje njemakog pravnika Windscheida, prema kojoj je

subjektivno pravo pravnim poretkom zagarantovana mo volje,
pravnim poretkom priznata vlast ili gospodstvo.
Iheringova teorija interesa, prema kojoj u subjektivnom pravu
treba vidjeti pravno zatien interes. Interes je uvijek neka korist ili
dobro u najirem smislu rijei.
Voljno-interesna teorija, koja predstavlja sintezu prethodnih, je
najprihvaenija. Prema ovoj teoriji, subjektivno pravo definira se kao
pravnim poretkom pojedincu dodijeljena mo volje, odnosno pravna
mo u svrhu zadovoljenja njegovih potreba. Pojam pravna mo
podrazumijeva ovlatenje priznato od strane pravnog poretka na
osnovu kojeg pojedinac smije djelovati.
Na bazi ovih gledita moe se dati slijedea definicija: Subjektivno
graansko pravo su ovlatenja koja pravnom subjektu u
odreenom graanskopravnom odnosu priznaju norme
objektivnog graanskog prava.
 RAZLIKA IZMEU PRAVA U SUBJEKTIVNOM I OBJEKTIVNOM
SMISLU

Graansko pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila kojima

se ureuju odreeni drutveni odnosi. U subjektivnom smislu, to je
skup ovlatenja koje norma objektivnog prava priznaje subjektima u
odreenom graanskopravnom odnosu. Dakle, nema subjektivnih
prava bez pravnog subjekta. Nasuprot tome, objektivno pravo kao skup
apstraktnih pravnih pravila nema neki pravni subjekt koji bi bio njegov
nosilac.

FUNKCIJA SUBJEKTIVNIH GRAANSKIH PRAVA

Putem subjektivnih prava izraavamo meusobni odnos pravnih

subjekata u odreenom graanskopravnom odnosu. Subjektivnom
graanskom pravu jednog subjekta odgovara obaveza drugog subjekta.
Osim toga, preko subjektivnih graanskih prava izraavamo i faktiki
odnos koji postoji izmeu subjekta i objekta u pravnom odnosu.
 SADRAJ SUBJEKTIVNOG GRAANSKOG PRAVA

Pripadanje i ovlatenje
Sa stanovita objekta, veza izmeu subjekta i objekta
graanskopravnog odnosa izraava se pripadanjem objekta
subjektu. Sa stanovita subjekta, ta veza se izraava putem
ovlatenja. Ovlatenjem se pravno izraava ekonomsko prisvajanje
pojedinih svojstava stvari unutar graanskopravnog odnosa. Tako je
npr.pravo vlasnitva u subjektivnom smislu maksimalan skup
ovlatenja koje pripadaju jednom subjektu u pogledu odreene
stvari. Vlasnik moe sa svojom stvari raditi sve osim onoga to je
propisima zabranjeno. Najtipinija vlasnika ovlatenja su
posjedovanje, upotreba, koritenje i raspolaganje.

Interes
Smisao ovlatenja jeste u njihovom cilju. Kada ovlatenja
posmatramo sa stanovita cilja, u ovlatenjima otkrivamo interese i
to prvenstveno materijalne interese subjekta.
 ZAHTJEV

Zahtjev je objektivnim pravom zagarantovana mogunost

da se od drugoga trai injenje ili proputanje koje
istovremeno znai ostvarivanje naeg subjektivnog prava.
Npr. pravo vlasnitva u subjektivnom smislu prati zahtjev
usmjeren protiv svih, da vlasnika niko samovoljno i protivpravno ne
ometa u obavljanju njegovih vlasnikih ovlatenja.
Ako ponaanje obveznika ne odgovara zahtjevu ovlatenika,
zahtjev daje mogunost da se subjektivno pravo prisilno ostvari. U
tom sluaju zahtjev dobiva oblik tube ili prigovora. Dakle, zathjev
nije identian sa subjektivnim pravom, ve je samo njegov pratilac.
Zahtjev moe zastarjeti, a da subjektivno pravo i dalje ostane.
Istovremeno, zahtjev nije identian ni sa tubom, jer se moe
postaviti i u obliku prigovora.
 VRSTE PRAVA U SUBJEKTIVNOM SMISLU

Apsolutna i relativna. Apsolutna su ona koja djeluju prema

svima (erga omnes), npr.pravo vlasnitva i druga stvarna prava.
Relativna subjektivna graanska prava su ona koja djeluju izmeu
tano odreenih stranaka (inter partes), npr.obvezna prava.

Prenosiva i neprenosiva. Prenosiva su ona koja se mogu

neogranieno prenositi sa jednih na druge pravne subjekte. Najvei
broj subjektivnih graanskih prava je prenosiv. Neprenosiva se
nazivaju i strogo osobna (lina) graanska prava, npr. osobne
slunosti usus, usus fructus i habitatio.

Glavna i sporedna. Sporedno (akcesorno) pravo je pravo iji

nastanak, prenos ili prestanak zavisi od postojanja nekog drugog
subjektivnog prava. Kao sporedna prava najee se javljaju
zalono pravo, pravo na ugovorenu kamatu, pravo na ugovornu
kaznu, na trokove, na plodove itd.
 Preobraajna prava. Pod preobraajnim pravom podrazumijeva
se ovlatenje pravnog subjekta da jednostranom izjavom volje
zasnuje, promijeni ili okona graanskopravni odnos sa drugim
subjektom bez njegovog pristanka. Prema uincima koje izazivaju,
preobraajna prava se mogu podijeliti na:

preobraajna prava nastanka graanskopravnog odnosa

(npr.prihvat ponude, okupacija itd);
preobraajna prava promjene graanskopravnog odnosa
(npr.pravo izbora kod alternativnih obaveza);
preobraajna prava prestanka graanskopravnog odnosa (npr.
otkaz ugovora, opoziv punomoi, pravo pobijanja ugovora itd).

Osim termina preobraajno pravo koriste se i nazivi

potestativno pravo i pravna mo. Preobraajna prava mogu
nastati na osnovu zakona ili ugovora. U pravilu su vezana za
prekluzivni rok (prestaju ako se ne ostvare u tom roku).
 OBJEKTI GRAANSKOPRAVNOG ODNOSA

Objekti graanskopravnog odnosa su stvari, inidbe i imovina

povodom kojih pravni subjekti stupaju u odnose.

STVARI

POJAM STVARI

Pod stvarima u pravnom smislu podrazumijevaju se

materijalni dijelovi prirode koji se mogu ulima primijetiti,
koji su prostorno ogranieni i koji postoje u sadanjosti ili
za njih postoje pretpostavke da e doista nastati u
budunosti.
 PODJELA STVARI

Stvari se prema razliitim kriterijima mogu podijeliti u razliite grupe.

Podjela stvari po kriteriju prometnosti

Prometna sposobnost stvari je sposobnost stvari da se pojave
kao objekti subjektivnih prava i kao objekti pravnih poslova. Po
ovom kriteriju stvari se dijele na:

Stvari u prometu (res in commercio) su stvari na kojima postoji

neograniena mogunost sticanja prava vlasnitva, i svih drugih
imovinskih prava. Stvar u prometu nije identian pojam sa robom. Roba je
pokretna stvar, a stvar u prometu moe biti i nekretnina. Poznato je da se
zemlja ne smatra robom.
Stvari ograniene u prometu su stvari iji se promet ograniava iz
odreenih drutvenih, ekonomskih, politikih i drugih razloga (npr.lijekovi,
oruje, opojne droge, eksplozivi, otrovi itd).
Stvari izvan prometa (res extra commercium) su stvari koje uope ne
mogu biti objekti imovinskih prava niti pravnih poslova (npr.javni putevi,
parkovi itd).
 Podjela stvari po kriteriju prirodnih osobina

Pokretne i nepokretne stvari (res mobiles res immobiles).

Pokretne su stvari koje se mogu premjetati u prostoru a da se pri tome ne
uniti njihova bit, odnosno da se time ne promijeni njihova dosadanja
struktura. Nepokretne stvari su one koje ne mogu mijenjati poloaj u
prostoru a da im se time ne uniti bit, odnosno ne promijeni struktura. Na
pitanje da li je odreena stvar nekretnina odgovara se pomou kriterija
prirodne kvalitete, kriterija pertinencije i kriterija posebnih ciljeva.
Kriterij prirodne kvalitete-po ovom kriteriju nekretnine su prvenstveno
zemljita i sve ono to je sa zemljitem trajno povezano, bilo mehaniki ili
organski (zgrade, instalacije, usjevi itd).
Kriterij pertinencije-po ovom kriteriju, pertinencija se smatra
nekretninom ako slui njenim ekonomskim svrhama. Npr. traktor, plug, kola
itd na jednom poljoprivrednom dobru smatrajuse nekretninama kao i samo
dobro. Pertinencija je nekretnina po namjeni, to znai da je vlasnik
nekretnine odredio da odreena pokretna stvar trajno slui ekonomskoj svrsi
te nekretnine.
Kriterij posebnih ciljeva-po ovom kriteriju, odreena stvar se smatra
nekretninom zato to je tako odreeno propisom. Pravni reim za brodove i
avione vrlo je slian onome za nepokretne stvari (upisivanje u registre sline
zemljinim knjigama i stvarnih prava na njima).
 Znaaj ove podjele prvenstveno se ogleda u injenici da za pokretne i
nepokretne stvari postoje razliiti pravni reimi u pogledu sticanja vlasnitva i
ostalih stvarnih prava. Nekretnine i stvarna prava na njima se upisuju u
gruntovnicu, to ne vai za pokretne stvari. Zalono pravo na nekretninama je
hipoteka i razlikuje se od zalonog prava na pokretnim stvarima koje se zove
runi zalog (pignus).
Zamjenjive i nezamjenjive stvari (res fungibiles res non fungibiles)
Zamjenjive su stvari koje se u prometu odreuju po vrsti, rodu, broju, mjeri
itd. Tu spadaju npr.brano, eer, vino, cement itd. Zamjenjive stvari zovu se i
generine (genus=rod). Nezamjenjive su stvari koje se u pravnom prometu
pojavljuju prema svojim strogo odreenim individualiziranim osobinama.
Oznaavaju se i terminom species (npr.odreena umjetnika slika). Kod pitanja
da li se u konkretnom sluaju radi o zamjenjivoj ili nezamjenjivoj stvari nije
uvijek odluan kriterij prirodne kvalitete, ve se uzima u obzir i volja stranaka.

Znaaj ove podjele posebno dolazi do izraaja u obveznom pravu, u sluaju

propasti stvari. Ako je objekat inidbe odreen kao genus, obveza naelno ne
prestaje propau stvari, jer genus ne propada (genus non perit). Kod
nezamjenjivih stvari, obveza prestaje u sluaju propasti stvari bez krivice
dunika. Ukoliko je species propala krivicom dunika, obveza se pretvara u
odgovornost za tetu.
 Potrone i nepotrone stvari (res consumptibiles res non
consumptibiles). Potrone su stvari koje se jednokratnom upotrebom
unitavaju ili im se vidljivo smanji supstanca. Nepotrone su stvari koje
se ne unitavaju prvom normalnom upotrebom, niti im se vidljivo
smanjuje supstanca. Potrone stvari su obino i zamjenjive, ali ne mora
uvijek biti tako. Npr.roendanska torta je potrona, ali nezamjenjiva
stvar. Obrnuto, zamjenjive stvari mogu istovremeno biti i nepotrone
(npr.igla). Kod odreivanja da li je odreena stvar potrona ili ne, ne
odluuje samo objektivni kriterij ve esto i volja stranaka: one mogu
potronu stvar tretirati kao nepotronu.
Ovo razlikovanje znaajno je kod stvarnih prava na tuoj stvari, npr.
na uzusfruktus mogu se dati samo nepotrone stvari.
Djeljive i nedjeljive stvari (res divisibiles res non divisibiles).
Pravno djeljive su stvari koje se mogu rastaviti na vie istovrsnih
dijelova, a da se pri tome ne umanji njihova vrijednost. Dijelovi i dalje
treba da ispunjavaju jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina.
Djeljive stvari su npr.zemljita. Ova klasifikacija posebno je znaajna
kod suvlasnitva i obveza sa vie vjerovnika i vie dunika. Nedjeljive
su stvari ijom bi se podjelom unitila njihova bit ili im se nesrazmjerno
umanjila vrijednost (npr.iva ivotinja, dijamant itd). Nedjeljivim se
smatraju i djeljive stvari ija podjela je propisom zabranjena.
 Postoje 3 naina podjele stvari:

fizika podjela (mehanikim putem),

geometrijska podjela (karakteristina za zemljite koje se linijama
dijeli na vie parcela)
civilna podjela (podjela po vrijednosti, tj.kod podjele nedjeljive
stvari stvar se proda pa se njena cijena podijeli).

Znaaj klasifikacije stvari na djeljive i nedjeljive posebno je izraen

kod razvrgavanja suvlasnike zajednice.
 Odnos izmeu pojedinih stvari

Jednostavne stvari su one koje po obinom shvatanju ine jedinstvo

(npr.kamen, biljka, ivotinja itd).
Sastavljene stvari su one koje nastaju spajanjem jednostavnih stvari u
novu cjelinu, na nain da upotrijebljeni dijelovi ne gube svoju prethodnu
fiziku egzistenciju. Razlikuju se 2 kategorije sastavljenih stvari:
Sastavljena stvar sa nesamostalnim dijelovima. Ovdje spadaju
stvari kod kojih sastavni dijelovi gube raniju samostalnost, ali zadravaju
fiziko postojanje. Gubitak samostalnosti sastoji se u tome da se sastavni
dio ne moe odvojiti, a da se time cijela stvar ne uniti (npr.armaturna
ipka u betonskom stubu). Ovakva sastavljena stvar pravno se smatra
cjelinom i zbog toga nisu mogua posebna imovinska prava na pojedinim
sastavnim dijelovima.
Sastavljena stvar sa samostalnim dijelovima je stvar kod kojih
sastavni dijelovi pored fizikog postojanja zadravaju i odreenu
samostalnost (npr.toak na automobilu). Na pojedinim sastavnim
dijelovima ovakve stvari mogua su zasebna prava koja nisu identina sa
pravom na cijeloj stvari (npr.toak posuen vlasniku auta ne postaje
njegovo vlasnitvo).
 Pripadak ili pertinencija je sporedna stvar koja je odreena da
tajno slui ekonomskoj svrsi neke glavne stvari, a da pri tome ne
postane njen sastavni dio. Karakteristike pertinencije su:
Ona je samostalna, ali sporedna stvar;
Pertinencija trajno slui svrsi glavne stvari (npr.klju i brava). Zato
npr. no kojim trenutno otvaramo pismo nije pertinencija tog pisma.
U vezi sa postankom i opstankom pertinencije bitni su subjektivni
i objektivni element. Kod pretvaranja neke stvari u pertinenciju
odluujuu ulogu ima volja vlasnika glavne i sporedne stvari, koji
odreuje da jedna stvar bude pertinencija druge (subjektivni
element). Meutim, vlasnik pertinencijom moe uiniti samo stvar
koja se u prometu normalno shvata kao pertinencija (objektivni
element).

Znaaj pertinencije je u tome to ona slijedi pravnu sudbinu glavne

stvari (accessorium sequitur principale). Ako se eli da pertinencija
ne bude obuhvaena pravnim poslom, to se mora izriito naznaiti.
 Plodovi (fructus)
Plodovi su proizvodi koji na odreeni nain nastaju od neke stvari, a
odreeni su da se odvoje od same stvari. To su prinosi koji se javljaju
redovno i periodino, pri tome ne umanjujui vrijednost same
plodonosne stvari.

S obzirom na nain postanka, plodovi se dijele u 3 kategorije:

Prirodni plodovi (fructus naturales) su organski proizvodi koje

stvar daje bez umanjenja svoje supstance i bez uea ljudskog rada
(npr.divlje voe, samonikla trava itd).
Industrijski plodovi su plodovi koje stvar daje uz uee ljudskog
rada i prirode (npr.plod plemenite voke). Industrijske plodove ne
treba poistovjeivati sa industrijskim proizvodima robom.
Civilni plodovi (fructus civiles) su plodovi (prihodi) koje se od
stvari dobivaju posredstvom nekog pravnog odnosa (npr.zajamnina,
zakupnina, kamate itd).
 Prirodni i industrijski plodovi mogu se podijeliti na:

Fructus pendentes (visei plodovi) su plodovi koji jo nisu odvojeni

od plodonosne stvari. Slijede pravnu sudbinu plodonosne stvari.
Fructus separati (odvojeni plodovi) su plodovi odvojeni od
plodonosne stvari koji su time postali samostalne stvari.
Fructus percepti (ubrani plodovi) su ne samo odvojeni od
plodonosne stvari, ve su i pobrani. Vano je u pravu razlikovati
odvojene i ubrane plodove. Vlasnik stie vlasnitvo plodova ve samom
separacijom. Isto vai za savjesnog posjednika, uzufruktuara i zakupca
dok ostali vlasnitvo stiu tek percepcijom.
Fructus consumpti (potroeni), fructus non consumpti
(nepotroeni) i fructus percipiendi (zanemareni plodovi).
Zanemareni plodovi su oni koje je trebalo ubrati, a to nije uinjeno. Ovo
razlikovanje znaajno je kod vraanja plodonosne stvari vlasniku.

Civilni plodovi dijele se na dospjele i nedospjele. Vlasnitvo civilnih

plodova stie se dosjelou i percepcijom.
 Ukupnost (skupina) stvari (universitas rerum)
Pod ukupnou stvari podrazumijeva se skup fiziki samostalnih i
meusobno ravnopravnih stvari koje su ujedinjene zajednikom
ekonomskom svrhom i u prometu se javljaju pod zajednikim
nazivom (npr.stado ovaca, roj pela, biblioteka itd). Objekat pravnog
odnosa nije skupina stvari kao cjelina, ve su to samo pojedine
stvari unutar skupine.

U okviru ukupnosti stvari treba spomenuti posebnu kategoriju koju

nazivamo komplementarne stvari. To je skup fiziki samostalnih
stvari koje predstavljaju takvu cjelinu u kojoj nedostatak jedne stvari
onemoguava normalnu upotrebu cjeline (npr.ah, par cipela, karte
za igranje itd). Vanost razlikovanja komplementarnih stvari
ispoljava se u sluaju obveza na predaju stvari. Npr. ako naruimo
biblioteku od 200 knjiga, a dobijemo samo 100, isporuilac je
obavezu izvrio nepotpuno. Meutim, ako naruimo 100 pari cipela
a dobijemo 200 lijevih cipela, isporuilac uope nije izvrio obavezu.
 Novac i procjenjivost stvari

Cijena je vrijednost stvari izraena u novanom obliku. Procjenjivost je

mogunost da se stvari svedu na svoj novani ekvivalent. Shodno tome,
procjenjive stvari (res aestimabiles) su one ija se vrijednost moe
izraziti novanim ekvivalentom. Neprocjenjive stvari (res
inaestimabiles) su one koje se ne mogu svesti na novani ekvivalent
(npr.pramen kose, gruda zemlje itd). S obzirom na procjenjivost stvari, u
graanskom pravu se razlikuju 3 vrste cijena:
-redovna cijena (pretium ordinarium)
Pod redovnom cijenom stvari, koja se esto naziva i trinom cijenom,
podrazumijeva se njena normalna prometna vrijednost.
-vanredna cijena (pretium extraordinarium) je subjektivna
vrijednost stvari koja je ipak procjenjiva objektivnim mjerilima. Kod
procjene se uzimaju u obzir posebne okolnosti korisnika stvari.
-afekciona cijena (pretium affectionis)
Pod afekcionom cijenom podrazumijeva se posebna subjektivna vrijednost
stvari koja nije procjenjiva objektivnim mjerilima. Tu se kod procjene uzima
u obzir samo vrijednost koju odreena stvar ima za odreeni subjekat bez
obzira na njenu prometnu vrijednost ili vezu sa drugim subjektima.
 POJAM I KARAKTERISTIKE INIDBE

inidba ili predmet obaveze je svaka pozitivna ili

negativna ljudska radnja koju je dunik na osnovu
obaveznog odnosa duan izvriti vjerovniku. Dok je stvar
objekat stvarnopravnih odnosa, inidba je objekat obaveznopravnih
odnosa.

Da bi se neka radnja ili proputanje smatralo inidbom, mora imati

slijedee pravne karakteristike:

inidba mora biti ljudska radnja. Djelovanje koje potie od

elementarne sile, ivotinje ili automata nije inidba. Pokreti
automata smatraju se radnjom njegovog vlasnika.
inidba mora imati imovinski karakter. Imovinski karakter inidbe
znai da se njeno ispunjenje direktno ili indirektno oituje u
promjeni imovinske mase jedne ili obiju stranaka.
 inidba mora biti objektivno mogua. Obaveza ne nastaje ako je
inidba u trenutku sklapanja pravnog posla bila objektivno
nemogua. To je tzv.prvobitna nemogunost inidbe. Obaveza
ne konvalidira ako je prvobitna nemogunost inidbe naknadno
otpala. Ako je prvobitno mogua inidba postala nemogua bez
krivice dunika, obaveza se gasi. U suprotnom sluaju pretvara se u
odgovornost za tetu. Subjektivna nemogunost inidbe znai
da je inidba nemogua samo za odreeni subjekat. Subjektivna
nemogunost ne ukida obavezu, ve je pod odreenim
pretpostavkama pretvara u odgovornost za tetu.
inidba mora biti pravno dozvoljena, ne smije se protiviti naelima
drutvenog ureenja, prisilnim propisima niti moralu drutva.
inidba mora biti odreena ili barem odrediva. inidba je odreena
kada je u svim pojedinostima tano oznaena, individualizirana.
(npr.plaanje novane svote u iznosu od 50 KM). inidba je odrediva
kada u samom postanku obaveze nije tano odreena, ali pravni
posao sadri podatke pomou kojih se ona moe odrediti ili su
stranke ostavile treoj osobi da je odredi. Meu odredive inidbe
spadaju alternativne, fakultativne i generike inidbe.
 SADRAJ INIDBE
Sadraj inidbe moe se svesti na 4 tipina klasina izraza:
Davanje (dare) je inidba davanja stvari. Pod tim se podrazumijeva da je
dunik vjerovniku obavezan pribaviti vlasnitvo ili neko drugo stvarno pravo na
stvari. Kod inidbe davanja objekat inidbe je uvijek stvar. Meutim, dati i
predati nisu pravno isti pojmovi. inidba iji sadraj nije prenos nekog stvarnog
prava ve npr.detencije ili posjeda, nije inidba na dare, nego facere (injenje).
Danas se novana inidba ne smatra inidbom dadvanja zamjenjivih stvari, ve
inidbom vrijednosti.
injenje (facere). Pod ovim pojmom podrazumijeva se inidba rada. Objekt
ove inidbe moe biti funkcija rada (npr.okopati vinograd) ili rezultat rada
(npr.naslikati portret). Na funkciji rada zasnivaju se ugovori u slubi, a na
rezultatu rada ugovori o djelu.
Proputanje (non facere neinjenje). Pod proputanjem se
podrazumijeva neizvravanje odreenih radnji od strane obveznika koje bi on
inae mogao obavljati da nije u obaveznom odnosu. Uvijek se pod
proputanjem podrazumijeva proputanje vlastite radnje. Npr. obaveza da u
odreeno doba dana neu svirati klavir kao objekat ima inidbu proputanja
(neinjenja).
Trpljenje (pati) je nespreavanje tue radnje koju bismo bili ovlateni
sprijeiti da nismo u obveznom odnosu. Trpjeti se moe samo tua radnja.
(npr.ako smo susjedu dozvolili prelazak preko naeg zemljita, objekat nae
obaveze je inidba trpljenja).
 IMOVINA
Pojam imovine ima nekoliko znaenja: ekonomsko, pravno i knjigovodstveno.
Imovina u ekonomskom smislu je skup dobara koja pripadaju odreenom
subjektu.

IMOVINA KAO PRAVNA KATEGORIJA

Imovina kao pravna kategorija je skup subjektivnih imovinskih
prava predstavljenih jednim nosiocem. Pravni pojam imovine treba
razlikovati od pojma imovinske mase ili imetka. Npr. sat kao materijalna stvar
nije dio imovine, ve dio imovinske mase nekog subjekta. Meutim, pravo
vlasnitva na tom satu je dio imovine tog subjekta. Dakle, sat je uao u
imovinu u obliku prava vlasnitva koje pomenuti subjekt ima na njemu.
Po modernom shvatanju, obaveze nisu samostalan dio imovine, ve su one
teret na pojedinim subjektivnim graanskim pravima. To istovremeno znai
da ima obaveza koje uope niti kao teret ne ulaze u imovinu.
Bitno je napomenuti da u imovinu ulaze i ona subjektivna imovinska prava
koja se ne odnose direktno na stvari, dakle direktno na dijelove imovinske
mase, ali ta prava moraju imati imovinski karakter. U imovinskim pravima
nalazimo uvijek ekonomski interes ovlatenika koji je izraen na odreeni
nain. Objekat na koji se odnose subjektivna graanska prava redovno se
moe izraziti i u novanom ekvivalentu, to omoguava promet subjektivnih
graanskih prava.
 IMOVINA KAO KNJIGOVODSTVENA KATEGORIJA
Imovina kao knjigovodstvena kategorija se sastoji od prava, koja
predstavljaju aktivu, i obaveza, koje prestavljaju pasivu. Po tom shvatanju bi
se dugovi mogli smatrati sastavnim negativnim elementom imovine. To bi
znailo da subjekat koji ima samo dugove ima negativnu imovinu. Meutim,
imovina kao pravni pojam nije ni pozitivna ni negativna. Takav predznak moe
imati samo onaj dio imovine koji se moe svesti na novani ekvivalent, a time
izraziti na kontu potraivanja odnosno dugovanja. Knjigovodstveni pojam
imovine ima svoj smisao, ali se ne smije identificirati sa pravnim pojmom.

FUNKCIJE IMOVINE
Pojavu garantne funkcije imovine uvjetovao je prelaz sa osobnih na
imovinske sankcije. Meutim, vjerovnikovo pravo da se namiri iz imovine
dunika ne moe ii tako daleko da se od dunika stvori subjekat bez imovine.
Jamstvena funkcija Imovina dunika prua jamstvo vjerovniku za namirenje
njegovog potraivanja. Imovinska masa je materijalna podloga imovine.
Meutim, ona postaje pravno upotrebljiva tek kada se izrazi pomou imovine,
jer pravno samo dunikova imovina moe vjerovniku sluiti kao jamstvo za
namirenje potraivanja. Olakanje prometa Pomou imovine omoguava
se da prava i obaveze jednog subjekta kao cjelina cirkuliu u
prometu. Upravo zbog te funkcije imovina se moe pojaviti kao
objekat graanskopravnih
 KARAKTERISTIKE IMOVINE

Jedinstvenost ili jedinstvo imovine znai da pravni subjekt moe

imati samo jednu imovinu. Nosilac imovine ne moe svoju imovinu
samovoljno razdijeliti u pojedine grupe, pa za svaku od tih grupa
zasnovati poseban pravni reim. Kada bi se to dozvolilo, vjerovnik
nikada ne bi znao iz koje se imovinske grupe moe i smije namiriti.
Meutim, pravni poredak dozvoljava da se unutar jedinstvene
imovine razlikuju pojedini fondovi koji slue postizanju posebnih
ciljeva, ne dirajui time u osnovne funkcije imovine. Meutim, takvi
fondovi se ne osnivaju samovoljno, ve je njihovo postojanje
predvieno propisom.

Identitet imovine znai da ona pravno ostaje jednaka samoj

sebi, bez obzira na promjene pojedinih njenih dijelova (ulazak i
izlazak dijelova iz imovine). Identitet imovine omoguava njenom
nosiocu aktivno uee u prometu. Nosilac moe neprestano
mijenjati sastav imovine: jedna prava moe sticati a druga gubiti, a
da uprkos tome sa pravnog gledita njegova imovina ostaje ista.
Promjene nisu pravno prouzrokovale postanak neke druge imovine.