TIHI OKEAN

 
1.1 OSNOVNE ODLIKE
 
Tihi (Veliki ili Pacifički okean; Pacifik) najveći je i najdublji dio Svjetskog okeana i  obuhvata 179 679 000 km² ili 49,8% morskih prostranstava Zemlje. Smješten je između Azije i Australije na zapadu i Amerike na istoku.
U južnom dijelu Tihi okean je spojen sa Atlantikom i Indijskim okeanom. Sa Sjevernim Ledenim morem spaja ga uski Beringov prolaz,a sa Atlantskim okeanom Drejkov moreuz.
Dužina Tihog okeana iznosi 19.500 km. Njegova istočna obala je relativno razuđena, dok je zapadna dosta razuđena. Na njegovu razuđenost utiču brojna mora koja ga okružuju od kojih su

najznačajnija: Beringovo, Ohotsko, Japansko, Žuto, Istočnokinesko, Južnokinesko i Koralno more. Tihi okean je najbogatiji otocima i otočnim skupinama, a njegova istočna polovina posjeduje zalive od kojih su najveći Kalifornijski i Panamski .
 IME – TIHI OKEAN
•  Drži se da je Oceanus orientalis bio prvi naziv za Tihi ocean
koji potječe još iz doba Ptolomeja iz Drugog stoljeća. Tokom
Megelanove plovidbe ovaj dio Svjetskog okeana nazvan je Mar
pacifico. Sredinom 18. stoljeća ovaj okean je nazvan Tihim
okeanom i Južnim morem.
Ime Veliki okean potječe iz 1752 godine a tvorac imena je F.
Buše.
Tokom 1845. godine londonsko geografsko društvo je
prihvatilo sva 3 naziva kao ravnopravna, a danas se najviše
upotrebljava naziv Tihi okean (Pacifik).
• 1.3. MORFOLOGIJA OBALA I DNA TIHOG OKEANA

• Vodama Tihog okeana površina Zemlje je prekrivena još od davne geološke prošlosti.
Tihi okean je najstariji okean u okviru Svjetskog okeana.
Dno Tihog okeana nije dovoljno istraženo zbog ogromne površine i znatne dubine.
Pelagijski sedimenti koji prekrivaju ovo okeansko dno zavise od obala i pritoka koje završavaju u ovom okeanu.
Prosječna dubina Tihog okeana bez rubnih mora iznosi 4,312 m.
Najveće dubine nalaze se na rubovima okeana.
Najdublja je Marijanska brazda u kojoj je izmjerena dubina 11,033 m.
Uz Filipinski arhipelag pruža se Filipinska brazda duboka 10,500 m.
Duboke kotline i brazde međusobno su odvojene podmorskim uzvišenjima i hrbtovima. Najznačajniji su
Havajski, Istočnopacifički, Južnopacifički i Novozelandski hrbat.
Sa dna zapadnog dijela okeana uzdižu se brojni otoci, pretežno vulkanske geneze, od kojih su neki visoki i
teško pristupačni kao što je otok Petar.
Od sjeverozapada prema jugoistoku nižu se otoci i otočni arhipelazi kao što su: Nova Kaledonija, Fidži, Santa
Kruz, Solomanski otoci itd..
Havajski otoci su vulaknski otoci od kojih su najpoznatiji Mauna Loa i Mauna Kea koji završavaju aktivnim
vulkanskim kupama.
U blizini zapadnih obala američkog kopna nalaze se još i Galapagonski otoci, koji broji2.000 kraterskih otoka.
• 1.4. FIZIČKE I HEMIJSKE OSOBINE TIHOG OKEANA
•
Tihi okean je najtopliji okean.
Najviša je temperatura površinskog sloja od 28 °C između Nove Gvineje, Filipina, Karoline i
Marshallovih otoka, odakle se snizuje prema sjeveru i jugu.
 Slanost je najveća oko sjeverne (35,9‰) i južne obratnice (36,9‰), a najmanja u Ohotskome
moru (oko 32‰). Prosječna slanost vode u dubini oceana iznosi 34,7‰. Led se stvara samo u
rubnim morima; ljeti se nigdje ne zadržava.
Glavne struje u Tihom okeanu nastaju pod utjecajem pasata: Sjeverna ekvatorska
struja pod utjecajem sjeveroistočnih, a Južna ekvatorska struja pod utjecajem jugoistočnih
pasata. Između njih teče prema istoku Ekvatorska protustruja.
•  
• . PROMET NA TIHOM OKEANU
• Najvažnije su brodske linije koje povezuju SAD, Japan, Kinu i Filipine, zatim
SAD, Novi Zeland i Australiju. Otvaranjem Panamskog kanala (1914)
parobrodski promet znatno se povećao. Prema ukupnom lučkom prometu
2005. glavne su luke: Shanghai Singapore ,Ningbo, Tianjin,Hong Kong
,Pusan ,Qingdao, Yokohama Ulsan, itd..
Vrlo živ zračni promet odvija se od 1936., kada je uspostavljena linija San
Francisco–Honolulu–Manila.
• LED NA TIHOM OKEANU
•  
• Na sjevernoj polovini okeana plivajući led nastaje mržnjenjem morske vode i odlamanjem
glečerskog leda. U odnosu na Atlantski okean ovaj led ima daleko manji značaj.
Vrlo rijetko, tokom surovih zima na površini tihookeanskih voda mogu se sresti ledne sante.
Svake godine mogu se primijetiti ledeni bregovi, pri čemu nikada ne doplove do
Komondorskih otoka. U tom pojasu vode Tihog okeana ne lede.
 Morfologija obala i dna Atlantskog okeana

Atlantski okean na sjevernoj hemisferi je razuđeniji u odnosu na njenu južnu polovinu.

Na razvijenost obalne linije Atlantika utiče kontinentalna i morska raščlanjenost predstavljena brojnim zalivima, otocima i poluotocima.

Atlantski okean relativno je siromašan otocima. Njegova najbrojnija otočna skupina smještena je na sjeveru i čini granicu prema Sjevernom Ledenom okeanu. U najveće otoke Atlantskog okeana ubrajamo: Island, Njufaundlend, Britanski i Antilski otoci.
Zapadni dio okeana je dublji, morfološki prostraniji i dosta jednoličan.
Istočni dio okeana je površinom manji ali je zato morfološki složeniji.

Na osnovu istraživanja dna Atlantskog okeana dokazana je velika raznolikost nanosa koji prekrivaju njegovo dno. Pojas terigenih nanosa prekriva rubne dijelove okeana. Centralni pojas okeana prekriven je karbonatnim sedimentima, a posebno značenje imaju koralni sedimenti koji su zastupljeni u Antilskom moru .
 ATLANTSKI OKEAN
Atlantski ocean ili Atlantik, drugi je po veličini okean na Zemlji; obuhvata 82 217 miliona km² ili oko 23% morske površine, a s
rubnim morima 106,4 milijuna km² ili oko 29% površine svjetskoga mora. Njegova su rubna mora Sjeverno ledeno more, ili
Arktički ocean, zatim Istočnosibirsko, Čukotsko, Laptevsko, Karsko, Bijelo, Grenlandsko, Norveško, Sjeverno, Baltičko,
Sredozemno (Mediteran), Mramorno, Škotsko i Weddellovo more, Karipsko more i Meksički zaljev, Danski i Drakeov prolaz,
Davisova vrata i dr.

Ime Atlantski ocean u sadašnjem značenju upotrijebljeno je prvi put na Mercatorovoj karti svijeta iz 1569., a popularizirao ga
je nizozemski geograf B. Varenius. Naziv vjerovatno potječe od mitskoga kopna Atlantide za koje se pretpostavljalo da se, zbog
tektonskih pokreta u kori Zemlje, spustilo pod oceansku razinu. Atlantski ocean pruža se u obliku slova S između Europe,
Afrike, Sjeverne i Južne Amerike i Antarktike. Na najužem mjestu između Afrike i Južne Amerike širok je 2840 km. Od Tihog
oceana rastavlja ga 900 km širok Drakeov prolaz ,a za granicu s Indijskim oceanom uzima se meridijan rta Agulhasa.
 Fizičke i hemijske osobine Atlantskog okeana

Modra boja oceanske vode prevladava u suptropskim širinama sjevernog dijela Atlantskog oceana sve do ekvatora.
 Zelenkaste je boje voda sjevernoga dijela Atlantskog oceana duž obale Afrike do Gvinejskog zaljeva. Bogata planktonom i zbog toga mutnozelenkasta voda nalazi se pretežno u sjevernom rubnom dijelu okeana.  Soli u Atlantskom oceanu čine 35,4%, što je više nego u ostalim oceanima. U Atlantskom oceanu slanost je
ravnomjerno raspoređena, a postotak soli u vodi bit će gotovo isti svugdje, što se ne može reći za Indijski ocean. Vrlo slana voda u Atlantskom oceanu nalazi se u tropskim širinama, kao i u sjevernom Atlantiku. To je zbog male kiše i velikog isparavanja vode. A svježa voda izvana se praktički ne opskrbljuje. U umjerenim geografskim širinama
sjeverne polutke slanost je nešto manja. To je zbog sjevernoatlantske struje.
U sjevernom Atlantiku salinitet prosječno iznosi 37,9 ‰, a najviša saliniteta zabilježena je u Sargaškom moru - zbog jakog isparavanja i udaljenosti od riječnog otjecanja. Najmanja su godišnja kolebanja temperature u ekvatorskom području (manja od 10  °C), a najveća oko ušća rijeke Saint Lawrencea (viša od 18 °C). Najmanja je
gustoća oceanske vode u području ekvatorske tople vode, a najveća zimi u području polarnih voda. U tijeku godine mijenja se raspored gustoće.
 Gospodarsko – geografsko obilježje
Atlantskog okeana
• Atlantikom prolazi oko 70% svjetske pomorske trgovine.
• Golema tehnička i proizvodna moć Zapadne Europe i sjeveroistoka SAD-a određuje dominantni značaj
sjevernoatlantskoga poprečnog puta.
• Glavni brodski put Atlantskog oceana povezuje vodeće luke: Rotterdam (po robnom prometu prva luka
svijeta), Antwerpen, London, Liverpool, Southampton, Le Havre na jednoj i New York, Houston, Philadelphiju,
Baltimore, Norfolk-Newport News, Boston i dr. na drugoj strani. U robnom je prometu količina tereta iz
Amerike prema Europi oko 4 puta veća nego u obrnutom smjeru. Za plovidbu su važni Engleski i Kielski kanal
te Plovni put Saint Lawrence. Živ brodski promet teče između atlantske obale SAD-a, Kanade i zemalja
antilskog i južnoameričkog područja. Osobito je važan zračni putnički promet koji tvori važnu spojnicu
cirkumatlantskog prostora. Osim glavnih zračnih luka uz velike gradove (New York, London, Rotterdam,
Buenos Aires, Rio de Janeiro i dr.) ističe se i niz geografski povoljno položenih zračnih luka i uzletišta: Azori,
Island, Irska, Bahami, Bermuda, Grenland .
• Bogata su ležišta nafte i zemnog plina unutar Meksičkog zaljeva, u južnom dijelu Karipskoga mora te
uz obale Gabona, Nigerije i Angole. Osobito su bogata ležišta pred obalom Škotske i Norveške u
Sjevernome moru.
• Atlantski ocean daje 2/5 ukupnog svjetskog ulova morske ribe. Glavna se ribolovna područja nalaze
u plićacima sjevernog dijela Atlantskog oceana.  Kitovi u arktičkim vodama, zbog prekomjernog
izlovljivanja, gotovo su istrijebljeni. U hladnim antarktičkim vodama kitolov se morao regulirati
međunarodnim ugovorima, kako bi se kitovi sačuvali od uništenja.
 Klima Atlantskog okeana

Na klimatske promjene snažno utiču sezonski zimski anticikloni: kanadski, azijski, južnoafrički i južnoamerički.
Najveći utjecaj na temperaturni režim Atlanskog okeana vrši njegov veliki meridijan kao i razmjena vode sa Arktičkim okeanom, Antarktičkim i Sredozemnim morem.
Snažni nosioci toplinske energije su kružne površinske struje kao što su sjeverna i južna prolazna struja.
Hladne vode nose Kanarska struja kao i struja Zapadnih vjetrova.
Temperatura površinske vode na ekvatoru ljeti iznosi 26 stepeni a zimi 27 stepeni .
Na otvorenim prostorma Atlantika predstavljene su sve klimatske zone planete.
Subekvatorijalni pojasevi smješteni su sjeverno i južno od tropa i padavine ovdje uglavnom padaju ljeti. Česta pojava u subekvatorijalnoj zoni su tropski uragani. Najsnažniji tropski uragani zabilježeni su na Karibima: na primjer u Meksičkom zalivu.
Prema sjeveru i jugu zastupljena je suptropska zona gdje temperatura u najhladnijem mjesecu pada do 10 stepeni.
Umjerenu zonu karaterisu ravnomjerne padavine tokom cijele godine i česte oštre oluje. U južnoj hemisferi zastupljena je cirkupolarna zona koja počinje bliže ekvatoru. Najniža temperatura ( -34 stepeni) zabilježena je u moru Weddell.
 Flora, fauna i mineralni resursi

Flora Atlantika odlikuje se ranolikošću vrsta.

U litri morske vode nalaze se deseci miliona jednostaničnih biljaka.
Donja flora zastupljena je smeđim, zelenim i crvenim algama.
U tropima preovladavaju zelene i smeđe alge dok Južni dio okeana karakterišu uglavnom smeđe alge.

Faunu odlikuje veliki broj vrsta koje žive samo u hladnim i umjerenim zonama. Prije svega to su velike morske životinje (kitovi, tuljani) i okeanske ptice. U tropskim širinama žive morski ježevi, polipi, morski psi, raznovrsni broj riba. Delfini se često nalaze u vodama Atlantika. Matični stanovnici Atlantika su i najveći sisari na planeti – plavi kitovi.
Morska područja u Atlantskom okeanu glavna su ribolovna područja i ovdje je ulovljena polovina svjetskog ulova.
Glavna područja su police tj. Relativno plitka područja okeana.
Od komercijalnog značaja su seoske ribe (haringa, sardina) bakalar, skuša, morski pas, jegulja, riba lososa itd.

Iskopavnje, prije svega nafte i plina, vrši se na kontinentalnim policama.

Sljedeću najveću grupu mineralnih sirovina čin obalna ležišta dijamanata, fosforita, ambera, titanijuma itd. Ugalj, barit, sumpor, pijesak i šljunak također se vade iz morskog dna.
 Struje u Atlantskom okeanu

JUŽNA EKVATORSKA STRUJA – nastaje pod uticajem jugoistočnog pasata.

Njena brzina iznosi 2 km/sat a temperatura vode u njoj iznosi i do 25 stepeni
U svom toku prema Američkoj obali brzina joj raste. Kada dospije do Američke obale, u visini rta San-Roko ona se cijepa.
Velika masa njene vode se povija na sjeverozapad i obrazuje GVAJANSKU STRUJU koja ulazi u Karibsko more i ima dosta veliku brzinu.
BRAZILIJSKA STRUJA – teče pored obale Brazila pa se zbog toga tako i naziva. Ova struja nosi toplu i slanu vodu, pa joj je boja modro-plava, a njena brzina iznosi 1,5 km/sat.
SJEVERNA EKVATORSKA STRUJA nastaje u visini Zelenortskih otoka i ona je nesto slabija u odnosu na južnu. Sjeverna i jedan dio Južne struje se spajaju kod Velikih i Malih Antila i ulaze u Karipsko more, pa je i struja nazvana Karipskom koja se kreće od istoka prema zapadu.
Imeđu polutoka Floride i Kube nastala je Floridska struja. Ovo je zapravo početak najvećeg sistema struja u sjevernoj polovini Atlantskog okeana pod imenom GOLFSKA STRUJA.
GOLFSKA STRUJA je najproučenija okeanska struja. Ime joj potiče od Meksičkog zaliva (golf ili golfo)
Boja vode je indigoplave a temperatura vode tokom ljeta iznosi do 28 stepeni.
Brzina ove struje iznosi i do 9 km/sat i veća je od brzine velikih svjetskih rijeka.
U ovoj struji zahvaćeno je oko 26 miliona metara kubnih vode u sekundi.
Pod utjecajem zapadnih vjetrova ova struja povija prema sjeveroistoku.
Uz obale Sjeverne Amerike teče hladna Labradorska struja.Vode u njoj su dosta hladne oko 15 stepeni u odnosu na vode koje čine Golfsku struju. Stanovnici Sjeverne Amerike ovu struju nazivaju “HLADNI ZID”.
U Atlantiku između Južne i Sjeverne ekvatorske struje teče EKVATORSKA PROTUSTRUJA.
Ona je izraženija u ljetnom periodu, dok tokom zime ona slabi.
 LED U ATLANTSKOM OKEANU

Na površini Atlantika, posebno u pripolarnim oblastima, a često i u umjereni zonama javlja se ploveći led koji se još naziva okeanskim glečerom.
Na južnoj hemisferi led nastaje otkidanjem od Antarktičkog leda i ima ogromne razmjere.
Glečer na površini Atlantika često plovi u obliku odvojenih santi kojih može biti i do 70 a rijetko kada 100.
Okeanski led može nastati i pri mržnjenju površine morske vode.
Ova pojava je najčešće izražena na jugu južnog dijela Atlantskog okeana.
Na sjevernoj hemisferi led se pojavljuje svake godine na sjeverozapadnom dijelu.
To je plivajući morski led, koji se uglavnom prenosi Labradorskom strujom.
 Indijski okean
OSNOVNE ODLIKE

Indijski okean je najmanji okean u poređenju sa prethodna dva.

Površina Indijskog okeana je 77,27 miliona km2 što je 20% ukupne površine Zemlje.
 Nalazi se između Mjanmara, Bangladeša, Indije, Pakistana i Irana na sjeveru, Antarktike na jugu, Malajskoga poluotoka, otočja Sunda, Australije i Tasmanije na istoku, Arabije i Afrike na zapadu.
Indijskom okeanu pripadaju mnogo veća mora i zalivi od kojih su najznačajnija:Crveno more, Perzijski zaliv, Arafursko more, Basov prolaz, dr.
 Najveći su otoci Madagaskar i Śri Lanka.
Na mora, zalive i prolaze otpada 3% ukupne površine Indijskog okeana.
Za razliku od druga dva okeana, Indijski okean je pretežno svojom površinom smješten na južnoj hemisferi.
S obzirom da se većina njegove površine nalazi u tropskoj geografskoj zoni on bi se mogao još zvati i tropskim okeanom. Današnji naziv mu potiče od Merkatora (1587g.) koji je područje Arapskog mora nazvao Mare rubrum, a Indijski okean Mar di Indija.
 Okeanski bazen

Indijski okean je po genezi mlađi u odnosu na Tihi okean. Njegova područja na svjeru i sjeverozapadu bila su u sastavu Gondvana kopna.
Okean uokviruju prastara gorja i kontinentalne ploče, pa mu obale pripadaju neutralnom tipu.

Nekoliko podmorskih hrbata dijeli zavalu Indijskog oceana u više

manjih dubokomorskih zavala. Srednjoindijski hrbat dijeli Indijski
okean na manji jugozapadni i veći sjeveroistočni dio.

 U području otočja Chagos Srednjoindijski se hrbat ponovno račva na dva ogranka.

 Istočni ogranak s otocima Maldivi i Lakadivi pruža se prema sjeveroistoku do Indije.
Oba ta ogranka okružuju Arapsku zavalu, duboku do 5126 m. Zapadno od Australije i
južno od Sundskih otoka nalazi se Zapadnoaustralska zavala, u kojoj najveća dubina
iznosi 6459 m.  Od karbona do krede pripadali su vjerojatno sjeverni i zapadni dio
Indijskog oceana prastaromu kontinentu Gondvani, a ostali je dio bio zaljev Južnog
oceana.
 Fizicke i hemijske osobine Indijskog okeana

Boja Indijskog okeana pretežno je tamnoplava.

Ovakvu boju okean ima uz obale Australije, Sudanskih otoka i arhipelaga Sejšela i Čagosa.
Na površini Indijskog okeana slanost iznosi od 32% do 36%
Opadanje saliniteta na dubinama od 1.000 m uzrokuju anatarktičke vode.
Površinske temperature na velikom okeanskom prostranstvu iznose 28 do 30 stepeni.
U južnom dijelu Indijskog okeana površinske temperature opadaju.

Godišnja amplituda temperature u površinskome sloju mijenja se s

geografskom širinom
 Gospodarsko – geografsko područje Indijskog okeana

Indijski okean zauzima znatno mjesto u u savremenom svjetskom prometu.

Otvaranjem Sueskog kanala oživio je promet u Indijskom okeanu.
Glavni pomorski put vodi iz Sueskog kanala kroz Crveno more i račva se u 2 velika ogranka: jedan vodi prema Indiji i Dalekom istoku a drugi prema Istočnoj i Južnoj Africi.
Velika lučka središta su: Bombay u Indiji, Colombo (Šri Lanka), Melbourne i Fremantle u Australiji, Jakarta u Indoneziji itd.
U Perzijskom zalivu ističu se bogate naftne luke Khark (Iran) Ras Tanura (Saudijska Arabija) Khor-Al-Amya (Irak)
 Struje u Indijskom okeanu

Struje Indijskog okeana obrazuju 2 sistema, sjeverni i južni.

Južni sistem struja je dosta postojaniji, razgranatiji i značajniji u odnosu na sjeverni.
Južna ekvatorska struja nastaje pod uticajem jugoistočnog pasata i najintezivnija je od otoka Keling na istoku do Sejšelskih otoka na zapadu.

 Sjeverni dio te struje skreće prema sjeveru i teče usporedno sa zapadnom

obalom Australije kao Zapadna australska struja.
U sjevernom dijelu Indijskog okeanu struje su uvjetovane izmjenom
monsuna.
U jugozapadnom dijelu Južna ekvatorska struja prelazi u Istočnu monsunsku
struju koja protiče cijelom širinom Indijskog okeana.
 Temperatura svjetskog okeana
Temperatura vode uveliko zavisi od dubine.
Temperatura ne opada proporcionalno sa dubinom, već se na dubini od 100-150 metara pojavljuje velika razlika u temperaturi, a razlog tome su morske struje koje mogu biti tople, ali i jako hladne.
Postoje i drugi faktori koji utiču na temperaturu okeana kao što je geografski položaj. Temperatura na površini okeana varira od 0 stepeni u Sjevernom ledenom okeanu do 29 stepeni u tropskim krajevima
(Indijskom okeanu).
Na velikim dubinama voda ima konstantnu temeperaturu i nikad se ne spušta niže od 1-2 stepena.
 Zagađenje i ugrožavanje Svjetskog okeana

Zagađenost Svjetskog okeana može biti direktno i indirektno.

Direktno je uzrokovano unošenjem industrijskih otpadnih voda u okean.
Indirektno zagađenje podrazumijeva unos štetnih supstanci u okean i more ili putem padavina iz zagađene atmosfere.
Zagađenost okeana danas predstavlja veliki problem.
Vrste zagađenja: smeće, hemikalije, kanalizacija, radioaktivni otpad i eutrofikacija teških metala.
Naš otpad, čak i u malim količinama ima velike posljedice za biljke i životinje u vodama okeana.
Nesreće, havarije i potapanje brodova, tankera ili aviona također direktno zagađuju mora i okeane.

Najpoznatije ekološke katastrofe su svakako  havarije tankera i prevoz nafte.

Pri izlivanju u more nafta pluta po površini vode stvarajući ljepljivu masu. Na takvim
mjestima svjetlost ne može da prodire u vodu, što dovodi do uginuća planktona a
kasnije i životinja koje se njime hrane.
Brojnost nekih vrsta riba (ajkula, tuna, sabljarki) je prekomjernim ribolovom
svedena na svega 10% nekadašnjih populacija, što onemogućava uspešno
prirodno obnavljanje.
Mogućnost zaštite ekosistma i rješavanje ovih problema podrazumijeva
ograničavanje, kontrolu i sprečavanje izolovanja morskih organizama,
uništavanja morskih obala i unosa novih vrsta organizama u okeane u kojima
ih ranije nije bilo.
 ARKTIČK
I OKEAN
Arktički okean (Sjeverno ledeno more) najmanji je okean na Zemlji, a velikim dijelom je
prekriven ledom. Smješten je na krajnjem sjeveru sjeverne polulopte i obuhvata površinu
od 12,26 miliona km2
Okružen je više kontinenata, uglavnom prema jugu sa Azijom, Europom i Sjevernom Amerikom.

Njegova su rubna mora: Grenlandsko, Bijelo, Barentsovo, Karsko, Istočnosibirsko, Čukotsko..

Sa Atlantikom je spojen oko 1.500 km širokim Sjevernim morem, a sa Tihim okeanom
povezan je 85 km širokim Beringovim vratima. Na Arktik izlaze najsjeverniji dijelovi država ili
njihovi dijelovi: Aljaska, Kanada, Grenland, Island, Norveška i Rusija.
Dno Arktičkog okeana sastoji se od dvije dubokomorske zavale: Euroazijske s dubinom od
5449 metara (najveća dubina okeana) i Ameroazijske koja se sastoji od Kanadske i Makarove
kotline. Prosječna dubina okeana je oko 1000m. Gotovo trećinu Antarktika čini
kontinentalni šelf u kojem leže bogata nalazišta nafte i prirodnog plima. Zbog hladne klime
temperatura površine morske vode iznosi -1 C dok je slanost površinskog sloja nešto niža od
30‰.
Veći dio morske površine zaleđen je tokom cijele godine, a debljina leda iznosi od 3 do 20
m.
Mase leda iz arktičkog područja izlaze Istočnogrenlandskom i Labradorskom strujom.
Rubnim dijelom Arktičkog okeana duž sjeverne obale prolazi Sjeverni morski put.
 JUŽNI OKEAN

Južni okean, poznat još i kao Južni polarni okean ili Antarktički okean sastoji se od najjužnijih voda Svjetskog okeana.
Kao takav, on se smatra četvrtim po veličini među 5 glavnih okeana: manji je od Pacifika, Atlantika i Indijskog okeana, a veći je od Arktičkog okeana.
Južni okean posljednji je definisan i priznat od strane geografa na Međunarodnoj hidrografskoj organizaciji, 2000-te godine.
Iako ga mornari i ostali pomorski radnici već decenijama smatraju okeanom, on je tek od nedavno priznat kao okean.

Obuhvata četiri mora (Amudzenovo, Belingausenovo, Rosovo i Vedelovo) i dio

Drejkovog moreuza.

Brojke vezane za Južni okean:Najveća dubina-7 235 m

Prosječna dubina -133 m
Površina - 20 327 000 km²
Maksimalna količina vode - 7,2 miliona km
Dužina obalske linije ka Antarktiku - 17 968 km
 Klima Južnog okeana
Morske temperature variraju između -2 i +10 °C. Ciklonske oluje putuju na istok i česte su zbog naglih promjena i razlika
između temperatura leda i otvorenog okeana. Vjetrovi koji duvaju oko 40. južnoga stepena su najjači izmjereni na čitavoj 
Zemlji. Zimi, voda se smrzava i smanjuje površinu tekuće vode. Pritom je temperatura vode oko 0 stepeni.
 Morske struje u Južnom okeanu

Glavna struja u Antarktičkim vodama je Nalet zapadnog vjetra.

Ova struja pronosi mnogo više vode od ijedne druge površinske struje, u prosjeku oko 130 miliona kubnih metara u sekundi. Kroz Drejkov prolaz je nose zapadni vjetrovi, koji su
prilično hladni tokom cijele godine.

 Površinska struja nazvana Nalet istočnog vjetra je najrazvijenija na

Antarktičkom ostrvu, zatim u Vedelovom i djelovima Rosovog mora. Ova
struja je tako nazvana jer je pokreću vodene mase koje nanosi vjetar sa
istoka.
U Južnom okeanu postoje i dvije struje koje kruže oko Antarktika u
suprotnim pravcima. Razlog tome je Koriolisov efekat koji na južnoj
hemisferi pokreće mase ulijevo, zbog toga se nalet istočnog vjetra prenosi
prema kontinentu, a nalet zapadnog je nošen od kontinenta.
 Prirodna bogatstva Južnog okeana

- ogromne zalihe nafte i prirodnog plina

- nalazišta mangana
- pitka voda u santama leda
- lignje, kitovi, morski sisari, razne vrste riba

Prirodne opasnosti

Ledeni bregovi i sante leda se mogu naći u ovom okeanu u bilo kojem dijelu
godine. Neki ledeni bregovi dosežu i visinu od nekoliko stotina metara, dok su i
one od jednog metra opasne za plovidbu brodova. Dodatne teškoće pomorcima
daju i vjetrovi i ogromni talasi tokom čitave godine, a pogotovo u razdoblju
od maja do oktobra. Ali, ljudska vrsta je riješila ovaj problem upotrebom
ledolomaca, brodova specijalizovanih za plovidbu zaleđenim morima.
 Međunarodni dogovori vezani za Južni okean

- Međunarodna organizacija zaštite kitova zabranjuje lov na kitove. Japan ne poštuje ovaj dogovor i povremeno, idu u lov na kitove u zabranjenom području
- Ograničen je lov na foke
- Regulisan je ribolov u ovom području

- Brojne države zabranjuju iskorištavanje mineralnih bogatstava u ovom okeanu.

 Luke Južnog okeana

Za razliku od Pacifika, u Južnom okeanu broj luka je ograničen uslovima leda.

Postoji mali broj luka, u koje je ulaz omogućen samo tokom ljetnjih mjeseci, i to uz
obaveznu pomoć ledolomaca. Većina luka ne odobrava, štaviše i ne dozvoljava,
uplovljavanje privatnih brodova, osim u hitnim slučajevima.