▲Prateći interes M.

Klein za najranije stadije uma Wilfrid Bion je

pretpostavio da prvi kognitivni rad uma predstavlja vezu između
nečeg urođenog (sam organizam) i nečeg stranog (doživljaj koji se
opaža da pripada vanjskoj stvarnosti).
▲ Dojenče s izvjesnim prekoncepcijama – urođenim očekivanjima –
već zna što će učiniti s nekim zapažanjem. Tipični primjer je
novorođena beba koja izgleda da već zna što činiti kada joj bradavica
dotakne obraz. Okreće glavu prema bradavici i počinje sisati. Refleks
sisanja je urođen, međutim bradavica mora biti u vanjskom svijetu
kako bi se refleks mogao ostvariti.
▲ Bion je mislio da je ta vrsta veze temeljni dio u izgradnji uma.
▲ Kada se urođena prekoncepcija sretne sa svojim ostvarenjem (u
opažaju) oni se vezuju i stvaraju mentalni objekt, a time i um koji
ga sadrži .
▲ Ovo pretvaranje od sirovog iskustva do mentalnog objekta Bion je
nazvao „alfa – funkcijom“.
▲Potpuno ovisna beba živi u svijetu snažnih zadovoljenja i velikih
frustracija. Uhvaćena između žestokih osjećaja ljubavi i mržnje,
ona stalno oscilira između doživljaja integracije i dezintegracije, u
povremenom strahu za svoje preživljavanje.
▲ S bradavicom dojke u ustima, obuhvaćena rukama majke koja
je voli, umirivana zvukom majčinog glasa, nježnim pogledom
njezinih očiju i usredotočenim prisustvom majčinog uma, beba će
stjecati iskustvo da je voljena. Beba će imati doživljaj jedinstva
(koherentnosti) i središte za koje se može “pridržati “ čak i u
privremenom odsustvu majke.
▲Lišena dovoljno dobrih iskustava npr.zbog predugog odsustva ili
previše ustrajnog djelovanja boli i frustracije, bebin doživljaj nedostatka
dobrih objekata (metaforički rečeno dobre dojke) pretvara se u snažan
osjećaj prisustvovanja proganjajući loših objekata (metaforički izraženo
loše dojke), koji borave unutar nje.
▲ Beba živi u polariziranom svijetu nastanjenom dobrim i lošim
objektima i već pojačanje uobičajenih previranja u njezinom životu može
uzrokovati anksioznost čiji se intenzitet može samo nagađati.
▲Bion (1962) je pretpostavljao da je rudimentarni oblik
misli ono što omogućuje bebi da podnese boli i frustracije, a
one su omogućene ako impuls da se izbjegne bol nije previše
jak i ako sam doživljaj nije previše jak da može svojim
intenzitetom savladati nezreli mentalni aparat bebe.
▲ Bion je dodao radikalno novo poimanje konceptima Freuda i
M.Klein. Konflikt je vidio između s jedne strane želje za znati i
razumjeti istinu o svom vlastitom doživljaju/iskustvu i s druge
strane averzije prema znanju i razumijevanju.
▲ Autentičnost zahtjeva za istinom o vlastitom
doživljaju/iskustvu nalazi se u sposobnosti da se ostane,
podnese i pretrpi doživljaj/iskustvo umjesto da ga se odbaci ili
mimoiđe.
▲Prema Bionu model rasta uma prikazan je analogno
alimentarnom sustavu u kojem je um hranjen istinitim
doživljajima /iskustvima, a trovan lažnim.
▲ Ova vrsta hrane za um manje je kognitivne, a više
emocionalne i imaginacijske prirode.
▲ Proces kojim nastaje ova posebna vrsta “mišljenja” nalazi
se u kvaliteti izvorne komunikacije između majke i bebe, u
raspoloživosti onog što je metaforički označio kao “misleća”
dojka.
▲ Bion je sugerirao da se jedan aspekt primarne majčine
'sposobnosti hranjenja' metaforički sastoji u tome da majka
ponudi neku vrstu oblika (forme) rudimentarnim “mislima”
dojenčeta, točnije, zbrci impulsa i senzacija koje u početku
predstavljaju psihički život djeteta.
▲ Istovremeno ova 'sposobnost hranjenja' na početku daje
mogućnost umu majke, njezinom psihičkom aparatu, da organizira
bebine rudimentarne misli i da tako one postanu raspoložive na način
da se o njima može misliti i da dobiju značenje.
▲“Misleća” dojka odnosi se na određenu funkciju majke, koja izgleda
da slijedi koncepte Freuda i M.Klein, međutim nije tako.
▲ Bion ustvari sugerira različiti model uma koji pruža novo viđenje
prirode mentalnog i emocionalnog razvoja. Dok za Freuda i M.Klein
dojka stoji kao metafora za primarne majčine funkcije hranjenja,
zadovoljenja i zadovoljstva, kod Biona stoji kao metafora za um.
▲ Majka ne pruža bebi samo hranu i ljubav nego i njezin misleći self,
svoja mentalna i emocionalna stanja koja će sadržati (konteinirati)
kaos psihičkog života dojenčeta i tako uspostavlja preduvjet za bolji
razvoj sposobnosti integracije i više integrirani self.
Izvjesnu analogiju za Bionovo shvaćanje razvoja uma možemo naći u
načinima koji prate djetetove pokušaje slaganja slagalice (puzzle)
(Waddell, 1998).
Možemo zamisliti situaciju u kojoj dijete ne može odrediti koji dijelovi
odgovaraju cjelovitoj slici slagalice što ga čini pojačano uznemirenim i
anksioznim.
Različite majke u takvoj situaciji iz različitih razloga mogu različito
reagirati.
Čak i ista majka može iz različitih razloga u različito vrijeme različito
reagirati.
Neka će majka postati tjeskobna ako dijete nije u mogućnosti da
ispuni zadatak za koji ona misli da je posve jednostavan i lak što
je može činiti sve više razdražljivom.
Osjećajući njezinu razdražljivost dijete može postati sve više
anksiozno i zbog toga manje sposobno za obavljanje zadatka te
konačno može briznuti u plač.
Ne samo da ništa nije naučilo iz ovog iskustva, nego je dapače
izostao doživljaj zabave povezan sa slaganjem slagalice. Dijete
nadalje može postati zakočeno (inhibirano) na nutkanje da pokuša
ponovno, izvlačeći se na tvrdnje da je to dosadna igra. Ili dijete
može ući u takmičenje sa svojim «ne – dobrim» dijelom sebe.
Može pokušati ovladati anksioznošću i zbog želje da vrati majčino
poštovanje ponovno nastojati da složi slagalicu.
Neka druga majka u istoj situaciji jednostavno će uzeti
odgovarajući djelić slagalice i položiti ga na mjesto na kojem
nedostaje. Vjerojatno će smatrati da je time problem riješen ili
možda uopće ne će razmišljati o problemu djeteta i slagalice, nego
će nastojati što prije završiti igru s djetetom, kako bi se latila
drugog posla koji je čeka.
U djeteta koje se još bori za postizanjem određenog stupnja
vlastite neovisnosti (autonomije) i želje da dođe do vlastitih
zaključaka ovakvo majčino rješenje može biti popraćeno suzama
nemoćnog bijesa. (Pusti me da sam…).
S druge strane u dijeta koje je već napustilo borbu i samo se
pasivno prilagođuje onom što mu drugi odrede, ovakvo majčino
rješenje vjerojatno će naići na potišteno prihvaćanje.
Treći mogući odgovor majke može predstavljati pažljivo promatranje
djetetovih pokušaja i u slučaju teškoća, predlaganja djetetu da malo produži
vrijeme kako bi uspjelo doći do željenog cilja.
Majka će i sebi ostaviti malo više vremena da bolje procjeni djetetovu
trenutačnu teškoću.
Takav način, koji se temelji na emocionalnoj raspoloživosti majke i
prijemljivosti za izvor i intenzitet djetetovog uznemirenja,.već do izvjesnog
stupnja može olakšati djetetov problem. Možda će to biti dovoljno da dijete
sada uspije samo umetnuti komadić slagalice na potrebno mjesto.
Ako pak majka prepozna da dijete još ne može samo dokučiti rješenje
problema (još ne može samo za sebe misliti) ona će približiti djeliće
slagalice koji su potrebni i tako omogućiti djetetu da ih lakše prepozna i
zatim samo postavi gdje treba, obično uz usklike oduševljenja.
Time što je zadržala svoje ujednačeno emocionalno stanje majka nije vršila
preuranjeni pritisak na dijete, a s druge strane nije pretjerano dugo
podržavala frustraciju djeteta koju izaziva nemogućnost postizanja željenog
cilja.
Ona je svojim postupcima omogućila djetetu da «vidi» ono što je nekoliko
trenutaka ranije izgledalo posve nevidljivim.
▲U ovom trećem slučaju uočljiva je majčina nesvjesna
sposobnost da okupi unutar sebe 'komadiće' i 'djeliće'
djetetovog uznemirenog i raštrkanog selfa i da mu
ponudi osjećaj emocionalnog podudaranja tj. sklada
između njegovog i njezinog uma, a koji se tada prema
van iskazuje u prepoznavanju vanjskog oblika, koji se
također podudara s drugim ponuđenim oblicima.
▲ Nešto se događa između djeteta i majke što djetetu
omogućava da osjeti da ga se razumije.
▲ Iz tog doživljaja potiče djetetov osjećaj uspjeha i
samopoštovanja.
▲ Od tog iskustva da ga se razumije ne odvojiv je i
doživljaj djeteta da je voljeno i da voli te očekivanje
sličnih osjećaja prema drugima i od drugih.
Mnogo ranija verzija procesa slijedi iz prikaza ponašanja majke i
bebe.
Majka stavi bebu na prsa koja počinje sisati najčešće uz glasne
zvukove. Beba izgleda prilično opušteno, ali iznenada
zakašlje.Nastavi nakratko sisati i tada počne plakati. Majka je
podigne i stavi na svoje rame kako bi se oslobodila suviška
zraka. Beba i dalje plače i jeca, vrteći glavicu amo tamo. Lice joj
se zajapurilo. Na trenutak se smiruje i tada ponovno zaplače.
Majka ju spusti u krilo i beba pojačano zaplače. Majka je okrene
je na trbuščić i osjeti kako su joj tijelo i nožice ukočeni.
Ponovno je digne na prsa i beba počne pohlepno sisati. Tada
zadrijema. Majka je kratko drži u toj poziciji i tada je pomakne.
Beba se probudi. Majka je uspravi i naslanja na svoje rame da
se podrigne i beba to ovaj puta uspijeva učiniti. Ponovno je stavi
na prsa da vidi je li još gladna, beba pohlepno i bučno siše.
Obrazi joj se pokreću unutra van, a ostatak tijela je relaksiran.
Polako usporava i prestaje sisati. Ostaje ležati na majčinim
rukama i gleda u njezino lice. Ona mu se smješka i priča. Beba
kao odgovor guguće i maše rukicama.
▲Ova majčina sposobnost da sadrži bebinu i svoju anksioznost, da
nastavi misliti kada se suoči s bebinim protestom i uznemirenošću čija joj
porijekla u tom trenutku nisu jasna, nastavljajući joj nuditi svoje
unutarnje resurse, prikazuje ono što Bion naziva “reverie”.
▲ Majka postepeno ublažava bebino uznemirenje kroz svoje djelovanje,
a ne samo objašnjavanje. Ona je sposobna tolerirati stanje da ne zna
izvor bebinog uznemirenja.
▲ Majka obuzdava sebe kako ne bi otklonila istinsko značenje bebinog
iskustva/doživljaja preko preuranjenog nametanja mogućeg rješenja
«Mora da su mu mokre pelene i treba ih zamijeniti».
▲ Ona traga za istinitim bebinim iskustvom/doživljajem na koga će tada
odgovoriti, a ne dopušta da je odmah savlada anksioznost koju u većoj
ili manjoj mjeri doživljava svaka majka kada beba zaplače, a njoj odmah
nije jasan razlog bebine nevolje izražene kroz plač.
▲ Majka nježno govori, njiše, miluje, hrani, razmišlja dok se beba,
uživajući u miru njihove bliskosti pune povjerenja, ne počne oporavljati
(smirivati).
▲Beba doživljava neku vrstu unutarnje boli i anksioznosti. Fizička i
psihička bol ne daju se razlikovati. Kako se bol pojačava beba je ne
može sama razumjeti ili sama s njom izaći na kraj.
▲ Jedino što pokušava to je da je izbaci preko usta, pluća, mišića, očiju,
pokušava je projicirati (osloboditi se) strašnih senzacija kako bi našla
olakšanje.
▲ Na bebinu sreću postoji “misleća” dojka/ majka koja stoji na
raspolaganju da u sebe preuzme projekcije.
▲ Ona se opire da je one savladaju nego ih čini savladivim i vraća bebi
iskustvo u kvaliteti za koju beba osjeća da ga može prihvatiti i ponovno
ga integrirati.
▲Suština ovog iskustva/doživljaja integracije je to da majka u
ovakvim prilikama razumije i sadrži (contain) uznemirenost
svoje bebe.
▲ Bebi je ponuđena i ona je mogla primiti pravu (istinitu)
verziju sebe, a ne onu koja je iskrivljena majčinim anksioznim
opažanjima ili imputiranjem nečeg što majka smatra da beba
doživljava, a ustvari potiče iz njezinog nestrpljenja ili
anksioznosti.
▲ Majka nije “stvorila” (konstruirala) što je bebin problem,
nego je osjetila što je problem.
▲Beba koja dovoljno često ima ovo iskustvo moći će preuzeti iste
mentalnu funkcije na sebe.
▲ Biti će psihički sposobna da ih apsorbira tj. da ih introjicira.
▲ Polako, kako nauči ove funkcije, one postaju ugrađene u strukturu
njezine ličnosti.
▲ Kasnije će steći osjećaj posjedovanja vlastite unutarnje snage i što
će joj pomoći da za održanje svoje unutarnje kohezije nije anksiozno
ovisna o vanjskoj pomoći.
▲ Prema ovom viđenju problema majka postaje sadržatelj
(container), a bebini fragmentarni impulsi i emocije sadržano
(contained).
▲Sadržatelj/ sadržavano (container/contained) odnos čini
Bionov model mišljenja misli, model za procesiranje emocionalnog
iskustva koje će se dalje ponavljano reproducirati i suštinski
doprinositi strukturiranju ličnosti.
▲ Impulsi će tako postati vezani mislima, a ne će se samo odigrati
(enacted) ili ponovno odigrati (re – enacted).
▲ U početku majka misli za bebu. Polako beba uči da tu funkciju
izvodi sama za sebe, tako da kasnije majka ili roditelj može misliti s
djetetom.
▲Unutarnja stanja neujednačenih i zbunjujućih senzacija mogu
se razumjeti i o njima se može misliti (u smislu emocionalnog
uključivanja) samo ako one odgovaraju, na neki običan i
bazičan način, vanjskom iskustvu/ doživljaju.
▲ Neki osjećaj postaje prožet značenjem samo kada dovoljno
često između njega i odgovora na njega, koji dolaze iz vanjskog
svijeta, nastupa sporazum. U početku taj odgovor dolazi od
majke ili njezine zamjene.
▲ vakvo podudaranje je očito u ranije opisanim primjerima
opservacije ponašanja majke i bebe i posljednjem načinu
rješavanja slagalice.
▲ Iz njih se da zaključiti da smisao nekog osjećaja za neku
osobu nastaje kao posljedica toga što mu je smisao dao prvo
netko drugi koji je o tom osjećaju mogao misliti.
▲Uznemirena beba koja je „gladna“ hrane, pažnje ili društva učiniti
će maksimalno kako bi obavijestila o svojem uznemirenju. Ovo
obavještavanje ne može se nikako drugačije označiti osim
nediferenciranim izrazom bol. Beba plače.
▲ Zanemarujući činjenicu što je nedavno bila hranjena, majka koja
je intuitivna i dobro razumije nudi bebi dojku prije nego što bude
toliko uznemirena da je ne će moći prihvatiti.
▲ Tako majka ne samo da susreće bebinu fizičku potrebu nego joj
također psihički pruža iskustvo/doživljaj da je razumije. Ako se to
događa prilično uporno beba može računati na gratifikaciju koja se
odvija u činu bliskosti. U tom reciprocitetu ima osjećaja ljepote i
povjerenja.
▲ Beba osjeća integraciju svojih različitih dijelova koja se odvija u
njezinoj neposrednoj okolini, u umu majke, te polako može osjetiti
da ona postaje dijelom njezinog vlastitog unutarnjeg selfa, njezine
same srži, središta njezinog postojanja.
▲Iskustvo/doživljaj držanja u primarno emocionalnoj „psihičkoj
koži“ može se izjednačiti s fizičkom kožom koja drži dijelove
tijela zajedno.
▲ Sadržavajuće (containing) prisustvo majke u dobrim
okolnostima dovoljno će pridržavati - psihički i emocionalno -
bebu te će ona polako steći osjećaj da ima vlastitu unutarnju
sposobnost držanja, a što predstavlja iskustvo/doživljaj
integracije koje je neophodan preduvjet za nastavak razvoja.
Bion je produbio i proširio postojeću teoriju ranog razvoja tako da
je stavio naglasak na vrlo poseban odnos u kojem majka ne nudi
samo ljubav, hranjenje, njegu bebi, nego i svoj um kako bi bebino
iskustvo učinila smislenim.
Čineći značenje raspoloživim, aktivno doprinosi rastu
uma.
▲Majčin odnos s bebom ne služi samo odražavanju (reflektiranju)
bebinih raspoloženja i impulsa što bi joj omogućilo da samu sebe upozna
putem procesa zrcaljenja tj. prepoznavanja sebe u drugome.
▲ Umjesto toga majka ima ulogu aktivnog učesnika koji treba nešto
učiniti s projiciranim emocijama.
▲ Ustvari se zbiva nesvjesno procesiranje bebinih instinktivnih
komunikacija i evakuacija, koji se mogu opisati kao jednu vrstu kaosa
sastavljenog od impulsa, boli i želja, a u kojem se teško može razlikovati
mentalno od fizičkog, self od objekta (od drugog).
▲ Ove fragmente nepovezanih senzacija koji još nemaju značenje Bion
(1962) je nazvao osjetnim podatcima ili osjetnim impresijama.
▲ Da bi beba mogla pretvoriti osjetne podatke koji pripadaju nekom
iskustvu/doživljaju u vlastiti misleći um, ona treba primarno iskustvo
aktivnog držanja u majčinom umu.
▲Procesu aktivnog držanja bebinog mentalnog stanja, Bion
(1962) daje naziv „alfa –funkcija“.
▲ Majka može mentalno „služiti“ bebi, a ne samo susretati
njezine potrebe.
▲ „Alfa – funkciju“ tvori nečije sadržavanje (containment)
fragmentiranih aspekata psihičkog iskustva koje posuđuje oblik i
formu emocijama drugog, a da pri tome onaj koji sadrži (continer)
ne nameće osjećaje izvana i ne reflektira ih jednostavno natrag
osobi koja ih je izbacila.
▲ Još jedan naziv za proces koji je sinonim za „alfa – funkciju“ je
simbolička formacija.
 ▲Primjeri slagalice opisuju razliku između odgovora koji jačaju
djetetovu sposobnost da nađe oblik i formu i odgovora koji je oštećuju.
▲ Neophodan je stupanj prijemljivosti za posebnu prirodu djetetove
anksioznosti i frustracije, a da bi se remeteće stanje uma transformiralo
u nešto čime se da ovladati. Mora biti dovoljno ovladano da bi dijete
moglo razumjeti prirodu svog iskustva/doživljaja.
▲ Jednom kada je razumio iskustvo/doživljaj postaje moguće da ga se
izrazi simbolički, da se iz njega uči i da se razvija i dalje od njega.
▲ Drugim riječima preduvjet za nalaženje oblika i forme u
prepoznatljivim simboličkim nazivima (bilo da je to riječ, igra ili pjesma)
je nesvjesni proces sakupljanja različitih emocija i senzacija – proces
nesvjesne „simboličke formacije“ ili „alfa- funkcije“.
▲ To je sposobnost koju beba pod povoljnim okolnostima polagano stiče
od majke. To je nesvjesni proces koji je stalno na djelu tijekom života i
može se s toga opisati u šesdeset godišnjaka kao i u šest mjeseci stare
bebe.
Pacijent B. bio je dijete koje je bilo žrtva fizičkog zlostavljanja i
zanemarivanja i s toga je bio smješten u udomiteljsku obitelj.
Udomiteljska obitelj je nastojala pomoći B. ali su roditelji uvijek
bili previše zaposleni.
Njihova glavna zabrinutost odnosila se na povremene agresivne
ispade B., na slab uspjeh u školi i na njegovo izbjegavanje svake
bliskosti s bilo kim u obitelji i izvan nje. Bio je sumnjičav,
provokativan, šutljiv i očito nesposoban da uči.
Pregled je protekao u jakom otporu, nepovjerenju i sve komentare
koje bi uputio terapeut ili bi šutke ignorirao ili prezrivo odbijao.
Terapeut se uz to borio s vlastitim osjećajem krivnje zbog toga što
mu se nije svidjelo ovako hladno, prikriveno agresivno i
nesimpatično dijete. B. je ipak od ponuđenog plastelina napravio
nekog neodređenog čovječuljka kojeg je na kraju htio lišiti bilo
kakvog oblika tj. zgnječiti ga u bezličnu masu. Prema dogovoru
roditelji su ponovno doveli B. nakon obrada koja je trajala oko
mjesec dana. B. je bio ugodno iznenađen kada je zatekao svoga
čovječuljka spremljenog u ladici. „Još je tu?“ promrmljao je
smješkajući se. Uzeo ga je i počeo okretati kao da istražuje što
može učiniti s njim, kako ga može poboljšati. Dodao mu je nešto
što su trebala biti stopala. Zatim je mislio i rekao „A ako pada
kiša, što da nosi?“ „Misliš da treba kišobran?“.Počeo je raditi štap i
stavio ga je čovječuljku u ruku. „Kao da želiš da se može držati za
nešto?“ „Da“ odgovorio je „Lakše će hodati.“ rekao je B.
Terapeut je prepoznao novi osjećaj topline prema dječaku,
posve drugačiji od onog pri prvom razgovoru s njim. Dječak se
trudio oko svoje figurice povremeno se smješkajući. Na kraju je
na brzinu napravio još jednu ne posve oblikovanu figuricu i
stavio je u ladicu s prvom. Pažljivo je zatvorio ladicu. „Hoćeš da
ostane na sigurnom i da ne bude sam kada odeš kući!“. Malo je
stajao uz ormar s ladicom i onda brzo krenuo iz sobe. Umjesto
pozdrava rekao je terapeutu „Čuvaj to“. Terapeut je rekao „Hoću
svakako“.
B. je imao vrlo malo iskustva s tim da je držan u umu bilo koga
na istinski, trajan način i to je bilo suprotno od poznatog
sporadičnog i nasilnog načina kakav je njemu bio poznat od
ranije. Otkriće da je terapeut sačuvao (pamtio i mislio) nešto
što je on napravio imalo je snažan utjecaj na daljnju
komunikaciju i terapijski odnos. Terapiju i terapeuta je počeo
doživljavati kao sigurno mjesto/um. Kada nije bio sposoban da
nađe odgovarajući djelić kojim je nastojao poboljšati
čovječuljka obratio se terapeutu kako bi mu dodao potrebnu
riječ. Tako je imao osjećaj da terapeut razumije kao što je
razumio da želi napraviti kišobran, pa kišobran/štap za koji bi
se čovječuljak mogao držati. On je ujedno predstavljao
„simbol“ za njegovu potrebu da bude držan u terapiji i u umu
terapeuta. Usprkos nesretnog i traumatiziranog života B. je bio
u stanju potaći terapeutovu sposobnost da nosi njegovu bol i
da ga drži u umu. Kao posljedica toga on je postao sposoban
sa se počne upuštati u traganje za značenjem svog
iskustva/doživljaja.
▲Tehničkim jezikom možemo reći da je terapeut putem
„simboličke formacije“ ili „alfa – funkcije“ uspijevao sakupiti
aspekte njegovog iskustva o kojima još nije mislio, komadiće i
djeliće koji su još bili bez smisla i značenja (koje je Bion
nazvao beta – elementima), a koji su postali osnovom za dalje
i više prepoznatljive simboličke forme izražavanja, forme
kakve se nalaze u snovima, igranju i imenovanju.
▲ Sadržavajuća struktura terapije i terapeutovih mentalnih i
emocionalnih sposobnosti dala je „nastambu i ime“ za
fragmentirane misli i impulse B.
▲ B. je mogao iskoristiti kohezivnu snagu procesa u kojem su
riječi pripisane osjećajima. Mogao je osjetiti nešto od
kreativnog, zaista transformirajućeg utjecaja tog procesa.
Individualna povijest ranog djetinjstva B. slična je bezbrojnim pričama
djece udomiteljskih obitelji. Ova su djeca često emocionalno odbačena
od svojih roditeljskih obitelji i prebačena drugima na skrb. Ova iskustva
otkrivaju se u njihovom stalnom traganju za izvorom sigurnosti i
smirenja.
Usprkos njegovih teškoća B. izgleda da je uspio zadržati nadu. U
terapeutu je našao osobu koja ne samo da je bila na raspolaganju
jedan puta, pri prvom pregledu, nego je ostala tamo nakon što se
ponovno pojavio nakon mjesec dana za razliku od njegovih mnogih
skrbnika u prošlosti.
Terapeut je bio fizički prisutan ali također i mentalno i emocionalno. On
je vrednovao, upamtio i sačuvao njegov rijetki kreativni pokušaj, kojeg
je B. tada omalovažio i htio ga uništiti (To ništa ne vrijedi, rekao je
tada).
Značenje koje se počelo pojavljivati iza njegove slabo
artikulirane „priče“ o čovječuljku s kišobranom i štapom
ukazivalo je na to da se iza obrambenog povlačenja u
inhibiranog, emocionalno i mentalno jedva dostupnog dječaka,
u sigurnosti receptivne okoline uma druge osobe, zadržala
sposobnost da misli o svom iskustvu kakvo god bilo užasno, a
iz koje je potencijalno dalje mogao učiti. To iskustvo još
nedavno bilo tako bolno za B. da ga uopće nije mogao
smisleno upotrijebiti.
▲Stanje uma u kojem dolazi do „simboličke formacije“ ili „alfa-
funkcije“ tj. nesvjesne receptivne sposobnosti koja u bebe, djeteta ili
odraslog započinje s ostvarivanjem potencijala za osmišljavanje
njihovog postojanja u svijetu, sklono je promjenama.
▲ Prilika za upoznavanje sebe i da se razvija kao on/ona kakvi doista
jesu, zahtjeva raspoloživost prisustva drugog koji ima kvalitete
prijemljivosti i odgovorljivosti, temeljene na znanju o sebi i doživljaju
svog unutarnjeg svijeta kao istinskog (autentičnog), a ne imitatora.
▲ Kao posljedica razvija se pogled na svijet koji se temelji na želji za
razumijevanjem, a ne samo na potrebi za „znanjem“ (Bion je
razlikovao između „postati hodačem“ i „učenja o hodanju“; razlika
između šire sposobnosti selfa nasuprot dodavanja sakupljenom
znanju; učenje iz i učenje o).
▲ Iskustvo se pretvara u razvoj tamo gdje postoji mogućnost
učenja iz iskustva. Ovaj je proces ovisan o kvaliteti interakcija
između sadržatelja (container) i sadržanog (contained), o integritetu i
recipročnosti interakcije, a što je suprotno od suptilnog
napredovanja mitologija i laži koji u različitom stupnju
opstruiraju potragu za istinom (Harris,1981,1987).
▲ Ako majka pravilno interpretira izvor uznemirenja i
komunicirane potrebe dovoljno često, dijete će imati iskustvo ne
samo olakšanja fizičke nelagode, nego i da ga se razumjelo.
▲ Većina majki ima uobičajeni nesvjesni iznos ujednačenosti
(attunement) s potrebama i komunikacijama svojih beba,
jednostavno posredstvom ljubavi koju osjeća za dijete.
▲ Winnicottov pojam „dovoljno dobre majke“ ima upravo taj
smisao. Što više dobra majka nije ona koja poriče svoju mržnju i
agresivne osjećaje nego ona koja znao o njima i koja ih je
sposobna u sebi tolerirati.
▲Suprotno tome beba čija majka obrambeno „zna“ što je krivo i odgovara
na plač zbog gladi s „ima zamazane pelene“ ili plač zbog straha s „umorna je“
imati će iskustvo, ako se to dešava vremenski previše često, da ga se
aktivno krivo razumije.
▲ Tako će majku doživjeti i uzeti u sebe (introjicirati) kao neprijateljsku
prema razumijevanju.
▲ Razviti će se uplašeni self, lišen značenja, jer nema „zdravog razuma“,
nema doživljaja sukladnosti između potrebe koju je osjetilo i dobivenog
odgovara. Takva beba imati će više teškoća u poznavanju i prihvaćanju sebe i
pokušati će se prilagoditi na ono što izgleda da se od nje traži ili će pokušati
odbiti projiciranu sliku o sebi npr. „ono je teško dijete, dovest će me do ludila“
i
▲Ona iskustva/doživljaji koji imaju smisla imaju ga jer su poduprta
emocionalnom autentičnosti. Iz njih se stoga može učiti.
▲ Iskustva koja nemaju smisla moraju ili biti umjetno (artificijelno)
smještena u ličnost (korijeni Winnicottovog lažnog selfa) ili
izbačena negdje drugdje i više će štetiti nego jačati razvoj.
▲ Pitanje da li će iskustvo unaprijediti razvoj ili ne ovisi o kvaliteti
interakcije koja se dešava u složenim komunikacijama između
djeteta i majke od najranijeg stadija – majčine vlastite sposobnosti
mišljenja slažu se s bebinim.
Rekli smo nešto o suptilnosti i složenosti najranijih
komunikacija između majke i malog djeteta, osobito
onih koje unapređuju individualne sposobnosti
mišljenja i djetetovo povjerenje, spontanost i
interes.
Ako je kvaliteta tih ranih infantilnih odnosa dovoljno
dobra i istinita, ne samo da će biti prototip za
slijedeće odnose i da će biti uspostavljen način
učenja iz iskustva, nego će biti začetak za iskrenost
i povjerenje između selfa i drugih kao osnova za
daljnji razvoj.
Za Winnicotta u početku i ne postoji odvojeni majka i beba već oni
predstavljaju jedinstvo u kojem je beba apsolutno ovisna o majci.

Poznata je Winnicottova izjava: «Ne postoji nešto takvo kao što je

beba» («There is no such thing as a baby» ), koja implicira da prvo
postoje samo jedinstvo bebe i mame (neki aspekti majke ipak
ostaju izvan tog jedinstva, jer majka ima i druge odnose koji su u
početku jako zasjenjeni njezinim karakterističnim odnosom s
bebom).
Majka, koja je «dovoljno dobra» nalazi se u stanju
«primarne majčine preokupacije» (Winnicott 1956), tj.
povećane osjetljivosti za bebine potrebe (razdoblje zadnjih
tjedana trudnoće i prvih nekoliko tjedana nakon rođenja
djeteta), koje joj omogućuje da se stavi u položaj dojenčeta, tj.
da se s njima na trenutke identificira i preko ove identifikacije
razumije djetetovu aktualnu potrebu.
Winnicott (1967b) je opisao kako dojenče otkriva sebe preko
onog što vidi da se odražava na majčinim licu (preciznije
očima).
Središnja komponenta razvoja ovisi o majčinoj sposobnosti da
zrcali svoje dijete. Tako se stvara interpersonalna dijalektika u
kojoj 'ja' i drugi stvaraju jedno drugo i sačuvani su od drugog.
Paradoksalno, 'ja' postaje moguće preko drugog. Majka kreira
dojenče i dojenče kreira majku.
Winnicott je nazvao sveobuhvatnu majčinu funkciju
«okolinska – majka» ili «majka kao okolina», želeći
istači da za dojenče majka još nije druga osoba, nego da
ustvari majka predstavlja njegovu cjelokupnu okolinu.
Majka postoji samo u obliku nevidljive pridržavajuće okoline u
kojoj dolazi do zadovoljenja potrebe dojenčeta na način koji je
tako nenametljiv da dojenče ne doživljava svoje potrebe kao
potrebe.
Kao rezultat još nema dojenčeta izvan jedinstva majka-
dojenče.
Kao neke od funkcija «okolinske-majke» Winnicott je izdvojio:
1.)pridržavanje (holding), 2.) postupanje (handling) i
3.)uvođenje drugoga (objekta) u djetetov svijet.
Dovoljno dobra usaglašenost između majke i dojenčeta stvara
neporemećeno stanje kontinuiteta postojanja (Winnicott
1956) koje će kasnije postati pozadinom doživljavanja, ali u
sadašnjosti je nevidljivo jer nema ničeg s čime bi se usporedilo;
ono je oboje i pozadina i prednji plan.
Simboli su potrebni samo kada postoji želja, dok na ovom
najranijem stadiju razvoja postoji samo potreba koja je
zadovoljena. Zadovoljena potreba ne stvara želju za koju
su potrebni simboli.
Neometano, harmonično funkcioniranje jedinstva majka–
dojenče može ipak samo hipotetski dulje potrajati zbog
neizbježnog ne savršenstva usaglašenosti između majke i
dojenčeta.
Kao rezultat nastaje dobro dozirana frustracija koja pruža
prvu mogućnost za uspostavljanje svijesti o odvojenosti.
Onaj aspekt majke koji nije bio dio jedinstva majka –
dojenče počinje se sve češće objavljivati (majka kao
objekt u vanjskom svijetu) na način koji nije zastrašujući i
zbog toga ga dojenče ne mora poreći ili se na neke druge
načine od njega obraniti.
To je razdoblje najranije svijesti o odvojenosti koja počinje
u 4 do 6 do 8 do 12 mjeseca ' (Winnicott, 1951).
Kako bi ovaj prijelaz od jedinstva majka – dojenče do stanja u
kojem postoje majka i dojenče bio normalan, mora između majke
i dojenčeta uspostaviti potencijalni prostor koji je uvijek
potencijalan (nikada aktualan) jer je ispunjen stanjima uma koja
obuhvaćaju paradoks koji se nikada ne dovodi u sumnju, a koji
glasi: dojenče i majka su jedno, dojenče i majka su dvoje.
Prostor, potencijalni prostor, nije unutra niti je
izvana, nije dio odbijenog svijeta «ne- ja», onog kojeg
individua prepoznaje kao istinski vanjski prostor i koji
se nalazi izvan njegove svemoćne, magijske kontrole
(Winnicott 1971c).
Potencijalni prostor je među područje
doživljavanja koje leži između unutarnjeg
svijeta, unutarnje psihičke stvarnosti (Winnicott
1971b) i aktualne ili vanjske stvarnosti
(Winnicott 1971c).
Ono leži između subjektivnog objekta i objekta
objektivno opaženog, tj. između «produženja- ja» i
«ne –ja» (Winnicott 1967a).
Drugim riječima, suštinska oznaka doživljavanja ovog
prijelaznog područja općenito, te prijelaznog objekta
posebno, je paradoks.
Prihvaćanje paradoksa znači da beba «stvara» objekt koji
već postoji u stvarnom svijetu, ali koji tek čeka da ga ona
«stvori» (npr. majčina dojka već postoji u stvarnom svijetu,
ali je u bebinom doživljaju ona ta koja ju je stvorila;
bradavica dojke je najednom u njezinim ustima i beba samo
započinje sisati; kao da je dojku stvorila sama i kao da se
ona nalazi pod bebinom «svemoćnom» kontrolom).
Radi se dakako o tzv. subjektivnom objektu, a ne još o
objektivnom objektu koji pripada vanjskom svijetu.
Majka mora prvo dozvoliti bebi iluziju da su njezina prsa dio
dojenčeta, tj. kao da su pod magijskom kontrolom. Majčin
zadatak je postepeno deziluzioniranje bebe, ali ona ne
može u tome uspjeti ako mu prvo ne pruži dovoljnu
priliku za iluziju (Winnicott 1951).
Potencijalni prostor spaja i odvaja dojenče (dijete ili
odraslog) i majku (objekt).

To je paradoks koji je prihvaćen i ne pokušava ga se

razriješiti.

Potencijalni prostor je ispunjen s iluzijom, s igranjem i

simbolima (Winnicott 1971b). On je međuprostor
doživljavanja između fantazije i stvarnosti.
Dvije godine staro dijete, nakon što se prestrašilo tijekom
jednog od ranijih kupanja, kada mu je glava skliznula pod vodu
voda ušla u nos i usta i na trenutak onemogućila cirkulaciju
zraka, snažno se opiralo svakom idućem kupanju. Nakon nekog
vremena, tijekom kojega ga je majka nježno ali uporno
nagovaranja da ponovno uđe u kadu s vodom, nevoljko je
pristalo da uđe u kadu u kojoj je bilo vode koja mu je u
njegovoj uspravnoj poziciji dosizala do malo iznad gležnja. Ipak
je djetetovo cijelo tijelo bilo je napeto i nije htjelo ispustiti
majku oko koje je čvrsto ovilo ruke. Nije jako plakalo, nego je
više ječalo i pri tome je molećivo gledalo u majčine lice (oči).
Jedna mu je noga bila ispružena dok je druga bila savijena u
koljenu kako bi se što više održalo izvan vode. Majka ga je
gotovo trenutačno pokušala zainteresirati za neke igračke za
vodu.
Prvo je bilo posve nezainteresirano, dok ga majka nije pitala
ne bi li popili malo čaja. U tom trenutku napetost, koja je bila
očita u njegovim rukama, nogama, abdomenu i osobiti na
licu, naglo je otvorila put novom fizičkom i psihičkom stanju.
Ispruženu nogu je savio u koljenu, njegove su se oči
usmjerile na šalice i tanjuriće za igru i uočile su praznu bočicu
od šampona koja je trebala poslužiti kao čajnik. Htjelo je
čučnuti u vodu, ali je u nju sjeo uz oprezno pridržavanje
majke od koje se polako odvojilo, a što mu je olakšavalo da
dohvati rekvizite za igru. Napetost koja je ranije bila prisutna i
u njegovom glasu pomaknula se je upornog moljakanja: «Ne
ću u vodu, ne ću kupanje», na pričanje o igri: «Čaj nije
previše vruć. Sada je dobar. Mogu puhati u njega. Čaj je
fin?». Majka je uzela malo «čaja» i nakon što se pretvarala da
ga je popila, tražila je još.
Nakon nekoliko minuta majka je uzela ručnik i izvadila je
dijete iz vode, što je rezultiralo prekidom igre jednako naglo
kao što je i počela. Dijete je ponovno počelo pokazivati
početne znakove anksioznosti koji su prethodili igri sve dok
majka nije pitala, brišući dijete, da li je ostalo još čaja.
Dijete je odgovorilo da jest i igra je ponovno započela, sada
izvan kade i vode. Ovo su podatci dobiveni opservacijom.
Opservacija je omogućila uvid u stanje uma, stvorenog sa
strane majke i djeteta, u kojem je došlo do transformacije
doživljaja vode kao nečeg zastrašujuće do toga da je
voda postala plastični medij (otkriven od djeteta) sa
značenjima koja se mogu komunicirati. U toj
transformaciji stvarnost nije poreknuta; «opasna» voda
prisutna je u igranju, niti je fantazija porobljena od
njezine vitalnosti, dijete je «magijski» promijenilo opasnu
vodu u dragi dar. Također postoji kvaliteta «ja» koja je
stvorena u igri i koja se razlikovala od molećivog gledanja
i očajničkog držanja koja su prije početka igre povezivali
majku i dijete na vrlo konkretan način.
Premda potencijalni prostor nastaje u (potencijalnom) fizičkom
i mentalnom prostoru između dojenčeta i majke, kasnije je
moguće, u tijeku normalnog razvoja dojenčeta, djeteta i
odraslog, da oni razviju svoju vlastitu sposobnost za stvaranje
potencijalnog prostora.
Ovu sposobnost stvara organizirani i organizirajući skup
psihičkih aktivnosti koji djeluje na određeni način.
Ustvari je Winnicott objasnio da uz unutarnji svijet i vanjsku
stvarnost postoji “treći dio života ljudskog bića”, dio koji ne
možemo zanemariti, međupodručje iskustva, kojem
doprinosi unutarnja stvarnost i vanjski život.
To je područje koje se ne izaziva jer se na njega ne stavljaju
nikakvi zahtjevi osim da mora postojati kao mjesto
odmora za osobu koja je stalno uključena u trajni ljudski
zadatak držanja odvojenim, ali ipak u među odnosu,
unutarnje i vanjske stvarnosti. (Winnicott 1951)».
«Ovo treće područje može postati kulturnim životom osobe
(Winnicott 1989 )». Važno je da se radi o području ili
prostoru u kojem nema održavanja oštre granice kakvu
predstavlja testiranje realiteta.
Ovo je među područje, «iluzija», koja je dozvoljena malom djetetu,
a koja je u životu odraslog uključena u umjetnost i religiju».
Winnicott je prihvatio da «dojenčad, djeca i odrasli «unose»
vanjsku stvarnost u sebe, kao “odjeću” za njihove snove, te da se
projiciraju u vanjske objekte i ljude i obogačuju vanjsku stvarnost s
njihovim opažanjima punim ideja (Winnicott 1989 )».
Treće područje življenja odgovora prijelaznim fenomenima malog
djeteta i ustvari potječe od njih. Ukoliko malo dijete nije došlo do
razvoja prijelaznih fenomena manjkavo je i njegovo stvaranje
simbola i osuđen je na siromašan kulturni život.
Prostor koji se otvorio ne sprečava druge prijelazne objekte u
latenciji, adolescenciji i odrasloj dobi (Kahne 1967). Napustivši
dekicu, bebu ili medu osoba još uvijek može vezati slično značenje
za druge objekte s manje ovisničke jakosti.

Ćulne, utješne kvalitete i osjećaji da je nešto najmilije, k čemu

osoba pribjegava kada postoji opasnost od depresivne anksioznosti,
mogu se vezati za mnoge stvari.

Lista bi za svaku osobu bila drugačija, ali izgleda da u današnje

vrijeme npr. walkman (PS)ima ima ove kvalitetu za mnoge
adolescente, kompjuterske igrice za preadolescente, a kompjuteri
za odrasle obožavatelje. Isto se može reći za neke bicikkle, motor
kotače, sportske automobile, daske na koturaljkama, skupu odjeću
s posebnim etiketama ili izvjesnu modu u odjevanju. Reklamna
industrija vjerojatno i nastoji doći u dodir s ovim područjem potreba
i utjehe te stoga dobro uspjeva s npr. raznim uljima za tijelo,
pjenama za kupanje, kremama i šamponima.
Uspjesi Wellnes centara također se mogu povezati s prijelaznim
zadovoljstvima. Kako inače objasniti proliferaciju ovih produkata i ogromne
cijene koje su ljudi spremni za njih platiti, za nešto što su u osnovi obični
potrošni objekti.

Za neke ljude najsnažniji doživljaji zadovoljstva ovakve prijelazne kvaliteta

dolaze od slušanja najmilije muzike koju mogu slušati u svom domu,
automobilu, gdje se mogu «kupati» u zvuku koji ih potpuno omata.
Doživljaj je istovremeno umirujući i estetski, nekada gotovo prekomjerno
utješni, a mogu biti pobuđeni i izvjesnim filmovima i DVD filmovima.
Sve te stvari, zvuci i drugo mogu funkcionirati kao sigurnosna dekica
ili mede za odrasle i što su ljudi više lišeni dubokog zadovoljstva u
otuđenom društvu to se više tješe s ovakvim stvarima.

Young ne sugerira da najmilija odjeća, ukrasi, kozmetika, muzika

nisu doživljaji s pravim zadovoljstvom, ali smatra da će se ljudi sve
više okretati takvim iskustvima kao što su luksuzni parfemi, kreme,
pjenaste kupke, jakuzi kupkama ili Gucci cipelama, zlatnim nakitima
itd., kao prilično tužnom pokušaju kompenzacije u nedostatku bolje
kvalitete osobnih i društevenih odnosa: «Trošim dakle postojim»
(Young, 1989c.)
Koncept dijalektičkog procesa predstavlja moguću
paradigmu za razumijevanje oblika ili načina psihičkih
aktivnosti koje stvaraju potencijalni prostor.
Dijalektika je proces u kojem dva suprotna koncepta
stvaraju, obavještavaju, čuvaju i pregovaraju jedan
drugog, svaki stojeći u dinamičkom (uvijek mjenjajućem)
odnosu jedan s drugim. (Hegel, 1807 ; Kojčve, 1947).
Dijalektični proces pokreće prema integraciji, ali
integracija nikada nije završena; svaka integracija stvara
novu dijalektičku suprotnost i novu dinamičku napetost.
Dijalektični proces je uključen u stvaranje subjektiviteta.
Pod subjektivitetom se misli na sposobnost za gradirane
stupnjeva svijesti o sebi koje se rangiraju od namjernog
razmatranja o sebi (vrlo kasno postignuće) do najsuptilnijeg,
nenametljivog osjećaja 'ja' koji daje doživljaju suptilnu
kvalitetu da osoba misli svoje misli i osjeća svoje osjećaje
što je suprotno življenju u stanju u kojemu njegove misli i
osjećaji doživljavaju kao da predstavljaju samo odraz misli i
osjećaja drugih (u stanju refleksivne reaktivnosti)(Ogden
19).
Značenje nastaje iz razlike. Ne može postojati značenje u
potpuno homogenom polju. Ne može čak biti niti
prepoznavanja njegovog postojanja jer ne postoji niti drugi
naziv koji bi mu se mogao pripisati od onog kojeg već nosi.
Subjektivitet je odraz diferencijacije simbola,
simboliziranog i interpretirajućeg subjekta.
Pojava subjekta u tijeku ove diferencijacije omogućuje
osobi da želi.
Paradoksalno, 'ja' postaje moguće preko drugog. Winnicott
(1967b) je opisao kako dojenče otkriva sebe preko onog
što vidi da se odražava u majčinim očima.
Ovo stvara interpersonalnu dijalektiku u kojoj 'ja' i drugi
stvaraju jedno drugo i sačuvani su od drugog. Majka kreira
dojenče i dojenče kreira majku.(u diskutiranju dijalektika
uvijek uzimamo u obzir koncepte, npr., koncept majke,
koncept dojenčeta, a ne materijalne entitete).
Paradoksalno, 'ja' postaje moguće preko drugog. Winnicott
(1967b) je opisao kako dojenče otkriva sebe preko onog što vidi
da se odražava u majčinim očima. Ovo stvara interpersonalnu
dijalektiku u kojoj 'ja' i drugi stvaraju jedno drugo i sačuvani su od
drugog. Majka kreira dojenče i dojenče kreira majku.(u
diskutiranju dijalektika uvijek uzimamo u obzir koncepte, npr.,
koncept majke, koncept dojenčeta, a ne materijalne entitete).
Značenje nastaje iz razlike.
Ne može postojati značenje u potpuno homogenom polju.
Ne može čak biti niti prepoznavanja postojanja samog
homogenog polja jer ne bi postojao drugi naziv od onog
koji mu je već pripisan. Ne može se imati rječnik sa samo
jednom riječi, mora se imati rječnik s dvije riječi jer bi
svaka riječ dala kontrast neophodan za prepoznavanje i
definiciju druge riječi.
Iz ove perspektive sam nesvjesni um ne tvori sistem
značenja. Nema negativnog i nema kontradikcija u
nesvjesnom (Freud, 1915), jednostavno statično
koegzistiranje opozita što je oznaka primarnog procesa
mišljenja.
Sistem Svjesno je potreban da stvori nesvjesno značenje i
sistem Nesvjesno je potreban da stvori svjesno značenje.
Na samom početku (možda samo hipotetski trenutak),
subjektivnost jedinstva majka – dojenče je samo potencijal
koji postoji u onom dijelu majke koji leži izvan njihovog
jedinstva.
Stoga se Winnicottu (1960) izjavu «da ne postoji takvo nešto
kao dojenče» ( tj. ne postoji dojenče bez majke) može
shvatiti doslovno.
Ogden dodaje da unutar jedinstva majka – dojenče jedinstva
ne postoji takvo nešto kao što je majka. Preokupacija majke (
što bi opserver vidio kao majku) koja se postavlja na mjesto
dojenčeta smatrala bi se bolešću, ako bi se ovaj tip gubitka
samoga sebe u drugom dešavao u drugačijem okruženju
(Winnicott, 1956).
Majka-dojenče (u izolaciji od dijela majke koji je izvan tog
jedinstva) je nesposobno za subjektivnost.
Umjesto toga, postoji 'iluzija' ( na mnogo načina bliža
sumanutosti) da majka i dojenče nisu odvojeni i da ustvari ne
postoje. [Naziv iluzija Winnicott (1948, 1971) koristi u različitim
točkama i odnos se na posve različite fenomene. Prvo je iluzija
subjektivnog objekta, točnije opisano kao iluzija nevidljivog
subjekta i objekta, gdje majčina empatijska odgovorljivost štiti
dojenče od prerane svijesti o sebi i drugom. Iluzija stvara dojenčetu
doživljaj protektivne izolacije. Druga, razvojno kasnija, forma iluzije
je iluzija koja puni potencijalni prostor, tj. oblik iluzije koja se
susreće u igranju. Ovdje je doživljaj jedinstva s majkom i
odvojenosti od nje u dijalektičkoj opoziciji.]
Majka postoji samo u obliku nevidljive pridržavajuće okoline u kojoj
dolazi do zadovoljenja dojenčetove potrebe na način koji je tako
nenametljiv da dojenče ne doživljava svoje potrebe kao potrebe. Kao
rezultat toga još nema dojenčeta.

Ako postoji dovoljno dobra usuglašenost između majke i dojenčeta i

kreira se takva «iluzija/ deluzija» nema još potrebe za simbolima,
čak niti najprimitivnijeg tipa.

Umjesto toga postoji neporemećeno stanje nastavljanja postojanja

(Winnicott 1956) koje će kasnije postati pozadinom doživljaja, ali u
sadašnjosti je nevidljivo jer nema ničeg s čime bi se usporedilo; ono je
oboje i pozadina i prednji plan.

Simboli su potrebni samo kada postoji želja; na stadiju razvoja kojeg

diskutiramo postoji samo potreba koja je zadovoljena; zadovoljena
potreba ne stvara želju za koju su potrebni simboli.
Neometani, harmonično funkcioniranje jedinstva
majka –dojenče može biti samo hipotetični entitet
zbog neizbježnog nesavršenstva usuglašenosti
(između majke i dojenčeta).

Dobro dozirana frustracija pruža prvu mogućnost za

svijest o odvojenosti
U toj točki zadatak za onaj dio majke koji je izvan jedinstva
majka – dojenče jest njezino objavljivanje (majka kao objekt) na
način koji nije zastrašujući i zbog toga se ne mora poreći ili se na
neki drugi način dojenče od njega ne treba braniti.

To je razdoblje najranije svijesti o odvojenosti, koja počinje u 4 do

6 do 8 do 12 mjeseca ' (Winnicott, 1951) i u kojem se odvija
Winnicottov središnji rad na potencijalnom prostoru

On je pretpostavio da bi za zdravo odvijanje ovog prijelaza od

jedinstva od majka – dojenče do stanja u kojem postoje majka –i
– dojenče morao postojati potencijalni prostor između majke i
dojenčeta koji je uvijek potencijalan (nikada aktualan) jer je
ispunjen stanjima uma koja prihvaćaju paradoks koji se nikada ne
izaziva: dojenče i majka su jedno i dojenče i majka su
dvoje
Od trenutka jedinstva majka –dojenče (nevidljiva okolinska
majka) do majka i dojenče (majka kao objekt) zahtjeva
uspostavljanje sposobnosti za psihološku dijalektiku
postojanja jedinstva i odvojenosti u kojem svako stvara i
obavještava drugog.
Prvo «dvoje» (koje ustvari postoji kao «jedno» (jedinstvo
majka dojenče) ne može se dijeliti na majku i dojenče na
način koji jasno označava dvoje kao dvije odvojene individue.
Na toj točci, «dvoje» se više odnosi na kvalitetu jedinstva
majka – dojenče.
Prijelazni objekt je simbol za ovu odvojenost u
jedinstvu.
Prelazni objekt je istovremeno dojenče ( omnipotentno
stvoren produžetak sebe) i nije dojenče (objekt kojeg je
otkrilo da se nalazi izvan njegove omnipotentne kontrole).
Pojava prijelaznog objekta nije jednostavno označitelj u procesu
separacije – individuacije.
Odnos s prijelaznim objektom je značajno odraz razvoja
sposobnosti održavanja psihičkog dijalektičkog procesa.
Posljedica toga postignuća je ogromna i uključuje sposobnost
stvaranja osobnog značenja predstavljenog u simbolima koji su
posredovani subjektivnošću ( doživljaj sebe kao subjekta koji
kreira svoje simbole)
Postignuće sposobnosti održavanja psihičke dijalektike
uključuje transformaciju jedinstva koje nije zahtijevalo
simbole u 'tri', dinamičku međuigru tri diferencirana
entiteta. Ovi su entiteti: simbol (misao), simbolizirano (
ono o čemu se misli) i interpretirajući subjekt (mislilac
koji stvara svoje vlastite misli i interpretira svoje vlastite
simbole).
Diferencijacija simbola, simboliziranog i
interperetirajućeg subjekta stvara mogućnost
triangulacije unutar koje se stvara prostor. Ovaj prostor
između simbola i simboliziranog posredovanog
interperetirajućim selfom je prostor u kojem postaje
moguća kreativnost i prostor je u kojem smo živi kao
ljudska bića suprotno od toga da smo jednostavno
refleksivno reaktivna bića. To je Winnicottov
potencijalni prostor.
Ova transformacija jedinstva u «trijadu» podudara se s
transformacijom jedinstva majka –dojenče u majka,
dojenče i opserver majka – i - dojenče kao tri različita
entiteta.
«Jedan» (nevidljiva majka-dojenče) postaje «Troje» od
trenutka diferencijacije unutar jedinstva majka-dojenče, ne
samo da su majka i dojenče stvoreni kao objekti, k tome je
dojenče stvoreno kao subjekt.
Dojenče kao subjekt je promatrač majke i dojenčeta kao
(simboličkih) objekata, dojenče je sada stvaraoc i
interpretator svojih simbola.
Različite sposobnosti za simbolizaciju i stvaranja psihičkih
reprezentacija anksioznosti

Laplanche i Pontalis (1973) navode da se prema psihoanalitičkoj

teoriji simbolizam u širem smislu odnosi na bilo koji način
figurativnog ili indirektnog predstavljanja nesvjesne ideje.
Psihoanalitičke teorije o prirodi, formiranju i funkciji simbola također
se često međusobno razlikuju (Rose 2000).
Sažeto rečeno postoje tri glavne linije poimanja simbola i simbolizma
u psihoanalitičkoj teoriji koje su uglavnom razvili britanski analitičari:
Ernest Jones (1916), Hanna Segal (1957) i Donald W. Winnicott
(1945,1951).

Za Jonesa (1916 ) simbol je intrapsihički fenomen. «Samo što je

potisnuto je simbolizirano (u pravom smislu)». Simbolizam je tako
više subjektivni nego intersubjektivni fenomen.
Segal (1957) pravi razliku između «simboličkog
izjednačenja» i «simboličke reprezentacije», koji su
epifenomeni paranoidno – shizoidne i depresivne pozicije.
Razumijevanje značenja nečijeg iskustva moguće je samo
kada jedna stvar može stajati umjesto neke druge, bez da
doista bude/postane ova druga. Na taj način omogućeno
je postizanje sposobnosti za formiranje pravih simbola.

Ova mogućnost dovodi do oslobađanja iz zatvorenosti u

području doživljavanja gdje su «stvari» samo takve kakve
jesu (ne postoji mogućnost pripisivanja simboličkog i
subjektivnog značenja). U njemu se supstituti gotovo ne
mogu diferencirati od originalnih objekata te se
doživljavaju i tretiraju kao da su identični - «simboličko
izjednačavanje» (Segal 1975, Ogden 1985).).
Drugim riječima, postoje razlike u formiranju simbola između
situacija u kojim je odvajanje od objekta teško ili čak
nemoguće, zbog čega je moguće samo simboličkog
izjednačenje ( npr. terapeut je roditelj) i situacija u kojima je
odvajanje od drugih moguće i u kojim se može zadržati
odvojenost različitih iskustava/doživljaja u odnosu s drugim, kao
što se to dešava putem simboličke reprezentacije.
Simbolička reprezentacija omogućava onom koji stvara simbol
(self kao subjekt) da se odvoji od simbola i simboliziranog (npr.
terapeut kao da je roditelj
Ova razlika počiva na stupnju projektivne identifikacije koji
osoba koristi. Npr. u opisanom simboličkom izjednačavanju
postoji izjednačenje smisla riječi do kojeg dovodi masivna
projektivna identifikacija između roditelja (kao unutarnjeg
objekta) i terapeuta. Drugim riječima, očito u realitetu ne
postoji razlika između očekivanja i ponašanja koja pacijent
traži ili priželjkuje od terapeuta i onih koje traži od roditelja.
Winnicottov rad može se okarakterizirati kao pokušaj
hvatanja značenje simbola u stvaranju doživljaja/iskustva
(Rose 2000).
Prijelazni ili potencijalni prostor su nazivi kojeg koristi
Winnicott (1971a,b,c; 1967a) opisujući međuprostor
doživljavanja između fantazije i stvarnosti.
On nije unutra, niti je izvana, on je međuprostor iskustva
koje leži između unutarnje, psihičke stvarnosti i aktualne,
vanjske stvarnosti. Ispunjen je s iluzijom, igrom i
simbolima i predstavlja hipotetsko područje koje
istovremeno spaja i odvaja dojenče (dijete ili odraslog) i
majku (objekt).
Paradoksalno, 'ja' postaje moguće preko drugog. Winnicott
(1967b) je opisao kako dojenče otkriva sebe preko onog što
vidi da se odražava u majčinim očima.

Omogućena je interpersonalna dijalektika u kojoj 'ja' i drugi

stvaraju jedno drugo i sačuvani su preko drugog. Majka kreira
dojenče i dojenče kreira majku. Međutim, neometano,
harmonično funkcioniranje jedinstva majka – dojenče može biti
samo hipotetsko zbog neizbježnog nesavršenstva usaglašenosti
između majke i dojenčeta. Dobro dozirane frustracije pružaju
prvu mogućnost stvaranja svijesti o odvojenosti.
Na ovom mjestu teško je ne usporediti Winnicottove
kliničke opservacije i nalaze moderne neuroznanosti koja je
potvrdila da je bitni zadatak prve godine života stvaranje
sigurne privržene veze između dojenčeta i primarnog
skrbnika.

«U dobi od približno dva mjeseca pojavljuju se interakcije

licem u lice i koje predstavljaju jako pobuđujuće, afektom
opterećene, kratke interpersonalne događaje, koji izlažu
dojenče visokoj razini kognitivnih i socijalnih informacija.
Kako bi regulirali jaku pozitivnu pobuđenost, majka i
dojenče…. sinhroniziraju snagu njihovog afektivnog
ponašanja…» (Feldman i sur 1999). Ove međusobno
usklađene sinhronizirane interakcije su osnova za afektivni
razvoj dojenčeta koji je u tijeku (Schore 2003).
U najranijoj usaglašenosti jedinstva majka – dojenče, koja ne
može biti savršena, javlja se potreba za najprimitivnijim
simbolima. Značenje nastaje iz razlike. Ne može postojati
značenje u potpuno homogenom polju, kao niti prepoznavanje
postojanja samog homogenog polja, jer ne postoji drugačija
oznaka od samo one koja mu je već pripisana (Ogden 1985 ).
Simbol kao prijelazni fenomen može se smatrati vezom između
unutarnje, psihičke i vanjske stvarnosti i koji se nesvjesno koristi u
razgovoru s drugim.
Tijekom terapije moguće je opservirati «progresivnu triangulaciju»
(Cavell 1998) preko veze između upotrebe simbola i njegovog oplitanja
s vanjskom materijalnom stvarnosti. Na ovaj način simptom postaje
simboličan i pri tome komunikativan tj. viđenje simptoma u kontekstu
terapijskog «settinga» omogućava da postane simbol.
U slučaju ne stvaranja simbola, simptom ostaje u
egocentričnoj subjektivnoj izolaciji. Stoga je bitan
događaj ulaženje vanjske stvarnosti i njezine upotrebe u
odgovoru na misli i akcije «uma drugoga» (npr.
terapeutove interpretacije).
Ovakvo shvaćanje odvaja Winnicottovo poimanje simbola
od poimanja Jonesa i Segal.
Njegovo poimanje simbola i simbolizma je
intersubjektivno, za razliku od Jonesa i Segal koji ih
uglavnom vide u okviru subjektivnog iskustva.
Postoji još jedna oznaku koja čini koncepte simbola
spomenutih autora različitim. Prijelazni objekt se, prema
Winnicottu (19), razvija tijekom vremena, što ga
obogaćuje povijesnom dimenzijom.
Rose (2000), koristeći pojam progresivne triangulacije (Cavell, 1998)
ističe kako reprezentacijski način dozvoljava procjenu sve složenijih
odnosa koji iz nje nastaju. Pojam triangulacije, najme, povlači ideju o
kontekstu, tj. mogućnost procjene odnosa između dva elementa u
odnosu na kontekst stvoren od trećega (Rose 2000).

Pri čistom simboličkom izjednačenju nema pozivanja na kontekst jer

izjednačenje izgleda posve «stvarno» i subjektivno neosporivo.

U simboličkoj reprezentaciji prisustvo konteksta razrješava ovo konkretno

izjednačenje uz omogućavanje pripisivanja i interpretiranja značenja
simbola i simboliziranog.

Simboličko izjednačenje, međutim, skoro nikada ne postoji u čistom

obliku (Rose 2000). Uvijek postoji kontekst premda je često terapeutov
zadatak u psihoanalitičkim terapijama da osigura i identificira kontekst,
kako bi simboličko izjednačenje lišeno značenja moglo postati simbolička
reprezentacija.
Ogden (1985) ističe da uspostavljanje sposobnosti održavanja
psihičkog dijalektičkog procesa (u kojem se dva suprotna koncepta
međusobno stvaraju, obavještavaju i pregovaraju, svaki stojeći u
dinamičkom odnosu s drugim) uključuje transformaciju 'jedinstva'
(majka – dojenče) koje nije zahtijevalo simbole u «trijadu»,
dinamičku međuigru tri diferencirana entiteta: simbol (misao),
simbolizirano (ono o čemu se misli) i interpretirajući subjekt
(mislilac koji stvara svoje vlastite misli i interpretira svoje vlastite
simbole).
Unutar trijade stvoren je prostor (potencijalni prostor) u kojem je
moguća kreativnost, u kojem živimo kao ljudska bića, «a ne kao
refleksivno reaktivna bića». Drugim riječima, stvoreni su uvjeti za
pripisivanje značenja iskustvu koje se tada može razumjeti, za
razliku od uočavanja pukih činjenica na osnovu kojih se jednostavno
djeluje (Ogden 1985).
Kada iz bilo kojeg razloga dođe do preranog prekida veze
majka – dojenče mogu nastati razni oblici neuspjeha
stvaranja i adekvatnog održavanja psihičkog dijalektičkog
procesa, pri čemu od trijadnog dolazi do vračanja na
dijadni objektni odnos (dojenče i majka kao objekti u
odsustvu interpretirajućeg subjekta koji bi posredovao
između opažanja opasnosti i odgovora na nju).
Ovakav pomak odgovara stanju uma u kojem ponovno
misli i osjećaji postaju «stvari» ili «objekti» koje se
pojavljuju, nestaju, zagađuju, uništavaju, spašavaju, itd.,
tj. bivaju izjednačeni sa «stvarima» koje postoje same po
sebi. U odsustvu potencijalnog prostora postoji samo
fantaziranje, dok se imaginacija može razviti samo unutar
njega.
Potencijalni prostor je potreban za empatiju, biti i ne biti kao
netko drugi (igra kratkotrajnih identifikacija s drugim), za razliku
od projektivne identifikacije koja se odvija izvan njega.
«Procesiranje» projektivne identifikacije dovodi do ponovnog
uspostavljanje sposobnosti primatelja da održi dijalektički proces,
koji je stradao tijekom primateljeve nesvjesne participacije u
eksternaliziranoj nesvjesnoj fantaziji projektora (Ogden 1985).
Ono omogućuje da se inducirano stanje može doživjeti, da se o
njemu može misliti i da ga osoba (npr. terapeut) kao
interpretirajući subjekt može razumjeti. Skup značenja stvoren u
ovom procesu pruža podatke preko kojih terapeut može razviti
razumijevanje transfera, umjesto da se osjeća prisiljenim
djelovati, poricati ili prihvaćati trenutačni doživljaj sebe i pacijenta
(Ogden 1985).
 Pacijent N., (22 g.) koji se liječio zbog agorafobije, na jednom od
sati u početku terapije, komentirao je kao se u jednom trenutku
uplašio pomisli da bi njemu ili njegovim gostima, okupljenim zbog
proslave, moglo pozliti od ponuđene hrane, ili bi netko od njih čak
mogao umrijeti. Sramio se otkriti ovu svoju sumnju bilo kome od
prisutnih i ustrašeno se nadao da se nikome ne će ništa dogoditi,
a sam je izgubio apetiti i cijelo je večer jeo samo grickalice i voće.
( Tek kasnije je usputno spomenuo da je hranu za proslavu
pripremala njegova majka). Pri kraju treće godine terapije ispričao
je san u kojem mu terapeut nudi naranču koju uzima premda
osjeća izvjesni strah da bi mu ona, ako je pojede, mogla
naškoditi, ipak odvaja krišku i stavlja je u usta. Nakon što je
oprezno progutao prožvakano s olakšanjem konstatira da se i dalje
osjeća dobro i nastavlja je jesti bez straha. Nakon što je ispričao
san, N. je prvo verbalizirao svoje čuđenje zbog toga što je u snu
pokazao toliku sumnjičavost prema terapeutu «u kojeg ima veliko
povjerenje».
U prvoj spomenutoj seansi nema (svjesne) povezanosti između
simbola i simboliziranog (između hrane i majke), nego pacijent
pod utjecajem proganjajuće anksioznosti prestaje jesti
«opasnu» hranu (djeluje, umjesto da interpretira smisao i
razumije). U drugoj spomenutoj seansi pacijent u snu sa
sumnjičavosti prihvaća hranu od terapeuta/ majke koja mu nije
naškodila nego se osjeća i dalje dobro. Ovdje terapeut/majka i
hrana nisu izjednačene («simboličko izjednačavanje»), a
terapeut reprezentira relativno dobru majku (interpretirano od
selfa kao subjekta) od koje pacijent može s prihvatiti «hranu»
(ne samo naranču, nego i ono što ona u terapiji i transferu
simbolizira, zdrave i «osvježavajuće» misli i terapeutove
interpretacije).
U simboličkom izjednačenju gubitak se može doživjeti samo kao
proganjanje, dok sposobnost za simbolizaciju u reprezentacijskom
smislu znači da se self može razlikovati od objekta i da se dobri
aspekti selfa i izgubljenog objekta mogu razlikovati od loših.
Dijelova selfa, ranije projicirani u izgubljeni objekt, tako se
mogu vratiti i integrirati s drugim dijelovima selfa (Steiner ) čime
se jača i obogaćuje self ( Rose 2000).
Reprezentacijski način dozvoljava procjenu sve složenijih
odnosa koji nastaju iz progresivne triangulacije (pojam
koji uvodi Marcia Cawell 1998, Pojam triangulacije povlači
ideju o kontekstu, tj. mogućnost procjene odnos između
dva elementa u odnosu na kontekst stvoren od trećega
(Rose 2000). Pri čistom simboličkom izjednačenju nema
pozivanja na kontekst jer izjednačenje izgleda posve
«stvarno» i subjektivno neosporivo. U simboličkoj
reprezentaciji prisustvo konteksta razrješava ovo
konkretno izjednačenje uz omogućavanje pripisivanja i
interpretiranja značenja simbola i simboliziranog.