EKSPERIMENT

Helena Matijević
Da bi neka teorija postigla status znanosti, ona mora udovoljiti određenim zahtjevima. Jedan od tih zahtjeva je i
specifična metodologija za istraživanje toga predmeta. Psihologija kao znanost istražuje samo ono što se može opažati
i provjeriti, a do spoznaje dolazi istraživanjem.

Metode psihološkog istraživanja su:

1. introspekcija ili samoopažanje,

2. sistematsko promatranje ili opažanje i

3. eksperiment.
Eksperimentalna istraživanja nastaju s ciljem dokazivanja uzročno posljedičnih veza među pojavama.
Eksperimenti podrazumijevaju da je istraživač aktivno i sistematski manipulisao ključnim čioniocima istraživanja, prije svega vrijednostima zavisne
varijable.

Jedno od ključnih metodoloških svojstava eksperimentalnih

istraživanja predstavlja kontrola mogućeg dejstva spoljnih
varijabli zbog toga što omogućava da se eliminišu efekti
drugih činilaca i uzročno dejstvo pripiše isključivo
nezavisnoj varijabli.

U vezi s time je pojam interne validnosti istraživanja koja se

upravo odnosi na sigurnost zaključka da su promjene na
zavisnoj varijabli direktna posljedica promjena na nezavisnoj
varijabli, a ne na nekim drugim varijablama.
Da bismo govorili o pravom eksperimentu potrebno je da postoji tzv. slučajno alociranje
tretmana, odnosno nasumično raspoređivanje članova uzorka u eksperimentalnu ili
kontrolnu grupu.

Postupak formiranja uzorka na slučajan način, odnosno nasumičnog alociranja ispitanika

u ove 2 grupe, čime se obezbjeđuje da one budu ujednačene u svim onim
karakteristikama koje bi mogle potencijalno da utiču na ishod istraživanja, naziva se
randomizacija.
Nakon što su ove 2 grupe formirane slučajnim razvrstavanjem članova uzorka, potrebno
je izmjeriti vrijednosti zavisne varijable u pretest situaciji, što omogućava da se provjeri
stepen njihove ujednačenosti prije tretmana.

Tek nakon toga slijedi eksperimentalna manipulacija - planski se uvode različite

vrijednosti nezavisne varijable u različitim grupama.

Ona koju nazivamo eksperimentalnom biva podvrgnuta određenom tretmanu, dok grupa
koju nazivamo kontrolnom ostaje bez tretmana ili prima lažni tretman tzv. placebo.
Nakon protoka unaprijed određenog perioda vremena, ponovo se mjere
vrijednosti zavisne varijable u obe grupe, a ta situacija se naziva posttetstom.

Ukoliko se pokaže da je promjena koju je ostavrila eksperimentalna grupa

značajno već u odnosu na promjenu koju je ostvarila kontrolna grupa, onda se sa
sigurnošću može tvrditi da su ove promjene direktna posljedica eksperimentalne
manipulacije, odnosno uvođenja tretmana.
Poznati psihološki eksperimenti
Studija s lutkom Bobo, 1961
Albert Bandura, jedan od najutjecajnijih psihologa 20. stoljeća, u poznatom eksperimentu s Bobo
lutkom uspio je dokazati kako djeca lako uče promatranjem ponašanja odraslih, odnosno uče po
modelu.

Bandura je svoje istraživanje proveo koristeći veliku lutku na napuhavanje u obliku čunja kojom je
htio provjeriti uče li djeca agresivno ponašanje pukim promatranjem odraslih kako to čine. Slavni
psiholog i njegovi kolege eksperiment su proveli na 36 dječaka i 36 djevojčica uzrasta između 3 i 6
godina.
Djecu su podijelili u tri skupine: prva skupina promatrala je odrasle kako se agresivno ponašaju prema lutki, tuku
je ili bacaju u zrak.
Druga skupina promatrala je odrasle kako se igraju s Bobo lutkom na neagresivne načine, dok je trećoj skupini
djece samo pokazana lutka, bez intervencije odraslih. Tada se djeci omogućilo da se poigraju s različitim
igračkama.

Rezultat istraživanja bio je jasan: djeca koja su gledala agresivno ponašanje značajno su se češće upuštala u
agresivne igre, pa čak i doslovno imitirala agresivna ponašanja prema lutki od one djece koja takva ponašanja
nisu gledala. Zanimljivo, djevojčice su bile više fizički agresivne prema igračkama kada su promatrale muškarca
kako se agresivno odnosi prema lutki, a više verbalno agresivne kada su gledale žensku osobu jednako
nepoželjnog ponašanja.

Dakle, djeca itekako promatraju odrasle i njihovo ponašanje, iako ih oni možda smatraju „premalim da shvate“.
 Eksperiment sa majmunima – Harry Harlow

U svom eksperimentu, psiholog Harry Harlow, izradio je dvije majmunske „majke“.

1. Istraživanje

Prva nadomjesna majka sastojala se od glatkog drvenog tijela prekrivenog gumenom spužvom i mekim
frotirom, imala ugrađene „grudi“ u području prsnog koša iz kojih je izlazilo mlijeko, a unutar nje bila je
žarulja koja ju je zagrijavala.
Druga nadomjesna majka bila je izrađena od žičane mreže oblikovana poput drvene majke, tako da se
mladunče moglo uz nju priviti i za nju uhvatiti na sličan način kao uz majku prekrivenu tkaninom..
I žičana majka je bila topla i imala ugrađene grudi s mlijekom, i bila identična sa drvenom u svemu
osim mogućnosti pružanja onog što je Harlow nazvao „ugoda dodira“.
Te mehaničke izrađene majke stavljene su u odvojene male prostorije koje su bile pričvršćene na kavez
u kojem je mladunče živjelo. Osam majmunčića je slučajnim odabirom bilo podijeljeno u dvije grupe.
Za jednu je grupu majci od tkanine bila ugrađena bočica za hranjenje s mlijekom, a drugoj je grupi
mlijeko dolazilo od žičane majke..

Harlow je tim pokušao odvojiti utjecaj dojenja od utjecaja ugode dodira na ponašanje mladunčadi
prema majci. Majmuni su zatim stavljeni u svoje kaveze pa je tijekom prvih pet mjeseci njihova života
bilježena učestalost neposrednog kontakta sa svakom od umjetnih majki.
2.Istraživanje

Nakon tih pet mjeseci mladi majmuni stavljeni su u situaciju tzv. „test otvorenog polja“ – u malu nepoznatu prostoriju s
različitim objektima ( drvene kocke, posude s poklopcima..itd.)
Majmuni koji su odrasli uz majku od tkanine i žice stavljani su u tu prostoriju s jednom od tih nadomjesnih majki od
žice, ili sami. Zamisao je bila da se ispita njihova sklonost da se prilagode toj nepoznatoj situaciji uz prisutnost majke, ili
bez nje..

U prvom istraživanju došlo se do zaključka da mladunčad koja je odrasla uz žičanu majku nije tako dobro probavljala
hranu i često je patila od proljeva, što dokazuje da je nedostatak „mekane“ majke kod mladunčadi izazvao psihološki
stres. Kad god su se majmunčići suočili s nečim zastrašujućim bježali bi mekanoj majci i privili se uz nju tražeći zaštitu i
utjehu. Nije bilo razlike u ponašanju mladunčadi s obzirom na to koja ih je majka, mekana ili žičana, hranila..u strahu su
tražili sigurnost.

Kada su majmuni bili stavljani u „test otvorenog polja“ bez prisutnosti majki, ukočili bi se od staha i pokazivali
emocionalan ponašanja poput plakanja, puzanja, katkad bi bježali u dio prostorije u kojem je majka obično stajala,
vrišteći i plačući, kada je u prostoriji bila žičana majka, ponašali su se kao u situaciji bez majke.
Rezultati ovog eksperimenta:

1.Zaključak
Potreba za ugodom i dodirom izuzetno je važna u razvoju privrženosti između mladunčadi i majke, tj. pokazalo
se da to ima presudnu ulogu u emocionalnom zdravlju djeteta.

2.Zaključak
Čini se da je taj faktor – ugoda dodira – u stvaranju veza mnogo važniji od majčine sposobnosti davanja mlijeka
( hranjenje) koje mladunčad održava u životu.

3.Zaključak
Harlow je zaključio da budući da je ključ uspješnog roditeljstva ugoda dodira a ne sposobnost hranjenja koje
žene dijele s drugim sisavcima, muškarac može ravnopravno sudjelovati u skrbi za novorođenčad.. Aktuelna
majka djeteta nije više jedina prikladna osoba koja može skrbiti za dijete, očevi se mogu smatrati prikladnima za
preuzimanje uloge u tom procesu.
 4.Zaključak

Rezultati istraživanja pokazuju bitno osiromašenost života djece u institucijama lišenim ugode dodira. Ova istraživanja
dala su poticaj osobama koji kao nadomjesni roditelji skrbe o djeci, kondicioniraju tezu da oni mogu biti učinkoviti
roditelji, budući da je za razvoj i prilagodbu djece važnost dojenja sekundarna u odnosu na ugodu dodira.

5.Zaključak

Harlowljeva su istraživanja također pokazala rezultate koji su bili zapanjujući u kontekstu zlostavljanja djece: u svim
slučajevima zlostavljano dijete bilo je privrženo roditelju koje ga je zlostavljalo i ponašalo se kao da ga voli.
U navedenom istraživanju Harlow je priredio mnoštvo negativnih podražaja: nadomjesne majke šiljcima iz tijela odbijale
su majmunčiće, ispuštale snažne mlazove zraka itd. – mladunčadi su na to reagirali tako da su se udaljavale od „majke“ na
sigurnu udaljenost, čekali da to prestane, vraćali se i svom snagom privili uz nadomjesnu „majku“. Ova istraživanja
promijenila su gledanja na prirodu ljubavi majke i djeteta..

Harlow navodi da mu je na jednom skupu, gdje je govorio o svom istraživanju, prišla jedna žena i rekla: „Sad znam što sa
mnom nije u redu! Ja sam žičana majka.