Dramaturški pristup E.

Goffmana,
pristup teorije etiketiranja H.S.
Beckea i pristup teorije pregovaranja
A. Straussa

doc. dr. sc. Vlaho Kovačević

Interakcionizam
 INTERAKCIONIZAM
Weberovo određenje sociologije kao znanosti o
ljudskom djelovanju (akciji) početak je
interakcionističke perspektive u sociologiji.
Kasniji razvoj vezan je za američkog sociologa
Georgea Herberta Meada.
Sadrži u sebi mnoštvo pristupa – dramaturški,
teoriju socijalne razmjene, etnometodologiju, ali
je najpoznatiji simbolički interakcionizam.
Usporedbe interakcionizma s funkcionalističkom
i konfliktnom teorijom:
Karakteristike funkcionalističke i konfliktne
teorije:
a) to su makroteorije jer daju generalna tumačenja
društva;
b) to su sistemske teorije jer promatraju društvo kao
složeni sistem;
c) obje polaze od objašnjenja ljudskog ponašanja
pomoću društva, s tim da funkcionalisti smatraju da
ponašanjem ljudi upravljaju društvene vrijednosti i
norme, a marksisti – ekonomska baza društva.
 INTERAKCIONIZAM- karakteristike
 Interakcionisti pobijaju prethodne tri tvrdnje –
karakteristike interakcionizma:
1) mikroteorija društva – proučava međuodnose (interakcije) u
malim grupama ( ne zanima ih društvo kao cjelina);
 2) odbacuju pojam društvenog sistema zbog čega ni ljudsko
ponašanje ne objašnjavaju reakcijom na društveni sistem;
 3) interakcionisti žele otkriti koja značenja ljudi pripisuju
svojim aktivnostima, jer ta značenja usmjeravaju akciju i
ponašanja pojedinaca. Na taj način interakcionisti
objašnjavaju kreativnost i slobodu čovjeka, što
funkcionalistima i konfliktnim teoretičarima nije bilo moguće.
 Interakcionistička teorija
Interakcionistička sociološka teorija se usredotočuje
na srednju i mikrorazinu, tj. na individualne i
grupne interakcije.

Na mikrorazini emocije predstavljaju jednu od

nekoliko sila koje pokreću odvijanje susreta. Susreti su
smješteni u mezostrukture koje su smještene u
makrostrukture.
 Individualne i grupne interakcije
U središtu su pozornosti:
a) odnosi među pojedincima, grupama pojedinaca,
između učenika i učitelja, učitelja i njegovih
nadređenih,
b) te utjecaj vrijednosti, stavova i postignuća na
pojedince, samopoimanje pojedinaca i njegova
očekivanja,
c) kao i djelovanje socio-ekonomskog položaja na
učenička postignuća.
 Bit interakcionističke teorije
Bit interakcionističke teorije sastoji se u tome:
a) što pojedinci koji su socijalizirani u istoj (pod)
kulturi slično interpretiraju određene socijalne
situacije i slično se ponašaju,
b) uz razlike koje su rezultat razlika u osobnom iskustvu
i društvenom statusu.
 RAZVOJ:
INTERAKCIONISTIČKA TEORIJA
 razvila se nakon drugog svjetskog rata.
 uspon osobito izražen sedamdesetih godina
 reakcija je na “makrokozmičke” pristupe koji su
zanemarili interakcije među ljudima.
 nužna je za bolje razumijevanje sustava.
 KORIJENI:
NEKOLIKO RAZLIČITIH TEORIJSKIH TRADICIJA
A) tradicija simboličkog interakcionizma
b)dramaturškom interakcionizmu i
interakcionističkom strukturalizmu kasnih radova
Emilea Durkheima
C) Schultzovoj sociološkoj adaptaciji fenomenologije
Edmunda Husserla
 Područja interesa SI-a
 sociologija svakidašnjeg života, sociologija emocija
i konverzacijska analiza
 utjecao na
1. dramaturški pristup  Ervinga Goffmana
2. teoriju etiketiranja  Howard S. Beckera
3. teoriju pregovaranja  Anselma Straussa
4. grounded theory (utemeljenu teoriju)  Glasera i
Straussa
temelj: simbolički interakcionizam
 simbolički interakcionizam se pita:

1. koje simbole ljudi koriste

2. kako se prema njima odnose

 dramaturški pristup  Erving Goffman

 teorija etiketiranja  Howard S. Becker
 teorija pregovaranja  Anselm Strauss

 više se bave
 načinima na koje simboli nastaju
 Simbolički interakcionisti
U okviru simboličkog interakcionizma najvažniji su
koncepti pojam o sebi i definicija situacije.
Prema Turneru,
ljudi posjeduju određene univerzalne potrebe
koje pokreću sve interakcije.

(Turner i Stets, 2011, 195-196)

 Tri razine potvrđivanja sebstva
A) Kao prvu navodi potrebu za potvrđivanjem sebstva.
„Ljudska bića uvijek nastoje potvrditi sebstvo na trima
razinama:
 (1) na razini transituacijskih, temeljnih osjećaja
sebstva – tko ili što osoba percipira da ona jest,
 (2) na razini podidentiteta – tko je netko u općim
tipovima situacija (npr. posla, doma, škole, zajednice,
crkve), te
 (3) na razini identiteta uloga – tko netko jest u
određenom susretu“
(Turner i Stets, 2011, 196).
 1. Potvrđivanje sebe
Turner tvrdi da je potvrđivanje sebstva najvažnija
potreba.

A) Prema tome, kada odgovori drugih potvrde

sebstvo na svakoj razini pojedinci doživljavaju
pozitivne emocije.
B) Kada drugi, neku od, ili sve razine, ne potvrđuju
pojedinci doživljavaju negativne emocije.

(Turner i Stets, 2011, 195)

 2. Grupna inkluzija
B) Kod ljudi se također javlja i potreba za grupnom
inkluzijom koja se odnosi na to da ljudi procjenjuju
situacije prema vlastitoj uključenosti u postojeći tijek
interakcije.

Kada se osjećaju uključeno doživljavaju pozitivne

emocije, dok ih, kada se osjećaju izostavljeno
obuzimaju negativne emocije.
(Turner i Stets, 2011, 195)
 3. Potreba za povjerenjem
C) Potreba za povjerenjem isto je uvijek prisutna
među ljudskim bićima. U svakoj situaciji pojedinci
ispituju odgovore drugih, pokušavaju procijeniti jesu li
iskreni u predstavljanju sebstva i situacije te odnose
li se s poštovanjem.

Kada su svi uvjeti realizirani, pojedinci doživljavaju

pozitivne emocije. Kada potrebe za poštovanjem
nisu ispunjene, doživjet će negativne emocije.
(Turner i Stets, 2011, 195)
 4. Potreba za faktičnošću
D) Kao poslijednju, ali ne i manje važnu, Turner navodi potrebu
za faktičnošću.
 Ljudi u svakoj situaciji nastoje procijeniti da osoba i drugi u
situaciji doživljavaju zajednički svijet, da je situacija upravo
onakva kakvom se čini te da stvarnost koju obje osobe
doživljavaju ima čvrstinu.
 Kada su navedeni uvjeti ostvareni, osoba ima dojam
faktičnosti i osjeća pozitivne emocije. Ako uvijeti nisu
ostvareni pojedinci doživljavaju negativne emocije.

(Turner i Stets, 2011, 197)

 5. Potrebe uspostavljaju očekivanja
E) U Turnerovoj teoriji, stanja potreba uspostavljaju
očekivanja za bilo koji susret. Ta su očekivanja uvjetovana
smještenošću susreta u mezo i makrostrukture.

Mezostrukture dijelimo na korporativne strukture, s

podjelom rada koju reguliraju norme, i kategorijske
jedinice, sastavljene od razlikovanja (prema rodu, klasi,
dobi i sl.), koje sadrže normativne preskripcije o tome kako
se ljudi iz pojedine kategorije trebaju ponašati.
 Struktura i kultura mezostruktura
Mezostrukture su uklopljene u institucionalne sustave (srodstva,
ekonomije, religije, obrazovanja i tome slično) koje nose vlastitu
distinktivnu kulturu i ograničavaju kulturu kategorijskih jedinica
unutar kojih je smješten svaki susret. (Turner i Stets, 2011, 197)

 Iz navedenoga proizlazi da je svaka epizoda interakcije u nekom

susretu ograničena mezo i makrostrukturama, kao i kulturama tih
struktura.
 Struktura i kultura mezostruktura određuju kako treba ispuniti
univerzalna stanja potreba u svakom susretu premda i sami susreti
mogu razviti vlastitu kulturu i strukturu.
(Turner i Stets, 2011, 197)
Susret, očekivanje, potrebe interakcije
Prilikom susreta pojavljuju se očekivanja o tome kako
zadovoljiti navedene univerzalne potrebe koje pokreću sve
interakcije.

Opće je pravilo da će pojedinci doživjeti više pozitivnih

emocija, ako je u što većem obujmu ispunjeno svako od
stanja potreba. Što su potreba manje ostvarene, vjerojatnije
je da će osoba doživjeti negativnije emocije.
(Turner i Stets, 2011, 197)
 Teorija uloga
 Procesi percipiranja uloge primjerice učenika i učitelja,
kategorizacija, tipizacija i izvođenje različitih uloga te interakcije
među navedenim procesima objašnjenje su u teoriji uloga.

 Ljudi, ne samo da nose očekivanja o tome kako i u kojem

stupnju njihova stanja potreba mogu biti ispunjena, oni također
implicitno razumiju očekivanja za njih same i za druge,
povezane s igranjem određenih uloga, sa zauzimanjem nekog
položaja, s određenim kulturnim okvirima i normama. Postoje
mnogi izvori očekivanja što situaciji daje mnoge putove za
emocionalno pobuđivanje.
(Turner i Stets, 2011, 198)
 Teorija etiketiranja
Teorija etiketiranja pokazuje kako se učenik ponaša u
skladu s obilježjem što mu ga školska sredina
pripisuje.

Etikete se dijele prema predrasudama nastavnika i

učenika te ova teorija zato dobro objašnjava socijalno-
klasificirajuću ulogu škole.
 Teorija razmjene
 Teorija razmjene polazi od pretpostavke kako su interakcije
među ljudima regulirane njihovom percepcijom “troškova” i
“dobitaka” koji za njih proizlaze iz njihova međuodnosa.
 Ljudi redovito nastoje osigurati simboličke i materijalne resurse,
osobito one koji mogu potvrditi sebstvo.
 Ljudi implicitno procjenjuju nagrade, troškove i investicije za
sebe i druge u pojedinom susretu s obzirom na kulturne
standarde pravde i poštenja.
 Kada ljudi prime isplate od razmjena koje smatraju poštenima
doživljavaju pozitivne emocije, obratno, kada percipiraju
nepravdu, doživljavaju negativne emocije.
(Turner i Stets, 2011, 195)
Interakcionističke teorije se temelje na zakonitostima
socijalnog učenja
i instrumentalnog uvjetovanja
otkrivenima u socijalnoj i edukacijskoj psihologiji.
Kritika interakcionizma: Interakcija u vakuumu
teorija je previše usmjerena samo na pojedince i njihove
odnose s drugima,
 pa zato ne uspjeva objasniti cjelinu društva
Interakcioniste su često optuživali da proučavaju ljudske
interakcije u vakuumu.
Usredotočili su se na male interakcije "licem u lice", malo
se brinući oko njihova povijesnog ili društvenoga
konteksta.
 Kritika interakcionizma:
Koncentrirali su se na posebne situacije i susrete,
malo govoreći o povijesnim događajima koji su do tih
situacija doveli ili o širem društvenom okviru unutar kojeg su
se one pojavile.
Budući da ti faktori utječu na pojedinu interakcijsku
situaciju,
nedovoljna pažnja interakcionista prema njima smatrala se
ozbiljnim propustom.
Pauza
Erving Goffman
 DJELO ERVINGA GOFFMANA
Knjiga Erviga Goffmana
The Presentation of Self in Everyday Life, 1959.,
(Predstavljanje osobe u svakodnevnom životu).
pokazuje jednog od najuzbudljivijih modernih
simboličkih interakcionista,
Goffmanova koncepcija o osobi duboko je povezana s
Meadovim idejama, osobito njegova rasprava o tenziji
koja postoji između ja, spontane osobe, i mene,
odnosno različitih socijalnih ograničenja unutar
osobe.
 DJELO ERVINGA GOFFMANA
 To se odražava u Goffmanovom radu,
u onome što on naziva "krucijalnim nesuglasjem
koje postoji između naših najljudskijih osobina i naših
socijaliziranih karakteristika" (1959.:56).
Ova tenzija postoji zbog razlike između onoga što ljudi
očekuju da ćemo učiniti
i onoga što bi mi možda spontano učinili.
Konfrontirani smo sa zahtjevom da učinimo ono što se od
nas traži;
štoviše, od nas se ne očekuje da se kolebamo.
 DJELO ERVINGA GOFFMANA
Goffman to izlaže na sljedeći način:
"Ne smijemo biti predmetom uspona i padova"
(1959.:56).
Da bi održali stabilnu sliku o sebi, ljudi često izvode
uloge za svoju društvenu publiku.
Zbog svog interesa za proučavanje ove izvedbe,
Goffman se usredotočuje na dramaturgiju,
odnosno mišljenje koje smatra da je društveni život
zapravo serija dramskih izvedbi sličnih onima koje se
odvijaju na pozornici.
 DRAMATURGIJA
 Goffmanova ideja o osobi oblikovana je dramaturškim
pristupom.
 Prema njemu (kao i prema Meadu i većini simboličkih
interakcionista), osoba :
 "nije organska stvar koja postoji na specifičnom mjestu ...
Analizirajući osobu, prisiljeni smo je izvući iz njenog
posjednika, iz ličnosti koja će time ili profitirati ili izgubiti
najviše zato što ona i tijelo predstavljaju samo stabilnu točku na
koju će se nešto od suradničke izvedbe osloniti za neko
vrijeme ... Sredstva za proizvodnju i održavanje nas ne obitavaju
unutar te stabilne točke"
(Goffman, 1959.:252-253).
 Dramaturški pristup: Erving Goffman
 zanimao se za teme kojima se sociologija
 do tada nije bavila:
 npr. rutinskim ponašanjima ljudi u svakodnevnim kretanjima
gradskim ulicama,
 razmjenama jutarnjih pozdrava između susjeda,
 uzbuđenjem kockara u kockarnicama u Las Vegasu,
 svijetom pacijenata duševnih bolnica,
 razlozima zbog kojih se ljudi crvene u u razgovoru
 i naizgled najtrivijalniji aspekti društvenog života
 trebaju biti predmet
 sustavnog sociološkog promatranja
 Dramaturški pristup: Erving Goffman
 Ervin Gofman ostao je zapamćen prvenstveno prema svojem
dramaturškom modelu, prema istraživanju interakcije licem u lice
i uloge jastva u njoj.
 usredotočuje se na:
 aktere, akciju i interakciju
 utjecaji:
 Simmel  svakidašnjica
 Durkheim  rituali
 pri kraju karijere
 sa socio-lingvistima
  usustavljuje analize socioloških dimenzija govora i konverzacija
 Erving Goffman (1922-1982)
Goffman je rođen u Alberti, Kanada, 11. lipnja 1922.
(Williams, 1986.).
Studirao je i doktorirao na Sveučilištu u Chicagu,
i mnogi ga smatraju jednim od članova Čikaške škole,
ali i simboličkim interakcionistom.
Stvarajući svoju teorijsku perspektivu, Goffman se
oslanja na mnoge izvore i kreira svoju zasebnu
orijentaciju.
 Erving Goffman (1922-1982)
Usprkos specifičnosti svoje orijentacije, Goffman je
imao moćan utjecaj na simbolički interakcionizam.
Osim toga, moglo bi se reći da je utjecao i na
oblikovanje drugog oblika "kreativne sociologije",
etnometodologiju.
Zapravo, Collins smatra da je Goffman bio ne samo
"otac" etnometodologije, nego isto tako konverzacijske
analize:
 Erving Goffman (1922-1982)
"Goffman je prvi započeo s usmjerenim empirijskim
istraživanjem svakodnevnog života, iako je to radio
koristeći se samo svojim očima, prije upotrebe
magnetofona ili videorekordera" (1986b.:111).
 U biti veliki broj značajnih etnometodologa (Sacks,
Schegloff ) studirao je kod Goffmana na Sveučilištu u
Berkeley, a ne kod osnivača etnometodologije, Harolda
Garfinkela.
 Erving Goffman (1922-1982)
 studira sociologiju i socijalnu antropologiju
1945. diplomirao: University of Toronto Canada
1949. magistrirao i 1953. doktorirao na: University of
Chicago (odsjek za sociologiju i antropologiju)
 doktorat: Komunikativno ponašanje u jednoj otočnoj
zajednici, kasnije prerađeno: Predstavljanje sebe u
svakodnevnom životu (1959)
1958 . počinje predavati na University of California, Berkeley
 1968. profesor sociologije i antropologije na University of
Pennsylvania (do smrti 1982.)
 etnograf  promatranje sa sudjelovanjem
 Djela
 Predstavljanje sebe u svakodnevnom životu
(The Presentation of Self in Everyday Life) (1956) (dokt. 1953)
• Psihijatrijske bolnice (Asylums) (1961)
• Susreti: dvije studije o sociologiji interakcije (Encounters: Two
Studies in the Sociology of Interaction) (1961)
• Ponašanje na javnim mjestima (Behavior in Public Places) (1963)
• Stigma (Stigma) (1963)
• Interakcijski ritual (Interaction Ritual) (1967)
• Strateška interakcija (Strategic Interaction) (1969)
• Odnosi u javnosti (Relations in Public) (1971)
• Analiza okvira (Frame Analysis) (1974)
• Rodni oglasi (Gender Advertisements) (1979)
• Oblici govorenja (Forms of Talk) (1981)
Dramaturški model Ervina Gofmana
 • teorijski interes

 društveno djelovanje na mikro razini

 interakcija lice u lice  između osobe i publike
 iz čega kao proizvod nastaje osoba
• dramaturški pristup

  djelovanje ljudi u društvu

 = stalno predstavljanje (insceniranje)
 ↓
 individue upravljaju dojmom o sebi

 temeljni koncept: dramaturška analiza

 Goffman opisuje zakone koji kontroliraju
svakodnevne životne interakcije
Osoba je "... dramski učinak koji proizlazi ... iz scene
koja se prikazuje"
(Goffman, 1959.:253).
Budući da je osoba proizvod dramske interakcije, vrlo je
osjetljiva na prekide u izvedbi.
Goffmanova dramaturgija proučava i procese kojima
poremećaji bivaju spriječeni ili razriješeni.
 Upravlja načinima na koji će drugi definirati
situaciju
Iako se najveći dio njegove rasprave usmjerava na te
dramaturške vjerojatnosti,
Goffman naglašava da je većina izvedbi obično uspješna.
Rezultat do kojeg u uobičajenim okolnostima dolazi je
taj da se čvrsta ličnost usklađuje s izvođačima,
pa onda "izgleda" kao da iz njih emanira.
Predstavlja sebe drugima i upravlja dojmom o
sebi
Goffman pretpostavlja da u situaciji interaktiranja više
osoba,
svi akteri žele predočiti odgovarajuću sliku o osobi za
koju žele da bude prihvaćena od drugih.
Međutim, čak i onda kada predstavljaju osobu,
akteri su svjesni da publika može poremetiti njihovu
izvedbu.
 Pojedinac = kao glumac na pozornici
Zbog toga se prilagođuju potrebi da kontroliraju
publiku,
naročito one njene elemente koji mogu biti izvorom
poremećaja.
Akteri se nadaju da će njihova ideja o sebi koju
prezentiraju publici biti za publiku dovoljno jaka da ih
definira na željeni način.
Društveni svijet  kao kazališna pozornica
Akteri se također nadaju da će to uzrokovati da se
publika ponaša onako kako to oni žele.
Taj centralni interes Goffman naziva "upravljanje
impresijama".
To obuhvaća tehnike koje akteri koriste da održe
odgovarajuću impresiju,
probleme s kojima će se najvjerojatnije susresti kao i
metode da se tim problemima suprotstave.
Prednji dio pozornice (prednji plan ) = Glumac
Slijedeći nadalje svoju analogiju s teatrom, Goffman
govori o prednjem planu.
dio izvedbe koji funkcionira najčešće na utvrđen i
općenit način definirajući situaciju za one koji
promatraju izvedbu
U okviru prednjeg plana, Goffman razlikuje pojmove
pozornice i osobnog plana. Pozornica se odnosi na
fizičku scenu koja obično mora postojati da bi akteri
na njoj izvodili predstavu. Bez nje akteri najčešće ne
mogu predstavljati.
 Okvir i fasada
Na primjer, kirurg najčešće treba operacionu salu,
taksi vozač automobil,
a klizač na ledu klizaljke.
Osobni plan se sastoji od onih elemenata izražajne
opreme koju publika identificira s izvođačima,
očekujući da će je izvođači donijeti na pozornicu.
Od kirurga se, na primjer, očekuje da nosi svoju kutu i
odgovarajuće instrumente itd.
 Fasada
Goffman zatim dijeli osobni plan na dvije kategorije -
na izgled i način.
Izgled uključuje one elemente koji nam govore o
izvođačevom društvenom statusu (na primjer,
medicinska kuta kirurga).
Način govori publici koju vrstu uloga izvođač očekuje
glumiti u nekoj situaciji (na primjer, upotreba
manirizma, odnosno izvještačenog ponašanja).
 Strukturalni rad
Iako Goffman pristupa prednjem planu i drugim
aspektima svoga sistema kao simbolički interakcionist,
on raspravlja i o njihovim strukturalnim
karakteristikama.
Na primjer, on smatra da prednji planovi tendiraju
postati institucionalizirani,
tako da se, na primjer, o tome što se događa u
određenom prednjem planu postupno formiraju
"kolektivne predodžbe".
 Strukturalni rad
Vrlo često akteri, izvodeći poznate uloge, nalaze
prednje planove već priređene za određene izvedbe.
Rezultat je, smatra Goffman, takav da se prednji
planovi selektiraju, a ne stvaraju.
Ovo nas dovodi do mnogo strukturalnije slike nego što
bismo to mogli očekivati od većine simboličkih
interakcionista.
 Strukturalni rad
Stoga, tamo gdje će simbolički interakcionist
proučavati
kako ljudi stvaraju ili prenose vlastitu sliku,
Goffman će se baviti time kako
"društvo ... prisiljava ljude da predoče odgovarajuću
sliku o sebi ... jer nas ono prisiljava da se krećemo
naprijed-natrag,
između mnogo kompliciranih uloga, što nas također čini
na neki način neiskrenim, nekonzistentnim i
nečasnim" (Collins, 1986a.: 107).
 INTERAKCIJA  temelj za aktivnosti osoba u
komunikaciji i prihvaćanju pravila
I pokraj ovog strukturalnog aspekta,
Goffmanova najinteresantnija razmišljanja ipak ostaju u
području interakcije.
Budući da se ljudi općenito
(međutim, ne uvijek - vidi kod Ungar (1984.) o šali na vlastitit račun kao o
načinu osobnog predstavljanja)
trude u svojim izvedbama na prednjem planu
predstaviti idealiziranu sliku o samima sebi,
oni neizbježno osjećaju da moraju sakriti neke stvari u
svojim izvedbama.
 DEFINIRATI SITUACIJU
 Kako bi se razumjelo djelovanje društvenih aktera,
nužno je poći od konstatacije da se društvena akcija
formira ili konstruira interpretiranjem situacije.
 Identifikacija stvari koje ulaze u jednu akciju te
procjena odnosa tih stvari i same akcije jest ono što
William Thomas zove "definiranje situacije".
 Situacija
 Thomas tvrdi da ako čovjek definira situaciju kao
realnu,
ona će biti realna u svojim posljedicama, odnosno daje
mnogo važnije znati što ljudi misle da se dešava nego
"što se u stvari dešava".
U ovom smislu značenje termina "definiranje situacije"
ne treba razumijevati naprosto kao opis neke situacije,
već kao jedan aktivni proces konstrukcije realnosti u
kojem su ljudi autori svojih vlastitih iskustava realiteta
u kome žive.
 Situacija
 Dakle, premda je definiranje situacije
"jedan kreativni čin",
mi, prema vjerovanju simboličkih interakcionista, učestalo
odlučujemo što bi neka definicija situacije trebala biti
na osnovi društvenih pravila koja smo naučili.
Naša sloboda da izaberemo ili izgradimo određenu definiciju
situacije je ograničena društvenim konvencijama.
Te konvencije, kao u slučaju društvenih institucija, mogu na
našu "slobodu definiranja situacije" djelovati vrlo
restriktivno.
 Sitaciju
Tako Goffman ukazuje da je u mentalnim bolnicama
definicija situacije skoro potpuno u rukama bolničkog
personala,
dok nas Zamjatinov "Mi“
 i Orwelova "1984"
upozoravaju da je "monopol na definiranje situacije"
osnova svakog totalitarizma.
 Asylums (1961)
Azili
Eseji o društvenom položaju pacijenata bolnica za mentalneo oboljene i drugih utočenika
 analizira ponašanja u ludnicama
 (i totalnim društvenim institucijama)

 pitanje: koliko se nečija slika sebe mijenja kroz boravak u takvoj instituciji?

 procedure uvođenja usmjerene prema :

1. poslušnosti
skidanje, nova uniforma

2. oduzimanju identiteta
npr. oduzimanje osobnih stvari
 Azili
Eseji o društvenom položaju pacijenata bolnica za mentalneo
oboljene i drugih utočenika
 osobe se etiketiraju kao mentalni bolesnici

“U duševnoj bolnici okruženje i kućna pravila utuvljuju pacijentu

da je on ipak duševni bolesnik koji je vani doživio neku vrstu
društvenog sloma jer nije uspio na neki općenit način, te da je
tu njegova društvena težina vrlo mala budući da gotovo uopće
nije sposoban djelovati kao zrela osoba”

 etiketiranje = društveni proces 

 Azili
Eseji o društvenom položaju pacijenata bolnica za mentalneo
oboljene i drugih utočenika
 društvene posljedice 
 osoba uči ulogu mentalnog bolesnika; prihvaća je kao
svoju sliku

 drugi  interpretiraju ponašanje osobe kroz etiketu

 totalne institucije stvaraju okolinu koja ohrabruje

ponašanje koje pokušavaju eliminirati
institucije služe prije za jačanje negoli za smanjenje
devijatnosti
 Stigma (1963)
Bilješke o ophođenju sa narušenim identitetom
 razlika između onoga što bi osoba
 trebala biti (virtualni društveni identitet)
 i onoga što u stvari jest (aktualni društveni identitet)

 DISKREDITIRAJUĆA STIGMA  akter pretpostavlja da je njegova

stigmatizirajuća uloga evidentna

 DISKRETNA STIGMA - ostaje nepoznata

 (ne opaža se odmah npr. gay)

 dramaturški problem  baratanje informacijama tako da problem

ostane publici nepoznat
 Zaključak
 Goffmanova namjera nije bila:
 1. baviti se ključnim pitanjima teorije društva
 2. izgraditi neku sustavnu teoriju

 • najveći doprinos : skrenuo pažnju sociologa na važnost

malih stvari koje su ostale nezabilježene jer su bile previše
očite (Bourdieu, 1983: 112)

 • dramataurški pristup = promoviranje

 "licem u lice odnosa kao analitički vrijedne domene za koju je
nabolja metoda mikroanaliza“. (Goffman,1983:2)
Teorije etiketiranja H.S. Beckea i
pristup teorije pregovaranja A.
Straussa
Devijatnost interakcionistička perspektiva
Interakcionistička teorija analizira aspekte
devijantnosti odvraćajući pozornost od devijantnih
osoba kao takvih motivacijama, pritiscima i
društvenim snagama za koje se smatra da upravljaju
njegovim djelovanjem.
Umjesto toga usredotočuje na interakciju između
devijantne osobe i onih koji ju kao takvu definiraju.
 Devijatnost interakcionistička perspektiva
Interakcionistička perspektiva ispituje
kako su i zašto određeni pojedinci definirani kao
devijantni
te učinak takvih definicija na njihovo daljnje djelovanje.
Na primjer, može se analizirati međudjelovanje između
devijantnih osoba i različitih posrednika društvenog
nadzora
kao što su roditelji, nastavnici, liječnici, policajci, suci i
socijalni radnici.
Devijatnost interakcionistička perspektiva
Također,
može se istraživati kako na pojedinca utječe
činjenica da je definiran kao kriminalac
ili delinkvent,
kao duševno bolesna osoba
ili alkoholičar,
prostitutka
ili homoseksualac.
 Devijatnost interakcionistička perspektiva
Intrakcionistički pristup naglašava važnost značenja
što ih različiti akteri unose i razvijaju unutar
interakcionističke situacije.
Tako može analizirati predodžbu policije o "tipičnom
delinkventu“
i vidjeti kako ona rezultira tendencijom da se kao
delinkvente definira prekršitelje zakona iz niže klase,
a ne srednje.
 Devijatnost interakcionistička perspektiva
Međutim, značenja nisu fiksirana i posve jasno
određena.
Ona se modificiraju i razvijaju tijekom interakcije.
Tako je s interakcionističkoga gledišta
definicija devijantnosti ishod dogovora aktera o definiciji
devijantnosti.
Na primjer, hoće li se nekoga definirati kao duševno
bolesnoga,
ovisit će o procesu dogovaranja između te osobe i
psihijatra.
 Devijatnost interakcionistička perspektiva
Pristupi s naglaskom na tome da devijantne osobe
jednostavno reagiraju na sile koje su uglavnom izvan
njihova nadzora,
bliski su pozitivističkom stajalištu.
Interakcionisti odbacuju pozitivistički pristup.
Oni ističu važnost čimbenika koji su vezani za
pojedinca.
Pojedinci ne reagiraju pasivno na izvanjske sile: prije
nego što odluče kako reagirati, oni događajima
pripisuju značenja.
 Howard S. Becker -
teorija etiketiranja
 Djelo Howarda S. Beckera Outsiders. Studies in the Sociology of
Deviance(1963.), jednog od prvih eksponenata interakcionističkog
pristupa
Definicija devijantnosti
 Društvene skupine stvaraju devijantnost time što
stvaraju pravila čije kršenje čini devijantnost te time što
ta pravila primjenjuju na odredene ljude i etiketiraju ih
kao autsajdere. S tog stajališta devijantnost nije kvaliteta
čina što ga osoba počinja, nego prije posljedica primjene
pravila i sankcija na "prekršitelja" od strane drugih.
Devijant je onaj na koga je etiketa uspješno
primijenjena; devijantno je ponašanje ono ponašanje
koje ljudi takvim etiketiraju.
Becker, 1963., str. 9
 Howard S. Becker (1928): teorija
etiketiranja
fokus: interakcija između devijanata
(odstupajućih) i
onih koji ih tako definiraju
kako su i zašto neki pojedinci
ili skupine definirani kao devijantni?
koji je učinak takvih definicija
na njihove daljnje postupke?
 Howard S. Becker (1928): teorija
etiketiranja
Becker želi reći da u određenom smislu devijantan čin
kao takav ne postoji.
Čin postaje devijantan tek kada ga drugi tako
doživljavaju i definiraju.
Hoće li se ta etiketa primijeniti ili ne, ovisi o tome kako
publika tumači taj čin.
To, pak, ovisi o tome tko ga čini, kada je i gdje učinjen,
tko ga promatra, te o dogovaranju između različitih
aktera uključenih u interakcijsku situaciju.
 Howard S. Becker (1928)
nakon doktorata (1951.) počeo predavati
na Odjelu za sociologiju Sveučilišta Northwestern u
Chicagu, zatim Sveučilišta Washington i na Sveučilištu
California u Santa Barbari

pod utjecajem profesora Everett C. Hughesa još za

studija analizira jazz-glazbenike kao profesionalnu
grupu i zloupotrebu droga

rezultat knjiga: Outsiders. Studies in the Sociology

of Deviance (1963)
  temelj teorije etiketiranja
 Devijatno ponašanje=etiketirano
ponašanje
 devijantni postupak = socijalni postupak = socijalna
konstrukcija
 nastaje kroz interakciju
 društvo postavlja pravila koja netko krši

 devijantnost = posljedica primjenjivanja pravila i

sankcija na prekršitelja
 devijant = osoba na koju je etiketa primijenjena

 devijantno ponašanje je etiketirano ponašanje

 razvoj devijantnosti  proces  karijera
ispituje kako javno etiketiranje osobe kao devijanta
može na nju djelovati
Etiketa definira pojedinca kao posebnu vrstu osobe.
Budući da pojedinci predodžbe o sebi stvaraju
uglavnom na temelju reakcija okoline, često će o sebi
razmišljati u skladu s tom etiketom.
objašnjava devijantne karijere proizvodnjom
stigme
 razvoj devijantnosti  proces  karijera
društvene grupe kreiraju pozitivne i negativne etikete
negativne etikete stigmatiziraju : jednom
“zalijepljene” etikete održavaju (i pojačavaju)
kriminalna ponašanja
devijant se priključuje organiziranoj devijantnoj
skupini koja prihvaća njegov identitet
 razvoj devijantnosti  proces  karijera
Devijantna karijera je potpuna kada se pojedinci
priključe nekoj organiziranoj devijantnoj skupini.
Oni u tom kontekstu potvrđuju i prihvaćaju svoj de-
vijantni identitet.
Okruženi su drugima koji su u sličnoj situaciji i koji
im pružaju potporu i razumijevanje.
Postajanje devijantom Becker promatra kao proces.
Becker je istaknuo da se razlozi za devijantnost mogu
mijenjati s protokom vremena i promjenom okolnosti.
 razvoj devijantnosti  proces  karijera
Tako razlog zbog kojega netko prvi put kuša marihuanu
može biti posve drukčiji od razloga za nastavljanje s tom
navikom nakon što su ga uhvatili i etiketirali.
 Unutar skupine razvija se devijantna supkultura.
Ta supkultura često uključuje uvjerenja u vrijednosti koja
racionaliziraju,
opravdavaju i podržavaju devijantne identitete i aktivnosti.

ako se duže zadrži devijantni način ponašanja razvija se

devijantni način življenja
 razvoj devijantnosti  proces  karijera
 Becker se poslužio, kako ga je nazvao, "sekvencijskim"
pristupom objašnjenju devijantnosti, a u svakoj je
etapi u tom slijedu moguće da se devijant vrati
konformizmu.
 etiketa proizvodi stigmu
osuda se izvodi kroz “ceremonije” ponižavanja
npr. suđenja; medijska izvještavanja
etiketirane se osobe često priključuju devijantnim
grupama vršnjaka
u devijantnoj grupi  podrška; postupa u okviru tog
pojma o sebi, devijantna karijera
 razvoj devijantnosti  proces  karijera
 skupina : devijantna subkultura
Becker dokazuje kako je vjerojatnije da će pojedinci, nakon što
se pridruže organiziranoj devijantnoj skupini, smatrati sebe
devijantima i djelovati u skladu s tom predodžbom o sebi.
 devijantni način ponašanja  devijantni način življenja

 retrospektivno čitanje
 proces kojim osoba gleda na svoju prošlost na način da se uklopi u
trenutnu generaliziranu etiketu ili status

dramatizacija zla: etikete postaju osobni identitet

 razvoj devijantnosti  proces  karijera
Pristup Howarda Beckera naglasio je važnost javne
identifikacije devijanta.
Sugerirao je da etiketa devijanta može voditi daljnjoj
devijantnosti i čak može promijeniti predodžbu
pojedinaca o sebi, koji sebe počinju prvi put
doživljavati kao devijantne.
Becker je tvrdio da taj proces nije nipošto neizbježan.
Bivši kažnjenici nalaze zapos­lenje i postaju "ispravni";
ovisnici o drogi katka­da prekidaju sa svojom navikom i
vraćaju se u konvencionalno društvo.
 Edwin M. Lemert -
društvena reakcija -
"uzrok" devijantnosti
Edwin Lemert: primarna i sekundarna
devijantnost
Poput Beckera,
Edwin M. Lemert (1972.)
istaknuo je važnost reakcije društva
-
reakcije drugih na devijanta
-
u objašnjenju devijantnosti.
Lemert je uveo razliku između "primarne" i
"sekundarne" devijacije.
E. Lemert: primarna i sekundarna devijantnost
slučajni događaj stigmatizacija
Sekundarna devijacija je
reakcija pojedinca ili skupine
na reakciju društva.

1. stereotipiziranje
primarna devijantnost 2. odbijanje sekundarna
3. diskvalifikacija devijantnost
4. otuđenje
stigmatiziranog aktera
Primarna devijacija sastoji se
od devijantnih čina prije no
što su javno etiketirani.
Prilagođavanje ponašanju drugih
85
 Sekundarna devijacija
Tako Lemert tvrdi da se društvena reakcija može
smatrati glavnim "uzrokom" devijacije.
Takvo gledište, smatra on, "daje pravo mjesto društvenoj
kontroli kao dinamičkom čimbeniku ili 'uzroku'
devijantnosti".
Na taj način Lemert spretno izvrće tradicionalne poglede
na devijantnost:
krivnja za devijantnost je na čimbenicima društvene
kontrole, a ne na devijantu.
Pristup teorije pregovaranja A.
Straussa
 Pristup teorije pregovaranja A. Straussa
A. Strauss (Blumerov student)
sa suradnicima 1960-tih godina razvio je tzv.
"negotiation order approach" da bi shvatio način
funkcioniranja organizacija
doktorirao na Sveučilištu u Chicagu 1935.
predavao na Sveučilištu Indiana, na Sveučilištu u
Chicagu, te na Školi za medicinske sestre Sveučilišta
California, San Francisco
poznat i kao osnivač znanstvene organizacije rada
i tzv. utemeljene teorije (grounded theory)
 Anselm Strauss: utemeljena teorija
 1967.  skupa s Barney Glaserom
(student Paula Lazarsfelda)
u Otkriću utemeljene teorije
(The Discovery of Grounded Theory)
(Strauss,A. / B. Glaser, 1967)
Tvrde da se kvalitativno istraživanje može koristiti za
generiranje i dotjerivanje teorije koje su utemeljene na
podacima i u stvarnom društvenom svijetu.
U ranim stadijima istraživač počinje razvijati kategorije i
potom sakuplja daljnje podatke kako bi vidio uklapaju
li se one u kategorije.
 potrebno:
1. promatrati da bi se shvatilo kompleksnost realnosti
2. voditi prikupljanje i analizu podataka tako da ih se
neprestano interpretira
3. razviti konceptualno bogatu teoriju da bi se izbjeglo
pojednostavljivanje (Glaser, B. & Strauss, A. 1967)
 na temelju kvalitativnih podataka izgraditi
teoriju
Počinju se pojavljivati hipoteze,
uspordno s time kako dobiveni podaci podupiru ili
opovrgavaju istraživačeva inicijalna mišljenja.
Moguće je stvoriti kauzalna objašnjenja
i moguće ih je provjeriti budućim stadijama.
 Anselm Strauss: teorija pregovaranja
 istraživao bolnice
 pretpostavka: to su organizacije s jasnom podjelom kompetencija
 međutim: te strukture neodređene, norme i pravila ambivalentni

 funkcioniranje bolnice osiguravaju prešutni dogovori pojedinih

zanimanja

 organizacije treba shvaćati kao

“stalno djelatni sustav pregovaranja”:
akteri trebaju praktično proizvesti pravila i norme stalnom
komunikacijom
 Anselm Strauss: teorija pregovaranja
subjektivna komponenta kod procesa pregovaranja
 bitna i za pregovaranje i za promjenu normi

rezultat procesa pregovaranja  NAGODBA ili DOGOVOR

imaju prolazni karakter : s vremenom se ponovo trebaju
isposlovati
u knjizi "Negotiation" (1979.) opisao faze PROCESA
PREGOVARANJA
 PROCES PREGOVARANJA
1. broj članova;
2. njihova iskustva;
3. govori li samo u svoje ime ili se reprezentira cjelokupna
skupina;
4. postoji li jedan ili više krugova pregovaranja, te redovitost
njihova održavanja
5. borba za moć među akterima;
6. značenja koja pregovori imaju za aktere;
7. broj i kompleksnost predmeta pregovora;
8. opcije aktera ukoliko pregovori propadnu, odnosno pitanje
mora li se postići konsenzualna odluka
 Tri dimenzije strukturiranja procesa
pregovaranja
1. STRUKTURALNI KONTEKST
2. PREGOVORNI KONTEKST
3. MEĐUSOBNI ODNOS AKTERA
----------------------------------------------------------
1. STRUKTURALNI KONTEKST

uvjeti unutar kojih se odvijaju pregovori

svaka situacija pregovaranja ima vlastiti
strukturalni kontekst
tri dimenzije strukturiranja procesa
pregovaranja
2. PREGOVORNI KONTEKST:
određuje se prema načinu gledanja aktera
središnje značenje pripada definiciji načina
gledanja vlastitih uloga i uloga koje igraju drugi
određene su prethodnim iskustvima
javljaju se različita značenja
 tri dimenzije strukturiranja procesa
pregovaranja
3. MEĐUSOBNI ODNOS AKTERA:
 slika koju pregovorni partner A ima o B i obrnuto utječe
na proces pregovaranja

 navode se 4 mogućnosti međusobnih gledišta:

A) obje strane znaju svoje ciljeve i znaju da to i drugi zna
B) znaju namjere drugog, ali se prave da ne znaju
C) jednoj strani namjere druge nisu jasne  ne zna kako
druga procjenjuje njene namjere
D) jednoj strani namjere druge strane nisu jasne  ali sluti i
postupa prema tim slutnjama
 tri dimenzije strukturiranja procesa
pregovaranja
 cilj = shvatiti
a) kako se pregovara
b) kako se uspostavljaju značenja i moć tijekom procesa
pregovaranja

balans = stalno pregovaranje između različitih partnera

 društveni aranžmani
 rezultat interakcije koja se stalno reorganizira i
redefinira (Strauss, 1985)
 Zaključak
i dramaturške analize
i teorija etiketiranja
i teorije pregovaranja

 naslanjaju se na simbolički interakcionizam

 koncentracija na
 analizi interakcija
i značenja koja se razmjenjuju tijekom interakcija
Zahvaljujem!
 Literatura:
George RITZER, Suvremena sociologijska teorija,
Zagreb, Nakladni zavod globus, 1997., 179-189.
Michael HARALAMBOS, Martin HOLBORN,
Sociologija, Zagreb, Golden marketing, 2002.
J.H. TURNER, J.E. STETS, Sociologija emocija, Zagreb:
Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo.
2011[2005].
 ZAHVALJUJEM NA PAŽNJI!

04/12/2021 102