0 Enver Čolaković rodio se 27. maja 1913.

u
Budimpešti. Otac mu je bio industrijalac Vejsil - beg
Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske
ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata
zaposjedala područje današnjega glavnog
željezničkog kolodvora, a njegova majka Ilona
(Fatima - Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke
obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo,
protkano selidbama i putovanjima, Enver Čolaković
provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon prvoga
svjetskog rata obitelj Čolaković seli u Sarajevo.
0 Do kraja 1942. završio je roman Legenda o Ali -
paši, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem
otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje i
opisuje suvremena četnička, ustaška i okupatorska
zvjerstva nad narodom, progone Židova i zatiranje
muslimanskih sela. Ovo je razdoblje najplodnijeg
Čolakovićevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu
"Matice hrvatske" za najbolji roman, na temelju
rukopisa romana Legenda o Ali - paši.
0Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke,
novele, eseje, kazališne prikaze, političke
osvrte u kojima se zalaže za
bosanskohercegovačke muslimane, te
roman u nastavcima Mujica Hanka. 1943.
izvodi se i njegova salonska komedija
Moja žena krpi čarape.
0 Legenda o Ali - paši, štampana 1944, dobiva
oduševljene kritike tada najutjecajnijih
hrvatskih pera. 1943 - 44. Čolaković je napisao
zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su
međusobno povezane, i roman Melun. 1944.
Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu
Majko u "Vijencu" br. 6 - 10. Konac rata
Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek.
Pješice se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim
u Sarajevo gdje bijaše uhapšen.
0 Iz Sarajeva je prebačen u Zagreb. Mak
Dizdar mu piše da se ne vraća u Sarajevo,
jer će izgubiti glavu. Potpuno nevin,
Enver Čolaković bio je nekoliko puta u
Zagrebu uhapšen 1945. godine. Ovo ga se
duboko kosnulo, premda je ubrzo bio
pušten na "slobodu". 1946. piše zbirku
pjesama Iz moje samice i Zatvorske
novele.
0 Čolaković piše uglavnom lirsku prozu:
Pisma nepoznatom i Mrak - Simfonija
rijeci u a-molu. 1947. otpočinje pisanje
autobiografskog romana Jedinac u
stihovima. (Roman dovršava tek 1962.)
Radi do iznemoglosti kao predavač
matematike po mnogim srednjim školama,
pa stiže pisati uglavnom samo pjesme.
Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju
zrelost upravo u ovome razdoblju.
Enver Čolaković
0 Osnovni kostur ili skelet priče Legende o Ali - paši Envera
Čolakovića predstavlja preobrazba Alije Leptira od
hamala do visokog dostojanstvenika. Ta se preobrazba
prvo zbiva u snu, a onda i ostvaruje u njegovom životu.
Motiv te legende je u Alijinoj prevelikoj ljubavi prema
Almasi, kćeri jedinici sarajevskog bakala Mehage. Budući
da se ljubav, bar sa Alijine strane, ne može ostvariti, jer
su tome smetnje u društvenom staležu, te se prepreke
mogu savladati jedino u snu. Dakle, da bi Leptir dobio
Almasinu naklonost on mora biti u istom rangu sa njom,
ili koju stepenicu više. Zato on svoju želju projicira tako
da, uz zadobivanje njene ljubavi on zadobiva i bogatstvo,
što treba da je ekvivalent toj nedostižnoj ljubavi.
0 U svijetu kojem se Lepir kreće postoje samo dvije stvari
kojima se on tajno posvećuje - Sunce i Almasa. Često, čak i dok
je gužva u čaršiji i hamali imaju posla, on se iskrada iz čaršije i
bježi na livadu da razgovara i da se povjerava Suncu, svom
jedinom i najdražem prijatelju. Zbog te njegove neobične
navike i njegovih maštanja na livadi dok sunce prži, šeherljani
su to i prozvali "hava - muhabetom", razgovorom sa zrakom, a
njemu samom je to bila prilika da gonjen ljubavlju makar na
trenutak pobjegne iz svakidašnjice. Naporedo s pričom o
Lepirovim maštanjima odvija se i druga, koja je ovoj
kontrastna, ako ne i kontrapunktna. Naime, Almasa i ne sluti
da je Alija voli (a da je to tada i znala vjerovatno bi se samo
gorko podsmjehnula), pa ona svoje mladalačke uzdahe
poklanja mladom Ismet – efendiji, učenom imamu i bogatom
udavaču. Ali, nevolja je jedino u tome što Ismet - efendiji
bjesni goropad, što dakle boluje od napada epilepsije, o čemu
Almasa ne zna, i što će biti onaj unutrašnji motiv za preokret u
budućem odnosu Almase prema Aliji.
0 Da bi, naime, u životu ostvario ono za čim teži, junak opet mora
savladati niz prepreka, kojih u snovima nije bilo, ili koji su zbog
lahkoće postizanja cilja bile potisnute u stranu. U životu Lepira
dolazi do blaga stjecanja čudnih okolnosti, ali i naklonošću
sreće, kojoj je on očito miljenik. Upoznavši korjelog tvrdicu
Hasan - dedu, Alija malo pomalo otkriva da je u njegovoj kući
skriveno golemo bogatstvo, koje ovaj drži duboko zakopano u
zemlju i do kojeg je vrlo teško doći, ako je uopće i moguće.
Aliju zbog toga ne obuzima nikakav poriv da po svaku cijenu
dođe do blaga, inače bi takav poriv ili osjećanje slične vrste
bitno narušili moralnu predstavu o njemu kao o neokaljanom i
čestitom. Ali te svoje snove on povjerava Ali hodži, ovdašnjem
duhovniku, koji nakon zagledanja u sve "istočnajčke knjige"
ustvrdi nepobitno da će on neumitnom logikom sna postati Ali -
paša, i bogatun, i uživalac krasotice Almase. Tako Ali – paša
nakon niza prepreka, nakon Hasan - dedine smrti, kupuje
njegovu kuću, pronalazi bogatstvo, postaje paša, a Almasa
postaje njegova. Dok je Ismet - efendija otputovao.
0 A kraj romana završava upravo na način ovog sna, uokvirenog i
tragički osjenčenog smrću Ješue Bararona. Ješua Bararon nije
mogao da u sebi ukroti zvijer pohlepe, tako da mu je ona na
kraju i glave došla: u prevelikoj, vatrenoj žudnji da se makar i
na prijevaru i putem mita domogne Hasan – dedina blaga Ješua
je prevrnuo pameću, ali čak i u ludilu on je razaznavao znakove
koji govore o Hasan-dedi i o Ali – paši, potonjem Lepiru – kad
je ovaj, ovječan slavom i obilježen ožiljcima rata ulazio u
sarajevsku čaršiju, Bararon je istrčao pred nj i zamolio oproštaj:
0 - Alija Lepir... Ali – paša... Ti meni oprosti i daji halal... Ja tvoja
nesretno ahbab Ješua...
0 - Dignite ga i odvedite u konake, pa ga obucite i darujte! – viknu
paša. Ali kad luđaku priđoše čauši, zgranuše se jer je ležao
ukočen, a na kaldrmu pred ustima mu se pušila lokvica krvi.
Udarila ga kap... Pašin konj kopitom razmrska kamičke koji su
bili poispadali iz njedara umrlog...
Ali – paša:
0 Lepir je, kako god u ljubavi čist i nepatvoren, tako i
moralno paradigmatski sazidan lik: uzorit, dobar,
pošten, lišen zavisti I lakih uspjeha, u jednu ruku
"meleć u ljudskom obličju". Takav, kakav je u običnom
životu, sanjalica i dobričina, ali skladno oblikovana
lika, Lepir nastoji zadržati i u onom preobraženom
životu, u životu prožetom legendom i svekolikom
moći: želi ostati, naime, mehka srca i dobre duše,
pomagati uboge i nemoćne, darivati poštene i učene,
te onemogućivati bahate i gramzljive. Alija je ličnost
koja uživa veliko povjerenje sviju u čaršiji, iako je
hamal i biće tako reći nižeg socijalnog reda. Upravo te
su ga njegove osobine dovele u blizinu mnogih bogatih
i uglednih Saraljila.