Niksonova

triangularna
diplomatija i detant.
Okončanje Hladnog
rata. Težnje za
uspostavljanjem
 Ričard Nikson je bio predsjednik SAD od 1969. do
1974. kada je podnio ostavku.
 S obzirom na događaje u Vijetnamu, Nikson je uvidio
da je krajnje vrijeme za ponovnu procjenu američke
uloge u svijetu.
 Pukotine u komunističkom bloku, posebno nakon
razlaza SSSR-a i NR Kine, otvorile su prostor za veću
fleksibilnost američke diplomatije.
 Nikson je bio uvjeren da, ako velike sile, uključujući
SAD, vode politiku temeljenu na vlastitim interesima,
na racionalan i dosljedan način, taj će sukob
suprotstavljenih interesa na kraju rezultirati političkom
ravnotežom.
 „Uvjeren sam da će svijet biti sigurniji i bolji uz postojanje jakih,
zdravih, zemalja: Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza, Kine,
Japana, koje su u ravnoteži, a ne u sukobu.”
 Nikson je odabrao strategiju dvostrukog pristupa: pozivanje na
vilsonijansku retoriku, kojom će objasniti vlastito viđenje strateških
ciljeva zemlje, uz istovremeno temeljenje politike na nacionalnom
interesu, kojom će podržati svoju taktiku.
 SAD će i dalje imati ključnu ulogu u održavanju međunarodne
stabilnosti, ali se neće upuštati u intervencije poput vijetnamske.
Opstanak čovječanstva će zavisiti o odnosu dvije supersile, a mir
u svijetu o tome hoće li Amerika znati ocijeniti kad je njena
prisutnost neophodna.
 Tokom posjete ostrvu Guam na Pacifiku Nikson je objavio
„guamsku doktrinu” u kojoj je naglašeno da će Amerika sudjelovati
u odbrani i razvoju saveznika, ali da ne može na sebe preuzimati
teret odbrane svih slobodnih zemalja svijeta. U narednim
govorima, Nikson će zaokružiti ono što je nazvao Niksonova
doktrina – umjerena politika između prekomjernog angažovanja i
odricanja od bilo kakvog angažmana:
 SAD će se držati potpisanih sporazuma
 SAD će pružiti zaštitu ako neka nuklearna sila zaprijeti „slobodi
naših saveznika ili naciji čiji opstanak smatramo ključnim za
američku bezbjednost”
 U slučajevima nenuklearne agresije SAD će se „pobrinuti da
nacija čiji je opstanak direktno ugrožen preuzme glavnu
odgovornost za ljudstvo potrebno za odbranu zemlje”
 „Naše komunističke suparnike smatraćemo
prije svega nacijama koje slijede svoje
nacionalne interese prema njihovoj definiciji,
upravo kao što i mi slijedimo svoje vlastite
interese. Njihovu politiku ćemo procjenjivati na
temelju njihovih djela, te očekujemo da i oni
našu politiku procjenjuju po našim djelima. Do
specifičnih sporazuma i strukture mirnog
uređenja koje će ti sporazumi izgrađivati, doći
ćemo realističnom nagodbom o sukobljenim
interesima.”
 Nikson je svoju politiku temeljio na uvjerenju da će proces pregovora i
dugo razdoblje miroljubive saradnje ubrzati transformaciju sovjetskog
sistema i ujedno ojačati demokratske zemlje.
 Americi je bio potreban predah da se izvuče iz Vijetnama i formuliše
politiku za postvijetnamsku eru. I Sovjetski Savez je imao interes da dođe
do popuštanja tenzija, posebno kad se uzme u obzir nagomilavanje
vojske na granici sa Kinom koje je ukazivalo na opasnost vođenja rata na
dva fronta udaljena hiljadama kilometara.
 Nikson je težio pristupu prema Sovjetima koji ne bi značio ni totalnu
konfrontaciju, niti bi bio potpuno pomirljiv. Cilj je bio definisati područja na
kojima je saradnja moguća, pa se koristiti tom saradnjom kao polugom
kojom će se modifikovati sovjetsko ponašanje na područjima na kojima su
bili potpuno suprotstavljeni. Upravo je ovo Niksonova administracija
podrazumijevala pod pojmom detanta.
 Sovjetski Savez više nije mogao računati na stalno neprijateljstvo SAD i NR Kine,
čime se otvarala mogućnost da se sovjetska nepopustljivost i beskompromisnost u
odnosima sa SAD ublaže. Zato je prioritetna strategija Niksonove administracije
bilo poboljšanje odnosa između SAD i Kine.
 Nakon 1949. prekinuti su odnosi Vašingtona i Pekinga, a neformalni diplomatski
kanal preko ambasadora u Varšavi prekinut je tokom Kulturne revolucije.
 Nove mogućnosti razvoja odnosa sa Kinom nakon kinesko-sovjetskog raskida prvi
su uočili Adenauer i De Gol.
 Nikson: „Uvjeren sam da ne smijemo čekati promjene, već i sami dovesti do
promjena.”
 Nakon incidenta na rijeci Usuri 1969. godine, Nikson donosi odluku da cilj američke
diplomatije bude početak dijaloga između SAD i NR Kine. Prioritet razgovora
postaje definisanje opsega odnosa u trouglu Kine, SSSR-a i Sjedinjenih Država.
 Nikson šalje poruku Sovjetskom Savezu da SAD neće ostati ravnodušne ako
Sovjeti napadnu Kinu.
 Decembra 1969. ponovo počinju kontakti u Varšavi, a ubrzani kontakti i razmjene
mišljenja kulminiraju Kisindžerovim tajnim putem u Peking jula 1971.
 Konačno, februara 1972. će Nikson posjetiti Kinu i potpisati sa Ču En
Lajem Šangajski kominike koji je potvrdio da:
 je napredak u cilju normalizacije odnosa u interesu obje zemlje
 obje zemlje izražavaju spremnost da smanje mogućnost izbijanja
međunarodnog vojnog sukoba
 nijedna zemlja ne teži hegemoniji u azijsko-pacifičkom području i obje
zemlje će se suprotstaviti pokušaju bilo koje zemlje da ostvari hegemoniju
na tom području
 nijedna strana nije spremna prihvatiti sporazume ili dogovore koji su
upereni protiv trećih zemalja.
 Godinu kasnije, SAD i Kine će se dogovoriti da će se oduprijeti
zajedničkim snagama pokušaju dominacije bilo koje zemlje na svijetu.
 Nikson je uspio da promijeni odnos snaga u razdoblju kada je Sovjetski
Savez bio pun samopouzdanja a Amerika sa nesigurnošću preispitivala
svoje vlastite poteze.
 Iako su mnogi stručnjaci upozoravali da bi poboljšanje odnosa sa
Kinom moglo rezultirati zahlađenjem odnosa SSSR-a i SAD,
desilo se upravo suprotno.
 Put su detantu utrli i De Golova politika, kao i Ostpolitik Vilija
Branta i odbacivanje Halštajnove doktrine. Bon je priznao granicu
Odra-Nisa sa Poljskom.
 SAD su bile naročito usmjerene na smanjenje sovjetskog uticaja
na Bliskom istoku, i ta je politika davala rezultate, budući da od
1972. počinje udaljavanje Egipta od Sovjeta.
 Vodeći triangularnu politiku, Nikson je nailazio na otpore slične
onima sa kojima su se susretali Vilson i F.D. Ruzvelt.
 Liberali su kritikovali zasnovanost njegove politike na ravnoteži
snaga i nacionalnom interesu. Konzervativci su Niksonov tretman
Sovjetskog Saveza smatrali neprimjerenim iz njihove ideološke
vizure.
 Ljeta 1970. Nikson započinje komunikaciju sa sovjetskim premijerom
Kosiginom koja će postati temelj Sporazuma o ograničenju teškog
naoružanja (SALT) koji je potpisan 1972. godine. Sve do tada Sovjeti su
tražili pregovore o kontroli odbrambenog oružja, u kojem su Amerikanci
bili superiorni, a ne i ofanzivnog, u kojem je SSSR daleko prednjačio.
 Odnosi sa SSSR-om odvijali su se naročito preko „back channela”, kroz
kontakte Bijele kuće i sovjetskog ambasadora Anatolija Dobrinjina.
 Kao rezultat duboke sovjetske nesigurnosti i težnje za priznanjem
legitimiteta održana je Konferencija o evropskoj bezbjednosti i saradnji u
Helsinkiju 1975. godine koja je predstavljala krunu detanta. Kratkoročno,
izgledala je kao priznanje statusa quo u Evropi i davanje legitimiteta
Sovjetima. No, dugoročno, Konferencija je dala SAD-u pravo glasa i o
Istočnoj Evropi, a uz to, dato je pravo na niz ljudskih prava i sloboda svim
građanima Evrope, dakle, i onima u socijalističkim zemljama koji su sada
imali pravni osnov da traže promjene.
 Hladni rat je izbio kada je Amerika očekivala dugotrajni period mira, a okončao
se u trenutku kada se pripremala za dugotrajnu konfrontaciju.
 Sovjetska imperija se neočekivano raspala, još iznenadnije nego što se proširila
preko svojih granica. Brzo se izmijenio i američki odnos prema Rusiji.
 Hladni rat je okončan u vrijeme predsjednika Regana odnosno Buša i
Gorbačova.
 Regan i Gorbačov su željeli da osnaže prisustvo svojih zemalja na svjetskoj
političkoj sceni, da ih revitalizuju na unutrašnjem planu, ali na različitim
političkim principima.
 Regan je pokrenuo američku naciju, a Gorbačov je preduzetim reformama
ubrzao raspad Sovjetskog Saveza.
 Za nepunih 10 godina sovjetska imperija u Istočnoj Evropi se raspala, Rusija
ostala bez svojih djelova što su joj pripadali od vremena Petra Velikog i
Katarine Velike. SSSR nije bio dovoljno jak i dinamičan da bi odigrao ulogu koju
su mu njegovi lideri dodijelili.
 U istoriji nije zabilježen slučaj raspada supersile koja je zauzimala 1/6
zemljine površine, imala 280 miliona stanovnika, najveći arsenal
konvencionalnog oružja na svijetu i 30 hiljada nuklearnih bojevih glava.
 Raspad SSSR se desio tiho, potpisom ugovora lidera federalnih jedinica
Rusije, Ukrajine i Bjelorusije 8. decembra 1991. da Sovjetski Savez,
kao subjekt međunarodnog prava i geopolitička realnost više ne
postoji.
 Stvoreno je 15 nezavisnih država od kojih je 12 Protokolom potpisanim u
Alma-Ati 21. decembra 1991. formiralo Zajednicu nezavisnih država.
 Predsjednik SAD Džordž H. V. Buš, obraćajući se naciji rekao je da
SSSR više ne postoji da je to „pobjeda demokratije i slobode", pobjeda
„moralne snage našeg vrijednosnog sistema" zbog čega svaki
Amerikanac može da bude ponosan.
 Događaji koji su prethodili raspadu SSSR-a

 Jedan od prioriteta Gorbačovljeve politike „novog mišljenja" bilo je

razoružanje - 1989. smanjen je broj trupa u Istočnoj Evropi i povučeno
500 taktičkih nuklearnih glava.
 Politika novog mišljenja u pogledu bezbjednosti akcenat je prebacivala
na nevojne komponente tj. ekonomski, ekološki i humanitarni aspekt.
 Umjesto Brežnjevljeve doktrine socijalističkog internacionalizma,
Gorbačov je proglasio nezavisnost svake partije, njenu odgovornost pred
sopstvenim narodom i pravo da suvereno rješava pitanja razvoja zemlje.
 Takođe je izjavio da SSSR neće slati svoje trupe u bilo kakve akcije u
Istočnoj Evropi. Nasuprot tome SAD su 1989. izvršile invaziju na
Panamu.
 Politika „novog mišljenja" doživjela je poraze na spoljnom i na
unutrašnjem planu.
 Gorbačov je očekivao da će se nakon odricanja SSSR od doktrine
Brežnjeva, Amerika odreći od Reganove doktrine, koja je bila osnov
jednostranim vojnim intervencijama.
 Na savjetovanju u Bijeloj kući 1989. bivši državni sekretar Kisindžer je
predložio predsjedniku Bušu da iskoristi novi politički kurs i pokrene
pitanje statusa istočnoevropskih zemalja, imajući u vidu obećanje
Gorbačova o neinterveniciji.
 Hladni rat je otpočeo u Evropi i tamo je trebalo da se okonča. Planirano
je da NATO istupi kao garant bezbjednosti tih zemalja uz uvjeravanje da
to neće biti usmjereno protiv SSSR-a.
 Proces raspada išao je mnogo brže nego što se na Zapadu
moglo pretpostaviti.
 Od jula do decembra 1989. pali su socijalistički režimi u
Poljskoj - u avgustu, u Mađarskoj - u oktobru, Istočnoj
Njemačkoj - u novembru, kada je srušen Berlinski zid,
simbol blokovske podjele podignut 1961.
 Učinjen je korak ka ujedinjenju dvije njemačke države;
promjene su izvršene u Čehoslovačkoj i Bugarskoj u
decembru 1989; plišane revolucije su izvedene u pet
zemalja saveznica SSSR - preostala je još samo Rumunija.
 SAD su artikulisale opozicione pokrete u istočnoevropskim
državama potiskujući perestrojku.
 Raspadom Istočnog bloka faktički je bez ratovanja
okončan Hladni rat.
 Formalnim okončanjem Hladnog rata smatra se
sastanak na Malti 2-3. decembra 1989. između
Gorbačova i Buša.
 Na konferenciji za štampu dva državnika su izjavila
da se svijet nalazi na pragu nove ere, napušta epohu
Hladnog rata i ulazi u drugu epohu.
 Zapad je na Malti vidio ne samo poraz nego i
apokalipsu socijalizma.
 Aktivnosti Buša i Gorbačova poslije Malte

 Buš je otputovao u Brisel na sastanak šefova vlada zemalja NATO-a a

Gorbačov u Moskvu gdje je otpočeo sastanak članica Varšavskog
ugovora. Referišući o sastanku na Malti Buš je u trijumfalističkoj
atmosferi naišao na zajednički jezik sa svojim sagovornicima. Gorbačov
se suočio sa poteškoćama.
 S izuzetkom predsjednika Rumunije Nikolae Čaušeskua, sve ostale
istočnoevropske zemlje predstavljali su novi lideri, koji su zastupali novu
politiku.
 Gorbačov je predložio opstanak Varšavskog i NATO pakta, kao
prelaznih elemenata bezbjednosti. Jedino je Čaušesku podržao taj
prijedlog. Poslije toga stav Moskve je bio da oba pakta treba da budu
raspušteni i predlagan je sistem kolektivne bezbjednosti u Evropi.
 Rješavanje njemačkog pitanja

 Njemačke države bile su najmoćnije ekonomske snage u Evropi.

 SSSR je nakon rušenja Berlinskog zida predložio da pobjedničke sile iz
Drugog svjetskog rata riješe budućnost ove zemlje, što je Zapad odbio.
 Njemačka je u međuvremenu postala članica NATO-a i Evropske
zajednice. Ipak, SSSR se nije mogao isključiti iz rješavanja njemačkog
pitanja jer se na teritoriji Istočne Njemačke nalazilo 380.000 sovjetskih
vojnika.
 Ugovor o rješavanju njemačkog pitanja potpisan je u Moskvi 12.
septembra 1990. Bivše okupacione sile okončale su svoja prava i
obaveze u pogledu Berlina i Njemačke i raspustile sve institucije
proistekle iz rata. Njemačkoj je priznat pun suverenitet u unutrašnjim i
spoljnim poslovima. SSSR je morao da povuče svoje trupe do kraja
1994. Članstvo u NATO-u protegnuto je na čitavu Njemačku.
 Raspuštanje Varšavskog pakta

 Članstvom Njemačke u NATO-u drastično je narušena ravnoteža snaga u Evropi.

 Mađarska i Čehoslovačka, pošto su obavile konsultacije sa najvišim tijelima
NATO-a, zahtijevale su raspuštanje Varšavskog pakta. Na sastanku od 7. jula
stav mađarskog premijera Jožefa Antala podržale su Poljska i Čehoslovačka.
 Formirana je komisija da ispita mogućnosti prestrukturiranja Pakta.
 Poslije uključivanja Istočne Njemačke u NATO vojna saradnja između preostalih
članica Varšavskog ugovora nije bila moguća, pa je i sam Gorbačov prihvatio
ideju o raspuštanju Pakta. Vojna struktura Varšavskog pakta raspuštena je 1.
aprila 1991.
 Slična sudbina, zadesila je SEV na redovnom sastanku u Sofiji 9. januara 1991.
 Po okončanju Hladnog rata u vodećim krugovima SAD preovladalo je uvjerenje da su one
kroz tu pobjedu stekle moralno pravo da preoblikuju svijet.
 Taj poduhvat je trebalo da bude izveden prije nego što dinamični Japan i ujedinjena Evropa
otvore pitanje političkog vođstva u svijetu.
 U Bušovom obraćanju naciji 29. juna 1990. nagoviješten je koncept o novom svjetskom
poretku. U pitanju je bila politička zamisao predsjednika SAD izložena u nekoliko
njegovih govora koja je zatim dograđivana u političkoj literaturi.
 Nakon invazije Iraka na Kuvajt 2. avgusta 1990. obraćajući se Kongresu, Buš je 11.
septembra 1990. istakao da angažovanje u ovom sukobu ne treba shvatiti kao borbu za
„novi svjetski poredak".
 Glavni cilj rata u zalivu bilo je povlačenje Iraka iz Kuvajta. On je, međutim, tumačen kao
mogućnost kretanja ka „novoj eri oslobođenoj od straha i terora, jačanja pravde i
bezbjednog mira, jednoj eri u kojoj će narodi svijeta Istoka i Zapada, Sjevera i Juga moći
da napreduju i žive u miru".
 Novi svijet prema riječima američkog predsjednika „biće sasvim različit od onoga koji smo
do sada poznavali, svijet u kojima će pravna pravila nadomjestiti zakon džungle".
 I na zasijedanju Generalne skupštine 1. oktobra 1990. Buš je rekao da je
novi svijet različit od svijeta iz 1945. i da će to biti svijet „otvorenih
granica, slobode, otvorene trgovine, otvorenih misli", pri čemu je
Ameriku označio kao model za cjelokupno čovječanstvo.
 U govoru u Vojnoj akademiji u Vest Pointu 5. januara 1993. kao sintezu
napora u promovisanju ideje o novom svjetskom poretku Buš je naglasio
da on mora biti saglasan „našim vrijednostima i odgovarati našim
interesima. I više od toga, mi moramo preuzeti rukovođenje... koje može
imati više oblika, može biti političko ili diplomatsko, može biti
ekonomsko ili vojno, može biti moralno ili duhovno...može biti
kombinacija prethodnih. Liderstvo mora biti dokazano i zahtijeva
spremnost da se upotrijebi vojna sila.”
 Kisindžerova predviđanja o novom svjetskom poretku

 U svijetu nastalom poslije Hladnog rata vojna moć SAD postepeno će opadati a
sredstva za odbranu se preusmjeravati.
 Zemlje koje su imale zaštitu u američkom okruženju biće podstaknute da
preuzmu odgovornost za sopstvenu bezbjednost što će djelovati u pravcu
uspostavljanja ravnoteže, mada bi to moglo da potraje i nekoliko decenija.
 Međunarodni poredak u XXI vijeku obilježavaće: s jedne strane
usitnjavanja, a sa druge sve veća globalizacija.
 Na nivou međunarodnih odnosa novi poredak će više nalikovati evropskom
sistemu država iz XVIII i XIX vijeka. Sastojaće se najmanje od šest velikih sila:
SAD, Evrope, Kine, Japana, Rusije i možda Indije i mnoštva srednjih i malih
zemalja dok će međunarodni odnosi prvi put zaista postati globalni. Čitav niz
problema širenje nuklearnog oružja, zaštita čovjekove okoline, demografska
ekspanzija i ekonomska međuzavisnost, moraće se rješavati na svjetskom nivou.
 Od evropskih zemalja koje su svoju politiku nekada zasnivale na
državnom razlogu, nijedna danas nije dovoljno jaka da bi preuzela
vodeću ulogu. Svoju relativnu slabost te zemlje pokušavaju da
nadoknade stvaranjem ujedinjene Evrope.
 Postkomunistička Rusija našla se u granicama u kakvim tokom svoje
istorije nije bila. Isto kao i Evropa, ona će veći dio svoje energije da
posveti redefinisanju sopstvenog identiteta. Da li će se truditi da uhvati
ritam kojim se kretala tokom čitave svoje istorije i da obnovi izgubljenu
imperiju; da li će težište svoje gravitacije preusmjeriti ka Istoku i
aktivnije se uključiti u azijsku diplomatiju? Na osnovu kojih principa i
metoda će reagovati na burne promjene duž svojih granica? Rusija će
uvijek predstavljati ne samo bitan faktor već i potencijalnu opasnost za
svjetski poredak.
 Kini je svjetski poredak novina. Pošto je u XIX vijeku bila objekat
evropske kolonizacije, ona se tek nedavno - poslije Drugog svjetskog rata
- uključila u multipolarni svijet, što je presedan u njenoj istoriji.
 Japan (koji je čitavih 500 godina do 1854. bio zatvoren) treba da
preispita svoje dosadašnje oslanjanje na jednog jedinog saveznika, SAD.
Ravnoteža snaga u Aziji postaće važna za Japan dok će Kina, Koreja i
Jugoistočna Azija imati drugačiji značaj za Japan nego za SAD i
inaugurisaće sopstvenu politiku koja će biti više nezavisna i više
oslanjana na samu sebe.
 Indija kao vodeća sila u Južnoj Aziji, zaokupljena je borbom da prehrani
svoje ogromno stanovništvo. Tokom Hladnog rata uključila se u Pokret
nesvrstanih, dok ulogu na međunarodnoj političkoj sceni koja bi
odgovarala njenoj veličini tek treba da preuzme.
 Nijedna od najznačajnijih zemalja koje će morati da izgrade
novi svjetski poredak nema nikakvo iskustvo s
policentričnim sistemom u nastojanju. U svakom slučaju ni
jedan svjetski poredak do sada nije bio do te mjere globalnih
razmjera, niti je bio zasnovan na takvom mnoštvu različitih
ideja.
 Poredak koji danas nastaje moraće da izgrade državnici koji
pripadaju različitim kulturama.
 Kao obrazac i jedini raspoloživ model policentričnog sistema
za novi svjetski poredak jeste model koji su izgradile
zapadne zemlje koji mnogi učesnici mogu da ne prihvate.