Evolucija

Podrijetlo života
 Iako je biološkoj evoluciji prethodila pojava
života na Zemlji, razumijevanje jednog ne
objašnjava drugo.
 Opće je prihvaćeno danas da kompleksni
biokemijski procesi koji znače život, potiču
iz jednostavnih kemijskih reakcija, ali
nejasno je kako se to dogodilo. Kemijske
reakcije u zemljinoj najstarijoj atmosferi
proizvele su najprije građevne blokove
života- najprije život, pa stanice, uz utjecaj
atmosfere.
 A nije poznat ni najraniji razvojni put života,
ni struktura prvih živih bića, niti identitet i
priroda bilo kojeg najstarijeg zajedničkog
pretka ili zajedničkog genskog rezervoara.
 Sukladno tome, nije potpuno poznato ni
kako je život započeo, ali pretpostavka je
da su počeci u samo-replicirajućim
molekulama kao RNA, te u udruživanju
jednostavnih stanica.
Evolucija života
 Iako nije potpuno poznato kako je život započeo, jasno je
da su prvi organizmi na Zemlji, prije 3-4 milijarde godina,
bili prokarioti, koji se nisu ni promijenili u morfologiji ili
staničnoj organizaciji kroz milijarde godina.
 Eukarioti su bili slijedeći velika novost u evoluciji. Potekli
su od prvobitnih bakterija koje je progutao predak
eukariotske stanice, u kooperativnoj asocijaciji nazvanoj
endosimbioza. Progutana bakterija i stanica domaćin
prošli su dalje kroz ko-evoluciju - bakterija je evoluirala u
mitohondrij, a nezavisno o tome formirao se kloroplast u
algi i biljaka.
 Povijest života se dalje nastavlja od jednostaničnih
eukariota, prokariota i archea do pojave višestaničnih
organizama u oceanu pred milijardu godina. Evolucija
višestaničnih organizama dogodila se kroz multiple
nezavisne događaje,iz raznih organizama.
 Ubrzo nakon toga, počinje biološka različitost: kroz slijedećih 10
milijuna godina pojavljuju se skoro sve moderne životinjske vrste,
pa i one koje će u međuvremenu izumrijeti.
 Okidač za ovu kambrijsku eksploziju života je akumulacija kisika
u atmosferi iz fotosinteze.
 Pred 500 miliona godina biljke i gljive kolonizirale su Zemlje, a
slijedili su člankonošci i druge životinje.
 Vodozemci su se pojavili pred 300 miliona godina, sisavci pred
200, a ptice pred 100 miliona godina.
Je li evolucija isto što i napredak?
… ne nužno!
 Neke su životinje u
prošlosti bile veće pa
bismo mogli
pretpostaviti da su
bile složenije, ali su
se zbog klimatskih
promjena vrste
smanjile, a neke su
se razvile ,,bočno’’
(mijenjanjem boje)
što znači da nisu
postale ništa
složenije
Jesu li životinje i biljke savršeno
dizajnirane?
 1. Rudimentarni organi – organi koji su izgubili funkciju ili im je ona
svedena na minimum, a u prošlosti su bili izražajniji.

Ostaci kukovlja u
pitona
… čovjek se i dalje ježi
Mišići u ljudskom vanjskom uhu nisu dovoljno razvijeni da bi
omogućili mobilnost kao kod majmuna.
Jesu li i ova krila rudimentarni
organi?

Pingvini Emu
Jesu li životinje i biljke savršeno
dizajnirane?
 2. primjeri ,, loših
dizajnerskih rješenja’’

 Gutanje…svaki put kad

jedemo u potencijalnoj
smo opasnosti da se i
zagušimo!
Jesu li životinje i biljke savršeno
dizajnirane?
Mrežnica (retina)

Slijepa točka
Oko kralješnjaka Oko glavonošca
Što je onda evolucija?
Evolucija se u biologiji definira
kao promjena - razlika
nasljednih osobina dviju
sukcesivnih generacija, unutar
jedne populacije.

Osobine su tek ekspresija,

izražaj gena - oni se kopiraju i
predaju potomstvu tijekom
reprodukcije.
 Mutacije u genima proizvode
nove, drugačije osobine, što
rezultira (nasljednim) razlikama Evolucija se dogodi kad ove
između organizama. Nove naslijeđene različitosti, kad
osobine mogu biti i posljedica drugačije osobine postanu češće
transfera gena između ili rjeđe u populaciji - bilo ne-
populacija (migracija) ili između slučajno zbog prirodne selekcije,
vrsta – to je horizontalni transfer ili slučajno kroz genetski pomak
gena.
Je li evolucija rezultat slučajnosti?
 Prirodne selekcija je proces koji
uzrokuje da one nasljedne osobine
koje su pogodne za preživljavanje i
razmnožavanje, postanu češće, te
da štetne osobine postanu rjeđe.

To se događa jer organizam s pogodnim

osobinama predaje veći broj ovih
osobina slijedećoj generaciji.
Kroz puno generacija, događa se
adaptacija - kombinacijom
sukcesivnih, malih, slučajnih
promjena u osobinama,
te prirodne selekcije ovih varijanti,
upravo onih koje su najviše
odgovarajuće za okoliš.
 Suprotno tome, genetski pomak
proizvodi slučajne promjene u
frekvenciji osobina u populaciji.
Genetski pomak je posljedica uloge
slučajnosti da li će neka individua
preživjeti i reproducirati se.
Pojam vrste
 Vrsta je skupina organizama koji se mogu između
sebe razmnožavati i koji rađaju plodno potomstvo.
Kada je vrsta razdvojena u populacije između kojih
nema razmnožavanja, mutacije, genski pomak i
selekcija novih osobina uzrokuje akumulaciju
različica kroz generacije i pojavu nove vrste.

 Sličnosti između organizama sugeriraju da su sve

poznate vrste potekle od zajedničkog pretka
(odnosno ancestralnog genetskog rezervoara) ovim
procesom postepenog razlikovanja i odvajanja.
Evolucija misli
 Heraklit (540. p.n.e. – 480. p.n.e.) – u svojoj rečenici : ,, Sve teče, čovjek ne može
dva puta uči u istu rijeku’’, govori da se sve mijenja, razvija, nastaje i nestaje. Sve je u
neprestanoj dinamici. Smatrao je da je ,,svijet viječni oganj koji se pali i gasi’’, a vatra
je osnova u građi Zemlje i živog svijeta.
 Empedoklo (oko 490. p.n.e. - 430.p.n.e.) – smatra da su vatra, zemlja, zrak i voda
prauzrok svega stvaranja na Zemlji.
– oko 2300 g. prije Darwina – smatra da su se životinje razvile iz biljaka, ali ih većina
nije preživjela.Vrste koje nisu imale prilagodbe vezane za prehranu i razmnožavanje,
prirodno bi izumrle. Zbog toga vidimo samo dobro prilagođene životinje. Začetnik
ideje prirodne selekcije.
 Aristotel (384. p.n.e. – 322. p.n.e.) – smatrao je da su neke životinje naprednije. Prvi
je stvorio taksonomiju. Živi i neživi svijet povezao je ovom ljestvicom: minerali – biljke
– zoofiti (u ovu skupinu ubraja spužve i koralje i smatra ih prijelazom između biljaka i
životinja) – životinje bez krvi i životinje s krvi. Stvorenja kao što su zmije koje pužu po
zemlji je smatrao nižim stvorenjima, a čovjeka naprednijim bićem.
Srednji vijek
 Od 400. – 1400. g. mračno doba, znanost
stagnira, antički mislioci zaboravljeni
Renesansa ( XV.-XVIII. st)
 Crkvi slabi utjecaj
 Ponovno se poseže
za antičkim djelima
 Nova otkrića u
znanosti
 Otkrića novih vrsta
diljem svijeta
 Biblija se više ne
shvaća doslovno
 Carl Linne’ –
,,Systema Naturae’’
Fiksizam – vrste se nisu mijenjale i među
njima nema nikakve srodnosti
 Jean Baptiste de
Lamarck (1744. – 1829.)
 Francuski prirodoslovac
koji je prvi razradio
cjelovitu teoriju evolucije
 Na početku pobornik
fiksizma, zatim smatrao
da se vrste postupno
mijenjaju i usavršavaju
pod pritiskom unutrašnjih i
vanjskih čimbenika
okoliša
 Smatra da se za života
stečene osobine prenose
na potomstvo – primjer
žirafina vrata
 Georges Cuvier (1769 – 1832) – proučavao fosile
sisavaca iz okolice Pariza i otkrio da su se izumrli
organizmi razlikovali od današnjih. Držao je da su za
to krive katastrofe.

 Charles Lyell (1797 -1875) - ,,Načela geologije’’ – prvi

se put uvodi pojam geološkog vremena

 Thomas Malthus (1766 -1834) - ,,Esej o principima

populacije’’ ; navodi da broj ljudi raste geometrijskom
progresijom, a hrana aritmetičkom
 Teorija o evoluciji prirodnom
selekcijom predložili su
istovremeno C. Darwin i Alfred
Russel Wallace; opisana je
1859.g. u knjizi “O podrijetlu
vrsta”.

 Od 30.tih g. 20.st. teorija prirodne

selekcije kombinira se s
Mendelovom teorijom
nasljeđivanja i čini tzv. modernu
evolucijsku sintezu: u njoj su
povezane jedinice (geni) evolucije
s mehanizmom (prirodna
selekcija) evolucije. Ova teorija je
postala središnji organizacijski
princip moderne biologije, a pruža
jedinstveno objašnjenje različitosti
života na Zemlji.
A) Nasljeđe
 Nasljeđivanje se u organizama događa kroz
nasljedne osobine - pojedinačna obilježja
organizma: npr.čovjekova boja očiju je nasljedna osobina koju
osobe nasljeđuju od roditelja. Nasljedne osobine kontroliraju
geni: kompletni set gena u genomu jednog
organizma naziva se genotip.
 Kompletni set vidljivih osobina koji čini strukturu i
funkciju organizma naziva se fenotip. Ove osobine
rezultat su interakcije genotipa i okoline: dakle- nije
svaka fenotipska osobina nasljedna.
 Geni su dijelovi DNA molekule koji sadrže genetsku informaciju.
Razni geni imaju raznu sekvencu baza: upravo sekvenca baza
određuje (kodira) genetsku informaciju. U stanici su dugačke niti
DNA udružene s proteinima u strukture zvane kromosomi.
Specifična lokacija na kromosomu zove se lokus. Ako se
sekvenca DNA na istom lokusu razlikuje između pojedinaca,
različite forme sekvence nazivaju se aleli.

 DNA sekvenca može se mijenjati- mutacijom: proizvode se novi

aleli. Ako se mutacija- promjena dogodi unutar gena, novi alel
može utjecati na osobinu koju gen kontrolira, što će dovesti do
promjene u fenotipu organizma.
Varijacije
 Fenotip pojedinca posljedica je interakcije genotipa i okoline –
varijacije fenotipova u jednoj populaciji odražavaju varijacije
genotipova u organizmima. Moderna evolucijska sinteza definira
evoluciju kao promjenu ovih genetskih varijacija u vremenu.

 Učestalost nekog alela je promjenljiva, jedan oblik gena je češći

ili rjeđi od drugog. Evolucijske snage djeluju upravo na promjene
u učestalosti alela tako da je povećavaju ili smanjuju. Razlike
nestaju kad alel postigne točku fiksacije- ili nestane iz populacije
ili potpuno preuzme mjesto prvobitnog alela.
 Različitosti su posljedica mutacije u genetskom materijalu,
migracije između populacija (tijek gena), te miješanjem
gena u seksualnoj reprodukciji. Varijacije također nastaju
izmjenom gena između vrsta (horizontalni prijenos gena u
bakterija, hibridizacija u biljaka).

Unatoč stalnom unosu novih

različitosti ovim procesima, genom
jedne vrste je skoro identičan u svim
njenim pripadnicima, a relativno
male promjene u genotipu mogu
dovesti do dramatičnih promjena u
fenotipu (razlika genoma čimpanze i
čovjeka je samo 5%).
Mutacija

 Genetska različitost posljedica je slučajnih mutacija koje se

događaju u genomu organizma. Mutacija je svaka promjena u
DNA sekvenci staničnog genoma, a uzrokovana je zračenjem,
virusom, transposonima **, mutagenim kemijskim agensima, te
greškama u mejozi ili DNA replikaciji.

 Ovi mutageni dovode do promjena u DNA sekvenci koje mogu

biti bez posljedica, mogu promijeniti produkt gena, ili spriječiti
funkcioniranje gena. 70% mutacija je štetno, ostale su neutralne i
korisne. Organizam ima i svoje mehanizme DNA popravka
kojima pokušava eliminaciju mutacije.

** transpozonsi su pokretni genetički elementi koji nose gen za neko svojstvo, a mogu se
ugraditi u DNA druge jedinke
 Duplikacije
 Promjene u DNA događaju se i kada se veći dijelovi DNA
podvostruče- to je i glavni izvor, odnosno sirovi materijal u
proizvodnji i evoluciji novih gena: desetine- stotine gena životinjskog
genoma dupliciraju se svakih milion godina.
 Većina gena pripada velikim genskim obiteljima, tj. zajedničkog
su podrijektla. Novi geni proizvode se duplikacijom ili mutacijom
prvobitnog gena, ili kombiniranjem dijelova raznih gena koje
proizvede novi gen.
 Duplikacija gena ne čini uvijek štetu, zadržavanje alela
omogućuje da multipli geni imaju istu funkciju.
 Mutacije kromosoma

 I promjene u broju kromosoma

mogu biti posljedica lomova i
drugačijeg uređenja DNA jednog
kromosoma: u čovjeka npr. kromosom 2
nastao je spajanjem 2 kromosoma, a oni su ostali
odvojeni kod čimpanze.

 Evolucijski gledano- ovakve

kromosomske promjene ubrzavaju
divergenciju populacija u nove
vrste.
Rekombinacija

 U aseksualnih organizama svi geni se nasljeđuju zajedno- vezano:

nema miješanja s genima drugog organizma reprodukcijom. Potomci
seksualnih organizama sadrže mješavinu roditeljskog genetskog
materijala: dolazi do nezavisnog uparivanja roditeljskih kromosoma i
dolazi do izmjene DNA između uparenih kromosoma- rekombinacija.

 Ovaj proces miješanja dovodi do toga da se čak i aleli koji su vrlo blizu
smješteni na niti DNA rekombiniraju, i naslijede odvojeno.

Ali obzirom da se rekombinacija događa samo 1/ milion baza (u čovjeka),

geni smješteni blizu neće se odvajati rekombinacijom, oni teže k tome
da se naslijede zajedno. To se naziva- uneravnotežena povezanost, set
alela koji se obično zajednički grupno nasljeđuju naziva se haplotip.
 Rekombinacija u seksualnih organizama pomaže
odstranjenje štetnih i zadržavanje korisnih mutacija.
Posljedično: ako se aleli ne mogu razdvojiti
rekombinacijom (npr. oni na Y kromosomu koji se nedirnut prenosi s
oca na sina) štetne mutacije se akumuliraju.
 Dodatno, rekombinacija omogućuje stvaranje
individua s novom pogodnijom kombinacijom gena.
 Dakle, rekombinacija ima pozitivne posljedice, ali
može uzrokovati i mutacije i razdvajanje korisnih
kombinacija gena.
B) Mehanizmi
 3 su bazična mehanizma evolucijskih promjena: prirodna
selekcija, genetski pomak, tijek ili protok gena.
 Prirodna selekcija favorizira gene koji poboljšavaju sposobnost
preživljavanja i razmnožavanja. Genetski pomak je slučajno
uzorkovanje gena jedne generacije tijekom reprodukcije. Tijek
gena je izmjena gena unutar i između populacija.
 Prirodna selekcija je važnija u velikim populacijama, pomak je
bitan u malim populacijama i tu čak omogućuje fiksaciju blaže
štetnih mutacija.
 Dakle, promjene u veličini populacije mogu utjecati na tijek
evolucije.
Prirodna selekcija
 PS je proces kojim će genetske mutacije koje poboljšavaju
razmnožavanje postati i ostati češće, u sukcesivnim
generacijama populacije.
 Temelji se na 3 činjenice:

unutar 1 populacije organizama postoje (nasljedne) varijacije

organizmi proizvode više potomaka nego što ih može
preživjeti
ovi potomci se razlikuju po sposobnosti preživljenja i
reprodukcije.
 Ovakvi uvjeti dovode do nadmetanja između organizama
za preživljenje i razmnožavanje. Posljedično: organizmi s
osobinama koje im daju prednost nad suparnicima prenose
svoje pogodujuće osobine slijedećoj generaciji, i obrnuto.
 Središnji koncept PS je tzv. evolucijski fitnes organizma
(spremnost). On je mjera genetskog doprinosa organizma
slijedećoj generaciji, tj. mjeri koliki udio slijedećih
generacija nosi gene jednog organizma, to nije samo broj
potomaka.
 Ako 1 alel povećava fitnes više nego drugi, onda će sa
svakom generacijom taj alel postati učestaliji u populaciji.
Za te osobine kaže se da su odabrane
pr. osobine koje povećavaju fitnes su povećano preživljavanje
i veća plodnost.
 Smanjeni fitnes zbog alela koji manje koristi ili pogoduje,
dovodi do toga da ta osobina biva potisnuta.
 Važno: fitnes alela nije fiksna karakteristika- s promjenom
okoline, štetna osobina može postati pogodujuća i obrnuto.
KRIPTIČNA OBOJENOST
 Važna prilagodba pri prirodnoj selekciji. Organizmi svojim izgledom i
bojom tijela oponašaju okoliš u koje žive.
APOSEMIJA
 Izrazita obojenost tijela kao opomena drugim organizmima (mogu
posjedovati neke otrovne supstance)
MIMIKRIJA
 Pojava kod mnogih organizama koji su bez zaštite, pa po boji ili
obliku tijela sliče grančici, nekom cvijetu li nekim životinjskim
vrstama koje aposematski obojene i tako se prikriju od napadača.
Industrijski melanizam

Brezova grbica Biston betularia

Seksualna selekcija
 Posebni slučaj PS je
seksualna selekcija – to je
selekcija osobine koja će
povećati uspjeh sparivanja
povećanjem atraktivnosti
organizma. U nekih mužjaka
životinjske vrste ovakve
osobine (glasanje, boja, izgled)
postanu izraženije od osobina
koje im omogućuju
preživljavanje. U tom slučaju
smanjeno preživljavanje
balansirano je većim
reproduktivnim uspjehom ovih
mužjaka.
 GENSKA SNAGA, POMAK ILI DRIFT:

 događa se u malim populacijama u koji se neki mutirani gen može

održati ili izgubiti suprotno pravilima po kojima obično djeluje
prirodna selekcija. Dakle glavni evolucijski čimbenik u malim
populacijama jest da svi članovi mogu lako doći do hrane i zaklona,
ne dolazi do borbe za opstanak tj do prirodne selekcije. Genski drift
kao snaga evolucije zasniva se na činjenici da će male zatvorene
populacije, u samo nekoliko generacija, fiksacijom određenog gena
postati homozigotne. Utjecaj genskog drifta važan je pri postanku
novih vrsta. Kod čovjeka takav primjer nalazimo kod populacije na
otocima, npr. Brač, Hvar i Susak, te u jako udaljenim selima. Dolazi
do razmnožavanja unutar srodnika, tako da se na okupu lakše nađu
homozigoti i ta se srodnost ispoljava.
Genetički drift – efekt osnivača na
primjeru zajednice Amiša u Pensilvaniji

 Danas 1 na 14 ljudi u
zajednici u Lancaster
ima recesivan gen za
rijetk oblik patuljastog
rasta i polidaktilizma.
 U cijeloj populaciji taj se
recesivni gen pojavljuje
na svakih 1000
stanovnika.
IZOLACJSKI MEHANIZMI
 Ukoliko dvije vrste nisu daleko odmakle od
zajedničkog pretka u međusobnom odvajanju, mogu
proizvesti potomstvo (konj+magarac=mula), ali je potomstvo
neplodno jer 2 različita seta kromosoma ne mogu se
priljubiti u mejozi.
 Hibridi su, dakle, potisnuti tijekom selekcije, vrste će
ostati odvojene.
 Ali, mogu nastati i hibridi sposobni za život-
tj.hibridizacija proizvodi nove vrste.
 makroevolucija – to je evolucija koja se
odvija iznad razine vrste, pr.specijacija i
mikroevolucija – to su manje evolucijske
promjene unutar vrste ili populacije,
pr.adaptacija.
 Makroevolucija je posljedica dugotrajnih
mikroevolucija. Razlika među njima je tek
vrijeme koje im je potrebno.
Adaptacija
 Adaptacije su strukture ili ponašanja koja pojačavaju
specifičnu funkciju, uzrokujući da organizmi postanu
jači u preživljavanju i reprodukciji. One nastaju
kombinacijom kontinuiranog stvaranja malih
slučajnih promjena u osobinama, kojima slijedi
prirodna selekcija ovih varijanata- najbolje
prilagođenih okolini.
 Ovaj proces dovodi do pridobivanja nove funkcije ili
gubitka stare osobine.
 Adaptacija se događa kroz postepenu modifikaciju
postojećih struktura. Strukture slične organizacije
mogu imati vrlo različite funkcije u srodnim
organizmima jer se jedinstvena ancestralna
struktura adaptira funkciji na razne načine.
 Tijekom adaptacije neke strukture mogu izgubiti
svoju originalnu funkciju- ostaju tek strukture u
tragovima, rudimentarne strukture- nekad su imale
važnost, sad više nemaju. U čovjeka umnjaci, trtična
kost, crvuljak.
Ko-evolucija
 Interakcije između organizama mogu dovesti
i do konfliktnih situacija i do kooperacije. Kad
se interakcije događaju između 2 vrsta
(npr.patogen i domaćin, predator i žrtva), one razvijaju
sukladne mehanizme adaptacije: evolucija 1
vrste uzrokuje adaptaciju druge- promjene u
drugoj uzrokuju nove adaptacije u prvoj vrsti:
ovakvi ciklusi selekcije i odgovora nazivaju se
ko-evolucija.
Kooperacija
 Neke interakcije između vrsta izazivaju konflikt, u mnogo
slučajeva razviju se korisne interakcije.
 Također, razvile su se i koalicije između organizama iste vrste
(koalicija je npr.i odnos između somatskih i germinalnih stanica organizma).
 Kooperacija unutar vrste proizašla je iz procesa tzv. rodbinske
selekcije: jedan organizam pomaže u odgoju potomstva rodbine.
Osoba koja pomaže ima alele koji promoviraju pomaganje, pa i
njihovi rođaci imaju te iste alele, i upravo oni će se predati
slijedećoj generaciji.
 Drugi proces koji promovira kooperaciju je grupna selekcija, gdje
kooperacija omogućuje korist grupi organizama.
Specijacija
 Specijacija je proces kojim vrsta divergira u 2 ili više novih
vrsta.
 U seksualnih organizama, s. je posljedica reproduktivne
izolacije koju slijedi genealoška divergencija.
 Najčešći mehanizam specijacije u životinja je alopatrički-
događa se u populacijama koje su inicijalno geografski
izolirane- pošto selekcija i pomak djeluju nezavisno u
izoliranim populacijama, odvajanje može proizvesti
organizme koji se više neće moći razmnožavati
međusobno.
 Peripatrični: događa se kad se male populacije organizama
izoliraju u novoj okolini (efekt osnivača). Parapatrična: male
populacije ulaze u novi habitat ali nema fizičkog odvajanja
ovih 2 populacija. Simpatrična- vrsta se odvaja i bez
geografske izolacije ili promjena habitata.
Izumiranje
 Izumiranje je nestanak cijele vrste: vrste se regularno pojavljuju
specijacijom i nestaju ekstinkcijom.
 Povijest života na Zemlji je zapravo povijest vrsta koje su
nestale: većinom kontinuirano iako je bilo i masivnih izumiranja,
u povijesti Zemlje bilo je razdoblja kad je čak 96% vrsta izumrlo.
 U posljednjih nekoliko tisuća godina u tijeku je holocenska
ekstinkcija udružena sa širenjem čovjeka globusom.
 Danas je primarni uzrok ekstinkcije aktivnost čovjeka (globalno
zatopljavanje). 30% vrsta moglo bi izumrijeti do sredine ovog
stoljeća.
 Ekstinkcija je uzrokovana nadmetanjem
između vrsta za zajedničke tvari.
 Ukoliko nadmetanje mijenja vjerojatnost da
će vrsta izumrijeti, to je selekcija vrsta na
nivou prirodne selekcije.
 U masovnim povremenim ekstinkcijama ne
događa se selekcija, već se drastično
reducira različitost, a promovira brza
evolucija i specijacija u preživjelih.
Paleontologija
 Paelontologija proučava fosile, a paleontološki su dokazi fosili koji
označavaju postanak. Te okamine najčešće nastaju okamenjavanjem
pa od tuda i dolazi ta riječ. Dakle, organizmi uginu i padnu na tlo te se
na njima talože anorganski organizmi te nastaju fosili.
 U fosile ubrajamo i tragove biljaka i životinja. Mogu nastati i
karbonizacijom tj.pougljevanjem, što se događa pri nedostatku kisika,
zatim sedimentacijom tj.taloženjem, u stvaranju finog taloga sudjeluju
praživotinje i planktoni npr u mulju. Mogu nastati i konzerviranjem na
niskoj ili visokoj temperaturi, u ledenjacima gdje nalazimo ostatke čitavih
životinja. Konzerviranje je moguće i u pustinjskim uvjetima jer se voda
uginulih organizma brzo izgubi. Fosili ili okamine nisu jednake starosti,
ona je relativna, a možemo ju odrediti prema slojevima zemlje- od
najdubljih do površinskih. Apsolutna starost – po količini taloga možemo
točno odrediti godine starosti fosila, a za precizno određivanje starosti
koristimo vrijeme raspada. Najstariji fosil je stormatolit tj. cijanobakterije
od prije oko 2-3,5 milijarde god.
Stromatoliti
Era paleozoika
 Započela je prije oko 600mil.godina, a trajala je oko 370 mil. godina. Ovo
razdoblje obilježeno je velikim gibanjem Zemljine kore,oceani poplavljuju kopno
i ponovno se povlače, a vlažna i topla razdoblja smjenjuju se s razdobljima
suše. Brojni fosilni nalazi npr nalazi trilobita i nalazi ramenonožaca kazuju nam
da je to razdoblje bujnog života što u moru i vodama tako i na kopnu. Paleozoik
dijelimo na 6 epoha: kambrij, ordovicij, silur, devon, karbon i perm. U kambriju
kopno još nije nenaseljeno, tek u siluru, najprije biljke i kasnije životinje osvajaju
kopnena prostranstva. Od morskih životinja poznati su glavonošci trilobiti. U
ovom razdoblju također je poznata pojava riba i vodozemaca, a na kopnu
kukaca i prvih gmazova. Fosilno poznat kao štitoglavac, bio je prvi črtveronožni
kralježnjak koji je izašao na kopno potkraj devona. Po građi on je bio prijelazni
oblik između riba i vodozemaca. Sredinom paleozoika imamo fosilno
zasvjedočenje prve kopnene više biljke bescvjetnjače. Vlažno razdoblje karbona
pogodovalo je razvoju golemih papratnjača, zatim vrlo visokih preslica i
divovskih crvotočina koje su tvorile čitave prašume i dale velike naslage
kamenog ugljena. U permu, dakle pri samom kraju paleozoika razvijaju se
paprati sa sjemenjem a potom i prave sjemenjače tj. velike golosjemenjače.
Kambrijska eksplozija života
Paleozoik-devon
Era mezozoika
 Ova geološka era započela je prije oko 250 milijuna, a trajala je
oko 160 milijuna godina. Dijeli se na tri perioda: trijas, juru, i
kredu. Geološki je zanimljivo stvaranje velikog Tetis mora u
kojem se obilno stvaraju amoniti tj veliki glavonošci s kućicom. U
razdoblju krede razvijaju se jednostanični krednjaci s
vapnenastom ljušturicom. Mezozoik je posebno poznat po
golemim gmazovima, velikim i do 25 metara koji su bili,
izuzmemo li današnje kitove, najveće životinje koje su ikad
živjele na zemlji. Zato se mezozoik i naziva dobom gmazova.
Ona su ovladali morem, kopnom i zrakom. Svi su izumrli u doba
krede tj. do kraja mezozoika. Umjesto njih ribe pomalo
ovladavaju morem, a sisavci od trijasa i ptice od jure osvajaju
kopneni i zračni prostor. I biljke se razvijaju- na kopnu se sve
više razvijaju sjemenjače te se smatra da su prve cvjetnjače
među koje ubrajamo i golosjemenjače i kritosjemenjače.
amoniti
Era kenozoika
 Ovo je 5. i posljednja era koja je započela prije oko 65 mil. godina
i traje još i sad.Možemo ga zvati i dobom ptica i dobom
kukaca.Dijelimo ga na dva perioda: tercijar i kvartar. Tercijar je
mnogo stariji i dulji te je trajao 63 milijuna godina i dijeli se na 5
epoha. Ovaj se period još naziva i doba sisavca zbog njihove
nagle evolucije. Flora i fauna tercijara slične su današnjima, ali im
je raspored zbog različite klime bio znatno drugačiji. Smatra se da
je potkraj ovog razdoblja živjelo 80% vrsta današnjeg živog
svijeta. Sisavci se, dakle, umnožavaju brojnošću vrsta i dosežu
svoj vrhunac, dok će u kvartaru izumrijeti mnoge vrste velikih
sisavaca.Kvartar traje već 2 miljuna godina i u njemu smo i danas.
Ovaj period dijeli se na starije razdoblje pleistocen koji traje oko 2
milijuna godina te na holocen za koji se uzima da traje oko 11 000
god i u njemu smo i danas.
Prijelazni oblici
 životni oblici organizama, uključuju osobine dviju skupina.Prva skupina bila je
ishodište za postanak druge.Takvi životni oblici nazvani su prijelaznim oblicima.
 Takve prijelazne značajke imaju predstavnici nekih rodova fosilno sačuvanih
drevnih papratnjača.Te papratnjače tjelesnom građom stoje između algi i
papratnjača. Neki fosilni štitoglavci iz devona i karbona ukazuju osobinama na
prijelaz iz riba u vodozemce, tj. u prve kopnene kralježnjake. Oni su još uvijek
imali neke značajke riba iz skupine resoperki, iz kojih su se vjerojatno razvili.
Vrlo je poznat prijelazni oblik fosilna riba resoperka zato što se smatra da su se
kopneni kralježnjaci razvili iz takvih riba koštunjača. U njihovih je fosila jasno
opaženo da u svojoj peraji imaju kosti koje su očito bile osnova za razvoj nogu
prvih polukopnenih kralježnjaka tj vodozemaca.

Nađene su i okamine dvaju praptica, koje imaju osobine gmazova, što su
svjedočanstva da ptice potječu od gmazova. Praptica arheopterix, iz jure
pokazuje niz osobina ptica, ali ima i osobine gmazova kao npr zube,kosti koje
nisu pneumatične,kralježnica duž čitavog repa i u krilima tri prsta. Bila je slab
letač te se penjala po drveću pomoću kandža.
Fosil praptice (Archaeopteryx)
Živi fosili
 Znastvenici su bili uvjereni da su resoperke izumrle još u mezozoiku, ali
veliko je bilo iznenađenje kad su u Indijskom oceanu, na velikoj dubini
našli dva primjerka te ribe. Taj se oblik od devona gotovo nije
promjenio:živi a kao da se okamenio, pa za takve vrste kažemo da su
živi fosili. U epohi devona živjele su ribe dvodihalice, od kojih neke vrste
žive u tropskim vodama kao živi fosili. Njihovo fosilno i današnje
postojanje svjedoči o mogućnosti prijelaza kralježnjaka iz vode na
kopno. O tom procesu izravnije svjedoče prijelazni oblici fosilno
sačuvani iz devona i karbona te se smatraju ostacima prvih kopnenih
kralježnjaka. To su štitoglavci, pravodozemci koji su se vjerojatno razvili
iz resoperki. Neki štitoglavci kao sejmurija bila bi prijelazni oblik između
vodozemaca i gmazova. Svi se istraživači slažu da su se sisavci razvili
iz gmazova , pa čak postoji i fosilna skupina terikonondonta s kraja
trijasa i iz jure koju neki uvrštavaju u gmazove a neki u sisavce.
Gmazovi koji imaju zvjerolike zube koje su sistematičari nazvali
zvjerogušterima smatraju se izravnom ishodišnom skupinom svih
sisavaca.
Resoperka Latimeria chalumnae
 RAZVOJNI NIZOVI
 Nizovi fosila različite starosti koji
pokazuju postupnu promjenjivost
vrsta. Gledajući prikaz fosilno
poznatih rodova koji su nastali
prije 50 mil.godina vidimo prve
promjenjivosti noge – prvo na
sve prste a kasnije srednji prst
koji se razvija u kopito, dakle u
evoluciji je postojala težnja
prema onome što se dogodilo
današnjem konju. Također
težnja prema preinačavanju zubi
za pasenje trave. Tako isto kod
slona koji je prije 50 mil god bio
veličine današnje svinje
Zajedničko porijeklo organizama proizlazi iz činjenica:
 Organizmi imaju geografsku distribuciju koja se ne
može objasniti lokalnom adaptacijom
 Različitost života ne znači kompletnu jedinstvenost
organizama, već su organizmi morfološki slični
 Ostaci osobina koji su bez svrhe podsjećaju na
prvobitne funkcionalne osobine
 Organizmi se mogu i klasificirati na osnovi sličnosti
u hijerarhijske grupe.
 I nekadašnje vrste ostavile su traga svoje
evolucijske povijesti.
 Fosili i komparativna anatomija današnjih
organizama čine morfološki i anatomski trag.
 Usporedbom anatomije modernih i izumrlih vrsta,
paleontolozi mogu izraditi vezu ovih vrsta- osobito u
organizama koji imaju tvrde dijelove tijela.
 Konačno, dokaz zajedničkog podrijetla je i sličnost u
biokemijskoj strukturi organizama: molekularna
genetika otkriva sličnosti i razlike u genomima vrsta.
DOKAZI IZ KOMPARATIVNE ANATOMIJE

 1.Homologni organi:
 gledajući građu prednjeg uda
nekog sisavca npr.
čovjeka,mačke,kita i šišmiša
dolazimo do najuvjerljivijeg
objašnjenja da sisavci vuku
podrijetlo od nekog
zajedničkog pretka. Značajke
koje potječu od zajedničkog
pretka zovu se homologije, a
takvi su organi homologni. Oni
su različiti po funkciji, a isti po
podrijetlu točnije, potekli su od
iste ishodišne osnove. Takvi
su još organi npr pluća
četveronožnih životinja i riblji
mjehur, zato jer potječu od
dijela probavila. Također tu su
listovi raznih biljaka i trnovi
kaktusa.
DOKAZI IZ KOMPARATIVNE ANATOMIJE
 2. Analogni organi: često neki organizmi imaju vrlo sličan izgled i
slične organe, ali ta je sličnost samo izvanjska i rezultat je
konvergentne adaptacije. To je posljedica djelovanja prirodnog
okoliša na varijabilno potomstvo, u evolucijski vrlo udaljenim
skupinama. Stoga su morski sisavci i ribe izgledom tijela i peraja vrlo
slični, ali takvi su organi različiti po svom podrijetlu a sličnim izgledom
i funkcijom označuju se kao analogni- što znači slični. Analogni su
organi također organi letenja u ptica i kukaca. Podrijetlo im je
različito: krila kukaca su kožne hitinske izrasline dok su krila ptica
promijenjeni prednji udovi gmazovskih predaka ptica, ali jedna i druga
služe za letenje.
DOKAZI IZ KOMPARATIVNE ANATOMIJE
 3. Atavizmi: su obilježja poput većeg broja mliječnih žlijezdi ili pojava
izrazito pretjerane dlakavosti u čovjeka.
DOKAZI IZ KOMPARATIVNE ANATOMIJE
 4. Rudimentarni organi se označuju kao zakržljali organi odnosno
preostaci nekoć razvijenih organa, koji su izgubili svoju funkciju ili
je ona svedena na najmanju moguću mjeru.
KONVERGENTNA EVOLUVCIJA

 Kad pripadnici raznih skupina

životinja žive u sličnom tipu
staništa, u evoluciji razvijaju slična
ustrojstva organa. Tako su npr.
morski pas,ihtiosaur i dupin u
evoluciji postigli vrlo slično riboliko,
hidrodinamično tijelo, leđnu
peraju, repne peraje te krila nalik
na prednje peraje.
Evolucija čovjeka
 Je li čovjek nastao od pračovjeka ili je neka vrsta mješavine srodnih
vrsta? – teorije monofiletizma i polifiletizma (prema kojoj je čovjek je
izveden od više filogenetskih praoblika)

 Primati – rod sisavaca nastao prije 9 milijuna godina, koji se dijeli u

prosime i antropoide – antropoidi se dijele na čovjekolike majmune
(npr. gorile i orangutani) i hominide (izumrli i sadašnji ljudi)

 Prvi hominidi bili su australopiteci (od prije 5 milijuna godina do

početka pleistocena) – prvi australopiteci bili su A. ramidus I A.
anamensis (prije 4 milijuna godina) – uspravno držanje, prilagođene
zdjelične kosti
 Kasniji oblik bio je A. afarensis – pronađeni fosil Afarensisa (prije 4-
3 milijuna godina) je Lucy, visoka oko 1-1,5 m, teška oko 35 kg,
mogla je trčati, lubanja volumena oko 450 kubičnih cm
 Iz Afarensisa razvili su se A. africanus (prije 3-2 milijuna godina) –
visok oko 1,50 m, težak oko 50 kg, već pomalo liči na čovjeka, manji
zubi, veća lubanja, A. robustus i A. bosei (iz njih se nije ništa razvilo)
 Iz Africanusa (možda i iz Afarensisa!) se razvio Homo
habilis (spretni čovjek, prije 2-1,5 milijuna godina) –
lubanja od 800 cm kubnih, razvijene ruke i manji zubi,
izrađivao je predmete čime je započela ljudska kultura.
Smatra se da se kod njega počeo razvijati govor.
 Iz vrste Homo habilis razvio se prvi pravi Homo, Homo ergaster ,
prije 2 milijuna godina. Iz njega se vjerojatno razvio Homo erectus
(1,5 milijuna do prije 250000 godina).

Homo ergaster
Homo erectus
 Izrađivali su koplja koja su bez problema mogla dosegnuti cilj
udaljen 60 do 80 metara. To dokazuje da su tadašnji ljudi već kod
sječe stabla za izradu oružja pred očima imali gotovi konačni
proizvod, a za to je potrebno apstraktno razmišljanje-imali su 2x više
moždanog tkiva od australopitekusa. Raširio se izvan Afrike.
 Heidelberški čovjek (H.erectus) je bio ljudožder i imao je kulturu,
živio je prije 500 000 godina – iz njega se razvio neandertalac
(nema genetičke veze s Homo sapiens-om), živio prije 200 000-
- 30 000 godina, poznavao je ritual sahranjivanja, robustan je, bavio
se lovom, oblačio se, izrađivao je oružje i oruđe (Mousterijanska
kultura), živio je u isto vrijeme kada i Homo sapiens (npr. kada i
Kromanjonac, prije 35 000 godina)
Je li čovjek prestao evoluirati?
 I na kraju…vježba opažanja
Otisci stopa dinosaura
česta su pojava na
jugu i istoku SAD-a
Ovo su neke od
pronađenih staza.
Možete li nešto reči o
njima?
• Kakvi su ovo
organizmi i koliko su
veliki?
• Jesu li sve stope
otisnute u isto vrijeme?
• O kolikom se broju
životinja radilo?
• Možete li
rekonstruirati događaj?
•U kojem su se pravcu
životinje kretale?
•Jesu li mijenjale
brzinu ili smjer?
•Je li tlo bilo suho ili
vlažno?
•U kakvoj su stijeni
nastali otisci?
Idućeg ljeta
nastavljena su
otkopavanja. Mogu li
vam sljedeći novi
nalazi pomoći?
•Jesu li sve stope otisnute u
isto vrijeme?
•O kolikom se broju životinja
radilo?

•Možete li rekonstruirati
događaj?
•U kojem su se pravcu
životinje kretale?
•Jesu li mijenjale brzinu ili
smjer?
U zadnjoj godini
pronađeno je još
nalaza. Što sad
možemo povezati?
Na ovaj način
funkcionira znanost.