 Uvod

 Cilj ovog seminarskog rada je da pokaže značaj ugovora o ostavi

kao izvora obligacija, kao i sve karakteristike koje pobliže
opisuju ovaj obligacioni ugovor. Na početku rada je definsan
ugovora o ostavi, njegovo pojmovno određenje, zakonsko
stajalište u pogledu ovog imenovano ugovora, te historijski
prijelaz od realnog kontrakta, kakav je bio u rimskom pravu ka
karakteru konsenzualnog, kako ga danas opisuje većina zakona.

 U drugom dijelu pažnja je usmjerena ka karakteristikama ovog

ugovora, počevši od konsenzualnosti, potrebi da se volje
stranaka usaglase, neformalnosti, slobodi da stranke same
ugovore formu ugovora (iako je najčešće pismen), trajnosti,
činjenici da se stvar čuva uvijek na duži vremenski period, te
dualizmu koji je prisutan u slučaju teretnog i dobročinog,
jednostrano i dvostrano obaveznog, te ličnog i neličnog ugovora.
Na kraju je dato pojašnjenje da se ovim ugovorom ne stiče pravo
vlasništva niti pravo da se stvar koja je predata na čuvanje koristi
jer u tom slučaju radi se o ugovoru o posluzi. Data su i dva
primjera ugovora o ostavi sa svim bitnim elementima bez kojeg
ovaj ugovor ne postoji.
 Pojam ugovora o ostavi

 Ugovor o ostavi je samostalni ugovor koji nastaje po

svojim standardnim ugovornim oblicima, proizvodi dejstvo
i prestaje nezavisno od drugog ugovora. I staro rimsko
pravo bilo je upoznato sa institutom ostave i označavalo
ga je terminom „depositium“, odakle potiče potiče i drugi
naziv za ostavu depozit. Strane u depozitu su oznace
pojmovima depozitar za ostavorpimaoca i deponent za
ostavodavaoca. Ovaj institut depositium bio je poznat i
Zakoniku XII ploča za koji je predviđao penalnu tužbu
(actio civilis ex causa depositi) protiv depozitara, a radi
naknade dvostrukog iznos vrijednosti stvari. Odbiti vratiti
predati predmet predstavljao je djelo utaje. Danas je
ugovor o ostavi označen kao konsenzualan za razliku od
rimskog prava gdje je bio realan kontrakt i besplatan
pravni posao. Ostava bi bila realan ugovor ukoliko bi jedan
ugovarač predao drugom stvar na čuvanje na određeno
vrijeme uz obavezu na eventualno davanje nagrade, a ovaj
drugi se obavezao da će stvar čuvati i po isteku
predviđenog roka je vratiti, uz eventualni prijem nagrade.
 Karakteristike ugovora o ostavi

 Karakteristike ugovora:
 Konsenzualan ,
 Imenovan ,
 Neformalan,
 Jednostrano i dvostrano obavezan,
 Trajan,
 Teretan i dobročin,
 Ličan i neličan,
 Kauzalan,
 Samostalan i jednostavan ugovor.
 Ugovor o ostavi je kako je ranije spomenuto
bio u jednoj fazi i realan kontrakt, bar ga je
tako rimsko pravo definisalo, no danas ga
zakoni o obligacionim odnosima kao i brojni
autori obilježavaju kao konsenzualan ugovor
gdje je saglasnost volja stranaka ključna i
dovoljna za postojanje ovog ugovora, tj.
ugovor o ostavi se smatra zaključenim kad se
dvije strane dogovore i usaglase oko bitnih
elemenata samog ugovora.
 Na koji način i u kojoj formi će sporazum biti
postignut, to je ostavljeno ugovaračima na
volju , pa se može reći da je ugovor o ostavi
neformalan ugovor. Činjenica je da se ovaj
ugovor često zaključuje u pisanoj formi,
naročito kad je jedna od strana društveno
pravno lice, odnosno kad se kao
ostavoprimalac pojavljuje lice koje se
profesionalno bavi čuvanjem tuđih stvari uz
naknadu.
 Druga karakteristika ugovora o ostavi da je imenovan ugovor, a
odredbe o njemu se nalaze u Zakonu o obligacionim odnosima
(čl. 712 – 729).

 Imenovani ugovori su ugovori koji su zakonom pojedinačno i

poimenično uređeni, kao na primjer: ugovor o prodaji, ugovor o
posredovanju, ugovor o grđenju i slično. To su ugovori koji se
odnose na tradicionalne privredno pravne odnose, trgovačke
poslove čije je zakonodavno uređenje okončano. Pošto su
imenovani ugovori detaljno uređeni zakonom, ugovorenim
stranama ostaje samo da bliže urede pojedina pitanja svog
ugovorenog odnosa. Kao što vidimo, i ugovor o ostavi je jasno
preciziran u Zakonu o obligacionim odnosima , te je sam zakon
nalaže elemente bez koji se ugovor ne može smatrati ugovorom
o ostavi.

 Imenovani ugovori nastaju postizanjem saglasnosti o bitnim

sastojcima ugovora, na ostale odnose koje nisu uređeni
primjenjuju se dopunsko-dispozitivne odredbe zakona koje
regulišu pojedini tip ugovora. Primjer ugovora koji nije imenovan
je ugovor o poklonu, koji nije regulisan Zakonom o obligacionim
odnosima.
 Ugovor o ostavi je interesantan iz razloga što
može biti jednostrano, ali i dvostrano obavezan.
Ranije u tekstu je rečeno da Zakon o
obligacionim odnosima kod definisanja ovog
ugovora ne spominje obaveze na ostavodavčevoj
strani, tj. obavezu da ostavoprimcu preda
pokretnu stvar. ZOO čl. 712. stav 1. :“ Ugovorom
o ostavi obavezuje se ostavoprimac da primi
stvar od ostavodavca, da je čuva i da je vrati kad
je ovaj bude zatražio“. Ugovor o ostavi je
jednostrano obavezan u slučajevim kad se radi o
besplatnoj ostavi, dok se kod ostave sa
naknadom radi o dvostrano obaveznom i
teretnom ugovoru.
 Ugovor o ostavi je uvijek trajan ugovor, jer od
momenta predaje stvari na čuvanje do
momenta vraćanja te iste stvari ostavodavcu
u posjed protekne određeni vremenski
period. Sama obaveza na čuvanje stvari
uslovljava protek određenog vremenskog
perioda. Već je rečeno da je najčešće u samim
ugovorima jasno određen vremenski period u
kojem će stvar (predmet) biti čuvana, a ako
takva klauzula ne postoji onda se radi o
čuvanju na neodređeno vrijeme.
 Za razliku od ugovora o prodaji i razmjeni koji su
uvijek teretni, ugovor o ostavi može biti i teretan kao
i dobročini ugovor. Teretni i dobročini pravni poslovi
se označavaju i kao poslovi sa naknadom i bez
naknade.

 Ako iz ugovora ne proizlazi da je ostavodavac dužan

da ostavoprimcu da izvjesnu naknadu za čuvanje
predmeta ostave, a ova obaveza za ostavodavca ne
proizlazi ni iz prirode stvari, odnosno iz prirode
zanimanja ostavoprimca, ni iz zakona ili nekog
drugog propisa, onda imamo tzv. dobročinu ostavu.
Sobzirom da se naknada za čuvanje stvari ne
pretpostavlja, ostavoprimac će istu dobiti smao ako je
tako dogovoreno odnosno stavljeno u ugovoru. Ako
nije uglavljeno u ugovoru da je obavezan ostavodavca
da plati određenu naknadu, ostavoprimac je ne može
zahtjevati po isteku ugvora o ostavi. U ovom slučaju
radi se o besplatnoj ili dobročinoj ostavi.
 Usko vezani sa karakterom teretnog i dobročinog ugovora
jesu i ličan odnosno neličan ugovor. Ugovor o ostavi se
javlja u oba slučaja. Dobročini poslovi se po pravilu
zaključuju s obzirom na lična svojstva najmanje jedne
ugovorne strane, kod njih nema odgovornosti za
materijalne i pravne nedostatke, jer nema uzajamnosti
davanja.

 Kod teretni poslova se ne voditi računa o ličnim osobinama

ugovarača, oni podrazumjevaju odgovornost stranaka za
materijalne i pravne nedostatke.
 Već je rečeno da se kod ugovora o ostavi ne mjenja vlasnik
kao što je to slučaju kod razmjene i kupoprodaje. Vlasnik
ostaje isi iako je stvar sad u posjedu ostavoprimaoca.
Ostavoprimaoc je lišen mogućnosti da se koristi sa stvari
koja mu je predata jer ako je u ugovoru dogovoreno pravo
upotrebe ili je naknadno dogovoreno, dolazi do prestanka
ugovora o ostavi i nastaje novi ugovor, ugovor o zajmu ili
o posudbi.
 Mozemo na kraju reći da je ugovor o ostavi
samostalan ugovor jer nije ovisan niti
uslovljen nekim drugim ugovorom, te može
sam stojati i proizvoditi sve pravne učinke i
ostvariti kauzu koju su stranke željele. Za
njega nije potreban predugovor niti uz njega
ide drugi ugovor. Rečeno je da u slučaju da
stranke naknadno dogovore da se
ostavoprimac može koristiti sa stvari, ugovor
o ostavi prestaje. Nije došlo do dodavanja
ugovoru o ostavi novog ugovora, već je prvi
prestao, a nastao jedan sasvim novi ,
drugačiji ugovor.
 Ugovor o ostavi je jednostavan ugovor, jer ne
sadrži element drugih ugovora te kauzalan
jer se jasno iz samog ugovora vidi šta stranke
žele postići. Dodavanjem novih elementa,
elemenata drugih ugovora ima za posljedicu
prestanak ugovora o ostavi. Ostavoprimac
želi da za čuvanje dobije određenu naknadu
(privatna skladišta koja čuvaju robu odnosno
stvari drugih lica), a ostavodavac želi da mu
stvar bude sačuvana i na njegov zahtjev
vraćena u onom stanju u kojem je predata.
 Zaključak

 Ugovori o depozitu, pologu, ostavi i sl.su tradicionalni način

regulisanja međusobno pravnih odnosa i radnji između
ugovorenih stranaka. Da ostavodavac ne bi ispaštao u
slučajevima kad povjeri određenu stvar drugoj osobi, da
ostavoprimac se na povjerenoj stvari ne bi odnosi kao vlasnik ,
ugovor o ostavi je jasno regulisao prava i obaveze. Ovaj ugovor
je rješio pravnu prazninu koja bi nastala, kao i pravni haos u
slučajevima kada je vlasnik stvari nepoznat te bi u vremenu
sudskog proces stvar mogla propasti ili se dalje otuđiti. Kod
ugovora o ostavi postoji velika sigurnost da će obje stranke
ostvariti kauzu, odnosno cilj zbog kojih je isti zaključen te da će
se obje stranke ponašati u skladu sa pravima i obavezama koje
su im dodijeljen.Ugovor o ostavi pruža mogućnost vlasniku da
stvar sačuva u uslovim koje on trenutno nema, te da je sačuva od
eventualnog oštećenja i propasti kojima bi bila izložena da se
nalazi u njegovom posjedu. Kao obligacioni ugovor , ugovor o
ostavi je trajno regulisan u Zakonu o obligacionim odnosima, te
kao imenovan ugovor pruža strankama sve pravne lijekove u
slučajevima kada se jedna od stranaka ponaša nesavjesno.