Performativnost romana

“Derviš i smrt” Meše

Selimovića

Ivan Majić
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti Sveučilišta u Zagrebu
imajic@ffzg.hr
Meša (Mehmed) Selimović
(Tuzla, 1910. - Beograd, 1982.)

Djela:
 Pripovijetke
 Romani:
 Tišine, 1961.

 Magla i mjesečina, 1965.

 Derviš i smrt, 1966.

 Tvrđava, 1970.

 Ostrvo, 1974.

 Krug, (nedovršen) Nagrade za roman “Derviš i smrt”:

 Eseji:  NIN-ova nagrada, 1967.
 Za i protiv Vuka, 1967.  Goranova nagrada, 1967.
 Memoarska proza:  Njegoševa nagrada, 1967.
 Sjećanja, 1976.

27. siječnja 2009. 2

 Derviš i smrt:
objavljen 1966., nastajao u razdoblju od 1962. do 1966.
16 poglavlja podijeljenih u dva dijela

27. siječnja 2009. 3

 Teorija govornog čina
John Langshaw Austin:
najznačajnije djelo “How to do things with words”, 1962.
pripada struji engleske analitičke filozofije, posredno se
nastavlja na tradiciju filozofa jezika
razlikuje: - konstative (kriterij istinito/lažno)
- performative (kriterij uspješno/neuspješno)
Posobnu pozornost posvećuje performativima koji ne podliježu
kriteriju istinito/lažno, već samim svojim izgovaranjem djeluju, čin
se izvršava njihovom govornom izvedbom.
performativi koje Austin proučava: prisege, zakletve,
obećanja, otvorenja raznih priredbi i sl.

27. siječnja 2009. 4

Da bi performativ bio uspješan on mora
imati uvjete prikladnosti (appropriateness
conditions ) i to:
 mora se izreći jednokratno

 izricanje se provodi na ozbiljan način

 izricanje mora biti u odgovarajućim

okolnostima
 izricanje mora izreći ovlaštena osoba (u
slučaju da se to ne dogodi, performativ je
osuđen na neuspjeh)

27. siječnja 2009. 5

 Osim pravih performativa, Austin uviđa da
postoje i tzv. implicitni performativi čime
razlikovanje između performativa i
konstativa biva oslabljeno.
 Krajnja posljedica postojanja implicitnih
performativa je ta da se svaki konstativ
može promatrati kao implicitni performativ
transformirajući iskaz s performativnim
“Ustvrđujem”, “Obznanjujem” i sl.

27. siječnja 2009. 6

 Iz navedenih razloga, Austin zasniva
teoriju govornih činova koja počiva na
ilokuciji (illocution).
 proizvodnja značenja, čin kazivanja, act of
saying (lokucija)
 uporabna snaga čina, čin izveden
kazivanjem, act in saying (ilokucija)
 učinak na sugovornika, vremenski
odgođen čin posljedice uzrokovane
kazivanjem, act by saying (perlokucija)

27. siječnja 2009. 7

 Teorijom ilokucijskih činova Austin je
ukinuo uvjete prikladnosti te ih sada može
izgovoriti praktički svatko u različitim
okolnostima.
 Time se ilokucijska snaga performativa
pomjera na presudni utjecaj konteksta u
kojem se performativ rabi, odnosno
značenje se nadaje kontekstom, a nijedan
kontekst ne omogućuje zasićenje
(Derrida).

27. siječnja 2009. 8

 “Derviš i smrt”
 Svako poglavlje započinje mottom iz Kur’ana, a
početni citatni intertekst isti je kao i na kraju
romana.
 Time tekst romana postaje uokviren
performativnim djelatnim iskazima ovjerenima
Kur’anom.
 Prvo poglavlje se razlikuje od ostalih po
prisutnosti “doživljajnog ja” (Stanzel), kasnije se
pripovijedanje odvija iz perspektive
distanciranog “pripovjednog ja”.
27. siječnja 2009. 9
Posveta na početku knjige “Derviš i smrt”:

Kada bih umio da napišem najljepšu

knjigu na svijetu, posvetio bih je svojoj
ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati
dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi. I sve
što mogu, to je da sa zahvalnošću
pomenem njeno ime na početku ove priče,
koja, kao i sve druge, govori o traženju
sreće.
PISAC

27. siječnja 2009. 10

 1
Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki čovjek
uvijek na gubitku.
(Iz Kur'ana)

Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe
koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka
razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude
račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao
izazov. Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od
onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da
nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav
postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam
bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog
odplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na
tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu,
koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto,
iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a
poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom.

Derviš i smrt, Book Marso, Beograd, 2006., str. 9

27. siječnja 2009. 11
 Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim
retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica,
prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku,
a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim
imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ?.
Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje,
da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono
neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i što nisam
htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja
nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena
uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je
sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje,
šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano
pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu
ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da
se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove.
(…)

27. siječnja 2009. 12

 Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kažem
osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlačim
nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do
provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim
nizovima koji ostaju kao svjedočanstvo, ili optužba. Čija
optužba, veliki Bože, što si me ostavio najvećoj ljudskoj
muci, da se zabavim o sebi, čija? protiv koga? Protiv
mene ili protiv drugih? Ali više nema spasa, ovo pisanje
je neminovnost, kao življenje, ili kao umiranje. Biće ono
što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je
krivica. Čini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u
meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom,
jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo što
se dešava, i ono što je bilo, iz istog je razloga: što hoću i
moram sebe da poštujem. Bez toga ne bih imao snage
da živim kao čovjek. Smiješno je možda, bio sam čovjek
s onim od juče, i hoću da budem čovjek s ovim od
danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni,
jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo
savjest kad se javi.
27. siječnja 2009. (10-11) 13
 Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno
čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne
osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i
mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što
moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije
potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati
sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i
želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam
kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku
jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za
sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna,
ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da
se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrču
jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati
nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam
sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih
mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam
sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja.
Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo
jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne
raspoznajemo se, ne razumijemo se više.
27. siječnja 2009. 14
 2
Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno
zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo
biće. ( Kur'ana).
Sve je počelo da se zapliće prije dva
mjeseca i tri dana, računaću vrijeme,
izgleda, od te đurđevske noći, jer je ovo
moje vrijeme, jedino koje me se tiče. Brat
je već deset dana ležao zatvoren u tvrđavi.
Derviš i smrt, str. 15

27. siječnja 2009. 15

 - Znanje ljudsko je neznatno. Zato pametan
čovjek ne živi od onoga što zna. Ali, htio sam
nešto drugo... O čemu sam govorio?
- O carigradskom muli - rekao je Malik.
- Ne. O pravdi. Pravda - rekao je jednom - mi
mislimo da znamo šta je to. A ništa nije
neodređenije. Može da bude zakon, osveta,
neznanje, nepravda. Sve zavisi od stanovišta.
(160)
 Ali nikad ne znamo šta izazivamo u drugom
čovjeku riječju koja za nas ima sasvim određeno
značenje i zadovoljava samo našu potrebu.
(121)

27. siječnja 2009. 16

 Rekao mi je: što god bi učinio, bilo bi ti krivo. Kako je mogao da pogodi i
ono što ni meni samom nije bilo sasvim jasno? Nisam htio da budem ni
protiv njega, ni za njega, i našao sam srednje rješenje, nikakvo, jer ništa
nije bilo riješeno, samo je muka produžena. Moraću da stanem na jednu
stranu.
Bezbroj razloga bilo je i za jedno i za drugo, da ga uništim, ili da ga
spasem.
(56)
Desilo se ono čega sam se najviše plašio, rečeno mi je da branim brata,
suprotstavljajući se zakonu. Ako je zaista tako, ako nekome izgleda da je
tako, jer ja znam da nije, ako ljudi budu mislili da ja svoj lični gubitak
pretpostavljam svemu izvan mene, onda je sve ispalo kako najgore može
biti, i moja mutna strahovanja bila su opravdana. A najgore je što u stvari
nisam branio brata, samo sam se u jednom nerazumnom trenutku pobunio
protiv strašne surovosti, a nisam bio ni na njegovoj ni na muselimovoj
strani. Nisam bio nigdje.
(85)
Šta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku
ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? Volio bih da plačem
zbog brata, ma kakav da je, ili da budem tvrdi branilac zakona, makar i brat
bio u pitanju, makar i žaleći. A ne mogu ni jedno ni drugo.
(89)
Čim vidim jednu stranu, odmah iskrsne druga, nepoznata, i ne znam koja je
prava.
(122)
27. siječnja 2009. 17
 Jer i Kur’an je opasan ako božiju riječ o
griješnicima vežeš uz onoga ko određuje
griješnike. Hiljadu puta se pokaješ za ono
što kažeš, rijetko za ono što prećutiš, znao
sam za tu mudrost kad mi nije bila
potrebna.
(137)

27. siječnja 2009. 18

 Dobronamjeran čitalac mogao bi da mi kaže:
suviše razvlačiš, suviše mudruješ. Odgovoriću
mu odmah: znam. Raspredam naširoko jednu
siromašnu misao, cijedeći je kao prazan bardak,
kad se iz njega ni kap više istočiti ne može. Ali
činim to namjerno, da odgodim kazivanje o
onome što me i sad potresa, nekoliko mjeseci
poslije svega. Samo, okolišenje ne pomaže.
Izbjeći ne mogu, a prekidati neću.
(173)

27. siječnja 2009. 19

(…)dobro bi bilo početi sve iz početka.
A početka više nema, niti je važan, niti
znamo kad bude, poslije ga određujemo,
kad smo u virovima, kad se sve samo
nastavlja, i onda mislimo da je moglo biti
nekako drukčije, a nije, i namećemo se
proljeću, da ne mislimo na nepostojeći
početak, ni na ružno nastavljanje.
(91)

27. siječnja 2009. 20

 Govoriš o posljedicama a ne o uzrocima, govoriš o nemoći propisa kad
se nešto desi, a ne o grijehu ljudi što ga se ne drže.
Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva.
Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete
naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha.
(116)
Sve je u njega prazno i nekorisno, i mirna narav, i vedro raspoloženje, i
bistar um, prazno i površno.
(77)
Šalio se i s Kur-anom, (…) Nije volio red, nije volio svetinje, bio je
ravnodušan prema njima.
(128)
(…)putuje drumovima, šenluči po hanovima, kroti divlje konje, psuje,
govori o ženama(…)
(117)
Ona je govorila evropske ljubavne stihove, on istočne, a to je isto.
Nikad im tuđe riječi nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmišljali
svoje.
(306)
Osmijehom se namirivao za gubitke, stvorio svoje unutrašnje bogatstvo,
vjerovao da u životu nema samo pobjeda i poraza, da postoji i disanje, i
gledanje, i slušanje, i riječ i ljubav, i prijateljstvo, i običan život, koji
mnogo
27. siječnja zavisi samo od nas.
2009. 21
 Mrzim te, šaptao sam strasno, okrećući pogled, mrzim ga, mislio
sam, gledajući ga. Mrzim, mrzim, dovoljna mi je ta jedna jedina
riječ, nisam mogao da je se naizgovaram. Bila je to slast, mlada i
svježa, bujna i bolna, kao ljubavna čežnja. On, govorio sam u sebi,
ne dajući mu da ode daleko od mene, ne dopuštajući da ga izgubim.
On. Kao što se misli o voljenoj djevojci. Ponekad sam ga puštao od
sebe, kao zvjerku, da bih mogao ići za njegovim tragovima, i opet
ga približavao, da mi bude na nišanu očiju. Sve što je u meni bilo
razdešeno, zbunjeno, rasuto, sve što je tražilo izlaz i rješenje, smirilo
se, stišalo, sakupilo snagu što je neprestano jačala.
Moje srce je našlo oslonac(…)
Nećemo se više odvajati. Ona ima mene, ja imam nju
(mržnju,op.I.M.). Život je dobio smisao.
(277)
(…)pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba, i onda
pravda može da bude sve. I krivda isto tako. Dok ništa ne znam,
nema ni određenja, i neću da se miješam. Doduše, već sam se
umiješao, ćutanjem, ali to je miješanje koje me ne opovrgava,
uvijek mogu da ga opravdam razlogom koji će mi biti najpogodniji,
ako istinu saznam.
(47)

27. siječnja 2009. 22

 Potapa me strah, kao voda.
Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez
straha, ili bar bez užasa. Jer, smrt je besmisao, kao i život.
***
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono što se perom piše,
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noć i sve što ona
oživi,
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli,
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što sama sebe kori,
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega - da je svaki
čovjek uvijek na gubitku.
***
Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin:
Nisam znao da je bio toliko nesrećan.
Mir njegovoj namučenoj duši!
1962-1966.
(418)

27. siječnja 2009. 23

 Hvala na pozornosti!

Ivan Majić
Filozofski fakultet
Odsjek za južnoslavenske jezike i književnosti
Soba: B-209
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb

Tel: +385-1-6120109
imajic@ffzg.hr

27. siječnja 2009. 24