„Derviš i smrt“

Meša Selimović
(1910. – 1982.)
„Moj život je prilično ravan,
zanimljiv i značajan samo za mene,
i sva moja sjećanja su samo moja,
društveno prilično nevažna: nikada
nisam bio u položaju koji bi mogao
znatnije i šire da utiče na historiju,
uvijek sam bio jedan od mnogih
učesnika u historijskim
zbivanjima.“
• Meša Selimović - „Sjećanja” 
"Potičem iz muslimanske porodice iz
Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti
sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi,
dok književno stvaralaštvo u Bosni i
Hercegovini, kome takođe pripadam,
smatram samo zavičajnim književnim
centrom, a ne posebnom
književnošću srpskohrvatskog jezika.
Jednako poštujem svoje porijeklo i
svoje opredeljenje, jer sam vezan za
sve ono što je odredilo moju ličnost i
moj rad. Svaki pokušaj da se to
razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao
bih zloupotrebom svog osnovnog
prava zagarantovanog Ustavom„.
„Ona me branila od nevolja života,
štitila od njegovih grubosti, hrabrila
kada mi je bilo teško pred
teškoćama pisanja, vjerovala u
mene kada su svi sumnjali,
usmjeravala me svojom
fantastičnom intuicijom, moju
tvrdoću korigovala svojom
mekoćom, hranila me svojom
ljubavlju. Bez nje bih sigurno bio
sitni profesor ili srednji politički
rukovodilac (ni to ne bi bila nikakva
tragedija, konstatujem samo
činjenice)„
• Meša Selimović, „Sjećanja“ –
piše o svojoj ženi Darki
Za svoj roman "Derviš i smrt" Selimović je rekao da je
roman o njegovom bratu. Baš je taj roman Mešina
jedva čujna pobuna protiv društva i atak na sebe zbog
kukavičluka i ćutanja kada je o njegovom bratu bila
riječ. Naime , i Meša i njegov brat u Drugom svjetskom
ratu borili su se na strani partizana , i u ratu stekli
mnoge počasti. Negdje pred sam kraj rata Mešin brat
je optužen za krađu i sud ga je po kratkom postupku
osudio na smrt. Meša se zbog toga nikada nije žalio
Partiji. (Osuđeni nesretnik uzeo je iz neke napuštene
kuće krevet, da njegova supruga , koja je tada bila
pred porođajem , ne bi spavala na podu).
„Sve što sam napisao prije Derviša bilo je korektno, ali
pritisnuto mojim vlastitim strahom od potpunog
otvaranja, od bujne emocije, od konačne iskrenosti.
Pisao sam sa pola snage, govorio u pola glasa, bojeći
se eksplozije svoga temperamenta, za čiji sam
intenzitet samo ja znao, dok su kritičari pisali o mojoj
racionalnosti, o nedostatku temperamenta. Niko nije ni
slutio šta se u meni dešava. Sve što sam pisao ranije,
bila je duga i naporna priprema za Derviša. Dvadeset
je godina sazrijevao u meni, u raznom oblicima, ali
uvijek sa istom suštinom.“
• Meša Selimović
„Rekao bih da je „Derviš i smrt“ moje najpotpunije
djelo. Možda i najiskrenije. Sve što sam znao dok sam
pisao Derviša, znao sam i ranije, dok sam pisao Tišine,
Maglu i mjesečinu i drugo, ali sve što sam znao i nosio
u sebi, tek sa Dervišem je postalo prisno moje, stekao
sam hrabrost koja mi je nedostajala, oslobodio sam se
predrasuda, ograda, ustručavanja, racionalnih
aranžmana, izbila je potreba za iskrenošću koja znači
nežaljenje ni sebi ni drugih, i tada je sve postalo lako.“
• Meša Selimović
Bismilahi-r-Rahmani-r-Rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu, i pero i ono što
se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka
i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru
kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što
sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak
svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.
Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo,
ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.
Moj Bože, oni ne vjeruju!
Zar mislite da će čovjek postići ono što želi?
Jesu li stavljeni katanci na srca njihova?
 Slab je koji traži,
a slabo je i što se od njega traži.
Ne tugujte, radujte se raju
koji vam je obećan.
Moj Bože, ja nemam nikoga
osim tebe i brata mojega.
Sve što možete protiv mene učiniti, učinite,
ne dajte mi ni trenutka predaha.
Biće nesrećan koji svoju dušu okalja.
 Široka zemlja im je postala tijesna,
srca su im osjetila usamljenost i tjeskobu.
Ne smatrajte mrtvima one
koji su na božjem putu ubijeni.
Lijepa riječ je kao lijepo stablo, korijen mu je
duboko u zemlji, a grane se pod nebo uzdižu.
Reci: došla je Istina!
Istina je moja. Istinu ja govorim.
Toga dana mi ćemo reći paklu: Jesi li se napunio?
A pakao će odgovoriti: Ima li još?
Pozivam za svjedoka mastionicu, i pero i ono što
se perom piše;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka
i noć i sve što ona oživi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru
kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dušu što
sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak
svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.

Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin:

Nisam znao da je bio toliko nesrećan.
Mir njegovoj namučenoj duši!
Ajla Zahirović
Amina Neretljak – Neradin