DJECA OŠTEĆENOG

VIDA U NASTAVI

Student: Idriz Fazlji

Evidentno je da se prosvjetni radnici bave najtežim i najodgovornijim poslom.
Odgajati, a uz odgajanje i obrazovati dijete veoma je težak zadatak, jer
pomagati djetetu u razvoju je jedan od najtežih „ poduhvata „ na koji se bilo
ko od nas odluči.

Djecu koja rastu podstičemo da budu snažna, inteligentna, osjećajna, kreativna,

savjesna, pouzdana i produktivna. U dječijim životima najvažnija
je ljubav,sigurnost, prihvaćanje i ohrabrivanje. Naš zadatak je da djeci
ulijemo sigurnost i pouzdanost.
Kod djece sa posebnim potrebama najčešće se govori
o smanjenoj sposobnosti učenja i poremećaja u
nedostatku pažnje.

Tu spadaju i djeca sa oštećenjem vida ili slabovidna

djeca.

Ovi preblemi ne opterećuju djecu samo u školi već

su prisutni u svakom segmentu njihovog života.
Djeca koja imaju određene teškoće, naravno da
ometaju nastavu, ne mogu sjediti mirno,
koncentrirati se, niti izgledati zainteresirano, ali
ona te probleme ne stvaraju niti namjereno niti
svjesno. Oni se bore sa neurološkim
poremećajima koji utiču na njihovu sposobnost
učenja i pažnje.
 SPECIFIČNOSTI UČENIKA SA OŠTEĆENIM
VIDOM

Učenici sa oštećenjem vida, kao i videći učenici, međusobno se razlikuju osim po

stupnju oštećenja vida, i u pogledu perceptivnih funkcija, kognitivnih sposobnosti
motorike i oblicima ponašanja.

Stupanj oštećenosti vida određuje se ostatkom oštrine vida i širinom vidnog polja.
Na temelju toga definiraju se sljepoća i slabovidnost, te njihovi stupnjevi. U
različitim zemljama postoje različite definicije oštećenja vida i sve se one nastoje
uskladiti s prijedlogom koji je dala Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).
Kod nas se najčešće definiraju dvije skupine:

• Slabovidne osobe koje na boljem oku, s korekcijom ili bez korekcije, imaju
ostatak vida od 0,05 do 0,40.

•  Slijepe osobe koje na boljem oku, s korekcijom ili bez korekcije, imaju ostatak
vida od 0,0 do 0,05.

Podaci o broju takve djece u općoj populaciji različiti su u različitim zemljama i

pretežno se odnose na slijepe, a rjeđi su i nepotpuniji podaci o broju
slabovidnih u općoj populaciji. Općenito se danas uzima da u zemljama s
razvijenom zdravstvenom službom slijepih ima od 1 do 1,5%.
U obrazovnom i pedagoškom smislu učenike s oštećenjem vida dijelimo na
dvije skupine, a to su:

slijepi - učenici koji ne mogu koristiti crni tisak, odnosno ne mogu čitati tisak
veličine Jaeger 8 i manji (Font Times New Roman 22). Oni se obrazuju na
Brailleovom pismu (brajici).
 
slabovidni - učenici koji koriste crni uvećani tisak veličine Jaeger 5-8.
Doktor Franjo Tonković (u tekstu "Psihopedagoški profil slijepog djeteta", Socijalna
misao, Zagreb) navodi karakteristike takve djece:

• Slijepo dijete ostvaruje neposredni kontakt s okolinom oslanjajući se isključivo na

intaktne senzorne organe.
• Upoznaje predmete i njihove karakteristike putem taktilnih, odnosno taktilno-
motornih percepcija, služeći se analitičko-sintetičkim spoznajnim postupkom.
• Komunicira sa socijalnom sredinom uglavnom pomoću sluha i govora.
• Pokazuje manje ili više naglašenu sklonost prema fizičkoj imobilnosti, čime reagira
na teškoće samosvladavanja prostora i na ugroženu sigurnost pri kretanju.
• Vrši nerijetke određene stereotipne pokrete, takozvane "blindizme". Ovamo
pripada, na primjer, tiskanje očnih jabučica, njihanje gornjim dijelom tijela,
okretanje oko vlastite ose.
• Posjeduje sposobnost distantne percepcije, tj. pravodobnog otkrivanja većih
objekata kojima se približava. To postiže zahvaljujući odbijanju šumova ili
zvukova koje prilikom hodanja proizvodi svojim koracima ili na drugi način. Ta
mu je sposobnost potrebna zbog izbjegavanja zapreka na putu.
• Može izvlačiti veću korist od intaktnih senzornih organa, nego što to mogu oni koji
vide, ali osjetljivost tih organa nije razvijenija kod slijepih nego kod onih koji vide.
• Ne zaostaje u intelektualnom razvitku za vršnjacima koji vide, osim ako je
posrijedi drugi, specifični, problem ili neadekvatni postupci odraslih. 
 METODIKA RADA SA UČENICIMA
OŠTEĆENOG VIDA
Najčešća pitanja koja postavljaju redovni učitelji kad se govori o integraciji učenika s
oštećenjem vida su:

1. Kako raditi s tim učenikom?

2. Mogu li ga povrijediti na emotivnom planu?
3. Mogu li mu pokvariti ostatak vida ako još postoji?

Gotovo uvijek javlja se strah koji se bazira na nepoznavanju i nedostatku informacija.

Odmah na početku potrebno je ukazati na činjenicu da ne postoji "specijalna
metodika" za slijepe.
Jednostavno je potrebno znati postojeće metode prilagoditi percepciji i
mogućnostima spoznaje ovih učenika. Važno je istaknuti da učenici s oštećenjem vida
na nastavi funkcioniraju vrlo slično redovnim učenicima.
 SLUŠANJE I UČENICI S OŠTEĆENJEM VIDA

Slušanje je jedan od najvažnijih načina učenja za učenike s oštećenjem vida.

Istraživanjima nisu nađene razlike u razumijevanju slušanog materijala između
slijepih osoba i osoba normalnog vida koje su bile izjednačene s obzirom na dob,
spol i kvocijent inteligencije.

Podrazumijeva se da se za učenike oštećenog vida nastavni materijali tj. tekstovi koji

su predviđeni za korištenje u aktivnostima slušanja pripremaju na adekvatnom
pismu (brajici ili uvećanom tisku). Treba uzeti u obzir da je učenicima oštećenog
vida za izvođenje nekih aktivnosti potrebno više vremena. Isto tako preporuča se
da za učenike s oštećenjem vida ne predviđamo aktivnosti koje su vezane za
likovni izražaj (crtanje, slikanje). Premda i to ovisi o individualnim
sposobnostima učenika i kreativnosti nastavnika.
 GOVOR I UČENICI S OŠTEĆENJEM VIDA

Za djecu oštećenog vida govor ima izuzetno značenje. Ova djeca spoznaje o svijetu koji
ih okružuje postižu upravo uz pomoć govora. Neki autori (Stančić, 1991) u svojim
istraživanjima zaključuju da gubitak vida prisiljava slijepu djecu da svoje odnose
formiraju samo govorom tako da ona brže uče od svojih vršnjaka normalnog vida
kako uspješno upotrebljavati govor..

Upotreba vizualnih riječi razvija se uz utjecaj socijalne okoline u kojoj žive. Tako slijepa
djeca normalno upotrebljavaju nazive boja iako nemaju senzoričkih iskustava o
bojama, isto tako normalno koriste riječi poput "vidjeti", "gledati" i slične.
ČITANJE UČENIKA S OŠTEĆENJEM VIDA

Za mogućnost obrazovanja slijepih zaslužan je Francuz Louis Braille koji je, i

sam slijep od ranog djetinjstva, 1825. godine stvorio taktilno pismo za
slijepe, po njemu nazvano Brailleovo pismo (ili brajica). Brajica je reljefno
pismo prilagođeno mogućnostima i potrebama slijepih.
 PISANJE UČENIKA S OŠTEĆENJEM VIDA

Opismenjavanje slijepog učenika zadatak je tiflopedagoga, a odvija se u vremenu

kad to svladavaju i učenici normalnog vida, tako da redovni učitelj nema potrebe
sudjelovati u tom procesu.

Slijepi učenik koristi specifični pribor za pisanje uglavnom brailleov pisaći stroj, a u
višim razredima osnovne škole sve više se uvodi stroj Braille 'n Speak, koji je po
tehničkim performansama puno savršeniji od brailleovog pisaćeg stroja.

Za pisanje se koristi poseban tvrdi papir, tzv. brailleov papir, koji se odlaže u za to
predviđene mape. Brzina pisanja na brailieovom stroju adekvatna je brzini
pisanja videćih učenika. Slabovidni učenici koriste za pisanje obične bilježnice ili
bilježnice s jače otisnutim crtama.
Pri pisanju, kao i kod čitanja, slabovidnim je učenicima, potrebno osigurati
adekvatno osvjetljenje. Rukopis slabovidne djece vrlo je specifičan i uglavnom
grafičko oblikovanje slova i urednost u pisanju često zaostaju za standardima
koje postižu učenici normalnog vida. Treba posebno napomenuti da slabovidni
učenici ne postižu u pisanju brzinu kakvu imaju učenici normalnog vida, te im
stoga za sve aktivnosti pisanja treba osigurati više vremena. Zbog toga
slabovidni učenici imaju teškoća u vještini pisanja.

Praksa pokazuje da to najviše dolazi do izražaja kod pisanja diktata, što ne znači da
ih treba uvijek oslobađati ove pismene vježbe, ali svakako treba uzeti u obzir da
uspješnost u ovoj vježbi nije mjerilo njihovih mogućnosti i znanja.
 Zaključak

Oštećenje vida obuhvaća sljepoću i slabovidnost. Slijepom osobom smatra se ona

osoba koja na boljem oku s korekcijom ima oštrinu vida manju od 10% i osoba s
centralnim vidom na boljem oku s korekcijom do 25%, ali vidno polje suženo na
20 stupnjeva i manje

Slabovidnima se smatraju osobe koje na boljem oku s korekcijom imaju ostatak vida
manji od 40%.

Iznimno slabovidnima se mogu smatrati i one osobe koje imaju očuvan vid i preko
40%, ali samo u slučaju ako priroda njihova oboljenja vodi k daljem negativnom
progradiranju vida.
Hvala na pažnji